Izvod iz knjige „Sport, kapitalizam, destrukcija“, Ljubodrag Simonović, „Lorka“, Beograd, 1995. E-mail: comrade@sezampro.rs

SPORT I NASILJE

Građanski teoretičari pod "nasiljem u sportu" podrazumevaju ono ponašanje koje prekoračuje pravilima utvrđene granice "sportske borbe". Tako, na primer, nije nasilje ukoliko bokser, "na propisan način", udarcem u glavu usmrti svog protivnika, ali je nasilje ukoliko ga nogom udari u zadnjicu. U prvom slučaju, biće proglašen "šampionom"; u drugom, biće diskvalifikovan. Očigledno se radi o pozitivističkoj (lojalističkoj), a ne o humanističkoj odredbi nasilja. Nasilje nije ono ponašanje koje ugrožava čoveka, nego uspostavljeni poredak.

Sport je institucionalizovano nasilje i kao takav obračun sa osnovnim ljudskim pravima, pre svega sa pravom na život. U njemu ne samo da je legalizovano pravo na ubijanje,već ono postaje najviši vrednosni izazov za čoveka. Mogućnost da se ubije i mogućnost da se izgubi život polazna je osnova za dokazivanje "čojstva". U sportu je do krajnjih konsekvenci ostvaren vladajući princip življenja u kapitalizmu, "čovek je čoveku vuk", i to pod oreolom "viteštva" kojim se zverskoj borbi za mesto pod suncem nastoji pribaviti "kulturni" legitimitet. Toliko isticani i hvaljeni fair-play se ne temelji na poštova nju čoveka, njegovih osnovnih i neotuđivih ljudskih i građanskih prava, već na poštovanju uspostav ljenog poretka u kome je čovek sveden na zver, a ljudska zajednica na zverinjak. Otuda je za Kubertena, Huizingu, Dima i druge građanske teoretičare, ubistvo čoveka, svedenog na "protivnika", "kulturni čin" ukoliko se izvede uz poštovanje vladajućih pravila ponašanja. Do kakvog besmisla vodi ovakvo shvatanje pokazuje i njihov odnos prema ratu koji, ukoliko se poštuje određena (zadata) forma, postaje "igra" i kao takva najviši kulturni izazov. Dodamo li tome da oni pod igrom podrazumevaju "zadovoljstvo" i "bezbrižnost", dobićemo celovitu sliku kako o patologiji aristokratije, tako i o patologiji buržoazije, naslednika "viteškog" pogleda na svet. Istovremeno dok se obračunavaju s "agresivnom prirodom" čoveka, građanski teoretičari u sportu vide sredstvo za stvaranje i razvoj borbenog karaktera "uzornog" građanina. On postaje glavno pedagoško oruđe za pripremanje čoveka za život u kapitalističkom društvu i za borbu za očuvanje tog društva. Sport, kao segment vladajućeg poretka, postaje svojevrsna "ludačka košulja" koja se od malena navlači čoveku koji je, od onih koji poseduju vladajuću moć, proglašen ludim i nateran (u okviru uspostavljene "borbe pod suncem") da se ponaša kao ludak. Kuberten, "otac" modernog olimpizma i jedan od vodećih građanskih pedagoga, je još krajem XIX veka pisao: "Boks je struggle for life (pod.P.d.K.), predstava borbe za život; čovek pažljivo bira svoj trenutak, odabira mesto i tras! - upućuje svom protivniku udarac pesnicom u koji ulaže svu svoju snagu i odlučnost. Kakvo zadovoljstvo!, a o korisnosti jedne takve vežbe ne treba ni govoriti". (1) Agresivno ludilo fanatizovanog malograđanina proglašava se najvišim vrednosnim izazovom za čoveka i postaje kamen temeljac za izgradnju i razvoj građanske pedagoške misli i prakse. Za Karl Dima, jednog od vodećih ideologa nacističkog olimpizma i sportske pedagogije u posleratnoj (Zapadnoj) Nemačkoj, sport je "borba", shvatanje koje će do svog najvišeg izraza doći u Hitlerovom poimanju boksa: "Nijedan sport mu nije ravan u izgrađivanju agresivnosti, u iziskivanju munjevite odluke, i u jačanju tela u čeličnoj hitrini. Prirodno je da u očima naših intelektualaca ovo izgleda divlje. Ali, dužnost rasno-nacionalističke države nije da odgaja kolonije miroljubivih esteta i telesnih degenerika." (2)

Ono što sportski prostor čini posebnim je to što se na njemu u ogoljenom obliku reprodukuje logika svakodnevnog života koja je uokvirena normativnim nitima koje treba da omoguće funkcionisanje sistema. Na ringu, u ulozi "boksera", čovek postaje predstavnik i borac za osnovne vrednosti

kapitalizma i kao takav stiče "pravo" da ubija - i da bude ubijen. Na taj način se, simbolično, potvrđuje potpuna dominacija životne logike kapitalizma nad čovekom. Život postaje ulog sa kojim se obezbeđuje učešće u borbi za mesto pod suncem i izražava lojalnost uspostavljenom poretku. Nije slučajno što građanski teoretičari toliko insistiraju na "riziku", uključujući i rizik smrti, kao glavnoj karakteristici sporta, niti je slučajno što rat dobija status "igre". Borba na život i smrt, uz poštovanje "pravila igre" sa kojima se obezbeđuje funkcionisanje i opstanak uspostavljenog poretka, vrhovni je i neprikosnoveni egzistencijalni princip i on se u sportu pojavljuje u "čistom" obliku. Osnovno pravo čoveka - na život, podređeno je osnovnom "pravu" kapitalizma - na opstanak. Naravno, sve mora da dobije "kulturni" oblik. Krvavi obračun na ringu postaje "fini muški sport" i "plemenita veština" i kao takav osnov vladajućeg pedagoškog sistema. Maštoviti Kuberten je otišao i dalje: predložio je da se demonstracija borilačkih bokserskih stavova dopuni "Odom radosti" i drugim Betovenovim delima. I nacistički "umetnosti", inspirisani Hitlerovom "ljubavlju prema boksu", su nastojali da daju svoj doprinos estetizaciji "plemenite veštine". Torakov kip "Boksera", koji je predstavljao otelotvorenje nacističkog "natčoveka", jedan je od primera takvog pregalaštva.

Jedan od osnovnih načina dokazivanja vrednosti, a samim tim i opravdanosti krvavih ili (samo) destruktivnih sportova je pozivanje na "hrabrost". Ali, zbog čega se "hrabrost" dokazuje u krvavoj borbi protiv drugog čoveka? U vezi s tim, da li je istinska hrabrost tući se po ringovima, ili se boriti, zajedno sa drugima, za promenu svog ponižavajućeg društvenog pložaja? Da li je Martin Luter King, borac za ljudska i građanska prava afro-amerikanaca u SAD (koga će, kao i mnoge druge njegove saborce, ubiti beli rasisti uz podršku američkih vlasti) bio hrabar, ili su to "crni gladijatori" koji se, najčešće za beznačajne sume, međusobno istrebljuju po američkim ringovima? "Hrabrost" u sportu je sled duha vladajućih odnosa, što znači plivanje niz maticu. Kukavičko prihvatanje postojećeg života, u kojem je čovek izložen najgorim ponižavanjima, predstavlja osnov "hrabrosti" u sportu. Oni koji iskeženih zuba u ringu jurišaju na svoje "protivnike" (koji isto tako potiču iz sirotinjskih getoa) u nameri da ih "smrve", u svlačionici pognute glave kleče pred svojim gazdama, moleći za milost. Interesantno je da su glavni protagonisti teze da su krvavi sportovi "najviši ispit hrabrosti" upravo oni koji drže sport u svojim rukama i kojima ne pada na pamet da izađu na ring. Kada se ima u vidu da su krvavi sportovi "privilegija" sirotinje, jasno je da je ta teza samo jedno od sredstava da se pridobiju dece geta i od njih naprave moderni gladijatori - robovi kapitala i politike. U sportu ne samo da je dozvoljeno, nego se pospešuje i čak zahteva (u boksu i drugim borilačkim sportovima) ponašanje koje je, inače, zakonom zabranjeno. Nesvesni i svesni nehat (tzv. "klizeći startovi" u fudbalu); namerno nanošenje teških telesnih povreda, ubistvo sa predumišljajem i najavom(!) (kao što je to slučaj u boksu); pripremanje na ubistvo i saučestvovanje u njemu (treneri, vlasnici kluba); podstrekavanje na nanošenje teških telesnih povreda i ubistvo (sudije koje samo poštuju "pravila borbe") - sve su to oblici ponašanja koji se u svakodnevnom životu najstrožije kažnjavaju a koji su legalni i legitimni deo "sportske borbe". Ukinuti su aristokratski dvoboji (koji su izvođeni bez prisustva javnosti i koji nisu imali komercijalni već lični karakter) kao "surovi i necivilizovani", a uvedene su krvave borbe plaćenika koje dobijaju prvorazredni društveni značaj. Da hipokrizija bude veća, istovremeno dok se zabranjuju borbe pasa da bi se "zaštitile životinje", na TV se svakodnevno prikazuju "sportski spektakli" u kojima se ljudi bespoštedno uništavaju - uz oduševljenu podršku sportskih komentatora. "Nehumano" je dozvoliti da jedan pas drugome odgrize uvo ili pregrize grkljan, ali je "plemenito" kada čovek, sveden na "sportistu", na zverski način ubije svog "protivnika"!

Što se tiče životinja, njihova "agresivnost" je u funkciji neposrednog zadovoljavanja njihovih nagonskih potreba. Za razliku od životinje, koja svoje prirodne potrebe zadovoljava na način sa kojem se potvrđuje njena životinjska priroda, čovek stvara takve oblike za zadovoljavanje svojih

potreba kroz koje potvrđuje i razvija svoju ljudsku prirodu (postaje čovekom) i na taj način prevazilazi ograničenost postojećeg sveta, odnosno, stvara svoj svet. Pored toga, čovekov životinjski predak nije vuk, kojeg građanska misao svodi na krvoločnu zver koja nema ni trunke osećanja za zajednički život da bi na osnovu takve slike došla do (životinjske) prirode čoveka, već ona vrsta majmuna (šimpanza) koja je izuzetno druželjubiva i kod koje nema ni traga one agresivnosti, pogotovu ne destruktivnosti, koja je prisutna u ponašanju određenih pojedinaca i grupa u civilizovanom svetu. Ono što su učinili nacisti tokom Drugog svetskog rata, ili američka soldateska u Vijetnamu u potpunosti je izvan dometa zakonitosti koje vladaju u životinjskom svetu. Istovremeno, građanski teoretičari ne podmeštaju čoveku samo "činjenicu" da je "po svojoj prirodi agresivan", već i takve načine za "obuzdavanje" agresije koji po svojoj nasilničkoj i destruktivnoj prirodi prevazilaze sve ono što se dešava u prirodi. Kada građanski teoretičari govore da je čovek po svojoj prirodi "agresivan", oni po pravilu imaju u vidu muškarca koji je sveden na "vuka". Da li to znači da žena nema "životinjsku prirodu" ili je ona, možda, nastala od neke mirnije životinjske vrste, recimo od ovce? Sudeći po nastojanju građanskih ideologa i crkve da ženu svedu na sredstvo za biološku reprodukciju društva, moglo bi se zaključiti da je životinjski predak žene - krmača. U tom smislu, kako je to hteo Kuberten, Hitler i drugi oduševljeni olimpijci, telesna aktivnost žene u funkciji je obezbeđivanja materinstva.

Što se tiče čovekovih "necivilizovanih" predaka, njihov život i shodno njemu njihovo ponašanje bitno se razlikuje od modela "čoveka" koji je stvorila građanska antropologija. Govoreći o životu praistorijskog lovca From konstatuje: "Čini se da postoje dva obrasca ponašanja koja su postala genetički programirana kroz lovačko ponašanje: surađivanje i dijeljenje. Suradnja članova iste grupe bila je iz praktičkih razloga neophodna u većini društava koja su se bavila lovom; isti je bio slučaj i s dijeljenjem hrane. U većini klima, osim arktičke, meso se ne može spremiti i sačuvati. Sreća u lovu nije bila jednako raspodijeljena među lovcima, stoga su oni koji su bili sretne ruke danas dijelili s onima koji će biti sretne ruke sutra. Pretpostavimo li da je ponašanje u lovu dovelo do genetskih promjena, doći ćemo do zaključka da suvremeni čovjek posjeduje urođeni impuls za surađivanjem i dijeljenjem, a ne ubijanjem i okrutnošću. (...) Na sreću, naše znanje o ponašanju lovaca nije ograničeno na nagađanja: na raspolaganju nam je dosta podataka o još postojećim lovcima i sakupljačima hrane koji pokazuju da lov ne potiče na destruktivnost i okrutnost i da su primitivni lovci relativno neagresivni u usporedbi s njihovom civiliziranom braćom. (...) Postoje direktni podaci o životu prethistorijskog lovca u kultovima životinja koji ukazuju na činjenicu da on nije bio po prirodi destruktivan". (3)

Govoreći o lovu u feudalnom društvu From zaključuje: ""Elitni lov" izgleda da zadovoljava želju za vladanjem, uključujuci određenu količinu sadizma, koji je karakterističan za vladajuću elitu. On nam govori više o psihologiji feudalizma nego o psihologiji lova". (4) Ovde treba dodati i to da je aristokratija lov, dvoboje i rat proglasila "igrom", što znaci "razonodom". Kritikujuci Vashburnova shvatanja, From konstatuje: "Washburnova je tvrdnja da mnogi ljudi uživaju u ubijanju i okrutnosti đelomično ispravna, ali ona znači samo to da postoje sadistični pojedinci i sadistične kulture; no ne odnosi se na sve pojedince, ni na sve kulture. Viđet ćemo, na primjer, da sadizam mnogo češće postoji kod frustriranih ljudi i društvenih klasa koji se osjećaju nemoćni i nalaze malo zadovoljstva u životu, na primjer, niže klase u Rimu, koja je nadoknađivala svoje siromaštvo i društvenu nemoć sadističkim spektaklima, ili niža srednja klasa u Njemačkoj iz koje je bilo regrutirano najviše Hitlerovih fanatičnih pristalica; ove osobine mogu se naći i kod vladajućih klasa koje se osjećaju ugrožene u svojoj vladajućoj poziciji i svom vlasništvu (From, u fusnoti, navodi primer masakra pariskih komunara od strane Tjera, prim.aut.), ili u potlačenim grupama željnim osvete." (5)

Teza da je "čovek po svojoj (životinjskoj) prirodi takmičar" postaje sve besmislenija kako se

intenzivira ne samo dehumanizacija već i denaturalizacija čoveka. "Rekorderi se rađaju iz epruvete" postaje pravilo koje ne upućuje samo na robotizaciju tela, već i na stvaranje fanatizovane samo-destruktivne svesti koja je u stanju da blokira i uništi samo-odbranbene mehanizme organizma, odnosno, na stvaranje (mazohističkog) karaktera koji u mučenju i uništavanju tela pronalazi najveće zadovoljstvo i samopotvrdu. Osnovni cilj trenera nije više razvoj takmičarske, već samodestruktivne motivacije. Budući da borba za rekord vodi sve dramatičnijem uništavanju organizma sportiste, neophodno je kod čoveka ubiti ljudsku, a stvoriti fanatičnu samodestruktivnu svest. Ne rival sa staze, već sam organizam čoveka postaje njegov najveći "protivnik" kojeg treba, i po cenu njegovog uništenja, pobediti - primoravajući ga da ispunjava zahteve koji su pred njega postavljeni. Od takmičarske, došlo se do samodestruktivne svesti. Radi se o potpunoj instrumentalizaciji čoveka posredstvom vladajuće logike destruktivnog kapitalizma. Dokrajčeni su autentični igrački potencijali u čoveku (eros, mašta, kreativnost, spontanost) i on je, u vidu "sportiste-rekordera", postao "čisto" oruđe za stvaranje profita i obezbeđivanje strateških interesa kapitalističkog poretka. Destruktivni kapitalizam je "omogućio" čoveku da doživi "kvalitetni skok": nije više samo "nasilnik" ili "zver", već je "unapređen" u "destruktora". Opet se potvrđuje da građanska pedagogija u svome određenju "ljudske prirode" ne polazi od čoveka, već od prirode kapitalističkog društva nastojeći da prilagodi čoveka njegovim zahtevima. Markuzeovim rečima kazano, "društvene se i političke potrebe moraju pretvoriti u individualne, nagonske potrebe".

Logika potrošačkog društva, sve agresivniji javni mediji nameću uništenje kao "novi početak", kao "rešenje problema". Nezadovoljstvo ljudi se usmerava ka iživljavanju u bezobzirnoj destrukciji. Neprestano se proizvode novi objekti na kojima čovek treba da iskali nezadovoljstvo zbog sve bednijeg društvenog položaja i sve neizvesnije egzistencije i nove tehnike uništavanja. U potrošačkom društvu moći imato znači moći upotrebiti, moći upotrebiti znači moći uništiti, a moći uništiti znači biti "slobodan". Uništenje robe postaje kompenzacija obezvređenom, potlačenom čoveku za nedostatak istinske slobode. Zahvaljujući tome što je i sam čovek opredmećen (sveden na "radnu snagu", "kupca", "gledaoca", "pacijenta", "glasača"...) , odnos prema stvarima postaje odnos prema ljudima. Stvorena je duhovna glad ne samo za smrću, nego za uništenjem. To se sve jasnije uočava na sportskim predstavama. Sportski ambijent postaje prostor projektovanog uništavanja čoveka u spektakularnom obliku. Skorašnja istraživanja, koja su izvršena u SAD, pokazuje da ljudi odlaze na stadione da bi doživeli scene uništenja čoveka. O tome Kristofer Laš: "Nije čudno da je kritika takmičenja postala osnovna tema u sve razvijenijoj kritici sporta. Ljudi danas povezuju rivalitet sa neobuzdanom agresijom i teško mogu da zamisle takmičenje a da istovremeno ne pomisle na ubistvo." Laš navodi zaključak američkog sociologa Herberta Hendina (Hendin), do koga je ovaj došao na osnovu analiza testova studenata Kolumbija univerziteta (intelektualne "elite" američkog društva), da ispitanici "nisu mogli da zamisle takmičenje koje ne dovodi do nečijeg uništenja (anihilation)". (6)

Duhovna potreba za uništavanjem bitno je različita od potrebe za scenama umiranja karakterističnim za stari Rim (gladijatorske borbe, masakri hrišćana), ili za srednji vek (javna pogubljenja). Prosečni malograđanin današnjice je sve manje u stanju da se uživi u patnju umirućeg jer je u njemu sve više potisnuto ljudsko. Ono što on traži na sportskim borilištima je "zabava" koja treba da mu omogući da zaboravi na svakodnevni život i pruži kompenzaciju za svakodnevna lišavanja i ponižavanja. Sportista je taj koji treba da izvede predstavu u kojoj će da se reprodukuje dramatika svakodnevnog življenja - što čini osnov privlačnosti sporta. Njegove veštine, telesne osobenosti ne shvataju se kao ljudski kvaliteti, već kao osobine zabavljačke robe. Robotizacija čoveka u sportu, tehnizacija sportskog ambijenta, proces industrijske proizvodnje rekordera do te mere dehumanizuju čoveka da on iza sebe nema šta drugo da ostavi osim rekorda koji postaje mera njegovog obezvređenja i koji za gledaoca ima sve više samo apstraktnu vrednost.

Jedan od sportova u kome neskriveno dolazi do izražaja nasilničko-destruktivni duh koji vlada u današnjem kapitalističkom društvu je karate. U njemu je na simboličan način ujedinjeno znanje (veština), tehnika (instrumentalizovano telo) i fanatizovana (destruktivna) svest. Što je najgore, karate postaje ubilačka moć sa kojom čovek treba da se "zaštiti" od drugog čoveka - po cenu njegovog uništenja. Izvesnost ljudskog življenja se traži u posedovanju ubilačko-destruktivne moći koja usmerava čoveka da se ponaša kao robotizovana zver. I najmlađi uzrasti (uključujući i devojčice) se vaspitavaju u ambijentu u kojem je čovek bezlični deo grupe, gde su svi istovetno obučeni i izvode iste pokrete bespogovorno sledeći komande "učitelja". Fanatizacija čoveka se izvodi i na taj način što "borci", izvodeći pokrete usmerene prema zamišljenom "protivniku", ispuštaju krike što treba da im pomogne da se užive u ubilački pokret. Na njihovom licu se ne ogleda radost življenja, već bespoštedna ubilačka (destruktivna) rešenost. U karateu su do punog izražaja došli svi oni odnosi i procesi putem kojih se čovek otuđuje od sebe i kao takvi su suprodstavljeni čoveku. "Postati oštrica mača", jedan od osnovnih "pedagoških" postulata "učitelja" borilačkih veština sa Dalekog Istoka, govori o tome sa kakvom fanatičnom pokornošću čovek treba da postane rob ubilačke moći (koja samo simbolizuje apsolutnu vlast poretka nad čovekom). Stvaranje ubilačke moći je istovremeno i stvaranje mogućnosti da se ona upotrebi. To nije pasivna moć, nego moć koja u čoveku razvija ubilačku rešenost koja postaje osnov odnosa prema ljudima. U svojoj biti, ona je odgovor na društvene odnose u kojima vlada strah čoveka od čoveka, odnosno, u kojima je vladavina čoveka nad čovekom osnovni uslov opstanka i obezbeđivanja društvenog prestiža. Sve veća "popularnost" ubilačkih veština Dalekog Istoka (koje su "iščupane" iz kulturnog miljea u kome su nastale i svedene na "sport") u najrazvijenijim društvima zapada posledica je sve dramatičnijeg uništavanja međuljudskih odnosa, uma, duhovnosti, emancipatorskog nasleđa građanskog društva - što ide u korak sa uništavanjem prirode i stotina miliona ljudi. Srednjovekovni fanatizam i robotizovano telo ujedinjuju se pod plaštom novog totalitarizma koji je otelotvorenje destruktivnog duha današnjeg kapitalizma.

Stadioni - savemeni koncentracioni logori

Svakodnevno smo svedoci da se sportski stadioni i hale postaju poprišta sve bespoštednijih obračuna između tzv."navijačkih grupa". Građanski teoretičari, poput Erika Daninga, nastoje da dokažu da je nasilja na sportskim borilištima uvek bilo i da ono nije uslovljeno društvenim odnosima, pogotovu ne prirodom vladajućeg poretka, već da se radi o ispoljavanju agresije koja je čoveku urođena. Na taj način se današnje kapitalističko društvo stavlja u istu istorijsku (civilizacijsku) ravan sa, na primer, rimskim robovlasničkim društvom. Istovremeno, taj argument dokazuje da je nasilje, budući da potiče od "agresivne ljudske prirode", neminovnost koju je nemoguće iskoreniti. Najviše što se može učiniti je suzbijanje agresije putem institucionalizovane (državne) represije, odnosno, stvaranje prostora na kojima će ljudi, ne ugrožavajući poredak, regularno "davati oduška" svojim agresivnim potrebama. U tome sport ima nezamenljivu ulogu. Po Konradu Lorencu, na stadionima se postiže "prečišćavajuće oslobađanje agresivnih nagona". (7) Interesantno je da kada građanski teoretičari govore o "agresivnoj prirodi čoveka" i o potrebi da se suzbije i kanališe, oni po pravilu imaju u vidu pripadnike "nižih slojeva", pre svega radnike i radničku omladinu. Iz njihove analize jasno proističe da je njihovo "nasilničko ponašanje" kompenzacija za "neuspeh" u životu za koji su sami odgovorni, budući da kapitalističko društvo "svakom nudi jednake šanse na uspeh".

Stadioni su postali lomače na kojima treba da sagori nagomilana srdžba "nižih slojeva", mesta na kojima se održavaju svojevrsne psihoterapeutske seanse koje pretpostavljaju nasilje. Na njima se

vladajuća klasa obračunava sa "masama" tako što nastoji da uništi njihov "negativni" energetski naboj koji bi, kada bi se uobličio u organizovanoj političkoj akciji, mogao da se "izlije" u društvenom prostoru i ugrozi stabilnost uspostavljenog poretka. Obračun kapitala i vladajućih političkih grupa sa "masama" na stadionima je način da se radnici i radnička omladina drže pod kontrolom da bi se sprečilo rasplamsavanje klasnog sukoba. Pomoću "sportskih spektakala" postiže se marginalizacija i getoizacija potlačenih, obespravljenih, odbačenih. Sport je postao jedan od najvažnijih "sigurnosnih ventila" "demokratije i kao takav najmilije čedo kapitala i politike. Kao što je to još "stari, dobri" Kuberten govorio, sa sportom treba "neutralisati" pritiske koji dolaze od nezadovoljnog radništva, lekcija koju su dobro naučili kako ("real-socijalistička") birokratija, tako i kapitalisti. Nastojanje da sport igra ulogu "sigurnosnog ventila" dovodi do toga da se na stadionima ne samo toleriše, već i podstrekava nasilje. Praktično, stadioni su postali mesta na kojima vlada režirano i institucionalizovano nasilje. Zbog toga je na stadionu dozvoljeno mnogo toga što se, na drugim javnim mestima, kažnjava: najvulgarnije pogrde, pretnje, pljuvanja, gađanje, rasistički (u nas čuveno "Cigani, Cigani!" - fašizoidno vređanje Roma zbog kojeg nikada nije prekinuta utakmica, niti se desilo da su se predstavnici kluba-domaćina javno izvinili Romima) i nacionalistički slogani; pozivi na tuču, nasilje, rušenje, paljevine, ubistva, teror - sve to spada u "pravi" sportski ambijent današnjice.

Sve krvaviji sportski spektakli postali su sredstvo za vaspitavanje čoveka da prihvati nasilje kao svakodnevnu i stoga "normalnu" pojavu, što znači kao sredstvo za obračun sa kritičko-menjalačkom svešću čoveka koja je usmerena na iskorenjivanje uzroka koji dovode do nasilja. Istovremeno, nasilje na stadionima treba uvek iznova da "podseća" čoveka da je on "po svojoj prirodi agresivno biće" i da samo represivne institucije uspostavljenog poretka mogu da sačuvaju društvo od "zla" koje vlada čovekom. Ubijanje vere čoveka u samoga sebe, u svoju sposobnost da kao razumno i solidarno biće organizuje društveni život bez tutorstva represivnih institucija građanskog društva - to je jedna od najvažnijih i najpogubnijih posledica nasilja u sportu.

Stadioni su za mlade postali svojevrsne škole divljaštva. Oblik stadiona, visoka žičana ograda, policijski kordoni, pendreci, iskežene čeljusti policijskih pasa, sapi i kopita dresiranih konja, borna kola i vodeni topovi - sve to neodoljivo podseća na koncentracioni logor. Stadion je slika nasilja i poziv na nasilje. To je ambijent koji svojim izgledom sugeriše mladima da nisu ljudi i da se od njih ni ne očekuje ljudsko, nego vandalsko ponašanje. Izgled stadiona je od prvorazrednog značaja za stvaranje slike mladog čoveka o samome sebi, za uništavanje njegovog ljudskog samopoštovanja. Istovremeno, samom pojavom na stadionima mladi stiču status koji je određen samom prirodom stadiona, kao i prirodom sportskog "spektakla", postaju "huligani", što znači društveni otpadnici i kao takvi "neprijatelji duštva". Kada se zna da je stadion postao glavno mesto za okupljanje mladih, onda je jasna sva pogubnost javnog pojavljivanja i formiranja ličnosti u takvom ambijentu. I upravo u takvoj sredini mladi na najneposredniji način "dolaze u kontakt" sa vladajućim poretkom koji se legitimiše kao "zaštitnik društva od antidruštvenog ponašanja"; sa vladajućim društvenim vrednostima ("slava", novac) koje su otelotvorene u sportskim "zvezdama"; sa opšte-vladajućom moći kapitala koja se pojavljuje u obliku reklama koje stvaraju obruč oko terena; kao i sa takmičenjem i rekordomanijom - osnovnim principima na kojima počiva kapitalističko društvo. Na stadionima se, ustvari, ogleda pravi odnos vladajućeg poretka prema mladima: što im se, u svakodnevnom životu, pruža manja mogućnost za ljudsku afirmaciju na ljudski način, to su žičane ograde višlje, a policijski kordoni zbijeniji.

Na stadionima se, za veliki broj mladih koji potiču iz nižih društvenih slojeva, definiše njihov budući društveni položaj. Njih pripremaju da zauvek ostanu na "drugoj strani", iza žičane ograde koja

razdvaja one koji se, pod blještavim sjajem reflektora i u zagrljaju simbola njihovih kapitalističkih mecena, bore za "prave vrednosti", od onih koji su, kao buduća "prljava" radna snaga, svedeni na bezobličnu "navijačku masu" čija je "šansa" u životu svodi na divljanje na tribinama. Položaj mladih na stadionima simboliše njihovu getoizaciju u društvu u odnosu prema odnosima, procesima i institucijama koje određuju njihovu egzistenciju i društveni položaj. Najgore je to što mladi iživljavanje neslobode, odbačenosti, obezvređenosti, očajničko nastojanje da se približe vladajućim vrednostima koje su osnov za njihovo ljudsko obezvređivanje, doživljavaju kao "slobodu". Stadion postaje otelotvorenje njihovih želja, mesto na kome mogu da pokažu da su "neko", da postoje. Posredstvom stadiona i sportskog "spektakla" duh čoveka postaje rob vladajućih društvenih odnosa koji se na stadionu pojavljuju u kondenzovanom obliku. "Sloboda" koju mladi "stiču" na stadionu je sloboda sužnja čije je urlanje, vandalsko ponašanje samo zveckanje lancima - u slavu svojih gospodara. Sportski "spektakli" su postali svojevrsna duhovna droga za mlade koja razara njihovu ličnost, stvara od njih duhovne invalide. Na stadionima mladi uvek iznova dobijaju "dozu" agresivnog klubaštva, lokal-patriotizma, nacionalizma, rasizma... Potisnute potrebe i neostvarene želje, nedostatak ljubavi i poštovanja, osećanje odbačenosti i bezvrednosti ispoljava se u obliku zavisti, mržnje, manijakalne agresivnosti. Simboli i nazivi pod kojima se mladi okupljaju (mrtvačke glave, kukasti krstovi, "grobari", "zlikovci", "anđeli smrti", "zli momci", "teror", "horde zla" itd.), nisu izrazi zla koje je u njima, već zla kojima su izloženi u svakodnevnom životu. Piromanski rituali, u kojima mladi "razdragano" učestvuju, na simboličan način predstavljaju uništenje stvaralačkih moći mladih, njihovu sposobnost i spremnost da stvore bolji svet.

Od mladih se na stadionima stvaraju savremeni "jurišni odredi" koje najreakcionarnije desničarske grupe nastoje da iskoriste za svoje političke ciljeve. U toj zakulisnoj borbi za "dušu" mladih ne biraju se sredstva: potkupljivanje, pretnje, premlaćivanja, ubistva... Klubovi su glavni sejači mržnje među mladima. Čim okače na sebe njihove simbole, mladi, koji nemaju nikakvog razloga da se mrze, postaju "grobari" ili "Cigani", što znači najljući neprijatelji. Taj deo "sportske priče" novinari, koji su samo glasnogovornici mafijaških klanova koji sport drže u svojim rukama, sistematski skrivaju od javnosti. U "slobodnom svetu" navijačke grupe se formiraju i kontrolišu od strane političkog podzemlja, uz prećutnu ili otvorenu podršku vlasti, kome je stalo da po svaku cenu očuva kapitalistički poredak. Tzv. "navijačke grupe" su političko oruđe desnice za očuvanje poretka na nelegalan način, za izazivanje haosa i straha iza kojih slede zahtevi za uspostavljanje vladavine "čvrste ruke" koja je po pravilu usmerena protiv radnika, tzv."manjinskih grupa" i levičara. U razvijenim kapitalističkim zemljama (a to se sve više dešava i u novostvorenim kapitalističkim društvima na temelju "realnog socijalizma") stadioni su postali poligoni na kojima se mladi uče nasilju i istovremeno duhovno integrišu na fašizoidnim idejama. Sami nazivi i parole navijačkih grupa govore da je njihov cilj da unište sve što je progresivno. Simboli sa kojima mladi navodno žele da "zastraše javnost" i na taj način obrate pažnju na sebe samo su izraz vladajućeg (destruktivnog) duha današnjeg kapitalističkog sveta. Oni ne nastoju da se suprodstave, već da se dodvore moći koja vlada u današnjem svetu - koja ih je gurnula u ništavilo.

Nasilništvo mladih je iskreno i naivno. Jer, oni ne teže dominaciji i manipulaciji, kao perfidni oblici nasilja kojima su svakodnevno izloženi, već ljudskoj afirmaciji. To nije nasilje koje teži da stvori bedu i ništavilo,već nasilje koje teži bekstvu iz bede i ništavila. Zastrašujući nazivi i simboli ispod kojih se mladi okupljaju samo je očajnički pokušaj da dokažu da postoje i da "nešto vrede". Oni verno ilustruje svu stravičnost beznađa u koje su mladi bačeni. Krvava drama na "Hejselu", koja se, u raznim oblicima, svakodnevno ponavlja na stadionima i sve češće na ulicama, nije izraz i pokazatelj "varvarske prirode čoveka", već izraz i pokazatelj destruktivne prirode vladajućeg poretka. Varvarsko ponašanje mladih samo je odgovor na sve veće nasilje kojem su, kao ljudi, izloženi u svakodnevnom životu. Pravo je pitanje kako je moguće da se u najrazvijenijim

kapitalističkim društvima, uporedo sa daljim ekonomskim razvojem i statističkim dohotkom od preko 20 000 dolara po glavi stanovnika, stvaraju sve brojnije i agresivnije horde modernih varvara?

Odgovor vladajućeg poretka na nasilje mladih ukazuje na pravu prirodu "Zapadne demokratije" i na uzroke nasilničkog ponašanja mladih. U čemu se sastoji taj odgovor? Pre svega, u stvaranju posebnih policijskih snaga koje će biti u stanju da se "efikasno obračunaju s huliganskim bandama". Zatim, u stvaranju "registra sumnjivih" koje treba "preventivno" uhapsiti, "staviti u kućni pritvor" ili na drugi način sprečiti da se pojave na utakmicama. Tu su i obavezni detaljni (i ponižavajući) pregledi navijača pred kapijama stadiona, specijalne policijske kamere za snimanje, žicom i policijskim kordonima ograđeni "depoi" (čitaj: kavezi) za protivničke navijače, čopori policijskih pasa, konji, vodeni topovi, borna kola, specijalne "anti-terorističke" policijske snage i stotine agenata u civilu... Nema šta, "demokratija" je objavila rat "huliganskim hordama" zaboravljajući da ti mladi gnevni ljudi nisu došli iz nekog drugog sveta već da su odrasli i vaspitavani pod patronatom istog tog poretka koji se sada odnosi prema njima kao prema bandi zlikovaca. Umesto da se opredeli za istinske demokratske metode, koje će dovesti do promene društvenog položaja mladih i otkloniti uzroke njihovog nezadovoljstva, "slobodni svet" poseže za metodima policijske države što samo doprinosi daljoj fašizaciji društva.

Naravno, na sportskim borilištima se pojavljuju i pripadnici "viših slojeva". I rimski imperatori i patriciji su dolazili na gladijatorske spektakle, ali zato da bi se "zabavili" i videli "kako narod diše" - da bi iz toga izvukli pouke šta valja činiti da bi plebs i dalje držali u pokornosti. To su oni koji danas sede u "plavim ložama" i koji dolaze da vide dejstvo nove porcije "duhovne hrane" na "mase". Pored toga, dolazak na stadione je način da se bude "sa narodom" i "u narodu", što može da donese značajne političke poene. Jezdeći na valu totalne politizacije i komercijalizacije sporta, štampa, Radio i Televizija nastoje da daju svoj doprinos vladajućim procesima stvarajući svojevrsni kult nasilja i destrukcije. Umesto kritičkog sučeljavanja sa uzrocima nasilja, novinari veličaju sportski ambijent i svojim ratoborno-huškačkim komentarima otvoreno podstiču na nasilje. Javna glasila samo koriste sve veću duhovnu glad ljudi za scenama nasilja i uništenja, i na tome grade tiraže i gledanost. Stvarajući kult nasilja, oni istovremeno uobličavaju i propagiraju model ponašanja koji postaje vrednosni obrazac i kao takav osnov "ljudskog" samoprepoznavanja mladih. Dodavanjem atributa "divno", "fantastično", "neviđeno", "neverovatno" i sl. vrši se estetizacija nasilja i uništenja i na taj način im se pribavlja "kulturni" legitimitet. Estetika sporta postaje estetika smrti. "Takmičarska motivacija"

Ako je tačno da čovek po svojoj prirodi ima potrebu za agresijom nad drugim ljudima i da je takmičenje normama regulisana agresija koja je usmerena na postizanje "korisnih ciljeva", onda bi jedna od osnovnih uloga trenera trebalo da bude stišavanje, a ne podsticanje "borbenosti" kod igrača, pri čemu se sve češće koriste čak i medikamenti koji razarajuće deluju na njihovu psihu. Poznato je da je očuvanje "takmičarske motivacije" u ekipi jedan od najvećih problema sa kojim se treneri, pogotovu u takmičarskom periodu, susreću. Umesto da utakmice "hrane" i podstiču "glad za pobedom", one kod igrača izazivaju zamor i stvaraju odbojnost prema takmičenju; umesto "pravog takmičenja", utakmice sve više postaju rutinsko "obavljanje posla". "Takmičarska motivacija" u sportu u prvom redu je uslovljena društvenim položajem sportiste. Sirotinjska geta "prirodni" su rezervati u kojima stasaju "sportski talenti" koji su spremni da "grizu" da bi se izvukli iz bede. Vlasnici sportskog show-business-a, menadžeri, treneri ne računaju sa "agresivnom prirodom čoveka" da bi postigli svoje ciljeve, već sa strahom sportiste da će se vratiti tamo odakle je pobegao. Govoreći o profesionalnom ragbiju Hoč konstatuje: "Profesionalni sportisti

su podstaknuti da osakate jedan drugog ne samo od strane nasilju naklonjenih sportskih izveštača i navijača koji kliču sa strane, nego saznanjem da ukoliko nisu dovoljno grubi postoje bukvalno hiljade igrača nižih liga i univerziteta koji čekaju da dođu na njihova mesta. To je stara rezervna armija radnika koji lome svoje vratove stvarajući od takmičenja (...) jednu od najubilačkijih životinjskih (dog-eat-dog) borbi od vremena rimskog amfiteatra. Igrači jednostavno ne mogu da se opuste. Oni mora da budu agresivni, da udare jače nego što dobiju, da bi sačuvali svoja radna mesta. U militarizovanom društvu gladijatorske borbe donose profit na blagajni." (8)

Za stvaranje i razvoj "borbenog karaktera" izuzetan značaj ima ukalupljivanje deteta, od najmlađeg uzrasta, u tradicionalne oblike ponašanja i vrednovanja. Dečaci se, još pre nego što su prohodali, uguravaju u kalup "muškarčine". Jedna od najčešćih "igara" oca sa sinom je da otac udara dete tražeći da mu ovaj vrati udarac. Igra zvana "udari tatu" od najranije mladosti postaje jedan od osnovnih načina opštenja deteta sa roditeljima i način zadobijanja roditeljske naklonosti. Istovremeno, dečak se svakodnevno upozorava da "ne sme da bude kao devojčice" koje se svode na suprotnost "pravim muškim (ljudskim) osobinama" postajući na taj način predmet nipodoštavanja. Ako se ima u vidu da se patrijalhalni model seksualnog odnosa svodi na dominaciju muškarca nad ženom, dečak treba da se pripremi da igra ulogu agresora, a ne da postane "žena" ili "peder", što znači objekt seksualne agresije. Videćemo da ovakvo vaspitanje predstavlja plodonosnu podlogu za razvoj "takmičarske motivacije".

Za razvoj "borbenog karaktera" izuzetan značaj ima rano posvećivanje sportu. Još od najranijeg školskog uzrasta deca su izložena maltretiranju od strane sve agresivnijih nastavnika telesnog vaspitanja koji po svaku cenu nastoje da obezbede podmladak klubovima, obično za neku bednu nadoknadu. Umesto da najviše pažnje posvete deci kojoj je potrebna najveća pomoć da bi savladala pokrete i naučila veštine koje će im omogućiti da ispolje svoju kreativnost i igraju se sa svojim drugovima i drugaricama, oni se orjentišu na "jurenje talenata" i bespoštedno iživljavanje na deci za koju smatraju da su "dobar materijal" za sport kojem daju prednost. Jasno je da su na udaru pre svega deca iz nižih društvenih slojeva, ona iza kojih ne stoje bogati i "moćni" roditelji koji će svojoj deci, potkupljivanjem i pritiscima, omogućiti da se dokopaju najviših mesta na društvenoj lestvici. To su deca koja od malena mora da "grizu" da bi uspela u životu - osnovni kvalitet koji ih čini "talentovanim" za sport. Na sportskim borilištima oni će postati jurišnici u prvim redovima i kao takvi otelotvorenje agresivnosti. Prema protivničkim igračima, kao i prema svojim klupskim drugovima na treningu, odnosiće se sa istom onom bespoštednošću sa kojom su se njihovi nastavnici, treneri, kao uostalom i sam život, odnosili prema njima.

Jedna od prvih lekcija koju dete mora da savlada je da nauči da udara bez milosti i da nauči da trpi udarce ne očekujući milost. Izgradnja "takmičarskog karaktera" postiže se "slamanjem kičme" deteta, ubijanjem njegove ljudske ličnosti i njegovim podvođenjem pod autoritet trenera koji je samo otelotvorenje autoritarnog i nasilničkog duha koji vlada u sportu (društvu). Jedan od najvažnijih elemenata u selekciji je spremnost deteta da prihvati uspostavljena "pravila igre", što znači da bespogovorno izvršava sve ono što se od njega zahteva. Nije lako udariti, ili čak povrediti svoga druga, ali je to jedini način da se stekne "poverenje" trenera i izbori mesto u timu. Tokom čitave karijere čoveku će odzvanjati u glavi trenerove reči, "zlatno pravilo" čije poštovanje predstavlja osnovni uslov za opstanak na terenu: "U sportu nema prijatelja, već samo protivnika!" - što postaje osnovno životno geslo.

Mehanizam izvođenja tzv."psihološke pripreme" pred utakmicu na izvanredan način ukazuje na pravu prirodu nasilja sa kojim se susrećemo i u sportu. Suština "psihološke pripreme" je u tome da se igrači do te mere motivišu da pobede, da postaju spremni "da poginu" i da protivniku "otkinu glavu"

da bi se postigao krajnji cilj. Radi se o fanatizovanju sa kojim se u čoveku potiskuje sve ono ljudski vredno što ga, kao čoveka, približava drugim ljudima, i istovremeno se potencira sve ono što izaziva odbojnost prema drugim ljudima. Budući da je pobeda neprikosnoveni imperativ, ekipa protiv koje se igra mora da dobije status "protivnika". Sam sportski rečnik ukazuje na to. Utakmice koje se ne igraju za bodove (pobeda nije od egzistencijalnog značaja) nazivaju se "prijateljskim" u odnosu prema onima koje se igraju za bodove i koje, dakle, imaju status neprijateljskih susreta. Zadatak trenera je da tako psihološki "obradi" svoje igrače da oni u svojim rivalima ne vide ljude, nego "protivnike" koji se "moraju pobediti". Od važnosti susreta zavisi stepen do koga trener ide u huškanju svojih igrača. Kada se radi o "bodovima opstanka" po pravilu se "ide do kraja" i suparnički tim dobija status "smrtnog neprijatelja". Ovo je od izuzetnog značaja jer ukazuje na neposrednu uslovljenost agresivnog ponašanja igrača ne-takmičarskim motivima i interesima koji putem takmičenja treba da budu ostvareni. Ne urođena ljudska agresivnost, već režirano i perfidnom manipulacijom proizvedeno agresivno ponašanje igrača predstavlja osnov agresije u sportu.

U svlačionici se u kondenzovanom obliku pojavljuju najekstremniji oblici degradacije čoveka na zver, gladijatora, kamikazu, robota. Svlačionica je mesto na kome se manifestuje bedni položaj u kome se sportista, kao čovek, nalazi. U njoj se odigrava prava drama u kojoj je sportista, daleko od očiju javnosti, objekt samovolje trenera, tih modernih goniča robova, i vlasnika klubova za koje su sportisti samo sredstvo za ostvarivanje profita i zaštitu strateških interesa kapitalističkog poretka. Prava "veličina" sportskih "zvezda", tih "veličanstvenih idola masa" ogleda se u svlačionici, u kojoj se oni pojavljuju kao pokorni najamnici kapitala, kao bezimeni pajaci koji, kao nevaljalo dete pred strogim ocem, drhte pred strogim pogledom svojih gazda. Da bi naterali igrače da "ginu" na terenu, treneri lukavo manipulišu predrasudama koje su duboko ukorenjene u čoveku. Diranje u "muškost" je provokacija koja po pravilu daje najbolje rezultate. Od igrača se zahteva da bespoštednim borilačkim fanatizmom i grubošću "dokažu da nisu žene i pederi". Biti čovek znači "biti muškarčina", a biti "muškarčina" znači biti spreman na sve one oblike agresivnog ponašanja koje okolnosti zahtevaju - da bi se pobedilo. Provociranjem "muškog ponosa" nastoji se uništiti ljudska svest i samopoštovanje i od čoveka stvoriti zaslepljeni jurišnik koji u protivniku istovremeno vidi objekt za dokazivanje svoje "muškosti" i opasnost za njeno ugrožavanje. I to je ono najvažnije: samo uništenjem ljudske ličnosti moguće je od sportista stvoriti moderne gladijatore koji će, na znak trenera, kidisati na svoje rivale i "uništiti ih", ako treba, i biti "ponosan zbog dobro obavljenog posla".

Tome idu na ruku priroda društvenih odnosa i, u vezi s tim, zahtevi publike za koju je sport kompenzacija za obezvređenost i bekstvo iz turobne svakodnevice. Raspravljajući o privlačnosti ragbija Ernest Dihter, direktor američkog "Instituta za istraživanje motivacije" ("Institute of Motivational Research"), dolazi do zaključaka da je jedan od glavnih razloga za njegovu popularnost to što ragbi pruža mogućnost običnom muškarcu da se dokaže kao "muškarčina". Postovećivanjem sa he-men-om on doživljava sebe kao "snažnu životinju ispunjenu samopouzdanjem". Pored toga, ragbisti se pojavljuju kao predstavnici spartanske etike. Oni su suprotnost onim momcima koji se ponašaju "kao devojke". U tom smislu navijati za ragbiste znači "biti za dobre momke" a "protiv loših momaka". (9) Komentarišući Dihterove stavove, Hoč konstatuje da čovek treba da se poistoveti sa ljudima sa kojima mora da rešava svoje društvene probleme, a ne sa "biftecima" iz tima za koji navija. (10) Igrače tera u bespoštednu borbu potreba da se dokažu kao igrači, a ne urođeni nasilnički impulsi. Oni nastoje da se istaknu kao nasilnici jer im to u svetu u kome dominira duh nasilja podiže ugled i cenu. Govoreći o američkom ragbiju Džek Skot upozorava da je on "institucionalno romantizovanje nasilja". Nadimci kao što je "Besni pas" (Mad-Dog) rezervisani su za "najveće zvezde". Za trenere su najgrublji igrači "pravi heroji". Do kog stepena manijakalnosti dovodi bespoštedna konkurencija

pokazuju i postupci Bena Švarcvaldera,glavnog ragbi trenera na univerzitetu u Sirakuzi (SAD) koji je, kao uslov da bi okončao višečasovni iscrpljujući trening, zahtevao od svojih igarača da se tuku do krvi. "Mi nagrađujemo i opravdavamo nasilje i agresiju među mladima, a onda kada se odrasli nasilnički i agresivno ponašaju mi za to krivimo životinjsku prirodu čoveka! Čak iako prihvatimo pretpostavku da čovek poseduje agresivne instinkte, sasvim je izvesno da je posmatrano iz ugla ličnosti i društva bolje da se agresivnost ispolji na nekom beživotnom predmetu kao što je bokserski džak nego na telu drugog čoveka". - zaključuje Skot. (11)

Postojanje sporta jedinim načinom afirmacije čoveka u društvu i obezbeđivanjem njegove egzistencije; jednostrani razvoj čoveka koji podrazumeva ne samo obračun sa duhovnošću, već i sa primarnim potrebama čoveka, čulima, prirodnim odbranbenim mehanizmima organizma; isključivanje iz normalnog života, kidanje veza sa ljudima i potiskivanje emocija; uzimanje sve veće količine "stimulativnih sredstava" koja razarajuće deluju na psihu - sve su to izvori frustracija koji se ispoljavaju u obliku agresivnog i nasilničkog ponašanja. Svakodnevno potiskivanje i sakaćenje autentičnih ljudskih potreba dovodi čoveka u "eksplozivno stanje". Prevashodni zadatak trenera, lekara, "dežurnih" iz štabova koji finansiraju "poduhvat" je da danonoćno budno motre na svog "pulena" da mu ne popusti "takmičarska koncentracija" što bi dovelo do erupcije potisnutih potreba i kraja "pobedničkog pohoda". Stalnim psihološkim pritiscima i manipulacijama, kao i sve razornijim medikamentima, nastoji se sačuvati "psihička stabilnost" sportiste, što znači fanatična usresređenost na postizanje zadatog cilja. Radi se o svojevrsnom hipnotičkom snu u kome je isključena mogućnost rasuđivanja i čovek sledi zapovesti "glasa" koji dolazi sa strane. Otuda se insistira na "bliskosti" između trenera i sportiste, pri čemu trener po pravilu stiče status "roditelja", što znači onoga kome se bespogovorno veruje. To je najviši i najperverzniji deo manipulacije: destruktivna moć, koja je otelotvorena u treneru, pojavljuje se u obliku "očinske brige" koja simbolizuje jedan od najplemenitijih međuljudskih odnosa.

Očigledno je da agresivnost (nasilje) u sportu pretpostavlja određeni vrednosni obrazac koji postaje osnov samopotvrde čoveka kao sportiste i koji je u funkcionalnom jedinstvu sa ne-ljudskim ciljevima koje čovek treba da ostvari.Priroda cilja, odnosno, način na koji se on pokušava ostvariti određuje prirodu "agresivnih potreba čoveka" i način njihovog ispoljavanja. Naravno, sve se odvija pod plaštom "ispoljavanja autentičnih prirodnih potreba čoveka", a radi se, ustvari, o uništavanju autentičnih (primarnih) potreba i ličnosti čoveka i njegovom svođenju na sredstvo za postizanje materijalnih interesa i političkih ciljeva. Što se tiče "potrebe čoveka da se takmiči" ona je istorijski proizvod i Huizingina analogija između "takmičenja" svraka i takmičenja ljudi moguća je jedino ukoliko se pojave sagledaju na čisto fenomenološkom nivou. Mnogi primeri u zajednicama koje se nalaze "ispod nivoa" moderne civilizacije govore da je njima stran pojam individualnog nadmetanja. Pokušaji da se od pripadnika nekih afričkih plemena naprave "trkači", tako što će preko noći biti izvedeni na trkačku stazu, završio se tako što su se oni, čim bi jedan drugome za malo izmakao, sačekivali u nastojanju da zajedno prođu kroz cilj.

Sport je proizvod modernog društva. Osnovna pretpostavka za nastanak modernog sporta je postajanje čoveka individuom, što znači svest čoveka o samome sebi kao samosvojnoj jedinki. Čovek, dakle, nije više deo kolektiviteta (kao što je to bio kao građanin u antičkom polis-u, ili kao deo "stada" u srednjem veku), niti je rezultat njegove delatnosti proizvod "volje bogova" (kao što je to bilo na antičkim olimpijskim igrama) ili fatalni sled "sudbine" - već je on osamostaljeni samosvesni subjekt koji dela shodno svojim potrebama, ubeđenjima i interesima, a rezultat njegove delatnosti njegovo je delo (princip "ličnog dostignuća"). Drugo, postajanje čoveka individuom posredovano je vladajućim odnosima građansko-

kapitalističkog društva koje je atomizirano na individue ("građane") i u kojem su vladajući životni principi "borba svih protiv svih" i "čovek je čoveku vuk". Ukinut je (antički i srednjovekovni) poredak privilegija (po rođenju) i uspostavljen poredak u kome svako ima pravo da se bori za "mesto pod suncem". To je bilo od odlučujućeg značaja za uspostavljanje principa "jednakost na startu", kamena temeljca (modernog) sporta.

Treće, u modernom društvu, pored principa kompeticije, dominira princip učinka. To znači da sport nije borba za pobedu u čistom smislu, kao što je to bilo na antičkim olimpijskim igrama i srednjovekovnim turnirima, već je borba za pobedu koja se ostvaruje postizanjem većeg učinka (rezultata, odnosno, rekorda). U osnovi sporta se nalazi progresistička logika "brže, dalje, snažnije" koja je posredovana mehanizmom kvantitativnog sravnjivanja - osnovom određivanja "vrednosti" u društvu koje se temelji na rovno-novčanoj privredi. To uspostavlja mogućnost za postizanje "rekorda" koji se pojavljuje kao od čoveka osamostaljena i posredstvom tržišne logike otuđena vrednost koja postaje neprikosnoveni kriterijum za određivanje uspešnosti ljudske delatnosti. Praktično, čovek stiče mogućnost da se takmiči sa apstraktnim "protivnikom" koji se pojavljuje u obliku hronometra. Istorija sporta se svodi na hronološki sled brojeva koji označavaju "rekorde" kojima su pridodata imena obezličenih "rekordera". Mehanizam koji je uslovio otuđenje rezultata od čoveka (u formi "rekorda"), istovremeno je i uslovio otuđenje čoveka od ljudske zajednice i od samog sebe kao čoveka (u vidu "sportiste"), odnosno, pretvaranje čoveka u "materijal" i oruđe za postizanje rekorda. Umesto novovekovne "slobodne individue", čovek je nanovo postao podanik vladajuće moći (kapitala). "Degradacija sporta", o kojoj pišu ideolozi liberalizma, ustvari je degradacija izvornog principa takmičenja uspostavljanjem sve veće dominacije principa učinka. To je još jedan dokaz da sport nije zasebna i van-istorijska pojava koja se temelji na "životinjskoj prirodi čoveka", već da je proizvod modernog (građansko-kapitalističkog) društva i da deli njegovu sudbinu.

U današnjem sportu došlo je do potpune degradacije antičkog agon-a koji je insistirao na "čojstvu" kao do krajnjih granica razvijenim ljudskim snagama (na čemu je posebno insistirao Niče u svom obračunu sa hrišćanstvom i telesnom skučenošću malograđanina). Ne samo da je čitav telesni razvoj čoveka u sportu podređen pravilima tehničke racionalnosti i principu učinka, koji sistematski uništavaju kako prirodne, tako i ljudske osobenosti čoveka stvarajući od njega stroj za postizanje rekorda - već je čitav njegov angažman podređen trgovačkoj logici. Do čega je to dovelo pokazuju i zadnji događaji: sve veći broj sportista "pomera" rekord ne prema svojim stvarnim mogućnostima, nego prema tome koliko je dovoljno da se postigne novi rekord - jer imaju ugovor sa svojim "sponzorima" da budu plaćeni po rekordu, bez obzira koji rezultat postigli. Sportsko takmičenje postaje sredstvo za ostvarivanje utilitarnih ciljeva, a ne izraz autentičnih potreba čoveka. Borba za pobedu, za postizanje rekorda - sve se to odvija po zadatom scenariju koji se ne vodi logikom razvoja sporta (igre, ljudskih moći), već logikom ostvarivanja materijalnih i političkih interesa. Takmičenje na sportskom polju samo je jedan od pojavnih oblika borbe vodećih kapitalističkih grupacija za dominaciju u svetu. Sportisti su samo prividno akteri sportskih susreta. Ustvari, oni su samo učesnici u predstavi u kojoj treba da što vernije odigraju ulogu koja im je namenjena. Ako su na antičkim olimpijskim igrama ljudi bili "igračke bogova" (Platon), u današnjem sportu su igračke kapitalista.

Budući da novi i sve bespoštedniji zahtevi koji se pred čoveka postavljaju u sportu daleko prevazilaze mogućnosti ljudskog organizma i da je upotreba sve razornijih sredstava i metoda postao osnovni preduslov za postizanje novih rekorda, došlo je do prevazilaženja "takmičarske" i do razvoja samodestruktive motivacije. Napušta se teorija po kojoj je čovek "agresivno biće" i "životinja" i čovek dobija status eksperimentalnog zamorčeta i robota. Ne više spremnost da se "grize", nego

spremnost na samoubilačke treninge i monstruozne medicinske tretmane postaje osnovna pretpostavka za odabir "talentovane dece". Kategorički imperativ današnjeg sporta ne glasi više "pobedi druge!", već "pobedi sebe!", što znači blokiraj odbranbene mehanizme organizma i dovedi telo do cilja po cenu njegovog uništenja. I u borilačkim sportovima čovek je sve manje "protivnik", a sve više objekt destrukcije. Priprema za "borbu" pre svega podrazumeva detaljno upoznavanje s mehanizmima funkcionisanja tela, s "tačkama" koje treba pogoditi da bi se protivnik "isključio" iz borbe. Strategija pobede se sve više zasniva na nauci, kao i "tretman" tela i psihe u procesu "proizvodnje šampiona", što vodi ka potpunoj dehumanizaciji i denaturalizaciji kako čoveka, tako i odnosa između sportista.

Sport i rat

Sportska takmičenja su po svojoj prirodi najbliža ratu. Praktično, ona su podražavanje ratnih okršaja. Na to upućuju i izrazi koji dominiraju u sportu: "protivnik, pobeda, poraz, napad, odbrana, kontra-napad, juriš, linija odbrane, strategija napada, razbiti protivničku odbranu, razviti napadačke linije, obezbediti podršku napadačkim redovima, obezglaviti protivnika stalnim jurišima i naterati ga na povlačenje, zbiti odbranbene redove, ukopati se u odbrani, uneti paniku u protivničke redove, naneti protivniku udarac od kojeg ne može da se oporavi, onesposobiti napadačke redove, naterati protivnika da se povuče na svoju teritoriju, uništiti igru protivnika, slomiti protivniku moral, srušiti ga na kolena, dotući ga do kraja, naterati ga da se preda, ubiti mu volju da se bori, kukavički se predati, junački izginuti braneći svoj gol, boriti se do kraja, pripremiti se za odlučujući juriš... "Scene sa otvaranja sportskih predstava, zastave, himne, defile, taktovi koračnice koju po pravilu izvode vojni orkestri, strojevi korak - sve to pre podseća na ratni sukob nego na igru slobodnih ljudi.

Interesantna je i priroda sportskog okršaja. Svaki tim ima "svoj" deo terena (teritoriju) sa koje "kreće u napad" na protivničku teritoriju na kojoj se nalazi vrednost koju protivnik nastoji da sačuva. Postizanje koša ili gola predstavlja poraz branilaca s tim što su stečeni poeni simboličan izraz vrednosti plena koji je zadobijen. Svaki napad je borba, a utakmica rat u kome je pobedio onaj ko je uspeo da pobedi u većem broju borbi i na taj način osvoji veći broj poena (veći plen). Radi se o scenariju koji odgovara srednjovekovnim pljačkaškim pohodima plemića. Uostalom, i ustrojstvo kluba, kao i klupski simboli, upućuju na povezanost sporta sa srednjovekovnim tradicijama. Klub je organizovan kao svojevrsni srednjovekovni klan. Boje, grb, himna, veličanje "svetlih tradicija" (što se isključivo odnosi na pobede), stvaranje hrojskih mitova o "najvećim igračima" (borcima) koji postaju legendarni uzori za mlađe članove i simpatizere kluba (klana) kao i sredstvo za zadobijanje prestiža među klanovima - sve to čini (doduše banalizovani) kolorit prošlosti. Što se tiče stadiona, on je svojevrsno utvrđenje i kao takav sedište klana, dok je igrački teren "sveto zemljište" iz kojeg izvire životna snaga klana koja hrani borilački fanatizam svojih pripadnika. "Poginuti boreći se na svom terenu za boje svog kluba!" - predstavlja najsvetiju obavezu i čast. "Izdati klupske boje" postaje najveći zločin koji se ni sa čim ne može iskupiti. Tenzija emotivnog dovedena je do usijanja: u trenucima pobede sportista se oseća kao simbol klana i idol slavljeničkih masa; u trenucima poraza oseća se kao bedni izdajnik koji je pobegao sa bojnog polja. Naravno, ne nosi svako breme odgovornosti na isti način, ali se pod njim neminovno povija.

Militantno strukturiranje sportske grupe neposredna je posledica ratničke prirode sporta. Pojedinac je podređen timu; tim ima vođu koji, na terenu, nastoji da realizuje pobedničku strategiju trenera, glavnog komandanta operacije i neprikosnovenog autoriteta. "O trenerovoj reči se ne raspravlja, ona se izvršava!", što znači, trenerova "uputstva" imaju karakter zapovesti koja se moraju sprovesti u

delo. Poštovanje autoriteta, disciplina, uniformnost svesti - glavne su odlike "dobre ekipe". Saradnja i solidarnost u ekipi odgovaraju ustrojstvu borbene grupe. Njihov smisao je u jačanju "timskog duha" sa kojim treba obezbediti pobedu. Istovremeno, u ekipi vlada bespoštedna borba između igrača za zadobijanje vodećih pozicija u timu koje obezbeđuju mogućnost za igru. Konkurencija u ekipi, što znači sistematsko podsticanje agresivnog egoizma, osnovno je i najefikasnije sredstvo sa kojim trener manipuliše da bi naterao igrače da izvršavaju njegove zahteve. Strah od gubitka mesta u timu, što znači da će biti dovedena u pitanje njegova egzistencija i afirmacija, predstavlja onu snagu koja neprestano primorava igrača "da se dokazuje" ne samo udvoričkim odnosom prema treneru i vlasnicima kluba, već i spremnošću da žrtvuje i svoje zdravlje - da bi ostao na parketu. Za mladog igrača klupa je startna pozicija sa koje kidiše na svoje starije suigrače; za njih, klupa je kraj karijere. Izgubiti mesto u timu je mnogo gore nego izgubiti utakmicu. Osnovno pravilo u sportu je da svako gleda sebe, odnosno, da je svako svakome protivnik. Euforija "drugarstva", koja zahvata ekipu u trenucima pobede, koja svima donosi korist, brzo se zaboravlja kada treba pronaći "krivce" za poraz i očuvati mesto u timu.

Takozvana "sportska igra" je borba protivničkih grupa koja se odvija u formi takmičarske igre. Radi se, dakle, o zloupotrebi forme igre putem koje bespoštedni obračun između "protivnika" dobija kulturni legitimitet. Smisao "sportske igre" nije u tome da se svakom učesniku pruži mogućnost da slobodno realizuje svoje stvaralačke (igračke) moći, kao i da omogući stvaralačku saradnju sa drugim učesnicima u igri i na taj način razvije međuljudske odnose, već da stvori normativne ograde u okviru kojih treba da se odvija sukob. "Strategija igre", sa kojom svaki trener nastupa,svodi se na razradu plana koji treba da onemogući protivnika da razvije "svoju igru". To znači da spreči protivničke igrače da realizuju svoja igračka znanja koristeći se pri tom svim dozvoljenim (i mnogim nedozvoljenim) sredstvima. Ovo je od izuzetne važnosti jer se u sportskoj igri nasilje, koje se van sportskih terena kažnjava,ne samo toleriše već i podstrekava. Radi se o "regularnom" nasilju koje ne sme da "sputava sportsku borbu", i istovremeno treba da spreči da se ona ne pretvori u nekontrolisanu tuču. Nasilje postaje jedan od najvažnijih sredstava za ostvarivanje "strategije pobede". U širem smislu, ono podrazumeva, pored telesnog nasilja i izazivanje protivnika. Na činjenici da vođa igre protivničkog tima ima "slabe živce" neretko se gradi čitava strategija, jer "obezglaviti" protivnika znači razbiti njegovu igru što predstavlja siguran put do pobede. Na razvoj agresije u sportu uticala je i stalna izmena pravila koja su omogućila promenu načina igre. Uzmimo za primer košarku. Od pasivnog iščekivanja protivnika u zoni, koji je mogao neometano da šutira na koš, došlo se do "totalnog presinga", što znači do apsurda dovedene koncepcije da je "napad najbolja odbrana". Smisao takve odbrane nije samo u onemogućavanju protivnika na čitavom terenu da razvije igru i dođe u povoljnu poziciju da postigne koš, već i u sprečavanju protivnika da ubaci loptu u teren, što znači da započne igru. Igra bez lopte, što znači bespoštedna i samorazarajuća telesna borba između protivničkih igrača za igrački (životni) prostor, postaje glavni sadržaj igre. Umesto dominirajućeg, igračka tehnika postaje samo prateći element igre, s tim što je i njena priroda određena prirodom sportske borbe.

Imperativ pobede potiskuje i degeneriše ljudsko u čoveku. Strah od poraza, što znači strah od budućnosti, dovodi do toga da čovek u protivničkoj povredi, što znači tuđoj nesreći, vidi svoju "sreću". Što je sukob dramatičniji to sportista u svom protivniku manje vidi čoveka, a više objekt na kome treba da dokaže svoju "vrednost", odnosno, vidi u njemu opasnost koja ugrožava njegovu egzistenciju i preti da ga gurne u bedu, odakle je krvavim radom i bespoštednom borbom izašao. Procesi otuđenja i postvarenja čoveka, što znači uguravanje čoveka u kalup lojalnog i upotrebljivog "građanina", uslovljavaju "međuljudske odnose" u sportu. Pravila tzv. fair-play-a, kao što je rečeno, pozivaju na poštovanje poretka koji svodi ljude na neprijatelje, a ne na poštovanje čoveka. Iskustvo govori da što je manji imperativ pobede, utoliko je igra spontanija, maštovitija,

samoinicijativnija, jednom reči - slobodnija. Sportisti se manje odnose jedni prema drugima kao prema "protivnicima", a više kao su-igračima. Ne teži se (telesnom) onemogućavanju, već nadigravanju. Nije bitan rezultat ili pobeda, već način na koji se do njih došlo. Estetski elementi ("lepa igra") dobijaju prevagu nad telesnom sirovošću i grubostima. Ipak, sve je to daleko od istinske igre koja podrazumeva prevazilaženje kako principa kompeticije, tako i principa učinka.

I decu ubijaju , zar ne?

Umrla je dvanaestogodišnja devojčica Adriana Đurka. Bila je gimnastičarka, jedna od "čuda" koje proizvodi rumunska industrija gimnastike. Izdahnula je od povreda koje joj je, u manijakalnom besu, naneo njen trener George Florin, jedan od onih "pedagoga" koji su "stvorili" Nađu Komaneči i na kojima počiva svetska gimnastika i sport u celini. Ovakve vesti kao da više nikoga ne uzbuđuju. Pogotovu ne one koji se nalaze u svetskom show-business-u. Jer, smrt je odavno postala sastavni deo sporta. Svake godine stotine sportista izgube život, hiljade bivaju ubogaljeni... To, dakle, nije neka novost. Prava vest je ko je sledeći, na koga treba "tipovati", u koga treba ulagati da bi se dobilo više, mnogo više... Tačno je, radi se još o detetu, ali šta se tu može kada ta "šašava deca" po svaku cenu hoće da se dokopaju "slave" i novca. A da bi se to postiglo, treba se podrediti zahtevima koje postavlja "vrhunski sport". Put ka "savršenstvu" zahteva "savršeno telo". A to znači da treba sprečiti rast skeleta, onemogućiti polno sazrevanje, što znači normalni biološki razvoj da bi se sačuvala detinja vitkost toliko potrebna da bi se impresionirala sportska birokratska "elita" koja određuje "ocene",a samim tim i sudbinu čoveka. Oni su ti koji vode računa da ne dođe do zastoja u "progresu". Njihove "ocene" označavaju put koji vodi "napred" - ka jami. U njoj sada, pored njenih "slavnih" prethodnika iz "vrhunskog sporta", leži i mala Adriana. Pokušala je da, sa drveta na kojem blješte "odličija", dohvati "zlato" - i sunovratila se, kao i mnogi drugi pre nje, u tamu ponora.

Oni koji su zasadili i okitili drvo iskopali su i jamu. Drvo raste, a jama je sve dublja. Iznad nje se njišu, sudaraju, zveckaju visuljci smrti mameći one koji u sablasnoj senci drveta, koja pada preko jame, vide most koji ih vodi iz životnog ništavila. Sirotinja je ta koja služi da se dokaže da je moguće ići dalje. Leševima radničke dece popločana je staza koja vodi u "budućnost". Kada je fašista Samaranč otišao u Bukurešt da okači "Zlatni olimpijski orden", najviše priznanje u svetu sporta, rumunskom diktatoru Čaušesku u znak priznanja za njegov "neprocenjivi doprinos razvoju sporta i olimpijskog pokreta", on je samo pokazao da ne postoji "istok" i "zapad", već da postoje oni koji tlače i oni koji su tlačeni. Još jedanput je potvrđeno da je sport sredstvo za očuvanje uspostavljenog poretka, internacionala kapitala i vladajućih političkih centara moći. Znao je Samaranč na kakav monstruozni način funkcioniše rumunska industrija sporta, kao što je znao za zločine vojne hunte u Seulu, kojoj su, uz njegovu svesrdnu podršku, dodeljene Olimpijske igre 1988. godine. Ali je isto tako znao da je očuvanje olimpijske piramide moći moguće samo ukoliko svaki njen deo ima čvrst oslonac i da samo jedan izvučeni kamen može da ugrozi prividno monolitni olimpijski bastion.

Smrt Adriane je simbolično ubijanje ljudskog. Njen trener nije želeo da ubije njeno telo, već njenu ličnost. On je nastojao da postigne ono što je osnovni cilj sportske pedagogije: da od svoje "štićenice" napravi robotizovanu lutku koja će bespogovorno slediti njegove komande. Radi se, dakle, o instrumentalizovanom nasilju. Njegova "greška" se sastoji u tome što je, u jednom trenutku, preterao u korišćenju jednog od najprimitivnijih metoda za slamanje ljudskog dostojanstva, dakle, što se nije poslužio nekim "suptilnijim" metodom i "naveo" Adrianu da uradi ono što je od nje zahtevao. Upozoravajuće deluje podatak da su mnoga deca, kao i njihovi roditelji, prihvatila Florinov metod "ubeđivanja" verujući da će im to pomoći da dođu "do vrha". To se, uostalom,

uklapa u zahteve sportske pedagogije koja u izgradnji mazohističkog (samodestruktivnog) karaktera vidi jednu od osnovnih pretpostavki za razvoj "vrhunskog sporta". Nevolja je u tome što je postizanje novih "vrhunskih rezultata" u sve većoj nesrazmeri sa stvarnim mogućnostima organizma. Fanatični obračun čoveka sa sopstvenim telom postaje osnovni način da se unište prirodne odbranbene reakcije organizma da bi mogao da se natera na samouništavajući napor. Trener je taj koji batinama treba da "pomogne" sportisti da "prevaziđe trenutke malodušnosti", što znači kapitulaciju pred premorom, da bi sa novom žestinom nastavio da uništava svoj iznureni organizam. U tu "pomoć" spada i sadističko ponižavanje čoveka iz čega treba da sledi potreba za "dokazivanjem ličnosti" u vidu manijakalnog juriša na sopstveno telo. Adriana i njen ubica Florin bili su na istom zadatku. Oni su se sa bezumnom revnošću podredili vladajućem duhu destrukcije da bi se, svako u svom domenu, domogao vladajućih vrednosti. On nije delovao kao slobodan čovek, već kao produžena ruka vladajuće moći koja se ne pojavljuje samo u obliku pesnice ili biča, već i u svim onim oblicima koji vode ka uništenju čovekovog organizma i njegove ličnosti. Adriana pogotovu nije delovala kao slobodan čovek, već kao zaluđeno dete koje, usmeravano od strane bolesno ambicioznih roditelja, beskrupuloznih "sportskih radnika", novinara i lekara-monstruma - nije ni moglo da bude svesno kuda ide.

Da je sport oblast u kojoj su ljudi prepušteni na milost i nemilost kapitalu i politici govori i to što ne postoji nikakav zakonski osnov za sprečavanje zloupotrebe sportista, posebno dece, za stvaranje profita i postizanje političkih ciljeva. U radnim zakonodavstvima širom sveta propisana su ograničenja i zabrane kada je u pitanju rad dece. Vodi se računa o njihovom "zdravlju", "pravilnom razvoju ličnosti", "pravu na srećno detinjstvo", "obrazovanju"... U sportu, u kome proizvodnja "šampiona" započinje još u predškolskom uzrastu, ne postoje nikakva pravila kojima se ograničava vreme treninga dece i veličina napora. Pored toga, ne poklanja se ni najmanje pažnje harmoničnom razvoju telesnih i duhovnih sposobnosti deteta već se čitav njegov telesni razvoj prilagođava sportskoj disciplini za koju je dete,po oceni "stručnjaka", "talentovano". Tzv. "rana specijalizacija", što znači sistematsko ubogaljivanje deteta u najvažnijim godinama razvoja, jedan je od osnovnih preduslova za "razvoj vrhunskog sporta". Dete i bukvalno postaje "materijal" koji treba tako da se "isteše" da jednog dana postigne planirani rezultat. Kako se "obaraju rekordi", tako se povećavaju zahtevi koji se pred mlade postavljaju. Govoreći o "crnim" i "belim" sportistima, Irina Privalova, jedna od najbržih "belih" šprinterki sveta, kaže i sledeće: "Potpuna je neistina da su crnci i crnkinje nadmoćni u sprintu zbog prirodnih prednosti. Oni se od detinjstva posvete samo jednoj oblasti u životu,na primer trčanju, pevanju ili igranju i ne rade ništa drugo. Nama priroda nije ništa uskratila. Treba samo mnogo i stručno da se trenira. Ja imam praktično osmočasovni radni dan. To je moj posao i na njemu provodim onoliko vremena koliko ljudi iz drugih profesija." (12) Privalova, koja je inače "prve korake u sportu načinila kada je imala tri godine" (13), je na sažeti način objasnila "tajnu" sportskog "uspeha": što se ranije dete u potpunosti posveti određenoj sportskoj disciplini, utoliko su veći izgledi da će se probiti "do vrha". To je monstruozna "pedagogija",ali ona tačno izražava stanje stvari u današnjem sportu (društvu). Privalova, koja je svoju sportsku karijeru "krunisala" tako što je postala trčeći transparent američke firme "Nike", nije pomenula koliko hiljada mentalno i telesno ubogaljene dece "vredi" jedan profesionalni ugovor. Nju zanima da pridobije što više dece u Rusiji da krenu stopama dece iz američkih crnačkih geta. Imajući u vidu razmere siromaštva i bede u novostvorenoj kapitalističkoj Rusiji, Privalova će imati na raspolaganju veliki broj "talentovane" dece koja će, za koru hleba i zaslepljeno blještavim iluzijama, krenuti ka olimpijskom vrhu. Uostalom, put je već utaban. Hiljade unakaženih leševa već visi na liticama obeležavajući "slavni" staljinistički "put u budućnost". Sada su olimpijsku baklju preuzeli "Adidas", "Coca-Cola", "Nike", "Mercedes"... Kapitalistički koncerni su prisvojili nasleđe "realnog socijalizma" i od dojučerašnjih "ambasadora" sovjetskog birokratskog režima napravili svoje reklamne panoe.

Privalova nije pomenula ni "stimulativna sredstva" koja su, već više godina, "pogonska snaga" za postizanje "vrhunskih rezultata". Pilule, inekcije, hormoni, "specijalni tretmani", "krvni doping" i sve ono što može da ponudi današnja medicina i njeni lekari-monstrumi sve više postaje realnost i tzv. "dečijeg sporta". Svakim danom sve mlađi uzrasti dolaze pod udar neumoljivog imperativa "brže, dalje, snažnije". Iza tog "principa progresa" krije se sve nezajažljivija glad kapitalističkih koncerna za profitom. Svetski sportski business već vredi više od 700 milijardi dolara godišnje, s tim što do kraja ovog veka treba da dostigne iznos od 1 000 milijardi. Kada se ima u vidu sve dublja kriza kapitalizma, razmere borbe za tržište koja se sve više rasplamsava, postaje jasno zbog čega se sa takvom bezdušnošću i deca stavljaju na oltar uništenja. Sve bespoštednija borba za opstanak uklanja i poslednje velove "humanosti" sa kojim je kapitalizam, kao i bivši režimi "realnog socijalizma", doskora mahao da bi rasterao sve veći smrad koji, u "borbi za progres", ostavlja za sobom.

x x x

Fusnote

1)U:Charles,J-B.:Ma Metode,Preface,1890.Kod:Pierre de Coubertin:Textes choisis, III tom,182.s, Comite Intrenational Olympique,Weidmannsche Verlag, Zurich,1986. 2)Kod:Richard D.Mandell,The Nazi Olympics,234.s,Souvenir Press,London,1972. 3)Erich Fromm,Anatomija ljudske destruktivnosti,1.knj.139-141.s.Naprijed, Zagreb, 1973. 4)Isto,137.s. 5)Isto,136.s. 6)Christopher Lasch,The Culture od Narcissism,208.s,Warner Books,New York, 1979. 7)Kod:Paul Hoch,The Rip of the Big Game,19.s,Doubleday, London, 1972. Komentarišući Lorencove stavove,Pol Hoč konstatuje:"Ako,za razliku od Konrada Lorenca,ne prihvatimo "agresiju" kao neku urođenu osobinu izvan društva i istorije,mogli bismo da se zapitamo da li se tu odista ne radi o ozbiljnim nedostacima u našem današnjem društvenom poretku koji daje povoda za širenje frustracije i agresije.A ako zaključimo da je to tako,zar ne bismo morali da preispitamo ulogu gledalačkog masovnog sporta u pružanju "oduška" ili "pročišćavajućem oslobađanju" tih frustracija,a da se ni na koji način ne dovedu u pitanje njihovi društveni uzroci?"Isto,19.s.;Ovde i napomena Viktora Frankla da nas je Karolin Vud Šerif "upozorila da ne stvaramo iluziju,kao što to čini teorija koja čoveka smatra zatvorenim sustavom,da se agresivnost može oslabiti i umanjiti ako se usmjeri u bezopasne aktivnosti kao što je,na primjer,sport.Sasvim suprotno tome,"istraživanja su dala čvrste podatke u prilog činjenici da uspješno izvršenje agresivnog ponašanja uopće ne ublažuje kasnije nastalu agresivnost,nego je zapravo najbolji način da se samo poveća učestalost agresivnih odnosa(istraživanja su uzela u obzir ponašanja životinja jednako kao i ponašanje čovjeka)"".Viktor E.Frankl,Nečujan vapaj za smislom,93,94.s, Naprijed, Zagreb,1981. 8)Isto,28.s. 9)Kod:Paul Hoch,isto,22-25.s. 10)Isto,24.s. 11)Jack Scott,The Athletic Revolution,173,174.s,The Free Press,New York,1971. 12)"Politika",22.novembar 1994. 13)Isto,

x x x