Upravljanjeljutnjom u školi

Ljutnja i kako s njom

Priručnik je tiskan u sklopu projekta Udruge Proventus Kako upravljati ljutnjom u školi, a koji je sufinancirao Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom Grada Zagreba.

Autorice: Tatjana GjurkovićTea KneževićMarina Balažev

Udruga Proventuswww.udrugaproventus.org

Lektorica: Dejana Šćuric

Grafička obrada:Pun Kufer Ideja d.o.o.

Sadržaj

Uvod

1. Emocije i njihova uloga1.1. Kada se i kako razvija „sustav” za emocije?1.2. Jesmo li u svakome trenutku „emocionalni”?1.3. Gdje osjećamo emocije?1.4. Rana trauma i regulacija emocija

2. Ljutnja2.1. Što se događa kada se naljutimo? 2.2. Koji je dio mozga aktivan u ljutnji?2.3. Koja je uloga ljutnje?2.4. Emocionalna potreba iza ljutnje2.5. Može li ljutnja biti korisna?2.6. Ljutnja − agresija − nasilje

3. Kako se nosimo s ljutnjom

4. Kako s ljutnjom?4.1. Što ne činiti kada je dijete ljuto4.2. Što činiti kada je dijete ljuto4.3. Empatičko reflektiranje

ZaključakLiteraturaO autoricamaO Udruzi Proventus

4

56679

12 12131718 19 20

21

24242526

28293031

4 5

Uvod

Mnoge situacije čine posao učitelja/učiteljice ili nastavnika/nastavnice izazovnim. Tijekom jednoga radnoga dana nastaje jako velik broj različitih situacija u kontaktu s učenicima, a većina je tih situacija emocionalno obojena.

Neke su situacije jednostavnije − kada je komunikacija ugodna, opuštena, jasna. Neke su situacije kompliciranije, i one često kod jedne ili kod obiju strana pobuđuju neku neugodnu emociju.

Jedna od neugodnih emocija koja može otežati kontakt i učiniti da netko bude povrijeđen emocionalno, katkad čak i fizički, jest emocija ljutnje.

Cilj je ovoga priručnika pružiti informacije o emociji ljutnje, o tome što se događa u situacijama ljutnje te kako adekvatno reagirati na nju, a s naglaskom na školski kontekst kako bismo nastavnicima osnažili kompetencije da pomognu i učenicima i sebi u pogledu ove emocije te im pružili konkretne ideje koje mogu primijeniti u svome radu.

1. Emocije i njihova uloga

Velik broj definicija objašnjava što su emocije i zašto su tako važne u ljudskim odnosima i komunikaciji. Važno je naglasiti da se emocije javljaju kao rezultat aktivnosti našega mozga, a njihova je uloga da nas pokrenu na nešto (lat. emovere − pokrenuti).

Svaka emocija ima utjecaj na naše tijelo,misli i ponašanje te je zbog toga važnost dubljega

razumijevanja emocija neupitna.

Baš zbog toga što svaka emocija ima neku ulogu, ne može se reći da su neke emocije „dobre”, a druge „loše”. Ono što se može vidjeti jest iskazuju li se na pravome mjestu, u pravo vrijeme i na pravi način. Također, osjetiti neke emocije može biti ugodno ili neugodno, no čak i kada je emocija koju osjećamo neugodna, ona je i dalje važna za nas i ima svoju svrhu. Primjerice, tuga nije nimalo ugodna ili laka, no normalno je osjetiti tugu nakon gubitka nekoga ili nečega što nam je važno i time na primjeren način proći kroz razdoblje prilagodbe na prihvaćanje gubitka onoga zbog čega smo tužni.

Iako neke osobe misle da odlučujemo „razumom” i da su emocije nešto što trebamo „držati pod kontrolom”, istina je u stvari znatno drukčija. Suvremena istraživanja pokazuju da su emocije u podlozi svih naših odluka, čak i onih „racionalnih” (Kahneman, 2013). Osobe kod kojih je zbog oštećenja mozga narušen kapacitet za doživljavanje emocija mnogo teže donose odluke ili se teže motiviraju na nešto, bez obzira na to što im kognitivni kapacitet nije narušen (Damasio, 1994).

6 7

1.1. Kada se i kako razvija „sustav” za emocije?

U prvim danima života novorođenče osjeća ugodu ili neugodu. Za prve dane i godine života karakterističan je ubrzan rast i razvoj mozga. Upravo se razvojem mozga i interakcijom bebe s okolinom (s naglaskom na interakciju s primarnim skrbnikom) izgrađuju strukture u mozgu koje će kasnije biti baza i za doživljavanje emocija.

Sposobnost samoregulacije emocija stvara se u tim vrloranim danima kroz interakciju s primarnim skrbnikom

i kroz razvoj sigurnoga tipa privrženosti.

Kada se razvija sigurna privrženost i osjećaj sigurnosti, neuroni u mozgu umrežavaju se tako da se kasnije na toj mreži mogu graditi složene moždane strukture koje će služiti za različite neuronske aktivnosti, između ostaloga i za generiranje i reguliranje emocija (Siegel, 2001).

Važnost interakcije bebe i primarnoga skrbnika, s posebnim naglaskom na mimiku lica, uočio je i Ekman (Ekman, 1999), koji je facijalnu ekspresiju prepoznao kao osnovu za razvoj privrženosti i (samo)regulacije, a kasnije i za poticanje ili smanjivanje ljutnje. Dodaje i da emocije imaju vrlo složenu ulogu u razvoju međuljudskih odnosa i komunikacije s drugima.

1.2. Jesmo li u svakome trenutku „emocionalni”?

Emocije ne osjećamo stalno. Emocionalno reagiramo samo u situacijama koje su nam važne (primjerice, strah možemo osjetiti u situaciji u kojoj procijenimo da smo ugroženi mi ili netko/nešto što nam

je važno). Dodatno, budući da smo različiti, nećemo svi reagirati jednako niti ćemo reagirati na jednake podražaje. Tako primjerice jedno dijete može reagirati vrlo intenzivno ako mu netko potrga bilježnicu, dok će drugo možda samo prijeći preko toga (ili će također biti uznemireno, ali to neće pokazati). Odrasla će osoba u opisanome primjeru, ovisno o vlastitome sustavu vrijednosti, emocionalnoj pismenosti, empatiji i drugome, u većoj ili manjoj mjeri moći razumjeti djetetovu reakciju. Emocije možemo osjećati i djelovati pod njihovim utjecajem čak i kada nismo potpuno svjesni koja nam se emocija javila. Također, katkad možemo osjetiti emociju, ali ne pokazati svojim ponašanjem kako se zaista osjećamo.

1.3. Gdje osjećamo emocije?

Kada osjećamo jednu ili više emocija, tada ćutimo određene senzacije u tijelu (kao primjerice ugodu, neugodu, napetost, mučninu, plitko disanje...) te nam se javljaju misli vezane uz tu emociju. Stanje našega tijela i sadržaj naših misli utječu na to kakvo će se ponašanje tada pojaviti. U situacijama kada su emocije vrlo intenzivne, kada osoba ima slabije razvijenu svjesnost o emocijama ili kada su nečiji mentalni kapaciteti potrošeni (zbog umora, dugotrajnoga stresa, velikih životnih poteškoća i sličnoga), teže je prepoznati kako se neko naše emocionalno stanje odražava na sve ove razine te se iskazuje kroz ponašanje.Ponašanje je ono što prvo primjećujemo kod druge osobe (a katkad ikod sebe samih). I neke promjene na tijelu možemo primijetiti gledanjem u osobu (položaj tijela, crvenilo u licu i slično), dok o drugim stanjima tijela (poput primjerice mučnine ili glavobolje) možemo saznati jedino ako nam osoba to sama kaže. I misli druge osobe

8 9

1 Vidi više u poglavlju 1.4.

možemo doznati jedino ako ih ona podijeli s nama. Isto je i s osjećajima. Neke ćemo osjećaje moći prepoznati po „tipičnim” ponašanjima i promjenama u tijelu i držanju (na primjer prijeteće držanje tijela ili izraz lica koji pokazuje ljutnju), dok u nekim situacijama to neće biti moguće.

Koje će se ponašanje javiti uz koju emociju katkad ovisi:

− o naučenome načinu reagiranjaAko nam kao djeci nije bilo dopušteno pokazati ljutnju, moguće je da smo naučili ljutnju pokazati plačem ili povlačenjem u sebe ili na neki drugi način. Kao odrasle osobe znamo da se na ljutnju uglavnom reagira na druge načine, no u situacijama intenzivnih emocija i dalje možemo reagirati na stari način. To također znači da oni koji nas ne poznaju dobro naš plač neće prepoznati kao znak ljutnje. Tako će i neka djeca svoju ljutnju pokazivati plačem, povlačenjem, možda će ju čak prikrivati šalama i slično. To znači da se ljutnja može naći i iza onih ponašanja koja nisu tipična za ljutnju.

− o tome koliko smo svjesni vlastitih emocija i njihova intenzitetaNeka će djeca jasno prepoznati emociju čim se javi i znat će primjereno reagirati. Češće ćemo, ipak, primijetiti da se neka djeca ne uspijevaju nositi s intenzivnom emocijom, bilo da emociju ne prepoznaju (i ne pokažu) dok je još slabijega intenziteta bilo da ju ne znaju kontrolirati jer su je postali svjesni tek kada je postala vrlo intenzivna, a tada je preteško kontrolirati reakciju.

− o okoliniDjeci koja doma ne smiju pokazivati ljutnju ni „ljutita” ponašanja možda će škola biti jedino mjesto na kojem će moći iskazati ljutnju na više ili

manje odgovarajući način. U takvoj je situaciji moguće da će djetetovi roditelji teško razumjeti da dijete u školi iskazuje izazovna ponašanja jer se u odnosu s njima tako ne ponaša. Tada možemo čuti rečenice poput: „Nemoguće, pa on/ona se doma nikada ne ljuti i ne ponaša se tako.”

− o ranoj ili razvojnoj traumi (jer razvojna trauma utječe na sposobnost samoregulacije emocija).1

1.4. Rana trauma i regulacija emocija

Proživljavanje rane traume ili razvojne traume često rezultira izostankom razvoja sigurnoga tipa privrženosti te se umjesto njega razvije anksiozni, izbjegavajući ili dezorganizirani tip privrženosti, što sa sobom može nositi i poteškoće u regulaciji emocija, bilo da su emocije preplavljujuće te ih je teško regulirati bilo da se teško dolazi u kontakt ili identificira vlastite emocije.

Suvremena istraživanja koja se bave neurobiologijom i regulacijom emocija (Dvir, Y., MD; Ford, D. J., PhD; Hill, M., BS; Frazier, A. J., MD, 2015) upućuju na vezu između ranih traumatskih iskustava i niza razvojnih, psihosocijalnih i drugih poteškoća.

Emocionalna regulacija uključuje široku funkcionalnu mrežu neurona iz različitih dijelova mozga, od onih evolucijski

najstarijih do onih novih, a traumatska iskustava često imaju za posljedicu narušavanje toga sustava.

10 11

2 Vidi poglavlje 4.3.

Važno je napomenuti da dijete koje je proživjelo traumu ne mora nužno toga biti svjesno, kao ni njegovi roditelji. Kod takve je djece neurobiologija mozga promijenjena kao posljedica traumatskoga iskustva i neke se strukture nisu razvijale na odgovarajući način, pa su njihovi kapaciteti za samoregulaciju drukčiji.

Takva djeca, iako imaju uredan kognitivni kapacitet isposobna su „razumjeti” kako bi trebalo reagirati u nekim

situacijama, kada do tih situacija dođe, mnogo težereagiraju na odgovarajući način.

Primjer 1.

Učenik 8. razreda koji se u većini situacija ponaša u skladu s uzrastom u situaciji intenzivne ljutnje može reagirati nekontroliranom vikom, plakanjem, bacanjem stvari, bacanjem po podu i slično.

Ako je njegova reakcija posljedica ranoga traumatskoga iskustva (a ne primjerice posljedica emocionalne nepismenosti), važno je razumjeti unutarnju dinamiku da bi mu se moglo bolje pomoći.

Kada su god emocije intenzivne (bez obzira na njihov uzrok), važno je najprije empatički reflektirati2 i pomoći

djetetu da umiri emocije.

Kroz daljnji zajednički rad, koji traje kontinuirano, treba pomoći djetetu da prepozna vlastite emocije, da osvijesti gdje ih i kako osjeti u tijelu, da prepozna njihov različit intenzitet, da osvijesti misli koje mu se javljaju te da prepozna okidače koji dovode do burnih reakcija.

Dodatno, kada je u pitanju dijete s razvojnom traumom, u komunikaciji je posebno važno da se osjeća sigurno i da zna da mu se neće dogoditi ništa loše jer svaka stvarna ili samo percipirana opasnost može aktivirati niže (reaktivne) dijelove mozga i izazvati intenzivnu reakciju (bilo burnu reakciju prema van bilo „smrzavanje” i povlačenje u sebe).

U radu s takvim djetetom važno je primijeniti sustavni pristup u kojem bi sudjelovale i škola i obitelj i u kojem bi dijete dobilo i odgovarajuću stručnu pomoć.

12 13

2. Ljutnja

Ljutnja je prema Ekmanu (1999) jedna od šest osnovnih (bazičnih) emocija, uz gađenje, strah, sreću, tugu i iznenađenje. Pod „osnovnim” emocijama podrazumijeva one emocije koje su prisutne u svim kulturama i univerzalno se izražavaju i prepoznaju, imaju određene zajedničke karakteristike i služe kao osnova za složenije emocije.

2.1. Što se događa kada se naljutimo?

Ljutnju možemo prepoznati po promjenama u mislima, tijelu i ponašanju. Pri osjećanju ljutnje događaju se tjelesne promjene pojačane napetosti, to jest tijelo se brzo aktivira. Evolucijski gledano, ta napetost i aktivacija organizma služi da bismo se izborili protiv onoga što povređuje naš sustav vrijednosti (poput nepravde). Konkretno, neki su znakovi koje možemo osjetiti: ubrzanije lupanje srca, napetost u mišićima, ubrzan ili glasniji govor, više gestikulacije i pokreta tijela, mrštenje, plitko disanje... Uz promjene u tijelu ljutnju prati i promjena u mislima.

Kada smo ljuti, tada se misli fokusiraju na ono što ih opravdava. Situaciju vidimo negativnije, drugu osobu nepravednijom i

zlonamjernijom nego što bismo to procijenili da nismo ljuti.

Stoga u trenutku ljutnje zapravo imamo smanjen kapacitet za objektivnost i pravednost i u onome što mislimo i u onome što izgovorimo, ali i u onome što činimo. S obzirom na navedene promjene u tijelu i mislima, jasno je da rezultat napetoga tijela koje ima potrebu „izbaciti” napetost i misli koje situaciju u kojoj se nalazimo predočavaju

katastrofalnom i čine da drugu osobu percipiramo negativnije teško može biti neko ugodno ponašanje.

Da bi u ovakvom stanju osoba mogla iskazati primjereno ponašanje, potrebna je snažna samoregulacija, a to je nešto što se uči odrastanjem i iskustvom. Stoga u tome djeca trebaju pomoć odraslih.

2.2. Koji je dio mozga aktivan u ljutnji?

Evolucijski promatrano (Siegel, 2013) imamo tri dijela mozga. Oni su se razvijali u različito vrijeme i zaduženi su za primarno različite funkcije. Produžena moždina (takozvani reptilski mozak) najstariji je dio, a zadužen je za reakciju borbe, bijega ili smrzavanja (engl. fight, flight, freeze). Nakon reptilskoga dijela razvija se limbički dio (takozvani mozak sisavaca), koji u velikoj mjeri upravlja našim emocijama. Evolucijski, ali i razvojno, najkasnije se razvija prefrontalni korteks (završetak razvoja ovoga dijela seže čak do 25. godine života). To je najnoviji dio mozga, a služi za složene operacije kao što su planiranje, učenje, maštanje...

Kada govorimo o emocijama, tada možemopojednostavljeno reći da se one „događaju” u

limbičkome dijelu i u produženoj moždini.

Kada je u pitanju produžena moždina, ona je vrlo važna za reakciju borbe, bijega ili smrzavanja. To je mehanizam koji nam je pomagao da opstanemo dok smo kao vrsta bili izloženi predatorima i svakodnevnim opasnostima. Danas veći dio čovječanstva nije u svakodnevnome strahu za vlastiti opstanak, no ovaj evolucijski i razvojno stari dio mozga i dalje je aktivan. Posebice je naglašeno aktivan u situacijama

14 15

kada se osjećamo ugroženo, odnosno u situacijama kada osjećamo ljutnju. Produžena moždina i limbički dio pripadaju takozvanome reaktivnome dijelu, dok prefrontalni korteks pripada receptivnome dijelu.

Kada je dijete u afektu, tada je receptivni dio isključen,pa da bi nas dijete čulo i razumjelo, najprije mu

moramo pomoći da umiri emocije.

Dakle, kada je dijete ljuto, najvažnije je pomoći mu da se umiri (tako da ga slušamo i uvažimo i njega i njegovu emociju), a tek nakon što se umiri možemo razgovarati s njim o razlozima ljutnje i dati mu upute o ponašanju.

Primjer 1.

Učenik je ljut i to pokazuje tako što govori: „To nije u redu! On je prvi počeo! Vi samo mene uvijek kažnjavate. (Udara nogom stolac.) I prošloga ste me tjedna kaznili! Dobio sam ukor zbog vas!”

U ovakvim i sličnim situacijama receptivni je dio (dakle dio koji promišlja, kritički razmišlja, procjenjuje...) „isključen”, a „uključeni” su produžena moždina i limbički dio (bori se ili bježi). Na veći dio onoga što je učenik rekao moglo bi se reagirati logikom, ispitati točnost izrečenoga, upozoriti na netočnost i slično (primjerice, moglo bi ga se upozoriti da ne udara nogom stolac, moglo bi mu se objasniti da je ukor dobio zbog

vlastitih postupaka, kao i to da se ne kažnjava „uvijek i samo njega”). No dok je uključena reakcija bori se ili bježi i dok su emocije tako intenzivne, bilo što od spomenutoga izazvalo bi samo još jaču ljutnju. Naime, da bi se te stvari razumjele i sagledale, potreban je prefrontalni korteks (receptivni dio), koji trenutačno nije aktivan, pa učenik nije u stanju primiti takav oblik informacija.

Da bi se došlo do razmjene informacija, najvažnije je najprije pomoći djetetu da umiri emocije, i to tako da mu pokažemo da vidimo i razumijemo njegovu ljutnju, primjerice riječima poput: „Vidim koliko si ljut i koliko te to silno uzrujalo. Žao mi je što je tako. Vidim koliko ti je sada teško... Slušam te pozorno.” (Čak i ako se ne slažemo s onim što učenik govori, možemo mu pružiti našu pažnju da bi se lakše regulirao.)

Kada se učenik umiri, kada se smiri reaktivni dio, tek je tada prefrontalni korteks „dostupan”. Tek tada možemo učenika upozoriti na to da nije u redu udarati nogom stolac i tako dalje.

Još je bolje, ako postoji mogućnost, da se s učenikom dogovori kratak razgovor tijekom jednoga od idućih dana, na primjer: „Vidim da te je ovo jako uzrujalo. Moram priznati da se i sam/sama osjećam dosta uzrujano. Predlažem da zasad ovo pustimo, pa da sutra prije sata dođeš deset minuta ranije da u miru porazgovaramo o svemu; deset minuta će nam biti dosta. Kako ti se to čini?”

16 17

Primjer 2.

Zbog različitih okolnosti nastavnik stiže u školu dosta frustriran i ljut, no velikim dijelom te ljutnje nije svjestan. Ulazeći u učionicu zatekne kaos, a dio kaosa čini i učenik koji hoda po stolcima (i kojem ovo nije prvo takvo ponašanje). Nastavnikove su emocije sada već vrlo intenzivne...

U situaciji poput ove opisane u primjeru možemo pretpostaviti da su se kod nastavnika aktivirali niži dijelovi mozga i da je aktivna reakcija bori se ili bježi. Ako je nastavnik naučio ljutnju izražavati, a ne povlačiti se, moguće je da će iz ljutnje krenuti u „napad” te se obraćati učeniku/učenicima na način koji će sadržavati mnogo izraza poput: vi uvijek, vi nikad, ti si ovakav-onakav, dobit ćeš jedan...

I dok je ljutnja u ovakvoj situaciji primjerena (ako je odgovarajuće razine i izrečena na odgovarajući način), moguće je da u ljutnji kažemo i nešto što ne mislimo, ne želimo ili nemamo ovlasti izvršiti.

Također, to može izazvati i ljutnju kod učenika te dodatno pojačavanje ljutnje kod obiju strana.

Kako pomoći sebi u takvim situacijama?

Važno je biti svjestan vlastitih kapaciteta i okidača. Ako iz prijašnjega iskustva znamo da u jakoj ljutnji ne reagiramo na odgovarajući način, tada je jedno od mogućih rješenja povući se i umiriti, a tek se potom, smireni, pozabaviti situacijom. Možemo i biti svjesni svojih osjećaja. Normalno je da će nam s nekim učenicima biti lakše komunicirati, a s drugima teže.

Ako trebamo riješiti situaciju s učenikom s kojim smo i prije imali nesuglasice ili sukobe, a već smo zbog nečega uznemireni, bilo bi dobro razgovor s dotičnim učenikom odgoditi ili prepustiti nekomu drugomu, a ako to nije moguće, onda iskoristiti tehnike kojima ćemo se „uzemljiti”, odnosno iz intenzivnih emocija vratiti u „sada i ovdje” i prisjetiti se koja je naša profesionalna uloga i dužnost.

2.3. Koja je uloga ljutnje?

Svaka nas emocija potiče na nešto, a ljutnja služi tomu da drugoj osobi kažemo da njezino ponašanje nije u redu.

Iz 2. primjera iz prethodnoga poglavlja mogli bismo reći da je nastavnikova ljutnja poslužila tomu da kaže da nije u redu hodati po stolcima. Naravno, u opisanome primjeru, ali i u životu, nećemo se svi naljutiti u istim situacijama ili na iste stvari.

Možemo zamisliti nastavnika kojem ne smeta ako učenici hodaju po stolcima jer u njegovu sustavu vrijednosti poštovanje pravila nije važno. S druge strane, možemo zamisliti i nastavnika koji će se naljutiti

18 19

i na mnogo manje, primjerice ako učenici ne sjede mirno na svome mjestu (jer je u njegovu sustavu vrijednosti to vrlo važno). Svatko od nas ima vlastiti sustav vrijednosti (ako ga i nismo svjesni, ponašamo se u skladu s njim).

Kao i odrasli, i djeca imaju vlastite sustave vrijednosti te se kod njih može javiti ljutnja kada netko naruši njihov sustav vrijednosti. Na primjer, ako je djetetu jako važno da uvijek ima zadaću i da mu bilježnica bude uredna i da dobije pohvalu od učiteljice, može se dogoditi da se silno naljuti ako mu netko išara zadaću. Drugi učenik, ili nastavnik s drukčijim sustavom vrijednosti, to može teško pojmiti („Zašto tolika ljutnja, a samo mu je malo išarana bilježnica?”). No čak i kada su nam sustavi vrijednosti različiti, možemo pokazati razumijevanje za ono što osjeća druga osoba.

2.4. Emocionalna potreba iza ljutnje

Kada govori o agresiji, Juul (Juul, 2017) kaže da iza ljutnje stoji emocionalna potreba da nas se čuje, da nas se doživi ozbiljno te da ljutnja nikada nije problem samo onoga tko ju osjeća, nego da je to zajednički problem osobe koja osjeća ljutnju i osobe s kojom je ta ljutnja podijeljena.

Osoba koja osjeća ljutnju ima taj dio odgovornosti da unatoč tome što osjeća ljutnju, ima napeto tijelo i neugodne misli ipak kontrolira svoje ponašanje i odabere riječi dovoljno dobro da ne povrijedi i ne ponizi drugu osobu, dok je odgovornost druge osobe da ne negira ljutnju koju vidi, nego da ju prizna i prihvati, a da granice postavi isključivo na ponašanje ili grube riječi ljute osobe.

2.5. Može li ljutnja biti korisna?

Svakako, ljutnja nam (ako se dogodi u pravo vrijeme, na pravome mjestu i na pravi način) može pomoći da postavimo granice i tako (sa)čuvamo vlastiti integritet.

Riječima Juula Jespera, ljutnja je društvena reakcija koja unašemu mozgu nastaje kao odgovor na ono što se u našim

odnosima događa ili ne događa (Juul, 2017).

Ljutnja može biti odgovarajuća i neodgovarajuća (Milivojević, 2007).

Primjerice, ljutnja je odgovarajuća kada: • postoji stvarna ugroženost neke subjektove vrijednosti• kada su intenzitet i trajanje ljutnje u skladu s ugroženošću • kada se pokazuje na socijalno prihvatljiv način• kada je usmjerena na odgovarajuću osobu.

S druge strane, ljutnja može biti neadekvatna:• kada subjektova vrijednost nije realno ugrožena• kada su trajanje i/ili intenzitet ljutnje preveliki• kada se izražava na društveno neprihvatljiv način• kada se pokazuje osobi čije ponašanje nije izazvalo ljutnju.

20 21

učenika najprije educirati i pomoći mu da razumije vlastite emocije, da nauči prepoznati kada se javljaju, kojim intenzitetom i na koje okidače, a potom ga poučiti primjerenim reakcijama.

Ljutnja je emocija i ne možemo birati hoćemo li ju osjetiti ili nećemo. Ono što možemo birati jesu naša ponašanja.

3. Kako se nosimo s ljutnjom

Kako ćemo se nositi s tuđom ljutnjom, u velikoj mjeri ovisi o tome kako se nosimo s vlastitom, a korijen toga često seže u naše rane godine. Neka od niže navedenih pitanja mogu nam pomoći osvijestiti vlastiti stav prema ljutnji i izražavanju ljutnje.

• Koje smo poruke o ljutnji dobivali kao djeca?

• Jesmo li se smjeli ljutiti?

• Na koje je načine bilo prihvatljivo pokazati ljutnju, a na koje nije?

• Kako su ljutnju pokazivali važni odrasli? Kako su ju pokazivali prema nama, a kako jedni prema drugima?

• Kako osjećamo vlastitu ljutnju? Što nam se događa u mislima i tijelu te kako želimo reagirati? Reagiramo li kao što želimo ili na neki drugi način?

• Kako vidimo ljutnju drugih? Kako ju prepoznajemo?

Sljedeći nam upitnik može pomoći osvijestiti vlastitu ljutnju, ali i naš stav kada se susretnemo s ljutnjom druge osobe.

2.6. Ljutnja − agresija − nasilje

Ljutnja je emocija i doživljavamo ju u tijelu i mislima.Može, ali i ne mora, za posljedicu imati neko ponašanje.

S druge strane, agresija i nasilje nisu emocije. Agresija i nasilje su određeni postupci koji mogu, ali i ne moraju, u podlozi imati ljutnju. To znači da možemo osjećati ljutnju (i u redu je osjećati ljutnju u situacijama kada ju trebamo osjećati), ali naša reakcija ne mora biti ni agresivna ni nasilna.

S druge strane, ne moramo osjećati ljutnju, ali možemo iz nekih drugih pobuda reagirati agresivno ili nasilno. Dakle, različiti nasilni činovi mogu, ali i ne moraju, u podlozi imati emociju ljutnje. Nasilje je apsolutno neprihvatljivo i ono nipošto nije isto što i ljutnja. Niti svaka ljutnja nužno vodi u nasilje.

Pojavu ljutnje, a potom i agresije, Juul objašnjava krozosnovnu potrebu da budemo važni u životu drugih.

Kada procijenimo (ispravno ili neispravno) da za druge nismo vrijedni onoliko koliko bismo voljeli i kada dolazi do blokade suradnje, javljaju se razdražljivost, pa iritacija, frustracija, gnjev, bijes, mržnja (Juul, 2017).

I dok je nasilje apsolutno neprihvatljivo, ljutnja nam je itekako važna. To znači da je u redu dopustiti ljutnju, poučiti kada je u

redu ljutiti se te na koji je način u redu pokazati ljutnju.

Ljutnja koja se smije slobodno izraziti, na primjeren način, neće odvesti u nasilje. Također, ako se nasilno ponašanje javi prvi put, važno je

22 23

Upitnik o ljutnji

1. Kada se ljutim, misli su mi:

a) optimistične („Lijep je dan.”, „Sve će biti dobro.”, „Sretan/sretna sam što te imam.”, „Volim kada smo zajedno.”, „Sutra bih mogao/mogla...”) b) pesimistične („Ne poštuješ me!”, „Ti uvijek...”, „Ti nikad...”, „Glup si i sebičan!”, „Misliš da si bolji od mene”, „Praviš budalu od mene!”, „Nikada mi ništa ne daš!”, „Ne volim te više!”).

2. Kada se ljutim, energija u mome tijelu je:

3. Kada se ljutim, imam potrebu (zaokruži odgovarajuće ili dopiši dodatno): razbijati, bacati, vikati, trčati, povući se, otići, plakati, „uzvratiti istom mjerom”, spavati, isključiti se, biti sam/sama...

4. Kada se učenik ljuti na mene...

a) ... tada mi je najteže:

b) ... tada imam potrebu:

5. Kada se učenik ljuti na drugoga učenika...

a) ... tada mi je najteže:

b) ... tada imam potrebu:

6. Umjesto da se učenik ponaša agresivno, volio/voljela bih da se ponaša (opišite kako):

7. Kada se učenik ponaša agresivno, u meni se javi...

(Koja emocija ili emocije?)

8. Kada se učenik ponaša agresivno, u njemu mogu biti pobuđene...

(Koje emocije?)

24 25

4. Kako s ljutnjom?

4.1. Što ne činiti kada je dijete ljuto

Na temelju svega što je prethodno napisano sada već može biti jasno da ishod situacije u kojoj je dijete ljuto uvelike ovisi o tome kako odrasla osoba tada reagira na dijete. Ako odrasla osoba paralelno postane preplavljena vlastitom ljutnjom (što se vrlo često događa jer primjerice smatra da se dijete neopravdano ljuti ili da se ne ponaša „lijepo”), tada će reakcija odrasle osobe otežati djetetu da se umiri.

Stoga je jako važno da u trenutku kada je dijete ljutoodrasla osoba ne otežava situaciju svojom reakcijom.

Neke su od neprimjerenih reakcija odrasle osobe na djetetovu ljutnju:• smijanje djetetovoj ljutnji ili reakciji • ponižavanje ili posramljivanje djeteta zbog ljutnje koju pokazuje• zabranjivanje djetetu da se ljuti• tjerati ga da se smiri ili mu narediti da mora biti samo dok se ne

smiri• emocionalno ga ucjenjivati i odbacivati zato što se ljuti.

4.2. Što činiti kada je dijete ljuto

Važno je sjetiti se da nikome nije ugodno biti ljut, ni djetetu ni odrasloj osobi. Kada je dijete u neugodnoj emociji, važno mu je da mu odrasla osoba pomogne tako da imenuje emociju koju primijeti kod djeteta te da mu pokaže kako da iskaže tu emociju i uspije opet doći do opuštenijega stanja u kojem će moći razmišljati i svjesno birati svoje postupke.

Stoga kada imamo dva uznemirena organizma − odraslu osobu i dijete − ipak je veća odgovornost na odrasloj osobi kakav će biti

ishod te situacije.

Djeca tek uče emocionalnu regulaciju i kontakt s odraslom osobom može im znatno pomoći u tome da prihvate intenzivnu ljutnju i da prođu kroz neugodno stanje koje nosi ta emocija a da pritom ne povrijede ni sebe ni nekoga drugoga, odnosno da ništa ne unište.

Primjerene su reakcije odrasle osobe na djetetovu ljutnju:• pokazati da ozbiljno shvaćamo situaciju (da razumijemo da je

dijete zaista ljuto) • učiti dijete da prepozna svoju ljutnju (opisivanjem onoga što

primjećujemo kod djeteta u tome trenutku, primjerice: „Čujem da vičeš.”, „Vidim da ti je tijelo jako napeto.”, „Čini se da si sada jako ljut/ljuta.”)

• važno je poticati dijete da iskaže svoju ljutnju, a pritom je uloga odrasle osobe da ga nauči kako to činiti a da ne povrijedi sebe ili nekoga drugoga

• učiti dijete opcijama − ne samo naglašavati što ne smije raditi, nego mu reći i što treba raditi kada je ljuto (pokazati mu, usmjeriti ga i dati mu konkretne ideje).

26 27

4.3. Empatičko reflektiranje

Empatija je put promjene. No da bi se prirodni kapaciteti za empatiju razvili, važno je da dijete u ranome uzrastu osjeti empatiju onih koji se brinu za njega. Također je važno da dijete može slobodno iskusiti vlastite emocije bez zabrana i bez predrasuda (uključujući i emociju ljutnje).

Da bi razvilo empatiju, dijete treba upoznati i vlastite ituđe osjećaje, a to se događa kroz iskustvo.

Kada dijete promatra ljutnju izraženu u pravo vrijeme, na pravome mjestu i na pravi način i kada se njegova ljutnja prihvati i pomogne mu se izraziti ju na odgovarajući način, tada dobiva poruku da je ljutnja u redu, da je ono samo u redu i da je prihvaćeno te tako uči vještinu samoregulacije.

Empatiju, kao i emocije, možemo pokazivati verbalno i neverbalno. Iako se u komunikaciji često oslanjamo na verbalni dio, neverbalni dio prenosi snažniji dio poruke. To znači da ako ono što izgovaramo nije u skladu s onim kako se osjećamo, ova će druga poruka, neverbalna, biti „glasnija”.

Stoga je važno da i verbalno i neverbalno prema tuđoj ljutnji koju želimo umiriti uputimo poruku:„Ja sam tu. Slušam te. Razumijem te. Važno mi je to što ti se događa!”

Tako pomažemo smiriti produženu moždinu i limbički dio mozga, što omogućava regulaciju emocija i aktivaciju prefrontalnoga korteksa. Nadalje, kada djetetovu emociju istinski slušamo i uvažimo (čak i ako

se ne slažemo s riječima koje ono izgovara), tada se povezujemo s njim i šaljemo mu poruku da ga želimo razumjeti, da nam je važno, da ga se vidi i da ga se čuje. A to je kod ljutnje najvažnije!

Kada empatički reflektiramo, emocijama koje dijete osjeća dajemo riječi i time ga poučavamo da razvija samosvjesnost,

koja je temelj emocionalne inteligencije.

Kako možemo neverbalno i verbalno empatički reflektirati djetetovu ljutnju?

Neverbalno: • ozbiljnim izrazom lica• stavom tijela koji je čvrst, ali otvoren (zainteresiran za ono

što dijete govori)• dubljim disanjem kako bismo si pomogli da ostanemo

mirniji i „ne preuzmemo” djetetovu ljutnju.

Verbalno: • reći djetetu što čujemo od njega• opisati ponašanje koje vidimo kod djeteta, a koje

nam pokazuje da je dijete ljuto• opisati ono što pretpostavljamo da dijete u tome

trenutku misli, a možda to ne uspijeva izraziti riječima.

28 29

Zaključak

Neugodu, pa i onu koju osjećamo kada proživljavamo emociju poput ljutnje, nije lako izdržati i prirodno je da ju želimo izbjeći. Možda zato ljutnju često promatramo kao neprijatelja, kao nešto što treba svladati i kontrolirati.

No emocije su glavni pokretač našega bića i svaka odnjih ima mjesto u našem životu, pa tako i ljutnja.

Bez njih ne možemo.

Ono što možemo jest upoznati ih i sprijateljiti se s njima. Za početak ljutnju možemo primijetiti (osvijestiti), potom dopustiti sebi da ju osjetimo, prihvatimo i razumijemo, a potom i da ju pokažemo na odgovarajući način. U tome smislu ljutnju možemo promatrati kao znak da nam nešto ne odgovara, da su naše vrijednosti ugrožene.

Isto tako djetetova ljutnja nije nešto protiv čega se trebamo boriti. Više ćemo postići ako smo ju spremni istražiti jer ćemo tako saznati što je to što je djetetu važno te zbog čega se osjeća ugroženim. To će nam ujedno i omogućiti da ga poučimo o primjerenim načinima izražavanja ljutnje.

I ako imamo na umu da je ispod velike ljutnje čestojoš veća bol, lakše ćemo na ljutnju reagirati s

razumijevanjem i empatijom.

Literatura

• Damasio, R. A. (1994): Descartes’ Error, Emotion, Reason and the Human Brain, Avon Books, New York

• Dvir, Y., MD; Ford, D. J., PhD; Hill, M., BS; Frazier, A. J., MD (2015): Childhood Maltreatment, Emotional Dysregulation, and Psychiatric Comorbidities in: Harv Rev Psychiatry. 2014 May-Jun; 22(3): 149–161.

• https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC4091823/ (datum pristupa: 23. 12. 2019.)

• Ekman, P. (1999): Basic emotions in: Handbook of Cognition and Emotion Dalgleish, T. i Power, J. M., John Wiley & Sons, Ltd.

• Jesper, J. (2017) Agresija, zbog čega je neophodna našoj deci i nama, Laguna, Beograd

• Kahnemna, D. (2013): Thinking Fast and Slow, Farrar, Straus and Giroux, New York

• Milivojević, Z. (2007.): Emocije, psihoterapija i razumevanje emocija, Psihopolis institut, Novi Sad

• Siegel, J. D. (2001): Toward an interpersonal neurobiology of the developing mind: attachment relationships, „mindsight”, and neural integration in: Infant Mental Health Journal, Vol. 22(1-2), 67-94, Association for Infant Mental Health, Michigan

• Siegel, J. D. (2013): Brainstorm: the power and purpose of the teenage brain, Penguin Group, New York

• http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=43033

30 31

O autoricama

Tatjana Gjurković magistra je psihologije, psihoterapeutkinja (CTA-P), privremena učiteljica, supervizorica transakcijske analize (PTSTA) te registrirana terapeutkinja igrom i supervizorica (RPT-S). Radi individualno s djecom i odraslima te održava edukacije za stručnjake iz područja terapije igrom i transakcijske analize. Autorica je knjige „Terapija igrom: Kako razviti vještine za razumijevanje djeteta i produbiti odnos s njim” te koautorica brojnih terapeutskih slikovnica za djecu.

Tea Knežević magistra je psihologije, registrirana terapeutkinja igrom (RPT) i specijalizantica transakcijske analize. Suosnivačica je i direktorica Centra Proventus − centra za psihoterapiju i edukaciju. U sklopu Centra Proventus radi s djecom koja imaju različite socio-emocionalne poteškoće kroz terapiju igrom, pruža konzultacije za roditelje te radi s odraslima. Usto je autorica i voditeljica raznih edukacija za roditelje, ali i za stručnjake koji rade s djecom. Autorica je raznih priručnika i publikacija te slikovnica za djecu. Svoje slobodno vrijeme voli provoditi u prirodi, uživajući uz dobru knjigu ili na putovanju.

Marina Balažev diplomirala je kroatistiku i komparativnu književnost. Usporedno s tim počinje se educirati i za terapeuta transakcijske analize te počinje sa savjetodavnim radom s klijentima. Upoznaje se i s principima terapije igrom te EMDR terapijom, a stečena znanja primjenjuje u praksi. U centru Marina Counseling radi s mladima, odraslima i parovima te vodi radionice i predavanja. Autorica je slikovnica za djecu, a u svoje slobodno vrijeme voli pisati, čitati, putovati i istraživati.

O Udruzi Proventus

Udrugu Proventus razvijamo od 2008. godine, zajedno s vanjskim stručnjacima. Naša je uža specijalnost psihoterapijski rad po principima terapije igrom i transakcijske analize. Održavamo kraće i duže edukativne programe za stručnjake i roditelje iz područja terapije igrom i transakcijske analize. Dosad je Udruga Proventus dobila potporu za provođenje jedanaest različitih projekata održanih diljem Hrvatske. Naš je rad podržala i lokalna samouprava i razna državna tijela.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja ocijenilo je projekt Podrška roditeljima i stručnjacima u razumijevanju i odgoju darovite djece (održan tijekom školske godine 2016./2017.) najboljim projektom te godine. Tim Udruge Proventus nastavljat će se zalagati za promociju važnosti mentalnoga zdravlja djece i odraslih kroz daljnje projekte. Članovi Udruge Proventus dosad su izdali tri priručnika koji se mogu besplatno preuzeti na mrežnoj stranici udruge.Njihovi su nazivi:

• „Transakcijskom analizom do psihološke otpornosti − priručnik o jačanju psihološke otpornosti djece i odraslih”

• „Unutarnji svijet darovite djece” • „Socijalna is(u)ključenost”

Više o nama saznajte na mrežnoj stranici:udrugaproventus.orgili nam pišite na e-adresu:info@udrugaproventus.org

Ovaj dokument je izrađen uz financijsku podršku Grada Zagreba. Sadržaj ovog dokumenta u isključivoj je odgovornosti Udruge Proventus i ni pod kojim se uvjetima

ne može smatrati kao odraz stajališta Grada Zagreba.