Venecija

Učenici drugog i trećeg razreda, smjera tehničar cestovnog prometa, posjetili su 28. listopada 2016. godine u pratnji svojih profesora Bojana Petrana, Alena Panića, Vesne Tijan i Vesne Rubeše bajkoviti grad Veneciju. Krenuli smo vrlo rano pa su mnogi prespavali prelazak granice. Naši su profesori bili šokirani tišinom u autobusu, a nas tri djevojke, Antonia, Aleksandra i Gloria, članice Novinarske grupe Prometeus, za to smo vrijeme u glavi stvarale stotinu ideja za naš put i budući putopis. Od Punte Sabbioni do Venecije doplovili smo unajmljenim brodićem te uživali u čarima vožnje, iako more nije izgledalo primamljivo poput našeg, a ni Venecija, kao što je poznato, nema baš primamljiv miris.

Pogled s broda na Veneciju

S ovom se morskom nemani ne bismo rado susreli dok plivamo Srećom, dan je bio sunčan i kao stvoren za obilazak ovog svjetski poznatog odredišta. Venecija je sagrađena na 118 otoka omeđenih sa 170 kanala, spojenih s više od 400 mostova. Najdulji kanal Canal Grande (Veliki kanal) presijeca stari dio grada i zapravo je to najpoznatija ulica Venecije.

Povijest Venecije

Venecija (MLECI, MLETAČKA REPUBLIKA, tal. VENEZIA, REPUBBLICA DI SAN MARCO), grad-država nastaje između V. i VII. st. (prema predaji, datum osnutka Venecije je 25. III. 421.)

ime grada nastaje prema plemenu Veneta koje se bavilo lovom i ribolovom

u prvim stoljećima Venecija je priznavala vrhovništvo Bizanta; ustrojena je kao zaseban dukat s duždom na čelu

prvi je izrijekom spomenuti dužd Paulutius (sve do 726. dužda je imenovao Bizant, a otada se birao među vodećim mletačkim plemićkim obiteljima)

u XI. st. Venecija se potpuno oslobodila bizantskog vrhovništva i kao neovisna republika postupno započela stvarati svoj pomorski imperij od sjevernog Jadrana do grčkih otoka i Peloponeza

Zlatno doba Venecije

Mletačka Republika dosegla je vrhunac teritorijalnog širenja i gospodarskog razvoja u XV. st.; s više od 200 000 stanovnika bila je najveći lučki grad na svijetu i središte svjetske trgovine.

Venecija je u to doba poznata po sljedećim nazivima: „Dominantna“ (La Dominante), „Presvijetla“, „Kraljica Jadrana“ , „Grad vode“, „Grad mostova“ i "Grad svjetlosti“.

U Veneciji su tada boravili i živjeli brojni Dubrovčani, bilo da su djelovali kao uspješni poduzetnici u pomorstvu, trgovini i novčarstvu, obavljali diplomatske poslove za svoju Republiku ili susjedne vladare, ali i zbog školovanja na mletačkim kolegijima ili pri središnjoj visokoškolskoj ustanovi Mletačke Republike u Padovi.

Venecija je stoljećima bila vodeće tiskarsko središte Europe te su mnogobrojni dubrovački pisci i znanstvenici u njoj objavili svoja djela (primjerice Nikola Vitkov Gučetić, Ivan Gundulić, Ignjat Đurđević, Rajmund Džamanjić, Nikola Sagroević, Antun Medić, Benedikt Stojković, Jakov Lukarević, Ivan Bunić Vučić, Ruđer Bošković…).

U Veneciji su 1551. tiskane i dvije Držićeve knjige – Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi i Tirena.

Od sredine XV. st., a posebice nakon pada Carigrada pod osmanlijsku vlast (1453.), započelo je razdoblje smanjivanja moći Venecije.

Danas je Venecija tradicionalni glavni grad istoimene talijanske pokrajine Venecije u talijanskoj regiji Venetu i ima 271,367 stanovnika (podatak je iz 2004.).

Umjetnici koji su ostavili trajni trag u Veneciji

Tintoretto (talijanski „mali od boje“) - poznati slikar koji je cijeli život radio u Mlecima gdje je naslijedio dotadašnjeg službenog slikara Mletačke Republike Tiziana, vođu škole venecijanske renesanse. Valja spomenuti i Giorgionea koji je rano umro obolijevši od kuge, a čije je nedovršene radove završio upravo Tizian. Paolo Veronese preferirao je prikazivati suvremene luksuzne bankete s likovima svojih znanaca u skupocjenoj odjeći po ondašnjoj modi, njihove sluge, glazbenike, vojnike, lakrdijaše i životinje. Zbog slike Posljednja večera koja je bila isuviše svjetovnog karaktera morao se opravdati pred inkvizicijom.

Tizianova Madona Pesaro Veroneseova Posljednja večera

Venecija danas... Po dolasku u grad razgledavali smo poznate kulturne znamenitosti kao što su Trg sv. Marka, Ponte dei Sospiri (Most uzdaha), Ponte di Rialto, Campanile, Baziliku sv. Marka… Koliko su spomenute znamenitosti nevjerojatne, teško je opisati riječima. Treba ih uživo doživjeti. Trgom sv. Marka (koji je jedini venecijanski trg jer se svi ostali manji nazivaju ciampi ili polja), dominira Bazilika svetog Marka sa svojim odvojenim zvonikom (Campanile) i Duždeva palača koja stoji pored njega. Ta je bazilika jedan od najsvjetlijih primjera bizantske arhitekture, poznata i pod imenom Crkva od zlata zahvaljujući raskoši bizantskih mozaika. S obzirom da je u početku to zapravo bila “kapelica” mletačkih vladara, oduvijek je uživala status simbola mletačkog bogatstva i moći.

Bazilika sv. Marka

Campanille

Duždeva palača

Trg sv. Marka

Sam Trg sv. Marka svoj je današnji status središta Venecije ostvarivao postupno. U početku je to bio vrt, a nakon toga i mala trgovačka luka. Tek po izgradnji bazilike on postaje središte grada. Postavljena su dva granitna stupa - na jednom je krilati lav kao simbol svetog Marka i Venecije, a na drugom statua svetog Teodora, prvog zaštitnika Venecije. Kad se nađete na trgu, izbjegavajte prolaz između ta dva stupa. Zašto? Stanovnici su uvjereni da to donosi nesreću jer je na tom mjestu pogubljeno mnogo ljudi.

Naši kolege iz razreda opustili su se uz coca-colu na Markovu trgu (koju su platili 30 eura!) ujedno uživaljući uz zvukove violina. Tko može, može…

Kad smo već kod Trga sv. Marka, ostale smo neugodno iznenađene brojnim štandovima „made in China“ na glavnome Venecijanskome trgu, što je doista nedopustivo, ali i skupim cijenama pića. Stoga smo u potrazi za nečim pristupačnijim skrenule s trga dublje u grad…

Venecija je poznata kao Grad mostova. Doznale smo da ih ukupno ih ima 417 od čega su 72 privatna. Mostovi nemaju stepenice zato što su njima sve do 16. stoljeća redovito prolazili konji. Život danas je, naravno, potpuno drugačiji i nećete naići na kočije s konjima u Veneciji.

Most uzdaha (Ponte dei Sospiri) izgrađen je kako bi povezao stari zatvor u Duždevoj palači s novim preko rijeke. Most uzdaha je turistička atrakcija uz koju je vezana legenda: par koji se poljubi ispod mosta ostat će zauvijek zajedno u ljubavi. No, od vodiča smo saznale da ime mosta nastaje zahvaljujući nimalo romantičnoj priči. Naime, most je zatvorenicima pružao posljednji pogled na grad prije zatvaranja u obližnje ćelije. Saznale smo i da je jedan od rijetkih zatvorenika koji je uspio pobjeći iz venecijanskog zatvora bio slavni ljubavnik, Giacomo Casanova.

Venecija je prepuna atraktivnih lokacija koje svi vole ovjekovječiti fotoaparatom (Antonia&Aleksandra)

Pax tibi Marce, evangelista meus

Jedan od najprepoznatljivijih simbola Venecije je lav. Prema legendi, anđeo se evanđelistu Marku prikazao u obliku lava i najavio mu da će ga jednog dana častiti i slaviti. Status glavnog zaštitnika Venecije sv. Marko konačno je stekao u XII. st., a njegov krilati lav otada je čest arhitektonski dekorativni motiv, kao i motiv na stijegu Republike (drži se da su u bitki kraj Akona 1258. Mlečani prvi put izvijesili stijeg na kojem je na zastavi prikaz Lava sv. Marka). Lav se najčešće prikazuje iz profila, s tri noge na tlu dok četvrtom podržava knjigu na kojoj piše Pax tibi Marce, evangelista meus (lat.: Mir tebi, Marko, evanđeliste moj). Prema predaji, u doba mira knjiga je otvorena, a za rata zatvorena.

Simbol lava vidljiv je na svakom koraku

Neizostavni dio Venecije - gondole

U slobodno vrijeme koje smo dobili za razgledavanje grada popričale smo s gondolijerima te smo saznale neke zanimljivosti: gondola je u prosjeku duga 11 metara, a teška gotovo 600 kilograma. U 18. stoljeću u Veneciji je bilo oko deset tisuća gondolijera, danas ih se može nabrojiti 500-tinjak... Posao gondolijera nije nimalo lak jer zahtijeva i fizičku snagu i vještinu poznavanja gradskih kanala i struja. Posao gondolijera prenosi se s oca na sina te se smatra izričito muškim poslom.

Venecijanska tradicija nalaže da se par koji se vozi gondolom mora poljubiti ispod svakog mosta kako bi vječno ostali zaljubljeni. Za razliku od nekoć, u današnje vrijeme često se mogu vidjeti istospolni parovi kako zaljubljeno šeću gradom ili u vožnji gondolom.

Nekoć su gondole bile dostupne svima te se gondolama prevozio teret i ostale potrepštine za grad dok su u današnje vrijeme postale luksuz i služe isključivo u turističke svrhe. Definitivno najveća atrakcija grada ovisi o vašoj sposobnosti cjenkanja s gondolijerom - u prosjeku je cijena vožnje između 80 i 100 €.

Gondole su danas zamijenjene bržim prijevoznim sredstvima

Iako su nas upozorili da pijemo isključivo vodu iz boce, saznale smo da je voda u Veneciji

pitka. Fora je što u Veneciji sve funkcionira na vodi uključujući policiju, vatrogasce, pogrebno

poduzeće... Kako je naša terenska nastava na projektu „S kao Venecija“ podrazumijevala

praćenje prometa u gradu, imali smo sreće što smo, osim dostavljača kojekakvih proizvoda ili

namještaja, uslikali i hitnu, pogrebno vozilo te policiju.

Uobičajena dostava brodićima

Ovo nam je bilo vrlo interesantno…

Ovo nije lijep prizor, ali i pogrebno poduzeće mora nekako funkcionirati

Ambulanta na djelu

Policija

„Autobusna“ stanica

Vještina vozača kojekakvih brodica itekako je važna

Grad na vodi je svojim posjetiteljima možda najzanimljiviji zbog načina na koji je sagrađen,

otocima i samoj činjenici da tone. Veneciju podupire rešetkasta struktura balvana i drvenih

stupova fiksiranih u muljevito tlo što ju čini jednim od najugroženijih gradova na svijetu.

„Plutajući grad“ svake godine tone u prosjeku 2cm. Za mještane, poplave su uobičajene.

Oko četiri do pet puta godišnje stanovnici moraju hodati po drvenim daskama, samo kako bi

ostali iznad razine vode. Da bi se obuzdale i smanjile ove poplave, gradi se nekoliko milijardi

dolara vrijedan sustav barijera koje bi trebale braniti grad od podizanja razine mora.

Ovakvi su prizori u Veneciji uobičajeni, a nepropusne čizme obvezna oprema

Pojavu „visoke vode“, srećom, nismo doživjeli. Nama je cijelo vrijeme sjalo sunce.

Kako smo doznali od vodiča, iz godine u godinu broj stanovnika Venecije se smanjuje. Domicilno stanovništvo napušta grad prvenstveno zbog skupoće. Problem je što se sve potrepštine moraju dopremiti i otpremiti brodom pa su namirnice za trećinu skuplje nego u obližnjim kopnenim gradovima. Visoki su i troškovi komunalija. Odlazak stanovništva,

naročito starije populacije, uvjetuje i nemogućnost normalnog tempa života zbog neprestanog priliva turista.

Karnevalsko ludilo i tradicionalne venecijanske maske

Smatra se da je tradicija karnevala počela još u 12. stoljeću. U vrijeme Mletačke Republike tijekom karnevala bili su obustavljeni zakoni koji su zabranjivali nošenje skupe čipke. Tada se počinju koristiti i danas poznate umjetnički oslikane maske. Postoje tri vrste maski: bauta, moretta i larva. Bauta je maska koja pokriva cijelo lice, nema rupu za usta i ima puno pozlate. Može prekrivati i samo gornji dio lica do obraza, kako bi se moglo razgovarati, jesti ili piti, ali njome se i dalje prikriva identitet. Moretta je ovalna maska s crnim baršunom i velom koji su obično nosile žene prilikom posjeta samostanima. Larva je uglavnom bijele boje i često se nosi uz trorubi šešir na glavi i plašt.

Vijeće desetorice 1608. godine odobrilo je nošenje maski samo tijekom karnevala. One koji su prekršili ovu odredbu čekale su strahovite kazne, od dvije godine zatvora do javnog batinanja te vezivanja uz Stup srama.

Masku s kljunom (u kutu dolje lijevo) navodno su nosili liječnici u vrijeme kuge kako se ne bi zarazili prilikom pregleda pacijenata.

U danima karnevala Veneciju posjeti oko tri milijuna turista

Nažalost, nismo uspjeli posjetiti otočić Murano koji je poznat po proizvodnji stakla od kojeg su danas rađene brojne figurice, nakit, lusteri, doslovno sve što vam padne na pamet, a možete ih vidjeti na svakom koraku. U samoj Veneciji može se po povoljnoj cijeni kupiti lažno murano staklo. Proizvodnja stakla u prošlosti odvijala se u samoj Veneciji koja je tada bila

sagrađena od samog drva, no zbog učestalih požara proizvodnja je prebačena na otočić Murano pokraj Venecije.

Pravo murano staklo vrlo je cijenjeno, skupo i odmah ćete ga prepoznati

Mi bismo ih sve kupile…

Unatoč prelijepim znamenitostima, potrebi da sve pofotkamo i šarenilu murano stakla,

nakon nekog vremena nismo se više mogle u potpunosti ni na što koncentrirati. U glavi nam

je bila samo poznata talijanska pizza. Nažalost, jako nas je razočarala jer je bila malena,

masna i skupa. No, to očito nije pravilo jer su naši profesori došli zadovoljni i siti hvaleći se

najboljom pizzom što su je ikada pojeli.

Uputili su nas i na očito najpoznatiju slastičarnicu u Veneciji (zaboravile smo kako se zove),

ali prepoznatljiva je po silnoj gužvi – nekoliko dugačkih redova turista strpljivo stoje na ulazu

u slastičarnicu kao bi dobili svoju omiljenu ledenu poslasticu.

Prvo pizza, pa sladoled, pa još malo glupiranja po Veneciji. I profama je bilo super.

Čemu ovaj golub u našem putopisu?

Najbolji dio terenske nastave svakako je bilo slobodno vrijeme za samostalno razgledavanje

grada… Jedna od brojnih zabavnih anegdota s putovanja je ona u kojoj su se sukobili naš

prijatelj Paolo i iskusni venecijanski golub. Da ne pomislite kako naši kolege zlostavljaju

golubove, objasnit ćemo: Venecija je poznata po tome što ima više golubova nego

stanovnika te se uopće ne boje ljudi. Jedan se golub, s najboljim namjerama, zaletio

Zanelliju u zagrljaj, no on je to krivo protumačio, bolje rečeno izbezumio se, i pokazao svoje

borilačke sposobnosti. Uzalud, naravno. Golub ga je samo u čudu promatrao.

Zadovoljni i pomalo umorni krećemo natrag u Rijeku

I zaključak…

Nedavno smo čitale putopis o Veneciji suvremene blogerice, Nine Marić. Zanimljiva je misao

Trumana Capotea koju je uvrstila u svoj putopis: „Venecija ostavlja isti osjećaj kao kada

pojedeš cijelu kutiju čokoladnih pralina s likerom. Izaziva sljedeću reakciju: ‘Da, fino je, ali

ne bih više, a onda nakon toga svejedno pojedeš cijelu kutiju.“

Nismo odmah shvatile tu rečenicu, ali sada nam se čini da je mogla značiti sljedeće: Venecija

je doista grad koji i mami i odbija. Mami da je posjetimo, razgledamo, doživimo, no s druge

strane nas umara. Što to? Silna gužva, užurbanost, stajanje u redu kako bi naručili najobičniju

kavu. Neprestano se s nekim mimoilazite, tražite, sudarate, a tu je i hrpa golubova… Zatim

val neugodna mirisa. Ali opet, odlazimo iz Venecije puna srca, zadovoljne i u nadi da ćemo je

uskoro opet posjetiti.

Nešto je romantično u Veneciji što vuče svakog posjetitelja natrag. U Veneciji imate osjećaj

da ste se u samom središtu svijeta, žiži sveg zbivanja. Bilo nam je super. Hvala profesorima

što su nas vodili u Veneciju, na tako lijepo putovanje. Dio Venecije će zauvijek ostati u našim

srcima (3.TC zna o čemu pričamo).

Pozdrav do idućeg putopisa iz nekog drugog bajkovitog grada…

Tekst: Novinarska skupina Prometeus s prof. Vesnom Rubešom

Foto: Darijan Vilić

Literatura:

http://www.matica.hr/vijenac/525/%C4%8Cipka%20za%20estete/ (Lada Žigo: Čipka za

estete)

http://www.buro247.hr/all/term/nina-maric (Nina Marić: putopis Venecija)

http://www.vecernji.hr/gourmet/venecija-grad-ljubavi-i-karnevala-94946 (Sandra Bortek: Grad

ljubavi i karnevala)

http://www.24sata.hr/lifestyle/nepoznato-o-poznatom-deset-neobicnih-cinjenica-o-veneciji-299388

http://punkufer.dnevnik.hr/clanak/totalno-potonuce-venecije---360649.html

http://leksikon.muzej-marindrzic.eu/venecija-mleci-mletacka-republika/