Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
Ekonomski fakultet u Osijeku
Kolegij: Poduzetništvo
Dodatna literatura: Socijalno poduzetništvo
(dio poglavlja doktorske disertacije “Izgradnja društvene odgovornosti sveučilišta kroz poticanje
studentskog volonterstva kao oblik socijalnog poduzetništva“, dr.sc. Julia Perić)
2
1. Što je socijalno poduzetništvo?
Iako tek privlači sve veću pozornost sam pojam socijalno poduzetništvo nije nov fenomen
(Dees, 1998; Davis, 2002). Korijeni socijalnog poduzetništva u praksi sežu i do 18tog stoljeća
kada su industrijalisti poput Robert Owena1 vodili brigu o zaštiti zaposlenih nastojeći
poboljšati njihove uvjete rada, omogućiti adekvatno obrazovanje njihovoj obitelji i uključiti ih
u različite kulturne aktivnosti (Shaw i Carter 2007:419). U publikacijama se, pojam socijalno
poduzetništvo, prvi put mogao naći 1972. godine zahvaljujući Billu Draytonu osnivaču
Ashoke2. Drayton je prepoznao socijalno poduzetništvo kao inovativan pristup za rješavanje
ozbiljnih društvenih problema s kojima se suočava svaka zajednica.
Prema Hayden (2005) socijalno poduzetništvo predstavlja revoluciju u poslovanju, jer s
transformacijom društva kapitala u društvo znanja društveni problemi i "feel good" faktor
(Thompson, 2002:413) postaju gotovo važniji od stvaranja profita. Ubrzani razvoj
globalizacije ostavlja za sobom mnoge negativne posljedice poput stvaranja većeg jaza
između bogatih i siromašnih, nezaposlenosti, i pada socijalne osjetljivosti. Stara paradigma u
kojoj je "osobni profit glavni pokretač privatnih poduzeća i društvenog bogatstva"
(Schumpeter, citirano kod Mair and Marti, 2005:5) ne odgovara više u potpunosti situaciji u
kojoj se nalazimo jer ne usmjerava svoju pozornost na one na koje negativne posljedice
globalizacije najviše utječu. Vapaj tog marginaliziranog sloja društva rijetko čuju i/ili ne znaju
na njega odgovoriti javne institucije zbog čega se javlja potreba za novim, inovativnim i
poduzetnijim načinom rješavanja ozbiljnih društvenih problema. Pa iako ne postoji čarobni
štapić, unapređenju kvalitete života svakodnevno pridonose oni koji ne mogu ostati
ravnodušni na nepravednost i nejednakost. Ovi su ljudi svojom odlučnošću, socijalnom
osjetljivošću i kontinuiranom inovativnošću stvorili novu paradigmu u poslovanju kojoj je
prioritet generiranje društvene koristi i rješavanje društvenih problema na odgovorniji,
inovativniji i poduzetniji način.
Socijalno poduzetništvo u svojoj praksi primjenjuje elemente tradicionalnog poduzetništva
koristeći poslovne principe i poduzetničke vještine u svrhu rješavanja važnih socijalnih
problema, a ne generiranja profita. Dees (2007:24) navodi kako socijalni poduzetnici
ostvarivanju svoje misije prilaze s istom odlučnošću, kreativnošću i snalažljivošću kao i
tradicionalni poduzetnici. Ipak, socijalni poduzetnici su fokusirani na socijalne probleme, a ne
na komercijalno tržište. Charles Leadbeater (1997:11), jedan od važnijih istraživača socijalnog
poduzetništva, također smatra da profit, akterima socijalnog poduzetništva, ne predstavlja
1 Robert Owen (1771 – 1858) – industrijalist i suvlasnik tvornice tekstila; svoj je rad ograničio na to da svoje radnike
motivira na rad i suradnju u poslovnom procesu – organizacijom pristojnog stanovanja, boljim plaćama, obrazovanjem njihove djece, minimalnom zdravstvenom zaštitom, zabranom rada djece, ograničenjem radnog dana - njegov je filantropski rad imao značajnog uspjeha. Owen je postigao da u Engleskoj rano započne proces državne intervencije u reguliranju radnih odnosa i donošenja niza propisa u krugu radnog zakonodavstva. 2 Ashoka je globalno udruženje vodećih svjetskih socijalnih poduzetnika—muškaraca i žena s rješenjima za najhitnije svjetske društvene probleme, kojima mijenjaju sustav.
3
glavni cilj poslovanja. I Dees i Leadbeter smatraju da je glavna pokretačka snaga ovih ljudi
sama činjenica da nisu zadovoljni sa stvarima koji se događaju u njihovoj okolini, dok profit u
potpunosti pada u drugi plan. Ovakav isključiv način razmišljanja i poimanja socijalnog
poduzetništva često je na udaru kritike jer neki autori (Boschee i McClurg, 2003.; Shaw i
Carter, 2007.; Simpson, 2007.) smatraju da joj nedostaje jedan od važnijih "sastojaka" –
ekonomska zarada. Osnova socijalnog poduzetništva svakako je generiranje društvene
vrijednosti no za njenu održivost, dugoročno, potrebna su financijska sredstva. Prema tome,
iako ne predstavlja krajnji cilj, ekonomsku vrijednost također treba uzeti vrlo ozbiljno jer je
ona nužan nusproizvod koji osigurava održivost inovacija i inicijativa ali i financijsku održivost
(Mair i Marti 2005:39.).
Prema tome, bez obzira na fokus i način na koji ostvaruju svoje ciljeve, da bi dugoročno bili
uspješni, kritičari (Boshee and McClurg, 2003.) smatraju da socijalni poduzetnici baš kao i
tradicionalni poduzetnici moraju održati svoju uspješnost profitom, a ne donacijama i
subvencijama. Prema autorima (Boshee i McClurg, 2003.; Shaw i Carter, 2007.), koji
zagovaraju da ekonomska vrijednost mora biti jedan od ciljeva poslovanja, socijalni
poduzetnici se ne žele oslanjati na donacije i milosrđa drugih nego se, baš kao i tradicionalni
poduzetnici, koriste tržišnim aktivnostima kako bi ostvarili financijsku održivost, a time i
osigurali dugoročno ostvarivanje svojih socijalnih ciljeva. Stoga, iako u poslovanju socijalnih
poduzetnika ne dominira direktna financijska korist za poduzetnika (Mair i Marti, 2005:36),
bez nje socijalno poduzetništvo ne bi bio održiv proces stvaranja socijalnih promjena i
rješavanja važnih socijalnih potreba.
Socijalno poduzetništvo predstavlja odgovor na potrebe društva koje niti vladine niti
socijalne institucije, zbog svoje birokracije, sporosti i nefleksibilnosti, ali i preuske definicije
svojih misija, nisu mogle riješiti. Charles Leadbeater (1997) smatra da najveći razlog leži u
tome što je javni sektor sam po sebi izrazito netolerantan, ne prihvaća greške, neinovativan i
ne želi prihvatiti potrebu za promjenom vlastite organizacijske i poslovne strukture. Prema
njemu, potrebno je izgraditi takvu okolinu u kojoj će javni službenici razmišljati “outside the
box” i naučiti kako riskirati. Na taj način bi se povećala fleksibilnost, a smanjio otpor
promjenama koji sada ima značajnu ulogu u (ne)efikasnom djelovanju javnog sektora. Osim
toga smanjio bi se i jaz između javnog i poslovnog sektora što bi automatski omogućilo
zajedničko i efikasnije rješavanje socijalnih problema (nezaposlenost, neobrazovanost,
zdravstveni problemi, kriminal i sl.) koje javne institucije trenutno nisu u stanju riješiti.
Weerawardena i Mort (2005:32) socijalno poduzetništvo opisuju kao multidimenzionalan
model jer ga, kao i tradicionalno poduzetništvo, karakteriziraju pojmovi poput uočavanja i
iskorištavanja prilika, inovativnosti, stvaranja socijalne vrijednosti, aktivno rješavanje
socijalnih problema i preuzimanje rizika. No, prema autorima, multidimenzionalnost
socijalnog poduzetništva se ne temelji isključivo na navedenim karakteristikama, nego i na
preprekama s kojima se socijalno poduzetništvo, zbog prirode svoje misije, svakodnevno
4
suočava. Prva, tzv. statična prepreka odnosi se na težnju socijalnih poduzetnika da se pri
ostvarenju cilja dostigne i njegova dugoročna održivost. (Ne)opipljivost misije socijalnih
poduzetnika i težina njenog ostvarenja može ograničiti poduzetničko ponašanja i usporiti ili
spriječiti realizaciju željenih ciljeva. Druga, dinamična prepreka, predstavlja dinamičnu i
kompleksnu okolinu u kojoj socijalni poduzetnik djeluje. Što je okolina dinamičnija,
kompleksnija i nesigurnija socijalnim poduzetnicima je potrebno znatno više ulaganja i
napora kako bi sagradili održivost misije bez obzira na raspoloživost resursa (Slika 1):
1. Vezani multidimenzionalni model socijalnog poduzetništva
Izvor: Weerawardena, J., Mort, G.S., "Investigating social entrepreneurship: a multidimensional model", Journal of World
Business, Vol. 41 pp.21-35., 2006
Taj odnos između cilja (kreiranja socijalne vrijednosti), poduzetničkog ponašanja
(inovativnosti, proaktivnosti i preuzimanja rizika), statičnih prepreka (ostvarenje socijalne
misije i njene održivosti) i dinamičnih prepreka (dinamične, kompleksne i konkurentne
okoline) jasno je vidljiv i u sljedećoj formuli:
SVC=f(I,P,RM) subject to S, SM, E
gdje je:
� SVC – social value creation (stvaranje socijalne vrijednosti)
� I – innovation (inovativnost)
� P – proactivity (proaktivnost)
� RM – risk management (preuzimanje rizika)
� S – sustainability (održivost )
5
� SM – social mission (socijalna misija)
� E – environment (okolina)
Prema navedenim elementima i socijalno poduzetništvo je, kao i tradicionalno fokusirano je
na kreiranje određene vrijednosti i korištenje poslovnih principa kako bi bilo konkurentno na
tržištu i osiguralo održivost vlastite misije.
Prema tome, socijalno poduzetništvo nije samo generiranje društvene koristi, iako je ono,
svakako, glavni fokus poslovanja. Socijalni poduzetnici, s jedne strane, osluškuju potrebe
svoje zajednice, proaktivni su i odgovaraju na te potrebe inovativnim i kreativnim rješenjima,
bez obzira na to koliko im je resursa trenutno na raspolaganju. S druge strane, važna
pretpostavka za stvaranje socijalne vrijednosti leži u razumijevanju dinamičnosti i
kompleksnosti okoline u kojoj socijalni poduzetnici djeluju. S obzirom na prirodu misije
socijalnog poduzetništva, upravljanje rizikom u takvoj okolini predstavlja značajno veći izazov
socijalnim poduzetnicima nego što bi to bio slučaj sa tradicionalnim.
Socijalno poduzetništvo ima ogromnu mogućnost i moć promijeniti svijet i utjecati na
različite institucije, grupe i pojedince da zajedničkim snagama transformiraju društvo u
zajednicu kvalitetnog življenja. William Drayton je prepoznao tu moć i 1972. godine osnovao
Ashoku, instituciju koja svijetu predstavlja sve one ljude koji svojom upornošću, željom i
strašću mijenjaju svijet. A takvih ljudi je sve više. I sve je više onih organizacija koje u svoje
poslovanje uključuju “dvobilančni“ ili “trobilančni“ pristup kojim dokazuju da i same shvaćaju
koliko svojim djelovanjem mogu pridonijeti rješavanju različitih problema i svoje zajednice ali
i šire. Jasno je da se ove organizacije ne odriču generiranja profita u korist institucije i/ili
pojedinaca, niti je to potrebno, no sve više se javlja osjećaj da trebaju biti aktivni sudionici u
razvoju zajednice u kojoj žive, tim više što posjeduju snagu i resurse da to i učine.
2. Razlika između socijalnih i tradicionalnih poduzetnika
Socijalno je poduzetništvo svoje temelje izgradilo na značaju i karakteristikama
tradicionalnog poduzetništva. Prema tome, kada se gleda s aspekta karakteristika poput
odlučnosti, iskorištavanja prilika, karizme, reagiranja na promjene, kontinuirano inoviranje i
ulaganje u poslovanje, maksimalno iskorištavanje ograničenih resursa – čini se da obje vrste
poduzetnika čine isti ljudi. No, iako posjeduju gotovo iste karakteristike kao tradicionalni
poduzetnici, socijalni poduzetnici su, prema Nancy Clement3, znatno više orijentirani na ono
što se događa u njihovoj okolini, u smislu da osluškuju i reagiraju na nepravdu, nejednakost i
3 Nancy Clement trenutno je privremeni ravnatelj Social Entrepreneurship Initiative na Purdue University, http://www.slideshare.net/niclement/social-entrepreneruship, 14.05.2009.
6
socijalne probleme. Ona karakteristike socijalnih i tradicionalnih poduzetnika vidi na sljedeći
način (slika 2):
Slika 2. Razlika između tradicionalnih i socijalnih poduzetnika (Clement)
Izvor: http://www.slideshare.net/niclement/social-entrepreneruship
Schuyler (1998) smatra socijalne poduzetnike pionirima koji su otkrili da im poduzetništvo
može pomoći i u rješavanju različitih potreba zajednice i u tome da postanu financijski
neovisni. No kako socijalne poduzetnike ipak ne bi stavio u isti kontekst s tradicionalnim
poduzetnicima autor citira Thalhuber (1998) koja socijalne poduzetnike poistovjećuje s
poduzetnicima neprofitnih organizacija na temelju čega, u svom članku “How nonprofit and
for-profit entrepreneurs differ”, naglašava razlike između tradicionalnih i socijalnih
poduzetnika: (slika 3):
Slika 3. Razlika između tradicionalnih i socijalnih poduzetnika (Thalhuber)
Izvor: Schuyler, G., "Social entrepreneurship: profit as a means, not an end", CELCEE Digest, Vol. 30 No. November, 1998.
7
Prema Boschee i Mclurg (2003:3) i mnogi tradicionalni poduzetnici u svom poslovanju mogu
biti socijalno orijentirani – doniraju novce različitim neprofitnim organizacijama i udrugama,
posluju u skladu s ekološkim standardima, prema svojim zaposlenicima se ponašaju s
dostojanstvom i poštovanjem, odbijaju poslovati nemoralno i sl. Pa ipak, iako vrlo pohvalno
ponašanje, i Boschee i Mclurg i Clement smatraju da je njihovo poslovanje samo indirektno
povezano sa socijalnim problemima koje muče različite ljude u njihovoj zajednici. S druge
strane, poslovanje socijalnih poduzetnika je direktno povezano sa ostvarivanjem socijalne
misije i rješavanjem i najtežih socijalnih problema. Oni socijalne probleme mogu riješiti na
nekoliko načina, bilo da zaposle ljude s poteškoćama u razvoju, siromašne ili one koji su na
bilo koji drugi način bespomoćni ili da prodaju usluge i proizvode koji direktno imaju utjecaja
na rješavanje socijalnih problema (proizvodeći naprave za osobe sa invaliditetom, nudeći
usluge kućne njege starijim i nemoćnim osobama i sl.) (Boschee i Mclurg, 2003). Socijalni
poduzetnici nikada neće staviti u prvi plan osobni dobitak, rizik ili troškove koje će
eventualno napraviti svojim poslovanjem. Njihovi proizvodi, usluge, klijenti i poslovne
metode vođeni su isključivo potrebom koju iskaže nezadovoljeno tržište i marginalizirana
skupina ljudi (Hartigan i Billimora, 2005:19).
Iako je inovativnost karakteristika koja povezuje obje vrste poduzetnika, mnogi autori (Shaw
i Carter, 2003.; Hartigan i Billimoria, 2005.; Bornstein, 2007) se slažu sa Leadbeaterom da
tradicionalni poduzetnici ne moraju nužno biti i inovativni kako bi bili uspješni poduzetnici,
dok socijalni poduzetnici, s obzirom na izrazito težak posao rješavanja (ne)rješivih socijalnih
problema, moraju biti izrazito inovativni.
3. Socijalno poduzetništvo nije sinonim za neprofitne organizacije
Unapređenje kvalitete života i pomaganje onima kojima je pomoć najpotrebnija, a čiji su
problemi zapostavljeni od strane različitih privatnih i javnih institucija predstavljaju srž
poslovanja i neprofitnih organizacija i socijalnih poduzetnika. Pa iako se, kako zbog misije za
kojom teže tako i zbog nedovoljnog razumijevanja pojma socijalno poduzetništvo, ovaj
aspekt tradicionalnog poduzetništva vrlo često poistovjećuje sa neprofitnim organizacijama
značajne razlike ipak postoje. Dvadesetogodišnje iskustvo Ricka Walkera4 (citirano kod
Boschee i McClurg, 2003:5) je pokazalo da većina ljudi iz neprofitnog sektora nije sklona
riziku niti ima želje djelovati izvan parametara onoga što je standardno u sustavu u kojem
djeluju. Iako i u neprofitnom sektoru postoji iznimaka po tom pitanju, socijalni poduzetnici
uopće ne razmišljaju o standardnom načinu ponašanja, djeluju bez obzira na situaciju u kojoj
se nalaze i odgovaraju na probleme kreativno i inovativno bez obzira na znatni nedostatak
resursa. Zbog promjena koje nosi ubrzani razvoj globalizacije svaki sektor treba posjedovati
4 Rick Walker iz Marshfield, Massachusetts - osnivač sedam socijalnih poduzeća koja zapošljavaju osobe s posebnim potrebama
8
socijalnu notu i biti aktivni sudionik u izgradnji boljeg života u vlastitoj zajednici. No, socijalni
su poduzetnici, za razliku od djelatnika u neprofitnim organizacijama, puno brži, inovativniji i
snalažljiviji u pronalaženju načina i resursa za rješavanje ozbiljnih socijalnih problema. Osim
toga, neprofitne organizacije u pravilu nisu samoodržive – ovise o projektima, subvencijama,
natječajima i sl. Kao takve, prema Boschee i McClurgu (2003:1) nisu ni poduzetne. Pri tome
autori ne umanjuju njihovu vrijednost i doprinos zajednici i korisnicima koji koriste njihove
usluge. Boschee i McClurg smatraju neprofitne organizacije izrazito inovativnim
organizacijama koje značajno, doprinose razvoju zajednici, stvaraju nove i važne programe,
usluge i sl. No inovativno ne znači nužno i poduzetno. Prema Boschu i McClurgu, neprofitne
organizacije koje ne generiraju zarađeni profit se ne mogu smatrati poduzetnim
organizacijama. Neprofitni sektor još uvijek za sobom vuče stare modele djelovanja
oslanjajući se prvenstveno na filantropiju, volonterstvo i vladine poticaje. Iako socijalni
poduzetnici pozdravljaju svaki dodatni poticaj (poput filantropije, volonterstvo i vladinih
subvencija), oni, za razliku od neprofitnih organizacija, žele biti u potpunosti neovisni.
Njihova želja da samoodrživošću i samofinanciranjem ostvaruju svoju socijalnu misiju puno je
jača od bilo koje svote novca koju mogu dobiti od nekog drugog. Prema tome, za razliku od
neprofitnih organizacija koje generiraju društvenu korist, ali su rijetko samoodržive, socijalno
poduzetništvo predstavlja poduzetništvo koje djeluje s ciljem stvaranja profita ali radi
ostvarivanja misije “usluživanja” ili pomaganja svojoj zajednici, pružajući pri tome neprofitne
usluge krajnjim korisnicima.5
4. Socijalni poduzetnici – po čemu su posebni?
U današnje vrijeme sve se više javlja potreba za ljudima koji imaju i sposobnost uočiti priliku
za rješavanje neke, do sada, neriješene dileme i mogućnost prikupiti potrebne resurse (ljude,
volontere, opremu, novac) kojima uspješno “čine promjenu“ (Thompson, Alvy i Lees, 2000).
David Bornstein (2007) smatra da važna socijalna promjena počinje s jednom poduzetničkom
osobom, upornim i energičnim pojedincem koji može uočiti problem, predvidjeti rješenje,
preuzeti inicijativu, prikupiti resurse, svladati sve prepreke i izgraditi organizacije koje će
štititi njegovu viziju. Takav pojedinac će iz desetljeća u desetljeće usavršavati, jačati i širiti
svoju viziju kako bi ono što je nekada bila marginalna ideja postala mjerilo ponašanja.
Hartigan i Billimora (2005:19) naglašavaju kako socijalni poduzetnici moraju biti izuzetno
snalažljivi i inovativni jer osim što pokušavaju riješiti probleme koje javne institucije ne mogu
riješiti, nude proizvode i usluge na tržištima na kojim tradicionalna poduzeća ne žele
poslovati jer je rizik prevelik, a financijske nagrade premale.
Mort, Weerawardena i Carnegie (2002:84) socijalne poduzetnike vide kao poduzetničke
virtuoze. U njihovim karakteristikama i ponašanju može se pronaći virtuozna dimenzija koja
5http://telecentrecommunity.ning.com/group/SocialEnterprisesEmpresasSociales/forum/topics/social-entrepreneurship- for, 21.06.2009.
9
omogućava ostvarenje socijalne misije što ih čini drugačijim od tradicionalnih poduzetnika.
Osim toga, autori navode još jednu karakteristiku, specifičnu za socijalne poduzetnike –
sposobnost donošenja “uravnoteženih“ odluka. Kako bi socijalna misija do kraja ostala glavni
razlog i nekompromisni cilj poslovanja socijalni poduzetnici moraju znati utvrditi prioritete i
odlučiti se između konfliktnih aktivnosti koje će dati najveći i najbolji rezultat. Ovom
karakteristikom, prema tome, socijalni poduzetnici osiguravaju da njihove aktivnosti budu
dosljedne cilju poslovanja.
Socijalni poduzetnici, također, imaju i razvijenu sposobnost umrežavanja; zbog prirode svojih
misija naučili su surađivati i stvarati veliku mrežu kontakata s ljudima iz bilo kojeg sektora,
bilo koje političke aspiracije i religioznog uvjerenja. Ova karakteristika, za socijalne
poduzetnike, vrijedi znatno više od posjedovanja financijskih resursa, jer, s jedne strane,
stvara odnose bazirane na povjerenju i razumijevanju, a s druge strane osigurava bolje
iskorištavanje postojećih resursa i održiviji utjecaj na zajednicu.6
Prema Rupertu i Chaneyu (2005) socijalni poduzetnici su ambiciozni, vođeni misijom,
strateški orijentirani, snalažljivi i orijentirani rezultatima. Autori smatraju da navedene
karakteristike nisu samo korisne nego su i presudne za uspjeh organizacija koje vode socijalni
poduzetnici. Kao i tradicionalni poduzetnici socijalni poduzetnici iskorištavaju one prilike koji
drugi propuste i moraju biti izuzetno snalažljivi u pronalaženju i mobiliziranju resursa (bez
obzira radi li se o ljudskim, financijskim ili političkim). Upravo ova faza u ciklusu ostvarivanja
socijalne misije predstavlja najtežu etapu s obzirom da je alokacija resursa socijalnim
poduzetnicima ograničena i misijom kojom su vođeni (usmjerenoj onoj skupini ljudi koja u
većini slučajeva nema mogućnosti platiti njihove usluge) i tržištem koje ne zna prepoznati i
izmjeriti vrijednost dobivenu rješavanjem različitih socijalnih problema. Osim problema pri
alokaciji resursa socijalni poduzetnici se suočavaju i s problemom rasta i preživljavanja
organizacija koje vode. Iako posjeduju ključne karakteristike za rješavanje socijalnih
problema, većina socijalnih poduzetnika nema dovoljno znanja i vještina za održavanje misije
i vođenje rastućih organizacija koje su financijski sve zahtjevnije.
Martin i Osberg (2007:30) smatraju socijalne poduzetnike izrazito zanimljivim ljudima jer
dolaze do briljantnih ideja koje, usprkos svim preprekama, uspijevaju realizirati kreirajući
nove proizvode i usluge i u potpunosti promijeniti živote velikog broja ljudi. Zbog istog
razloga Dees (2001:4) vidi socijalne poduzetnike kao reformere i revolucionare koji:
1. usvajaju misiju kako bi kreirali i održali socijalnu vrijednost (ne privatnu vrijednost),
2. prepoznaju i neumorno slijede nove prilike koje pomažu u ostvarenju te misije,
3. uključeni su u proces kontinuiranog inoviranja, prilagodbe i učenja,
4. djeluju hrabro i nisu ograničeni resursima koje trenutno posjeduju, te
6 S.Silverthorne, Putting Entrepreneurship in Social Sector, Interview with Jane Wei Skiller, 2008.
10
5. pokazuju veliku dozu odgovornosti prema ljudima kojima pomažu i ishodima koje
kreiraju.
Prema Deesu (2001:4), socijalni poduzetnici su izrazito hrabri ljudi koji ne “otkrivaju
simptome“ nego se bave uzrocima problema. Jedna od važnih karakteristika socijalnih
poduzetnika je i liderstvo. Socijalni poduzetnici imaju sposobnost privući veliki broj ljudi koji
će isto tako biti izuzetno privrženi stvaranju socijalne vrijednosti ne obazirući se pri tome na
ekonomsku dobit. No kako privući ljude i uvjeriti ih da se odreknu vlastite dobiti za veći cilj i
stvaranje veće vrijednosti nije nimalo jednostavan zadatak Dees (citirano kod Mort,
Weerawardena i Carnegie 2003:80) socijalne poduzetnike naziva “posebnom vrstom lidera“.
Uspješno iskomunicirati misiju i učiniti ju uvjerljivom i neodoljivom snažna je karakteristika
socijalnih poduzetnika zbog čega ih Leadbeater, uz lidere, vidi i kao uspješne naratore
(“storry tellers“) koji će se uvijek radije koristiti metaforama i pričicama, a ne planovima i
strategijama. Ono što Leadbeter smatra posebno bitnim kod socijalnih poduzetnika je i
njihova svjesnost da samo osnaživanjem drugih mogu osigurati održivost socijalnog
pothvata. Naime, iako rade izuzetno vrijednu stvar za svoju okolinu i društvo i često uspiju
napraviti stvari koje su se činile nemogućim, socijalni poduzetnici ne žele da njihovi korisnici
budu samo pasivni promatrači i primatelji socijalne pomoći. Naprotiv, iako svjesni da se
njihovi korisnici suočavaju s kompleksnim i teškim problemima, socijalni poduzetnici će
napraviti sve što je u njihovoj moći da korisnici nauče biti zahtjevni i iskoristiti svoje
sposobnosti kako bi u budućnosti znali odreagirati na probleme s kojim se budu suočavali.
David Bornstein (2007) smatra da uspjeh socijalnih poduzetnika najviše ovisi o kvaliteti
njihove motivacije te da su najuspješniji socijalni poduzetnici oni koji su i najodlučniji u
ostvarenju dugoročnih ciljeva sa dubokim značenjem. Fokusirajući se na njihovu motivaciju iz
koje proizlazi sistematično traženje prilika, predviđanje prepreka, kontroliranje rezultata,
planiranje, te vrednovanje dugoročnih okolnosti, a ne kratkoročnih dobitaka, Bornstein
identificira šest važnih karakteristika socijalnih poduzetnika:
1. Volja za samodisciplinom – najuspješniji socijalni poduzetnici imaju snažnu volju za
samodisciplinom. Obzirom na privrženost ciljevima, a ne planovima, strukturama i
pristupima socijalnim poduzetnicima nije problem stati i reći da nešto nije u redu i da
su im pretpostavke pogrešne. U uvjetima rastućih tehnoloških promjena i
globalizacije volja za samodisciplinom je jedna od najvažnijih karakteristika
prilagodbe i fleksibilnosti
2. Volja za dijeljenjem zasluga - Socijalnom poduzetniku kojemu je istinska namjera
osigurati pozitivnu promjenu rješavajući socijalni problem dijeljenje zasluga
predstavlja temelj za širenje mreže kontakata, dobivanje dodatne pomoći i
motiviranje osoba uključenih u ostvarivanje njegove vizije i ciljeva.
3. Volja za “rušenjem” postojećih struktura – socijalni poduzetnici dolaze iz različitih
sektora (javni sektor, civilni sektor, poslovna zajednica i akademija) u kojima se zbog
11
strogih i institucionalnih struktura susreću s različitim preprekama. Usprkos tim
preprekama socijalni poduzetnici imaju sposobnost izazvati promjenu izgrađujući
organizacije koje mijenjaju strukturu postojećih. Na taj način osiguravaju više slobode
za proaktivnost i veću udaljenost od prepreka koje su priječile inovativno ponašanje u
postojećim organizacijama
4. Volja za prevladavanjem interdisciplinarnih ograničenja – suočeni s različitim
problemima socijalni poduzetnici spremno zaobilaze disciplinarne granice i stvaraju
kontakte s ljudima iz različitih sektora, različitih političkih i religijskih uvjerenja,
različitih iskustava i stručnosti jer zajedno mogu izgraditi izvodljiva rješenja za
najozbiljnije svjetske probleme
5. Volja za radom u tišini – često puta aktivnosti i socijalni učinak socijalnih poduzetnika
budu prepoznati tek nakon dugog niza godina rada u potpunoj „nepoznatosti“.
Socijalni poduzetnici imaju i volju i motivaciju slijediti ideju tako čvrsto i dugo bez
obzira što možda nitko možda neće prepoznati njen značaj.
6. Etika kao snažna pokretačka sila – motivacija socijalnih poduzetnika temeljena je na
etičkim vrijednostima koje u sebi nose (bilo da se radi o vrijednostima koje su na njih
prenijeli njihovi roditelji ili netko od rodbine, bilo da one proizlaze iz želje da
pomognu onima koji pate ili su i sami suočeni s hendikepom)
5. Od ideje preko uočavanja socijalne prilike do socijalnog učinka
Proces poduzetničkog djelovanja socijalnih poduzetnika temelji se na tradicionalnom
konceptu stvaranja nove vrijednosti. Kod tradicionalnih poduzetnika ta nova vrijednost se,
najčešće, odnosi na generiranje profita za poduzetnika, dok socijalni poduzetnici generiraju
profit potaknuti željom da unesu pozitivnu promjenu u društvo u kojem djeluju i ostvare
socijalni učinak. No, bez obzira na motivaciju koja se krije iza poduzetničkog procesa i
tradicionalni i socijalni poduzetnici imaju sposobnost da gotovo iz ničega izgrade nešto.7
Prema Timmonsu (1990) proces izgradnje nove vrijednosti započinje s idejom, koja, nije
uvijek i odlična poslovna prilika, no zato uvijek prethodi poslovnoj prilici. Kako bi proces
poduzetničkog djelovanja bio uspješan, poduzetnik, prema Timmonsu, mora imati na
raspolaganju tri ključna čimbenika – poslovnu priliku, tim i resurse. Stoga, i socijalni
poduzetnik, kako bi ostvario svoj cilj i stvorio dodanu socijalnu vrijednost mora generirati
ideje, istražiti tržište, uočiti priliku, stvoriti tim oko sebe, čak složiti i poslovni plan i pronaći
izvor financiranja za svoj pothvat.
Prema Jerryu Kitzu8 najjednostavnije objašnjenje sposobnosti uočavanja socijalne prilike je
da se ono odnosi se na konstantnu težnju socijalnog poduzetnika za novim načinima
7 http://www.portalalfa.com/time/management/razno/pod_bilj_prvi_korak.pdf, 12.10.2009. 8 Kitzi, J., Predsjednik Udruge Social Venture Partners of Greater Kansas City, poglavlje 3:Recognizing and assessing new
12
kreiranja ili održavanja socijalne misije. Iako ideje uvijek postoje, manje je vjerojatno da će
baš svaka zaživjeti kao dobra socijalna prilika. Kitz smatra da je uspješno iskorištavanje
socijalne prilike značajno povezano s prozorom prilika kao i s različitim karakteristikama
(socijalnog) poduzetnika, naravno, ne nužno urođenim.
U procesu koji vodi do iskorištavanja socijalne prilike važnu ulogu igra i mreža ljudi, odnosno
interesna skupina koja za socijalne poduzetnike obuhvaća njihovu obitelj, klijente, važne
suradnike, zaposlenike i druge poznanike. Veća interesna skupina predstavlja veću garanciju
djelotvornog pretvaranja prilika u pothvat, jer ako se i dogodi da socijalni poduzetnik ne uoči
i prepozna socijalnu priliku može se dogoditi da će to napraviti netko iz njegove mreže
poznanstava. Osim toga, mreža poznanstava za socijalnog poduzetnika predstavlja i važan
izvor informacija, podrške i resursa koji mu mogu znatno pomoći u iskorištavanju uočene
prilike i ostvarivanju misije poslovanja.
Treća važna komponenta procesa poduzetničkog djelovanja su resursi. I tradicionalni i
socijalni poduzetnici su poznati po umijeću korištenja različitih metoda i tehnika prikupljanja
resursa, ali i po svojoj snalažljivosti da nastave ostvarivati svoju misiju bez obzira na
ograničenost resursa. Obzirom na prirodu misije, socijalni poduzetnici možda i više no
tradicionalni, u svom poslovanju koriste koncept “bricolage“ i strategiju efektuacije. Pojam
bricolage odnosi se na sposobnost poduzetnika da problem ili zadatak riješi s onim resursima
koje trenutno posjeduje. Strategija efektuacije odnosi se na proces donošenja odluke pri
kojem poduzetnik ne razmišlja direktno o cilju kojeg je postavio, nego predviđa nekoliko
različitih načina putem kojih može doći do tog cilja. Pri tome ne pokušava eliminirati
nesigurnost kroz precizno planiranje aktivnosti, već nastoji iskoristiti kompleksnost i
nesigurnost okoline intuitivno odgovarajući na situacije koje se dogode (Sarasvathy, 2007.).
Sarasvathy smatra, da je strategija efektuacije uspješnija od ostalih strategija jer, iako sa
sobom nosi veći rizik od neuspjeha, poduzetnici koji koriste ovu strategiju lakše se nose sa
promjenama i uspješnije iskorištavaju nove izvore resursa čim postanu dostupni. Ipak,
Schrader (2006, citirano kod Monllor, 2007) navodi kako će, bez obzira na karakteristike koje
socijalni poduzetnici posjeduju, raspoloživost resursa ipak imati određeni utjecaj na izbor
metode pri iskorištavanju socijalne prilike.
opportunities, (2001), citirano u knjizi „ Enterprising nonprofits: a toolkit for social entrepreneurs, Gregory Dees, Jed Emerson, Peter Economy, 2001.; http://books.google.hr
13
6. Izvori i modeli socijalnog poduzetništva
Socijalni poduzetnici reagiraju na nepravdu i nedostatke na tržištu koji ugrožavaju
najmarginaliziraniju skupinu ljudi. Činjenica da ovi nedostaci i problemi mogu doći iz bilo
kojeg sektora eliminira „predrasude“ da socijalni poduzetnici dolaze isključivo iz neprofitnog
sektora. Prema tome, i socijalne inicijative, bilo pojedinaca bilo organizacija, se mogu naći u
bilo kojem sektoru i na bilo kojem tržištu. Alastair Wilson, voditelj Škole za Socijalne
poduzetnike, smatra da, iako većina socijalnih poduzetnika započinje svoju karijeru u
neprofitnom, tzv trećem sektoru, sve je više socijalnih poduzetnika koji i u drugim sektorima
(privatnom i javnom) mogu pronaći model koji će im najbolje pomoći u ostvarenju njihove
misije9
Organizacija Social Entrepreneurship Initiative10 smatra da se socijalne organizacije mogu
klasificirati na jedan od tri sljedeća načina: kao profitne organizacije koje koriste sve
raspoložive resurse kako bi riješili određene socijalne probleme, kao neprofitne organizacije
koje pomažu pojedincima da sami pokrenu svoja mala profitna poduzeća ili kao neprofitni
pothvati koji stvaraju ekonomsku vrijednost koja se koristi za financiranje različitih programa
i/ili stvaranje radnih mjesta i obrazovnih mogućnosti svojim klijentima.
Thompson (2002) socijalne poduzetnike pronalazi u:
1. profitnom sektoru u kojem organizacije imaju donekle razvijenu odgovornost da
trebaju činiti dobro i pomagati društvu i zajednici različitim poslovnim strategijama,
donacijama i sl.
2. socijalnim poduzećima koja su osnovana s ciljem ostvarivanja socijalne vrijednosti, ali
i dalje posluju na principima i tehnikama tradicionalnih poduzeća
3. volonterskom sektoru za kojeg se smatra da je glavni svijet socijalnog poduzetnika
I prema Charles Leadbeateru (1998:10), socijalni poduzetnici dolaze iz tri glavna izvora -
javnog, privatnog i volonterskog sektora. Leadbeater smatra da sva tri sektora bilježe porast
inovacijskih aktivnosti. U javnom sektoru manageri i djelatnici pronalaze nove načine kako bi
se unaprijedila i inovirala socijalna skrb za korisnike, u privatnom poduzetnici pokazuju sve
veći interes da okruženje u kojem djeluju bude socijalno osviješteno, dok volonterski sektor,
prema Leadbeateru, sam po sebi, predstavlja najplodniji i najinovativniji izvor socijalnog
poduzetništva. Ono bitno što napominje Leadbeater jest da samo suradnja između ova tri
sektora može proizvesti održivu socijalnu inovaciju i stvoriti održivu socijalnu vrijednost za
društvo u cjelini.
9 www.philanthropyuk.org/AGuidetoGiving/Howtogive/Socialentrepreneurship/, 25.07.2009. 10
Organizacija Social Entrepreneurship Initiative je osnovana na Stanford Sveučilištu – citirano kod Shaw i Carter, Social Entrepreneurship: theorethical antecedents and empirical Analysis of Entrpreneurial processes and outcomes, 2007, str. 420
14
Dakle, bez obzira iz kojeg sektora dolaze, socijalne poduzetnike se ne treba generalizirati i
vezati za jedan određeni. Harward Business School, kao prva obrazovna institucija koja je u
svom programu uvela socijalno poduzetništvo, tvrdi da je socijalno poduzetništvo povezano s
onim pojedincima i organizacijama koji, neovisno da li dolaze iz privatnog, neprofitnog ili
javnog sektora, svojim aktivnostima mogu doprinijeti socijalnom napretku.11 Sherill Johnson
(2000) smatra da, zbog misije kojom se bave, socijalni poduzetnici imaju sposobnost ukloniti
tradicionalne prepreke između javnog, privatnog i neprofitnog sektora te njihove
organizacije naziva hibridnim organizacijama koje koriste poslovne principe i poduzetničke
vještine kako bi različitim profitnim i neprofitnim aktivnostima razvili nove pristupe
rješavanju najvažnijih društvenih problema.
7. Primjeri socijalnih poduzetnika u svijetu
Najpoznatiji primjer socijalnog poduzetnika svakako je „bankar siromašnih“12 i dobitnik
Nobelove nagrade za mir u 2006. godini Muhammad Yunus. Svoje uvjerenje da je dobivanje
kredita temeljno ljudsko pravo pretvorio je u stvarnost osnivanjem Grameen Banke i
promoviranjem koncepta mikrokredita u Bangladešu pomoću kojeg se siromašnima,
najčešće ženama13, odobravao kredit većinom manji od $200. Do danas je ova banka izdala
više od pet milijardi dolara za više od pet milijuna stanovnika. Muhammad Yunus istinski je
primjer socijalnog poduzetnika koji opravdava izjavu Lao Cea, oca taoizma: „Daj gladnome
ribu, nahranio si ga taj dan. Nauči ga ribariti, nahranit ćeš ga doživotno„. Njegov osnovni cilj
bio je socijalni razvoj najsiromašnijih, a njegova ideja je bila davanje zajmova siromašnim
stanovnicima Bangladeša kako bi pokrenuli poslovne pothvate, podučavajući siromašne
osnovnim financijskim principima kako bi ti pothvati bili samoodrživi. Kao i svaki istinski i
uspješni socijalni poduzetnik i Muhammad Yunus ne prestaje s usavršavanjem, jačanjem i
širenjem svoje vizije. Novac od Nobelove nagrade usmjerio je na poboljšanje zdravstvenih
uvjeta u Bangladešu (izgradnja očnih klinika za siromašne) čime nastavlja aktivno utjecati na
poboljšanje životnih uvjeta u svojoj zemlji i rješavanja najtežih društvenih problema.
Muhammad Yunus nije osamljeni primjer socijalnih poduzetnika u svijetu. Često, ni sami
socijalni poduzetnici nisu svjesni da pripadaju toj kategoriji poduzetnika dok ne dobiju
priznanje ili nagradu za svoj rad i upornost u rješavanju teških socijalnih problema.
Organizacije poput Ashoke: Innovators for Public, Skoll Fondation, Schwab Foundation for
Social Entrepreneurship, Echoing Green nastale su na uvjerenjima da socijalni poduzetnici
predstavljaju važnu kariku u donošenju pozitivnih promjena svijetu na svim razinama i da ih
11 Citirano kod Barraket, J., Community and Social Enterprises: What Role for Government?, str. 2 12
“bankar siromašnih“ - http://nobelprize.org/nobel_prizes/peace/laureates/2006/yunus-bio.html, 28.8.2008. 13 Istraživanja su pokazala da žene češće reinvestiraju svoju dobit u daljnje poslovanje i obitelj što povećava pozitivne efekte odobravanja mikrokredita - http://actnow.hr/wp-content/uploads/2009/12/brosuraSocPod.pdf,
15
kao takve treba podržati i ispričati njihovu priču. Bill Drayton, osnivač Ashoke, prve i
najpoznatije organizacije koja promovira socijalne poduzetnike, u zadnjih trideset godina
traži i promovira osobe koje imaju snagu u svoju viziju uključiti i cijelu zajednicu te ju osnažiti
kako bi i sama preuzela ulogu onih koji unose pozitivne promjene (“Changemaker“). Članovi
organizacija Ashoka (“Ashoka Fellows“) predstavljaju one socijalne poduzetnike koji
demonstriraju izrazitu privrženost novim idejama, a svojim aktivnostima dokazuju da su
suosjećajnost, kreativnost i stvaranje široke mreže kontakata glavne snage za poticanje
promjena. Ashoka organizacija djeluje u 60 zemalja širom svijeta, a prepoznatim socijalnim
poduzetnicima osigurava pristup širokoj mreži socijalnih poduzetnika, političara, investitora,
znanstvenika i novinara i potiče njihovu inovativnost kako bi inspirirali nove generacije
pojedinaca na svim razinama, a posebno na lokalnoj, da i oni svojom privrženošću i
upornošću stvore pozitivne socijalne promjene.14
Inicijativom supružnika Schwab 1998. godine osnovana je organizacija Schwab Foundation
kojoj je, kao i organizacija Ashoka, s jedne strane, misija identificirati, nagraditi i širiti vijest o
izvanrednim socijalnim poduzetnicima, a s druge strane pomoći razvijanju svijesti o važnosti
socijalnog poduzetništva za unapređenje kvalitete života svakog društva. Prvobitna ideja
fondacije bila je novčano nagraditi tri socijalna poduzetnika godišnje, smatrajući da će ovaj
način privući pozornost medija, potaknuti širenje svijesti o njihovom radu i stimulirati druge
da podrže njihove vizije. No, s obzirom da ni iznos koji je fondacija davala nije polučila većom
medijskom pozornošću, odlučili su taj novac iskoristiti za izgradnju zajednice socijalnih
poduzetnika koja će im omogućiti pristup resursima, kontaktima i informacijama. Na ovaj
način odbor fondacije u kojem su, između ostalih, i svjetski poznata imena poput Paulo
Coelho (poznati brazilski pisac), Quincy Jones (američki skladatelj), Zanele Mbeki (Prva Dama
Južne Afrike) i Muhammad Yunus (manager Grameen Banke, Bangladeš), uspio je
identificirati socijalne poduzetnike i povezati ih i s drugim socijalnim poduzetnicima i
svjetskim liderima u poslovnom i u javnom svijetu kako bi zajedno rješavali različite socijalne
probleme15
14 Ashoka: Innovators for Public, http://www.ashoka.org/about, 05.10.2008. 15 http://www.schwabfound.org/sf/Publications/index.htm, 05.10.2008.