13živovre - hilp.hr

Kontemplirati Kristovo otajstvo od 24. prosinca 2020. do 16. siječnja 2021.

živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrevrellllooooooHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXVII • CIJENA: 13 KN2020

13živoliturgijsko-pastoralni list

God. XXXVII. (2020.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,mons. Ivan Ćurić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Zdenko Križić

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Gusić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

živoživo vrevrelolo

Josip Biffel: Rođenje Gospodinovo, Poklonstvo pastira;

Galerija Šimun, Samostan Dubrave.

13 • 2020

urednikova riječ 1

Vidjesmo slavu njegovu

naša tema: Kontemplirati Kristovo otajstvo 2

Kontemplacija Kristova utjelovljenja, I. Šaško

Slaviti kontemplirajući, A. Crnčević

otajstvo i zbilja 14

Biblijsko-teološka razmišljanja: A. Vučković, I. Šaško, I. Raguž, D. Runje, S. Slišković, D. Tepert

Rođenje Gospodinovo. Božić

Sv. Obitelj Isusa, Marije i Josipa

Sv. Marija Bogorodica

Druga nedjelja po Božiću

Bogojavljenje

Krštenje Gospodinovo

u duhu i istini 38

Molitve pred jaslicama

trenutak 40

Stara godina i novost života

ISSN 1331-2170 – UDK 282

1živovrelo 13 - 2020

Urednikova riječ

Vidjesmo slavu njegovu

Lijep je običaj da se u božićne dane pohađaju crkve u želji da se vide jaslice. Otajstvo Kristova utjelovljenja povjereno je, na-ime, iskustvu gledanja, koje je oslonac za dublje poniranje u

čudesno Božje rođenje, za kontemplaciju, poimanu kao nutarnje gle-danje. Biblijska riječ o otajstvu utjelovljenja rado se oslanja na isku-stvo gledanja: »vidjesmo slavu njegovu«, »svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega«, »vidjesmo zvijezdu njegovu«, »narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku«, »otkrit će se slava Gospodnja i svako će tijelo vidjeti spasenje Božje«…

Iskustvo mudraca s istoka koji, vođeni svjetlom zvijezde na obzo-ru, dođoše u Betlehem da se poklone »novorođenomu Kralju«, slika je puta vjere koja se povjerava svjetlu s visine, hodi kroz kušnje i dojmljivosti, opire se zavodljivosti ljudskoga gledanja te u poklon-stvu zastaje pred otajstvom skrivenoga u vidljivome: »vidješe dijete, padnu ničice i poklone mu se« radosni što su pronašli Kralja. Neraz-mjer viđenoga i Onoga komu se klanjaju dobro ocrtava narav litur-gijskih slavlja: u njima se, u skromnosti vidljivoga kontemplira zbilja koja je neobuhvatljiva našom ljudskom spoznajom i gledanjem.

Kontemplacija je više od gledanja. Oslonjena na vidljivo, ona vidi onkraj, ponire u nevidljivo. Ona je anticipacija »blaženoga gledanja« koje je vlastitost života u Božjoj slavi, onkraj smrti. Slavlje Kristovih otajstava oslonjeno je na Božju objavu koja se zbila jednoć i koja je bila povjerena ljudskim očima, ali slavlje je prodor u nevidljivo, u bo-žansko, u motrenje »Božjega lica« i njegove slave. Kontemplaciju se poima kao uzvišeniji ‘oblik’ molitve, uzdignut nad usmenu molitvu i meditaciju (razmatranje), pa osvjetljavanju značajki kontemplacije više odgovara misao o molitvenome stanju, negoli o oblicima i teh-nikama molitve. U kontemplaciji molitva razmatranja (meditatio) uzrasta u molitvu promatranja (contemplatio) i postaje nutarnje gledanje, uzajamnost gledanja vjernika i Boga.

Jaslice, unatoč svoj neuglednosti i skromnosti, uče nas kako u liturgiji Crkve, vođeni svjetlom odozgor i nošeni željom za poklon-stvom, proniknuti u zbilju vjerovanoga i iskusiti ljepotu gledanja Božjega lica i njegove slave.

Urednik

2

NAŠA TEMANAŠA TEMA

Kontemplacija Kristova utjelovljenja

Ivan Šaško

U otkrivanju i u susretu sa značenjima riječi u meni je postupno rasla posebna ljubav prema riječima s prefiksom, predmet-kom s, sa. Te riječi imaju snagu sažimanja i novih početaka;

posjeduju objedinjavajuću snagu drugih, etimološki povezanih poj-mova, ostavljajući dojam zaokruženosti, a istodobno čuvaju odliku nepreglednosti, objaviteljske širine i iskustvenoga udioništva.

Tako je i s pojmom ‘kontemplacija’. U prevođenju te riječi samo jednom hrvatskom riječju najbližom se pokazala riječ razmatranje, premda bi po logici prefiksa to trebala biti riječ ‘smotrenje, smatra-nje’, motriti zajedno. No, ipak, ako se samo malo zaviri u etimološku pozadinu, pojavit će se pitanje, što u toj latinskoj riječi znači glagol templare, odnosno imenica templum, redovito viđena kao ‘hram’. Čini se da on u ‘kontemplaciji’ ima značenje nebeskoga prostranstva na kojemu se promatra let ptica (iz kojega bi starorimski svećenik – augur/auger – proricao budućnost). ‘Templum’ bi bio svaki prazan prostor, prostranstvo kojim može lutati nečiji pogled.

Iz dokučivanja budućnosti gledanjem, kontemplacija je dobila op-ćenitije značenje dužega i snažnijega gledanja nečega što/tko zavrje-đuje pozornost, što je vrijedno divljenja. Razvoj značenja otišao je u smjeru usredotočenosti na božansku zbilju, na ono što donosi utjehu i ljepotu, tako da razmatratelja drugo ništa i ne zanima. To je proces pounutarnjenja sadržaja koji iz vidljivoga prelazi u ‘nevidljivi’, to jest vidljiv na osobit način.

Kontemplacija je smatrana jednostavnim uvidom istine, kako ju naziva sveti Toma Akvinski (»implex intuitus veritatis«; STh II-II, q. 180, aa. 3.6) smještajući ju u iskustvo mirnoga posjedovanja isti-ne, pri čemu ju opisuje kao contuitio, fruitio, possessio. Na području, filozofije, umjetnosti, religije, kontemplacija je stanovito otvaranje objavi, očitovanju i zajedništvu s onim što čovjeka nadilazi; u kršćan-stvu: živomu Bogu po Kristu u Duhu Svetome. Izvor joj je u božan-skome daru koji (se) komunicira (s) ljudima. U kršćanstvu čežnja za spoznajom i gledanjem Božjega lica, uživanje u tome viđenju (iskustvo božanskoga) ostvaruje se u kontemplaciji otajstva: »Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu.« (2Kor 4, 6).

Kontemplacija Kristova rođenja otkriva da se

značenje betlehemske spilje i položenosti u jasle

ne iscrpljuje u osjećajnosti, jer objavljuje da se Bog

predaje čovjeku; da je Bog svoju svemoć uporabio

da bi postao slabim, štoviše – ‘bespomoćnim’;

da je Bog na otajstven način prihvatio čovjeka u njegovoj cjelovitosti.

Bog prihvaća biti povijen u jasle da bi objavio

sraštenost s ljudskošću, da bi ‘odjenuo’ uvjete

drugoga (radost i trpljenje) i bio em-patičan. Gledajući

široki obzor i vidjevši što čini Bog, kršćanin ne može ostati u svome ruhu, nego

odijeva život drugoga, ‘ulazi u cipele’ svojih

bližnjih da bi osjetio kako je u njima hodati.


Danas postoji kritika usmjerena prema životu Crkve i prema samoj liturgi-ji, da nema dovoljno prostora za kontemplaciju i za nutarnjost, a slični su pri-govori upućeni i naviještanju (propovijedanju) i katehezi, jer bi trebali izvirati iz ‘kontemplativnoga iskustva’. Ipak, Crkva s pomoću dara Duha Svetoga živi kontemplativnost, kušajući otajstvo Božjega nauma (usp. GS 15). Pojam kon-templacije u redovitome je (crkvenom i necrkvenom) govoru najviše vezan uz razmatranje Božje riječi i uz molitvu, a manje uz naviještenu i slavljenu Riječ.

Načelo inkarnacijeKršćansko iskustvo kontemplacije povezano je osobito s načelom ‘inkarna-cije’, utjelovljenja Božje Riječi, Isusa Krista. U njemu je Bog postao vidljivim u Čovjeku, u ljudskosti. Nema snažnije sinteze odnosa vidljivoga i nevidlji-voga; nema jačega cjelovitoga zrenja koje dopušta ući u otajstvo, a da pritom bude očuvana posvemašnja drukčijost Drugoga. Na tome tragu opravdano je reći da otajstvu Utjelovljenja nema drugoga pristupa osim kontemplativ-noga koji je najjasniji u dinamici sakramentalnosti.

Sakrament je, kako kaže sv. Augustin, »riječ koja je postala vidljivom« u znaku ili simboličkom obredu koji poprima posvećujuću snagu, upravo stoga što je nositelj riječi. Običava se navoditi samo prvi dio njegove rečenice, ali je jednako važan i njezin drugi dio: »Accedit verbum ad elementum et fi t sacra-mentum, etiam ipsum tamquam visibile verbum.« (In Ioannis evangelium80, 3), dakle: kada riječ (‘nevidljivo’) pristupi elementu (kada se riječ združi s materijom, s ‘vidljivim’) nastaje sakrament, a tako i riječ postaje vidljivom.

Bilo kako bilo, kontemplacija nije poglavito pitanje umnoga uranjanja u neki sadržaj, nego gledanje, promatranje cijelim bićem, udioništvo u isku-stvu s pomoću razmatranja. Kao jasno polazište može se naznačiti rečenica iz Proslova Evanđelja po Ivanu: »Vidjesmo (etheasametha; vidimus) slavu njegovu…« (Iv 1, 14), razmotrismo, kontemplirasmo slavu njegovu. Iako je taj tekst intoniran i najčešće čitan u ključu Utjelovljenja, on je puno širi i tiče se cjelovitoga otajstva Krista i kršćanske duhovnosti.

Kada kažem ‘duhovnost’, mislim na nutarnju prožetost koja oblikuje način življenja, a ne toliko na razmišljanja o ‘duhovnim stvarima’ ili na pobožnost. Duhovnost je bitno obilježena povijesno-utjelovljenskim vidikom, te ju se ispravno shvaća kao utjelovljenost življenja Radosne vijesti. Iz toga proizlaze i posebnosti duhovnosti temeljene na kontemplaciji otajstva Utjelovljenja.

»…i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.«Gerrit van Honthorst: Poklonstvo pastira, oko 1622.

4


Rođenje – križ - uskrsnućeBitna značajka kršćanske duhovnosti nadasve je kenoza (usp. Fil 2, 6-11), prihvaćanje obespravljenosti, samozatajnost koja se ne poziva na svemoć božanskoga, nego na svemoć ljubavi, na snagu nemoći.

Odrednice kontemplacije Utjelovljenja ne tiču se samo Rođenja, već i sablazni Križa i slave Uskrsnuća. Kontemplacija uči i vodi u nužnost pove-zanosti toga triptiha, triju uporišta: jaslica, križa i uskrsnuća. Stoga ne čudi što se upravo na mjestima (uz mnoga druga) koja govore o tim otajstvima u Svetome pismu nalaze snažno naglašeni glagoli ‘vidjeti’ i ‘gledati’.

Tako, na primjer, pastiri u Betlehemu govore: »Pogledajmo što se to do-godilo… pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno (gledanje i riječ).« (Lk 2, 15.17). Mudraci govore: »Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova i dođosmo se pokloniti.« (Mt 2, 2). Proširujući govor o Kristovu očitovanju, susrećemo starca Šimuna koji kaže da je vidio spasenje, rabeći riječ koja po-vezuje Spasitelja i spasenje (Lk 2, 30). Ivan Krstitelj pokazuje Isusa i govori: »Evo (doslovno: Gledaj!), Jaganjca Božjeg.« (Iv 1, 29). Znamo da bi se cijela Biblija mogla izreći na tragu auditivnoga i vizualnoga semantičkoga ključa, ali neki su naglasci posebno znakoviti.

Što se tiče drugoga uporišta, sablazni križa, sjetimo se rečenice: »Gledat će onoga koga su proboli!« (Iv 19, 37). A što se tiče uskrsnuća, zar nije sama vjera povezana uz gledanje praznoga groba i povoja te uz ono što su srcem vidjeli (usp. Iv 20, 8)? Osim toga, zar susret učenika i Učitelja, Tomina ne-vjera, nisu povezani s traženjem da se vidi i s ljubavlju koja ne treba dodi-ra da bi vidjela. Istinska kontemplacija je ona kojoj Isus izriče blaženstvo: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.« (usp. Iv 20, 24-29).

Razmatrajući Kristovo utjelovljenje ne možemo govoriti samo o povije-snoj činjenici, nego o zbilji koja se nastavlja ugrađivati u ljudske živote i događaje dajući im značenje i usmjeravajući ih prema punini. Tako se i Utje-lovljenje ispunja dolaskom Kraljevstva, u novosti neba i zemlje. Evanđelist Ivan ispisuje rečenicu o Riječi: Riječ je tijelom postala. To daje mogućnost,

»Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka

dođe na svijet.«John Piper: Objava Kristova

rođenja, 1973.


to je podloga svakoj kršćanskoj kontemplaciji. Ali to nije konačni cilj ‘posta-janja tijelom’ Božjega Sina. Postao je čovjekom da bi boravio među nama, bio prisutan u povijesti, brinuo se za nas i iznutra davao snagu za rast, za preobrazbu i novost nebeskoga kraljevstva. Zato ni njegovo uskrsnuće i uzašašće nisu nestajanje iz ljudske povijesti nego drukčiji način prisutnosti. Utjelovljenjem Božje Riječi čovjek i svijet postali su ‘susretište s Bogom’.

Kontemplacija Kristova rođenja otkriva da se značenje betlehemske spilje i položenosti u jasle ne iscrpljuje u osjećajnosti, jer objavljuje da se Bog predaje čovjeku; da je Bog svoju svemoć uporabio da bi postao slabim, štoviše – ‘bes-pomoćnim’; da je Bog na otajstven način prihvatio čovjeka u njegovoj cjelo-vitosti. Bog prihvaća biti povijen u jasle da bi objavio sraštenost s ljudskošću, da bi ‘odjenuo’ uvjete drugoga (radost i trpljenje) i bio em-patičan. Gledajući široki obzor i vidjevši što čini Bog, kršćanin ne može ostati u svome ruhu, nego odijeva život drugoga, ‘ulazi u cipele’ svojih bližnjih da bi osjetio kako je u njima hodati. Kontemplacija Utjelovljenja ne ostaje u Betlehemu, baš kao što liturgija nije svediva na jedan dio Kristova vazma. Zato kršćanstvo i nema u strogome smislu gradacije, tzv. najvećega blagdana. Središnjost otajstva spa-senja artikulirana je raznim slavljeničkim naglascima istoga otajstva.

Puninu ili dovršenje Božji Sin dosiže na Kalvariji, na križu, gdje ostva-ruje osobnu sjedinjenost s Ocem, u poslušnosti, u podnošenju smrti, da bi u toj smrti umrlo i samo umiranje. Otajstvo je istina da je čovjek svojom slobodom mogao prekinuti vezu s Bogom, suprotstaviti mu se, ali se nije mogao sam osloboditi iz ropstva u koje je otjeran. Bio je potreban netko tko je na sebe mogao preuzeti sve posljedice grijeha, a to je mogao samo Bo-gočovjek. Na križu se Utjelovljenje ispunja kao Otkupljenje. Kontemplacija vodi putem prianjanja vjernika uz svoga Gospodina vršenjem njegove volje (usp. Heb 10, 7). Silaženje, u kojemu je ponizio samoga sebe, i uzdizanje, u kojemu je cijeli svijet prinio Ocu, Božji Sin zaključuje slavom. Došao je na svijet da bi se vratio k Ocu (usp. Iv 13, 1). Tako je ‘postajanje tijelom’ (sarks egeneto) duboko soteriološko, spasenjsko-otkupiteljsko.

Euharistijsko slavlje – najizvrsnija kontemplacijaVjera u Božju Riječ postalu tijelom kriterij je razlučivanja istine i djelovanje Božjega Duha: »Po ovom prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispo-vijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A nijedan duh koji ne is-povijeda takva Isusa, nije od Boga.« (1Iv 4, 2-3). Kršćanska kontemplacija očito nije neko intelektualno postignuće niti je neko ‘gnostičko’ tumačenje. Ona nije svediva na etičko i ‘humanističko’ vrjednovanje te tako ne služi kao podloga za određeni plan poboljšanja životnih uvjeta. »Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani.« (Iv 1, 18). Kon-templacijski obzor dolazi od Božje samoobjave.

Božje utjelovljenje kao posljedicu ima nužno inkarnacijsko življenje vjere u Crkvi, Kristovu otajstvenom tijelu, i u sakramentima. Iz toga se vidi da kr-šćanstvo nije, kako ga je u uvodu u djelo ‘Onkraj dobra i zla’ nazvao Nietzs-che, ‘platonizam za puk’ (Platonismus fürs Volk), jer čovjekova vlastitost nije tek nutarnjost i onostranost, kao ni samo njegova materijalnost koja se razgrađuje umiranjem (i življenjem).

6


Kontempliranje koje nam je omogućeno Božjim darom s jedne strane nudi najširi zamisliv pogled i neizrecivost koja provire iz či-njenice da je Isus Krist Bogočovjek, a s druge dovodi u pitanje sva-ko nastojanje oko ‘humanizma bez Boga’ koji je pokazao razornost i bijedu u političkim ideologijama. No, takvih pokušaja nisu lišena ni druga područja na koja se prebacuje isti ili sličan ideološki na-glasak koristeći ideju ‘napretka’ (znanosti, tehnologije), odvojene od kontempliranja Otajstva. »Otajstvo čovjeka stvarno postaje ja-snim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi… Budući da je u njemu ljudska narav bila preuzeta, a ne uništena, samim time je i u nama uzdignuta na uzvišeno dostojanstvo. Svojim se naime utjelovlje-njem Sin Božji na neki način (quodammodo) sjedinio sa svakim čovjekom.« (GS, 22). Ovdje uporabljeni prilog quodammodo (»na neki način«) najočitije je živ u sakramentima, a posebice u euhari-stiji. Euharistijsko je slavlje najizvrsnija ‘kontemplacija’. U njoj se ponovno posadašnjuje, ostvaruje djelo spasenja, kenoza s pomoću koje Kristovo utjelovljenje, trpljenje i uskrsnuće djeluje u nama.U spisima crkvenih otaca i u istočnim kršćanskim liturgijama često

nailazimo na analogiju Utjelovljenja, Kristova postajanja čovjekom i njegova postajanja Kruhom. Iz toga je nastao i teološki zanimljiv pojam, analogan ‘inkarnaciji – inpanatio: od riječi caro (tijelo) dolazi incarnatio (utjelovlje-nje), a od riječi panis (kruh) izvedena je riječ inpanatio (ukruhovljenje). No, treba reći da Utjelovljenjem nije iscrpljeno svo otajstvo Krista, pa su vidljive i granice te analogije, kada se primjenjuje na euharistiju, budući da euharistij-sko slavlje očituje djelovanje Duha u eklezijalnome i eshatološkome smislu.

Kontemplacija je plodonosna samo ako ne zanemari ‘latentnost’, skri-venost, kao odliku Otajstva: Adoro te devote, latens deitas – Klanjam ti se smjerno, otajno božanstvo. U pokušajima pretjeranoga spiritualiziranja kršćanstva, kakvih nije nedostajalo niti nedostaje, zanemarena je latens hu-manitas. U blagovanju Kristova tijela i krvi živimo Utjelovljenje, zajedništvo i sjedinjenost s Kristom. No, ono nije vidljivo bez življenja Krista, bez oči-tovanja Radosne vijesti djelima ljubavi. Zato je kršćanska kontemplacija ne samo razmatranje darom Duha Svetoga, nego ponajprije djelovanje, bolje: življenje snagom toga dara.

Navještaj Božje riječi u božićnome ciklusu pokazuje suodnos (marijanskoga) pohranjivanja, razmatranja Riječi i njezina nadahnuća, poticanja i djelovanja. Ako postoji nešto što je u kršćanstvu dinamično, onda je to ispravno shvaćena kontemplacija. Vidjesmo zvijezdu njegovu – Vidje i povjerova – iz toga provire radost ispunjene čežnje i novi susreti s vidljivom, utjelovljenom Riječju, i posta-janje kruhom za druge. Razumljivo je stoga što će susretište, dijalog kršćanstva sa suvremenim društvom kretati od Utjelovljenja, kao kršćanske specifičnosti koja ima dovoljno poveznica s općeljudskim, pritom ne ispuštajući, nego kon-templirajući cjelovitost otajstva spasenja. Otajstvo utjelovljenja se ne rastapa u moru raznih ‘humanizama’, nego svaki ‘humanizam’ upućuje na Smisao, izra-stao iz božanske kenozičnosti, a prisutan je i vidljiv u sakramentalnosti ljudsko-sti preobražene Kristovom ljubavlju. Stoga je Bog u našemu životu najvidljiviji upravo tamo gdje smo se odrekli sebičnosti, gdje smo ‘najmanje vidljivi’.

»Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.«

Jutta Blühberger: Objava anđelâ pastirima.


Slaviti kontemplirajućiO kontemplativnoj dimenziji liturgije

Ante Crnčević

T ražiti »Onoga koga ljubi duša moja« (Pj 1, 17). Tim se riječima Pje-sme nad pjesmama može orisati kontemplativna ili »unutarnja« molitva, kontemplacija. Onaj koga ljubi kršćaninova duša jest

Krist, i Otac koji je u njemu. »Kontemplacija njega traži, jer njega željeti uvijek je početak ljubavi. Njega traži u čistoj vjeri, onoj vjeri kojom nas on preporađa i kojom živimo u njemu.« (Katekizam Katoličke Crkve,2709). Ako u svjetlu kršćanske tradicije kontemplaciju smatramo uzvi-šenijim ‘oblikom’ molitve, uzdignutim nad usmenu molitvu i meditaci-ju (razmatranje), spoznajemo da osvjetljavanju značajki kontemplacije više odgovara misao o molitvenome stanju, negoli o oblicima i tehnika-ma molitve. U kontemplaciji molitva razmatranja (meditatio) uzrasta u molitvu promatranja (contemplatio) te postaje nutarnje gledanje, uza-jamnost gledanja vjernika i Boga. Tu svjetlo Božjega pogleda pročišćuje i rasvjetljuje naše gledanje i uči nas da »sve vidimo u svjetlu njegove istine i njegovoga suosjećanja za sve ljude« (KKC 2715). Kontemplacija je stoga život koji je postao molitvom, život sjedinjen s Bogom, življenje u Bogu. Za one koji se posvećuju kontemplativnoj molitvi kažemo da žive kontemplativnim životom. No, kontemplacija nije povlastica osoba »posvećenih« u redovničkome staležu; kontemplacija je vlastita putu vjere svih koji žele posvema uroniti u Boga. Žena dubokoga kontempla-tivnoga iskustva sv. Terezija Avilska zapisala je da kontemplativna mo-litva »nije ništa drugo doli prisno prijateljsko drugovanje, čvrsto zadr-žavanje nasamo s Onim za koga znademo da nas ljubi«. Kontemplacija je iskustvo uronjenosti u Boga, bivanje u Bogu.

Premda tema kontemplacije zavrjeđuje zasebnu razradu, ovdje ćemo se na poseban način usmjeriti na njezin odnos s liturgijom Crkve. Taj je odnos nerijetko zasjenjen po načelu suprotstavljenosti kontemplacije i akcije: liturgiju se ponegdje smatra jednim od najviših oblika kontem-placije, pa ju se ‘zatvara’ u mističnost i otajstvenost, želeći ju osloboditi od ‘nedostojnosti’ svakoga ljudskoga činjenja i od svega što pripada svi-jetu, a ponegdje ju se smatra sasvim oprječnom kontemplaciji, svodeći ju na pastoralnu ‘akciju’, podložnu našoj zauzetosti za spasenje duša. Tako liturgija biva ili zatvorena u čežnju za ‘čistom kontemplacijom’ ili pak lišena svakoga oblika kontemplacije. Kada dijalektika razlikovanja preraste u dijalektiku suprotstavljanja, lako se dogodi da i jedna i druga

Kontemplativna dimenzija kršćanske

liturgije, sa svom svojom ljepotom i

zahtjevnošću, jasno se ocrtava u zbilji

otajstva Kristova utje-lovljenja. U otajstvu utjelovljenja, unatoč svoj naravnosti i vid-

ljivosti Kristova čo-vještva u tijelu, ostaje živom ‘igra’ vidljivoga

i nevidljivoga, očito-vanoga i skrivenoga. Riječ je postala tije-

lom, ali u tijelu svi ne vidješe Riječ: »Svjetlo istinsko koje prosvjet-

ljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše

na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga

ne upozna.«.

8


Dok na vidljiv način spoznajemo Boga, bivamo poneseni

u ljubav Nevidljivoga.Đuro Seder:

Kristovo rođenje, 2020.

stvarnost budu osiromašene, ranjene jednoznačnošću i jednostranošću gle-danja. Stoga je odmah na početku potrebno istaknuti da se liturgiju ne može dijeliti od kontemplacije, ali i da ne može biti prepuštena samo gledanju Boga. Liturgija kontemplira i našemu ograničenu iskustvu povjerava ljepotu zajedništva s Bogom i njegov dar spasenja.

Liturgija pred kušnjom svoje vidljivosti Kontemplativna dimenzija kršćanske liturgije, sa svom svojom ljepotom i zahtjevnošću, jasno se ocrtava u zbilji otajstva Kristova utjelovljenja. U otaj-stvu utjelovljenja, unatoč svoj naravnosti i vidljivosti Kristova čovještva u tijelu, ostaje živom ‘igra’ vidljivoga i nevidljivoga, očitovanoga i skrivenoga. Riječ je postala tijelom, ali u tijelu svi ne vidješe Riječ: »Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po nje-mu posta i svijet ga ne upozna.« (Iv 1, 9-10). Božja objava u otajstvu utjelov-ljenja ne dokida nijednu razinu čovjekove spoznaje. U Božjoj objavi i dalje ostaje nešto što je skriveno očima, ono što je potrebno poniranja, pounutar-njenja, kontempliranja, čežnje… Liturgija božićnoga vremena to divno izriče svojim prvim predslovljem: »dum visibiliter Deum cognoscimus, per hunc in invisibilium amorem rapiamur«, što bi bilo vrijedno boljega prijevoda na hrvatski jezik: »dok na vidljiv način spoznajemo Boga, bivamo (time) poneseni u ljubav nevidljivoga«. Ljepota dara vidljivosti Boga ne smije zata-mniti sposobnost našega nutarnjega gledanja. Bog se, u poniznosti, darovao pogledu našega tjelesnoga gledanja, kako bismo nutarnjim gledanjem lakše doprli do njegove slave i bili uneseni u njegov božanski život. Misao nas vuče u radost Vazmenoga hvalospjeva koji kliče čudesnoj ljepoti vazmene noći »u kojoj se nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje« (in qua terrenis caelestia, humanis divina iunguntur). Sva je liturgija tkana ispre-pletenošću vidljivosti i čežnje, iskustvenosti u tijelu i poniranja u božansku zbilju, koja je onkraj vremenitoga i vidljivoga.

Igra vidljivoga i nevidljivoga u otajstvu Krista, prenesena je i u liturgiju Crkve: ono, nai me, »što bijaše vidljivo u naše mu Go spodinu, prešlo je u nje go va otajstva«, u sakramente Crkve, kako reče sv. Leon Veliki (quod Redemptoris nostri con-spicuum fuit, in sacramenta transivit, Sermo 74, 2: CCL 138A, 457). Sakramenti su mjesto susreta s Kristom i s njegovim djelom spasenja – u zahvaćenosti iskustvom i u za-hvaćenosti čežnjom, nutarnjim poniranjem u otajstvenu zbilju. U sakramentima se živi i po-unutarnjuje (interius fit) isto


čudesno Božje otajstvo (KKC 1073). U slavlju sakramenata može se zastati na vidljivosti, na brizi za obrednu dojmljivost i ‘efektivnost’, bez snage po-unutarnjenja i bez izručenja otajstvenoj snazi svetoga čina. U slavlju vjere može se težiti i za ‘čistim’ pounutarnjenjem, zazirući od svega vidljivoga i tijelom iskusivoga, smatrajući tijelo nedostojnim susreta s Bogom. I jedan i drugi pristup uskraćuju liturgiji ljepotu tkanja vidljivoga i nevidljivoga, ze-maljskoga i nebeskoga, ljudskoga i božanskoga. I baš je u tome tkanju nje-zina otajstvenost i njezina snaga. Božićno predslovlje pomno odabire riječi: »dok« (dum) spoznajemo Boga na vidljiv način, bivamo uneseni (doslovce ‘ugrabljeni’, rapiamur) u nevidljivu ljubav. Nevidljivo nije izvan vidljivoga. Tu je, uprisutnjeno, podareno našoj ljudskoj danosti, u tijelu, u vremenu. Li-turgijski »dok«, u svojoj vidljivosti i tjelesnoj iskusivosti, omogućuje milosni »sada« božanske ljubavi.

U tome smislu Teodor Mopsuestijski pojašnjava: »Svaki sakrament upu-ćuje u nevidljive i neizrecive stvarnosti, i to po znakovima i simbolima. (…) Kad bi se u sakramentima stvarno događalo samo ono što je vidljivo, bilo bi suvišno svako objašnjenje, a sâmo gledanje bilo bi dostatno da se pronikne u ono što se zbiva. Ali budući da u sakramentu nalazimo znakove onoga što će se dogoditi (u budućnosti) ili onoga što se već dogodilo (u prošlosti), potre-ban je govor koji objašnjava značenje znakova i otajstava.« (Katehetske ho-milije, 12, 2). Za liturgijsko iskustvo Nevidljivoga i Neizrecivoga potrebni su pouka i razumijevanje, gledanje i činjenje, ali je također potrebno izručenje otajstvenoj zbilji, zagledanost u otajstvo koje se uzbiljuje. Kontemplacija je uronjenost u motrenje nevidljivoga.

Briga za liturgiju ne može se svesti na brigu za njezinu ‘vidljivost’, za ljud-ske obredne geste i riječi. Danas kad nas život sili na djelovanje, na zauze-tost, na potpuno predanje sebe za druge, kontemplacija, koja je odricanje od činjenja i prepuštanje motrenju, kao da gubi opravdanost i smisao. Na ci-jeni su: kršćanska društvena zauzetost, angažirana briga za potrebite, osjet-ljivost za socijalna, ekonomska i ekološka pitanja, pretočene u volontarijat očitovan uključenošću u razne udruge, skupine, pokrete, projekte, inicija-tive… Stječe se dojam da se odveć lako srlja iz jedne krajnosti u drugu – iz potpune nezainteresiranosti za životnost vjere do svođenja vjere na puku angažiranost – previđajući pri tom da je i u jednoj i drugoj krajnosti lako ostati daleko od uronjenosti u Boga i božanski život. Životni aktivizam, pa i kada je nadahnut evanđeljem, može ostati daleko od evanđeoskoga života, života u Bogu. Sve je više ozbiljnih prosudbi koje nam daju spoznati da se Crkvu – i u pogledima izvana i u motrenju iznutra – sve više prepoznaje samo po onome što ona čini i da ju se proziva zbog onoga što ne čini. No, život vjere više je od činjenja. Ili barem: nije samo činjenje.

Moć činjenja lako nas zavede u zabludu o našoj ljudskoj moći. Zahvaćeni mišlju o našoj moći i o pozvanosti na činjenje, stvaramo planove i programe, kratkoročne i dugoročne, ne ostavljajući prostora životu samom. Život vjere je lako pregaziti vjerničkim aktivizmom. Podjednako lako kao i neangaži-ranom vjerom. U zavedenosti aktivizmom, koji se rado izručuje raznolikim oblicima socijalne zauzetosti, kao da više ne umijemo razlikovati ljubav od solidarnosti. I kao da se ljubav živi samo činjenjem i društvenom korisnošću.

10


Nisu li možda najljepše stranice ljubavi ispisane upravo u pustinji, u udalje-nosti od svijeta i od aktivizma ruku? I zar divni primjeri angažirane kršćan-ske ljubavi nisu plod predanja Bogu koji je ljubav – u poklonstvu i molitvi pred njim, u kontemplaciji? Primjer sv. Tereze iz Kalkute jasan je odgovor na ta pitanja. Bojati se za budućnost crkvenih zajednica koje svekoliko svoje poslanje i sve svoje snage iscrpljuju u aktivizmu, pa taman on nosio pred-znak pastoralnoga i humanitarnoga. Riječi Karla Rahnera da »u novome (ovome) tisućljeću kršćanin će biti mistik, ili ga ne će biti« često se citiraju, ali teško nalaze prostor oživotvorenja. Ono što je preče – a to su, reći će se, čovjek i njegove potrebe – to uvelike određuje smjer i ciljeve pastoralnoga djelovanja. No, je li nam preči Bog ili čovjek? Odgovor ne može biti isključiv jer tko prepozna Božju blizinu i snagu njegove ljubavi, taj ne može biti dale-ko od ljudi i od njihovih potreba.

Liturgija: motrenje NevidljivogaKritika upućena isticanju vjerničkoga aktivizma, življenoga nauštrb kon-templacije, primjenjiva je i na liturgiju oblikovanu kao način našega kultno-ga činjenja. Crkva je »ujedno ljudska i božanska, vidljiva i obdarena nevid-ljivim zbiljnostima, gorljiva u djelovanju, a odana kontemplaciji, prisutna u svijetu, a ipak putnica; i to tako da je u njoj ljudsko upravljeno i podređeno božanskome, vidljivo nevidljivome, djelovanje kontemplaciji, a ono sadaš-nje budućem gradu za kojim tragamo« (SC, 2). Te riječi o Crkvi posvema su primjenjive na njezinu liturgiju koja »one koji su unutar Crkve izgrađuje u sveti hram u Gospodinu, u prebivalište Božje u Duhu« (SC, 2).

Liturgija je Božje djelo i djelo Crkve. No, »ne postoji ljudski stvorena li-turgija koja bi bila dostojna predmeta svoje hvale, Boga, pred čijim se pri-jestoljem pada ničice, pokriva lice, a nebeski zborovi odlažu svoje krune i urese dok se klanjaju«, pa stoga, »ako bi zajednici okupljenoj na hvalu i bo-goštovlje bilo na srcu što drugo osim klanjanja i darivanja sebe, ona bi sebe zavaravala; tom sadržaju smije se pristupati samo sa zebnjom i drhtanjem« (Hans Urs von Balthasar; nav. prema R. Sarah, Snaga tišine, 233).

Kontemplirajući Božja otajstva u liturgiji osjećamo da stojimo na sveto-me tlu, da smo primatelji Dara koji nas preobražava, oblikuje, ‘uređuje’ – više nego što bismo mi htjeli i umjeli oblikovati i ‘uređivati’ liturgiju. Kadgod dopustimo da liturgija Crkve oblikuje nas, Bog istinski ulazi u naše živote, u srce i dušu, u naše odnose, i tada vjera postaje životna, spremna na svje-dočenje, i poslanje (V. Nichols). Kontemplacija Božjega otajstva ne dopušta da u liturgiji išta pretpostavimo Božjemu djelu (sv. Benedikt). Liturgija je traženje i otkrivanje lica Božjega kako bi lice Crkve zasjalo odbljeskom Bož-jega svjetla.

No, čini se da je liturgija često ‘obredna projekcija’ naših životnih tra-ganja i nastojanja. U liturgiju unosimo sve što je dio našega života, želimo ‘prikazati Gospodinu’ sav život, gubeći iz vida da je liturgija poglavito mjesto slavlja Božjega otkupiteljskoga ‘prinosa’ za nas. Ako je liturgija tek ‘naš pri-nos’ Bogu, lako je opravdati sve što se u nju unosi – u želji da bude ‘životna’, ‘aktualna’, ’suvremena’, ‘zanimljiva’… Takvim pristupom dokidaju se grani-ce između svetoga i svakidašnjega, a osjećaj za otajstveno blijedi i nestaje.


Neki će, htijući opravdati takav stav, tvrditi da je Kristovim utjelovljenjem i silaskom u čovještvo dokinuta razlika između svetoga i svjetovnoga, pa će u takvome gledanju sve postati ‘sveto’ i ništa ne će biti nedostojno Boga. Dokidanjem granica svetoga, dokidaju se granice smisla i ljepote; sve biva podložno korisnosti, materijalnoj ili duhovnoj. U dokidaju granica svetoga sama nastojanja oko hranjenja duhovnim svode se tek na zadovoljenje tre-nutnih duhovnih potreba; ostajemo nesposobni uroniti u Boga koji je više od ljudske potrebe. No, ljubav, koja je sva božanska, ne živi se iz potrebe nego iz zahvalnosti, iz spremnosti ja nesebično darivanje. Samo u nesebič-nosti predanja i zahvalnosti Bogu, sa sviješću nekorisnosti predanja u očima svijeta, stupa se u iskustvo svetoga, u preobraženost božanskim životom.

Liturgija, lišena otajstvenoga motrenja, slavljena u dokinutosti svetoga i u zaboravu na sveto, sve nastoji zaodjenuti u vidljivost i jasnoću. No, li-turgiju i slavimo baš zato što je ona susret s nevidljivim i neizrecivim. Zato liturgiji po naravi pristaju kontemplacija i tišina. Uzaludno je truditi se sve pojasniti i sve učiniti vidljivim. Riječi, kako zamjećuje kard. Robert Sarah, »često nose privid jasnoće, kao da nam omogućuju da sve razumijemo, da svime vladamo, da svime ravnamo.« »Čini li nas možda neprekidna brblja-vost umišljenima?« (Snaga tišine, 239). Našim je slavljima potrebno više mudrosti tišine negoli mudrosti riječi.

Kontemplirati znači uroniti u Boga, u njegov život, spoznati ga u njegovoj otajstvenoj prisutnosti. Ne čudi nas da je grčka liturgijska tradicija onoga razbojnika koji je bio raspet uz Isusa i koji je u Raspetome spoznao Spa-sitelja nazvala teologom. On je uronio u istinsku spoznaju. Kontemplirao je Raspetoga i spoznao Spasitelja. Ta praksa istočne tradicije naučava nas i da teologija ne može biti svedena na govor o Bogu, jer teologija je ponaj-prije molitveni oblik odnosa s Bogom, razgovor s njime. Teolog je onaj koji istinski moli. Tako su teologija, molitva i kontemplacija u sebi neodvojivo povezane, prožete. »Svijet nije nikada toliko govorio o Bogu, teologiji, moli-tvi, pa čak i o mistici. Ipak, naš ljudski govor spušta na plošnu razinu sve što pokušava reći o Bogu. Riječi ogoljuju sve što ih nadilazi.«, zamjećuje kard. Robert Sarah (Snaga tišine, 239).

Iskustvo molitve raste od govorenja i razmatranja do gledanja.Detalj mozaika (apostol Bartolomej), bazilika sv. Marka, Venecija.

12


Liturgija nas unosi u objaviteljsku tišinu, u poniranje u božanska otaj-stva. Liturgijska duhovnost rasvjetljuje nutarnje gledanje. U Litanijama presvetoga Imena Isusova, pripisanima sv. Bernardinu Sijenskom, molitelj se utječe Kristu pridijevajući mu naslove koji slave božanski dar spoznaje i gledanja: Splendor Patris (Sjaju Očev), Candor lucis aeternae (Jasnoćo svjetla vječnoga), Lux vera (Svjetlo istinsko), Lumen confessorum (Svje-tlošću ispovjedalaca). Krist ja Objavitelj, Rasvjetljitelj, onaj koji daje vidje-ti Nevidljivoga. Pojmovi splendor, candor, lux, lumen, svi u nijansiranim značenjima svjetla i svjetlosti, govore o spoznajnome i duhovnome, a ne o tjelesnome gledanju. Liturgija je sva obasjana Sjajem Očeve slave, Sjajem njegove svjetlosti, kako bismo nutarnjim gledanjem bili uneseni u božanski život. On se daruje, već sada, onima koji se povjeravaju nutarnjemu gleda-nju, kontempliranju Božjega lica i čudesnoga njegova djela spasenja, poda-rena Crkvi u njezinoj liturgiji. Mistik, kontemplirajući, posvema uranja u božanski život. Sv. Katarina Genovska (+1510.) s takvim je iskustvom mogla reći: »Moje biće je sâm Bog – ne tek po jednostavnome sudjelovanju, već posredstvom stvarne preobrazbe moga bića; moje ja je Bog sam, i na ne poznam sebe osim u Bogu.«

Kontemplativac ne traži sigurnost u sebi, u moći svojih bogoštovnih čina, u svojoj kreposti, u svojoj molitvi. On se posvema pouzdaje u Boga, a ne u sebe, i zato ima više snage. On živi »otvorenim životom«, nošen čežnjom, ni-kada zasićen onim što je primio i nikada zatvoren u sebe i u svoje moći. Zato kontemplirati znači gledati dalje, onkraj vidljivoga, onkraj već dostignutoga.

Uronjen u otajstvo Božjega života, darovano u liturgiji Crkve, vjernik – kako bi rekao K. Rahner – živi »nadnaravnu egzistenciju«. To je život u je-dinstvu naravi i milosti; tim jedinstvom nadilazi se skolastička antropologija na dvije razine, gdje bi milost bila tek nadgradnja ili ures duše, a ne istinsko središte čovjekove egzistencije. Kontemplirajući liturgiju narav biva preobra-žena milošću, ljudski život biva mjesto darovanoga božanskoga življenja.

Gledati zatvorenih očiju i slušati uranjajući u tišinuGovor o potrebi da liturgija bude vlastito mjesto kontemplacije ne dokida ni liturgijsku obrednost ni liturgijski govor. Po načelu Kristova otajstva utje-lovljenja, koje daje vidjeti Nevidljivoga i spoznati Nadspoznatljivoga, litur-gijski čini Crkve otvaraju prostor Božjim ‘gestama’ spasenja. Istočna tradi-cija Crkve bogoštovlje naziva »božanskom liturgijom«, Božjim spasenjski m rezom u tkivo Crkve.

Usuđujem se izdvojiti jedan preduvjet i jedan nužni korak za rast naših zajednica prema doživljavanju liturgije kao Božjega djela spasenja. Predu-vjet je poniznost. U liturgijsko slavlje valja stupiti sa svom poniznošću, svje-sni da je sve što s nesmanjenim marom i ljubavlju pripremamo za slavlje (glazba, pjevanje, skladnost obrednih čina, homilija, urešenost prostora) za-pravo samo slika naših praznih ruku i otvorenoga srca pred Bogom koji nam se daruje u bogatstvu svoje neizmjernosti. Liturgija, dajući prostora našim riječima i našemu činjenju, može postati prostor skrivenoga nadmetanja i oholosti, očekivanja zahvalnosti i priznanja, priželjkivanja uspjeha koji bi nas činio radosnima i ponosnima… U liturgiji smo prosjaci Božje milosti i


PROSINAC

25 P ROĐENJE GOSPODINOVO. BOŽIĆ 26 S SV. STJEPAN PRVOMUČENIK, blagdan

vl.: Dj 6,8-10; 7,54-60; Ps 31,3c-4.6ab.7b.8a.17.21ab; Mt 10,17-22

27 N SV. OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 28 P NEVINA DJEČICA, mučenici, blagdan

vl.: 1Iv 1,5 – 2,2; Ps 124,2-5.7b-8; Mt 2,13-18 29 U Peti dan Božićne osmine; ili: Sv. Toma Becket, biskup

i mučenik: 1Iv 2,3-11; Ps 96,1-3.5b-6; Lk 2,22-35 30 S Šesti dan Božićne osmine: 1Iv 2,12-17; Ps 96,7-10;

Lk 2,36-40 31 Č Sedmi dan Božićne osmine; ili: Sv. Silvestar I., papa:

1Iv 2,18-21; Ps 96,1-2.11-13; Iv 1,1-18

SIJEČANJ

1 P SV. MARIJA BOGORODICA 2 S Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi i crkveni

naučitelj, spomendan: 1Iv 2,22-28; Ps 98,1-4; Iv 1,19-28

3 N DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU 4 P Svagdan: 1Iv 3,7-10; Ps 98,1.7-9; Iv 1,35-42 5 U Svagdan: 1Iv 3,11-21; Ps 100,1b-5; Iv 1,43-51 6 S BOGOJAVLJENJE 7 Č Svagdan; ili: Sv. Rajmund Penjafortski, prezbiter

1Iv 3,22 – 4,6; Ps 2,7-8.10-11; Mt 4,12-17.23-25 8 P Svagdan: 1Iv 4,7-10; Ps 72,1-4b.7-8; Mk 6,34-44 9 S Svagdan: 1Iv 4,11-18; Ps 72,1-2.12-13; Mk 6,45-52 10 N KRŠTENJE GOSPODINOVO 11 P Svagdan: Heb 1,1-6; Ps 97,1.2b.6.7c.9; Mk 1,14-20 12 U Svagdan: Heb 2,5-12; Ps 8,2a.5-9; Mk 1,21-28 13 S Svagdan; ili: Sv. Hilarije, biskup i crkveni naučitelj

Heb 2,14-18; Ps 105,1-4.6-9; Mk 1,29-39 14 Č Svagdan: Heb 3,7-14; Ps 95,6-11; Mk 1,40-45 15 P Svagdan: Heb 4,1-5.11; Ps 78,3.4bc.6c-8; Mk 2,1-12 16 S Svagdan: Heb 4,12-16; Ps 19,8-10.15; Mk 2,13-17

LITU

RGIJS

KI

KA

LEN

DA

R

dara spasenja. Toga moraju biti svjesni ponajviše oni koji po svojoj liturgij-skoj službi moraju »više davati«, a to znači više i nesebičnije služiti. U litur-giji sve ima biti zaodjeveno u ruho poniznosti: i tiha molitva i svečana hvala, i opomena i pouka, i molitveni pianissimo i hvalbeni fortissimo liturgijske pjesme, i čin kajanja i trenutak zahvaljivanja, i stručak cvijeća stavljen pored oltara i oltar sam… Sve odiše poniznošću jer sve želi primiti Onoga koji sve nadvisuje.

Korak koji se čini neophodnim za poniranje u božansko otajstvo jest odricanje. On proizlazi iz stava poniznosti. Često se pitamo što je još potreb-no pridodati našim nastojanjima oko liturgije, oko pripremanja i oblikova-nja slavlja. Ne odustajući od takvih propitivanja, valja se također zapitati: čega se moramo odreći da bismo mogli slobodna i otvorena srca pristupiti Gospodinu? Možda liturgiju oblikujemo prema unaprijed zacrtanim plano-vima i ciljevima, a oni su katkad tako plošni, odveć ljudski, podložni ‘malim’ duhovnim koristima. Liturgija nije plod našega plana. Ona je djelo Božje ljubavi. Iskreno slavlje nema drugoga cilja doli slaviti. I samo u toj bezin-teresnosti doživljava se radost slavlja. Crkva u liturgiji, u »plemenitoj jed-nostavnosti«, slavi Božje djelo spasenja, zagledana u svojega Gospodina, otvorena svakomu njegovu daru i poslanju. Odričući se svega vidljivoga što je unijela u slavlje, zatvorenih očiju motri Božje otajstvo i uranjajući u otaj-stvenu tišinu, osluškuje njegov glas.

14

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 384 Dijete nam se rodiloili: 403 Veselje ti navješćujem Otpj. ps.: 387 Svi krajevi svijeta vidješe Prinosna: 402.1 i 2 Radujte se, narodi Pričesna: 393 ili 394 O Isuse, o Spase našili: 406 Zdravo budi, mladi KraljuZavršna: 420 Narodi nam se

25. prosinca 2020.

Zborna molitvaBože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio: udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav. Koji s tobom.

Darovna molitvaNek ti, Gospodine, ugodi spomenžrtva današnje svetkovine: ti nam u njoj daješ potpuno oproštenje, a mi tebi iskazujemo savršeno bogoslužje. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 52, 710Neka svi krajevi zemlje vide spasenje,Boga našega.Čitanje Knjige proroka IzaijeKako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: »Bog tvoj kraljuje!« Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem. Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 16

Pripjev: Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega.

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,jer učini djela čudesna. Pobjedu mu pribavi desnica njegova i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijetavidješe spasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citru,uz citru i zvuke glazbala;uz trublje i zvuke rogova: kličite Gospodinu kralju!

Drugo čitanje Heb 1, 16

Početak Poslanice HebrejimaViše puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj slave i otisak bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđelâ koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime. Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaDijete nam se rodilo,sina dobismo, na ple ćima mu je vlast.Ime mu je: Anđeo velikoga savjeta.

(Iz 9, 6)

Rođenje Gospodinovo. Božić

Danja misa

živovrelo 13 - 2020 15

Braćo i sestre, Bog je po Kristovu utjelovljenju sišao u ljudsku narav da bi nas obdario božan-skim životom. Oživljeni Riječju po kojoj je sve stvoreno, iskrenom se molitvom utecimo nebeskomu Ocu:

Neka te slavi, Gospodine, život naš.1. Gospodine, rasvijetli put svoje Crkve da po

vjerodostojnosti života bude dom ljubavi svim vjernicima i mjesto susreta za sve koji te traže, molimo te.

2. Gospodine, obdari mudrošću Duha Svetoga papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire svoga naroda, da u Crkvi i svijetu budu ustrajni navjestitelji Radosti spasenja, molimo te.

3. Gospodine, otvaramo ti vrata svojih domova i svojih obitelji: izliječi nam srca od svakoga opiranja tvojoj Riječi i nastani se u svima nama, molimo te.

4. Gospodine, ti si se u Kristu na čudesan način darovao svim ljudima. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u bližnjima te i sami budemo tvoj dar za svakoga čovjeka, molimo te.

5. Gospodine, zazivamo tvoju dobrotu nad našu pokojnu braću i sestre: obdari ih radošću zajedništva s tobom u vječnosti, molimo te.

Svemogući Bože, rođenjem svoga Sina obnovio si u nama sve što je grijehom ranjeno. Čuvaj u nama ljepotu božanskoga života i pomozi nam da budemo nositelji tvoje blizine i ljubavi svima koje izvodiš na naš životni put. Po Kristu Gospodinu našemu.

»Nascitur ab solo patre Deus infans virgine matre.« Samo od Oca rodi se Bog djetešce, po Djevici Majci.Nikola Verdunski: detalj oltara, samostan u Klosterneuburgu, Austrija, 1181.

Popričesna molitvaDobri Bože, Spasiteljev rođendan početak je našeg božanskog preporođenja. Molimo da nas privede i vječnom životu u nebu.Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije evanđeljaDan nam sveti osvanu:Dođite, narodi, poklonite se Gospodinu,jer danas siđe na zemlju svjetlost velika.

Evanđelje Iv 1, 15.914 (kraća verzija)

Početak svetog Evanđelja po IvanuU početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.Riječ Gospodnja.

16

OTAJSTVO I ZBILJA

Prolog Ivanova evanđelja odjek je izvje-štaja o stvaranju s početka prve knjige Biblije. Tamo je bilo riječi o stvaranju, o

tome kako je Bog sve stvorio svojom Riječju. Ovdje je pozornost usmjerena na Riječ. Logos, Riječ, bila je u početku, bila je kod Boga i bi-la je Bog. Prije nego je išta nastalo, u Bogu je bila Riječ/Logos. Sve što će kasnije nastati u stvaranju, najprije je nastalo u Riječi. Ivan nas svojim prvim riječima vodi u Božju blizinu pri-je nego je još Bog izrekao i jednu stvaralačku riječ. Sve stvorenje postalo je po Riječi. U sva-kome stvorenju postoji trag Božje Riječi. Ništa nije izvan nje. Riječ je život i sve što jest ima život iz nje. Život je istovremeno i svjetlost, tj. usmjerenje, snalaženje, orijentacija. Svjetlo koje dolazi od Božje Riječi osvjetljuje tamu i tama nema nikakve vlasti nad njim. Od počet-ka Bog se suprotstavio tami. Tama, koliko god bila agresivna, ne može pobijediti svjetlost.

U tami postoji agresivno nagnuće da obuzme svjetlost. No, svjetlost je jača od tame. Dočim se pojavi svjetlost, tama je pobijeđena. Pa ipak, nikako se ne smije zanemariti neprijateljska i agresivna strana tame. Ona će uvijek iznova nastojati obuzeti svjetlost. Uspijevat će tamo gdje se čovjek zatvori svjetlosti. Vlast tame i njezina destruktivnost okrenut će se protiv stvorenja i biti im prijetnja na smrt uvijek kada se stvorenje zatvori za svjetlost.

Riječ, život i svjetlost. Tim riječima Ivan upućuje na Isusa, Božju Riječ. Već se najavlju-je kako će Isus nazivati samoga sebe. Ivan svje-doči za Isusa. Ivan je poslan od Boga. Poslan je kao svjedok Svjetla. Po njegovu svjedočanstvu svima je otvorena mogućnost da povjeruju. Vjera se odnosi na Isusa, Božju Riječ. Isus je ista Božja Riječ kojom je sve stvoreno. Ta je Riječ sada došla ljudima. Došla je kao svjetlo. Svjetlo nije suzdržano, nego je otvoreno svi-ma. Došlo je prosvijetliti svakog čovjeka. Isus je došao na svijet, bio u svijetu i svijet ga nije upoznao. Svijet je nastao po njemu, a kada mu je Isus svojim utjelovljenjem došao u najveću moguću blizinu, on ga nije upoznao. Tako se u svijetu dogodio najžalosniji događaj: Isus je došao svojima, a njegovi ga nisu primili. Nisu ga prepoznali kao Božju Riječ i nadasve nisu ga prepoznali kao svoga. On koji im je bliži od njih samih, po kojem su postali i jesu, nisu ga prepoznali i nisu ga primili. On ih je smatrao svojima, a oni njega nisu smatrali svojim.

Ipak, u svijetu ima i onih koji su ga primi-li. Njima se život promijenio. Oni su od njega dobili moć postati djeca Božja. Oni su ponovo rođeni. Nova su stvorenja. Povjeravali su mu i ponovo su rođeni. Novo rođenje nije kao prvo. Prvo je rođenje bilo po krvi, tijelu i volji očevoj. Ovo drugo je odozgor, od Boga.

Riječ je postala tijelom i nastanila se među ljudima. U početku je bila Riječ. Sada je Riječ postala tijelom. Riječ koja je bila Bog sada je postala tijelom. U početku je Riječ bila kod Boga. Sada se Riječ nastanila među ljudima.

Rođenje Gospodinovo

Utjelovljenje Riječi

»K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše.« (Charles C. Curran: Sveta obitelj, Metropolitan Museum of Art, New York)


Uzela je sebi mjesto među ljudima. Došla je tamo gdje ljudi žive, živjela s njima na način kako oni žive, dijelila s njima sve što tvori ljud-ski život.

Oni koji su u Isusu prepoznali utjelovljenu Riječ, vidjeli su slavu Božju. Isus je Očev je-dinorođenac i u svemu što je radio i govorio vidjela se slava Očeva. Slava Očeva je u punini milosti i istine u kojoj je Isus govorio i činio. O njemu je svjedočio Ivan. Prije nego je Isus izišao u javnost, Ivan je svjedočio za njega. Bio je potpuno svjestan da je on preteča i da je njegovo svjedočenje priprema puta za Isusov dolazak. Ivan je znao da Isus dolazi iz vječnosti i da je bio prije njega i prije svega što jest. On mu doduše priprema put, ali Isus mu prethodi. Štoviše, od njega smo svi primili. Od njegove punine smo primili milost. Mojsije je bio po-srednik Zakona. Po njemu je izabrani narod dobio Zakon. Po Isusu je taj isti narod dobio milost i istinu. Zakon nije dokinut. On se ispu-nio u Isusu. Po njemu svatko može ući u odnos s Ocem i iskusiti milost i istinu.

Isus je lik nevidljivoga Boga. Boga nikada nitko nije vidio, ali u Isusu je on prisutan. Isus je objava nevidljivoga Boga. Isus je jedinoro-đeni Očev Sin, on sam je Bog, on je objava Oče-va. On je svojim dolaskom obznanio Božju bli-zinu ljudima. U njegovim riječima spoznatljive su Božje nakane s ljudima. U njegovim iscjelje-njima prisutan je Bog koji iscjeljuje rane svoga naroda. U njegovim osloboditeljskim riječima na djelu je Božja volja da oslobodi svoj narod od okova grijeha, strahova od smrti i neslobo-da koje su ga pritiskale izvana i iznutra.

Kada se na Božić vjernici saberu oko stola Gospodnjega, tada slušaju Ivanov prolog u ko-jem se objavljuju nebeske tajne o Bogu i njego-voj Riječi, o Božjim planovima s ljudima, o ne-moći tame da obuzme svjetlo. Bog se objavio ljudima, ali ljudi i dalje ne prepoznaju ni Boga ni njegovu Riječ i ne primaju svjedočanstvo Ivanovo o svjetlu koje je došlo u svijet. Postaje im jasno da su oni sami mala skupina kojoj je

dano prepoznati Božju blizinu u Isusu i koji su iskusili novo rođenje od Boga.

Prepoznaju svijet koji slavi božićne blagda-ne, ali ne prepoznaje Božju Riječ. Žive u svi-jetu koji sebe smatra svjetlom, a ne vidi kako ga obuzima tama. Susreću se s ljudima koji se lako oduševe svakim svjedočanstvom, ali ne primaju svjedočanstva Ivanova o svjetlosti. Di-jele isti svijet s ljudima koji su gladni života, a zatvaraju se onomu koji otvara vrata u puninu života. I tako se vjernici hrane živim Gospodi-nom i njegovom riječju te se vraćaju u svijet, svjesni povjerenoga im poslanja: svjedočiti za Riječ, svjetlo i život.

Ante Vučković

ZRNJE

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Izraz »primiti« podsje-ća na vrata koja se otvaraju, na ruke koje radosno prihvaćaju dar, na srce koje stvara prostor života. Boga se ne zaslužuje. Njega se prima. Kao dar. Prima ga se otvarajući mu prostor svoga života, dajući da mu svoj život – onako kao što žena u svome tijelu, u životu samome, stvara mjesto za novi život. Žena radosno i predano sve podlaže životu koji u sebi nosi. Prima ga ponizno i zahvalno, u divljenju koliko je sjedinjena s njime, a opet bitno različita od njega. Život koji se rađa ostaje drugi i drukčiji, premda životno sjedinjen s majkom u čijoj se utrobi rađa. To je slika vjerničkoga primanja Boga u svoj život. Primamo ga ne da bismo njime gospodarili, nego da bismo mu služili i služe-njem bili njime preobraženi. Primamo Život da bismo istinski živjeli. On je početak svega; sve postade po njemu i bez njega ne postade ništa. Ivanove riječi: »u početku«, »sve« i »ništa« kazuju nam da je u Bogu sav život, cjelovit život i da izvan Boga nema života. Primiti ga znači početi živjeti. Bog ne traži nas da bi on živio. On je Život. Traži nas da bismo mi živjeli. (prema: E. Ronchi)

18

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 382.2 I pohitješe pastiriili: 422 Nebo i zemljaOtpj. ps.: On je Gospodin, Bog naš (ŽV 13-2011)Prinosna: 404 Rodio se Bog i čovjekPričesna: 421 Isklija Izdanak Jišajev ili: 829 Djetešce nam se rodilo Završna: 422.4 Nebo i zemljaili: 402.3 Radujte se, narodi

27. prosinca 2020.

Sveta obitelj Isusa, Marije i JosipaUlazna pjesma I pohitješe pastirite pronađoše Mariju, Josipa i Novorođenče.

Lk 2, 16

Zborna molitvaBože, ti nam u svetoj Obitelji daješ divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi. Daj da je nasljedujemo te postignemo vječnu radostu tvome domu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prikazujemo ti žrtvu pomirenja i usrdno te molimo: po zagovoru Djevice Bogorodice i svetog Josipa učvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru. Po Kristu.

Prvo čitanje Post 15, 16; 21, 13Baštinik će biti tvoj potomak.Čitanje Knjige PostankaU one dane: Dođe riječ Gospodnja Abramu u viđenju: »Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika!«Abram odgovori: »Gospodine moj, Gospodine, čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez poroda; kad je mojoj kući nasljednik Eliezer Damaščanin? Kako mi nisi dao potomstva« – nastavi Abram – »jedan će, eto, od mojih ukućana postati moj baštinik.« Ali eto opet riječi Gospodnje: »Taj neće biti tvoj baštinik, nego će ti baštinik biti tvoj potomak.« Bog izvede Abrama i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomtvo.« Abram povjerova Gospodinu, i on mu to uračuna u pravednost. Gospodin se sjeti Sare kako je rekao i učini joj kako je obećao: Sara zače i rodi Abrahamu sina u njegovoj starosti – u vrijeme koje je Bog označio. Abraham nadjene ime Izak svome sinu što mu ga Sara rodi.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 105, 16.89

Pripjev: On je Gospodin, Bog naš, on se uvijek sjeća svojega saveza.

Hvalite Gospodina, prizivajte mu ime,navješćujte među narodima djela njegova!Pjevajte mu, svirajte mu,pripovijedajte sva njegova čudesa!

Dičite se svetim imenom njegovim,neka se raduje srce onih što traže Gospodina!Tražite Gospodina i njegovu snagu,tražite svagda njegovo lice!

Sjetite se čudesa koja učini,njegovih čuda i sudova usta njegovih!Abrahamov rod sluga je njegov,sinovi Jakovljevi njegovi izabranici!

On se uvijek sjeća svojega saveza,riječi koju dade tisući naraštaja:Saveza koji sklopi s Abrahamomi zakletve svoje Izaku.

Drugo čitanje Heb 11, 8.1112.1719Abrahamova, Sarina i Izakova vjera.Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj. Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno: Po Izaku će ti se


Svemogućemu Bogu, koji nas primjerom Svete Obitelji uči da Isusa stavimo u središte svoga osobnoga i zajedničkoga življenja, uputimo svoje iskrene molitve: 1. Gospodine, svoju si Crkvu sazdao kao obitelj

svih naroda: obnovi ju u zajedništvu tvoje ljubavi i u vjernosti tvojoj riječi, molimo te.

2. Gospodine, svijet je danas ranjen podjelama i razdorom, a mnogi trpe nepravde i progonstvo: potakni svojom mudrošću sve odgovorne u svijetu da se otvore miru koji nam u Kristu daruješ te budu graditelji istinske pravednosti i nositelji brige za sve siromašne i nemoćne, molimo te.

3. Gospodine, molimo te za naše obitelji: daj da radost Božića rodi u njima radost služenja i ljubavi koja sve oprašta, a snaga obiteljske molitve neka rasvijetli sve naše brige i prodahne sva nadanja, molimo te.

4. Gospodine, daruj nam osjetljivost za ljude koje povjeravaš našoj dobroti; pomozi nam u svima tražiti tvoje lice, kako bismo svugdje širili ljepotu tvoje blizine koja preobražava svijet, molimo te.

5. Gospodine, našu pokojnu braću i sestre pridruži obitelji svojih svetih i izabranih, molimo te.

Milosrdni Bože, tvojoj dobroti povjeravamo svoje živote i svoje obitelji. Obnovi u nama sve što je ranjeno sebičnošću i nepovjerenjem, a dar spasenja neka tvojom milošću trajno raste u nama. Po Kristu Gospodinu našemu.

»Vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda.«Prikazanje u hramu; Iluminacija iz Bertoldova sakramentara, Weingarten, 1215.-1217.

Pričesna pjesma Bog se na zemlji pojavio i među ljudima se udomio.

Bar 3, 38

Popričesna molitva Dobri Oče, ti nas hraniš nebeskim otajstvima. Daj da se trajno ugledamo u svetu Obitelj te se poslije nevolja ovoga života njoj pridružimo u vječnoj slavi. Po Kristu.

nazivati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskri siti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Heb 1, 12

Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima: konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.

Evanđelje Lk 2,22.3940 (kraća verzija) Dijete je raslo, puno mudrosti.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiKad se po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem.Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret.A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.Riječ Gospodnja.

20

OTAJSTVO I ZBILJA

Naviještena Božja riječ ne govori nam izravno o Svetoj obitelji. Čitanja govore o vjeri: o vjeri Abrahama i Sare,

o vjeri onih koji su iščekivali Gospodina koji ima doći. I vidjeli su ga, ali (samo) kao čude-sni znak. Čitanja govore o vjeri Šimuna i Ane, koji su mogli svojim očima vidjeti, razmatra-ti Iščekivanoga koji je došao i očitovao svoju prisutnost. Govore o vjeri Marije i Josipa, koji su slika Crkve, to jest novoga i vječnoga saveza Boga i čovjeka u Isusu Kristu.

Svjetlo vjereU svjetlu vjere danas gledamo i govorimo o svetoj nazaretskoj obitelji i općenito o obite-ljima. Danas se u društvenim raspravama obi-telji najčešće pristupa sa socioloških polazišta. Ovdje vidimo da je polazište svjetlo vjere. U njemu je moguće razmatrati sve druge vidike. Dodajmo tomu da nam otajstvo Božića, utje-lovljeni Sin Božji, ne govori samo kao pojedin-cima, nego nam govori u određenome okviru, ozračju, odnosima; govori o obitelji kakva ona jest, a ne kakva bi trebala biti.

Zato Sveto pismo pokazuje stvarne živote muževa i žena, počevši od Abrahama, koji u sebi sažima čovjeka vjere, ‘razočarana’ Bogom i pri-govara mu: »Čemu mi tvoji darovi, kad ostajem bez poroda… nisi mi dao potomstva…« Drugim riječima: Abraham je ljut i predbacuje Bogu: Tvoja je krivnja što imam probleme. Što ćeš mi dati da bude drukčije? Nad tim pitanjima čuje-mo i pitanje apostolā koji Isusu kažu: Mi smo sve ostavili i pošli za tobom. Što ćemo dobiti?

Božja riječ nam govori da je potrebno dopu-stiti se izvesti, krenuti putem ‘izlaska’ snagom vjere: pred gorčinom i predbacivanjem koje pred moj život stavlja nevjera, Abraham je »po-vjerovao Gospodinu«, ponovno je povjerovao ili – još bolje – krenuo je, počeo je, iznova i du-blje, vjerovati. Jer, ne vjerujemo samo jedanput i zauvijek, nego se trajno započinje iznova. Ali to se događa na temeljnoj podlozi, na pozadi-ni temeljnoga prihvaćanja Gospodina. Život je

Blagdan Svete obitelji

Svjetlo iz naručja u naručje

Primiše ga na ruke starac Šimu i proročica Ana. (Prikazanje u Hramu, vitraj; Katedralni muzej u Strasbourgu, 13. st.)

takav. Božji nas Duh vodi da u kušnjama ponav-ljamo svoj ‘evo me!’, radi sve prisnijega iskustva i poznavanja svoga Spasitelja. Zato Božja riječ danas u središtu ima glagol ‘vjerovati’, povjeriti svoj život Bogu, imati u njega pouzdanja.

Sveti Pavao, koji je također uvidio ljepotu Abrahamove i Sarine vjere, i sâm kaže, misle-ći na Krista: Znam komu sam povjerovao. Ta vjera u Krista, izražena je u povjerenju danom supružniku, roditeljima, djeci. Time se gra-di zajednički život kao Božji plan s čovjekom; nastavljanje puta, ponovno otkrivanje otajstva ‘biti zajedno’ polazeći od Božjega zajedništva s nama, u njegovoj Riječi, u otajstvu njegove pri-sutnosti, u sakramentu koji živimo u euharistiji i koji susrećemo u jaslicama.

Svjetlo daraJosip i Marija donijeli su Isusa da bi ga prinijeli Gospodinu. Dijete je darovano roditeljima, a oni ga – prožeti Božjom riječju i njegovim planom – spremno predaju većemu snu i ostvarenju, isprepletenosti Boga i ljudske povijesti. Tim pri-nosom objavljuju temeljnu istinu da djeca nisu vlasništvo ljudi i da im do kraja ne pripadaju. Svaki čovjek ima Božji poziv, a do njegova izvo-rišta, opravdanja i cjelovitosti čovjek ne može doprijeti. Djeca, dakle, ne trebaju ostvariti želje


roditelja, nego Božju želju, koju s roditeljima valja prepoznati. U tome je vidljiva, u tome se ostvaruje prva svetost obitelji: biti voljen i volje-ti u obitelji, boraveći u većoj ljubavi od obitelj-ske, boraveći u »izvoru svake svetosti«.

Prizor susreta u Hramu u Lukinu opisu po-buđuje u meni iznimno živu sliku ‘prenošenja’, uzimanja u naručje, radosnu predaju iz ruku u ruke… Nisam siguran da u Svetome pismu postoji dinamičnija slika Tradicije, Predaje, koja povezuje doslovnost i sadržaj preneseno-ga značenja.

Kršćanska tradicija predaje što prima: otaj-stvenu stvarnost Krista, utjelovljenu, zaživlje-nu kao dio naših života i svega stvorenoga. Tu svoje mjesto nalazi poziv Svete obitelji kao dio naših poziva izgradnje nebeskoga kraljevstva. Prjelazak Isusa u Šimunovo naručje velik je simbol i snažan poziv da i mi primimo otajstve-nu Božju prisutnost koja se utjelovljuje, koja boravi, koja se prikazuje u licu, u kretnjama, u pogledu naših bližnjih. U obitelji supružnici, u svome zagrljaju grle Božju prisutnost, otisak Božje slike. Ovo je blagdan u kojemu jedni dru-gima izgovaramo Šimunovu molitvu: Moje oči vidješe Božje spasenje.

Svjetlo osporavanoU malobrojnim riječima starca Šimuna može se iščitati puno, a ono čega nema jest – rav-nodušnost. On govori rječnikom razlučivanja, ljekovite suprotnosti, a njegovo se proroštvo odnosi i na nas. Krist je došao da bi bio propast neistini, lažnim sigurnostima, proturječje se-beljublju. Ali, tu ne staje. Šimun kaže da je on »na uzdignuće«, na uskrsnuće, osobito kada se u nama nađe praznina i tama, kada povjeruje-mo da je nestalo ono što smo duboko voljeli.

Ni Marija nije lišena boli, jer vjera ne oslo-bađa od življenja, ali vjera jednako tako ne dopušta potonuće u beznačajnost i banalnost. Vjera oblikuje vjernike da postanu dionicima Osporavanoga znaka, kakav je danas očit upra-vo u otajstvu kršćanske obitelji.

Susret Svete obitelji sa starcem Šimu-nom himan je životu, radosti, nadi i istinskoj budućnosti svakoga čovjeka jer po Kristovu rođenju svaki čovjek može u naručje primiti Svemogućega. Uz Šimuna, sveti Luka spominje proročicu Anu, donoseći pojedinosti iz njezina života kao da ju je osobno poznavao, ali ističe i onaj najvažniji – to da je živjela od molitve. Molitva je duša obitelji, njezino disanje, njezi-no lice na kojemu se vide i radost i suze; lice koje se čuva, na kojemu se čita i na koje se na-slanja obraz, da bi se gledalo zajedno. Nije li to jedno od imena nade? Otajstvo Svete obitelji objavljuje nam da naš život ne će završiti bez odgovora, bez susreta, bez ljubavi, bez Svjetla.

To će Svjetlo uvijek biti osporavano jer ra-zotkriva namisli srca i ljudska opravdanja. Isus je Istina i pred njim nije moguće činiti ono što čine naše misli – opravdavati se. Isusa se mo-že prihvatiti, voljeti, ili ga odbaciti. Pred njim se opravdavati suvišno je, pogubno, jer guši svjetlo i oduzima okus. Isus i njegov križ traj-no ostaju osporavanim znakom koji privlači: ljubav, milost, zahvalnost, ali i: nasilje, prijezir i mržnju. Gospodin nam se daje u ruke, da ga prihvatimo i da ga, obradovani i preobraženi Svjetlom, velikodušno predajemo.

Ivan Šaško

ZRNJE

Marija i Josip donose Isusa u hram da ga prikažu Gospodinu, ali Isus ne pripada hramu. On pripada čovjeku. Čovjek je pozvan biti živi hram. Umjesto da bude predan Go-spodinu, na ruke ga prima dvoje ljudi, staraca koji još uvijek bijahu nošeni snažnom željom da vide Spasitelja. Isus pripada svima koji, poput Šimuna, ne prestaju žudjeti za spase-njem, i koji se, poput Ane, umiju pouzdati u Gospodina i gledati onkraj granica vremeni-toga života. Dvoje staraca slika su umornoga svijeta. Ljudska starost, pred pragom smrti, biva obradovana Božjom mladošću. Bogom silazi u čovještvo, predaje se u ruke ljudima, da svemu dade novost života i sve obnovi.

22

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 385 Zdravo, sveta Rodiljoili: 383.1 Svjetlo će nas danas obasjatiOtpj. ps.: Smilovao nam se Bog (ŽV 13-2011)Prinosna: 811.1 i 3 O pastiri, čudo novoPričesna: 396 ili 397 Od istoka sunčanogaili: 410 ili 411 U to vrijeme godištaZavršna: 812 Veseli se, Majko Božja

1. siječnja 2021.

Sveta Marija BogorodicaUlazna pjesmaZdravo Sveta Rodiljo,Majko Kralja vječitoga,komu ruka ima vlastiznad svijeta čitavoga!

Darovna molitvaGospodine, ti svako dobro počinješ i dovršuješ. Danas se radujemo svetkovini svete Bogo rodice i zahvaljujemo za rođenje Isusa Krista: daj da s radošću postignemo puni plod njegova spasenja, kojemu slavimo početak. Po Kristu.

Prvo čitanje Br 6, 2227Neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelove i ja ću ih blagoslivljati.

Čitanje Knjige BrojevaReče Gospodin Mojsiju:»Reci Aronu i njegovim sinovima: Ovako blagoslivljajte Izraelce:Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!Tako neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelovei ja ću ih blagoslivljati.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 67, 23.56.8

Pripjev: Smilovao nam se Bogi blagoslovio nas.

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanje Gal 4, 47Bog posla Sina svoga, rođena od žene.Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Kad dođe punina vremena,odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: »Abba! Oče!«Tako više nisi rob, nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.Riječ Gospodnja.

Zborna molitvaBože, ti si plodnim djevičanstvom svete Marije ljudskom rodu darovao vječno spasenje. Po njoj smo primili tvoga Sina, začetnika novog života: molimo te da i u ovoj godini iskusimo njezin zagovor. Po Kristu.


Braćo i sestre, po rođenju svoga Sina iz krila presvete Djevice Bog je dao novi smisao našemu vremenu i našemu životu. Zajedničkom se molitvom utecimo Bogu proseći milost darovane novosti.1. Za svetu Crkvu Božju: da uvijek bude vjerna

navjestiteljica Kristova evanđelja i nositeljica tvoga mira i blagoslova svim ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: prodahni ih svojom mudrošću da u vjernosti tvojoj riječi i vjerodostonošću života predvode tvoj narod putem spasenja te sva Crkva raste u spoznanju i življenju dara spasenja, molimo te.

3. Za sve koji upravljaju narodima i državama: daj da se uvijek zalažu za uspostavu evanđeoske pravednosti te u cijelome svijetu zavlada tvoj mir, molimo te.

4. Za sve nas sabrane oko Kristova stola: probudi u nama duh poniznosti i poučljivosti da poput Majke Gospodinove umijemo tvoju riječ čuvati u srcu kako bi ona bila put i svjetlo našemu životu, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: primi ih u zajedništvo svetih kod nebeskoga stola, molimo te.

Gospodine, Bože svemogući, s pouzdanjem u tvoju dobrotu danas započinjemo novo vrijeme što nam ga darivaš. Milošću svojom obaspi naše dane i svojom pomoću prati naša djela da uzmognemo biti pronositelji tvoga mira i gradi -telji tvoga kraljevstva među ljudima. Po Kristu.

Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.Kristovo rođenje, mozaik, crkva Santa Maria dell’Ammiraglio, Palermo, 12. st.

Pjesma prije Evanđelja Heb 1, 1–2

Više puta i na više načinaBog nekoć govoraše ocima po prorocima;konačno, u ove dane,progovori nama u Sinu!

Evanđelje Lk 2, 1621Pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče.I nakon osam dana nadjenuše mu ime Isus.Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno. Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaIsus Krist jučer i danas isti je –– i uvijeke!

(Heb 13, 8)

Popričesna molitvaGospodine, mi ispovijedamo da je blažena Marija, vazda djevica, Majka tvoga Sina i Majka Crkve. Molimo te da nam nebeska otajstva, koja smo primili, koriste za vječni život. Po Kristu.

24

OTAJSTVO I ZBILJA

Pohitimo, požurimo, vrijeme je kratko! Pohitimo i u ovoj novoj godini raditi na svojem spasenju. Požurimo se pronaći

Spasitelja, Krista, Gospodina. Hajdemo za-jedno s pastirima i s Marijom, Bogorodicom.

Pabirčiti s pastirimaVelika radost. Veseli anđeli ukazali su se pasti-rima i javili im blagovijest, veliku radost da se u Betlehemu rodio Spasitelj, Krist Gospodin. Premda anđeli nisu zapovjedili pastirima da pođu u Betlehem, radost i razigranost anđe-la, njihova pjesma i hvalospjev bili su im do-voljni da krenu na put. Da, bila im je dovoljna velika radost anđela, bili su obuzeti njihovom velikom radošću. A velika radost može obuzeti samo onoga koji ima pastirsku dušu. Pastirska pak duša jednostavna je ukoliko je za nju Bog važniji od nje same. Zato ta duša može primiti veliku radost, zato su pastiri osobe velike ra-dosti. Ah, nama je zato prošla godina bila to-liko žalosna jer nismo bili jednostavni, odveć smo bili sami sebi jako važni, važniji od Boga. Uzalud su nam anđeli, biskupi, svećenici navi-ještali blagovijest, veliku radost. Uzalud, jer ne može se radovati velikom radošću onaj tko je sam sebi važniji od Boga. Gdje nema pastirske jednostavnosti, nema velike radosti. Gdje smo samo sami sebi važni, ne, tamo nema radosti, tamo kraljuje žalost, žalost ovoga svijeta. Sto-ga, hajde, potrudi se imati barem malo pastir-ske duše, postani jednostavniji. Gospodin je važniji od tebe, primaj njega – Veliku Radost – u svoju dušu. Dopusti sada, na početku nove godine, da te obuzme velika radost koju ti do-nose i anđeli i pastiri.

Sveta brzina. Pismo nam kazuje da su pastiri pohitali u Betlehem. Nakon što su im anđeli javili da se u Betlehemu rodio Spasi-telj – Krist, Gospodin, pastiri nisu čekali, nisu oklijevali, požurili su se, poletjeli su navrat-na-nos u Betlehem. Čim su čuli za Spasitelja, Kri-sta, Gospodina, ludom brzinom krenuli su u Betlehem. Pastiri su nam uzor za svetu brzinu.

Uh, živimo u vremenu brzine, ubrzanja. Sve moramo brzo činiti, brzo jesti, brzo spavati, brzo se družiti, brzo odgovarati na poruke. Sve brzo, brzo. Svugdje brzina, ali jedino sporost u vjeri u Isusa Krista, sporost u radu na svo-jem spasenju. Tako je žalosno priznati da smo u prošloj godini bili jako, jako, i baš jako spori u vjeri, a u svemu ostalom tako jako, jako i baš jako brzi, nervozno brzi. Oklijevali smo predati se Gospodinu, odgađali smo svoje obraćenje. Brzina ovoga prolaznog svijeta učinila nas je strašno sporima prema Gospodinu. Hajdemo sada preokrenuti svoj život u ovoj novoj godi-ni: budimo brzi i brži u vjeri, u obraćenju, brzi u ljubavi prema bližnjemu, a spori i sporiji u svemu ostalom. Brzina vjere neka sve ostalo u našem životu učini sporijim, neka sve ono sporedno i prolazno ne leti nikad ispred, ne-go neka sporo slijedi svetu brzinu, Gospodina. Vidjet ćete kako će vam tada ta sveta brzina učiniti život sporijim, a to znači ljudskijim, do-stojanstvenijim, nježnijim.

Pronalazači jaslica. Pastiri su pronašli Spasitelja u jaslicama. Pronašli su poniznoga Boga i u poniznome Bogu pronašli su sebe. Pogledamo li prošlu godinu, jasno nam je da smo često pokušavali pronaći sebe. Koliko li je bilo nezadovoljstva, neuspjeha, unutarnje gorčine. I opet nikako nismo uspjeli pronaći sebe! A možda je razlog, da, možda je razlog taj što nismo tražili jaslice. A pastiri nam kazu-ju: Hajde, prestanite više tražiti sebe, potrudi-te se tražiti jaslice, Boga u jaslicama! U pravu su pastiri. Pronaći ćemo sebe kad pronađemo jaslice, Krista u jaslicama, Boga kao krhko dijete, potrebito naše ljubavi. Ali, moći ćemo pronaći Kristove jaslice, samo ako i sami sebe poželimo staviti u jaslice, ah, ako i sami pože-limo postati krhko i potrebito dijete, potrebito Isusa Krista. Zamislite samo kako bi naš život, naši međuljudski odnosi, bili drukčiji kad bi-smo više bili u Kristovim jaslicama.

Kontemplacija i akcija. Pastiri su »pogle-dali«, veli nam evanđelist Luka. Pogledali su

Presveta Bogorodica

O Mariji, svetoj prebiračici


je. Poželimo biti djevičanski, čisti. Marija je djevičanski čista, čistih misli, čistih djela i či-stih odluka jer ju je takvom učinio Djevičanski Čist Isus Krist. Priđimo ovako zamazani grije-sima, priznajmo se prljavima i vapimo cijelu ovu godinu: »Čisto srce stvori mi, Bože.« Ma-rijina nam je djevičanska čistoća utjeha i ohra-brenje, jer i mi možemo biti djevičanski čisti.

Skrivena mučenica. »Marija je u sebi po-hranjivala sve te događaje.« Čuvala je da joj netko ne istrgne Isusa Krista. Bila je strplji-va, a strpljivost nije ništa drugo doli skriveno mučeništvo. U strpljivosti skriven si mučenik jer nitko ne vidi tvoje srce koje spram patnje, progonstava, nevoljā čvrsto ustraje u Gospodi-nu: mrze te, a ti strpljivo ljubiš; u prijetnji ko-ronavirusom mnogi odustaju od Boga, a ti još više strpljivo hitiš Gospodinu; oni proklinju, a ti strpljivo blagoslivljaš. Sve je to Marija doživ-ljavala u svojem životu, ali je snažno pohranila Gospodina u svojem srcu i u velikoj strpljivosti postala je onaj »zatvoren vrt i zdenac« iz Pje-sme nad pjesmama, ne dopustivši da joj itko otme njezinoga Isusa. Ne dopusti ni ti da ti it-ko ove godine otme tvojega Isusa.

Prebiračica. Evo nas opet kod prebiranja, sabiranja o kojem je govorio sv. Ambrozije: »Prebiraše u svojem srcu.« Prebirala je, što bi-smo mogli ovako razumjeti: Isus joj se stalno ‘motao’ po glavi. Kad nekoga volimo, on nam se stalno mota po glavi, tako da se i mi tako reći omotavamo oko njega. Tako se i Mariji Isus stalno motao po glavi i ona se omotava oko njega. Tako bi se i nama trebao motati Isus Krist po glavi, njegove riječi i djela. Ne dopu-stimo da nam se mota po glavi nešto drugo: zlo, riječi i djela Sotone, kneza ovoga svijeta. I Mariji se Bog toliko motao po glavi da ju je upravo zato izabrao da bude Bogorodica, da ga omota svojim tijelom, rađanjem. Neka se i na-ma u ovoj godini, zagovorom Marije Bogorodi-ce, te svete prebiračice, Bog tako mota po glavi da ga i mi omotavamo svojim duhom i tijelom, da ga rađamo u svome životu, svojim riječima i djelima. Spasitelju, Kristu, Gospodinu, slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.

Ivica Raguž

i potom ispripovjedili sve o riječima koje su im bile kazane o tome djetetu. Protekla godi-na: premalo kontemplacije, premalo molitve, a previše rada, isprazna rada. Premalo smo dolazili gledati molitveno Gospodina, previše smo gledali sebe, previše smo buljili u svoje ekrane, zaslone, mobitele. Hajdemo ove go-dine s pastirima više gledati Gospodina. Nisu pastiri ostali sjediti skrštenih ruku. »Vratili su se« svojemu poslu, među svoje ovce. Ali, sve je sada postalo drukčije. Kontemplacija, gledanje jaslica. Molitva je promijenila njihov posao, vratili su se »slaveći Boga«, kazuje nam sv. Lu-ka. Da, ne određuje više njihov život posao, ne-go kontemplacija. Oni odsad rade slaveći Gos-podina. Posao im je postao molitva, proslava Boga. Hajdemo, neka nam ove godine posao postane molitva.

Pabirčiti s MarijomMožda ste se priupitali gdje je u svemu dosad rečenom naša Gospa, jer danas ipak slavimo svetkovinu Marije Bogorodice. Ne trebamo se brinuti. U pastirima smo već susreli Mariju Bogorodicu. I ne samo to. Sami pastiri doveli su nas do Marije Bogorodice. Čuli smo Pismo: »Pronađoše Mariju.« Pastiri su prvo pronašli Mariju, tako da smo i mi s pastirima pronašli Mariju, a s Marijom i našega Spasitelja, Krista, Gospodina. Sv. Ambrozije poučava nas da je Marija »sabirala vjeru pastira«. Sjajna je to mi-sao milanskoga svetca! Marija je sabirala vjeru pastira, prepoznala je svoju vjeru i sabirala nji-hovu vjeru, sabirala je od njih da i ona još više vjeruje, da postane još veća vjernica. A što i mi sada drugo činimo, dok razmatramo evanđelje, nego upravo sabiremo, pabirčimo vjeru, sabi-remo vjeru pastira i vjeru Marije Bogorodice!

Djevičanski čista. Pastiri su prvo pronašli Mariju, a u Mariji njezino djevičanstvo, nje-zinu čistoću. Marijina nas čistoća poučava da do jaslica, do Isusa Krista, možemo doći samo ako priznamo svoju prljavštinu, prljavštinu grijeha: prljave misli, prljava djela, prljave od-luke. Uh, previše je protekla godina bila prlja-va, previše smo se valjali u prljavštini, u kaljuži grijeha, poput onoga izgubljenog sina. Dosta

26

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 383.2 Dok je mirna (tišina svime vladala)ili: 419 Tama je svudOtpj. ps.: 389 Riječ tijelom postadePrinosna: 401 Svim na zemlji ili: 403 Veselje ti navješćujemPričesna: 407 Dvorani nebaili: 393 ili 394 O Isuse, o Spase našZavršna: 404 Rodio se Bog i čovjek

Darovna molitvaGospodine, posveti ove darove rođenjem svoga jedinca Sina koji nam pokazuje put istinei obećava život nebeskog kraljevstva. Po Kristu.

3. siječnja 2021.

Druga nedjelja po BožićuUlazna pjesmaDok je mirna tišina svime vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, sišla je tvoja svemoguća Riječ s nebesa, Gospodine, s kraljevskih prijestolja.

Mudr 18, 1415

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, ti prosvjetljuješ sve koji u te vjeruju. Ispuni čitav svijet svojom slavom i jasno se očituj svim narodima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Sir 24,12.812Mudrost se Božja nastani posred izabranog naroda.Čitanje Knjige SirahoveMudrost se sama slavi i u Bogu se časti i sred puka svog se hvali. Usta svoja otvara u zboru Svevišnjeg i pred njegovom se moći proslavlja. Posred naroda se svog uzvisuje i u punom svetom zboru pobuđuje divljenje i u mnoštvu izabranika ima hvalu i među blagoslovljenima ona se sama ovako blagoslivlje: »Zapovjedi mi Stvoritelj sviju stvari i koji me stvori, odredi mjesto za šator moj i reče: ‘Nastani se u Jakovu i uđi u baštinu Izraelu.’ Prije vjekova, odiskona, on me stvorio i neću prestati dovijeka. Pred njim sam služila u svetom šatoru i potom se nastanila na Sionu. Dao mi je tako spokoj u milome gradu i vlast mi je u Jeruzalemu. Tako se ukorijenih u slavnom narodu, na dijelu Gospodnjem, u baštini njegovoj, i u punom zboru svetih moj je boravak.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 147,1215.1920

Pripjev: Riječ tijelom postade i nastani se među nama.

Slavi Gospodina, Jeruzaleme,hvali Boga svoga, Sione!On učvrsti zasune vrata tvojih,blagoslovi u tebi tvoje sinove.

On dade mir granicama tvojim,pšenicom te hrani najboljom.Besjedu svoju šalje na zemlju,brzo trči riječ njegova.

Riječ svoju on objavi Jakovu,odluke svoje i zakone Izraelu.Ne učini tako nijednom narodu:nijednom naredbe svoje ne objavi!

Drugo čitanje Ef 1, 36.1518Po Isusu nas predodredi za posinstvo.Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome.Zato i ja, otkad sam čuo za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i za ljubav prema svima svetima, ne prestajem zahvaljivati za vas i sjećati vas se u svojim molitvama: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam


Ocu nebeskom, koji nam je po svome Sinu darovao puninu milosti i istine, u otvorenosti srca izrecimo svoje molitve, zajedno govoreći:1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika: rasvijetli

ju svojim Duhom da vjerno hodi putem evanđelja i svima bude nositeljica istine koju si nam u Kristu objavio, molimo te.

2. Za pastire Crkve: okrijepi ih pouzdanjem u tebe; nadahni ih da u svim izazovima i kušnjama umiju razaznati put istine te tvoj narod predvode putem spasenja, molimo te.

3. Za sve koji se opiru Kristovoj riječi: vodi ih svojom milošću u njihovim životnim traženjima i daj im da u Kristu spoznaju Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, molimo te.

4. Za ovu (župnu) zajednicu: nadahnjuj svojom mudrošću i prati svako naše djelo; obnovi u svima nama radost pripadnosti tvojoj Crkvi te zajedno rastemo u ljepoti tvoje ljubavi kako nitko među nama ne bi ostao osamljen u životnim kušnjama, molimo te.

5. Pokojnu našu braću i sestre primi u radost svoje nebeske slave, molimo te.

Svemogući vječni Bože, u slavljenju otajstva utjelovljenja ti nas prosvjetljuješ svojom milošću i uvodiš u puninu istine. Prati svojim Duhom naše misli i naša djela da uvijek živimo dostojno tvoga dara – Isusa Krista. Koji živi i kraljuje u vijek vjekova.

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.Josip Botteri Dini: Anđelova objava Josipu u snu.

Popričesna molitva Gospodine Bože naš, smjerno te molimo: djelovanjem ovog otajstva očisti nas od zlih sklonosti i ispuni nam želju za spasenjem. Po Kristu.

Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Usp. 1Tim 3,16

Slava tebi, Kriste, propovijedani narodima! Slava tebi, Kriste, vjerovani u svijetu!

Evanđelje Iv 1, 15.914 (kraća verzija)Riječ tijelom postade i nastani se među nama.Početak svetog Evanđelja po IvanuU početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.Riječ Gospodnja.

28

OTAJSTVO I ZBILJA

Svaki proučavatelj Evanđelja po Iva-nu zna da se u rečenici »I Riječ tijelom postade i nastani se među nama« (Iv 1,

14) njezin drugi dio »i nastani se među nama«odnosi na grčke riječi eskēnōsen en ēmin koje bismo doslovno bolje preveli izrazom »i uša-torila se među nama«. Misli se na utjelovljenu Riječ koja bijaše u početku, koja bijaše u Boga i koja bijaše Bog (usp. Iv 1, 1). Ta Riječ koja izlazi od Oca postala je tijelom i kao u šatoru prebivala među nama ljudima.

Utjelovljenje — dar Božje slave ljudimaSlika šatora kao načina prebivanja Boga među ljudima uzeta je iz Staroga zavjeta, ponajprije iz Knjige Izlaska gdje se govori o izgradnji Šatora sastanka, tj. pokretnoga svetišta u kojem Bog prebiva usred svoga naroda. Najvažniji prizor u vezi s time nalazi se u posljednjim redcima Knjige Izlaska. Nakon što je Šator sastanka na-pravljen prema Božjem ‘nacrtu’, prekrio ga je oblak i Slava Jahvina ispunila je Prebivalište (Izl 40, 34-35). U opisu toga događaja navodi se još jedan detalj. Kaže se da Mojsije, s kojim je Bog inače razgovarao licem u lice, nije mogao ući u Šator zbog oblaka i Slave koja je ispunila Prebivalište.

Taj podatak možda nam se čini samo pri-povjedačkim pojačavanjem dojma, ali zapravo je veoma važan za izražavanje stvarne Božje prisutnosti u Šatoru sastanka. Naime, riječ je o jednostavnom fizičkom zakonu koji kaže da dva tijela ne mogu istodobno zauzimati isti prostor. Prema tome Mojsije ne može ući u Ša-tor sastanka zato što je čitav njegov prostor svo-jom prisutnošću zauzeo Bog. Teško je jasnije reći da se Bog doista nastanio u Šatoru.

Zbog svega toga starozavjetna slika Šatora sastanka veoma je prikladna da se njome opi-še otajstvo Božjeg utjelovljenja. Šator sastanka koji je u potpunosti nastanjen Bogom, slika je tijela Utjelovljene Riječi, Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka. Kada je Riječ postala tijelom, u tome tijelu nije boravio nitko drugi

doli Isus Krist, Sin Božji. Postavši čovjekom začećem po Duhu Svetomu od Djevice Marije, Božji Sin nije posudio ljudsko zemljano tijelo kao što se posuđuje tuđa odjeća, »već ga je uči-nio vlastitim hramom i s tim tijelom spoznat je kao Bog i Gospodin«. Tako u svom spisu Utjelovljenje Jedinorođenca, koji je na hrvat-ski preveo fra Marijan Mandac, govori Sveti Ćiril Aleksandrijski, koji je kao i ostali crkveni oci nastojao što jasnije izreći sadržaj vjere u otajstvo po kojem se Bog podložio tjelesnom rođenju od žene i drugim biološkim zakonima – sve do iskustva smrti.

Nije mala stvar vjerovati da je Bog postao čovjekom. Kao vjernici nalazimo se pred inte-lektualnim izazovom kako razumjeti da Bog, koji je veći od svega, silazi na zemlju i rađa se kao dijete podložno svim zakonima tijela, koje raste i razvija se, hrani se i gladuje, raduje se i plače, trpi i umire. Mnogima je to nezamislivo i to ne zbog toga što ne bi bili vjernici, nego zbog toga što se to ne uklapa u njihovu sliku o Bogu.

U vrijeme spomenutog Ćirila Aleksandrij-skoga postojali su tzv. doceti koji su to pitanje rješavali tako što su sve ljudsko u Isusu Kristu smatrali prividom – kao da je on rođen, živio i umro u tuđem, a ne u svome tijelu. Ali po

Druga nedjelja po Božiću

…i nastani se među nama…i nastani se među nama

Majstor iz Imole: Kristovo rođenje, iluminacija, 1265.-1274.


utjelovljenje Riječi. Božja je ljubav svemoguća i sposobna je podnijeti sve ljudske ograničeno-sti da bi pokazala svoju neograničenost. Opet se pozivamo na sv. Ćirila Aleksandrijskoga. U svome djelu »Jedan Krist« (također u prijevo-du preveo M. Mandaca) on piše: »Bogu koju ljubi dobro, nije bilo nemoguće da se pokaže sposobnim podnijeti ljudske mjere«; i malo da-lje: »Pokazao je da božanska narav Riječi može podnositi ljudska omeđenja jer je Riječ to htje-la. Njoj ništa nije nemoguće.«

Treba također reći da Sveto pismo (npr. Fil2, 7) kao i crkveni oci, svjesni veličanstva Bož-je Slave, govore o otajstvu utjelovljenja kao o Božjem poniženju. Ali pri tome uvijek ističu da se on toga poniženja nije stidio. Naprotiv, tim poniženjem Bog je pokazao kako je uzvišeno biti čovjek. Vječna Riječ svojim utjelovljenjem nije izgubila ništa od svoje Slave, nego je, po-stavši čovjekom, dala i nama od svoje punine i učinila nas dionicima u Božjem sinovstvu. Uz to, podnoseći ljudske mjere, Riječ nas je poučila da u svakodnevnome životu i mi sami budemo sposobni s ljubavlju podnositi i vlastita i tuđa ograničenja te iskusiti kako se ona nadilaze prihvaćanjem.

Domagoj Runje

toj logici prividno bi bilo i uskrsnuće jer onaj tko nije stvarno umro, ne bi mogao stvarno ni uskrsnuti od mrtvih. Tako bi na kraju sve pove-zano s Isusom Kristom bilo kao neka varka i ne bismo u Kristu mogli naći vjerodostojne odgo-vore na pitanja koja nas muče, jer naše ljudske boli i patnje nisu prividne, nego su stvarne kao što je stvarna i naša raspadljivost i smrt. Mi žu-dimo za ispunjenim odgovorima, kao što je Ša-tor sastanka bio ispunjen Božjom prisutnošću. Svrha postojanja toga Šatora bila je u tome da Bog bude što bliže svojemu narodu i da njego-va prisutnost bude vidljiva i opipljiva. Razlog zašto Bog to želi nije ništa drugo nego ljubav.

Ljubav — mjera nemjerljivoga predanjaU Hvalospjevu ljubavi Sveti Pavao među osta-lim kaže da ljubav sve podnosi (1Kor 13, 7). To se odnosi i na ograničenja. I stvarno, u bezbroj životnih situacija primjećujemo ovo: što je ljubav veća, to može podnijeti veće ograniče-nosti. Što čovjek ima više ljubavi, to lakše može podnijeti nesavršenosti i ograničenosti svoga bližnjega. S ljubavlju je lakše podnijeti nedo-statke, nepravde, kazne, oskudicu, bolesti, sta-renje, sve teške životne prilike, pa i samu smrt. Da budemo potpuno aktualni u kontekstu pandemije Covida 19, reći ćemo da se s ljubav-lju lakše podnosi ne samo pošast zaraze, nego i naređene epidemiološke mjere, pa i kad nam se ne čine u svemu logičnima.

Eto takvu moć, koju nije potrebno teoretski dokazivati, jer se ona sama očituje, ima naša ljudska nesavršena ljubav. Kakvu tek onda moć ima savršena i beskrajna ljubav Božja! Logika ljubavi najrazumljivija je logika kojom može-mo razumjeti tajnu Božjeg utjelovljenja. U Ša-toru sastanka neograničeni Bog nastanio se u ograničenu prostoru jer je htio boraviti usred svoga naroda. Učinio je to iz ljubavi, a ona je bila tako velika da je mogla podnijeti ograniče-ni prostor iz kojega se njezin žar neograničeno širio na sve strane svijeta. Ista logika vrijedi i za

ZRNJE

Proslov Evanđelja po Ivanu nekoć se (od 16. st. do zadnje liturgijske obnove) navije-štao u svakoj misi, kao njezin dovršetak, prije blagoslova i otpusta, a taj je običaj u nekim krajevima živio još od 13. st. Već je sv. Augu-stin pisao da riječi ovoga Proslova zavrjeđu-ju biti zlatnim slovima urezane nad vrata svake crkve. Liturgija je mjesto otajstvenoga primanja božanske Riječi. U liturgiji se on na otajstven način utjelovljuje u srca vjernika; po slavlju dolazi »k svojima«. U slavlju vjere, kao dionici Kristova otajstva, s vjerom ispo-vijedamo: »od punine njegove svi mi primi-smo, i to milost na milost.«

30

OTAJSTVO I ZBILJA

Ulazna: 382.3 Evo, dolaziili: 402 Radujte se, narodiOtpj. ps.: 391 Klanjat će se tebi, GospodinePrinosna: 408.1 i 4 O Betleme Pričesna: 392.2 Vidjesmo zvijezdu njegovuili: 406 Zdravo budi, mladi KraljuZavršna: 420.1 i 8 Narodi nam seili: 424 Tri Kralja jahahu

6. siječnja 2021.

BogojavljenjeUlazna pjesmaEvo, dolazi Gospodar, Gospodin; U ruci mu kraljevstvo, moć i vlast.

Usp. Mal 3, 1; 1Ljet 19,12

Zborna molitvaBože, ti si na današnji dan po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca.Mi smo te upoznali svjetlom vjere: privedi nas gledanju svoje nebeske ljepote. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 60,16Slava Gospodnja sviće nad tobom.Čitanje Knjige proroka IzaijeUstani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja i slava Gospodnja sviće nad tobom! Jer gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode! A tebe Gospodin obasjava i slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje. Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju. Gledat ćeš tad i sjati, igrat će ti srce i širiti se jer k tebi će poteći bogatstvo mora,blago narodâ k tebi pritjecati. Mnoštvo deva prekrit će te, mladih deva iz Midjana i Efe. Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i tamjan i hvale navješćivati Gospodnje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 72,12.78.1013

Pripjev: Klanjat će se tebi, Gospodine, svi narodi zemlje.

Bože, sud svoj daj kraljui svoju pravdu sinu kraljevu.Nek puku tvojem sudi pravedno,siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravdai mir velik – sve dok bude mjeseca.I vladat će od mora do morai od Rijeke do granica svijeta.

Kraljevi Taršiša i otokâ nosit će dare,vladari Šabe i Sebe danak donositi.Klanjat će mu se svi vladari,svi će mu narodi služiti.

On će spasiti siromaha koji uzdiše,nevoljnika koji pomoćnika nema;smilovat će se ubogu i siromahui spasit će život nevoljniku.

Drugo čitanje Ef 3, 23a.56Sada je objavljeno da su i poganisubaštinici obećanja.Čitanje Poslanice svetogaPavla apostola EfežanimaBraćo: Zacijelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: objavom mi je obznanjeno otajstvo koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mt 2, 2

Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegovapa dođosmo pokloniti se Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, nek ti budu mili darovi tvoje Crkve. To nije zlato, tamjan ni smirna, nego se danas prinosi i za hranu daje Isus Krist, koga ti darovi označuju. Koji živi.


Braćo i sestre, s povjerenjem u Božju mudrost i u njegovo vodstvo, izručimo njemu svoje živote i svoje životne kušnje i ponizno ga zamolimo: Smiluj nam se i usliši nas, Gospodine.1. Za Crkvu u svijetu: da bude trajno otvorena

vodstvu tvoga Duha te svoju moć ne traži u vladanju nego u poklonstvu tebi i u ljubavi koja bližnjima svjedoči tvoje spasenje, molimo te.

2. Za sve pastire Crkve: prodahni ih svojom mudrošću da uvijek znaju slijediti svjetlo koje im objavljuješ te budu mudri predvodnici tvoga naroda na putu prema novome susretu s Kristom, molimo te.

3. Za sve one čijoj je službi i odgovornosti povjerena briga za svijet: da u evanđeoskim nastojanjima Crkve prepoznaju dobrobit za svekoliko društvo, molimo te.

4. Za one koji znanošću istražuju tajne svijeta i života: pomozi im da u stvorenjima umiju prepoznati put do Stvoritelja te svoje poslanje vrše s istinskom odgovornošću za čovjeka i za sav stvoreni svijet, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: da u molitvi i poniznome osluškivanju tvoje riječi umijemo prepoznati put na koji nas zoveš te u svemu ostanemo vjerni tvojoj ljubavi, molimo te.

S našim prošnjama primi, Gospodine, naše poklonstvo pred tobom. Otvori nam oči vjere da u svim životnim nastojanjima i kušnjama umijemo slijediti svjetlo u kojem nam se ti objavljuješ. Po Kristu Gospodinu našemu.

Kad ugledahu dijete s Marijom, majkom njegovom, padoše ničice i pokloniše mu se.Ivan Filichev: Poklonstvo mudraca.

Evanđelje Mt 2, 112Dođosmo s istoka pokloniti se kralju.Čitanje svetog Evanđelja po MatejuKad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: ’A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pâsti narod moj – Izraela!’« Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.« Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se po vrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, idi pred nama uvijek i svuda svojim nebeskim svje tlom. Htio si da se pričesti mo ovim nebeskim otajstvom: daj da ga promatramo čistim pogledom i primamo odanim srcem. Po Kristu.

32

OTAJSTVO I ZBILJA

Dok se mnogi naši suvremenici pokoše-ni pandemijskom bolešću bore za svaki dah, a ozdravjeli svjedoče ljepoti disa-

nja punim plućima, jasnije nam bivaju riječi sv. Ivana Pavla II. o potrebi da Crkva diše na oba plućna krila, misleći pri tome na spoj tra-dicija Istoka i Zapada. Njihov sklad ogleda se i u današnjoj svetkovini. Njezino je podrijetlo u predaji Crkve na Istoku. Bila je svojevrstan pandan proslavi Božića na Zapadu. Međusob-nim upoznavanjem i otvorenošću Istok je obo-gaćen slavljem Božića, a Zapad Bogojavljenja.

Izvorni naziv današnje svetkovine je epifa-nija. U grčko-rimskome svijetu ovaj je pojam korišten između ostaloga da bi se njime opisa-la ljudima korisna objava od strane nekoga bo-žanstva, ili pak slavodobitni dolazak vladara u neki grad, odnosno svečano sjedanje na prije-stolje. Sveti Pavao upotrijebit će ovu riječ kako bi predstavio Isusovo rođenje i njegov dolazak u slavi. »Pojavila se doista milost Božja, spasi-teljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svi-jetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista« (Tit 2, 11-13). Tako su kršćani Isusovo rođenje i dolazak u svijet te događaje vezane uz njego-vo objavljenje doživjeli kao epifaniju.

Ljudima korisna objavaBožić i Bogojavljenje ne mogu se međusob-no odijeliti. Čine dio jedinstvenoga Božjega objavljenja ljudima u osobi Isusa Krista u točno određenome povijesnom trenutku. Tu je objavu Crkva kao takvu prepoznala te ju slavi nepre-kinutim nizom slavlja. Započinje Rođenjem Gospodnjim, nastavlja se Bogojavljenjem, po-tom Isusovim Krštenjem, a prve nedjelje nakon toga u liturgiji nam se nudi evanđeosko izvje-šće o Isusovom prvom čudu u Kani Galilejskoj. Na Božić je Isus objavljen pastirima. Danas se po mudracima predstavio svim narodima svi-jeta. Na rijeci Jordanu Otac ga priznao Sinom

ljubljenim. »U Kani Galilejskoj učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici« (Iv 2, 11). Među svim tim objavama današnja ima posebno mjesto. Pasti-re je do Isusa doveo anđeo kao glasnik Božji. Na Jordanu je također glas s neba svjedočio. Isus se u Kani osobno predstavio u svojoj slavi. U svim tim prigodama inicijativa je na Božjoj strani.

Danas slavimo čovjekovu želju i sposobnost da svojom inteligencijom, obasjanom božan-skom zrakom, pronađe i susretne Boga. Mu-draci su dospjeli do otajstva koje je po riječima apostola Pavla »bilo skriveno prošlim narašta-jima«. Za Apostola otajstvo nije tajna koju Bog ljubomorno čuva za sebe, nego je njegova inti-ma, u koju postupno uvodi ljude. Izabrani je na-rod poput djeteta poučavao i vodio ga do konač-ne objave u Kristu. Mudraci su koračali i tražili dok ga nisu pronašli i poklonili se pred njim. On je sam »otajstvo« u kojemu je Bog ušao u inti-mnost ljudskoga, a čovjek Božjega života.

Evanđelist opisuje kako su mudraci vidje-li i slijedili zvijezdu njegovu. Zanimljivo je da prvi o zvijezdi kao znaku Spasitelja u Svetom Pismu govori također jedan poganin. Riječ je

Bogojavljenje

Pojavila se milost Božja

Pokloniše se i prinesoše mu svoje darove… (Branimir Dorotić: Poklonstvo mudraca, skica za vitraj, 2005.)


Ustani i zasini Evanđeosko izvješće o poklonstvu mudraca sa-žima čitav Isusov zemaljski život. Od samoga početka susreo se s neprijateljstvom i gnjevom političkih i vjerskih autoriteta. Nikada od njih ne će biti priznat Mesijom, nego će ga smatrati uzurpatorom toga časnog imena. Njegov su dolazak doživjeli kao agresiju na vlastite pla-nove te ga žele ukloniti. Ali on je ipak Spasitelj. Svi koji ga traže, mogu ga naći. Međutim osoba koja ga jednom pronađe, više ne može ići istim putem. Susret s njim potiče na biranje drugo-ga i drukčijega puta, u kojemu osobni planovi i vlastite želje postaju manje važni u odnosu na vršenje volje Božje. Mudraci »upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju«. Nakon toga im se gubi trag. Učinili su što su trebali učiniti. Posvjedo-čili su za svjetlo.

Današnje prvo čitanje poziva: »Ustani, za-sini…«. Kao što je Jeruzalem bio slika cijeloga izabranog naroda, s Isusom Kristom postao je slikom čovječanstva. Svakoga od nas pro-rok potiče da ustanemo i zasinimo kao svjetlo i putokaz. »Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.« (Mt 5, 16). Jedna arapska izreka ohrabruje nas da ako ne možemo biti zvijezde na obzorju, možemo biti svjetiljkom u svojoj kući.

Slavko Slišković

o Bileamu kojega njegov kralj šalje proklinjati Izraelce koji izlaze iz ropstva kako bi ih on mo-gao nadvladati. No, Bileam, nadahnut Duhom Božjim, umjesto prokletstva izgovara riječi bla-goslova. Najavljuje vladara koji će »nad mno-gim vladat narodima« te kaže da »od Jakova zvijezda izlazi« (Br 24, 17). Stoga se među me-sijanskim znakovima uvriježila i vjera u poja-vak nove zvijezde koja će označiti njegovo ro-đenje. Opet ju prepoznaju pogani, a ne oni koji su je iščekivali. Boga ne nalaze oni koji znaju, nego oni koji ga priznaju i žele prepoznati.

Ulazak u svijet i prijestoljeZa razliku od vladara koji osvajaju gradove i slavodobitno u njih ulaze, Isusov ulazak u svijet naizgled nije bio spektakularan. Na prvi pogled čak je sramotan. Egzistencijalna nesigurnost, siromaštvo, hladnoća prijema i mjesta rođenja. Ipak, oni koji nisu zagledani samo u zemlju, nego poput mudraca imaju pogled uzdignut prema nebu, vide puno više: anđeli navješćuju rođenje, nova zvijezda obasjava obzorje, nebe-ski se kor raduje. To si nije mogao priuštiti ni Herod u svojoj moći, za koju je bio spreman pobiti nevinu dječicu, pa čak i rođene sinove. Stoga je Crkva u opisu idealnoga kralja o koje-mu govori današnji psalam prepoznala Isusa. Drevno Božje obećanje u njemu je doživjelo svoje ispunjenje. Vladar je ušao u svijet. Njegov izbor jaslica za tron na kojemu će se predstaviti najavljuju da će »spasiti siromaha koji uzdiše, nevoljnika koji pomoćnika nema; smilovat će se ubogu i siromahu i spasiti život nevoljniku«.

Današnjom svetkovinom spominjemo se i ostvarenja drugoga djela obećanja: »Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare, vladari od Arabije i Sabe danak donositi.« U vrijeme kad je na-stao ovaj psalam krajevi poznatoga svijeta bili su Saba na jugu Arabije i Šeba na jugu Egipta. Taršiš je pak bio mitska zemlja, ili bolje kaza-no, kraj svijeta. Novorođeni kralj svoje kraljev-stvo proširuje s jednoga naroda na cijelo čovje-čanstvo, od jedne zemlje na čitavi svijet.

ZRNJE

Trojica mudraca na putu, vođeni mudro-šću proroštva o dolasku Velikoga kralja, sli-jede svjetlo zvijezde. Poučeni riječju proroka, ostavljaju sve i daju se voditi svjetlom odozgor. Rasvijetljeni »svjetlom odozgor«, tumače zbi-lju koju susreću. Naviještenoga i iščekivanoga Kralja prepoznaju u djetetu, položenu u jasle, daleko od kraljevskoga sjaja. Pouzdani u moć svjetla odozgor, ne daju se smesti pred neugled-nošću jasala i pred nemoći Djeteta. Iznose pred njega svoje darove, a najveći je dar njihovo traganje, putovanje. Takva želja i traženje Boga prostire dostojno mjesto njegovu rođenju u srci-ma ljudi. Bog je žedan naše žeđi za njim.

34

OTAJSTVO I ZBILJA 10. siječnja 2021.

Krštenje GospodinovoUlazna pjesma Nakon krštenja Gospodinova otvoriše se nebesa, a Duh siđe na nj kao golub. I glas s neba zaori: ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!

Usp. Mt 3, 16.17

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, kod krštenja u Jordanu Duh Sveti je sišao na Isusa Krista, a ti si ga svečano proglasio svojim ljubljenim Sinom. I nas si iz vode i Duha Svetoga nanovo rodio za svoju djecu: daj da vazda ostanemo u tvojoj ljubavi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 55,111Dođite na vodu: poslušajte i duša će vam živjeti!Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin: Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako i nemate novaca, dođite! Bez novaca i bez naplate kupite i uživajte vino i mlijeko! Zašto da trošite novac na ono što kruh nije i nadnicu svoju na ono što ne siti? Mene poslušajte, i dobro ćete jesti i sočna ćete uživati jela. Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte, i duša će vam živjeti. Sklopit ću s vama Savez vječan, savez milosti Davidu obećanih. Evo, učinih te svjedokom pucima, knezom i zapovjednikom narodima. Evo, pozvat ćeš narod koji ne poznaješ, i narod koji te ne zna dohrlit će k tebi radi Gospodina, Boga tvojega, i Sveca Izraelova, jer on te proslavio. Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodinu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju. Jer moje misli nisu vaše misli i puti moji nisu vaši puti – govori Gospodin. Visoko je iznad zemlje nebo: tako su visoko puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli. Jest, kao što dažd i snijeg s neba silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i zazeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.Riječ Gospodnja.

Otpjevna pjesma Iz 12, 23.4b6

Pripjev: S radošću ćete crpsti vodu s izvora spasenja!.

Evo, Bog je spasenje moje,uzdam se, ne bojim se višejer je Gospodin snaga moja i pjesma,on je moje spasenje.I s radošću ćete crpsti voduiz izvora spasenja.

Hvalite Gospodinaprizivajte ime njegovo!Objavite narodima djela njegova,razglašujte uzvišenost imena njegova!

Pjevajte Gospodinu jer stvori divote,neka je to znano po svoj zemlji!Kličite i radujte se, stanovnici Siona,jer je velik među vama Svetac Izraelov!

Drugo čitanje 1Iv 5, 19

Čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostolaLjubljeni: Tko god vjeruje: »Isus je Krist«, od Boga je rođen. I tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenoga. Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi njegove vršimo. Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji? On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi. I Duh je koji svje doči jer Duh je istina. Jer troje je što svjedoči: Duh,

Darovna molitvaGospodine, danas slavimo dan kad si Isusa obj avio kao svoga ljubljenoga Sina. Primi naše darove i daj da postanu Kristova žrtva, kojom si oprao grijehe svega svijeta. Po Kristu.


voda i krv; i to je troje jedno. Ako primamo svjedočanstvo ljudi, svjedočanstvo je Božje veće. Jer ovo je svjedočanstvo Božje, kojim je svjedočio za Sina svoga.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mk 9, 6

Otvoriše se nebesa i glas Očev zaori: Ovo je Sin moj, ljubljeni! Slušajte ga!

Evanđelje Mk 1, 711

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Propovijedao je Ivan: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Du hom Svetim.« Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskog i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: »Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Evo onoga za kog Ivan posvjedoči: Ja sam to vidioi svjedočim: On je Sin Božji!

Iv 1, 32.34

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas svetim darom. Molimo te da vjerno slušamo tvoga Jedinorođenca te se zovemo i budemo tvoji sinovi i kćeri. Po Kristu.

Nebeskom Ocu, koji nam je po svome Sinu darovao spasenje i učinio nas svojom ljubljenom djecom, izrecimo svoje molitve. Molimo zajedno:Obnovi nas, Gospodine, u milosti krštenja.1. Za Crkvu, zajednicu krštenika: da uvijek bude

vjerna poslanju koje si joj udijelio te i danas pronalazi put do svakoga čovjeka, molimo te.

2. Za pastire Crkve i sve kojima si povjerio brigu za svoj narod: prodahni ih mudrošću svoga Duha da budu mudri učitelji i hrabri predvodnici tvoga naroda kako bi svi članovi Crkve mogli spoznati i živjeti ljepotu života u vjeri, molimo te.

3. Za braću i sestre koji zapostaviše dar krsnoga preporođenja: otvori im srca da umiju ponovno čuti tvoj glas i krenuti putem tvojih zapovijedi, molimo te.

4. Za ovu zajednicu tvojih krštenika: vodi nas svjetlom svoga Duha da budemo radosni svjedoci kršćanskoga imena i ustrajni graditelji tvoga Kraljevstva među ljudima, molimo te.

5. Za pokojnu braću i sestre: operi ih svojim smilovanjem od svake ljage grijeha i otvori im vrata svoje vječnosti, molimo te.

Svemogući Bože, ti nas po svojoj neizmjernoj ljubavi ne ostavljaš u grijehu. Smjerno te molimo, izliječi u nama sve slabo i grješno, obnovi sve dobro i plemenito da bismo mogli ponovno živjeti kao djeca svjetla. Po Kristu Gospodinu našemu.

Ulazna: 383.3 Nakon krštenja Gospodinovaili: 401 Svim na zemljiOtpj. ps.: 150 S radošću ćete crpsti voduPrinosna: 211 Isus Krist je slika Božja ili: 410 (411) U to vrijeme godištaPričesna: 392.3 Evo onogaili: 393 ili 394 O Isuse, o Spase našZavršna: 420.1 i 10 Narodi nam se

Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!Krštenje Gospodinovo, reljef u crkvi St. Leodegar im Hof, Luzern.

36

OTAJSTVO I ZBILJA

Isus (rr. 10-11). Izvještaj započinje riječima »onih dana«, koje kao da pripremaju Isu-sov svečani dolazak na scenu. I dok je Ivan krstio u Jordanu u području blizu Judeje i Jeruzalema (usp. r. 5), Isus dolazi iz udalje-noga Nazareta, maloga i nepoznata mjesta. Odmah nakon krštenja Isus izlazi iz vode. Grčka riječ anabainon označava zapravo uzlazak, kretanje prema gore. S druge stra-ne, u izravnome odnosu s ovim »uzlaskom« stoji »silazak« (grč. katabainon) Duha po-put goluba (r. 10). Tako, Duh silazi na Isusa tek nakon što je on uzašao iz vode, pa nije niti posljedica Ivanova krštenja, nego je ne-ovisni Božji čin. Marko se ovdje, za razliku od ostalih evanđelista, zanima samo za Isu-sa i za njegov odnos s Bogom. Ne zanima ga ovdje ni reakcija Ivana Krstitelja niti reagi-

ranje naroda koji uokolo stoji. Viđenje je za Marka samo Isusovo. Otvorena nebesa sastavni su dio apokaliptičkih viđenja u židovstvu prvoga stoljeća i ra-nije. Ona omogućuju silazak Duha i do-

puštaju da se čuje glas (usp. Iz 63, 19; Otk14, 1). Slično i lik Duha, koji je prikazan

kao golubica, slikovit je govor što je također značajka apokaliptičkih prikaza.

Nakon viđenja slijedi slušanje i to sluša-nje »glasa« (r. 11). To je Bog koji se riječima Psalma (usp. Ps 2, 7) izravno obraća svoje-mu Sinu, pa se i naslov »Sin« mora ovdje protumačiti u smislu kraljevskoga Mesije. U Psalmu najprije Boga govori svojemu po-mazaniku – mesiji: »Ta ja kralja svog posta-vih nad Sionom, svojom svetom gorom«, a mesija dodaje: »Obznanjujem odluku Gos-podnju: Gospodin mi reče: ‘Ti si sin moj, da-nas te rodih. Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske.’« (Ps2, 6-8). Tako je u ovim aluzijama prisutan navještaj Kristove muke i smrti, ali i njego-ve konačne pobjede i njegova vječnog kra-ljevanja. Isus je predstavljen kao iščekivani Mesija posljednjih vremena. U isto vrijeme,

Krštenje Gospodinovo

O pravoj ljudskoj naravi

36

14, 1). Slično i lik Duha, koji je prikazan kao golubica, slikovit je govor što je također

Evanđelist Marko već na samome počet-ku svoga Evanđelja predstavlja Ivana Krstitelja koji je krstio u pustinji i pro-

povijedao »krst obraćenja na otpuštenje gri-jeha« (Mk 1, 4). On sâm najavljuje da nakon njega dolazi jači od njega, te time upućuje na dolazak Mesije. Razlika je među njima dvoji-com u tome što Ivan krsti vodom, a on će kr-stiti Duhom Svetim, po čemu odmah postaje jasna moć jačega. Usto, Ivanovo je poslanje završeno jer kaže »ja vas krstih«, a Isusovo tek treba početi jer stoji: »on će vas krstiti«.

Trojstveni događajU redcima koji slijede sklopljeni su jedan povijesni događaj i jedno apokaliptičko vi-đenje. Povijesni događaj je Isusovo kršte-nje (r. 9), a viđenje otkriva čitatelju tko je

Mesrop iz Khizana: Krštenje na Jordanu, iluminacija (Ms. Ludwig II 7), Armenija, 1615.


kaže da je ljudski griješiti. To je zapravo ne-ljudski. Ljudski je biti bez grijeha. Ljudski je biti svet. Ljudska narav nije grješna, nego bezgrješna. I to nam danas Krist objavljuje!

Svetost za svakogaPapa Franjo u svojoj pobudnici Radujte se i kličite iz 2018. godine podsjeća: »Često smo u napasti misliti kako je svetost pridržana sa-mo za one koji se mogu maknuti od uobičaje-nih poslova i provoditi dosta vremena u mo-litvi. No, nije tako. Svi smo pozvani biti sveti živeći svoj život s ljubavlju i pružajući svoje svjedočenje u svojoj svakodnevici, tamo gdje se nalazimo… Neka milost tvoga krštenja donese ploda na putu svetosti. Neka sve bu-de otvoreno Bogu i zato biraj njega, uvijek iznova biraj Boga. Nemoj se obeshrabriti, jer Duh Sveti daje ti snagu da to možeš učiniti, a svetost je, u konačnici, plod Duha Svetoga u tvome životu.« (br. 14-15). Neka nam svima slavljenje ovoga Dana Gospodnjega bude po-ticaj da budemo sveti!

Darko Tepert

to je i Isusov poziv. Naslov »ljubljeni« (grč. agapetós) prisutan je i u drugim ondašnjim izvještajima o pozivu. Na taj način, Isusovo krštenje donosi kristološku poruku o tome tko je Isus, ali donosi i njegov poziv u snazi Duha, koji postaje primjer kršćaninova po-ziva, a u kasnijoj kršćanskoj interpretaciji i kršćaninova krštenja.

Ljubav koja oslobađaIsus je sin ljubljeni. Zamislite samo što lju-bljeni sin može imati. Njemu će otac dati što god poželi: i slatkiša, i sladoleda, i igrica, i filmova, i najnoviji smartphone, a imat će i sve vrijeme svoga oca koje poželi. To ovaj Sin – Isus – može iskusiti u molitvi.

Ipak, nebeski Otac za svoga ljubljenoga Si-na ima i zadatak. Kad mu kaže: »U tebi mi sva milina!«, on podsjeća na riječi Prve pjesme o Sluzi patniku iz Knjige proroka Izaije: »Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabra-nika, miljenika duše moje. Na njega sam svo-ga duha izlio da donosi pravo narodima« (Iz42, 1). On je Sin koji sve ima, ali Bog i dodaje: »Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto za ruku te uzeh; oblikovah te i postavih te za sa-vez narodu i za svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami« (Iz 42, 6). To je Sin koji i djeluje ostvarujući Božje milosrđe prema svima koji su u potrebi. Njegovo je pr-venstveno djelovanje – oslobađanje.

U našem krštenju događa se takvo oslo-bađanje. Krštenjem se ostvaruje jedinstvo s Kristom. Silazimo u vodu i nanovo se rađamo kao Kristovi. Nad nama je zazvano ime Pre-svetoga Trojstva, pa se ostvaruje i zajedništvo s ljubavlju koja povezuje božanske osobe. Kr-štenjem se ostvaruje i zajedništvo u Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. Ostvaruje se novi sa-vez koji znači zajedništvo s Bogom u svetosti.

Krist nam danas objavljuje Boga, ali nam objavljuje i pravoga čovjeka. A pravi je čo-vjek bez grijeha. Pogrješna je izreka koja

ZRNJE

Stajući u red grješnika i silazeći u vode Jordana Isus već u tome trenutku objavljuje svoje poslanje: on silazi među grješnike, uzi-ma na svoja ramena teret krivnje grješnoga čovjeka i unosi ga u svoje milosno zajedništvo s Ocem, jer krivnja grijeha može biti oprana samo ondje gdje se ‘izlijeva’ Očeva milina, Očeva ljubav. Voda Jordana nije dostatna da bi čovjeka očistila od grijeha. Bila je potrebna voda odozgor, voda Božje ljubavi. Zato Isus već na Jordanu objavljuje otajstvo križa, a Očeva riječ »Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!« najavak je uskrsnuća. I svatko od nas po otajstvu krštenja postao je dioni-kom milosti Kristova silaska među grješnike: po krštenju smo postali dionici »Očeve mili-ne«, izlivene na sve ljude po otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća.

38

U DUHU I ISTINI

Molitva pred jaslicama

Bože, skriven u nemoći djeteta,ostavljen izvan topline doma,

izručen brizi jednostavnih i plahih ljudi,položen na prostirku skromnu,ti pun ljubavi pristupaš našoj zbilji,u tmini noći, u hladnoći špilje,na slami i na tlu,da bi nam objavio gdje nas nalaziš.Špilja i slama kazuju nam da nas je grijeh vezao uz tlo, uz zemlju,uz hladnoću i smrt.

Tvoji povoji i položenost u jasleslika su povojâ koji će obaviti tvoje tijelokad bude položeno u grob, da u dubini smrti, u dnu čovještva,po tvojoj smrti opet iznikne životkoji si nam došao darovatiiz blaga Očeve ljubavi.

Naše srce ne umije biti tvoj domjer strahujemo da te nismo vrijednii da je u srcu premalo mjesta za tebe,a ti iz jaslica skromnih, po licima ozarenih pastirai po pogledu Majke koja ljubi,kazuješ da je ljubav tvoj istinski domu kojemu susrećeš i grlišsve koji te traže.Prostri ljubav u nama, Gospodine,da naša srca budu meka prostirka tvojemu silasku u naše živote.Amen.

fra Ante Crnčević

39živovrelo 13 vrelo 13 vrelo - 2020

Dođi uvijek, Gospodine

Dolaziš u noći,ali u našem je srcu uvijek noć:

zato, dođi uvijek, Gospodine.

Dolaziš u tišini,a mi više ne znamo što bismo ti rekli:zato, dođi uvijek, Gospodine.

Dolaziš u samoći, a mi smo sve više usamljeni:zato, dođi uvijek, Gospodine.

Dolaziš, kao knez mira,a mi ne znamo što je mir:zato, dođi uvijek, Gospodine.

Dolaziš da nas oslobodiš,a mi sve više robujemo:zato, dođi uvijek, Gospodine.

Dolaziš da nas utješiš,a mi smo sve više ranjeni tugom:zato, dođi uvijek, Gospodine.

Dolaziš da nas potražiš,a mi smo sve više izgubljeni:zato, dođi uvijek, Gospodine.

Ti koji nas ljubiš, dođi,jer nitko nije u zajedništvu s bratomako prije nije s tobom, Gospodine.

Udaljeni smo, izgubljeni,ne znamo ni tko smo, ni što želimo:zato, dođi, Gospodine,dođi uvijek, Gospodine.

David Maria Turoldo

Pisma čitatelja

40 živovrelo 13 vrelo 13 vrelo - 2020

Trenutak

40

običajima, u 6. st. u Crkvi se ustalila praksa po-korničkih čina u prva tri dana mjeseca siječnja.

Čini se da neki današnji oblici društvenoga slavljenja Nove godine vjerno čuvaju karakte-ristike drevnih poganskih običaja, ispunjenih praznovjerjem. Raskošno odijevanje ili ma-skiranje lica, stvaranje buke (danas prenesene u zaglušne vatromete) i dijeljenje darova bili su čini kojima se nastojalo odagnati zloduhe, spriječiti povratak duša mrtvih te zadobiti sretnu sudbinu.

Premda na prvi dan siječnja ne dopušta neko drugo slavlje osim svetkovine sv. Marije Bogoro-dice, Crkva ipak nije neosjetljiva na čovjekovo živ-ljenje trenutaka toga »vremenskoga prijelaza«. Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji (br. 114.) govori o načinima kršćanskoga slavljenja »otaj-stva vremena« u prijelazu iz jedne godine u dru-gu. Tako se spominje zahvalno slavlje s pjevanjem himna »Tebe Boga hvalimo«, molitva u tišini i bdjenju, produženo klanjanje pred Presvetim sa-kramentom, a za sve se oblike naglašava da čuva-ju sadržaje Božićne osmine te da ti trenutci »pri-jelaza« budu življeni »kao budan prinos prvina nove godine Gospodinu«. Molitveni trenutci za-hvale trebali bi naći osobito mjesto u kršćanskim obiteljima. Držeći se spomenutih preporuka, ipak valja istaknuti i oprez pred mogućim pogrješnim razumijevanjem takvih slavlja i pobožnih vježba. Oni nisu tek suprotstavljanje društvenomu nači-nu slavljenja, niti trebaju imati razlog u takvome opiranju, nego u kršćanskome življenju dara vre-mena. Kada je riječ o slavljenju euharistijskoga slavlja u toj noći, treba osobito paziti da se nji-me ne preslikava ili udvostručuje misa polnoćka svetkovine Gospodinova rođenja. Nakon Mise za-hvale, koja zacijelo ima punu razložnost u svakoj zajednici, bilo bi razboritije slavlje produžiti mo-litvenim bdjenjem i(li) klanjanjem, nego nekim novim euharistijskim slavljem »dočeka Nove go-dine«. Za kršćanina bi svaki govor o iščekivanju »novoga vremena« trebao biti nadahnut i obliko-van zbiljom Kristova dolaska, čije otajstvo Crkva slavi kroz cijelu Božićnu osminu.

Stara godina i novost života

Govor o kršćanskome »slavljenju« po-četka građanske godine ne može biti oblikovan izvan okvira razmišljanja

o otajstvu Kristova rođenja. Božićna osmina završava prvim danom mjeseca siječnja te se slavi kao svetkovina Svete Marije Bogorodi-ce. Premda je to najstarija marijanska svet-kovina na Zapadu, njezino je slavlje već u 7. stoljeću bilo potisnuto uvođenjem (s Istoka) novih blagdana s marijanskim obilježjem (Navještenje Gospodinovo, Uznesenje), pa je svetkovina Svete Marije Bogorodice polako nestajala da bi ju papa Pio XI. god. 1931., u prigodi 1500. obljetnice Efeškoga sabora, po-novno uveo, davši joj mjesto na dan 26. pro-sinca. Tek u liturgijskoj obnovi nakon Drugo-ga vatikanskoga koncila ona će biti vraćena na izvorni datum, na osminu Božića.

Uspostavom julijanskoga kalendara u sta-rome Rimu (46. godine prije Krista) početak građanske godine prenesen s 1. ožujka na 1. siječnja. Rimljani su uz početak godine slavi-li boga Janusa, zamišljanoga i prikazivanoga s dva lica, a slavlje je bilo ispunjeno razuzdanim zabavama i gozbama. Crkva je imala dostatno-ga razloga tomu danu dati kršćansko obilježje. Sveti Augustin u jednom svome govoru, naslov-ljenomu »contra paganos«, ističe u čemu se oči-tuje razlika kršćanskoga »slavljenja« toga dana: »Oni neka troše na darove (strenas) kojima žele postići sreću, vi dajte milostinju; oni neka pje-vaju razuzdane pjesme, vi se dajte privući rije-čima Pisma; oni neka se žure u kazalište, vi pak u crkvu; oni neka se opijaju, vi postite.« (Ser-mo 198, 2). U skladu s opiranjem poganskim

Neke župe i vjerničke zajednice običavaju trenutke prjelaska iz jedne godine u drugu

provesti u zajedničkoj molitvi ili klanjanju, ili pak u zasebnome slavlju euharistije, promičući neki novi način »dočeka Nove godine«. Jesu li takvi pokušaji dobro utemeljeni i opravdani?

fra Dragan Bolčić

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živoživo vrevreloloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994 – SWIFT: PBZGHR2X

Tvrdi uvez 400 stranicaCijena: 190 kn

Meki uvez 126 stranicaCijena: 30 kn

Ante Crnčević Ivan Šaško

Liturgija i tijelo Prilozi za liturgijsku antropologiju

Narudžbe na: [email protected] ili: +385 (0)1 5635 050Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu.

LITURGIJSKI KALENDAR

2021

Dok je mirna tišina svime vladalai noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, sišla je tvoja svemoguća Riječ s nebesa, s kraljevskih prijestolja.

Mudr 18, 14-15

Documents

13živovre - hilp.hr