1.POJAM I PREDMET UPRAVNOG PRAVA

Usko je vezan za riječ ADMINISTRACIJA (lat.administratio-upravljanje, upravna vlast cinovnistvo,sluzbenistvo). Njegovo etimolosko odredjenje vezano je za pravnu normu kojom se uredjuje organizacija, krug djelovanja, postupak rada, nacin nadzora i odgovornost onih subjekata koji vrse upravne djelatnosti. Postoje dva gledista pojma uprave koje je potrebno medjusobno razlikovati a to su:

1. FUNKCIONALNO ILI MATERIJALNO Prema funkcionalnom ili materijalnom shvatanju uprave upravu trebamo razumjeti u funkcionalnom smislu kao određenu djelatnost ili aktivnost državnih organa koja se ispoljava kroz vršenje određenih upravniha zadataka. Uprava u materijalnom ili funkcionalnom smislu je dio sistema vlasti koji polazi od sadržaja upravne djelatnosti bilo da se ona odnosi na državnu, bilo na vandržavnu upravu. Ovaj sadržaj se ispoljava na 2 nacina:a) negativno odredjenje - Je ono koje polazi od uprave kao vrste državne djelatnosti u sistemu podjele vlasti.Uprava je sve ono sto ne spada u sudsku i zakonodavnu vlast.b) pozitivno -polazi od definisanja zadataka koje uprava treba obaviti u regulianju odredjenjih oblasti drustvenog zivota. Uprav se po ovom gledištu ispoljava kao zasebni organizam ili aparat državne vlasti koji provodi određenu upravnu djelatnost koja je strogo određena. 2.ORGANIZACIJSKO ILI FORMALNO Organizacijsko ili formalno shvatanje uprave podrazumijeva organizacijski karakter koji ostvaruju državnbi organi u sistemu podjele vlasti. Uprava se odredjuje u zavisnosti od upravnih funkcija koje vrse drzavni organi kao i od forme kroz koju oni djeluju. Svodi se na dvije varijante :a) subjektivno organska varijanta ( jeste njihova vrsta i karekteristike) i b)varijantu pravne tehnike uprave ( Druga varijanta veže se za oblik djelovanja i način postupanja organa uprave u vršenju upravne djelatnosti). Prva ima statički a druga dinamički karakter.

PREDMET UPRAVNOG PRAVA

To su svakako pravne norme kao i odnosi koji proizilaze njihovom primjenom. To su svi pravni propisi koji regulisu organizaciju javne uprave i njenu djelatnost kao i djelatnost drugih javnih institucija u vezi sa upravno-pravnim odosima koji se uspostavljaju između državnih organa i institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima, s jedne strane i građana, fizičkih i pravnih lica, drugih organa i zajednica, kao subjekata tih odnosa, s druge strane. Javna uprava mora biti uredjena nizom propisa kao sto su oni koji obuhvataju: 1.ORGANIZACIJA I NADLEZNOST UPRAVE obuhvata prva grupa normi koja je vezana za propise kojima se uređuje organizacija javne uprave. Ono obuhvata postupak osnivanja, ustrojavanja i ukidanja organa uprave. To su norme koje ustanovljavaju prava obaveze i funkcije organa uprave i službenih lica, podjele nadležnosti između pojedinih organizacionih jedinica, ovlašćenja organa da izdaju upravne akte.

1

2.DJELATNOST DRZAVNIH I DRUGIH JAVNIH ORGANA KOJOM SE STVARAJU, MIJENJAJU ILI UKIDAJU UPRAVNO-PRAVNI ODNOSI- Uredjuje formu i nacin djelatnosti javne uprave u razlicitim oblastima drustvenog zivota i rada. Njima su regulisani medjusobni odnosi između državnih i drugih organa javne uprave, kao i odnosi ovih organa prema samostalnim ustanovama, privrednim drustvenim organizacijama kao i prema gradjanima u ovu grupu dolaze naročito norme koje određuju oblike djelatnosti javne uprave u raznim oblastima društvenog života, vrste akata javne uprave, kao i norme koje određuju prava i obaveze građana i pravnih lica u oblasti upravne djelatnosti i upravnog postupanja.

3.ORGANIZACIJU I POSTUPAK U POGLEDU ODGOVORNOSTI,ZAKONITOSTI I PRAVILNOSTI RADA SLUZBENIH LIC U UPRAVI, KAO I U POGLEDU RADA ORGANA UPRAVE I DRUGIH DRZAVNIH ORGANA KAD VRSE POSLOVE JAVNE UPRAVE - Spadaju one norme koje regulisu odnose izmedju predstavnickih organa i njihovih izvršnih organa s jedne strane i organa državne uprave sa druge strane kao i odnose izmedju pravosudja (sudova) i organa drzavne uprave, zatim, odnose izmedju javnog tuzilastva i organa drzavne uprave i odnose između organa državne uprave i samostalnih ustanova i organizacija.

UPRAVNO PRAVO KAO GRANA PRAVA

Upravno pravo kao pravna nauka ima osnovni zadatak da protumaci pojedine upravno-pravne propise, zatim pojedine norme upravnog prava te da vrsi potrebne analize i sinteze kako bi bilo u mogućnosti da upravo-pravne norme uvrsti u odredjeni sistem na osnovu kojeg ce vrsiti potrebna uopćavanja i izvodjenja opcih pravnih pravila i nacela.

Ispravno je shvatanje po kojem se upravno pravo u normativnom smislu dijeli na dva dijela. Prvi- upravno pravo sadrži pripise o organizaciji uprave u kojem ona nastupa autoritativno (jačom voljom) – norme kojima se osigurava kontrola rada uprave koju vrši posebno upravno sudstvo. U drugom slučaju radi se o propisima koje uprava primjenjuje bez obzira na jaču ili jednaku volju sa subjektom prema kojem djeluje, kao i bez obzira ko vrši kontrolu njenog rada.

KAO GRANA PRAVNE NAUKEKao granu pravne nauke nije je nimalo jednostavno definisati, jer se sastoji od pravnih normi

koje uredjuju veoma razlicite vrste drustvenih odnosa, uz to obuhvata i pravila kojima se regulisu opca pitanja vezana za upravu kao sto su: njena organizacija, djelovanje, ovlastenja, odgovornost nosilaca upravnih funkcija i njihov polozaj i duznosti, procedura postupanja u ostvarivanju funkcija uprave i sistem kontrole koji se nad upravom provodi, odnosi između uprave i dugih subjekata kao npr. građana i njihovih udruženja. Centralno pitanje ovdje se veže za djelatnost upravnih organa. U našem jeziku etimološki i terminološki oznbačava: usmjeravanje, vladanje , vođenje koordiniranje, glagola upravljati tj.sprovoditi, usklađivati ,rukovoditi,raspolagati....U općim crtama upravno-pravo obuhvata; organizaciju djelatnosti uprave (javne sluzbe), koju vrse kako drzavni organi tako i drustvene organizacije tj. putem drzavnog upravljanja, ovlaštenja, dužnosti, odgovornosti nosioca javne uprave (organa i lica), oblike djelovanja uprave, sporove i pravna sredstva koja s tim u vezi postoje, društvene odnose o kojima se rješava upravnim putem, prava i dužnosti građana i njihovih asocijacija na području javne uprave.

2

Za pojam uprave vezan je I pojam JAVNA UPRAVA , koji predstavlja siri pojam vrsenja upravne djelatnosti od strane drzavnih, upravnih i drugih organa i institucija koje raspolazu javnim ovlastenjima, nego sto su ona koja vrsi uprava, odnosno upravljanje koje se vezuje iskljucivo za djelatnost drzavnih upravnih organa i organizacija. Postoji velik broj definicija upravnog prava izrazene bilo na pozitivan ili negativan nacin, ali su sve one nepotpune,kao opcu definiciju mozemo navesti slijedecu; “to je grana prava koja predstavlja sistem pravnih pravila, kojim se uredjuje organizacija upravnih organa, nacin rada, krug djelovanja, nadleznost, odlucivanje kontrola tog rada I odgovornost za stetu pricinjenu tim radom”.

Upravno pravo možemo odrediti na dva načina : - terorijskom smislu ( obuhavata dva značenja –a) upravljanje stvarima na osnovu iskustva i

znanja npr.industr.proiuzvodnje i b) vladanje ljudima tj.vršenje autoritativnih aktivnosti na osnovu političke vlasti, npr zapovijed.)

- pozitivno pravnom smislu. ( Ovdje se kao osnova uzima funkcija, odnosno sadržaj upravne djelatnosti, a zanemaruje forma tj.organizacijski oblik kroz koji se takve funkcije ostvaruju. Za funkcionalno , odnsono materijalno gledište primaran je unutrašnji sadržaj upravne djelatnosti. Ovaj pojam se određuje na negativan i pozitivan način. Negativan- državna uprava bi bila ona djelatnost koja nije ni zakonodavstvo ni sudstvo, već sve ostalo. Pozitivan- pojam uprave se određuje sa stajališta upravnih akata.

3.VREMENSKO VAZENJE PRAVNIH PROPISA

Djelovanje pravnih propisa u vremenu podrazumjeva vrijeme njegovog vazenja, pri cemu se mora precizno odrediti pocetak i prestanak vazenja. Osiguranje da taj propis obavezuje svojim odredbama subjekte na koje se odnosi u odredjenom vremenu tj. od pocetka svog vazenja pa ubuduce, odnosno sve do prestanka njegovog vazenja, predstavlja vremensku distance trajanja pravnog propisa.

Za vremensko vazenje su bitna dva elementa: a) pocetak vazenja propisa-najcesce se upotrebljava termin”stupanja na pravnu snagu”. Pravilo je da propis pocinje vaziti nakon njegovog donosenja tj. nakon sto postane dostupan adresatima kojima je namjenjen, izuzetno moze biti odredjen normom koja je sadrzana u pravnom propisu. U nasem pravu pravilo je da zakon stupa na snagu osam dana od dana njegovog objavljivanja, osim ako zbog opravdanih razloga nije drugacije odredjeno.b) prestanak vazenja-u situaciji kada drustvene odnose vise nije moguce ostvariti na nacin kako je to predvidio pravni propis, dolazi do njegovog prestanka vazenja. Do toga moze doci donosenjem novog propisa kojim se odredjuje da raniji propis prestaje vaziti.

3

4.STATIKA I DINAMIKA UPRAVNOG DJELOVANJA

Pravo je DINAMIČKA kategorija i podložno je raznim promjenama. Stoga, prostorne distance koje istražuje uporedno-pravni metod , uglavnom se poistovjećuje sa djelovanjem pravnog propisa u prostoru. Prostor je STATIČKA kategorija i on podrazumjeva okvir važenja norme u prostoru. Odredjivanje distance djelovanja pravnog propisa u prostoru znaci osiguranje mogucnosti primjene njegovih odredbi na odredjenom podrucju, odnosno na odredjenoj teritoriji. Stoga se takvo djelovanje naziva teritorijalno vazenje pravnog propisa. U ranijim fazama drustvenog zivota posebno u vrijeme feudalizma vazilo je načelo personalnog prava prema kome je da svaka osoba ima pravo primjenjivati pravo svoje drzave bez obzira na kojem se teritoriju nalazila.

Po tom kriteriju serazlikuju pravni propisi koji vrijede na najširem- ukupnom teritoriju od onih propisa koji vrijede na određenom užem teritoriju.Univerzalni propisi su oni koji se primjenjuju na sirem teritoriju t.j ukupnom teritoriju, a Partikularni propisi su oni koji se primjenjuju na odredjenom prostoru. U pravnom sistemu BiH kao univezalni propisi bi se mogli oznaciti oni koji donose organi na nivou drzave i entiteta dok bi se partikularnim propisima mogli oznaciti oni koje donose organi na nivou kantona i opcine, odnosno grada.

IZVORI UPRAVNOG PRAVAPojam izvora prava ima dva značenja.

a) materijalni izvori prava- označava društvenu činjenicu iz koje stvarno nastaje pravob) formalni izvor prava – označava opći pravni akt tj. Sredstvo pomoću koga se izražava materijalni

izvor pravaPrema organima koji ih donose izvore upravnog prav možemo podijeliti na :

1. opće akte predstavničkih organa i 2. opće akte izvršno političkih organa

OPĆI AKTI PREDSTAVNIČKIH ORGANAOpće podzakonske pravne akte predstavničkih organa mogu donositi predstavnički organi u BiH različitog nivoa, kao što su parlamentarna skupština BIH, parlament FBIH, narodna skupština RS, kantonalne skupštine u FBIH, skupština DB, gradsko i općinsko vijeće u FBIH, skupštine općina u RS.

1. USTAV- kao opći akt najviše pravne snage s kojim moraju biti u saglasnosti svi ostali pravni akti predstavlja najznačajniji izvor prava. Ustav u formalnom smislu određen je svojom arhitekturom, prema vrsti i sastavu organa koji ga donosi, proceduri donošenja, načinu izglasavanja itd. Ustav donosi poseban ustavotvorni organ i po posebnom ustavotvornom postupku, ili zakonodavan organ kao predstavničko tijelo ali po posebnom postupku. U formalnom smislu ustav sadrži najvažnije prvne morme koje se odnose na organizaciju drževne vlasti odnosno, organizacionu strukturu državnog uređenja. Pro tome nebitna sadržina tih normi iz razloga što one čine ustav u materijalnom smislu. Ustav u materijalnom smislu određen je sadržinom pravnih normi.

2. ZAKON - opći pravni akt niže pravne snage od ustava, ali koji u odnosu na njega ima mnogo veću primjenu. Osnovna podjela zakona je na :

a) Zakone u formalnom smislu – def zakona određena je formalnim karakteristikama i pravnom snagom koje nisu u korelaciji sa sadržinom koja je utvrđena zakonskim normama. U formalnom smislu, zakon se smatra najvažnijim pravnim izvorom upravnog prava u BIH.

4

b) Zakone u materijalnom smislu- pojam zakona određuje se po sadržini akata, tj po normama koje sadrži, pa razlikujemo onaj pravni akt koji sadrži opće norme bez obzira na to kakva mu je forma (npr uredba se ne može nazvati zakonom.)

3. PODZAKONSKI AKTI PREDSTAVNIČKIH ORGANA – ove akte donose predstavnički organi i u njih spadaju :

a) Autentična tumačenja- utvrđuje se istinitost, autentičnost, izvornost i pravilan smisao nedovoljno jasne odredbe zakona i dr propisa, odnosno općeg akta.

b) Odluke – je akt kojim se rješavaju pitanja iz nadležnosti PSBIH. Uglavnom radi se o pitanjima koja se odnose na izvršenje zakona ili općeg akta niže pravne snage radi regulisanja rad, unutrašnje organizacije. Najčešće se odluke donose kod imenovanja i razrješenja pojedinih funkcionera i rukovodnih radnika.

c) Deklaracije- je akt PSBIH koji sadrži načelno mišljenje o važnim pitanjima koja je PSBIH razmatrala.

d) Rezolucije - sadrži načelno mišljenje o važnim pitanjima koja nemaju pravni karakter. e) Preporuke- je akt kojim se ukazuje na značaj određenih pitanja koja se odnose na

provođenje zakona. U pitanju je akt kojim predstavnički organ izražava svoje mišljenj eo pitanjima iz određenih oblasti. Ona se smatra općim pravnim aktom i izvorom upravnog prava.

f) Budžet – to je opći akt kojim se utvrđuje plan prihoda i rashoda u toku jedne budžetske godine.

g) Zaključak – je akt koji se donose o pitanjima koja se tiču postupka u pojedinačnoj stvari.

OPĆI AKTI IZVRŠNO POLITIČKIH ORGANAIzvršno politički organi i organi državne uprave u BIH mogu donositi podzakonske opće pravne akte. Donose ih izvršno politički organi u BIH i to : predsjedništvo BIH. Vijeće ministara BIH, vlada FBIH, kao i vlada RS, i organi državne uprave na svim nivoima. Podzakonske akte možemo podijeliti na dvije osnovne grupe i to :

a) Spontani podzakonski akti- to su takvi akti koji se donose na osnovu ustava kao općeg zakonskog ovlašćenja. Dijelimo ih na dvije osnovne grupe i to :

I. Samostalni podzakonski akti – to je opći pravni akt koji zamjenjuje zakon kao njegov viši pravni izvor (uredba sa zakonskom snagom)

II. Nesamostalni spontani podzakonski akt- to su opći pravni akti koji se donose radi izvršenja zakona(uredbe izvršnih organa)

b) Podzakonski akti po posebnom ovlašćenju više pravne norme – su takvi opći pravni akti koji , da bi se donijeli, moraju sadržavati posebno ovlašćenje u više pravne norme. Njih mogu donositi izvršni i organi uprave , bilo da ih donose radi izvršenja zakona bilo radi izvršenja propisa izvršnog organa. U ovu kategoriju akata spadaju pravilnici, uputstva i naredbe.

PREDSJEDNIŠTVO BIH

U obavljanju svoje aktivnosti usvaja sljedeće normativne akte :a) odluke – vezane su za ovlaštenja predsjedništva u domenu vanjske politike.b) Poslovnik- je podzakonski opći pravni akt PBIH i vijeća ministara koji se donosi u skladu

sa odredbama ustav BIH i zakona o vijeću ministara BIH. Poslovnikom se uređuje unutrašnja organizacija, uredi, službe i radna tijela, održavanje sjednica itd.

5

c) Pravilnik – je opći pravni akt kojim se urežuju pitanja unutrašnjeg ustrojstva, sekreterijata, kao i dr pravila o unutrašnjoj organizaciji.

d) Drugi akti – predsjedništvo donosi i druge akte u slučaju potrebe kada izdaje potvrde, svjedočanstva i dr.

VIJEĆE MINISTARA BIH U ostvarivanju svojih prav i dužnosti donosi sljedeće akte:

a) odluka – odlukom se uređuju sljedeća pitanja za izvršavanje zakona, drugih propisa i općih akata, osnivaju radna tijela vijeća ministara, uređuju određena pitanja i određujumjere iz okvira prav ai dužnosti vijeća ministara i vrše izmjene i dopune o radu vijeća ministara.

b) Zaključci- su opći podzakonski akti koji sadrže prijedloge konkretnih mjera, kao i radne zadatke ministarstava i drugih organa državne vlasti sa rokovima za njihovo izvršenje.

c) Rješenja- rješenjima se odlučuje o imenovanjima, postavljenjima i razrješenjima, o osnivanju privremenih radnih tijela, o pojedinačnim pitanjima, odavnju saglasnosti na opće i druge akte ministarstava i drugih institucija i organ BIH, ako je takva saglasnost predviđena zakonom.

d) Uputstva- uputstvima se propisuje način arda ministarstava drugih organa i institucija BIH u izvršavanju pojedinih odredaba zakona, drugih propisa kao i općih akata.

VLADA FEDERACIJE (VLADA RS-a)Vlade entiteta u ostvarivanju svojih ovlašćenja donosi :a) uredbe sa zakonskom snagom – vlada je ovlašćena donositi ove uredbe u slučaju opasnosti po

zemlju kada parlament Federacije nije u mogućnosti to učiniti. Svaka uredba imaće snagu zakona, a prestaće važiti najkasnije istekom 30- tog dana od njenog objavljivanja, s tim da će prestati važiti odmah po ukidanju odlukom parlamenta ili na kraju desetog dana od dana njenog objavljivanja ukoliko je parlament federacije u zasjedanju kada je uredba objavljena.

b) Uredbe – najviši opći pravni akt, nakon zakona koji donosi vlada. c) Odluke – odlukom se uređuju pojedina pitanja ili propisuju mjere vlade, daje saglasnost ili

potvrđuju akti drugih organa ili organizacija, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne odlučuje uredbom.

d) Rješenja – odlučuje se o imenovanjima i razrješenjima te odlučuje o drugim pitanjima iz nadležnosti vlade.

e) Zaključci – utvrđuju se stavovi o pitanjima od značaja za provođenje utvrđene politike, uređuju unutrašnji odnosi o vladi i određuju zadatci federalnim organima državne uprave i službama vlade.

PODZAKONSKI OPĆI PRAVNI AKTI ORGANA UPRAVE

Imaju pravnu snagu manju od zakona. Donosi ih uprav u skladu sa svojim ovlaštenjima. U ove akte spadaju:1. Opći akti eksternog karaktera:

I. Pravilnici – najvažniji akt općeg značaja koji donose organi uprave radi izvršenja određenog propisa sadržanog u zakonu.

II. Uputstva – utvrđuju se pravila za postupanje i poslovanje organa uprave ili institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima rdai izvršenja propisa.

6

III. Naredbe- reguliše se neka određena situacija na opći način, radi izvršenja određenog propisa sadržanog u zakonu, odnosno, općem aktu predstavničkog organa ili propisu izvršnog organa. To je akt koji donose organi uprave kada naređuju ili zabranjuju postupanje u određenom slučaju općeg značaja.

IV. Stručna uputstva i instrukcije – stručno uputstvo predstavlja opći akt internog karaktera koji donose organi uprave radi davanja stručnog uputstva državnim službenicima i namještenicima u organu uprave odnosno, radi pravilnog vršenja poslova organa uprave u primjeni zakona.

2. Opći akti autonomnog prava organizacija i zajednica- mogu donositi dvije vrste općih pravnih akata i to :

I. Statut – donose ga privredni subjekti na osnovu ovlašćenja sadržanih u zakonu o privrednim društvima, zakonu o javnim preduzećima i zakonu o ustanovama. Predstavlaju izvore upravnog prava iz razloga što i njihovi subjekti donose na osnovu ovlašćenja koje je sadržano u zakonu. Mogu ih osnovati domaća i strana fizička i pravna lica u vidu različitih oblika organizovanja kao što su :Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću, komanditno društvo, dioničko društvo i društvo sa ograničenom odgovornošću.

II. Ustanove – su organizacije koje obavljaju poslove javnih službi. Takve su razne ustanove iz oblasti obrazovanja, zdravstvene zaštite, kulture i sl. Osnivaju se na osnovu zakona, a njihovi osnivači mogu biti domaća i strana pravna i fizička lica.

MEĐUNARODNI UGOVORI - Onog momenta kada ih ratifikuje država oni postaju obavezujući pravni akti za državne organe i institucije unutrašnjeg prava. Za njihovu ratifikaciju potrebna je ratifikacija parlamentarne skupštine BIH.

OSTALI IZVORI UPRAVNOG PRAVA- u ostale izvore upravnog prava spadaju :1. običajno pravo – postaje pravni izvor kad država počne upotrebljavati svoju sankciju za

njegov prekršaj koju primjenjuju ili upravni ili sudski organi.2. Pravna nauka – ona nastoji dati prijedloge za valjanu primjenu prava.3. Sudski precedenti – ona predstavlja izvor prava kada se norma kojom se u njoj rješava

konkretan slučaj smatra obaveznom za sve buduće takve slučajeve, tj kada se pojedinačna norma u presudi pretvara u opću normu.

5.DRŽAVNI ORGAN UPRAVE

U subjektivnom smislu pod pojmom “organ” podrazumjevamo pojedinca koji raspolaze javnim ovlastenjima za vrsenje drzavnih poslova, a u objektivnom smislu pod pojmom “organ” podrazumjevamo kolektiv koji raspolaze odredjenom nadleznoscu za vrsenje odredjenih poslova u okviru djelatnosti radi koje je osnovan. Drzavni organ se shvata kao odredjena normativna pojava iz razloga sto sto u njemu dolazi do izrazaja normativni karakter njegovog rada, kao i rada i djelovanja zaposlenih u drzavnom organu.On ne podrazumjeva ni neko lice niti odredjeni organ, nego ga iskljucivo treba razumjeti kao svojevrsnu pojavu koju cine ljudi, sredstva, organizaciona struktura drugo. Osnovne karakteristike u radu organa državne uprave sastoje se u slijedecim funkcijama:

osnivaju ih predstavnicki organi;

7

vrse upravne poslove; vrse upravne poslove u okviru prava i dužnosti odgovarajuće političko-teritorijalne zajednice; vrše poslove koji su im stavljeni u nadležnost; vrše poslove iz svoje nadleznosti na osnovu i u okviru Ustava, zakona i statuta (načelo

zakonitosti); samostalni su u okviru svojih ovlastenja i za svoj rad odgovaraju predstavnickom organu; imaju rukovodioca organa; imaju mogućnost vršenja legitimne prinude; vrše ostvarivanje slobode , prava i interesa građana, fizičkih i pravnih lica, organizacija, zajednica sarađuju i sa drugim državnim organima i organima uprave; sprovode utvrđenu politiku i izvršavaju zakone, propise, i druge opće akte; odgovorni su za stanje u oblastima za koje su obrazovani; prate stanje u određenim oblastima; daju inicijative za rješavanje pitanja u oblastima koje prate; vrše upravni nadzor; pripremaju propise i druge opće akte i vrše stručne poslove za polit.terit.zajednicu; imaju svoj budžet; nemaju svojstvo pravnih lica i posjeduju javnost rada.

Organizacija drzavne uprave postavljena je tako da podrazumjeva djelatnost koju vrse organe drzavne uprave i institucije koje raspolazu sa javnim ovlastenjima, radi regulacije odnosa u drustvu. Da bi organi uprave mogli ostvariti tu regulativnu funkciju u drustvu tj. Drzavi, oni svoju djelatnost vrse:

a) donosenjem pravnih akata uprave, i

b) vrsenjem upravnih radnji(materijalni akti uprave).

6.OSNIVANJE I KONSTITUISANJE DRZAVNOG ORGANA UPRAVE

Osnivanje i kostituisanje državnog organa uprave, vrsi se u 2 faze: prva je vezana za subjekte osnivanja i u njoj do izrazaja dolazi njihova uloga i nacin postupanja, dok se druga faza odnosi na ustrojstvo državnog organa i pocetak njegovog rada.

Organ državne uprave moze biti osnovan posredno tj. donosenjem opceg akta o osnivanju i moze biti osnovan neposredno donosenjem`odluke o osnivanju`drzavnog organa na sjednici predstavnickog tijela. U prvom slucaju se ovaj organ smatra osnovanim provodjenjem toga akta, a u dru gom slučaju se odvija u dvije faze i to prva je faza predlaganja, a druga faza je faza odluke o osnivanju drzavnog organa. Konstituisanje se sastoji iz slijedećih faza:

a) imenovanje rukovodioca organa drzavne uprave – ono predstavlja prvu fazu konstituisanja i slijedi odmah nakon stupanja na snagu opceg akta o osnivanju osnosno nakon donosenja odluke o osnivanju drzavnog organa.ovoj faze predhodi konsultacija politickih partija koje participiraju u vlasti.

8

b) donosenje pravilnika o unutrasnjoj organizaciji – ovdje se mora voditi racuna da unutrasnja organizacija predstavlja ustrojstvo zasnovano na opcem pravnom aktu kojim se radni kolektiv predstavlja kao organizacija, a koja predstavlja skup ljudi koji su povezani zajednickim ciljom i interesima.

Unutrasnja organizacija radnih mijesta u organima uprave zasniva se na sl. principima:

1. Efikasnost u ostvarivanju zadataka,2. Racionalnost u radu, 3. Omogucivanje uspjesnog rukovodjenja,4. Medjusobne saradnje i pomaganja,5. Grupisanje zadataka u skladu sa prirodom i nacinom njihovog izvrsenja,6. Objedinjavanje zajednickih opcih poslova radi racionalnog vrsenja.

Unutrasnja organizacija I sistematizacija radnih mijesta utvrdjuje se pravilnikom o unutrasnjoj organizaciji. Prilikom donosenja ovog pravilnika ucestvuju dva subjekta:

a) rukovodilac organa uprave b) organ koji daje saglasnost na taj akt. c) dobijanje opreme za rad - Za obavljanje odredjenih zadataka u okviru svoje djelatnosti mora se osigurati potrebna oprema i sredstva za njihov rad. Njih obezbjedjuje politicko teritorijalna zajednica za cije potrebe se osniva drzavni organ uprave i to iz budzetskih sredstava. d)osiguranje potrebnog kadra za pocetak rada organa uprave – Kadar je neopodan za pocetak rada drzavnog organa i osigurava se putem odabira ljudi i njihovog rasporedjivanja na odgovarajuca radna mijesta. Ovo predstavlja najvazniji subjektivne elemenat drzavne organizacije preko kojeg ona ostvaruje odredjeni cilj.

Pravilnikom o unutrasnjoj organizaciji uredjuju se slijedeca pitanja:

1. Broj i vrsta organozacionih jedinica, 2. Djelokrug rada organizacionih jedinica, 3. Broj sluzbenika i namjestenika sa opisom radnih mijesta, 4. Broj rukovodecih sluzbenika, 5. Broj sluzbenika sa posebnim ovlastenjima, 6. Ovlastenje rukovodecih sluzbenika, 7. Pravila unutrasnjeg rada, 8. Javnost rada broj pripravnika i uslov za njihov prijem.

7.POJAM I ELEMENT ORGANIZACIJE

Organizacija se shvata kao sistem koji je upravljen na ispunjenje određene svrhe, odnosno cilja..Upravna organizacija je jedna specificna kolektivna cjelina koja je stvorena od strane drzave radi rjesavanja upravnih stvari. Nastala je kao izraz potreba države da regulise svoje odnose sa ljudima i kolektivtetima koji se javljaju kao zajednice organizovane radi odredjenog cilja. Karakteristike upravne organizacije su jednake i vezane su za rad drzavnih organa uprave koji obuvata:

a) zadovoljenje drustvene funkcije koju ostvaruje upravna organizacija,

9

b) zadovoljenje potreba stranaka u postupcima pred drzavnim organima radi ostvarivanja prava i obaveza tj. javnog interesa. c) zadovoljavanje potreba zaposlenih u upravnim organizacijama.

Odlučivanje je veoma širok pojam. Uglavnom svi su podređeni cilju organizacije. Administrator – kao organ odlučivanja u upravnoj organizaciji svodi se na upravljanje , prati rad, dobro je organizovan i sprovodi zakon i propise u skladu sa ovlaštenjima.Razlika je velika između administrat. i menadžmenta. Da bi menadžment bio uspješan uslovi su obrnuti,tj.u suprotnosti od onih koji važe za administratora

Najveci broj elemenata organizacije uprave medjusobno je srodan iz razloga sto njena definicija u najsirem smislu podrazumjeva izvrsavanje ili obavljivanje upravne djelatnosti i izvrsavanje upravnih poslova radi ostvarenje odredjenog cilja postavljenog od strane politicke zajednice. Osnovno pitanje je vezano za ljude u organizaciji kao osnovni faktor organizacije. Osnovni elementi vrijednosnog sistema dr. zajednice sadrzani su u ustavnim nacelima drzave kao politicko teritorijalne zajednice, posebno u pravu individualnih ljudskih prava i osnovnih sloboda, ravnopravnosti naroda koji zive u drzavi ..

Mnogi autori slijedece elemente uzimaju kao jedinstvene, a to su:

NORMATIVNI ELEMENT-tj .cilj organizacije,SUBJEKTIVNI ELEMENT-ljudi u organizaciji, MATERIJALNI ELEMENT- sredstva organizacije STRUKTURALNI ELEMENT- tj organizacionu strukturu.

8. VRSTE DRZAVNIH ORGANA

U teoriji upravnog prava postoji vise razliciti podjela drzavnih organa uprave, ali se u praksi navode uglavnom one vrste koje su pozitivno-pravnom klasifikacijom obuhvacene ustavnom strukturom drzave. Razlikujemo naprimjer podjelu na izvrsno-politicke i organe uprave. U okviru drzavnih organa postoje upravne organizacije i upravni organi koji mogu biti sekretarijati, komiteti, zavodi ... Svi su oni u ustavno-pravnoj strukturi, i u upravnoj praksi BiH mogu postojati na svim nivoima vlasti.

Uobicajena podjela drzavnih organa prema vecini autora jeste ona koja organe drzaven uprave dijeli na:

a) centralni i lokalni organi drzaven uprave, b)aktivni i savjetodavni organi uprave, c)drzavni, entitetski, kantonalni i lokalni organi uprave, d) visi i nizi organi drzavne uprave, e)inokosni i kolegijalni organi drzaven uprave, f) centralni i podrucni organi uprave, g) samostalni organi drzavne uprave i organi uprave u sastavu samostalnih organa drzave uprave, h) opci (jedinstveni) organi drzave uprave i posebne upravne organizacije, i) zajednicki organi drzave uprave

Centralni i lokalni organi drzaven uprave – ova je podjela postavljena dvojako. S jedne strane vezana je za odnos centralnih i lokalnih organa prema oblicima drzavnog uredjenja, a s druge strane podjela je postavljena prema teritoriju na kojem pojedini organi drzavne uprave ostvaruju svoju nadleznost. U oba

10

slucaja organi djeluju kao normativna pojava na odredjenoj teritoriji, i teritorija na kojoj se proteze djelatnos organa uprave osnovna je karakteristika podjele. Centralni organi imaju vlast na citavoj teritoriji, a lokalni su koncentrisani samo na teritoriji na kojoj je odredjen odnos centralnih i lokalnih organa u zavisnosti od toga da li strukturu takve drzave cine organi drzava clanica ili se vlast prostire u okviru manjih politickih ili administrativnih zajednica.

Aktivni i savjetodavni organi uprave – podjela je izvrsena prema ulozi koju organi drzavne uprave ostvaruju u sistemu vlasti, pri cemu aktivni organ ostvaruje dinamicku stranu upravnog djelovanja, a savjetodavni imaju administrativno-operativni karakter. Aktivni organi dinamiku upravnog djelovanja ostvaruju kroz dvije faze/ Prva je vezana za tok upravnog rada, i u nju spadaju: pripremanje i donosenje upravnih propisa, donosenje individualnih upravnih akata (rjesenja i zakljucka), izvrsavanje upravnih pojedinacnih akata i vrsenje materijalnih radnji. Druga faza odnosi se na proces provjere pravilnosti rada organa uprave, tj. Pravilnost upravnog rada i vrsenje kontrole od strane ovlastenog organa uprave ( zalba). U ove organe spadaju ministarstva, uprave, direkcije, inspektorati... Savjetodavni organi drzavne uprave se formiraju da bi olaksali rad aktivnih organa davanjem misljenja i zauzimanjem stavova od odredjenim pitanjima koje oni iznose u vidu strucnih stajalista.

Drzavni, entitetski, kantonalni i lokalni organi uprave – Ustavna struktura BiH jako je slozena.Bez obzira o kojem nivou izvrsne vlasti se radi, razlikujemo dvije osnovne vrste drzavnih organa : a) izvrsno-politicki i b) upravni organi i organizacije.

Na nivou BiH izvrsno-politicki organi su : a) predsjednistvo BiH,b) Vijece ministara BiH..

Na nivou entiteta federacije BiH i RS, djeluju: a) predsjednik i potpredsjednik FBiH, b) predsjednik RS, c) vlada FBiH, d) vlada RS, e) premijer i vlada kantona u FBiH, f) gradonacelnici i nacelnici u gradovima i opcinama FBiH i gradova i opstina u RS.

Drzavni organi uprave – (ministarstva, zavodi, uprave, inspektorati, direkcije, sluzbe za upravu) postoje na nivou BiH, entiteta, Distrikta Brcko, Kantona u FBiH, grada i opcina i ustrojeni su zavisno od odredjenog nivoa vlasti. Poslove uprave iz nadleznosti BiH obavljaju: ministarstva, upravne organizacije kao samostalne upravne organizacije, upravne organizacije u sastavu ministarstava, kao i druge institucije BiH osnovane posebnim zakonom.

Ministarstva su organi uprave koja obavljaju upravne i strucne poslove iz nadleznosti BiH u jedom ili vise srodnih podrucja u kojima cjelini, ili zakonom odnosno drugim propisom odredjenom obimu, neposredno obezbjedjuju primjenu zakona i dr.propisa i odgovaraju za njihovo izvrsavanje. Ministarstva pripremaju zakone i dr.propise i opce akte iz svog djelokruga, obavljaju i dr.poslove odredjene posebnim zakonima i dr.propisima.

11

Upravne organizacije su upravni oblici organizovanja uprave koji se osnivaju za obavljanje upravnih i strucnih poslova cija priroda i nacin izvrsavanja zahtjevaju posebnu organizovanost i samostalnost u radu. One su upravne ustanove u okviru drzavne uprave koje pored strucne, obavljaju i upravne poslove. Mogu se osnovati i kao samostalne upravne organizacije i kao upravne organizacije u sastavu ministarstava, i imaju svojstvo pravnog lica. Upravne organizacije najcesce mogu nosti nazive: zavodi, direkcije, komisije, agencije, instituti i sl. Samostalne upravne organizacije su: 1. Agencija za statistiku BiH, 2. Institut za akreditovanje BiH, 3. Institut za standard, mjeriteljstvo i intelektualno vlasnistvo BiH.

Posebnim zakonom mogu se osnovati i druge samostalne upravne organizacije iz nadleznosti Vijeca ministara BiH, a posebno je specificna Direkcija za evropske integracije kao samostalna upravna organizacija na nivou BiH.. Poslove uprave iz okvira nadleznosti RS-a, Distrikta Brcko i FBiH-a, kao i poslove iz nadleznosti kantona u FBiH, te gradova i opcina, obavljaju organi uprave entiteta i Distrikta Brcko, odnosno, organi uprave kantona, dok poslove uprave i lokalne samouprave iz nadleznosti grada odnosno opcine, vrsi gradonacelnik, odnosno opcinski nacelnik, putem gradskih, odnosno opcinskih sluzbi za upravu. Organe uprave u pojedinim administrativno-politickim zajednicama kao sto su entiteti, Distrikt Brcko i kantoni u FBiH, osnivaju organi zakonodavne vlasti na prijedlog vlade. U njih spadaju razna ministarstva koja obavljaju upravne i sturcne poslove iz nadleznosti entiteta, Distrikta Brcko, odnosno kantona u FBiH, u jednom ili vise srodnih podrucja u kojima u cjelini ili odredjenom obimu, neposredno obezbjedjuju primjenu zakona i dr.propisa i odgovaraju za njihovo izvrsavanje. Ovi organi pripremaju zakone i dr.propise i opce akte iz svog djelokruga te obavljaju i druge poslove odredjene posebnim zakonima i drugim propisima. Na nivou entiteta, Distrikta Brcko i u kantonima u Federaciji BiH, osivaju se uprave organizacije za obavljanje upravnih i strucnih poslova cija priroda i nacin izvrsavanja zhatjevaju posebnu organizovanost i samostalnost u radu. Mogu se osnovati i kao samostalne federalne ustanove (npr. Federalni zavod za statistiku) i kao federalne ustanove u sastavu Fedealnog ministarstva ( npr. Federalna direkcija za civilno zrakoplovstvo). Gradske, odnosno, opcinske sluzbe za upravu, osnivaju gradska, odnosno, opcinska vijeca na prijedlog gradonacelnika, odnosnoo, naelnika.

Visi i nizi organi drzavne uprave – Ova hijerarhijska podjela se odnosi na zavisnost jednih organa (nizi) u odnosu na druge (vise) organe. Horizontalna i vertikalna povezanost u radu drzavnih organa uprave je odredjena zakonom o medjuosbnim odnosima organa uprave. Sva ovlastenja koja imaju jedni organi (visi) u odnou na druge organe (nize), moraju biti sarzana u zakonu. Nizim pravnim aktom ne mofu se uspostavljati hijerarhijski odnosi izmeju organa razlicitog nivoa.

Inokosni (monokratski) i kolegijalni (zborni) organi drzaven uprave – ova podjela je izvrsena prema nacinu n koji su uredjeni unutrasnji odnosi u organima drzaven uprave. Ova podjela odnosi se na nacin sastava i rada, odnosno, odlucivanja u organu drzaven uprave. Njihovim odlucivanjem ostvaruje se uloga rukovodjenja drzavnim organom uprave. Inokosni organ javlja se kao individualni pojam za razliku od kolegijalnog koji cini skupina ljudi. Tavki organi su direktori, upravnici, dekani i sl. U njima rukovodilac ima dominantn ulogu u odlucivanju i rukovodjenu. Za inokosni organ je karakteristicno da na njegovom celu stoji starjesina organa koji raspolaze odlucujucom voljom. On donosi sve najvaznije akte kojima se odlucuje iz nadleznosti rada organa drzavne uprave u pogledu ostvarivanja prava i obaveza gradjana, fizickih i pravnih u odnosima sa drzavnim organom. Najveci broj drzavnih organa je monokratski uredjen iz razloga sto se na taj nacin osigurava lakse rukovodjenje organom, lakse i preciznije se utvrdjuje

12

odgovornost potcinjenih suzbenika i namjestenika, postize se bolja radna disciplina i ostvaruje kontrola rada i nadzora. KOLEGIJALNI organi sastavljeni su od vise lica. Najcesce su to organi politicko-teritorijalnih zajednica koje se obrazuju na osnovu akta vise pravne snage (ustavom,zakona, uredbe)...

Ostvarivanje funkcije rukovodjenja i nacin odlucivanja povjeren je odredjenom broju lica (kolegij) koje su prema svom polozaju jednaki (komisije, vlade). Sva ta lica cine kvorum, odnosno skup odredjenog borja lica koji je potreban za donosenje odluka kolegijalnog organa drzave uprave. Pravilo je da sjedicama kolegijalnog organa prisustvuje polovina od ukupnog broja clanova kolegijalnog tijela da vu uopce postojao kvorum koji bi bionadlezan da raspravlja pojedina pitanja iz svoje nadleznosti i da o njima odlucuje. Odluke koje budu donesene izjasnjavanjem potrebnog broja clanova kolegijalnog organa smatraju se njegovim odlukama. U kolegijalne organe spadaju, vlade, komisije, neke upravne ustanove...

Centralni i podrucni organi uprave – podjela je izvrsena s obzirom na disperziju organa drzavne uprave. Podrucni organi se javljaju kao detasirani dijelovi centralnih organa drzavne uprave. Podrucni organi su potcinjeni centralnim organima i obavezni su izvrsavati njihove naredbe, upustva i smjernice. Oni su fizicki izdvojeni dijelovi i nalze se izvan centralnih organa (carinarnice, poreske uprave, poreske ispostave).

Samostalni organi drzavne uprave i organi uprave u sastavu samostalnih organa drzave uprave – podjela je izvrsena zavisno od obima i stepena samostalnosti pojedinih organa drzavne uprave u regulisanju unutrasnjih odnosa kao i u vezi obavljanja poslova iz svoje nadleznosti. Samostalni organi uprve su oni organi koji se nalaze pod direktnim nadzorom nekog drugog organa uprave, pa stoga imaju odredjenu samostalnost koja im omogucava da obavljaju poslove drzavne urave u pojedinim upravnim oblastima koje su im date u nadleznost ( npr. Ministarstvo za finansije). Organi uprave u sastavu samostalnih organa uprave su takvi organi koji se osnivaju kada to zahtijeva priroda i povezanost poslova koje oni trebaju obaviti, ali i onda kada je, radi obavljanja tih poslova potrebno u medjusobnim odnosima unutar organa uspostaviti odredjene posebne relacije, (npr. Kada je potrebno osigurati usmjeravanje i nadzor). Osnivaju se za vrsenje odredjenog obima povezanih poslova iz nadleznosti samostalnog rgana uprave ( inspektori,, uprave i dr. ). Ovi organi nemaju samostalnost i njihovo osnivanje je vezano za nastanak samostalnog organa drzavne uprave. Nadzor nad radom vrsi rukovodilac samostalnog organa uprave, njegovim se opcim aktima uredjuju unutrasnji odnosi u takvom organu.

Opci (jedinstveni) organi drzave uprave i posebne upravne organizacije – ova podjela je vazna zbog razlicitih oblika organizovanja organa uprave koji se javljaju na odredjenim nivoima politicko-teritorijalnih zajednica.Opci organi drzavne uprave osnivaju se radi izvrsavanja poslova u odredjenoj uprvnoj grani ili upravnoj oblasti, kao sto je grupisanje poslova iz oblasti unutrasjih poslova, privrede, obrazovanja i sl. Tu spadaju ministarstva na svim nivoima vlasti u drzavi, sluzbe na lokalnim nioima. Ministarsta se osnivaju radi vrsenja upravnih poslova u jednoj ili vise upravnih grana, a da se uprave osnivaju za vrsenje upravnih poslova u jednoj ili vise upravnih oblasti. Posebne upravne organizacije vezane su za odredjenu vrstu strucnih i upravnih poslova u okviru odredjne oblasti koja zahtijeva poseban tretman. One se nalaze u okviru orgazacione strukture drzavne uprave, ali se ne moze reci da spadaju u drzavne organe uprave zbog toga sto ih karakterise odredjena samostalnost i autonomija za pracenje odredjene oblasti. U takve organizacije spada hidrometeoroloski zavod, zavod za statistiku, zavod za racunovodstvo, uprava za mjeriteljstvo. Kod ovih organizacija do izrazaja dolazi secijalnost organa za vrsenje strucnih poslova,koji sto ih organizuje drzava imaju karakter drzavnog organa koji obavlja strucne poslove za odredjenu oblast. Ovdje spadaju: zavodi, direkcije, inspektori, komisije..

13

Zajednicki organi drzave uprave – u skladu sa ustavnim, zakonskim i dr.propisima kojima se normativno-pravno uredjuju polozaj, uloga i konkretni organizacioni oblici organa drzavne uprave u okviru vrsenja upravnih i strucnih poslova na odredjenoj teritoriji, za potrebe jedne ili vise politicko-teritorijalnih zajednica mogu se osnivati tzv. Zajednicki organi. Njihovo osnivanje vezano je za ekonomicno i racionalno vrsenje poslova iz odredjene upravne grane ili upravne oblasti za vise politicko teritorijalnih zajednica, odnosno, u okviru politicko-teritorijalne zajednice, za vise upravnih poslova u okviru upravne grane ili upravne oblasti.

9. PRINCIPI ORGANIZACIJE DRZAVNE UPRAVE

Državni organi uprave ustanovlajvaju se zakonom, odnosno odlukom predstvaničkog organa političko-teritorijalne zajednice, nakon čega slijedi njjihovo ustrojavanje..Tri osnovna principa organizovanja drzavne uprave su: REALNI, TERITORIJALNI I PERSONALNI PRINCIP.

a) realni –ovaj princip dolazi do izrazaja prilikom obrazovanja organa drzavne uprave i njihovih unutrasnjih organizacionih jedinica u zavisnosti od vrste poslova koji su im namjenjeni. Radi se o poslovima iz stvarne nadleznosti drzavnog organa uprave radi koji su po svojoj sadrzini isti ili srodni. (inostrani, unutrašnji, finasije).Ovaj se princip dijeli na DVIJE podvrste: RESORNI I FUNKCIONALNI

RESORNI PRINCIP: ovaj princip polazi od racionalnosti upravne organizacije s obzirom na poslove koji se grupisu po slicnosti upravne materije i sadrzine, pa kod njega do izrazaja dolazi veci stepen specijalizacije i strucnost drzavnih sluzbenika koji obavljaju upravne poslove.Takodjer u velikoj mjeri dolazi do izrazaja jedinstvo uprave i olaksana koordinacija kao i nacin rukovodjenja drzavnim organom, iz razloga sto se uvijek zna koji je drzavni organ uprave i za koju vrstu posla stvarno nadlezan. Njegova prednost je u tome što jasno razdvaja podrucja uprave djelatnosti i odredjuje stvarnu nadleznost u postupanju pa gotovo i ne postoji sukob nadleznosti . najveći broj organa se organizuje prema resornom principu organizovanja. (organi vanjskih poslova , unutrašnjih poslova, finansije9 odbrane)

FUNKCIONALNI: Ovakvom unutrašnjom organizacijom državnog organa uprave upravni poslovi se grupišu po kriteriju slicnosti radnih operacija nezavisno od njihove sadrzine. Ovaj princip dolazi do izrazaja prilikom uspostavljanja makro organizacije na jednom nivou vlasti. Ovaj princip pogodan je za formiranje unutrasnjih organizacionih jedinica u okviru jednog oblika organizovanja drzavnog organa uprave. Ovdje se kadrovi grupisu po slicnosti radnih operacija sto ne doprinosi kvalitetu obavljenog posla.. Ovaj princip omogućava da svako radi sve poslove, čime se ne postiže bolja stručnost , već kordinacija kod zamjenjivanja kadrova. Resorni i funkcionalni princip imaju odrđene prednosti i nedostatke i primjena bilo kojeg od njih ne doprinosi boljoj organizaciji i radu upravnih organa, pa je stoga najbolja njihova kombinacija.

b) teritorijalni princip -podrazumjeva uspostavu jedne organizacone cjeline koja ce biti prepoznatljiva u odnosu prema odredjenom teritoriju, odnosno, mjesnom podrucju na kojem organ obavlja odredjenu vrstu posla iz okvira svoje stvarne nadlenosti. Prema ovom principu sve poslove na odredjenoj teritoriji koji obavlja neki organ drzavne uprave odredjuju mjesnu nadleznost toga organa.. dakle, državni organ uprave ne može poduzimati radnje , bilo izvan svoje mjesne nadležnosti, bilo izvan okvira stvarne nadležnosti..Ovim se osigurava visok stepen jedinstva uprave na odredjenom mjesnom podrucju.

14

c) personalni princip -karakteristican je po povezivanju kadrova u organim uprave sa poslovima u okviru njihove djelatnosti. Ovaj princip podrazumjeva ustanovljenje takve organizacione cjeline koja ce prema raspolozivim kadrovima rasporediti poslove koji se u njoj obavljaju. Persobalni princip usko je vezan za teriorijalni iz razloga sto se ti poslovi mogu raspodjeliti samo u okviru jedne teritorije

10.UPRAVNO PRAVNI ODNOS

Upravno pravni odnos je onaj koji je normiran pravom. U pitanju je pravni odos u kojem su njegovi subjekti duzni da se ponasaju u skladu sa njegovim normama, Za razliku od pravnog odnosa, norme upravno pravnog odnosa su karakteristicne i po svojoj formi i sadrzini Subjekti upravno pravnog odnosa su mnogo više vezani normom nego što su to u slučaju kada je njihov odnos normiran dispozitivnim pravnim normama... kod pravnog odnosa. Norme kod upravno pravnog odnosa su izraz jace volje drzavnog organa.

Pod UPRAVNO-PRAVNIM odnosom podrazumjevamo onaj pravni odnos u koji na autoritativan nacin stupaju javni organi sa pojedincima, pravnim licima i drugim strankama. Kod upravno pravnog odnosa jedna stranka je uvijek javni organ , tj. drzavni organ ili institucija koja raspolaze javnim ovlastenjima. (npr.između dva građanina ne može biti uspostavljen upravno-pravni odnos bez učešća državnog organa ili instit. sa ovlaštenjima).. Za saglasnost upravno pravnog odnosa njije potrebna saglasnost njegovih ucesnika, nego iskljucivo i jedino jaca volja drzavnog organa koja je nezavisna od volje ostalih subjekata upravno pravnih odnosa.

Upravno-pravni odnos je temeljni pravni odnos u kojem organ uprave djeluje autoritativno u uspostavljanju upravno-pravnih odnosa. Što znači da je jedan od najznačajn. Instituta upravnog prava. Imajući u vidu da je pravni odnos-društveni odnos reguliran pravnim normama, dolazimo do toga da osnovna osobina upravno-pravnog odnosa proizilazi iz normi kojima je taj odnos reguliran...

11.SUBJEKTI UPRAVNO-PRAVNOG ODNOSA

Upravno pravo je državno pravo i odnosi koji se uspostavljaju u državi, strogo su kontrolirani od nje. Ustav bilo koje demokratske drzave veoma jasno odredjuje da su ljudi i odredjeni njihovi kolektiviteti osnovni subjekti i das u oni iskljucivi nosioci prava i obaveza u drzavi. Na njih se odnose ustavne norme, a odnosi koji oni uspostavljaju izmedju sebe ili sa drzavom regulisani su pravom, sto znaci da im pravni poredak priznaje subjektivitet.

Relativna subjektivna prava za razliku od nekih durugih prava ne izlaze iz okvira subjekata pravnog odnosa tj. djeluju samo izmedju njih (inter partes).

U vezi apsolutnih prava subjektivnog karaktera važno je napomenuti da ta prava djeluju i izvan granica pravnog odnosa i imaju utjecaj na treća lica ( erga omnes). Susrećemo ih u stvarnom pravu najviše.. Jedna strana upravno pravnog odnosa je uvijek drzavni organ kao subjekt upravnog rada tj. nosioc upravne djelatnosti (jačom voljom), dok je druga strana upravno pravnog odnosa gradjanin , fizicko ili pravno li ce koje raspolaze slabijom ili nikakvom voljom. Ta druga strana mora samo imati sposobnost da bude nosilac prava i obaveza..

15

Upravno-pravni odnos se moze osnovati izmedju:

Izmedju organa uprave ili drugog drzavnog organa koji vrsi javna ovlastenja s jedne strane i pojedinca s druge strane,

Izmedju upravnih organa( i dr. drzavnih organa) i preduzeca tj privrednih drustava (bez obzira da li vrse javna ovlastenja ili ne),

Izmedju organizacija koja vrse javna ovlastenja i drugih javnih organizacija, Izmedju samih upravnih tj. drzavnih organa, Izmedju odredjenih drzavnih organa i njegovih sluzbenika

12.NORME U UPRAVNO PRAVNOM ODNOSU:

Osnovna podjela pravnih normi je na OPĆE i POJEDINAČNE .U slucaju da se norma odnosi na neodredjen broj lica neodredjen broj slucajeva radi se o općoj pravnoj normi, a ako se norma odnosi na tacno odredjen slucaj radi se o pojedinacnoj pravnoj normi. Opća norma se upućuje svim građanima u državi , pa su svi građani adresati pravne norme. (npr.norma koja je sadržana u KZ BiH glasi „ne ubij” kojom se svim građanima u BiH zabranjuje da drugom oduzmu život, tj.zabranu KD .ubistva..) Opća pravna norma ima određenu strukturu. Sastoji se od pretpostavke (hipoteze) , dispozicije i sankcije.Ovo je jedna teorija. Po drugoj teoriji sastoji se od hipoteze-dispozicije-delikta-sankcije...međutim, u teoriji upravnog prava postoji saglasnost da se pravna norma sastoji od najmanje dva osnovna elementa: DISPOZICIJE I SANKCIJE . I jedan i drugi su pravila ponašanja s tim što se primjnejuje ili jedan ili drugi, dok se oba elementa zajedno nikada ne primijenjuju.. Očigledno je da su dispozicija i sankcija u medjusobnoj korelaciji što znači da neprimjenjivanje jednog od njih(npr.dispozicije) predstavja uslov za primjenu drugog elementa tj. sankcije.

Zajednicka obiljezja svih pravnih normi su :

a) pravne norme su preskriptivne - sadrze neki zahtjev ili trazenje,b) hipotetičke su- odnose se na nesto sto se moze, a ne mora dogoditi, c) pravne norme sadrže sankcije- posjeduju reakciju na zahtjev sadržan u normi.

Pravne norme se medjusono razlikuju po nacinu nastanka, po sadrzaju, po roku vazenja i po stepenu slobode koju norme ostavljaju svojim adresatima.

Najvaznija je ona prema stepenu slobode,pa razlikujemo:

1.KATEGORICKE PRAVNE NORME-To su strogo odredjene(imperativno) pravne norme koje sadrze pravila koja ne dozvoljavaju bilo kakvu slobodu ponasanja svojim adresatima kojima su upucene, od ponasanja koje je utvrdjeno pravnom normom. Upravo iz razloga što su obavezne za sve subjekte dispozitivne dispozicije se nazivaju prinudnim (imperativnim) dispozicijama ..

2.DISJUNKTIVNE PRAVNE NORME - to su takva pravila ponasanja koja znače izvjesnu slobodu ponasanja njihovih adresata. One su alternativno odredjene i ne odredjuju samo jednu mogucnost ponasanja svojih adresata, nego im daju vise mogucnosti za odredjena ponasanja. Postoje dvije vrste ovih pravnih normi a to su :

16

alternativne(zamjenjive)- one su takve da sadrze odredjeno pravilo ponasanja ali istovremeno ono i ovlascuje subjekta da stvori neko drugo pravil ponasanja, odosno da primjeni drugu dispoziciju. U pitanju su pravne norme koje ovlascuju subjekta prava da bira izmedju vise alternative, onu koju smatra da je najpogodnija za njega. Alternativnim normama ne stvara se nova dispozicija kao kod kategoričkih... Alternativne pravne norme ovlašćuju adresata na određeno činjenje ili ne činjenje, a kod kategoričkih to nije slučaj, adresat je obavezan da nešto čini ili ne čini. (npr.alternat.pravne norme daju ovlaštenje državnom organu unutrašnjih poslova da diskreciono odlučuju u slučaju davanja ili ne davanja odobrenja za nabavku , držanje i nošenje oružja.)

diskrecione pravne norme—One proizilaze iz alternativne dispozicije koja ovlascuje subjekta obaveze u pravnom odnosu da izabere izmedju jedne ili vise alternativa onu koju smatra najpogodniju za svoje ponasanje. To im daje pravo na samosalnu odluku koja je za druge obavezna i stoga takav izbor se naziva DISKRECIONA VLAST. Ona se ispoljava kao vrsenje funkcija pa se umjesto toga upotrebljava izraz diskreciono pravo, diskreciona ocjena, slobodna ocjena i sl. Ovakve dispozicije se najčeste nalaze medju onima koji regulisu nadležnost upravnih I sudskih organa tj.koje regulisu rad ovih organa pri donosenju pojedinacnih upravnih akata. Kad su u pitanju disjunktivne pravne norme treba imati u vidu da on ne stvara nikakvu normu za svoje ponašanje, već primijenjuje onu koja već postoji.

13.NASTANAK UPRAVNO PRAVNOG ODNOSA

Upravno-pravni odnos zasniva se na osnovu jače volje državnog organa koji natupa u ime države djelujući u granicama svojih ovlaštenja. U pogledu nastanka upravno-pravnog odnosa moramo imati u vidu da je njegov pravni osnov uvijek vezan za primjenu materijalne pravne norme koja je sadržana u općem pravnom aktu. (zakonu ili podzakonskom općem aktu). Što se tiče nastanka upravno-pravnog odnosa u materijalnom smislu , on može nastati na slijedeći način:

1. izdavanjem upravnog pojedinačnog akta (bilo direktno ili indirektno) 2. neposredno na osnovu zakona

Nastanak upravno-pravnog odnosa NA OSNOVU UPRAVNOG AKTA

Ovdje razlikujemo dvije situacije koje mogu rezulirati nastankom toga odnosa:

Prva se odnosi se na direktni upravni rad organa kao i njegovo jednostrano i autoritativno postupanje. Tada upravno-pravni odnos nastaje donosenjem akta i dostavljanjem tog akta stranci bilo da se njih stice odredjeno pravo ili joj se namece neka obaveza. (npr.izdavanje rješenja stranci za građenje) Izuzetno se akt moze donijetu usmeno u slucaju preduzimanja hitnih mjera radi zastite javnog reda i mira i otklanjanja neposredne opasnosti po zivot i zdravlje ljudi i imovine

Druga situacija vezana je za nastanak upravno-pravnog odnosai izdavanjem akta indirektno gdje također do izrazaja dolazi autoritativnost drzavnog organa, odnosno insitucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima.. To je situacija kada organ javne vlasti ne izda upravni akt , odnosno oglusi o njegovo izdavanje. Ovaj slucaj nazivamo „ŠUTNJA UPRAVE ili „ĆUTANJE ADMINISTRACIJE”..

17

Nastanak upravno-pravnog odnosa neposredno na osnovu činjenica koje su sadržane u zakonu - neposredno na osnovu zakona - (ipso lege) odnosno bez izdavanje akta, vezan je neposredno za nastupanje određene činjenice koja je predviđena zakonom. ( npr.obaveza plaćanja poreza nastaje odmah po izdavanju računa ).. U pitanju je apstraktni pravni odnos koji ne nastaje izdavanjem upravnog akta, nego u sadejstvu sa upravno.materijalnim aktom.( npr. Kada policajac vrši kontrolu saobraćaja , on tom prilikom zaustavlja vozilo.Mjere koje poduzima predstavlja upravno-pravni odnos koji proizilazi iz zakona , pri čemu policajac davanjem određenog znaka ima pravo zaustaviti vozilo, a vozač ima obavezu da postupi po tom zahtjevu.. U odnosu na situacije koje mogu dovesti do nastanka upravno-pravnog odnosa, vidimo da je pravni osnov njegovog nastanka materijalna pravna norma koja je sadržana u općem pravnom aktu, bilo da se ona direktno, ili indirektno primjnejuje, bilo da njena primjena proizilazi iz činjenice koja je utvrđena zakonom. Upravno-pravni odnos nastaje uvijek jačom voljom državnog organa, odnosno neovisno od volje drugih subjekata u tom odnosu.. Može nastati po službenoj dužnosti organa javne vlasti , odnosno bez inicijative stranke. Bitno je jedino da u upravno-pravni odnos nastupaju državni organi ili organizacije kad vrše javnu službu..

14.PRESTANAK UPRAVNO PRAVNOG ODNOSA

Vezan je za pravnu situaciju kojom se okoncava ili prestaje neka obaveza da subjekti prava nesto cine ili ne cine tj. tpe. Takav pravni odnos moze prestati prestankom dejstva upravnog akta kojim je on bio zasnovan..Moze prestate i voljom organa uprave, jer je ta volja bila odlucujuca i prilikom sklapanja obog odnosa.

Izdavanje upravnog akta kojim prestaje upravno-pravni odnos može nastupiti zbog više različitih situacija, ako što su:

a) kad je subjekt postupao po aktu, b) protekom roka trajanja upravno pravnog odnosa,c) nastupanjem raskidnog uvjeta, d) nastupanjem nemogucnosti ispunjenja zahtjeva koji je sadrzan u aktu, e)donosenjem kasnijeg upravnog akta kojim nastaje novi upravno pravni odnos.

15.PODZAKONSKI AKTI DRZAVNIH ORGANA PO NAROCITOM OVLASCENJU VISE PRAVNE NORME

To su takvi akti za cije donosenje mora postojati ovlascenje koje je sdrzano u visoj pravnoj normi, znaci da ovaj akt moze biti donesen samo onda kada u visoj pravnoj normi postoji izricito ovlascenje za njegovo donesenje.

U ovu kategoriju spadaju opci akti organa uprave. Organi uprave nemogu donositi svoje propise spontano nego samo kada su na to zakonom ovlasceni. Ovo ovlascenje odnosno poziv sadrzan u visem pravnom propisu obicno se naziva izvrsnom klauzulom. Ovo ovlascenje je specijalizvano samo za odredjeno pitanje i jednokratno je.. Ovlaštenje za donošenje ove vrste upravnih akata obično sadrži i neki rok u kojem se podzakonski akt mora donijeti.

Pravna snaga podzakonskih opce-normativnih akata odredjena je prema pravnoj snazi propisa na osnovu kojih se oni donose. U tom smislu razlikujemo dvije vrste akata:

18

a) podzakonske opce normativne akte izvrsno politickih organa(vlade) - To su akti koje donose izvrsni organi shvaceni u sirem smislu rijeci.Radi se o organima izvrsne vlasti(vlade), na celu sa sefom drzave (predsjednik drzave, predsjednistvo itd.) koji ovim aktima uredjuju izvjesne odnose i slucajeve koji su od narocitog znacaja za politiku drzave.Ovi akti ne podlijezu upravno sudskoj kontroli zbog cega se u teoriji smatra da za njih nije potrebna zakonodavna habilitacija. U ovu vrstu spadaju akti kojima se uredjuju: odnosi izmedju vlade i parlamenta, odnosi u zakonodavnoj sferi,akti pomilovanja, akti o spoljnopolitickim i diplomatskim odnosima, pa ih mozemo podijeliti na UREDBE I ODLUKE UREDBE - dijele se na:

uredbe koje razradjuju zakonske propise I s toga su oni IZVEDENI pravni akti, jer svoju pravnu snagu crpe, bilo na osnovu izricitog ovlastenja sadrzanog u konkretnom zakonu, bilo na osnovu generalnog ustavnog ovlastenja,

uredbe sa zakonskom snagom - imaju snagu zakona i donose se u izuzetnim okolnostima ili teskim prilikama za drzavu. Po pravilu se podnose na odobrenje parlamentu. Uredbe poslije zakona najcesce donosi vlada, u njima se razradjuju osnovne norme koje sadrze zakoni u raznim oblastima cime se omogucuje efikasnija primjena zakona i rasterecuju zakonodavni organi od donosenja mnogobrojnih pojedinacnih normi. Uredbom se brze i efikasnije rijesava odredjeni slucaj, jer je postupak njenog donosenja jednostavan. Time izvrsna upravna vlast preuzima funkciju zakonodavne vasti,sto je na stetu parlamenta. Regulisanje odnosa uredbama se cesto primjenjuje zbog preopterecenosti zakonodavne vlasti, sto nebi smjelo postati pravilo, jer je to protivno osnovnim principima demokratije. Uredbe se od zakona razlikuju po organu koji je nadlezan za njihovo donosenje kao i po postupku samog donosenja.

UREDBA SA ZAKONSKOM SNAGOM—to je opci pravni akt koji je ovlastena donositi vlada(vlada FBIH I RS). Vlade entiteta su ovlastene donositi ove uredbe u slucaju opasnosti za zemlju kada to parlament FBIH ili narodna slupstina RS nisu u mogucnosti uraditi. Ustavni osnov za donosenje uredbe sa zakonskom snagom u FBIH sadrzan je u ustavu FBIH( cl.B. 3.9) .

b) podzakonske opce normativne akte drzavnih organa uprave - Organi drzavne uprave u vrsenju normativne djelatnosti mogu donositi opce normativne podzakonske akte za koje su ovlasteni na osnovu ovlastenja koje je sadrzano u visoj pravnoj normi. Njima se određuje na koji način će se primjenjivati neki drugi akt više pravne snage. Upravo u tome i jeste manja pravna snaga općih akata uprave, koji očigledno imaju tehnički karakter, jer razrađuju način primjene pravnih normi koje su već donesene.. Oni ne propisuju nove pravne norme, nego upotrebljavaju postojece za blize odredjivanje nacina vrsenja odredjenih tehnickih postupaka pri primjenjivanju prava, kao i odredjenih pitanja koja su vezana za propisivanje pravnih normi kojima se uredjuju odredjeni odnosi sa gradjanima i drugim subjektima izvan uprave. U njih spadaju :

UPUTSTVA- pravni akt koji po pravilu donose upravni organi. To je poseban oblik opceg upravnog akta koji je po svojoj prirodi internog karaktera. Preko nejga se od strane všeg organa daje nižem organu uputa za postupanje ili djelovanje u određenim situacijama. Upustvo nema obilježje pravnog pravila, pa se na njega ne mogu pozivati treće osobe. Upustvo je , dakle, opći pravni akt niže pravne snage kojim se određuje na koji način će se primjenjivati neki drugi, viši pravni akt.... Upustvo se često upotrebljava kao unutrašnji pravni akt prilikom donošenja važnih pravnih normi. Upustva mogu izdavati - premijeri vlada, ministri, direktori.. Mogu biti individualna i generalna, obavezna i neobavezna. Obavezni proizilaze iz pravne norme..

NAREDBA—opci pravni akt uprave kojim se naredjuje ili zabranjuje postupanje u odredjenoj situaciji koja je od opceg tj javnog interesa,

19

PRAVILNIK—opci pravni akt uprave kojim se razradjuju pojedine odredbe zakona i propisa vlade radi osiguranja uslova za njihovu odgovarajuju primjenu, odnosno radi njihovog izvrsenja,

INSTRUKCIJA—opci pravni akt uprave kojim se utvrdjuju pravila uputstva o nacinu vrsenja pojedinih upravnih i strucnih poslova od strane organa uprave i upravnih organizacija.

16. SPONTANI PODZAKONSKI OPĆI AKTI

Podzakonski opće normativni akti predstavlaju akte koje ne donose zakonodavni organi, nego državni organi , a najčešće ih donose izvršno-politički i upravni organi.Dakle, organi čija je vlast izvedena. Osnovna karekt.pozakon.akata , jeste da su oni niže pravne snage od ustava i zakona..Karekteriše ih njihova raznovrsnost i brojnost, bilo samih akata bilo organa ovlaštenja za njihovo donošenje..U odnosu na nadležnost za njihovo donošenje, postoje dvije osnovne grupe podzakonskih akata i to:

1. SPONTANI (ustavni) podzakonski akti - SPONTANI (ustavni podzak.akti su takvi akti za čije donošenje nije potrebno nikakvo posebno ovlaštenje koje je sadržano u višem pravnom aktu, nego se donosi na osnovu samoga USTAVA. Možemo ih svrstati u dvije grupe: Prva grupa se odnosi na način regulisanja pravnog odnosa - to su akti koji se donose prema cilju koji se želi postići donošenjem podzakonskim aktom, a obuhvata akte koji se donose da bi se omogućila, , odnosno olakšala primjena ili izvršenje nekog zakona. U drugu grupu spadaju oni akti koji se donose da bi se njima regulisao odnos koji uopće nije regulisan, ili da bi se drugačije regulisao od onog kako je regulisan nekim ranijim zakonom.. U zavisnosti od cilja koji se želi postići u regulisanju nekog pravnog odnosa, spontani podzakonski akti mogu se podijeliti u dvije grupe:

SAMOSTALNI SPONTANI podzak.akti – to su takvi podzakonski opće normativni akti koji ne razrađuju, ne dopunjavaju, nego zamjenjuju zakon, kao više pravno vrelo, bilo da podzakonski akt mijenja određene zakonske odredbe, ill čak suspendira neke ustavne odredbe (uredbe sa zakonskom snagom).

NESAMOSTALNI – spontani podzak.akti – Donose se radi izvršenja, odnosno primjene zakona kao višeg pravnog vrela. U ove akte spadaju uredbe izvršnih organa (vlade).

2. PODZAKONSKI AKTI PO NAROČITOM OVLAŠTENJU više pravne norme - predstavljaju takve akte za čije donošenje mora postojati ovlaštenje koje je sadžano u višoj pravnoj normi. Može biti donesen samo onda kada u višoj pravnoj normi postoji izričito ovlaštenje za njegovo donošenje. U ovu kategoriju podzakonskih akata spadaju OPĆI AKTI organa uprave bilo da se donose radi radi izvršenja zakona, bilo da se donose radi izvršenja propisa izvršnog organa. U oba slučaja potrebno je izričito ovlaštenje više pravne norme. ORGANI UPRAVE – ne mogu donositi svoje propise spontano, nego samo kada su na to izričito zakonom ovlašteni. Ovo ovlaštenje , odnosno, poziv sadržan u višem pravnom propisu , obično se naziva „ IZVRŠNOM KLAUZULOM“. Ovlašćenje je specijalizovano samo za određeno pitanje, jednokratno je, obligatorno, a izuzetno može biti fakultativno određeno. Ovlaštenje ima i rok za donošenje podzak.akta. Pravna snaga akata proizilazi iz političke moći i uloge ovih organa u izvršnoj vlasti..U tom smislu razlikujemo dvije vrste ovih akata i to:

Podzakonske opće-normativne akte izvšno političkih organa ( vlade ) - Podzakonski opće-normativni akti izvšno političkih organa ...... To je posebna vrsta akata koje donose izvršni organi. Radi se o slijedećim organima : vlada, na čelu sa šefom - prdsjednikom države,

20

predsjedništvo itd., koji ovim aktima uređuju izvjesne odnose i slučajeve od interesa za državu.... Ovi akti ne podliježu upravno-sudskoj kontroli, dakle za njih nije potrebna „zakonodavna habilitacija“ . Bez obzira da li akt donosi vlada ili šef države , taj organ uvijek ima slobodu inicijative zasnovanu na ustavu.. U ovu vrstu akata spadaju akti kojima se uređuju odnosi između vlade i palamenta, uslovno odnosi u zakonodavnoj sferi, prikiom donošenja akata pomilovanja, akata o spoljno-političkim i dipklomatskim odnosima.. i zato ih dijelimo na: UREDBE I ODLUKE. UREDBE – su slične zakonima i u teoriji se dijele na:

1. UREDBE koje razrađuju zakonske propise i zato su one „izvedeni“ pravni akti, jer svoju snagu crpe ili iz izričitog ovlaštenja u zakonu ili ustavnom ovlaštenja..

2.UREDBE SA ZAKONSKOM SNAGOM – imaju snagu zakona i donose u izuzetnim okolnostima ili teškim prilikama za državu.Po pravilu se podnose na odobrenje parlamentu.. Uredbe kao najviše pravne akte poslije zakona najčešće donosi Vlada. Njima se razrađuju osnovne norme koje sadrže zakoni, čime se omogućuje efikasnija primjena zakona i rasterećuje zakonodavni organ od donošenja mnogobrojnih pojedinačnih normi... Donošenju uredbi pribjegava se zbog hitnosti regulisanja prava, obaveza i postupanja u toj oblasti, što se uredbom daleko brže postiže, a i postupak donošenja uredbi je jednostavniji.. Time izvršna-upravna vlast preuzima funkciju zakonodavne koja po pravilu pripada parlamentu i tako izvršna vlast postaje nosilac i zakonodavne i izvršne vlasti , što je na štetu vlasti parlamenta.. Ovaj čitav proces nije pravilo već izuzetak.. UREDBE su poslije zakona najvažniji i najviši podzakonski akti koji su po svojoj materijalnoj strani veoma slični zakonima... Uredbe se od zakona razlikuju po organu koji je nadlžan za njihovo donošenje, kao po postupku donošenja.UREDBA SA ZAKONSKOM SNAGOM – je opći pravni akt kojeg je ovlaštena donositi vlada. U BiH ovlaštenje za donošenje uredbi sa zakonskom snagom imaju Vlada FbiH i Vlada RS. ( u slučaju opasnosti za zemlju, kada Parlament FBiH i Narodna skupština RS nisu u mogućnosti to učiniti.. Osnov za donošenje Uredbe sa zakonskom snagom u FBiH sadržan je u Ustavu FBiH.

2. Podzakonske opće-normativne akte državnih organa uprave - Organi državne uprave mogu donositi opće-normativne podzak.akte za koje su ovlašteni na osnovu ovlaštenja koje je sadržano u višoj pravnoj normi. Njima se ODREĐUJE na koji način će se primjenjivati neki drugi akt više pravne snage. Upravo u tome i jeste manja pravna snaga općih pravnih akata uprave koji očigledno imaju tehnički karakter.., jer razrađuju način primjene pravnih normi koje su već donesene..S obzirom na svoj tehnički karakter podzakonski opće-normativni akti uprave predstavljaju njen unutrašnji akt koji važi samo za odnosne upravne organe i ne tiče se subjekata izvan uprave...U opće pravne akte uprave nižeg pravnog učinka od zakona spadaju: UPUSTVA, NAREDBE, PRAVILNICI , INSTRUKCIJE.

UPUSTVO (uputa)- najniži pravni akt – pravni akt koji po pravilu donose upravi organi.Internog je karaktera.. Preko njega se u okviru upravne organizacije od strane višeg organa, daje nižem organu, uputa za postupanje ili djelovanje u određenim situacijama.. Upustvo nema obilježje pravnog pravila, pa se na njega ne mogu pozivati treće osobe.. Npr. Zakon o upravi daje pravo direktoru državne upravne organizacije da u upravljanju

21

ovom organizacoijom , između ostalog, državnim službenicima i namještenicima daje upustva za rad.. Ponekad se upustvo upotrebljava i za propisivanje pravnih normi koji se odnose i na druge subjekte van uprave, odnosno izvan državne upravne organizacije. Upustvo je , dakle, opći pravni akt niže pravne strane kojim se određuje na koji način će se primjenjivati neki dugi, viši pravni akt.. Upustva mogu izdavati: nosioci izvršno-političkih funkcija ( premijeri vlada), tako i rukovodioci organa (ministri, direktori...) Upustva mogu biti: individualna i generalna, obvezna i neobvezna.. Da bi neko upustvo bilo obavezno, njegova obaveza mora proizilaziti iz pravne norme.NAREDBA – Opći pravni akt uprave kojim se naređuje ili zabranjuje postupanje u određenoj situaciji koja je od općeg interesa.

PRAVILNIK – opći pravni akt uprave kojim se razrađuju pojedine odredbe zakona i propisa vlade radi njihovog izvršenja. Donosi se na osnovu ovlaštenja sadržanog u zakonu..

INSTRUKCIJA- Opći pravni akt uprave kojim se utvrđuju pravila i upustva o načinu vršenja pojedinih upravnih i stručnih poslova od strane organa uprave i upravnih organiz.,odnosno pravnih osoba s javnim ovlaštenjima u provedbi i primjeni zakona i drugih propisa.

18. POJAM POJEDINAČNOG UPRAVNOG AKTA

Može se reći da pojedinačni pravni akt sadrži ili stvara pojedinačnu normu, bilo u cjelini ili djelimično , kojom se reguliše jedan upravno-pravni odnos.Upravni akt se ne bi mogao regulisati općom pravnom normom koja je sadržana u općem aktu iz razloga što se radi o apstraktnoj normi koja važi za neodređeni broj sluačjeva i neodređeni broj subjekata.. (norme koje sadrže odredbu po kojoj su građani dužni plaćati porez).. Pojedinačne norme se odnose na jedan, tačno određeni slučaj i on se po pravilu u normi i konkretizuje.. ( Npr. NN je dužan platiti porez u iznosu od 430KM. Primjenom pojedinačnih pravnih normi subjekti prava i obaveza znaju kao da se ponašaju .. Njihovo ponašanje znači konkretizaciju opće pravne norme koja je sadržana u aktima više pravne snage, kada ovaj akt određuje pojedinačnu dispoziciju..Nadležnost za donošenje pojedinačnih upravnih akata , uglavnom je u rukama državnih organa uprave i institucija koja raspolažu javnim ovlaštenjima za rješavanje upravnih predmetaprema pravilima upravnog postupka.. Akt mora biti donesen u pstupku i sadržavati formukoja je propisana, dakle forma akta.. Ovi akti se dijele na :

OPŠTE (normativne) - Akti koji se ne odnose na konkretne slučajeve, već regulišu pravne stuacije na apstraktan tj. Generalan način..

Konkretne (pojedinačne) – Akti kojima se raspravljaju konkretni slučajevi...

19. OBILJEŽJA POJEDINAČNOG UPRAVNOG AKTA U teoriji upravnog prava , upravni akt se najčešće definiše kao „pravni akt uprave kojim se na autoritativan način rješava konkretan slučaj..Sudski akt nije upravni akt, ali je pravni akt jer ga je donio državni organ, jer je autoratitivan, konkretan, što ima pravno dejstvo, što se može izvršitiitd.. Razlike postoje u pogledu donosioca, (sudski akt donosi sud, a upravni akt donosi državni organ uprave), kao i u pogledu pravne norme koja je u njemu sadržana. Zajedničko i jednom i drugom aktu je to, što su oba nepotpuna., a razlika se javlja što upravni akt sadrži dispoziciju, a sudski sankciju.Da bi neki pravni akt bio upravni akt, mora u sebi sadržavati slijedeća obilježja:

22

Da je to pravni akt - tj da sadrži pravnu normu, pravilo ponašanja. Materijalni akt ne sadrži pravnu normu, nego se sastoji u vršenju radnji, u ponašanju koje je regulisano normama. Pravni akti se dijele na OPĆE i KONKRETNE, zavisno od toga kakvu normu sadrže. Opći sadrže normu koja se odnosi na neograničen broj slučajeva, a Konkretni ili Pojedinačni akti sadrži norme koje se odnose na konkretan slučaj..

da je pojedinačan (konkretan) - Obilježje da je upravni akt pojedinačan (konkretan) - podrazumijeva da se upravni akt odnosi na tačno određenog pojedinca i tačno određeni slučaj. Opći pravni akti su potpuni, jer sadrže i dispoziciju i sankciju,a pojedinačni su nepotpuni, jer sadrže samo dispoziciju ili sankciju.

da sadrži dispoziciju – Sadržana je u pravnom aktu i treba je shvatiti kao primarno – zahtjevano pravilo ponašanja, dok sankcija dolazi u obzir samo kada se lice ne ponaša u skladu sa dispozicijom, tj.ako čini prekršaj..Sankcija se u teoriji često naziva sekundarna. Potpuni pojedinačni akti su rijetkost. Zakon npr. I dispoziciju i sankciju.Nepotpuni pjedinačni pravni akti sadrže ili dispoziciju ili sankciju,. Oni koji sadrže dispoziciju dijele se na: upravne akte i pravne poslove, a nepotpuni pojedinačni akti koji sadrže sankciju jesu sudski akti. Obilježje da akt sadrži dispoziciju podrazumijeva da može biti donesen na dva načina:

I. Autoritativno na osnovu jače volje državnog organa ili institucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima (upravni akt) i

II. Pristankom lica na čije se ponašanje akt odnosi (pravni posao). U prvom slučaju radi se o upravnom aktu, a u drugom slučaju je u pitanju pravni posao.

Upravnim aktom zasniva se upravno-pravni odnos kojim se ostvaruju prava i izvršavaju obaveze, potpuno i nezavisno od pristanka ili saglasnosti druge strane u upravno-pravnom odnosu. U drugom slučaju nastaje pravni posao kao građansko-pravni odnos koji nastaje u zavisnosti od slobodno izražene volje njegovih subjekata. S jedne strane državnog organa , a s druge strane građanina, bilo fizičkog ili pravnog lica, ili organizacije kao drugog učesnika u tom odnosu. Za upravni akt je karekteristično da se može prinudno izvršiti dispozicija koju on sadrži(rješenje o plaćanju poreza) . Također i pravi posao koji nastaje u vidu sporazuma ugovornih strana može se izvršiti prinudnim putem (poravnanje između državnog organa i drugog subjekta).

da je autoritativan – Zasniva se na jačoj volji državnog organa u odnosu na drugog subjekta čije se ponašanje aktom reguliše.. Ovo obilježje dolazi do izražaja kod upravnog akta , prilikom donošenja dispozicije, a kod sudskog akta prilikom donošenja sankcije Nadležni organ će donijeti akt i kada stranka za takvo nešto nije zainteresirana.

20.VRSTE POJEDINAČNIH UPRAVNIH AKATA

Upravni akti kao pravni akti uprave mogu biti posmatranu u formalnom i mateijalnom smislu. Formalni- izdati od organa države uprave po propisanom postupku. Materijalni- kojima se izražava volja državnog prgana ili institucije koja vrši javna ovlaštenja, kojim se na jednostran način primjenjuju pravne norme na konkretan slučaj. Najveći boj autora upravnog prava dijeli pojedinačne akte na slijedeće.

Individualni i generalni upravni akti – Podjela izvršen as obzirom na činjenicu da li se upravni akti odnose na individualno određena ili na neodređena lica.. INDIVIDUALNI UPRAVNI AKTI - Za njih je karekteristično da je lice na koje se odnosi taj akt poimenično navedeno u tom aktu,

23

bez obzira koliko ih ima (npr.rjšenje o eksproprijaciji zemljišta koje je vlasništvo većeg broja lica..) Kada se u upravnom aktu navodi više lica, opet se radi o individualnom upravnom aktu.. GENERALNI – Isto su akti pojedinačnog karaktera kojim se na autoritativan način rješava neki konkretan slučaj. Za razliku od individualnih upravnih akata, generalni upravni akti se odnose na više lica koja se u aktu poimenično ne navode , ali koja se iz takvog akta veoma jednostavno mogu odrediti. U pitanju je akt čiji dispozitiv tačno upućuje na koja lica se odnosi, beu obzira na njihov broj. Upravo po tome što lica u aktu nisu navedena, nego su odrediva, generalni upravni akti se razlikuju od općih akata koji su apstraktni i odnose se na neodređeni broj slučajeva i neodređen broj lica..

Konstitutativni i deklarativni upravni akti ( podjela s obzirom da li se upravnim aktom formiraju – stvaraju, mjenjaju, ili dokidaju upravno- pravni odnosi ili se samo utvrđuje postojanje pravnog odnosa). KONSTITUTATIVNI UPRAVNI AKTI - Pojedinačni pravni akti kojima se stvaraju, ukidaju ili mjenjaju pravni odnosin kojima se na autoritativan način rješava o sticanju prava ili o vršenju obaveza. Ova vrsta pravnih akata ima pravno dejstvo „ od momenta izdavanja upravnog akta“ (dejstvo ex nunc), što znači da oni djeluju samo ubuduće. (npr.rješenje kojim se dozvoljava izgradnja nekog objekta, izdavanje dozvole za nošenje oružja).. Zadatak ovog akta jeste da formira odnos između organa i stranke. Ili da se mijenja upravno-pravni odnos (npr. namjena nekog objekta – porodičnog objekta u poslovni..) Pak da prestaje ili ukida neki upravno pravni odnos (rješenje nadležnog organa uprave kojim se dozvoljava prestanak obavljanja neke djelatnosti).. Obzirom na navedeno, konstitutativni upravni akti mogu se podijeliti na: „i“ ovlašćujuće (favorabilne) , „ ii“ obavezujuće (onerozne), „iii“ rekonstruktivne , „iv“ dekonstitutivne. Prva dva akta iz ove podjele odnose se na akte kojima nastaje upravno-pravni odnos, kojim subjekt iz tog odnosa ili stiče neko pravo ili, izvršava neku obavezu, dok se treći i četvrti akt odnose na akte koji nešto mijenjaju u postojećom pravnom odnosu...DEKLARATIVNI UPRAVNI AKTI – Ovim aktima se potvrđuje postojanje nekog upravno-pravnog odnosa. To su akti koji potvrđuju da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uslovi za nastupanje određene pravne situacije i da ta situacija postoji. Ovim se aktima dakle, samo utvrđuju, a ne stvaraju pravni odnosi i pravne situacije... Pravno dejstvo ovih akata je ex tunc, što znači da oni važe unazad, tj.od momenta kada su se stekle određene okolnosti koje su bile od uticaja na stvaranje pravnog odnosa, a ne od momenta izdavanja nekog akta.. Ovdje već postoji određeni pravni odnos i zadatak tog akta je da utvrdi njegovo postojanje.. ( npr.,,rješenje o sticanju prava na penziju - potvrđuje se da je lice na osnovu zakona stekao uslove za penziju, a ne na osnovu akta..)

Pozitivni i negativni upravni akti ( podjela zavisno od toga da li je upravnim aktom proizvedena neka promjena u upravno-pravnim odnosima ili nije..):

I. POZITIVNI UPRAVNI POJEDINAČNI AKTI - To su akti koji proizvode neku promjenu u postojećim pravnim odnosima, bilo da se s tim aktima stvaraju novi odnosi, mjenjaju postojeći ili se ukidaju ili nište postojeći upravni odnosi.. Pozitivne akte ne treba mjenjati sa ovlašćujućim...Ovdje je bitno da se proizvode promjene u pravnim odnosima, bez obzira da li je to korist stranke ili ne...( što je bitno kod razlikovanja ovlašćujućih akata od obavezujućih upravnih akata..) Pozitivan je akt o razrezu poreza, ali je on i obavezujući za stranku.

24

II. NEGATIVNI UPRAVNI POJEDINAČNI AKTI - To su akti u kojima je sadržana izjava volje nadležnog organa , da se odbije stvaranje bilo kakve promjene u postojećim pravnim odnosima.. Najčešće se donose povodom zahtjeva stranke , kada se njen zahtjev odbija u pogledu nekog subjektivnog prava ( npr. akti kojima se odbija zahtjev za izdavanje dozvole za nošenje oružja, ili otvaranje neke radnje..) negativni upravni akti mogu biti doneseni i šutnjom uprave. To je posebna vrsta upravnog akta, kada nadležni organ nije povodom zahtjeva stranke uopće odlučio, odnosno nije donio rješenje u propisanom roku, pa stranka može tada izjaviti žalbu kao da je doneseno negativno rješenje..Negativni upravni akti ne mogu steći pravosnažnost...

Pravno vezani i akti doneseni na osnovu slobodne ocjene . ( Podjela s obzirom na pravnu vezanost organa pri donošenju ovih akata ). Organi uprave i institucije koje raspolažu javnim ovlaštenjima, prilikom donošenja upravnih akata ima obavezu da ih donose, bez obzira o kojoj vrsti akata se radi. Oni se ne smiju ponašati pasivno.. Bez obzira na rješenje upravne stvari , postoji vezanost organa za donošenje upravnog akta..PRAVNO VEZANI UPRAVNI POJEDINAČNI AKTI - Osnovna karekteristika ovih akata jeste u tome što pravna norma koja je sadržana u aktu, na imperativan način određuje kakvu radnju organ mora preduzeti, odnosno kakvo rješenje mora donijeti, ako su ispunjeni uslovi predviđeni pravnim propisom. To su takvi akti kod je zakonom unaprijed propisano da se oni imaju donijeti i kakva mora biti njihova sadržina.. ( npr. Rješenje kojim se odobrava bavljenjem određenom djelatnošću ako subjekt ispunjava uslove koji su propisani zakonom,,,) Ovi akti se donose uvijek kada su ispunjeni uslovi sadržani u materijalno-pravnom propisu. Najveći broj upravnih akata su pravno vezani upravni akti (rješenja o odobrenjima)..UPRAVNI POJEDINAČNI AKTI DONESENI NA OSNOVU SLOBODNE OCJENE - Osobina ovog akta sastoji se u tome što je pri vršenju slobodne ocjene organ ovlašten da bira između više alternativa, više rješenja, koja su pravno sva jednaka. Kod ovih akta razlikuju se pravno vezani i pravno nevezani dijelovi.. Akt donesen na osnovu slobodne ocjene je takav akt kod kojeg je organu uprave zakonom ostavljeno da po svom slobodnom nahođenju i općem interesu odluči u konkretnom slučaju da li će, odnosno kakav će upravni akt donijeti.. ( npr.rješenje kojim se daje ili ne daje pravo na nošenje oružja..) Ne može postojati diskreciona ocjena bez oslonca na pravnu normu kojom se organ ovlašćuje na njenu primjenu.. U praksi se diskrecione ocjene javljaju u dva osnovna oblika, zavisno od toga

1. da li će se zahtjev stranke uvažiti bilo da joj se da neko pravo ili joj se to pravo uskrati i2. kako će neko pravo biti uređeno.

Diskrecioni upravni akt sadrži određene dijelove od kojih zavisi njegova ispravnost.. tako on posjeduje pravno slobodne i pravno vezane dijelove, pa donoišenje ovih akata je uvijek pravno vezano slijedećim elementima:

1. donosilac mora imati ovlaštenje za donošenje slobodnih upravnih akata,2. slobodni upravni akti moraju se donijeti u zakonom propisanom postupku, 3. mora se poštovai forma akta,4. ne smije se preskočiti ovlaštenje za donošenje tih akata,5. ovlaštenje za donošenje slobodnih akata ne smije biti upotrebljeno suprotno cilju zbog koijeg je ovlaštenje dato.

25

U svim ovim slučajevima , upravni akt donesen na osnovu slobodne ( diskrecione) ocjene , smatraće se nezakonitim i neće proizvoditi pravna dejstva. Slobodni upravni akti kod kojih je došlo do pogrešne primjene slobodne ocjene nazivaju se NECJELISHODNI UPRAVNI AKTI. Ovim aktima se više ostvaruje javni-opći interes nego interes pojedinca kao subjekta. U obrazloženju rješenja koje se donosi na osnovu slobodne ocjene organ je dužan navesti razloge kojima se rukovodio, ali ne moraju se navesti ako je u to od općeg interesa. Osnovna razlika između pravno vezanih akata i akata donesenih po slobodnoj ocjeni jeste što se pravno vezani akti mogu podvrgnuti kontroli zakonitosti i upravno-sudskoj kontroli. Najvažnije da ovi akti budu doneseni u skladu sa ciljem....

Akti koje donosi jedan organ i zbirni (složeni) upravni akti ( podjela u zavisnosti da li jedan ili više organa donosi akt):

1. UPRAVNI AKTI KOJE DONOSE SAMOSTALNO POJEDINI ORGANI Najčešći je slučaj da upravne akte donosi jedan organ bez obzira kako je organizovan, odnosno da li se radi o inokosnom ili kolektivnom organu...Donošenje akta zasniva se na postupku pred samo jednim organom, od momenta pokretanja postupka do donošenja rješenja..

2. UPRAVNI AKTI KOJE DONOSE DVA ILI VIŠE ORGANAKada u donošenju upravnog akta učestvuje dva ili više organa javne uprave , tada se taj akt naziva složeni (zbirni) upravi pojedinačni akt. U njegovom donošenju učestvuju dva ili više organa, s tim, što samo jedan od njih uručuje akt stranci. Imamo više vrsta ovih akata:

-upravni akti koje donose dva ili više organa i koji se sporazumijev. koji će od njih izdati akt.-upravni akti koje donosi jedan organ uz prethodnu ili naknadnu suglasnost drugog organa-upravni akti koje donosi jedan organ uz potvrdu ili odobrenje drugog organa-upravni akti koje jedan organ donosi po pribavljenom mišljenju drugog organa.

Saradnja između organa zahtijeva slijedeće aktivnosti:a) Svaki od organa je dužan donijeti rješenje, a zatim se međusobno dogovaraju ko će od

njih izdati upravni akt,b) Prilikom donošenja rješenja uz prethodnu suglasnost drugog organa, postoji obaveza

donosioca rješenja da sačeka izdavanje tražene saglasnosti, i da rješenje donese tek onda nakon što je drugi organ dao predhodnu saglasnost. Organ koji donosi rješenje sastavlja ga i šalje ga sa spisima predmeta na saglasnost drugom organu koji može dati saglasnost potvrdom na samom aktu ili posebnim aktom. Rješenje se smatra donesenim davanjem saglasnosti drugog organa . Ukoliko organ koji daje saglasnost odbije dati saglasnost , a rješenje se donosi po zahtjevu stranje, organ koji donosi rješenje, donijeće rješenje o odbijanju...

c) Kad se upravni akt donosi uz potvrdu ili odobrenje drugog organa, tada je postupak isti kao i kod donošenja rješenja uz saglasnost drugog organa, s tim što se ne daje saglasnost, nego se samo vrši kontrola akta, kako bi se izjednačili kriteriji za njegovo donošenje.

d) Kada se upravni pojedinačni akt donosi po pribavljenom mišljenju, tada organ javne uprave u skladu sa zakonom donosi upravni akt nakon pribavljenog mišljenja drugog organa Kada je mišljenje dato organ je je dužan da ga ocijeni, ali nije ga dužan usvojiti, što znači da može donijeti pozitivno rješenje i kada je dato negativno mišlj

Upravni akti koji se donose po službenoj dužnosti i po zahtjevu strake . ( S obzirom od koga potiče inicijativa za donošenje upravnih akata):

26

1. UPRAVNI AKTI KOJI SE DONOSE PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI To su akti koje nadležni organ donosi po vlastitoj inicijativi ( npr.rješenje inspekcijskog organa) Prilikom donošenja akata po službenoj dužnosti, organ javne uprave pokrenuće postupak za donošenje upravnog akta po vlastitoj volji, zatim, uvijek kada to određuje zakon ili na zakonu zasnovani propis, ili kada treba zaštiti javni interes.. ( npr. Rješenje inspektora kojim se vlasniku trgovine nalaže zatvaranje dok ne otkloni nedostatke u radu)..

2. UPRAVNI AKTI KOJI SE DONOSE PO ZAHTJEVU STRANKE To su akti , koji , da bi se uopće mogli donijeti , neophodna inicijativa, odnosno zahtjev stranke. Bez zahtjeva se akt ne može donijeti, što je bitan uslov. ( npr. Rješenje o o otvaranju radnje može biti doneseno samo ako je stranka to tražila).. Rješenje doneseno bez zahtjeva stranke je ništavno.

Upravni akti doneseni u pismenoj i usmenoj formi ( podjela na osnovu jače volje državnog organa):

1. UPRAVNI AKTI DONESENI U PISMENOJ FORMI Pravilo je da se akti donose u pismenoj formi, a samo izuzetno usmeno.. Pisani akt se izdaje na papiru pisan računarom ili pisaćom mašinom na jednom od tri službena jezika u BiH.

2. UPRAVNI AKTI DONESENI U USMENOJ FORMI Upravni pojedinačni akt se donosi usmeno u slučajevima kada se radi o preduzimanju izuzetno hitnih mjera u cilju osiguranja javnog reda i mira, te sigurnosti pravnog poretka u cilju otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi i imovine većeg obima. Organ koji je donio usmeno rješenje , ima pravo narediti njegovo administrativno izvršenje bez odlaganja.. Na zahtjev stranke , organ koji je donio usmeno rješenje dužan ga je izdati u pismenoj formi najkasnije u roku od 8 dana od dana njegovog usmenog saopštavanja. Od usmenog rješenja treba razlikovati usmeno objavljeno ili saopćeno rješenje... Ovdje se ne radi o donošenju rješenja, nego njegovom saopćavanju nakon usmene rasprave.. Rok za žalbu , u tom slučaju, teče od dana dostavljanja rješenja, a ne od njegovog saopćavanja..

Rješenje i zaključci ( Podjela izvršena s obzirom na predmet upravnog akta, odnosno upravnu stvar koja se rješava u upravnom postupku, podjela na rješenja i zaključke odnosi se na proces razdvajanja..)

1. RJEŠENJA - Rješenje kao upravi akt kojim se odlučuje o glavnoj stvari u pravno tehničkom smislu predstavlja odluku organa javne uprave, kao što presuda u istom smislu predstavlja odluku sudskog organa.. Odluku koju organ donosi rješenjem vezana je za upravnu stvar koja može biti vezana za neko pravo ili obavezu tj.zaštitu javnog interesa u nekom konkretnom slučaju. Rješenje je autoritativan akt koji se izdaje jačom voljom organa državne uprave ili institucije koja raspolaže javnim ovlaštenjima. Mora biti zasnovano na zakonu, biti pravilno doneseno i imati svoje sadržajne elemente.. Postoje rješenja sa skraćenim obrazloženjem .. To su takvi pojedinačni upravni akti koji posjeduju sadržajne elemente kakve posjeduje i redovno rješenje , s tom razlikom što se obrazloženje sastoji od tzv. „kratkog izlaganja zahtjeva stranke“ i pozivanja na pravne propise na osnovu kojih je stvar riješena.. Ovdje se radi jednostavnim upravnim stvarima gdje stranke ne prigovaraju postavljenom zahtjevu... Mogu postojati rješenja koja ne sadrže obrazloženje, kod kojih je jedini sadržajni element dispozitiv u vidu zabilježke u spisu..

2. ZAKLJUČCI - Sve što vrijedi za rješenje gotovo da vrijedi i za zaključke. To je isto pojedinačni upravni akt kojim se odlučuje o pitanjima vezanim za postupak donošenja upravnog akta. Ukoliko

27

je dat u usmenoj formi , onda se radi o akcesornom aktu, koji u potpunosti i nije upravni akt, jer ne sadrži sastavne dijelove. Po formi su rješenja i zaključci potpuno su jednaki. Razlika između njih je u tome što se rješenjem odlučuje o glavnoj stvari u postupku, a zaključcima se upravlja postupkom.. Ta razlika je procesne prirode, s tim što je zaključak u upravnom postupku pojedinačni akt akcesorne prirode..

21. SADRŽAJNI ELEMENTI UPRAVNIH AKATA

Ovi akti su formalni, što znači propisan je postupak za njihovo donošenje i da im je propisan izgled ( forma)...Uz to oni su sadržajno određeni djelatnošću organa iz kojeg proizilazi upravna stvar koja se pojedinačnim aktom rješava.Dakle, upravni pojedinačni akt mora biti ISPRAVAN i u formalnom i u materijalnom smislu..FORMALNA STRANA akta određena je Zakonom o upravnom postupku , a MATERIJALNA svaki put ponaosob, tj.posebnim materijalnim zakonom..Svaki upravni pojedinačni akt mora sadržavati najmanje dvije pravne norme: jednu formalno-pravnu, jednu materijalno-pravnu normu.

SADRŽAJNI DIJELOVI POJEDINAČNOG UPRAVNOG AKTA su slijedeći:1. Zaglavlje - To je dio rješenja ili zaključka koje sadrži:

onaj naziv upravnog organa koji proizilazi iz općeg akta kojim je taj organ osnovan, sjedište organa broja djelovodnog protokola datuma pisanog akta.

2. Uvod ili konkretizacija subjekata i predmeta upravnog postupka - Sadrži slijedeće elemente: Naziv donosioca upravnog akta npr.“gradonačelnik“, Naziv stranaka u postupku, njihovih zakonskih zastupnika ili punomoć. ako ih ima, Predmeta upravnog postupka, Formalno-pravnog propisa iz kojeg proizilazi postupak i forma upravnog akta, Materijalno-pravnog propisa iz kojeg proizilazi nadležnost ili ovlaštenje organa za

odlučivanje, Datum donošenja Odluke.

3. Naziv akta - Upravni akt može nositi naziv „rješenje“ ili „ zaključak“, zavisno od toga da li se aktom odlučuje o postupku ili upravlja postupkom.

4. Dispozitiv– Ovim dijelom rješenja odlučuje se o pravnoj stvari i stoga je to najvažniji dio, ali ne samo zbog toga što se ovim dijelom akta odlučuje u postupku, nego iz razloga što samo dispozitiv stiče PRAVOSNAŽNOST tj. NEPROMIJENJIVOST I NEPOBOJNOST upotrebom redovnih pravnih sredstava. U njega se upisuje autoritativna i jednostrana izjava volje organa javne uprave kojom se rješava konkretni slučaj povodom određenog upravno-pravnog odnosa.. ( npr. Licu NN iz cazina odobrava se da može pristupiti izgradnji stamb.objekta na zemljištu....itd.Sastavni elementi dispozitiva su:

Odluka (odlučenje ili rješidba) koja sadrži dispoziciju.Odluka se može sastojati iz više tačaka. Ako je zahtjev stranke bio takav da zahtjeva odlučivanje o svakoj tački posebno i dodatke upravnom aktu.

28

Odluka o troškovima upravnog postupka Klauzula da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.

5. Obrazloženje - je takav sastavni dio pojedinačnog akta iz kojeg se može utvrditi njegova zakonitost, stoga je obrazloženje pravnički NAJVAŽNIJE.Obrazloženje rješenja sadrži:

Kratak sadržaj zahtjeva stranke ukoliko se postupak vodi po zahtjevu stranke, a ukoliko se postupak vodi po službenoj dužnosti, onda se navode samo one radnje koje je Organ poduzeo i koje su predhodile donošenju rješenja, a putem kojih je postupak pokrenut.

Nakon toga navode se DOKAZI, kako oni koje su stranke predlagale, tako i oni koje je Organ odredio da se provedu, ali i oni dokazi koji su u postupku provedeni..

Zatim se obrazlaže ocjena provedenih dokaza i utvrđuje njihova dokazna snaga.. Ocjena dokaza provodi se pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi..

Nakon toga utvrđuju se činjenice, donosi mišnjenje , odnosno zauzima stav o odlučnim činjenicama. Na utvrđeno činjenično stanje primjenjuje se ona materijalno pravna norma, koja je u vezi sa odlukom iz dispozitiva.

Poslije toga kao što je navedeno u dispozitivu, obrazlaže se svaka pojedina odluka ( o troškovima, o klauzuli da žalba ne odlaže izvršenje rješenja... )

6. Pouka o pravnom lijeku – sredstvu. To je dio rješenja koji sadrži dijelove iz kojih proizilazi PRAVO NA ŽALBU, DA JE ŽALBA DOZVOLJENA U KOJEM ROKU – ROK ZA ŽALBU NAZIV ORGANA KOJEM SE ŽALBA PREDAJE ( To je uvijek Organ koji je donio

rješenje), NAZIV ORGANA KOJEM SE ŽALBA PODNOSI ( To je uvijek Organ koji odlučuje po

žalbi). BROJ PRIMJERAKA U KOJEM SE ŽALBA PODNOSI ( zavisno od toga koliko je

stranaka učestvovalo u postupku) IZNOS ADMINISTRATIVNE TAKSE. - ukoliko se plaća taksa na žalbu..

7. Pečat i potpis službene osobe - Pečat je okruglog oblika izrađen u skladu sa zakonom o pečatu,Sa desne strane stavlja se potpis službenog lica koje je donijelo rješenje , ili osoba koja je od njega ovlaštena za donošenje rješenja.

22. OBLICI DJELATNOSTI I POJAM UPRAVNIH FUNKCIJA

Djelatnosti organa državne uprave utvrđena su ustavom i zakonom. Djelatnost se sastoji u vršenju :

29

upravnih poslova i rješavanje u pojedinačnim upravnim stvarima i vršenje materijalnih operacija, odnosno drugih

stručnih poslova i radnih zadataka..

Organi državne uprave i institucije koje raspolažu javnim ovlaštenjima u okviru upravne funkcije izvršne vlasti , autoritativno vrše poslove koji su im ustavom i zakonom stavljeni u nadležnost. U njih spadaju:

provode politiku i izvršavaju zakone i druge propise obavljaju upravni nadzor nad provedbom zakona i drugih propisa donose podzakonske propise za provedbu zakona i drugih propisa pripremaju propise i daju preporuke iz oblasti zakonodavstva daju odgovore na pitanja organa zakond. i izvršne vlasti koja se odnose na njihovu nadležn. prate stanje u oblastima za koje su osnovani i odgovaraju za stanje u tim oblastima obavljaju i druge upravne i stručne poslove određene zakonom i drugim propisima normativnih i

pojedinačnih upravnih akata.

Upravni nadzor jedna je od najznačajnijih komponenti ukupne djelatnosti uprave. U okviru upravnog nadzora poseban značaj se daje pravnom nadzoru Razvrstavanje pravnog nadzora vrši se:

prema predmetu, prema subjektima (nadzor organa vlasti, nadzor nad institucijama vlasti) i prema subjektu nad čijim se radom vrši nadzor..

Razlikujemo upravni nadzora u formalnom i materijalnom smislu. U formalnom – vrše organi uprave i sa njim izjednačene institucije nad radom različitih subjekata.U materijalnom – upravni nadzor je primjena ovlaštenja nad neautoritativnim aktivnostima raznih subjekata. Njega čini nadzort nad autoritativnim pojedinačnim pravnim aktima, odnosno nad donošenjem pojedinačnih pravnih akata i nad obavljanjem upravnih radnji.

Postoji tri oblika upravnog nadzora i to: nadzor nad zakonitošću akata kojim se rješava u upravnim stvarima ( prilikom odlučivanja o

žalbi. To su prvostepeni upravni akti organa uprave i institucija koja imaju javna ovlaštenja.) nadzor nad zakonit.rada poduzeća, ustanova i drugih organizac, kada je to zakonom uređeno.

( Ovaj nadzor vezan je za različite oblasti djelatnosti: Pokretanje postupka za ocjenjivanje zakonitosti općih akata poduzeća, ustanova i drugih

pravnih lica; Zabrane rada poduzeća , ustanova i drugih organizacija; nalaganje izvršenja zakonom određenih obaveza; pokretanje inicijative za drugačije uređivanje zakonom uređenih odnosa; Poduzimanje drugih mjera za koje su zakonom ovlašteni.

inspekcijski nadzor. ( Treći oblik upravnog nadzora je najznačajniji i najobuhvatniji). Imamo nekoliko obilježja : a) vrši se nad uže određenim oblastima društvenog života; b) vršioci nadzora su specijalizirani i kavlificirani;

30

c) provodi se inspekcijskim metodama; d)raspolažu specifičnim ovlaštenjima i sredstvima;e) ostvaruju uvid u poslovanje raznih organizacija u pogledu pridržavanja zakona, drugih propisa i općih akata ; f) poduzimaju druge mjere za koje su ovlašteni zakonom, odnosno odlukom općinskog vijeća..

U okviru nadležnosti organa državne uprave, inspekcijski vrše organizovane kao inspekcijske službe.. Neposredni vršioci poslova iz djelokruga inspekcijskih službi su inspektori kao najznačajniji službenici sa posebnim ovlaštenjima. Postavlja ih i smjenjuje rukovodilac organa uprave, ako zakonom nije drugačije određeno..

Inspekcijska ovlaštenja su: ostvarivanje uvida u poslovanje i postupanje raznovrsnih organizacija i zajednica, građana i

građanko-pravnih lica u pogledu pridržavanja propisa i općih akata. ; pregledavanje poslovnih prostorija i drugih objekata rada, robe, dokumenata i procesa rada. ; utvrđivanje identiteta lica. ; vršenje ličnih pretresa kada je to zakonom određeno.

Inspektor je dužan sačiniti zapisnik o nađenom stanju, a sastavlja ga u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku.. Uvršenju inspekcijskog nadzora inspektor je dužan čuvati poslovnu sluužbenu . vojnu i državnu tajnu. Aktivnost inspektora može biti preventivnog, korektivnog i reperesivnog karaktera.

23. MATERIJALNI AKTI UPRAVE

Predstavljaju akte koje se sastoje u pružanju činjenica na osnovu evidencija , odnosno koje se utvrde u postupku. Materijalni akti uprave spadaju u djelatnost upravnih organa , ali se ne smatraju upravnim aktima, s obzirom da se s njima ne stvaraju pravne norme, odnosno ne uspostavljaju upravno-pravni odnosi (npr.vršenje kancelariskog poslovanja).. Iz njih ne proizilazi neko pravo , niti neka obaveza, nego oni samo služe za sticanje negog prava i vršenja neke dužnosti. Njima s zadovoljavaju potrebe građana i opći interesi. (npr.izdato uvjerenje da je neko nosilac djelatnosti, odnosno da je upisan u registar imalaca samostalnih radnji..)Razlikujemo više oblika upravnih radnji , tj.materijalnih operacija: materijalne radnje, primanje izjava, akti obavjeđtenja, akti poučavanja, akti savjetovanja i drugi..

Materijalni akti se dijele u četiri grupe:

dokumentovanje - Ovim aktima organi uprave bilježe razne pojave i pružaju podatke o tim pojavama i ovi akti se dijele u dvije grupe:

akte evidencije - Aktima evidencije smatraju se materijalne radnje uprave kojima se evidentiraju određeni podaci u evidencijama koje je organ uprave dužan uredno voditi.. ( matične knjige rođenih, umrlih i vjenčanih lica, knjige državljana.. Evidenciju vodi državni organ uprave, ali ipak ovdje se ne radi o upravnim aktima, jer oni ne stvaraju normu niti pravni učinak....

31

uvjerenja – vjerodostojne činjenice iz evidencija koje se vode od strane državnog organa uprave.. ZUP poznaje dvije vrste uvjerenja i drugih isprava kao: a) ona uvjerenja koja se izdaju na osnovu evidencija (činjenice upisane u njih smatraju se tačnim. To je zakonski oboriva pretpostavka –presumpcija) ; b) druga vrsta uvjerenja su ona koa se izdaju nakon vođenja postupka i utvrđivanja činjeniva na osnovu kojih se izdaje uvjerenje. Samo prva vrsta uvjerenja ima svojstvo tačnosti i istinitosti. Tu spadaju i potvrde kojima se ovjeravaju potpisi , rukopisi i prepisi..

Da bi jedno uvjerenje predstavljalo vjerodostojan dokaz o onome što tvrdi treba da ispunjava dva uslova:

Da ga je izdao nadležan organ i Da se odnosi na ono o čemu organ vodi službenu evidenciju.

Obavještavanje – To su takve radnje organa uprave putemo kojih se obavještavaju zainteresirana lica o raznim činjenicama i pravnim aktima ( npr. Objavljivanje propisa u službenim glasilima, slanje opomena) To su zapravo samo materijalne operacije..

Primanje izjava – Treća kategorija materijalnih akata uprave. Ovdje Organ uprave prima izjave zainteresiranih lica spolja (npr.prijava rođenja, vjenčanja, smrti). Primanje izjava uvijek se javlja u vezi sa izvršavanjem neke obaveze. Mogu biti generalna (poziv za regrutaciju) i individualna ( poziv na zdravstvenu kontrolu jednog lica).

Ostali materijalni akti uprave - Ostali akti koji se javljaju kao rezultat rada organa državne uprave i institucija koja imaju javna ovlaštenja.. U njih spadaju ljekarska uvjerenja koje izdaju zdrvastvene ustanove, certifikati.

24. DODACI UPRAVNOM AKTU Dispozitiv može sadržavati i neke dodatke upravnoom aktu, koji nisu obavezni dijelovi, ali to mogu postati. To su uslov, rok,nalog (namet, modus) i pridržaj opoziva.

USLOV – je buduća i neizvjesna okolnost od čijeg nastupnja ili nenastupanja zavisi nastanak pravnih dejstava posla ili prestanak pravnih dejstava koja je pravni posao proizveo. ( npr. Biće plaćen porez ako poreski obveznik ostvari prihod veći od 25.000KM).. Uslovi se dijele na

Odložne (suspenzivne) - Kada je u upravnom aktu sadržan suspenzivni uslov, upravni akt ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo dok ne nastupi određeni događaj, odmosno okolnost koja je postavljena kao uslov ( npr.nadležni organ uprave izdaće odobrenje za obavljanje nekom djelatnošću, nakon što prostorija bude dovedena u stanje koje odgovara propisanim uslovima).

Raskidne uslove - Kod raskidnog uslova akt stupa na snagu odmah , ali njegovo pravno dejstvo prestaje nastupanjem predviđenog događaja koje su postavljene kao uslov. U tom slučaju nije potrebno donositi novi upravni akt...

Pored ove podjele postoji podjela na : potestativne (zavisi od volje adresata, npr.otac poklanja sinu auto ako odustane od

ženidbe),

32

kauzalne ( ne zavise od volje adresata) - .. kauzalan je onaj uslov koji ne zavisi od voklje ni jedne ni druge strane, već od slučaja, zavisi od volje nekog trećeg..( npr.kupuje se auto ako se dobije na kladionici).

Mješovite - je onaj koji istovremeno zavisi od volje učesnika nekog posla i volje nekog trećeg (Npr.poklanja se kuća osobi koja treba da se oženi nekom određenom djevojkom,)

odložne i raskidne uslove.

ROK (term, terme, frist) - jeste dodatak upravnom aktu sličan uslovu. Rok postoji i primjenjuje se u domaćem i međunarodnom pravu.. U međunarodnom se veže za važnost nekog međunar.ugovora, datum do kojeg treba izvršiti neku činidbu ili trajati neko stanje (mandat). Rokovi u unutrašnjem , posebno upravnom pravu, predstavljaju protok vremena čijim nastupanjem pravni posao počinje da proizvodi pravno dejstvo (odložni rok) , il prestaje da proizvodi pravno dejstvo ( raskidni rok) Zahvaljujući rokovima, ili tek počinje dejstvo upravnog akta (suspenzivni) ili, pak, tada prestaje da važi pojedinačni upravni akt (raskidni) Suspenzivni npr. Upravnim aktom se nalaže isplata licu nakon protoka 6 mjeseci, a raskidni npr. Kada se izda odobrenje za građenje na rok od 1 godine..Razlika između uslova i roka jeste što kod roka ne postoji nezvjesnost u pogledu nastupanja događaja.., jer razlozi sugurno nastupaju, a kod uslova ne moraju uvijek nastupiti..

NALOG - Jeste takav dodatak upravnom aktu kojim se stranci nalaže da izvrši određenu radnju, ali izvršenje ili neizvršenje te radnje nije vezano sa pravnim dejstvom upravnog akta. Ako lice ne izvrši određeni nalog , rješenje ne prestaje da važi, nego organ javne uprave ima pravo da pristupi prinudnom izvršenju naloga.

PRIDRŽAJ OPOZIVA - Njime se određuje da će se akt opozvati u slučaju kada nastupe određene okolnosti. Ovaj dodatak je sličan raskidnom uslovu, ali se od njega razlikuje što ne nastaje po pravu (ipso iure), nego je, da bi se primijenio , potrebno izdati posebno rješenje (novo rješenje) kojim se utvrđuje opozivanje ranijeg pojedinačnog akta..

25. PRAVNO DEJSTVO UPRAVNOG AKTA

Državni organi imaju obavezu dav kao autoriteti i obavezni subjekti upravo-pravnih odnosa po službenoj dužnosti , ili po zahtjevu drugog učesnika , djelujući u granicama svojih ovlaštenja , jednostranom voljom donose upravne akte na kojima će se ti odnosi zasnivati.. Poštujući načelo zakonitosti , kao jedno od osnovnih načela upravnog akta, upravni akti se mogu donositi ako su zasnovani na zakonu ili drugom propisu u skladu sa zakonom i ako za njegovo donošenje postoje određeni uslovi. Takav se akt načelno ne može opozvati, jer je stekao pravosnažnost.

Subjektivna prava koja su ostvarena pravosnažnim upravnim aktom ne mogu se mijenjati... Nadzor i ingerencije koje organ uprave ima u zaštiti javnog interesa, ovlašćuje ga da u slučaju promijenjenih činjeničnih i pravnih okolnosti donese novi suprotni akt kojim se ukida dejstvo ranijeg akta u skladu sa novim izmijenjenim okolnostima.. Promijenjene okolnosti ne dozvoljavaju organima uprave da po svom nahođenju mijenjaju smisao i sadržaj upravno-pravnih odnosa utvrđenih pravosnanim upravnim aktima ( princip legaliteta).. Doniošenje novog suprotnog akta javlja se najčešće u slučaju onih upravnih

33

akata kojima se stvaraju izvjesna stanja , odnosno trajni pravni odnosi.. Takvi su akti npr,razne dozvole koje izdaju organi uprave.. ( rješenje za građenje, rješenje za obavljanje djelatnosti)..

Donošenje novog zakona, tj.kasnijeg zakona ili općeg akta , stvara isto tako novu promijenjenu okolnost za postojeći akt, jer je identično pitanje novim zakonom drugačije regulirano..Upravni akt je obavezan kako za stranke tako i za organ koji ga je donio, a treća lica moraju poštovati postojanje takvog akta. Jedno od dejstava koje sadrži obavezu za stranku jeste i mogućnost njegovog prinudnog izvršenja, kao posljednjeg stadija u nupravnom postupku.. Zaključkom se može dozvoliti izvršenje i prije nego je postalo izvršno, ako bi kasnije izvršenje bilo otežano ili osujećeno.. Razlikujemo prinudno izvršenje i eventualno kažnjavanje zbog neizvršenja. To su dvije potpuno odvojene procesne radnje. U prvom slučaju radi se o prinudnom izvršenju dispozicije , a drugom o izricanju sankcije i njenoj primjeni zbog toga što lice nije postupilo po dispoziciji iz upravnog akta.. U našem pravu postoji izričito predviđena zabrana retroaktivnosti samo za opće akte, ali i za konkretne akte..

26. PRESTANAK VAŽENJA UPRAVNOG AKTA

Važenjem pojedinačnog pravnog akta proizilaze posljedice za subjekte upravno-pravnog odnosa , ostvaruju se prava i izvršavaju obaveze.. Onog momenta kada prestane važenje upravnog akta, prava i obaveze prestaju, ali to ne znači da prestaju pravne posljedice koje je akt proizveo.Prestanak važenja upravnog akta vezan je za slijedeće razloge.

upotreba ovlašćenja i izvršenjem obaveze iz upravnog akta - Prestanak važenja upravnog akta upotrebom ovlaštenja vezan je za primjenu akta kojim je neko stekao pravo građenja stambeno poslovnog objekta. Stranka na osnovu takvog upravnog akta ne može izgraditi još jedna objekat , jer je njeno subjektivno pravo građenja prestalo izgradnjom za koju je dobijeno odobrenje za građenje. U vezi sa prestankom važenja pojedinačnog upravnog akta izvršenjem obaveze, upravni akt prestaje kada stranka dobrovoljno postupi po njemu.. (npr,kada stranka izvrši plaćanje poreza koji joj je određen rješenjem poreskog organa)

nastupanjem raskidnog uslova, odnosno raskidnog roka - Rješenje kojim se nekom licu dodjeljuje stalna socijalna pomoć, prestaće da važi ukoliko se neko od članova porodice zaposli, tj.dobije stalni izvor primanja.. U ovom slučaju nastupio je raskidni uslov.. U drugom slučaju kada upravni akt prestane da važi nastupanjem raskidnog roka, radi se o proteku vremena koje je određeno u aktu u kojem stranka ima neko subjektivno pravo ili pravno ovlaštenje.. Nakon isteka roka koji je određen u upravnom aktu, to pravo prestaje , a samim tim prestaje pravno važenje i upravnog akta kojim je ono bilo ustanovljeno. (npr,Rješenje kojem je nekom licu utvrđeno pravo na novčanu naknadu za vrijeme privremene nezaposlenosti, a najduže za period od jedne godine , i prestaje istekom tog roka..

odricanjem od ovlašćenja ili propuštanjem od određenog ovlaštenja prava može biti izričito ili prećutno. Bez obzira o kakvom se odricanju radi stranka gubi prava koja su joj proizilazila iz upravnog akta, a samim tim i akt prestaje da važi ( npr.rješenje o davanju urbanističke saglasnosti prestaje da važi godinu dana od dana izdavanja ukoliko stranka u tom roku nije dobila odobrenje za građenje)

Smrću adresata kao nosioca strogo ličnih prava i obaveza - Upravni akt prestaje da važi smrću adresata, ako se radi o strogo ličnim ovlaštenjima i dužnostima Smrću čovjek gubi svoju pravnu sposobnost, kao i druga svojstva koja mu kao nosiocu prava i obaveza pripadaju. Radi se o strogo ličnim pravima koja su neprenosiva i vezana su za čovjekovuu ličnost. (npr. Takvo jedno strogo lično pravo jeste rješenje kojim nadležni organ dozvoljava nekom licu nabavku, držanje i nošenje

34

oružja. Smrću lica na čije ime glasi odobrenje, prestaje važenje pravnog akta i to pravo je neprenosivo..

Propašću stvari – Ako je neki akt donesen povodom neke stvari njegovo pravno važenje prestaje propašću te stvari. Subjektivno pravo predstavlja ovlaštenje subjekta prava da na osnovu pozitivno-pravne norme, tj.na osnovu objektivnog prava (prava u objektivnom smislu), ostvari neko pravo na pravnom objektu.. Obaveza se sastoji u trpljenju i činjenju, a subjektivno pravo može biti privatno i javno... Propašću stvari, pravni odnos će biti doveden u pitanje.. ( npr.ako nadležni organ upravnim aktom odobri obavljanje javnog taxi prevoza, pa vozilo bude uništeno u saobraćajnoj nezgodi, a ukoliko nosilac djelatnosti ne nabavi drugo, upravni akt će prestati da važi..!

Stavljanjem van snage upravnog akta (poništavanjem ,oglašavanjem ništavim i ukidanjem) U ovom slučaju akt prestaje da važi.. U slučaju poništavanja ili oglašavanja rješenja ništavnim ono prestaje da važi od momenta njegovog donošenja (ex tunc), dok u slučaju ukidanja upravnog akta, zadržavaju se sve pravne posljedice koje su nastupile do momenta stavljanja akta van snage (ex tunc)...

Donošenjem suprotnog akta - Upravni akt može prestati ako organ javne uprave donese tzv. „suprotni“ (kontrarni) akt kojim se , donošenjem novog akta od strane upravnog organa mijenja upravno-pravni odnos koji je ranijim aktom bio uspostavljen. Do toga može doći kada se promijene činjenice ili pravne okolnosti koje su bile od uticaja za donošenje ranijeg akta koji prestaje da važi.. Pravna snaga suprotnog pravnog akta stvara situaciju kojom prestaje jedan pravni odnos koji je ranije postojao. Samim tim prestaje i važenje ranijeg upravnog akta, a uspostavlja se novi..

Donošenjem zakona kojim se zabranjuje vršenje određene djelatnosti - Upravni akt može prestati kada se zakonom zabrani vršenje određene djelatnosti , pa se istovremeno proglašavaju ukinutim i sva rješenja koja su bila donesena u vršenju takve, sada , zabranjene djelatnosti. Zakoni i opći akti djeluju „pro futuro“ i na njih se može primijeniti pravno pravilo „lex prospicit non respicit“ (zakon gleda unaprijed , a ne unazad), što znači da oni nemaju povratnu snagu. Oni uređuju upravno-pravne odnose koji će nastati nakon što zakon stupi na pravnu snagu. ( npr. Zabrana obavljanja djelatnosti uzgoja peradi radi spriječavanja širenja zarazne bolesti, zabrana uvoza stoke)..

27. Pogrešni upravni akti

Djelatnost organa uprave može dovesti do izdavanja upravnog akta koji nije po zakonu. Takav akt nazivamo „pogrešan upravni akt“ isključivo zbog postojanja određenih nedostataka. Greške u katu su po svojoj prirodi subjektivnog karaktera i predstavljaju djelo ljudskih radnji u organu uprave.... Upravni akt ne smije sadržavati greške koje bi dovele u pitanje bilo koji njegov sadržajni element – onaj unutrašnji, a to je samo psihički akt , i onaj vanjski, a to je materijalizacija psihičkog akta... Dakle, akt mora biti ispravan u formalnom i materijalnom smislu.Određene nedostatke u aktu koje mogu dovesti do nastanka ozbiljnih krivičnih djela, privrednih prestupa, prekršaja, nazivamo greškama..

Zavisno od njihove težine ili otklonjivosti, greške koje mogu dovesti do nastanka pogrešnih pravnih akata, dijelimo u tri osnovne grupe:

faktičke greške ; greške u necjelishodnosti upravnog akta i pravne greške..

35

FAKTIČKE GREŠKE – To su greške tehničkog karaktera. To su najlakše greške koje svojim postojanjem ne dovode do štetnih posljedica. To su greške u imenima, brojevima, pisanju , računanju itd.

GREŠKE KOJE SE OGLEDAJU U NECJELISHODNOSTI UPRAVNOG AKTA - To su greške koje Organ počini kada se odvoji od cilja zbog kojeg donosi upravni akt. U tom slučaju on donosi akt u skladu sa drugim ciljem od onoga u kojem je trebalo donijeti taj akt. Necjelishodni akt je u suprotnosti sa propisom koji sadržo ovlaštenje za njegovo donošenje...

PRAVNE GREŠKE - Su takve koje nastaju zbog pogrešne primjene pravne norme.. To mogu biti greške o odlučivanju, odnosno greške u postupku. Ukoliko se ne primjeni odgovarajuća pravna norma na konkretan slučaj (društveni odnos, odnosno odgovarajuća lica), nastupiće zabranjena pravna posljedica. S obzirom na vrstu greške koju sadrži, upravni akti se dijele na :

Neuredne upravne akte Nepravilne upr.akte Nezakonite upravne akte ..

NEUREDNI UPRAVNI AKTI - Takvi akti koji sadrže greške kao što su one u pisanju imena, brojeva, računanju. Radi se uglavnom o slovnim greškama koje upravni akt čine manjkavim, mada su pravilno doneseni u upravnom postupku. Ovdje dolazi do izražaja neslaganje između volje organa koji je donio upravni akt i pismene konstatacije te volje. Ispravka neurednih akata provodi se bilo po službenoj dužnosti bilo po zahtjevu stranke.

NEPRAVILNI UPRAVNI AKTI - Imaju dva značenja. Prvo značenje je u širem smislu. Ono označava takav upravni akt koji je nezakonit i necjelishodan ili koji sadrži obje nepravilnosti. A drugo značenje je u užem smislu koje označava samo necjelishodan upravni akt, koji je inače pravno zakonit. Takav upravni akt nazivamo nepravilnim. Pod nepravilnim upravnim aktom u konačniici treba smtrati samo upravni akt koji je necjelishodan. Ova vrsta upravnih akata javlja se u radu uprave kada ona odlučuje na osnovu diskrecione ocjene, pa sud u upravnom sporu nije ovlašten da mijenja diskrecionu ocjenu i odbit će tužbu kao neosnovanu..ako se s njom pobija npr.necjelishodnost rješenja ili zaključka.

NEZAKONITI UPRAVNI AKTI – Upravni akti moraju biti zakoniti. To znači da u njima mora biti pravilno primijenjen materijalni zakon, te da moraju biti doneseni po zakonu predviđenom postupku. Nezakoniti su oni upravni pojedinačni akti u kojima je povrijeđen bilo materijalni, bilo formalni (procesni) zakon ili drugi na zakonu zasnovani pravni propisi. To su akti koji sadrže pravne greške koje ih čine nezakonitim. Ovo je najteža vrsta grešaka koja se može pojaviti u radu upravnih organa i institucija koja raspolažu s javnim ovlaštenjima.

Prema stepenu nezakonitosti , nezakoniti upravni akti dijele se na: RUŠLJIVE i NIŠTAVE UPRAVNE AKTE. Rušljivi (oborivi) upravni akti - Su takvi akti koji sadrže određene nedostatke , ali koji nisu takve prirode da predstavljaju povrede zakona koje povlače ništavost, ali mogu biti poništeni. Nezakonitost u rušljivim upravnim aktima može biti manja ili veća povreda zakona, ali ne znači da moraju obavezno biti stavljeni van snage bilo u redovnim ili vanrednim pravnim sredstvom ili provjeom nadležnog organa.. Poslije isteka roka rušljivosti, oni postaju zakoniti.. dakle, pravosnžni i neoborivi.. Razlozi oborivosti mogu biti : 1. Formalno pravni – (nenadležnost, nedostatak ovlaštenja službenog lica i nedostaci u vezi sa organom javne uprave koji donosi upravni akt. U pitanju je

36

1. formalna greška koja se tiče samog akta, greška u postupku donošenja ili postupka sprovođenja njegovog izvršenja i 2. materijalno pravni razlozi- povreda materijalnog prava, prekoračenje tj.zloupotreba ovlaštenja.

GREŠKA U ČINJENIČNOM STANJU Može biti trojaka , da je u aktu trebalo biti navedeno činjenično stanje, a nije, da činjenično stanje ne pokriva ono što pravni propis traži u konkretnom slučaju, ili da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak i da su činjenice pogrešno utvrđene i prikazane.

POVREDA MATERIJALNE SADRŽINE ZAKONA (pravnog propisa) Tu je akt po svojoj sadržini nezakonit. Radi se o tome da: a) Da donosilac akta uopće ne primijeni određeni propis koji je trebalo primijeniti ( iz neznanja ili namjerno) ili primijeni propis koji se nije mogao ili nije smio primijeniti, i b) da uzme u obzir ispravan propis , ali da ga pogrešno protumači.

RUŠLJIVI , odnosno oborivi nezakoniti upravni akti mogu se napadati i poništavati u instancionom postupku (povodom žalbe), u upravno-sudskom postupku, te vanrednim pravnim sredstvima..Kod vanrednih pravnih sredstava radi stavljanja van snage oborivih akata u zakonu postoji rok za njihovu upotrebu, s tim što bez ikakvog roka , neko rušljivo rješenje može biti obarano vanrednim pravnim sredstvima u slijedećim slučajevima: u slučaju obnove postupka zbog toga što je rješenje doneseno na podlozi lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka, vještaka, zatim ako je došlo do posljedica krivičnog djela, zatim ako se rješenje zasniva na presudi donesenoj u krivičnom postupku ili privrednom prestupu, a presuda je ukinuta, zatim ako se rješenje zasniva na nekom prethodnom pitanju koje je rješeno pravosnažno drugačije od strane nadležnog organa.

NIŠTAVNI UPRAVNI AKTI – To su takvi upravni akti koji sadrže bitne nedostatke koji predstavljaju najteže povrede pravnih pravila. U pitanju su povrede načela zakonitosti koji dovode do nemogućnosti osnaženja upravnih akata, odnosno konvalidacije bez obzira na protok vremena. P.Dimitrijević navodi da su bitni nedostaci u upravnom aktu : 1) nedostaci koji su specijalnim zakonskim propisima predviđeni kao osnovi rušljivosti i 2) nenadležnost organa. Oglašavanje upravnog akta ništavim provodi se bilo po prijedlogu stranke , bilo po službenoj dužnosti. Oglašavanje uvijek djeluje unatrag (ex tunc) tj.od momenta kada je donesen upravni akt koji se oglašava ništavnim.

ZUP navodi pet slučajeva ništavosti rješenja i to: rješenje koje je u upravnom postupku doneseno iz stvari koje spadaju u sudsku nadležnost; rješenje koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po krivičnom zakonu rješenje čije izvršenje uopće nije moguće; koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke , a na koje rješenje stranka nije naknadno

izričito ili prešutno pristala ; koje sadrži nepravilnost koja je po zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.

Oglašavanje rješenja vrši se deklarativnim upravnim aktom i to u bilo kojem stadiju upravnog postupka.SVOJSTVO UPRAVNOG AKTA U ODNOSU NA PRAVNU SIGURNOST STRANKE

37

Stranka kao osnovni subjekt u državi, mora steći pravni sigurnost, koju osigurava javna vlast. Organi izdaju zapovjesti kojima se ostali moraju pokoravati. Tu se javlja odnos nadređenosti i podređenosti. Državni organi svojom spoljašnjom pojavom predstavljaju organizaciju političke vlasti koja je legitimno vezana za poslušnost prema državi. Za razumijevanje pitanja pravne sigurnosti stranke u postupku pred državnim organom, potrebno je sagledati određene institute kojim se osigurava uživanje prava. Stoga se problem pravosnažnosti, izvržnosti i konačnosti u upravnom i upravno- sudskom postupku, postavlja kao osnovno pitanje kojim upravni akti stiču određena svojstva koja ih čine nepromjenljivim i provodivim. U teoriji sistema društvene regulacije ističe se da se radi o svojstvima koja akt stiče u određenim fazama upravnog, odnosno upravno- sudskog postupka.Za sve društvene odnose karakteristično je postojanje norme kao primarnog pravila ponašanja. Osnovni cilj koji norma treba ostvariti je da je pravni kvalitet jednog akta identičan s njegovim odnosom prema pravnoj normi.

PRAVOSNAŽNOST UPRAVNIH AKATAPredstavlja svojstvo upravnog pojedinačnog akta da se ne može stavljati van snage zbog njegove eventualne nezakonitosti. Pravosnažnost je procesno pravni institut koji podrazumijeva da se protiv upravnog pojedinačnog akta ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor. Pravosnažni postaju oni pojedinačni upravni akti koji su prethodno stekli svojstvo konačnosti, s tim da konačnost ne nastaje nakon pravosnažnosti nego prije nje ili u određenim slučajevima istovremeno. Akt će postati pravosnažan u slučaju kada se ne može upotrijebiti :

Žalba i tužba Tužba Ako nije upotrijebljena žalba tad se ne može koristiti ni tužba

Pravosnažnost predstavlja kompromis načela zakonitosti i mačela pravne sigurnosti stranke. Neopozivost upravnog akta, kao suština pravosnažnosti razlikuje :

1. Formalna pravosnažnost – podrazumijeva nepobojnost akta od strane stranke. Stranka ne može više upotrebljavati pravna sredstva kojima bi vršila pobijanje upravnog akta( npr. ne može podnijeti žalbu niti pokrenuti upravni spor. ) Kada propusti pravo na žalbu pa samim tim nema pravo ni na tužbu akt istovremeno postaje pravosnažan istekom roka za žalbu, do izražaja dolazi pravilo po kojem proizlazi da ukoliko se niste koristili žalbom radi osporavanja upravnog akta gubite pravo na tužbu. Ukoliko stranka iskoristi pravo na žalbu i ne uspije pobiti upravni akt tad joj na raspolaganju stoji pravo na podnošenje tužbe u roku od 30 dana od nastupanja. A ukoliko ne podnese tužbu akt postaje formalan istekom 30 dana roka za tužbu.

2. Materijalna pravosnažnost – podrazumijeva neopozivost akta od strane organa, odnosno, njegovu vezanost s tim aktom. Akt može postati materijalno pravosnažan tek pošto je postao formalno pravosnažan, odnosno nakon što je stranka iscrpila pravna sredstva za njegovo stavljanje van snage ili ih nije iskoristila u određenom roku. Materijalnu pravosnažnost stiče ono formalno pravosnažno rješenje kojim je neka stranka stekla određena prava. Materijalno pravosnažno rješenje može se stviti van pravne snege samo upotrebom vanrednih pravnih sredstava npr obnovom postupka, zahtjevom za zaštitu zakonitosti, oglašavanjem rješenja ništavim itd.

Akti čija je zakonitost utvrđena okončavanjem postupka oko utvrđivanja njihove zakonitosti nazivaju se pravosnažnim.

38

PRAVOSNAŽNOST UPRAVNOG AKTA U ODNOSU NA SUBJEKTEMoment nastupanja pravosnažnosti upravnog akta nastaje :

Kada istekne rok za podnošenje tužbe protiv upravnog akta u upravnom sporu, i Nakon dostavljanja odluke po tužbi, kojom je upravni spor okončan

1. Formalna pravosnažnost podrazumijeva akt protiv kojeg stranka ne može izjaviti žalbu niti pokrenuti upravni spor.

2. Materijalna pravosnažnost djeluje dvojako kao svojstvo pravnog akta i kao procesno načelo. Ukoliko je shvatamo kao procesno načelo onda je trebamo razumjeti kao vezanost donosioca upravnog akta tim aktom. Materijalnu pravosnažnost mogu steći i pravni akti kojima se stranci određene neke obaveze.

DEJSTVO PROMJENJENIH ČINJENIČNIH PRAVNIH OKOLNOSTI NA PRAVOSNAŽNI UPRAVNI AKTSigurnost pravnog poretka i pravna sigurnost stranke načelno ne dozvoljava ukidanje, opozivanje, mjenjanje ili poništavanje pojedinačnog upravnog akta nakon sticanja pravosnažnosti, osim u slučaju primjene vanrednih pravnih sredstava, u ostupku i rokovima koji su predviđeni pozitivnim zakonskim propisima. Pod činjeničnim stanjem podrazumijevamo skup činjenica na kojima se neposredno temelji primjena materijalnog ili formalnog pravnog propisa u određenoj upravnoj stvari, njihove promjene dovode do promjene pravnog stanja koje za posljedici ima drugačije dejstvo upravnog akta. Pravna pravila zakoni i opći pravni akti vrijede samo za one upravne odnose koji nastanu nakon čto su ta pravna pravila stupila na pravnu snagu. Obavezno dejstvo prethodnog upravnog akta kojim je pravosnažno regulisan određeni upravni odnos može se mijenjati zavisno od izmjene pravnih okolnosti odnosno pravne norme koja omogućava donošenje pogrešnog upravnog akta.

KONAČNOST POJEDINAČNIH UPRAVNIH AKATAPredstavlja svojstvo akta kojim se upravna stvar konačno rješava. To je procesno pravni institut koji podrazumijeva da se protiv upravnog pojedinačnog akta više ne može izjaviti žalba to znači da je upravni pojedinačni akt riješen. Konačnost nastupa u sljedećim slučajevima :

Kada protiva akta žalba nije dopuštena, dostavljanjem takvog akta stranci Kada je žalba dopuštena pa stranka propusti rok za žalbu, konačnost nastupa prvog narednog dana

nakon isteka roka za žalbu Odlukom drugostepenog organa po žalbi kojom je žalba odbijena, dostavljanjem te odluke stranci

i Šutnjom uprave

Prva dva uslova nastupanja konačnosti nastaju u prvostepenom postupku, a druga dva nakon drugostepenog postupka. Konačni upravni akt je onaj na koji nije izjavljena žalba i rješenje protiv kojeg je izjavljena žalba o kojoj je drugostepeni organ donio svoju odluku bilo da je žalba odbijena ili je odbačena.

IZVRŠNOST POJEDINAČNIH UPRAVNIH AKATA

39

Je institut kod kojeg do izražaja dolazi ponašanje organa i stranke u upravnom postupanju. Može nastupiti prije ali i poslije nastupanja konačnosti i pravosnažnosti. Izvršnost upravnog akta znači mogićnost ostvarenje njegovog dispozitiva (izreke). Izvršenje upravnih akata može nastupiti nakon prvostepenog, ali i nakon drugostepenog akta. Nastupanje izvršnosti upravnog akta :

Rješenje doneseno u upravnom postupku postaje izvršno u prvostepenom i drugostepenom postupku

Prvostepeno rješenje postaje izvršno : Istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena Dostavom stranci ako žalba nije dopuštena Dostavom stranci ako žalba ne odgađa izvršenje Dostavom stranci rješenje kojim se žalbaodbacuje ili odbija

Drugostepeno rješenje kojim je izmjenjeno prvostepeno rješenje postaje izvršno kad se dostavi stranci

Ako je u rješenju određeno da se ardnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku rješenje postaje izvršno istekom tog roka. Ako rješenjem nije određen rok, rješenje postaje izvršno u roku od 15 dana oda dana podnosenja rješenja

Izvršenje se može sprovesti i na osnovu zaključenog poravnanja ali samo protiv osobe koja je učestvovala u zaključivanju poravnanja .

Ako se rješenje odnosi na dvije ili više stranaka koje u postupku učestvuju sa istim zahtjevima žalba koju podnesu bilo koja od tih stranaka sprečava izvršnost rješenja

Nakon isteka roka od 5 godina od dana kad je rješenje postalo izvršno ne može se tražiti njegovo izvršenje.

LIČNI STATUS GRAĐANA Poslovi koje državni organi uprave obavljaju u vezi sa ličnim statusom građana obuhvataju :

Uspostavljanje i vođenje evidencija o ličnom statusu građana Mijenjanje osnovnih elemenata ličnog statusa građana u vezi ličnog imena, državljanstva

evidencija o matičnim knjigama

LIČNO IME Spada u lična prava građana. Čovjek dobija svoje lično ime nakon rođenja, odmah nakon roženja odrežuju ga roditelji. Sastoji se od imena i prezimena. Kod promjene imena ukoliko je u pitanju maloljetnik, neophodan je sporazum roditelja, a ukoliko je dijete starije od 10 god neophodna je saglasnost djeteta.DRŽAVLJANSTVOJe veza izmežu čovjeka i države. Na osnovu državljanstva odrežuje se pravni položaj državljanina u unutrašnjem ali i međunarodnom planu. Državljanstvo se u teoriji shvata na 2 načina, i to, kao :

1. Kao pravna cjelina- predstavlja skup pravnih normi koji se regulišu odnos između države i državljana

2. Kao pravni odnos – shvata se kao odnos između fizičkog lica i suverene države na osnovu kojeg to lice ima određen status.

40

Pravni odnos između države i pojedinca može se izraziti kao odnos u svojstvu državlja, stranaca i lica bez državljanstva (apatridi).Državljani – su fizička lica koja su pravno vezana za određenu državu iz čega za njih proizlaze određena posebna prava i dužnosti. Državljanima su dostupna sva politička, građanska i ekonomsko socijalna prava.Stranci – su sva ona fizička lica koja nisu državljani države u kojoj borave. To su lica koja borave na teritoriji jedne države, a državljani su neke druge države. Država može zabraniti strancima da ulaze na njenu teritoriju, odnosno dozvoliti da u njoj ograničeno borave. Lica bez državljanstva – apatridi su lica bez državljanstva . njih ni jedana država ne smatra svojim državljanima niti strancima.OSNOVNI NAČIN STICANJA DRŽAVLJANSTVA Načini sticanja državlajnstva mogu biti dvojaki : osnovni i dopunski.Najčešće je u primjeni tzv kombinovani način sticanja državljanstva prema kojem se ono može steči na 5 osnovnih načina:

1. Po porijeklu- u odnosu na porijeklo može se steći u dva slučaja: Ako su oba roditelja u trenutku rođenja djeteta državljani jedne države, bez obzira na

mjesto rođenja djeteta Ako je jedan roditelj državljanin jedne države a dijete je rođeno u toj državi Ako je jedan roditelj državljanin jedne države a dijete je rođeno u inostranstvu tj drugoj

državi Dijete je rođeno u inostranstvu a jedan roditelj mu je državljanin pod uslovom da se do

određene godine života upiše u knjigu državljanja države iz koje mu je roditelji da ima stalno mjesto boravkau državi čije državlajanstvo prima

2. Po rođenju (ius soli) – ako su oba roditelja djeteta nepoznata ili su bez državljanstva dijete će steći državljanstvo one države na čijoj teritoriji je rođeno.

3. Naturalizacijom – predstavlja osnov sticanja državljanstva za strance. Uslovi su da ima navršene određene godine života, da poznaje jedan od jezikamkoji se kao službeni govore u državi dražavljanstva koje stiče, da mu nije izrečena mjera sigurnosti protjerivanja iz države državljanstva, da nije pravosnažno osuđen za kr djelo i da se odrekne ranijeg državljanstva. Postoji i olakšana naturalizacija koja podrazumijeva sticanje državljanstva ukoliko je strani državljanin imao zaključen brak sa državljaninom države čije državljanstvo stiče

4. Usvojenjem – se stiče državljanstvo države lica koje je mlađe od 18 godina a koje je usvojio državljanin države koja dodjeljuje državljanstvo

5. Na osnovu međenarodnih ugovora – predstavlja način sticanja državljanstva koji postoji po međunarodnom pravu, na osnovu usvojenih konvencija o državljanstvu.

PRESTANAK DRŽAVLJANSTVA I DVOJNO DRŽAVLJANSTVODržavljanstvo prestaje po sili zakona, odricanjem, otpustom iz državljanstva, oduzimanjem državljanstva i po međunarodnim ugovorima. Bipatridnost podrazumijeva da domaći državljani mogu imati

41

državljanstvo druge države pod uvjetom da postoje zaključeni bilateralni sporazumi između domaće države i države čije se državljanstvo traži.EVIDENCIJA O LIČNOM STATUSU GRAĐANA Radi se o evidencijama čije je vođenje obavezno, koju vode organi državne uprave.MATIČNE KNJIGE Postoje 3 vrste ovih knjiga i to :

Matične knjige rođenih – sadrže evidencije u koje se upisuju ime i prezime dijeteta, spol, dan, mjesec i godina rođenja, čas, mjesto rođenja, državljanstvo, datum i mjesto rođenja oba roditelja, prebivalište i adresa. Rok za upis iznosi 15 dana, a za mrtvo dijete 24 sata.

Matične knjige vjenčanih – upisuju se činjenice vezane za zaključenje braka, kao i poništenje braka, prestanak braka razvodom, proglašenje nestalog lica umrlim.

Matične knjige umrlih – osim činjenice o smrti upisuju se lični podaci umrlog. Vode se u 2 primjerka. Jedan se naziva izvornik i čuva se u matičnom uredu, a drugi primjerak je kopija i čuva se u MUP-u.

EVIDENCIJA O DRŽAVLJANSTVU U matične knjige rođenih lica upisuje se državljanstvo kada se utvrdi da za to postoje zakonski uvjeti po osnovu porijekla, rođenja i usvojenja.

POJAM DRŽAVNE IMOVINE Državnu imovinu čini pravo svojine nad dobrima od opšteg interesa, dobrims u opčoj upotrebi, prirodnim bogatstvima, na nepokretnim i pokretnim stvarima, novčanim sredstvima, hartijam od vrijednosti i drugim imovinskim pravima kao i ona koja se steknu u skladu sa zakonom iz javnih prihoda koja pripadaju državi. Oblici sticanja državnog vlasništva su eksproprijacija, agrarna reforma, nacionalizacija, konfiskacija, rekvizicija i arondacijaEKSPROPRIJACIJAPredstavlja institut oduzimanja ili ograničavanja prava svojine na nekretninam koja su u vlasništvu građana, građansko- pravnih osoba, udruženja građana, organizacija i građana. Oduzimanje ili ograničavanje vlasništva na nekretninama vrši se radi zaštite općeg i javnog interesa uz pravičnu nadoknadu koja može biti izražena u novcu ili zamjenu za drugu nekretninu.Opći ili javni interes predstavlja uslov za eksproprijaciju i samo ukoliko on postoji korisnik eksproprijacije može steći pravo da nekretninu koristi u svrhu građenja objekata od općeg značaja. Eksproprijacija se vrši upravnim aktom, a predmet eksproprijacije može biti samo nepokretnost. Postoje slučajevi kada opće interese nije potrebno utvrživati iz razloga što se pod određenim okolnostima smatra utvrđenim :

Ako je akt o izgradnji donio predstavnički organ ili vlada i da su objekti za izgradnju od interesa tog političko teritorijalnog organa

Ako je akt donijela političko teritorijalna zajednica odreženog nivoa u formi zakona, odluke ili rješenja

Ako je izgradnja objekta od općeg interesa utvrđen planom usvojenim po posebnoj proceduri od strane organa

Ako se opći interes odnosi na istraživanje prirodnog bogatstva

PREDMET I SVRHA EKSPROPRIJACIJE

42

Predmet eksproprijacije može biti samo nepokretnost. Nekretnina koja se na taj način može transformisati u državnu svojinu moea biti namjenjena u svrhu izgradnje privrednih, stambenih, zdravstvenih i drugih objekata kao i za izvođenje drugih radova, a naročito radi izgradnje željezničkih pruga, električnih centrala, lika i pristaništa, podizanja fabrika, stambenih i poslovnih zgrada, izgradnja naselja ulica parkova, podizanje škola, bolnica itd. KORISNIK EKSPROPRIJACIJE Eksproprijacija se vrši za potrebe korisnika eksproprijacije (eksproprijant), tako što ranijem vlasniku nekretnine prestaje pravo vlasništva na nekretnini, a novom vlasniku ono se uspostavlja na način što eksproprijacijom nepokretnosti korisnik eksproprijacije stiče pravo da tu nepokretnost koristi za svrhu radi koje je eksproprijacija izvršena.VRSTE EKSPROPRIJACIJEMože biti :

Potpuna – je ona kojom se uspostavlja drževno vlasništvo na eksproprisanoj nekretnini. Korisnik stiče pravo korištenja nepokretnosti u svrhu radi koje je eksproprijacija izvršena

Nepotpuna ili djelimična- predstavlja takav oblik stjecanja nekretnine kod koje ne dolazi do promjene vlasništva na eksproprisanoj nepokretnosti nego se ustanovljava ograničavanje prava vlasništva.

POSTUPAK EKSPROPRIJACIJENeki autori smatraju da postipak eksproprijacije podrazumijeva 3 faze: faza utvrđivanja općeg interesa, faza donošenja rješenja o eksproprijaciji i utvrđivanje naknade. Provođenje postupka započinje podnošenjem prijedloga od strane korisnika eksproprijacije nadležnom općinskom organu uprave. Uz prijedlog se dostavlja i rješenje o utvrđivanju općeg interesa. Rješenje o prijedlogu za eksproprijaciju donosi organ uprave na čijem području se nalazi nepokretnost, a prije donošenja rješenja obavezno se mora saslušati vlasnik nepokretnosti. Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom nastupanja pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen. NAKNADA ZA EKSPROPRISANU IMOVINUVlasnik eksproprisane nepokretnosti ima pravo na tzv pravičnu naknadu koju plaća korisnik eksproprijacije. Za obradivo poljoprivredno zemljište zemljoradnika kome je prihod od tog zemljišta uslov za egzistenciju naknada se odrežuje davanjem u svojinu drugog idgovarajućeg zemljišta. Za oduzeta prava u pogledu zgrada i dr objekata pravno lice ima pravo na naknadu u visini koja je potrebna za kupovinu takvog objekta. Za oduzeta prav u pogledu zemljišta ili drugih prirodnih bogatstava ima naknadu za uložena sredstva i rad. Ukoliko se ne postigne sporazum o naknadi u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti rješenja naknadu će odrediti stvarno i mjesno nadležan sud.troškove vanparničnog postupka dužan je platiti korisnik eksproprijacije u roku 15 dana od dana pravosnažnog rješenja.KONFISKACIJA Nije redovan način nastanka državne svojine jer se provodi kao posljedica izvršenja kr djela.AGRARNA REFORMA Zemljište prelazi u državnu svojinu kao posljadica socijalne revolucije. To je jedan vid eksproprijacije kojim se ukidaju veliki zemljišni posjedi.NACIONALIZACIJAOna je posljedica jedne velike privredno-političke mjere, a provodi se u cilju jačanja državne svojine. Provodi se u pravilu sanaknadom za nacionalizovanu cjelinu.REKVIZICIJA

43

Je institu pretvaranja privatne imovine u državnu svojinu, a može se provesti samo u odnosu na pokretne stvari. Sprovodi je općinski organ uprave, a mogu je sprovesti i starješine ranga komadanata bataljona ili višeg ranga.

OBAVEZNI OTKUPPostojao je u periodu socijalizma, nakon 2 svjetskog rata u Jugoslaviji. Nastaje donošenjem upravnog akta, dok su ugovori imali samo nadopunjujući značaj.Kod eksproprijacije rekvizicije upravni akt je konstitutivnog karaktera.

UPRAVNO PROCESNO PRAVO

44

POJAM, VRSTE I IZVORI UPRAVNOG PROCESNOG PRAVAUpravno procesno pravo je dio grane upravnog prava u koju spadaju upravni postupak i upravni spor.Upravni postupak jeste takva djelatnost uprave i institucija koje raspolažu javnim ovlašćenjima koja ima zadatak da u svrhu ostvarivanja prava ili izvršavanja obaveza, svojim subjektima osigura objektivnu i pravilnu primjenu materijalnih propisa na konkretne slučajeve. Opći cilj upravnog postupka jeste primjena objektivnog prav na konkretan slučaj, dok je posebni cilj zaštita javnog interesa na osnovu i u granicama objektivnog prava. Upravni postupak može se podjeliti na dvije osnovne grupe. To su opći upravni postupak koji se oblikuje širinom, elastičnošću, sadrže odredbe o podnescima dostavljanju, pozivanju, ispitni postupak, pravo na žalbu, pravosnažnosti rješenja i dr. Posebni upravni postupci primjenjuju se u određenim upravnim oblastima kao specifičnim i strogo određenim upravnim materijamai od organa koji su ovlašćeni za njihovo upravno rješavanje.

NAČELA UPRAVNOG POSTUPKANačela služe da izraze principijelan stav države kao najšire političko- teritorijalne zajednice o vrijednostima njenog državno pravnog i društveno političkog uređenja u kojem njegovi subjekti ostvaruju svoja prava i izvršavaju obaveze. U upravnom postupku BIH postoji 12 osnovnih i 6 dopunskih, izvedenih načela.Osnovna načela upravnog postupka su :

1. Načelo zakonitosti – je jedno od osnovnih ustavnih načela, a znači da upravni organi kada postupaju u upravnim stvarima imaju dužnost svoje odluke donositi na osnovu zakona i dr propisa u skladu sa zakonom. Zakonitost u materijalnom smislu podrazumijeva obavezu organa državne uprave i institucija koje raspolažu javnim ovlašćenjima da rješavaju upravnim stvarima na osnovu zakona i dr propisa u skladu sa zakonom. U formalnom smislu podrazumijeva da se organi državne uprave i institucije koje raspolažu javnim ovlašćenjima moraju pridržavati pravila upravnog postupka koji su u tom smislu važeći.

2. Načelo zaštite prava građana i zaštite javnog interesa – štiti se stranka kao učesnik u upravnom postupku na način što joj se omogućava lakša zaštita i ostvarivanje svojih prava, s tim data zaštita ne bude na štetu javnog interesa. Uprava je dužna svojom aktivnošću i organizacijom svog rada i subjektima kao učesnicima u postupku u najvećoj mjeri olakšati ostvarivanje svojih prava i pravom zaštićenih interesa, a da pritom ne dovede u pitanje opći interes.

3. Načelo učinkovitosti – ono predstavlja načelo kojim se osigurava učinkovit pravni učinak u radu javnih organa uprave. Predstavlja puni kvalitet rada i postupanj adržavnih upravnih organa i institucija koje raspolažu javnim ovlašćenjima u što kraćem vremenu, a koje je potrebno za

45

rješavanje upravnih predmeta. Učinkovitost znači brzinu i kvalitetu u preduzimanju upravnih radnji.

4. Načelo materijalne istine – naziva se još i načelo objektivne istine, a predstavlja obavezu organa državne uprave i institucija koje raspolažu javnim ovlašćenjima da utvrđivanje pravnog stanja stvari, tj saznavanje pune i prave odnosno materijalne istine, okončaju upravni postupak utvrđivanjem činjeničnog stanja onakvog kakvo ono postoji u stvarnosti.

5. Načelo saslušanja stranke – podrazumijeva da se u postupku prije donošenja rješenja stranci mora dati mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za ishod upravnog postupka.

6. Načelo samostalne ocjene dokaza – upućuje na dokaze koje će organ uzeti u obzir prilikom donošenja rješenja. O dokazima po svom slobodnom uvjerenju odlučuje rukovodilac, odnosno službeno lice koje vodi postupak. To lice svoju odluku mora zasnovati na savjesnom postupanju u radu na upravnom rješavanju i brižljivom ispitivanju svakog dokaza. Službeno lice mora da obrazloži svoju odluku u pogledu vrijednosti njihove dokazne snage.

7. Načelo samostalnosti u rješavanju - njegova bit jeste u tome da osigura samostalnost u radu i odlučivanje u radu javne uprave. Organ koji vodi postupak i donosi rješenje ima potpunu samostalnost, što znači da mu drugi organ ili lice ne može narediti kako da vodi postupak odnosno kako donese rješenje. Službeno lice dužno je pridržavati se instrukcija nadležnog starješine ali samo u vezi sa pravilima postupka , a ne i rješavanja u konkretnom slučaju.

8. Načelo dvostepenosti postupka ili pravo žalbe – je ustavno pravo koje se ispoljava kao pravo stranke da može osporavati akt prvostepenog organa i vršiti njihovu upravnu kontrolu preko drugih organa koji nisu učestvovali u prvostepenom postupku. Ovo načelo predstavlja vid upravne kontrole upravnih akata.

9. Načelo pravosnažnosti – jeste procesno pravni institut upravnog prava koji predstavlja pravno svojstvo, da se on ne može mjenjati, ni u upravnom postupku kroz vršenje upravno pravne kontrole niti u upravnoi sudskom postupku.

10. Načelo ekonomičnosti postupka –podrazumijeva da se upravni postupak od organa javne vlasti mora voditi ekspeditivno bez nepotrebnog odugovlačenja a ne na štetu drugih pravnih lica. Ono podrazumijeva što manje troškova i ekonomično postupanje ne smije biti zamjena nekom drugom načelu.

11. Načelo dužnosti pomaganja neukoj stranci – organ koji vodi postupak mora uzeti u obzir neznanje stranke i drugih lica koja učestvuju u postupku. Službeno lice mora pružiti pomoć strankama koje nemaju elementarnih znanja zbog čega bi u odnosu na njih nastupila otklonjiva, aposebno neotklonjiva šteta.

46

12. Načelo upotrebe jezika – podrazumijeva omogućavanje ravnopravne upotrebe jezika svih konstitutivnih naroda u BIH. U slučaju kada u postupku učestvuje stranka koja ne poznaje jezik, organ joj je dužan omogućiti komunikaciju na jeziku koji ona poznaje angažiranjem tumača.

DOPUNSKA NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA1. Oficijelno i privatno načelo – oficijalno načelo znači da organ sam pokreće upravni postupak ne

čekajući bilo kakvu incijativu ili bilo čiji zahtjev za pokretanje upravnog postupka. Privatno podrazumijeva da se postupak pokreće na osnovu zahtjeva stranke što znači da se ne može pokrenuti bez podnošenja tužbe.

2. Istražno (inkviziciono) i dispoziciono načelo - inkviziciono načelo znači da službeno lice koje vodi upravni postupak podarzumijeva da stranka može u toku cijelog postupka upotpunjavati činjenično stanje i izvoditi dokaze o onim činjenicama koje ranije nisu bile poznate ili nisu bile iznesene. Dispoziciono načelo omogućava strankama u upravnom postupku da samostalno odnosno vlastitom incijativom prikupljaju i upotrebljavaju dokazni materijal.

3. Načelo usmenosti i psanosti – omogućava kontradiktornost da stranke suprostavljaju svoje izjave usmeno i pismeno, tj da iznose i osporavaju svoje dokaze odnosno da učestvuju u postupku.

4. Načelo neposrednosti i posrednosti – načelo neposrednosti znači da isti organ koji vodi postupak a posebno usmenu raspravu donosi rješenje na osnovu neposrednog opažanja i utvrđivanja činjenica. Načelo posrednosti podrazumijeva da se u postupku sve procesne radnje ne obavljaju pred jednim te istim službenim licem nego se izvjesni poslovi povjeravaju drugim organima tj licima, da ih obavljaju.

5. Načelo javnosti – postupci pred upšravnim organima su javni, tajnost postupka je zakonom određena.

6. Načelo koncentacije - podrazumijeva da stranke u upravnom postupku moraju u jednom stadijumu postupka navesti sve činjenice koje moraju biti od utjecaja na rješenje upravne stvari.

NADLEŽNOSTJe pravo i dužnost organa uprave ili institucije sa jvnim ovlaštenjima da riješi određenu upravnu stvar. Značaj nadležnosti ogleda se u tome što se nadležnost određuje u svakom konkretnom slučaju za svaku pojedinačnu upravnu stvar. Postoje tri kriterija za određivanje nadležnosti:

1. Prema prvom kriteriju kao osnov za njeno određivanje uzima se priroda upravne stvari pa se ova nadležnost naziva stvarnom nadležnošću.

2. Prema drugom kriteriju se uzima mjesto odnosno teritorija za koju je upravna stvar vezana pa se ova stvar naziva mjesnom nadležnošću.

3. Prema trećem kriteriju kao sonov se uzimaju funkcije koje organi dodjeljuju, pa se ova nadležnost naziva funkcionalnom.

47

STVARNA NADLEŽNOST Podrazumijeva pravo i dužnost jednog organa da iz određene upravne oblasti ili materije rješava upravnu stvar. Određuje se po propisima kojima se uređuje određena upravna oblast ili po propisima kojima se određuje nadležnost pojedinih organa. MJESNA NADLEŽNOST Predstavlj područje djelovanja organa nadležnog za rješavanje upravne stvari. Određuje se propisima kojima se uređuju pojedine upravne oblasti ali ukoliko je mjesna nadležnost određena tim propisima primjenjuju se odredbe ZUP- a o mjesnoj nadležnosti. Mjesna nadležnost određuje se :

U stvarima koje se odnose na nepokretnost ona se određuje prema mjestu gdje se nepokretnost nalazi.

U stvarima koje se odnose na djelatnost nekog organa nadležnost se određuje prema mjestu njihova sjedišta

U stvarima koje se odnose na djelatnost poslovnih jedinica pravnih lica nadležnost se određuje prema sjedištu poslovne jedinice.

U stvarima koje se odnose na vođenje stvari ili na profesionalnu djelatnost pojedinih osoba koja se obavlja ili se ima obavljati u određenom mjestu, nadležnost se određuje prema sjedištu radnje odnosno prema mjestu gdje se djelatnost obavlja

U ostalim se stvarima mjesna nadležnost određuje prema prebivalištu stranke

Kad ima više stranaka nadležnost se određuje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako stranka nema prebivalište u Federaciji nadležnost se određuje prema mjestu boravišta, ako nema ni boravišta nadležnost se određuje prema mjestu njenog posljednjeg boravišta u FBIH.

FUNKCIONALNA NADLEŽNOST Radi se o nadležnosti službenog lica za postupanje u upravnoj stvari iz okvira stvarne nadležnosti organa. Funkcionalno je nadležan organ uprave kada određen upravne poslove iz njegove stvarne nadležnosti obavlja njegovo službeno lice koje je raspoređeno na neka druge poslove u okviru djelatnosti tog okvira. DELEGACIJA- PENOŠENJE I AVOKACIJA- PREUZIMANJE NADLEŽNOSTI Ukoliko se dogodi da je zakonom određeno da je organ uprave ovlašćen da određenu upravnu stvar preuzme od nižeg upravnog organa radi rješavanja radi se o institutu avokacije (supstitucije) nadležnosti. Avokacija predstavlja pravo višeg organa da preuzme upravnu stvar iz nadležnosti nižeg organ ai tu upravnu stvar sam riješi. Ako se radi o prenošenju upravnih poslova iz stvarne nadležnosti iz viših organa na niže organe da ih oni rješavaju na osnovu izričitog zakonskog ovlašćenja onda je u pitanju institut koji se zove delegacija nadležnosti. Delegacija znači prenošenje pooslova s jednog organa poslova iz svoje stvarne nadležnosti na druge organe da ih oni rješavaju.SUKOB NADLEŽNOSTIPostoje dvije vrste sukoba nadležnosti;Kada organ prisvaja rješavanje u određenoj upravnoj stvari čije rješavanje nastoji ostvariti ili je za nju nadležan neki drugi organ radi se o tzv pozitivnom sukobu nadležnosti. Kada određenu upravnu stvar odbijaju uzeti u rješavanje dva ili više organa smatrajući da je za nju nadležan neki dr organ , radi se o negativnom sukobu nadležnosti. Sukobe nadležnosti u upravnom postupku izneđu vlada dvaju ili više kantona odnosno između vlade Federacije i vlade kantona rješava Vrhovni sud Federacije. Sukob nadležnosti u upravnom postupku u kantonu rješava se :

Između kantonalnih organa uprave

48

Između kantonalnih organa uprave i kantonalnih ustanova Između kantonalnih ustanova ( vlada kantona ) Između kantonalnih institucija koje imaju javne ovlasti, kantonalnih organa uprave.

Sukob nadležnosti u kantonima rješava Sud kantona. Sukob nadležnosti u općini rješava :

a) Između općinskih službi za upravu, između općinskih službi i općinskih ustanova kao i između općinskih ustanova – općinski načelnik

b) Između općinskih službi za upravu dviju općina ili više njih – najviši sud kantonac) Između institucija sa javnim ovlaštenjima s područja dvije ili više općina kao i sukobe izmežu tih

institucija i općinskih službi za upravu – najviši sud kantona d) Između općinskih načelnika dvije ili više općina odnosno između načelnika i vlade kantona –

najviši sud kantona

PRAVNA POMOĆOrgani državne uprave, službe za upravu i institucije s javnim ovlaštenjima ponekad dolaze u situaciju da postupaju izvan područja za koje su mjesno nadležni. U tom slučaju oni mogu zamoliti drugi organ na čijem se području saradnja treba preduzeti da izvrši radnju u upravnom postupku. Pravna pomoć sastoji se u tome što zamoljeni organ obavlja neku radnju na svom području u ime drugog organa koji vodi postupak.

IZUZEĆE SLUŽBENOG LICA IZ POSTUPKAKao i u svim drugim postupcima pred drugim državnim organima tako i u upravnom postupku postoje situacije u kojima dolazi do izuzeća službenog lica u upravnom postupku. Slično kao kod nadležnosti koja se odnosi na organ tako se i nadležnost u postupanje vezuje za službeno lice kao njegovo pravo i dužnost da rješava upravnu stvar. Međutim u određenim situacijama službeno lice gubi ovlaštenje da rješava upravnu stvar. Do obaveznog izuzeća službenog lica dolazi u sljedećim slučajevima :

1. Ukoliko je službeno lice u predmetu po kojem se vodi postupak stranka, suobveznik, svjedok, vještak, punomoćnik ili zakonski zastupnik stranke

2. Ako je službeno lice sa već navedenim srodnik po krvi u pravoj liniji, au pobočnoj liniji do 4 stepena, bračni drug pa i kad je brak prestao, ili ako je srodnik po tazbini do 2 stepena

3. Ako je službeno lice sa strankomk, zastupnikom ili punomoćnikom stranke, u odnosu staratelja, usvojitelja ili branitelja

4. Ako je službeno lice u prvostepenom postupku učestvovalo u vođenju postupka ili donošenja rješenja

O izuzeću se odlučuje u obliku zaključka u kojem se može odrediti drugo službeno lice koje će rješavati u postupku.

49

POJAM I VRSTE UČESNIKA U UPRAVNOM POSTUPKUUčesnici u upravnom postupku dijele se na :

1. Subjekti upravnog postupka - jesu obavezni učesnici bez kojih postupak ne bi ni bio vođen. U njih se ubrajaju službena lica organa državne uprave, odnosno službe za upravu i institucije koje raspolažu javnim ovlašćenjima i stranke i njihovi zastupnici i punomoćnici.

2. Drugi učesnici upravnog postupka – tu spadaju vještaci, svjedoci, tumači, pomagači i zaimteresirana lica.

STRANKE U UPRAVNOM POSTUPKU Pod strankom podrazumijevamo ono lice pod čijim je zahtjevom postupak pokrenut ili protiv kojeg se vodi postupak ili lice koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. Stranka može steći neke od sljedećih svojstava i to :

1. Aktivna stranka – lice po čijem je zahtjevu pokrenut postupak, odnosno lice koje traži od upravnog organa ostvarenje određenog prava ili smanjenjen odnosno ukidanje neke obaveze npr smanjenje poreza, izdavanje odobrenja za građenje itd.

2. Pasivna stranka – lice protiv koga se vodi postupak po službenoj dužnosti radi izvršenja neke obaveze, odnosno lice kojem se umanjuje ili potpuno oduzima neko pravo npr donošenje rješenja radi uklanjanjabespravno sagrađenog objekta

3. Uzgredna stranka ili intervenijent – lice koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa, ima pravo ušestvovati u upravnom postupku, npr vlasnik zemljišta koje graniči sazemljištem lica koje je odnijelo zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti.

DVOSTANAČKE I VIŠESTRANAČKE UPRAVNE STVARIAko u upravnom postupku učestvuje samo jedna stranka ili više stranaka istog interesa, onda se radi o jednostranačkoj upravnoj stvari. Ukoliko u upravnom postupku učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima onda je u pitanju višestranačka upravna stvar.

PRETPOSTAVKE ZA UČEŠĆE STRANAKA U UPRAVNOM POSTUPKUTo su :

1. Stranačka sposobnost – to je sposbnost biti strankom u postupku odnosno biti nosiocem prav i obaveza pa zbog toga ovu sposobnost imaju sva lica koja mogu imati prava i obaveze. Ovu sposobnost mogu imati i državni organi, poslovna udruženja, sindikalne organizacije itd.

2. Procesna sposobnost – predstavlja sposobnost stranke da samostalno preduzima rdnje u upravnom postupku, bilo u svoje ime ili u ime dr licau čije ime učestvuje u upravnom postupku. Procesnu sposbnostimaju lica sa potpunom poslovnom sposobnošću.

3. Stranačka legitimacija – za postojanje stranačke legitimacije nužno je postojanje stranačke sposobnosti. Ukoliko stranka izgubi procesnu sposobnost to neće imati uticaja na stranačku

50

legitimaciju, jer se umjesto stranke u upravnom postupku pojavljuje njen zakonski zastupnik. Na taj način odnos jednog lica prema predmetu postupka iz kojeg proizlaze određena prava ili pravni interesi označavamo stranačkom legitimacijom.

ZASTUPANJE STRANKE U UPRAVNOM POSTUPKU Zastupnici mogu biti zakonski i voljni zastupnici. Razlikujemo sljedeće vrste zastupanja:

1. Zakonsko ili nužno zastupanje procesno nesposobnih lica – zakonski zastupnici djeluju za procesno nesposobna fizička lica kao i za praavna lica koja su lišena mogućnosti da sam vrše pojedine radnje. Zakonski zastupnik određuje se na osnovu zakona ili na osnovu akta nadležnog državnog organa. Zastupnici fizičkih lica jesu roditelji maloljetne djece. Zastupnici pravnih lica su predstavnici pravnog lica koja predstavljaju pravno lice.

2. Zastupanje po punomoći – osim u slučajevima u kojima je neophodno lično učešće stranke u svim drugim slučajevima umjesto stranke može učestvovati njen punomoćnik. Tako zastupanje zovemo voljnim zastupanjem, ili zastupanjem po punomoći. Zastupanje po punomoći nije obavezno nego isključivo zavisi od volje stranke. Punomoćnik može biti svaka osoba koja je potpuno poslovno sposobna.

3. Privremeni zastupnik, privremeno zastupanje – predstavlja oblik zastupanja u posebnim slučajevima koji zahtjevaju hitnost u zastupanju, a kod kojih postoje određene smetnje za učešće stranke u postupku. Službeno lice koje vodi postupak postavlja privremenog zastupnika u sljedećim slučajevima :

Ako procesno nesposobna stranka nema zakonskog zastupnika ili se neka radnja treba preduzeti protiv lica čije je boravište mepoznato, a koje nema punomoćnika.

Privremeni zastupnik za preduzeća, ustanove, privredna društva i druga pravna lica koja nemaju zakonskog zastupnika ili punomoćnika.

U slučaju kada se mora izvršiti radnja koja se ne može odgoditi, a stranka odnosno njen punomoćnik ili zastupnik se ne može osigurati da učestvuje u postupku, određuje se privremeni zastupnik.

Zajednički predstavnik – dvije ili više stranaka mogu ako pšosebnim propisom drugačije određeno, u istom predmetu istupati zajednički. One su u takvom slučaju dužne naznačiti ko će od njih istupati kao njihov zajednički predstavnik, ili su dužne postaviti zajedničkog punomoćnika. Kada u upravnim stvarima učestvuju dvije ili više stranaka te stranke sačinjavaju procesnu zajednicu. Ukoliko je do takve zajednice došlo tek pokretanjem upravnog postupka takva zajednica se naziva formalnom procesnom zajednicom, a ako je zajednica postojala i prije pokretanja upravnog postupka pa postoji i dalje onda se zove materijalnom procesnom zajednicom.STRUČNI POMOGAČ – nije zastupnik stranke, već lice koje radi uz stranku odnosno prati stranku pri vršenju njenih pojedinih procesnih radnji i pomeže joj stručnim savjetima i objašnjenjima. Izjave stručnog pomagača ne obavezuju stranke osim ako ih ona svojevoljno ne prihvati.

PODNESCI

51

Podnesak je svaki zahtjev, obrazc ili drugi sličan akt kojim se stranka obraća organu državne uprave, službi za upravu ili instituciji koja raspolaže javnim ovlaštenjima. Podnesak mora biti uredan i sadržavati sve ono što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti prilikom rješavanja upravne stvari. Predaje se organu nadležnom za prijem podneska svakim ranim dano u toku radnog vremena. Predaje se u pisanom obliku, a samo izuzetno usmeno na zapisnik putem pošte ili neposredno predajom u prijemni ured. Podnesak može sadržavati :

1. Opće ili vanjske (formalne) oznake, u njih se ubrajaju označenja organa kojem se podnesak upućuje, označenje podnosioca i njegovog zastupnika odnosno punomoćnika ako ga stranka ima kao i označenje zahtjeva, tačnije, predmeta na koji se podnesak odnosi. Podnesak mora sadržavati potpis podnosioca.

2. Unutrašnje (materijalne) oznake – podneska mora biti naveden tako da sadrži sve što se podneskom traži ili predlaže, a na šta se podnesak odnosi. Mora sadržavati činjenice , kao o dokaze kojima se potvrđuje istinitost navoda.

POZIVANJEJe službena radnja kojom se osigurava prisusustvo određenog lica i službena radnja kojom se osigurava prisusutvo određenih lica kada je njihovo učešće u postupku neophodno ili potrebno radi svjedočenja, vještačenja davanja iskaza i slično. U pisanom pozivu naznačit će se naziv organa koji poziva ime i prezime i adresu osobe koja se poziva , mjesto, dan i sat dolaska pozvanog, predmet zbog kojeg se poziva i u kojem svojstvu. U pozivu se mora navesti jeli pozvana osoba dužna doći lično ili može poslati punomoćnika. Dužnost odazivanja pozivu nalažepozvanom da u slučaju spriječenosti obavijesti organ jer ne odazivanje povlači sankciju pod uvjetom :

a) Da je poziv lično dostavljen stranci ili drugoj pozvanoj osobi b) Da je u pozivu sadržano upozorenje za slučaj neodazivanjac) Da pozvano lice nije svoj izostanak opravdalo

ZAPISNIKJe pisani sastav o usmenoj raspravi ili drugoj važnoj radnji u upravnom postupku, kao i o važnijm usmenim izjavama stranaka i trećih lica u upravnom postupku. On predstavlja dokaz objektivne prirode i predstavlja potvrdu da su osobe saslušane u toku upravnog postupka. Razlikujemo sljedeće vrste zapisnika :

a) Zapisnik o usmenoj raspravi b) Zapiosnik o pojedinim važnijim radnjam u postupkuc) Zapisnik o primanju usmenih podnesaka (zahtjeva, žalbe i sli.)d) Zapisnik o vijećanju i glasanju

Zapisnik se sastoji od dva dijela:

52

1. Opći dio – sadrži naziv organa, podatke o sastavu, mjesto gdje se vrši radnja, dan, mjesec, godinu i sat vršenj radnje, ime službenog lica koje preduzima radnju u postupku, imena prisutnih stranaka, njihovih zastupnika, punomoćnika, vještaka, svjedoka i dr.

2. Posebni dio - sadrži podatke u kojima mora biti tačno i kratko izložen tok i sadržaj preduzetih radnji i danih izjava svjedoka, vještaka, stranaka i dr lica koja učestvuju u postupku. Izjave se ograničavaju na ono što se tiče same stvari koja je predmet postupka. Na kraju se mora navesti da je isti pročitan i da na njega nisu odnosno jesu stavljene primjedbe. Zapisnik o vijećanju i glasanju je poseban zapisnik u koji se unose svi podaci koji su važni za odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari, kao što su kvorum prisutnih članova kolegijalnog organa, postupak i način glasanja itd.

ZUP stranci dozvoljava mogućnost razgledavanja spisa predmeta postupka kao i mogućnost da za sebe, o svom trošku, fotokopira, umnožava i propisuje potrebne dokumente, dijelove spisa ili čak cijeli spis. Ovo pravo stranci je omogućeno bez obzira na to jeli postupak u toku ili je već okončan. Spisi se uvijek moraju razgledati pod nadzorom službenog lica.

DOSTAVLJANJE Je djelatnost upravnog organa koja se satoji u predaji raznih vrsta spisa, kao što su pozivi, rješenja, zaključci i dr., adresatu odnosno dr osobama na koje se ti akti odnose kao i ovjeravanju izvršenog dostavljanja, osim u slučaju kada to nije moguće.Postoje 2 vrste dostavljanja:

a) Lično (neposredno) – zbog važnosti spisa i faze vođenja upravnog postupka obavezno je tzv lično dostavljanje. Ono je obavezno u sljedećim slučajevima :

Kada je to određeno zakonom, Kada od dana dostavljanja počinje teći rok koji se ne može produžavati, i Kada lično dostavljanje odredi organ koji je naredio dostavljanje.

b) Posredno dostavljanje – dostavljanje putem posrednika obavlja se samo onda kada neposredno dostavljanje nije moguće. Po službenoj dužnosti se dostavlja radnim danom, a samo izuzetno može i u neradne dane. Način dostavljanja određuje organ uprave koji je naredio dostavljanje spisa stranci. Kada se osoba kojoj se lično dostavlja ne zatekne na ličnoj adresi, odnosno na radnom mjestu, dostavljač će obavijestiti kad i gdje ga može naći, pa će mu ostaviti obavještenje u pisanom obliku da na određeni dan i u određeno vrijeme bude u svom stanu odnosno na radnom mjestu radi primanja spisa. Ako i poslije toga dostavljač ne zatekne osobu smatra se da je dostavljanje izvršeno. Potvrda o dostavljanju (dostavnica) sadrži naziv organa koji dostavlja, broj i datum, naziv spisa koji se dostavlja, ime stranke tj osobe kojoj se spis dostavlja i njena adresa.

IZUZECI ID LIČNOG DOSTAVLJANJAPostoji posredno dostavljanje kada se primalac ne nalazi na adresi stanovanja odnosno boravišta ili prebivališta. Tada se u pisanom obliku uručuje poziv nekom od odraslih članaova, a ukoliko se ni oni ne zateknu u stanu, može se predati susjedu, ukoliko na to pristane neko od njih. Ako adresat ne pristane primiti spis ili ako nema stan ili služben prostorije, spis će se dostaviti na način propisan zakonom. Ako

53

se dostavljanje ne može izvršiti dostavljač će predati spois nadležnom organu općine na čijem se području nalazi boravište osobe kojoj se dostavlja ili pošti u mjestu njenog boravišta. Smatra se da je dostavljanje spisa izvršeno po isteku 15 dana od dana isticanja saopćenja na oglasnoj tabli, ako organ koji je spis izdao n eodredi duži rok.POSEBNI SLUČAJEVI DOSTAVLJANJA SPISA

1. Dostavljanje spisa zakonskom zastupniku – radi se o dostavljanju spisa zastupniku, bilo da se radi o zakonskom zastupniku maloljetnog lica, tj zastupniku punoljetnog lica kojem je oduzeta poslovna spos. Bilo da se radi o zastupniku pravnog lica

2. Dostavljanje spisa punomočniku za primanje spisa – ima isto pravno dejstvo kao da je dostavljeno samoj stranci, s tim da se mora voditi računa o obimu punomoći.

POVRAT U PRIJAŠNJE STANJEJeste vanredno pravno sredstvo u redovnom postupku kojim se uklanjaju nepovratne posljedice koje su nastale za stranku usljed propuštanja radnji u postupku do kojeg je došlo bez njene krivice. Može se provesti samo po prijedlogu stranke koja je propustila određene radnje u upravnom postupku iz opravdanih razloga. Opće pretpostavke za povrat u priješnje stanje su :

Opravdano propuštanje preduzimanja određene radnje, Nemogućnost stranke da drugim putem izvrši procesnu radnju koju je propustila izvršiti u roku , i Da je prijedlog za povrat u prijašnje stanje stavljen u propisanom roku

Prijedlog za povrat u priajšnje stanje podnosi se u roku od 8 dana računajući od dana kada je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, onda od dana kad je to saznala. Poslije isteka 3 mjeseca od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje. Postoje dva roka za povrat, a to su :

Subjektivni rok – jeste onaj rok zbog kojeg se ne može tražiti povrat u prijašnje stanje i on zavisi od ličnih odnosa stranke koja je radnju propustila.

Objektivni rok predstavlja rok koji zavisi isključivo od objektivne činjenice i on iznosi 3 mjeseca od dana propuštanja radnje.

ROKOVI U UPRAVNOM POSTUPKU Rokovi su mjere za vrijeme u kojem se mogu izvršiti radnje u upravnom postupku odnosno oni predstavljaju razlog vremena u toku kojeg se mora izvršiti određena radnja tj razmak vremena koji treba proteći da bi se određena radnja mogla preduzeti. Rokovi mogu biti određeni :

a) Zakonom ili dr propisom(zakonski rokovi) – su rokovi izričito određeni zakonom pa su, neproduživi, odnosno prekluzivni osim u slučajevima kada je u samom propisu predviđena mogućnost da se mogu produžavati

54

b) Od službenog lica koje vodi postupak (službeni rokovi) – određuje ih službeno lice pa se ti rokovi mogu produžavati na molbu stranke ili zainteresiranog lica ukoliko za to postoje opravdani razlozi.

Prema posljedicama koje izaziva propuštanje rokova, rokovi se dijele na :1. Stroge ili prekluzivne - jesu oni rokovi čije propuštanje ima posljedicu isključenje od procesne

radnje koja je vezana za takav rok2. Instruktivni rokovi – jesu oni rokovi koji služe samo kao opomena ili pouka da se procesna radnja

izvrši u određenom roku3. Dilatorni rokovi – jesu vremenski određeni rokovi u koijma se ne mogu preduzimati nikakve

radnje u postupku.

Postoji podjela prema određenosti rokova, pa rokovi mogu biti nezavisni ili apsolutni i zavisni ili relativni.Rokovi se računaju po tzv civilnoj komputaciji odnosno računaju se prema metodi po kojoj dani predstavljaju nedjeljive cjeline. Suprotno tome postoje tzv astronomski načina računanja rokova prema kojem su dani podjeljeni na sate, sati na minute i dr. Održavanje reda za vrijeme trajanja upravnog postupka podrazumijeva osiguranje uvjeta da se upravni postupak može voditi bez ometanja. Službeno lice koje vodi upravni postupak ovlašćeno je da preduzima mjere kojima se održava red u postupku tokom cijelog trajanja. Ukoliko se dogodi bilo kakva oblika narušavanja reda službeno lice je dužno lice koje narušava red opomenuti i upozoriti da že biti udaljeno ili že ga udaljiti sa rasprave.

TROŠKOVI U UPRAVNOM POSTUPKUTroškovi koji na staju za vrijeme upravnog postupka dijele se na :

a) Opće troškove – jesu troškovi organa koji se javljaju kao izdaci koje zahtjeva sama činjenica što organ uprave postoji i djeluje odnosno funkcionira. To su troškovi s kojim se mora računati odmah nakon osnivanja organa uprave, i u njih se ubrajaju novčani izdaci, izdaci za smještaj, plaće zaposlenih, troškovi inventara, električne energije, vode i dr. Opći troškovi padaju na teret organa uprave odnosno na teret budžeta političko teritorijalne zajednice čiji organ vodi postupak.

b) Posebni troškovi jesu oni koji se javljaju kao posebni izdaci koji nastaju provođenjem određenih radnji u upravnom postupku. U posebne troškove spadaju izdaci za vještake, tumače, svjedoke, takse na podneske priloge, rješenja, vršenje uviđaja, troškovi stranaka i dr.

SNOŠENJE TROŠKOVA U UPRAVNOM POSTUPKU U vezi sa obavezom snošenja troškova upravnog postupka postoje tri kriterija u pogledu odlučivanja o dužnosti snošenja troškova upravnog postupka. To su sljedeći kriteriji :

55

Kriterij uspjeha u postupku – troškove snosi ona stranka na čiju štetu je postupak okončan. Kada u postupku učestvuju 2 ili više stranaka sa suprotnim interesima, stranka koja je izazavala postupak, a na čiju štetu je postupak okončan dužna je proitivnoj stranci nadoknaditi opravdane troškove.

Kriterij krivice – troškove snosi svako lice koje je učestvovalo u postupku, nezavisno od uloge koju je u njemu imalo. To su uvijek troškovi pojedinačnih radnji u postupku, jer ih snosi stranka koja je izazvala cijeli postupak.

Kriterij koristi vođenja postupka- sve troškove u jednostranačkim upravnim stvarima snosi stranka na čiji zahtjev se postupak vodi i u čijem interesu je postupak okončan.

POKRETANJE UPRAVNOG POSTUPKA Upravni postupak se smatra pokrenutim kada organ uprave tj službeno lice u organu preduzme bilo koju radnju, do koje je došlo, bilo incijativom organa , ili incijativom privatnog lica. Kod pokretanja upravnog postupka po službenoj dužnosti treba razlikovati 2 situacije. Prva je kad je u zakonu ili propisu niže pravne snage od zakona određeno da nadležni organ pokreže postupak po službenoj dužnosti, a druga je vezana za pokretanje upravnog postupka koje je uvjetovano saznanjima o postojanju činjeničnog stanja koje upućuje na zaštitu javnog interesa. Upravni postupak smatra se pokrenutim kada je organ uprave izvršio bilo koju radnju u cilju vođenja postupka. Ako organ utvrdi da ne postoje uvjeti za pokretanje postupka, ukoliko se radi o postupku po zahtjevu stranke organ je dužan donijeti zaključak o odbacivanju zahtjeva stranke. Zaključak o odbacivanju zahtjeva stranke organ će donijeti kada utvrdi :

a) Da se radi o zahtjevu za rješavanje upravne stvari o kojoj se ne može odlučivati u upravnom postupku

b) Da je o toj upravnoj stvari ranije pravosnažno odlučeno.c) Kada organ utvrdi da nije nadležan postupati po zahtjevu stranked) Kada zahtjev potječe od osobe koja ne može biti stranka u postupku.

SPAJANJE STVARI U JEDAN POSTUPAKPredstavlja institut procesnog upravnog prava koji je kompatabilan sudskim postupcima. Razlozi spajanja su logičke prirode. Dvije upravne stvari ili više njih koje se tiču više stranaka spajaju se u jedan postupak:

a) Ako se prava ili obaveze stranaka zasnivaju na jednakom ili sličnom činjeničnom stanju i na istom pravnom osnovu,

b) Kada je isti organ koji vodi postupaku pogledu svih predmeta svih predmeta stvarno nadležan za rješavanje tih stvari, i

c) Kada se radi o pravima i obavezama više stranaka

DISPOZITIVNE STRANAČKE RADNJE U upravnom postupku koji je pokrenut po zahtjevu stranke stranka nije strogo vezana postavljenim zahtjevom nego joj je dozvoljeno da sve do donošenja rješenja u prvom stepenu izmjeni odnosno proširi svoj zahtjev ili umjesto tog stavi neki drugi zahtjev. Ovlašćenje za izmjenu zahtjeva podnosilac može koristiti samo u toku prvostepenog postupka. ODUSTANAK OD ZAHTJEVA Odustajanje od zahtjeva za pokretanje postupka može biti u cjelosti ili djelimično, pri čemu stranka nije dužna odrazlagati razloge zbog kojih je odustala od svog zahtjeva. Organ je u vezi sa odustajanjem od

56

zahtjeva stranke dužan donijeti zaključak kojim se obuhvata postupak. Nagodbom postupak može biti okončan samo o pravima kojima stranke slobodno raspolažu, a imajući u vidu da nagodba ima snagu izvršnog rješenja, odnosno da se na osnovu nje može provesti prinudno izvršenje, ona mora biti jasna i određena i, svakako, ne smije biti na štetu javnog interesa, javnog morala ili pravnog interesa trećeg lica.

POSTUPAK DO DONOŠENJA RJEŠENJA Donošenje rješenja u upravnom postupku predstavlja primjenu materijalnog propisa iz određene upravne oblasti na konkretan slučaj. Prije rješenja potrebno je utvrditi postoje li činjenice i okolnosti koje povlače primjenu materijalnih propisa. To će se utvrditi postupanjem organa odmah nakon pokretanja postupka bilo po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke, provođenjem odgovarajućeg dokaznog postupka kojem je cilj utvrđivanje pravno relevatnih činjenica za rješenje upravne stvari.SKRAĆENI POSTUPAK Predstavlja način utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su važne za rješavanje upravne stvari. Skraćeni postupak organ provodi neposredno na zahtjev stranke samo u slučajevima koje zakon navodi :

Ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu opće poznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate,

Ako se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njegovih prava,

U slučaju kad je propisom predviđeno da se stavr može riješiti na osnovu činjenica i okolnosti koje nisu potpuno dokazne ili se dokazima samo posredno utvrđuju i

Kada se radi o preduzimanju hitnih mjera u javnom interesu kije se ne mogu odgađati, a činjenice na koje rješenje treba biti utemeljeno, utvrđene su ili bar učinjene vjerovatnim.

POSEBNI ISPITNI POSTUPAKPosebni ispitni postupak zahtjeva da se prije donošenja rješenja utvrde sve činjenice okolnosti od zančaja za rješenje upravne stvari odnosno da se pruži mogućnost stranci da učestvuje u tom postupku, ne samo radi zaštite svojih prava i pravnih interesa nego i zbog toga da svojim učešćem doprinese utvrđivanju pravnog stanja stvari. Ovaj postupak se provodi kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su značajne za razjašnjenje stvari ili radi davanja strankama kogućnost da ostvare svoja prava i interese. Tok ispitnog postupka određuje se prema okolnostima pojedinog slučaja. PRETHODNO (PREJUDICIONO) PITANJEPostoje određena pitanja koja rješava organ uprave a za čije rješavanje je nadležana neki drugi organ uprave. Najčešće su to pitanja sudova ili nekih drugih organa. Kadase pojave u upravnom postupku, ova pitanja zahtjevaju da se riješe prije nego što se pređe na rješavanje glavne stvari. Prethodno pitanje je pravno pitanje koje čini samostalnu cjelinu od čijeg prethodnog raspravljanja zavisi rješenje glavnog pitanja upravne stvari radi koje se vodi upravni postupak. Raspravljanje prethodnog pitanja vrši se u prvostepenom postupku. Kad organ naiđe na prethodno pitanje ne smije ga zanemariti, i u tom slučaju ima samo 2 mogućnosti :

Sam raspraviti prethodno pitanje za koje nije nadležan - organ to mora učiniti u okviru utvrđivanja činjeničlnog stanja

Postupak prekinuti dok nadležni organ prethodno ne riješi pitanje – u tom slučaju organ će sačekati donošenje odluke nadležnog organa o prethodnom pitanju, i tu su moguće 2 situacije.

57

Prva je da se postupak za rješavanje prethodnog pitanja kod nadležnog organa pokreće po službenoj dužnosti, a druga je da se postupak pokreće po zahtjevu stranke.

Organ ne smije raspraviti prethodno pitanje kada se ono odnosi na : Postojanje krivičnog djela, nepostojanje braka utvrđivanje očinstva kada je to izričito zakonom određeno

USMENA RASPRAVAJe faza posebnog ispitnog postupka koja pruža mogućnost strankama da brane svoja prava i pravne interese. Cilj usmena rasprave je jednak cilju ispitnog postupka, a to je da se utvrde sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za rješenje upravne stvari. Postoje slučajevi kada se usmena rasprava mora održati :

1. kada u postupku učestvuju dvije stranke ili više njih sa suprotnim interesima,2. kada se treba izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili svjedoka.

DOKAZIVANJE U UPRAVNOM POSTUPKU

Rješavanju upravne stvari prethodi utvrđivanje svih potrebnih činjenica za to. Činjenice koje služe kao podloga za donošenje rješenja utvrđuju se dokazima. To se vrši izvođenjem odgovarajućih procesnih radnji koje se nazivaju dokazivanje ili izvođenje dokaza. Dokazivanje je, dakle, procesna radnja kojoj je cilj da se službeno lice uvjeri u istinitost činjenica koje su od važnosti za donošenje rješenja. Dokazivanje se vrši upotrebom dokaznih sredstava.Dokazi su sredstva koja službenom licu pružaju potrebna ovlaštenja o pravno važećim činjenicama. Treba li neku činjenicu dokazati ili ne, odlučuje službeno lice koje vodi postupak. Dokazi se, po pravilu, pošto se utvrdi šta je u činjeničnom pogledu sporno ili šta treba dokazivati. Pravilo je da ne treba dokazivati činjenice koje su opće poznate, kao i one činjenice čije postojanje predpostavlja zakon. S druge strane, dopušteno je dokazivati nepostojanje i takvih činjenica, ako zakonom nije drukčije određeno. U svim postupcima primjenjuju se dvije maksime u postupku izvođenja dokaza, i to :

formalna ili zakonska i slobodna maksima.

Prema zakonskoj maksimi smatraju se dokazne samo činjenice utvrđene tačno određenim dokazima, bez obzira na mogućnost utvrđivanja te činjenice drugim sredstvima. Po slobodnoj maksimi organ koji donosi rješenje ocjenjuje po slobodnom uvjerenju da li je neka činjenica dokazna ili ne. U pravilu dokazuju se samo činjenice, a ne i peavni propisi, odnosno njihovo postojanje. Međutim, ikoliko se ne zna koje pravo važi u stranoj državi organ koji rješava stvar može o tome tražiti obavijest od organa uprave nadležnog za poslove pravosuđa. Neće se dokazivati slijedeće činjenice:

a) Nesporne činjenice;

b) Opće poznate činjenice - jesu sve ono što razuman čovjek zna iz iskustva;

58

c) Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja - materijalno pravo ponekad daje određenoj indiciji snagu potpunog dokaza. Ta indicija tada postaje zakonska pretpostavka (presumptio iuris).

Postupak dokazivanjaU upravnom postupku postupanja prilikom preduzimanja radnji dokazivanja taj osnov je svakako pravni i on predstavlja sve ono što služi za dokazivanje. Ponekad je u praksi potrebno preduzeti osiguranje dokaza i ono se odnosi na sva dokazna sredstva. Dokazi se osiguravaju po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke odnosno lica koje ima pravni interes. O osiguranju dokaza donosi se poseban zakon protiv kojeg je dopuštena posebna žalba koja ne prekida tok upravnog postupka u konkretnoj upravnoj stvari.Bitni elementi svakog dokazivanja su :

Lica koja trebaju pružiti dokaz;

Činjenice koje treba dokazivati;

Dokazna sredstva;

Dokazni razlozi, i

Dokazna snaga pojedinih dokaza

Dokazivanje u upravnom postupku sastoji se iz sljedećih faza:1. Predlaganje dokaza;

2. Prihvačanje dokaza ;

3. Pribavljanje dokaza;

4. Izvođenje dokaza;

5. Ocjenjivanje dokaza.

DOKAZNA SREDSTVASvrha dokazivanja u upravnom postupku jeste utvrđivanje istinitosti činjenica što se postiže putem dokaza. Dokazi su ustvari, faktički podatci, odnosno dokazne činjenicekoje su sadržane u zakonom predviđenim izvorima ili nosiocima dokaza. U širem smislu riječi, dokaz se može odrediti kao nepotvrđena činjenica kojom se utvrđuju druge činjenice, tj dokaz je logički zaključak kojim se dokazuje ili opovrgavaju faktički podaci koji se javljaju kao rješenja spornih pitanja u upravnom postupku. Dokazi u užem smislu jesi podaci važni za rješenje upravne stvari, odnosno za ishod upravnog postupka. Dokazna sredstav dijele se na :

1. Lična dokazna sredstva u koja se ubrajaju svjedoci, vještaci i stranke

59

2. Stvarna dokazna sredstva u koja se ubrajaju razni obavještajni predmeti i predmeti uviđaja

Kada se upravni postupak vodi po zahtjevu stranke, stanka je dužna iznijeti dokaze kojima raspolaže, a službeno lice mora odlučiti o tome koje dokaze mora prihvatiti a koje neće. U ovom slučaju do izražaja dolazi dispozicijsko načelo. Kad se upravni postupak vodi po službenoj dužnosti teret dokazivanja je na organu odnosno službenom licu, i tada se radi o inkvizicijskom načelu. Dokazna sredstva ne smiju zadirati u ljudska prava niti se službena lica smiju pretvoriti u istražitelja.DOKAZIVANJE ISPRAVAMA I VRSTE ISPRAVAIspravama se mogu smatrati određeni dokumenti koji sadrže pismeno zabilježene činjenice ili događaje kojim se dokazuje ono što se u njima potvrđuje ili sto se u njima određuje.Isprave se smatraju značajnim dokaznim sredstvima. Isprave dijelimo na sljedeće vrste:

1. Javne i privatne isprave - Isprave su saopćenja u pisanom obliku koja su primarno vezana za svog izdavaoca. Javne isprave su one koje su izdali javni državni organi, odnosno organizacije koje raspolažu javnim ovlašćenjima. Za postojanje javne isprave moraju biti ispunjena dva uvjeta: prvi je da je isprava izdana u propisanom obliku, a drugi uvjet je da je isprava izdata u granicama nadležnosti organa koji je izdao. Privatne isprave su isprave koje ne ispunjavaju uvjete koji su propisani za javne isprave. Izdavalac privatnih isprava može biti svako privatno lice. Prema načinu izdavanja i značenju, odnosno, dokaznoj snazi razlikuju se dvije vrste uvjerenja i to :

Uvjerenja o činjenicama o kojima organi koji izdaju uvjerenja vode službenu evidenciju. Ta uvjerenja izdaju se u roku 15 dana od dana podnošenja zahtjeva za njihovo izdavanje.

Uvjerenja o činjenicama o kojima organ izdaje uvjerenje ne vodi službenu evidenciju. Takva vrsta uvjerenja ne obavezuje organ koji rješava u postupku da ga prihvati kao dokaz niti se na takvom uvjerenju može zasnivati odluka, pa ona nema značaj javne isprave. Rok za izdavanje ove vrste uvjerenja je osam dana.

2. Dispozitivne ili konstitutivne isprave i dokumentarne ili isprave o posvjedočenju - To su isprave kojima se određena prava zasnivaju, odnosno ukidaju ili prenose (ugovor sačinjen u pisanom obliku, testament, vrijednosni papiri, mjenice, presude, upravni akti i dr.). Dokumentarne ili isprave po svjedočenju jesu isprave kojima se posvjedočava neki događaj (npr. ljekarsko uvjerenje, priznanica i sl.)

3. Originalne i prijepise tj.kopije - Original je isprava koja potječe od izdavaoca isprave, dok prijepisi isprava odnosno kopije mogu biti sastavljeni od bilo koga i oni samo reproduciraju potpunu sadržinu isprave. Prijepisi mogu biti ovjereni ili prosti prijepisi. Kao dokazno sredstvo smatraju se originali ili prosti prijepisi. Dokazna snaga javnih isprava pod pretpostavkom da jer istinita i da je njen sadržaj istinit nije upitna. Dokaznu snagu privatnih isprava cijeni organ nadležan za rješenje po svom slobodnom uvjerenju.

Prema Zakonu o upravnom postupku određeno je da: „Ako je na ispravi nešto precrtano, ostrugano, ili inače izbrisano, umetnuto, ili ako na ispravi postoje kakvi drugi vanjski nedostaci, službena osoba koja vodi postupak ocijenit će prema svim okolnostima da li je time i u kojoj mjeri umanjena dokazna

60

vrijednost isprave ili je isprava potpuno izgubila dokaznu vrijednost za rješavanje stvari o kojoj se vodi postupak.

SVJEDOČENJE KAO DOKAZNO SREDSTVOUpravni postupak poznaje dokazivanje putem svjedočenja. Svjedočiti može svako fizičko lice koje je u kritičnom momentu bilo sposobno da opazi činjenicu odlučnu za rješavanje stvari i koje je u stanju da svoje opažanje saopći. Svjedoci su fizička lica koja su bila sposobna da opaze određene činjenice o kojima treba da svjedoče i koja su sposobna da to svoje opažanje saopće. Osoba koja u postupku učestvuje u svojstvu službene osobe ne može biti svjedok. Dužnost svjedočenja podrazumijeva :

1. Da se svjedok odazove pozivu organa, i

2. Da svjedoči i odgovara na postavljena pitanja

Oslobađanje od dužnosti svjedočenja može biti : 1. Obligatorno (obavezno) – postoji onda kada službeno lice ne može ispitati kao svjedoka lice koje

bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja službene, državne ili vojne tajne, sve dok ih nadležni organ ne oslobodi te obaveze.

2. Fakultativno (neobavezno) – postoji onda kada službeno lice po svom uvjerenju cijeni da li će nekog osloboditi te dužnosti.

Uskraćivanje svjedočenja u cjelini Zakon o upravnom postupku ne poznaje, nego pozvanim licima daje samo pravo da na pojedina pitanja mogu uskratiti svjedočenje i to:

Na pojedina pitanja na koja bi odgovorom izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju njega, njegovog srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do trećeg stupnja zaključno, njegovog bračnog druga ili srodnika po tazbini, do drugog stupnja zaključno i onda kad je brak prestao, kao i njegovog staraoca ili starinika, usvojioca ili usvojenika;

Na pojedina pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti a da ne povrijedi obavezu da čuva poslovnu, profesionalnu, umjetničku ili znanstvenu tajnu;

O onome što je stranka povjerila svjedoku kao svom punomoćniku; O onome o čemu se stranka ili druga osoba ispovijedala svjedoku kao vjerskom ispovjedniku. Svjedok se može osloboditi dužnosti svjedočenja i o pojedinim drugim činjenicama kad iznese

važne razloge za to. Ako je potrebno, on treba te razloge da učini vjerovatnim. Svjedok ne može zbog opasnosti od kakve imovinske štete uskratiti svjedočenje o pravnim

poslovima pri kojima je bio prisutan kao svjedok, pisar ili posrednik, o radnjama koje je u vezi sa spornim pitanjem poduzeo kao pravni prethodnik ili zastupnik jedne od stranaka, kao i o svakoj onoj radnji o kojoj je na osnovu posebnih propisa dužan podnijeti prijavu ili dati izjavu.

61

ZAKONSKE MJERE ZA OBEZBJEĐENJE IZVOĐENJA SVJEDOČENJAZa one svjedoke koji su uredno pozvani a ne dođu po pozivu i izostanak ne opravdaju ili se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalje sa mjesta gdje se trebaju saslušati, mogu se primjeniti sljedeće mjere :

1. Prinudno dovođenje;

2. Naknada troškova prinudnog dovođenja;

3. Novčana kazna do 50 KM , i

4. Naknada troškova postupka izazvanih izostankom

Moguće je da dođe do primjene svih ovih mjera kumulativno, a mogu se primjeniti samo neke od njih, što zavisi od svakog konkretnog slučaja. Zakon u određenom smislu predviđa i rehabilitaciju kažnjenih svjedoka. Tako svjedoku koji naknadno opravda izostanak poništit će se zaključak o kazni ili troškovima (obavezna rehabilitacija), a svjedoku koji naknadno pristane da svjedoči može se poništiti sam zaključak o kazni (fakultativna rehabilitacija).POSTUPAK IZVOĐENJA SVJEDOČENJANa početku izvođenja dokaznog sredstva svjedočenja svjedok se obavezno upozorava da je dužan govoriti istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da može na svoj iskaz biti zaklet. Kod saslušanja svjedoka zakon je propisao određena pravila i to :

- Da se svjedoci saslušavaju pojedinačno;

- Da se vjedoci, po potrebi, mogu ponovno saslušati ili suočiti sa drugim svjedocima;

- Da će se svjedoci prije davanja iskaza ispitati o ličnim podaci;

- Da svjedoku nije dozvoljeno postavljati pitanja koja ga navode kakv bi odgovor trebao dati;

- Da svjedoku nije dozvoljeno postavljati pitanja kojima se može zastrašiti ili zbuniti;

- Da se bolesni ili tjelesno nesposobni svjedoci mogu ispitati u svom stanu;

- Da će se svjedok na kraju obavezno upitati otkud mu je poznato ono o čemu je svjedočio;

- Da svjedoke koji ne znaju jezik na kome se vodi postupak treba ispitati preko tumača, a gluhonijemi pismeno ili tumača koji se sa njima može sporazumijeti.

DOKAZ VJEŠTACIMADokazivanje vještacima podrazumijeva službenu radnju procesnog karaktera za koju je potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže službena osoba koja vodi postupak na osnovu koje se utvrđuje ili ocjenjuje neka činjenica koja je važna za rješavanje upravne stvari. Dokazivanje vještacima izvodi se po prijedlogu stranke i po službenoj dužnosti. Vještak ne može biti :

Lice koje učestvuje u postupku, i

Lice koje bi svojom izjavom, tj iskazom povrijedilo kakvu tajnu

62

Vještačenje se vrši tako što se prija samog vještačenja vještak upozorava na dužnost pravilnog i stručnog davanja mišljenja. DOKAZ UVIĐAJEMUviđaj je procesna radnja u upravnom postupku koja se preduzima kada je potrebno neposredno opažati činjenice od službenog lica koje vodi upravni postupak.uvižaj se vrši na prijedlog stranke ili po incijativi službenog lica kada je za utvrđivanje nek činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno opažanje službene osobe koja vodi postupak. Uviđaj se može vršiti i uz prisustvo vještaka.DOKAZ USMENOM IZJAVOM STRANKEDokaz usmenom izjavom stranke jeste ograničeno dokazno sredstvo budući da su stranke sasvim zainteresirane za ishod rješenja upravne stvari. Usmeno dana izjava može se uzeti kao dokazno sredstvo za utvrđivanje određene činjenice u sljedećim slučajevima :

1. Ako za utvrđivanje činjenica ne postoji neposredan dokaz nego indicija na osnovu postojanja nekih drugih činjenica;

2. Ako se takva činjenica ne može utvrditi na osnovi drugih dokaznih sredstava (isprava, svjedoka, vještaka)

DONOŠENJE RJEŠENJAUpravni postupak se okončava donošenjem rješenja. Rješenje je upravni akt kojim se odlučuje o predmetu postupka, odnosno o glavnoj stvari. Druga vrsta akata u upravnom postupku su zaključci. Zaključcima se odlučuje o svim pitanjima koja se tiču postupka i o pitanjima koja su kao sporedna pojava u vezi sa sprovođenjem postupka, a ne rješavaju se rješenjem. Rješenje donosi organ odnosno rukovodilac organa ili službeno lice ovlašteno za rješavanje, dok zaključak donosi službeno lice koje vrši onu radnju postupka pri kojoj se pojavilo pitanje koje je predmet zaključka. Rješenja su u pismenom obliku, a zakljuičci se saopćavaju usmeno. Rješenje je konkretni, pojedinačni upravni akt. Ono je autoritativni akt, a ne akt poslovanja. Rješenja mogu da donesu inokosni organi vlasti, kolegijalni organi i organizacije ili zajednice. Zakon o upravnom postupku Bosne i Hercegovine propisao je slijedeće:

Organ koji donosi rješenje sastavlja i šalje ga sa spisima predmeta na suglasnost drugom organu, koji može dati suglasnost potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U takvom slucaju rješenje je doneseno kad je drugi organ dao suglasnost, a smatra se aktom organa koji je doniorješenje;

Kad je zakonom ili drugim propisom određeno da je nadležni organ dužan da prije donošenja rjeđenja pribavi mišljenje drugog organa, rješenje se može donijeti samo poslije pribavljenog mišljenja;

Organ čija je suglasnost ili mišljenje, odnosno potvrda ili odobrenje potrebno za donošenje rješenja dužan je suglasnost ili mišljenje, odnosno potvrdu ili odobrenje dati u roku od 15 dana od dana kada mu je zatraženo, ako posebnim propisima nije određen drugi rok.

Ako taj organ u tom roku ne izda svoj akt i ne dostavi ga organu koji donosi rješenje, kojim daje ili odbija suglasnost, potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje, smatra se da je dao suglasnost, potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje, a ako ne da nikakvo izjašnjenje, nadležni organ može donijeti rješenje i bez pribavljene suglasnosti ili mišljenja, odnosno potvrde ili odobrenja, ako posebnim propisima nije

63

drugačije određeno. Zaključke može donositi samostalno službeno lice koje vrši onu radnju postupka pri čijem vršenju se pojavilo pitanje koje je predmet zaključka.

ŽALBENI POSTUPAKŽalba u upravnom postupku predstavlja jedino redovno pravno sredstvo protiv nezakonitog i nepravilnog rješenja donesenog u prvom stepenu kojim nezadovoljna stranka traži od organa uprave neposredno višeg stepena da to rješenje poništi ili izmjeni. Žalba je dopuštena protiv svih rješenj au prvom stepenu. Žalba je procesno pravni institut koji počiva na načelu dvostepenosti postupka. Žalba je vezana za instacioni nadzor, što znači da o njoj odlučuje orga više instance koji je donio akt kojim se osporav žalba.izuzeci koji isključuju pravo na žalbu jesu :

a) Kada je zakonom propisano da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena , ali pod uvjetom da je zaštita orav i zakonitosti osigurana na drugi način;

b) Kada je upravni akt donijelo predstavničko tijelo, politički izvršni organi širih političko teritorijalnih zajednica.

Donošenjem prvostepenog rješenja i njegovim dostavljanjem stranci stvara se mogućnost ulaganja žalbe, pa time i ispitivanje jeli ono pravno valjano. Postoje situacije kada se instanciona kontrola može ostvariti iako prvostepeno rješenje nije uopće donešeno. Radi se o institutu koji se u pravnoj teoriji naziva šutnjom uprave ili administracije i do nje dolazi ukoliko nadležni organ protiv čijeg je rješenja žalba dopuštena ne donese rješenj ei ne dostavi ga stranci u predviđenom roku. Obavezni elementi žalbe su :

a) Broj i datum rješenja koje se pobijab) Organ koji je donio rješenjec) U kom pogledu je stranka nezadovoljna rješenjem

Od neobaveznih elemenata ZUP navodi samo obrazloženje žalbe.Žalba se uvijek podnosi odnosno izjavljuje organu višeg stepena, dok se žalba uvijek predaje organu koji je donio prvostepeno rješenje. Može se predati neposredno, bilo pismeno ili usmeno, izjaviti u zapisnik, ili poslati poštom. Stranke mogu predati žalbu neposredno drugostepenom organu. ZUP određuje drugostepenu nadležnost na sljedeći način :

Rješava organ koji je bio nadležan da rješava o žalbi protiv rješenja organa koji je izdao pobijeno rješenje

Ako je u pitanju složeno rješenje koje je donio jedan organ uz saglasnost drugog, o žalbi rješava onaj organ koji inače rješava protiv rješenja organa koji je donio rješenje

O žalbi ne može rješavati orga n neposredno višeg stepena koji bi inače rješavao u drugom stepenu, ukoliko je surađivao s prvostepenim organom, nego samo neposredno viši organ u odnosu na taj organ.

Postoje 3 pretpostavke za izjavljivanje žalbe :1. Da postoji rješenje i da je to rješenje doneseno u prvom stepenu2. Da postoji organ višeg stepena od organa koji je donio prvostepeno rješenje3. Da pravo žalbe nije zakonom izričito izuzeto.

DOPUŠTENOST ŽALBE

64

U pravilu je podnošenje žalbe id stranke dopušteno protiv prvpstepenih rješenja i zaključaka. Izuzetak od dopištenosti žalbe u 1 stepenu postoji u slučaju kada je žalba zakonom isključena. ZUP Federacije propisuje pravo žalbe u sljedećim slučajevima :

a) Protiv rješenja donesenog u 1 stepenu postupka stranka ima pravo žalbe b) Tužitelj, pravobranitelj i dr organi, kada su zakonom ovlašćeni, mogu izjaviti žalbu protiv rješenja

kojim je povrijeđen zakon u korist pojedinca ili pravne osobe, a na štetu javnog interesa.

ROK ZA ŽALBU Opći rok za podnošenje žalbe je 15 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci, ali posebnim zakonom odnosno zakonima može se propisati i kraći tj duži rok. Roka za žalbu počinje teći prvog narednog dana od dana kada je upravni akt uručen stranci. Žalba koja je izjavljena poslije isteka roka za žalbu je neblagovremena (zakasnjela), isto kao i ona koja je izjavljena prije početka roka za žalbu.

SADRŽAJ ŽALBE Žalba mora biti ispravna odnosno mora sadržavati formalne i materiajlne uvjete. U žalbi mora biti anvedeno :

1. Rješenje koje se pobija žalbom2. Naziv organa koji je donio rješenje3. Broj i datum pobijanog rješenja.

Stranka ne mora posebno obrazlagati žalbu, ali je dužna iznijeti u čemu je nezadovoljna pobijenim rješenjem, kao i zbog čega traži poništenje takvog rješenja. Stranka može iznijeti u žalbi nove činjenice i nove žalbe, ali samo u roku za žalbu. Žalbe se izjavljuje dregostepenom organu a predaje se prvostepenom koji je donio rješenje koje se osporav žalbom ili protiv kojeg se ostvaruje žalba. Žalba sadrži dvostruko dejstvo, a ono je :

1. Suspenzivno ili odložno dejstvo - sastoji se u tome što izjavljena žalba zadržava izvršenje rješenja koje je predmetom žalbe. Ono sadrži ne samo izjavljenu žalbu nego i rok za žalbu. Uvjet za postojanje ovog dejstva žalbe je da je ona propisno izjavljena, a postoje izuzeci :a) Kada je to predviđeno zakonomb) Ako se radi o preduzimanju hitnih mjera u javnom interesu koje se ne mogu odgađatic) Ako bi usljed odlaganja izvršenja rješenja bila nanešena šteta nekoj stranci, a koja se ne bi

mogla popraviti.2. Devolutivno dejstvo – sastoji se u tome da o žalbi donosi rješenje organ kome se organ podnosi tj

organ višeg stepena od organa koji je donio rješenje u prvom stepenu koje se žalbom osporava. Izuzeci od ovog dejstva žalbe postoje kada je prvostepeni organ ovlašćen da sam riješi žalbu i da je ne dostavlja organu kojem je žalba izjavljena. To su sljedeći izuzeci :a) Kada se radi o odbacivanju neblagovremene, nedopuštene i od neovlašćenog lica izjavljen

žalbeb) Kada je u pitanju zamjenjivanje prvostepenog rješenja u slučaju pogrešnog rješenja pravnog

pitanja.c) Kada je u pitanju zamjenjivanje rješenja koje se žalbom pobija nakon upotpunjenja postupka

65

d) U slučaju uvažavanja žalbenog zahtjeva i donošenja novog rješenja nakon provedenog ispitnog postupka.

Primjena ovog dejstva žalbe obavezuje prvostepeni otgan da žalbu koju primi pošalje drugostepenom organu nadležnom za rješavanje po žalbi, skupa sa spisima predmeta.

RAD PRVOSTEPENOG ORGANA PO ŽALBIOvaj organ nastavlja svoju aktivnost i nakon podnošenja žalbe protiv njegove odluke. Ovlašćenja prvostepenog organa zadržavaju se i mogu se podjeliti u 2 osnovne grupe :

1. Ovlašćenja čisto procesnog pravnog odnosno nemeritornog karaktera prvostepenog organa – jesu takva ovlašćenja u kojima organ provjerava žalbu, sa aspekta njene formalno pravne ispravnosti u pogledu dopuštenosti, blagovremenosti i izjavljenosti od ovlaštenog lica. Ispravnost žalbe u vezi sa navedenim aspektima mora biti kumulativna. Protiv rješenja kojim se žalba odbacuje stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Ukoliko prvostepeni organ smatra da je izjavljena žalba dopuštena on može naći da je žalba opravdana, da provedeni postupak nije bio potpun i da je rješenje doneseno u skraćenom postupku.

2. Meritorna ovlašćenja u odnosu na vlastiti akt – u ovom postupku prvostepeni organ može postupati na 4 načina, koji jedan drugi isključuju, a to su :

Najvažnije ovlašćenje prvostepenog organa jeste njegovo pravo da donese novo prvostepeno rješenje kojim se u cjelini stvar rješava drugačije. Protiv ovog rješenja stranka ima pravo žalbe.

Prvostepeni organ dužan je upotpuniti već provedeni postupak ako utvrdi da je on nepotpun. I protiv ovog rješenja stranka ima pravo žalbe.

Prvostepeni organ dužan je provesti poseban ispitni postupak u slučajevima kada je rješenje doneseno bez prethodno provedenog posebnog ispitnog postupka koji je u smislu odredaba ZUP-a bio obavezan i kada je rješenje doneseno po skraćenom postupku, a stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja

Ako prvostepeni organ koristeći svoja ovlašćenja, nije odbacio žalbu niti je zamjanio svoje prvostepeno rješenje novim dužan je bez odgažanja a najkasnije u roku 8 dana od dana prijema žalbe poslati žalbu nadležnom organu na rješavanje.

Prvostepeni organ može upotpuniti postupak ako smatra da je žalba stranke opravdana, anije potrebno provoditi novi ispitni postupak. Organ će upotpuniti postupak u slučajevima :

1. Kada je žalilac iznio u svojoj žalbi takve činjenice i dokaze koji bi mogli biti od uticaja na drugačije rješenje upravne stvari

2. Ako je žaliocu morala biti dana mogučnost da učestvuje u postupku koji j eprethodio donošenju rješenja, a takva mu mogućnost nije bila dana

3. Ako je žaliocu bila dana mogućnost da učestvuje u postupku koji je prethodio donošenju rješenja, a on je propustio da je koristi, ali je u žalbi opravdao to propuštanje.

RJEŠAVANJE DRUGOSTEPENOG ORGANA PO ŽALBI

66

Postupanje ovog organa sastoji se iz dvojakog preduzimanja određenih radnji u sljedećim postupcima:1. PRETHODNI POSTUPAK – koji prethodi rješavanju po žalbi, drugostepeni organ ispituje žalbu

jeli blagovremena, dopuštena i izjavljena od ovlašćenog lica. Ukoliko postoji samo 1 od tri navedena uvjeta žalba se odbacuje rješenjem. Drugostepeni organ će povodom žalbe oglasiti rješenje ništavim onda kada utvrdi da je u prvostepenom postupku učinjena takva nepravilnost koja rješenje čini ništavim.

2. REDOVNI POSTUPAK – drugostepenog organa po žalbi znači meritorno raspravljanje o žalbenim navodima. On pošinje u zavisnosti od toga jeli prvostepeni organ odbacio žalbu kao neispravnu ili je nije odbacio odnosno ukoliko to nije uradio drugostepeni organ. Ukoliko drugostepeni organ ne odbaci žalburadi očiglednih nedostataka u prvostepenom rješenju koji dovode do poništavanja rješenja ili zbog ništavosti, započet će se tzv redovni postupak po žalbi u kojem se meritorno raspravlja predmet žalbe. Drugostepeni organ donijet će odluku u vidu rješenja kojim će :a) Odbiti žalbub) Poništiti prvostepeno rješenje u cjelosti ili djelimično i c) Izmjeniti rješenje u cjelosti ili djelimično

ODBIJANJE ŽALBE Drugostepeni organ će odbiti žalbu u sljedećim slučajevima :

1. Ako je žalba neosnovan tj kada je rješenje pravilno doneseno2. Ako je u prvostepenom postupku bilo nedostataka, ali oni nisu bili takvi da su bili od uticaja na

rješenje upravne stvari i3. Ako drugostepeni organ nađe da je prvosteprno rješenje zasnovano na zakonu, ali ne iz razloga

koji su u rješenju navedeni, nego iz drugih.

PONIŠTAVANJE RJEŠENJAPoništavanje prvostepenog rješenja dolazi u obzir u slučaju kada drugistepeni organ ocjenjujući pravilnost prvostepenog postupka utvrdi da su u tom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene ili da se u postupki nije vodilo računa o pravilima postupka koji su bili od uticaja na rješenje upravne stvari. Poništavajući prvostepeno rješenje drugostepeni organ može postupiti na dva načina :

a) Sam riješiti stvar (meritorno rješenje) – u ovom slučaju organ može donijeti rješenje bilo na osnovu već utvrđenih činjenica u prvostepenom postupku, bilo na način da će postupak upotpuniti sam ili da će tražiti da to učini prvostepeni organ.

b) Vratiti predmet na ponovni postupak prvostepenom organu – znači kada drugostepeni organ utvrdi da je prvostepeno rješenje donio nadležan organ nakon poništavanja vraća predmet prvostepenom organu, ali ne onom koji je rješenje donio već nadležnom organu.

67

Razlozi zbog kojih drugostepeni orga n može poništiti prvostepeno rješenje po žalbi stranke mogu se podijeliti na :

1. FORMALNO- PRAVNE – poništit će rješenje iz formalno pravnih razloga u sljedećim slučajevima :

Ako su činjenice u prvostepenom postupku nepotpuno ili pogrešno utvrđene – događa se u slučaju kada je prvostepeno rješenje doneseno bez potpuno i pravilno utvrđenih činjenica.

Ako postoji povreda pravila postupka koja je bila od utica ja na rješenje upravne stvari – dolazi u slučaju kada je od drugog stepenog organa utvrđeno da su u prvostepenom postupku učinjene povrede pravila postupka. Povrede postupka ne utječu uvijek na rješavanje stvari pa se radi toga one dijele na one koje ne utječu na rješenje stvari tzv nebitne povrede i povrede koje utiču odnosno koje su mogle uticati na rješavanj estvari tzv bitne povrede. Bitne povrede se diejle na apsolutne koje u svakom slučaju dovode do poništavanja rješenja i na njih se pazi po službenoj dužnosti. Relativno bitne povrede su takve povrede postupka koje su mogle utjecati na rješenje upravne stvari.

Poništavanje rješenja ako postoji pogrešna ocjena dokaza u prvostepenom rješenju- događa se u slučaju kada su u prvostepenom postupku pogrešno ocijenjeni dokazi.

Poništavanje rješenja ako je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešen zaključak – dolazi u slučaju kada je iz pravilno utvrđenih činjenic aizveden pogrešan zaključak.

Poništavanje rješenja ako postoji nejasnost dispozitiva pobijanog rješenja – dolazi u slučaju kad aje dispozitiv rješenja nejasan.

Poništavanje rješenja ako postoji proturječnost dispozitiva s obrazčoženjem rješenje – dogodit će se u slučaju kada obrazložennje nije u skladu s dispozitivom.

2. MATERIJALNO- PRAVNE – drugostepeni organ će poništiti rješenje iz ovih razloga u sljedećim slučajevima:

Kada postoji pogrešna primjena pravnog propisa na osnovu koje g se rješava upravna stvar – postoji u slučaju kada prvostepeni organ nije primjenbio odredbu iz zakona, drugog propisa ili akta, koji je trebao primjeniti, odnosno kad takvu odredbu nije pravilno primjenio

Nepravilno primjenjena slobodna ocjena – ako drugostepeni organ nađe da slobodna ocjena nije donesena u smislu cjelishodnosti odnosno da je na osnovu diskrecione ocjene trebalo donijeti drugačiji upravni akt nego što je pobijano rješenje prvostepenog organa.

IZMJENA RJEŠENJADrugostepeni organ će svojim rješenjem izmjeniti prvostepeno rješenje kad ustanovi da je ono pravilno u pogledu utvrđenih činjenica i u pogledu primnjene zakona, ali da se cilj radi kojeg je rješenje doneseno može postići i drugim sredstvima koja su povoljnija za stranku. Da bi drugostepeni organ mogao izmjeniti prvostepeno rješenje preko zahtjeva žalioca odnosno da bi mogao primjeniti institut reformatio in melius potrebno je ispunjenje sljedećih uvjeta :

68

Da se prvostepeno rješenje mijenja samo u okviru zahtjeva postavljenog u upravnom postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja, što znači da drugostepeni organ može izmijeniti prvostepeno rješenje na bolje za žalioca, i

Da se izmjenom rješenja mimo zahtjeva koji je postavljen u žalbi ne mijenja zahtjev drugog lica.

U pogledu izmjene prvostepenog rješenja na štetu žalioca, primjenom instituta reformatio in peius, drugostepeni organ može izmjeniti rješenje iz razloga koje predviđa zakon :

Ako je prvostepeno rješenje kojim je žaliocu priznato neko pravo tako pogrešno da bi se moglo poništiti ili ukinuti po pravu nadzora,

Ako je izvršno rješenje takvo da bi se moglo ukinuti u cilju zaštite javnog interesa, i Ako je rješenje takvo da sadržava nepravilnosti zbog kojih se može oglasiti ništavim.

OGLAŠAVANJE RJEŠENJA NIŠTAVIM Spada u grupu vanrednih pravnih sredstava. Oglašavanje ništavim vrši se u odnosu na rješenje:

1. Koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudsjke nadležnosti ili u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku

2. Koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko kr djelo kažnjivo po kr zakonu,3. Čije izvršenje uopće nije moguće,4. Koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje rješenje stranka nije naknadno

izrišito ili prešutno pristala i 5. Koje sadrži neku nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog

ništavosti

ŽALBA KAD PRVOSTEPENO RJEŠENJ NIJE DONESENO U ZAKONSKOM ROKU Ima svoje specifičnosti. Prije svega, to je žalba protiv „šutnje uprave“ zbog tzv nepostojećeg rješenja koja se izjavljuje drugostepenom organu od stranke po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku. U slučaju šutnje uprave od strane prvostepenog organa stranka ima pravo podnošenja žalbe drugostepenom organu. Čim primi žalbu stranke drugostepeni organ će u roku od 3 dana od prijema žalbe zatražiti od prvostepenog organa dostavljanje svih spisa obješnjenje o razlozima zbog kojih nije donio rješenje u propisanom roku, te odrediti primjeran rok koji ne smije biti duži od 15 dana. Ukoliko utvrdi da su razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno opravdani odrediće rok prvostepenom organu za donošenje rješenja koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu spise predmeta na rješavanje. Ukoliko utvrdi da su arzlozi neopravdani, rješit će upravnu stvar prama stanju spisa i donijeti svoje rješenje ako je to moguće. Ukoliko utvrdi da se prema stanju spisa stvar ne može riješiti organ će provesti ispitni postupak i donijeti rješenje. Konačno rješenje drugostepeni organ dostavlja stranci putem prvostepenog organa u roku 5 dana od dana prijema spisa.

69

IZVRŠENJE RJEŠENJA Dolazi nakon žalbenog postupka. Radi se o prinudnom izvršenju onoga o čemu je rješenjem odlučeno i taj postupak ne može biti sprječen ako je rješenje konačno. Svrha i cilj upravnog postupka bit će ostvareni onda kade se uskladi stvarno odnosno činjenično stanje stvari s onim koje je određeno dispozitivom a koje proizlazi iz zakona. Radnja administrativnog izvršenja rješenja procesna je djelatnost kojoj je cilj da činjenično i pravno stanje kojim je stranci nametnuta neka obaveza dovede u sklad. Predmet postupka su ona rješenja kojim se tsranci nameće neka obaveza koju stranka , po isteku ostavljenog roka, nije dobrovoljno ispunila. Samo u izuzetnim slučajevima može doći do prinudnog izvršenja rješenja kojima je stranci priznato neko pravo koje ona nije u stanju ostvariti bez prinudnog djelovanja nekog organa. Kad se radi o negativnim rješenjima u kojima stranka rješenjem nije ostvarila neko pravo koje je zahtjevala neće doći do izvršenja jer nije nastupila nikakva nova faktičjka situacija koja zahtjeva postupanje organa. Rješenje koje je doneseno u upravnom postupku može se prinudno izvršiti samo ako postane izvršno. Prvostepeno rješenje postaje izvršno u sljedećim slučajevima :

1. Istekom roka za žalbu ako ista nije izjavljena2. Dostavom rješenja stranci ako ista nije dopuštena3. Dostavom rješenja stranci ako ista ne odgađa izvršenje i4. Dostavom rješennja stranci kojom se žalba odbacuje ili odbija

Drugostepeno rješenje kojim je izmjenjeno prvostepeno postaje izvršno kad se dostavi stranci.

OSNOVNE VRSTE IZVRŠENJA RJEŠENJARazlikujem 2 osnovne vrste izvršenja :

a) Administrativno – jeste ono izvršenje koje prinudnim putem provode administrativni organi po odredbama ZUP-a odnosno po odredbama posebnog upravnog postupka. Provodi se radi ostvarivanja nenovčanih potraživanja, tj onda kada je obaveza izvršenja neke radnje djelatnost koju to lice ostvaruje na osnovu rješenja nadležnog organa uprave.

b) Sudsko – jeste ono izvršenje koje prinudnim putem provode sudski organi kada je stranci rješenjem nametnuta neka novčana obaveza. Provodi se kada je stranka dušna isplatiti određenu sumu novca.

Predmet izvršenja Ukoliko je predmet izvršenja čovjek onda se ono provodi neposrednim izvršenjem i to djelovanjem na njegovu psihu da nešto učini ili propusti. Ukoliko je predmet izvršenja neka imovina onda se izvršenje sastoji u oduzimanju pojedinih predmeta ili prava iz imovine dužnika tj u oduzimanju cijele imovine radi namirenja potraživanja. ORGAN IZVRŠENJA I UŠESNICI UPRAVNOG IZVRŠNOG POSTUPKAUčesnici UPR. IZVRŠNOG POSTUPKA JESU :

1. Organ koji provodi izvršenje – jeste onaj organ koji je rješavao u 1 stepenu, ako posebnim propisoam nije zato određen neki drugi organ. Ukoliko je propisom određeno da izvršenje ne može provoditi organ koji je rješavao u 1 stepenu, niti je određen 2 organ tada administrativno

70

izvršenje provodi općinski organ uprave nadležan za poslove opće uprave na čijem se području nalazi prebivalište, tj boravište izvršenika.

2. Izvršenik – je lice protiv kojeg se provodi izvršenje tj ono lice na koje glasi dispozicija koja upućuje na neku obavezu koja proizlazi iz dispozitiva rješenja, zapisnika ili zaključka.

3. Tražilac izvršenja – jeste protivna stranka u dvostranačkim ili višestranačkim ušpravnim stvarima u čijem se interesu i po čijem se prijedlogu provodi izvršenje.

NAČINI PROVOĐENJA ADMINISTRATIVNOG IZVRŠENJAProvodi organ koji je o upravnoj stvari rješavao u 1 stepenu, a provodi se na temelju rješenja koje je postalo izvršno iz zaključka o dozvoli rješenja. Postoje 3 načina izvršenja i to :

1. Izvršenje preko drugih lica – provodi se zavisno od toga sastoji li se izvršenikova obaveza u izvršenju radnje koju može izvršiti i druga osoba, a izvršenik je uopšte ne izvrši ili je ne izvrši u cjelosti.

2. Izvršenje putem prinude – radi se o posrednoj prinudi kojom se izvršenik prinuđava da izvrši neku obavezu u vidu radnje činjenja ili propuštanja koja je po svojoj prirodi nezamjenjiva, što znači da tu obavezu ne može umjesto izvršenika obaviti neko drugo lice.

3. Izvršenje putem neposredne prinude – izvršava se putem neposredne fizičke prinude a podrazumijeva prisiljavanje izvršenika da itvrši određene obaveze.

OBUSTAVLJANJE I ODLAGANJE IZVRŠENJAAdministrativno izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnoszi u sljedećim slučajevima :

1. Ako je obaveza izvršena2. Ako je izvršenje nije uopće dopušteno3. Ako se provodi prema licu koje nije u obavezi4. Ako tražitelj izvršenja odustane od svog zahtjeva i5. Ako je izvršno rješenje poništeno ili ukinuto.

Administrativno izvršenj odložit će se zaključkom ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obavez izvršeniku dozvoljeno određeno vremendko čekanje koje služi kao dodatna mogućnost izvršenika za dobrovoljno ispunjenje svoje obaveze.IZVRŠENJE RADI OSIGURANJAPredstavlja odstupanje od osnovnog načela da se izvršava ono rješenje koje je postalo izvršno. Ovo odstupanje može se primjeniti samo kada su ispunjeni određeni zakonski uvjeti. Može se dozvoliti zaključkom i kad nije postalo izvršno, ali samo u slučaju kad je to neophodno radi osiguranja njegovog izvršenja zbog opasnosti da bi moglo biti osujećeno ili otežano nakon što rješenje postane izvršno. Da bi se moglo provesti izvršenje rješenja prije nego je ono postalo izvršno, važan uvjet jeste postoja je realne i objektivne opasnosti da se ono neće moći izvršiti. PRIVREMENI ZAKLJUČAK O OSIGURANJU Znači još veće odstupanje od osnovnih načela s kojim se pristupa izvršenju obaveze o kojoj nije ni doneseno nikakvo rješenje. Za donošenje privremenog zaključka potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti :

a) Da postoji obaveza stranke ili je učinjna barem vjerovatnim npr. kupovina nekretnine na koju stranka nema namjeru platit porez i

b) Da postoji opasnost da će stranka spriječiti ili znatno otežati izvršenje svoje obaveze

71

VANREDNA PRAVNA SREDSTVAKada se govori o upravnom postupku potrebno je napomenuti da su organi koji vode upravni postupak dužni omogućiti strankama zaštitu i ostvarivanje njihovih prava propisanoh Ustavom BIH. Stranka ima pravo na zaštiti tokom cijelog postupka, odnosno nakon donošenja rješenja u upravnom postupku. Ako stranka nije zadovoljna, na raspolaganju joj stoje redovna i vanredna pravna sredstva, odnosno pravni lijekovi. Jedino redovno sredstvo zaštite je žalba.U upravnom-procesnom zakonodavstvu BiH postoje sljedeća vanredna pravna sredstva koja je moguće upotrijebiti, a to su :

1. ponavljanje ili obnova postupka;

2. mjenjanje ili poništavanje rješenja u vezi sa upravnim nadzorom;

3. zahtjev za zaštitu zakonitosti;

4. poništavanje ili ukidanje rješenja po pravu nadzora;

5. ukidanje ili mjenjanje pravosnažnog rješenja uz pristanak ili po zahtjevu stranke;

6. vanredno ukidanje rješenja

7. oglašavanje rješenja ništavim.

PONAVLJANJE ILI OBNOVA POSTUPKAJeste vanredni, i svakako, najznačajniji pravni lijek. Naziv vanredni upućuje na činjenicu da se postupak može pokrenuti tek nakon isteka roka za žalbu, tj okončanja upravnog postupka. Bitan uvjet za obnovu postupka je to da je rješenje postalo KONAČNO, odnosno da je rješenje postalo PRAVOSNAŽNO. Znači konačnost mora postojati, dok pravosnažnost može postojati.Opći uvjeti za ponavljanje postupka jesu da je upravni postupak okončan u određenoj upravnoj stvari, odnosno da je doneseno rješenjekoje je konačno u upravnom postupku. Ponavljanje ili obnova postupka može se tražiti i protiv konačnog rješenja protiv kojeg je pokrenut upravni spor, i to u vrijeme dok se spor vodi, kao i u slučaju kada je spor okončan, bilo odbacicanjem ili odbijanjem žalbe.RAZLOZI ZA PONAVLJANJE POSTUPKATo su sljedeći razlozi :

1. ako se sazna za nove činjenice, nađe ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi, koji bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja

2. u slučaju kada je rješenje doneseno na osnovu lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka, vještaka ili kao posljedica kr djela

3. ako se rješenje zasniva na presudi donesenoj u krivičnom postupku, a ta presuda je kasnije pravosnažno ukinuta

4. ako je rješenje povoljno za stranku doneseno na osnovu neistinitih navoda stranke kojim je organ vodio postupak bio doveden u zabludu

72

5. ako se rješenje organa koji je vodio postupak zasniva na nekom prethodnom pitanju, a nadležni organ je to pitanje rješio kasnije u bitnim tačkama drugačije

6. ako je u donošenju rješenja učestvovalo službeno lice koje je moralo biti izuzeto

7. ako je rješenje donijelo službeno lice nadležnog organa koje nije bilo ovlašćeno za njegovo donošenje

8. ako kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavao u sastavu prema propisima ili ako za rješenje nije glasala propisana većina

9. ako licu koje je trebalo da učestvuje u postupku u svojstvu stranke nije bila dana mogućnost da učestvuje u postupku

10. ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik, a po zakonu je trebalo da je zastupa

11. ako licu koje je učestvovalo u postupku nije bila dana mogućnost da se služi svojim jezikom.

NOVE ČINJENICE ILI NOVI DOKAZI KOJI NISU BILI POZNATI PRIJE DONOŠENJA RJEŠENJAPod novim činjenicama smatraju se činjenice koje su postojale u vrijeme vođenja postupka, ali se zanjih nije znalo. Dakle, radi se o starim ili novim činjenicama, zavisno od toga jesu li bile poznate ili utvrđene u ranijem postupku ili se za njih saznalo nakon okončanj postupka. Kao novi dokazi smatraju se dokazi za koje se u prijašnjem postupku nije znalo ili se znalo ali iz bilo kojih razloga nisu mogli biti pribavljeni i upotrijebljeni za vrijeme vođenja ranijeg postupka.Pod lažnim ispravama smatraju se bilo javna ili privatna isprava u kojoj su navedeni lažni podaci i na osnovu koje je doneseno rješenje s lažnim podacima o činjenicama. To predstavlja krivično djelo falsificiranja isprave po KZ –u FBIH. Razlog za obnovu postupka ako se rješenje temelji na presudi donesenoj u krivičnom postupku ili u postupku u privrednom prestupu koja je bila činjenična osnova za donošenje rješenja ili zaključka, ali ta presuda je kasnije ukinuta. Rješenje koje je organ donio na osnovu lažne izjave stranke čime je ona dovela u zabludu organ uprave, donosi se u slučaju kada za određene činjenice ne postoji neposredan dokaz odnosno kad se takva činjenica ne može utvrditi na osnovu drugih dokaznih sredstava. Zakonom je propisano da izjava stranke može poslužiti kao dokazno sredstvo. Za obnovu postupka, kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uslovi :

da se rješenje temelji na lažnim navodima stranke

da je stranka imala namjeru da dovede u zabludu organ koji je vodio upravni postupak

da se radi o rješenju povoljnom za stranku

Uvjeti za izuzeće službene osobe Službena osoba će biti izuzeta u sljedećim slučajevima:1. ako je u predmetu u kome vodi postupak: stranka, suovlašćenik, ovlašćenik, vještak,

svjedok, punomoćnik ili zakonski zastupnik.

73

2. ako je sa navedenim licima srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji zaključno sa 4 stepenom, bračni drug ili srodnik po tazbini do 2 stepena zaključno, pa i onda kad je brak prestao

3. ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u odnosu staraoca, usvojica ili hranioca

4. ako je u prvostepenom postupku učestvovalo u vođenju ili donošenju rješenja

Kao osoba koja nije bila ovlašćena donijeti zaključak (rješenje) smatra se svaka druga osoba koja nije ovlašćena donijeti rješenje tj zaključak, za koje se traži obnova postupka. Primjena ovog razloga postoji kada je rješenje donijela službena osoba nadležnog organa koja prema propisima i drugim aktima inače nije ovlašćena rješavati u upravnom postupku. Stranka po čijem zahtjevu je pokrenut postupak ili protiv kojeg je pokrenut postupak ima pravo učestvovati u postupku, odnosno da u postupku zaštit svoja prava i interese.U slučaju da stranku nije zastupao zakonski zastupnik, a trebao ju je zastupati znači da stranka nije preko svog zastupnika učestvovala u postupku. Organ koji vodi postupak dužan je obezbijediti i osigurati ravnopravnu upotrebu bosanskog i hrvatskog jezika.

DALJNJI UVJETI ZA PONAVLJANJE UPRAVNOG POSTUPKA Su sljedeći:

1. ako se sazna za nove činjenice, nađe ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi, koji bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja

2. ako je u donošenju rješenja učestvovalo službeno lice koje je moralo biti izuzeto

3. ako je rješenje donijelo službeno lice nadležnog organa koje nije bilo ovlašćeno za njegovo donošenje

4. ako kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavao u sastavu prema propisima ili ako za rješenje nije glasala propisana većina

5. ako licu koje je učestvovalo u postupku nije bila dana mogućnost da se služi svojim jezikom.

ROK ZA TRAŽENJE PONAVLJANJ UPRAVNOG POSTUPKA Ukoliko su ispunjeni uvjeti za obnovu postupka, nadležni organ će donijeti zaključak kojim se dozvoljava obnova postupka, u kome će navesti radi li se o potpunoj ili djelimičnoj obnovi zavisno o kojem razlogu se radi.Postoje dva roka za traženje ponavljanja upravnog spora:

1. SUBJEKTIVNI ROK – je rok koji se odnosi samo na stranku, a to znači i na javnog tužioca, ali ne i na organ koji ponavljanje okončanog upravnog postupka može inače pokrenuti i provesti po službenoj dužnosti.

74

Računa se u sljedećim slučajevima : kad su u pitanju nove činjenice ili novi dokazi koji nisu bili poznati prije donošenja

rješenja

ako je rješenje doneseno na osnovu lažne isprave ili se zasniva na presudi iz krivičnog postupka koja je kasnije pravosnažno ukinuta

ako se rješenje organ koji je vodio postupak zasniva na nekom prethodnom pitanju, a nadležni organ je to pitanje rješio kasnije u bitnim tačkama drugačije, od dana kad je stranka mogla upotrijebiti novi akt

ako je rješenje povoljno za stranku doneseno na osnovu neistinitih navoda stranke kojim je organ vodio postupak bio doveden u zabludu

ako je u donošenju rješenja učestvovalo službeno lice koje je moralo biti izuzeto

ako je rješenje donijelo službeno lice nadležnog organa koje nije bilo ovlašćeno za njegovo donošenje

ako kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavao u sastavu prema propisima ili ako za rješenje nije glasala propisana većina

ako licu koje je trebalo da učestvuje u postupku u svojstvu stranke nije bila dana mogućnost da učestvuje u postupku

ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik, a po zakonu je trebalo da je zastupa

ako licu koje je učestvovalo u postupku nije bila dana mogućnost da se služi svojim jezikom, od dana kad je rješenje dostavljeno stranci

2. OBJEKTIVNI ROK - nakon protek vremena od 5 godina od dana dostavljanja rješenja stranci obnovu postupka ne može tražiti niti stranka niti je organ može pokrenuti po službenoj dužnosti. Ovaj rok počinje teći od dana kad je stranci dostavljeno rješenje, a za organ od dana donošenja rješenja. Nakon ovih rokova stranka ne može tražiti obnovu postupka. Izuzetno, stranka može tražiti obnovu postupka i nakon pet godina u slučajevima :

ako je rješenje doneseno na osnovu lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka, vještaka ili kao posljedica kr djela kažnjivog po KZ –u

ako je rješenje zasnovano na presudi donesenoj u krivičnom postupku, a ta presuda je kasnije pravosnažno ukinuta

ako se rješenje organa koji je vodio postupak zasniva na nekom prethodnom pitanju, a nadležni organ je to pitanje rješio kasnije u bitnim tačkama drugačije.

RJEŠAVANJE O PONAVLJANJU POSTUPKA

75

Ponavljanje upravnog postupka može se provesti po prijedlogu stranke ili po zahtjevu javnog tužioca, kao i po službenoj dužnosti organa uprave nadležnog za postupanje u konkretnoj upravnoj stvari. Prijedlog za obnovu upravnog postupka nema odložno dejstvo.ZUP- u regulirane su situacije kad se obnova postupka može tražiti i nakon proteka roka od 5 godina i to :

ako je rješenje doneseno na osnovu lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka, vještaka ili kao posljedica kr djela

ako je rješenje zasnovano na presudi donesenoj u krivičnom postupku, a ta presuda je kasnije pravosnažno ukinuta

ako se rješenje organa koji je vodio postupak zasniva na nekom prethodnom pitanju, a nadležni organ je to pitanje rješio kasnije u bitnim tačkama drugačije.

Dakle stranka se treba pridržavati subjektivnog roka od 30 dana jer ako propusti u tom roku tražiti obnovu postupka ništa joj ne znači objektivni rok od 5 godina ako je prvobitno trebala iznijeti neke nove činjenice ili dokaze.MIJENJANJE ILI PONIŠTAVANJE RJEŠENJA U VEZI S UPRAVNIM SPOROMPredstavlja poseban slučaj poništavanja, ukidanja i mjenjanja rješenja zajedno sa ostalim vrstama pravnih sredstava. Ovo rješenje nadležni organ će donijeti ex officio nakon što utvrdi da su navodi u tužbi tačni i da je ona osnovana odnosno kad mu sud nakon proučavanja dostavi tužbu na odgovor. Tuženi u pravnom postupku može poništiti ili izmijeniti svoje rješenje samo ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

da je protiv konačnog rješenja pokrenut upravni spor

da po tužbi sud nije donio svoju odluku

da organ uvažava sve zahtjeve tužbe odnosno smatra da :

1. je nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

2. je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak

3. se u upravnom postupku nije vodilo računa o pravilima tog postupka

4. osporeno rješenje sadrži bitne nedostatke koji sprječavaju ocjenu njegove zakonitosti

5. što osporeno rješenje sadrži razloge njegove ništavnosti

6. što je osporeno rješenje protivno toj presudi

7. da se time vrijeđaju prava stranke ili treće osobe u upravnom postupku

Nakon pokretanja upravnog spoora protiv konačnog upravnog akta kojeg je sam izdao, upravni organ može postupiti dvojako. Može ostati pasivan i neintervenirati, te time ostati pri svojoj odluci iz rješenja, a može i provesti kontrolu i sanirati utvrđene nezakonitosti. Novo rješenje organ uprave dostavit će sudu u vidu obavještenja, nakon čega će sud pozvati stranku da se u roku 15 dana izjasni da li je zadovoljna novim rješenjem ili nije.ZAHTJEV ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI

76

Strogo je formalnopravno ograničeno vanredno pravno sredstvo koje se koristi u slučaju kada dođe do očigledne povrede zakona. Može ga koristiti javni tužilac protiv pravosnažnog rješenja koje je doneseno u upravnoj stvari povodom koje nije osigurana sudska zaštita u upravnom sporu,ali ni neka druga zaštita upravnog spora kada smatra da je tim rješenjem povrijeđen zakon. Također zahtjev za zaštitu ima i pravobranilac BIH. Stranke nisu ovlašćene da koriste ovaj pravni lijek, one daju samo incijativu tužitelju čiji se zahtjev mora odnositi na nezakonitost bez obzira ide li povreda u korist ilina štetu stranke. Zahtjev se podnosi u roku od mjesec dana od dana kada je rješenje dostavljeno tužiocu, a ukoliko mu rješenje nije dostavljeno, zahtjev za zaštitu zakonitosti može se podići u roku od 6 mjeseci od dana kad je rješenje dostavljeno stranci.

PONIŠTAVANJE I UKIDANJE RJEŠENJA PO PRAVU NADZORAOvo vanredno pravno sredstvo predstavlja oblik upravnopravne kontrole upravnih akata kao vrstu službenog nadzora hijerarhijskog karaktera koje ima prvenstveni zadatak zaštitu javnog interesa odnosno zaštitu objektivne zakonitosti. Institut poništavanja i ukidanja rješenja po pravu nadzora predtavlja oblik hijerarhijskog odnosa između organa višeg i nižeg ranga, gdje su organi nižeg podređeni višim organima. Rješenje se može ukinuti ako je njegovim donošenjem došlo do očite povrede materijalnih propisa. Rješenje koje je posljedica prinude, iznude, pritiska i drugih radnji, može se u svako doba poništiti.kad se radi o mjesnoj nenadležnosti rok je jedna godina, a za sve ostale slučajeve rok je 5 godina. Protiv ovog rješenja ne može se uložiti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda. Poništavanje rješenja po pravu nadzora moguće je u sljedećim slučajevima:

1. ako je rješenje u konkretnoj upravnoj stvari donio organ koji je relativno stvarno nenadležan. Treba imati u vidu da apsolutna stvarna nenadležnost upućuje na organ uprave koji je rješavao o stvari iz sudske nadležnosti.

2. ako je u istoj stvari doneseno pravosnažno rješenje kojim je ta stvar drugačije rješena

3. ako je rješenje donio jedan organ bez saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, a to je bilo potrebno

4. ako je rješenje donio mjesno nenadležan organ

5. ako je rješenje doneseno kao posljedica prinude,iznude, ucjene, pritiska ili druge nedozvoljene radnje, kao i uzroka i rješenja, kao posljedica mora postojati i određeni kauzalitet.

Poništavanje rješenja primjenjuje se po službenoj dužnosti. Za poništavanje se strogo ustanovljeni rokovi koji se računaju od dana kad rješenje koje se poništava stekne svojstvo konačnosti – isto važi i za ukidanje.UKIDANJE ILI MJENJANJE PRAVOSNAŽNOG RJEŠENJA UZ PRISTANAK ILI PO ZAHTJEVU STRANKEPredstavlja oblik vanredne upravne samokontrole koje razlikuje dva moguća procesnopravna puta i to :

1. ukidanje i mjenjanje pravosnažnog rješenja kojim je stranka stekla neko pravo i

2. ukidanje i mjenjanje pravosnažnog rješenja koje je nepovoljno za stranku.

Za provođenje ovog vanrednog pravnog sredstva nije predviđen nikakav rok, a ukidanje i mjenjanje pravosnažnog rješenja vrši se novim rješenjem koje koje djeluje ex nunc.

77

UKIDANJE ILI MJENJANJE PRAVOSNAŽNOG RJEŠENJA KOJIM JE STRANKA STEKLA NEKO PRAVODolazi do izražaja kod nepravilne primjene materijalnog zakona,pa je svrha ukidanj i mjenjanja takvog djelovanja usmjerena na to da sadržina pobijanog rješenja bude dovedena u sklad sa zakonom. Da bi došlo do ukidanja pravosnažnog rješenja moraju se ispuniti uslovi :

da postoji pravosnažno rješenje

da organ koji je to rješenje donio smatra da je u njemu nepravilno primjenjeno materijalno pravo

da stranka koja je pravosnažnošću tog rješenja stekla neko pravo pristane na njegovo ukidanje ili mjenjanje

da se ukidanjem ili mjenjanjem ne vrijeđaju prava treće osobe

da se primjena ovog instituta ne protivi zakonu ili drugim propisima, kao ni javnom interesu

Rješenje koje je nepovoljno za stranku može se ukinuti ili izmjeniti naštetu stranke, tako da se obaveza poveća ukidanjem odnosno mjenjanjem rješenja, pa je to i osnovni razlog zbok kojeg je potreban pristanak stranke. Može se koristiti i onda kada je to nepovoljno za stranku, ali uz njen pristanak, osim ako nadležni organ ne nađe da nema potrebe za mjenjanjem ili ukidanjem o čemu je obavezan obavijestiti stranku.VANREDNO UKIDANJE Je vanredno pravno sredstvo kojim se ukidaju samo izvršna rješenja koja su zakonita, ali čije izvršenje stoji u sukobu sa javnim interesom, uz maksimalnu zaštitu stečenih prava.Do vanrednog ukidanja rješenja može doći :

1. kad je nužno ukinuti takvo rješenje da bi se spriječila ili otklonila teška i neposredna opasnost po život i zdravlje ljudi, javnu sigurnost, javni mir i poredak ili javni moral, poremećaj u privredi i sl.

2. kada se sve to ne može uspješno otkloniti drugim pravnim sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava osoba koja su utvrđena u tom rješenju.

OGLAŠAVANJE RJEŠENJA NIŠTAVNIMOva sredstva upravne kontrole primjenjuju se prema onim upravnim aktima koja sadrže teške povrede zakona. Radi se o nepravilnim aktima kojima se vrijeđa zakonski ili podzakonski propis. Razlozi zbog kojih se rješenje može oglašiti ništavnim su sljedeći :

ako se radi o gruboj povredi propisa o nenadležnosti, tzv apsolutna nenadležnost, a ona postoji kada rješenje u upravnom postupku nije doneseno u upravnoj, nego u stvari iz sudske nadležnosti. Relativna nenadležnost je razlog koji povčaći poništavanje rješenja po nadzoru.

Ako bi izvršenje rješenja moglo dovesti do nekog djela kažnjivog po krivičnom zakonu

Ako izvršenje rješenja nije uopće moguće- faktički ili pravno

Ako je rješenje donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke, a stranka nije pristala na rješenje ni naknadno, bilo izričito ili prešutno.

78

Ako rješenje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. RJEŠENJE SE MOŽE OGLASITI NIŠTAVNIM U TOKU CIJELOG POSTUPKA.

UPRAVNI SPOROSNOVI UPRAVNOG SPORAUpravni spor predstavlja oblik sudske kontrole zakonitosti upravnih pojedinačnih akata. Predstavlja vrlo značajno pravno sredstvo zaštite građana, fizičkih i pravnih lica od samovolje i nezakonitosti postupaka organa javne uprave.Razlikujemo :

Materijalni pojam upravnog spora - polazi od karakterističnog materijalno pravnbog obilježja upravnog apora. Najčešće su to predmet i stranka upravnog spora. Predmet uporavnog spora označen je kao razlog njegovog vođenja, dok u vezi sa shvatanjem stranke upravni spor postoji samo kad se stranka u aporu pojavljuje kao uprava, tj subjekt spora. Kod materijalnog upravnog spora radi se o distinkciji između spora, pravnog spora i upravnog spora. Upravno spor predstavlja situaciju koju rješava nadležnisud u kojoj je, jedna stranka obavezno organ uprave koji se javlja kao donosilac upravnog pojedinačnog akta povodom kojeg je nastao spor.

Formalni pojam upravnog apora - pored suprotnih stranaka, tužitelja i tuženog, javlja se i predmet upravnog spora i nadležnost. Formalno shvaćanje se vezuje za 3 formalnopravna elementa i to :

1. prirodu suda koji raspravlja spor

2. posebnost postupka koji se vodi pred sudom i

3. profil stranke koja učestvuje u sporu.

OSNOVNA NAČELA UPRAVNOG SPORA - Načela upravnog spora su :1. načelo zakonitosti

2. načelo dispozicije stranaka

3. naćelo oslanjanja suda na utvrđeno činjenično stanje u upravnom postupku

4. načelo suđenja po sudcu pojedincu odnosno zbornog suđenja

5. načelo sudskog odlučivanja u nejavnoj sjednici

6. načelo pravosnažnosti i obaveznosti upravno- sudskih odluka

7. načelo o supsidijarnoj i shodnoj primjeni ZUP-a

8. načelo o upotrebi jezika u postupku i

9. načelo o snošenju troškova postupka.

79

VRSTE UPRAVNIH SPOROVA Imamo četiri vrste upravnih sporova, a to su :

1. spor o zakonitosti upravnog akta odnosno spor za poništenje upravnog akta

2. spor pune jurisdikcije

3. prethodni i naknadni upravni sporovi

4. objektivi i subjektivni upravni sporovi.

Spor o zakonitosti upravnog akta jeste takav spor u kojem se ocjenjuje samo zakonitost upravnog akta. Smatra se da ovaj spor postoji samo onda kad je sud ovčašten da ocjeni je li upravno rješenje koje je predmet upravnog spora zasnovano na zakonu. Ako je upravni akt nezakonit, sud će ga poništiti, a organ čiji je akt poništen dužan je podnijeti novi akt. U sporu o zakonitosti upravnog akta sud ne rješava samu upravnu stvar, već rješava i o tome je li taj akt donesen u skladu sa zakonom. Spor pune jurisdikcije jeste takav spor u kojem je sud ovlašćen da rješava samu upravnu stvar. Sud vrši kontrolu sadržine upravnog AKTA, CIJENEĆI I PRAVNA I ČINJENIČNA PITANJA. Odlučuje o sadržini upravne stvari. Ovaj spor se može voditi ukoliko se ispune 2 uvjeta : prvi je da to dozvoljava priroda stvari. Drugi uvjet jeste da podaci postupka pružaju pouzdanu osnovu. Sporovi pune jurisdikcije zavise od sljedećeg:

a) predmet upravnog spora pune jurisdikcije

b) sud sam rješava upravnu stvar i donosi meritornu odluku u vidu presude

Prethodni i naknadni upravni sporovi ova podjela vezana je za postojanje ili nepostojanje upravnog akta protiv kojeg je pokrenut upravni spor. Prethodni upravni spor predstavlja sudski postupak koji podrazumijeva vođenje spora protiv upravnog akta koji uopće nije donesen. Ovaj spor nastaje zbog šutnje uprave i usmjeren je protiv pojedinačnog akta negativne sadržine. Naknadni upravni spor podrazumijeva vođenje spora protiv donesenog upravnog akta, što znači da se upravni spor, de facto i de iure, vodi o njegovoj zakonitosti.

Objektivi i subjektivni upravni sporovi Objektivni upravni spor jeste onaj spor koji se može voditi radi zaštite zakonitosti, bilo da je spor samo pokrenut ili se vodi protiv pojedinačnog akta, ili općeg normativnog akta. Predmet objektivnog upravnog spora jeste zakonitost upravnog rješenja.Subjektivni upravni spor je vrsta upravnog spora koja ima cilj da zaštiti subjektivna prava i pravne interese. Ovaj spor vodi se protiv individualnog upravnog akta jer se samo takvim aktom može povrijediti neko subjektivno pravo pojedinca. PREDMET UPRAVNOG SPORA Postoje dva osnovna sistema koja su usmjerena na kontrolu rad organa javne uprave i oblike njihove djelatnosti, to su :

1. sistem generalne klauzule i

80

2. sistem enumeracije

Sistem generalne klauzule jeste sistem preko kojeg se određuje obim sudske kontrole zakonitostiupravnih akata iz svih upravnih oblasti. Sistem enumeracije ili sistem nabrajanja preme kojem se upravni spor može voditi samo protiv upravnih akata koji su izričito navedeni u zakonu. Pored ova dva sistema postoji i treći sistem:Sistem opće (generalne) klauzule kombiniran sa sistemom negativne enumeracije – podrazumijeva da se upravna kontrola sudova može vršiti protiv upravnih akata u svim materijama i bez obzira na organ koji je donio upravni akt, dok zakon samo nabraja upravne materije u vezi s kojima nije dozvoljeno vođenje upravnog postupka. ZUS onemogućava (sprječava) vođenje upravnog spora protiv :

1. akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora

2. protiv akata donesenih u stvarima o kojima se po izričitoj odredbi zakona ne može voditi upravni spor

3. u stvarima o kojima odlučuju domovi Parlamenta FBIH ili predsjednik FBIH i jedan od potpredsjednika FBIH, odnosno zakonodavno tijelo kantona.

SUBJEKTI UPRAVNOG SPORARješavanje upravnih sporova povodom upravnog akta predtsavlja postojanje određene strukture koja se sastoji iz sljedećih elemenata:

1. stranke u upravnom sporu (tužilac i tuženi)2. predmet upravnog spora i3. sud nadležan za vođenje postupka u upravnom sporu

Rješavanje upravnih sporova u FBIH i RS –u u nadležnosti je kantonalnog suda i okružnih sudova prema sjedištu prvostepenog organa, odnosno njegove organizacione jedinice, dok rješavanje upravnih sporova koji su vezani za upravnu djelatnost institucija BIH pripada sudu BIH. STRANKE U UPRAVNOM SPORU To su :

1. tužilac – može biti građanin, pravno lice i dr lica, ukoliko smatraju da im je pravnim aktom povređeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu. Tužilac u upravnom sporu može biti samo aktivno legitimirano lice odnosno lice koje ima procesnu sposobnost i koje je uvijek zainteresirano poništiti osporeni upravni akt.

2. Tuženi – organ protiv čijeg se upravnog akta vodi upravni spor naziva tužena strana ili tuženi u upravnom sporu. Tužena strana u upravnom sporu uvijek je organ kojem se osporava upravni akt.

3. Zainteresirano lice – u upravnom sporu ima položaj stranke kao treća osoba kojoj bi poništenje osporenog upravnog akta neposredno bilo na štetu. Postojat će u upravnom sporu kada je osporenim rješenjem odlučeno o upravnoj stvari koja se tiču dvaju ili više lica koja su učestvovala

81

u postupku sa suprotnim interesima, pa je postupak okončan donošenjem osporenog rješenja u korist jedne stranke, a na štetu protivne stranke koja zbog toga navedeno rješenje pobija u upravnom sporu. Ono nije obavezan učesnik odnosno stranka u upravnom sporu, ali ona to može biti uvijek ukoliko to želi, i ta na strani tuženog organa.

Tužilac i tuženi su obavezni učesnici upravnog spora, i bez njih se ne može voditi upravni spor. Pravo pokretanja upravnog spora prema ZUS BIH imaju :a) Građanin ili pravno lice ako je konačnim upravnim aktom povrijeđeno neko njegovo pravo ili

neposredni lični interes zasnovan na zakonub) Ako je konačnim upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu BIH ili je povrijeđen zakon u korist

pravnog lica ili građanina, upravni spor može pokrenuti pravobranilac BIH c) Državni službenici d) Grupe koje zastupaju kolektivne interese udruženja i fundacija, korporacije i sindikatie) Organi uprave, službe za upravu poslovna zajednica preduzećaf) Ombdusmen BIH

TUŽBA U UPRAVNOM SPORUUpravni spor pokreće se tužbom koju podnosi tužilac kao stranka i obavezni učesnik u upravnom sporu. Podnosi se u roku 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Isti rok važi i za nadležnog javnog pravobranioca kao i za ombdusmen kada su ovlašteni za podnošenje tužbe. U slučaju da im upravni akt nije dostavljen, tužbu mogu podnijeti u roku 60 dana od dana dostavljanja upravnog akta u čiju je korist upravni akt donesen. Tužba se predaje nadležnom sudu neposredno ili mu se žalje poštom preporučano, može se izjaviti na zapisnik kod nadlećnog ili bilo kojeg drugog suda. Samo aktivno legitimirana stranka može tužbom pokrenuti upravni spor. U formalno pravnom smislu tužba je podnesak koji treb abiti sastavljena na propisan način blagovremeno upućen sudu od legitimiranog lica, radi ostvarivanja pravne zaštite u određenoj upravnoj stvari. U materijalno pravnom smislu, tužba je zahtjev za poništenjem upravnog akta radi raščišćavanja sporne situacije u vezi sa upravnim aktom. U tužbi se mora navesti: ime, prezime i mjesto stanovanja odnosno naziv i sjedište tužioca i tuženog, broj i datum upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba, zakonski razloga za pobijanje upravnog akta, kao i u kom pravcu i obimu se predlaže poništavanje upravnog akta i potpis podnosioca. Uz tužbu se mora podnijeti upravni akt u originalu ili fotokopiji. Tužba u upravnom sporu ne sprečava izvršenje upravnog akta protiv kojeg je podnesena.TUŽBA U SLUČAJU ŠUTNJE UPRAVEUkoliko u zakonskom roku po zahtjevu stranke prvostepeni organ nije donio rješenje protiv kojeg zakonom nije dozvoljena žalba odnosno ako drugostepeni organ nije u roku od 30 ili određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi niti ga je donio po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila, ona može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. U slučaju neizdavanja upravnog akta u rokovima koji su zakonom propisani radi se o tzv ŠUTNJI UPRAVE. POSTUPAK SUDA PO TUŽBI U UPRAVNOM SPORUPostupak po tužbi u upravnom sporu može teći u dvije faze:

1. Prethodni postupak po tužbi – u ovom postupku sud ispituje urednost i razumljivost tužbe, kao potpunost u pogledu priloga koje je tužilac dužan dostaviti uz tužbu. Ako je tužba neuredna sud će pozvati tužioca da u ostavljenom roku ukloni nedostatke tužbe. Kada razmotri ispravnost tužbe sud ima sljedeće mogućnosti :

82

Odbaciti tužbu- predstavlja ovlašćenje suda da onemogući pokretanje i vođenje postupka u upravnom sporu iz formalnih razloga. Tužbu će odbaciti iz sljedećih razloga:

Da je tužba neblagovremena ili da je podnesena od neovlaštenog lica Da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt Da je očigledno da se upravnim aktom koji se tužbom osporava ne dira u pravo

tužioca ili njegov neposredni inters zasnovan na zakonu Da se protiv upravnog akta koji se tužbom osporav mogla izjaviti žalba ali da žalba

nije izjavljena Da je riječ o stvari o kojoj se prema odredbama ZUS-a ne može voditi upravni spor

(protiv akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana izva upravnog spora, o stvarima o kojima se po izrićitoj odredbi zakona ne može voditi upravni spor, o stvarima o kojima odlučuju domovi parlamenta FBIH ili predsjednik FBIH odnosno zakonodavno tijelo kantona.

Poništiti upravni akt bez dostavljanj atužbe na odgovor – ukoliko sud ne odbaci tužbu iz zakonskih razloga on to može uraditi ako utvrdi da osporeni upravni akt sadrži bitne nedostatke koji sprječavaju ostvarenje cilja upravnog spora. Sud u skraćenom postupku okončava upravni spor i poništav osporeni upravni akt ako je očigledno da ne može proizvoditi upravno dejstvo. Sud mora navesti razloge poništavanja upravnog akta.

REDOVNI POSTUPAK PO TUŽBI Da bi se proveo redovan postupak po tužbi u upravnom sporu tužba mora biti ispravna, a ispravna je kada nema nedostataka zbog kojih bi bila odbačena. Da bi se postupak proveo neophodno je da sud provede određene radnje koje podrazumjevaju dostavljanje prepisa tužbe s prilozima na odgovor tuženom organu čiji se upravni akt osporava. Odgovor na tužbu daje se u roku koji sud odredi. Sud rješava spor na osnivu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Ukoliko utvrdi da je postupak pravilno proveden donijeće presudu kojom se rješava upravni spor.RJEŠAVANJE UPRAVNOG SPORA Zasniva se na sljedećim načelima :

1. Sud rješava spor na osnovu činjenica koje su utvrđene od organa u upravnom postupku - sud će poništit upravni akt zbog grešaka u utvrđivanju činjneničnog stanja, a to su :

Kada postoji proturječnost u pogledu utvrđenih činjenica Kad su činjenice u bitnim tačkama nepotpuno ili pogrešno utvrđene Kad je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak

2. Zakonitost upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima iz tužbe

3. Sud rješava spor u nejavnoj sjednici – podrazumijeva se da sud rješava spor bez prisustva tužioca i tuženog. Postoje dva izuzetka od rješavanja upravnog spora na nejavnoj sjednici a to su :

Ako se radi o službenoj upravnoj stvari i Ako se radi o boljem razjašnjenju upravne stvari.

4. Upravni spor rješava se presudom – dolazi u obzir u slučajevima :

83

Ako se tužba odbija kao neosnovana ili neopravdana – to su one presude koje se donose kad tužbeni zahtjev nije zasnovan na zahtjevu

Presuda kojom se tužba usvaja i poništava se upravni akt u cjelosti ili djelimično – to su presude koje se donose kada je tužbeni zahtjev opravdan odnosno kad je zasnovan na zakonu kao i presude u slučaju šutnje uprave.

Ukoliko je potrebno donositi novi upravni akt, onda sud poništava osporeni upravni akt i sam rješava spor donošenjem presude koja u svemu zamjenjuje raniji upravni akt (radi se o tzv sporu pune jurisdikcije). Ukoliko sud samo donosi presudu kojom poništav osporeni upravni akt odnosno kada on ne rješava upravnu stvar radi se o tzv sporu ograničene jurisdikcije.

SUDSKE ODLUKE U UPRAVNOM POSTUPKU Sud donosi dvije vsrte odluka:

1. RJEŠENJE – donosi u slučajevima kada se upravni spor okončava bez donošenja odluke o zakonitosti upravnog akta. Rješenje kojim se okončava trajanje upravnog spora donosi se u dva slučaja:a) Kada se tužba odbacuje kao neuredna i zbog formalnih nedostatakab) Kada obustavlja postupak odnosno u slučaju kad tužilac odustane od tužbe.

2. PRESUDA- je odluka suda kojom se upravni spor meritorno rješava u postupku koji je propisan zakonom o upravnim sporovima. Presudom sud ocjenjuje osnovanost tužbenog zahtjeva, osnovanost žalbe, osnovanost vanrednih pravnih sredstava. Sudske presude djeluju od dana uručenja stranci ex nunc. Klasifikacija presuda vrši se u skladu sa dva načela i to : a) S obzirom na uspjeh tužioca u upravnim sporovima- djele se na 2 vrste :

1. Presude u kojima se odbija tužbeni zahtjev- jesu presude u kojima tužbeni zahtjev nije opravdan jer nije zasnovan na zakonu.

2. Presude u kojima se usvaja tužbeni zahtjev- sud će donijeti presudu kojom se tužba usvaja ukoliko je tužbeni zahtjev zasnovan na zakonu, a isto će postupiti kod tzv šutnje uprave nakon što utvrdi da postoji konačnost šutnje uprave.

b) S obzirom na sadržaj pravne zaštite u upravnim sporovima – postoje tzv deklarativne presude kojima se potvrđuje zakonitost ili nezakonitost upravnih akata. Negativno deklarativne se mogu donijeti kada se ustanovljava da tužiocu ne pripada neko pravo koje je tražio u tužbi. One se donose povodom kondemnatornih kondemnatorno- konstitutivnih tužbi.

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI Imaju dva pravna sredstva i to :

1. Zahtjev za vanredno preispitivanj esudske odluke- jeste sredstvo koje stranka može upotrebiti protiv odluke zbog povrede zakona ili drugog propisa koja je mogla utjecati na rješenje stvari pred nadležnim sudom. Zahtjev se predaje onom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke. Povodom zahtjeva nadležni sud je ovlašten da donese :a) Rješenje kojim se odbacuje zahtjev – u slučaju kad podnosilac ne otkloni nedostatke na koje

ga je sud uputio i

84

b) Presudu kojom se odbija ili uvažava zahtjev2. Ponavljanje postupka – jeste pravno sredstvo koje se ulaže protiv presuda i rješenja u upravnom

sporu kojim je postupak okončan pred nadležnim sudom. Da bi se moglo zatražiti ponavljanje postupka stranka mora podnijeti tužbu najkasnije u roku 30 dana od dana kad je saznala za razlog ponavljanja. Razlozi ponavljanja: već ima napisano.

Za ponavljanje postupka sud odlučuje rješenjem iz 3 razloga :1. Ako sud utvrdi da tsrnka nije sktivno legitimirana2. Ako tužba nije blagovremena i3. Ako stranka nije učinila vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka.

OBAVEZNOST PRESUDA IZ UPRAVNIH SPOROVAObavezujuća pravna presuda ostvaruje svoje pravno djelovanje u sljedećim slučajevima:

Odbijanjem tužbe – ako je tužba odbijena tužioca obavezuje akt koji je u sporu pobijao i dužan je da po njemu postupi. To znači da pobijeni upravni akt stiče pravosnažnost i tuženi organ ne smije donositi drugi akt u istoj upravnoj stvari.

Uvažavanjem tužbe i poništavanjem osporenog upravnog akta – predmet se vraća u stanje u kojem se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Donosi se novi upravni akt koji ima pravno dejstvo ex tunc i u tom novom aktu ustanovljene greške moraju biti otklonjene.

Uvažavanjem tužbe i rješavanjem same upravne stvari- ako je tužba uvažena, upravni akt poništen i sud sam rješio upravnu stvar nema potrebe za donošenjem novog upravnog akta od strane tuženog organa pa presuda u svemu zamjenjuje osporeni upravni akt i neposredno obavezuje tužioca da po njoj postupi. Ukoliko je neophodno donositi novi upravni akt organ ga je dužan donijeti u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude. Presuda koju sud donese u slučaju kada sam odlučuje nakon poništenja upravnog akta u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.

SUDSKA ZAŠTITA USTAVOM ZAJAMČENIH SLOBODA I PRAVA OD POJEDINAČNIH AKATA I RADNJI Ustavom zajamčene slobode i prava građana mogu biti povrijeđeni :1. Konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa – to je akt nadležnog organa kojim se suprotno zakonu ograničava ili sprječava određena prava i slobode.zaštita pojedinca čije je pravo i sloboda povrijeđeno konačnim pojedinačnim aktom provodi se po zahtjevu tog pojedincai ako su kumulativno ispunjena 3 uvjeta :

Da se radi o slobodam ai pravima garantiranim Ustavom Da su slobode i prava povređeni konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa i Da protiv takvof akta nije osigurana druga sudska zaštita.

2. Radnjom službenog lica u organu uprave odnosno odgovornog lica u privrednom ili drugom društvu, ustanovi ili dr pravnom licu- postupak se provodi po zahtjevu pojedinca čije je pravo i sloboda povrijeđeno radnjom, i ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

85

Službenog lica u organu uprave odnosno odgovornog lica u privrednom ili drugom društvu, ustanovi ili dr pravnom licu ili ovlašćenog lica u pravnim licima.

Protivno zakonu kojim se neposredno sprečava ili ograničava određenom pojedincu ustavom garantirana sloboda ili pravo i

Ako nije osigurana druga sudska zaštita.

86