Znanstveni skup Odsjeka za povijest umjetnosti i Odsjeka za filozofiju

Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Rijeci

ESTETSKI I POSTESTETSKI STATUS LIJEPOG

Povijest i teorija umjetnosti

srijeda, 16. lipanj 2010.

Program: Filozofski fakultet, Trg I. Klobučarića 1, predavaonica 12: 9.45 – 10.00 Pozdravna riječ 10.00 – 10.45 Nina Kudiš Burić: Slučaj Giuseppea Nogarija (1699. – 1763.): osobni stil i estetski kanoni prilagođeni slikarskim vrstama

10.45 – 11.30 Damir Tulić: Donna velata: estetika skrivenoga u skulpturi Settecenta

11.30 – 12.15 Iva Jazbec: Michelazzijeve Duše u čistilištu u riječkoj crkvi sv. Jeronima: ljepota iskupljenja

12.15 – 13.00 Predrag Šustar, Iva Buchberger: Kantov pojam lijepoga: kauzalni model vs. normativni model

13.00 – 13.45 Iris Vidmar: Kantove epistemološke ideje i pojam ljepote

PAUZA OD 13.45 – 15 SATI 15.00 – 15.45 Nataša Lah: Stilistički kontekst rasprave o lijepom

15.45 – 16.30 Elvio Baccarini: Određuje li istinitost ljepotu književnog djela

16.30 – 17.15 Milica Czerny Urban: Moral i ljepota umjetničkog djela

17.15 – 18.00 Kristina Barišić: Bijeg u estetsku neutralnost - likovna Rijeka 90ih godina XX stoljeća

1

Nina Kudiš Burić

Slučaj Giuseppea Nogarija (1699. – 1763.): osobni stil i estetski kanoni

prilagođeni slikarskim vrstama

Venecijanski slikar Giuseppe Nogari, učenik Antonia Balestre (Verona, 1666. –

1740.), proslavio se je svojim „teste di carattere“. Riječ je o alegorijskim prikazima

prirodnih pojava, apstraktnih pojmova, ljudskih osobina i drugoga, najčešće u vidu

vremešnih, oronulih žena ili muškaraca, prikazanih u poprsju i opremljenih

prikladnim atributima. Nogari je bio miljenik brojnih venecijanskih, ali i europskih

aristokrata, bogatih trgovaca i sakupljača, a njegova su se djela ponekad kupovala i

na „neviđeno“. Slikareva fama kao majstora alegorijskih glava i danas je prisutna u

krugovima trgovaca umjetnina i kolekcionara. No, paralelno uz ovu prilično plodnu

svjetovnu produkciju, Nogari je tijekom svoje karijere izradio i nekoliko djela

sakralne tematike od kojih je svakako najcitiranija oltarna pala iz venecijanske crkve

Santa Maria Gloriosa dei Frari, nastala 1755., a koja prikazuje Čuda blaženog Josipa

Kopertinskog. Analiza ovog djela mi je omogućila da slikaru pripišem još dvije slike

sakralne tematike: jedna se nalazi u Chioggi, a druga u Labinu. Smatram da se

Nogariju ili njegovoj radionici može približiti i jedna mala oltarna pala što se čuva u

Sakralnoj zbirci Franjevačkog samostana u Zadru.

Krajnje je iznenađujuća činjenica da je ovaj slikar, ovisno o tome je li slikao „testa di

carattere“ ili djelo sakralne tematike, koristio dva radikalno različita načina slikanja,

ali i estetska pristupa. Izlaganje će se baviti uzrocima ove dihotomije i načinom na

koji je slikar reagirao na vanjske poticaje, kako one estetske, tako one sasvim

svjetovne prirode.

2

Giuseppe Nogari, Čuda blaženog Josipa

Kopertinskog (1755.), Santa Maria Gloriosa dei

Frari, Venecija, detalj.

Giuseppe Nogari, Nevinost, Narodna

galerija, Ljubljana

3

Damir Tulić

Donna velata: estetika skrivenoga u skulpturi Settecenta

Djelomična pokrivenost lica velom u mediteranskom je kulturnom krugu prisutna

još od antičkih vremena. O tome svjedoče helenistički prikazi te posebno rimske

skulpture vestalki gdje je veo označavao čistoću, skrivenu ljepotu i posvećen život.

Lagani veo koji senzualno prianja uz žensko tijelo iščezava u srednjem vijeku,

premda se susreće u drukčijoj funkciji kod nekih medievalnih alegorijskih likova

poput Sinagoge. Transparentni antikizirajući veo postaje učestali motiv u

profinjenoj vizualnoj kulturi Venecije u Settecentu gdje ga kao kiparsku novost

uvodi skulptor Antonio Corradini (Venecija, 1688. – Napulj, 1752.). Ovaj je kipar

svojom invencijom “začinio” alegorijski prikaz Vjere, prebacivši mu koprenu preko

lica koje se djelomično ocrtava ispod lagane tkanine. Još je slikar Antonio Balestra

1717. govorio da je Corradinijeva žena pod velom “očarala cijeli grad (Veneciju)

koji joj se bezrezervno divi”. Tijekom posljednjeg stoljeća Serenissime,

venecijansko društvo je bilo puno kontradiktornosti, ali se moglo pohvaliti i

vrhunskom, jednom od estetski najrafiniranijih umjetničkih produkcija. Ono je

Corradinijevim skulpturama oduševljeno aplaudiralo zbog hrabre kiparske zamisli i

klesarske vještine majstora što je mramor pretvorio u svilenu transparentnu

koprenu. S druge strane, alegorijski kipovi Vjere, bolje rečeno graciozni ženski

likovi čiji veo više otkriva nego sakriva senzualno tijelo, privlačili su pažnju

prožimanjem sakralnog i profanog. Riječ je o vrlo tipičnom fenomenu

venecijanskog Settecenta. Corradinijeve Donne velate postale su, takoreći, kiparev

brand te su ga proslavile diljem Europe. Njegova vještina i concetto nadahnuli su

nekoliko kipara u drugoj polovici 18. i u 19. stoljeću, no s različitim ishodima.

4

Antonio Gai, Alegorija Vjere, 1751., San Vidal, Venecija

5

Iva Jazbec

Michelazzijeve Duše u čistilištu: ljepota iskupljenja

Čistilište kao treće mjesto u koje je moguće doći nakon smrti bilo je

predmetom žustrih teoloških rasprava. Njegovo su postojanje osporavali mnogi,

osobito protestanti, tvrdeći da je takva ideologija izmišljotina katoličke crkve koja je

na taj način ubirala novce pripovijedajući kako kupovanje oprosta i plaćanje misa

zadušnica pomaže dušama zatočenim u čistilištu.

Uslijed toga nastaju brojne ikonografske sheme - primjeri crkvene

propagande kojima se na uvjerljiv način prenosila poruka. Pojedino umjetničko

djelo pruža neiscrpan izvor konotacija pa tako može biti didaktično i obogaćeno

ideološkim programom poput motiva Duša u čistilištu. U središtu ove priče nalazi

se ideja ljepote i uzvišenosti iskupljenja kao konačnog cilja i smisla življenja, a

realizam i teatralnost prikaza nužno su trebali pobuditi snažne emocije kod

promatrača te ga uvjeriti u obavezu spašavanja zatočenih duša.

Riječki kipar Antonio Michelazzi (Gradiška na Soči, 1707. – Rijeka, 1772.) je

1744. godine dobo narudžbu za izradu glavnog oltara u bivšoj augustinskoj crkvi

sv. Jeronima u Rijeci. Tom je prigodom stvorio jedan od najsugestivnijih prikaza

ovog motiva. U nišu oltarne menze smjestio je skulpturalnu kompoziciju s

motivom Duša u čistilištu čiji se dijelovi danas ne čuvaju na svojem izvornom

mjestu. Čitav ikonografski sadržaj oltara obrana je posttridentskih teza o

sakramentu euharistije i čistilištu. Iz toga proizlazi ekspresivnost Michelazzijevih

skulptura kada je riječ o prikazu Duša u čistilištu. Dramatika i naturalizam

kompozicije uvjeravaju nas u vjerodostojnost i legitimitet katoličke dogme, a

rješenje estetskog problema prikaza duša rastrganih između fizičke boli koju nanosi

vatra i nade (mistika u fizionomiji) u sjedinjenje s Bogom pomiče granice religiozne

estetike čineći prihvatljivim uživanje u ljepoti i nagosti pokrenutih tijela.

6

Antonio Michelazzi, Duše u čistilištu, 1744., glavni oltar crkve svetog Jeronima,

Rijeka

7

Predrag Šustar, Iva Buchberger

Kantov pojam lijepoga: kauzalni model VS. normativni model

Činjenice. Kant podastire pet različitih, ali međusobno nadopunjujućih definicija

lijepoga (usp. Kant 1790). U ovom radu zadržat ćemo se na 3. i, djelomično, 4.

definiciji iz ‘Analitike lijepoga’. Tako u sklopu 3. definicije, Kant tvrdi da je forma

pravi predmet na kojeg se odnose naši sudovi o lijepome. Statički shvaćena, forma

je lik, dok je dinamički shvaćena, igra. Međutim, za nas najznačajnija karakteristika

forme predmeta, bilo uočenih u prirodi, bilo artefakata, npr. umjetničkih djela, jest

to da izaziva takav odnos naših spoznajnih moći, uobrazilje (Einbildungskraft;

imaginatio) i razuma, na temelju kojeg onda pripisujemo ljepotu odgovarajućem

predmetu. Problem. Iako cjelokupni proces našeg pripisivanja ljepote nekim

predmetima ima sličnosti s načinom funkcioniranja tzv. kauzalnih mehanizama

(usp., npr., Machamer, Darden, and Craver 2000; Glennan 2008), Kant izričito tvrdi

da sam odnos između uobrazilje razuma, kao ključan odnos u estetičkoj prosudbi,

nije kauzalan, vec transcendentalan i normativan (Kant 1790, §§ 21-22). Rješenje.

Smatramo da je ovaj problem predstavlja jedno od glavnih mjesta Kantovog otpora

naturalizaciji u njegovoj estetičkoj teoriji, stoga ćemo, nakon uvodnih poglavlja,

najviše prostora posvetiti razmatranju upravo ovog problema. Ponudit ćemo

interpretaciju Kantovog rješenja koja odbacuje oštru dihotomiju kauzalno -

normativno koja se nametnula u sekundarnoj literaturi (usp. Allison 2001), te

razraditi model razumijevanja definicija lijepoga koji podupire kompatibilnost

između gorespomenutih suprotstavljenih pozicija.

Literatura:

• Allison, Henry E. (2001), Kant’s Theory of Taste, Cambridge University

Press: Cambridge New York.

• Glennan, Stuart (2008), “Mechanisms”, in Stathis Psillos and Martin Curd,

The Routledge Companion to Philosophy of Science, Routledge: London - New

York, Ch. 35, pp. 376-384.

• Kant, Immanuel (1790 [1976]), Kritika moći suđenja, Naprijed: Zagreb.

8

• Machamer, Peter, Lindley Darden, and Carl F. Craver (2000), “Thinking

about Mechanisms”, Philosophy of Science 67: 1-25.

9

Iris Vidmar

Kantove estetske ideje i pojam lijepoga

Kantova ‘treća kritika’ po mnogim je svojim elementima neizostavan dio

svakog sustavnog poimanja ljepote, sudova o lijepom i stvaralačkog umijeća, no

jedan od elemenata koji je uglavnom zapostavljen u mnogobrojnim raspravama o

Kantovoj estetici jesu estetske ideje. U tom smislu ovaj rad predstavlja pokušaj da

se istraži važnost estetskih ideja unutar Kantove teorije lijepoga, njihova veza sa

stvaralačkom i perceptivnom estetikom, ali i njihova važnost unutar sveobuhvatna

Kantova viđenja čovjeka i njegove prosudbene moći.

Jedno od obilježja Kantove estetike jest određeni 'paralelizam' po pitanju

objašnjenja lijepoga: s jedne strane, čini se da Kant smatra da su samo prirodne

ljepote prave ljepote i veliki dio treće kritike predstavlja nastojanje da se objasni

ljepota prirode. Spoznaja te ljepote neizostavan je korak do razvoja čovjekove

moralnosti. Nasuprot tome, Kant sam u jednom trenutku (točnije od odlomka 41)

mijenja fokus svoje rasprave i okreće se stvaranju ljepote u domeni lijepe

umjetnosti: čini se da upravo ovdje estetske ideje imaju ključnu ulogu. Nameće se

međutim pitanje: jesu li estetske ideje nužne za percipiranje ljepote, ili pak za

njeno stvaranje?

10

11

Nataša Lah

Stilistički kontekst rasprave o lijepom

Rad se bavi stilističkim kontekstom rasprave o lijepom u suvremenoj

umjetničkoj produkciji. S obzirom da se stilistička analiza bavi formalnim načelima

prikazivanja, a vrijednosni status djela stječe razumijevanjem forme (usp.

Bätschman:2004), nastoji se pokazati prevlast formalnih načela slike nad

sadržajnim aspektima prikazanoga.

Umjetnik formom (slikom) interpretira sadržaj (značenje). Recipijent

razumije ili ne razumije formu (sliku) prikazanoga. Teoretičar u hermeneutičkom

trokutu objašnjava (tumači ili prevodi) umjetnikovu interpretaciju (intenciju).

Stilska smjena time predstavlja smjenu dominantnog individualiteta i u stalnom je

konkurentnom odnosu istraživanja formalnih razlika u polju istih sadržaja (usp.

Berger:1977). Usvajanjem stilskog obrasca, njegovim normiranjem i

kanoniziranjem postaje valorizirana povijesna činjenica. Pojam ljepote u tom

kontekstu iskušava se u različitim stilskim konstruktima (formama, prikazima).

Najšire pozicionirani stilski konstrukti ljepote podudaraju se s intuicijama biološkog

i kulturološkog odabira, dok se opozicijski stilovi (avangardi, konceptualnih pokreta,

neprikazivačke umjetnosti) opiru zadanome diskvalificirajući samostalnost pojma

ljepote.

Suvremena teorija umjetnosti zbog toga, akreditira široki doseg pojma

'ljepo' obuhvatom njegova statusa unutar vizualne kulture i medija, za

sudjelovanje u raspravi tradicionalno shvaćena diskursa povijesti umjetnosti (vidi

Eco:2004, Danto:2007).

Literatura:

Bätschmann, O. (2004). Uvod u povijesnoumjetničku hermeneutiku. Zagreb:

Scarabeus.

Berger, J. (1972). Ways of Seeing. London: Penguin.

Eco, U. (2004). Povijest ljepote. Zagreb: Hena com.

Danto, A. C. (2007). Nasilje nad ljepotom. Zagreb: MSU.

12

Rubens, Adam i Eva, 1597. Barbie (od 1959 dalje) & Ken

(od 1961. dalje)

13

Elvio Baccarini

Određuje li istinitost ljepotu književnog djela

Peter Lamarque (još u svojoj ranijoj knjizi koju je napisao zajedno sa

Steinom Olsenom) zastupa stav autonomizma u pogledu vrednovanja književnih

djela. Književno djelo vrednujemo na temelju zasebnih estetskih kriterija, a ostali

kriteriji (mogućnost spoznaje, moralnost, korisnost, itd.) su tek vanjski kriteriji za

vrednovanje takvog djela. Unatoč tome, Lamarque tvrdi da književna djela mogu

pružati spoznaje. Intencija je izlaganja pokazati da nije moguće istovremeno dobiti

iz književnog djela sve vrste spoznaja o kojima govori Lamarque, a da se

postizanje spoznaje ne ugradi u središte umjetničke vrijednosti književnog djela

(pored onih usko estetskih). Pored toga, intencija je teksta i pokazati da ako se

zastupa institucionalistička teorija umjetnosti, potrebno je ugraditi doprinos rastu

znanja među središnjim umjetničkim vrijednostima književnog djela, pored onih

striktno estetskih.

14

15

Milica Czerny Urban

Moral i ljepota umjetničkog djela

“Moral i ljepota umjetničkog djela” ispituje poziciju koju u svojoj knjizi iznosi

prof. Peter Lamarque, a prema kojoj se umjetnička vrijednost umjetničkog djela

procjenjuje isključivo prema estetskim kriterijima. Upravo ta činjenica povlači za

sobom autonomističku poziciju u raspravi o vrednovanju umjetničkih djela, te

samim time i autonomističku poziciju po pitanju lijepog.

Ja ću se u ovom radu baviti istpitavanjem tog stava, te ću pokušati prije

svega vidjeti mogu li se umjetnička vrijednost umjetničkih djela i njegova

specifična ljepota procijeniti neovisno o moralnoj dimenziji koju umjetnička djela

mogu imati.

U nastojanju da obranim poziciju da barem ponekad trebamo u evaluaciju

umjetničke vrijednosti, pa i ljepote, uključiti i njegovu moralnu dimenziju, suočit

ću se s najvećim prigovorom za neautonomističku poziciju, tj. na prigovor koji se

temelji na pozivanju na postojanje umjetnički vrijednih i lijepih, ali umjetničkih

djela nemoralnog karaktera. Na prigovor repliciram oslanjanjući se na spoznajnu

vrijednost koju možemo dobiti iz takvih umjetničkih djela.

16

17 17

Kristina Barišić

Bijeg u estetsku neutralnost - likovna Rijeka 90ih godina XX stoljeća

Bijeg u estetsku neutralnost - likovna Rijeka 90ih godina XX stoljeća jest

naslov seminarskog rada u sklopu kolegija Teorija stila pod mentorstvom dr. sc.

Nataše Lah. Fokus mog rada odvija se u smjeru razmatranja kategorija lijepoga

koje su raščlanjene unutar umjetničkih praksi tokom 90ih godina u Rijeci. Moj

orijentir stilskog okvira bazirati će se na novom prijedlogu parametra interpretacije,

a riječ je o odnosu prostor – vrijeme, koji je karakterističan za ruskog estetičara

Jurija Borjeva. Dakle, odstupam od tradicionalnog shvaćanja stilističkog pristupa

sadržaj-forma koji je bio dominantan do upliva novih teorija. Riječ je o pogledima

kroz povećalo hegelovske i posthegelovske estetike koja svoj primat direktno čuva

na premisama : estetika je filozofija umjetnosti, njezin je predmet carstvo

umjetnički lijepog, a lijepo je osjetilni privid ideje, to jest sadržaja. Općenito

prihvaćeno, estetika proučava kako se ideja odnosi prema oblikovanju. Nova priča

obuhvaća umjetnički period postmodernizma, unutar kojeg je estetsko nešto što se

može u cijelosti kontekstualizirati. Upravo iz tog razloga jasno se nameće

fragmentacija kao pojam koji svestrano opisuje postmodernizam, i na kojemu se

jasno razaznaju krhotine starih teorijskih uporišta. Na skiciranom vremenskom

dijagramu upravo tada, javlja se u Rijeci, nešto što možemo definirati estetskom

neutralnošću, koju obgrljuje estetski konformizam, u vrijeme ratnih zbivanja, gdje

se osjećajno zatvaraju oči pred naletom tadašnje stvarnosti. Ta točka jest

problematika kojom ću se pozabaviti kroz spomenuti teorijski pristup.

Ključne riječi : odnos prostor – vrijeme, sadržaj - forma, Borjev, Hegel, estetika,

postmodernizam, Rijeka

18

Melita Sorola Staničić

Slika iz ciklusa '' Samutra''

19