Hrvatsko katoličko sveučilište

Ilica 242, Zagreb

prof. dr. sc. Ivica Raguž

Centralne teološke teme

akademska godina 2012/2013.

1

Uvodna razmišljanja - sveučilište se razlikuje od poduzeda po bezinteresnom traganju za istinom. Izlazi se iz svijeta

ovozemaljskih interesa i ulazi u ambijent gdje se promišlja o istini

- teologija unutar sveučilišta drži živim zanimanje za pitanje istine

- talijanski ateistički filozof Benedetto Croce govori kako iako ateist ne može sam sebe misliti osim u

kršdanskim kategorijama jer sam odgojen u kršdanskoj kulturi

- vjera je pristanak razuma uz ono što se vjeruje, ali uvijek s promišljanjem

- pojavljuje se frustriranost zbog utopije da de znanost i razum sve riješiti, te dolazi do bijega u

iracionalno, devijantno i okultno. Jedini lijek za ovo je autentična i promišljena vjera

- vjeruje samo onaj koji ljubi. Ljubav je nadilaženje samoga sebe: spremni smo prihvatiti i ono što nismo

do kraja domislili jer se s povjerenjem predajemo Izvoru objave, Bogu samome. Ljubav prema Bogu koja

se očituje u pristanku vjere oslobađa me od zatvorenosti u ograničenost moga razuma, oholosti koja me

tjera sve kontrolirati svojim snagama. Poradi ovoga ljudi često prime milost vjere tek kada im se pod

teretom križa i patnje uroše sve njihove umne konstrukcije po kojima su mislili da su shvatili cijeli svijet

- Chesterton donosi kritiku modernog čovjeka koji razumom želi sve kontrolirati. Da bih nekoga mogao

istinski spoznati, moram ga uzljubiti – stoga za spoznaju Boga neophodana je vjera, jer je predanje u vjeri

čin ljubavi prema Bogu

- vjera je puno zahtjevnija od znanosti ili sumnje, jer zahtijeva nadilaženje samih sebe, slobodan pristanak

koje ide protiv nesigurnosti i rizika. Blaženi kardinal Newman govori o ljepoti i otmjenosti vjere

Kristologija - u središtu Kristova navještaja je kraljevstvo Božje koje biva obznanjeno riječima i djelima:

I) riječima: a) podučavajudi – učitelj; b) prorokujudi – prorok

- Krist nastupa kao onaj tko ima vlast i autoritet. Vedi je od Mojsija i Tore, postavlja se i više od proroka,

što pokazuje opraštajudi grijehe

II) djelima: a) simboličkim gestama – blagovanje s grešnicima

b) čudima – čini puno više čuda od bilo kojeg dotadašnjeg proroka

- semeia (znak) i dynameis (sila, mod) su u Novom zavjetu izrazi za čudo

- u teologiji je napuštena tendencija sagledavanja Kristovih čuda kao mitoloških elemenata nastalih pod

utjecajem rimsko-grčke kulture. Kristova čuda su nezaobilazan znak u navještaju Kraljevstva

2

Kristološki naslovi I) Sin Čovječji – Sin čovječji u Danijelu (Dn 7,13s) označava u ljudskoj osobi stvarnost kraljevstva Božjeg.

Carstva svijeta su označena životinjskim likovima (njihova nehumanost) za razliku od Sina čovječjeg koji

označuje kraljevstvo Božje s humanim licem – u Kristu je u punini nastupilo kraljevstvo Božje

II) Sin Božji – pojmom sin Božji u Starom zavjetu označuje se izraelski narod ili kralj. Krist sam sebi nije

pridijevao naziv Sin Božji, ali Kristovi svjedoci pomodu te sintagme pokušavaju izraziti jedinstvenost

Kristova otajstva. Krist pripada neodvojivo Ocu, i Otac neodvojivo pripada Kristu

- Kristova jedinstvenost vidljiva u abba-odnosu

III) Pomazanik (heb. Mesija; grč. Krist) – označava konkretnu osobu koja treba ostvariti Božje kraljevstvo.

Isus nije za sebe koristio naziv Mesija, jer je u percepciji ljudi ovaj pojam bio odviše politički obojen

IV) Gospodin (heb. Adonaj; grč. Kyrios) – transliteracija hebrejskog svetog Tetragrama

- Krist vjere je neodvojiv od povijesnog Krista. Ako promatramo samo povijesnog Krista, dodi demo do

negiranja Kristova božanstva. S druge strane, ako bi Krist bio samo Krist vjere, bio bi reduciran samo na

neku uzvišenu ideju. Biblijskim tekstovima se ne može pristupati samo povijesno-kritički, ved i teološki.

Uvijek treba pristupati dvojako: sagledati povijesno značenje, ali i teološku istinu (što to znači za mene

danas). Ovakav metodološki pristup ističe i papa Benedikt XVI., ali su ju ved ranije slijedili svi crkveni oci i

srednjovjekovni teolozi

Kristologija u spisima Novog zavjeta - Pavao predstavlja Krista kao Božju mod u kojoj živi i koja živi u njemu (Gal 2,20)

- Poslanica Hebrejima motri Krista unutar kulta. Bit kulta je žrtva kojom čovjek izriče da ne pripada sebi,

ved Bogu. Pomodu žrtve čovjek želi udi u Božju sferu i uspostaviti odnos s Bogom. Žrtvom se izriče Božje

gospodstvo nad svime. Poslanica promatra Kristovu žrtvu kao konačnu i apsolutnu, ispunjenje svih

dotadašnjih žrtvi. Krist je svojom žrtvom ostvario bit žrtve: uspostavu odnosa između Boga i čovjeka. Mi

se žrtvujemo Bogu prikazujudi se Njemu kroz ljubav, sebedarje. Euharistija je u Novome zavjetu duhovna

žrtva, ali ujedno i gozba. Gozba u sebi uključuje žrtvu, bududi da bi se blagovalo i živjelo, na neki način se

životinje i bilje moraju žrtvovati

- u Otkrivanju susredemo Krista kao Gospodara povijesti, Pantokratora, dovršitelja svega

- u sinopticima Isus više očituje svoju zemaljsku dimenziju. Matej i Luka rodoslovljem izražavaju da je

Krist istinski Izraelac i istinski čovjek. Ipak, Matej u rodoslovlju izražava i Kristovu novost – za sve osobe u

rodoslovnom nizu koristi se sintagma da je otac rodio sina, ali se to kod isusa prekida i veli da se Krist

rodio od Blažene Djevice Marije, žene Josipove. Ovim se želi naznačiti da je nastupilo nešto sasvim novo

Kristovo djetinjstvo - Pilatovo pitanje: „Tko si ti?“ je pitanje o Isusovoj biti, podrijetlu. Odgovor na ovo može biti samo

ispovijest vjere da je On sam Bog koji je postao čovjekom

3

- Papa Benedikt XVI. u knjizi Djetinjstvo Isusovo odbacuje demitologizaciju evanđeoskih izvještaja o

Isusovu djetinjstvu. Blažena Djevica Marija je temeljni izvor tim izvještajima. Napose mlađi katolički

teolozi odbacuju protestantske tendencije demitologizacije Evanđelja

- Ivan Krstitelj se tumači kao svedenik i prorok. Ukazuje na prisutnost Mesije. Postojalo je uvjerenje da de

Ilijin prethodni dolazak biti znak nadolazedeg kraljevstva Božjeg i Mesije (Ilijino mjesto za stolom kod

slavljenja Pashe)

- Marijino pitanje kod Navještenja za razliku od Zaharijinog, nije izraz sumnje, ved veličine otajstva koje

joj je navješteno. Navještenje je potvrda Kristova božanstva i Božje trojstvenosti: Bog naviješta, Duh

osjenjuje, a Sin se utjelovljuje. Po ženi ulazi grijeh u svijet - po ženi ulazi spasenje u svijet. Po Marijinu

bogomajčinstvu dostojanstvo žene je uzdignuto do nesludenih visina. Kristovo začede i Marijino

djevičanstvo se ne mogu nikako usporediti s perzijskim i egipatskim mitologijama o rađanju božanstava.

Pismo samo kod začeda Kristova i Njegova uskrsnuda govori o izravnom Božjem zahvatu unutar materije,

bez čovjekova djelovanja

- Josip pravednik (Mt 1,19 - ne u legalističkom smislu, ved kao izraz ljubavi) – u Starom zavjetu

pravednost je temeljna oznaka vjernika

- povijesna jezgra evanđeoskih događaja zaodjevena je u starozavjetne izričajne forme. Ponovno se

počinje vrednovati poklon mudraca kao istiniti povijesni događaj, a ne samo kao ideja o univerzalnosti

spasenja. U vrijeme Isusova rođenja dogodila se eksplozija supernove ili po nekima preklapanje Jupitera

u znaku ribe. U Mezopotamiji je postojala snažna astronomska škola, a Bileamovo proroštvo o Jakovljevoj

zvijezdi i Izraelovom žezlu (Br 24,17) je bilo prošireno po cijelom Bliskom istoku

Pashalno otajstvo - Raspeti Židov i par galilejskih ribara osvojilo je svijet s porukom Evanđelja. Prave i snažne ideje se rađaju

tamo gdje nije u centru novac i mod

- Krist je osuđen na smrt zbog:

a) kritike Hrama i izjednačavanja Sebe s ulogom Hrama u odnosu spram Boga. 70. god. pos. Kr. Rimljani

uništavaju Hram te prestaju životinjske žrtve

b) zbog Svoga mesijanizma u kojem se poistovjeduje s Bogom

- Krist je doživljavao svoju smrt kao žrtvu pomirnicu i zadovoljštinu. Krist je proegzistentan – sav Njegov

život je u službi za drugoga, pa tako i Njegova smrt. Kristova žrtva je iznutra slomila mehanizam zla i uvela

nas u odnos s Bogom. Savršenstvo Kristove žrtve je ostvareno kroz Njegovu potpunu poslušnost i ljubav

prema Ocu. Spasenjska dimenzija Kristove muke i smrti nije pitanje samo kvantitete, ved i kvalitete – to je

patnja Bogočovjeka koji na najradikalniji način doživljava oprečnost istine i grijeha. Što je oblik života

uzvišeniji, to je patnja i smrt bolnija - nije ista smrt jedne amebe i jednog čovjeka – a Krist kao utjelovljeni

Bog je najuzvišeniji oblik egzistencije. Krist preuzima naše grijehe na sebe i po Svojoj žrtvi ih uništava.

Kristov križ je simbol milosti i obilja Božje ljubavi spram ljudi. Na križu Krist se u potpunosti predaje Ocu,

izriče Bogu apsolutni „da“, te nas time oslobađa od prokletstva Adamovog „ne“. Kršdani su pozvani

4

nasljedovati Krista u Njegovom duhu žrtve (Rim 12,1). Život se temelji na žrtvi: kao što se naš naravni

život temelji na žrtvi roditelja i tolikih drugih ljudi, tako se naš nadnaravni život temelji na Kristovoj žrtvi

- Krist je prinio i savršenu zadovoljštinu za naše grijehe. Ta zadovoljština nije poradi povrijeđene Božje

časti, jer bududi da je Bog savršen ne može biti povrijeđen, ved ide za uspostavom narušenog odnosa

između Boga i čovjeka poradi grijeha. Ako bi Bog samo jednostranim dekretom izbrisao nered koji je

čovjek grijehom svojevoljno uzrokovao, to bi značilo ne poštivati čovjekovu slobodu. Stoga je potrebno

da se zadovoljština za kaotično stanje ostvari kroz čovjekovu slobodu. Ovakvu zadovoljštinu nije u stanju

dati niti jedno ljudsko ili anđeosko stvorenje, stoga je bilo potrebno da sam Sin Božji utjelovivši se i

prihvativši ljudsku slobodnu volju prinese Ocu savršenu zadovoljštinu za ljudske grijehe. Da bi došlo do

pomirenja između Boga i čovjeka nije dovoljno samo to da Bog oprosti, ved je potrebno i čovjekovo

otvaranje toj Božjoj ponudi spasenja, a što se očituje kroz kajanje i zadovoljštinu. Kao što je Krist prikazao

zadovoljštinu za moje grijehe, tako sam i ja pozvan prikazivati Bogu zadovoljštinu za grijehe drugih, jer

time nad grešnike prizivam Božju milost koja ih može spasiti. Prikazati zadovoljštinu za grijehe drugih

kroz žrtvu i pokoru je čin ljubavi prema njima. Plodovi zadovoljštine se šire svijetom na nevidljiv način

- 1Kor 15,3ss „Predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše… ukaza se učenicima“ –

vjera u Kristovo uskrsnude temelji se na vjeri apostola kojima se Krist ukazao. Uskrsli je imao pravo tijelo,

ali produhovljeno (pneumatsko)

- ukaza se; grč. w;fqh – u ovom glagolskom obliku se koristi isključivo za govor o Božjoj objavi

Tri znaka za autentičnost uskrsnuda:

a) ukazanja uskrslog Krista su objektivni izraz Božje objave, a ne halucinacija apostola

b) prazan grob je znak istinitosti uskrsnuda

c) promjena u apostolima poslije susreta s Uskrslim

Povijest kristologije

Hereze

I) hereze koje niječu Kristovo božanstvo

a) adopcionizam – Isus je posvojeni Sin Božji. Do krštenja je Isus bio običan čovjek, a onda je postao

Sinom Božjim

b) ebioniti; heb. jednostavni – Isus nije Bog, ved običan čovjek

c) arijanizam – Arijev subordinacionizam

II) hereze koje su nijekale Kristovo čovještvo – u prvim stoljedima vedi je broj heretika nijekao Kristovo

čovještvo, nego božanstvo. Dolazili su uglavnom iz grčko-rimskog svijeta

a) doketizam; grč. činiti se – Krist je imao prividno tijelo

5

b) maniheizam – materija je zla, te se stoga Bog nije mogao utjeloviti

III) gnoza koja je nijekala i Kristovo božanstvo i čovještvo – materija je zla, a spasenje se postiže po

spoznaji. Gnostici i manihejci su bili vegetarijanci i asketici. Spol je bio nebitan za njih, bududi da je

spolnost po njima zlo. U 2. i 3. st. kršdanstvo je vodilo borbu na život i smrt s gnosticizmom. Danas su

gnostičke tendencije prisutne u gender teorijama, obezvrjeđivanju braka i tijela, vegetarijanstvu

Crkveni sabori

I) 325. god. sabor u Niceji odbacuje Arijev nauk, te se u Vjerovanju o Sinu govori kao istobitnom Ocu

II) javljaju se pneumatomasi koji negiraju božanstvo Duha Svetoga, ali je njihov nauk odbačen 381. god.

na saboru u Carigradu. Božanstvo Duha Svetoga nije izraženo s istobitan (grč. homoousios), ved biblijskim

pojmovima zbog tada nastalih polemika oko značenja termina istobitan

III) u 5. st. carigradski patrijarh Nestorije odbacuje pojam Bogorodica kao heretičan, a zadržava termin

Kristorodica. Time Nestorije naginje adopcionalizmu. Diril Aleksandrijski reagira na ovo te se 431. god.

saziva sabor u Efezu koji osuđuje Nestorijeve postavke. Sabor ističe da je Krist jedna osoba u kojoj je

božansko i ljudsko neodvojivo

IV) carigradski monah Eutih tvrdi da se Kristovo čovještvo raspršilo u Kristovu božanstvu, te da praktički

ima samo jednu narav (monofizitizam). U Kalcedonu se 451. god. saziva sabor na kojem se odbacuje

Eutihovo učenje. Kao pravovjerno utvrđuje se da je Krist istobitan Ocu u božanstvu, a nama istobitan u

čovještvu: dvije naravi u Kristu su nepromiješane i neodvojive. Stoga Krist nije polubog, ved ujedno Bog i

čovjek

- na učenje Kalcedona se javlja i protureakcijska struja koja smatra da se odviše naglasilo Kristovo

čovještvo (miafizitizam). Ova struja osuđuje Eutiha, ali ne prihvada Kalcedon

- car Zenon objavljuje 482. god. dokument Henotikon u kojem pokušava pomiriti zavađene strane. Ali

bududi da relativizira odluke Kalcedona, Henotikon dovodi do još vedih sukoba. Nastaje šizma između

istočnih biskupa koji prihvadaju Henotikon i zapadnih koji ga odbacuju. Car Justinijan ukida Henotikon i

priznaje Kalcedon

- papa Gelazije u 6. st. primjenjuje nauk Kalcedona na govor o odnosu Crkve i države: ne smiju biti

promiješane, ali niti odvojene

V) Drugi carigradski sabor 553. god. razjašnjava nejasnode nastale nakon Kalcedona. Osuda Tri poglavlja,

tj. nauka trojce teologa

VI) javlja se ideja da Krist ima samo jednu volju (monoteletizam). 680-681. god. odvija se Tredi carigradski

sabor koji odbacuje ovakav nauk i utvrđuje da u Kristu postoje dvije volje: božanska i ljudska.

Primijenjeno na duhovnost, ovo znači da našu volju treba staviti u sinergiju s Božjom voljom. Po ovome

se kršdanstvo razlikuje od npr. budizma gdje se traži uništenje vlastite volje

VII) pod utjecajem islama javlja se ikonoklazam. Ikonoklasti smatraju da se prikazom čovještva

zanemaruje božanstvo Krista te upada u idolatriju. Patrijarh Nikefor i monah Teodor Studita protive se

6

ikonoklazmu. Iznose nauk kako je Bog neopisiv, ali se u Isusu Kristu dao opisati. Ako se Bog utjelovljenjem

dao vidjeti, onda Ga i mi smijemo opisati ikonom. Ikone se ne štuju radi njih samih, ved jer nas one

upuduju, uvode u relaciju s onim što ikona predstavlja. 787. god. sazvan je Drugi nicejski sabor na kojem

se odbacuje ikonoklastičke ideje

- treba razlikovati između klanjanja (grč. latreia; lat. adoratio) i iskazivanja časti (grč. dulia; lat. veneratio).

Klanjamo se samo Bogu (tako i Presvetom sakramentu jer je u njemu na realan način prisutan Krist), dok

svece, ikone i kipove štujemo. Ikone nam pomažu da se prisjedamo i čeznemo za onim što one

predstavljaju. Ikone nastavljaju logiku utjelovljenja. Idol teži da mi gledamo njega, dok ikona teži gledati

nas, tj. svjesni smo da stojimo pred otajstvom na koje nas ikona upuduje

Trinitarna teologija (potrebno nadopuniti)

- kristologija otvara vrata prema trinitarnoj teologiji

- vjera u Isusa Krista kao Boga koji je postao čovjekom i vjera u Presveto Trojstvo sačinjavaju dva stožerna

stupa kršdanske vjere

- vjera u Trojstvo nam je poticaj da živimo trojedino: hodimo u Božjoj prisutnosti, razumom tražimo istinu

i voljom ljubimo dobro. Vrhunac štovanja i uprisutnjenja Trojstva je euharistija unutar koje po Kristu

primamo božanski život trojedinoga Boga

- kršdanstvo ne gleda na Boga kao na samotan monolit, ved Boga zajedništva – vjera u Trojstvo proizlazi iz

činjenice da je Bog ljubav koja je temelj zajedništva. Temelj stvarnosti nije supstancija, ved relacija

- Bog sebe jednim savršenim činom spoznaje (zato ima samo jednog Sina) i jednim savršenim činom se

ljubi (zato je samo jedan Duh). Dok ljudi s druge strane zbog svoje nesavršenosti moraju se stalno

spoznavati i ljubiti kroz parcijalne i nesavršene čine

- ulazedi u sebe i promatrajudi se, možemo uvidjeti sliku Trojstva koja je utisnuta u našu antropološku

konstituciju (npr. kroz strukturu duše: um, volja i memorija)

Trinitarna teologija Rikarda od sv. Viktora - Rikardu je polazište to da je Bog ljubav. Ljubav pretpostavlja dvije osobe koje se mogu međusobno

priopdavati. Ljubav teži potpunom zajedništvu koje nastaje potpunom izmjenom dobara, stoga Ljubitelj

(Otac) i Ljubljeni (Sin) moraju biti istog dostojanstva da bi se ostvarila potpuna razmjena dobara. Ipak,

savršena ljubav traži tredega – tek po njemu ljubav postaje istinsko zajedništvo. Potrebno je nadidi „ja-ti“

i prijedi u „mi“, a to se ostvaruje kroz tredega, suljubljenoga. Dvoje (Otac i Sin) žarko ljubi tredeg (Duh

Sveti), te se u njega slijeva ljubav njih oboje

- zatvoriti se tredem znači ostati zatvoren u egoizmu u dvoje. Dijete je sinteza dvoje, izraz plodnosti

ljubavi

7

- Rikard iako izvanredan teolog Božje ljubavi, veoma je zanemaren u teološkom diskursu

Neke misli H. U. von Balthasara - jedan od vodedih teologa 20. st. Razvija teološku estetiku

- da bih razumio Boga, moram biti Njime pogođen. Ulazim u odnos s Bogom koji je dramatičan, a u toj

drami spoznaje dolazim do istine. Kristova ljubav očitovana nam na križu pogađa nas i uvodi u

teodramatiku. Sve izvan ljubavi je redukcionizam. Smatra da liberalni teolozi banaliziraju Kristovo

otajstvo kroz svoje redukcionizme. Trebam se prepustiti pogođenosti Kristovom ljepotom koja isijava s

Njegova križa ljubavi. Mi imamo problem što ne dopuštamo biti dodirnuti otajstvom drugoga, ved ga

nastojimo ugurati u svoje kategorije i pojmove

Teološka antropologija

Teologija stvaranja - Bog se shvada kao Stvoritelj, a svijet kao stvorenje. Prije pojave kršdanstva, svijet se shvadao kao vječan.

Platon govori o demijurgu koji oblikuje svijet u skladu božanskih ideja, ali on sam nije Bog stvoritelj

- Prva dva poglavlja Knjige postanka govore o Stvoritelju koji suvereno stvara svijet svojom riječju. Očituje

se uzvišenost biblijskog izvještaja za razliku od mezopotamskih i egipatskih kozmogonija gdje se npr.

bogovi svađaju

- u biblijskom izvještaju svijet je dobar ukoliko je djelo Boga koji je sama dobrota. Za platoničare svijet

nije dobar jer se ne zna odakle je. U platonizmu svijet je naprosto tu te ga demijurg oblikuje

- Bog stvara svijet iz slobode, nenužnosti. Ljubav je razlog stvaranja svijeta, bududi da je Bog ljubav, On

stvara svijet iz ljubavi, a ljubav može bi samo u slobodi. Bog je apsolutna punina te ništa ne može

doprinijeti Njegovom blaženstvu

- opstojnost svijeta se može shvatiti samo kroz vjeru u trojedinog Boga u kojem postoji Razum i Ljubav.

Bez Trojstva, svijet postaje u svojem temelju problematičan i neobjašnjiv. Tamo gdje je svijet dio Boga,

ne postoji više sloboda. Tek stvorenje različito od Stvoritelja posjeduje autonomiju

- Toma Akvinski se pita zašto postoji toliko puno stvorenja – odgovara da ta različitost odražava Božju

puninu

- kršdanima prvih stoljeda se predbacivala da su materijalisti, bududi da su cijenili svijet i tijelo kao dobro,

a nisu ih gledali negativno kao grčka filozofija

- shvadanje evolucije kao procesa koji nužno isključuje Stvoritelja je u suprotnosti s kršdanstvom

(radikalni darwinizam). Iz ovakvog pogleda proizlazi da je svijet kaotičan i nema konačnu svrhu. Bududi da

je svijeta besmislen, onda niti čovjek nema svrhu i ne mora svrhovito djelovati. Zaključci do kojih se

dolazi sljededi temeljne postavke radikalnog darwinizma bitno ugrožavaju dostojanstvo čovjeka i

utemeljenje morala. Ipak, kršdanstvo se ne suprotstavlja evoluciji ako se ona shvada kao razvoj svijeta

8

koji je potaknut i vođen od Boga. Izvješda o stvaranju u Knjizi postanka nisu povijesni faktografski prikaz,

ved je to teološka naracija u kojoj se želi izredi načelni odnos Boga, čovjeka i svijeta. Kreacionizam

prisutan naročito kod američkih protestantskih fundamentalnih skupina se suprotstavlja shvadanju

Postanka kao teološkog izvještaja te je stoga za katoličku teologiju neprihvatljiv

- ako je svijet Božje stvorenje, onda je cijeli kozmos ujedno i Božji trag koji nas, ako ga slijedimo, vodi do

Boga (Rim 1,19ss). Svrha čovjeka i svijeta je zajedništvo s Bogom

- dokazi za Božju opstojnost iz promatranja svijeta:

I) uzročnost – svaka stvar koja postoji je nečim uzrokovana

II) gibanje – sve je u pokretu, ali je to gibanje netko je morao inicijalno pokrenuti

III) nužnost – iz kontigentnosti svijeta zaključujemo o potrebi njegovog nužnog temelja

IV) dobro – stupnjevanjem bitka od parcijalnog dobra dolazimo do apsolutnog dobra

V) svrhovitost – uočavamo svrhovitost u stvorenjima te uviđamo potrebu za inteligencijom koja je usadila

u njih tu svrhovitost

Stvaranje čovjeka

Knjiga postanka ne predstavlja znanstveni izvještaj kako je čovjek oblikovan, ved očituje istinu da čovjek

nije igra slijepog slučaja, ved stvorenje koje je Bog u ljubavi stvorio na Svoju sliku.

- za razliku od svih stvorenja, jedino je čovjek slika i prilika Božja, a to je ukoliko je:

I) slobodno bide - „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!“

(Post 2,16s)

II) razumsko bide – „Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju.“ (Post

2,20) – „Da bude gospodar“ (Post 1,26)

III) odnos ljubavi muškarca i žene – „Stoga de čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit de

njih dvoje jedno tijelo.“ (Post 2,24)

- u svojoj dvojnosti muškarca i žene, čovjek je slika Božja. Stoga kršdanstvo brani spolnu razliku.

Feminizam je izrodio gender teorije

- čovjek se ne može shvatiti niti definirati ako se odbaci Boga, bududi da je On kao Stvoritelj koji je stvorio

čovjeka na Svoju sliku i priliku temelj njegova dostojanstva. Čovjek je slika Božja ukoliko je neizrecivo

otajstvo

- stvaranje Eve iz Adamovog rebra nosi duboku poruku. Nije stvorena iz muškoga uma (kao otajstvo

izmiče pokušaju redukcije i racionalizacije), niti iz trbušnog dijela (nije predmet zadovoljavanja požude),

ved je stvorena iz rebra koje štiti srce, simbola koji objedinjuje i intelektualnu i afektivnu razinu, a koji

puninu doživljava u nesebičnoj ljubavi. Odnos između muškarca i žene ne smije se temeljiti samo na

9

korisnosti (ratio) ili požudi koja vodi uništenju (libido), ved na ljubavi. Postoji temeljno jedinstvo naravi

muškarca i žene, ali je to zajedništvo koje uključuje i razlike

- Eva je stvorena u trenutku Adamova sna – ovim se izriče da muškarac ne stvara ženu, ved Bog. Bududi

da su oboje stvoreni od Boga, imaju i isto dostojanstvo. Žena de uvijek biti otajstvo za muškarca. Put

istinske emancipacije žene i muškarca je odnos prema Bogu

- „Plodite se i množite“ (Post 1,28) – odnos između dvoje teži prema tredemu – trinitarna logika ljubavi.

Ljubav je u svojoj biti plodna

Harmatologija i haritologija

Grijeh

- zabrana jesti sa stabla spoznaje dobra i zla nije zabrana koja želi spriječiti čovjekovu realizaciju, ved je

odraz onoga što čovjek jest: stvorenje koje nije gospodarom vrednota i samoga sebe. Čovjek je slobodan

i ostvaruje se jedino u odnosu s Bogom

- zmija pridobiva čovjeka upravo kroz krivo shvadanje zabrane, predstavljajudi ju kao zapreku čovjekovom

samoostvarenju. Grijeh se očituje kao pokušaj života bez Boga, autonomije i neovisnosti od Božjeg dara.

Oholost je temelj prvoga grijeha, ali i korijen svakog drugog grijeha. Ohol čovjek ne želi ovisiti o Bogu,

primati od Njega, jer ga to upuduje na istinu da je on stvorenje, a ne Stvoritelj

- đavao je otac laži i iluzije. U umjetnosti đavao je prikazivan u liku žene ili monaha, tj. dolazi nam ususret

pod krinkom lijepog i dobrog, ali u konačnosti rađa plodovima zla. Zlo imitira milost, tj. kao i milost, zlo

iskače iz svakodnevnice i nudi sredu, ali kada se zagrize u tu ponudu, uviđa se da je lažna i vodi u

katastrofu

- grijeh remeti međuljudske odnose, unosi nered u svijet. Današnji svijet je svijet nereda – nered u

obitelji, društvu i u samom čovjeku. Grijeh nas razara i uvlači sve dulje u tamu

- zavist je nemogudnost radovanja dobru drugoga (Kainov kompleks). Zavist se očituje kroz tugu, a onda

prelazi u destrukciju drugoga

- o našem istočnom grijehu kao grijehu se govori analoški: osobno ga nismo počinili, ali smo rođeni u tom

stanju koje smo baštinili od praroditelja poradi njihova izvornog grijeha. Non imitationes, sed

generationes – istočni grijeh se ne širi oponašanjem, ved se rađamo u stanju istočnog grijeha. Malu djecu

nije potrebno učiti zavisti, sebičnosti, agresivnosti – i oni de prije ili poslije poradi stanja istočnog grijeha

očitovati znakove ove sklonosti na zlo

- psiholog de analizirajudi npr. slučaj silovanja kazati da je posrijedi Edipov kompleks, sociolog de to

objasniti kao rezultat hiperseksualiziranog društva, biolog de govoriti o genetskom poremedaju. Teolog

de kazati da postoji nešto puno dublje što stoji iza silovanja: otajstvo zla

- nauk o istočnom grijehu nam daje realizam, ne letimo u oblacima idealizirajudi naravne ljudske

potencijale u stvaranju boljega svijeta, ved stojimo s nogama na zemlji i upudeni smo na potrebu za

Božjom milošdu. Uviđajudi ljudsku sklonost na zlo, prema grijehu se možemo odnositi s milosrđem i

10

uvidjeti istinu da i ja isto mogu lako pasti – „Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne“ (1Kor 10,12).

Zlo nas brutalno zahvada i itekako osjedamo posljedice zla, ali nam dolazi ususret kao tajna koju ne

možemo sasvim prozreti

- do pojave kršdanstva ne može se govoriti o cjelovitom poimanju stvarnosti grijeha, postojala je samo

ideja krivnje. Grčke tragedije ne govore nigdje o pitanju grijeha, ved samo krivnje kojoj se ne vidi smisao

te je stoga tragična. Krivnja je osjedaj nereda, nesklada: uviđa se da je tu nešto što ne bi trebalo biti. S

druge strane grijeh je nešto puno šire: prekid odnosa s Bogom, stoga je grijeh uvijek osoban. Seneka i

Ciceron govore o ispitu savjesti, ali samo u vidu otkrivanja krivnje i svojih slabosti, ali ne i kajanja zbog

narušena odnosa sa samim Izvorom života. Krivnja prepušta čovjeka njemu samome, dok ga grijeh

upuduje prema Bogu kroz kajanje i molbu za milost. Grijeh personalizira, jer u središte stavlja pitanje

druge osobe koja je povrijeđena. Krivnja je uništavajuda ako se ne lokalizira njezino najdublje izvorište, tj.

narušen odnos između Boga i čovjeka

- krivnja otkriva manju razinu zla, ali i manje upuduje na Boga. Grijeh jače očituje zlodudnost zla, ali i

snažnije nas upuduje na potrebu Božje milosti. Bezdan čovjekova grijeha doziva bezdan Božjega milosrđa.

Suvremeni čovjek je izgubio osjedaj za grijeh i postao čovjekom krivnje – zbog toga danas imamo poplavu

različitih psihoanaliza koje nastoje svojim beskrajnim analizama spasiti čovjeka od osjedaja krivnje

- koliko osoba stvarala fasadu uspješne i sretne osobe, a osjedaj krivnje stoji u njezinoj pozadini kao

snažna destruktivna sila. Kafka se u Procesu upravo bavi s problematikom krivnje kojoj se ne zna ni izvor

ni smisao

- stvarnost grijeha nas upuduje na potrebu za milošdu. Milost označava Božji način djelovanja prema

čovjeku – ona je nezasluženi dar kojim Bog obdaruje čovjeka. Čovjek grijehom odbacuje Boga, ali mu Bog

oprašta i obedava uspostavu novoga saveza. Milost se suprotstavlja logici grijeha

Antropološka razina govora o milosti

- milost predstavlja ono što ne mora biti – obilje što nadilazi određeni sustav, ali ga ne ukida. Milost se

susrede na razini susreta s drugim (karizmatična i šarmantna osoba) i onim što nadilazi uobičajeno.

Poslovni i profesionalni odnos dvoje ljudi spada u uobičajenost, a milost se očituje kada se on produbi u

prijateljstvo

- Platon označava milost s pojmom mania (μανία) – manijak je čovjek koji živi u ekstazi izazvanom

milošdu. Susret s osobom ispunjenom milošdu izbacuje me iz kolotečine svakodnevnice

Teološki govor o milosti

- u Svetome pismu milost se shvada kao Božje samodarivanje do čijeg vrhunca dolazi u Utjelovljenju i

Kristovom vazmenom prolazu. Bog šalje Svoga Sina kako bi nas spasio, uveo u zajedništvo s Ocem. Krist

je utjelovljenje Božje milosti i milosrđa. Milost oslobađa, spašava, uzdiže i liječi palog čovjeka. Kroz milost

Bog nam se očituje kao Onaj koji je za nas, s nama. Kršdanstvo je prije svega religija milosti (grč. haris; lat.

gratia; fran. charme) – vjerujemo da smo primili nešto što nismo zaslužili, obdareni smo preko svake

mjere Božjom ljubavlju koja nam se očitovala u tome da je Sin Božji uzeo naše grijehe i uništio ih Svojom

smrdu na drvu križa

11

- milost ne ugrožava ljudsku slobodu, ved joj prethodi, iscjeljuje ju i uzdiže. Veliko je otajstvo odnos

između milosti Božje i ljudske slobode. Protestantizam prenaglašava milost, a pelagijanizam ide u

pretjerano naglašavanje ljudske slobode. Pelagijanizam je vidljiv u suvremenom aktivizmu koji zaboravlja

neophodnost Božje milosti. Pelagijanizam se očituje i u svojevrsnom moralizmu gdje je glavno biti dobar

čovjek, a zanemaruje se neophodnost milosti koju mi Krist daje kroz Crkvu da bih postao takvim

čovjekom (humanizam bez Boga). U odnosu milosti i slobode, milost ima primarnost. Ipak smo u stalnoj

napasti isključiti milost i staviti sve na ljudsku slobodu, samoostvarenje kroz vlastite snage

- izreka sv. Ignacija Loyole: „Radi kao da sve ovisi o tebi, znajudi da zapravo sve ovisi o Bogu”

- ključna razlika između vjernika i nevjernika je svijest o milosti. Milost nas liječi od trauma, krivnje,

hladnode, interesnih odnosa, zatvorenosti u sebe. Božja milost unosi toplinu i darežljivost u naš život, jer

kao vjernici imamo iskustvo da smo primili milost na milost u Isusu Kristu. Iskustvo da nas Bog

bezgranično ljubi, rađa u nama odgovorom ljubavi prema Bogu i ljudima. Život bez iskustva Božje ljubavi,

Njegove milosti je sasvim isprazan. Život bez milosti je život duboke osamljenosti, stoga danas imamo

društvo depresije i tableta

- pogrešno je kršdanstvo svoditi na moralizam i etička načela, a zaboraviti na srce kršdanskog navještaja:

neizmjernu milost Božju očitovanu nam po Isusu Kristu

Meditacija o modi i odijevanju

- Adam i Eva prije grijeha su bili goli, ali odjeveni milošdu Božjom (teza crkvenih otaca)

- teolog Erik Peterson razmatra u svjetlu izvještaja o prvom grijehu pitanje mode i odijevanja. Uloga

odjede koju daje Bog palim praroditeljima je traganje za izgubljenim, za milošdu. Odijevanjem skrivamo

svoju golotinju, svjesni da je ljudski pogled - pogled grijeha. Moda izrabljuje čovjekovu potragu za

ispunjenjem; živi parazitski na našoj nesigurnosti. Kroz odjedu pokušavamo nadi izgubljeni identitet

- odijevanje čovjeka koji je našao Boga drukčije je od onoga koji još uvijek traga. Kada se dogodi nešto

važno u životu, često dolazi do promjene odjede. Stari čovjek je zaogrnut odijelom životinjskog podrijetla,

a kršteni, novi čovjek je zaodjeven bijelim lanom

- redovničko odijelo usmjeruje pogled prema licu. Uvijek istim habitom se želi izraziti da je redovnik

našao svoj identitet i stalnost

Eshatologija - ideja zagrobnog života u drugim religijama isključuje ovaj svijet, dok židovstvo promatra spasenje kao

otkupljenje zemaljske dimenzije

- po židovstvu duše poslije smrti odlaze u šeol (carstvo sijena) i iščekuju Božji spasenjski zahvat unutar

povijesti. Novi zavjet ne odbacuje starozavjetnu paradigmu onostranosti, ved ju pretpostavlja. U Novom

zavjetu posljednje stvari se više ne misle iz čovjekove naravne perspektive, ved iz Kristova otajstva. Krist

predstavlja ozbiljenje eshatona, On je temeljni kriterij posljednjih stvarnosti (raja ili pakla). U svjetlu

Božanske objave darovane nam po Isusu Kristu, zagrobni život ne gledamo više kao mjesto sjena, mjesto

12

gdje ostaju samo olupine nekadašnjih egzistencija, ved se otkriva ponuda vječnog života, ostvarenja

punine čovjekova bitka

- duša u kršdanskom shvadanju označava usmjerenost na cjelokupnu stvarnost. Čovjek kao duša nadilazi

pojedinačno i upuduje se na cjelovito (u konačnici samoga Boga). Čovjekova duša je besmrtna jer je Bog

stvorio čovjeka u vidu besmrtnosti. Duša posjeduje spoznajnu mod (razum) i sposobnost odabira

(slobodna volja)

- čovjek je tim više duhovan što je više upuden na Boga. Bezdušan je onaj tko je upuden samo na sebe

- duša u kršdanstvu, za razliku od Platona i grčke misli, je uvijek upudena na tijelo i nezamisliva je bez

njega. Duša se nakon smrti razdvaja od tijela i dolazi na sud pred lice Božje. Ipak punina čovjekove

egzistencije u onostranosti nije ostvarena sve dok nije došlo do uskrsnuda tijela. Toma Akvinski tvrdi da

se duša u strogom smislu ne može sasvim nazvati čovjekom, jer je čovjek uvijek jedinstvo duše i tijela

- kršdansko shvadanje duše usavršuje i židovsku koncepciju čovjeka jer upuduje na posjedovanje

besmrtne duše i pozvanosti na vječni život, ali i platonističko shvadanje, bududi da valorizira vrijednost

tijela

- u aristotelovskom smislu, životinje i biljke imaju dušu kao formu materije, ali nemaju u teološkom

smislu gdje se govori o besmrtnoj duši s razumom i slobodnom voljom

- reinkarnacija je u suprotnosti s kršdanstvom, a u religijama u kojima ona postoji kako ideja, shvadena je

u negativnom smislu. Reinkarnacija niječe i razvodnjuje pojedinačnu egzistenciju, dok joj kršdanstvo daje

ozbiljnost, te težinu osobnim djelima za koja postajem odgovoran pred Bogom

- reinkarnacija percipira tijelo i svijet kao nešto negativno

Raj

- raj se shvada kao cjelovito zajedništvo s Bogom po Isusu Kristu. Po tom zajedništvu, koje zahvada

duhovnu i tjelesnu dimenziju, čovjek biva dionikom božanskog života u kojem ima vječno blaženstvo.

Bududi da je Bog stvoritelj čovjekova tijela, Bog de ga kao njegov spasitelj uskrisiti u posljednji dan

- Kant se užasavao pred pomisli da nakon smrti nema ničega, ali i toga da se tada ostvaruje punina –

pogrešno je tu puninu doživljavao kao vječnu monotoniju. Pavao bi na ovo odgovorio: „Što oko ne vidje, i

uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1Kor 2,9) – Božja ljubav de nas

uvijek sve više iznenađivati i sve demo više u nju uranjati. Božji bitak de nas u potpunosti obuzeti i

ispuniti, ali ipak nikada dokraja nedemo modi iscrpsti niti obuhvatiti puninu Njegova neizmjernog bitka.

Raj je mjesto vječne komunije s Bogom, svim anđelima i svecima

Čistilište

- čistilište je izraz Božjega milosrđa koji čovjeku daje mogudnost da u onostranosti okaje svoje grijehe i

njihove posljedice. Zajedništvo s apsolutno svetim Bogom zahtjeva da se čovjek osposobi za njega, tj.

očisti od otrova grijeha i tame koja ne može imati nikakvo zajedništvo s Božjom svetošdu i istinom. Poradi

opdinstva svetih i komunikacije duhovnih dobara među članovima Crkve, pokojnima možemo pomodi u

13

njihovom procesu čišdenja prikazujudi Bogu za njih naše molitve, pokore i milostinju, ali iznad svega svetu

misnu žrtvu koja je kao najdragocjeniji Kristov dar ostavljena Crkvi u baštinu

- danas je u teologiji jako zapušten govor o posljedicama grijeha. Te posljedice između ostalog možemo

nadoknaditi pokorom, molitvom i dobrim djelima

Pakao

- pakao je stanje napuštenosti i odvojenosti od Boga. Pakao je izraz ljudske slobode koja je sposobna redi

Bogu „ne!“. Platon govori o vaganju duše u Hadu i ishodu koji de zavisiti o dobrim i zlim djelima, a isto

kao i egipatska religija

Mariologija - Gospa je puna milosti. Blažena Djevica Marija je savršeni otvoren prostor za primanje Božje milosti.

Marija se u potpunosti ostvaruje po drugome (Bogu), a ne po sebi. Bududi da je Marija osoba puna

milosti, ona se i razlikuje od nas. Ta se različitost izriče kroz dogme:

I) Marija vazda djevica – „prije“, „u“ i „poslije“ poroda. Marija je u porodu drukčija od ostalih žena

ukoliko je puna milosti. Milost je ono što nadilazi uobičajeno te je stoga ne možemo uspoređivati s

ostalima, kazati da to nije znanstveno dokazivo. Marijino djevičanstvo postaje nemogude onda kada se

apsolutno isključi mogudnost Božje milosti

II) dogma o Marijinu uznesenju proglašena 1950. godine. Marija bududi da je puna milosti, bezgrešna,

nije iskusila raspadljivost koja je posljedica grijeha; ved je tijelom i dušom uznesena u nebo. Kod Gospe

ne postoji disharmonija između duše i tijela. Iako je ova dogma svečano proglašena tek 1950. god., ona

oduvijek živi u svijesti kršdanskog naroda

III) dogma o Bezgrešnom začedu proglašena 1854. godine. Gospa je poradi bududih Kristovih zasluga

sačuvana od ljage istočnoga grijeha kako bi bila dostojna biti šatorom unutar kojeg de se vječna Očeva

Riječ zaodjenuti haljinom čovještva

IV) kroz dogmu o Marijinom bogomajčinstvu izriče se vjera u Krista koji je uistinu pravi čovjek i pravi Bog

- Bog uvijek kada djeluje, djeluje milosno, tj. donosi obilje prekomjernosti

- Marija je osoba koja donosi Boga u svijet, Ona je Porta coeli. Danas Crkva nastavlja Gospino poslanje:

uprisutnjenje Krista u svijetu

Ekleziologija - Marija, majka Crkve – onaj tko odbacuje mariologiju, odbacuje i ekleziologiju. Najčešde se vjera koja ne

želi biti mariološka i ekleziološka pretvara u samovolju

- po Crkvi smo čuli i primili navještaj spasenja. Spasenje uvijek uključuje Crkvu, posredovano je Crkvom

- na govor da nekome nije potrebna Crkva, da se može do Krista mimo nje, treba postaviti pitanje o tome

od koga se je čulo za Krista, da li je taj nauk pao s neba?

14

- Krist oko sebe okuplja novi Izrael. Bog želi spasiti čovjeka unutar zajednice. U Novom zavjetu Crkva se

tumači kao narod Božji koji vođen novim Mojsijem (Isusom Kristom) prelazi Crveno more (smrt) i ulazi u

Obedanu zemlju (vječni život)

- Augustin govori o cjelovitom Kristu koji se sastoji od Krista-glave (Isus iz Nazareta) i Kristova tijela

(Crkva). Uskrsli Krist pita Pavla zašto Ga progoni (Dj 9,4), iako Pavao nije progonio Njega, ved kršdane

- četiri vlastitosti Crkve (lat. notae Ecclesiae) su da je ona jedna, sveta, katolička i apostolska

I) Crkva je jedna jer je Krist jedan. Može postojati samo jedna istinska Crkva (Katolička Crkva), ali i u

drugim zajednicama postoje elementi crkvenosti

II) Crkva biva posvedena i posveduje po sakramentima. U njoj se uozbiljuje svetost po svecima. U Crkvi

nisam jer su svi sveti, ved jer unutar nje susredem Boga i učim se ljubiti drugoga koji je slab kao i ja.

Upravo jer sam grešnik potrebna mi je Crkva koja se isto sastoji od grešnika koji su potrebni Božje milosti

posredovane nam po Crkvi. Danas kada pljujemo po Crkvi ponašamo se poput farizeja koji žele

kamenovati ženu (usporedba Karla Rahnera). Možemo se upitati koja vjerska skupina izvan Crkve bolje

ostvaruje i živi zajedništvo od Crkve?

III) Crkva je katolička, sveopda ukoliko je u njoj uprisutnjena istina koja se odnosi na sve. Katolička je i u

smislu brojnosti i prostorne raširenosti: usmjerena je prema svim rasama i civilizacijama. U Crkvi je

prisutna istina o Isusu Kristu, a ta se istina tiče svih ljudi. Katoličanstvo ne uništava pojedinu kulturu, ved

je uzdiže i postavlja u odnos s ostalim kulturama

- katoličanstvo se razvilo unutar Rimskoga carstva koje je bilo univerzalno i nije tražilo ukidanje lokalnih

kultura. Prestaje se biti katolikom kada se partikularizira i odvoji od Rima koji utjelovljuje katoličanstvo

- katoličanstvo predstavlja načelo supsidijarnosti: poštuje se autonomija nižih instanci, ali unutar

univerzalnosti Crkve

IV) Crkva je apostolska bududi da je na temelju apostola od kojih je primila polog vjere. Vjernici su

pozvani sentire cum Ecclesia – osjedati, misliti i djelovati u harmoniji s Crkvom, ukorijenjeni u njezinoj

tradiciji

- kršdani su danas najprogonjenija vjerska zajednica na svijetu. Danas je mainstream biti antikršdaninom,

time se dobiva titula kritičnog intelektualca – u ovom se očituje izopačenost suvremenog svjetonazora

koji potiče predrasude prema kršdanima kao prema nekim zatucanim mračnjacima

- danas su rijetki vjernici koji su zahvalni za dar Crkve i spremni zasvjedočiti milosni dar koji su primili

unutar Crkve

15

Teologija sakramenata

Sakramenti u Svetome pismu - latinski pojam sacramentum ne pojavljuje se u Svetome pismu, ali susredemo grčki pojam mysterion

(otajstvo, tajna). Ipak u Starom zavjetu mysterion se ne odnosi na kult i obrede. Židovi su gledali

poganske misterijske kultove kao suprotne vjeri u Gospodina. U Starom zavjetu mysterion označava Božji

naum spasenja (Knjiga Danijelova)

- u Novom zavjetu mysterion ima kristološko značenje: Božji naum spasenja ostvaren u Isusu Kristu. Cijeli

Kristov život se promatra kao jedan misterij. Uključuje i ekleziološko značenje kao odnos Krista i Crkve

(Poslanica Efežanima) – Krist donosi spasenje čovjeku i osniva zajednicu-Crkvu. Misteriji bivaju i

starozavjetne osobe ukoliko najavljuju i bivaju Kristovi pralikovi

Patrističko vrijeme - u prvotnoj Crvi pojam mysterion se koristi za označavanje onoga što danas podrazumijevamo pod

sakramentima, iako u Svetome pismo to nije slučaj

- Tertulijan (2/3. st.) je sjevernoafrički teolog koji među prvima koristi pojam sacramentum za krštenje i

euharistiju

- prvotno je sacramentum označavao zakletvu u vojničkom rječniku – kada bi vojnik položio zakletvu

caru, bio bi mu utisnut pečat na tijelo. Pojam je označavao i novčani polog koji se ostavljao u carskoj

riznici kod sudskih procesa

- Augustin (4/5. st.) tumači sakramente unutar teorije znakova. Razlikuje prirodne i konvencionalne

znakove. Sakramenti su sveti znakovi koji uključuju prirodnu i konvencionalnu dimenziju. Npr. voda nosi

prirodno značenje čišdenja, ali u sakramentu dobiva i značenje čišdenja od grijeha

- Augustinova definicija sakramenata: „riječ pristupa elementu i nastaje sakrament“

- Augustin se u Sjevernoj Africi borio protiv donatista koji su tvrdili da je sakrament valjan samo ako je

njegov djelitelj svet. Time donatisti u središte stavljaju osobu djelitelja sakramenta, a ne Krista s kojim

osoba dolazi u odnos po primanju sakramenta. Katolički nauk je taj da je sakrament valjan samim činom

(ex opere operato), a nije uvjetovan osobnom svetošdu legitimnog djelitelja

Srednji vijek - Hugo od sv. Viktora (12. st.) je prvi sistematičar sakramentologije. Svaki sakrament pretpostavlja

sličnost materije sa svojim učinkom (voda u krštenju upuduje na čišdenje od grijeha). Govori o tri

duhovna vida svakog sakramenta:

a) instructio – poduka uma (lijek protiv neznanja - ignorantia)

b) humiliatio – poniženje (lijek protiv oholosti - superbia)

c) exercitatio – askeza (lijek protiv požude - libido)

16

- Toma Akvinski promatra sakramente kao uzroke milosti. Prvi uzrok (causa agens principalis) je Isus

Krist. Instrumentalni uzrok (causa instrumentalis) su sami sakramenti – ovo je Tomina novost. U svakom

sakramentu imamo dva uzroka: Krista i čovjeka. Mi smo slobodno oruđe kojim se Bog služi

Zašto sakramenti - bududi da nam je Bog postao blizak utjelovivši se, naš odnos s Bogom je posredovan tijelom, vidljivim

sakramentom. Bog je ušao u odnos s nama kroz tijelo, stoga i mi ulazimo u odnos s Bogom po tijelu

- antropološki razlog bi bio taj što je čovjek simboličko bide te se taj simbolizam uozbiljuje kroz

sakramente

- vjera bez sakramenta nije potpuna, bududi da mi ne posjedujemo samo dušu, ved i tijelo. Vjera se mora

utisnuti u ljudsko tijelo: moj način govora, življenja, odijevanja, prožeti sve moje dimenzije. Kršdanstvo ne

može biti samo teorije, ved se mora pretočiti u praksu

- Caro cardo salutis – tijelo (Isus Krist, sakramenti, moje tijelo) je stožer spasenja