UNIVERZITET U TUZLIEKONOMSKI FAKULTET

Skripta iz predmeta „RIZIK, MENADŽMENT I OSIGURANJE“-1., 2. i 3. parcijelni-

Tuzla, decembar 2010.

SADRŽAJ

I PARCIJALNI

1. Poglavlje....................................................................................................................... 32. Poglavlje....................................................................................................................... 143. Poglavlje....................................................................................................................... 194. Poglavlje (početak)...................................................................................................... 28

II PARCIJALNI

4. Poglavlje (nastavak).................................................................................................... 315. Poglavlje....................................................................................................................... 406. Poglavlje....................................................................................................................... 50

III PARCIJALNI

7. Poglavlje....................................................................................................................... 638. Poglavlje....................................................................................................................... 95

2

1. Poglavlje

- RIZIK -

Rizik se najčešće veže za prisusto neizvjesnosti u pogledu ishoda neke aktivnosti. Neki događaj može nasutpiti ili ne. Ako događaj nastupi, ishod može biti nepovoljan (gubitak), neutralan (bez dobitka ili gubitka), ili povoljan (dobitak). Pojam rizika uključuje s jedne strane sumnju u budućnost, a s druge strane činjenicu da ishod aktivnosti može da bude nepovoljan tako da nas dovede u stanje koje je gore od stanja kojem se trenutno nalazimo.

Rizik uključuje i prisustvo neizvjesnosti i mogući gubitak.

Prilika podrazumijeva sumnju u budućnost i ishod neke aktivnosti, koji može da bude povoljan i da nas dovede u bolje stanje.

Uz termin rizik vežu se i sljedeći pojmovi (CIBB, 1996): vjerovatnoća nastupanja događaja, uzrok nepovoljnog ishoda neke aktivnosti, objekat izložen opasnosti (kuće, mašine, ljudi i sl.), gubitak (događaj koji dovodi do gubitka), glagol (rizikovati, ako ulažemo u novi posao tada kažemo da rizikujemo jer poduhvat može rezultirati gubitkom).

Umjesto jdnistvene definicije rizika prisutna su sljedeća shvatanja:- rizik je vjerovatnoća nastupanja nepovoljnog rezltata tj., gubitka,- rizik je tendencija da se stvarni rezultat može razlikovati od očekivanog,- rizik je mogućnost dešavanja,- rizik je neizvjesnost u pogledu nastanka gubitka.-

Ni teoretičari osiguranja nisu uspjeli da se usaglase i daju jednistvenu definiciju rizika, a sve definicije iz aspekta osiguranja karakteriše prisustvo dva zajedničak elementa a to su neizvjesnost i mogućnost gubitka.

Neizvjesnost predstavlja sumnju prouzrokovanu nedotatkom znanja o budućnosti bez obzira da li je ona prepoznata od strane svih onih koje može direktno pogoditi. Sama činjenica da ishod može odstupiti od očekivanog inplicira mogućnost ostvarenja gubitka, tj., „downside“ rizik (mogućnost ostvarenja gubitka).

Izvjesnost podrazumijeva potpunu informaciju za budućnost.

Rizik predstavlja odsustvo sigurnosti (izvjesnosti) zbog mogućnosti dešavanja nepoželjnog događaja čiji ishod negativno odstupa od naših nada i očekivanja.

VJEROVATNOĆA

Vjerovatnoća je numerički izraz očekivanja u pogledu nastupanja određenog događaja.Označava se sa „p“ ili sa P(E). Trri su osnovna koncepta vjerovatnoće, a to su: klasični, enpirijski i koncept subjektive vjerovatnoće.

Prema klasičnom ili matematičkom konceptu vjerovatnoća predstavlja količnik između broja povoljnih ishoda (ishoda koji nas zanimaju) i ukupnog broja ishoda. Ovakva vjerovatnoća označava se kao a priori vjerovatnoća. Ovo shvatanje vjerovatnoće zasnovano

3

je na pretpostavci da je broj mogućih ishoda konačan i da je vjerovatnoća nastupanja svakog elementarnog ishoda iz skupa mogućih ishoda ista. (npr., bacanje novčića ili kocke).

Empirijsku (statističku) ili a posteriori vjerovatnoću možemo izračunati tek nakon sprovedenog eksperimenta i to na osnovu prikupljenih empirijskih podataka. Ovu vjerovatnoću ocjenjujemo na osnovu relativne frekvencije događaja u n ponavljanja eksperimenta. A posteriori vjerovatoća je granična vrijednost količnika između broja povoljnih ishoda i ukupnog broja pokušaja ako broj pokušaja raste u beskonačnost.

U slučaju da posmatramo događaj koji sejavlja samo jednom ili se javlja u različitim okolnostima koristimo koncept subjektivne vjerovatnoće koja predstavlja stepen uvjerenja koji imamo u ostvarenje posmatranog događaja. Ako je ishod siguran ili se sigurno zna vrijednost rezultata vjerovatnoća ishoda je 1 i onda nema rizika. Rizik ne postoji ni u slučaju kada je ishod nemoguć, tj., kada je vjerovatnoća 0. Rizik je prisutan kada je vjerovatnoća između 0 i 1.

IZVJESNOST, NEIZVJESNOST I RIZIK

Odnos između izvjesnosti, rizika i neizvesnosti najbolje možemo razumjeti ako ih posmatramo iz aspekta teorije igara i teorije odlučivanja. Klasifikacija situacija odlučivanja u zavisnosti od okolnosti u kojima treba da preuzmemo određenu akciju je: izvjesne situacije, neizvjesne i situacije sa rizikom.

Najjednostavniji slučaj su izvjesne situacije kada je poznato kako će reagovati okruženje, odnosno šta će se desiti ako se preduzme određena akcija. Kod ovih situacija mogi se generisati sve moguće alternative i precizno izvršiti njihova vednovanja i izbor najbolje alternative. Generisanje, vrednovanje i izbor alternativa može se ivršiti primjenom metoda optimizacije, odnosno metodama operacionih istraživanja.

Kod neizvjesnih situacija nemamo dovoljno informacija o strukturi situacije. Neizvjesnost je prouzrokovana dejstvom različith faktora okruženja koje je jako kompleksno. Najkompleksnija situacija javlja se u slučaju kada se ne zna ni koje alternative stoje na raspolaganju i kakva će biti reakcija okruženja. Nešto blaža orma neizvjesnosti javlja se kada su poznate altrnative ali ne i reakcije okruženja.

Kod situacija sa rizikom poznate su sve alternative, a reakcija okruženja može se procijeniti utvrđivanjem distribucije vjervatnoća. Distribucija vjerovatnoća za različita stanja prirode nam kvantificira uticaj različitih faktora koji djeluju u okruženju. Utvrđivanjem vjerovatnoća može biti zasnovano na podacima iz prošlosti tj., objektivne vjerovatnoće, kao i na subjektivnim procjenama tj., subjektivne vjerovatnće.

Pored neizvjesnosti, na izbor alternative utiče i sklonost prema riziku. Uticaj sklonosti riziku na izbor alternative uključuje:

1. sklonost riziku (najbolje se može predstaviti pomoću krive korisnosti koja je za one koji su neskloni riziku konkavna, za sklone riziku konveksna, a za ravnodušne prema riziku linearna.)

2. ravnodušnost prema riziku3. averzija prema riziku.

4

Vrednovanje i izbor alternative može se izvršiti i primjenom određenih postupaka koji se nazivaju igre protiv prirode ili kriterij odlučivanja. Pretpostavimo da imamo na raspolaganju m akcija i da j e moguće n različitih reakcija okruženja.

Distribucija vjerovatnoće za različite reakcije okruženja data je vektorom y=(y1,......,yn). Iz skupa mogućih akcija a=(a1,.....,am) potrebno je izabrati optimalnu akciju ar.u zavisnosti od viđenja budućeg razvoja situacije tj., reakcije okruženja, prilikom izbora akcije može se primijeniti neki od 6 krierija odlučivanja:- WALD-ov kriterij pesimizma,- HURWICZ-ov kriterij optimizma,- SAVAGE-NIEHANS-OV kriterij minimalnog žaljenja,- BAYES-ov kriterij očekivane vrijednosti plaćanja,- LAPLACE-ov kiterij maksimalnog prosječnog plaćanja,- HODGES-LEHMANN-OV kriterij.

Wald- ov kriteriji pesimizma karakterističan je za one koji su neskloni riziku. Kreće od pretpostavke da smo pesimisti tako da ćemo za svaku moguću akciju najprije utvrditi najlošije rezultate a onda među njima izabrati najbolje rješenje. Označava se kao minimax (u slučaju da se plaćanja odnose na dobit i druge kategorije koje treba maximizirati, onda se primjenjuje obrnuta procedura i kriteriji se označava kao maximini).

Hurwicz- ov kriteriji optimizma kreće od pretpostavke da smo u određenoj mjeri optimisti i smatramo da će okruženje reagovati na najbolji način. Stepen našeg optimizma izražava se parametrom optimizma λ koji uzima vrijednost iz intervala 0,1. Veličina ovog parametra zavisi od naše ubjeđenosti da će se situacija odvijati najpovoljnije za nas. U slučaju da je λ = 1 mi smo totalni optimisti i izbor akcije vršimo tako što najprije za svaku akciju pronađemo najmanje plaćanje a onda biramo akciju sa apsolutno najmanjim plaćanjem. Ovaj kriteriji se još naziva minimin kriteriji. U slučaju da je λ = 0 mi smo totalni pesimisti i izbor akcije ćemo vršiti prema Waldo-ovom minimax kriteriju.

Da bi smo primjenili SAVAGE- NIJEHANS- ov kriteriji minimalnog žaljenja potrebno je utvrditi matricu žaljenja i na nju primjeniti Waldov kriteriji pesimizma kojim se bira najmanje od najvećih žaljenja.

BAYES- ov kriteriji očekivane vrijednosti plaćanja koristi se u slučaju kada nam je poznata distribucija vjerovatnoća za različite reakcije okružeja, za svaku akciju utvrđuje se očekivana vrijednost plaćanja i bira najveća među njima.

Prema LAPLACE- ovom kriteriju minimalnog prosječnog plaćanja polazi se od pretpostavke da je vjerovatnoća nastupanja svake reakcije okruženja ista, optimalna akcija utvrđuje se na osnovnu prosječnog plaćanja.

Prema HODGES- LEHMANN- ovom kriteriju izbor optimalne strategije vrši se na osnovu parametra optimizma λ i distribucije vjerovatnoća za različite reakcije okruženja.

5

IZVORI RIZIKA

Wiliams, Smith, Young izvršili su sistematizaciju izvora rizika: fizičko okruženje (povoljni klimatski uslovi mogu pružiti mogućnosti za razvoj

poljoprivrede ili turzima, dok zemljotresi, vjetrovi i druge prirodne nepogode mogu izazvati gubitke, pa je potrebno posebnu pažnju posvetiti analizi fizičkog okruženja)

socijalno okruženje (vezano je za dejstvo socijalnih faktora: običaji, kultura, ponašanje, jezik, socijalna struktura stanovništva isl.)

političko (dolazak na vlast novih političkih struktura može rezultirati i novim poreskim propisima kao i promjenama sistema socijalne zaštite)

zakonsko (može djelovati pozitivno i negativno na rizik unutar jedne države, jer zakoni mogu povećati sigurnost ublažavanjem dejstva faktora koji povećavaju rizik)

operacijsko (operacijski menadžeri mogu raznovrsnim preventivnima mjerama smanjiti izloženost rizicima)

ekonomsko (u uslovima globalizacije i internacionalizacije tržišta kapitala sve manje je moguće kontrolisati od strane vlada pojedinih država)

spoznajno (razumijevanje uticaja efekata neizvjesnosti na poslovanje organizacije i prepoznavanja usklađenosti percepcije rizika i stvarnosti usko je povezano sa odnosom između rizika i neizvjesnosti.

OPASNOST I HAZARD

Opasnost je neposredni uzrok gubitka.

Hazard predstavlja uslov koji povećava vjerovatnoću i/ili ozbiljnost gubitka. Slaba ulična rasvjeta je primjer hazarda koji povećava vjerovatnoću pljačkanja objekata ulice.

Razlikujemo 4 tipa hazarda: Fizički - odnosi se na fizičke uslove koji povećavaju vjerovatnoću i/ili ozbiljnost

gubitka. Nastaje iz materijalnih, operativnih ili radnih karakteristika imovine. Moralni - nepoštenje pojedinca koje povećava vjerovantnoću i/ili ozbiljnost gubitka.

Javlja se u osiguranju kada se naknadom iz osiguranja namjerava ostvariti zarada. Morale - podrazumijeva nesavjesno i indiferentno ponašanje u pogledu nastupanja

gubitka. On može biti posljedica postojanja osiguranja da vlasnik ne zaključava auto zato što je osigurano od krađe.

Zakonski - implicira osobine pravnog sistema i regulatornog okruženja koje povećavaju vjerovatnoću i/ili ozbiljnost gubitka.

VRSTE RIZIKAČISTI VS.ŠPEKULATIVNI RIZICI

Posmatrano iz aspekta rizik menadžmenta osnovna klasifikacija rizika je klasifikacija u zavisnosti od mogućih ishoda, pa razlikujemo:čiste i špekulativne rizike. Čisti rizik podrazumijeva situaciju u kojoj su mogući ishodi:nepovoljan (gubitak) i povoljan-neutralan (bez gubitka). Kod špekulativnih rizika imamo situciju u kojoj je moguća i dobit kao u slučaju opklade ili ulaganja u vidu kupovine dionica, pa se zato označavaju i kao poslovni rizici jer su u osnovi svake poslvne aktivnosti.

6

Čisti rizici su za razliku od špekulativnih posljedica slučajnosti kao što je nezgoda, požar, smrt i sl. Važno je napomenuti činjenicu da ako nastupi gubitak od špekulativnog rizika društvo može imati korist, dok je u slučaju gubitka od čistog rizika društvo uvijek u gubitku.

ČISTI RIZICIKlasifikacija čistih rizika

1. Lični rizici (spadaju svi rizici koji direktno pogađaju pojedinca, odnosno članove njegove porodice zbog vjerovatnoće finansijskih gubitaka. Postoje četiri vrste ličnih rizika:

- rizik prerane smrti (predstavlja rizik od smrti voditelja proodice koji bi ostavio finansijske obaveze u pogledu podrške zavisnim članovima porodice, neotplaćene hipoteke, odnosno, djecu koja treba da se obrazuju. U ekonomskom smislu, rizik prerane smrti postoji samo u slučaju da umrli iza sebe ostavlja finansijski zavisne članove porodice ili neizmirene finansijske obaveze. Osnovni gubitak koji se javlja kod „prerane“ smrti je gubitak tzv vrijednosti ljudskog života koja predstavlja sadašnju vrijednost budućih novčanih koristi koje bi zavisni članovi porodice imali od umrlog lica. Pored toga, javljaju se i troškovi sprovoda, eventualnog liječenja, ostavinske rasprave i eventualno poreza na ostavljenu imovinu.

- Rizik nedovoljnih prihoda tokom starosti (vezan je za finansijsku nesigurnost u poznijim godinama života usljed prestanka ostvarivanja prihoda kroz rad. Ovaj rizik može se nazvati i rizikom dugovječnosti. Kada pojedinac prestane zarađivati on sredstva za život treba da obezbijedi kroz penziju, ili druge oblike prihoda.

- Rizik lošeg zdravstvenog stanja (uključuje rizik visokih troškova liječenja i rizik prestanka sposobnosti za zarađivanje. Pojedinac je izložen ovom riziku ukoliko nema adekvatno zdravstveno osiguranje, a pojave se izraženo visoki troškovi liječenja. Isto tako, u slučaju ozbiljnog zdravstvenog problema, moguć je i dugoročni gubitak sposobnosti zarađivanja, javljaju se troškovi liječenja i potreba za brigom o onesposobljenom licu),

- Rizik nezaposlenosti (odnosi se na finansijsku nesigurnost uslijed nezaposlenosti prouzrokovane tehnoloških promjenama u ekonomiji, nesavršenošću tržišta rada, sezonskim faktorima i sl. Prvo, pojedinac gubitkom posla gubi prihode i druge koristi koje ima sa statusom zaposlenog. Drugo, gubitak stalnog zaposlenja može se samo djelimično pokriti privremenim tzv part-time poslovima. Konačno, ukoliko nezaloslenost potraje duži vremenski period mogu se iscrpiti sve ranije ušteđevine).

2. Imovinski rizici, vlasnici imovine su izloženi rizicima gubitka ili oštećenja imovine koje nazivamo imovinskim rizicima. Razlikujemo dvije vrste gubitaka vezane za imovinske rizike, a to su direktni i indirektni (posljedični).Prvi predstavljaju finansijske gubitke prouzrokovane fizičkim oštećenem ili krađom imovine. Drugi se odnose na finansijske gubitke koji su indirektno prouzrokovani zbog fizičkog oštećenja ili krađe. Pored toga, mogu se pojaviti i troškovi u slučaju da se poslovna aktivnost mora premjestiti i pokrenuti na drugoj lokaciji.

3. Rizici odgovornosti, odnose se na gubitke koje pojedinac svojom odgovornošću prouzrokuje trećem licu. Ova odgovornost može biti propisana zakonski ili ugovorom. Primjer prve je rizik od autoodgovornosti za štete pričinjene trećim licima, a druge je odgovornost koja proizilazi iz garancije date za prodati proizvod. Specifičnost rizika odgovornosti je da ne postoji gornja granica u pogledu iznosa gubitka. Moguća je i pljenidba

7

imovine i budućih prihoda radi naknade gubitka, a sudski troškovi odbrane mogu biti izuzetno visoki.

4. Špekulativni rizici, razmatranje špekulativnih rizika ograničićemo na raspravu o odnosu između dva faktora koji su presudni za donošenje odluke o ulaganju, a to su prinos i rizik.

PRINOS ULAGANJA

Kod donošenja odluke o ulaganju donosilac odluke za veći rizik ulaganja treba da traži i veći prinos pa je za njega interesantno ono ulaganje čiji će prinos u potpunosti pokriti rizik koji ulaganje nosi sa sobom. Prinos na neki oblik ulaganja u toku određenog perioda predstavlja ostvareni prihod od ulaganja uvećan za razliku između krajnje i početne cijene ulaganja. Prema tome, on se sastoji od prihoda koji se realizuje u toku perioda i kapitalne dobiti koja se realizuje tek na kraju perioda nakon konverzije u gotovinu. Stavljanje u odnos prinosa i početne cijene ulaganja dobivamo stopu prinosa za posmatrani period. Taj postupak može se primjeniti za periode kraće od godinu dana, ali za ulaganje na period duži od godinu dana nephodno je uzeti o obzir i vremensku vrijednost novca. U tom slučaju, stopa prinosa predstavlja diskontnu stopu koja izjednačava sadašnju vrijednost prihoda i konačne vrijednosti ulaganja na kraju posmatranog perioda sa tekućom vrijednošću ulaganja na početku posmatranog perioda. Investitor ne može biti potpuno siguran da će ostvariti prinos koji je predvidio, pa zato on mora predvidjeti i dodatnu stopu prinosa kojom će pokriti rizik ulaganja. Odgovarajućom kombinacijom različitih oblika ulaganja, oni nastoje da rizik za ukupan portfolio svedu na najmanju moguću mjeru. Zato se u okviru investicijskog menadžmenta koriste različite tehnike za upravljanje rizicima

RIZICI ULAGANJA

Poslovni rizik vezan je za neizvjesnost u pogledu ostvarivanja prinosa na određeni oblik ulaganja. On zavisi od vrste posla na koji se odnosi ulaganje.

Opasnost da se ulaganje neće moći konvertovati u gotovinu po odgovarajućoj cijeni je rizik likvidnosti. Ulaganja kod kojih je smanjena tražnja manje su likvidna i njihova prodaja može biti uslovljena značajnijim sniženjem cijene.

Rizik finansiranja vezan je za ulaganje u dionice ili obveznice preduzeća koja koriste dugove za finansiranje. Što je veće učešće duga u finansiranju preduzeća, to je veći rizik finansiranja jer se preduzeće obavezuje za plaćanje kamata.

Rizik kupovne moći odnosi se na uticaj mjenjanja nivoa cijena na prinos ulaganja usljed inflacije ili deflacije. U uslovima inflacije kupovna moć opada, a kod deflacije kupovna moć raste. Najpovoljniji su oni oblici ulaganja čije se vrijednosti mjenjaju proporcionalno promjenama u općem nivou cijena.

Rizik kamatne stope odnosi se na opasnost da će promjene u kamatnoj stopi negativno uticati na prinos ulaganja. Promjene kamatne stope na tržištu dovode do promjene u odnosu između ponude i tražnje za novcem što se odražava na prinos ulaganja.

8

Tržišni rizik je vezan za opasnost da će prinos ulaganja opasti zbog dejstva tržišnih faktora koji su nezavisni od datog oblika ulaganja. On se odnosi na promjene na tržištu prouzrokovane političkim, ekonomskim i socijalnim događajima.

Poreski rizik odnosi se na opasnost od nepovoljnih promjena u poreskim zakonima u vidu eliminisanja poreskih oslobađanja, porasta poreskih stopa isl.

Valutni rizik se odnosi na nepovoljan uticaj promjene deviznih kurseva na prinos ulaganja.Rizik događaja odnosi se na neočekivani događaj koji može imati značajan uticaj na ulaganje a može se javljat u raznim formama.

Olsonova klasifikacija rizika prilagožena je specifičnostima tržišta koja su u razvoju a obuhvata sljedeće kategorije rizika:

- Tržišni rizik- Rizik likvidnosti- Kreditni- Rizik suvereniteta (nezavisnosti)- Rizik zemlje (države)- Rizik industrije- Operativni rizik- Poslovni- Računovodstveni- Rizik okruženja- Politički- Pravni/regulatorni- Reputacijski- Sistematiski rizik

KONFLIKT PRINOS- RIZIK ULAGANJA

Upravljanje rizicima ulaganja u osnovi se svodi na konlikt između prinosa i rizika za različite oblike ulaganja. Veći rizik implicira i veću stopu mogućeg prinosa i obratno.Da bi ostvario prethodni cilj, donosilac odluke kombinuje različite oblike ulaganja kako bi izvršio diverzifikaciju rizika. Rizik za određeni oblik ulaganja sastoji se iz diverzificirane i nediverzificirane.Diverzificirani rizik odnosi se na slučajne i nekontrolisane događaje koji pogađaju samo određeni oblik ulaganja i nisu posljedica općih tržišnih kretanja,Nediverzificirani rizik odnosi se na opasnost, kao što su rat, iflacija i politički događaji koji utiču na sve oblike ulaganja.

UPRAVLJANJE RIZICIMA ULAGANJA

U zavisnosti od stavova koji donosilac odluka ima prema rizicima on će pridavati različit značaj svakom od tri osnovna principa ulaganja a to su sigurnost, likvidnost i profitabilnost.

MJERENJE PRINOSA I RIZIKA ULAGANJA

Prinos koji u potpunosti pokriva rizik ulaganja predstavlja zahtjevani prinos jer ga osiguravatelj mora zaraditi ulaganjem. Zahtjevani prinos predstavlja sumu tri komponente:

9

Prinosa koji bi se mogao zaraditi u uslovima izvjesnosti Očekivanog iznosa potrebnog za pokriće efekata inflacije Iznos potreban za pokriće rizika

Suma prve dvije komponente predstavlja rizika oslobođen prinos. Prinos se obično izražava realativnom mjerom.Rizik ulaganja možemo definisati kao mogućnost da će ostvareni prinos od ulaganja odstupati od očekivanog. Što je ovo odstupanje veće veći je i rizik ulaganja.

HEDŽING

Hedžing transakcije predstavljaju kombinacije različitih finansijskih transakcija čiji su rezultati divergentni ako dođe do određenih promjena na finansijskom tržištu.

Obično se radi o kombinaciji dvije ili tri transakcije sa finansijski minstrumentima koji zahvaljujući različitim efektima smanjuju ili eliminišu rizik. Suština hedžinga je u tome da se rizik minimizira ili u potpunosti eliminiše pomoću finansijske transakcije koja neutralizira dugu pozociju preuzimanjem dodoatne kratke pozicije ili neutralizira kratku poziciju preuzimanjem dodatne duge pozicije.

Hedžing operacije dobivaju sve veći značaj na razvijenim finansijskim tržištima. One omogućavaju smanjenje ili eliminisanje različitih vrsta rizika ulaganja.

KORACI U UPRAVLJANJU RIZICIMA ULAGANJA

Proces upravljanja rizicima ulaganja ili izbor oblika ulaganja treba se realizovati kroz sljedeće korake: - identifikovati

- na osnovu podataka iz prošlosti ili na osnovu prognoziranih podataka ocijeniti prinos pojedinih oblika ulaganja za željeni period uzimajući u obzir vremensku vrijednost novca;

- na osnovu podataka iz prošlosti ili na osnovu prognoziranih podataka ocijeniti rizik svakog oblika ulaganja;

- ocijeniti prinos-rizik ponašanje svakog oblika ulaganja kao garanciju da će očekivani prinos odgovarati datom stepenu rizika;

- izabrati jedan oblik ili kombinaciju više različitih oblika ulaganja koji nude veće prinose uz stepen rizika koji želimo preuzeti.

SUBJEKTIVNI VS. OBJEKTIVNI RIZICI

Ukoliko je rizik uslovljen djelovanjem pojedinca, onda je on kao takav teško mjerljiv i predstavlja tzv subjektivni rizik. Ovaj rizik je zasnovan na subjektivnom stavu pojedinca u datoj situaciji.

Objektivni rizici su lakše mjerljivi i vezani su za objektivne okolnosti. Ovaj rizik se može definisati kao relativno odstupanje stvarnih gubitaka od gubitaka koje očekujemo. Objektivni rizik se smanjuje sa povećanjem broja jedinica izloženih riziku što je posljedica dejstva Zakona velikih brojeva.

10

Pojam subjektivnog i objektivnog rizika usko je vezan za pojmove subjektivne i objektivne vjerovatnoće.

Subjektivni i objektivni rizici se mogu drastično razlikovati, a razlozi za to mogu biti:- nedovoljna bliskost sa određenim rizikom,- rizici za koje se smatra da su pod kontrolom obično se potcjenjuju,- neki ljudi su skloni precjenjivanju vlastitih ličnih rizika i potcjenjivanju rizika za

društvo, dok je kod drugih opet situacija potpuno obrnuta,- nekada se više značaja pridaje vjerovatnoći nastanka gubitka, a manje njegovoj

ozbiljnosti.

ZAJEDNIČKI VS. POSEBNI RIZICI

Zavisno od uzroka i posljedice razlikujemo zajedničke i posebne rizike.

Zajednički ili temeljni rizici su rizici čiji su uzroci i posljedice can kontrole pojedinca, tj grupe pojedinaca. Oni uključuju opasnosti izazvane prirodnim ili društveno-političkim djelovanjem, a pogađaju veliki broj ljudi (npr zemljotresi, poplave, rat, nezaposlenost).

Posebni rizici su prouzrokovani dejstvom pojedinca i njihove posljedice pogađaju pojedinca. Rizik nezaposlenosti može da bude zajednički ako je izazvan ili pogađa cijelo društvo, tj posebni ako je izazvan ili pogađa pojedinca. Posebni rizici su najčešće predmet osiguranja ako se o zajedničkim rizicima uglavnom brine država kroz svoje instrumente (socijalno osiguranje, posebni fondovi i sl) jer odgovornost za njih preuzima društvo, a ne pojedinac.

FINANSIJSKI VS. NEFINANSIJSKI RIZICI

Prema mogućnosti finansijskog istraživanja gubitaka razlikujemo finansijske i nefinansijske rizike.

Kod nefinansijskih rizika rezultat se ne može izraziti u monetarnim vrijednostima. Oni su vezani za zdravlje, ugled i emocionalnu povezanost. Medicinski troškovi se mogu novčano izraziti, ali se novčano teško može izaziti bol i patnja u slučaju trajnog invaliditeta. Isto tako, ne može se novčano izraziti ni gubitak nekoga bliskog. Neke od najvažnijih odluka koje pojedinac donosi u životu su primjeri nefinansijskih rizika, kao što su izbor karijere, bračnog druga i sl.

Za rizike ulaganja, imovinske rizike i rizike odgovornosti jasno se mogu utvrditi finansijske vrijednosti. Požar, krađa, nezaposlenost i slični rizici koji mogu prouzrokovati finansijske gubitke predstavljaju finansijske rizike i gubitak se može izraziti u monetarnim vrijednostima.

STATIČKI VS. DINAMIČNI RIZICI

Zavisno od promjena u ekonomskom okruženju možemo razlikovati statičke i dinamičke rizike.

Statički rizici uključuju rizike koji se nezavisni od promjena u privredi, tj ekonomskom okruženju. Oni su najčešće uzrokovani nepoštenim ponašanjem pojedinaca i prirodnim

11

opasnostima, a odnose se na krađu, požar i sl. Kod ovih rizika mogu se utvrditi određene pravilnosti u nastupanju tokom vremena što olakšava njihovo predviđanje i čini ih interesantnim za osiguranje.

Dinamički rizici su oni koji se posljedica promjena u cijenama, tehnologiji, ponašanju potrošača, kao i drugih promjena unutar privrede. Posljedice njihovog nastušanja vezane su za duži vremenski rok i pogađaju širu zajednicu pa ih je teško predviđati.

TERET ČISTIH RIZIKA ZA DRUŠTVO

Potencijalni gubitak predstavlja primarni test čistih rizika.

Prisustvo čistih rizika donosi društvu i druga opterećenja. Rejda izdvaja tri najznačajnija opterećenja:

- potreba za povećanjem rezervnih fondova,- onemogućavanje korištenja određenih proizvoda i usluga,- prisustvo straha i zabrinutosti.

Dakle, opterećenja koja pristustvi čistih rizika donosi društvu su: primarna (potencijalni gubitak) i dodatna (potreba za povećanjem rezervnih fondova, onemogućavanje korištenja određenih proizvoda i usluga i prisustvo straha i zabrinutosti.

Svaki racionalni pojedinac, kao i privredna organizacija nastoji da obezbijedi odgovarajući fond iz kojeg bi se finansirao eventualni gubitak kao posljedica čistih rizika. Ukoliko ne koriste osiguranje,onda mu ne preostaje ništa drugo nego da dio sredstava izdvaja u tu svrhu i drži ih u obliku rezervi. Ta sredstva mora držati u likvidnom obliku kako bi ona bila raspoloživa u momentu eventualnog nastupanja gubitka. Time se javlja oportunitetni trošak jer će prinos od upotrebe sredstava rezervi na ovaj načon biti daleko manji nego da se ona koriste u druge svrhe.

TROŠKOVI ČISTIH RIZIKA

Da bi se mogli utvrditi troškovi rizika neophodno je sagledati sve faktore koji utiču na njihovu visinu. S obzirom da čisti rizici smanjuju vrijednost preduzeća, troškovi čistih rizika ukazuju za koliko se organizacijska vrijednost mora povećati da bi se reducirali rizici. Procjena troškova rizika treba da pokaže ne samo tekuće troškove rizika u preduzeću nego i kako i koliko će se ti troškovi mijenjati tokom vremena. Prema procjenama troškova izvršena na bazi tri grupe rizika (imovinski, pravna odgovornost i bolest i nezgoda na poslu) identifikovano je šest vrsta troškova unutar ove tri grupe rizika:

- premija osiguranja,- zadržani gubici,- interna administracija,- vanjske usluge,- finansijske garancije- honorari, porezi i slični troškovi.

Heinrich navodi sa se troškovi nezgoda na poslu uglavnom svode na kompenzaciju koja se plati zaposleniku za troškove liječenja i izgubljeno vrijeme, ali da su stvarni troškovi ovih rizika mnogo veći zbog postojanja tzv „skrivenih“ troškova:

12

- troškovi vremena koje su izgubili drugi zaposlenici zbog prekidanja rada,- troškovi vremena koje su izgubili poslovođe, revizori i direktori,- troškovi vremena koje su izgubili medicinski radnici prilikom pružanja prve pomoći i

za vrijeme boravka u bolnici,- troškovi nastali oštećenjem mašine, alata ili druge imovine,- troškovi smetnji u proizvodnji, kašnjena u isporukama proizvoda,- troškovi koje plaća socijalno osiguranje zaposlenika,- troškovi poslodavca koji mora nastaviti davati platu zaposleniku u punom iznosu

nakon njegovog povratka na posao,- oportunitetni troškovi zbog smanjenja produktivnosti zaposlenika i nekorištenja

mašina,- troškovi koji su posljedica stresa i oslabljenog morala zbog nezgode - fiksni troškovi po ozlijeđenom zaposleniku.

Heinrich ukazuje na činjenicu da su vidljivi troškovi čistih rizika ustvari samo manji dio ukupnih troškova čistih rizika, tj oni predstavljaju samo „vrh ledenog brijega“.

13

2. Poglavlje

- RIZIK MENADŽMENT PROCES -Definisanje rizik menadžmenta

Postoje različite definicije samog pojma rizik menadžmenta-upravljanja rizicima. Razlike se odnose na specificiranje rizika koji su predmet upravljanja rizicima. Upravljanje rizicima je naučno zasnovan pristup problemu čistih rizika sa kojima se susreću pojedinci i preduzeća. Kao najširi pristup upravljanju rizicima javlja se tzv., enterprise risk management (upravljanje rizicima preduzeća) koji predstavlja sveobuhvatan program za upravljanje rizicima preduzeća sa kojima se susreće jedna privredna organizacija.

HRONOLOGIJA RAZVOJA RIZIK MENADŽMENTA

Još u prahistorijsko doba kroz uvezivanja u plemena bile su prisutne neke vrste podjele odgovornosti. Međutim nije postojao nikakav organizovan sistem zaštite od rizika. Paralelno sa razvojem nauke i proizvodnih snaga dolazi do razvoja osiguranja kao posebne tehnike rizik menadžmenta.

CILJEVI RIZIK MENADŽMENTA

Osnovni cilj je obezbjeđenje sigurnosti uprkos postojanju rizika i mogućim gubicima, pa treba razlikovati ciljeve prije i poslije gubitka.

Ciljevi upravljanja rizicima prije gubitka su:- obezbjeđenje efikasne zaštite i pripreme za potencijalne gubitke na najekonomičniji

način,- zadržavanje tolerantnog nivoa neizvjesnosti,- smanjenje zabrinutosti i straha vezanog za sve rizike,- praćenje propisa u pogledu zaštite od rizika,- poslovanje u skladu sa etičkim principima.

Ciljevi upravljanja rizicima poslije gubitka su:- opstanak nakon gubitka,- kontinuirano djelovanje i obezbjeđenje stalnih prihoda,- obezbjeđenje stalnog napredovanja,- minimiziranje posljedica koje gubitak ostavlja na ostale članove društva.

FAZE RIZIK MENADŽMENT PROCESA

Izdvajaju se 4 ključne faze:- identifikacija rizika,- evaluacija rizka,- izbor metode za upravljanje rizicima i - implementacija programa i procjena rezultata.

1. Identifikacija rizika odnsno potencijalnih gubitaka predstavlja istraživanje izloženosti imovinskim rizicima, rizicima odgovornosti, rizicima gubitka prihoda, rizicima gubitka radne sposobnosti, rizicima krađe i sl. Za identifikaciju ovih rizika rizik mendžeri imaju na raspolaganju nekoliko izvora. Tu spadaju razne vrste upitnika za analizu rizika, finansiski

14

izvještaji, izvršene fizičke kontrole, podaci o poslovanju u proteklom periodu i drugi izvori. Također je veoma važno uzeti u obzir trendove i promjene u industrijskom i tržišnom okruženju i razmotriti njihov uticaj.

2. Evaluacija rizika; nakon identifikacije rizika pristupa se njihovoj evaluaciji, odnosno vrednovanju potencijalnih gubitaka. Ova faza podrazumjeva utvrđivanje frekvencije javljanja gubitka, odnosno vjerovatnoće njegovog nastupanja u određenom vremenskom periodu. Pored toga za svaki potencijalni gubitak potrebno je odrediti njegovu ozbiljnost, odnosno procijeniti moguću veličinu gubitka. Na osnovu utvrđene frekvencije i ozbiljnosti potencijalnih gubitaka vrši se nihovo rangiranje prema važnosti za program upravljanja rizicima. Najveća važnost pridaje se onim rizicima kod kojih potencijalni gubici imaju najveće fnansijske posljedice i koji mogu dovesti do finansijske katastrofe. Nasuprot tome, neki gubici se javljaju redovno i mogu se predvidjeti sa priličnom tačnošću tako da mogu biti pokriveni iz tekućeg prihoda. Prilikom utvrđivanja ozbiljnosti potencijalnih gubitaka posebnu pažnju treba posvetiti procjeni najvećeg mogućeg gubitka i najvećeg vjerovatnog gubitka.

3. Izbor metode za upravljanje rizicima; metode za upravljanje rizicima se u osnovi dijele na metode kontrole rizika i metode finansiranja rizika. Izbor metode zavisi i od raspoloživi sredstava za pokriće potencijalnih gubitaka. Izbor mora biti zasnovan na procjeni pozitivnih i negativnih efekata svake metode kao i raspoloživim resursima i karakteristikama, odnosno potencijalnih gubitaka.

4. Implementacija programa i procjena rezulata; ovo je posebno važno kada govorimo o uravljanju rizicima unutar preduzeća. U tu svrhu najprije je potrebno dati ovlasti rizik menadžeru kako bi mogao nesmetno da sprovodi program. Također važno je informisati sve zaposlene koji će participirati u programu o njihovim obavezama. Proizvodnja, marketing, finnsije, računovodstvo i kadrovska služba najbolje poznaju rizike iz svog domena poslovanja pa se uz njihovu saradnju može obezbjediti i najbolji program mira i u proces uključiti cijelo preduzeće. U cilju što bolje impelentacije programa potrebno je vršiti periodnične kontrole i procjene rezultata programa.

RIZIK MENADŽMENT KAO POSLOVNA FUNKCIJA

Rizik menadžment ćemo posmatrati kao poslovnu funkciju čiji je osnovni zadatak upravljanje čistim rizicima sa kojim se susreće preduzeće, odnosno pojedinac. Značaj rizik menadžmenta kao poslovne funkcije prepoznaje i P.F. Drucker koji naglašava da je društvena sposobnost upravljanje slučajnošću (neočekivanim požarom, iznenadnim industrijskim havarijama, prirodnim nesrećama i sl), uglavnom kroz osiguranje i kontrolu rizika, vjerovatno jedna od karakteristika po kojoj se razlikuju razvijene zemlje od zemalja u razvoju.

ZADACI RIZIK MENADŽERA

U poslovnoj praksi se pojedinci koji se bave rizik menadžmentom nazivaju upravljači rizikom (rizik menadžeri).

Upravljači rizikom imaju sljedeće obaveza:- Pružanje pomoći u identifikaciji rizika

- Implementacija preventivnih i kontrolnih mjera

- Pregled dokumenata i ugovora vezanih za upravljanje rizicima

- Obezbjeđenje edukacije na teme vezane za sigurnost

15

- Kupovanje osiguranja

- Osmišljavanje finansijskih struktura koje se ne odnose na osiguranje

- Upravljanje i briga o štetama u pogledu pravne procedure i

- Dizajniranje i koordiniranje programa osiguranja zaposlenika

Koristi od efikasnog rizik menadžmenta za preduzeće su višestruke, a najznačajniji doprinos povećanju organizacijske vrijednosti otvaruje se kroz:- Doprinos povećanju profitabilnosti preduzeća kroz reduciranje troškova upravljanja

rizicima i povećanje efikasnosti- Povećanje organizacijskog kapaciteta za angažman na polju šoekulativnih rizika

minimiziranjem negativnih efekata čistih rizika i - Omogućavanje da menadžment planira budućnost preduzeća sa većom pouzdanošću i

predvidivošću.

RIZIK MENADŽMENT U VELIKIM PREDUZEĆIMA

Velika preduzeća često u okviru organizacijske strukture izdvajaju posebns specijalizirana odjeljenja čiji je osnovni zadatak da prikupljaju informacije i donose odluke iz domena rizik menadžmenta. Rizik menadžeri odgovorni su za definisanje politike rizik menadžmenta kroz izradu pravilnika iz ove oblasti poslovanja kao i za izgradnju rizik-medadžment informacionog sistema. Da bi uspješno obavljali svoju funkciju rizik menadžeri ne smiju djelovati izolovano nego moraju imati punu koordinaciju sa drugim poslovnim funkcijama. Da bi rizik menadžment odjel u preduzeću doprinio ostvarenju ciljeva preduzeća neophodna je puna saradnja sa finansijama, proizvodnjom i drugim poslovnim funkcijama.

RIZIK MENADŽMENTA U MALIM I SREDNJIM PREDUZEĆIMA

Kod ovih preduzeća rizik menadžer može biti bilo koji menadžer koji dio svog vremena izdvaja za upravljanje rizicima kao što su npr. šef finansija,računovodstva ili nekog drugog odjeljenja u preduzeću. Kod malih preduzeća rizik menadžment je često u nadležnosti vlasnika. U slučaju potrebe za rizik menadžment podrškom, mogu se povremeno angažovati i specijalističke konsultantske agencije.

SPECIFIČNOSTI UPRAVLJANJA LIČNIM RIZICIMA

Upravljanje ličnim rizicima podrazumijeva proces upravljanja rizicima kojima su izloženi pojedinci i/ili njihove porodice, koji identifikuju svoje rizike, vrše njihovu procjenu biraju metode za upravljanje rizicima i vrše implementaciju i kontrolu programa. U fazi identifikacije rizika pojedinci i/ili njihove porodice treba da identifikuju potencijalne gubitke koji mogu da ih dovedu do finansijskih problema.

Potencijalni gubici mogu biti prouzrokovani: - Ličnim rizicima (prerana smrt, nedovoljni prihodi za vrijeme starosti, loše zdravstveno

stanje i nezaposlenost)- Imovinskim rizicima (direktna ili indirektna oštećenja, odnosno krađa lične imovine)

16

- Rizicima odgovornosti (zakonska odgovornost za materijalnu ili nematerijalnu štetu nanesenu drugima, zakonska odgovornost za preduzete poslovne aktivnosti, pokriće sudskih i advokatskih troškova odbrane isl.)

Poseban značaj za utvrđivanje vjerovatnoće nastanka gubitka imaju vjerovatnoće smrti koje osiguravateljima života omogućavaju da utvrde iznose premija osiguranja.Specifičnost u odnosu na druge vrste rizika je usmjerenost na pojedinca, odnosno na njegovu porodicu i imovinu kao u slučaju:- Izbjegavanje rizika

- Prevencije i redukcije rizika

- Zadržavanje rizika

- Transfera rizika koji nije zasnovan na osiguranju

- Osiguranja.

ENTERPRISE RISK MANAGEMENT

ERM je logičan nastavak evolucije tradicionalnog rizik menadžmenta kao i proširenja koncepta na špekulativne rizike. To je sveobuhvatan pristup upravljanju rizicima kojima je izložena jedna organizacija pa se zbog toga često koristi i termin upravaljanja rizicima organizacije.

ERM se javlja i kao posljedica shvatanja da je tradicionalni rizik menadžment orijentisan na zaštitu od gubitaka, a ne na zaštitu od neizvjesnosti jer neizvjesnost može uzrokovati i gubitke koji nisu rezultat čistih rizika.

COSO definiše ERM kao proces, definisan od strane top menadžmenta preduzeća kao i drugih zaposlenih, primjenjen kroz preduzeće putem njegove strategije, dizajniran da identifikuje potencijalne događaje koji mogu uticati na preduzeće, da upravlja rizicima u skladu sa sklonošću prema riziku koje preduzeće ima i da pruži razumno osiguranje u vezi sa ostvarenjem ciljeva preduzeća:- ERM je proces koji se odvija unutar preduzeća

- ERM je pod uticajem ljudi na svakom nivou organizacije

- ERM je involviran u strategiju preduzeća

- ERM je primjenjen kroz preduzeće na svakom nivou i poslovnoj jedinici

- ERM je dizajniran da identifikuje potencijalne događaje koji ako se dese, mogu da utiču na preduzeće

- ERM uzima u obzir sklonost koju preduzeće ima prema riziku i upravlja rizicima u skladu sa tom sklonošću

- ERM treba da obezbjedi razumnu sigurnost top menadžment preduzeća i

- ERM je prilagođen ostvarenju ciljeva u jednoj ili više odvojenih ali međusobno preklapajućih kategorija.

Na osnovu definisane misije i vizije preduzeće definiše strategiju i ciljeve, koji se iz aspekta ERM mogu klasificirati u 4 kategorije:- Strateški ciljevi (ciljevi najvišeg nivoa koji podržavaju misiju preduzeća)

- Operativni ciljevi (efektivno i efikasno korištenje resursa preduzeća)

- Izvještavanje (pouzdanost izvještavanja)

17

- Usklađenost sa propisima (pridržavanje zakonu)

Možemo izdvojiti 8 elemenata ERM koji ne predstavljaju klasičan etapni proces kod kojeg pojedini elemenat utiče samo na narednu etapu, nego riječ o međusobno povezanim elementima:- Interno okruženje

- Definisanost ciljeva

- Identifikacija rizika

- Procjena rizika

- Odgovor na rizik

- Kontrola

- Informacije i komunikacije

- Monitoring.

Williams,Smith i Young izdvajaju 3 osnovne vrste menadžment aktivnosti:strateški, operacijski i rizik menadžment.

Strateški menadžment obuhvata aktivnosti vezane za definisanje misije organizacije, njenih ciljeva i strateškog plana.

Operacijski menadžment odnosi se na sredstva i usluge koje omogućavaju realizaciju definisane misije, ciljeva i strateškog plana.

Rizik menadžment obuhvata aktivnosti koje omogućavaju direktnu realizaciju postavljenih ciljeva.

3. Poglavlje

18

- IDENTIFIKACIJA RIZIKA -Značaj identifikacije izloženosti rizicima

Proces upravljanja rizicima počinje identifikacijom rizika. Zadatak identifikcije rizika je da seutvrdi izloženost rizicima i da se ista dokumentuje.Izloženost riziku predstavlja mogućnost finansijskog gubitka sa kojom se susreće preduzeće ili pojedinac kao rezultat određene opasnosti koja pogađa određeni objekat koji ima određenu vrijednost.

Postoje četiri dimenzije izloženosti riziku, a to su:- objekat koji ima određenu vrijednost (mašina, auto, zdravlje...)- opasnost koja djeluje na objekat (požar, poplava...)- preduzeće ili pojedinac zainteresovan za objekat- finansijski gubitak do kojeg može doći.

Bez identifikacije rizika teško da se može govoriti o pravoj evaluaciji rizika, izboru pravih metoda za upravljanje rizicima kao i njihovoj implementaciji i kontroli. Identifikacija rizika je krucijalana faza u procesu upravljanja rizicima koja treba da dovede dpo proaktivnog umjesto reaktivnog djelovaja na rizike.

Kada je riječ o velikim preduzećima uključivanje eksperata iz razliitih područja poslovanja preduzeća (finansije, proizvodnja, marketing...) sigurno će rezultirati boljom identifikacijom i rangiranjem pojedinih kategorija rizika iz sljedećih razloga:

- vjerovatnoća identifikacije najznačajnijih rizika se povećava,- proces identifikacije rizika će se skratiti koroz paralelni rad i- grupne diskusije na početku i na kraju rada obično rezultiraju otkrivanjem dodatnih

rzika, pomažu boljem razumijevanju veze između rizika kao i utvrđivanju prioriteta za različite rizike.

Posebno je potrebno voditi račua o tome da se identifikuje izloženost najznačajnijim rizicima koji mogu da utiču na poslovanje. Identifikaciju treba vršiti kontinuirano i prilagođavati je promjenama u preduzeću i u okruženju. Zahtjev za identifikacijom svih rizka nameće potebu da se vodi računa kako o postejećim rizicima, tako i o novim rizicima kako i rizicima kojima ćemo biti izloženi u budućnosti.

METODE IDENTIFIKACIJE IZLOŽENOSTI RIZICIMA

Rizik menadžeri najčešće koriste slijedeće metode:- upitnici i liste za provjeru,- pregled na terenu,- intervju,- djagram toka,- analiza ugovora,- analiza iskustava iz prošlosti,- analiza hazarda,- analiza finansijskih izvještaja, - razmjena informacija sa drugim odjelima i sa vanjskim partnerima i- ostale metode za identifikaciju rizika.

UPITNICI I LISTE ZA PROVJERU

19

Predstavljaju veoma efikasno sredstvo za formalizaciju procesa identifikacije rizika.Upitnici sadrže različite vrste pitanja na koja se odgovori trebau dati u deskriptivnoj formi ili upisivanjem odgovarajućih novčanih vrijednosti.

Liste za provjeru ili kontrolne liste sadrže pitanja sa ponuđenim odgovorima na koje je potrebno dati pozitivan ili negativan odgovor (da/ne pitanja).

Različite vrste upitnika i lista za provjeru objavljuju osiguravatelji, organizacije koje se bave rizik menadžmentom kao i organizacie koje pripremaju upitnike i liste za provjeru posebno prilagođene za pojedine djelatnosti, kao što su: Udruženja za osiguranje i rizik menadžment, Međunarodni institut za rizik menadžment i Američko udruženje za menadžment.

Liste za provjeru predstavljaju dobar formalni okvir za identifikaciju rizika. Pitanja koja liste sadrže ne moraju samo da se usko vežu za potencijalne guitke nego mogu da se odnose i na teme vezane za upravljanje identifikovanim rizicima. U tom smislu obično se razlikuju dvije osnovne kategorije liste za provjeru, a to su:

- liste za provjeru osiguranja i- rizik menadžment liste za provjeru.

Liste za provjeru osiguranja najčešće rade osiguravatelji tako što pitanja u upitnicima prilagođavaju potrebama potencijalni osiguranika. (one se koriste za identifikaciju izloženosti osigurljivim rizicima uz obezbjeđenje potrebnih informacija o uslovima osiguranja i cijenama. Njihov nedostatak je u tome što sugerišu upotrebu osiguranja bez obzira što je u nekim slučajevima povoljnije koristiti neke drige tehnike za upravljanje rizicima).

Rizik menadžment liste za provjeru orijentisane su na identifikaciju izloženosti kako osigurljivim, tako i neosigurljivim rizicima što predtsavlja njihovu osnovnu razliku u odnosu na liste za provjeru osiguranja.

Ove liste često se javljaju u standardizovanim upitnicima koji su prilagođeni za upotrebu u različitim organizacijama, zato one obično nisu pogodne za identifikaciju izloženosti rizicima koji su karakteristični za određenu organizaciju ili djelatnost. Dobri rizik menadžeri i poznavaoci osiguranja koriste pripremljenje liste za provjeru kao osnovu za proširivanje upitnika sa dodatnim pitanjima koja nisu već pripremljenja u upitniku. Kod primjene liste fokus se može staviti na različite izvore rizika čime se otvara mogućnost da se svaki izvor rizika detaljno analizira. Značajan nedostatak kod upotrebe lista za provjeru odnosi se na primjenu standardizovanih listi. One nisu prilagođene specifičnostima pojedinih organizacija tako da njihova upotreba može dovesti do toga da se identifikuje izloženost rizicima koji su neuobičajeni i koji se javljaju isključivo kod pojedinih organizacija.

PREGLED NA TERENU

Pregled na licu mjesta je osnovna obaveza svakog rizik menadžera. Posmatranjem organizacijskih kapaciteta i procesa može se iz prve ruke naučiti mnogo o poslovanju oganizacije.

Informacije do kojih se dolazi na ovaj način često mogu otkriti izloženosti riziku koe se inače ne bi identifikovale na osnovu pisanih dokumenata ili lista za provjeru. Pregledom na licu mjesta može se utvrditi kako se npr., zaposlenici pridržavaju određenih propisa. S druge strane pregled na licu mjesta zahtijeva dosta vremena, a postoji i mnoštvo rizika koji se ne

20

mogu identifikovati na licu mjesta ili njihov pregled na licu mjesta može dovesti do pogrešnog zaključka.

INTERVJU

Intervju treba da pruži informacije o tome šta se dešavalo ranije i šta je planirano za budućnost. Intervju može biti primijenjen na bilo kojem organizacijskom nivou, od top menadžmenta do najniže rangiranih zaposlenika.

Ispitanic mogu biti eksperti u određenim oblastima, ali mogu biti birani i po drugim kriterijima. Odgovori na postavljena pitanja mogu da rezultiraju identifikacijom izloženosti rizicima koja je zasnovana na iskustvu ili informisanosti ispitanika. Osnovna karakterisitka intervjua je da se pitanja postavljaju usmeno. Odgovori koje intervjuer bilježi isto tako dobivaju se usmeno. Kod formalnog intervjua pitanja su standardizovana i zanovana su na predhodno sastavljenom upitniku. Osnovni nedostatak formalnog intervjua u identifikaciji rizika je što povećava troškove prikupljanja podataka jer se do ispitanika mora dolaziti pojedinačno, a usmeno postavljenje pitanja oduzima dosta vremena. Pored toga, intervjueri moraju biti adekvatno pripremljeni za inervjuisanje o kompleksnoj problematici kao što je identifikacija rizika.

Kod neformalnog intervjua postoji sloboda pri postavljanju pitanja tako da je on dosta fleksibilniji. Pitanja nisu standardizovana tako da je, zavisno od toka i karakter intervjua, moguća improvizacija u svakoj fazi. Nedostatak neformalnog intervjua je povećanje troškova zbog toga što su obimni i zahtijevaju više vremena. Isto tako i pretjerana neformalnost može dovesti do toga da intervjuer utiče na odgovore ispitanika.

DIJAGRAM TOKA

Dijagram toka pokazuje slijed aktivnosti i procesa u organizaciji. Ima poseban značaj u operacijskom menadžmentu gdje se kristi za prikaz slijeda operacija kod proizvodnje robe, odnosno pružanja usluga. Analiza dijagrama toka aktivnosti i procesa u organizaciji može da posluži kao veoma efikasno sredstvo za identifkaciju izloženosti rizicima. Analiza dijagrama toka omogućava prepoznavanje uskih grla u procesima koji se odvijaju u preduzeću. Da bi bila efikasnija u identifikaciji izloženosti rizicima, analiza dijagrama toka obočno je praćena listama za provjeru. Rizici koje na drugi način ne bismo prepoznali mogu se identifikovati detaljnom analizom toka nabavke sirovina i materijala, njihovog skladištenja, procesa proizvodnje, skladištenja gotovih proizvoda, transporta i isporuke proizvoda kupcima.

ANALIZA UGOVORA

Poslovanje svakog preduzeća prati mnoštvo poslovnih aranžmana koji se obično formalizuju kroz zaključivanje ugovora, kao pisanih dokumenata o dogovorenom poslu. Odnosi između ugovorenih strana mogu biti definisani na različite načine, zavisno od predmeta ugovora i sporazuma između ugovorenih strana. Upravo ti odnosi i odgovornosti koje prizilaze iz zaključenh ugovora često preduzeće izlažu različitim vrstama rizika. Tako se analizom ugovora može utvrditi izloženost određenim rizicima koji se ne mogu prepoznati na drugi način.Tipičan primjer kako ugovorne obaveze mogu preduzeće izložiti različitim rizicima imovine odgovornosti predstavlja ugovor o lizingu. Ono što predstavlja ključnu karakterisitiku

21

operativnog lizinga je da je rok lizinga u pravilu kraći od ekonomskog vijeka trajanja predmeta ugovora o lizingu. Prema tome, kod operativnog lizinga davalac lizinga iz primljenih zakupnina može da amortizuje samo dio vlastitih investicijskih troškova. Specičnost finansijskog lizinga ogleda se u tome što nakon zaključenja ugovora o lizingu za određeni vremenski period nijedna od stranaka, dakle ni davalac ni primalac lizinga, nema pravo jednostranog raskida ugovora. Vrijeme traanja lizinga podudara se sa procijenjenim ekonomskim vijekom trajanja predmeta lizinga tako da ukupan iznos ugovorene zakupnine načelno premašuje nabavnu cijenu predmeta lizinga. Istekom ugovora prmalac lizinga uvijek nudi varijantu da se podudari rok trajanja lizing ugovora i ekonomski vijek trajanja predmeta ugovora. Za razliku od operativnog lizinga, kod finansijskog lizinga primalac snosi sve troškove i rizike vzane za predmet lizinga.

Pored ugovora o lizingu, i druge vrste ugovora koje je preduzeće zaključilo treba da budu predmet analize iz aspekta identifikacije izloženosti rizicima. Svaki kupoprodajni ugovor povlači za sobom rizike odgovornosti za prodati proizvod.

ANALIZA ISKUSTVA IZ PROŠLOSTI

Potrebno je izvršiti analizu gubitaka do kojih je došlo u prošlosti, kako bi se identifikovala izloženost rizicima. Detaljna naliza nepoželjnih događaja iz prošlosti može nam omogućiti da na osnovu karakterisitka prošlih gubitaka utvrdimo određene zakonitosti. Posmatrajmo primjer transportnog preduzeća koje se susreće sa porastom broja saobraćajnih nezgoda u koje su uključena vozila preduzeća.

Analiza ovih nezgoda može se izvršiti s obzirom na:- uzroke nezgoda (vlastita krivica ili krivica druge strane),- zaposlene koji su bili uključeni u nezgode (kao vozači ili suvozači),- vozila koja su bila uključena u nezgode,- mjesto nezgode (kategorija puteva na kojim su s nezgode desile),- vrijeme nezgode (dan ili noć, zimski ili ljetni uslovi, kiša ili snijeg...),- izvještaje vozača...

Pored podataka o događajima koji si izazvali gubitke, vrlo korisno je u bazi podataka imati evidentirane i događaje koji su mogli dovesti do gubitka, ali zahvaljujući sretnim okolnostima nije došlo do gubitka. Evidencija ovih događaja, posebno kada je riječ o zaštiti na radu, nekada može biti i formalno propisana kroz obavezu zaposlenika da u pismenoj formi evidentiraju sve vrste incidenata koje uoče, a koji mogu da rezultiraju ozljedom na radu.

ANALIZA HAZARD

Identifikacija izloženosti rizicima zahtijeva i analizu hazarda, odnosno uslova koji povećavaju vjerovatnoću ili ozbiljnost gubitka iako se neželjeni događaj nije desio. Analiza treba da se fokusira na hazardne aktivnosti pojedinaca kao i moguće prekide u radu mašina i opreme. Ona treba da se zasniva na iskustvu drugih organizacija, a često su i zakonski propisane određene procedure po pitanju hazarda (pravilnici o zaštiti na radu, o protivpožarnoj zaštiti...). U analizu hazarda često se uključuju i osiguravatelji prije izdavanja police osiguranja, kada vrše procjenu rizika koje preuzimaju. Za analizu nekih novih hazarda neophodno je sprovođenje eksperimentalnih istraživanja da bi se utvrdilo kako djeluju.Analiza hazarda obično zahtijeva angažman eksperata iz pojedinih oblasti.

22

Za anlizu hazarda mogu se koristiti i specijalne tehnike kao što je analiza stabla grešaka ili lanac rizika. Analizom stabla grešaka identifikuju se i grafički prezentiraju u vidu stabla preduslovi koji vode do neželjenog događaja, a zatim se utvrđuje da li su svi ili samo neki od preduslova neophodni za nastupanje tog događaja. Lanac rizika analizira povezanost između hazarda i gubitaka radi predviđanja procesa koji vode do gubitka. Karike u lancu se koriste za formalno povezivanje hazarda, okuženja, njihove međusobne interakcije, rezultata i posljedica te interakcije.

ANALIZA FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA

Svaka poslovna aktivnost koja se realizuje unutar preduzeća ima svoju refleksiju na finansijske izvještaje preduzeća. To omogućava rizik menadžeru da analizom finansijskih izvještaja identifikuje značajna izlaganja rizicima.

Analiza se prije svega odnosi na bilans stanja i bilans uspjeha preduzeća. Uvidom u računovodstvenu evidenciju preduzeća, svaki pojedini račun (konto) može biti predmet analize iz aspekta izloženosti rizicima.

Analiza finasijskih izvještaja prikladnija je za identifikaciju špekulativnih rizika, posebno kada je riječ o analizi bilansa uspjeha. Ona treba da pruži informacije o izvorima prihoda, o kvalitetu gotovinskih tokova, o tome koliko je tržište zainteresovano za naše proizvode i sl. Pored toga bilans uspjeha nam daje informacije o strukturi troškova i njihovom kretanju. Na bazi analize trendova određenih kategorija iz bilansa uspjeha mogu se vršiti poslovne prognoze i dodnositi kako kratkoročni, tako i strateški planovi.

RAZMJENA INFORMACIJA SA DRUGIM ODJELIMA I SA VANJSKIM PARTNERIMA

Rizik menadžer mora imati visok nivo saradnje sa drugim odjelima unutar preduzeća kao i sa drugim organizacijama izvan preduzeća.Uspjeh u upravljanju rizicima često zavisi upravo od stepena kooperacije sa drugim odjelima u preduzeću. Brzina kojom se rizik mrnadžeru dostavljaju potrebne informacije o rizicima može da ima presudnu ulogu kod donošenja odluka o rizicima. Menadžeri drugih odjela nekada čak izbjegavaju da informišu rizik menadžere o određenim aktivnostima koje preduzimaju bez obzira na značajna izlaganja rizicima koje te aktivnosti uključuju. Pored komunikacije sa drugim odjelima u preduzeću, rizik menadžeri moraju imati kontakte i sa partnerima izvan preduzeća. To mogu biti razne organizacije ili pojedinci koji pružaju usluge preduzeću kao što su konsultanti iz rizik menadžmenta, računovođe, advokati, aktuari i dr. Razvijene privrede imaju i različita udruženja koja se bave rizik menadžmentom i koje redovno publikuju najnovije rezultate svojih istraživanja.

Neke od ovih organizacija koje su ubrajaju među najvažnije na svjetskom nivou su:- američko udruženje za rizik menadžment u zdravstvu- udruženje za rizik menadžment,- federacija evropskih udruženja za rizik menadžment,- američko udruženje za rizik i osiguranje,- udruženje za rizik menadžment u javnom sektoru.

OSTALE METODE ZA IDENTIFIKACIJU RIZIKA

23

Oluja mozgova- je jedna od najčešće korištenih metoda za prikupljanje podataka koja se vrlo efikasno može iskoristiti za identifikaciju rizika. Cilj njene upotrebe je da se sastavi sveobuhvatna lista rizika kojima je izloženo preduzeće. Postupak započinje organizovanjem sastanaka grupe eksperata sa različitim područjima interesovanja. Efikasnost ove metode značajno se može povećati ukoliko se članovi grupe unaprijed pripreme za raspravu,a ko koordinator već ponudi određene rizike i ako se sastanak struktuira prema različitim poslovnim funkcijama kategorijama rizika.

Delfi metoda- predstavlja metodu pomoću koje se može obzbijediti konsenzus između eksperata u pogledu izloženosti različitim rizicima. Kod ove metode biraju se eksperti iz različitih polja, ali uz anonimno učešće u radu. Koordinator, čiju ulogu bi bilo najbolje da preduzme rizik menadžer, koristi upitnike za prikupljanje ideja o značajnim izloženostima riziku. On prikuplja odgovore i razvrstava ih prema kategorijama rizika.

Postoje i druge tehnike koje se mogu korisiti za identifikaciju rizika, kao što je SWOT analiza koja omogućava da se pitanje izloženosti rizicima posmatra šire kroz analizu snaga, slabosti, prilika i prijetnji sa ojima se preduzeće susreće u toku poslovanja.

TIPOVI IZLOŽENOSTI RIZICIMA

Williams, Smith i Young smatraju da se izloženost rizicima treba posmatrati kroz:- izloženost rizicima vaznim za fizičku imovinu,- izloženost rizicima vezanim za finansijsku imovinu,- izloženost rizicima vezanim za ljudske resurse i- izloženost rizicima vezanim za odgovornost.

IZLOŽENOST RIZICIMA VEZANI ZA FIZIČKU IMOVINU

Rizike vezane za fizičku imovinu možemo posmatrati zavisno od:- vrste imovine koja je izložena rizicima,- vrste opasnosti,- prirode potencijalnog gubitka i- interesa za organizacijsku imovinu.

Izloženost rizicima vezanim za fizičku imovinu možemo prije svega posmatrati zavisno od vrste imovine o kojoj je riječ, odnosno zavisno od toga da li je riječ o nekretninama ili o ličnoj pkretnoj imovini (za upotrebu ili prodaju).

Nekretnine i zemljište odnose se na prostor, zgrade i pomoćne objekte koji su u vlasništvu organizacije ili ih organizacija koristi u svom poslovanju. Zavisno od vrste djelatnosti kojom se organizacija bavi to mogu biti: poslovne zgrade sa kancelarijskim prostorijama, fabrike zgrade, skladišta otvorenog i zatvorenog tipa, bolničke zgrade, općinske zgrade, poljoprivredno zemljište, parkizni, zgrade trgovačkih centara, stadioni i sportski objekti.

Lična pokretna imovina za upotrebu obuhvata svu preostalu imovinu u organizaciji koja nije obrtno sredstvo čijom se prodajom bavi organizacija, ako što je: oprema, mašine, transportna sredstva, patenti, licence, pribor, alati, namještaj, nacrti, sitan inventar, sirovine, materijali, rezervni dijelovi, polu proizvodi, novac i dr.

24

Ličnu pokretnu imovinu za prodaju predstavljaju gotovi proizvodi, trgovačka roba kao i usluga, odnosno specifične procedure usluživanja kada je riječ o uslužnim preduzećima.

Vrste opasnosti kojima je izložena fizička imovina u osnovi možemo klasificirati na fizičke, socijalnei ekonomske.

Prema prirodi potencijalnog gubitka izloženost rizicima vezanim za fizičku imovinu možemo klasificirati na direktnu, indirektnu i indirektnu sa vremenskom komponentom.Direktna izlaganja rizicima odnose se na slučajeve kada opasnost djeluje na fizički objekt dovodeći do promjene njegove vrijednosti.

Kod indirektne izloženosti potencijalni gubitak javlja se kao posljedica direktnog gubitka, ali on nije izazvan neposrednim dejstvom oasnosti na objekat.Poseban slučaj indirektnog izlaganja rizicima javlja se kada vrijednost potencijalnog gubitka zavisi od vremenskog faktora. Ovakvi gubici javljaju se u slučajevima kada se objekat više ne može koristiti nakon što se desi neželjeni događaj.

Strane koje imaju interes kada je riječ o imovini su:- vlasnici- kupci- dobavljači- potražioci- zakupoprimci- jemci i dr.

IZLOŽENOST RIZICIMA VEZANIM ZA FINANSIJSKU IMOVINU

Izloženost rizicima vezanim za finansijsku imovinu usko je vezana za izloženost rizicima vezanim za fizičku imovinu. Indirektni gubitak na fizičkoj imovini predstavlja finansijski gubitak koji je posljedica direktnog gubitka na fizičkoj imovini.

Najvažniji tipovi finansijske imovine su: - obveznice,- dionice i udjeli u privrednim društvima,- finansijski derivati.

Obveznice predstavljaju vrijednosni papir putem kojeg njen izdavalac (emitent) preuzima obavezu da će na dan koji je naznačen u obveznici vratiti vlasniku, tj donosiocu pozajmljeni novac uvećan za kamatu. Emisojom obveznica emitent prikuplja sredstva koja su mu potrebna za finansiranje krupnijih investicijskih projekata.

Klasifikacija obveznica je na:- obveznice javnog i privatnog sektora (prema emitentu),- kratkoročne i dugoročne obveznice (prema roku dospijeća),- obveznice na ime i na donosioca (prema načinu ostvarivanja prava),- obveznice sa pravom učešća u dobiti, sa fiksnom kamatnom stopom i sa

promjenljivom kamatnom stopom (prema načinu ostvarivanja zarade),- garantovane i negarantovane (prema sigurnosti naplate),- obveznice u domaćoj i stranoj valuti (prema valuti u kojoj se vrši emisija),- jednokratno i višekratno isplative obveznice (prema načinu isplate glavnice i kamata).

25

Dionice i udjeli u privrednim društvima su vlasnički vrijednosni papiri koji vlasniku daju pravo na proporcionalan dio vlasništva nad imovinom dioničkog, ili nekog drugog oblika privrednog društva. Ovi vlasnički papiri nemaju rok dospijeća i za njih se ne može unaprijed utvrditi stopa zarade, a zarada se ostvaruje putem dividende, tj učešća u ostvarenoj dobiti preduzeća. Kod dionica razlikujemo obične i preferencijalne koje svojim vlasnicima daju povlaštena prava u odnosu na vlasnike običnih dionica.

Finansijski derivati ili izvedeni vrijednosni papiri imaju veoma značajnu ulogu u finansijskom poslovanju na razvijenim finansijskim tržištima. Naziv su dobili po tome što se njihova vrijednost izvodi iz neke druge imovine pa su zato jako osjetljivi na promjene cijena osnovne imovine. Najvažniji finansijski derivati su: forvord ugovori, fjučers ugovori, opcije, svopovi i varanti.

IZLOŽENOST RIZICIMA VEZANIM ZA LJUDSKE RESURSE

Ljudski rizici izloženi su različitim rizicima, slično kao i fizička i finansijska imovina. Specifičnost ovih rizika je da su oni vezani za pojedinca (zaposlenog) pa se upravljanje rizicima može tretirati kao i upravljanje ličnim rizicima.

Četiri su osnovne kategorije ličnih rizika:- rizik prerane smrti,- rizik nedovoljnih prihoda za vrijeme starosti,- rizik lošeg zdravstvenog stanja,- rizik nezaposlenosti.

Osnovni razlog zbog kojeg preduzeće treba biti zainteresovano za rizike kojima su izloženi zaposlenici je briga o negativnim posljedicama za poslovanje preduzeća u slučaju da dođe do smrti ili gubitka zdravlja zaposlenika.

IZLOŽENOST RIZICIMA VEZANIM ZA ODGOVORNOST

Svako preduzeće i pojedinac prilikom obavljanja svojih poslovnih, tj personalnih aktivnosti izlaže se mnogobrojnim rizicima koji su vezani za odgovornost.

Odgovornost je posljedica pogrešnog djelovanja u određenoj situaciji što dovodi do gubitka. Ona je definisana putem zakonskih propisa kojima se definišu prava i obaveze u određenom odnosu. Osnovna funkcija zakonskih propisa unutar jedne zemlje je da se obezbijedi funkcionisanje političkog, ekonomskog i socijalnog sistema. Područja interesovanja rizik menadžera po pitanju rizika odgovornosti moguće je sistematizovati zavisno do uzroka štete, prekršaja, neispunjenja obaveze i sl. Prije svega, potrebno je razlikovati ponašanje čija je namjera da se izazovu određene negativne posljedice. Nekada se radi o ponašanju koje nije rezultat namjere da se izazovu negativne posljedice nego je rezultat nemara pojedinca ili grupe. Postoje i određeni rizici odgovornosti koji postoje nezavisno od namjere ili nemara pojedinca ili organizacije te kao takvi zahtijevaju poseban pristup u fazi identifikacije izloženosti.

Kada govorimo o namjernom ili planiranom ponašanju radi izazivanja negativnog događaja, njegove posljedice ne moraju uvijek biti unaprijed određene. Mogu se izdvojiti

26

sljedeća krivična djela: namjera nanošenja tjelesna povrede, nezakonito prisvajanje tuđe imovine, nezakonit upad na tuđe zemljište, kleveta, nezakonito zatvaranje i sl.

Namjera nanošenja tjelesne povrede javlja se u slučajevima kada lice postaje uplašeno da će biti fizički povrijeđeno ili poniženo od strane drugog lica koje se očigledno nasilno ponaša. Kod nezakonitog prisvajanje tuđe imovine radi se o nedozvoljenom raspolaganju i zadržavanju tuđe imovine čime se vlasniku imovine onemogućava da istu vrati u vlasništvo.Upad na tuđe zemljište bez dozvole vlasnika predstavlja kršenje propisa koji vlasniku zemljišta daju ekskluzivno pravo posjedovanja i korištenja. Kleveta predstavlja napad na interes ili ugled lica ili organizacije širenjem informacija koje smanjuju poštovanje drugih prema licu ili organizaciji, tj informacija koje stvaraju negativne osjećaje prema licu ili organizaciji. Kleveta se može desiti u pismenoj ili usmenoj formi.Nezakonito zatvaranje predstavlja protivpravno zatvaranje ili prijetnju zatvaranjem lica unutar određenog prostora.

Neželjeni događaj može biti i posljedica ponašanja koje nije rezultat da se izazovu negativne posljedice nego je rezultat neodgovornosti ili nemara pojedinca ili grupe. Ova vrsta ponašanja postoji kada su zadovoljene sljedeće pretpostavke: da postoji propisana obaveza da se nešto uradi ili ne uradi, da se prekrši propisana obaveza, da je kršenje obaveze značajan uzrok nezgode i da šteta zaista postoji. Propisana obaveza da se nešto uradi ili ne uradi pokazuje obavezu da se nešto mora uraditi ili ne smije uraditi. Postojanje ove obaveze zahtijeva odgovornoponašanje i ono je osnov za dokazivanje neodgovornog ponašanja pojedinca ili grupe. Ako se radi o nemaru mora se dokazati kršenje propisane obaveze. Potrebno je utvrditi da li je onaj ko je prekršio obavezu bio svjestan posljedica do kojih će njegovo djelovanje dovesti, da li je time ugrozio druge i da li su ozljede bile unutar predviđenih posljedica ovog neodgovornog djelovanja.

Treći tip izloženosti rizicima odgovornosti je stroga ili apsolutna odgovornost. Mnoštvo je aktivnosti za koje se ne može sve propisati i koje impliciraju rizike koji su izvan standardnog područja djelovanja.

Williams, Smith i Young izdvajaju najznačajnija područja odgovornosti sa kojima se susreću rizik menadžeri u preduzećima:

- odgovornost nastala iz vlasništva i upotrebe zemljišta,- odgovornost zbog narušavanja javnog ili privatnog reda i mira,- odgovornost nastala proizvodnjom, prodajom ili distribucijom proizvoda ili usluga,- odgovornost nastala iz fiducijarnog odnosa,- profesionalna odgovornost- odgovornost nastala iz posredovanja i angažovanja poslovnih partnera.

Posebno treba naglasiti i posebna područja odgovornosti koja se ne mogu svrstati u prethodno navedene, kao što su: ugovorna odgovornost, odgovornost za ozljede na radu i autoodgovornost. Svaki ugovor koji preduzeće zaključi, pored osnovnog posla, može prouzrokovati dodatnu odgovornost za preduzeće.

4. Poglavlje

27

- EVALUACIJA RIZIKA -

Evaluacija rizika podrazumijeva ocjenu frekvencije i ozbiljnost potencijalnih gubitaka. Frekvencija potencijalnih gubitaka odnosi se na vjerovatnoću nastupanja gubitaka tokom određenog perioda, a ozbiljnost gubitka na intenzitet ili veličinu gubitka. Njihovom kombinacijom dobiva se prava mjera rizika pomoću koje se može napraviti razlika između rizika kojima je preduzeće ili pojedinac izložen.

KVANTIFIKACIJA RIZIKA POMOĆU STATISTIČKIH METODA

Rizik menadžeri evaluaciju rizika zasnivaju na predviđanju zasnovanom na iskustvima iz prošlosti. Koristeći iskustva iz prošlosti moguće je utvrditi vjerovatnoće nastanka gubitka kao i njegov intenzitet. U tome nam pomaže statistika sa svojim metodama koje se dijele na metode deskriptivne statistike i metode statističkog zaključivanja.

DESKRIPTIVNA STATISTIKA

Ona ima zadatak da mnoštvo podataka sredi i grupiše u statističke serije, a nakon toga te serije zamijeni sa jednom ili većim brojem deskriptivnih mjera koje će pružiti što više informacija o posmatranoj populaciji, tj osnovnom skupu .

U deskriptivne mjere spadaju:1. Mjere centralne tendencije, odnosno srednje vrijednosti pokazuju tendenciju grupisanja jedinica skupa oko jedne vrijednosti koja je karakteristična za cijeli skup. Postoji nekoliko mjera centralne tendencije, a najveći značaj ima aritmetička sredina ili prosjek. Aritmetička sredina osnovnog skupa se označava sa µ, dok se za uzorak koristi oznaka x („dopisati sebi iznad x crticu“!!). Kod negrupisanih podataka se javlja samo jednom, tj frekvencija javljanja im je jednaka 1. Za negrupisane podatke arit.sred.se izračunava dijeljenjem sume vrijednosti svih podataka sa njihovim brojem.

Grupisani podaci imaju različite frekvencije pa ih često nazivamo i rasporedima frekvencija, pa se arit.sred.utvrđuje tako što se sve vrijednosti obilježja uzimaju onoliko puta koliko se javljaju, pa se ona za grupisane podatke još naziva i ponderisana arit.sred.

Postoji i pozicione srednje vrijednosti čija vrijednost se utvrđuje na osnovu njihove pozicije u seriji. Pozicione srednje vrijednosti su medijana i modus.

Medijana je srednja vrijednost koja statističku seriju, uređenu po rastućem (opadajućem) redoslijedu, dijeli na dva jednaka dijela. Jedna polovina se odnosi na podatke čija je vrijednost manja (veća) ili jednaka medijani, a druga polovina na podatke čija je vrijednost veća (manja) ili jednaka medijani. Ako je broj podataka u seriji neparan, onda je medijana vrijednost podataka koji se nalazi u sredini serije. Ako je broj podataka paran, onda je medijana jednaka arit.sred.dva srednja člana serije.

Modus je srednja vrijednost koja se najčešće javlja u seriji, tj tipična vrijednost za seriju. To je vrijednost obilježja koje ima najveću frekvenciju. Modus je pokazatelj koncentracije podataka koji je posebno značajan kada se radi o velikim serijama jer omogućava lociranje područja sa najvećom koncentracijom. Statistička serija može imati više modusa.

28

Na osnovu srednjih vrijednosti nemamo potpunu informaciju o skupu podataka, jer različiti skupovi podataka mogu imati iste arit.sred. Zbog toga je potrebno uvtrditi i mjere disperzije.

Mjera disperzije koju je najjednostavnije izračunati je interval varijacije koji predstavlja razliku između najviše i najniže vrijednosti obilježja u seriji.

Da bi se eliminisao uticaj ekstremnih vrijednosti obilježja, umjesto intervala varijacije, kao pokazatelj varijacije koristi se interkvartilna razlika kod koe se eliminiše po jedna četvrtina podataka sa najvišim i najnižim vrijednostima obilježja.

Kao posebna mjera disperzije izdvaja se varijansa, tj prosječni kvadratno odstupanje pojedinih vrijednosti obilježja od njihove arit.sred.

Kvadratni korijen varijanse predstavlja najčešće korištenu mjeru disperzije koja se zove standardna devijacija.

Za poređenje stepena raspršenosti podataka između skupova se koristi relativna mjera raspršenosti, a to je koeficijent varijacije „V“. On predstavlja odnos između stan.devijacije i arit.sred.

kao posebna vrsta deskriptivnih mjera određenog skupa podataka izdvajaju se mjere oblika rasporeda: pokazatelji asimetrije i pokazatelji spljoštenosti.

STATISTIČKO ZAKLJUČIVANJE

Metod uzorka se primjenjuje u statističkim istraživanjima jer uveliko smanjuje troškove istraživanja, a primjenom odgovarajućih statističkih tehnika omogućava utvrđivanje zakonitosti sa veoma velikim stepenom pouzdanosti.

Postupak donošenja zaključaka o osobinama populacije zasnovan na posmatranju njenog jednog dijela (uzorka) nazivamo statističko zaključivanje. Obradom podataka dobivenih iz uzorka utvrđujemo deskriptivne mjere uzorka koje prestavljaju statistike uzorka. Na osnovu njih se primjenom metoda stat.zaključivanja mogu donijeti zaključci o parametrima populacije iz koje je uzet uzorak.

Kod statističkog ocjenjivanja na osnovu informacija iz uzorka ocjenjujemo vrijednost parametra populacije, dok kod testiranja statističkih hipoteza ispitujemo da li informacije iz uzorka podržavaju naš polazni stav o parametru ili osobini populacije.

Za donošenje pravog zaključka o populaciji neophodno je da uzorak koji posmatramo bude reprezentativan, što znači da njegova struktura mora odgovarati strukturi populacije. Veličina uzorka zavisi prije svega od stepena homogenosti jedinica populacije. Što je homogenost jedinica u pogledu dejstva posmatrane pojave u populaciji veća, to nam je potreban manji uzorak i obrnuto.

TEORIJA VJEROVATNOĆA

29

Vjerovatnoću događaja možemo definisati kao broj iz intervala od 0 do 1 koji pokazuje mjeru očekivanja da će se događaj desiti.

SLUČAJNA PROMJENLJIVA

Slučajna (aleatorna ili stohastička) promjenljiva predstavlja pravilo ili numeričku funkciju koja svakom ishodu statističkog eksperimenta pridružuje jedan realan broj. Obično se slučajna promjenljiva označava sa velikim slovima (npr X), a njene realizovane vrijednosti sa malim slovima (npr x1,x2..). Vjerovatnoće koje odgovaraju različitim realizacijama slučajne promjenljive čine zakon vjerovatnoće te slučajne promjenljive.

Razlikujemo dvije vrste slučajnih promjenljivih:prekidne (diskretne) i neprekidne (kontinuirane). U slučaju da slučajna promjenljiva može uzeti konačan broj ili prebrojivo mnogo vrijednosti u pitanju je prekidna slučajna promjenljiva (broj nezgoda, broj požara i sl).

Ako slučajna promjenljiva može da uzme bilo koju vrijednost iz jednog ili više intervala, odnosno kada je broj vrijednosti koje može da uzme slučajna promjenljiva beskonačan, u pitanju je neprekidna slučajna promjenljiva (vrijeme između dva uzastopna kvara na mašini).

Od posebnog su značaja distribucije vjerovatnoće tri slučajne promjenljive:- N – ukupan broj gubitaka nastalih u toki posmatrane godine,- Li – novčana vrijednost i-tog gubitka nastalog u toku godine i - T – novčana vrijednost ukupnih gubitaka nastalih u toku godine (T=L1+L2+....+Ln)

RASPOREDI VJEROVATNOĆE PREKIDNE SLUČAJNE PROMJENLJIVE

Kompleksa deskripcija prekidne slučajne promjenljive zahtieva da se specificiraju sve moguće vrijednosti u kojima se ona može javiti kao i vjerovatnoće javljanja svake vrijednosti i ovaj pregled predstavlja raspored (distribuciju) vjerovatnoće prekidne slučajne promjenljive.

On može biti prikazan tabelarno, grafički ili pomoću formule koja specificira vjerovatnoću koja se odnosi na svaku moguću vrijednost koju slučajna promjenljiva može imati.

Raspored vjerovatnoće prekidne slučajne promjenljive sadrži mnoštvo informacija koje se obično sintetiziraju u dva sumarna pokazatelja: očekivana vrijednost i varijansa.

Očekivana vrijednost prekidne slučajne promjenljive označava se sa E(X) i predstavlja matematičko očekivanje od X, a izračunava se kao suma proizvoda vrijednosti koje uzima slučajna promjenljiva i odgovarajućih vjerovatnoća.

Činjenica da realizovane vrijednosti slučajne promjenljive variraju iznad i ispod očekivane vrijednosti nameće potrebu za mjerenjem veličine ovih varijacija. To se postiže pomoću varijanse slučajne promjenljive (Var X) koja predstavlja ponderisani prosjek kvadrata odstupanja mogućih vrijednosti slučajne promjenljive od njene očekivane vrijednosti. Teorijski raspored vjerovatnoća (formula) treba da pokaže funkcionalnu povezanost između pojedinih vrijednosti slučajne promjenljive i njima odgovoarajućih vjerovatnoća.

30

Najjednostavniji raspored vjerovatnoće prekidne slučajne promjenljive je binomni raspored koji je zasnovan na tzv Bernoulli-jevom procesu. Ovdje se pretpostavlja se obilježja imaju samo dva modaliteta (uspjeh/neuspjeh). Binomni raspored vjerovatnoće omogućava da se izračuna vjerovatnoća nastupanja bilo kojeg broja gubitaka za poznat broj objekata izloženih riziku i vjerovatnoću nastupanja gubitka.

Poisson-ov raspored vjerovatnoće je pogodan za opsi događaja koji se veoma rijetko javljaju, tj događaja čija je vjerovatnoća javljanja veoma mala. Pomoću njega možemo da mjerimo broj nastalih gubitaka u jedinici vremena ili prostora.

RASPORED VJEROVATNOĆE NEPREKIDNE SLUČAJNE PROMJENLJIVE

Kod neprekidne slučajne promjenljive raspored vjerovatnoće ne može se predstaviti pomoću tabele jer nema smisla pridruživati beskonačno mnogo mogućih vrijednosti slučajne promjenljive odgovarajućim vjerovatnoćama. Zato se kod neprekidne slučajne promjenljive utvrđuje vjerovatnoća da slučajna promjenljiva uzme vrijednost iz nekog intervala. U tu svrhu posmatra se funkcija rasporeda vjerovatnoće čiji grafik kod neprekidne slučajne promjenljive postaje kriva. Najvažniji raspored vjerovatnoće neprekidne slučajne promjenljive je normalni ili Gauss-ov raspored i određen je sa očekivanom vrijednošću (aritmetičkom sredinom i varijanskom tj stan.devijacijom). On zauzima centralno mjesto u statističkoj analizi. Kriva funkcije normalnog rasporeda je simatrična, zvonastog je oblika i asimptotski se približava x osi.

ZAKON VELIKIH BROJEVA I CENTRALNA GRANIČNA TEOREMA

Teorijsku onovu za predviđanja i primjenu teorije vjerovatnoće u rizik menadžmentu prdstavlja Zakon velikih brojeva i Centralna granična teorema.Zakon velikih brojeva dokazuje dugoročnu stabilnost aritemtičke sredine slučajne promjenjive, odnosno da se vrijednost slučajne promjenjiv epribližava konačnoj očekivanoj vrijednosti poulacije kako se uzorkovanje ponavlja, tj., kako se broj ponavljanja eksperimenta povećava.Prema centralnoj graničnoj teoremi aritmetičke sredine uzorka su normalno raspoređene ako su uzorci dovoljno veliki.

EVALUACIJA RIZIKA U PREDUZEĆU

Rasporedi vjerovatnoće tri slučajne promjenljive, za koje su zainteresovani rizik menadžeri:

- ukupan broj gubitaka nastalih u toku posmatrane godine (N), - novčanu vrijednost i-tog gubitka nastalog u toku godine (Li),- novčana vrijednost ukupnih gubitaka nastalih u toku godine (T).

Prva se odnosi na učestalos gubitka, a druga na njegovu ozbiljnost. Njihovom kombinacijom (konvolucijom) dobiva se raspored vjerovatnoća novčanih vrijednosti ukupnih gubitaka u toku godine.

UTVRĐIVANJE OZBILJNOSTI POTENCIJALNIH GUBITAKA

31

Ono što predstavlja poseban problem prilikom evaluacije rizika je utvrđivanje ozbiljnosti potencijalnih gubitaka.

Određivanje ozbiljnosti gubitaka mora biti zasnovano na svim gubicima koji mogu da nastanu kao rezultat jednog događaja (npr krađe ili požara). Isti događaj može dovesti do gubitka kod dva ili više objekata izloženih riziku, tako da ukupni iznos gubitaka može biti veći od predviđenih direktnih i indirektnih posljedica.

Potrebno je uzeti u obzir i vremenski period u kojem je došlo do gubitka. Jasno je da je puno jednostavnije ukoliko je gubitak raspoređen tokom dužeg vremenskog perioda nego ako se on mora finansirati u vrlo kratkom vremenskom roku.

Najveći mogući gubitak predstavlja najveći iznos gubitka do kojeg može da dođe ako nastupi posmatrani slučaj (npr u slučaju da dođe do požara na objektu, objekat može biti u potpunosti uništen).

Ako je iznos najvećeg mogućeg gubitka jako veliki tako da preduzeće nema kapaciteta da ga namiri ako nastupi gubitak, onda se takvi rizici ne smiju zadržavati nego se mora razmišljati o osiguranju.Gubitak može biti parcijalan pa je potrebno utvrditi raspored vjerovatnoće za alternativne iznose gubitaka. Utvrđivanje ovog rasporeda može nekada biti kompleksnije nego utvrđivanje frekvencije gubitaka zbog jako velikog broja mogućih iznosa.

Najveći vjerovatni gubitak predstavlja najveći iznos gubitka koji se vjerovatno može očekivati. Rizik menadžeri smatraju da je vrlo mala vjerovatnoća da će gubitak biti veći od ovog iznosa, ali ne i da je to nemoguće. Logično je da požar nikada ne bi trebao uzrokovati fatalni gubitak u objektima koji imaju sistem protivpožarne zaštite, nego bi iznos najvećeg potencijalog gubitka zavisio od stepena zaštite.

PROBLEM ADEKVATNOSTI PODATAKA KOD EVALUACIJE RIZIKA U PREDUZEĆU

Kvantifikacijom rizika, rizik menadžeri obično stvaraju osnovu za donošenje odluke o tome da li da određene rizike zadrže ili da ih osiguraju. Rizik menadćžeri vrednuju alternative na bazi očekivanih troškova za slučaj zadržavanja rizika ili osiguranja. Njihovi proračuni zasnovani su na podacima o prošlim gubicima osiguravatelja.

Posmatrano iz aspekta pojedinog preduzeća, ono koristi teoriju vjerovatnoće za projekciju vlastitih gubitaka. Ovu projekciju preduzeće zasniva na vlastitim iskustvima što implicira da se ona može razlikovati od predviđanja osiguravatelja koja se zasnovana na posmatranju veće populacije.

Ukoliko dođe do značajnih razlika u predviđanjima do kojih dođe preduzeće u odnosu na predviđanja osiguravatelja, one mogu biti posljedica jednog od sljedeća dva razloga:

- iskustvo o prošlim gubicima preduzeća mogu se razlikovati od iskustava veće populacije na kojima su zasnovana predviđanja koja vrđe osiguravatelji,

- procjene gubitaka do kojih dođe preduzeće ili osiguravatelj mogu biti pogrešne.

Potrebno je naglasiti i da uslovi unutar preduzeća rijetko ostaju stabilni tokom vremena što govori o tome da podaci iz prošlosti mogu biti zastarjeli. Uvođenje novih proizvodnih procesa, novih sigurnosnih sistema, promjene u broju zaposlenih kao i promjene u stručnoj

32

osposobljenosti zaposlenih mogu imati značajan uticaj na broj nezgoda na radu i drugih gubitaka.

EVALUACIJA RIZIKA VEZANIH ZA FIZIČKU IMOVINU

Evaluacija identifikovanih rizika vezanih za fizičku imovinu zahtijeva nešto drugačiji pristup od onog koji je uobičajen kada se vrši knjigovodstvena evidencija fizičke imovine. Poznato je da se knjigovodstvena vrijednost fizičke imovine izražava kao razlika između nabavne cijene i amortizovane vrijednosti. Ona se u tom iznosu i evidentira u finansijskim izvještajima preduzeća.

Knjigovodstvena vrijednost fizičke imovine prvenstveno se koristi u poreske svrhe tako da u slučaju gubitka fizičke imovine poreski autoritet priznaju samo gubitak do iznosa neotpisane vrijednosti imovine.

Posmatrano iz perspektive rizik menadžmenta, cilj evaluacije rizika je da se utvrdi ekonomsko opterećenje koje posljedice eventualnog nepoželjnog događaja ostvavljaju vlasnicima preduzeća. Zato se i izbor metode po kojoj će se vršiti evaluacija rizika zasniva na njenoj prikladnosti za zadovoljenje navedenog osnovnog cilja evaluacije.

Izbor metode evaluacije zavisi od toga da li se u slučaju da dođe do oštećenja fizičke imovine ista namjerava ili ne namjerava popraviti, odnosno zamijeniti.

Ako se imovina namjerava popraviti ili zamijeniti onda je evaluacija rizika zasnovana na troškovima popravke ili zamjene.

Ako se ne planira popravka ili zamjena imovine, onda je evaluacija zasnovana na sadašnjoj vrijednosti budućih prihoda od imovine.

Tako se mogu izdvojiti četiri osnovne metode koje se koriste za evaluaciju bez obzira da li je u pitanju imovina preduzeća ili imovina pojedinca:

- evaluacija zasnovana na tržišnoj vrijednosti,- evaluacija zasnovana na troškovima zamjene za novu imovinu,- evaluacija zasnovana na troškovima zamjene korigovanim za zastarjelost fizičke

imovine,- evaluacija u slučaju kada se ne planira popravka ili zamjena fizičke imovine.

Tržišna vrijednost imovine u datom trenutku predstavlja iznos po kojem je dobro obaviješteni prodavac spreman prodati, odnosno iznos koji je dobro obaviješteni kupac spreman platiti za posmatranu imovinu. Kada je riječ o imovini preduzeća, onda se tržišna vrijednost može zasnovati na cijeni po kojoj se sličnom imovinom trgovalo u posljednje vrijeme, pod uslovom da se može doći do tog podatka. Ako je riječ o imovini pojedinca, onda treba uzeti u obzir i činjenicu da utvrđivanje njene tržišne vrijednosti često ne može biti zasnovano na prosječnim cijenama kao što je slučaj kod imovine preduzeća.

U slučaju da se, ako dođe do oštećenja posmatrane imovine ista planira zamijeniti sa potpuno novom, evaluacija rizika zasnovana je na troškovima nabavke potpuno nove imovine koja ne mora biti potpuno ista, ali treba da ima iste karakteristike kao i postojeća . Nedostatak ovog načina evaluacije je u tome što procijenjeni iznos može biti veći od tržišne vrijednosti imovine što u slučaju osiguranja može dovesti do prevare jer bi osiguranik tako mogao

33

ostvariti korist i namjerno izazvati štetu. Prednost ovog načina evaluacije je u manjem uticaju subjektivnih faktora procjene kao i u činjenici da su oštećenja imovine najčešće parcijalna. Popravka parcijalnih oštećenja imovine podrazumijeva ugradnju novih dijelova bez obzira na to koliko je imovina već bila korištena.

Evaluacija zasnovana na troškovima zamjene korigovanim za zastarjelost fizičke imovine podrazumijeva da se troškovi zamjene umanje za amortizovanu vrijednost imovine i/ili za ekonomsku zastarjelost. Prema ovom pristupu evaluaciji nova imovina ima veću vrijednost u poslovanju od stare. Kao posebna poteškoća kod primjene ove metode javlja se izražena uloga subjektivnog faktora kod utvrđivanja iznosa amortizovane vrijednosti i/ili ekonomske zastarjelosti imovine. Amortizovana vrijednost predstavlja iznos fizičkog smanjenja vrijednosti imovine kao posljedice vremena ili korištenja. Ekonomska zastarjelost je iznos smanjenja vrijednosti imovine zbog promjena u modi i dizajnu.

U određenim okolnostima, ne planira se popravka ili zamjena fizičke imovine nakon njenog oštećenja. Nekada se radi o unikatnom predmetu koji jednostavno ne može biti zamijenjen. U takvim slučajevima se ekonomsko opterećenje koje posljedice eventualnog nepoželjnog događaja ostavljaju vlasnicima preduzeća utvrđuje evaluacijom sadašnje vrijednosti budućih prihoda od fizičke imovine.

Prilikom primjene prethodno navedenih metoda evaluacije rizika treba uzeti u obzir i indirektne troškove, odnosno posljedice privremenog prekida u obavljanju poslovnih aktivnosti zbog oštećenja imovine, kao i druge troškove koji su vezani za obezbjeđenje izvora finansiranja za eventualnu zamjenu oštećene imovine. Nekada zbog gubitka jednog dijela imovine dolazi do promjena u okruženju tako da preostala imovina gubi svoju vrijednost. Ako oštećeni vitalni dio kod mašine ne može biti popravljen niti zamijenjen, vrijednost ostalih dijelova mašine može biti svedena na nulu.

Smanjenje neto zarade preduzeća za vrijeme dok se oštećena imovina popravi ili zamijeni, može da dođe ili zbog smanjenja prihoda ili zbog povećanja troškova poslovanja. Smanjenje prihoda, kao posljedica oštećenja fizičke imovine, može biti rezultat: gubitka rente, prekida u poslovnim aktivnostima preduzeća i ugrožavanja poslovanja važnijih dobavljača i kupaca. U slučaju da dođe do oštećenja iznajmljene imovine zakupoprimac može biti oslobođen plaćanja zakupnine za vrijeme perioda dok se imovina ne popravi ili zamijeni. Ovi odnosi su obično regulisani ugovorom o zakupu i ne bi se trebali zanemariti prilikom evaluacije rizika. Oštećenje imovine može prouzrokovati i prekid ili smanjenje obima poslovanja zavisno do vrste djelatnosti i vrste oštećenja imovine.

EVALUACIJA RIZIKA VEZANIH ZA FINANSIJSKU IMOVINU

Rizik ulaganja, odnosno rizike vezane za finansijsku imovinu možemo definisati kao mogućnost da će ostvareni prinos od ulganja odstupati od očekivanog.

Što je veće odstupanje to je veći i rizik ulaganja. Kao apsolutna mjera rizika ulaganja koristi se standardna devijacija koja predstavlja kvadratni korijen od srednjeg kvadratnog odstupanja ostvarene stope prinosa od očekivane.Koeficijent varijacije za određeni oblik ulaganja predstavlja odnos između standardne devijacije i očekivane stope prinosa. Oblik ulaganja koji ima veći koeficijent varijacije ima i veći rizik ulaganja. Za izračunavanje standardne devijacije i koeficijenta varijacije za pojedini oblik ulaganja koriste se podaci o ostvarenim prinosima u ranijim godinama.

34

VaR KONCEPT U EVALUACIJI RIZIKA VEZANIH ZA FINANSIJSKU IMOVINU

VaR koncept u evaluaciji rizika finansijske imovine svodi se na utvrđivanje rizične vrijednosti ili vrijednosti izložene riziku (VaR), odnosno na utvrđivanje koliko vrijednosti imovine može pasti pri datoj vjerovatnoći i u datom vremenskom periodu.

Prema VaR metodologiji za kalkulaciju se koriste podaci iz prošlosti ili simulacija. VaR predstavlja veoma pogodnu „sažetu“ mjeru rizika koja ima jasnu interpretaciju i koja je jednostavna za razumijevanje.

VaR predstavlja donju granicu vjerovatnih vrijednosti prinosa (gubitaka) pri nivou značajnosti koji izabere rizik menadžer. Za utvrđeni raspored vjerovatnoća prinosa i izabrani nivo značajnosti, donja granica ovog rasporeda predstavlja najgori rezultat, odnosno VaR. Obično se nivo značajnosti postavlja u rasponu između 0,01 i 0,05. Za VaR se uobičajeno kaže da ima prednost nad ostalim mjerama rizika u tome što „gleda naprijed“ uz oslanjanje na standardnu devijaciju.

BETA KOEFICIJENT

Rizik pojedinog oblika ulaganja se sastoji od diverzificiranog (nesistematskog) i nediverzificiranog (sistematskog ili tržišnog) rizika. Diverzificirani rizik može se izbjeći diverzifikacijom, tj kombinovanjem različitih oblika ulaganja. Nediverzificirani rizik povezan je sa promjenama na tržištu kao cjelini i ne može se izbjeći diverzifikacijom. Zato je za donosioca odluke posebno važna mjera nediverzificiranog ili tržišnog rizika koja je u finansijskom menadžmentu poznata pod nazivom beta.

Beta pokazuje osjetljivost prinosa pojedinog oblika ulaganja na promjene prosječnog prinosa tog oblika ulaganja na cijelom tržištu.

Beta je nagib, tj koeficijent pravca karakteristične linije finansijske imovine.

Beta je jednaka količniku kovarijanse prinosa pojedinačne imovine sa tržišnim stopama prinosa i varijanse tržišnih stopa prinosa.Za betu jednaku 1 dodatni prinos na pojedino ulaganje mijenja se proporcionalno sa dodatnim prinosima za cijelo tržište, odnosno oblik ulaganja ima isti nediverzificirani rizik kao i cijelo tržište. Pozitivan ili negativan znak koji prethodi beta koeficijentu pokazuje da li se prinos imovine mijenja u istom smjeru kao tržište (pozitivna beta) ili u suprotnom smjeru (negativna beta).Beta za portfolio finansijske imovine je ponderisani prosjek beta koeficijenata pojedinačne finansijske imovine koja je u sastavu portfolija.

Dobitnik Nobelove nagrade William Sharp je 60-tih godina prošlog vijeka razvio model koji rkosti betu za formalnu povezivanje rizika i prinosa. Model za određivanje cijene finansijske imovine – CAPM objašnjava ponašanje cijene pojedinog oblika ulaganja i predstavlja mehanizam pomoću kojeg donosilac odluke može ocijeniti uticaj posmatranog oblika ulaganja na rizik i prinos za cijeli portfolio. Primjena ovog modela zahtijeva stroge pretpostavke, odnosno uređeno tržište kapitala u kojem su svi investitori dobro informisani, ne postoje ograničenja u pogledu ulaganja i nijedan investitor nema značajnog uticaja na cijenu pojedinog oblika ulaganja.

35

Pored CAPM, postoji i tzv model arbitražne teorije cijena – APT koji predstavlja još generalniji pristup. Za razliku od CAPM koji u sebi spaja sve makroekonomske rizike, kao što je prinos na tržišni portfolio, APT prihvata različite izvore rizika.

EVALUACIJA RIZIKA VEZANIH ZA LJUDSKE RESURSE

Kao i kod pojedinca, tako i preduzeće mora voditi računa o ličnim rizicima kojima su izloženi zaposlenici jer i ono može da snosi posljedice smrti, bolesti, gubitka radne sposbnosti ili penzionisanja svojih zaposlenika. Poseban problem predstavlja evaluacija ličnih rizika, a postoje četiri osnovne kategorije: rizik prerane smrti, rizik nedovoljnih prihoda tokom starosti, rizik lošeg zdravstvenog stanja i rizik nezaposlenosti.

Rizik prerane smrti svodi se ne utvrđivanje vjerovatnoće smrti i finansijskih posljedica koje smrt pojedinca može da ostavi na zavisne članove porodice, odnosno na preduzeće. Pojam prerane smrit odnosi se na smrt ključnog lica u porodici, odnosno u preduzeću, koje je ostavilo neizmirene finansijske obaveze kako prema drugima tako i prema zavisnim članovima vlastite porodice, odnosno preduzeća, čime oni gube finansijsku sigurnost.

Kada je riječ o obziljnosti gubitka, rizik prerane smrti implicira četiri vrste troškova (Rejda):

1.) vrijednost ljudskog života zasnovanu na sposobnosti zarađivanja,2.) dodatne troškove liječenja, sahrane, ostavinske rasprave,3.) opadanja životnog standarda,4.) troškovi koji se ne mogu finansijski izraziti kao što su emocionalno stradanje ili

prestanak brige za djecom i njihovim pravilnim odgajanjem.

Frekvencija i ozbiljnost rizika nedovoljnih prihoda za vrijeme starosti, tj rizika dugovječnosti kreće se suprotno riziku prerane smrti. Zaštita od ovih rizika obezbjeđuje se akumuliranjem sredstava za vrijeme kada se radom ostvaruju prihodi u svrhu pokrića nedostatka sredstava u poznijim godinama života. Pri tome se javlja i problem da li će akumulirana sredstva biti dovoljna za obezbjeđenje željenog životnog standarda, tj za pokriće potreba do kraja života.

Kada je riječ o frekvenciji gubitaka vezanih za rizike lošeg zdravstvenog stanja, njeno utvrđivanje je jako kompleksno. Pojedinac je izložen ložem zdravstvenom stanju više puta za vrijeme života. Period lošeg zdravstevog stanja može trajati od nekoliko dana do nekoliko godina, a moguća je i trajna nesposobnost za rad. Zato se kod utvrđivanja frekvencija uzimaju u obizr različiti parametri (učestalost obolijevanja, broj dana bolovanja, uzroci bolesti, broj posjeta ljekaru i sl).

Pitanje nezaposlenosti vezano je za odnosi između poslodavca i zaposlenika, a rizik nezaposlenosti odnise se na nemogućnost pronalaženja zaspolenja od strane pojedinca koji je radno sposoban i želi da bude zaposlen. Kao posljedica toga pojedinac gubi mogućnost zarađivanja. Evaluacija rizika nezaposlenosti može se zasnivati na stopi nezaposlenosti koja je objavljuje od nacionalnog do lokalnog nivoa za različite kategorije radno sposobnog stanovništva.

Ozbiljnost gubitaka u slučaju ličnih rizika kojima su izloženi pojedinci zavisi od mnoštva faktora i u konačnici stvar je subjektivnog stava prema ovom problemu. Postoje određeni

36

koncepti koji mogu pomoći kod utvrđivanja finansijskih posljedica gubitka, a koji su zasnovani na specifičnostima posmatranog perioda. To se odnosi na:

- koncept vrijednosti ljudskog života,- koncept analize potreba i- koncept analize kapitala.

KONCEPT VRIJEDNOSTI LJUDSKOG ŽIVOTA

Ideja koncepta vrijednosti ljudskog života ima korijene u Starom vijeku kod određivanja obaveze prema porodici lica ubijenog od strane trećeg lica. Osnovni problem kod ovog koncepta je što je vrijednost ljudskog života jedinstvena i teško joj se može pripisati neka ekonomska vrijednost za razliku od imovine čija se cijena može odrediti na tržištu.

Vrijednost ljudskog života je sadašnja vrijednost buduće neto zarade koju bi pojedinac ostvario umanjena za troškove njegovr egzistencije kao što su ishrana, odijevanje, stanovanje i sl. Iz aspekta preduzeća, vrijednost ljudskog života zaposlenog predstavlja sadašnju vrijednost neto usluga koje bi on pružio preduzeću. Dakle, vrijednost ljudskog života određena je koristima koje lice pruža drugima.

Najveći doprinos razvoju ovog koncepta dao je S.S. Huebner koji, razdvajajući imovinu pojedinca na ostvarenu i potencijalnu koja predstavlja njegovu sposobnost zarađivanja za druge, ističe kvalitativne i kvantitativne dimenzije vrijednosti ljudskog života.

Kvalitativne dimenzije čija je vrijednost inkorporirana u licu, odnose se na: etičko ponašanje, zdravstveno stanje, volju za radom, volju za investiranjem, kreativnost i sposobnost rasuđivanja.

Kvantitativno se vrijednost ljudskog života može izraziti kao sadašnja vrijednost projicirane buduće zarade. Pri upotrebi ovog koncepta Huebner upozorava na sljedeće:

- vrijednost ljudskog života mora biti pažljivo ocijenjena i kapitalizirana,- vrijednost lj.ž. reba posmatrati kao stvaraoca imovinskih vrijednosti,- porodica ili preduzeće predstavljaju ekonomske jedinice organizovane kroz vrijednosti

ljudskih života njihovih članova,- vrijednost lj.ž. i njena zaštita predstavlja osnovnu ekonomsku vezu sadašnjosti i

narednih generacija,- u pogledu vrijednosti lj-ž. Vezane za određene imovinske vrijednosti, naučni principi

poslovnog upravljanja korišteni u vezi sa imovinskim vrijednostima trebaju se koristiti i kod vrijednosti ljudskog života.

Korištenje ovog koncepta za evaluaciju ličnih rizika stvara i niz poteškoća. Prije svega, pri utvrđivanju vrijednosti ljudskog života posebna pažnja mora se posvetiti činjenici da zarada od 1KM danas ima veću vrijednost od 1KM nakon jedne, dvije ili više godina.

Ključni parametri za utvrđivanje vrijednosti ljudskog života su:- prosječni godišnji prihod pojedinca, (neophodno je uzeti u obzir i očekivane

promjene do kojih će doći u toku njegovog radnog vijeka, kao npr promaknuće, pokretanje dodatnih poslova i sl);

37

- godišnji lični troškovi pojedinaca, (ovdje se uzimaju u obzir samo oni troškovi koji su direktno vezani za pojedinca, kao što su ishrana, smještaj, odijevanje, edukacija, lične poreske obaveze, lične premije osiguranja i sl);

- broj godina do prestanka privređivanja (do odlaska u penziju), (obično se procjenjuje na osnovu važećih zakonskih propisa o penzijskom osiguranju, tj zakonskim propisima predviđa se starosna dob za odlazak u penziju kao i potrebni radni staž za eventualno ranije penzionisanje);

- diskontna stopa ( koristi se kod diskontovanja razlike između godišnjih prihoda i godišnjih troškova i treba biti izabrana u skladu sa realnim tržišnim kamatnim stopama).

KONCEPT ANALIZE POTREBA

Ovaj koncept zahtijeva identifikaciju i vrijednosno iskazivanje svih potreba koje će postojati u slučaju da nastupi gubitak i njihovo umanjivanje za druga finansijska sredstva koja stoje na raspolaganju (štednja, različiti programi socijalnog osiguranja, postojeće police životnog osiguranja, angažovanje drugog radnika na obavljaju poslovnih zadataka i sl). Iznos koji se dobiva nakon oduzimanja raspoloživih sredstava predstavlja potrebe koje nisu zadovoljene. Koncept analize potreba orijentisan je na raspodjelu prihoda čime se omogućava predviđanje i nekih posebnih izdataka koji se javljaju kao posljedica gubitka pojedinca.

Iznos potreba zavisi od tipa porodice i broja zavisnih lica, tj radne funkcije koju je lice imalo u preduzeću. Prilikom analize može s izdvojiti nekoliko vrsta potreba koje uzrokuju specifične troškove. Prva vrsta potreba odnose se na tzv troškove raščičćavanja koji obuhvataju sve troškove prouzrokovane smrću lica kao što su troškovi sahrane ili dodatni medicinski troškovi koji nisu pokriveni zdravstvenim osiguranjem.Sljedeći troškovi odnose se na prilagođavanje zavisnih lica nakon smrti ključnog lica kako ne bi došlo do pada životnog standarda. Ako postoji maloljetna zavisna lica, onda je potrebno predvidjeti sredstva za pokriće njihovog oodgajanja i školovanja. Neke porodice mogu imati i neke posebne potrebe kao što je npr otplata kredita koja može značajno da utiče na mjesečni iznos potrebnih sredstava.

Kod analize potreba kalkulacija se vrši tako da se omogući održavanje željenog životnog standarda članova porodica, tj kontinuitet u obavljanju poslovnih aktivnosti. Tri osnovna elementa kalkulacije su:

- gotovinske potrebe, (odnose se na troškove raščišćavanja izazvane smrću pojedinca kao što su medicinski troškovi koji nisu pokriveni zdravstnevim osiguranjem i troškovima organizovanja sprovoda);

- potrebe za kontinuiranim prihodima (odnose se na period prilagođavanja kada se nastoji održati željeni životni standard);

- specijalne potrebe (odnose se na neke posebne zahtjeve koji se postavljaju pred zavisne članove porodice.

Iznos koji se dobije sabiranjem prethodn tri kategorije potreba neophodno je korigovati za trenutno raspoloživa sredstva. To se odnosi se štednju, postojeće police životnog osiguranja, programe socijalnog osiguranja i druga sredstva koja članovima porodice stoje na raspolaganju u slučaju smrti voditelja porodice.

KONCEPT ANALIZE KAPITALA

38

Za utvrđivanje potrebnog iznosa može se koristiti i koncept analize kapitala. Ovaj koncept je usmjeren na utvrđivanje visine kapitala koji je potreban za obezbjeđenje prihoda koji zavisnim licima mogu pokriti finansijske gubitke usljed smirti ključnog lica. U tu svrhu potrebno je izvršiti analizu cjelokupne imovine i obaveza kako bi se utvrdila imovina koja obezbjeđuje prihod, a nakon toga se visina tog prihoda poredi sa trenutnom finansijskom situacijom radi utvrđivanja visine dodatnog kapitala koji se mora obezbijediti radi povećanja prihoda na željeni nivo.

5. Poglavlje

METODE ZA UPRAVLJANJE RIZICIMA

39

Osnovna klasifikacija metoda za upravljanje rizicima je na metode kontrole rizika i metode finansiranja rizika. Obično se za upravljanje rizicima bira jedna ili kombinacija više metoda. Da bi se izabrala adekvatna metoda za upravljanje rizicima, neophodno je prije svega poznavati karakteristike svake od mogućih metoda.

METODE KONTROLE RIZIKA

Osnovni zadatak metoda kontrole rizika je da se reducira broj gubitaka (smanjuje se frekvencija gubitaka) i da se smanji iznos gubitka kada se neželjeni događaj desi (smanjuje se ozbiljnost gubitka), odnosno da se smanji stepen izloženosti riziku. Metode koje se u tu svrhu koriste zasnovane su na određenim postupcima koji mogu biti veoma jednostavni i jeftini, ali mogu biti i veoma složeni i skupi.

Kontrola rizika uključuje strategije, procese, tehnike i alate kojima se nastoji izbjeći, spriječiti, umanjiti ili kontrolisati frekvencija i/ili ozbiljnost gubitka i drugih neželjenih efekata rizika. Kontrola rizika uključuje i metode kojima je cilj unaprijediti razumijevanje ili svjesnost pojedinca ili preduzeća svih aktivnosti koje utiču na rizik. Upotreba metoda kontrole rizika bazira se na kriteriju koji se primjenjuje na skoro svim područjima menadžerskih aktivnosti, a to je odnos između koristi i troškova.

Metode finansiranja rizika, kao što je osiguranje, koriste se da obezbijede resurse za naknadu gubitka. Pozitivni efekti kontrole rizika na troškove finansiranja rizika obično ne zavise od posebne metode finansiranja rizika koja se koristi. Ako su gubici spriječeni, korist je očigledna – gubici se ne dešavaju pa nije potrebno ni finansiranje gubitka.

Dizajniranje metoda kontrole rizika orijentisanih prema indirektnim gubicima može biti posebno problematično. Ako smo identifikovali rizik požara, na osnovu evaluacije mogu se kao sredstva za kontrolu rizika koristiti detektori dima i aparati za automatsko gašenje požara. Ukoliko je uz to još kupljena i polica osiguranja od požara, kao mjera finansiranja rizika, čini se da je rizik menadžmenta program kompletiran.

Osnovne metode kontrole rizika su:

1. IZBJEGAVANJE RIZIKA

Najjednostavnija metoda kontrole određenog rizika je izbjegavanje imovine, lica, ili aktivnosti koje može dovesti do gubitka. Ovo se može učiniti na dva načina:

- odbijanjem preuzimanja rizika (proaktivno izbjegavanje),- napuštanje ranije preuzetog objekta izloženog gubitku (napuštanje).

Primjer proaktivnog izbjegavanja rizika susrećemo kod uvođenja novog proizvoda. Ukoliko novi proizvod može prouzrokovati značajne štete prilikom upotrebe ili distribucije, postavlja se pitanje na koji način se mogu pokriti rizici odgovornosti za proizvode.

Za izbjegavanje kroz napuštanje može se reći da nije tako uobičajeno kao proaktivno izbjegavanje. Ako je preduzeće već krenulo sa proizvodnjom proizvoda i na osnovu izvještaja sa tržišta uočeno je da se kupci žale na efekte njegove primjene ili efekte primjene određenih karakteristika proizvoda, preduzeće može odustati od nastavka proizvodnje ili može izvršiti određene modifikacije na proizvodu.

40

Izbjegavanjem se može djelotvorno manipulisati rizikom. Izbjegavanjem rizika, organizacija zna da neće doživjeti potencijali gubitak ili nesigurnost koju rizik može generisati. Ona takođe gubi i koristi koje se mogu ostvariti od poslovnog poduhvata vezanog za predmetni rizik. Iz tog razloga se izbjegavanje često čini neprihvatljivom opcijom.

Postoje i okolnosti u kojima izbjegavanje jednostavno nije moguće. Što je rizik šire definisan (npr šteta na imovini), veća je vjerovatnoća da će se desiti neželjeni slučaj. Tako npr jedini način da organizacija izbjegne štetu na imovini je da proda svu svoju fizičku imovinu.

Izbjegavanjem rizika se vjerovatnoća gubitka, koji bi se mogao dogoditi na objektima izloženim riziku, svodi na nulu. Ako vjerovatnoća gubitka nije jednaka nuli, rizik nije izbjegnut.

2. PREVENCIJA

Prevencija podrazumijeva preduzimanje preventivnih aktivnosti radi smanjenja frekvencije nastanka potencijalnog gubitka, odnosno njegovog potpunog eliminisanja. U tu svrhu nastoji se prekinuti lanac događaja koji vode do gubitka.

Preventivne aktivnosti sprovode se djelovanjem na hazard, na okruženje u kojem hazard egzistira i na interakciju između hazarda i okruženja. Djelovanje treba da bude usmjereno u cilju njihove modifikacije, a mjere koje se preduzimaju zavise od vrste hazarda, okruženja, tj interakcije.

3. REDUKCIJA

Redukcija kao mjera kontrole rizika dizajnirana je da bi se reducirala potencijalna ozbiljnost gubitka. Ona se sprovodi aktivnostima tehničke zaštite i dislokacije objekta izloženog riziku. Aktivnosti redukcije su mjere koje djeluju nakon što se desi neželjeni događaj. Iako takve mjere mogu biti planirane prije bilo kakvog gubitka, njihova funkcija ili svrha je minimizirati gubitak koji se desi.

Za razliku od preventivnih aktivnosti koje su usmjerene na hazarde, okruženje i njihovu međusobnu interakciju, aktivnosti redukcije su fokusirane na rezultate tih interakcija između hazarda i okruženja kao i na posljedice tih rezultata. Npr.,radnik pretrpi ozbiljne opekotine na rukama i nogama. Obezbjeđenje da ovaj radnik bude brzo poslan u centar za tretman opekotina sa odgovarajućom njegov je mjera redukcije gubitka.

Jedno od često korištenih mjera redukcije gubitka je spašavanje. Rijetke su situacije u kojimaće gubitak biti totalan, pa rizik menadžer može minimizirati gubitak kroz spašavanje imovine. Još jedna tehnika redukcije gubitka poznata je pod nazivom subrogacija. Kada osiguravajuće društvo plati naknadu po zahtjevu vlasnika police, može postojati mogućnosz da osiguravatelj traži naknadu od neoprezne treće strane u postupku. Nakon što je osiguravatelj platio po zahtjevu, pravo naplate od neoprezne treće strane prenosi se sa osiguranika na osiguravatelja. Subrogacija je vrsta alata za upravljanje alata za upravljanje sudskim sporom. Upravljenje sudskim sporovima sastoji se od skupa taktika i strategija koje teže kontroli i redukciji uticaja sudskog spora koji se javlja zbog gubitka koji se desio.

Redukcija gubitka umanjuje posljedice neželjenog događaja kroz kontrolu događaja kad se desi kontrolišući neposredni rezultat događaja ili kontrolišući dugoročne posljedice događaja.

41

Integrisani pristup redukciji gubitka je izrada plana za katastrofu ili nepredviđenu situaciju. Plan za katastrofu je mjera kojom preduzeće treba da identifikuje moguće krize ili katastrofe i razvije planove za suočavanje sa takvim događajima. Planiranje za slučaj katastrofe obično uključuje prilično opširan proces istraživanja i vrednovanja koji na kraju donosi plan za nepredviđenu situaciju koji se može upotrijebiti u slučaju katastrofe.

Postoje i određene preventivne aktivnosti koje preduzimaju vlade, a koje su sastavni dio programa kontrole rizika katastfore. One mogu biti grupisane u tri kategorije:

- ograničenje korištenja zemljišta,- propisi o gradnji i- planiranje katastrofe.

Planiranje katastrofe je ključ ublažavanja gubitka. Ispravno planiranje katastrofe obuhvata zajednički poduhvat javnog i privatnog sektora, sa vladom koja uspostavlja opšti okvir za plan.

Preduzeća ne mogu spriječiti sve štetne događaje, pa je potrebo da razmotre određene korake kojima bi se ublažio dalji razvoj gubitka. Tipična katastrofalna situacija zahtijeva dublji i širi pristup ublažavanju gubitka, ili tzv.upravljanje krizom. To je proces identifikovanja onih situacija koje konstituišu krizu, nudeći organizovani odgovor i na kraju je rješavajući.

Pristup ukupnom procesu upravljanja krizom treba biti zasnovan na:- angažovanju podesnih zaposlenika da razmotre obim mogućih kriza kojima bi

preduzeće moglo biti podložno,- razvijanju odgovora za svaku identifikovanu krizu, uključujući glavni plan koji je

jasan i poznat svim relevantnim zaposlenicima,- dodjeljivanju jasne odgovornosti vezane za oporavak pojedincima kroz cijelo

preduzeće,- podržavanju od strane top menadžmenta, a najbolje direktno od generalnog direktora,- dobrom informisanju zaposlenika, potrošača, ostalih interesnih grupa i javnosti

iskrenim i otvorenim dijeljenjem prirode poteškoće i onoga što preduzeće čini u vezi sa njom.

4. DUPLIKACIJA

Duplikacija može biti posmatrana kao specijalan slučaj redukcije gubitka. Ona podrazumijeva duplikaciju postojeće imovine imovinom koja se ne koristi osim ako se nešto dogodi originalnoj imovini. Primjer primjene ovog koncepta su rezervni dijelovi ili dupliranje opreme. Duplikacija se često koristi u slučajevima u kojima usljed neželjenog događaja gubitak značajnije prelazi direktne štete na imovini. U takvim slučajevima, duplikacija umanjuje iznos gubitka reducirajući ili eliminišući indirektni gubitak. Duplikacija često ima dvije uloge, prevenciju gubitka i redukciju gubitka.

5. SEPARACIJA

Separacija je tehnika koja objekte izložene gubitku izoluje jedne od drugih umjesto da ih ostavlja podložne uticaju jednog istog događaja. Protivpožarni zidovi unutar zgrade su primjer separacije. Podjelom unutrašnjeg prostora zgrade na određeni broj dijelova odvojenih

42

materijalima otpornim na vatru ograničava se šteta na samo jedan dio ako dođe do požara. Drugi primjer separacije je pravilo koje zahtijeva da zaposlenici u trgovini na malo premjeste akumuliranu gotovinu iznad propisanog iznosa iz registar-kasa na sigurnije mjesto.

Primjer separacije je i čuvanje vozila preduzeća na različitim lokacijama umjesto na samo jednom mjestu. Motiv koji stoji iza separacije je redukcija bilo koje zavisnosti između objekata izloženih gubitku smanjenjem vjerovatnoće da bi samo jedan događaj mogao pogoditi sve njih.

Separacija ne smanjuje nužno vjerovatnoću gubitka na jednom izloženom objektu, već teži redukciji vjerovatnoće katastrofalnog gubitka.

Separacija i duplikacija često idu zajedno. Držanje istih tipova zaliha u dva različita skladišta je primjer i separacije i duplikacije. Obično, istovremeno poslovanje nekoliko identičnih skladišta isključivo u svrhu kontrole rizika nije uvijek opravdano iz aspekta troškova.

Dosta slična separaciji i duplikaciji je tehnika kontrole rizika poznata kao diverzifikacija. Diverzifikacija se obično koristi u upravljanju špekulativnim rizicima, odnosno rizicima sa mogućnošću dobitka ili gubitka. Može se definisati kao tehnika kontrole rizika koja izloženost gubitku raspoređuje na različite kategorije rizika.

6. TRANSFER RIZIKA U SVRHU KONTROLE RIZIKA

Transfer rizika u svrhu kontrole može biti izvšen na dva načina.

U prvom slučaju, imovina ili aktivnosti odgovorna za rizik može biti transferisana na neko drugo lice ili grupu lica. Npr.,preduzeće koje prodaje jednu od svojih zgrada prenosi rizike povezane sa vlasništvom zgrade na novog vlasnika.

U drugom slučaju, rizik, ali ne i imovina ili aktivnosti, mogu biti preneseni, obično ugovornim sporazumom. Npr.,ugovorom o zakupu može se prenijeti na vlasnika odgovornost zakupoprimca za nemarnu štetu nanesenu na vlasnikovoj imovini. Trgovac na malo može preuzeti odgovornost za bilo koju štetu na proizvodima koja se desi nakon što proizvodi napuste pogone proizvođača pa čak i da je prodavač odgovoran. Ugovori koji implementiraju takve transfere poznati su kao ugovori koji oslobađaju od odgovornosti. Pri transferu rizika, strana koja prihvata rizik oslobađa stranu koja transferiše rizik od odgovornosti. Izloženost strane koja prenosi rizik je eliminisana. Ovi ugovori, ako ih podržavaju sudovi, primjeri su transfera rizika u svrhu kontrole.

Transferi u svrhu kontrole rizika uključuju samo stranu koja prenosi rizik i stranu koja prihvata rizik. Transferi u svrhu finansiranja rizika, međutim. Mogu uključiti i treće strane. Strana koja prihvata rizik ne može osloboditi stranu koja prenosi rizik bilo kakve odgovornosti koju ova druga može imati prema trećim stranama zato što te druge strane nisu dio sporazuma.

7. UPRAVLJANJE INFORMACIJAMA

Upravljanje informacijama može poslužiti kao tehnika za kontrolu rizika, jer informacije koje obezbijedi sektor upravljanja rizicima u preduzeću mogu imati važnu ulogu u reduciranju

43

neizvjesnosti, odnosno mogućih gubitaka. Ovakve informacije opisuju efikasnost poduzetih aktivnosti kontrole i planirane buduće aktivnosti sektora. Bolje informisanost kod vlasnika preduzeća povećava njihovu sigurnost da menadžment preduzeća nije i neće preduzeti akcije koje se protive njihovim interesima.

METODE FINANSIRANJA RIZIKA

Uprkos svim preduzetim mjerama kontrole rizika, neki gubici će se ipak desiti. U tu svrhu preduzeće ili pojedinac se moraju na adekvatan način pripremiti za finansiranje gubitaka koji nastupe. Finansiranje rizika je pasivna aktivnost jer se finansiranje rizika vrši samo ako se gubitak desi.

Metode finansiranja rizika se u najgrubljoj klasifikaciji mogu diferencirati na zadržavanje (retencija) rizika i transfer rizika. Treba razlikovati transfer rizika putem osiguranja i transfer rizika putem metode koje nisu zasnovane na osiguranju.

Zadržavanje rizika predstavlja proces u kojem preduzeće ili pojedinac kojem se desi gubitak samostalno snosi direktne finansijske posljedice, odnosno sam plaća gubitak.

Transfer rizika je suprotan proces koji podrazumijeva da finansijske posljedice snosi neki drugi subjekt (kao što je osiguravatelj). Transfer, kao metoda finansiranja rizika, podrazumijeva prenos finansijskih posljedica neželjenog događaja. Kao takav on ima svoju cijenu (kod osiguranja u formi premije osiguranja).

Klasifikacija metoda za finansiranje rizika može se izvršiti i zavisno od vremenskog perioda koji stoji na raspolaganju za donošenje odluke iz kojih resursa će nastali gubitak biti plaćen. Ako preduzeće ili pojedinac ima dovoljno operativnih prihoda, on može izdvojiti dio tekućeg prihoda za finansiranje gubitka. Ova metoda predstavlja trenutno finansiranje rizika i preduzeća i pojedinci često je koriste intuitivno, bez svjesnosti da je korištena metoda upravljanja rizikom. Kada je potencijalni gubitak veći od kapaciteta u pogledu visine tekućih prihoda, obično se primjenjuje metoda razvlačenja finansiranja gubitka kroz duži vremenski period.Ako su otplate gubitka raspoređene kroz vremenske periode prateći iznos ukupnog gubitka, finansiranje rizika je retrospektivno.U slučaju kada je fond za gubitke akumuliran unaprijed, kažemo da je finansiranje rizika prospektivno.

ZADRŽAVANJE RIZIKA

Preduzeće za finansiranje rizika najčešće koriste metodu zadržavanja rizika. Kod ove metode preduzeće obezbjeđuje sredstva za finansiranje gubitka iz vlastitih izvora ili pozajmljivanjem sredstava koja će kasnije otplatiti.

Za zadržavanje rizika kažemo da je aktivno ili planirano kada rizik menadžer razmišlja i o drugim metodama upravljanja rizikom i svjesno odluči da zadrži potencijalne gubitke. Kada rizik menadžer nije svjestan da izloženost rizicima postoji, i kao posljedica toga, ne pravi planove da je finansira, zadržavanje rizika je pasivno ili neplanirano.

44

Poseban slučaj planiranog zadržavanja rizika je samoosiguranje. Sličnost ove vrste zadržavanja rizika sa osiguranjem ogleda se u činjenici da je vliki broj objekata u preduzeću izložen rizicima što se može uporediti sa brojem polica osiguranja kod osiguravatelja. Zato se samoosiguranje koristi za finansiranje rizika kada preduzeće ima dovoljno sredstava da lako može apsorbovati gubitak koji zadržava. Suštinska razlika između samoosiguranja i osiguranja je u tome što se kod samoosiguranja ne vrši nikakav transer rizika.

Kao sofisticiran način zadržavaja rizika izdvaja se formiranja vlastitog osiguravajućeg društva. Preduzeće-majka, radi pokrivanja rizika kojim je izloženo, može samostalno ili u saradnji sa drugim preduzećima (subsidijarima) osnovati vlastito osiguravajuće društvo. Vlastita osiguravajuća društva mogu biti aktivna i na tržištu osiguranja i pokrivati rizike drugih strana koje nisu povezane sa preduzećem-majkom. Na ovaj način se suštinski ne vrši transfer rizika jer rizici i dalje ostaju na teretu preduzeća-majke.

Razlozi za osnivanje vlastitog osiguravajućeg društva mogu se grupisati na neliko najznačajnijih:

- velike korporacije često mogu imati poteškoće kod dobivanja pojedinih vrsta osiguranja od komercijalnih osiguravajućih društava ili su premije osiguranja pretjerano visoke,

- niži troškovi zbog činjenice da se izbjegava plaćaje režijskih troškova koji su ukalkulisani u premiju osiguranja koju formiraju osiguravajuća društva,

- zadržavanje zarade koja se može ostvariti na osnovu investiranja rezervnih fondova vlastitog osiguravajućeg društva,

- vlastito osiguravajuće društvo može pružiti stabilnije prihode smanjenjem negativnih uticaja koje fluktuacije u rizicima mogu imati na prihode preduzeća-majke,

- lakši pristup reosiguravateljima koji posluju isključivo na osiguravajućim društvima, a ne direktno sa osiguranicima i

- vlastito osiguravajuće društvo može postato značajan profitni centar u slučaju da, osim rizika preduzeća-majke i subsidijara, preuzima i rizike drugij strana.

Zakonskim propisima može biti omogućeno i formiranje grupa za zadržavanje rizika. Njih formiraju poslodavci, trgovačke grupe ili određene grupacije preduzeća radi pokrića rizika odgovornosti za svoje proizvode kao i drugih rizika odgovornosti.

Zadržavanje rizika je opravdano kao metoda za upravljanje rizicima u tri slučaja:- kada se ne može koristiti druga metoda za upravljanje rizicima,- kada najveći mogući gubitak nije ozbiljan i- kada gubici mogu da se predvide sa velikim stepenom tačnosti.

TRANSFER RIZIKA PUTEM OSIGURANJA

Osiguranje predstavlja metodu transfera rizika koja je najpogodnija za upravljanje rizicima kod kojih je vjerovatnoća gubitka mala, a potencijalni gubitak veliki. Osiguranjem se vrši finansiranje rizika tako što se neizvjesnost u pogledu nastanka, mjesta, frekvencije i ozbiljnosti gubitka mijenja za siguran gubitak u vidu premije osiguranja. Za plaćenu premiju osiguravatelj preuzima rizike, odnosno finansiranje gubitaka do kojih može da dođe i koji su definisani u polici osiguranja. Tako osiguranje u osnovi predstavlja ugovor između osiguravatelja i osiguranika.

45

Ključni parametri koji se moraju uzeti u obzir u slučaju da se za finansiranje rizika koristi osiguranje su:

- izbor osiguravatelja,- visina pokrića,- uslovi osiguranja i- sprovođenje i revizija programa.

Za transfer rizika putem osiguranja, veoma važno je izabrati pravog osiguravatelja, odnosno osiguravatelja koji će preuzeti finansiranje rizika. Potrebno je potencijalne osiguravatelje ispitati sa aspekta finansijske snage, troškova i nivoa pokrića, kao i dodatnih usluga koje isti nude. U zavisnosti od rizika, odnosno stepena izloženosti gubitku potrebno je izabrati i visinu pokrića. Nakon izbora osiguravatelja i visine pokrića potrebno je detaljno razraditi uslove osiguranja koji se moraju dogovoriti. Kao pismena isprava o sklopljenom ugovoru o osiguranju izdaje se polica osiguranja koja čini osnovu ugovora. Sprovođenje programa podrazumijeva izvršenje svih obaveza iz ugovora o osiguranju.

TRANSFER RIZIKA PUTEM METODA KOJE NISU ZASNOVANE NA OSIGURANJU

Ove metode odnose se na transfer rizika kojima se finansiranje rizika i potencijalnih gubitaka prenosi na nekoga drugoga, izuzev osiguravajućeg društva. Kod transfera rizika u svrhu finansiranja rizika formira se vanjski izvor za finansiranje potencijalnih gubitaka. Suština transfera rizika u svrhu kontrole rizika je u slijedećem: imovina ili aktivnost odgovorna za rizik se prenosi na nekoga drugog, eliminiše se ili smanjuje odgovornost za gubitke onoga ko prenosi rizik prema onome ko ih preuzima ili poništavaju se njegove obaveze koje je predvidio za gubitke prema drugima.

Prednosti metoda transfera rizika u svrhu finansiranja rizika su u tome što:- transfer rizika može se izvršiti na nekoga ko je u boljoj poziciji za kontrolu rizika,- mogu se prenijeti rizici koji nisu osigurljivi i - troškovi transfera često su niži u poređenju sa osiguranjem.

Nedostaci se odnose na činjenicu da vezivanje za ugovor može propasti jer se ugovori nekada mogu tumačiti dvosmisleno.

Transferi rizika u svrhu finansiranja rizika koji nisu zasnovani na osiguranju se mogu izvršiti i na druge načine. Proizvođač može ugovorom preuzeti na sebe obavezu popravka neispravnog proizvoda do isteka trajanja garantnog roka. Korisnik lizinga može ugovorom o lizingu preuzeti sve rizike koji proizilaze iz posla koje je predmet lizinga. Transfer se može izvršiti i putem tzv.hedžinga kojim se jedno sredstvo kupuje ili prodaje radi zaštite od rizika promjene cijene drugog sredstva uz uslov da promjene cijene ovih sredstava imaju negativnu korelaciju. Hedžing je finansijska strategija izbjegavanja ili umanjenja rizika kod jedne operacije preduzimanjem druge operacije koja je u negativnoj korelaciji.

IZBOR METODE ZA UPRAVLJANJE RIZICIMA

Izbor metode za upravljanje rizicima zasniva se na vjerovatnoći i veličini identifikovanih potencijalnih gubitaka.

46

PRINCIPI ZA IZBOR METODE

Prilikom donošenja odluke o metodi/metodama za upravljanje rizicima treba uzeti u obzir i neke dodatne principe koji se odnose na:

- vremenski period,- ograničeno zadržavanje rizika,- poređenje troškova i koristi,- uticaj faktora slučajnosti,- pouzdanost podataka i - troškove transfera rizika.

IZBOR ZASNOVAN NA KVALITATIVNIM KARAKTERISTIKAMA IZLOŽENOSTI RIZICIMA

Da bismo dobili željene rezultate, kod izbora metode moraju se uzeti u obzir i određene kvalitativne karakteristike izloženosti rizicima koje se odnose na neke najznačajnije relacije i parametre. Kao kriterij za vrednovanje pojedinih metoda (alternativa) mogu se uzeti:

- frekvencija nastupanja gubitka i- ozbiljnost gubitka.

IZBOR ZASNOVAN NA PRIMJENI KVANTITATIVNIH TEHNIKA

Uviđajući da osiguranje nije jedina metoda za upravljanje rizicima, rizik menadžeri su krajem prošlog vijeka počeli da razvijaju i posebne kvantitativne tehnike za izbor metode za upravljanje rizicima. Ove tehnike odnose se na upotrebu matrice ili tabele gubitaka.

Pristup zasnovan na matrici gubitaka može se svesti na dva osnovna koraka:1. napraviti matricu (tabelu) gubitaka u kojoj će se predstaviti različiti mogući gubici

vezani za svaku pojedinačnu kombinaciju: a. alternative za upravljanje rizicima i b. mogućeg budućeg stanja prirode.2. precizno definisati cilj koji rizik menadžer želi da postigne i formulisati pravilo

odlučivanja (kriterij) pomoću kojeg će se postići postavljeni cilj.

Matrica gubitaka predstavlja tabelarni pregled gubitaka za različita stanja prirode, uzimajući u obzir dodatne troškove koji se javljaju kod pojedinih alternativa za upravljanje rizicima, kao i specifičnostima svake alternative. Matrica gubitaka predstavlja osnovu za nastavak proračuna i definisanje cilja koji rizik menadžer želi da postigne u upravljanju rizicima. Ovi ciljevi mogu se podijeliti na:

- ciljeve koji ne uzimaju u obzir distribuciju vjerovatnoće za razkičita stanja prirode i- ciljeve koji su zasnovani na procijenjenoj distribuciji vjerovatnoće za različita stanja

prirode.

Na bazi definisanog cilja i rezultata do kojih se dođe pomoću matrice gubitaka, postavlja se pravilo odlučivanja pomoću kojeg se vrš konačan izbor alternative za upravljanje rizicima. Ako se ne uzima u obzir distribucija vjerovatnoće za različita stanja prirode, onda se izbor alternative za upravljanje rizicima može svesti na promjenu jednog od slijedeća dva pravila odlučivanja(kriterija):

47

1. kriterij minimax – minimizirati maksimalni potencijalni gubitak tokom posmatranog perioda. U ovom slučaju rizik menadžer želi da se zaštiti od najgoreg mogućeg gubitka, bez obzira na rezultate. Ono govori da treba izabrati alternativu pri kojoj je, za najgore moguće stanje prirode, najmanje gubitak za preduzeće.

2. kriterij minimin – minimizirati minimalni potencijalni gubitak tokom posmatranog perioda. Rizik menadžer je optimista i očekuje najbolje moguće stanje prirode. Pravilo odlučivanja bi bilo da se izabere alternativa koja vodi do najmanjeg gubitka za preduzeće pri navedenom stanju prirode.

Prilikom definisanja cilja i formulisanja pravila odlučivanja potrebno je uzeti u obzir i distribuciju vjerovatnoće za različita stanja prirode. Tada se izbor alternative za upravljanje rizicima može svesti na primjenu nekog od slijedeća tri kriterija:

3. kriterij minimiziranja gubitka vezanog za najvjerovatnije stanje prirode tokom posmatranog perioda – ovaj kriterij treba spomenuti jer ga neki preferiraju, iako se on najčešće svodi na optimistički kriterij minimin. Tipične situacije izloženosti rizicima podrazumijevaju da je vjerovatnoća da neće doći do nastupanja gubitka obično veća od 0,50.

4. kriterij minimiziranja očekivanog materijalnog (opipljivog) gubitka tokom posmatranog perioda – rizik menadžer koji minimizira očekivani materijalni gubitak će, posmatrano na duži rok, imati najmanji prosječni materijalni gubitak. Za primjenu ovog kriterija rizik menadžer mora izračunati očekivani materijalni gubitak vezan za svaku moguću alternativu. Očekivani materijalni gubitak za datu alternativu predstavlja sumu proizvoda svakog mogućeg materijalnog gubitka za posmatranu alternativu i vjerovatnoće njegovog nastupanja.

5. kriterij minimiziranja očekivanog ukupnog (materijalnog i nematerijalnog) gubitka tokom posmatranog perioda – ovaj kriterij predstavlja dopunu nedostatka prethodnog kriterija. Iako se uobičajeno da se proračun zasniva samo na materijalnim gubicima, rizik menadžeri mogu u kalkulaciju uključiti i određene nematerijalne (neopipljive) gubitke koji se odnose na zabrinutost i stres vezan za neizvjesnost i moguće posljedice. Za svaku alternativu očekivani ukupni gubitak je suma očekivanog materijalnog gubitka i novčane vrijednosti nematerijalnog gubitka, izazvanog brigom i stresom, koju rizik menadžer pridaje neizvjesnosti vezanoj za izbor posmatrane alternative.

IMPLEMENTACIJA PROGRAMA I PROCJENA REZULTATA

Posljednja faza rizik menadžment procesa podrazumijeva implementaciju programa i kontrolu i procjenu njegove efikasnosti.

U tu svrhu rizik menadžer treba da donese odluke o konkretnim mjerama koje se odnose na:

- konkretne zadatke koji se trebaju obaviti,- nosioce odgovornosti za obavljanje tih zadataka,- način razmjene informacija o rizik menadžmentu,- alokaciju troškova implementacije programa i - kontrolu i procjenu efikasnosti programa.

48

Nakon izbora jedne ili kombinacije više metoda za upravljanje rizicima, rizik menadžer treba detaljno opisati postupak njihove primjene. Svaku od izabranih metoda treba u potpunosti primijeniti za što je neophodno obaviti konsultacije sa drugim odjelima u preduzeću, kao i sa partnerima izvan preduzeća. U tu svrhu najprije je potrebno dati ovlasti rizik menadžeru kako bi mogao nesmetano da implementira program.

6. Poglavlje

OSIGURANJE KAO METODA ZA UPRAVLJANJE RIZICIMA

49

OSNOVE OSIGURANJA

Osiguranje funkcioniše na principu grupisanja rizika, a unutar grupe vrši se raspodjela gubitaka proporcionalno veličini preuzetog rizika i naplaćenoj premiji.

POJAM I RAZVOJ OSIGURANJA

Scuhutte E.:“Pod osiguranjem svake vrste podrazumijeva se isplata novčanih iznosa jednog fonda koji ji formiran iz premija svih onih lica koja su sudionici u odgovarajućoj vrsti osiguranja“.

Potrebno je naglasiti i razliku između osiguranja i igara na sreću. Kockanjem ili igrom na sreću stvara se novi špekulativni rizik u nadi za ostvarenjem dobiti, dok se osiguranjem pokrivaju postojeći rizici i ono ne može obezbijediti dobit. Kod osiguranja ni osiguravatelj ni osiguranik ne mogu ostvariti dobit na osnovu gubitka druge strane.

Vlastita definicija osiguranja je: „Osiguranje predstavlja metodu transfera rizika na osiguravatelja koji preuzima obavezu naknade potencijalnih gubitaka iz fonda formiranog od naplaćenih premija osiguranja“. Elementi osiguranja su:

- transfer rizika,- plaćanje premije osiguranja i- naknada potencijalnih gubitaka.

Korijeni osiguranja vezani su za pomorsko osiguranje. Veliku ulogu u razvoju pomorskog osiguranja imao je londonski Lloyd¨s koji potiče iz perioda između 1687. i 1688. godine, a ime je dobio po prezimenu Edearda Lloyd-a. Paralelno sa razvojem nauke, posebno matematike i statistike, i proizvodnih snaga razvijaju se i druge vrste osiguranja. Korijeni životnog osiguranja vezani su za srednjovjekovne cehove i gilde. Prvi ugovori o životnom osiguranju odnose se na osiguranje moreplovaca za slučaj njihovog zarobljavanja od strane gusara, a sredstva su korištena za plaćanje njihove otkupnine.

ELEMENTI OSIGURANJA

1. TRANSFER RIZIKA Osiguranjem se vrši transfer rizika sa osiguranika na osiguravatelja koji, zahvaljujući svojoj finansijskoj snazi, preuzima finansiraje potencijalnih gubitaka. Čisti rizici, koji su interesantni za osiguranje, moraju udovoljiti slijedećeim zahtjevima:- gubitak može biti prouzrokovan samo slučajnim budućim događajem; vrlo važno

je da je nastupanje događaja nezavisno od volje osiguranika kako bi se izbjegla pojava moralnog hazarda. Neizvjesnost može biti apsolutna i relativna. Kod apsolutne neizvjesnosti nije poznato da li će se događaj koji prouzrokuje gubitak uopće desiti kod osiguranika, dok relativna neizvjesnost podrazumijeva da je nastupanje događaja izvjesno, ali je neizvjesna veličina gubitka.

- Mora postojati veliki broj jedinica izloženih riziku; najpoželjnija situaija je kada postoji velika grupa sličnih, ali ne obavezno istih jedinica izloženih istoj opasnosti ili grupi opasnosti.

50

- Vjerovatnoća gubitka mora biti mjerljiva; da bi preuzeo rizik, osiguravatelj mora biti u mogućnosti da sa određenim stepenom tačnosti izračuna prosječnu frekvenciju i veličinu budućih gubitaka.

- Gubici ne smiju biti katastrofalni; prema ovom zahtjevu gubitak ne bi smio da se desi u isto vrijeme kod velikog broja jedinica izloženih riziku, jer bi u tom slučaju premije za pokriće bile previsoke.

- Premija osiguranja mora biti ekonomski prihvatljiva; da bi osiguranje bilo prihvatljivo za osiguranika, on mora biti ekonomski sposoban da plati premiju.

Posebnu pažnju treba posvetiti izbjegavanja tzv.negativne selekcije. Negativna selekcija predstavlja povećanu težnju za osiguranjem od strane lica koja imaju veću izloženost gubitku od prosječne, nego kod lica sa izloženošću gubitku manjom od prosječne.

2. PLAĆANJE PREMIJE OSIGURANJAZa preuzeti rizik osiguravatelj naplaćuje od osiguranika cijenu u vidu premije osiguranja. Osiguranik je obavezan da premiju osiguranja uplati na početku perioda pokrića. Pošto se od plaćenih premija osiguranja formira fond potreban za pokriće budućih gubitaka, osiguravatelji moraju posebnu pažnju posvetiti utvrđivanju visine premije. Premija ili cijena osigiranja zavisi od troškova.

Premija osiguranja koju osiguranik treba da plati osiguravatelju predstavlja bruto premiju koja se sastoji iz neto ili tehničke premija i režijskog dodatka.

Neto ili tehnička premija utvrđuje se posebno za svaku vrstu osiguranja prema principu ekvivalencije naplaćenih premija i očekivanih budućih gubitaka. Osiguravatelji sredstva neto premije koriste isključivo za pokriće budućih gubitaka.

Režijski dodatak služi za pokriće troškova poslovanja osiguravatelja. Oni uključuju:troškove pribavljanja osiguranja, inkaso troškove i administrativne troškove. Prva grupa troškova uključuje sve troškove koji su vezani za pribavljanje osiguranja od kojih su najznačajnije provizije agentima za sklopljene ugovore o osiguranju. Inkaso troškovi javljaju se u toku trajanja osiguranja, a odnose se na troškove naplate premije. Administrativni troškovi odnose se na plate zaposlenih i sve druge režijske troškove.

Fondovi formirani od premije čine tzv tehničke rezerve koje se koriste za izmirenje obaveza prema osiguranicima i u toku jedne poslovne godine mogu se upotrijebiti za:

- izmirenje svih obaveza prema osiguranicima po osnovu gubitaka do kojih dođe,- izmirenje svih troškova koji su prouzrokovani utvrđivanjem obaveza na nastale

gubtike,- matematičku rezervu osiguranja života,- prijenosne premije za pojedince vrste neživotnih osiguranja,- rezervisanje šteta,- izmirenje obaveza prema reosiguravateljima i suosiguravateljima i - za ostale rezerve propisane za osiguravajuću djelatnost.

NAKNADA POTENCIJALNIH GUBITAKA

51

Osnovni zadatak koji osiguravatelj preuzima na sebe ugovorom o osiguranju je naknada gubitaka ako nastupi osigurani slučaj. Postupak utvrđivanja i isplate obaveza osiguravatelja terminologijom osiguranja naziva se likvidacija obaveze osiguravatelja, odnosno likvidacija štete. U ovom postupku se najprije utvrđuje da li je događaj koji se desio ujedno i osigurani slučaj i da li postoji obaveza osiguravatelja u skladu sa uslovima ugovora o osiguranju.

Kod životnog osiguranja visina obaveze osiguravatelja prema osiguraniku ili korisniku osiguranja može biti jednaka:

- visini osigurane sume,- otkupnoj vrijednosti police osiguranja,- kapitaliziranoj vrijednosti osigurane sume i - matematičkoj rezervi.

FUNKCIJE OSIGURANJA

Postoje tri funkcije osiguranja, a to su:

1. PRUŽANJE EKONOMSKE ZAŠTITEČinjenica da se naknada gubitka vrši u trenutku kada je pomoć najpotrebnija, odnosno kada dođe do gubitka, govori da osiguranje pruža ekonomsku zaštitu putem održavanja finansijske sigurnosti. Naknadom gubitka i poslovnim organizacijama se omogućava da nastave obavljanje poslovne aktivnosti, zaposlenima da zadrže svoja radna mjesta i ponuđačima da i dalje nude proizvode i usluge u skladu sa željama potrošača.

2. BOLJA ISKORIŠTENOST RESURSAPrisustvo osiguranja smanjuje strah i zabrinutost kako prije, tako i poslije nastanka gubitka. Smanjenje zabrinutosti poslije nastanka gubitka ogleda se u tome što su osiguranici svjesni da imaju osiguranje i da će im gubitak biti namiren. Odsustvo straha i zabrinutosti omogućava pojedincima da slobodnije obavljaju kako poslovne tako i privatne aktivnosti, što kao rezultat ima njihovu bolju iskorištenost.

3. AKUMULACIJA I PLASMAN FINANSIJSKIH SREDSTAVA Za ispunjenje svojih obaveza po osnovu ugovora o osiguranju osiguravatelj u trenutku sklapanja ugovora od osiguranika naplaćuje premiju osiguranja. Na taj način on unaprijed formira fond iz kojeg će finansirati naknade gubitaka do kojih dođe u toku perioda osiguranja. Kako se ne zna kada će da nastupe osigurani slučajevi, u okviru ovog fonda dolazi do akumulacije značajnih finansijskih sredstava koja izvjesno vrijeme stoje na raspolaganju osiguravatelja. Obim ovih sredstava zavisi od veličine osiguravatelja kao i od vrste osiguranja za koju se formira fond.

Osiguravajuća društva, uz penzijske i investicijske fondove spadaju u grupu institucionalnih investitora i predstavljaju finansijske institucije koje sredstva prikupljaju u nedepozitnim oblicima (putem premije osiguranja) i usmjeravaju ih na tržište kapitala.

Ulaganje (plasman) sredstava osiguravatelja obično je limitirano zakonskim propisima i zasnovano je, prije svega, na principu sigurnosti i likvidnosti.

TERET OSIGURANJA

52

Obavljanje djelatnosti osiguranja zahtjeva angažovanje ograničenih finansijskih, materijalnih i ljudskih resursa. Nemoralna ponašanja i prevare od strane pojedinih osiguranika radi sticanja posebnih koristi iz ugovora o osiguranju dovode do povećanja premije za sve osiguranike.

PRINCIPI NA KOJIMA SE ZASNIVA OSIGURANJE

Dorfman izdvaja slijedećih devet principa:1. naknada štete, jedna je od osnovih funkcija osiguranja. Naknada šteta podrazumijeva

dovođenje osiguranika u prvobitnu finansijsku situaciju, odnosno u finansijsko stanje u kojem je bio prije nastupanja osiguranog slučaja.

2. osiguranik mora imati osigurljivi interes, da bi se mogao zaključiti ugovor o osiguranju, kod osiguranika mora postojati osigurljivi interes, odnosno interes da se osigurani slučaj ne dogodi. Osigurljivi interes podrazumijeva nastajanje personalnog gubitka u slučaju nastupanja osiguranog slučaja.

3. naknada iz osiguranja ne smije biti veća od stvarnog gubitka, time se izbjegava mogućnost da osiguranik ostvari zaradu na nastalom osiguranom slučaju i sprečava moralni hazard. Osiguranik može ostvariti samo jednu naknadu štete po jednom osiguranom slučaju.

4. subrogacija, subrogacijom se prava osiguranika prema licu odgovornom na nastali osigurani slučaj prenose na osiguravatelja u visini naknade iz osiguranja. Osiguranik je dužan osiguravatelju omogućiti sve što je potrebno za ostvarivanje prava na subrogaciju, a osiguravatelj može i odustati od ovog prava.

5. ponuđeni ugovor o osiguranju ne smije imati dvosmislene odredbe, mora se jasno definisati osigurani slučaj koji je predmet osiguranja. Prijedloge ugovora o osiguranju nude osiguravatelji, dok osiguranici iste odbijaju ili prihvataju potpisivanjem police koja predstavlja dokument o zaključivanju ugovoru o osiguranju.

6. personalni ugovor, on se ne može slobodno prenositi na treću stranu. Ugovor između osiguravatelja i osiguranika zaključuje se na bazi procjene rizika koji osiguranik nosi sa sobom u momentu zaključivanja ugovora.

7. dobra vjera, svaki ugovor o osiguranju mora biti zasnovan na principu dobre vjere. Dobra vjera podrazumijeva da sve zainteresovane strane postupaju pošteno i savjesno kako ne bi došlo do bilo kakve zloupotrebe. Osiguravatelj mora blagovremeno i u potpunosti izvršiti sve preuzete obaveze po zaključenom ugovoru. Osiguranik nikako ne smije ostvariti zaradu zbog pogrešnog djelovanja.

8. predmet osiguranja mogu biti samo slučajni i neočekivani događaji, radi zaštite od negativne selekcije, predmet osiguranja mogu biti samo slučajni i neočekivani događaji. U protivnom, svi ono koji znaju da će nastupiti gubitak u posmatranom periodu zaključili bi ugovor o osiguranju.

TRŽIŠTE I REGULACIJA TRŽIŠTA OSIGURANJA

Specifičnost tržišta osiguranja ogleda se u činjenici da ga je teško vezati za određeni prostor ili vrijeme, jer se ugovor o osiguranju zaključuje na mjestu i u vrijeme koje odgovara zainteresovanim stranama. Ono predstavlja uslužnu djelatnost koja omogućava finansijsku podršku procesu proizvodnje.

UČESNICI NA TRŽIŠTU OSIGURANJA

53

Kao učesnici na tržištu osiguranja na strani ponude pojavlju se osiguravatelji, odnosno reosiguravatelji. Na strani tražnje, kao osiguranici pojavljuju se pojedinci i poslovne organizacije zainteresovane za finansiranje rizika. Između osiguranika i osiguravatelja pojavljuju se posrednici koji mogu biti organizovani na različite načine.

OBLICI ORGANIZOVANJA OSIGURAVATELJA

Organizovanje osiguravatelja može se izvršiti prema vrsti osiguranja kojom se bave, tako da osiguravatelji mogu biti specijalizirani za obavljanje samo jedne vrste osiguranja, a mogu pružiti i usluge više različitih vrsta osiguranja. Najveći uticaj na način organizovanja osiguravatelja imaju vlasnički odnosi. U tom kontekstu razlikujemo osiguranje i državne programe osiguranja.

OBLICI ORGANIZOVANJA OSIGURAVATELJA KOD PRIVATNOG OSIGURANJA

Privatno osiguranje je, u odnosu na državne programe osiguranja, zastupljeniji oblik osiguranja, u kojem osiguravatelji mogu biti organizovani na nekoliko načina.

Najznačajnije oblike organizovanja privatnih osiguravatelja u zavisnosti od slijedeća tri osnovna kriterija je:

- cilj zbog kojeg je osnovano,- vlasništvo i- način poslovanja.

Najčešći oblik organizovanja privatnig osiguravatelja je putem dioničkog društva za osiguranje koje se osniva kao i svako drugo dioničko društvo, ulaganjem kapitala od strane dioničara koji žele da ostvare profit. Sklapanjem ugovora o osiguranju, za naplaćenu premiju, dioničari preuzimaju rizik od osiguranika.

Društva za uzajamno osiguranje su u vlasništvu članova koji društvo formiraju za pokriće vlastitih rizika. Sredstva društva mogu da se formiraju tako što će članovi izvršiti uplate premija unaprijed ili na kraju perioda pokrića.

Reciprocitetno društvo za osiguranje sastoji se iz niza ugovora zaključenih izeđu članova grupe koji su saglasni da svaki član grupe osigurava sve ostale članove. Reciprocitetna društva za osiguranje su neprofitne organizacije čiji članovi su istovremeno i osiguranici i osiguravatelji. Odgovornost je ograničena.

Lloyd“s udruženja predstavljaju poseban oblik udruživanja osiguravatelja. Potrebno je razlikovati londonski i američki Lloyd“s. Londonski tehnički nije osiguravajuća kompanija nego udruženje individualnih osiguravatelja koje fizički i proceduralno omogućava svojim članovima zaključivanje ugovora o osiguranju. Londonski ima slijedeće najznačajnije karakteristike:

- vodi ga Lloyds komitet koji utvrđuje rigorozne finansijske standarde koje mora zadovoljiti svaki član, odnosno investitorm

- svaki pojedini član samostalno preuzima rizike i ima punu odgovornost za preuzete rizike,

54

- Lloyds brokeri nude, a zastupnici individualnih osiguravatelja preuzimaju rizik u pokriće,

- Svaki član pripada jednom ili više „sindikata“ koji su raspoređeni po vrstama osiguranja i specijalizirani su za određeni rizik ili grupu rizika.

Američki Lloyds je sličan Londonskom, s tim što ima mnogo manje članova i mnogo manju finansijsku snagu. Odgovornost članova je ograničena.

OBLICI ORGANIZOVANJA DRŽAVNIH PROGRAMA OSIGURANJA

Država je posebno zainteresovana za upravljanje ličnim rizicima svojih građana. U tu svrhu organizuju se posebni programi socijalnog osugaranja, koji su najčešće obavezujući. Sistem obaveznog socijalnog osiguranja organizuje se pomoću:

- penzijskog i invalidskog osiguranja,- zdravstvenog osiguranja i - osiguranja od nezaposlenosti.

ZNAČAJ I ULOGA REOSIGURANJA I SUOSIGURANJA

Uzimajući u obzir da pojedini osiguravatelji, naročito u prvim godinama poslovanja, nemaju dovoljno velike rezervne fondove, postavlja se pitanje kako oni mogu da preuzmu veće rizike i na taj način budu interesantni za osiguranika koji trebaju ovakva pokrića.

Reosiguranje predstavlja osiguranje osiguravatelja, koji dio rizika koji prelazi njegove finansijske kapacitete prenosi na reosiguravatelja.

Putem suosiguranja se više osiguravatelja udružuje radi pokrića određenog rizika.

Razlikujemo proporcionalno i neproporcionalno reosiguranje. Kod proporcionalnog osiguranja raspodjela rizika između osiguravatelja i reosiguravatelja može se izvršiti prema definisanoj kvoti koja se na isti način primjenjuje na premiju i na štete. Osiguravatelj može odrediti samopridržaj, kao najveći iznos štete koji zadržava u vlastitom pokriću, i za ugovore čija osigurana suma prelazi samopridržaj reosiguravatelj participira u svakoj šteti proporcionalno višku sume nad samopridržajem. Kod neproporcionalnog reosiguranja obaveza reosiguravatelja nastaje u slučaju prekoračenja definisane gornje granice gubitka osiguravatelja.

REGULACIJA TRŽIŠTA OSIGURANJAKOOPERACIJA NA TRŽIŠTU OSIGURANJA

Specifičnost osiguravajuće djelatnosti zahtijeva izvjesni stepen kooperacije između učesnika na tržištu. Najčešći oblik saradnje je formiranje različitih udruženja osiguravatelja koja doprinose općenitom razvoju osiguranja unutar jednog tržišta. Što je tržište osiguranja razvijenije to je i broj ovih udruženja veći.

Ova udruženja formiraju se iz različitih razloga, a neki su:- zaštita interesa osiguravatelja na tržištu osiguranja,- obezbjeđenje statističkih pokazatelja o gubicima i ostvarenim premijama na nivou

trćišta koji osiguravateljima treba da posluže kao utvrđivanje visine premija,- utvrivanje procedura za sticanje prava za posredovanje u prodaji osiguranja,- preduzimanje mjera za suzbijanje nelojalne konkurencije itd.

55

KONKURENCIJA NA TRŽIŠTU OSIGURANJA

Stepen konkurencije na tržištu osiguranja uslovljen je njegovom tržišnom strukturom. Iako postoje i tržišta na kojima pojedini osiguravatelji imaju većinsko tržišno učešće i predstavljaju lidera na tržištu, tržišta osiguranja općenito karakteriše prisustvo većeg broja ponuđača i kupaca koji nude manje-više izdiferencirane usluge tako da niko od njih nema izražen uticaj na tržište. S obzirom da se broj osiguravatelja stalno mijenja, može se zaključiti da postoji izvjesni stepen slobode uslaska i izlaska iz djelatnosti.

FAKTORI KOJI UTIČU NA STEPEN KONUKRENCIJE NA TRŽIŠTU

Na stepen konkurencije na tržištu osiguranja utiču i slijedeći faktori:- homogenost rizika po vrsti i veličini, homogenost rizika ostvaruje se segmentacijom

tržišta kako bi se obezbijedilo da svi osiguranici unutar određenog tržišnog segmenta imaju iste uslove osiguranja.

- Transparentnost tržišta, podrazumijeva da su svi učesnici na tržištu informisani o stanju na tržištu, naročito kada su u pitanju cijena i kvalitet usluge.

- Preferencije osiguranika, na stepen konukrencije na tržištu osiguranja utiču i lične, vremenske i prostorne preferencije potencijalnih osiguranika.

- Racionalnost učesnika na tržištu, racionalnost je prisutnija na strani ponude jer osiguravatelji vode računa da ostvare što bolje rezultate u poslovanju.

NELOJALNA KONKURENCIJA NA TRŽIŠTU

Tržište osiguranja karakteriše i prisustvo nelojalne konkurencije na strani ponude koja se ispoljava na slijedeće načine:

- određivanjem premije osiguranja ispod visine koja je potrebna za pokriće rizika,- Pružanjem lažnih obećanja osiguraniku od strane osiguravatelja,- Prikrivanjem određenih elemenata ugovora koji mogu da destimulišu osiguranika kod

sklapanja ugovora,- Preferiranjem pojedinih osiguravatelja od strane agencije koje posreduju u prodaji

osiguranja,- Privlačenjem osiguranika od strane posrednika putem davanja dijela posredničke

provizije,- Davanjem bonifikacija koje nisu utemeljene na statističkim pokazateljima,- Stimulisanjem osiguranika putem pozajmice,- Širenjem lažnih informacija o konkurentima.

IZBOR STRATEGIJE ZA POVEĆANJE TRŽIŠNOG UČEŠĆA OSIGURAVATELJA

Za ostvarenje ovog cilja moguće su četiri strategije:- osvajanje učešća,- održavanje učešća,- ubiranje plodova i- povlačenje.

56

Najofanzivnija je svakako strategija osvajanja učešća koja implicira povećanje tržišnog učešća njegovim preuzimanjem od konkurenata. Kako ova strategija podrazumijeva borbu sa konkurencijom, osiguravatelji treba da je primjenjuju samo u slučajevima:

- na novom tržištu gdje konkurenti ne žele da se bore jer njihov obim prodaje raste i bez borbe,

- kod uvođenja nove usluge osiguranja koja ima mnoštvo prednosti u odnosu na konkurentske usluge,

- kada novi menadžment preuzima osiguravatelja i stvara mu novi imidž,- kada tržišni lider ne želi da brani tržišno učešće zbog kratkoročne orijetacije,- kada konkurenti nemaju snage i sredstava da prihvate borbu.

Ova strategija se ne bi smjela primjenjivati u slučajevima:- na slabo rastućim tržištima gdje tržišni lideri imaju niz konkurentskih prednosti,- kada na tržištima postoje jači konkurenti, a ne postoji zražena diferenciranost

proizvoda i - kada cjenovna konkurencija može da dovede do pada profita na tržištu.

Strategiju održavanja učešća osiguravatelj primjenjuje kada ostvari dominantnu poziciju na tržištu i kada želi da odgovori na akcije konkurenata, te spriječi ulazak novih osiguravatelja na tržište.

Za strategiju ubiranja plodova osiguravatelj treba da se opredijeli kada se određeni proizvod nalazi pred krajem životnog ciklusa i kada se reinvestiranjem neće ostvariti rast.

Strategiju povlačenja osiguravatelj koristi u slučaju kada ima slabu tržišnu poziciju ili mu proizvod iz nekih razloga ne odgovara.

Sprovođenje navedenih strategija osiguravatelji najčešće vrše djelovanjem na planu cijene i kvaliteta usluga.. Cijena usluga izražena je bruto premijom koja se sastoji iz neto premije i režijskog dodatka. Osiguravatelji mogu selektivnim pristupom za pojedine rizike prilagođavati neto premiju. Ovaj postupak naziva se individualizacija premije, a on se ostvaruje na slijedeće načine:

- prilagođavanjem visine premije prema specifičnostima pojedinim osiguranika,- određivanjem visine premije na osnovu iskustva o ranijim gubicima osiguranika,- pomoću popusta i doplatka na premiju zavisno od gubitka do kojih je došlo kod

osiguranika kroz cijelo vrijeme trajanja osiguranja.

Cilj individualizacije premije za osiguravatelja je da privuče osiguranike sa manjim vjerovatnoćama gubitka od prosječnih čije pokriće se može izvršiti i sa nižim premijama.

NESAVRŠENOST TRŽIŠTA OSIGURANJA I POTREBA ZA REGULACIJOM

Kao što je poznato, savršena tržišna struktura podrazumijeva prodaju homogenog proizvoda od strane većeg broja ponuđača većem broju kupaca od kojih niko nema značajnoh uticaja na stanje na tržištu. Mora postojati sloboda ulaska i izlaska iz grane kao i puna informisanost o pizvodu, kako na strani ponude, tako i na strani tražnje. Ako su ispunjeni navedeni uslovi za savršenu konkurenciju onda nema potrebe za bilo kakvom regulacijom tržišta.

57

UZROCI NESAVŠENOG TRŽIŠTA OSIGURANJA

Black i Skipper navode nekoliko najznačajnijih razloga koji negativno djeluju na savršenost tržišta osiguranja.

Tržišna snaga predstavlja sposobnost nekog učesnika na tržištu da utiče na cijenu proizvoda ili usluge čime remeti savršenost tržišta. Na tržištu osiguranja tržišna snaga se ispoljava isključivo na strani ponude i to na četiri načina. Prije svega, ponuđači posjeduju tržišnu snagu ukoliko postoje ograničenja za ulazak ili izlazak iz djelatnosti. Ograničenja za ulazak najčešće se javljaju putem zakonski propisanog minimalnog iznosa raspoloživih finansijskih sredstava za dobivanje licence za obavljanje poslova osiguranja. Drugi način djelovanja tržišne snage implicira dejstvo ekonomije obima, odnosno smanjenje prosječnih troškova uslijed povećanja obima proizvoda. Tržišna snaga se manifestuje i putem cjenovne diskriminacije tako što osiguravatelji nude isti proizvod po različitim cijenama za različite grupe kupaca.Četvrti način dejstva tržišne snage je diferencijacija proizvoda.

Za tržište osiguranja karakteristični su problemi informisanosti, kako na strani ponude, tako i na strani tražnje. Ovi problemi mogu se izdiferencirati na probleme asimetričnih informacija i probleme nepostojanja informacija.

Problem asimetričnih informacija javlja se kada jedna strana u tržišnoj transakciji ima važne informacije koje druga strana nema, što često prouzrokuje potrebu za regulacijom u osiguranju. Djelovanje asimetričnih informacija dovodi do neliko problema. Prvi problem se javlja kada kupac ima manje informacija od prodavca o samom proizvodu. Kod osiguranja ovaj problem je prisutan zbog kompleksnosti ugovora. Stoga se kupci polica ugovora oslanjaju na riječ osiguravatelja. Kao posljedica djestva asimetričnih informacija javlja se tzv problem negativne selekcije gdje osiguravatelj ima manje informacija od osiguranika o njegovom stanju. Moralni hazard se takođe javlja kao posljedica asimetričnih informacija. On predstavlja nastojanje pojedinca da promijeni svoje ponašanje zbog posjedovanja osiguranja.Asimetrične informacije i do tzv.principal-agent problema gdje se u osiguranju kao agent javlja posrednik koji prodaje police osiguravatelja-principala. Principak ima manje informacija od agenta o aktivnostima koje on preduzima na prodaji osiguranja.

Druga vrsta porblema vezana za informisanost na tržištu osiguranja odnosi se na nepostojanje informacija ni na strani ponude, ni na strani tražnje.

Eksternalije predstavljaju troškove ili koristi od proizvodnje ili potrošnje koji se prelijevaju na druge pa ne ulaze u konačan obračun cijene kod proizvođača, tj ponuđača. One mogu biti negativne ili pozitivne. Primjer eksternih trkoškova je ispuštanje otpadnih voda iz fabrike koje zagađuju okolinu, što ne predstavlja trošak za fabriku.

Slučaj kada su javna dobra, odnosno dobra od općeg društvenog interesa dostupna po niskim cijenama ili besplatno može dovesti do tzv problema „slobodnog jahača“. Javna dobra obezbjeđuje vlada iz vlastitih sredstava, odnosno prikupljenih poreza.

58

IZBOR OSIGURAVATELJA

Poseban problem koji se javlja kod osiguranika je izbor osiguravatelja od kojeg će kupiti policu osiguranja. Osiguranik ovaj problem može riješiti jednostavno tako što će ga svesti na izbor posrednika u prodaji polica.

Kako ugovori o osiguranju predstavljaju obećanje osiguravatelja da će izvršiti isplatu osigurane sume, kupac osiguranja mora na prvom mjeszu ispitati njegovu finansijsku sposobnost da ispuni svoje obećanje. Ocjena finansijske sposobnosti osiguravatelja može biti zasnovana na: kapitalu, rezervama, ostvarenoj premiji, ukupnom prihodu, dobiti, itd.

Za ocjenu finansijske sposobnosti osiguravatelja mogu se koristiti i publikacije nadležnih institucija kao i izvještaji posebnih agencija koje vrše rangiranje osiguravatelja.

Da bi osiguravatelj stekao povjeenje osiguranika, on mora da ispunjava data obećanja u pogledu isplate naknada iz osiguranja. Povjerenje koje osiguravatelj ima kod osiguanja zavisi od brzine isplate naknade, kao i od tradicije u obavljanju poslovva osiguranja.

Pored rangiranja koje vrše različite agencije, osiguranici mogu vršiti rangiranje i u skladu sa vlastitim kriterijima i preferencijama. Kao najznačajniji kriteriji za rangiranje izdvajaju se:

- institucionalni faktori,- finansijski potencijal i - tržišna pozicija.

Zaključivanjem ugovora o osiguranju osiguranik se dugoročno veže za osiguravatelja po mora voditi računa o njegovih najznačajnijim institucionalnim karakteristikama.

Konačan izbor osiguravatelja mora biti zasnovan i na finansijskim pokazateljima kako bi osiguranik izabrao osiguravatelja koji ima finansijski potencijal da izmiri svoje obaveze iz ugovora. Kao najznačajniji finansijski pokazatelji koji govore o sposobnosti osiguravatelja da dugoročno izmiruje svoje obaveze i njegovoj profitabilnosti ističu se: visina kapitala i rezervi, koeficijent vlastitog finansiranja i bruto profitna marža.

DRŽAVA KAO REGULATOR TRŽIŠTA

Država preko svojih institucija nadzire rad osiguravatelja i posrednika u osiguranju. Osiguravatelji se obavezni da sarađuju sa ovim institucijama i moraju svoje poslovanje uskladiti sa njihovim zahtjevima. Država donosi i zakonske propise kojima se regulišu sva značajna pitanja za osiguravajuću djelatnost kao što su: solventnost, rezerve, investiranje, stručnost posrednika itd.

Iako se pitanje nadzora i zakonskih propisa u osiguranju razlikuje od države do države, generalno se mogu izdvojiti tri osnovna područja regulacije, a to su:

- premije osiguranja,- solventnost i- zaštita potrošača.

59

KONTROLA TARIFA OSIGURANJA

Osiguravatelj sredstva potrebna za isplatu naknade iz osiguranja prikuplja putem premije osiguranja. On u premiju osiguranja uključuje i dio potreban za pokriće troškova poslovanja i dio predviđen za zaradu. Aktuari kod proračuna premija moraju, s jedne strane, obezbijediti dovoljno sredstava za pokriće svih obaveza. S druge strane, u nastojanju da se ostvari veća zarada, premije osiguranja se smiju biti previše visoke jer će tako proizvod biti previše skup za osiguranika. Premija osiguranja ne smije biti diskriminatorna i svi osiguranici koji imaju slične koarakteristike moraju biti smješteni u istu rizičnu grupu i imati iste osnove za proračun premije. Da bi se zadovoljili ovi zahtjevi, nadzorne institucije kontrolišu tarife za pojedine vrste osiguranja i osiguravatelji ih mogu koristiti tek kada one budu odobrene od strane nadzornih tijela.

KONTROLA SOLVENTNOSTI OSIGURAVATELJA

Ova kontrola je jedna od najznačajnijih zadataka nadzornih institucija. Ona mora biti zasnovana na kriterijima koji garantuju objektivnost i onemogućavaju diskriminaciju. Zato se određivanju ovih kriterija mora pristupati krajnje suptilno uz uvažavanje svih aspekata poslovanja osiguravatelja kao i specifičnosti tržišta na kojem oni djeluju.

Postoji nekoliko ključnih razloga zbog kojih se javlja potreba za kontrolon solventnosti osiguravatelja. Prije svega, premije osiguranja osiguravatelji naplaćuju unaprijed za cijeli period pokrića osiguranjem. Tako osiguravatelj na početku perioda preuzima obavezu plaćanja naknade koje nastaju tokom cijelog perioda. Gubljenje finansijske snage osiguravatelja može dovesti u pitanje njegovu sposobnost za izmirenje obaveza na nastale osigurane slučajeve tako da za neiskorišteni period rizici ostaju nepokriveni osiguranje.

Drugo, nemogućnost plaćanja naknade od strane osiguravatelja može dovesti osiguranika u katastrofalnu finansijsku situaciju.

Insolventnost osiguravatelja stvara i druge socijalne i ekonomske probleme. Prestanak rada osiguravatelja znači gubitak zaposlenja za njegove zaposlenike. Insolventnost osiguravatelja može nastupiti kao posljedica:

- katastrofalnih šteta,- neadekvatnosti premija,- brzog rasta koji nije praćen odgovarajućim rezervama,- precjenjivanja aktive,- problema sa reosiguranjem,- problema u organizacijskoj strukturi,- širenje lažnih informacija i- grešaka menadžmenta.

Država kao regulator mora adekvatno reagovati na insolventnost i pokušati pronaći način za vraćanje osiguravatelja u normalno stanje.

Kontrola solventnosti osiguravatelja podrazumijeva da državni regulatorni mehanizam uzmu u obzir dva suprostavljenja zahtjeva.

60

Predmet finansijske regulacije obično su:- kapitalni zahtjevi,- tehničke rezerve i - ulaganja.

ZAŠTITA POTROŠAČA

Pored kontrole tarifa i kontrole solventnosti osiguravatelja, kao treći segment regulacije izdvaja se zaštita potrošača. Zaštita potrošača na tržištu osiguranja realizuje se kroz:

- licenciranje osiguravatelja,- licenciranje posrednika,- odobravanje uslova za pojedine vrste osiguranja,- provjeru ponašanja osiguravatelja na tržištu i- istraživanje žalbi potrošača.

Da bi osiguravatelj mogao da se bavi poslovima osiguranja na određenom tržištu neophodno je odobravanje (licenca) od nadležne nadzorne institucije. Osiguravatelji mogu biti licencirani samo za određene vrste (re)osiguranja, a moguće je i izdvajanje licence za sve vrste osiguraja. Za dobivanje licence osiguravatelji moraju ispuniti određene zahtjebe, od kojih su najznačajniji oni koji se odnose na finansijski snagu (osnivački kapital).

Da bi se obezbijedio red u posredovanju na tržištu osiguranja, rad posrednika zakonski je propisan i definisani su uslovi koje mora zadovoljavati posrednik u osiguranju.

Proces izdavanja licence za obavljanje određene vrste poslova uključuje i obavezu osiguravatelja da nadzornoj instituciji dostavi uslove za tu vrstu osiguranja.

Provjera ponašanja osiguravatelja na tržištu ostvaruje se tako što nadzorne institucije prate kako se pojedini osiguravatelji ponašaju na tržištu.

Nadzorne institucije imaju i posebne službe koje su zadužene da primaju žalbe korisnika usluga osiguranja. One treba da na odgovarajući način reaguju i preduzmu aktivnosti na istraživanju opravdanosti žalbi.

VRSTE OSIGURANJA

1. PRIVATNO I SOCIJALNO OSIGURANJE

Ova klasifikacija osiguranja izvršena je u zavisnosti od toga da li se kao osiguravatelji pojavljuje država ili neko drugi. Privatna osiguranja najčešće su dobrovoljna i pojedincima stoje na raspolaganju za finansiranje potencijalnih gubitaka. Privatna osiguranja mogu se dalje klasificirati na različite načine, a kao najznačajnije četiri grupacije izdvajaju se:

- životno osiguranje,- osiguranje od nezgoda i zdravstveno osiguranje,- osiguranje od odgovornosti.

Socijalno osiguranje odnosi se na različite državno organizovane programe za upravljanje ličnim rizicima svojih građana. Programi socijalnog osiguranja su obavezujući na osnovu zakonskih propisa. Najznačajniji oblici organizovanja obaveznog socijalnog osiguranja su:

- penzijsko i invalidsko osiguranje,

61

- zdravstveno osiguranje i- osiguranje od nezaposlenosti.

2. ŽIVOTNO I NEŽIVOTNO OSIGURANJE

Kriterij za ovu podjelu predstavlja bilansiranje poslova i utvrđivanje poslovnog rezultata osiguravatelja. Za životno osiguranje veličina rizika osiguranik može se utvrditi sa većom preciznošću nego kod neživotnih osiguranja. Neživotna osiguranja dalje dijelimo na:

- pomorsko i nepomorsko osiguranje,- osiguranje nezgode, zdravstveno osiguranje, osiguranje imovine i osiguranje od

odgovornosti,- osiguranje nezgode, osiguranje imovine, osiguranje motornih vozila i osiguranje

transporta i kredita,- osiguranje poslovanja i osiguranje domaćinstva i dr.

3. OBAVEZNO I DOBROVOLJNO OSIGURANJE

Obavezna osiguranja najčešće su zakosnki propisana, dok su dobrovoljna osiguranja sva ostala gdje potencijalni osiguranik ima pravo izbora da li da se osigura ili ne. Obavezna osiguranja mogu biti propisana zakonskim propisima iz oblasti osiguranja ili nekim drugim zakonskim propisima (osiguranje putnika od nezgode u javnom prevozu, osiguranje zračnih letjelica).

4. PREMIJSKO, UZAJAMNO I DRŽAVNI PROGRAMI OSIGURANJA

Kriterij za ovu klasifikaciju je način obezbjeđenja sredstava za naknadu gubitaka. Kod premijskog osiguranja ova sredstva se obezbjeđuju tako što osiguranici na početku perioda pokrića uplaćuju premiju osiguranja čija visina zavisi od veličine rizika kojem su izloženi. Kod uzajamnog osiguranja članovi grupe unaprijed uplaćuju akontacije, a konačno učešće svakog člana u naknadi gubitka utvrđuje se na kraju perioda pokrića.Državni programi osiguranja odnose se na obavezno socijalno osiguranje za koje je karakteristično da se obezbjeđenje sredstava vrši na osnovu doprinosa osiguranika.

5. OSIGURANJE NA OSIGURANU SUMU I OSIGURANJE NA STVARNU VRIJEDNOST GUBITKA

Kod prve vrste osiguranja osigurana suma može biti fiksna, a može se i mijenjati u zavisnosti od potreba za održavanjem njene realne vrijednosti i prisustva inflacije. Osiguranje na stvarnu vrijednosti gubitka podrazumijeva prethodno difinisanje gornje granice, tj limita pokrića.

KLASIFIKACIJA PRIVATNOG OSIGURANJA U BiH

Klasifikacija privatnog osiguranja u BiH regulisana je zakonskim propisima na entitetskim nivoima. Prema ovim propisima osnovna podjela je na neživotna i životna osiguranja.

62

7. Poglavlje

- PRIVATNO OSIGURANJE -

Za privatno osiguranje karakteristično je da ga nude privatni osiguravatelji, mada vlasnik osiguravatelja može biti i država. Uglavnom je na dobrovoljnoj osnovi, mada postoje i obavezne vrste privatnog osiguranja, ali i za njih postoji sloboda u pogledu izbora osiguravatelja. Kod privatnog osiguranja možemo razlikovati četiri osnovne vrste:

- životno osiguranje,- osiguranje nezgoda i zdravstveno osiguranje,- osiguranje imovine i- osiguranje od odgovornosti.

ŽIVOTNO OSIGURANJE

Životno osiguranje predstavlja najzastupljeniju vrstu privatnog osiguranja i pokriva više od polovine ukupne svjetske premije osiguranja.

RIZICI KOJI SE POKRIVAJU ŽIVOTNIM OSIGURANJEM

Raznovrsnost proizvoda životnog osiguranja ukazuje na mnoštvo različitih rizika za čije pokriće se ono može koristiti. Osnovni rizik za čije pokriće se koristi životno osiguranje je tzv.rizik prerane smrti. Proizvodi životnog osiguranja pružaju rješenje za upravljanje rizikom nedovoljnih prihoda za vrijeme starosti, odnosno rizika vezanih za dugovječnost.

RIZIK PRERANE SMRTI

Ugovorom o životnom osiguranju se ne zaključuje radi neizvjesnosti smrti nego radi neizvjesnosti vremena njenog nastupanja. Za pokriće rizika prerane smrti zainteresovana su i preduzeća i pojedinci, odnosno njihove porodice. Preduzeća žele da se zaštite od finansijskih posljedica smrti ključnog lica u preduzeću, jer zbog nepostojanja osposobljenog zamjenika preduzeće može izgubiti finansijsku sigurnost. Porodice imaju potrebu da se zaštite od finansijskih posljedica u slučaju smrti voditelja porodice koji može ostaviti neizmirene finansijske obaveze kako prema drugima, tako i prema zavisnim članovima vlastite porodice. Finansijske gubici koji se vežu za rizik prerane smrti odnose se prije svega na prestanak ostvarivanja prihoda za preduzeće, odnosno zavisne članove porodice. Mogući su i troškovi liječenja, sahrane, ostavinske rasprave i sl.

RIZIK DUGOVJEČNOSTI

Veličina rizika dugovječnosti kreće se suprotno riziku prerane smrti. Prerana smrt lica isključuje potrebu za akumulacijom sredstava za pokriće rizika dugovječnosti i obratno. Postojanje penzijskih programa u okviru socijalnog osiguranja u velikoj mjeri doprinosi pokriću rizika dugovječnosti pa se određeni programi životnog osiguranja, odnosno osiguranja rente, koji uključuju akumuliranje sredstava (štednju) javljaju kao dopuna ovim programima.

63

Zaštita od ovakvim rizika se obezbjeđuje akumuliranjem sredstava za vrijeme kada se radom ostvaruju prihodi u svrhu pokrića nedostatka sredstava u poznijim godinama ćivota. Pri tome se javlja problem da li će akumulirana sredstva biti dovoljna za obezbjeđenje životnog standarda.

UTVRĐIVANJE POTREBNOG IZNOSA ŽIVOTNOG OSIGURANJA

Kako je životno osiguranje vrsta osiguranja kod kojeg osiguranik sam definiše osiguranu sumu. Jedan od ključnih porblema za osiguranika, kada je u pitanju kupovina životnog osiguranja, je utvrđivanje iznosa životnog osiguranja koji mu je potreban. Za potencijalnog osiguranika utvrđivanje potrebnog iznosa životnog osiguranja podrazumijeva kompromis između dvije suprotne tenencije: zaključiti životno osiguranje na što veći iznos radi što bolje zaštite ili zaključiti životno osiguranje na što manji iznos kako bi izdvajanja za premiju bila što manja. Iznos životnog osiguranja koji osiguranik treba zavisi od mnoštva faktora i u konačnici stvar je njegovog subjektinog stava prema ovom problemu.

Koncept je zasnovan na utvrđivanju ekonomske vrijednosti ljudskog života koja se svodi na sadašnju vrijednost budeće neto zarade koju bi pojedinac ostvario umanjene za troškove njegove egzistencije. Kupovanjem životnog osiguranja na iznos koji predstavlja vrijednost ljudskog života omogućava se zaštita ove vrijednosti od neizvjesnosti u pogledu vremena trajanja života osiguranog lica.

Kod koncepta analize potreba utvrđivanje potrebnog iznosa životnog osiguranja zasniva se na analizi potreba zavisnih lica, odnosno preduzeća kako bi se održao postojeći životni standard, odnosno kontinuitet u obavljanju poslovnih aktivnosti. Vrijednosti izraza potreba umanjuju se za druga finansijska sredstva koja bi bila na raspolaganju za pokriće potreba. Dobivena razlika predstavlja potrebe koje nisu zadovoljene, pa se za njihovo izmirenje može koristiti životno osiguranje. Potrebno je putem osiguranja rente obezbijediti dodatna sredstva za period panzije, pa se putem analize potreba može utvrditi potrebna visina rente. Glavni nedostatak ovog koncepta ogleda se u činjenici da se potrebe tokom vremena mijenjaju a zanemaruje se i dejstvo inflacije.

Koncept analize kapitala podrazumijeva da se utvrđivanje potrebnog iznosa životnog osiguranja zasniva na visini kapitala potrebnog za ostvarivanje prihoda za zavisna lica kako bi pokrili finansijske gubitke usljed smrti osiguranika.

AKTUARSKE OSNOVE ŽIVOTNOG OSIGURANJA

Proračun neto premije u životnom osiguranju vrši se na bazi pokazatelja smrtnosti pomoću kojih osiguravatelji utvrđuju vjerovatnoću nastupanja osiguranog slučaja. Kod životnih osiguranja nastupanje osiguranog slučaja nije neizvjesno, nego je neizvjesno vrijeme njegovog nastupanja. Za utvrđivanje pokazatelja smrtnosti osiguravatelji mogu da koriste podatke iz prošlosti. Vjerovatnoće smrti za pojedine starosne grupe mogu da se utvrde praćenjem jedne generacije od rođenja pa do umiranja posljednjeg lica u generaciji (longitudinalni metod). Zato je ovaj način utvrđivanja vjerovatnoće smrti pogodan samo za praćenje dječije smrtnosti od rođanja do 20.godine starosti.

64

Postupak se uveliko olakšava ako se istovremeno posmatra više generacija u toku određenog vremenskog intervala i prati smrtnost lica po starosnim grupama (transverzalni metod). Tako je moguće posmatrati cjelokupno stanovništvo jedne zemlje ili samo osigurana lica.

Pored pokazatelja smrtnosti, za obračun neto premije neophodno je odrediti i obračunsku kamatnu stopu. U interesu osiguravatelja je da je ova kamatna stopa što niža. S druge strane, da bi ponudio atraktivan proizvod i privukao osiguranike, osiguravatelj treba da u obračun ukalkuliše što veću kamatnu stopu. Na bazi vjerovatnoća smrti i obračunske kamatne stope osiguravatelji izračunavaju komutativne funkcije koje olakšavaju obračun premije. Osnovni pokazatelji u tablicama smrtnosti su vjerovatnoće smrti i doživljenja. Prve tablice smrtnosti sastavio je engleski astronom Halley 1693.godine.

Konačan iznos premije koji osiguranik plaća sadrži, pored neto premije, i dio predviđen za pokriće režijskih troškova poslovanja. Utvrđivanjem visine ovih troškova osiguravatelj, faktički, određuje konačnu premiju osiguranja.

Jedna od značajnij funkcija osiguranja je finansijsko-akumulacijska funkcija. Zbog dugoročnosti ugovora o životnom osiguranju ova funkcija posebno je važna za osiguravatelja života. Premije koje osiguranici plaćaju u pravim godinama osiguranja znatno se veće u odnosu na premije koje su potrebne za pokriće razlika. Od ove razlike formira se matermatička rezerva koju osiguravatelj koristi u kasnijim godinama osiguranja za pokriće viška rizika.

PROIZVODI ŽIVOTNOG OSIGURANJAKARAKTERISTIKE PROIZVODA ŽIVOTNOG OSIGURANJA

Za proizvode životnog osiguranja karakteristično je da ne postoji mogućnost djelimičnog gubtika, jer se u slučaju da nastupi osigurani sluačaj korisniku osiguranja isplaćuje cijeli iznos osigurane sume. Životnim osiguranjem pojedinac se ne može u potpunosti vratiti u stanje prije nastanka osiguranog slučaja, jer je gubitak lica nenadoknadiv, ali se zato mogu ublažiti posljedice ovog gubitka.

Kod ugovora o životnom osiguranju treba razlikovati osiguranika (osigurano lice), korisnika osiguranja i ugovoratelja osiguranja. Korisnik osiguranja može da bude osiguranik (za slučaj doživljenja), odnosno lice koje osiguranik odredi ili njegov zakonski nasljednik (za slučaj smrti). Obično se ugovor o osiguranju zaključuje sa osiguranikom, a u slučaju da se kao ugovaratelj javlja drugo lice potrebna je saglasnost osiguranika.

Ugovor o životnom osiguranju zaključuje se na osnovu ponude u kojoj su navedeni osnovni podaci o osiguraniku, a koji su relevantni za utvrđivanje uslova osiguranja. Prihvatanjem ponude osiguravatelj izdaje ugovaratelju osiguranja policu osiguranja koja predstavlja pismenu ispravu o sklopljenom ugovoru o osiguranju. Svi podaci koji su navedeni u ponudi, odnosno polici osiguranja moraju biti tačni i nedvosmisleni kako bi se izbjegle sporne situacije.

Za osiguranika je veoma interesenatan koncept nivoa premije. Kako se sa starenjem lica povećava i vjerovatnoća smrti, osiguranik bi morao za pokriće rizika iz godine u godinu plaćati veću premiju. Time bi u kasnijim godinama života trebao velike iznose za pokriće rizika pa bi starija lica zbog visoke premije rijetko i zaključivala ugovore o životnom osiguranju. Osiguravatelji ovaj problem rješavaju tako što za ugovore koji se zaključuju na

65

određeni period ili doživotno naplaćuju premiju na jednakom godišnjem nivou. Na taj način se u početnim godinama osiguranja stvara rezerva koja služi za pokriće viška rizika u kasnijim godinama osiguranja. Ova rezerva predstavlja investicijsku komponentu ugovora i ona se smanjuje sa povećanjem rizika.

VRSTE PROIZVODA ŽIVOTNOG OSIGURANJA

Vrste proizvoda životnog osiguranja koje su danas prisutne na razvijenim tržištima životnog osiguranja su:

- privremeno životno osiguranje,- doživotno životno osiguranje,- univerzalno životno osiguranje,- varijabilno životno osiguranje,- varijabilno univerzalno životno osiguranje,- darovno životno osiguranje i - osiguranje rente.

PRIVREMENO ili TEMPORARNO ŽIVOTNO OSIGURANJE predstavlja najjednostavniju vrstu životnog osiguranja. Ono pruža zaštitu na određeni rok, a osigurana suma se isplaćuje samo ako osiguranik umre u tom roku. Polica privremenog životnog osiguranja obezbjeđuje pokriće za specificirani broj godina, odnosno do specificirane starosne dobi, a početak pokrića počinje sa danom njenog izdavanja. Ova vrsta životnog osiguranja pojavljuje se sa konstantnom osiguranom sumom kao i u formi opadajuće ili rastuće organizirane sume. Uz ovaj proizvod obično se nudi i opcija obnavljanja osiguranja na novi period bez dodatnih ljekarskih pregleda, ali uz veću premiju zbog povećane vjerovatnoće smrti. Obično se nudi i opcija konvertovanja police privremenog životnog osiguranja u policu doživotnog osiguranja uz odgovarajuće korekcije premije.

DOŽIVOTNO ili TRAJNO ŽIVOTNO OSIGURANJE pruža zaštitu za „cijeli život“, od dana izdavanja police do smrti osiguranog lica. Osigurana suma je konstantna tokom vremena, a premije mogu da se uplaćuju doživotno ili tokom kraćeg vremeskog perioda. Doživotno osiguranje predstavlja kombinaciju štednje i privremenog osiguranja sa opadajućom osiguranom sumom. Kombinacija opadajuće osigurane sume i povećane štednje u svakom trenutku jednaka je nominalnom iznosu police doživotnog osiguranja. Nivo premije koji se plaća tokom važenja police je konstantan, a nakon smrti osiguranog lica korisniku se isplaćuje cijeli iznos osigurane sume.

Dvije osobine po kojima se doživotno osiguranje razlikuje od privremenog su gotovinska vrijednost police i dospijeća nakon 100.godine starosti. Za razliku od privremenog osiguranja, koje pruža samo zaštitu, doživotno osiguranje nudi i elemenat štednje, tj akumulacije koji predstavlja gotovinsku vrijednost police koju vlasnik police dobiva u slučaju raskida ugovora. Gotovinsku vrijednost police osiguranik može da pozajmi uz razumnu kamatu ili da je iskoristi kao sredstvo garancije za uzeti kredit. Police doživotnog osiguranja dospijevaju kada osigurano lice preživi 100.godinu života jer je aktuarska pretpostavka da je to maksimalni životni vijek osiguranika.

UNIVERZALNO ŽIVOTNO OSIGURANJE pruža vlasnicima polica trajnu zaštitu, ali sa većom fleksibilnošću od doživotnog osiguranja. Fleksibilnost se ispoljava u mogućem povećanju ili smanjenju iznosa premije, kao i iznosa osigurane sume tokom trajanja ugovora u skladu sa potrebana vlasnika police. Kod ovog proizvoda životnog osiguranja isto tako se

66

generiše gotovinska vrijednosti, a moguće su dvije opcije u pogledu osigurane sume. U prvom slučaju, nominalni iznos police utvrđen je na konstantnom nivou, a on se sastoji iz opadajuće osigurane sume privremenog osiguranja i rastuće gotovinske vrijednosti kao kod doživotnog osiguranja. Druga opcija podrazumijeva određeni konstantan nivo osigurane sume i rastuću gotovinsku vrijednost police. Fleksibilnost premija univerzalnog životnog osiguranja otvara mogućnost vlasnicima polica da preskoče plaćanje premije određeni broj godina ako je akumulirana gotovinska vrijednost dovoljna za pokriće rizika.

VARIJABILNO ŽIVOTNO OSIGURANJE, kao i doživotno, pruža trajnu zaštitu uz fiksne premije i zagarantovani nominalni iznos police. Osnovna razlika od tradicionalnog doživotnog osiguranja je u načinu na koji se investira gotovinska vrijednost police. Kod varijabilnog životnog osiguranja gotovinske vrijednosti su izdvojene na posebne račune tako da vlasnik police može da ih investira uz preuzimanje investicijskog rizika. Pri tome osiguravatelj vodi računa o tome da se obezbijedi zagarantovani nominalni iznos osigurane sume.

VARIJABILNO UNIVERZALNO ŽIVOTNO OSIGURANJE kombinuje strukturu i fleksibilnost police univerzalnog životnog osiguranja sa investicijskim izborom varijabilnog životnog osiguranja. Polica varijabilnog univerzalnog životnog osiguranja pruža trajnu zaštitu, direktno investiranje premije, mogućnost iskorištavanja trenutne tržišne stope prinosa na gotovinsku vrijednost i fleksibilnost u pogledu iznosa i frekvencije plaćanja premije, kao i visine osigurane sume.

Police DAROVNOG ŽIVOTNOG OSIGURANJA obezbjeđuju isplatu osigurane sume ne samo u slučaju smrti osiguranog lica za vrijeme pokrića, nego i u slučaju da osiguranik preživi taj period (u slučaju doživljenja). Matematički posmatrano, ovom vrstom police osiguravatelj pruža zajedno dvije vrste osiguranja: privremeno životno osiguranje i čisto darovno osiguranje. Privremeno životno osiguranje obezbjeđuje isplatu osigurane sume ako osiguranik umre u toku perioda pokrića. Čisto darovno osiguranje obezbjeđuje isplatu osigurane sume lično osiguraniku ukoliko on preživi period pokrića.

Kao posebna vrsta zaštite, posebno prilagođena za pokriće rizika vezanih za dugovječnost, javlja se OSIGURANJE RENTE. Renta, u najširem smislu, predstavlja niz periodičnih plaćanja tako da se polica osiguranja izdaje kao obećanje da će se izvršiti ova plaćanja u toku definisanog perioda, odnosno do kraja života osiguranog lica.

Neki proizvodi životnog osiguranja se veoma česti izjednačavaju sa DOBROVOLJNIM PENZIJSKIM OSIGURANJEM koje je prisutno u okviru trećeg stuba kod reformisanih penzijskih sistema. Dobrovoljno penzijsko osiguranje je na dobrovoljnoj osnovi bazirana dopuna obaveznim programima penzijskog osiguranja koju može ostvariti svaki građanin, a zasnovano je na slijedećim prinpicima:

- uplata na dobrovoljnoj osnovi,- raspodjela rizika ulaganja,- ravnopravnost članstva,- javnost rada,- akumulacija sredstava.

Najznačajnije prednosti životnog osiguranja u odnosu na dobrovoljno penzijsko osiguraje su:

- svi najznačajniji uslovi osiguranja unaprijed se definišu ugovorom,

67

- polica životnog osiguranja može poslužiti kao sredstvo obezbjeđenja za kredit,- polica životnog osiguranja predstavlja vrijednosni papir koji korisniku daje pravo na

učešće u dobiti na osnovu plasmana sredstava matematičke rezerve.

IZBOR VRSTE PORIZVODA ŽIVOTNOG OSIGURANJA

Poseban problem za osiguranika kod kupovine životnog osiguranja odnosi se na izbor vrste proizvoda. Osiguranik se prilikom izbora mora opredijeliti i prioritet dati čistoj zaštiti ili investicojskoj komponenti police. Čista zaštita osiguranika interesantna je za pokriće rizika prerane smrti, dok je investicijska komponenta police značajna kada je u pitanju pokriće rizika dugovječnosti.

Uobičajen problem kod izbora vrste porizvoda je i opredjeljenje za privremeno ili trajno osiguranje, što je opet usko vezano sa periodima za koji se utvrđuje potrebna visina životnog osiguranja. Postavlja se i pitanje načina na koji će se vršiti isplata osigurane sume u slučaju doživljenja. Osiguranik može izabrati isplatu cijele osigurane sume odjendom, a može se opredijeliti i za isplatu putem rente. Premija može da se isplati jednokratno ili periodično.

Za pravi izbor neophodno je veoma dobro poznavati karakteristike pojedinih vrsta proizvoda životnog osiguranja. Tako potencijalni osiguravatelji trebaju tražiti savjete od posrednika u prodaji osiguranja koji su dužni da proizvode prezentiraju na pravi način kako bi osiguranik sam procijenio koji proizvod mu najviše odgovara.

Osiguranik može izvršiti konačan izbor u skladu da vlastitim preferencijama i na osnovu analize slijedećih karakteristika svakog proizvoda:

- perioda zaštite,- visine i načina plaćanja premije,- visine i načina isplate naknade,- gotovinske vrijednosti police i - poreskog opterećenja i investicijske komponente.

Kao smjernicu prilikom izbora proizvoda osiguranik može iskoristiti test koji je dizajniran za provjeru adekvatnosti pojedinih vrsta polica za pokriće potreba. Test uključuje nekoliko pitanja grupisanih tako da odgovori usmjeravaju na određenu vrstu proizvoda.

ZNAČAJ ŽIVOTNOG OSIGURANJA ZA POJEDINCA I DRUŠTVO

Životno osiguranje pruža i niz drugih koristi, kako za pojedinca tako i za cijelo društvo.

KORISTI ZA POJEDINCA

Štednja u svakom slučaju koristi pojedincu, ali ona zahtijeva značajne resurse kao i vrijeme da bi obezbijedila određeni prinos. Ukoliko bi lice umjesto da plaća godišnju premiju životnog osiguranja istu izdvajalo za štednju, potreban mu je veći broj godina da bi ušteđena suma dostigla iznos osigurane sume koji se putem životnog osiguranja garantuje odmah na početku.

Police životnog osiguranja, tj osiguranja rente pažljivim izborom mogu posližiti i kao veoma siguran i profitabilan instrument dugoročnog finansijskog planiranja, tj štednje. Činjenica da su programi životnog osiguranja obično podržani putem određenih poreskih olakšica može biti ključna u izboru ovog vida štednje. Kupovina životnog osiguranja tako predstavlja i

68

veoma efikasno sredstvo samoprisiljavanja pojedinca na štednju, jer mnogi pojedinci, koji inače nisu skloni bilo kakvoj štednji, redovno plaćaju premiju osiguranja.

Životno osiguranje doprinosi i povećanju bogatstva samog pojedinca koji, zahvaljujući sigurnosti koju mu pruža polica životnog osiguranja, može više energije da usmjeri na povećanje vlastite efikasnosti u poslovanju nego u slučaju kada mora da se brine za finansisjke posljedice koje će trpjeti njegova porodica ili preduzeće u slučaju da nema police životnog osiguranja.

Programi osiguranja rente pružaju pogodnosti starijim licima koja su uspjela da uštede određeni iznos novca da im taj novac putem rente bude transferiran sve do njihove smrti.

Životno osiguranje se javlja i kao efikasan mehanizam za obezbjeđenje fonda za plaćanje ovih poreskih obaveza, tako da nasljednici više ne moraju da brinu kako će platiti porez na imovinu.

KORISTI ZA DRUŠTVO

Zahvaljujući dugoročnom vezivanju sredstava, životno osiguranje pruža mnoštvo koristi za društvo čime doprinosi općem privrednom razvoju. Ono predstavlja supstitut za određene programe socijalne zaštote koje organizuje država. Država najčešće pruža potporu razvoju životnog osiguranja kroz različute poreske olakšice.

Životno osiguranje, kao poseban vid štednje, pruža određene prednosti. Osiguravatelji života kao finansijski posrednici usmjeravaju štednju u različite vidove investicija čime povećavaju efikasnost cjelokupnog finansijskog sistema.

Osiguravatelji života koriste sredstva koja su im povjerili vlasnici polica za davanje dugoročnih kredita i druge investicije. Vlasnicima polica se u svakom momentu garantuje ušteđeni iznos sadržan u njima, što doprinosi općem povećanju likvidnosti.

Posebno je važno istaći značaj životnog osiguranja u finansiranju velikih investicija koje su posebno važne za razvoj privrede. Ove investicije zahtijevaju veća finansijska sredstva, a osiguravatelji života mogu da iskoriste prikupljene premije osiguranja za finansiranje takvih projekata.

FAKTORI KOJI DETERMINIŠU ZASTUPLJENOST ŽIVOTNOG OSIGURANJA UNUTAR PRIVREDE

Zastupljenost životnog osiguranja u upravljanju ličnim rizicima u okviru jedne zemlje zavisi od mnoštva faktora, kao što su:

- stepen razvijenosti socijalnog osiguranja,- nivo razvoja privrede,- porezni tretman životnog osiguranja,- stabilnost nacionalne valute i - razvijenost finansijskog tržišta.

STEPEN RAZVIJENOSTI SOCIJALNOG OSIGURANJAUticaj socijalnog osiguranja ispoljava se kroz programe penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezaposlenosti. Program penzijskog i invalidskog

69

osiguranja implicira obavezna izdavanja radno aktivnih pojedinaca koja se akumuliraju do njegovog odlaska u penziju. Akumulirana sredstva služe za isplate penzija nakon gubitka radne sposobnosti. Ovdje se javlja rizik da prikupljena sredstva neće biti dovoljna za isplate penzija do smrti pojedinca, tj zakonskog imaoca prava na penziju. Dodatni problem predstavlja i činjenica da gubitak radne sposobnosti nije uvijek vezan za starost pojedinca.

Državno organizovani programi zdravstvenog osiguranja orijentisani su na podizanje nivoa zdravstvene zaštite stanovništva jedne zemlje. Finansiranje zdravstvene zaštite obično se vrši kroz programe organizovane od strane države, putem doprinosa zaposlenih stanovnika, kao i neposrednim plaćanjem troškova liječenja od strane pojedinca.

Način na koji se utvrđuje struktura i alokacija sredstava za finansiranje zdravstvene zaštite regulisan je zakonskim propisima koji se razlikuju od države do države.

Kao poseban rizik gdje postoji potreba za društvenom intervencijom javlja se rizik od nezaposlenosti. Zaštitu od ovog rizika država ostvaruje putem osiguranja od nezaposlenosti koje se manifestuje kroz određene vidove obaveznih doprinosa od strane zaposlenog stanivništva. Zakonom su obično propisani i uslovi sticanja prava na određene naknade po osnovu nezaposlenosti.

RAZVIJENOST PRIVREDEŽivotni standard i nivo nacionalnog dohotka direktno je proporcionalan nivou razvijenosti životnog osiguranja unutar nacionalne ekonomije. Stanovništvo razvijenih zemalja zahvaljujući višem životnom standardu može izdvojiti veći dio sredstava za pokriće budućih potreba putem životnog osiguranja.

Nerazvijene zemlje i nizak nivo životnog standarda zbog malih prihoda smanjuju mgućnost stanovništva za kupovinu životnog osiguranja.

PORESKI TRETMAN PREMIJA I NAKNADA KOD ŽIVOTNOG OSIGURANJAUzimajući u obzir koristi koje životno osiguranje pruža kako pojedincu tako i cjelokupnoj privredi, država nastoji da kroz različite poreske olakšice stimuliše razvoj životnog osiguranja. Olakšice se odnose na uvođenje nižih poreskih stopa na isplate osiguranih suma i poreska oslobađanja za plaćene premije osiguranja.

STABILNOST NACIONALNE VALUTEUticaj stabilnosti nacionalne valute može da bude ključni za razvoj životnog osiguranja unutar nacionalne privrede. Monetarna nestabilnost dovodi do toga da se obećane osigurane sume uslijed dejstva inflacije obezvrjeđuju i na taj način osiguranici, faktički, mogu biti „prevareni“ od strane osiguravatelja. Ovaj problem osiguravatelji pokušavaju riješiti uvođenjem valutne klauzule, tj vezivanjem isplate osigurane sume za neku stabilnu stranu valutu (npr EURO) čime se nastoji povećati nivo povjerenja stanovništva.

RAZVIJENOST FINANSIJSKIH TRŽIŠTARazvijenost finansijskih tržišta utiče na privlačnost životnog osiguranja kao instrumenta za ostvarenje finansijskih ciljeva. Dostupnost i veći nivo razvijenosti ostalih finansijskih instrumenata pruža potencijalnim osiguranicima mogućnst izbora instrumenta koji im najviše odgovara.

70

PONUDA ŽIVOTNOG OSIGURANJA NA TRŽIŠTU BiH

Nerazvijenost tržišta životnog osiguranja u BiH remeti kriterije prema kojima potencijalni osiguranici utvrđuju prioritete kod kupovine životnog osiguranja. Tako se zbog slabe ponude proizvoda životnog osiguranja osiguranici najčešće prvo opredjeljuju za vrstu proizvoda životnog osiguranja, a nakon toga utvrđuje iznos osigurane sume na koji će kupiti policu. Ovakav pristup je nepravilan.

NAJZNAČAJNIJI ROIZVODI NA TRŽIŠTU

Kao posljedica nerazvijenosti tržišta, ponuda proizvoda životnog osiguranja u BiH svedena je tek na nekoliko proizvoda.

Mješovito osiguranje predstavlja najpopularniju vrstu životnog osiguranja na tržištu BiH i predstavlja kombinaciju osiguranja za slučaj smrti i osiguranja za slučaj doživljenja. Ovaj proizvod nude svi osiguravatelji koji se bave životnim osiguranjem na našem tržištu. Mješovito osiguranje privlačno je za osiguranika zbog činjenice da će osigurana suma u svakom slučaju biti isplaćena ili osiguraniku u slučaju doživljenja ili korisniku osiguranja u slučaju smrti osiguranog lica. Zato su i premije dosta visoke, a mogu se plaćati jednkratno ili godišnjim uplatama tokom perioda pokrića. U slučaju ranije smrti osiguranika prestaje se sa daljim plaćanjem premije i korisniku osiguranja se isplaćuje osigurana suma. Zaključuje se na duži vremenski period, a osiguravatelji propisuju starosne granice unutar kojih se mogu kretati osiguranici. Obično se kreću u intervalu od 18 do 65 godina starosti sa najvišom dobi u osiguranju od 75 godina. Iznose premije i osigurane sume osiguravatelji obično vežu za EURO po važećem kursu Centralne banke BiH na dan plaćanja. U cilju stimulisanja osiguranika na kupovinu polica, osiguravatelji ovom policom nude i učešće u dobiti u određenom procentu od osigurane sume. Postojanje štedne komponente otvara mogućnost otkupa police nakon što protekne određeni period osiguranja. Obično se uz policu mješovitnog osiguranja osiguravatelji daju i tablicu otkupnih vrijednosti. Otkupne vrijednosti su niske i za osiguranika je u slučaju da ne želi nastaviti sa plaćanjem premije puno bolje da se opredijeli za kapitalizaciju koja mu isto tako stoji na raspolaganju. Neki osiguravatelji za preduzeća nude mogućnost zaključivanja grupnog mješovitnog osiguranja (za svakog zaposlenog posebna polica) i kolektivnog mješovitnog osiguranja (jedna polica za više zaposlenih) uz povoljnije uslove. Moguće je i tzv uzajamno osiguranje gdje jedna polica glasi na dva lica (npr muža i suprugu). Uz policu mješovitog osiguranja svaki osiguravatelj nudi i dopunsko osiguranje od nezgode. Time osiguranik dobiva zaštitu od invaliditeta, a u slučaju smrti kao posljedice nesretnog slučaja korisniku osiguranja se isplaćuju dvije osigurane sume.

Osiguranje za slučaj smrti ili riziko osiguranje se isto tako nudi na tržištu. Iako riziko osiguranje predstavlja suštinu životnog osiguranja, ono je interesantno uglavnom samo preduzećima za osiguranje ključnih pojedinaca i pojedincima kojima može da posluži kao garancija za dobivanje kredita. Premije su dosta niže u odnosu na mješovito osiguranje. Kao i kod mješovitog i uz ovaj porizvod osiguravatelji nude i dopunsko osiguranje od nezgoda.

Osiguranje života u korist djeteta predstavlja posebno prilagođeno mješovito osiguranje gdje se kao korisnik osiguranja javlja dijete osiguranog lica. Period osiguranja se u ovom

71

slučaju prilagođava periodu kada dijete počinje sa samostalnim životom, a osigurana suma može se isplatiti u jednom iznosu ili u vidu mjesečnih stipednija (renti).

Osiguranje rente osiguravatelji obično se nude kao poseban proizvod, nego ostavljaju mogućnost da se isplata osigurane sume po bilo kojoj vrsti osiguranja obavljaju u vidu doživotne ili vremenski ograničene rente.

POTEŠKOĆE KOD IZBORA PROIZVODA I OSIGURAVATELJA

Atraktivnost proizvoda životnog osiguranja u najvećoj mjeri zavisi od visine premije koja je determinisana pokazateljima smrtnosti, kamatnom stopom i dodatkom za pokriće režijskih troškova. Po pitanju pokazatelja smrtnosti osiguravatelji imaju veoma malo prostora za djelovanje. Malo i nerazvijeno tržište ne daje mogućnost za korištenje vlastite evidencije kod utvrđivanja pokazatelja smrtnosti za osiguranike. Rat i migracije u proteklom periodu onemogućile su sprovođenje popisa na osnovu kojeg bi se mogle uraditi nove tablice smrtnosti. Stoga osiguravateljima stoje na raspolaganju tablice smrtnosti iz bivše Jugoslavije urađene na osnovu popisa iz 1981. godine.Osiguravatelji koji su u većinskom vlasništvu osiguravajućih društava iz inostranstva obično koriste tablice smrtnosri svojih matičnih društava. Koristeći se istim tablicama smrtnosti i metodama aktuarske matematike za svakog osiguravatelja možemo izračunati visinu neto premije za date osigurane sume. Na taj način možemo procijeniti visinu dodatka koji osiguravatelji koriste za pokriće režijskih troškova.

OSIGURANJE NEZGODE I ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

Kao posebna vrsta ličnih rizika izdvajaju se rizici lošeg zdravstvenog stanja. Za pokriće ovih rizika u okviru privatnog osiguranja osiguravatelji nude programe osiguranja nezgode i zdravstvenog osiguranja.

SPECIFIČNOSTI RIZIKA ZDRAVSTVENOG STANJA

Rizici lošeg zdravstvenog stanja odnose se na finansijske gubitke prouzrokovane povredom (nezgodom) ili bolešću. Moguće su slijedeće kategorije finansijskih gubitaka:

- troškovi liječenja,- gubitak prihoda usljed onesposobljenosti za rad i - troškovi dugoročne njege.

TROŠKOVI LIJEČENJATroškovi liječenja odnose se na sve troškove koji su nastali liječenjem pojedinca, odnosno zavisnih članova njegove porodice. Oni uključuju troškove prouzrokovane različitim vrstama medicinskih usluga, kao što su:

- dijagnosticiranje,- lijekovi i pomoćni medicinski materijali,- bolnički tretman,- vanbolnički tretman,- korištenje medicinskih pomagala,- korištenje specijalne medicinske opreme,- pružanje posebnih terapija,- operacije (kod doktora Halibašića npr )

72

- održavanje trudnoće i rođenje djeteta,- transportni troškovi,- troškovi pripreme za sahranu u slučaju smrti i sl.

GUBITAK PRIHODA USLJED ONESPOSOBLJENOSTI ZA RADPrestanak radnog angažmana usljed lošeg zdravstvenog stanja dovodi pojedinca, tj članove njegove porodice do gubitka prihoda koje je on ostvario. Onesposobljenost za rad može trajati kraći ili duži vremenski period od čega zavisi i visina gubitka. Kao posljedica može da nastupi potpuna ili djelimična invalidnost, tj umanjenje radne sposobnosti pojedinca. Umanjenje radne sposobnosti obično se izražava u procentima.Invalidnost, zavisno do procenta onesposobljenosti za rad, sa sobom može donijeti finansijske gubtike veće nego u slučaju smrti. U slučaju smrti finansijski gubitak predstavlja gubitak prihoda koji je umrli pojedinac pružao svojim zavisnim članovima porodice. U slučaju invalidnosti pojedinac ne samo da ostaje bez prihoda, nego mu i dalje ostaju isti troškovi egzistencije, a obično se javljaju i dodatni troškovi njege.

TROŠKOVI DUGOROČNE NJEGENezgoda ili bolest mogu dovesti pojedinca u stanje fizičke zavisnosti od drugih lica prilikom obavljanja osnovnih dnevnih fizičkih aktivnosti. U posljednje vrijeme prisutan je trend smanjenja sposobnosti porodice da se brine za starija nemoćna lica čime se povećava tražnja za njegom. Razlozi za to su slijedeći:

- sve manja zastupljenost „proširenih porodica“,- povećanje zastupljenosti domaćinstava sa manjim porodicama,- radno angažovanje žena izvan domaćinstva,- povećanje zavisnosti porodice od prihoda oba bračna druga,- izraženo povećanje broja samaca starije životne dobi,- produženje očekivanog trajanja života i sl.

OSIGURANJE NEZGODESPECIFIČNOSTI OSIGURANJA NEZGODE

Osiguranje nezgode predstavlja vrstu osiguranja čica koje ima niz specifičnosti u odnosu na druge vrste osiguranja. Predmet osiguranja je osigurano lice kojem se pruža zaštita od ugovorenih ličnih rizika i u slučaju nastupanja osiguranog slučaja vrši se isplata osigurane sume ili nekog drugog novčanog iznosa koji se utvrđuje na osnovu osigurane sume.

Osigurani slučaj kod ove vrste osiguranja je nezgoda koja predstavlja „svaki iznenadni i o osiguranikovoj volji nezavisan događaj koji djeluje uglavnom izvana i naglo na osiguranikovo tijelo i ima za posljedicu njegovu smrt, potpunu ili djelimičnu invalidnost, onesposobljenost za rad ili narušavanje zdravlja koje zahtijeva liječenje i njegu.“

Predmetni događaj odnosi se na:gaženje, sudar, udar nekim predmetom ili o neki predmet, udar električne struje ili groma, pad, okliznuće, ranjavanje oružjem, raznim drugim predmetima i sl.

Ugovori o osiguranju nezgode mogu se raditi individualno (za definisanog pojedinca) a mogu i grupno (npr za zaposlenike u preduzeću). Ugovorom se ograničava i starosna dob koju mogu imati osiguranici.

73

Ako se ugovor o osiguranju zaključi, obaveza osiguravatelja postoji ukoliko je nezgoda nastala pri obavljaju one djelatnosti koja je spacificirana u uslovima osiguranja. Osiguranik ima pravo na neke od slijedećih naknada:

- osiguranu sumu za slučaj smrti ako je kao posljedica nezgode nastupila smrt osiguranika,

- osiguranu sumu za slučaj invaliditeta, ako je kao posljedica nezgode nastupila potpuna invalidnost osiguranika,

- procenat od osigurane sume za slučaj invalidnosti,- dnevnu naknadu za privremenu onesposobljenost za rad,- naknadu troškova, ako je kao posljedica nezgode osiguraniku bila potrebna ljekarska

pomoć i ako je zbog toga imao troškove liječenja.

NAJZNAČAJNIJE VRSTE OSIGURANJA NEZGODE NA TRŽIŠTU BiH

Osiguravatelji u BiH imaju dosta širok asortiman ponude osiguranja nezgode. Najzačajnije vrste osiguranja nezgode su:

Osiguranje lica od posljedica nezgode pri i izvan obavljanja redovnog zanimanja je tišično osiguranje nezgode kod kojeg se premija i osigurana suma prilagođava različitim kategorijama profesije kojim se bave osiguranici tako što su različite vrste zanimanja razvrstane po razredima opasnosti. Može biti pojedinačno ili kolektivno.

Osiguranje lica od posljedica nezgode u motornim vozilima i pri obavljanju posebnih djelatnosti prilagođeno je slijedećim kategorijama osiguranika:

- vozačima, putnicima i radnicima za vrijeme upravljanja i vožnje motornim vozilima,- članovima sportskih organizacija,- članovima lovačkih i ribolovačkih organizacija,- letačkom osoblju i putnicima pri upravljanu i vožnji avionom,- članovima kulturno-umjetničkih društava,- dobrovoljnim davaocima krvi,- licima pri obavljanju dobrovoljne vatrogasne i druge spasilačke djelatnosti i sl.

Osiguranje učesnika i studenata od posljedica nezgode i posebna osiguranja omladine od posljedica nezgode odnosi se na nekoliko vrsta pokrića, a osiguranici mogu biti:

- djeca, pojedinačno i grupno,- učenici i studenti,- učesnici u dobrovoljnim radnim akcijama,- omladina za vrijeme obuke u jedinicama teritorijalne odbrane i civilne zaštite,- studenti za boravka u inostranstvu i sl.

Osiguranje gostiju, posjetilaca priredbi, izletnika i turista od posljedica nezgode koristi se za pokriće odgovornosti ugovarača za slijedeće osiguranike:

- goste hotela, motela, kampova, marina, bungalova, kupališnih lječilišta, javnih kupatila,

- posjetioca kulturno-umjetničkih, sportskih i drugih priredbi,- turiste i izletnike.

Osiguranje potrošača, pretplatnika, korisnika drugih javnih usluga i slično od posljedica nezgode odnosi se na osiguranje potrošača struje, plina i sl, kao i osiguranje pretplatnika i kupaca listova, štediša, ulagača, vlasnika kreditnih kartica i sl.

74

Obavezno osiguranje putnika u javnom prometu od posljedica nezgode dužni su da zaključe svi koji se bave javnim prevozom putnika. Zakonski je propisana obaveza zaključivanja ove vrste osiguranja i najniže osigurane sume za jednog putnika. Ova vrsta osiguranja odnosi se na:

- putnike u javnom gradskom prevozu,- putnike u željezničkom saobraćaju,- putnike na žičarama i uspinjačama,- putnike u pomorskom, jezerskom i riječnom javnom prevozu,- putnike u vazdušnom javnom prevozu,- putnike u taksi vozilima.

Ostala osiguranja od posljedica nezgode uključuju niz posebnih osiguranja od posljedica nezgode, kao što su:

- osiguranje demontera mina, granata i drugih eksplozivnih predmeta,- osiguranje kaskadera i lica koja učestvuju u akrobacijama i drugim opasnim scenama

prilikom snimanja filmova,- usiguranje učesnika tečajeva plivanja i skijanja,- osiguranje hajkača (goniča) u lovu,- osiguranje ronilaca, - osiguranje članova planinarskog saveza i sl.

DOBROVOLJNO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE U BiH

Osiguravatelji da nude u okviru privatnog osiguranja kao dopunu obaveznom zdravstvenom osiguranju.

U BiH je ponuda dobrovoljnog z.osiguranja u privatnom osiguranju prilagođena kao dopuna obaveznom zdravstvenom osiguranju. Tako se vlasnicima polica nudi brža i kvalitetnija usluga od one koje mogu dobiti kroz programe obaveznog zdravstvenog osiguranja. Osiguravatelji, u saradnji sa privatnim poliklinikama, nude različite pakete zdravstvenih usluga u zavisnosti od potreba osiguranika. Osiguravatelji preuzimaju i dio troškova liječenja u specifičnim poliklinikama, kao i dnevne naknade za boravak u bolnici.

Posebno interesantan proizvod koji se nudi i koji je prilično popularan na tržištu BiH je putničko zdravstveno osiguranje. Polica putničkog z.osiguranja osiguraniku pruža pokriće troškova pružene medicinske pomoći za vrijeme puta u inostranstvo. Moguće je individualno i grupno pokriće, a u uslovima osiguranja detaljno se specificiraju slučajevi koji su isključeni iz pokrića.

OSIGURANJE IMOVINE

Osiguranje imovine odnosi se na mnoštvi proizvoda koji se koriste za pokriće imovinskih rizika.

RIZICI KOJI SE POKRIVAJU OSIGURANJEM IMOVINE

Osiguranjem imovine pokrivaju se raznovrsni imovinski rizici koje je potrebno posmatrati iz aspekta opasnosti koje izazivaju različite gubitke na imovini i iz aspekta predmeta osiguranja.

75

OPASNOSTI KOJE IZAZIVAJU GUBITKE NA IMOVINI

Osiguravatelji obično u uslovima specificiraju opasnosti koje mogu uzrokovati gubitke na imovini uz definisanje opasnosti za čije pokriće se koristi polica osiguranja, kao i opasnosti koje su isključene iz pokrića. Ranije je pokriće uglavnom bilo ograničeno na požar, ali se proširilo i na mnoge druge opasnosti.

Požar i grom su osnovne opasnosti koje se pokrivaju policama osiguranja imovine. Požar je jedan od najozbiljnijih uzroka gubitaka na imovini. Požarom se smatra vatra nastala izvan određenog ognjišta ili vatra koja je ovo mjesto napustila i sposobna je da se dalje razvija svojom sopstvenom snagom. Požar može biti i posljedica drugih opasnosti. Tako grom može udariti kuću i zapaliti je. Zato je uobičajeno da police koje osiguravaju gubitak od požara osiguravaju i gubitak od udara groma. Osiguranjem od udara groma pokrivaju se štete koje prouzrokuje grom dejstvom snage i toplote, kao i štete od udara predmeta oborenih gromom.

Pored požara, štete na imovini može biti prouzrokovana i dejstvom oluje (uragana, tronada i sl.) kao i drugih manje opasnih vjetrova. Tako obično osiguranjem nisu pokrivene štete od prodiranja kiše, grada, snijega ili drugih nanosa kroz otvoren prozor ili druge otvore koji postoje na zgradi, osim ako su otvori nastali od oluje.

Kao poseban uzrok gubitaka na imovini javlja se grad koji svojim udarom može da dovede do uništenja ili oštećenja imovine. Zračna letjelica predstavlja posebnu opasnost, jer može doći do udara ili pada letjelice ili njenog dijela čime se može oštetiti imovina na zemlji. Za ove vrste šteta osiguravatelji obično koriste pravo subrogacije tako što potražuju iznos štete od vlasnika letjelice.

Sličnu opasnost predstavljaju i motorna vozila koja mogu prouzrokovati štetu na nekoj drugoj vrsti imovine.

Manifestacije i demonstracije, kao opasnost, predstavljaju organizovana ili spontana javna ispoljavanja raspoloženja građana koja mogu imati za posljedicu gubitke na imovini. Sličnu opasnosti predstavlja i vandalizam koji je izazvan od strane nepoznatog pojedinca ili grupe i koji može da dovede do gubitka.

Eksplozije predstavljaju posebnu vrstu opasnosti kod koje dolazi do nasilne ekspanzije ili pucanja praćenog bukom.

Dik može predstavljati opasnost koja je nezavisna od vatre.

Gubitak može biti izazvan i ispuštanjem vode iz sistema za automatsko gašenje požara koje nije izazvano vatrom.

Slične vrste i obim gubitka mogu da nastupe i kao posljedica izlijevanja vode iz vodovodnih i kanalizacionih cijevi kao i uređaja za grijanje toplom vodom i parno grijanje, pa zato osiguravatelji u uslovima osiguranja precizno moraju navesti u kojim slučajevima su gubici od izlijevanja vode pokriveni osiguranjem.

Potonuća, klizanje zemljišta i odronjavanja su opasnosti koje su vezane za geološku strukturu zemljišta na kojem se nalazi imovina koja je predmer osiguranja.

76

Kao opasnosti povezane sa geološkom strukturom zemljišta javljaju se zemljotres i vulkanska aktivnost koje se odnose na gubitke izazvane potresom i vulkanskom erupcijom.

Sniježna lavina predstavlja sniježnu masu u pokretu koja se otkida s planinskih strana i predstavlja opasnost koja može uzrokovati značajne gubitke na imovini.

Mnogi ugovori o osiguranju imovine pružaju dodatno pokriće za štetu koja podrazumijeva rušenje cijele ili dijela zgrade, ali samo ako je rušenje prouzrokovano nekom od prethodno opisanih opasnosti.

Opasnost se može definisati kao provala kao vrsta kriminala koji počini neko ko provali u zgradu i ilegalno otuđi imovinu. Osiguravatelji obično pod ovom opasnošću podrazumijevaju i provalu iz zgrade, jer se provalnici mogu sakriti u zgradu prije nego se ona zatvori naveče, i nakon krađe neke imovine, nasilno izaći. Pljačka (razbojništvo) je vrsta krađe počinjena od strane nekoga ko uzima imovinu od lica u prisustvu tog lica korištenjem zastrašivanja ili sile. Krađa je uopćeni izraz koji označava bilo koje djelo otuđivanja.

Kao posebna vrsta opasnosti koje mogu da izazovu velike gubitke na imovini javljaju se poplava, bujica i visoke vode.

Kao poseban oblik pokrića javlja se osiguranje imovine po tzv. „all risks“ policama. Ova vrsta osiguranja pruža pokriće za sve vrste opasnosti izuzev onih koje su specificirane u uslovima ugovora.

OPASNOSTI KOJE SU OBIČNO ISKLJUČENE IZ POKRIĆA

Gotovo sve police osiguranja imovine isključuju pokriće gubitaka od katastrofa kao što su rat i nuklearne reakcije. Većina polica koje pokrivaju zgrade i imovinu na fiksnim lokacijama isključuje pokriće od zemljotresa i poplave. Štete od poplava isto tako mogu biti katastrofalne, ali, za razliku od zemljotresa, one se lakše mogu predvidjeti.

Postoje i određene opasnosti koje imaju potencijal za katastrofalne štete, ali se ne mogu predvidjeti ni procijeniti tradicionalnim metodama. Njihovo postojanje je nekome poznato, ali ne obavezno i djelatnosti osiguranja. Ove opasnosti se vežu za tzv. emerging rizik koji su predmet naučnih istraživanja u pogledu njihovog uticaja na ljude i okolinu.

Gubici na imovini mogu biti i posljedice opasnosti od neodržavanja, kao što je istrošenost i potrganost, greške kod upotrebe, skriveni gubici i sl. Takvi gubici općenito se ne pokrivaju osiguranjem imovine.

PREDMET OSIGURANJA

Za svako osiguranje mora se definisati i predmet osiguranja, odnosno vrsta i lokacija imovine koja je osigurana.

OSNOVNE KATEGORIJE IMOVINE IZLOŽENE RIZICIMA

Svaki predmet koji ima određenu vrijednost predstavlja imovinu. Imovina svojim vlasnicima (pojedinci, porodice ili preduzeća) pruža različite koristi zavisno od toga kako je koriste. Njena vrijednost može da opadne ili da se izgubi kao posljedica dejstva različitih opasnosti.

77

Klasifikacija imovine može se izvršiti na različite načine.

Građevinski objekat kao imovina izložena rizicima odnosi se na sve dijelove građevinskog objekta, temelje i podrumske zidove, sve ugrađene instalacije i svu ugrađenu opremu. Građevinski objekti koji imaju određene namjene mogu biti opremljeni i posebnim ugrađenim namještajem ili opremom koji se, isto tako, smatraju dijelovima građevinskog objekta.

Lična imovina sadržana u građevinskom objektu odnosi se na ličnu imovinu pojedinca ili poslovnu imovinu preduzeća koja se nalazi u kući, zgradi ili poslovnom objektu.

Novac i vrijednosni papiri predstavljaju imovinu koja iz aspekta osiguranja ima posebne karakteristike. Novac i vrijednosni papiri su veoma osjetljivi na opasnost od krađe.

Motorna vozila sa priključcima su jedan od najzastupljenijih predmeta osiguranja. Činjenica da se ona koriste za premještanje ljudi i imovine sa jednog mjesta na drugo upućuje na mnoštvo opasnosti kojima su motorna vozila izložena. Iz aspekta osiguranja potrebno je razlikovati tri osnovne kategorije ove imovine. Prva kategorija odnosi se na motorna vozila i priključke (automobili, kamioni, prikolice, autobusi i sl). Druga kategorija odnosi se na radne mašine koje se rijtko koriste na javnim putevima i na kojima se gubici javljaju, uglavnom, van javnih puteva (traktori, viljuškari, buldožeri i sl). Treća kategorija podrazumijeva vozila koja služe za sportske i rekreativne svrhe (npr za kretanje po pijesku ili snijegu) i koja su izložena rizicima na i van javnih puteva.

Imovina u transportu (kargo) je izložena nizu opasnosti za čije pokriće se koriste određene vrste osiguranja imovine. Prevoz robe može se vršiti u različitim transportnim sredstvima (kamionima, vozovi, avioni, automobili i sl).

DEFINISANJE LOKACIJE

Pored imovine koja je predmet osiguranja, polica osiguranja imovine mora precizno specificirati i mjesto gdje je imovina osigurana. Ako je npr.u pitanju autoosiguranje, onda se mora definisati u kojim zemljama važi pokriće.

Po pitanju građevinskih objekata lokacija je najčešće fiksna, mada se i dijelovi zgrade mogu ukloniti zbog popravle ili skladištenja. Npr. instalirani rashladni uređaji mogu se premjestiti iz zgrade zbog navedenih razloga. Kada je u pitanju lična imovina pojedinca ili poslovna imovina preduzeća, veća je vjerovatnoća da će lokacija imovine biti promijenjena.

Za razliku od imovine koja je vezana za građevinske objekte, druga vrsta polica osiguranja imovine pokriva imovinu koja često mijenja lokaciju. Kod ove vrste polica pokriće se kreće sa imovinom kako ona mijenja lokaciju.

Kada je riječ o građevinskim objektima koji imaju fiksnu lokaciju, neophodno je precizno definisati koji se elementi kvalificiraju kao dijelovi zgrade i koji su pokriveni osiguranjem. Obično se lična imovina koja je sadržana u građevinskom objektu pokriva istom policom kao i građevinski objekat. Razlog za to je jednostavan, jer kad građevinski objekat pretrpi štetu od vatre ili neke druge opasnosti i lična imovina u tom objektu će biti oštećena.

Police osiguranja građevinskih objekata obično isključuju iz pokrića automobile zato što su oni najčešće osigurani policama autoosiguranja, police autoosiguranja vežu se za određeni

78

automobil putem njegovog identifikacijskog broja (VIN), odnosno putem registracijskog broja.

NAKNADA IZ OSIGURANJA

Kako je osnovna funkcija osiguranja naknada osiguranja, neophodno je razmotriti i prava koja osiguranici ostvaruju zaključivanjem ugovora o osiguranju imovine.

OSNOVNE KATEGORIJE GUBITAKA POKRIVENIH OSIGURANJEM IMOVINE

Prilikom razmatranja izloženosti i evaluaciji rizika fizičke imovine naglasli smo da se gubici na imovini u osnovi mogu podijeliti na direktne i indirektne. Direktni gubici odnose se na smanjenje vrijednosti imovine, a indirektni na izgubljene prihode i dodatne troškove vezane za nastalu štetu.

Smanjenje vrijednosti osigurane imovine predstavlja direktni gubitak jer se pojavljuje direktno i često odmah kada se osigurani slučaj desi. Nastupanje osiguranog slučaja može dovesti i do indirektnih gubitaka. Zato se policama osiguranja imovine može pružiti i pokriče izgubljenih poslovnih prihoda kako bi se posao zaštitio od gubitka prihoda zbog nastupanja osiguranog slučaja. Osigurani poslovni prihodi uključuju neto profit organizacije (prihod umanjen za troškove poslovanja) koji bi se zaradio da osigurana imovina nije bila oštećena.

Za razliku od izgubljenih prihoda, dodatni troškovi vezani za nastalu štetu predstavljaju indirektne gubitke koji uključuju troškove koji reduciraju dužinu prekida posla ili omogućavaju da se neke poslovne operacije nastave uprkos šteti na imovini. U ovom slučaju bi troškovi zakupa, kao i drugi troškovi koji se s tim u vezi javljaju (npr uvođenje telefonske linije) tebali biti pokriveni osiguranjem kao dodatni troškovi vezani za nastalu štetu.

LICA KOJA SU POKRIVENA OSIGURANJEM IMOVINE

Ugovor o osiguranju imovine zaključuje se između osiguravatelja i osiguranika. Osiguranik nije uvijek jedino lice koje može naplatiti naknadu u slučaju nastupanja osiguranog slučaja. Uslovima ugovora mogu biti definisana i druga lica koja imaju osigurljivi interes u imovini i koja mogu imati finansijski gubitak ako se osigurana imovine izgubi, ošteti ili uništi.

Osigurljivi interes za imovinu mogu imati pojedinci i preduzeća koja su vlasnici imovine, korisnici imovine, zajmodavci i sl. Obično se policama osiguranja imovine pokrivaju interesi osiguranika imenovanog u polici, kao što su: vlasnik zgrade kod police koje pokrivaju zgradu, vlasnik zgrade kod polica koje pokrivaju zgradu i ličnu imovinu sadržanu u njoj, stanar zgrade kod polica koje pokrivaju njegovu ličnu imovinu u predmetnoj zgradi i sl. Imenovani osiguranik može biti i zajmodavac kod polica koje pokrivaju imovinu koja je data pod hipoteku za pokriće zajma (vinkulirane police), kao i jemac kod polica osiguranja jemstva.

Imenovani osiguranik mora biti naveden u polici osiguranja na za to predviđenom mjestu. Kod osiguranja lične imovine, ista prava kao i imenovani osiguranik obično ima i bračni partner imenovanog osiguranika koji živi u istom domaćinstvu sa imenovanim osiguranikom.

Zajmodavci, kod kojih je osigurana imovina data pod hipoteku za pokriće zajma, obično nisu imenovani osiguranici na policama osiguranja imovine koja je pod hipotekom. Da bi zaštitio

79

interes, zajmodavac obično zahtijeva od zajmoprimca da osigura imovinu koja služi za pokriće zajma i da na polici osiguranja te imovine njega navede kao zajmodavca.

Hipotekarne klauzule u polici, odnosno vinkulacija prava iz police osiguranja imovine obično podrazumijeva:

- osiguravatelj preuzima obavezu plaćanja naknade i imenovanom osiguraniku i zajmodavcu ako se pojave njihovi interesi, odnosno do vrijednosti interesa svakog lica.

- Osiguravatelj preuzima obavezu obavještavanja zajmodavca prije svakog otkazivanja ili neobnavljanja police kako bi se ona mogla zamijeniti drugom vrstom osiguranja.

- Ako osiguravatelj otkaže policu i ne obavijesti zajmodavca, njegov je interes još uvijek zaštićen, bez obzira na to što imenovani osiguranik nema više pokrića.

- Da bi pokriće ostalo aktivno, zajmodavac ima pravo da plati premiju osiguranja ako osiguranik odbije platiti premiju.

- Ako se naknada ne isplati zbog toga što se osiguranik nije pridržavao odredbi iz police, zajmodavac još uvijek može imati pravo na naknadu po polici.

UTVRĐIVANJE VISINE NAKNADE IZ OSIGURANJA

Posebnim klauzulama u ugovoru o osiguranju imovine mora se precizno definisati visina naknade na koju osiguranik ima pravo u slučaju nastupanja osiguraog slučaja.

OGRANIČAVANJE OBAVEZE OSIGURAVATELJA

Osiguravatelj svoju obavezu u pogledu naknade iz ugovora o osiguranju imovine ograničava definisanjem osigurane sume i umanjenja obaveza iz osiguranja.

DEFINISANJE OSIGURANE SUME

Osnovni način na koji se vrši ograničavanje obaveze osiguravatelja je definisanje maksimalnih iznosa naknade za sve pokrivene rizike ili samo za neke oblike pokrića. Ovi iznosi predstavljaju osigurane sume i izražavaju se u novčanim iznosima. Time se osiguravatelj štiti od katastrofalnih gubitaka i prilagođava pokriće svojim finansijskim potencijalima.

Osiguravatelj može za pojedini dio imovine posebno definisati maksimalni iznos pokrića koji važi konkretno za tu imovinu. Osigurana suma nekada može varirati u zavisnosti od promjene cijene imovine koja je osigurana. Limit se nekada može odrediti i u nemonetarnim jedinicama.

DEFINISANJE UMANJENJA OBAVEZA IZ OSIGURANJA

Iznos naknade iz osiguranja osiguravatelj može ograničiti i definisanjem umanjenja obaveze iz osiguranja. To bi, ustvari, značilo da se u ugovoru definiše iznos za koji će se umanjiti gubitak, odnosno iznos koji bi inače trebao biti uključen u naknadu iz osiguranja. Zadržavanjem učešća u pokriću gubitka reducira se moralni hazard i osiguranik se stimuliše za primjenu metoda kontrole rizika.

Umanjenje obaveze iz osiguranja može se definisati po događaju i agregatno.

80

Umanjenje po događaju može se primijeniti na svaki pojedinačni dio imovine, na svaku lokaciju, na svaki zahtjev za naknadu ili na svaku opasnost. Izražava se u novčanim jedinicama, u procentima od određenih vrijednosti ili u vremenskim jedinicama. Agregatno umanjenje primjenjuje se kolektivno na sve gubitke koji se dešavaju u definisanom periodu koji se obično poklapa sa periodom na koji je zaključen ugovor o osiguranju.

UTVRĐIVANJE VRIJEDNOSTI GUBITKA

Naši osiguravatelji prilikom utvrđivanja vrijednosti gubitka prave razliku između pojmova šteta i odšteta. Šteta predstavlja stvari iznos gubitka koji je nastao nastupanjem osiguranog slučaja, a odšteta je iznos naknade iz osiguranja koji može biti manji ili jednak iznosu štete. Način na koji će se vršiti evaluacija gubitka na osiguranoj imovini može se definisati posebnim klauzulama u ugovoru. Ove klauzule mogu da se odnose na direktne i indirektne gubitke na imovini.

Osiguravatelji evaluacije gubitaka na građevinskim objektima i ličnoj imovini obično vrše na bazi troškova zamjene. Prema ovom pristupu vrijednost gubitka se izjednačava sa trenutnim troškovima popravke ili zamjene oštećene ili ukradene imovine. Zamjena podrazumijeva nabavku nove imovine koja je slična prvobitnoj. Ako je u pitanju unikatna imovina (umjetnička djela i sl) onda pristup na bazi troškova zamjene nije moguć.

Drugi pristup koji osiguravatelji koriste prilikom utvrđivanja iznosa gubitka na imovini zasnovan je na trenutnoj gotovinskoj vrijednosti imovine. Trenutna gotovinska vrijednost imovine može se utvrditi na nekoliko načina. Prvi način podrazumijeva da se troškovi zamjene imovine za novu umanje za amortizovanu vrijednost imovine i/ili za ekonomsku zastarjelost. Amortizovanu vrijednost predstavlja iznos fizičkog smanjenja vrijednosti imovine kao posljedice vremena ili korištenja, a ekonomska zastarjelost je iznos smanjenja vrijednosti imovine zbog promjena u modi i dizajnu. Drugi način podrazumijeva utvrđivanje trenutne gotovinske vrijednosti na bazi tržišne vrijednosti imovine. Tržišna vrijednost imovine u datom trenutnu je iznos koji je za dobro obaviješteni kupac spreman platiti, odnosno za koji je dobro obavijšteni prodavac spreman istu prodati.

Uslovima ugovora može se specificirati i drugi način vrednovanja gubitka na osiguranoj imovini, kao što je: funkcionalna vrijednost (troškovi zamjene za imovinu koja ima istu funkciju, ali nije skuplja), prodajna cijena, vrijednosti u paru (npr.gubitak jedne naušnice umanjuje vrijednost druge) i dr.

Policama osiguranja imovine obično se osiguravatelju daje mogućnost da bira jedan od slijedećih načina pokrića gubitka:

- plaćanje utvrđene vrijednosti gubitka na osiguranoj imovini, - plaćanje troškova za popravak ili zamjenu imovine,- popravak, ponovna izgradnja ili zamjena imovine drugom imovinom slične vrste i

kvaliteta.

Izborom jedne od ove tri opcije osiguravatelj može namiriti gubitak osiguranika uz niže troškove.

81

METODE ZA UTVRĐIVANJE NAKNADE IZ OSIGURANJA

Za utvrđivanje naknade iz osiguranja neophodno je uzeti u obzir i odnos između osigurane sume i stvarne vrijednosti osigurane imovine. Obično je osigurana suma jednaka stvarnoj vrijednosti imovine.

Postupci za utvrđivanje naknade iz osiguranja čija premija zavisi od odredbi ugovora o osiguranju su:

PODOSIGURANJE I NADOSIGURANJE

Ako je osigrana suma manja od stvarne vrijednosti osigurane imovine u pitanju je podosigiranje. Osiguranik se može opredijeliti za podosiguranje da bi platio nižu premiju u odnosu na osiguranje na stvarnu vrijednost imovine. S druge strane. Kod podosiguranja osiguranik nikada ne može dobiti naknadu veću od iznosa osigurane sume. U slučaju totalnog gubitka na imovini, naknada iz osiguranjaće biti jednaka osiguranoj sumi.

Ako je osigurana suma veća od stvarne vrijednosti osigurane imovine u pitanju je nadosiguranje. Nadosiguranje može biti posljedica nepoznavanja stvarne vrijednosti imovine od strane osiguranika. U slučaju totalne štete na imovini osiguraniku se može isplatiti iznos do stvarne vrijednosti osigurane imovine.

PRAVILO PROPORCIJE

Odnos između iznosa osigurane sume i stvarne vrijednosti imovine je značajna osnova za utvrđivanje visine naknade iz osiguranja na osnovu pravila proporcije koje glasi:

Naknada iz osiguranja : Stvarna vrijednost gubitka = Osigurana suma : Stvarna vrijednost imovine

Na osnovu ovog pravila utvrđuje se iznos naknade iz osiguranja na slijedeći način:

Nakada iz osiguranja = Osigurana suma/Stvarna vrijednost imovine x Stvarna vrijednost gubitka

Ovo pravilo posebno je značajno kod utvrđivanja naknade iz osiguranja u slučaju podosiguranja. Moguća su i posebna ograničenja kod primjene pravila proporcije tako da se kod podosiguranja posebnim klauzulama u ugovoru definiše procenat koji je veći od proporcije i u kojem će se utvrditi naknada kod djelimične štete, pa se u ovom slučaju visina naknade utvrđuje na osnovu izraza:

Naknada iz osiguranja = (Osigurana suma)/ Stvarna vrijednosti imovine x procenat raspodjele gubitka X Stvarna vrijednost gubitka

OSIGURANJE NA PRVI RIZIK I DRUGE METODE

Poseban slučaj kod ugovora o osiguranju imovine je tzv. osiguranje na prvi rizik kod kojeg osiguravatelj snosi gubitke do iznosa koji je utvrđen kao limit, a gubitke preko tog iznosa snosi osiguranik. Ova klauzula u ugovoru odgovara osiguranicima u slučaju da smatraju da ukupna šteta na imovini ne može biti veća od određenog iznosa. Kao poseban način utvrđivanja obaveze osiguravatelja, koji se koristi kod osiguranja poljoprivrednih kultura, javlja se metode granične odgovornosti. Ovdje se šteta utvrđuje na

82

bazi razlike između ranije utvrđenog limita prinosa i ostvarnog prinosa koji je ostvaren nakon nastupanja osiguranog slučaja.

VIŠESTRUKO I DVOSTRUKO OSIGURANJE

Kada ukupna osigurana suma po svim policama nije viša od stvarne vrijednosti imovine, u pitanju je višestruko osiguranje i u slučaju nastupanja osiguranog slučaja svaki osiguravatelj participira u ukupnoj naknadi srazmjerno dijelu rizika koji je preuzeo. Da bi se izbjegla zloupotreba, osiguranik je dužan da obavijesti sve osiguravatelje o postojanju višestrukog osiguranja.

Ako je ukupna osigurana suma po svim policama viša od stvarne vrijednosti imovine, onda je u pitanju dvostruko osiguranje. Dvostruko osiguranje moglo bi rezultirati sa ostvarivanjem zarade od strane osiguranika. Zato je osiguranik dužan da o postojanju dvostrukog osiguranja obavijesti svakog osiguravatelja sa kojim je zaključio policu osiguranja, uz navođenje visine pokrića za svaku policu.

PONUDA OSIGURANJA IMOVINE NA TRŽIŠTU BiH

Prema propisanoj klasifikaciji neživotnih osiguranja u BiH, na osiguranje imovine odnose se vrste osiguranja sa šiframa od 03-09 i od 14-18.

03 – OSIGURANJE DRUMSKIH VOZILA – KASKO

Kasko osiguranje drumskih vozila predstavlja vrstu osiguranja imovine koja obuhvata osiguranje vozila na motorni pogon i osiguranje vozila bez motornog pogona. Ovim osiguranjem nisu pokrivena vozila koja je kreću po šinama. Kasko osiguranje motornih vozila pruža pokriće za sve vrste motornih vozila, njihove sastavne dijelove, kao i dodatne uređaje, opremu i stvaru u vozilu, što je precizno definisano u uslovima ugovora. Osnovica za obračun premije je nabavna cijena novog vozila u momentu zaključivanja ugovora.

Iz aspekta širine pokrića, kod kasno osiguranja motornih vozila postoje tri grupe pokrića:

Potpuno kasko osiguranje pokriva štete na vozilu izazvane slijedećim opasnostima: saobraćajnim nezgodama, požarom, padom ili udarom nekog predmeta, udarom groma, eksplozijom, olujom, gradom, sniježnom lavinom, padom zračnih letjelica svih vrsta, manifestacijama i demonstracijama, zlonamjernim postupcima trećih lica, kao i štete izazvane prilikom pružanja pomoći licima ili u cilju sprečavanja veće štete.

Djelimično kasko osiguranje bilo gdje da se vozilo nalazi pruža manje pokriće za različite kombinacije nekih rizika grupisanih u određene kategorije (npr samo rizik požara).

Djelimično kasko osiguranje samo za vrijeme mirovanja vozila može se ugovoriti za određene rizike, ali samo za vrijeme dok se osigurano vozilo nalazi na mjestu koje je naznačeno u polici.

83

Kod uništenja ili nestanka vozila (totalna šteta) iznos štete utvrđuje se prema vrijednosti vozila u trenutku utvrđivanja štete, umanjenoj za tržišnu vrijednost ostatka vozila, a prema stanju vozila neposredno pred štetu. Kod oštećenja vozila (djelimična šteta) iznos štete utvrđuje se u visini troškova popravke, umanjenih za tržišnu vrijednost ostatka dijelova koji se zamjenjuju. Osiguravatelj je u obavezi da namiri i troškove vuče ili prevoza oštećenog vozila, kao i troškove čišćenja mjesta nezgode ili odvoza ostataka. Uslovima ugovora propisuju se slučajevi kad osiguranik gubi prava iz osiguranja (npr namjera ili vozač pod dejstvom alkohola, droga ili drugih narkotika). Ugovor o osiguranju prestaje da važi u slučaju promjene nosioca prava korištenja ili prava vlasništva na osiguranom vozilu. Kasko osiguranje vozila bez vlastitog pogona odnosi se na osiguranje raznih vrsta radnik i drugih mašina bez vlastitog pogona. Osnov za obračun premije je nabavna cijena novog vozila, a visina naknade iz osiguranja utvrđuje se slično kao i kod motornih vozila.

04 – OSIGURANJE ŠINSKIH VOZILA – KASKO

Kasko osiguranje šinskih vozila ima slične uslove kao i osiguranje drumskih vozila, s tim da su njime pokriveni: tramvaji, lokomotive, šinobusi, vagoni i druga šinska vozila. Ako se radi o šinskim vozilima na električni pogon osiguranjem su pokrivene i štete nastale zbog neposrednog djelovanja električne struje izazvane kratkim spojem, prenaponom ili pretjeranim povećanjem jačine strujeMoguće je potpuno i djelimično kasko osiguranje šinskih vozila. Iznos premije se utvrđuje u procentu od nabavne cijene novog vozila u momentu zaključenja ugovora, a moguća su i umanjenja obaveze iz osiguranja. Kod totalne štete osiguravatelj plaća naknadu u visini stvarne vrijednosti gubitka, a kod djelimične štete plaća se naknada po cijeni novih dijelova.

05 – OSIGURANJE ZRAČNIH LETJELICA – KASKO

Kasko osiguranje zračnih letjelica pokriva svaki gubitak ili štetu koja nastane na osiguranoj tračnoj letjelici (avionu, helikopteru, jedrilici i sl) usred nekog izvanrednog događaja za vrijeme letenja, rulanja (kretanja na zemlji), stajanja na zemlji ili usidrenja. Osiguranjem su pokriveni i gubici izazvani nemarnošću zapovjednika, pilota i ostalih članova posade osigurane zračne letjelice. Ovo kasko osiguranje podrazumijeva „all risks“ pokriće.

06 – OSIGURANJE PLOVILA – KASKO

Predmet kasko osiguranja plovila su brodovi i brodice u pomorskoj, jezerskoj i zračnoj plovidbi, kao i brodovi u izgradnji. Brodovi i brodice u pomorskoj plovidbi mogu se osigurati domaćim kaskom i međunarodnim kaskom. Kasko osiguranje brodova i brodica u jezerskoj i riječnoj plovidbi obuhvata osiguranje brodova i brodica koji se kreću, tj plove rijekama i jezerima i spadaju u domaći kasko. Osiguranje brodova u izgradnji pokriva montažne rizike i rizike neuspjelog porinuća broda koje ne obuhvata kasko osiguranje u plovidbi, jer ne postoji mogućnost njihovog nastupa. Kod ovog osiguranja uglavnom se primjenjuje princip „all risks“.

07 – OSIGURANJE ROBE U TRANSPORTU – KARGO

Imovina vezana za transport osigurava se i putem osiguranja robe u transportu (kargo osiguranje). Osiguranje robe u transportu predstavlja jednu od najstarijih vrsta osiguranja koja

84

je vezana za korijene rizik menadžmenta kroz prve sisteme raspodjele šteta na robi kojoj se trgovalo. Dijeli se na domaće i međunarodno kargo osiguranje. Domaće kargo osiguranje odnosi se na osiguranje pošiljaka u domaćem transportu (unutar držvanih granica), a međunarodno kargo osiguranje odnosi se na osiguranje pošiljaka u uvozu, izvozu i tranzitu. Kargo osiguranje može se klasificirati na slijedeći način:

- osiguranje robe u pomorskom transportu,- osiguranje robe u zračnom transportu,- osiguranje robe u kopnenom transportu i osiguranje robe za vrijeme uskladištenja.

Domaće kargo osiguranje može se vršiti po generalnoj polici i po pojedinačnoj pošiljci . Po generalnoj polici osiguranjem su pokrivene sve stvari koje se prenose ili prevoze vlastitim ili tuđim prevoznim sredstvima na rizik osiguranika u domaćem transportu. Osiguranjem po pojedinačnoj pošiljci osigurana je pošiljka na vrijednost i u korist osiguranika naznačenog u polici dok se prenose ili prevoze na njegov rizik vlastitim ili tuđim prevoznim sredstvima u domaćem transportu.

Međunarodnim kargo osiguranjem pokrivene su sve stvari koje se prenose ili prevoze vlastitim ili tuđim transportnim sredstvima na rizik osiguranika u međunarodnom transportu, a i on se može vršiti po generalnoj polici i po pojedinačnoj pošiljci.

08 – OSIGURANJE IMOVINE OD POŽARA I PRIRODNIH SILA

Osiguranje po požara i nekih drugih opasnosti razvilo se kao posljedica potrebe da se klasično osiguranje od požara proširi i na neke druge opasnosti koje smo razmatrali. Ovo osiguranje pruža pokriće za niz različitih opasnosti koje se u uslovima osiguranja mogu definisati kao osnovne i dopunske.Izdvajaju se dvije vrste pokrića:

- osiguranje od požara i nekih drugih opasnosti izvan industrije i obrta - osiguranje od požara i nekih drugih opasnosti u industriji i obrtu.

Razlika izmešu ove dvije vrste osiguranja je u tome što se kod prve vrste ne odvija nikakav proizvodni proces, tj predmet osiguranja se nalazi izvan industrijske i obrtne djelatnosti na propisanoj minimalnoj udaljenosti. Kod druge vrste odvija se proizvodni proces, tj predmeti osiguranja nalaze se u industriji i obrtu.

Kod osiguranja od požara i nekih drugih opasnosti izvan industrije i obrta premija osiguranja utvrđuje se u zavisnosti od vrsta imovine koja je pokrivena osiguranjem. Izdvajaju se slijedeće kategorije imovine: poloprivredna gazdinstva, zgrade, namještaj i ostala pokretna imovina, roba u trgovinskim radnjama, ugostiteljskim objektima i skladištima, šume, oborena stabla i obrađeno drvo svake vrste na šumskom području, niskogradnja, muzeji i izložbe, pozorišta, kina, cirkusi, sajmovi.

Kod osiguranja od požara i nekih drugih opasnosti u indutriji i obrtu, pojedine vrste djelatnosti razvrstane su po klasama opasnosti na bazi kojih se utvrđuje visina premije. Djelatnosti su: industrija i rudarstvo, poljoprivreda i ribarstvo, vodoprivreda, saobraćaj i veze, zanatstvo, stambeno-komunalne djelatnosti, finansijske i druge usluge i obrazovanje i kultura.

85

09 – OSIGURANJE OD OSTALIH ŠTETA NA IMOVINI

Osiguranje od ostalih šteta na imovini obuhvata niz vrsta osiguranja imovine koje se razlikuju po predmetima osiguranja i opasnostima za čije pokriće se koriste. Najnačajnije vrste su:

Osiguranje mašina od loma vuče korijene od industrijske revolucije nakon što je došlo do ubrzanog razvoja tehnologije. Predmet osiguranja mogu biti različite vrste mašina i uređaja koje su propisane uslovima ugovora, a moguće je ugovoriti pokriće za grupu mašina kod istog osiguranika ili za pojedinačnu mašinu. Ovim osiguranjem pruža se pokriće od pogonske nezgode, tj oštećenja ili uništenja osiguranog predmeta zbog događaja koji nastaje nepredviđeno.

Osiguranje od opasnosti provalne krađe i razbojništva pruža zaštitu na pokretnim stvarima od opasnosti izvršenja ili pokušaja provalne krađe ili razbojništva, kao i vandalizma u toku provalne krađe. Uslovima ugovora precizno se definiše svaka od opasnosti, tj kad dolazi do nastupanja osiguranog slučaja. Osiguranjem mogu biti pokriveni: pokretna imovina u zgradama, zalihe, novac i druge vrijednosti na određenoj lokaciji ili za vrijeme transporta.

Osiguranje stakla od loma pruža osiguravajuće pokriće od svih opasnosti („all risks“ pokriće) kojima su izloženi predmeti od stakla, kao i predmeti koji su posebno osjetljivi na lom (keramika, svjetleće reklame, ramovi i dr). ugovorom se precizno moraju definisati stvari koje su predmet pokrića, kao i opasnosti koje se eventualno isključene iz pokrića (npr rat ili klizanje zemljišta).

Osiguranje stvari domaćinstva pruža zaštitu od uništenja ili oštećenja stvari domaćinstva izazvanog dejstvom niza opasnosti propisanih u uslovima ugovora. Pod stvarima domaćinstva podrazumijevaju se sve stvari smještene u stanu ili pripadajućim pomoćnim prostorijama (terase, ostave, tavani i sl) koje se uobičajeno koriste i nalaze na tim mjestima, kao i podne, zidne i stropne obloge, boje na stolariji i stakla na prozorima i vratima stana. Moguće je i prošireno pokriće na stvari veće vrijednosti (nakit, gotov novac i sl).

Osiguranjem građevinskih objekata u izgradnji pokrivaju se rizici kojima su izloženi investitori prilikom ulaganja u izgradnju građevinskih objekata. Uslovi za ovu vrstu osiguranja propisani su na nivou jedne zemlje i na međunarodnom nivou koji podrazumijeva „all risks“ pokriće. Gotovo ista vrsta osiguranja je osiguranje objekta u montaži. Suštinska razlika je u tome što je kod prve vrste osiguranja predmet građevinski objekat, građevinski radovi i građevinska oprema, a kod druge vrste osiguranja predmet osiguranja je konstrukcija, mašine i montažna oprema. Odluka o tome koja vrsta osiguranja će se koristiti za pokriće donosi se na bazi karakteristika investicije (da li je veći iznos vezan za objekat koji se gradi ili za opremu koja se montira) i odredbi iz ugovora između investitora i izvođača građevinskih, tj montažnih poslova.

Osiguranje filmske djelatnosti je specifična vrsta osiguranja prilagođena raznovrsnim rizicima koji postoje u okviru filmske djelatnosti (paket osiguranja). Predmet osiguranja može biti filmska oprema (kamere, rekviziti i sl) i materijali (negativni i pozitivni filmovi), a moguće je i pokriće gubitaka nastalih obustavom izrade filmova.

86

Osiguranje stvari u rudarskim jamama prilagođeno je karakteristikama rizika koji postoje u okviru rudarske djelatnosti. Pored osnovnih opasnosti, uslovima ugovora dodatno se definišu opasnosti koje su specefične samo za rudnike sa podzemnom eksploatacijom i koje mogu dovesti do veoma velikih i obično totalnih šteta.

14 – OSIGURANJE KREDITA

Osiguranje kredita (potraživanja) pruža pokriće za gubitak koji povjerilac može imati zbog nemogućnosti naplate potraživanja od jednog ili više dužnika u roku koji je definisan ugovorom o obavljenom poslu. Gubici pokriveni ugovorom o osiguranju kredita odnose se na: opću insolventnost, izvozne kredite (koji nisu nastali za račun ili uz pomoć države), kredite koji se plaćaju u ratama, hipoteke i poljoprivredne kredite.

Obično se pravi razlika između osiguranja izvoznih potraživanja i osiguranja drugih vrsta potraživanja. Kod osiguranja izvoznih potraživanja predmet osiguranja su novčana potraživanja povjerilaca koja nastaju isporukom robe ili izvođenjem radova ili usluga u inostranstvu na kredit pravnim i fizičkim licima od kojih se po propisima njihove države može izvršiti prisilna naplata potraživanja. U osiguranje drugih vrsta potraživanja spadaju sve vrste potraživanja koje se osiguravaju u zemlji. Postoji nekoliko vrsta potraživanja, a to su:

osiguranje novčanih potraživanja od pravnih i drugih lica, Osiguranje potraživanja u vezi sa odobrenim potrošačkim kreditima, osiguranje potraživanja u vezi sa odobrenim stambenim kreditima, osiguranje potraživanja iz poslova finansijskog lizinga, osiguranje namjenskim bankarskih kredita od komercijalnih rizika i dr.

15 – OSIGURANJE JEMSTVA

Kod osiguranja jemstva osiguravatelj pruža jemstvo (garanciju) da će izvršiti ugovorene obaveze. Jemstvo može biti neposredno i posredno i u tom smislu se i razlikuju ugovori o osiguranju jemstva. Tipičan primjer ovog osiguranja je osiguranje bankarskih garancija kod kojih osiguravatelj osigurava banku kao osiguranika od rizika nemogućnosti naplate potraživanja po osnovu aktivirane bankovne garancije, izdate tražiocu garancije sa kojim se i zaključuje ugovor o osiguranju.

16 – OSIGURANJE OD RAZLIČITIH GINANSIJSKIH GUBITAKA

Osiguranje od različitih finansijskih gubitaka u praksi osiguranja obično se označava kao osiguranje šomaža (nered, zastoj). Odnosi se na pokriće indirektnih gubitaka koje osiguranik ima u slučaju nastupanja osiguranog slučaja. Indirektni gubici mogu biti posljedica: gubitka zaposlenja, gubitka naknade, nepredviđenih trgovačkih troškova, smanjenje tržišne vrijednosti, gubitka rente i sl. Ova vrsta osiguranja najviše ne vezana za osiguranje imovone od požara i nekih drugih opasnosti i javila se kao potreba za pokrićem gubitaka izazvanih prekidom rada zbog dejstva opasnosti porkivenih osiguranjem imovine od požara. Moguće se i druge vrste osiguranja od finansijskog gubitka:

- osiguranje finansijskih gubitaka radi prekida rada zbog loma mašina,- osiguranje raznih priredbi zbog atmosferskih padavina,- osiguranje od štete zbog otkupa valutnih falsifikata,

87

- osiguranje od štete u vezi sa sredstvima na tekućim računima građana i platnim i kreditinim karticama,

- osiguranje od finansijskog rizika otkaza turističkih putovanja i sl.

17 – OSIGURANJE TROŠKOVA PRAVNE ZAŠTITE

Osiguranje troškova pravne zaštite omogućava osiguranicima da zastupanje svojih ekonomskih interesa prepuste osiguravatelju tako što će osiguravatelj preuzeti njihovu pravnu zaštitu samostalno ili zajedno sa osiguranikom. Ono pruža pokriće za troškove sudskih postupaka i pružanje drugih usluga koje proizilaze iz ugovora o osiguranju.

18 – OSIGURANJE POMOĆI

Osiguranje pomoći pruža pokriće za teškoće koje osiguranici mogu imati rokom putovanja, dok su van kuće ili dok su van mjesta stalnog boravka. Kod nas je ponuda ove vrste osiguranja ograničena na tursitičke rizike. Obim pokrića specificira se uslovima osiguranja.

OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTIKARAKTERISITKE RIZIKA ODGOVORNOSTI

Odgovornost, kao posljedica pogrešnog djelovanja u određenoj situaciji što dovodi do gubitka, definisana je zakonskim propisima kojima se definišu prava i obaveze u određenom odnosi. Izloženost rizicima odgovornosti postoji u slučajevima kada postoji mogućnost da će doći do gubitka kod jedne strabe, za koji je zakonski odgovorna druga strana. Gubitak zbog odgovornosti za pojedinca ili organizaciju predstavlja novčani izraz posljedica koje pretrpi lice povredom od strane pojedinca ili organizacije, tj novčani izraz štete na imovini prouzrokovane od strane pojedinca ili organizacije.

POJAM ZAKONSKE ODGOVORNOSTI

Zakonski propisi pojedincima daju kako određena prava, tako i određene obaveze. Suština rizika odgovornosti je u zakonski zasnovanoj odgovornosti pojedinca ili organizacije za povredu drugih lica ili oštećenje njihove imovine. Nedjelo može biti javno i privatno.Javna nedjela krše zakonske propise kojima se regulišu odnosi između pojedinca i ostatka društva (ubistvo, otmica, pljačka, silovanje i sl.). To su kriminalna djela i ona su poseban predmet interesovanja države, pa se država javlja kao tužilac protiv počinilaca ovih djela. Za osiguranje su značajnija privatna nedjela kojima se krše propisi koji regulišu odnose između pojedinaca i koja su predmet interesovanja krivičnog zakona.

TIPIČNA IZLAGANJA RIZICIMA ODGOVORNOSTI

Mnoštvo je aktivnosti i odnosa koji mogu rezultirati odgovornošću za druge i koji predstavljaju potencijal za gubitak zbog odgovornosti.

Vlasništvo i korištenje automobila i drugih prevoznih sredstava izlaže pojedince i organizacije značajnom riziku od odgovornosti za gubtke koje vozilo može da nanese trećim stranama. U većini zemalja je obavezno osiguranje od autoodgovornosti. Pored drumskih vozila, izloženost rizicima odgovornosti prisutna je i kod šinskih vozila, plovila, zračnih letjelica i dr.

88

Posjedovanje i korištenje zemljišta i zgrada predstavlja poseban oblik izloženosti rizicima odgovornosti. Za štete koje pretrpe treće strane na zemljištu ili u objektima odgovornost može da snosi pojedinac ili preduzeće koje je njihov vlasnik ili ih koristi.

Poslovne operacije preduzeća predstavljaju veoma značajan oblik izlaganja, kao što npr zaposlenici prilikom obavljanja svojih poslovnih aktivnosti mogu da izazovu gubitke kod treće strane.

Izloženost rizicima odgovornosti za završene poslove prisutna je kod niza zanimanja. Nakon što električar ili vodoinstalater završi svoj posao u kući, loše urađena instalacija može nakon izvjesnog vremena izazvati požar ili poplavu u kući za što je odgovoran izvršilac posla.

Proizvodi koji mogu da izazovu tjelesne ozljede ili oštećenja imovine trećih strana predstavljaju poseban oblik izloženostu rizicima odgovornosti za njihove proizvođače. To posebno dolazi do izražaja kod proizvoda koji se masovno koriste kao što su hrana i farmaceutski proizvodi.

Prilikom obavljanja promotivnih aktivnosti preduzeća mogu svjesno ili nemarom da koriste tuđe zaštićene znakove ili slogane. U nekim slučajevima se može narušiti i privatnost treće strane.

Lice koje je pod dejstvom alkohola ima veću vjerovantoću izazivanja gubitka kako drugima, tako i samom sebi. Za štete koje izazovu lica pod dejstvom alkohola mogu biti odgovorni i oni koji prodaju ili servisiraju alkoholna pića.

Kao poseban oblik izlaganja rizicima odgovornosti mogu se izdvojiti profesionalne aktivnosti. Profesionalna odgovornost može postojati kod ljekara, advokata i drugih profesionalaca u slučaju kada oni prilikom obavljanja svojih aktivnosti, za koje imaju posebne kompetencije, naprave grešku ili propust za koji oštećena strana može zahtijevati naknadu.

SPECIFIČNOSTI UGOVORA O OSIGURANJU OD ODGOVORNOSTI

Osiguranjem od odgovornosti pokrivaju se gubici koji se posljedica tjelesne ozljede ili oštećenja imovine treće strane, za koje je odgovoran osiguranik i koji su definisani ugovorom o osiguranju.

RAZLIKE U ODNOSU NA OSIGURANJE IMOVINE

Za razliku od osiguranja imovine kod kojeg u slučaju nastupanja osiguranog slučaja imamo dvije strane, osiguravatelja (koji plaća naknadu) i osiguranika (kojem se plaća naknada), kod osiguranja od odgovornosti u slučaju nastupanja osiguranog slučaja javlja se i treća strana koja nije potpisnik ugovora i kojoj osiguravatelj plaća naknadu za gubitak za koji je odgovoran osiguranik. Ugovorom o osiguranju imovine mora se precizno definisati imovina koja je predmet osiguranja. Kod osiguranja od odgovornosti ugovorom se moraju specificirati aktivnosti i vrste ozljeda i šteta koje su pokrivene osiguranjem.

89

NAJZNAČAJNIJI ELEMENTI UGOVORA

Mora se precizno definisati osiguranik, tj lice ili organizacija čiji rizici odgovornosti su pokriveni. Pokriće se u nekim slučajevima proširuje i na druge, u zavisnosti od njihove porodične ili poslovne povezanosti sa imenovanim osiguranikom. Porodične veze odnose se na proširenje pokrića na članove porodice imenovanog osiguranika, dok se poslovne veze odnose na proširenje pokrića na zaposlenike i druga lica koja koriste nepokretnu i pokretnu imovinu imenovanog osiguranika. Osiguravatelj će po osnovu police osiguranja od odgovornosti trećoj strani platiti naknadu za nastalu ozljedu ili oštećenje imovine samo u slučaju kada je osiguranik izazvao štetu obavljajući aktivnosti koje su pokrivene osiguranjem. Obično se policama osiguranja od odgovornosti pruža pokriće za tjelesne ozljede i štete na imovini koje je trećoj strani izazvao osiguranik. Uslovima ugovora moraju se precizno definisati pokrivene ozljede i štete na imovini. Tjelesna ozljeda odnosi se na fizičku ozljedu trećeg lica uključujući i obolijevanje i smrt. Štete na imovini odnose se na direktne i indirektne gubitke na fizičkoj imovini trećeg lica. Treća strana može biti oštećena i u pogledu reputacije ili narušavanja privatnosti. Ovim ugovorom obično se pruža pokriće za dvije vrste troškova. Prvi se odnose na pokriće gubitka za koji je odgovoran osiguranik. Pored materijalne štete, gubitak treće strane može uključivati i nematerijalnu štetu, kao što su troškovi liječenja i rehabilitacije, izgubljenih prihoda, pretrpljeni strah i sl. Druga kategorija troškova koji su pokriveni osiguranjem od odgovornosti odnosi se na sudske troškove odbrane osiguranika, naknade advokatima, svjedocima i sl. Ugovorom se mora precizno odrediti vremenski period za koji važi pokriće.

UTVRĐIVANJE VISINE NAKNADE

Ugovorom o osiguranju od odgovornosti definišu se limiti pokrića, ali način utvrđivanja obaveze osiguravatelja zavisi od niza faktora. Specifičnosti rizika odgovornosti je da se ne može odrediti gornja granica gubitka za koju pojedinac ili organizacija može biti odgovorna. Zato svaki osiguranik mora sam odrediti granice pokriće, tj ograničenja obaveze osiguravatelja, ili su one zakosnki propisane za pojedine vrste osiguranja od odgovornosti.

FAKTORI KOJI UTIČU NA VISINU OBEVEZE OSIGURAVATELJA

Način na koji će se odrediti visina obaveze za osiguravatelja po osnovu ugovora o osiguranju od odgovornosti uglavnom je uslovljen faktorima izvan ugovora. Osiguravatelj ne bi trebao platiti više nego što je ograničeno definisanim limitima pokrića niti više nego što je potrebno da se namiri gubitak oštećene treće strane.

U slučaju da se spor po pitanju odgovornosti rješava sudski, onda je iznos naknade koji će platiti osiguravatelj jednak iznosu za koji sud odluči da predstavlja visinu gubitka oštećene treće strane.

Većina slučajeva odgovornosti za gubitak rješava se vansudski, pregovaranjem između osiguravatelja odgovornosti i oštećene treće strane, tj pregovaranjem njihovih pravnih predstavnika ili advokata.

Visina naknade na koju ima pravo oštećena treća strana treba da bude jednaka iznosu koji joj je potreban da se vrati u finansijsko stanje u kojem je bila prije nastupanja gubitka. Ako je u

90

pitanju šteta na imovini, iznos naknade na koju ima pravo oštećena treća strana jednak je iznosu troškova popravke ili, ako popravka nije ekonomična, iznosu potrebnom za zamjenu imovine. Ako je zamjena neophodna, iznos naknade utvrđuje se na osnovu tržišne vrijednosti imovine prije nastupanja osiguranog slučaja.

Kod tjelesnih ozljeda, iznos naknade na koju ima pravo ozlijeđeno lice zavisi od niza elemenata, kao što su: neophodni troškovi liječenja uključujući i buduće troškove, vrsta ozljede, visina izgubljenih prihoda zbog onesposobljenosti za rad, troškovi kućne njege, pretrpljeni i budući bolovi, stepen invalidnosti i sl. U slučaju smrti iznos naknade na koji zakonski zastupnik ima pravo zavisi od toga kako je nastupila smrt, tj da li je u pitanju smrt lica koje se borilo za preživljavanje ili lica koje je bilo zdravo.

OGRANIČENJE OBAVEZE OSIGURAVATELJA

Da bi ograničili svoje obaveze po pitanju osiguranja od odgovornosti, osiguravatelji definišu različite limite pokrića.

Obaveza osiguravatelja može biti ograničena po događaju u posmatranom vremenskom periodu trajanja osiguranja. U tu svrhu definiše se iznos osigurane sume koji predstavlja gornju granicu obaveze osiguravatelja po jednom osiguranom slučaju.

Nasuprot prethodnom definisanju jednistvene osigurane sume bez obzira na vrstu štete, moguće je definisanje odvojenih osiguranih suma posebno za slučaj smrti, tjelesnih ozljeda ili povreda zdravlja trećeg lica, a posebno za štete na imovini.

Posebna vrsta ograničenja je definisanje maksimalnog ukupnog iznosa kojeg će osiguravatelj platiti kumulativno za ukupne štete od svih događaja koji su pokriveni za vrijeme perioda pokrića.

Osiguravtelj može imati obavezu da brani osiguranika u sudskom sporu pokrenutom zbog štete za koju je odgovoran. Ovdje se interesi osiguranika i osiguravatelja mogu sukobiti. Zato se u ugovoru o osiguranju od odgovornosti potrebno specificirati da li su troškovi odbrane uključeni u limit pokrića, a mogu se uvesti i posebni limiti.

OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTI NA TRŽIŠTU BiH

Klasifikacijom neživotnih osiguranja u BiH predviđeno je da se na osiguranje od odgovnornosti odnose vrste osiguranja sa šiframa od 10-13.

10 – OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTI ZA MOTORNA VOZILA

Ovdje treba razlikovati obavezno i dobrovoljno osiguranje vlasnika, tj korisnika motornih vozila od odgovornosti za štete trećim licima, kao i osiguranje od odgovornosti prevoznika za robu primljenu na transport u drumskom transportu.

Obaveznim osiguranjem vlasnika, odnosno korisnika motornih vozila od odgovornosti za štete trećim licima se zakonska odgovornost osiguranika za štete koje automobil, čiji je vlasnik ili ga koristi, izazove kod treće strane prenosi na osiguravatelja. Ono predstavlja najznačajniju vrstu osiguranja u BiH i pokriva polovinu ukupne premije osiguranja koja se

91

realizuje na cijelom tržištu. Radi se o obaveznom osiguranju čija obaveza je regulisana posebnim zakonskim propisima. Ova vrsta osiguranja razlikuje se od kasko osiguranja drumskih vozila, a razlike su:

- osiguranjem od autoodgovornosti pokrivaju se gubici koje vozilo izazove kod treće strane, a kasko osiguranjem pokrivaju se gubici na vozilu;

- osiguranje od autoodgovornosti je obavezno, a kasko osiguranje je dobrovoljno,- kod osiguranja od autoodgovornosti premija osiguranja utvrđuje se na bazi parametara

koji određuju veličinu rizika koje vozilo predstavlja za treću stranu, a kod kasko osiguranja u zavisnosti od novonabavne vrijednosti vozila.

11 – OSIGURANJE OD CIVILNE ODGOVORNOSTI ZA ZRAČNE LETJELICE

Osiguranje od civilne odgovornosti za zračne letjelice zasnovano je na sličnim principima kao i kod drumskih vozila, a moguća su slijedeća pokrića:

- osiguranje vlasnika, tj korisnika zračnih letjelica od odgovornosti za štete trećim licima,

- osiguranje vlasnika, tj korisnika zračnih letjelica od odgovornosti za štete putnicima i- osiguranje od odgovornosti prevoznika za robu primljenu na transport u zračnom

transportu.

12 – OSIGURANJE OD CIVILNE ODGOVORNOSTI ZA PLOVILA

Osiguranje od civilne odgovornosti za brodove pruža pokriće za svu civilnu odgovornost koja proizilazi iz upotrebe brodova ili čamaca na moru, jezerima, rijekama ili kanalima, kao i odgovornost prevoznika. Izdvajaju se:

- osiguranje vlasnika, tj korisnika morskih plovila od odgovornosti za štete trećim licima,

- osiguranje vlasnika, tj korisnika riječnih, jezerskih i kanalskih plovila od odgovornosti za štete trećim licima,

- osiguranje od odgovornosti lica koja popravljaju plovila,- osiguranje od odgovornosti prevoznika za robu primljenu na transport prilikom

transporta plovilom.

13 – OSIGURANJE OD OPĆE CIVILNE ODGOVORNOSTI

Osiguranje od opće civilne odgovornosti pruža pokriće za širok spektar rizika odgovornosti. U njih spadaju:

- osiguranje od opće odgovornosti,- osiguranje proizvođača od odgovornosti za proizvode,- osiguranje od odgovornosti revizorskih preduzeća,- osiguranje od odgovornosti advokata,- osiguranje od odgovornosti ljekara,- osiguranje od odgovornosti notara,- osiguranje od odgovornosti filmskih preduzeća,- osiguranje od odgovornosti stečajnih upravitelja - osiguranje od odgovornosti iz obavljanja djelatnosti upravljanja nekretninama,- osiguranje garancija proizvođača, prodavača i dobavljača.

92

TRŽIŠTE OSIGURANJA U BiH

Sektor privatnog osiguranja u BiH je na jako niskom nivou razvoja. Radi boljeg sagledavanja specifičnosti tržišta osiguranja u BiH, najprije ćemo definisati trendove na tržištu osiguranja u svijetu, tj zemljama naše regije.

TRENDOVI NA TRŽIŠTU OSIGURANJA U SVIJETU

Razvoj osiguranja unutar svake zemlje uslovljen je općim privrednim stanjem u njoj. Zahvaljujući ulozi na finansijskim tržištima sektor osiguranja može puno doprinijeti stimulisanju privrednog razvoja. Kao pokazatelj razvijenosti osiguranja unutar jedne države najčešće se uzima podatak o visini ostvarene premije osiguranja. Ovaj podatak potrebno je staviti u odnos sa ostvarenim bruto nacionalnim proizvodom i brojem stanovnika, pa se tako dolazi do premije po stanovniku.

TRŽIŠTE OSIGURANJA ZEMALJA CENTRALNE I ISTOČNE EVROPE

Promjene u političkom i privrednom okruženju u velikoj mjeri odrazile su se i na razvoj osiguranja u ovim zemljama. Do 90-tih godina prošlog vijeka ove zemlje je karakterisalo prisustvo malog broja osiguravajućih društava u državnom vlasništvu. Ova osiguravajuća društva imala su potpuni monopol, pa je zbog odsustva konkurencije, bila smanjena motivacija za inovativnost i razvoj sektora osiguranja.Mogu se izdvojiti slijedeće najznačajnije prepreke za razvoj tržišta privatnog osiguranja u tranzicijskim zemljama:

- nedostatak iskustva u privatnom osiguranju,- nedostatak iskustva u rizik menadžmentu,- izgubljeno povjerenje u sektor osiguranja,- nastabilnost valuta i inflacije,- nerazvijeno finansijsko tržište,- nerazvijeni računovodstveni standardi,- nedostatak menadžmerskih iskustava, naročito u osiguranju,- nedostatak iaskustva u regulisanju sektora osiguranja.

SPECIFIČNOSTI TRŽIŠTA OSIGURANJA U BiHZAKONSKI I INSTITUCIONALNI OKVIR

BiH je opterećena nizom poteškoća koje prate proces integracije u Evropsku uniju. Dodatno opterećenje za BiH na ovom putu je i mnoštvo neriješenih političkih problema.

Već od 80-tih godina prošlog vijeka, zbog dejstva inflacije, na prostoru bivše Jugoslavije dolazi do izražaja gubitak povjerenja u osiguravatelje, a naročito po pitanju životnog osiguranja. Sporazum koji je 1995. godine potpisan u Dayton-u i formiranje entiteta dovodi do podjele tržišta osiguranja u BiH. Tako je osiguravajuća djelatnost ostala u nadležnosti entiteta što je rezultiralo da dva odvojena entitetska zakona. Tek u posljednjih nekoliko godina preduzimaju se aktivnosti na usklađivanju zakonskih propisa u oblasti osiguranja sa propisima koji važe u Evropskoj uniji. Zakonski okvir kojim se danas reguliše rad sektora osiguranja donesene je na entitetskim nivoima, izuzimajući zakon koji reguliše rad državne agencije, a uključuje slijedeće zadatke:

- Zakon o Agenciji za osiguranje u BiH,

93

- Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju,- Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom

osiguranju od odgovornosti,- Zakon o posredovanju u privatnom osiguranju,- Zakon o društvima za osiguranje,- Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim

osiguranjima od odgovornosti,- Zakon o posredovanju u osiguranju.

Propisani su novi limiti u pogledu minimalnog dioničkog kapitala koji mora imati društvo za osiguranje. Iznos minimalnog dioničkog kapitala zavisi od vrste osiguranja kojom se društvo bavi, tako da je:

- 2.000.000 KM ako društvo posluje sa jednom ili više vrsta osiguranja od 10. do 15.,- 2.000.000 KM ako društvo posluje sa jednom ili više vrsta osiguranja od 1. do 8.., 16.

i 18.,- 1.000.000 KM ako društvo posluje sa jednom ili više vrsta osiguranja 9. i/ili 17.,- 3.000.000 KM ako društvo posluje sa životnim osiguranjem i - 3.000.000 KM ako društvo obavlja poslove reosiguranja.

PREPREKE ZA RAZVOJ TRŽIŠTA

Pored kompleksnog državnog uređenja i izražene fragmentacije tržišta i na institucionalnom nivou, prepreke koje usporavaju razvoj sektora osiguranja u BiH mogu se svrstati u slijedeće kategorije:

- neriješeni mnogobrojni problemi političke prirode koji se prouzrokovali nizak nivo poslijeratnog privrednog razvoja,

- visoka stopa nezaposlenosti praćena slabom kupovnom moći stanovništva,- usporen proces privatizacije koji otežava sprovođenje ekonomskih reformi,- neuređeno finansijsko tržište,- loša politika ulaganja sredstava rezervi većine osiguravatelja,- otežana kontrola ulaganja sredstava rezervi većine siguravatelja,- gubitak povjerenja u osiguravatelja uslijed njihove česte nelikvidnosti i kašnjenja u

isplati naknade,- nelojalna konkurencija koja je prusutna na tržištu,- nedostatak kadrova specijaliziranih za obavljanje menadžerskih poslova u osiguranju.

94

- 8. Poglavlje –

SOCIJALNO OSIGURANJE

OSNOVE SOCIJALNOG OSIGURANJA

Socijalno osiguranje usko je vezano za pitanje socijalne zaštite i svaka država koristi programe socijalnog osiguranja kako bi svojim građanima obezbijedila potreban nivo zaštite od ličnih rizika.

POJAM I NASTANAK SOCIJALNOG OSIGURANJA

Programi socijalnog osiguranja predstavljaju temelj za ekonomsku i zdravstvenu zaštitu starijih lica, lica onesposobljenih za rad, djece i drugih koji imaju potrebu za socijalnom zaštitom.

Socijalno osiguranje predstavlja programe osiguranja organizovane od strane države ili neke državne institucije koja preuzima rizike i zakonski je obavezna da u propisanim slučajevima pruži određene naknade učesnicima programa.

Postoji mnoštvo programa koji se svrstavaju u socijalno osiguranje, a njihove zajedničke karakteristike su:

- da su pod pokroviteljstvom države,- da su namijenjeni unaprijed određenoj kategoriji građana radi njihove zaštite od

događaja koji negativno utiču na njihovu sposobnost da doprinose zajednici (npr.,zbog gubitka zdravlja ili prihode),

- zakonski su propisana prava, obaveze i drugi aspekti programa,- učešće u programu je ili obavezno ili je program toliko stimulativan da se najveći dio

posmatrane populacije opredjeljuje da participira u programu i- fondovi se formiraju putem poreza ili uplate doprinosa od strane participanata, mada

su mogući drugi dodatni izvori.

Bismarck-ov model, zasnovan je na međugeneracijskoj solidarnosti (pay-as-you-go) tako da svi poslodavci i zaposleni plaćaju doprinose u fond iz kojeg se isplaćuju tekuće naknade. Iako su ove mjere bile socijalnog karaktera, Bismarck ih je uveo kao odgovor na širenje socijalizma bez troškova za bogate članove društva koji su ga podržavali.

Beveridge-ov model, predstavlja drugi način finansiranja ličnih rizika stanovništva u Velikoj Britaniji. Zasnovan je na državnom finansiranju, odnosno na prikupljanju neophodnih sredstava putem poreza. Pored razlike u načinu prikupljanja sredstava, kod ovog modela osiguranjem su pokriveni svi stanovnici države, a ne samo oni koji su zaposleni čime dolazi do izražaja solidarnost.

SOCIJALNO VS. PRIVATNO OSIGURANJE

Socijalno osiguranje se u osnovi razlikuje od privatnog osiguranja u slijedećim aspektima:

95

- naglašenoj socijalnoj dimenziji,- zakonski propisanim pravima i obavezama,- postojanju dugoročnih planova finansiranja, ali ne i rezervi i- obaveznoj participaciji.

Za razliku od privatnog osiguranja kod kojeg se težište stavlja na raspodjelu rizika između osiguranika u skladu sa veličinom rizika kojim oni opterećuju grupu, kod socijalnog osiguranja naglasak se stavlja na socijalnu dimenziju, odnosno na pružanje adekvatne zaštite svim učesnicima u odgovarajućem programu socijalnog osiguranja.

Kod privatnog osiguranja prava i obaveze i osiguranika i osiguravatelja regulisana su ugovorom, dok su kod aocijalnog osiguranja prava i obaveze regulisani zakonskim propisima i mijenjaju se ukoliko dođe do promjene zakonskih propisa.

Kod socijalnog osiguranja neophodno je uspostavljanje dugoročnih planova za finansiranje programa da bi program mogao funkcionisati.

Privatno osiguranje se zasniva na dobrovoljnoj osnovi, a postoje i određene vrste privatnog osiguranja koje se obavezne (npr obavezno osiguranje od autoodgovornosti). Socijalno osiguranje je u osnovi obavezujućeg karaktera za sve učesnike u programu.

SOCIJALNO OSIGURANJE U SVIJETUSOCIJALNO OSIGURANJE U SAD

Visokom nivou razvijenosti tržišta osiguranja u SAD doprinosi i niz programa socijalnog osiguranja od kojih su najznačajniji:

- program osiguranja starih lica, zavisnih članova porodice i invalida,- program zdravstvenog osiguranja za stare i invalide,- program osiguranja nezaposlenih i- program naknada zaposlenicima.-

Potrebno je naglasiti da za upravljanje ličnim rizicima u SAD poseban značaj imaju privatno zdravstveno osiguranje, privatni penzijski fondovi zasnovani na sistemu akumulacije kapitala, kao i programi grupnog osiguranja.

Program osiguranja starih lica, zavisnih članova porodice i invalida, poznat i po nazivu Socijalna zaštita predstavlja najznačajniji program socijalnog osiguranja u SAD. Uveden je kao dio New Deal programa 1935.godine, kako bi se smanjila posljedice koje je na građane ostavila Velika ekonomska kriza.

OASDI je savezni program i finansira se iz poreza na platu osiguranjem pokrivenih zaposlenika koji plaćaju i zaposlenik i poslodavac. On nudi tri kategorije naknada: penziju, naknadu za zavisne članove porodice i naknadu za invalidnost.

Program zdravstvenog osiguranja za stare i invalide , 1965.godine postao je dopuna programa OASDI. Medicare program uključuje tri osnovna dijela:

- dio A: naknade za osnovno bolničko liječenje,- dio B: dobrovoljne dopunske naknade za liječenje i- dio D: pokriće za medicinske lijekove.

96

Pravo na Medicare program imaju sva lica stara 65 i više godina, kao i lica mlađa od 65 godina koja već imaju pravo na naknadu za invalidnost u kontinuitetu najmanje dvije godine. Dio A je obavezan i za njega je većina osiguranika oslobođena plaćanja premije, dok su dijelo B i D na dobrovoljnoj osnovi i podrazumijevaju plaćanje premija.

Program osiguranja nezaposlenih nudi semdične naknade zalica koja ostanu bez zaposlenja i tako izgube izbor prihoda. Osnovna funkcija ovih programa je da omogući prihode licima koja nenamjerno ostanu bez posla, ali isto tako omogućava nezaposlenim lakši pronalazak zaposlenja, kao i stabilizaciju ekonomije. Program se finansira putem poreza na plate, a moguća je i podrška iz budžeta.

Program naknada zaposlenicima pruža pokriće za lica koja pretrpe ozljedu ili se razbole, suljed obavljanja aktivnosti na poslu. Omogućava novčanu naknadu za izgubljenje prihode za vrijeme onesposobljenosti za rad, pokriće troškova medicinske njege, troškove rehabilitacije kao i troškove sprovoda u slučaju smrti.

SOCIJALNO OSIGURANJE U EVROPI

Socijalno osiguranje u zemljama Evrope općenito se zasniva na dva ranije navedena modela finansiranja: Bismarcko-ov i Beveridge-ov model.

Bismarck-ov model podrazumijeva tri osnovne pretpostavke:- osigurana lica su zaposleni, odnosno lica koja ostvaruju određene prihode,- finansiranje putem doprinosa, koji su stepenovani u skladu sa prihodima i- visina doprinosa utvrđuje se na bazi primanja.

Beveridge-ov model karakteriše:- uključeno je cijelo stanovnoštvo,- primarno se finansira iz državnog budžeta i- zahtijeva jednoobrazno opterećenje za sve, nezavisno od visine primanja.

Penzijsko osiguranje, organizovano je na različite načine u pojedinim zemljama. Kod nacionalnih penzija visina doprinosa i radni staž ne moraju biti osnova za utvrđivanje visine penzije i svaki stanovnik ima pravo na penziju, ako ne po osnovu rada onda po osnovu godina starosti. Propisi u pogledu prava i obaveza iz penzijskog osiguranja se razlikuju od zemlje do zemlje.

Osiguranje za slučaj invalidnosti, daje pravo na naknadu za invalidnost licima koja imaju umanjenu radnu sposobnost.

Zdravstveno osiguranje, organizuje se zavisno od izabranog modela, putem obaveznog zdravstvenog osiguranja kod kojeg poslodavci i zaposlenici uplaćuju doprinose u fondove namijenjene za finansiranje zdravstvene zaštite ili putem tzv.nacionalne zdravstvene zaštite finasirane iz državnog budžeta na osnovu prikupljenih poreza.

Osiguranje za slučaj nezaposlenosti, ova prava različito su definisana u pojedinim zemljama i zavise od dužine radnog staža lica, njegove starosti i mogućnosti za prekvalifikaciju, broja zavisnih članova porodice itd.

SOCIJALNO OSIGURANJE U BiH

97

RAZVOJ SOCIJALNOS OSIGURANJA U BiH

Nastanak socijalnog osiguranja u BiH veže se za početak prošlog vijeka, kada u zapadnoevropskim zemljama dolazi do boljeg organizovanja radnika i do socijalnih reformi. Pojedine političke partije su u svojim programima predlagale određene vidove socijalnog osiguranja. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije se uvode određeni vidovi obaveznog osiguranja radnika koji su bili usmjereni na slične riziko kao kod socijalnog osiguranja u drugim zemljama.

Nakon Drugog svjetskog rata donose se zakonski propisi kojima se reguliše socijalno osiguranje na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Ovi propisi su bili usmjereni u pravcu poboljšanja standarda radničke klase kako bi se omogućila socijalna sigurnost radnika i njihovih porodica. Poseban značaj imaju i propisi kojima su regulisana posebna prava ratnih invalida i lica sa posebnim potrebama.

PENZIJSKO I INVALIDSKO OSIGURANJE

Sistem penzijskog i invalidskog osiguranja u BiH ima sličnu ulogu kao i u drugim zemljama, a to je obezbjeđenje starosnih, invalidskih i porodičnih penzija. Zasnovan je na pay-as-you-go principu finansiranja koji podrazumijeva međugeneracijsku solidarnost, tj plaćanje doprinosa na plate zaposlenih u fond iz kojeg se isplaćuju tekuće obaveze.

Za vrijeme rata sistem je ostao bez izvora finansiranja, i na buduće funkcionisanje sistema penzijskog i invalidskog osiguranja uticale su i organizacijske promjene. Predratni fond prvobitno je bio podijeljen na tri fonda, da bi od 2002.godine, nakon spajanja zapadnomostarskog i sarajevskog fonda, nastavila da funkcionišu dva fonda: Federalni zavod za mirovinsko/penzijsko i invalidsko osiguranje i Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske.

PENZIJSKO I INVALIDSKO OSIGURANJE U FEDERACIJI BiH

Prava i obaveze iz penzijskog i invalidskog osiguranja u FbiH regulisana su Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju.

OSIGURANICI

Postoji više kategorija osiguranika za koje je osiguranje obavezno, što je detaljno propisano, a oni se u osnovi mogu svrstati u slijedeće kategorije:

- svi zaposlenici na teritoriji Federacije BiH,- zaposlenici koji su radnom odnosu na teritoriji Federacije BiH, a upućeni su na rad u

inostranstvo,- državljani Federacije BiH koji na teritoriji Federacije BiH rade kod strane

organizacije, odnosno poslodavca ako to nije drugačije regulisano pravnim ugovorom,- lica koja nisu državljani Federacije BiH koja na teritoriji Federacije BiH rade kod

strane organizacije,- fizička lica i članovi njihovog domaćinstva koji se bave poljoprivrednom djelatnošću

kao jedinim ili glavnim zanimanjem, ako na dan podnošenja zahtijeva za prijem na osiguranje imaju navršenih 15 godina života, opću zdravstvenu sposobnost i prebivalište na teritoriji Federacije BiH.

98

PRAVA IZ PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA

Penzijsko i invalidsko osiguranje daje prava na:- starosnu penziju,- invalidsku penziju,- porodičnu penziju i- naknadu za fizičku onesposobljenost.

STAROSNA PENZIJA

Pravo na starosnu penziju osiguranik stiče kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža (godina osiguranja). Kada navrši 40 godina penzijskog staža osiguranik stiče pravo na starosnu penziju, bez obzira na godine života. Osnova za utvrđivanje starosne penzije je mjesečni prosjek plata koje je osiguranik ostvario u bilo kojih uzastopnih 15 godina osiguranja koje su za osiguranika najpovoljnije. Pod platom koja ulazi u osnovu za utvrđivanje starosne penzije podrazumijeva se neto plata i novčane naknade koje je osiguranik ostvario, odnosno neto osnove za penzijsko i invalidsko osiguranje.Visina starosne penzije utvrđuje se u procentu od prethodno definisane osnove prema dužini penzijskog staža. Ako je dužina penzijskog staža 20 godina, visina starosne penzije je 45% osnove. Za svaku navšenu godinu, procenat se povećana na slijedeći način:- u 2001. godini za 1,90%- u 2002. godini za 1,80%- u 2003. godini za 1,70%- u 2004. godini za 1,60% - u 2005. godini i u slijedećim godinama za 1,50%.

INVALIDSKA PENZIJA

Invalidnost nastaje kada osiguranik zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju prouzrokovanih povredom na radu, profesionalnom bolešću, povredom van rada ili bolešću, koje se ne mogu otklonuti liječenjem ili mjerama medicinske rehabilitacije postane potpuno nesposoban za obavljanje poslova radnog mjesta na koje je bio raspoređen i koje je obavljao prije invalidnosti.

Razlikuju se dvije kategorije invalidnosti:- I kategorija invalidnosti kojoj pripadaju osiguranici kod kojih nastane gubitak radne

sposobnosti i- II kategorija invalidnosti kojoj pripadaju osiguranici sa promijenjenom radnom

sposobnošću, odnosno osiguranici koji mogu da rade puno radno vrijeme na drugim poslovima koji odgovaraju njihovim tjelesnim i psihofizičkim sposobnostima sa ili bez prekvalifikacija, odnosno dokvalifikacije.

U slučaju I kategorije invalidnosti, osiguranik stiče pravo na invalidsku penziju ako je invalidnost prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću, bez obzira na dužinu penzijskog staža. Ako je invalidnost prouzrokovana povredom van rada ili bolešću, osiguranik I kategorije invalidnosti stiče pravo na invalidsku penziju pod uslovom da je prije nastanka invalidnosti imao navršen penzijski staž koji mu pokriva najmanje jednu trećinu razdoblja od navršenih najmanje 20 godina života do dana nastanka invalidnosti.

99

U slučaju II kategorije, osiguranik stiče pravo da bude raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto, tj pravo na odgovorarajuće zaposlenje, kao i pravo na prekvalifikaciju. On stiče pravo i na odgovarajuće novčane naknade.

PORODIČNA PENZIJA

Pravo na porodičnu penziju u slučaju smrti osiguranika imaju članovi porodice i to: bračni drug i djeca (djeca rođena u braku, vanbračna i usvojena djeca, pastorčad, unučad i druga djeca bez roditelja koju je osiguranik izdržavao do svoje smrti). Uslov za ostvarivanje prava na porodičnu penziju članovi porodice imaju kada je osiguranik ispunio uslove za starosnu penziju, po osnovu ostvarenog staža stekao uslove za invalidsku penziju, odnosno kada je bio korisnik starosne ili invalidske penzije.

Da bi udovica ostvarila pravo na porodičnu penziju, ona mora zadovoljavati jedan od sljedećih tri uslova:

- da je do smrti bračnog druga navršila 45 godina života,- da je do smrti bračnog druga ili u roku od jedne godine od dana smrti bračnog druga

postala potpuno nesposobna za privređivanje i- da je poslije smrti bračnog druga ostalo jedno ili više djece koja imaju porodičnu

penziju po umrlom bračnom drugu, a udovica vrši roditeljske dužnosti prema toj djeci.

ZAGARANTOVANA PENZIJA I NAJNIŽA PENZIJA

Pravo na zagarantovanu penziju imaju osiguranici koji su ostvarili penziju u najvećem procentu od penzijske osnove i osiguranici koji su ostvarili starosnu penziju sa 40 godina penzijskog staža i invalidsku penziju sa 35 godina penzijskog staža, kao i osiguranici koji su ostvarili invalidsku penziju po osnovu invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ili profesionalnom bolešću. Zagarantovana penzija ne može biti manja od 80% prosječne penzije isplaćene u decembru 2007 godine i usklađene prema ranije definisanom koeficijentu. Za ostale osiguranike i korisnike njihovih porodičnih penzija najnižiiznos penzije ne može biti manji od 60% prosječne penzije isplaćene u decembru 2007 godine, usklađene prema ranije definisanom koeficijentu.

NOVČANA NAKNADA ZA FIZIČKU ONESPOSOBLJENOST

Stiče je osiguranik čija je fizička onesposobljenost u iznosu od najmanje 30% nastala kao rezultat povrede na radu ili bolesti prouzrokovane radom. Fizička onesposobljenost postoji kada je osiguranik pretrpio gubitak, ozbiljnu povredu ili značajnu onesposobljenost organa ili dijelova tijela što pogoršava prirodnu aktivnost organizma i zahtijeva veći napor za zadovoljavanje životnih potreba, bez obzira da li je taj način prouzrokovana invalidnost ili ne. Osnova za utvrđivanje novčane naknade za fizičku onesposobljenost je propisana najniža penzija. Iznos novčane naknade za fizičku onesposobljenost utvrđuje se prema procentu fizičke onesposobljenosti i kreće se od 60% penzijske osnove, za slučaj fizičke onesposobljenosti od 100%, do 18% penzijske osnove za slučaj fizičke onesposobljenosti od 30%.

FINANSIRANJE SISTEMA PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA

100

Sredstva potrebna za finansiranje obaveza iz sistema penzijskog i invalidskog osiguranja obezbjeđuje se iz doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, prihoda po osnovu dobrovoljnog osiguranja i prihoda od imovine kojom raspolaže Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Obveznik uplate doprinosa je osiguranik i poslodavac, a propisane su i posebne odredbe za utvrđivanje obveznika. Osnovicu za obračun doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje čini plata zaposlenika, odnosno novčano i svako drugo primanje bez obzira na oblik isplate, koje je oporezivo prema propisima o porezu na dohodak, i koje je na osnovu radnog odnosa poslodavac isplatio ili je bio dužan isplatiti zaposleniku. Plata se sastoji od doprinosa iz osnovice, poreza na dohodak i iznosa koji se isplaćuje zaposleniku.

Stope doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje iznose 17% iz osnovice na teret osiguranika i 6% na osnovicu na teret poslodavca.

PANZIJSKO I INVALIDSKO OSIGURANJE U REPUBLICI SRPSKOJ

Penzijsko i invalidsko osiguranje u Republici Srpskoj regulisano je Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju.

Penzijsko i invalidsko osiguranje daje pravo na:- starosnu penziju (u slučaju starosti),- invalidsku penziju, prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju i raspoređivanje, odnosno

zaposlenje na drugom odgovarajućem radnom mjestu, kao i novčane naknade koje su povezane s korištenjem ovih prava (u slučaju invalidnosti) i

- porodičnu penziju (u slučaju smrti osiguranika, odnosno korisnika lične penzije).

Uslovi za sticanje prava na starosnu penziju su kao i u drugom entitetu, odnosno navršenih 65 godina života i najmanje 20 godina osiguranja ili 40 godina staža u osiguranju, bez obzira na godine života. Po pitanju prava u slučaju invalidnosti, razlikuju se prava za slučaj gubitka sposobnosti ili smanjenje sposobnosti za rad.

Finansiranje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske vrši se putem doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje koji se uplaćuju u skladu sa odredbama Zakona o doprinosima.

PROBLEMI U FUNKCIONISANJU SISTEMA PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA

Posmatrano iz demografskog aspekta, BiH suočava se sa sličnim problemima kao i većina drugih zemalja, a to su pad prirodnog priraštaja i produženje životnog vijeka stanovništva.

Posebnu poteškoću za dekografsku analizu predstavlja činjenica da je posljedni popis stanovništva u BiH izvršen 1991. godine. Stanje u ekonomiji BiH direktno se reflektuje i na poslovanje fondova penzijskih osiguranja preko uplata doprinosa u fondove.

101

Poseban problem kada je riječ o nezaposlenosti je angažman stanovništva u okviru „sive ekonomije“ od koje fondovi penzijskog osiguranja nemaju prihoda, a i otežano je prikupljanje podataka o radnoj snazi.

Ekonomski aktivno stanovništvo ili radna snaga odnosi se na zaposleno ili nezaposleno stanovništvo (lica koja traže posao).Neaktivno stanovništvo odnosi se na radno sposobna lica koja nisu ni zaposlena ni nezaposlena.Pod zaposlenim licima podrazumijevaju se lica koja imaju prihode, što znači da svi svrstani u kategoriju zaposleni ne uplaćuju doprinose za penzijsko osiguranje.

MOGUĆI PRAVAC REFORME SISTEMA PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA

Potrebna je temeljita reforma postojećeg sistema kako bi se omogućilo bolje pokriće rizika nedovoljnih prihoda tokom starosti, a neophodna je i radi razvoja finansijskog tržišta i obezbjeđenje veće uključenosti osiguranika i obuhvatnosti sistema. To će se obezbijediti uvođenjem novih oblika osiguranja (zasnovanih na sistemu akumulacije kapitala).

U BiH se u okviru Projekta tehničke pomoći za socijalno osiguranje kojeg je podržala Svjetska banka, uređene strategije za penzijsku reformu u oba entiteta. Ovim strategijama predlaže se restruktuiranje penzijskog sistema u BiH na sistem sa tri stuba:- prvi stub odnosi se na dosadašnji pay-as-you-go sistem i on bi obuhvatao socijalne (minimalne) penzije i penzije zavisne od visine dohotka u aktivnom periodu osiguranja,- drugi stub odnosi se na dobrovoljno penzijsko osiguranje zasnovano na sistemu akumulacije kapitala za koje bi premije uplaćivali poslodavci na bazi kolektivnog ugovora, kao i penzije koje su ostvarene povoljnijim uslovima u skladu sa različitim propisima,- treći stub odnosi se na dobrovoljnu dugoročnu štednju na individualnoj osnovi putem dobrovoljnog penzijskog osiguranja.

U izvještaju o penzionoj reformi u BiH navodi se sljedeće:- socijalne penzije treba da obezbijede minimalnu penziju. Strategija penzijske osnove predlaže dva nivoa: 100KM i 50KM mjesečno po korisniku,- drugi stub predstavlja penzijski plan zasnovan na sistemu akumulacije kapitala koji se temelji na sporazumu između poslodavca i zaposlenika. Zavisno od dogovorenog praga (predlaže se da to bude 80KM po radniku) iznos ovih doprinosa će biti izuzet prilikom obračuna poreza na dohodak preduzeća.- treći stub penzijskog osiguranja odnosi se na dobrovoljno penzijsko osiguranje na principu akumulacije kapitala za što je neophodno donijeti zakonsku regulativu.

ZDRAVSTVENO OSIGURANJESISTEM ZDRAVSTVENE ZAŠTITE

Zdravstvena zaštita u BiH regulisana je na entitetskim nivoima i nivou Distrikta Brčko što rezultira jako kompleksnim organizacijskim rješenjem.Zdravstvena zaštita predstavlja skup mjera usmjerenih na sistematsko upravljanje rizicima lošeg zdravstvenog stanja građana.

102

Nadležnosti pojedinih institucija treba da omoguće pravo na zdravstvenu njegu po principima: univerzalonosti, ekonomičnosti, pravednosti, slobode izbora i autonomije. Univerzalnosti treba da omogući svim građanima pravo na zdravstvenu zaštitu. Ekonomičnost se odnose na održavanje troškova zdravstvene zaštite na posebnom nivou.Pravednost podrazumijeva jednak kvalitet zdravstvene zaštite za stanovništvo koje ima iste zdravstvene probleme.Sloboda izbora se odnosi na korisnike zdravstvenih usluga, a autonomija na one koji pružaju usluge.

ZDRAVSTVENO OSIGURANJE U FBiH

Zdravstveno osiguranje u okviru socijalnog osiguranja u Federaciji BiH regulisano je odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju, kao i odgovarajućim propisima na kantonalnim nivoima. Zakonom je predviđena mogućnost:

- obaveznog,- proširenog i- dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja.

Pravo na obavezno zdravstveno osiguranje imaju lica koja su u radnom odnosu, kao i druga lica koja obavljaju određene djelatnosti koje su zakonski propisane. Zdravstvenim osiguranjem pokriveni su i članovi porodice osiguranika. Za aktivnosti koje se obavljaju na kantonalnim nivoima formiraju se kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja.

Pored obaveznog, na kantonalnom nivou omogućeno je i uvođenje proširenog zdravstvenog osiguranja. Zakonodavno tijelo kantona u slučaju uvođenja proširenog zdravstvenog osiguranja mora definisati vidove zdravstvene zaštite, prava i pogodnosti koja se pružaju ovim osiguranjem, uslove i način pristupanja, način poslovanja, kao i visinu doprinosa za prošireno zdravstveno osiguranje.Dodatna prava na zdravstvenu zaštitu koja nisu obezbijeđena obaveznim zdravstvenim osiguranjem osiguranici mogu za sebe i članove svojih porodica obezbijediti dobrovoljnim zdravstvenim osiguranjem. U tu svrhu mogu se osnovati zavodi dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja koji utvrđuju uslove i način korištenja prava iz dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja.

OSIGURANJE ZA SLUČAJ NEZAPOSLENOSTI

Osiguranicima u slučaju gubitka zaposlenje daje pravo na podršku u traženju novog zaposlenja, kao i pravo na novčanu naknadu i doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i zdravstveno osiguranje.

Zakonskim propisima za sva zaposlena lica predviđena je obaveza osiguranja za slučaj nezaposlenosti. Ona se ostvaruju paralelno sa penzijskim i invalidskim, tj zdravstvenim osiguranjem. Zaposlena lica dužna su da uplaćuju doprinose za osiguranje od nezaposlenosti. Visina doprinosa u FbiH je 1,5% iz osnovice na teret osiguranika i 0,5% na osnovicu na teret poslodavca.

Osiguranje za slučaj nezaposlenosti, u slučaju gubitka zaposlenja, osiguranicima daje pravi na podršku u traženju novog zaposlenja. Ova prava precizno su određena zakonskim propisima u pogledu obima i trajanja.

103