Embed Size (px)
Citation preview
Inkluzija je područje i princip u okviru cjelokupne reforme sistema odgoja i obrazovanja. U mnogim zemljama svijeta istražuju se fleksibilniji modeli organizacije ukupnog rada u školi s jednim jedinim ciljem: da se bolje shvate teškoće na koje djeca nailaze tokom školovanja. Vrijedi razmisliti o pretpostavkama navedenim u UNESCO-ovom priručniku Posebne potrebe u učionici (urednik Lena Saleh). Evo tih pretpostavki:
Pretpostavka 1.Svako dijete može naići na poteškoće u školi.
Pretpostavka 2.Takve poteškoće mogu ukazati na način na koji možemo usavršiti naše podučavanje.(I nastavnici mogu izazvati teškoće, ali ih mogu i izbjeći. Mi moramo učiti kako da pomognemo u prevladavanju poteškoća.)
Pretpostavka 3.Ova poboljšanja vode boljim uvjetima učenja za sve učenike.Promjene načinjene zbog djeteta koje ima problem koristit će svima i sredstvo su poboljšanja ukupnih okolnosti.
Pretpostavka 4. Potpora bi trebala biti prisutna kao pokušaj nastavnika da poboljša svoju praksu.
Inkluzivno školovanje se odnosi na filozofiju obrazovanja koja promovira obrazovanje za sve učenike prema njihovim mogućnostima. Ovakav pristup zahtijeva temeljite promjene u razmišljanju ljudi, promjene u stavovima i odnosu prema različitostima. Inkluzija redefinira stvari kako bi djeca i ljudi s posebnim potrebama bili cijenjeni zbog onog što jesu. Inkluzija nije nešto novo što se može napraviti ili osigurati. To je dugotrajan proces koji treba organizirano provoditi kako bi i rezultat bio stvaran za djecu i ljude s posebnim potrebama. Sada se u našoj zemlji uglavnom koristi termin “djeca s posebnim potrebama“. Ovaj termin pored djece ometene u psihičkom i fizičkom razvoju obuhvata i nadarenu djecu, djecu bez roditelja, izbjeglice, povratnike, djecu manjina u nekim područjima i dr. Inkluzivne škole prenose znanja učenicima preko dogovorenih programa koji se neznatno razlikuju, u obavezama škole, od onih koji se koriste u školama koje isključuju neke učenike iz redovnih odjeljenja (Ballard 1995). U školi za sve rad se organizira tako da se svakom djetetu osigura školovanje prema njegovim sposobnostima, odnosno potrebno je omogućiti da svako dijete bude
“U svijetu su ove četiri pretpostavke povezane sa stavom nastavnog plana o obrazovnim poteškoćama. Sada možemo posmatrati načine na koje bi škole trebale reagovati. Radeći tako udaljićemo se od brige o kategorijama, staranju i segregaciji i ići prema načinima rada koji naglašavaju ispitivanje, saradnju i usavršavanje. Koristeći ove pristupe tražićemo načine podučavanja koji vode računa o indvidualnosti svih naših učenika.” (Priručnik za nastavnike, str. 40-41)
uključeno u redovnu nastavu i dobije onoliko gradiva koliko može savladati, a uz to ono ima pravo i na i n d i v i d u a l n o p r i l a g o đ e n i p r o g r a m.Prilagođeni program proizlazi iz okvirnog programa, stalno se prati i koriguje.
Nastavnici u školi od prvog dana posmatraju djecu. Postepenim posmatranjem otkrivaju određene uzroke ponašanja, područja učenja koja su im zanimljiva, razvoj određenih sposobnosti, te djetetov cjelovit razvoj i napredak. Osnovni cilj posmatranja je prikupljanje informacija koje će nastavniku ili timu za usvajanje prilagođenog programa rada pomoći da primjerenije programira rad. Nastavnici mogu provoditi procjenu na više načina, koristeći različite metode zapisivanja. Najprirodnije, uobičajene metode posmatranja djece provode se u situaciji igre, rada, učenja i druženja. Nastavnik može identificirati i određene poremećaje u razvoju i ponašanju.
Šta je važno za ostvarivanje pedagoške opservacije?
1. Strogo uvažavanje pedagoških standarda s obzirom na broj učenika u odjeljenju, stručnu spremu nastavnika i njegovu istinsku spremnost da prihvati svako dijete. Nije dovoljno reći da je to njegova obaveza.
2. Učitelj kojemu se povjerava opservacija, u pravilu, ne bi smio biti početnik u profesiji;
3. Škola mora imati pedagoga, psihologa i imena osoba, specijaliziranih stručnjaka, koji mogu pružiti podršku i pomoć;
4. Pedagog je koordinator tima za opservaciju, stručnu pomoć i podršku.5. Podrška roditelja, odnosno osoba koje se bave djetetom.6. Opservacija u različitim situacijama (situacija igre, rada u grupi, samostalnog rada,
u situacionom kontekstu).7. Važno je rezultate opservacije posmatrati u kontekstu ukupnih spoznaja o djetetu.8. Ne donositi zaključke ishitreno i bez uvida u ukupne prilike koje su oblikovale
dijete.9. Nastavnik nije dijagnostičar. On samo posmatra, evidentira zapažanja i u u saradnji sa specijaliziranim stručnjacima planira rad s učenikom. On je jedan od realizatora dogovorenog individualiziranog programa. Neka odstupanja moguće je brzo zapaziti:
OPSERVACIJA I PREPOZNAVANJE POTREBA UČENIKA U ŠKOLI ZA SVE
Odstupanja u razvoju
- Otežan ili neobičan hod.
- Dijete može biti stalno u pokretu, hiperaktivno.
- Dijete može biti motorno nestabilno.
Odstupanja u razvoju precizne, fine motorike:
- Otežano drži olovku i pribor,- Linija je debela, pritisak na papir neadekvatan, težak.
- Odstupanje se može posebno uočiti pri crtanju romba i kvadrata; ova poteškoća se kasnije ispoljava kao problem u vezi s početnim čitanjem i pisanjem; dijete može neprestano manipulirati predmetima.Takva djeca obično postižu nizak nivo rezultata na testu perceptivne organiziranosti.
- Manifestiraju se u formi otežanog praćenja nastavnog programa. - Djeca često postižu nizak nivo na testu crteža ljudske figure. - Imaju teškoća u percepciji prostora.- Imaju teškoća u poređenjima, analizi.- Ne uočavaju sličnosti i razlike među zadatim likovima.- Nedostupna im je generalizacija.
Najčešća odstupanja u razvoju govora manifestiraju se kao: - zakašnjeli razvoj govora,
- usporeni razvoj govora,- nedovoljno razvijena artikulacija glasova, - nerazumljiv govor, - nesposobnost razumijevanja drugih, - mucanje.
Odstupanja na intelektualnom planu:
Odstupanja u socijalnom i emocionalnom razvoju mogu se manifestirati u sljedećim oblicima ponašanja:
Identifikaciju vrši nastavnik u stručnom timu sa školskim pedijatrom koji daje ljekarsko uvjerenje, pedagogom-psihologom ili pedagogom i psihologom, nastavnikom tjelesnog odgoja, nastavnikom mentorom i roditeljem djeteta.
Ukoliko su odstupanja i poteškoće složenije, stručni tim škole od Centra za opservaciju i dijagnostiku na području regije kojoj škola pripada zahtijeva opservaciju i identifikaciju poteškoća u razvoju djeteta.
Nakon prikupljenih svih podataka, školski stručni timovi prave individualno prilagođeni program za svako dijete s posebnim potrebama, prema njegovim mogućnostima.
Skolskim stručnim timovima su na raspolaganju mobi1ni stručni timovi resursnih centara specijalnih
škola s različitim profilima specijalnih pedagoga (defektologa), logopeda, pedagoga-psihologa ili
psihologa, ljekara i ostalih.
Za dijete za koje se pretpostavlja da ima teškoća na spoznajnom planu, potrebno je da nastavnik,
odnosno pedagog kao voditelj tima za opservaciju, zatraži od roditelja i prouči cijelu dokumentaciju:
- napadi bijesa pri sputavanju, - nemotivirana agresivnost prema sebi i drugima, - bezrazložni strah, - odsustvo straha od realnih opasnosti, - rivalstvo, - potencirani znaci izolacije, - neurotska ispoljavanja, kao sisanje palca, čupkanje kose, trljanje dijelova tijela, - nizak nivo tolerancije na frustraciju,
enureza (nevoljno lučenje mokraće),
enkompreza (nevoljna defekacija koja se ne dešava usljed lokalnog organskog defekta ili bolesti),
anoreksija (nedostatak apetita),
bulimija (pretjerani apetit).
zdravstvenu, psihološku, socijalnu, pedagoško-defektološku, ako je dijete imalo neku od pomoći
defektologa u porodici.
U pedagoškom i obrazovnom smislu učenike s oštećenjem vida dijelimo u dvije grupe:- slijepi učenici koji ne mogu čitati tekst veličine Jeager 8 i manji (font Times New Roman 22) Oni se obrazuju na Brailleovom pismu (brajici).- slabovidi učenici koji čitaju slova veličine do Jeger 8 Ostatak vida na boljem oku, uz korekciju ili bez nje, kod ovih se učenika kreće od 0,00 do 0,40.
Nerijetko se zna desiti da tek učitelj primijeti da učenik ima teškoća u vizuelnoj percepciji.
Simptomi koji mogu ukazati na smetnje vida, a koje navodi G. Zovko, su:- često trljanje očiju rukama- ini pokušaj tipa "da se mrlja ili zamagljenje odstrani iz oka"- razdražljivost i plač pri upotrebi vida na blizinu pri gledanju u udaljene predmete * drži tijelo napeto * podiže lice i pogled prema gore * okreće lice ili pogled ustranu
* gura glavu naprijed i sl.
Za vrijeme čitanja:- konstantno trepće- drži knjigu predaleko- drži knjigu preblizu- često mijenja odstojanje knjige - nije pažljiv za vrijeme čitanja- često prekida čitanje ili pisanje- zatvara ili pokriva jedno oko- naginje glavu na jednu stranu- zamjenjuje slogove i riječi u čitanju- škilji kad čita- često gubi mjesto na stranici- brka padeže i znakove interpunkcije: ne vidi tačku i zarez, dvije tačke, navodne
znake, ć, đ, dž, nj, j).
DJECA S OŠTEĆENJEM VIDAU INKLUZIVNOJ ŠKOLI
Djeca sa oštećenjem vida u inkluzivnoj školi ne zaostaju u intelektualnom razvoju za vršnjacima koji vide, i savladavaju redovni nastavni plan i program predviđen za pojedini razred. Učenici s oštećenjem vida upoznaju svijet, komuniciraju i uče koristeći preostala osjetila. Za slijepe je najvažnija taktilna percepcija, sluh i govor. Svakako se koristi i ostatak vida ako postoji. Zbog specifičnosti taktilne percepcije, ovim je učenicima potrebno osigurati više vremena za pojedine aktivnosti na času i uputiti ih da zadatke dovrše kod kuće.
- Važno je prikladno osvjetljenje učionice.- Učenik s oštećenjem vida treba da sjedi na njemu optimalnijem mjestu u učionici.- Treba ga obavijestiti o svim položajima namještaja i eventualnim promjenama u organizaciji prostora (npr., drugačiji raspored klupa, novi ormar i slično).- Pobrinite se da vas učenik s oštećenjem vida uvijek dobro čuje.- Sadržaj koji pišete na tabli izgovarajte glasno da vas učenik s oštećenjem vida može slijediti i zapisivati bilješke.- Pri davanju uputa budite konkretni, precizni i kratki (npr., umjesto «ovdje» ili «tamo» koristite «ispred tebe» ili «pored tebe», «s tvoje lijeve / desne strane».- Koristite bez ustručavanja riječi poput: gledaj, vidiš, pogledaj i slično.- Dajte mu dovoljno vremena za korištenje nastavnog materijala.- Ponekad mu omogućite snimanje diktafonom na satu.- Osigurajte mu individualni materijal za pojedine nastavne jedinice, didaktička sredstva i pomagala prilagođena osobama s oštećenjem vida.- Nastojte provjeriti je li vas učenik razumio.- Odvojite koju minutu za individualni rad.- Ponekad mu provjerite urednost pod školskom klupom.- Imajte uvijek na umu da dodir i sluh slijepom djetetu zamjenjuju vid.- Osigurajte smjenjivanje rada i odmora.- Uključite ga u sve aktivnosti razreda jer ono to može.
PREPORUKE NASTAVNIKU
PODRŠKA NASTAVNIKU U INKLUZIVNOM RADU
Potrebno je osigurati podršku stručnjaka defektologa iz specijalizirane ustanove za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju osoba sa oštećenjem vida, za specifične programe koji su u funkciji obrazovanja kod ovih učenika (brajica, vježbe vida, peripatologija / vježbe orijentacije i kretanja, tiflotehnika i druge specifičnosti).
Svakodnevne i socijalne vještine ostvaruju defektolozi specijalizirani za navedena područja.
Mobilni timovi resursnih centara pri specijaliziranim ustanovama pružaju podršku nastavnicima inkluzivnih odjeljenja putem programa savjetovanja, podrške i poučavanja učenika, njihovih roditelja i nastavnika.
Nagluhim se smatraju lica kod kojih je sluh oštećen s 25 – 90 decibela na uhu s
boljim ostacima sluha i kod kojih je glasovni govor djelimično ili gotovo potpuno
razvijen.
Gluhim se smatraju lica koja imaju gubitak sluha od 91 decibela i više i koja ni uz
pomoć slušnih pomagala ne mogu cjelovito percipirati glasovni govor.
Raspon oštećenja sluha od 20 dB do 120 dB:
blaga nagluhost 21 dB do 40 dB
umjerena nagluhost 41 dB do 60 dB
teška nagluhost 61 dB do 90 dB
praktična gluhoća 91 dB i više,
klinička gluhoća ispitanik ne reaguje na zvučne podražaje
Po vremenu nastanka oštećenja, ono može nastati prije rođenja, u toku rođenja i
poslije rođenja.
DJECA S OŠTEĆENJEM SLUHA
RAZVOJNE SPECIFIČNOSTI
Oštećenje sluha predstavlja takav oblik senzorne ometenosti koji donosi
višestruke posljedice u općem razvoju djeteta. U toku razvoja osoba s oštećenim sluhom
ove posljedice su vezane za određena područja, u prvom redu područje govora.
Ukoliko se oštećenja sluha protežu na skali od blagih oštećenja do kliničke
gluhoće, tada će se i razvoj govora nalaziti na skali od jedva uočljivih oštećenja govora
do potpunog izostanka govora. Dijete teško uči govor, javljaju se zaostajanje u usvajanju
govornog i pisanog jezika, problemi u pismenom izražavanju, siromaštvo rječnika,
agramatičnost, otežano razumijevanje pisanog teksta.
Nerazvijenost govora i jezika utječe na zaostajanje u razvoju ostalih područja
razvoja, područje mišljenja, kognitivnog razvoja, emocionalnog i socijalnog razvoja i
motorike.
Djeca oštećena sluha predstavljaju zaseban dio populacije djece sa smetnjama u
razvoju te zbog specifičnih potreba i mogućnosti koje sa sobom nose i njihov odgojno-
-obrazovni proces treba posmatrati i proučavati u izdvojenom kontekstu.
Većina gluhih osoba komunicira znakovnim jezikom, ali neki gluhi i mnogi
nagluhi ne poznaju znakovni jezik i komuniciraju govorom.
Simptomi na osnovu kojih nastavnik može zaključiti da dijete slabije čuje:
- okreće jedno uho prema nastavniku (ili drugom izvoru informacija) na upadljiv način- diše otvorenim ustima i otežano- govori glasnije nego što je to potrebno u komunikaciji- govor je monoton, bez intonacije, agramatičan- rječnik mu je oskudan- zamjenjuje glasove i slova (vitibaba)- bučno je u igri- teško diskriminira glasove-slova: č, ć, dž i đ- izbjegava igre u kojima je važna verbalna komunikacija- ne piše redovno domaće zadaće
Zbog toga je prilikom određivanja modela obrazovanja (specijalizirane ustanove
ili inkluzija) kao najvažniju činjenicu neophodno uvažavati način komuniciranja
konkretnog pojedinca. Najmanje ograničavajuća okolina za gluhe učenike je ona koja
omogućava slobodnu i potpunu komunikaciju s učiteljima i učenicima, što je predvjet za
obrazovni, emocionalni i socijalni razvoj.
Najvažniji princip u obrazovanju gluhe i nagluhe djece trebao bi biti dostupnost
informacijama, odnosno mogućnost praćenja nastave i razumijevanja obrazovnih
sadržaja.
Kulturološki pristup gluhim osobama afirmira dvije ideje u rehabilitaciji i
edukaciji gluhe djece:
1. poticanje rane komunikacije na znakovnom jeziku;
2. omogućavanje korištenja prevodilaca za gluhe osobe u uvjetima edukacijske
integracije od vrtića do fakulteta.
S tim u vezi, djecu s težim oštećenjem sluha koja nemaju razvijen oralno-glasovni
govor moguće je uključiti u redovnu školu samo pod uvjetom da su ispunjene sljedeće
pretpostavke:
- priznavanje znakovnog jezika kao prirodnog jezika komunikacije gluhih osoba;
- istraživanje lingvistike bosanskog znakovnog i oblikovanje gramatike tog jezika;
- edukacija prevodilaca za gluhe u različitim situacijama pa tako i u školskom
radu.
1. Učenici s oštećenjem sluha koji su uključeni u redovne škole mogu biti vrlo uspješni u
savladavanju redovnog programa, uz razumijevanje i uvažavanje razvojnih problema i
specifičnosti i primjenu specifičnih postupaka u toku izvođenja nastave.
Za djecu s oštećenjem sluha važno je znati koji su opći odgojno-obrazovni uvjeti
u školi primjereni, koje je uvjete moguće prilagoditi, koje češće upotrebljavati, koje je
potrebno dodatno osigurati.
DIJETE S OŠTEĆENJEM SLUHAU INKLUZIVNOJ
UČIONICI
Standardni učionički prostor u školi i ostali prostor odgojno-obrazovne
organizacije sasvim zadovoljava potrebe djece s oštećenim sluhom. Međutim, važno je
da se djetetu s oštećenim sluhom osigura smještaj u onom dijelu razreda iz kojeg najbolje
može pratiti sve što se događa u razredu, a posebno da ima mogućnost direktnog
gledanja u dobro osvijetljeno lice nastavnika, te da ima mogućnost optimalnog
korištenja svojih slušnih ostataka. Stoga bi to mjesto trebalo biti što bliže radnom stolu
nastavnika i tamo gdje je osigurano optimalno difuzno osvjetljenje.
Većina opće i tehničke opreme redovne škole može se koristiti i za djecu s
oštećenim sluhom, međutim treba voditi računa o načinu njihovog korištenja. (Tako,
npr.: upotreba table i krede, posebno kreda u boji, treba biti češće korištena i
osmišljenija; razna tehnička pomagala - kao grafoskop, videorekorder, kinoprojektor i
filmove, dijaprojektor i dijapozitive, televiziju i sl. - treba koristiti i češće nego što je to
potrebno za djecu bez oštećenja sluha, ali ne u zamračenim prostorijama; kod izvođenja
praktičnih radova učenik s oštećenim sluhom mora biti u neposrednoj blizini i sl.).
Od specifičnih i dodatnih sredstava i pomagala važno je učeniku s oštećenim sluhom osigurati individualni slušni aparat, primjerene tekstove, ilustracije, slike, konkretne predmete, makete, sheme i sl. koje ostalim učenicima nisu uvijek neophodne u savladavanju sadržaja.
Za učenike s oštećenjem sluha koji nisu u dovoljnoj mjeri savladali govor,
odnosno kod kojih su prisutne nepravilnosti i greške u govoru i značajno pojmovno
siromaštvo, nužno je osigurati uvjete da se kroz nastavna područja potiče i razvoj govora.
Da bi se to moglo ostvariti, treba biti osigurana kontinuirana stručna pomoć
posebnog stručnjaka defektologa surdoaudiologa i organizirani dodatni oblici rada tokom
samog nastavnog procesa i odvojeno u posebno opremljenom prostoru, koji bi morao
obavezno imati elektroakustičku opremu za individualnu rehabilitaciju slušanja i govora.
Potrebno je da se nastavnik dobro informira o vrsti oštećenja i preostalim sposobnostima djeteta. Treba koristiti tehnike učenja kao što su kooperativno učenje, timsko poučavanje zajedno sa surdoaudiologom. Omogućiti učeniku sjedenje u prvim klupama. Nastavnik treba govoriti umjereno, razgovijetno, s naglaskom na ritam i intonaciju.
PREPORUKE NASTAVNICIMA
Kod obrade novog gradiva, učitelj treba stajati licem okrenutim učeniku da učenik očitava govor nastavnika s usana. Nastavnik treba biti spreman na ponavljanje iste poruke, govor drugim riječima, korištenje manuelnih oblika komunikacije, kao i upotrebu vizuelnih didaktičkih sredstava. Treba izbjegavati saopćenje važnih informacija dok dijete ne obrati pažnju na govornika. Koristiti značajno očigledna nastavna sredstva, slike, ilustracije, pokret, modele, dijafilmove, videozapise, kompjuterske programe, crteže i nastavne listiće, značajno osigurati udio vizuelne metode (polisenzorni pristup), te osigurati što više auditivnih i vizuelnih sredstava. Značajno koristiti praktični rad u funkciji usvajanja vještina, jačanja volje i motivacije. Kontinuirano pratiti emocionalni i socijalni razvoj djeteta oštećenog sluha; ne dopustiti izolaciju ove djece, jer “nema teže samoće od samoće u grupi “. Koristiti pokret kao nosioca radnje za sve što se teže izgovara govorom. Crtanje – slobodno ili tematski olakšava razumijevanje. Pružiti djeci dovoljno vremena da počnu i završe započeto.Osnovni principi u radu su: očiglednost, postupnost, kreativne aktivnosti i strpljenje.Treba češće provjeriti da li je učenik shvatio uputu ili zadatak, dati učeniku povratnu informaciju i potvrditi da li je učitelj shvatio djetetovo pitanje ili odgovor. Nastavnici bi morali biti dobro educirani o načinu rada s djecom oštećenog sluha i spremni na saradnju sa surdoaudiologom, s kojim će unaprijed planirati programske sadržaje i načine njihove realizacije.
Odgojno-obrazovnu integraciju djece s oštećenim sluhom ne mogu provoditi samo redovni nastavnici.
Da bi se zadovoljile njihove specifične potrebe, odnosno da bi se uz nastavni proces provodili i postupci za razvoj govora, škola mora osigurati stručnu pomoć defektologa surdoaudiologa iz specijalizovane ustanove za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju slušanja i govora. Surdoaudiolog je član mobilnog stručnog tima (defektolog, pedagog-psiholog, pedagog, psiholog, socijalni radnik) resursnih centara pri ovim specijaliziranim ustanovama koji djeluju u vidu pružanja podrške nastavnicima inkluzivnih odjeljenja putem ostvarivanja programa rehabilitacije slušanja i govora, programa edukacije i savjetovanja učenika, roditelja i nastavnika. Defektolog surdoaudiolog s redovnim nastavnikom i ostalim relevantnim stručnjacima defektolozima, pedagogom-psihologom, pedagogom, psihologom, socijalnim radnikom i sl. utvrđuje specifične potrebe djeteta i na osnovu utvrđenog donosi prilagođene nastavne programe. Pritom surdoaudiolog treba upoznati nastavnika s fondom pojmova koje dijete
PODRŠKA NASTAVNIKU
s oštećenim sluhom ima, načinom provođenja rehabilitacije slušanja i govora, mogućnostima poticanja razvoja govora u okviru određenih nastavnih sadržaja itd. Tokom izvođenja nastave trebaju zajedno razraditi primjerenost odgojno-obrazovnih postupaka (metoda i oblika rada, adekvatnost općih i specifičnih sredstava i pomagala, posebno konkretizirati postupke za individualizirani rad, za motiviranje, za razvijanje primjerenih odnosa s ostalom djecom i sl.).
Osnovni zadatak surdoaudiologa je sprovođenje specifičnih odgojno-obrazovnih postupaka i postupaka rehabilitacije slušanja i govora. Ti postupci su u odnosu na dijete s oštećenim sluhom posebno važni kako bi se, zbog redukcije sluha, u maksimalno mogućoj mjeri nadoknadilo propušteno u razredu i kako bi se razvijao govor. Naime, ovo dijete zbog toga što teže prati i učestvuje u govornoj komunikaciji s nastavnikom i drugom djecom neminovno prima manji broj informacija.
Na njegov takav, uvjetno rečeno, nepovoljan položaj u razredu treba djelovati dodatnim oblicima pomoći, odnosno pronalaziti rješenja u efikasnom načinu komuniciranja (pisani tekstovni materijali, ilustracije, praktični rad i eksperiment, daktilologija i hirologija, gestovni govor, očitavanje govora s usta i lica).
Napomena:Potrebno je, prije svega, tačnije definirati zakonom ko će i u kojim slučajevima
nabavljati elektroakustička pomagala i opremu neophodnu za rad s djecom oštećena sluha.
Za realizaciju ovog programa potreban je stručan kadar:- profesor defektolog surdoaudiolog
RAZVOJNE SPECIFIČNOSTI
Govorne specifičnosti se mogu podijeliti na:
1. Govorne i glasovne teškoće – uključuju poremećaje izgovora glasova, zamjene ili dodavanja glasova, mucanje, disfoniju (nazalni izgovor, nerazumljiv govor) i mnoge druge.
2. Jezične teškoće – uključuju siromašan vokabular, kratke rečenice, nepravilnu gradnju rečenica, nemogućnost slijeđenja instrukcija, nepravilnu morfološku strukturu, probleme s imenovanjem predmeta, osoba, pojava i ostalog s čime se učenik susreće, selektivni mutizam i drugo.3. Poremećaji kod učenika u procesu učenja
DJECA S OŠTEĆENJEM GOVORA I SPECIFIČNIM POTEŠKOĆAMA U
UČENJU
Sporo imenovanje, sporo traženje odgovarajućih riječi, siromašan vokabular, upotreba riječi samo u jednom kontekstu, nemogućnost razumijevanja i upotrebe višeznačnih riječi ili prenesenog značenja, česta upotreba gesti, slaba mogućnost izvođenja definicija (što rezultira težim usvajanjem gramatike u jezicima i teškoćama u razumijevanju matematičkih zadataka, posebno onih koji su zadani riječima) i slično.4. Učenici s jezičnim teškoćama i specifičnim teškoćama u učenju (disleksije, disgrafije, diskalkulije)Ovi učenici su redovito prosječnih ili natprosječnih intelektualnih sposobnosti. Imaju probleme s auditivnom percepcijom, lingvističkim procesuiranjem i teškoće; trebamo obratiti pažnju na:- učenikovu sposobnost pravilne upotrebe imenica, posebno razumijevanja apstraktnih
imenica;- razumijevanje i mogućnost upotrebe pridjeva i priloga, posebno prijedloga;- sposobnost pravilne upotrebe zamjenica;- mogućnost upotrebe izraza za odnose, veličinu, količinu, vrijeme, prostor;- mogućnost razumijevanja višeznačnih riječi, kao i: homonima, sinonima, antonima i
metonima;- mogućnost razumijevanja višeznačih rečenica (uzrečice, poslovice, metafore),- posobnost razlikovanja važnih i manje važnih činjenica i ideja (posebno u tekstovima
koji se obrađuju);- sposobnost učenikove jezične organizacije (kod prepričavanja ili samostalnog pisanja
ili izlaganja.
Učenici s teškoćama u čitanju i pisanju i s disleksijom razlikuju se od ostalih učenika po dužini početnog usvajanja čitanja i pisanja, a čak i kad nauče i automatiziraju čitanje imaju teškoće s traženjem i pronalaženjem smisla pročitanog, veze između pročitanog i njegovog dotadašnjeg iskustva, te u pronalaženju općih pravilnosti i generalizacija.Ove teškoće se reflektiraju na teškoće u učenju gotovo svih školskih predmeta, a posebno u predmetnoj nastavi. Jezična obrada informacija ne omogućava im potpuno razumijevanje podataka pa nerijetko ne znaju šta su htjeli reći ili pitati.
Početne teškoće kod disleksije su prisutne od prvog razreda pa i tokom daljeg školovanja, a one su:
DJECA SA SMETNJAMA U GOVORU UINKLUZIVNOJ UČIONOCI
- spora sinteza i analiza, odnosno čitanje i pisanje,- izostavljanje, zamjena, dodavanje slova, slogova ili riječi pri čitanju ili pisanju,- okretanje slova pri pisanju,- nepoštivanje reda i prostora na papiru pri pisanju ili crtanju,- neurednost rukopisa, posebno neujednačenost veličine slova i nagiba pisanja,- nerazumijevanje pročitanog, kao ni informacija koje prima.
Djeca s navedenim poteškoćama imaju često poteškoća i na emocionalnom i socijalnom planu.
Upoznavanje svakog pojedinog djeteta je polazna tačka nastavniku u radu. Pripremno razdoblje je osnova za planiranje razvoja govora, pravilnog izgovora glasova i riječi, bogaćenja rječnika te ostalih sadržaja.Dalje, izuzetno je važan način na koji nastavnik djetetu daje informacije odnosno formulacija nastavnikovih rečenica, koje moraju biti jasne i slikovite, popraćene asocijacijama na nešto poznato.
U radu s ovim učenicima potrebno je:- predvidjeti duže vremensko razdoblje za usvajanje nekih tema,- koristiti različite vrste podražaja – vidne, slušne, taktilne, kod obrade novih sadržaja,- dati prednost češćim usmenim oblicima u poučavanju Nepravilan izgovor glasova ili nepravilan govor privlači negativnu pažnju kod onih koji slušaju, utječe na međusobnu komunikaciju, uzrokuje poteškoće kako na socijalnom tako i na emocionalnom planu kod djeteta.i provjeravanju znanja,- sistematski provjeravati da li je učenik razumio sadržaj, pojmove i definicije, te dati dodatna objašnjenja,- izbjegavati učenikovo čitanje naglas ili pisanje na tabli pred razredom (osim ako učenik ne izrazi želju),- koristiti prerađene, sažete, jednostavnije tekstove (i kod čitanja lektire),- u udžbeniku jasno označiti mjesta koja su bitna – rečenica, pravilo, primjer, slika, postupak,- koristiti mnogo konkretnih primjera, slika, pokusa, povezanih s poznatim sadržajima,- zadavati manji broj zadataka, a zadatke po težini rasporediti tako da je prvo lagan zadatak, pa teži, a na kraju opet lagan,- podijeliti zadaću na više faza,- pismeno rješavanje zadataka ne ograničiti vremenski, a greške tipa disleksije ne ocjenjivati,- greške u pisanju ne ispravljati, nego ih samo naznačiti (podvući riječ u kojoj je
PREPORUKE NASTAVNIKU
greška) kako bi učenik sam uočio i ispravio greške uz pomoć udžbenika ili rječnika,- kod učenja koristiti komunikacione tablice (sistem simbola putem slika) i kognitivne mape koje se samostalno izrađuju prema područjima koja uče.
Učenici s ovom vrstom teškoća u razvoju bi nužno trebali imati individualizirani pristup u radu i ocjenjivanju.
Važno je učenika stalno ohrabrivati na spontano izražavanje i poticati ga na samostalnost u radu. Kod ocjenjivanja više vrednovati elemante zalaganja na času i motivaciju za rad.
PODRŠKA NASTAVNIKU: logoped
Osnovne karakteristike učenika s tjelesnom invalidnošću su motoričke teškoće i hronične bolesti. Zatim, to su različiti oblici i težina poremećaja pokreta i položaja tijela, smanjena / onemogućena funkcija pojedinih dijelova tijela, najčešće ruku, nogu i kičmenog stupa, te nepostojanje nekih dijelova tijela. Često se radi o urođenoj nerazvijenosti pojedinih dijelova ruku ili nogu, ili je dijete ostalo bez dijela ili cijelog ekstremiteta zbog bolesti (amputacija oboljelog dijela) ili nezgode.
U ovu grupu se ubrajaju i:
djeca saoštećenjem lokomotornog aparatadjeca s oštećenjem centralnog nervnog sistema djeca s oštećenjem perifernog nervnog sistema djeca s oštećenjima koja su posljedica hroničnih bolesti drugih sistema
Osnovni preduvjet za inkluziju učenika s tjelesnom invalidnosti je pristupačnost škole, bez arhitektonskih barijera, osiguran prijevoz i po potrebi lični asistent.
DJECA S TJELESNIM INVALIDITETOM I
HRONIČNIM BOLESTIMA
DIJETE S INVALIDITETOM U INKLUZIVNOJ UČIONICI
Učenicima s tjelesnom invalidnosti i hroničnim bolestima koji su uključeni u redovnu osnovnu školu najčešće su potrebne prilagodbe koje uključuju metodičke specifičnosti u obradi pojedinih tema i dobivanju povratnih informacija od učenika pismenim putem, osobito kada se traži preciznost i brzina, te korištenju posebnih pomagala pri radu.
Učenicima s hroničnim bolestima ponekad će biti potrebno prilagođavati tempo rada (ako se zbog bolesti ili medikamentozne terapije brže umaraju ili sporije reagiraju), a ostale posebnosti u odnosu na zdravstvene potrebe učenika treba dogovarati sa stručnom službom škole, roditeljima i liječnikom učenika. Ukoliko učenik zbog liječenja češće odlazi u bolnicu, potrebno je održavati stalnu vezu i izmjenjivati informacije o napredovanju i specifičnim potrebama učenika s učiteljima koji rade na bolničkom odjelu na kojem se učenike liječi, a ako se liječenje provodi u porodici, potrebno je osigurati nastavu u kući.
Učeniku treba omogućiti pisanje na većim formatima, ponekad samo velikim štampanim slovima, a izuzetno učenik neće moći samostalno pisati olovkom pa se koriste drugi oblici (diktiranje drugoj osobi, snimanje pismene obveze na kasetu i najprimjerenije korištenje računala za pisanje uz nužne prilagodbe tastera i miša).Nekim učenicima bit će potrebno papir za pisanje ili bilježnicu fiksirati za podlogu, a pribor za pisanje prilagoditi njihovim specifičnim mogućnostima. Učenicima treba osigurati više vremena za izvođenje grafičkih aktivnosti, a tekst predviđen za plan table najčešće treba biti kopiran i nalijepljen u učenikovu teku. Pismeni ispiti znanja moraju se prilagoditi manuelnoj sposobnosti učenika (širi prostori za pisanje, zaokruživanje ponuđenih odgovora, pomoć druge osobe u pisanju, korištenje računala za pisanje, samo usmeno odgovaranje).Pri čitanju potrebna su neka posebna pomagalo za držanje knjige u optimalnom položaju ili pomagalo za okretanje stranica.
PODRŠKA NASTAVNIKU: specijalizirane odgojno-obrazovne ustanove koje se bave odgojem, obrazovanjem i rehabilitacijom djece s tjelesnom invalidnosti i hroničnim bolestima (edukativno rehabilitativni programi za ublažavanje i uklanjenje specifičnih razvojnih teškoća učenika; informacije o specifičnoj didaktičkoj i rehabilitacijskoj opremi – nabavka i primjena; stručna literatura o naučnim, tehničkim i tehnološkim inovacijama iz područja edukacije, rehabilitacije, zdravstva i drugih srodnih nauka koje mogu unaprijediti i olakšati neovisno življenje i školovanje djece s invaliditetom i hroničnim bolestima, instruktivni edukacijski i/ili rehabilitacijski rad s djetetom; seminari za učiteljke i roditelje i dr.).Podrška su i mobilni timovi iz specijalnih ustanova.
PREPORUKE NASTAVNIKU
RAZVOJNE SPECIFIČNOSTI
Učenicima s poremećajima u ponašanju uvjetovanim organskim faktorima ili progredirajućim psihopatološkim stanjem najveće smetnje u radu u školi predstavlja poremećaj pažnje, često praćen nemirom i hiperaktivnošću, uz koji se mogu pojaviti i specifične teškoće u učenju, na motoričkom, govornom, emocionalnom i socijalnom planu. Učenici uglavnom usvajaju sadržaje predviđene planom i programom za osnovnu školu, ali je neophodno značajnije metodičko prilagođavanje.postavite jasna pravila u razredu – učenik treba strukturiranu situaciju i jasne granice, jer ih sam ne može postaviti;
strukturirajte okolinu tako da učenik uspješno završi zadatak (stavite naglasak na ono što dijete može radije nego na ono što ne može učiniti);
učenici s poremećajem pažnje i hiperaktivnošću imaju manje teškoća ako su klupe u razredu organizirane klasično, u redovima;
preporučuje se da učenik sjedi u prvom redu, blizu učitelja, odmaknuto od buke (ne pokraj vrata ili prozora, ako su uz ulicu);
do učenika s teškoćom neka sjedi dijete koje je dobar model, a učenik s velikim teškoćama pažnje i nemirom neka sjedi samostalno;
pohvalite trud koji dijete ulaže u određeni zadatak;
ako dijete griješi, objasnite što ne valja, ne grdite ga, uvijek pokažite što i kako treba učiniti ili mu pomozite da sam dođe do rješenja – tada ga obavezno pohvalite;
pismene zadatke skratite u odnosu na ostalu djecu u razredu, ali to učinite nenapadno, i NE ističite pred razredom djetetova ograničenja;
izmjenjujte zadatke i varirajte teške i lake, zabavne i dosadne;
DJECA S POREMEĆAJIMA U PONAŠANJU UVJETOVANIM ORGANSKIM
FAKTORIMA I PSIHOPATOLOŠKIM STANJIMA
pripremite za dijete već napisani tekst s osnovnim činjenicama koje treba naučiti – neka bude napisan čitko, velikim slovima, s istaknutim imenima, pojmovima i slično;
korisno je ako učitelj kontinuirano usmjerava djetetovu pažnju ili verbalno (pitajte nešto jednostavno, što može i ne mora imati čvrste veze s predavanjem) ili neverbalno (pokažite djetetu prstom u knjizi mjesto gdje se čita, pogledajte da li slijedi zadatke u kontrolnom radu, da li uspijeva prepisati s ploče ono što ste za njega predvidjeli);
ako vidite da mu je pažnja odlutala, priđite i lagano ga dodirnite po ramenu;
uposlite ga malim zadacima da razbijete monotoniju i omogućite mu ciljano kretanje: zamolite ga da opere spužvu, donese kredu, potraži nekoga i slično;
svoje izlaganje obogatite pričama, slikama, filmovima, audio materijalima i slično, to će biti zanimljivo i djeci koja nemaju teškoće;
djetetu koje ima teškoće dajte jednostavne, konkretne upute i provjerite da li vas je razumjelo – pitajte ga da ponovi što od njega tražite – ne ismijavajte ga i ne grdite ako nije razumjelo – objasnite ponovo na jednostavniji način;
potičite dijete da aktivno sudjeluje na satu kako biste mu zadržali pažnju;
upute govorite smirenim i blagim glasom;
ne propustite pohvaliti dijete za slijeđenje vaših uputa, bilo o čemu da se radi (možete mu klimnuti glavom i nasmiješiti se, pomilovati ga po glavi, dodirnuti po ramenu, izgovoriti pohvalu pred razredom ili samo njemu, nacrtati sunce, srce ili cvijet ili bilo koji pozitivan simbol u bilježnicu, napisati pohvalu);
omogućiti prilike za pomaganje drugima, za izražavanje empatije;
ne isključujte ga iz razrednih aktivnosti;
prihvatite dijete s teškoćom takvo kakvo ono jeste i pomozite mu u prilagodbi, jer kako ga vi prihvaćate, prihvatit će ga i vršnjaci u razredu.
Zahtjevi su usmjereni na razvoj bolje slike o sebi, čime se povećava motivacija za učenje i saradnju, te bolji odnosi s vršnjacima. Važno je prihvatiti dijete kao vrijednu osobu i dati mu to do znanja.
Razvojna osobitost učenika s lakom mentalnom retardacijom odražava se kao snižena sposobnost kojoj su svojstvena značajna ograničenja u intelektualnom funkcioniranju i u adaptivnom ponašanju.Odstupanja u intelektualnom funkcioniranju najčešće se prepoznaju kao teškoće u izvođenju različitih misaonih operacija, naročito apstrahiranja i generaliziranja, analiziranja, povezivanja i zaključivanja, rješavanja problema, što znatno otežava usvajanje apstraktnih sadržaja učenja.Na području adaptivnog ponašanja, osobitosti se manifestiraju kao ograničenja kao što su: komunikacija, briga o sebi, život u kući, socijalne vještine, korištenje socijalne zajednice, samousmjeravanje, zdravlje i sigurnost, funkcionalna znanja, slobodno vrijeme i rad.Savremenim pristupom osobama s mentalnom retardacijom preusmjerava se težište od snižene razine intelektualnog funkcioniranja prema pružanju podrške u skladu s potrebama ovih učenika. Model i intenzitet potrebne podrške određuje se individualno prema karakteristikama svakog pojedinca. Podrška se u nastavnom procesu odnosi na osiguranje prilagođenosti sadržaja i svih strukturalnih elemenata nastavnog procesa sposobnostima učenika putem prilagođenih programa, te na pomoći učeniku i učitelju u nastavi.
dijete sa lako smanjenim saznajnim
sposobnostima u u inkluzivnoj učionici
Dijete s lako smanjenimsposobnostima
RAZVOJNE SPECIFIČNOSTI
Opći zahtjevi:
* osnovno je s učenikom uspostaviti pozitivan, dobronamjeran odnos, pohvaliti trud koji ulaže, postaviti dogovore u radu kako bi imao jasniju strukturu rada;
* učeniku omogućiti mjesto u razredu tako da je moguće primjereno uključivanje u rad, praćenje učenikove aktivnosti i samostalog rada, te kontrola uratka;
* prilagođavati problemske sadržaje, didaktičko-metodičke postupke, zahtjeve i sredstva u radu sukladno sposobnostima učenika;
* dozirano poticati učenikovu samostalnost u radu, omogućiti mu dulje vrijeme za rad, vježbanje i više puta ponavljanje bitnih dijelova sadržaja uz češću provjeru njihovog razumijevanja.
* poželjno je razraditi motivacioni plan (razrađen sistem poticajnih postupaka i aktivnosti sa ciljem jačanja interesa, volje i želje učenika za provođenje planiranog rada).
* poticati učenika i vršnjake na pozitivnu interakciju provođenjem zajedničkih aktivnosti
Preporuke u odnosu na etape nastavnog procesa i nastavne sadržaje:
planiranje i programiranje temeljiti na inicijalnoj procjeni znanja i sposobnosti učenika;
liste procjena i praćenja izraditi u saradnji s defektologom; individualiziranim programiranjem predvidjeti usvajanje manjeg broja
činjenica i generalizacija, naročito apstrakcija; sadržaje učenja približiti učeniku na očigledan i jednostavan način, bez
suvišnih detalja, te ih što više povezivati s potrebama svakodnevnog života učenika i mogućnostima njihove primjene;
sadržaje teorijskog tipa prirediti isticanjem / sažimanjem bitnog uz semantičko pojednostavljivanje; zadatke za samostalan rad dati u skladu s tekstom ponuđenim za učenje;
složene pojmove, zadatke, procese, radnje, logički razložiti i savladavati po sastavnicama (razlaganje u koracima), a zatim udružiti u sadržajnu cjelinu;
učenika uvoditi samo u jednostavne praktične zadatke, postupno, uz jasna obrazlaganja; samostalan rad temeljiti na dobro izvježbanim i shvaćenim primjerima;
za potrebe samostalnog učenja, u tekstu označiti ono što je bitno, tekst sažeti i/ili pojednostaviti u smislu uporabe poznatih riječi i kraćih rečenica, dati smjernice za rad (plan), izrađivati kognitivne mape, koristiti očiglednu podršku.
Zahtjevi u odnosu na nastavne metode i postupke:
maksimalno koristiti metodu demonstracije, crtanja i praktičnog rada pri pojašnjavanju apstraktnih i složenih pojmova;
PREPORUKE NASTAVNIKU
izlaganje nastavnika uskladiti s pojmovnim fondom učenika, koncentracijom i pažnjom: primijeniti razgovijetne i kraće rečenice usmjerene na bitno, uz slikovno predočavanje sadržaja (crtež, slika, shema), potrebno je ponavljanje, te češća provjera razumijevanja;
što češće koristiti razgovor, pri čemu je značajna uporaba pomoćnih pitanja;
u svim nastavnim predmetima primjeriti količinu i složenost sadržaja čitalačkim sposobnostima učenika, a ukoliko postoje teškoće pri čitanju, potrebno je primjereno uključivanje (čitanje na početku teksta, na početku odlomka) te korištenje orijentira;
tekst na planu table uvijek treba biti formiran u rečenicama; pri prepisivanju dužeg teksta, učeniku omogućiti prepisivanje u
dijelovima ili mu istaći samo rečenice bitne za prepisivanje; pri izravnom diktiranju, potrebno je izvoditi selekcionirano diktiranje; za samostalne pismene radove dati kompozicijske smjernice, a prije
pisanja podsjetiti na osnovna pravopisna pravila te oblike u kojima učenik najčešće griješi.
Zahtjevi u odnosu na provjeravanje i ocjenjivanje:
U skladu s postojećim teškoćama (posebno pažnje i koncentracije) potrebno je dozirati vrijeme ispitivanja (češće, kraće provjere manjih cjelina) te omogućiti učeniku onaj način provjere znanja koji mu je lakši (usmeno, pismeno).Ocjenjivanje treba biti opisno i mora se zasnivati na zahtjevima prilagođenog programa određenog nastavnog predmeta i uspješnosti konkretnog učenika u odnosu na obim i kvalitet usvojenosti sadržaja, u usporedbi s inicijalnim predznanjem, a ne na uspješnosti u odnosu na ostale učenike (razred).
Prilagođavanje sredstava i zahtjeva u njihovoj uporabi:
korištenje izvorne stvarnosti, kad god je to moguće; nastavna sredstva (vizuelna, auditivna, tekstualna) koristiti tako da se
učenikova pažnja rukovođenim posmatranjem uvijek usmjerava na ono što je u promatranju bitno, po potrebi i prekrivati nepotrebne pojedinosti;
perceptivno prilagođavanje sredstava kojima se prezentira izmjenjujući sadržaj (dinamična sredstva) radi lakšeg poučavanja (povećanja, smanjivanja elemenata, usporavanja, ubrzavanja, izmjene itd.);
izrada individualiziranih vizuelnih sredstava pročišćenih od detalja koji učenika ometaju u promatranju i otežavaju mu predočavanje i razumijevanje;
izrada sredstava za podršku u radu – podupirača (npr. okviri za praćenje slijeda čitanja, naglašena crtovlja i sl.);
vježbanje i ponavljanje na individualiziranim nastavnim listićima (npr. razne vrste lota, didaktičkih igara);
omogućiti korištenje kalkulatora pri računanju;
koristiti računalo u cilju interesantnog učenja ili vježbanja i ponavljanja sadržaja, a posebno u slučajevima kad su prisutne perceptivno-motoričke smetnje koje otežavaju pisanje.
PODRŠKA NASTAVNIKU U INKLUZIVNOM RADU
Posebnu stručnu defektološku pomoć u edukaciji i rehabilitaciji učenika s lako smanjenim saznajnim sposobnostima uključenih u inkluzivne osnovne škole mogu pružati stručni saradnici – defektolozi, koji su studirali područje mentalne retardacije, kao i specijalizirane odgojno-obrazovne ustanove koje se bave odgojem i obrazovanjem djece s lakom mentalnom retardacijom i drugim teškoćama u razvoju (savjetodavni rad, stručna literatura, instruktivni edukativni rad s djetetom, seminari za učitelje i roditelje i sl.).Mobilni timovi, uz odgovorne grupe iz specijalnih ustanova i resursnih centara, osiguravaju podršku nastavniku.
Rehabilitacioni program treba biti individualiziran i usklađen sa stvarnom popratnom smetnjom pojedinog djeteta. Tako će za dijete koje ima izražene smetnje u ponašanju na organskoj osnovi u rehabilitacionom programu biti organizirane psihoterapijske vježbe, za dijete s izrazitim govornim i glasovnim poremećajima logoterapijske vježbe, za dijete sa smetnjama u motorici i pokretima kineziterapijske vježbe i drugo.
Za učenika uvedenog u rehabilitacijski postupak planirano je do pet vježbi sedmično, po 20 do 30 minuta, ukoliko se rehabilitacija vrši u redovnoj inkluzivnoj školi.
LIKOVNE AKTIVNOSTI I “ARTTERAPIJA"*
Prezentiranje određenih postupka nastavniku kojima se postiže promjena ponašanja, a koji su veoma aktuelni posebo za djecu s poteškoćama u ponašanju, je cilj ovog dodatka programa.Poteškoće u ponašanju imaju većinom sva djeca kojima roditelji, u važnim stvarima, nisu postavili granice, koja će djelovati razmaženo, ali će suštinski biti nesigurni jer nemaju oslonac ni u sredini ni u sebi samima. Takva djeca posebno imaju probleme u emocionalnom razvoju i teškoćama koje ga prate. U općoj populaciji djece to mogu biti i prolazni problemi koji se u toku pravilno pedagoški vođenog razvoja gube. Postupci navedeni u segmentu okvirnog programa namijenjeni su djeci koja mogu imati problema u razvoju, ali kod kojih se ne može govoriti o pravoj patologiji, kao i svoj ostaloj djeci .Nastavnik mora imati u vidu činjenicu da je psihički život djeteta veoma osjetljiva oblast i njome se ne može ovladati samo čitajući literaturu i podižući sopstvenu djecu. Prava
AKTIVNOSTI KOJE POTIČU
KREATIVNOST I SAMOSPOZNAJU
kompetencija zahtijeva daleko ozbiljnije procjenjivanje i poznavanje djeteta. Nastavnik, koji treba duži period pratiti djecu u jednom odjeljenju, treba predvidjeti i očekivane ishode i u tom pravcu treba iznalaziti postupke za stimulaciju pravilnog razvoja djeteta.Nastavnikovo praćenje razvoja djeteta upotpunjuje sliku psihološke dijagnostike djeteta i pedagoške perspektive, odnosno očekivanih rezultata. To je jedan od najsloženijih zadataka nastavnika u savremenoj školi. Dijagnostika i pravilan prihvat djece smanjit će traumu polaska djeteta u školu, s kojom se svakodnevno suočavamo, koja podjednako pogađa i porodicu i dijete.Nastavnik je u najboljoj poziciji da djelovanjem autoriteta “prvog učitelja” i dobrom procjenom, s mnogo umješnosti, najlakše razriješi postojeće probleme s kojima se dijete neminovno svakodnevno susreće.Prijedlog ovih sadržaja i postupaka ima za cilj da mu u tome pomogne.________________*Pripremljeno po uzoru na program V. Ouklender.
1. C r t a n j e
Crtež porodice
Tražite od djeteta da nacrta svoju porodicu i sasvim je izvjesno da se na taj način može mnogo saznati o njemu.Vrlo djelotvorna vježba može biti da se djeci kaže: “Zatvorite oči i u mislima pođite u svoj prostor, kući. Zamisli svakog člana svoje porodice. Nacrtaj ih na komadu papira ne kao realne osobe već onako, na šta te podsjećaju (leptir, krug i slično). Počni s onim na koga prvo pomisliš.Ako zapneš, zatvori oči i vrati se u svoj prostor. Možeš da koristiš boje, oblike, predmete i stvari, životinje ili bilo šta što ti padne na pamet.”Dijete poslije priča o crtežu. Pošto se od djeteta dobije opis, može se tražiti da nešto ustanovi za svaku osobu ili da nešto kaže svakoj osobi, ili da svaka osoba nešto kaže njemu .Može se tražiti da se izvede dijalog između bilo koja dva simbola na crtežu. Mnogo je sigurnije i lakše govoriti kroz slike nego kad dijete treba da govori u individualnom radu.Ova vježba, kao i sve ostale iz programa, može biti izvedena svakog mjeseca a da se dobiju novi opisi osjećaja i novi materijali. Zanimljivo je također vratiti se na stare crteže i razgovarati s djetetom o tome šta još važi, od ranije, a šta se izmijenilo.Sve informacije koje se dobiju isključivo se koriste da bi se radilo s djetetom u okviru individualno prilagođenog programa rada.
Grm Da bi se dijete otvorilo ka kreativnim asocijacijama, potrebno je davati mnogo sugestija. Na primjer: Djeco, zatvorite oči i otiđite u svoj prostor i zamislite da ste ružin ili neki drugi grm. Od djeteta se traži da kaže, npr.: Kakva si ti vrsta grma? Jesi li vrlo velik? Jesi li vrlo malen? Jesi li u punom cvatu? Kakve su boje tvoji cvjetovi? Imaš li trnje? Gdje se nalaziš? Ima li drugog grmlja ili si sam? Izgledaš li kao grm ruže ili nešto drugo? Ima li ičega oko tebe i kakvo je? Kako preživljavaš? Brine li neko o tebi?
Poslije toga traži se od djece da otvore oči i nacrtaju svoj grm. Djeci se da napomena da ne trebaju brinuti o crtežu jer će moći sve objasniti.Kasnije, kad dijete objasni crtež, nastavnik zabilježi opis dolje na crtežu. Nastavnik zatim traži da dijete opiše grm u sadašnjem vremenu, kao da je ono (dijete) grm.Ponekad se postavi direktno pitanje: “Ko se brine o tebi?“ Dalje ga se pita da li ono što je reklo u opisu grma odgovara, na bilo koji način, opisu života djeteta.Kasnije se mogu pročitati sve tvrdnje i voditi razgovor. Nekada se djeca lako identificiraju s grmom i ta identifikacija može pomoći da dijete počne govoriti o svojim brigama.
Tehnika škrabanjaU knjizi Edit Kramer Umjetnost kao terapija, opisuje se upotreba te tehnike. Tehnika koja ne ugrožava i može pomoći djetetu da otvoreno izrazi nešto od svog unutrašnjeg svijeta.Originalna procedura zahtijeva da dijete koristi cijelo tijelo da bi u zraku, ritmičkim pokretima, napravilo crtež.Zahtjev je da dijete zatvori oči i da pokretima crta na zamišljenom velikom papiru, sa zamišljenom olovkom u svakoj ruci. Prestaje crtati kad bude sigurno da je dodirnulo svaki dio tog velikog papira.Poslije, na malom papiru, dijete crta s manje ograničenja .Zahtjev je da dijete napravi realan crtež, šta želi (škrabanje), ponekad i sa zatvorenim očima.Sljedeći korak je ispitivanje crteža sa svih strana, ”traženje formi koje sugerišu sliku”, a poslije toga kompletiranje slike tako što se pojačavaju linije kako se želi , da bi se dobila realna slika.Vodi se razgovor i nekada djeca nalaze nekoliko malih slika. Druga doživljavaju to kao da gledaju oblike i kao da su sama to.Rado pričaju priču o svojim crtežima (neko je nacrtao patku , neko šešir, neko dijete koje sjedi usred škrabanja itd.). Nastavnik dječiju priču bilježi. Po potrebi postavlja pitanja da bi se priča razvijala.
Slika bijesa Povremeno dijete može da izražava svoj bijes dok govori o bratu, ocu, drugu ili slično. Od djeteta se zatraži da nacrta svoja osjećanja. Djetetu se daju debela meka olovka ili flomasteri u boji. Ono najčešće grozničavo škraba i škraba i škraba po papiru. Odjednom postaje opuštenije.Nekada dijete škraba uzdužne linije i tada se od njega zatraži da zamisli da je zatvoreno tom jednom linijom. Ovaj crtež može biti prvi korak da dijete govori o svom bijesu, što je cilj crteža.
Moja nedjelja, moj dan, moj život
Može se dobiti izvanredna slika djetetovog života tražeći da ono nacrta svoju nedjelju, svoj dan i svoj život. Crtež otvara mogućnost za razgovor.Neka djeca crtaju vrlo oskudne crteže jer je to način na koji osjećaju sebe i svoj život.
Ponekad, bez posebne instrukcije, djeca crtaju kakav bi dan ili nedjelju voljeli i to daje mnogo materijala za razgovor i rad.
Vijuga
Vijuga je termin obično za neku slučajnu oznaku, obično tačku na komadu papira. Terapeut sjeda s djetetom za stol, s dvije olovke i papirom ispred sebe i djeteta. Terapeut zatvara oči, napravi vijugu na papiru i traži od djeteta da završi crtež, da to pretvori u nešto. I dijete napravi vijugu i traži od terapeuta da pretvori to u nešto. Kako se procedura nastavlja, oni govore jedno drugom o crtežu i tada se javlja i drugi materijal. Dio komunikacije s djetetom javit će se kao rezultat jedinstvene upotrebe ove igre.
Boja, kriva linija i obliciNastavnik može ohrabriti djecu da nacrtaju svoja osjećanja i odgovore u bojama, krivuljama i oblicima. Može se postaviti neki lijep model u koji će djeca jedno vrijeme, do pet minuta, gledati. Objekti mogu biti cvijet, list, biljka, zalazak sunca, slika ili nešto drugo. Zapravo, svaki objekat se može upotrijebiti da izazove osjećanja. Može to biti i slušanje muzike. Poslije se da zadatak da nacrtaju svoja osjećanja, ali samo bojom, linijom i oblikom.Može se djeci dati instrukcija da zatvore oči i da obrate pažnju na to kako se osjećaju, kako se osjeća njihovo tijelo. Traži se da oni to izraze na papiru koristeći samo linije ili samo boje i oblike.O tome se vodi razgovor.
Grupni crtež Nekada se traži postupak da porodica ili dvoje djece, ili terapeut i dijete na komadu papira nacrtaju samo snop linija, krugova ili drugih nekih oblika. Potrebno je obratiti pažnju kako se dijete osjeća. Nekada se na papiru pojavi borba i zanimljivo je vidjeti kako se problem rješava. Ono što se djetetu događa u posebnoj vježbi, dijete često pokazuje da mu se događa i u životu.Vježba se može raditi i na više načina.
2. S l i k a n j e slikanje prstima slikanje nogamaSlikanje ima i terapeutsku vrijednost. Kako teče slikanje, često tako teku i emocije. Većina djece voli da slika, vole baratati bojama i upotrebljavati boje. Nastavnik može sugerati djeci da slikaju bilo šta i čekati ishod. Kad završe, djeca trebaju govoriti o slici. Obično se ton, boja i samo slikanje slažu s emocijama djeteta; od djeteta se može tražiti da slika kako se “sada“ osjeća ili kako se osjeća kada je tužno ili kada je sretno.Mala djeca vole slikati bez instrukcija. Ona se jako zaposle prosipanjem i miješanjem boja, a kasnije vam opišu šta vide i to može biti fantastična priča.
Slikanje prstima
Autoagresivno dijete često slikanjem može izraziti svoj bijes i drugačije, a ne samo prema sebi.Hiperaktivno dijete i dijete s teškoćama u motornoj koordinaciji kad slika prstima često postaje smireno i koncentrirano jer slikanje čini da postane koncentrirano. Mada neka od ove djece nisu u mogućnosti da kompletiraju sliku, mogu pričati o svom životu, o ličnim lošim osjećanjima, o svom bijesu prema roditeljima, učiteljima ili slično, što može nastavniku pokazati gdje su njihovi osnovni problemi.Slikanje prstima smiruje.Dijete koje slika prstima može mijenjati šare i brzo ih brisati. Ne doživljava neuspjeh i ne mora imati mnogo umijeća za slikanje.Kad je slikanje gotovo, dijete može ispričati priču.
Slikanje stopalima
Stopala su vrlo osjetljiva. Djeca mogu slikati svim dijelovima stopala, prstima, petom, stopalima sa strane i pokušavaju vidjeti razliku između stopala.Kad je seansa gotova, djeca sjede i govore o iskustvu. Obično izražavaju osjećanje smirenosti i radosti što su učestvovala u aktivnosti koja nije uobičajena i koja predstavlja privilegiju u njihovoj školi. Djeca mogu raditi individualne slike, grupne slike, zidne slike. Prisjetimo se da djeca vole tapkati po baricama i znat ćemo koliko im je zadovoljstvo slikati nogama.
3. M a t e r i j a l i z a r a d
Tehnike koje pomažu djetetu da izrazi svoja osjećanja upotrebom slikanja i crtanja su brojne. Bez obzira šta i kojom tehnikom radili, osnovni cilj je pomoći djetetu da postane svjesno sebe i svog postojanja u svom svijetu. Svaki nastavnik pronalazi svoj stil i način praćenja i bilježanja onog što dijete čini. Sugestije u ovim preporukama nastavnicima samo služe da bi se pokazale mnogobrojne mogućnosti kao i da bi se nastavnici ohrabrili za kreativne procese. Sugestija za terapeutski proces može biti i ovakva: navodimo dijete da iskaže svoja osjećanja, navodimo dijete da opisuje sliku, tražimo da razjasni dijelove crteža (oblike, boje, predmete, ljude, ono što je
predstavilo), tražimo da dijete opiše sliku kao da je ono to samo.”Ja sam ta slika.”Navedene aktivnosti su samo inicijalne napomene za kreativan rad nastavnika, koji će birati i različite materijale za modeliranje i ostale oblike aktivnosti.
Stimulacija socijalnog i emocionalnog razvoja
djeteta
Program aktivnosti koje potiču socijalni i emocionalni razvoj djeteta je program za poticanje razvoja djetata a istovremeno i program za strukturiranje situacija pogodnih za opserviranje djeteta, ispoljavanje nivoa njegovog emocionalnog i socijalnog zrenja i bilježenje ponašanja. Realiziraju ga razredni defektolog, pedagog-psiholog ili psiholog ili pedagog u saradnji s nastavnikom razredne nastave, grupe u kojoj je dijete s posebnim potrebama.
CILJCilj stimulacije je poticanje socijalnog i emocionalnog zrenja djeteta.Socijalna zrelost djeteta omogućava:
da dijete shvati i prihvati obaveze, da može sarađivati s drugom djecom, da se može pridržavati reda (zna se pridržavati pravila u učionici), da je oslobođeno onih oblika ponašanja koji ga mogu dovesti u sukob s vršnjacima
(koristi riječi umjesto fizičkih aktivnosti, kao npr. udaranje).
Emocionalna zrelost i emocije imaju snažan utjecaj na dijete.One utječu na odnos djeteta prema drugoj djeci i odraslima kao i na uspjeh aktivnosti koju dijete obavlja.Određivanje nivoa socijalnog i emocionalnog zrenja svakog djeteta je veoma značajno posebno u smislu prognoze pedagoške perspektive, što je podloga i za programiranje rada.Cilj će biti ostvaren sljedećim programskim zadacima:
Posmatranje ponašanja djeteta kroz aktivnosti igre
Aktivnosti se izvode kroz strukturirane situacije i igre (za igru koristiti lutke dječaka i djevojčice).
Igra glume sebe i drugih. Razgovor o porodičnim fotografijama. Crtanje svoje porodice. Crtanje druga i drugarice. Izrada grupne teke ili panoa pod naslovom "sve o meni" ili "sve o nama", u kojima
će biti sadržaji omiljenih aktivnosti u kući, školi, omiljene boje, omiljene igre i igračke, omiljeni muzički instrumenti, omiljeni rođaci, nastavnici, automobili itd.
Potkrepljivanje odgovornosti i samostalnosti kod djeteta
Djeci treba verbalno naglasiti kada nešto urade, npr. “Hvala što si se sjetio da zatvoriš vrata da ne slušamo galamu” ili “Hvala što si sjeo tačno na svoje mjesto”.
Igre uloga u kojima će se kroz različite situacije iz okruženja verbalizovati postupci djece i nastavnika (nastavnikovo modeliranje prihvatljivog ponašanja djeteta), npr. “Skupljam ove lego-kocke da se ne bi izgubile.”
Verbalno pohvaljivati djecu koja obavljaju određene zadatke (npr. "Maja sjedi tako fino za stolom i crta"). Djecu koja ne obavljaju aktivnosti ne treba krtitikovati nego im treba pomoći u izvršavanju njihovih dužnosti.
Za ovu programsku česticu potrebno je ime djeteta i dnevne aktivnosti istaknuti u slici i riječi. Dijete dopunjava svoj prostor na panou sa sličicama simbola kada je njegovo ponašanje evidentirano kao odgovorno ili samostalno.
Potrebno je simbolima potkrijepiti i sljedeća ponašanja djeteta koja se identificiraju kao samostalno ponašanje (dijete samostalno zaliva cvijeće, briše klupe ili tablu i uređuje prostorije, ostavlja igračke na svoje mjesto ili samostalno rješava zadatke koji su dati svakom u grupi).
Posmatranje izražavanja osjećaja djetetaDjeci se da zadatak da pronalaze u novinama i knjigama različite slike djece s vidljivim emocionalnim reakcijama na licu (veselo dijete, nasmijano, uplakano, tužno, uplašeno ili ljutito). Od djece se traži da prepoznaju reakcije, da ih imenuju i pokazuju, da ih grupišu po sličnosti, da o njima vode razgovor i da ih svrstavaju na zadato mjesto na panou.S djecom treba voditi razgovor o lutki "na prstima šake", o njenom izgledu, da li je vesela ili ne, da li je tužna, ljuta ili su primjetna neka druga osjećanja koja dijete treba da prepoznaje.Organizovati s djecom igru da prepoznaju tužan, sretan ili uplašen glas.Napraviti grupni pano s fotografijama djece različitih osjećanja.Sve odgovore i reakcije djece bilježiti u unaprijed pripremljen protokol praćenja djeteta.
Dijete u igri
Svako dijete ima lutku u rukama i razvija se aktivnost namijenjena likovima za lutku (danas u ovoj igri tvoja lutka je tvoja seka ili ...).
S djecom je, pri namjeri da se potiče saradnja u igri, potrebno dijeliti slatkiše, igračke, voće... Potrebno je organizirati da se među djecom dodaje, oduzima, zamjenjuje, sakriva, traži i slično.
Svako poželjno ponašanje će se nagraditi verbalnom pohvalom odmah nakon pozitivnog ponašanja, a odgovarajućim dogovorenim simbolom pored dječijeg imena, na kraju svake aktivnosti (npr., "Zato što si dijelio igračku dobijaš sličicu pored svog imena").
Reakcije se bilježe u pripremljeni protokol bilježenja.
Odnos djeteta prema drugom djetetu
Potrebno je da se pomaže djeci u prirodnim situacijama ili u namjerno strukturiranim situacijama. To se može organizirati pri postavljanju stola za užinu, pri obuvanju djece, pri nošenju tereta, pri hodanju uz stepenice, pri pripremanju pribora za rad i slično. Djetetu se odredi “drug” koji će mu toga dana pomagati.
Također će se raditi na učenju djece da verbalno ili putem gesta zatraže pomoć od druga ili drugarice (strukturirati situacije “opasnosti” i poticati dijete kako da traži pomoć).I u ovom dijelu će uslijediti nagrađivanje ponašanja (kod oba djeteta).Reakcije oba djeteta ili sve djece bilježiti.
Odnos djeteta prema različitostimaPotrebno je verbalizirati sve akcije u igri djece radi uključivanja svih prema njihovim mogućnostima i sposobnostima.Organizirati igru s djecom u kojoj će ona iz "šešira" izvlačiti imena svojih drugova i onda izgovarati samo pozitivne osobine tog druga. Pomoć drugu s posebnim potrebama.Pomoć bolesnom drugu.Slaganje slika likova različitih izraza lica i razgovor o uočenom.
Poticati djecu da uočavaju problem koji treba rješavati kompromisom
Situacije i igre se strukturiraju na takav način da se vodi razgovor ..."Šta mislite zašto je on to učinio?"
Djecu poticati da smisle rješenja šta bi bilo bolje.
Insistirati kod djece na dosljednom poštivanju pravila života i reda u grupi.Odigrati igre uloga sa situacijama koje treba rješavati.Odigrati igru uloga s različitim ishodima i zatim voditi razgovor o mogućim posljedicama jedne ili druge situacije.Stimulisati simbolima djecu koja rješavaju konflikte na zadovoljavajući način. Neki od principa koje treba uvažavati u radu s djecom su: topla emocionalna atmosfera individualizacija koja će biti moguća samo na osnovu duže opservacije i identifikacije
sposobnosti djeteta upotreba konkretnog očiglednog materijala pri usvajanju pojmova, uz poštovanje
principa od poznatog ka nepoznatom osiguranje napredovanja djeteta u nastavi sitnim i precizno programski definiranim
koracima, pri čemu istim koracima s djetetom rade i roditelji kod kuće (ovo podrazumijeva veoma dobru saradnju porodice i škole)
pomaganje djetetu, koje ima smanjene saznajne sposobnosti, da stečena znanja koristi u novim situacijama i da ih povezuje sa životom
služiti se, u radu s djecom, čestim ponavljanjem svih činjenica koje se već nalaze u iskustvu učenika
preporučljivo je pri učenju koristiti sva djetetova senzorna područja (vid, sluh, kinestetiku) i primjenjivati program bazične perceptivno-motoričke stimulacije
didaktičke materijale, tekstove, slike, aplikacije i sve ostalo potrebno je adaptirati u skladu sa raznolikim sposobnostima djece
dosljedno strukturiranje školskih situacija, da se stimuliše socijalizacija djeteta strukturiranje situacija u radu s djecom na takav način da se omogući da jedno dijete
uči od drugog, jer djeca to vole potrebno je u radu s djecom programirati značajan dio sadržaja radnih aktivnosti
preferirati rad u grupi i paru, rad u radionicama i veoma malo frontalnog rada jer u didaktičko metodičkom smislu rad s djecom koja imaju naglašeno posebne potrebe podrazumijeva uz poseban prilagođeni program i individualiziran tempo rada, individualizirane oblike rada i posebno pripremljena nastavna sredstva koja su također u optimalnoj mjeri individualizirana
Sve ovo, u cjelini, predstavlja krajnju suprotnost do sada dominirajućeg frontalnog oblika rada u našoj školi, a bez čije promjene nema reforme obrazovanja ni prihvatanja inkluzivnog obrazovanja.
Metode rada u inkluzivnoj nastaviPrilagođenim metodama i oblicima rada u reformiranoj školi aktivnost se prenosi na učenika i kada su u pitanju djeca sa smanjenim saznajnim sposobnostima i nadarena djeca.Za djecu koja budu identificirana kao djeca s poteškoćama u učenju, iz bilo kojeg razloga, u nastavnom planu za prva tri razreda predviđena su, u produženom stručnom tretmanu, dva do četiri časa za poseban pedagoško-defektološki tretman. Broj časova će škola dobiti u zavisnosti od broja djece s posebnim potrebama u odjeljenju, i u zavisnosti od specifičnosti potreba djece za koju je potreban individualno prilagođeni tretman (logopedski, defektološki, psihološki).Pri tome će defektolog, logoped, pedagog-psiholog ili pedagog ili psiholog programirati sadržaje rada i koristiti određene prilagođene metode i postupke, za svako dijete pojedinačno.Naročito značajna metoda je bazična perceptivno-motorička stimulacija.Specijalne rehabilitacione metode i postupci su u produženom stručnom tretmanu u redovnoj inkluzivnoj školi ili u posebnoj školi, s individualnim radom ili radom u paru.Rad je sa sljedećim sadržajima: korektivna gimnastika, logopedski tretman, muzika i muzikoterapija, psihomotorna reedukacija, igra i terapija igrom, fizioterapijski rad, korektivni rad s djecom oštećenog sluha, korektivni rad s djecom oštećenog vida.Okvirni sadržaji rada navedenih područja su programirani u okviru Programa za djecu s umjereno smanjenim saznajnim sposobnostima.
Oblici rada u inkluzivnoj nastaviOblici rada su isti kao oblici rada u redovnoj nastavi, uz napomenu da reforma i redovne nastave zahtijeva mnogo više aktivnosti samog učenika. Ovo zahtijeva više grupnog rada i interaktivne nastave, rada u paru, te individualno prilagođenih zadataka.U grupnom radu mogu učestvovati sva djeca, bez obzira na njihove sposobnosti, mogućnosti, društveno i kulturološko porijeklo. Treba iskoristiti činjenicu da djeca najbolje uče jedni od drugih, u uvjetima koji su najbliži uvjetima svakodnevnog življenja.Ovakvi novi oblici rada u realizaciji nastavnih programa usmjereni su na dijete i danas se pojavljuju svuda u svijetu. Zamišljeni su tako da poštuju individualne potrebe djece na
temelju ideala i načela demokratije. U takvim grupama djeca imaju mogućnost izbora, mogućnost za razvoj kritičkog mišljenja, mogućnost za ostvarenje, i mogućnost za rad s različitim izvorima.Djeca se osposobljavaju za odgovornost i za međusobnu pomoć.
Nastavnik u inkluzivnoj nastaviBitno je za nastavnika znati da inkluzija ne znači strogo odvojenu metodologiju i skup odvojenih metoda i postupaka, već navedene metode i oblike rada nastavnik osmišljeno kombinra. Istraživanja su pokazala da to nije lak zadatak i da ga mogu izvršiti samo nastavnici: koji imaju smisla za dijete, koji poznaju zakonitosti razvoja djeteta, koji znaju posmatrati i ocjenjivati dijete, koji su sposobni postavljati individualne ciljeve za djecu, koji rade u timu i znaju sarađivati u timskom radu, koji umiju sarađivati s roditeljima, koji poštuju i uvažavaju individualne razlike među djecom, koji imaju znanje i sposobnosti za rad s djecom s posebnim potrebama i nastavnici koji sav svoj rad zasnivaju na stručnoj opservaciji i procjeni djeteta,
njegovih mogućnosti, interesa i potreba.
I n d i v i d u a l i z i r a n i p r o g r a m iPlaniranje i programiranje ukupnih aktivnosti koje podrazumijeva realizacija odgojno--obrazovnih ciljeva je složena i zahtjevna nastavnikova obaveza. Ako u odjeljenju ima i učenike s teškoćama u razvoju i učenju - sve postaje složenije i osjetljivije.Osnovno je pitanje kako prilagoditi program učenicima koji se razlikuju po sposobnostima, iskustvu, motivaciji, emocionalnoj i socijalnoj zrelosti i drugim važnim osobinama (kvalitetu pažnje, istrajnosti u radu, samokontoli).P r i l a g o đ e n i program je individualizirani program zasnovan na pretpostavkama:- Poznavanje realnog stupnja učenikovog znanja i njegovih sposobnosti- Poznavanje karakteristika ličnosti djeteta koje mogu utjecati na brže ili sporije
napredovanje (preosjetljivost, indiferentnost, razdražljivost, sklonost nepredvidivim reakcijama)
- Poznavanje dječijih želja, u čemu je uspješno- Definiranje ciljeva odgojno-obrazovnog procesa u skladu s karakteristikama
odjeljenja i individualnih potreba učenika- Postavljanje kraćih ciljeva, slijeda prioriteta (socijalizacija, veoma jednostavni
sadržaji, osjećanje sigurnosti, pa potom povećavanje zahtjeva)- Po mogućnosti predvidjeti koliko učenik sudjeluje u realizaciji obaveza u okviru
zajedničkog programa, a gdje je potreban poseban pristup.
PLANIRANJE I PROGRAMIRANJE
ODGOJNO-OBRAZOVNOGRADA U ŠKOLI ZA SVE
- Na nivo stručnog tima odrediti kriterije, načine evaluacije ciljeva odgoja i obrazovanja.
Nemoguće je sačiniti Izvedbeni program unaprijed, bez poznavanja svih važnih pretpostavki, niti program koji bi u svim segmentima odgovarao učenicima istog uzrasta, u istoj školi, a u različitim odjeljenjima. I samo odjeljenje “oblikuje “ psihologiju djeteta.“Provjeravanje, mijenjanje i unapređivanje rada moguće je ostvariti samo kroz školsku praksu. Nastavni program mora odražavati učenikovu prirodu i njegove specifične potrebe. Program u uvjetima integracije uputno je usmjeriti prema dvama specifičnim ciljevima, na zadovoljavanje specifičnih potreba i na sredstva za zadovoljavanje tih potreba.Važno je uočiti šta je bitno, odnosno odlučujuće za napredovanje i osposobljavanje učenika za kasniji život i oko toga koncentrirati programske sadržaje.”(V. Mustać, M. Vicić: Rad s učenicima s teškoćama u razvoju u osnovnoj školi, ŠK, Zagreb, 1996, str. 54-55)
O specifičnim pristupima učenicima bilo je riječi u prethodnim dijelovima ovog teksta.
Dvije situacije inkluzije djece s teškoćama u razvoju u vrtiće: prva je kad dijete već ima liječničku dokumentaciju o svojim teškoćama, i druga, kad se tek u vrtiću otkrije da dijete nema pravilan razvoj te da kasni za svojim vršnjacima
- Predavanje je namijenjeno prvenstveno odgojiteljicama koje rade u privatnim vrtićima, odnosno u vrtićima gdje nemaju podršku stručnih timova za rad na integraciji s djecom s teškoćama u razvoju, a što odgojitelji u dječjim vrtićima Radost i Sunce imaju, rekla je voditeljica radionice Zlata Simić.
Ona je odgojiteljicama dvama primjerima objasnila dva načina integracije i inkluzije djeteta s poteškoćama u razvoju u odgojno-obrazovni sustav, u ovom slučaju u vrtić.
Prema njenim riječima, moguće su dvije situacije inkluzije djece s teškoćama u razvoju u vrtiće: prva je kad je poznato da dijete ima teškoća u razvoju, tj. kad dijete ima liječničku dokumentaciju o svojim teškoćama. Druga situacija je kad se tek u vrtiću otkrije da dijete možda nema pravilan razvoj te da kasni za svojim vršnjacima.
- Ovaj drugi slučaj je teži jer roditelji naknadno otkrivaju da im dijete ima teškoća u razvoju te se u ovom slučaju u rad s djetetom uključuje cijeli stručni tim i odgojitelji, a potrebna je i suradnja roditelja. Proces inkluzije djece u ovom slučaju traje i tri do četiri godine, rekla je Simić. Kazala je da je lakše raditi s djetetom i roditeljima iz prvog slučaja, gdje su roditelji već upoznati s teškoćama svoga djeteta, jer su roditelji spremniji na suradnju. Oni su svjesni problema s kojima se susreće njihovo dijete i žele ga uključiti u vrtić radi socijalizacije.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko deset posto djece u ukupnoj populaciji ima teškoće u razvoju.
Teškoće u razvoju obuhvaćaju djecu s oštećenjem vida, sluha, poremećajima glasovno-govorno-jezične komunikacije, motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima, sniženim intelektualnim sposobnostima, poremećajima pažnje/hiperaktivnosti, specifičnim teškoćama učenja, poremećajima u ponašanju i emocionalnim problemima te poremećajima iz autističnog spektra.
I djeca s teškoćama su prije svega djeca! Kao i ostala djeca, i ona imaju sva prava na veselo i bezbrižno djetinjstvo, u društvu svojih vršnjaka, te uključenost u programe odgoja i obrazovanja. Najčešći pojmovi s kojima se susrećemo u odgoju i obrazovanju djece s teškoćama su integracija i inkluzija. Na samom početku rado bih vas upoznala s tim pojmovima. Pod pojmom integracija u najopćenitijem smislu podrazumijevamo spajanje djelova u cjelinu.
U praksi to znači uključivanje djece s manjim teškoćama u razvoju u redovne sustave odgoja i obrazovanja. Inkluzija predstavlja višu razinu uvažavanja djece s teškoćama u razvoju. Ona podrazumijeva uključivanje osoba s teškoćama u razvoju od najranijih dana, ne samo u odgojno-obrazovni sustav, već i u svakodnevnu životnu stvarnost.
Inkluzija svaku osobu stavlja u ravnopravnu poziciju i pruža mogućnost sudjelovanja i pripadanja. Današnja situacija u našem sustavu odgoja i obrazovanja govori o sve većem nastojanju da se na najprimjereniji i najdjelotvorniji način zadovolje potrebe djece s teškoćama, bilo da se radi o predškolskim ili školskim sustavima odgoja i obrazovanja.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko deset posto djece u ukupnoj populaciji ima teškoće u razvoju.
