Utjecaj stereotipa i političke ideologije

na historiografiju

Davor Salihović1

Sadržaj:

1. Utjecaj stereotipa na antičku historiografiju

1.1 Uvod1.2 Tit Livije i njegov opis događaja i sudionika drugog Histarskog rata1.3 Opis Liburna u Pseudo Skilakovom Periplu

2. Utjecaj političke ideologije na historiografiju

2.1 Uvod2.2 Osvrt na ustaške udžbenike2.3 Osvrt na udžbenike u SFRJ

2

Utjecaj stereotipa na antičku historiografiju

1.1 Uvod

Cijeli ovaj esej posvetio sam prikazu određenih razloga pogrešnog prepričavanja, tj. pogrešne interpretacije prošlosti. Razlozi koje ja navodim samo su fragment veće slike, tj. nekolicina problema na koje historiografi nailaze interpretirajući povijest. Ti problemi proizlaze zbog određene, dobre ili pogrešne, naobrazbe, tj, odgoja samog povjesničara, te zbog utjecaja politike ili ideologije društva u kojem se nalaze. Zapravo, pokušat ću, ovim esejom, shvatit i obrazložit, zašto historiografi opisuju povijesne događaje gledajući samo iz jednog ili drugog kuta, tj. što ili tko utječe na njihovu interpretaciju povijesti. Jesu li to nalozi ili zapovijedi nekih od vrhovnika u društvu kojem pripadaju ili je to ipak stvar odgoja, tj. mentaliteta etničke skupine u čijoj prisutnosti djeluju.

Prvi dio ovoga eseja pod naslovom Utjecaj stereotipa na antičku historiografiju pokušat će što jednostavnije i zornije prikazat kako odgoj, mentalitet te usađeni stereotipi utječu na rad, istraživanje te interpretaciju prošlosti kod određenih autora. Ovaj dio usredotočuje se na autore antike iz grčkog i rimskog kruga. Točnije, usredotočuje se na rimskog autora Tita Livija, te njegov opis drugog Histarskog rata, tj. prikaz histarskog kralja Epulona te samih Histra, koji donosi u njegovom djelu Ab Urbe Condita. Prvih dvanaest poglavlja 41. knjige iz djela Ab Urbe Condita opisuju događaje iz drugog Histarskog rata, tj, drugog sukoba između Rimljana i Histra1. Drugi autor o čijem pogrešnom shvaćanju i interpretiranju govori ovaj esej je grčki geograf Pseudo Skilak. Iako Pseudo Skilak nije historiograf njegov Peripl govori o plemenima, tj, narodima koji nastanjuju istočnu obalu Jadrana, pa tako i o Liburnima. Upravo u njegovom tekstu o Liburnima nalazimo opis koji nastaje pod utjecajem mentaliteta, tj. odgoja, te se zbog toga osvrćem na geografski tekst Pseudo Skilaka, njegov Peripl 2.

Ovaj tekst pišem i iz razloga što se današnja historiografija temelji na klasičnim izvorima grčkih i rimskih znanstvenika, književnika, putopisaca… pa se pribojavam za buduće opise naroda i povijesnih događaja, te omalovažavanja ili preuveličavanja koji se mogu pojaviti u tekstovima suvremenih i budućih historiografa, te njihov utjecaj na sveopću svijest i poznavanje povijesti.

1 Matijašić, R., 2009., Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara Dioklecijana, Zagreb, 99-1022 Matijašić, R., 2009., Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara Dioklecijana, Zagreb, 63-64

3

1.2 Tit Livije i njegov opis događaja i sudionika drugog Histarskog rata

Tit Livije rimski je antički historiograf rođen u Padovi 59. pr. n. e., a umro 17. n. e. u istom, rodnom gradu. Kao historiograf donosi svoje djelo Ab Urbe condita – Od osnutka grada, koje predstavlja veliku rimsku povijest u 142 knjige. Do danas je sačuvano 35 knjiga; od 1. do 10. knjige tekst je sačuvan u potpunosti, dok knjige od broja 21 do 45 ostaju sačuvane s malim ili većim prazninama koje dopunjuju sačuvani sažeci ili navodi drugih pisaca, itd. 3

Tit Livije prvih dvanaest poglavlja 41. knjige posvećuje drugom Histarskom ratu tj. sukobu Rimljana sa plemenskim savezom Histra od 178. do 177. g. pr. n. e. Moramo imati na umu da je Tit Livije prvenstveno bio književnik te je zbog toga u svoje djelo dodao neke odlike drame kako bi njegovo djelo bilo čitano i zanimljivo, također on opisuje događaje koji su se dogodili, u ovom slučaju, gotovo 120 godina prije njegova vremena pa je i zbog tog razloga točnost njegovih podataka upitna4. On je preuveličavao značenje određenih događaja, te je interpretirao bitke, ili bilo koje druge opisane događaje, tako što je veličao Rim i rimsku vojsku. Upravo iz tog veličanja svog rimskog naroda te vojske proizlaze problemi o kojima pokušavam govoriti. Također, Rimljani, pa tako i sam Tit Livije, imali su urođenu određenu dozu odbojnosti prema okolnim, kako ih oni nazivaju, divljim narodima, pa tako i prema Histrima, a kao dokaz nam može poslužiti Tit Livijev opis Histra kao divljeg narodom5. Zbog tih razloga Tit Livije nije mogao točno prikazati statistiku; broj vojnika i poginulih sa suprotne strane, te točno opisati same događaje. Kao primjer, a i kao glavni razlog ove rasprave, donosim tekst Tita Livija u kojem opisuje prvi sukob Histra s Rimljanima u drugom ratu s Histrima 178. g. pr. n. e.;

„Histri zauzimlju rimski tabor Liv. 41,2

Čim je tabor Rimljana prenesen ta Timavsko jezero, Histri zauzeše položaj na skrovitu mjestu iza brežuljka i odatle sa stranputicama slijedili vojsku na putu, vrebajući svaku zgodu; i ništa im nije promicalo od svega što se zbivalo na kopnu i na moru.Vidjevši da su straže pred taborom slabe a da tržnica vrvi nenaoružanim mnoštvom onih koji su, bez ikakve zaštite s kopna ili mora, trgovali između tabora i morske obale, napadnu istodobno oba zaštitna odreda – kohortu iz Placencije i manipule druge legije. Jutarnja je izmaglica bila prikrila njihov pothvat; kad se ona stala razilaziti pod prvim zrakama sunca, svjetlost je donekle prosijavala, no ipak, kako to obično biva, mutna: sve

3 Križman, M., 1979., Antička svjedočanstva o Istri – Tito Livije, Pula, Rijeka, 1344 Matijašić, R., 2009., Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara Dioklecijana, Zagreb, 145 Tit Livije kao naslov tekstu za 302. g. pr. n. e. stavlja „Histri – divlje pleme“ – Isto kao 3 - 155

4

je pojave umnogostručavala pred okom promatrača, te je, prevarivši i tom zgodom Rimljane, prikazala neprijateljski bojni red mnogo većim nego što je bio. To ustraši vojnike jedne i druge predstraže, te oni, uz silnu buku, uteknu u tabor(…).

Razorivši glavni stan i razgrabivši što se ondje zateklo, neprijatelj (Histri) je dopro do kvestorskog šatora, opskrbnog trga i kvintanske ceste. Kad su tu naišli na svakojako spremno i izloženo obilje, a u kvestorskom šatoru na prostrte ležajeve, njihov kralj legne te se stade gostiti. Za njim su se ubrzo poveli i svi ostali, smetnuvši s uma oružje i neprijatelja; a kako nisu bili vični malo otmjenijem živežu, suviše su se požudno natrpali vina i jela.(…) Ipak su se konzul i čete što ih je on vodio natrag s morske obale prvi primakli opkopu. Prvi tribun druge legije, Lucije Atije, bodrio je svoje vojnike i ujedno im objašnjavao: da su Histri, pobjedivši, imali na umu zadržati tabor istim oružjem kojim su ga i zauzeli, prvo bi bili gonili neprijatelje koga su istjerali iz tabora, a potom bi zasigurno bili postavili straže pred opkopom; no oni, jamačno, leže pijani kano ćuskije i spavaju kao zaklani. 6

…Čak i bolesni vojnici, ostavljeni u taboru, opazivši da su njihovi opet u opkopu, pograbe oružje i prirede silan pokolj. Od svih se najizvrsnije ponio konjanik Gaj Popilije, zvan Sebelac. Njega su ostavili u taboru zbog rane na nozi, a pobio je daleko više neprijatelja.“

Upravo ovaj originalni tekst Tita Livija koji opisuje napad Histarske vojske na rimski tabor kod Timavskog jezera (rijeka Timava) svjedoči o spomenutim urođenim stereotipima i odbojnosti Rimljana prema drugim okolnim narodima. Dio teksta koji govori o pijančenju histarskih vojnika i samog kralja i onaj dio u kojem je opisan govor tribuna Lucija Atija, gdje tribun govori kako zasigurno Histri spavaju kao zaklani zbog pijančenja, svjedoče o rimskom stereotipu o Histrima kao divljem, barbarskom, primitivnom narodu. Također, Tit Livije veliča, ili bolje rečeno, zastupa ili brani rimsku vojsku te opravdava njihov poraz ,bez ikakve ili vrlo slabe konstruktivne kritike, opisujući jutarnju maglu te njezin utjecaj, tj. način na koji magla buni rimske vojnike kojima se zbog magle čini da je broj neprijatelja višestruko veći. U tekstu Livije spominje i hrabrost rimskih vojnika koji su ostali u taboru. Tim činom Tit Livije osigurava rimskoj vojsci atribut velike, moćne, hrabre i sposobne borbene skupine. Kao zaključak, smatram da je Livije ovim tekstom doslovno posprdao histarsku vojsku i uveličao rimsku pobjedu opravdavajući tako rimski prvotni poraz i omalovažavajući histarsku pobjedu.

6 Križman, M., 1979., Antička svjedočanstva o Istri – Tito Livije, Pula, Rijeka, 173-175

5

Nadalje, Tit Livije, što se rimskog sukoba s Histrima tiče, opisuje i opsadu te pad samog Nezakcija, glavnog grada Histra. U ovom opisu govori o samom histarskom kralju Epulonu. Samim spominjanjem kralja i njegovog imena Tit Livije nam dostavlja još jedan dokaz o rimskim stereotipima zasnovanim na gotovo pučkoj predodžbi kralja Epulona nastala na temelju usmene predaje o drugom Histarskom ratu.7 Dakle, Tit Livije spominjanjem imena kralja Epulona opisuje njega kao pijanicu, izjelicu itd. jer sama riječ epulo, onis kod Rimljana predstavlja, dakle, ono vec navedeno, pijanicu i izjelicu.8 Također, spomenut ću još jedan krivi opis flore i obrane oko grada Nezakcija. Pisac govori kako su Rimljani nakon teških napora uspjeli skrenuti te usmjeriti ka novom toku rijeku koja, uz to što opskrbljuje grad, također služi kao obrambeni jarak. Danas se zna da takve rijeke nije bilo, pa je i ovaj spomen takvog obrambenog sustava grada Nezakcija te rimsko uspješno preusmjeravanje te rijeke možda samo još jedan pokušaj veličanja sposobnosti i snage rimske vojske. Dalje u tekstu o padu Nezakcija, koji opisuje događaje nakon pada, Tit Livije spominje da je plijen bio veći nego su Rimljani očekivali od tako siromašnog svijeta. Spomen ovog događaja govori nam još jednom o rimskom egocentrizmu i zaslijepljenosti, o rimskoj svijesti da je Rim jednostavno na vrhu razvoja, kako u društvenom, tako i u gospodarskom smislu.

7 Križman, M., 1979., Antička svjedočanstva o Istri – Tito Livije, Pula. Rijeka, 191.8 Isto kao 7

6

1.2 Opis Liburna u Pseudo Skilakovom Periplu

Kao drugi primjer, ili bolje rečeno dokaz, za velik utjecaj stereotipa na istraživanje prošlosti ili njezino oživljavanje u historiji pomoću historiografije, donosim tekst grčkog geografa Pseudo Skilaka.

Dakle, Pseudo Skilak grčki je geograf iz 4. st. pr. n. e., njegovo djelo, Peripl, o kojem će biti riječi u prijevodu znači oplovba, te nastaje kao posljedica Pseudo Skilakove plovidbe Sredozemljem i opisuje obale Sredozemlja, plemena i gradove koji se ondje nalaze. Također predstavlja jedno od najvažnijih povijesnih izvora za antičku povijest naših prostora, iako je njegovo djelo vrlo siromašno podacima te prepravljano, prepisivano i izmjenjivano više puta kroz povijest te predstavlja zapravo „najiskvareniji“ izvor. Njegovo ime Pseudo proizlazi iz toga što se do danas još uvijek ne zna tko je zapravo taj znanstvenik, geograf, pisac. Dakle ovaj dio njegova imena svjedoči o tome da je Pseudo Skilak pseudonim ovog nepoznatog autora. Drugi dio njegova imena, Skilak, proistječe iz toga što se do 17. st. ovaj Peripl o kojem ću još govoriti, pripisivao slavnom grčkom moreplovcu i zemljopiscu Skilaku. Skilak je bio rodom iz Karijande, te je također oplovio obale Sredozemlja i kao posljedicu tome napisao svoj peripl, te se zbog toga Skilaka iz Karijande zamjenjivalo za Pseudo Skilaka, nepoznatog autora. Kasnije se ustanovilo da je Pseudo Skilak živio i djelovao u 4. st. pr. n. e., te da je njegovo djelo nastalo između 390. i 330. pr. n. e. što je bio dokaz da autor ovog Peripla o kojem ću govoriti nije mogao biti Skilak iz Karijande koji je živio i djelovao u 6. st. pr. n. e. u doba perzijskog kralja Darija.9

Pseudo Skilak, uz opis brojnih plemena, naroda itd. s obala Sredozemlja, donosi i opis plemena s istočne obale Jadranskog mora, pa tako i opis plemena Liburna. Opisom ovog plemena Pseudo Skilak donosi nam razlog za raspravu o utjecaju stereotipa na ovaj tekst. Odmah na početku rasprave predstavljam vam tekst, te se onda vraćam problematici;

„Pseudo – Skil. 21. LIBURNI. Iza Istra dolazi narod Liburna. U zemlji toga naroda postoje uz more ovi gradovi; Jaderatini, Apsirtejci, Alupsi, Olsi, Nedeti, Enonci. Liburnima zapovijedaju žene, koje su žene slobodnih muževa, a opće i s vlastitim robovima i s muškarcima obližnjih krajeva. Uz tu zemlju nalaze se ovi otoci kojih znam reći imena (ima, naime, i mnoštvo drugih, bezimenih otoka): otok Istrida, dug trista i deset stadija,

9 Križman, M., 1979., Antička svjedočanstva o Istri – Pseudo Skilak, Pula. Rijeka, 37.7

širok sto i dvadeset, zatim Kositreni otoci i Mentoride. Ti su otoci veliki. Slijedi rijeka Krka. Plovidba uz liburnsku zemlju traje dva dana.“10

Ono što pokreće cijelu ovu raspravu u ovom opisu Liburna i liburnske zemlje je ta činjenica koju navodi tekst da Liburnima vladaju žene te da one opće s drugim muškarcima iz obližnjih krajeva i s svojim vlastitim robovima11. Ovu činjenicu ne nalazimo u prvotnom, izvornom tekstu Pseudo Skilaka nego taj dodatak naknadno dodaju kasniji autori, tj. obrađivači izvornog teksta. Bez obzira na autora u ovom opisu nailazimo na stereotip. Dakle, autor tog teksta smatra da kod Liburna, tj. u njihovom društvu vlada matrijarhalni sustav tj. ginekokracija. Moramo imati na umu tu činjenicu da su kroz cijelu povijest svijeta glavnu riječ kako u nižim, manjim zajednicama, tako i na čelu države imali uglavnom muškarci. Taj način vladanja, patrijarhalni sustav, bio je ustaljen, čest, „normalan“ sustav vladavine, te je i sam autor ovoga teksta vjerojatno bio odgajan te je živio u takvom društvu, pod vladavinom takvog sustava. Smatra se da su i Liburni živjeli u takvom, patrijarhalnom, društvu, no da su liburnske žene bile ravnopravne, ili barem ravnopravnije nego u većim državama i civilizacijama, muškarcima. Ta ravnopravnost nije bila pojmljiva i razumna autoru ovoga teksta, koji vjerojatno potječe iz strogo patrijarhalnog društva, te on takvu ravnopravnost nije shvaćao. Kao rezultat ne shvaćanja takvog uređenja društva, i „zatupljenosti“ što se tiče ravnopravnosti žena i muškaraca u društvu, nastaje ovakav izvještaj o međuljudskim odnosima kod Liburna. Dakle, pod utjecajem stereotipa ovaj autor nije mogao dati točnu sliku Liburna, te samim time iskrivljuje sliku stvarnosti i uskraćuje historiografiju i historiografe.

Spomenimo još i to da neki izvori navode da su Liburni živjeli prema običaju prema kojem su sve žene bile zajedničke, no čak i da je ova tvrdnja točna, matrijarhalno društvo vjerojatno nije postojalo.12

Utjecaj političke ideologije na historiografiju10 Isto kao 9, 39-40.11 Isto 12 Isto

8

2.1 Uvod

U drugom dijelu ovog eseja govorit ću o utjecaju političke ideologije na historiografiju. Pokušat ću zorno prikazati kako i zašto se historiografija u određenim dijelovima hrvatske povijesti, pa i povijesti svih naroda s prostora bivše Jugoslavije, pokušala pozabaviti kreiranjem, režiranjem i pisanjem „nove“ povijesti. Pokušat ću razjasniti do koje mjere je to pisanje „nove“ povijesti bilo pod utjecajem tadašnjeg vrha države. Interval vremena, tj. doba u hrvatskoj povijesti koje ću obraditi u ovoj raspravi je doba samog drugog svjetskog rata, dakle vrijeme kada se hrvatske zemlje, naravno bez svoje obale, nalaze pod vlašću nacista, fašista…pod vlašću zločinačkog režima ustaškog pokreta i njihove tvorevine, kvazi-države NDH. Osvrnut ću se na kvalitetu opisa povijesti Hrvatske u to vrijeme. Drugo vrijeme koje ću istražiti je vrijeme nakon drugog svjetskog rata, vrijeme u kojem hrvatske zemlje pripadaju Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, te dakako, opisat ću i obradit način opisivanja povijesti Hrvatske, s manjim osvrtom i na ostale sastavne republike, u „Drugoj Jugoslaviji:“

Glavni objekt ovog mog istraživanja i glavna tema ovog drugog dijela eseja je pisanje školskih udžbenika u ova dva dijela hrvatske povijesti. Dakle, glavno pitanje je; Kako je vrh države, te njihova ideologija utjecala na opis ljudi, događaja, vremena, prostora u školskim udžbenicima iz povijesti koji su se koristili u to određeno vrijeme?

Ova rasprava svojevrsni je dokaz tvrdnje Keitha Jenkinsa koju on spominje u svojoj knjizi Promišljanje historije, a kaže da historija nikad ne nastaje sama zbog sebe, nego uvijek zbog nekog, u ovom slučaju zbog političara te njihovog opravdanja, tj. potvrde legitimne vlasti u državi. Također, Jenkins kaže da određene društvene skupine stvaraju svoju historiju zbog učvršćenja ili traženja svog položaja u društvu, što je vjerojatno slučaj i kod ova dva politička uređenja istog prostora. Dakle, i NDH i Jugoslavija, tj. i nacisti i komunisti pišu historiju koja im pomaže u njihovim političkim namjerama. Iako treba razlikovati namjere nacista od namjera komunista kojima su uređivali jedan određeni prostor.

9

2.2 Osvrt na ustaške udžbenike

Nakon njemačke ofenzive na tadašnju kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941., te podjele zemalja Jugoslavije, pa tako i hrvatskih zemalja, između Italije, Njemačke, Rumunjske, Bugarske i Mađarske, 10. travnja 1941. osnovana je Nezavisna Država Hrvatska. Iako njezino ime govori o nekoj nezavisnoj i samostalnoj državi NDH je zapravo „marioneta“ Njemačke. NDH je de facto pod upravom ustaša i samoprozvanog poglavnika Ante Pavelića, a zapravo se nalazila pod upravom Njemačke, tj. NDH je zapravo, možemo reći, satelitska država, pokrajina Trećeg Reicha.

Vrh NDH odmah u začetku te kvazi države započinje se interesirati za obrazovanje kao jednu od metoda legitimizacije svoje vlasti i svoje ideologije te osnivaju Ministarstvo bogoštovanja i nastave, koje kasnije mijenja ime u Ministarstvo nastave, te na kraju Ministarstvo narodne prosvjete. Na čelu ovog ministarstva nalazio se književnik i pravnik Mile Budak.

Ministarstvo bogoštovanja i nastave ili nastave ili narodne prosvjete utječe na izdavanje određenih udžbenika povijesti. Vrh NDH je odmah od osnivanja države odredio Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti i zaštiti arijevske rase koje donekle pokušava provesti, zajedno sa legitimizacijom i opravdanjem svojih djela i ustroja države, kroz obrazovanje, tj. kroz pisanje određene „odgovarajuće“ povijesti.

Tu odgovarajuću povijest ustaški autori započinju primjenjivati od najjednostavnijih stvari kao što je naslov udžbenika npr. ne postoji više Povijest Jugoslavije nego se pojavljuje udžbenik Povijest hrvatskog naroda. Nadalje, ti autori su kroz ove tekstove pokušali provesti apsolutnu dejugoslavizaciju društva i same povijesti hrvatskih zemalja ne spominjući više slogu i zajedništvo jugoslavenskih naroda nego opisujući povijest ovih prostora prikazujući je kao povijest sukoba Hrvata i Srba. Također u ovim udžbenicima negira se cijeli ilirski pokret i ilirsko ime hrvatskog naroda spominjući „…jedino poviestno hrvatsko ime: HRVAT, pod kojim se je pojavio u davno pod kojim je prije 1400 godina došao u današnju svoju postojbinu te pod kojim živi sve do danas“.13 Također, obrazovni sustav, pa tako i udžbenici povijesti u ustaškom režimu zahtijevaju povezanost hrvatskog naroda s Bogom; „Hrvatski narod se mora pouzdati jedino uz Boga, u svoja prava i svoju snagu, što je izrazio geslom; Bog i Hrvati“14 Također započinje se provoditi „režiranje“ nove hrvatske povijesti definiranjem pravih junaka te onih lažnih. Pravim, istinskim junacima smatraju se gotovo svi pojedinci koji su se posvetili slobodi i samostalnosti Hrvatske ili su bili u

13 Citirano u Srkulj, 1944,; 26314 Isto, 268

10

uskoj vezi s NDH. Primjer su ban Josip Jelačić, Stjepan Radić, Ante Pavelić… Oni lažni junaci, antijunaci su svi koji se slažu s idejom zajednice i sloge južnih slavena. To su dakle, antijunaci ili Hrvati s greškom, tj. oni Hrvati koji su malo „odskočili“ od ideje NDH. Također antijunacima se smatralo i sudionike ilirskog pokreta, npr. Ljudevita Gaja.

U zamahu takve dejugoslavizacije povijesti ustašama nije bilo dovoljno samo dijeljenje hrvatskih ličnosti iz povijesti na junake i antijunake, već su ustaške vlasti te junake pokušali ustašizirati tj. prikazati ih kao istinske domoljube, pa čak i vojnike koji su uvijek spremni ući u borbu za svoju domovinu.

Vlasti NDH su pokušavali u udžbenicima povijesti često i lažno pripisati određene zasluge osobama iz povijesti koje su „odgovarale“ ustaškom pokretu, te su tim činom pokušali prikazati ustaški pokret kao stariji pokret koji seže duboko u hrvatsku povijest. Tim prikazivanjem ustaškog pokreta kao starog pokreta hrvatskog naroda povezali su djela i rad npr. Ante Starčevića i Eugena Kvaternika, te Stjepana Radića i Pavelića.

Svim ovim navedenim činjenicama, pomoću kojih NDH ponovno piše povijest hrvatskih zemalja, ustaše su pokušali prikazati povijest Hrvatske kao povijest stalnih sukoba s narodima s kojima je NDH sukobljena u vrijeme svjetskog rata, napose sa Srbima, te se povijest tih sukoba i povijest težnje hrvatskog naroda za samostalnošću okrunila u NDH, tj. hrvatski narod je konačno dočekao svoju takozvanu samostalnost i slobodu u NDH.

Ustaše su uz svoju povijest, kojom su diskriminirali povijesne činjenice, ljude i narode, svoj pokušaj pročišćenja hrvatskog naroda realizirali kroz uspostavljanje novog pravopisa, kojim je ukinuto fonetsko pismo koje se smatralo previše srpskim, ukidanje svakog natpisa na ćiriličnom pismu itd.15

2.2 Osvrt na udžbenike u SFRJ

Odmah po oslobođenju svih prostora nove Jugoslavije i stvaranja nove države 1945. rad na obrazovanju učenika na polju povijesti temelji se na sovjetskim udžbenicima. Ti udžbenici temelje se i opisuju opću povijest, dakle, povijest svijeta bez nekog posebnog, prevelikog i detaljnog osvrta na pojedine prostore i narode. Isto tako ne osvrće se

15 Petrungaro, S., Pisati povijest iznova, Zagreb, 2009., 69-7411

previše na prostore Jugoslavije i same Hrvatske. Ovakav način obrazovanja učenika, pomoću sovjetskih preopćih udžbenika povijesti posljedica je laganog zanemarivanja školstva zbog još nedorađenih političkih i društvenih pitanja u tadašnjoj ranoj SFRJ. Ovakvo stanje udžbenika povijesti traje do 1953. kada se počinju izdavati prvi domaći, jugoslavenski udžbenici povijesti, čije izdavanje pokreće sukob Tita s Sovjetima, tj. sa Staljinom iz 1948.g. Također u to vrijeme nova država već je do određene granice bila uređena i usavršenija te se našlo više vremena za udžbenike povijesti i školstvo općenito.

Izdavanjem novih, jugoslavenskih udžbenika povijesti, nova, komunistička vlast, počinje provoditi vlastitu ideju jednakosti jugoslavenskih naroda te legitimizaciju svog pokreta. Ovi rani udžbenici iz 50-ih donekle se temelje na starim udžbenicima iz kraljevine Jugoslavije, no naravno nailazimo na određene raznolikosti.

Ovim udžbenicima pokušava se ponovno rejugoslavizirati ove prostore te probuditi svijest jednakosti svih sastavnih naroda SFRJ, i na kraju krajeva usaditi u opću svijest slogan bratstva i jedinstva.

Te namjere novog vrha države pokušavaju se provesti kroz nagomilavanje simetrija i paralelizama naroda ovih prostora ne spominjući međusobne sukobe nego tvoreći sliku zajedničke sudbine jugoslavenskih naroda. Nadalje, u ovim udžbenicima daje se podjednak prostor historije svih naroda, naravno, s nešto većom obradom povijesti naroda kojem je taj udžbenik bio namijenjen. Također naslovi ovih udžbenika ne spominju ime naroda, te se javljaju naslovi poput Povijest za VII razrede, Prošlost i sadašnjost, Čovjek u svom vremenu, itd. Ni na koji način u ovim udžbenicima ne pokušava se obraditi zasebno povijest određenog naroda bez ikakve povezanosti s drugim jugoslavenskim narodima, dakle razvija se patriotizam samo prema Jugoslaviji kao zajedničkoj, jedinoj domovini jednakih, ravnopravnih naroda. U opisima povijesti razvija se određena crno – bijela slika stavljajući s jedne strane fašiste, naciste, buržuje i kolaboracioniste kao apsolutne zločince i krivce bez ikakve mogućnosti detaljnije razrade određenih povijesnih činjenica vezanih uz njih. Dok se s druge strane postavljaju partizani i sudionici NOB-a kao apsolutni osloboditelji i pobjednici u ratu. Također predstavlja ih se kao najviše moguće tijelo uspostave, obrane i štovanja ideje socijalističke Jugoslavije. Dakle NOB je simbol uspostavljanja Jugoslavije i slobode njezinih naroda, a njihova borba i cijeli rat opisan je kao jedino, legitimno sredstvo postizanja sna ujedinjenja Jugoslavije.

Vezano uz spomen NOB-a moram spomenuti i raspored članova i ustanaka NOB-a prema jugoslavenskim republikama. Dakle, svaka republika ili svaki narod dobivao je podjednak broj sudionika partizanskog pokreta i ustanaka. Zbog toga navode se apsolutno svi

12

ustanci partizana u vrijeme rata na svim prostorima Jugoslavije potičući tako još jednom jednakost i ravnopravnost svih naroda.

Također uz spominjanje jednakosti svih naroda u doprinosu narodnooslobodilačke borbe, spominje se i jednakost u kolaboracionističkim, proturevolucionarnim djelatnostima. Dakle, opet, svaki narod dobiva određen broj državnih neprijatelja.

Udžbenici povijesti više, manje, kroz cijelo vrijeme trajanja ove države ne mijenjaju se iako postoji nekoliko manjih varijacija. Primjer je mijenjanje naslova udžbenika u vrijeme raznih nacionalnih pokreta u 70-ima, napose u Hrvatskoj. Tada se javljaju novi naslovi koji se iz udžbenika historije, 1971. g mijenjaju u udžbenik za VIII razred, da bi se do '74. razvio u povijest za VIII razred, gdje se spominje Hrvatski naziv, povijest. Također u novijim udžbenicima počinju se spominjati ti nacionalni pokreti, no oni se jednostavno opisuju kao određena nacionalna zastranjenost pojedinaca.16

Na kraju, još samo da napomenem, da treba razviti svijest o razlici namjera i ciljeva političkih ideologija jugoslavenskog, Titovog socijalizma i nacizma ustaškog pokreta. Ustaški pokret i njihov tzv. poglavnik Ante Pavelić bili su saveznici nacističke Njemačke, te su kroz svoju historiografiju pokušavali razviti određenu mržnju prema nearijevskim, nehrvatskim narodima, a najviše prema Srbima. Takvom historiografijom pokušavali su opravdati svoje kriminalne, zločinačke organizacije i ista takva njihova djela. Pokušali su opravdati tisuće žrtava njihovog zločinačkog nauma. Za razliku od njih, socijalistička Jugoslavija s Josipom Brozom na čelu sve napore je uložila u stvaranje jednakosti i ravnopravnosti svih naroda u tadašnjoj SFRJ, omogućujući tako zajednički prosperitet i razvoj zajedničke nam Jugoslavije.

16 Isto kao 15, 89-9213