Bajke - (Oko 1806-1858) - Jacob i Wilhelm Grimm

Jacob i Wilhelm Grimm

Bajke

Preveo: Viktor Kralj

Jacob i Wilhelm Grimm: Bajke

SADRAJ UKLETI KRALJEVI I ELIK-HENRIK ______________________________ 3

KLATE _________________________________________________________ 6

PRIA O OVJEKU KOJI JE HTIO DA NAUI STRAHOVATI __________ 8

PALI _________________________________________________________ 14

VUK I SEDMORO JARADI ________________________________________ 18

TRI OVJEULJKA U UMI _______________________________________ 20

VJERNI IVAN ___________________________________________________ 24

NAHOD-PTICA _________________________________________________ 29

DVANAESTORICA BRAE _______________________________________ 31

MUDRA JELKA __________________________________________________ 34

ESTORICA OBILAZE SVIJETOM __________________________________ 37

PAS I VRABAC __________________________________________________ 41

PEPELJUGA _____________________________________________________ 44

MIRKO I MILKA _________________________________________________ 49

CRVENKAPICA _________________________________________________ 54

SEDAM GAVRANA ______________________________________________ 56

BREMENSKI GRADSKI SVIRAI __________________________________ 58

MUDRA SELJANKA _____________________________________________ 60

TRNORUICA __________________________________________________ 62

SIROMAH I BOGATA ___________________________________________ 64

KRALJ BRADONJA ______________________________________________ 67

DOKTOR SVEZNALICA __________________________________________ 71

SNJEGULJICA ___________________________________________________ 73

MUDRI LJUDI ___________________________________________________ 79

BRACO I SEKA __________________________________________________ 82

SIROMANI MLINARSKI MOMI I MACA _______________________ 86

SRETNI IVO _____________________________________________________ 89

RJENIK ________________________________________________________ 92

2


UKLETI KRALJEVI I ELIK-HENRIK

U staro doba, kad su se elje jo ispunjale, ivio neki kralj, koji je imao sve same lijepe keri, no najmlaa bila tako lijepa, te se i sunce, koje je toliko svijeta vidjelo, uvijek divilo, kad god bi joj obasjalo lice. Nedaleko kraljevskih dvora prostirala se velika tamna uma, a u umi pod starom lipom bio studenac; kad bi bilo vrue, kraljevna bi pola u umu, sjela na rub hlaana studenca, i tu bi od dosade uzimala zlatnu kuglu, bacala je uvis i opet hvatala. To joj, eto, bila najmilija igra. No jednom se dogodi, te joj zlatna kugla ne pade opet u ruicu, koju je pruila uvis, ve lupi kraj nje o zemlju i otkotrlja se pravo u vodu. Kraljevna osta gledajui za njom, no kugle nestalo, a studenac dubok, ne vidi mu dna. Stane plakati te plakati, sve glasnije i glasnije, nikako da se utjei. I dok tako jadikovae, zauje neki glas: - ta ti je, kraljevno? Ta ti tui, da bi se i kamenu saalilo! Ona se obazre, da vidi, odakle glas, kadli opazi abu gdje iz vode pomalja svoju runu glavu. - Ah, ti si to, staro bukalo - ree kraljevna. - Eto plaem zbog svoje zlatne kugle, to mi pade u studenac. - Umiri se, ne plai - aba e na to. - Ja u ti pomoi. Ali ta e mi dati, ako ti igraku izvadim? - to god poeli, draga abo - odgovori kraljevna. - Dat u ti svoje haljine, svoj biser i drago kamenje, pa i zlatnu krunu, to je nosim. A aba e joj: - Ne trebaju meni tvoje haljine, tvoj biser i tvoje drago kamenje, pa ni tvoja zlatna kruna; no ako me zavoli tako, da budem tvojom drugom u igri i zabavi, da sjedim kraj tebe za tvojim stoliem, da jedem iz tvoga zlatnog tanjuria i pijem iz tvoje kupice, i da spavam u tvojoj posteljici - to ako mi obea, sii u u studenac i iznijeti tvoju zlatnu kuglu. - Hou, hou - pristane kraljevna. - Uinit u sve, to eli, samo ako mi donese kuglu. - No u sebi miljae: ta ta bedasta aba brblja? Ta ona je u vodi, pokraj takvih, kakva je i sama, i krekee, te ne moe biti ovjeku drug. Kad je aba ula obeanje, zaroni glavom, sie u dubinu i zaas opet ispliva navrh vode: donese kuglu u ustima te je baci u travu. Kraljevna se sva obradova, kad spazi svoju ig-raku, pa je dignu i odskakuta. - Stani, stani! - povika aba. - Ponesi me, ja ne mogu tako trati.

3


Ali joj nije nita pomoglo; uzalud je za njom vikala krekeui to ju je grlo nosilo. Kra-ljevna nije za to marila, ve se pourila kui i naskoro zaboravila jadnu abu, kojoj ne bijae druge nego natrag u svoj studenac. Kad je sutradan s kraljem i sa svima dvorjanicima sjedila za stolom i jela iz svoga zlatnog tanjuria, neto se najednom stade penjati uz mramorne stube - pljes-pljes! pljes-pljes! i kad se popelo na vrh, pokuca na vrata i viknu: - Kraljevno najmlaa, otvori mi! Ona potra, da vidi, tko je vani, ali kad otvori, a to pred vratima sjedi aba. Bre zalupi vratima, sjede opet za sto, i spopade je velik strah. Opazivi kako joj srce estoko kuca, kralj je upita: - Dijete, ta se tako boji? Stoji li to kakav div pred vratima, da te odvede? - O ne - odgovori ona - nije to div, ve neka opaka aba. - Pa ta aba trai od tebe? - Ah moj oe, kad sam juer u umi sjedila kod studenca i igrala se, zlatna mi kugla pala u studenac; gorko sam plakala, pa mi je aba iz vode iznijela. A kako je zahtijevala nag-radu, obeah joj da e biti mojom drugom; samo ja nikako nisam mislila da e moi van iz svoje vode. I eto je sada vani, eli k meni. Meutim se i po drugi put ou kucanje i dozivanje:

- Kraljevno najmlaa Otvori mi sad, Zar ne zna ta juer Ti obea meni Kraj hladnoga zdenca? Kraljevno najmlaa, Otvori mi sad.

- to si obeala, treba da i dri - kaza kralj. - Idi pa joj otvori. Kraljevna ode i otvori vrata, a aba skoi unutra te za njom stopu u stopu sve do njezine stolice, pa sjede i viknu: - Podigni me k sebi! No kraljevna se skanjivae, dok joj kralj ne zapovjedi. Tek to, aba na stolicu, htjede na sto, pa kad je sjela ve na nj, progovori: - Deder mi primakni svoj zlatni tanjuri, da jedemo zajedno. Kraljevna dodue uini ta-ko, ali se vidje, da joj to nije drago. abi je dobro prijalo, ali njoj gotovo svaki zalogaji zastajao u grlu. Napokon e aba: - Ba sam se najela i umorila! A sad me odnesi u svoju sobicu i napravi svoju svilenu posteljicu, da spavamo. Kraljevna brine u pla, jer se bojala studene abe, koje nije usudila ni taknuti, a sad, eto, treba da spava s njome u lijepoj istoj posteljici. No kralj se razljuti i kaza: - Ne smije prezirati onoga, koji ti je u nevolji pomogao. Nato kraljevna su dva prsta uzme abu, ponese je sa sobom i stavi u kut. Ali kad je ve leala u postelji, doskakue aba i uzdahne: - Umorna sam i htjela bih spavati kao i ti; digni me, ili u rei tvome ocu.

4


Raesti se tad kraljevna, dignu abu i baci je o zid, pa e ljutito: - Sad e se ve jednom umiriti, ogavna abo! No kad aba pade, to ne bi vie aba, ve kraljevi lijepih prijaznih oiju. On sada, po elji kraljevoj, postade njezinim dragim drugom i muem, koji joj pripovjedi, kako ga je opinila zla vjetica i kako ga nitko nije mogao izbaviti iz studenca doli same kraljevne; i dogovore se da e sutra zajedno u njegovo kraljevstvo. Zatim usnue. A sutradan, kad njih dvoje sunce probudilo, dooe kola, u koja bjee upregnuto osam bijelaca: bijelo im nojevo perje na glavi, zlatnim laniima ureeni; koiji straga stoji sluga mladoga kralja, vjerni Henrik. Vjerni se naime Henrik, kad mu se gospodar pretvorio u abu, bio tako raalostio, da je svoje srce opasao su tri eljezna obrua, kako mu ne bi puklo od bola i alosti. Kola su imala mladoga kralja odvesti u njegovo kraljevstvo; vjerni ih Henrik digne oboje u kola, a sam stane otraga, sav razdragan zbog osloboenja. Tek to su malo popoili, kadli kra-ljevi ou neki prasak, kao da se neto slomilo; okrenu se i doviknu Henriku: - Eto ti se kola lome!

- Nisu kola, gospodaru, nego obru na mom srcu, to je boli bolovalo, kad ste ili u studencu, ondje abom kad ste bili.

Jo je dvaput prasnulo, a kraljevi je sve mislio, da se kola lome. Ali to samo obrui spadahu sa srca vjernome Henriku, jer mu gospodar bijae slobodan i sretan.

5


KLATE

Ree pjetli kokici: - U ovo vrijeme orasi dozrijevaju; hajdemo zajedno na brdo, da ih se jedamput najedemo, dok ih vjeverica ne odnese. - Dobro! - pristane kokica. - Hajde da se razveselimo. Pou skupa na brdo, pa kako bijae vedro, ostadoe sve do veeri. Nije mi poznato, da li se bijahu prejeli ili bijahu obijesni, no naprosto ne htjedoe pjeice kui, te pjetli naini kola od orahovih ljusaka. Kad je svrio posao, sjedne kokica u kola pa e pjetliu: - Sad se samo upregni. - Ba si pogodila - doeka pjetli. - Radije u pjeice kui, nego da se upregnem; ne, tako nismo ugovorili. Koija bih jo mogao biti i sjediti na njegovu sjedalu, ali da sam vuem, bogme neu. Dok su se tako prepirali, evo ti patke: - Lupei, tko vam je dopustio, da doete u moje oraje? - zakloca patka. - ekajte, dat u ja vama! - pa se isprsi i otvorenim kljunom navali na pjetlia. Ali pjetli, ne budi lijen, udari na patku; napokon je svojim ostrugama estoko ispara, te ona zamoli milost i za kaznu mirno se upregnu u kola. Pjetli sjedne na koijako mjesto, i sad ih stade jurnjava; tri patka to je noge nose. Kad su se tako neko vrijeme vozili, sretnu dva pjeaka: pribadau i iglu. - Stoj, stoj! - viknu pjeaci i stanu kazivati, kako e se naskoro smrknuti kao u rogu, te nee moi dalje, a i cesta je runa, pa bi malo da sjednu u kola; i jo dodae, kako su bili u krojakoj gostionici pred gradskim vratima i tako se zadrali kraj piva. Pjetli im dopusti da sjednu s obzirom na to to su mrave, pa nee zauzeti mnogo mjes-ta; ali moradoe obeati da njemu i njegovoj kokici nee gaziti po nogama. Kasno uveer stignu k nekoj krmi i svrate se u nju, budui da u noi ne htjedoe dalje, a i stoga to patka ne bjee vrsna na nogama: gegala se sad nalijevo, sad nadesno. Krmar se sprva ispriavao, kako mu je kua ve prepuna, i, dakako, pomiljao, da to nee biti ba otmjena gospoda; no kad mu polaskae i obeae, da e mu dati jaje, to ga je kokica na putu snijela, pa i patku da moe uzeti, koja svaki dan nosi jaja, pristade na-pokon, da mogu prenoiti. Nato gosti stanu naruivati, dok se god ne nauivae do mile volje. Rano u zoru, dok je sve jo spavalo, probudi pjetli kokicu, uzme jaje, prokljuje ga, i za-jedno ga pojedu; ljupinu bace na ognjite. Zatim pou k igli, koja jo spavae, uzmu je za uice i zabodu u jastuk od krmareva naslonjaa, a pribadau u runik, pa onda, ni pet ni est, odlete preko pustopoljine. Patka rado spavae pod vedrim nebom; kako bijae osta-

6


la u dvoritu, u njihov um, razbudi se, ode do potoka i otpliva; tako je ila bre nego kad je bila upregnuta. Nekoliko sati poslije toga ustane krmar, umije se i htjedne se runikom otrti, kadli mu pribadaa zapara preko lica crvenu crtu od uha do uha. Zatim ode u kuhinju da pripali lulu, ali kad k ognjitu, vrcnu mu u oi ljupine od jajeta. - Sve se danas urotilo protiv moje glave - promrmlja i spusti se mrzovoljno u svoj naslo-nja, ali bre skoi uvis i vikne: - Jao! - jer ga igla jo ee ubode, i ne ba u glavu. Sad se istom razgnjevi posumnjavi na goste, koji su sino kasno doli. Ode da ih vidi, a kad tamo, od njih ni traga ni glasa. Zakle se, da nikad vie nee u svoju kuu primiti kla-tei, to mnogo troi, nita ne plaa, a povrhu, da se zahvali, zbija rave ale.

7


PRIA O OVJEKU KOJI JE HTIO DA NAUI STRAHOVATI

Bio jednom otac, to je imao dva sina: stariji mu bio pametan i mudar, te se u svemu sna-lazio, a mlai glup, te nita nije shvaao ni uio. Videi mlaega, ljudi govorahu: S ovim e otac imati muke! Kad je trebalo to uiniti, morao je to svaki put stariji. No kad bi ga otac pokasno ili ak nou nekamo poslao, a put pritom iao preko groblja ili kojim drugim jezivim mjestom, rekao bi: Ah ne, oe, ne mogu tamo, jeza me hvata! Bojao se. Uh, jeza me hvata! go-vorili bi i sluaoci, kad bi se naveer, kraj vatre, pripovijedalo o stvarima, od kojih se ov-jeku koa jei. Mlai je sjedio u kutu te bi i on sluao, no ne mogae razumjeti, ta to znai. Eto, sve govore: Jeza me hvata, jeza me hvata! A mene jeza ne hvata, nije me strah; bit e to neka vjetina, koje ja nikako ne razumijem. Jednoga dana ree mu otac: - uje li ti, tamo u kutu! Velik si i ve jak, treba i da neto naui, ime e sebi zaraiva-ti kruac. Vidi li kako se tvoj brat trudi, a od tebe nikad nita. - Ej, moj oe - odgovori sin - ja bih volio togod uiti; da mi je mogue, uio bih strahova-ti; toga ja jo nikako ne razumijem. Kad to uo stariji sin, nasmije se i pomisli: Boe moj, kako li je moj brat glup; od njega, dok je iv, nikad nita: svijaj drvo, dok je mlado. Otac uzdahne i odgovori mlaemu: - Strahovati moe jo da naui, no time nee kruha zaraivati. Naskoro zatim doe ocu u pohode zvonar; otac se potui, kako mu mlai sin ni za ta nije; niti ta zna, niti ta ui. - Pomislite, - otac e zabrinuto - kad sam ga pitao, ime e zaraivati kruh, on zaelio da ui strahovati. - Ako je samo to - objasni zvonar - moe i kod mene nauiti; poaljite ga meni, ve u ga ja dotjerati. Otac se time zadovoljio, jer je mislio, da e se momak malo urazumiti. Zvonar ga dakle uzme k sebi, da mu zvoni. Nakon nekoliko dana probudi ga oko ponoi, naredi mu, da ustane i ode u toranj zvoniti. Nauit u ja tebe, ta znai strahovati, pomisli zvonar i kriomice pouri prvi. Kad je momak bio gore u zvoniku, te se okrenuo i ve htio uhvatiti za ue, odjednom opazi gdje na stepenicama prema otvoru stoji bijela prikaza.

8


- Tko je? - vikne on. Ali se pojava ne oglasi, i ne maknu se. - Govori - estoko e momak - ili se gubi odavle! Nema ovdje nou nita traiti. No zvonar se nije micao, ve stajae kao ukopan; htio je time momka uvjeriti, da pred njim stoji sablast. Momak i po drugi put vikne: - ta e ovdje? Govori, ako si estit ovjek, ili u te strovaliti niza stepenice. Zvonar je meutim mislio, da nee biti tako opasno, te nije dao glasa od sebe, ve je sta-jao nepomino, kao da je od kamena. Nato ga momak po trei put pozva, pa kad i to bi-jae uzalud, zaletje se i gurnu sablast tako snano, da je odletjela desetak stepenica i pala u kut, gdje je i ostala. Kad je odzvonio, ode kui, i ne kazujui nita legne u postelju i usne. Zvonareva je ena dugo ekala mua, ali njega nikako nije bilo. Napokon je obuzme strah, probudi momka i zapita: - Zna li, gdje je ostao moj mu? On je prije tebe otiao u zvonik. - Ne znam - promrmlja momak. - No netko je stajao prema otvoru na stepenicama; kako nije odgovarao niti se htio udaljiti, mislio sam, da je lupe, pa sam ga strovalio. Idite ta-mo i pogledajte, da li je on; bit e mi ao. ena se pouri i nae mua gdje u kutu lei prebijene noge i razbijena kuka. Iznese ga te cvilei i kukajui pohiti momkovu ocu. - Va je sin - navali ona - uzrokovao veliku nesreu; bacio je moga mua niza stepenice, tako da je jadnik slomio nogu; maknite nam tu nitariju iz kue. Otac se uplai, otra i izgrdi sina: - Kakve su to gluposti; bit e da te sam neastivi to nauio. - ujte, oe, ja sam sasvim prav; on je stajao u tami kao ovjek, koji sprema zlo. Nisam znao, tko je, triput sam ga upozorio, da govori ili da se odalei. - Ah - uzdahnu otac - s tobom mi je vjena nevolja; makni mi se s oiju, neu vie da te vidim. - Dobro, oe, drage volje: ekajte samo, dok svane: idem da nauim strahovati, hou da znam vjetinu, koja e me hraniti. - Ui, to ti drago - prihvati otac; - meni je svejedno. Evo ti pedeset talira, idi u daleki svijet i nemoj nikome rei, odakle si i tko ti je otac, jer se tebe moram stidjeti. - Dobro, neka vam je po volji; ako nita vie ne zahtijevate, to mi je lako uiniti. Kad svanulo, turi momak svojih pedeset talira u dep pa udari irokom cestom. Idui tako sve je sam sa sobom govorio: Da mi je samo strahovati, da mi je strahovati! Uto ga srete ovjek, koji je uo kako momak sam sa sobom razgovara, pa kad se zaputili zajedno dalje i doli nadomak nekih vjeala, ree mu suputnik: - Vidi li ono drvo? Tamo su sedmorica slavila svadbu s uarevom kerkom,1 a sad ue letjeti; sjedni ispod njih i ekaj, dok se smrkne, nauit e strahovati. - Ako nema nita vie - doda momak - lako emo za to; a nauim li tako brzo strahovati, tvoje je pedeset talira; ujutro opet doi. Zatim poe momak k vjealima, sjede ispod njih da eka, dok se sunoa. No kako bjee studeno, naloi vatru. Oko ponoi zapuhao tako hladan vjetar, da se momak ni pokraj sve vatre nije mogao ogrijati. Pa kad je vjetar poeo njihati objeene tamo-amo, te su se

1 t. j. ue omastila. - Prev.

9


izmeu sebe gurali, pomisli: Ti ovdje kraj vatre zebe, a kako li je istom onima gore, to se ljuljaju. I kako bijae samilostan, bi mu ih ao, te prisloni ljestve, popne se do njih, pa odrijei jednoga za drugim i skine ih svu sedmoricu. Potaknuvi vatru, poreda ih naoko-lo, da se ogriju. Oni su sjedili nepomino, i vatra im zahvati odijela, te ih on na to upozo-ri: - Pazite, inae u vas opet objesiti! Ali mrtvaci nisu uli; utjeli su i pustili da im njihove tralje izgore. Momak se razljuti i povie: - Kad neete da se uvate, ne mogu vam pomoi; neu da s vama izgorim. To ree i opet ih redom povjea. Zatim sjedne kraj svoje vatre i zaspi. Ujutro doe onaj ovjek k njemu po pedeset talira i zapita: - Zna li sad, ta znai strahovati? - Ne - zaueno; e momak. - Odakle da znam? - Ovi gore nisu otvorili gubice i jo su bili glupi, te su ono starih tralja pustili da im izgore. ovjeku bijae jasno, da toga dana nee zaraditi onih pedeset talira, pa ode govorei: Na ovakva se jo nisam namjerio. I momak je otiao svojim putem i opet sam sa sobom govorio: Ej, da mi je samo straho-vati, da mi je strahovati! To uo koija, to je za njim iao, te ga zapita: - Tko si ti? - Ne znam - odgovori momak. Koija ga dalje ispitivae: - Odakle si? - Ne znam. - Tko ti je otac? - Ne smijem rei. - A ta to neprestance mrmlja? - Eh - uzdahne momak - htio bih da strahujem, ali me nitko ne moe nauiti. - Okani se brbljarije - okosi se koija; - hajde sa mnom, pobrinut u se, da te negdje smjestim. Momak poe s koijaem, i tako obojica stignu k nekoj krmi, gdje su htjeli noiti. Pri ulasku u gostionicu opet je momak sasvim glasno govorio: Da mi je samo strahovati, da mi je strahovati! Kad je krmar uo, ta momak govori, nasmije se i dobaci: - Ako ti je do toga, bit e ti ovdje za to prilike. - Bolje ti je utjeti - upadne krmarica. - I gdjekoji je radoznali pustolov ve platio gla-vom; bila bi velika teta za te lijepe oi da vie ne vide bijela dana. A momak e na to: - Pa ta bilo, hou jedamput da nauim; zato sam i poao u svijet. Zatim je dosaivao krmaru, sve dok mu ovaj nije pripovjedio da u blizini imaju zaara-ni dvori, gdje svatko moe nauiti, ta znai strahovati, ako samo hoe tri noi tamo stra-iti. Kralj da je onome, tko bi se usudio to poduzeti, obeao svoju ker za enu, a ona da je najljepa djevojka pod suncem; u dvoru da se nalazi silno blago, to ga uvaju zli dusi;

10


to blago bilo bi u taj tren osloboeno, i moglo bi ovjeka siromaha podosta usreiti; mnogi da su ve ili unutra, ali da se nijedan nije vratio. Sutradan otie momak kralju pa mu ree: - Ako je doputeno, ja bih tri noi straio u zaaranim dvorima. Kralj ga pogleda, pa kako mu se svidio, upozori ga: - Slobodno ti birati tri stvari, dakako, neive, koje smije sa sobom uzeti. - Molim dakle vatre, tokarsku klupu i djelau2 s makljicom3. Kralj naredi, da se sve to jo za dana odnese u zaarane dvore. Kad se primakla no, momak otie gore, naloi u jed-noj izbi veliku vatru, postavi djelau s makljicom kraj nje i sjedne na tokarsku klupu. Da mi je samo strahovati! uzdahne. Ali to ni ovdje neu nauiti. Oko ponoi htjede malo podjariti vatru; dok je tako potpirivao, iznenada se odnekle u krik: - Uh, uh, to je studeno! Vi lude - vikne momak - ta se derete? Ako vam je hladno, doite, sjednite kraj vatre, pa se grijte! im je to izgovorio, dou dvije velike crne make silnim skokom, sjednu do njega s obje strane i pogledaju ga upravo bijesno svojim arkim oima. Poto su se malo ogrijale, progovore: - Hajde drue, da se kartamo. - Zato ne - odvrati on. - Pokaite mi samo svoje ape. One isprue aporke. - Ej, koliki su u vas nokti! ekajte, moram vam ih prvo odrezati. - epa ih za iju, digne na djelau i stegne im ape stezaljkom. - Vas sam zavremena prozreo - ree momak. - Prola me volja za igru. - Pa ih ubije i baci u vodu! No kad je njih dvije upokojio i upravo htio sjesti kraj vatre, navru sa svih strana crne make i crni psi na usijanim lancima; navrlo ih toliko, da se nije mogao od njih skloniti. ivotinje su gazile po vatri i raznosile je, kao da e je ugasiti, a usto su strahovito zavija-le. On je to neko vrijeme mirno gledao, ali kad mu to dojadi, zgrabi makljicu i vikne: - Izdiri, izmete! - pa ih stane biti; to nije stiglo pobjei, on pobije i baci u ribnjak. Kad se vratio, stane iznova potpirivati vatru, da se grije. Dok je tako sjedio, sklapahu mu se oi, spavalo mu se. I kako je pogledao oko sebe, spazi u kutu veliku postelju: Upravo mi dobro dolazi! - pomisli momak i legne. No kad ve htjede sklopiti oi, poe se poste-lja sama od sebe micati, i tako se on na njoj vozio po svim dvorima. - Tako valja! - veselo e momak. - Samo naprijed! Nato postelja, kao da je u nju upregnuto est konja, stade juriti preko pragova i stepeni-ca, uzdu i poprijeko; no najedamput - hop, hop! postelja se izvrnu te ga poklopi, kao da se brdo na njega svalilo. Momak zbaci pokrivae i jastuke, izie i ree: - Nek se vozi, koga veseli! - pa legne kraj vatre i prospava do osvita. Ujutro doe kralj, pa kad ugleda momka gdje na zemlji lei, pomisli da su ga sablasti umorile i da je mrtav. Kralju bijae ao momka, pa kaza: - teta za ovoga lijepog ovjeka.

2 t. j. drvenu klupu sa stezaljkom, kojom se privrsti dga, da se mogne blanjati. - Prev. 3 Makljica: uvinut no sa dva drka. - Prev.

11


Kad je to momak uo, uspravi se i prozbori: - Jo nije dotle dolo! Kralj se nemalo zaudi i sav radostan zapita, kako mu je bilo. - Sasvim dobro - odvrati momak; - jedna je no prola, pa e proi i druge dvije. Kad se vratio krmaru, ovaj razrogai oi i ree: - Nisam mislio, da u te opet iva vidjeti; jesi li sad nauio, ta znai strahovati? - Ne - odgovori momak - sve je uzalud; kad bi mi samo netko mogao rei! Drugu no poe gore u stare dvore, sjedne kraj vatre i pone svoju staru pjesmu iznova: Da mi je samo strahovati! Kad je bilo oko ponoi, ula se graja i treska, najprije potiho, zatim sve jae, onda bi malo tie, a napokon sie kroz dimnjak uz veliku buku pol ovjeka i padne preda nj. - Oho, oho! - vikne momak - jo jedna polovica spada k tome, to je premalo. Nato opet nastade graja, ulo se bjesomuno urlanje, i eto ti i druge polovice. - ekaj - ree momak: - Najprije u potpiriti malo vatre. Uinivi to ozre se i spazi, da su se oba komada sastavila i da na njegovu mjestu sjedi strahovit ovjek. - Tako se nismo pogodili - ljutito e momak. - Klupa je moja. ovjek ga htjede potisnuti, ali momak to ne dopusti, gurne ga silom i opet sjedne na svoje mjesto. Nato sie jo vie ljudi, sve jedan za drugim. Oni donesu devet mrtvakih kostiju i dvije mrtvake glave, postave ih ondje i stanu se kuglati. I momku se prohtjelo, te zapita: - ujte, mogu li i ja s vama? - Da, ako ima novaca. - Novaca dosta! Samo vae kugle nisu okrugle. - I uzme mrtvake glave, stavi ih na to-karsku klupu te ih izbrusi, da budu okrugle. - Eto, sad e se bolje kotrljati - veselo e momak. - Oho, sad je bolje. U igri s njima izgubi neto novca, ali kad je odbilo dvanaest, svega je s vidika nestalo. Momak legne i mirno usne. Drugi dan doe kralj da izvidi. - Kako si ovaj put proao? - zapita kralj. - Kuglao sam se - odvrati momak - i izgubio nekoliko filira. - Zar nisi strahovao? - Ah to; bilo je veselo. Da mi je samo znati, kako se strahuje! Treu no opet sjedne na klupu, zlovoljan, i promrmlja: Da mi je samo strahovati! Kad je ve bilo kasno u noi, doe est velikih ljudi i donese mrtvaki sanduk. Ha, ha, to e sigurno biti moj dobri ia, koji je prije nekoliko dana umro, pomisli mo-mak, pa dade prstom znak i zovne: - Doi, ia, doi! Ona estorica metnu sanduk na zemlju, a momak prie i skine poklopac: u sanduku mr-tav ovjek. Momak mu opipa lice, hladno kao led. - ekaj, zgrijat u te malo. - Poe k vatri, ugrije ruku i stavi je na obraz mrtvacu, no taj ostade hladan. Zatim ga izvadi iz sanduka, sjedne kraj vatre, poloi ga na krilo te mu stane trljati ruke, da mu krv opet prokola. Kad ni to nije pomoglo, dosjeti se: Ako dvoji-ca zajedno u postelji lee, zgriju se. Odnese ga u postelju, pokrije ga i zaspi kraj njega. Nakon malo vremena mrtvac se ugrije i stane se micati. Nato e momak:

12


- Vidi li, ia, da te nisam grijao...! - Sad u te zadaviti! - vikne mrtvac. - ta! - upadne momak. - Zar e mi tako zahvaliti? Smjesta e u svoj sanduk. - Digne ga, baci unutra i zaklopi. Nato dou ona estorica i odnesu ga. Eto, ne mogu da strahujem, da strahujem! Ovdje to nikad neu nauiti. Tada ue neki ovjek, koji bijae vei od svih ostalih i strahovita izgleda; a bio je star i imao dugu bijelu bradu. - O, ti jadnice! - rikne doljak. - Naskoro e nauiti ta znai strahovati; treba da umre! - Ne tako brzo! - odreito e momak. - Ako mi valja umrijeti, onda moram i ja pri tom biti. - Nauit u ja tebe! - zaprijeti nakaza. - Tie, tie! - upadne momak. - Nemoj se tako razmetati; ne zaostajem za tobom, jamano sam i jai. - To emo vidjeti - isprsi se starac. - Ako si jai od mene, onda moe ii; hajde da se og-ledamo. Nato starac odvede momka kroz tamne hodnike u kovanicu, uzme sjekiru i jednim udarcem zabije nakovanj u zemlju. - To ja mogu jo bolje - kaza momak i poe drugome nakovnju, a starac stane sa svojom bijelom bradom kraj njega, da bolje vidi. Momak epa sjekiru, rasijee nakovanj jednim zamahom i pricijepi ujedno starevu bradu. - Sad te imam! - ponosno e momak. - Na tebi je red da umre. - I dohvati eljeznu mot-ku te stane biti starca, dok nije jauknuo i zamolio, neka prestane, pa da e mu pokloniti veliko blago. Momak izvadi sjekiru i pusti ga. Starac povede momka natrag u dvor i pokae mu u podrumu tri sanduka puna zlata. - Od toga - ree starac - pripada jedan dio siromasima, drugi kralju, a trei tebi. Uto odbije dvanaest, duha nestane, a momak ostane sam u tami. Nekako u ve izii odavle - pomisli momak pa stane tapkati tamo-amo, dok napokon ne nae put do svoje izbe, gdje kod vatre legne i usne. Sutradan doe kralj i ree: - Sad si napokon nauio, ta znai strahovati. - Ne - odvrati momak. - Pa ta je to? Bio je moj pokojni ia ovdje, a doao i neki bradonja te pokazao silu novaca, ali ta znai strahovati, nije mi rekao nijedan. - Oslobodio si dvore, a sad e se vjenati s mojom keri. - To je sve lijepo - objasni momak; - ali ja jo nikako ne znam ta znai strahovati. Iznesu zlato, proslave svadbu, ali je mladi kralj, koliko god je volio svoju enu i bio sre-tan, sve govorio: Da mi je samo strahovati, da mi je strahovati! To dojadilo mladoj eni, dok napokon ne priskoi njezina sobarica: - Ja u pomoi; nauit e on strahovati. - Izie na potok, to je protjecao kroz vrt, pa do-nese puno vjedro ribica krkua. Kada je mladi kralj nou spavao, skine mu ena pokriva i saspe na njega vjedro hladne vode s krkuama, tako te su se ribice po njemu praakale. Kralj se probudi i zavie: - Ah jeza me hvata, jeza me hvata, draga eno! Da, sad znam, ta znai strahovati.

13


PALI

Bio neki siromani seljak pa uveer sjedio kod ognjita i poticao vatru, dok mu ena pre-la. Jednom on ree eni: - Doista je alosno to nemamo djece! Tako je tiho u nas, a u drugim kuama buno i veselo. - Da - potvrdi ena i uzdahne. - Da nam je smo jedno jedino, pa bilo maleno kao palac, bila bih zadovoljna; mi bismo ga voljeli svim srcem. ena naskoro neto oboli i nakon sedam mjeseci rodi dijete, potpuno razvijeno, samo ne vee od palca. - Eto, tako smo i eljeli, pa neka bude nae drago dijete, - oboje e roditelja pa ga, onako malena, nazovu P a l i e m . Hranili ga kako valja, no dijete ne raae vee, nego osta kako je bilo u prvi as; ali po oima mu se vidjelo, da je bistro, i naskoro se zaista pokaza, da je pametno i okretno. Seljak se jednoga dana spremi u umu da nasijee drva i ree sam sebi: - Htio bih da imam nekoga, tko bi mi dovezao kola. - Hej, oe! - vikne Pali. - Kola u dovesti ja; ne brigaj se, stii e navrijeme u umu! - Kako e to biti? - nasmije se ovjek. - Pa ti si premalen da vodi konja na uzdi. - Ne smeta, oe, samo neka majka upregne, sjest u konju u uho te u mu dovikivati, kako treba da ide. - Dobro - pristane otac. - Jedamput emo pokuati. Kad bijae vrijeme, mati upregne konja i stavi Palia konju u uho, a mali mu stane vi-kati, kako valja ii: - Ija, ija; io, vista! - I bilo je sve kako treba da bude, kao u kakva majstora, i kola su ila pravim putem u umu. Kad su kola bila na nekoj okuki, mali vikne: - Lijevo, lijevo! - A u to prou dva ovjeka. - Pa ta je to? - ree jedan. - Voze kola i netko vie konju, a koijaa nigdje. - Nije tu neto u redu - doda drugi. - Hajdemo za tim kolima, da vidimo, gdje e stati. Kola vozahu pravo u umu, tono na mjesto, gdje je otac sjekao drva. Kad je Pali opa-zio oca, dovikne mu: - Vidi li, oe, da sam doao s kolima; daj me skini! Otac prihvati konja lijevom rukom, a desnom iz njegova uha izvadi sinia, koji veselo sjedne na slamku. Kad oba stranca opazie Palia, zabezeknuti ne znadoe ta da kau. Jedan drugoga potegne na stranu pa e:

14


- Sluaj, taj bi nam mali mogao donijeti sreu, kad bi ga u kakvu velikom gradu pokazi-vali za novac. Hajde da ga kupimo. - I pou seljaku pa mu kau: - Prodaj nam malia; u nas e mu biti dobro. - Ne - odgovori otac. - To je moj ljubimac; ne bih ga dao ni za sve zlato na svijetu. Kad je Pali uo o trgovini, popne se po naboru kaputa ocu na rame i apne mu u uho: - Daj me samo, oe; vratit u se ja. Otac ga za lijep novac proda onim ljudima. - Gdje e sjediti? - zapitaju ga. - Ha, stavite me samo na obod svoga eira; na njemu mogu tamo-amo etati i promatrati okolicu, a neu pasti. Uine mu po volji. A kad se on oprosti sa svojim ocem, stranci se s njim udalje. Ili su tako sve do mraka, i najednom e mali: - Skinite me, potreba mi je. - Ostani samo gore - odgovori ovjek, na ijoj je glavi sjedio. - Ne smeta mi, i od ptic mi katkad togod padne na eir. - Ne! - usprotivi se Pali. - I ja znam, ta se pristoji; samo me bre skinite. ovjek skine eir i stavi malia na njivu kraj puta, a on stane skakati i puzati meu gru-dama, i nenadano se zavue u miju rupu. - Laku no, moja gospodo; idite vi kui bez mene, - dovikne im podrugljivo. Oni skoe i stanu tapovima bosti po mijoj rupi, ali uzalud. Pali se sve dublje uvlaio, i kako se ve sasvim bilo smrklo, oni ljutito i prazne kese odu kui. Kad je Pali vidio da su otili, izie iz podzemnoga hodnika. Tako je opasno ii nou po njivi, uzdahne on. Nita lake nego slomiti vrat ili nogu! Nasreu nae puevu kuicu i pomisli: Hvala Bogu, ovdje mogu bez straha provesti no. I sjedne u kuicu. Upravo je htio usnuti, kadli uje gdje prolaze dva ovjeka, od kojih jedan ree: - Kako da samo udesimo, da bogatome upniku uzmemo novac i srebro? - Mogao bih ti kazati - upadne Pali. - ta je to? - plaljivo e lupe. - uo sam kako neko govori. Kad njih dvojica stadoe, Pali nastavi: - Uzmite me sa sobom, pomoi u vam. - Pa gdje si? - Traite samo po tlu i pazite, odakle dolazi glas - upozori Pali. Napokon ga lupei nau i dignu uvis. - ta e ti, kukave, nama pomoi! - u udu e oni. - Vidite - upozori ih Pali - ja u se provui kroz eljezne reetke u upnikov stan i dati vam, to hoete. - Dobro - pristanu oni. - Da vidimo, ta umije. Kad stigoe u upnikov dvor, zavue se Pali u izbu i stane u sav glas vikati: - elite li imati sve to je ovdje? - Govori tiho, da se tko ne probudi - upozore ga lupei. No Pali, kao da ih nije pravo razumio, stane opet vikati: - ta elite? Hoete li sve to je ovdje?

15


Kad je to ula sluavka, koja je spavala u susjednoj sobi, uspravi se u postelji i stane pris-lukivati. Lupei, meutim, pobjegnu od straha, ali se naskoro ohrabre i pomisle, da ih mali samo drai, te se opet vrate. - Sad ozbiljno na posao! - apnu lupei Paliu. - I daj nam togod. Nato Pali vikne opet u sav glas: - Ta ja u vam sve dati, samo pruite ruke ovamo unutra. uje to sluavka, to prisluki-vae, skoi iz kreveta i dotetura u izbu. Lupei pobjegnu i stanu trati glavom bez obzira. Sluavka, ne naavi nita, otie da zapali svjetiljku. Pali se, meutim, prokrade u ta-galj, a nitko to ne opazi. Sluavka, poto pretrai sve zakutke, legne u postelju, uvjerena da je samo sanjala kraj otvorenih oiju i uiju. Pali se dotle verao po travicama sijena i naao prikladno mjestance za spavanje. Htje-de poinuti, dok svane, a onda e opet k svojim roditeljima. No on morade jo tota do-ivjeti! Da, mnogo ima tuge i bijede u svijetu! Sluavka ustala ve u osvit da nahrani sto-ku. Prvo se svrnula u tagalj, da uzme naramak sijena, i to upravo tamo, gdje leae jadni Pali. On spavae tako tvrdo, te nita ne osjeti, i ne probudi se, dok ne dospje kravi u usta, kojima ga zahvatila sa sijenom. - Boe moj, kako li sam samo dospio u stupicu! - uzdahne Pali. Ali naskoro opazi, gdje je. Trebalo je paziti, da ne doe meu zube, da ga ne zgrizu i smrve, i napokon ipak mo-rade zajedno sa sijenom kliznuti u eludac. - U ovoj izbici nema prozora - nestrpljivo e Pali. - Ni sunce ne dopire unutra, pa nema svijetla, - Uope mu se taj stani nije svidio, a to je najgore bilo, neprestance je dolazilo novo sijeno na vrata, te prostor postajae sve manji. Napokon vikne od straha to je jae mogao: - Nemojte mi vie donositi hrane, nemojte mi vie donositi! Sluavka je upravo muzla kravu, pa kad uje viku, a nikoga vidjela nije, - a glas isti onaj, to ga je ula nou - preplai se tako da sa svoje stoliice pane, te prolije mlijeko. Sva zbunjena otri svome gospodaru i vikne: - Boe moj, gospodine upnie, krava je progovorila. - Ti nisi pri pameti - ree upnik. - No ipak poe u staju da vidi ta je. im u nju unie, ou se Paliev glas: - Nemojte mi vie donositi hrane, nemojte mi vie donositi! Sad se i sam upnik poboja uvjeren da je avo uao u kravu, te naloi da je ubiju. Poto su je zaklali, bace eludac zajedno s Paliem na smetljite. Pali se tekom mukom pro-guravae, pa kad upravo htjede pomoliti glavu, da i zie, evo ti opet nesree. Doe gla-dan vuk i ko jedan jedini zalogaj proguta itav eludac. No Pali se ne dade zastraiti. Moda bi se s vukom dalo govoriti, pomisli i dovikne mu iz utrobe: - Dragi vue, znam za tebe odlian obrok. - Gdje se to moe dobiti? - zapita vuk. - U toj i u toj kui; treba da ue kroza lijeb, i tamo e nai kolaa, sala i kobasic, koli-ko ti srce zaeli - odvrati Pali i tono opie kuu svoga oca. Vuku nije trebalo dvaput rei. Provue se kroza lijeb u smonicu i najede se da ne moe bolje. Kad se nasitio, htjede izii, ali bijae tako debeo, da vie ne mogae istim putem natrag. Pali je s time i raunao te stane u vukovoj utrobi strahovito galamiti: grajae, vikae iz svega grla. - Hoe li utjeti! - zarei vuk. - Probudit e ljude.

16


- Ah, ta, ti si se najeo, zato da se i ja ne razveselim - odsijee mali. I pone iznova vika-ti u sav glas. Od te se vike napokon probude otac i mati, potre do smonice i zavire kroz pukotine. Kad opaze vuka gdje u smonici gospodari, poe ovjek po sjekiru, a ena mu po kosu. - Ostani otraga! - ree mu eni, kad stupie u smonicu. - Kad ga udarim, a on jo ne bude mrtav, onda treba da i ti navali i rasijee mu trbuh. Kad Pali u glas svoga oca, povie: - Dragi oe, ja sam ovdje; evo me u vujoj utrobi. - Hvala Bogu, nae se drago dijete opet nalo - veselo e otac i ree eni da kosu baci, kako ne bi Palia ranila. Zatim zamahne i svom snagom kresne vuka po glavi, te se zvijer srui mrtva. Napokon razreu vuku utrobu i izvade malia. - Ah - ree otac - u kolikoj smo brizi bili zbog tebe! - Da, oe, mnogo sam po svijetu bio; hvala Bogu to sam opet na istu zraku! - A gdje si ti to bio? - Bio sam, oe, u mijoj rupi, u kravljem trbuhu i u vujoj utrobi; a sad ostajem kod vas. - A mi te ni za to na svijetu vie ne prodajemo - govorahu roditelji milujui i grlei Pali-a. Dadoe mu da jede i pije, saiju mu novu odjeu, jer se ona, koja bijae na njemu, sva od puta otrcala.

17


VUK I SEDMORO JARADI

Bila jednom stara koza; imala sedmoro jaradi, a voljela ih kao to majka voli svoju djecu. Jednoga se dana spremala u umu po neto krme, te iz sazva sve sedmoro i ree: - Draga djeco, ja u u umu; uvajte se vuka; doe li, sve e vas izjesti. Taj se zlikovac esto pretvara, no lako ete ga prepoznati po njegovu oporu glasu i crnim apama. - Draga majko - jarii e na to - bit emo mi na oprezu, moe ii bez brige. Stara zamekee i mirno se zaputi. Ne potraje dugo, kadli netko pokuca na kuna vrata i vikne: - Otvorite, draga djeco, dola vam je majka i svakomu vam neto donijela. No jarii po oporu glasu prepoznaju vuka te odvrate: - Neemo otvoriti, nisi ti naa majka; u nje je mio sitan glas, a u tebe opor; ti si vuk. Nato vuk ode k sitniaru i kupi velik komad krede te ga proguta, a glas mu od toga bude ljepi. Zatim se vrati i pokuca na kuna vrata govorei: - Otvorite, draga djeco, dola vam je majka i svakomu vam neto donijela. No vuk se zaboravio te na prozor stavio svoju crnu apu, a kad djeca to opazila, vuku viknula: - Neemo otvoriti; u majke nam nisu noge crne, kao to su u tebe; ti si vuk. Vuk nato pohiti k pekaru i uzdahne: - Evo sam se udario u nogu, namai mi je tijestom. Kad mu je pekar namazao apu, pouri se vuk k mlinaru i zatrai, da mu apu pospe branom. Mlinar mislio, vuk e nekoga prevariti, pa se nekao, ali mu vuk zaprijeti da e ga razderati, ne uini li tako. Mlinar se preplai i obijeli mu apu. Da, takvi su ljudi. Sad zlikovac ode po trei put, pokuca na vrata, pa e njeno: - Otvorite mi djeco, draga vam se majica vratila i svakomu vam neto iz ume donijela. No jarii stanu vikati: - Pokai nam najprije svoju apu, da znamo, jesi li ti naa mila majica. Vuk stavi apu na prozor, pa kad jarii vidjee, da je bijela, pomislie da je istina to vuk govori; otvorie vrata, ali tko unie - vuk. Jarii se uplaili i htjeli sakriti. Jedno jare skoi pod sto, drugo u postelju, tree u pe, etvrto u kuhinju, peto u ormar, esto pod umivaonik, a sedmo u ormari od zidne ure. No vuk ih nae i redom, bez okolianja, proguta: samo najmlae, ono u ormariu, ne nae. Kad se vuk naderao, ode i lee na travu pod stablo te zaspa. Naskoro zatim iz ume se vrati stara koza. Ah, ta imaae vidjeti! Kuna vrata irom otvorena: sto, stolice, klupe - sve prevrnuto; od umivaonika ostale jo samo krhotine,

18


pokrivai i jastuci razbacani. Stane traiti svoju djecu, ali ih nigdje ne mogae nai. Zvae ih redom po imenu, no nitko joj se ne odazva. Istom kad spomenu najmlae, javi se sitan glasi: - Evo me, draga majice, tu sam u ormariu. Ona izvadi jaria, a on joj ispripovjedi, kako je doao vuk i sve ostale prodro. Moete zamisliti kako je majka plakala za jadnom djecom. U svojoj velikoj tuzi izie napokon stara iz kue, a uza nju skakutalo najmlae jare. Kad doe na livadu, spazi vuka gdje lei pod stablom i hre, da sve granje dre. Stane ga sa svih strana promatrati i smotri kako mu se u natrpanom trbuhu neto mie i praaka. Boe moj, pomisli koza, jadna djeca, to ih je za veeru progutao, moda su jo na ivotu? Bre-bolje morade jare skokom kui po noice, iglu i konac. Stara pohiti da nemani raz-ree mjeinu, pa tek to zareza, ve jedno jare proviri; kako razree dalje, poiskae svih estoro redom; svi jo bijahu na ivotu, neozlijeeni, jer ih je neman u brzini proderala itave. Kolike li radosti! Milovahu svoju dragu majku i skakahu kao kroja, to slavi svadbu. Tada im majka ree: - Idite i donesite kamenja, da njime napunimo trbuh bezbonoj ivotinji, dok jo spava. Svih sedmero jaria dovuku bre-bolje kamenja i ture ga vuku u trbuh, koliko je god moglo stati. Zatim ga stara brzo zaije, a vuk niti to osjeti, niti se mae. Kad se napokon naspavao, vuk ustane, a kako ga je od kamenja u elucu morila velika e, poe do studenca da se napije vode. No kad je poeo hodati i kretati se tamo-amo, zalupkalo u njemu kamenje i zagrogotalo. Nato e vuk ljutito:

to mi tako u trbuhu sve se gurka tamo-amo? Ne, to nisu mlada jarad, ve kamenje teko samo.

Kad doe studencu i sagne se da pije, povue ga teko kamenje u vodu, i on se udui. Kad to vidjee jarii, dotrae i povikae: - Vuk je mrtav, vuk je mrtav! - i sa svojom majkom zaplesae okolo studenca.

19


TRI OVJEULJKA U UMI

Bio neki ovjek pa mu umrla ena, a bila opet neka ena pa joj umro mu: ovjek imao ker, i ena imala ker. Obje djevojke bile dobre druge. Ile zajedno etati, pa se poslije etnje svratile udovici u kuu. - Sluaj - rei e udovica udovevoj keri. - Kai svome ocu, da bih ja pola za njega; tebe bih svakog dana mlijekom prala i vinom pojila, a svoju bi kerku vodom prala i vodom pojila. Djevojka otie kui i pripovjedi ocu, to joj je udovica rekla. Nato e otac: - ta da radim? enidba je radost, ali je i muka. Budui da se ne mogae odluiti, izu je izme i ree: - Ovoj je izmi on upalj: uzmi je, popni se na tavan, objesi je o veliki avao i ulij vode u nju. Ako dri vodu, opet u se eniti, ako voda procuri, neu. Djevojka uini, kako joj bi nareeno. Voda stegne rupu i izma se napuni do vrha. Kad to otac uje, uspne se na tavan, pa kad se uvjeri, da je tako, ode udovici, zaprosi je, i oni proslave svadbu. Sutradan, kad obje djevojke ustadoe, pred muevljevom kerkom mlijeko za pranje i vino za pie, a pred eninom kerkom voda za pranje i voda za pie. Drugo jutro voda za pranje i voda za pie ne samo pred eninom kerkom, ve i pred muevljevom. A tree jutro voda za pranje i voda za pie pred muevljevom kerkom, a mlijeko za pranje i vino za pie pred eninom. I tako ostade. ena bude krvni neprijatelj svojoj pastorci, te ne znade kako da joj svaki dan to vema napakosti. A bijae i nenavidna, jer je pastorka bila lijepa i mila, a ker runa i odurna. Jednom zimi, kad se sve smrzlo i zemlja otvrdla kao kamen, a brda i doline pod snije-gom, naini maeha haljetak od papira, zovne pastorku i ree joj: - Obuci ovaj haljetak, idi u umu i naberi mi punu kotaricu jagoda; zaeljela sam ih se. - Boe dragi - uzdahne djevojka - zimi ne rastu jagode; zemlja se smrznula, sve je pod snijegom. I onda, zato da idem u haljetku od papira! Vani je tako studeno, da se dah smrzava; kroza nj e me vjetar primesti, a trnje e ga s mene sadrijeti. - Zar e mi jo i prkositi? - vikne maeha. - Odlazi i da mi se nisi pojavila, dok ne nabe-re punu kotaricu jagod. - Dade joj komadi tvrda kruha i doda: - To ti je dosta za dan. - A u sebi pomisli: Vani e se smrznuti i skapati od gladi, te mi vie nee na oi. Pastorka bijae posluna, obue haljetak od papira i izie s kotaricom. Svukuda, nadale-ko i nairoko, pusti snijeg, nigdje ni travke zelene. Kad stigne u umu, opazi malu kui-cu, a iz nje proviruju tri patuljka. Pozdravi ih i krotko pokuca na vrata. Oni viknu napri-jed, i ona stupi u sobu, sjedne kraj pei na klupu te se stane grijati i jesti svoj doruak.

20


- Daj malo i nama! - zamole patuljci. - Evo - spremno e djevojka, pa raspolovi svoj komadi kruha i dade im polovicu. - A ta e ti u svome haljetku po ovoj zimi u umi? - Ah - odgovori ona - moram nabrati punu kotaricu jagod, i ne smijem kui, dok ih ne naberem. Kad djevojka pojede svoj komadi kruha, dadoe joj patuljci metlu i rekoe: - Pometi pred stranjim vratima snijeg. Kad je izila, stanu se ta tri ovjeuljka razgovarati: - ta da joj poklonimo? Tako je edna i dobra, pa i svoj je kruh s nama podijelila. - Poklanjam joj - javi se prvi - da bude svakim danom ljepa. - Poklanjam joj - nastavi drugi - da joj zlatnici padaju iz usta, kad god progovori. - A ja - zavri trei - da doe kralj i da se njome oeni! Djevojka je, meutim, uinila kako joj patuljci naloie; pomela snijeg iza male kuice i - ta mislite, to je nala? Sve same zrele jagode; sasvim tamnocrvene provirivahu iz snije-ga. Sva radosna nakupi punu kotaricu, zahvali ovjeuljcima, rukuje se s njima, otri kui i jagode preda maehi. im je ula i zaeljela dobra veer, ispadne joj zlatnik iz usta Zatim pripovjedi, ta je u umi doivjela, i pri svakoj bi joj rijei ispao zlatnik iz usta, te je naskoro soba bila pokrivena zlatom. - Gle obijesti - vikne polusestra. - Tako se razbacivati novcem. - A potajno u sebi bijae zavidna, te i sama poelje, da ode u umu brati jagode. - Ne, draga kerkice - usprotivi se mati. - Hladno je, mogla bi ozepsti. Budui da je djevojka navaljivala, mati popusti; saije joj krasan kaput od krzna, da ga obue, i dade joj na put kriku kruha s maslacem i kola. Djevojka poe u umu, pravo k onoj kuici. I opet provirie tri patuljka, ali ih ona ne po-zdravi, ve nasrne u sobu, a da ih i ne pogleda; sjedne kraj pei i stane jesti svoj doruak. - Daj nam malo toga! - zaitu patuljci. - I meni je malo - odgovori djevojka. - Kako u jo i drugima dati? Kad je dojela, patuljci e joj: - Evo ti metla, pa pometi ispred stranjih vrata. - Pometite sami! - odsijee ona. - Nisam ja vaa slukinja. Kad vidje da joj nee nita pokloniti, izie na vrata. Sad se kepeci porazgovore meu sobom: - ta emo joj pokloniti? Tako je neuljudna i ima ravo, runo srce, to svakom nenavidi? - Poklanjam joj - javi se prvi - da bude svaki dan runija, - Poklanjam joj - nastavi drugi - da joj pri svakoj rijei, koju izgovori, iskoi aba krastaa iz usta. - A ja - zavri trei - da umre nesretnom smru. Djevojka je, meutim, traila jagode, ali kad ih nije nala, ode zlovoljna kui. im je ot-vorila usta da pripovjedi svojoj majci, ta je u umi vidjela, iskoi joj iz njih aba krastaa, te im se svima zgadi. Nato se maeha razljuti jo vie, te je samo smiljala kako da pastorci, to je svakim da-nom postajala ljepa, uini kakvu nepodoptinu, Napokon uzme kotao, navjesi ga na

21


vatru i stane kuhati preu. Kad bijae kuhana, objesi je jadnoj djevojci preko ramena, dade joj sjekiru, da na zaleenoj rijeci u ledu probije rupu te preu ispere. Bila je posluna, i poe na rijeku, da prosijee rupu u ledu. Dok je prosijecala, dou pre-krasna kola, u kojima je sjedio kralj, Kola se zaustave i kralj zapita djevojku: - Dijete moje, tko si ti i ta radi ovdje? - Sirota sam djevojka i evo ispirem preu. Kralj se saali na nju te nastavi: - Bi li htjela poi sa mnom? - Vrlo rado! - veselo e djevojka, sva sretna to nee vie materi i sestri na oi. Ue u kola i odveze se s kraljem; a kad stigoe u dvore, proslave svadbu u raskoi i sjaju, onako, kako su joj obeali patuljci. Nakon godinu dana rodi mlada kraljica sina, pa kad je maeha saznala o velikoj srei, doe sa svojom keri u dvore - kao u pohode. Kad jednoga dana kralj izie i nikoga ne bi kod kue, dohvati ta zlobna ena kraljicu za glavu, a njezina ki za noge, dignu je iz kreveta i bace kroz prozor u rijeku, to je tuda protjecala. Zatim njezina runa ki legne u postelju, a stara je pokrije preko glave. Kad se kralj vrati i htjedne razgovarati sa svojom enom, vikne stara: - Mir, mir! Sada je to nemogue; ona lei sva u znoju, danas je ostavite u miru. Kralj ne slutei nita zlo, doe istom drugi dan, pa kad je sa enom razgovarao i ona mu odgovarala, iskoi joj pri svakoj rijei aba krastaa iz usta, a inae je ispadao zlatnik. Kad kralj zapita, ta to znai, objasni mu stara, da je to od velikoga znojenja, ali da e proi. Nou opazi kuharov pomonik, kako je kroz lijeb doplivala patka i rekla:

Kralju gdje se krije? Spava ili bdije?

A kad kuharev pomonik ne kaza nita patka priupita: - ta mi gosti rade? Pomonik joj veli: - Tvrdim snom se slade. Patka jo zapita: - ta mi radi edo moje? On joj odgovori: - U kolijevci zaspalo je. Tada u obliju kraljice poe gore, podoji dijete, protrese mu posteljicu, pokrije ga i opet kao patka otpliva kroza lijeb. Tako je dolazila dvije noi, a u treoj ree kuharovu po-moniku: - Idi i kai kralju neka uzme ma i njime na pragu tri puta mahne nada mnom. Kuharov pomonik otri kralju te mu to javi. Kralj doe i mahnu tri puta maem nad pojavom, i kako trei put mahnu - pred njim najednom njegova ena, iva i zdrava, kao to je i prije bila.

22


Kralj se silno obradova. Ali kraljicu sakrije u sobi do nedjelje, kad je trebalo da se krsti dijete. Kada dijete bi krteno, on upita: - ta zasluuje ovjek, koji drugoga uzme iz postelje te ga baci u vodu? - Nita drugo - odgovori maeha - nego da se zloinac strpa u bavu iznutra naikanu avlima, pa onda bavu gurnuti nizbrdo u rijeku. - Izrekla si sebi osudu - odreito e kralj. Naloi da se donese takva bava i u nju ugura maeha zajedno sa svojom keri. Zatim u utor umetnu dno i tako zatvorenu bavu pustie nizbrdo, te se otkotrlja u rijeku.

23


VJERNI IVAN

ivio jednom neki kralj, koji je bio star i bolestan; mislei da e mu postelja, na kojoj je leao, biti samrtnika, ree: - Neka k meni doe vjerni Ivan. Vjerni Ivan bijae mu najdrai sluga, a nazivao se tako, jer mu je za itava ivota bio vje-ran. Kad je on doao k postelji, kralj mu ree: - Predragi Ivane, osjeam da mi se pribliava konac, i ni za to me vie briga ne mori, nego za moga sina; jo je mlad, pa ne zna uvijek ta e i kako e; ako mi ne obea da e ga svjetovati u svemu, to mu je potrebno znati, i da e mu biti pooim, neu moi mir-no oiju zaklopiti. - Neu ga ostaviti - odgovori vjerni Ivan. - Sluit u mu vjerno, pa makar me i ivota sta-jalo. - Mogu, dakle, spokojno i mirno umrijeti. Poslije moje smrti - nastavi kralj - pokai mu itave dvore, sve sobe i dvorane, podrume, pa i sve blago, to se u njima nalazi; no zad-nju prostoriju u dugome hodniku ne treba mu pokazati, jer tamo je sakrivena slika kra-ljevne od zlatnoga krova. Ako ugleda tu sliku, obuzet e ga silna ljubav prema njoj, one-svijestit e se i u veliku e pogibelj zbog nje zapasti; uvaj mi ga od toga. Kad je nato vjerni Ivan jo jedamput stisnuo kralju ruku, umiri se starac, poloi glavu na jastuk i umre. im su staroga kralja sahranili, ispripovjedi vjerni Ivan mladome kralju ta je njegovu ocu na samrti obeao, i zavri: - Hou da se toga savjesno drim, i bit u ti vjeran, kao to sam bio njemu, pa makar me ivota stajalo. Kad je minula alost, vjerni Ivan ree mladome kralju: - Vrijeme je da vidi svoju batinu; pokazat u ti tvoje oinske dvore. Vodio ga je svuda, tamo-amo, i pokazao mu sva bogatstva i krasne dvorane; samo nije otvorio prostorije, gdje se nalazila opasna slika. Bila je tako postavljena, da bi udarila u oi, im bi se otvorila vrata, a izraena divno, kao da je iva i kao da nema nita milije i ljepe na svem svijetu. No mladi je kralj dobro opazio, da vjerni Ivan kraj jednih vrata samo prolazi, pa mu ree: - Zato mi nee da otvori ova vrata? - Ima tu neto, od ega bi se uplaio. - Vidio sam itave dvore - kralj e na to - pa elim takoer znati, ta tude ima. - Prie i htjede silom otvoriti vrata. No vjerni mu Ivan to sprijei i upozori ga: - Obeao sam tvome ocu na samrti da nee vidjeti ta je u ovoj prostoriji; mogla bi snai velika nesrea i tebe i mene.

24


- O ne! - prigovori kralj. - Ako me ne pusti unutra, bit e to moja sigurna propast; ne bih imao mira ni danju ni nou, dok ne vidim vlastitim oima. Neu se maknuti odavle, dok mi ne otvori. Kad je vjerni Ivan vidio da nema druge, teka srca i uzdiui pronae klju u velikom svenju. Kad je otvorio vrata, ue prvi: kanio je sliku prikriti, kako je kralj ne bi opazio. Ali ta mogae? Kralj se izdigne na prste i pogleda mu preko ramena, pa kad vidje sliku djevojke, divne i u sjaju zlata i dragog kamenja, onesvijesti se. Vjerni ga Ivan digne, od-nese u njegovu postelju i pomisli: Evo nesree! Gospode Boe, ta e biti! I krijepijae kralja vinom, dok ne doe k sebi. Kad se kralj osvijesti, prve mu rijei bijahu: - Ah, tko je na onoj lijepoj slici? - To je kraljevska ki od zlatnoga krova - objasni mu vjerni Ivan. - Moja ljubav prema njoj - nastavi kralj - tako je velika, da to ne bi moglo iskazati ni sve lie na drveu, kad bi se pretvorilo u jezike. ivot u svoj dati, samo da je zadobijem. Ti si moj prevjerni Ivan, ti e mi pomoi. Vjerni je Ivan dugo promiljao, kako da pone, jer smatrae za teko i samo doi pred kraljevsku ker. Napokon izmisli sredstvo i priopi ga kralju. - Sve to kraljevska ki posjeduje, sve je od zlata: stolovi, stolice, zdjele, pehari, lonii i sve pokutvo; u tvojoj riznici ima pet tovara zlata: daj jedan tovar zlatarima u svome kraljevstvu, da ga prerade u razliito sue i orue, svakojake ptice, divlja i udesne i-votinje. To e joj se svidjeti. Poi emo s time tamo, da pokuamo sreu. Kralj pozove sve zlatare kraljevstva; nou i danju moradoe raditi, dok ne izradie prek-rasne stvari. Kad sve to ukrcae na lau, preodjene se vjerni Ivan u trgovake haljine, a i kralj morade isto tako uiniti, da ga nitko ne prepozna. Zatim plovljahu morem, sve dok ne stigoe do grada, u kojem ivljae kraljevna od zlatnoga krova. Vjerni Ivan upozori kralja, da ostane na lai i da eka: - Moda u kraljevsku ker dovesti ovamo, a ti se, kralju, pobrini, da bude sve u redu; neka se zlatno posue izloi i itava laa uresi. - Zatim odabere razliitih zlatnih pred-meta, stavi ih u svoju pregau, sie s lae i zaputi se pravo u kraljevske dvore. Kad je stupio na dvorite, opazi lijepu djevojku sa dva zlatna abra gdje stoji kraj zdenca i zah-vaa vodu. Upravo je htjela odnijeti blistavu vodu i ve se okrenula, kadli ugleda strana ovjeka te ga zapita, tko je. - Ja sam trgovac - odgovori Ivan, te otvori svoju pregau i dade djevojci da zaviri. - Ah, krasnih li zlatnih nakita! - usklikne ona, pa spusti abre na zemlju i stane promatra-ti jedan nakit za drugim. - To bi morala vidjeti kraljevska ker - ree djevojka. - Ona silno voli zlatne nakite, sve e to ona kupiti. - Vjernoga Ivana uze za ruku i odvede u dvore. Bijae to, naime, sobarica. Kad kraljeva ki pogleda nakite, obradova se i ree: - Sve je tako lijepo izraeno, sve u kupiti. - Ja sam samo sluga bogata trgovca - upozori vjerni Ivan. - to ovdje imam, ne moe se ni usporediti s onim to moj gospodar ima na lai, a to je najdragocjenija umjetnina, koja je igda izraena u zlatu. Kraljevska ki zaelje, da sve donesu k njoj, no vjerni Ivan ree: - Toga ima toliko da bi trebalo vie dana, dok se donese, i toliko dvorana, gdje bi se sve to smjestilo, da vaa kua ne bi dostajala. Time njezina radoznalost i elja bjehu jo vema potaknute, te ona napokon usklikne:

25


- Povedi me na lau, hou da idem i razmotrim blago tvoga gospodara. Vjerni je Ivan odvede na lau sav radostan; kad je kralj ugleda, uvjeri se da je njezina ljepota jo vea, nego to je slika prikazuje; uini mu se kao da e mu srce pui. Uspne se ona u lau, i kralj je uvede; a vjerni Ivan ostade kod kormilara i zapovjedi mu da se otis-nu na more: - Razapnite sva jedra, neka laa poleti poput ptice zrakom. Kralj joj je, meutim, pokazivao u lai zlatno sue, svako napose, zdjele, pehare, lonie, divlja i udovine ivotinje. Prolo je mnogo vremena dok je sve razmotrila, te u svojoj radosti nije opazila da je laa otplovila. Poto je i posljednji nakit razmotrila, zahvali tr-govcu i htjede kui, ali kad bi na rubu lae, vidje da je daleko od kopna, na puini mor-skoj, i da laa s punim jedrima odmie! - Ah! - povie uplaena. - Prevarie me, ugrabie, u trgovevoj sam vlasti; najradije bih umrla! Kralj je uzme za ruku te e pomirljivo: - Nisam ja trgovac; ja sam kralj i nisam neznatnijega roda od tebe, a to sam te lukav-stvom odveo, dogodilo se to od prevelike ljubavi prema tebi. Kad sam prvi put vidio tvoju sliku onesvijestio sam se. uvi to kraljevska se ki umiri, i srce joj bude dobrohotno prema njemu, te pristade da mu bude ena. Dok su plovili puinom morskom, vjerni je Ivan sjedei na pramcu svirao. Najednom opazi u zraku tri gavrana. Prestane svirati, da prisluhne, ta ptice izmeu sebe razgova-raju; njemu je to bilo dano. - Gle kako vodi kui kraljevnu od zlatnoga krova - progovori prvi gavran. - Da - drugi e - ali jo nije njegova. - Njegova je! - ree trei. - Sjedi kod njega u lai. - ta mu to vrijedi - opet e prvi. - Kad se iskrcaju, dotrat e mu ususret lisast konj, i on e htjeti da na njega uzjae, pa ako to uini, odjurit e s njime u zrane visine, te nikad vie nee vidjeti svoje djevojke. - Zar tu nema pomoi? - zapita drugi. - Ima. Ako tko drugi bre bolje uzjae, izvadi puku to se nalazi u bisagama, i ubije ko-nja, mladi e se kralj spasiti. Ali tko to zna! Ako tko i zna, pa mu to kae, skamenit e se od nonih prstiju do koljena. - A ja znam jo vie - doda drugi. - Ako onaj konja i ubije, opet kralj nee dobiti svoje zarunice; kad zajedno dou u dvore, bit e tamo u zdjeli izvjetaena svadbena koulja, naoko kao da je satkana od srebra i zlata, dok je to zapravo sumpor i smola; pa ako je obue, izgorjet e od nje sve do kosti. - Zar tu nema pomoi? - Ima - odgovori drugi. - Ako tko rukavicama uzme koulju i baci je u vatru da izgori, mladi e se kralj spasiti. Ali ta to pomae! Ako netko i zna, pa mu kae, skamenit e se po sredini od koljena do srca. - Ja znam jo vie; bude li svadbena koulja i spaljena, mladi kralj nee jo imati svoje zarunice; kad se nakon svadbe zapone ples, pa i mlada kraljica zaplee, iznenada e poblijedjeti i kao mrtva pasti, i ako je tkogod ne digne i iz desne dojke tri kapi krvi ne isie, pa opet ispljune, umrijet e. Ako pak to oda onaj tko zna, skamenit e mu se itavo tijelo od glave do pete.

26


Poto su gavrani zavrili razgovor, odletjee svojim putem. Vjerni je Ivan sve dobro ra-zumio; od toga asa bude utljiv i alostan, jer zataji li svome gospodaru to je uo, bit e nesretan; ako mu pak povjeri, izgubit e ivot. Napokon ree sam u sebi: Hou da spa-sim svoga gospodara, pa makar i sam poginuo. Kad su se iskrcali, dogodi se kako je gavran prorekao: dojuri krasan lisast konj. - Vrlo dobro! - ree kralj. - Ovaj e me odnijeti u moje dvore. - I ve htjede uzjahati, ali ga vjerni Ivan pretee, baci se bre bolje na konja, izvadi puku iz bisaga i ubije ga. Ostali kraljevski sluge, koji, dakako, nisu bili skloni vjernome Ivanu, poviu nato: - Koje li sramote, ubiti tu lijepu ivotinju, to je trebala da kralja odnese u njegove dvore! - utite! - prekine ih kralj. - Pustite ga, to je moj prevjerni Ivan; tko zna, zato je to! Zatim stignu u dvore, a kad tamo, ono u dvorani zdjela: u njoj izvjetaena svadbena koulja, naoko kao satkana od zlata i srebra. Mladi kralj prie i ve je htjede dohvatiti, no vjerni ga Ivan odgurne, dohvati je rukavicama i bre bolje baci u vatru, da izgori. - Vidite li - stanu mrmljati ostali sluge - eto, spalio je i kraljevu svadbenu koulju. - Tko zna, zato je to dobro - opravdavae kralj. - Pustite ga: to je moj prevjerni Ivan. Napokon stanu slaviti svadbu; ples se zapone, pojavi se zarunica a vjerni Ivan pozorno joj promatrae lice. Kraljica iznenada problijedi i onesvijesti se. Vjerni Ivan bre skoi k njoj, digne je i odnese u sobu, poloi je, klekne i isie tri kapi krvi iz njezine desne dojke, pa ispljune. Kraljica naskoro opet stane disati i oporavi se. Ali mladi kralj, koji je sve to paljivo pratio, nije znao zato je vjerni Ivan tako uinio, pa se razljuti i povie: - Bacite ga u tamnicu! Sutradan bi vjerni Ivan osuen i odveden na stratite, pa kad ve stajae pod vjealima, progovori: - Svatko, tko treba da umre, smije prije svoga smaka jo jedamput govoriti; imam li i ja to pravo? - Da! - ree kralj. - Slobodno ti je! - Ja sam nepravedno osuen, a bio sam ti uvijek vjeran - izjavi vjerni Ivan, pa ispripovje-di kako je na moru sluao razgovor gavrana i kako je sve morao uiniti da spasi svoga gospodara. - O moj, prevjerni Ivane! - kralj e saalno. - Milost, milost! Dovedite ga! Ali kad izgovori posljednju rije, pade vjerni Ivan mrtav i skameni se. Zbog toga su kralj i kraljica mnogo tugovali. - Ah, kako li sam veliku vjernost tako ravo nagradio! - uzdahne kralj. I zapovjedi da se kameni lik digne i postavi u spavaonicu kraj njegove postelje. Kad god bi ga pogledao, zaplakao bi i rekao: Ej, da te mogu opet oiviti, moj prevjerni Ivane! Minulo nekoliko vremena, kraljica rodila blizance, dva sinia; oni rasli i na radost joj bili. Kad je kraljica jednoga dana bila u crkvi, a oboje djece ostalo kod oca i igralo se, ra-aloeni kralj pogleda kameni lik, uzdahne i povikne: - Ej, da mi te je opet oiviti, moj prevjerni Ivane! Uto progovori kamen: - Moe me oiviti, ako eli rtvovati to ti je najmilije. - Sve u za tebe dati - usklikne kralj - to god imam. - Ako svojoj djeci vlastitom rukom odsijee glavu i njihovom krvlju mene svega nama-e, opet u oivjeti.

27


Kad je kralj uo da bi morao vlastitu predragu djecu ubiti, uplai se; ali kad je pomislio na veliku vjernost i na to da je vjerni Ivan za nj umro, trgne ma i odsijee djeci glavu. Kad je njihovom krvlju namazao sav kamen, vrati se ivot, i vjerni Ivan stajae opet pred njim il i zdrav. - Tvoja vjernost - progovori Ivan - ne smije ostati nenagraena. - Uzme djeje glave, na-sadi ih i namae djejom krvlju; djeca uas oive, stanu skakati i igrati se, kao da im se nita nije dogodilo. Kralj se silno obradovao, a kad je vidio kraljicu gdje dolazi, sakrije vjernoga Ivana i oba djeteta u veliki ormar. Uto stigne kraljica, a kralj je zapita: - Jesi li molila u crkvi? - Da - odgovori ona - ali neprestano sam mislila na vjernoga Ivana, koji je naom krivi-com tako unesreen. - Draga eno - na to e kralj - mi bismo mu mogli ivot vratiti, ali uz gubitak naih obaju sinia; njih moramo rtvovati. Kraljica poblijedi, i srce joj zadre od straha, no ipak s prijegorom izusti: - Mi mu dugujemo zbog njegove velike vjernosti. Kralj se uzraduje kad je vidio da mu ena misli kao to je i on mislio, pa otvori ormar, izvadi djecu i vjernoga Ivana te ree: - Bogu hvala; njega smo spasili, i sinii su opet s nama. - Ispripovjedi joj, kako se sve to dogodilo. Otada ivljahu zajedno u srei i blaenstvu sve do svoje smrti.

28


NAHOD-PTICA

Bio jednom neki umar, pa iao u umu u lov; kad je stigao u umu, ouje cviljenje, kao da plae malo dijete. Poe on prema mjestu odakle je taj cvil dopirao, pa napokon doe do nekoga visokog stabla, a ono navrh njega malo dijete. Pod tim stablom naime bijae zaspala majka s djetetom; a ptica grabilica, spazivi na majinu krilu dijete, doletjela, dohvatila ga kljunom i metnula na njegov vrak. umar se popne gore, skine dijete i pomisli: Ponesi dijete kui, pa ga odgoji skupa s tvojom Lenicom. On ga dakle odnese kui, te je dvoje djece zajedno raslo. Budui da ga je naao na drvetu, a ptica ga bila ugrabila, nazove ga N a h o d - p t i c o m . Djeca se jako zavoljee i jedno bi za drugim upravo tugovalo, kad se ne bi vidjela. umar imaae staru kuharicu, i ona jedne veeri uzme dva abra te stane nositi vodu; i ne iae ona samo jedamput na studenac nego mnogo puta. Kad Lenica to vidje, zapita je: - uje, stara Suzice, emu nosi toliku vodu? - Ako nikome ne kae, rei u ti - odgovori kuharica. Pa kad joj Lenica zadade rije, nastavi: - Sutra zorom, kad umar otie u lov, ugrijat u vodu, pa kad uzavre, metnut u u nju Nahod-pticu i skuhati je. Rano ujutro ode umar u lov, dok djeca jo leahu u postelji. Probudivi se ree Lenica Nahod-ptici: - Ako ti mene ne ostavi, neu ni ja tebe. - Ni sad ni ikad - sloi se Nahod-ptica. - Htjela bih ti samo neto rei - nastavi Lenica. - Stara Suzica sino dovukla u kuu mnogo abrova vode, te sam je pitala, emu to, a ona mi ree, da e mi kazati, ako ja neu nikome. Kad sam joj obrekla da neu odati nikome, priapnula mi: Sutra ujutro, kad otac bude u lovu, ugrijat emo kotao vode, Nahod-pticu baciti u nju i svariti. - No mi emo - nastavi Lenica - bre bolje ustati, obui se i zajedno pobjei. Oboje djece ustanu, bre se obuku i odu. Kad je voda stala vreti, ode kuharica u djeju sobicu da uzme Nahod-pticu i baci u kotao. No uavi u sobu, nae obje posteljice praz-ne; silno se preplai i ree sama sebi: - ta da kaem umaru, kad doe kui i opazi, da nema djece? Bre bolje za njima, da ih uhvatimo! Kuharica poalje za djecom tri momka, da ih stignu i dovedu natrag. Djeca ba sjeahu pred umom, kad ugledaju gdje urno dolaze tri momka, te Lenica ree Nahod-ptici:

29


- Ako ti mene ne ostavi, neu ni ja tebe. - Ni sad ni ikad! - Budi ti bokor, a ja ruica na njemu. Kad ona tri momka stigoe pred umu, ne naoe nita drugo osim bokora i ruice na njemu, a djeci ni traga ni glasa. - Ne moemo nita - pomisle momci. Vrate se kui i jave kuharici da nisu nita drugo vidjeli osim bokora i ruice na njemu. - O, vi glupaci! - izgrdi ih kuharica. - Trebalo je bokor rasjei, ruicu otkinuti i kui doni-jeti; idite to bre i nainite tako. Momci pohite po drugi put da trae. Kad djeca izdaleka opaze gdje dolaze momci, Len-ica ree: - Nahod-ptico, ako ti mene ne ostavi, neu ni ja tebe. - Ni sad ni ikad! - Budi ti crkva, a ja kruna u njoj. Kad momci stigoe, ne vidjee nita osim crkve i krune u njoj. - ta da radimo ovdje? Hajdemo kui - rekoe momci meu sobom. Kad dooe kui, zapita ih kuharica, jesu li to nali, pa kad joj odgovorie, da nisu vidje-li drugo osim crkve i krune u njoj, ona ih stane grditi: - Vi ludovi, zato niste crkvu sruili, a krunu kui donijeli? - I ljutita zaputi se zajedno s momcima za djecom. No djeca ve izdaleka opazie trojicu momaka i kuharicu, to klima za njima. - Nahod-ptico, ako ti mene ne ostavi, neu ni ja tebe. - Ni sad ni ikad! - Budi ti ribnjak, a ja patka u njemu. Kad kuharica prispije i opazi ribnjak, prigne se i htjedne ga ispiti. Ali patka bre doe, uhvati je kljunom za glavu i povue u vodu, i stara se vjetica udui. Djeca se veselo vra-te kui. Ako nisu umrla, onda jo i danas ive.

30


DVANAESTORICA BRAE

Bijahu jednom kralj kraljica i ivljahu sa svoje dvanaestoro djece, sve samih djeaka. Jednoga dana ree kralj svojoj eni: - Bude li trinaesto dijete, to e ga roditi, djevojica, onda treba dvanaest djeaka da um-re, kako bi njezino bogatstvo bilo veliko i kraljevstvo pripalo samo njoj. Kralj naloi, da se naini dvanaest ljesova i da se napune strugotinom, u svaki lijes stavi mrtvaki jastuk, sve spremi u jednu prostoriju i zakljua. Klju preda kraljici i rekne joj, da nikome o tom nita ne kazuje. Odonda je majka povazdan sjedila i tugovala, te je najmlai sin, koji je uvijek bio uz nju i kojega je po bibliji zvala Benjaminom, zapitao: - Zato si tako alosna, draga majko? - Ne smijem ti rei, predrago dijete. Ali joj djeak ne dade mira, dok nije otvorila prostoriju te mu pokazala dvanaest mrtva-kih sanduka, napunjenih strugotinom. - Predragi Benjamine! - uzdahne majka. - Ove je ljesove tvoj otac nainio za te i za tvoje jedanaestoro brae: ako rodim djevojicu, bit e svih vas dvanaestoro ubijeno i u njima pokopano. Dok je ona tako govorila i plakala, sin ju je tjeio: - Ne plai, draga majko, ve emo mi sebi pomoi, otii emo. - Idi sa svoje jedanaestoro brae u umu; jedan od vas neka uvijek bude na najviem dr-vetu, koje ete tamo lako nai, pa neka strai i gleda ovamo na toranj od dvora. Ako ro-dim sinia, naredit u, da se izvjesi bijela zastava, i vi se smijete vratiti; rodim li kerku, onda e se izvjesiti crvena, a vi bjeite to bre, i neka vas Bog uva. Svake u noi ustaja-ti i za vas moliti - zimi, da se mognete kraj vatre grijati, ljeti, da od ege ne skapavate. Primivi majin blagoslov, otioe sinovi u umu. Jedan je za drugim straio i gledao na toranj. Kada je prolo jedanaest dana i kad red bijae na Benjaminu, opazi on gdje izvje-sie zastavu; no nije bila bijela ve crvena poput krvi, te im navjeivae, da ih sve eka smrt. Kad su to braa ula, razljute se, pa e u jedan glas: - Zar da zbog jedne djevojke idemo u smrt! Kunemo se, da emo se osvetiti; gdje god naemo djevojku, treba da joj potee rumena krv. Zatim pou dublje u umu i usred srijede, gdje bijae najtamnija, nau kuicu zaaranu i pustu. - Ovdje emo stanovati - rekoe braa. - A ti Benjamine, najmlai si i najslabiji, ti e osta-ti kod kue i gospodariti, a mi ostali idemo da togod naemo za jelo.

31


Otiu braa u umu i tamo stanu ubijati zeeve, divlje srne, ptice i golubove, i uope to bijae za jelo; sve su donosili Benjaminu, a on to morao gotoviti, da utae glad. U toj ku-ici ivjeli deset godina zajedno, a vrijeme im brzo prolazilo. Kerkica, to ju je rodila kraljica, majka njihova, meutim poodrasla; bila ona dobra srca i lijepa, ba od oka, a zlatna joj zvijezda na elu. Kad se jednom u dvoru pralo rublje, opazi dvanaest mukih koulja i zapita majku: - Za koga je onih dvanaest koulj; za oca su, svakako, premalene? - Drago dijete - odgovori mati bolno - one pripadaju dvanaestorici tvoje brae. - A gdje su moja braa? - zaudi se djevojica. - Nikada nita nisam o njima ula! - Bog zna, gdje su; lutaju po svijetu - uzdahne mati, pa povede kerku sa sobom, otvori joj prostoriju i pokae dvanaest ljesova sa strugotinom i mrtvakim jastucima. - Ovi su ljesovi bili namijenjeni tvojoj brai - nastavi mati - no braa su kriom otila prije nego si se ti rodila. - I zaplae. - Ne plai, draga majko; idem da potraim svoju brau. Djevojka uzme dvanaest koulja i poe pravo u onu veliku umu. Ila je itav dan, a po-dveer eto ti je k zaaranoj kuici; ue i nae poodrasla momka, a on je zapita: - Odakle si i kamo e? On se divio njezinoj ljepoti, kraljevskim haljinama i zlatnoj zvijezdi na elu. - Kraljevska sam ki i traim svoje dvanaestoro brae, ii u dokle je nebo plavo, dok ih ne naem - ree ona i pokaza mu dvanaest koulj, to bijahu njihove. Kad je Benjamin razabrao da je to njegova sestra, obradova se i ree: - Ja sam Benjamin, tvoj najmlai brat. Ona od radosti zaplae, kao i Benjamin, i oni se stanu cjelivati i milovati od velike ljuba-vi. - Draga sestro - upozori je mladi - ima tu jedna zapreka; mi smo se dogovorili, da svaka djevojka mora umrijeti, koju susretnemo, jer smo zbog jedne djevojke morali ostaviti svoje kraljevstvo. - Rado u umrijeti - rekne ona - ako mogu osloboditi svoje dvanaestoro brae. - Ne - na to e brat - ne treba da umre; sjedni pod ovu kacu, dok dou braa; ve u se ja s njima sporazumjeti. Ona uini tako, a kad se sunoa, dooe ostala braa kui. Veera bijae ve zgotovljena. Kad su sjedili za stolom i veerali, zapitaju: - ta je novo? - Zar ne znate? - rei e Benjamin. - Ne - odgovore oni. - Vi ste bili u umi, a ja kod kue ostao, pa ipak znam vie od vas. - Pripovijedaj nam! - kliknu braa. - Hoete li mi obeati, da neemo ubiti prve djevojke, koju sretnemo. - Dobro! - viknu braa. - Pomilovat emo je. - Naa je sestra ovdje! - Benjamin e veselo, pa digne kacu, a kraljevska ki izie u svojim kraljevskim haljinama, sa zlatnom zvijezdom na elu; bijae lijepa, njena i otmjena. Svi se radovahu; grijahu je i cjelivahu i od srca voljahu.

32


Sestra ostade s Benjaminom kod kue te mu pomagae u kuanstvu, dok su ostala jeda-naestorica ili u umu loviti divlja, srne, ptice i golubove, da imaju to za jelo. Ona bi kupila drva za vatru na kojoj su kuhali, i bilje za varivo, pristavljala bi lonce na vatru, te je ruak vazda bio gotov, dok bi njih jedanaestorica doli. I inae je kuicu drala u redu, pokrivala je posteljice lijepo i isto, i braa bijahu zadovoljna te ivljahu s njom u slozi. Jedamput njih dvoje pripravie odlian ruak; svi su zajedno sjedili, jeli, pili i veselili se. Ali kraj zaarane kuice bijae malen vrti, u kojem je cvalo dvanaest ljiljana, to ih i momcima zovu; pa kako je eljela svojoj brai ugoditi, ubere ih i htjede svakome za ru-ka pokloniti po jedan cvijet. No im ona ubra cvijee, utren se dvanaestoro brae prome-tnue u dvanaest gavranova, i odletjee preko ume u nepovrat; a i kue s vrtom nestade. Jadna djevojka osta sama u divljoj umi i, kako se okrenu, pred njom stajae stara ena, koja joj ree: - ta si uinila, dijete moje? Zato nisi onih dvanaest ljiljana ostavila u miru? To su bila tvoja braa; a sada se zauvijek prometnue u gavrane. - Zar nema lijeka, da se izbave? - djevojka e plaui. - Ne - nastavi starica. - Ima samo jedan lijek u svemu svijetu, a do njega je tako teko do-i, da ih ti na taj nain nee osloboditi; ti treba da bude sedam godina nijema, ne smije govoriti, pa ni smijati se; jer ako progovori ma i jednu rije, sve je uzalud, i tvoja e bra-a od te jedne rijei poginuti. - No ja znam pouzdano - miljae djevojka - da u izbaviti svoju brau. - Pronae visoko drvo, uspne se na nj, sjedne i stane presti: niti ta govori, niti se smije. Dogodilo se, te je neki kralj lovio u umi, a imao je sa sobom velika hrta; pas dotri k drvetu, na kojem je sjedila djevojka, stane skakati i na drvo lajati. Uto doe kralj i opazi lijepu kraljevsku ker, kojoj na elu zlatna zvijezda, i zaas bi oaran njezinom ljepotom, te joj doviknu, bi li htjela biti njegova ena. Nije mu odgovorila, samo je kimnula gla-vom. Nato se sam kralj popne na drvo, skine je, digne na svoga konja i odvede kui, gdje proslave svadbu uz veliko slavlje i veselje. Ali mlada niti to govorae, niti se smijae. Kad su nekoliko godina sretno ivjeli, stane kraljeva majka, zla ena, ogovarati mladu kraljicu te rekne kralju: - Pa to je obina prosjakinja, to si je sa sobom doveo; tko zna, kakvim se bezbonim pus-tolovinama bavi. Ako je nijema i ne moe govoriti, mogla bi se barem jedamput nasmija-ti; tko se ne smije, u njega je loa savjest. Kralj prvo nije htio vjerovati, ali ga stara mati tako dugo podjarivala okrivljujui je za sumnjive zle ine, te se kralj konano dade nagovoriti i osudi je na smrt. U dvoritu naloe veliku vatru, gdje je kraljicu trebalo spaliti. Kralj stajae gore kod pro-zora suznih oiju i gledae; on je jo jednako ljubljae. Kad je privezae za stup, a vatra svojim crvenim jezicima liznu oko njezine haljine, toga se asa navri sedam godina. Uto se u u zraku um. Doletjelo dvanaest gavrana i na zemlju se spustilo; im dotaknue tlo, prometnue se u dvanaestoricu brae. Braa pogaze vatru, ugase plamen, oslobode svoju dragu sestru te je stanu milovati. Bu-dui da je sada smjela otvoriti usta i govoriti, iskaza kralju, zato bijae nijema i zato se nigda nije smijala. Kralj se obradova, kad u, da je nevina. Otada ivljahu svi zajedno u slozi do smrti. Opaku svekrvu osudie i stavie u bure puno vrela ulja i otrovnih zmija, i ona tako umrije runom smru.

33


MUDRA JELKA

Bio neki ovjek, koji imaae ker, to se zvala m u d r a J e l k a . Kad je odrasla, ree otac: - Udat emo je. - Da - potvrdi mati - ako samo doe, tko bi je htio. Napokon doe izdaleka ovjek, po imenu Ivo, i zaprosi je, i to uz uvjet, da mudra Jelka bude i sasvim razumna. - O da, ima ona soli u glavi - ponosno e otac. - Ah, ta ona vidi kako vjetar ulicom tri, i uje kako muhe kalju - doda mati. - Da, ali ako nije ba razumna, neu je uzeti - usprotivi se Ivo. Kad su sjedili za stolom i jeli, ree mati: - Jelka, idi u podrum i donesi piva! Mudra Jelka skine vr sa zida i poe; silazei u podrum neprestance je poklopcem klepe-tala, da joj proe vrijeme. Kad je sila, uzme stolicu i stavi je pred bavu, da se ne mora sagibati, jer bi je mogla zaboljeti krsta. Zatim metne vr preda se i odvrne pipu, i dok pivo tecijae u vr, ne dopusti da joj oi budu besposlene, pogleda gore na zid i opazi nakon duga promatranja budak, upravo iznad sebe, koji su zidari, nepazei, zaboravili. Mudra Jelka stane plakati, pa e kroz suze: - Ako poem za Ivu i mi dobijemo dijete, pa odraste te ga poljemo u podrum, da natoi piva, past e mu budak na glavu i ubit e ga. Tako je sjedila, plakala i vritala zbog nesree, to bi je mogla stii. Oni gore ekahu, dok doe pie, no mudre Jelke ne bi. Tada gazdarica ree slukinji: - Idi u podrum i pogledaj, gdje je Jelka. Sluavka ode i nae je pred bavom gdje sjedi i narie. - Jelka, zato plae? - upita sluavka. - Ah - odvrati Jelka - kako da ne plaem? Ako poem za Ivu i rodi nam se dijete, pa od-raste te ovdje stane toiti pivo, moe mu lako budak pasti na glavu i ubiti ga. Nato e slukinja: - Mudra ti je naa Jelka! - Sjedne kraj nje te stane plakati zbog nesree. Nakon nekoga vremena, kad se ni sluavka ne vrati, a oni gore eahu, gospodar ree slugi: - Idi u podrum i pogledaj, ta je s Jelkom i sluavkom. Sluga sie dolje i nae obje gdje zajedno plau. - Zato plaete? - zapita momak.

34


- Ah - odgovori Jelka - kako da ne plaem? Ako poem za Ivu i rodi nam se dijete, pa odraste te ovdje stane toiti pivo, past e mu budak na glavu i ubit e ga. - Mudra ti je naa Jelka - ree momak. Sjedne kraj nje i stane jaukati. Gore ekahu slugu; ali kad ni njega ne bi, ree mu eni: - Idi u podrum i pogledaj, ta je s Jelkom. ena sie dolje, nae sve troje gdje plau, i zapita zbog ega. Nato i njoj ispripovjedi Jel-ka, kako e njezino dijete stradati, kad bude odraslo, pa toilo pivo, i kako mu budak moe pasti na glavu. - Mudra ti je naa Jelka! - uzdahne mati. Sjedne kraj njih i zaplae. Njezin mu ekae neko vrijeme, no kad mu se ena ne vrati, a ea ga sve vie morila, promrsi: - Napokon moram sam u podrum, da vidim, gdje je Jelka. Kad doe u podrum, vidje kako svi zajedno sjede i plau; i doznavi, da je posrijedi Jel-kino dijete, koje e se jednom roditi, i koje bi budak mogao ubiti, ako bi pao u asu, kad ono bude pod njim sjedilo i toilo pivo, usklikne: - Mudra li je naa Jelka! - Sjedne te i on zaplae. Zarunik, meutim, sjeae sam i ekae; videi da nitko ne dolazi, pomisli: Oni sigur-no tebe dolje ekaju; treba da ide k njima, da vidi, ta spremaju. Kad on u podrum, nae njih petoro gdje plau i jauu do zla boga, jedno gore od drugo-ga. - Koja vas nesrea snala? - zapita zarunik. - Ah, dragi Ivo - odgovori Jelka - ako, se nas dvoje uzmemo, pa imadnemo dijete, a ono odraste, mogli bismo ga moda poslati ovamo po pivo; budak, to tu navie visi, mogao bi mu pasti na glavu i ubiti ga; kako da ne plaem? - Za moje kuanstvo ne treba vee pameti; budui da si tako mudra Jelko, hou da te uzmem - zavri Ivo, pa je povede sa sobom i proslavi svadbu. Kad su neko vrijeme ivjeli u braku, ree jednoga dana Ivo: - eno, idem da zaradim togod novaca, a ti hajde u polje: valja ti poeti ito, da imamo kruha. - Da, dragi Ivo, uinit u tako. Kad je Ivo otiao, skuha Jelka tenu kaicu i ponese je sa sobom u polje. Doavi pred njivu, progovori sama sa sobom: ta da radim? Hou li prvo eti ili jesti? Ah, prvo u jesti. Prvo, dakle, pojede pun lonac kae, a kad bijae sita, presita, opet se zapita: ta da ra-dim? Hou li prvo eti ili spavati? Ah, prvo u spavati. I legne u ito i zaspi. Ivo bijae ve davno kod kue, pa kad Jelke ne bi, pomisli: Mudre li Jelke; tako je mar-ljiva, da ne mari ni doi kui na veeru. Budui da je nikako ne bi, a ve se sunoalo, ode Ivo u polje, da vidi, ta je poela; no nita jo nije bilo poeto, a ona leae u itu i spavae. Ivo se pouri kui, uzme ptiju zamku s malim zvoniima, pa je eni, to jo spavae, objesi oko vrata. Zatim se vrati kui, zakljua vrata, sjedne na stolicu i prione uz posao. Napokon se mudra Jelka probudi i poe kui, pa kako iae, zazvonili na njoj zvonii pri svakom koraaju. Ona se preplai i zbuni, te ne znade, da li je ona doista prava mud-ra Jelka i zapita se: Jesam li ja ili nisam?

35


Ne znajui, ta da sama sebi odgovori, stajae neodluno; napokon se sjeti, da ode kui i pita: Jesam li ja ili nisam; pa oni e znati. Otri kui, ali vrata bijahu zakljuana; zatim pokuca na prozor i vikne: - Ivo, je li Jelka unutra? - Da - odgovori Ivo - unutra je. Ah, Boe, onda to nisam ja plaljivo e Jelka i otie pred druga vrata. Kad su ljudi uli zveanje zvonia, ne htjedoe joj otvoriti, i tako se mudra Jelka nigdje ne mogae skloniti. Napokon pobjegne iz sela, i vie je nitko ne vidje.

36


ESTORICA OBILAZE SVIJETOM

Bio neki ovjek, koji je umio svata; sluio u ratu valjano i hrabro, no kad je rat svrio, otpustili ga davi mu tri filira popudbine. ekaj, neemo ba tako. Naem li pravih ljudi, dat e mi kralj blago itave zemlje, raz-ljuti se ratnik i poe u umu, gdje nae nekoga ovjeka, koji je iupao est stabala, kao da su itne slamke. - Bi li mi htio biti sluga, i poi sa mnom? - Hou, samo u prvo odnijeti ovaj naramak drva svojoj majci - odgovori ovjek, pa uzme jedno stablo, omota ga oko pet drugih, digne naramak na rame i odnese. Zatim se vrati i poe sa svojim gospodarem. - Nas emo dvojica - ree ratnik - doista obii sav svijet. Ili neko vrijeme te naili na lovca gdje klei nianei. - uje, love! ta to strijelja? - zapita ga ratnik. - Eno, dvije milje odavle sjedi muha na hrastovoj grani; hou da joj izbijem lijevo oko. - Hajde sa mnom! - pozove ga ratnik - Kad smo nas trojica zajedno, obii emo sav svijet. Lovac pristane i poe s njima. I tako njih trojica dou do sedam vjetrenjaa, na kojima se krila naglo okretala, premda vjetra ne bijae ni slijeva ni zdesna - ba ni listak da zadrhti. - Ne znam, ta to tjera vjetrenjae, nema ni lahora - zaudi se ratnik i poe sa svojim drugovima dalje. Kad prooe dvije milje, opaze ovjeka gdje sjedi na drvetu: zaepio jednu nozdrvu, a pue kroz drugu. - Pa ta radi tu gore? - zapita ratnik. - Eno, dvije milje odavle stoji sedam vjetrenjaa, a ja, vidi, puem i okreem ih. - Hajde sa mnom! - pozove ga ratnik. - Kad smo nas etvorica zajedno, moemo obii sav svijet. Puhalo sie i poe s njima. Nakon nekoga vremena opaze ovjeka gdje stoji na jednoj nozi, a drugu otkopao i poloio kraj sebe. - Ti se udobno namjestio, da poine - progovori ratnik. - Ja sam trka - odvrati ovjek. - Da ne bih prebrzo skakao, otkopao sam jednu nogu; trim li na dvije noge, bri sam nego ptica kad leti. - Hajde sa mnom! - pozove ga ratnik. - Kad smo nas petorica zajedno, moemo obii sav svijet. Nisu dugo ili, kadli sretnu ovjeka, kojemu eir ba na samom uhu. - Samo pristojno! Ne vjeaj eira o jedno uho; nisi lakrdija - upozori ga ratnik.

37


- Ne smijem - ispriavao se ovjek. - Stavim li eir uspravno, nastane silna studen, ptice se u zraku smrznu i padnu mrtve na zemlju. - Hajde sa mnom - predloi mu ratnik. - Kad smo nas estorica zajedno, moi emo dois-ta obii sav svijet. Idui tako njih estorica dou u neki grad, gdje kralj objavio, da e onaj dobiti njegovu ker za enu, tko je u tranju pobijedi; ako okladu izgubi, mora i glavu izgubiti. Nato se prijavi ratnik i rekne: - Neka moj sluga tri mjesto mene. - Onda mora i njegov ivot dati kao zalog, tako da njegova i tvoja glava jame za pobje-du - opomene ga kralj. Poto se dogovorie i stvar tako uglavie, prikopa ratnik trkau drugu nogu te mu na-pomene: - Sad treba da bude brz i da nam pomogne da pobijedimo. Bilo je, meutim, utanaeno, tko prvi donese vode iz nekoga dalekog studenca, taj e biti pobjednik. Dadoe jedan vr trkau, drugi kraljevskoj keri, i njih dvoje ponu u isti as trati, no tek to kraljevska ki maliak potra, nijedan gledalac vie ni vidjeti trkaa; inilo se ba kao da je vjetar prohujao. Uas stigne na studenac, zahvati pun vr na zem-lju, legne i zaspi. Da bi se na vrijeme probudio, podmetne pod glavu konjsku lubanju, to je tu leala, da mu uzglavlje bude tvrdo. I kraljevska ki dobro upela: trala ona, koliko obian ovjek moe, stigla na studenac i sa svojim vrem, punim vode, pohitjela natrag. Kad vidje trkaa gdje lei i spava, silno se obradova: Protivnik je u mojim rukama! klikne, isprazni mu vr i otri dalje. Sve bi prolo ravo, da nije lovac u dobar as stajao gore kod dvora i svojim otrim okom to vidio. Kraljevska nas ki ipak ne smije pobijediti. vikne lovac, nabije puku i opali tako vje-to, da je ispod trkaa izbio konjsku glavu, a nije ga ozlijedio. Nato se trka probudi, skoi i opazi, da mu je vr prazan, a kraljevska ki da je ve dale-ko pred njim. No ne klonu on duhom, ve otra s vrem natrag studencu, nanovo zahva-ti vode i vrati se kui deset asaka prije negoli kraljeva ker. - Vidite - pohvali se trka - sad sam istom digao noge; ono prije i nije bilo tranje. Kralju bilo naao, a njegovoj keri jo vie, to e je odvesti otputeni prosti vojnik, i njih se dvoje stanu svjetovati, kako da se oslobode njega i njegovih drugova. - Naao sam sredstvo; ne treba da se boji; nee se vie vratiti kui - utjei kralj ker. Za-tim se obrati njima: - Hajte, zajedno se veselite, jedite i pijte. - I odvede ih u sobu, u kojoj bijahu pod i vrata od eljeza, prozori zatieni eljeznim reetkama, i prostrt sto s izvrsnim jelima. Kad su bili unutri, kralj naloi, da se vrata zatvore i zakraunaju. Zatim zapovjedi kuha-ru, da loi vatru ispod sobe sve dotle, dok se ne usije eljezo. Kad to kuhar uini, pone se soba grijati, a njima estorici bi tako vrue, dok su jeli, da miljahu, to je od jela; ali kako vruina postajae sve nesnoljivija, oni htjedoe izii, a ono vrata i prozori zatvore-ni. Tad istom opazie, da ih je kralj naumio uguiti. - Nee mu poi za rukom; pustit u studen, od koje e se vatra zastidjeti i sakriti - oglasi se onaj se eiriem, namjesti ga uspravno, i zatim smjesta padne mraz, te vruine sas-vim nestade, a jela se u zdjelama ponu smrzavati.

38


Kad proe nekoliko sati i kad kralj miljae, da su ve pocrkali od vruine, naredi da se otvore vrata, kako bi ih vidio. Ali im se vrata otvorie, pred njim sva estorica svjei i zdravi. Rekoe da im je drago to mogu izai da se malo ogriju, jer da su se od velike studeni u sobi jela o zdjele primrznula. Kralj nato bijesan otie kuharu, izgrdi ga i zapita, zato nije uinio, kako mu je bilo nalo-eno. - eravice ima ovdje dosta, pogledajte sami! - opravdavae se kuhar kralju. Kad kralj ugleda kako ispod eljezne sobe gori silna vatra, uvjeri se, da onoj estorici ne moe tako nauditi. Kralj tada nanovo razmiljaj, kako da se lii neugodnih gostiju; pozove ratnika i ree: - Ako ti je do novaca, moe dobiti koliko ti volja, odrekne li se moje keri. - O, da, kralju gospodaru - prihvati ratnik - daj mi toliko, koliko moj sluga moe ponijeti, onda mi tvoje keri ne treba. Kad kralj na to pristade, ratnik nastavi: - Doi u, dakle, za etrnaest dana po blago. Nato ratnik pozove sve krojae kraljevstva, da saiju vreu; kad nakon etrnaest dana bijae gotova, onaj jakota, to mogae upati drvee, morade je dignuti na rame i poi kralju. - Kakav je to jakota, to moe na ramenu nositi balu platna veliku kao kua! - usklikne kralj i pomisli prestraen: Koliko li e onda odnijeti zlata! Zatim zapovjedi, da donesu bavu zlata, koju je nosilo esnaest najjaih momaka. No jakota je epa jednom rukom, turi je u vreu i progovori: - Zato odmah ne donesete vie? Ovo e jedva pokriti dno! Kralj malo-pomalo naredi, da se donese sve njegovo blago, i jakota ga strpa u vreu. No sve to nije sezalo ni do polovice. - Donesite vie! - vikne jakota. - Ovim se mrvicama ne da napuniti. Nato moradoe dopremiti jo sedam tisua kola zlata iz svega kraljevstva, i jakota ih sve strpa u svoju vreu zajedno s upregnutim volovima. - Neu mnogo da razmatram - opet e jakota. - Uzet u to god doe, samo da bude vre-a puna. Kad je ve sve bilo u vrei, ostade jo dosta mjesta. - Hou da uinim tomu kraj; moe se vrea svezati, ako ba i nije puna - zavri jakota, pa se zametne vreom i otie sa svojim drugovima. Kad je kralj vidio, kako mu je jedan jedini ovjek odnio sve blago kraljevstva, veoma se razgnjevi, zapovjedi da konjanici pou u potjeru za onom estoricom i da jakoti otmu vreu. Dvije ih pukovnije vojnika naskoro stignu i viknu: - Vi ste nai zarobljenici, pustite vreu u kojoj je zlato, ili emo vas sasjei. - ta to kaete? Mi da smo vai zarobljenici? Prije ete svi vi po zraku plesati - zaprijeti puhalo, zaepi jednu nozdrvu, a kroz drugu puhne u pukovnije, i svi se razlete po pla-vome zraku kud koji. Narednik neki zamoli milost, jer da ima devet rana i da je estit momak, pa ne zasluuje pogrde. Puhalo malo popusti, te naredniku, to sad mogae sii nepovrijeen, kaza: - Idi kui i javi kralju, neka poalje jo vie konjanika, da ih sve otpuhnem u zrak. Kad je kralj uo njihovu odluku, ree:

39


- Pustite avle, neka idu! Nisu to obini ljudi! A naa estorica odnesoe blago kui, podijelie ga izmeu sebe i poivjee zadovoljno do smrti.

40


PAS I VRABAC

Imao ovarski pas loa gospodara, koji ga pustio da gladuje. Kako nije mogao kod njega vie izdrati, poe alostan u svijet. Na cesti ga sretne vrabac i zapita: - Brate garove, zato si tuan? - Gladan sam, a nemam ta jesti - odgovori pas. - Hodi, dragi brate, sa mnom u grad - pozove ga vrabac - pa e se najesti. Pou njih dvojica u grad i kad stignu pred mesnicu, vrabac predloi psu: - Priekaj ovdje; skinut u ti komad mesa - ogleda se, da ga tko ne opazi te stane kljucati jedan komad i vui ga tamo amo, dokle god se taj komad, to se nalazio pri rubu, nije okliznuo i pao. Pas ga epa, otri u zakutak i podere. - Hajdemo sada k drugoj mesnici - pozove ga vrabac. - Jo u ti skinuti komad, da se do sita najede. Kad pas proguta i drugi komad, zapita ga vrabac: - Brate garove, jesi li sit? - Mesa mi je dosta - odgovori pas - ali jo nisam dobio kruha. - I to e dobiti; samo doi! Vrabac ga odvede do pekare i stane kljuckati, dok se ne otkotrlja nekoliko hljepia. A kad je pas zaelio jo vie, odvede ga vrabac k drugoj pekari i skine mu jo kruha. Kad pas podere i to, zapita ga vrabac: - Brate garove, jesi li sada sit? - Da - odgovori pas; - a sad hajdemo malko izvan grada! I njih dvojica pou na glavnu cestu. Bijae vrue, pa kad poodmakoe, pas uzdahne: - Umoran sam; da mi je malko prospavati. - Pa spavaj, ja u dotle sjediti na granici. Pas legne nasred ceste i zaspi. Dok on tako spavae, doe koija s kolima, u koja bjehu upregnuta tri konja; vozio je dvije bave vina. Kad vrabac vidje da koija ne misli skre-nuti, ve da vozi koloteinom, u kojoj je spavao pas, dovikne mu: - Nemoj tako, osiromait u te! - Nee ti mene

Documents

Bajke - (Oko 1806-1858) - Jacob i Wilhelm Grimm