KIBERNETSKI NEOKOLONIJALIZAM II: IMF i … · 403 Dragoljub Stojanov1 KIBERNETSKI NEOKOLONIJALIZAM II: IMF i transnacionalne korporacije (TNK) – partneri na globalnom planu Sažetak

403

Dragoljub Stojanov1

KIBERNETSKI NEOKOLONIJALIZAM II:

IMF i transnacionalne korporacije (TNK) –

partneri na globalnom planu

Sažetak

U uvjetima globalizacije svjetskoga gospodarstva, tj. u uvjetima kibernetskog neokolonijalizma položaj male srednje razvijene zemlje dobiva nove dimenzije: izbor strategije gospodarskog rasta i razvitka u uvjetima funkcionalne integracije svjetske ekonomije nije stvar izbora doti nezemlje. Njezina razvojna i ekonomska politika nije izolirana, neovisna i vo ena nacionalnim interesima. Mijenja se njezina dimenzija komparativnih prednosti. Ona postaje ne samo price taker, nego je i rule taker. Ako je k tome zemlja i zadužena, kao što je Republika Hrvatska, onda ona mora formulirati svoju gospodarsku strategiju i svoju ekonomsku politiku na taj na in da što manje odstupa od pravila igre koja diktiraju temeljni subjekti svjetske ekonomije, a to su danas transnacionalne korporacije. Svakako, u prijelaznom razdoblju k punoj globalizaciji svjetskoga gospodarstva to su i velike zemlje, osobito supersile, koje su kako price settersi

tako i rule makersi.

1 Dr. sc. Dragoljub Stojanov, redoviti profesor, Ekonomski fakultet Rijeka

UDK 330.46339.732.4

339.9.012.4384

Dragoljub Stojanov: Kibernetski neokolonijalizam II... EKONOMIJA / ECONOMICS, 14 (2) str. 403-430 (2008) www.rifin.com404

Klju ne rije i: globalizacija, dominacija, ovisnost, transnacionalne korporacije, kapital, ekonomska teorija

Uvodne napomene

Zakonitosti tržišnoga gospodarstva ne mijenjaju se vestolje ima. Unutarnje snage robne proizvodnje ostale su iste. Godina 2008. – prijete a recesija, najnoviji potezi administracije predsjednika Busha, rezanje kamata od strane FED-a, pozicija dolara, uloga inozemnih investicija – sve to neodoljivo podsje a na ve vi eno u povijesti svjetskoga gospodarstva. Stoga, okosnicu ovoga rada inirad objavljen u asopisu Me unarodni problemi 1984. pod naslovom Kibernetski neokolonijalizam: Me unarodni

monetarni fond i transnacionalne korporacije partneri na

globalnom planu. Drugi dio rada ilustracija je zakonitosti ponašanja kapitalisti koga gospodarstva u današnje vrijeme. Prilog ilustrira zakonitosti funkcioniranja tržišnoga gospodarstva koje se potvr uju 2008. godine i u stavovima nobelovca Stiglitza. Zato smo ovaj rad naslovili Kibernetski

neokolonijalizam II.

Zapanjuju a je sli nost pozicije dolara i ameri kogagospodarstva nekad i danas. Velika je razlika u poziciji i ulozi IMF-a i TNK-a u suvremenom neokolonijalizmu, kada „funkcionalna integracija svjetske ekonomije“ derogira neoklasi nu ekonomsku teoriju, teoriju komparativnih prednosti i teorije me unarodne trgovine te kada vode isubjekti svjetskoga gospodarstva (TNK) vode igru na svjetskoj ekonomskoj sceni.

U uvjetima kolonijalizma XIX. stolje a ovisne zemlje nisu mogle imati neovisnu strategiju gospodarskog rasta. U uvjetima kibernetskog neokolonijalizma XX. i posebice XXI. stolje a povijest se ponavlja. Danas neovisne zemlje imaju ovisnu strategiju razvitka. Te zemlje zapravo nemaju gospodarsku strategiju jer je hands off koncepcija ekonomskog rasta u stvari strategija bez strategije. U svemu tome ponašanje IMF-a vidljivo, pored ostaloga, u Washingtonskom konsenzusu, PRSP-u, razli itim stabilizacijskim programima

405Dragoljub Stojanov: Kibernetski neokolonijalizam II... EKONOMIJA / ECONOMICS, 14 (2) str. 403-430 (2008) www.rifin.com

sugeriranim (nametnutim) manje razvijenim zemljama, u funkciji je gospodarskih potreba razvijenih zemalja ili bolje re eno ekonomske supersile. Nekada je to bio UK, a danas je to SAD. U obama slu ajevima, kao i u svakom drugom sli nom slu aju, kolonijalizam je nezaobilazni dio strategije „jakih“ u postizanju njihovih gospodarskih ciljeva.

I. Hipoteza i realnost-kibernetski neokolonijalizam I 2

Svijet naših dana suo en je s opasnoš u od najve egaekonomskog sloma. Mogli bismo re i da je ekonomska politika SAD-a izazvala i zaoš trila ekonomsku krizu, svakako bar na relaciji sa zemljama u raz voju.

Me utim, može se postaviti i teza o tome da u uvjetima robne proizvodnje ameri ka ekonomska politika ne predstavlja ništa drugo nego bolan ali neizbježan lijek u slu aju kada se gospodarstvo na e na vrhu cikli ne i strukturne krize. Kada govorimo o robnoj proizvodnji, onda imamo na umu tržišna gospodarstva s kapitalisti kim na inom proizvodnje, gospodarstva iji je osnovni pokreta proizvodnje profit.

Razmatraju i MRSP koncepciju (Monetarizam, Ratex,

Suplly Side Eco nomics, Portfolio) koja se realizira u vidu antiinflacijskog pro grama SAD-a, a na me unarodnomplanu u vidu antiinflacijskog plana IMF-a, možemo postaviti pitanje: Što bi se dogodilo s pojedinom na cionalnom ekonomijom (ameri kom na primjer) da je nastavila s kejn-zijanskom ekonomskom terapijom? Respektiraju i cikli niaspekt razvo ja robne profiterske ekonomije, mislimo da bi kejnzijanska terapija po stala kontraproduktivna, posebno nakon dostizanja faze stagflacije. Ona zapravo poti estagflaciju nakon odre ene faze gospodarskog ciklusa, imeobeshrabruje investicijsku aktivnost i akumulaciju. Na drugoj strani, kejnzijanska terapija u fazi »pretjerane proizvodnje« podgrijava zahtjeve za porastom nadnica i novom emisijom novca. Time se uve ava problem nezaposlenosti.2 Ovaj dio rada objavljen je 1984. u asopisu Me unarodni problemi pod naslovom Kibernetskineokolonijalizam : Me unarodni monetarni fond i transnacionalne korporacije partneri na globalnom planu.


1. ZAKONITOSTI

Tzv. reganomika »gura« gospodarstvo niz stube na razinu za koju se procjenjuje da je socijalno i politi ki podnošljiva. Osnovni zadatak takve ekonomske politike, koju smo nazvali MRSP koncepcija, jest stvaranje pogodne klime za profitonosna ulaganja.

Na kraju faze uspona gospodarskog ciklusa, u fazi tzv. pretjerane proiz vodnje, gospodarstvo je „pregrijano“. Tržišnoj ekonomiji potrebne su niže ci jene inputa, niže cijene sirovina, niža kamata, niže nadnice, ali i niža stopa inflacije u cjelini. Zašto? Poznato je da u uvjetima visoke inflacije sklonost štednji opada, dok sklonost potrošnji raste. Me utim, poja ava se neproizvodna potroš nja. U procesu portfelj selekcije vlasnici imovine ulažu svoj kapital u zlato, nekretnine, trajna potrošna dobra.

S aspekta poduzetnika postavlja se pitanje: Je li mogu e u uvjetima visoke inflacije, ili bolje re eno stragflacije, i vi-sokih kamatnih stopa ostvariti takav profit da se mogu vratiti kamate i ostvariti zadovoljavaju a zarada, tj. takva zarada koja bar osigurava reafirmaciju principa „kapitalisti kogkomunizma“: na jednak kapital jednak profit? Podsjetimo se Marxova stava da se kamata pla a iz profita. Dakle, profit mora biti ve i od kamate da bi se kapital plasi rao kao industrijski, a ne kao nov ani kapital. Sljede e pitanje glasi: Kako je mogu e metodama ekonomske politike stvoriti uvjete za profitonosna ulaganja kada je gospodarstvo vedostiglo fazu stagflacije? Da bi se gospodarstvo dovelo u stanje profitonosne klime, potrebno je kom binirati i aplicirati znanja razli itih škola.

Ukratko, scenarij je sljede i:

1. Monetarizam: visokim kamatama vodi se borba protiv infla cije. Time se stvara perspektiva da realne kamate budu niske.

2. Racionalna o ekivanja (Ratex): javnost i poduzetnici dugo su živjeli u uvjetima inflacije. Monetarna politika mora


biti odlu na da bi uvjerila javnost u dosljednost provo enjaantiinflacijske politike.

3. Ekonomija ponude (Suplly Side Economics): uz manju državnu intervenciju i uz manja zahva anja u prihode korporacija, ostaje kom panijama više sredstava za samofinanciranje, ime se poti u investicije.

4. Portfelj selekcija: ra unaju i na stabilne uvjete privre ivanja, vlasnici kapitala vra aju svoj kapital iz nekretnina, iz nov anog kapitala u industrijski kapital.

5. Kejnzijanizam (dopuna MRSP koncepcije i njezino unapre enje u MRSPK koncepciju): porastom monetarne mase utje e se na sniža vanje kamatne stope s jedne te na snižavanje realnih nadnica s druge strane. Tako se priprema teren za profitonosna ulaganja. (Ponašanje FED-a sije nja2008.)

Me utim, nikako se ne smije zaboraviti da u tijeku takvog procesa, tj. provo enjem takve ekonomske politike (koja predstavlja zapravo dozirani slom), dolazi do koncentracije i centralizacije kapitala. U naše vrijeme dolazi do tre etehnološke revolucije. Ciklus se zaokružuje. Or ganski sustav kapitala i perspektive gospodarske strukture mijenjaju se. Pove ava se nezaposlenost, rastu socijalne i politi ke tenzije – to je ci jena stvaranja profitonosne klime. Monopoli koji su se formirali do gigantskih razmjera nakon II. svjetskog rata, a koji su posljednjih dvadesetak godina prerasli u transnacionalne korporacije, podržavaju antiinflacijsku ekonomsku politiku na globalnom, svjetskom planu. U to-me nalaze potporu Me unarodnoga monetarnog fonda. Kapital se glo balizira. Njemu je potrebna profitonosna klima na globalnoj, svjetskoj razini. Zemlje u razvoju, dužnici, postaju meta neokolonijalizma transnacionalnih korporacija, tj. kibernetskog neokolonijalizma.

Priroda kapitalisti kog na ina proizvodnje ostala je ista kao što je bila u XIX. stolje u, samo su pojavni oblici novi. Neokolonijalizam me una rodne podjele rada nacionalnih gospodarstava zamjenjuje se neokolonijalnom internacionalizacijom podjele rada izme u transnacionalnog kapitala. Cilj ostaje isti – profit.


2. ZAKONITOSTI I EKONOMSKA POLITIKA

Analizom razli itih teorija ekonomske politike kao što su kejnzi janizam, monetarizam, ratex ili ekonomija ponude na jednoj strani, te analizom Marxove ekonomske teorije na drugoj strani, ini se da se izme u njih ne mogu povu inikakve paralele, odnosno da se one is klju uju. Me utim,mislimo da, s obzirom na zakonitost cikli nog kre tanja kapitalisti koga gospodarstva (osobito u tzv. dugim valovima izme u spomenutih teorija ekonomske po litike), možemo prona i i zajedni ki nazivnik – što je i normal no kada se ima u vidu da sve teorije zapravo govore o robnoj proizvod nji i njezinim zakonitostima.3 U stanju gospodarske ravnoteže u svim školama agregatna potražnja jednaka je agregatnoj ponudi.

A) Prema neoklasi arima taj odnos može se prikazati kao jednadžba:

MSV = PQ

(potražnja) = (ponuda),

gdje je:

MS = monetarna ponuda

V = brzina optjecaja novca

P = cijene

Q = proizvodnja.

B) Prema Keynesu uvjet ravnoteže postoji kada je:

Y = C + I + G + (X - M),

ako je (X - M) jednako nula i ako zanemarimo državne izdatke, tj. ako je

G = O, tada je:

y = C + I,

3 Zaklju na razmatranja iz knjige u pripremi: Ekonomska kriza i ekonomska politika : neoklasi ari,Keynes, Friedman, Marx, Informator, Zagreb, 1985.


a , ako (C + I) nominiramo kao apsorpciju, onda je:

Y = A

(ponuda) = (potražnja), gdje je:

Y = dohodak

C = potrošnja

I = investicije

X = izvoz

G = državni izdaci

M = uvoz

A = apsorpcija.

Sukladno monetaristima uvjet ravnoteže jest da je:

MS = Md,

gdje je Md = f (Y, i, P), dok (MS) predstavlja potražnju, a ( Md) po nudu.

C) Sukladno Marxovim uvjetima gospodarske ravnoteže, gospodarska ravnoteža (ako bismo je pokušali izraziti suvremenom terminologijom) bila bi uspostavljena kada je:

Y = Ck + Vk + m,

gdje je:

Y = godišnji proizvod

Ck = konstantni kapital

Vk = varijabilni kapital

m = višak vrijednosti.

Ako je (Vk + m) novostvorena vrijednost koja se dijeli na: osobnu potrošnju radnika (najamninu) i višak rada, koji se dalje dijeli na osobnu potrošnju kapitalista i investicijsku potrošnju, onda

(Vk + m) postaje Vk = osobna potrošnja radnika + m = osobnapotrošnja kapitalista + investicijska potrošnja, a jednadžba


Y = Ck + Vk + m

može se napisati kao

Y = C + I,

gdje je C = osobna potrošnja (radnika + kapitalista),a I = inves ticijska potrošnja.

Drugi na in izražavanja agregatne ravnoteže nacionalnoga gospodarstva sukladno Marxu mogao bi biti:

MS (potražnja) ZQP (ponuda),

pri emu je (ZQP) suma robnih cijena uz konstantnu brzinu optjecaja novca. Izraz (ZQP) predstavlja ponudu uz unaprijed utvr ene cijene roba. Vrijednosti ukupnoga društvenog proizvoda:

Y = Ck + Vk + m ili ZQP

treba korespondirati odgovaraju a monetarna masa (MS).

Osnovni pokreta proizvodnje jest profit, odnosno razlika izme u prodajne cijene i cijene koštanja. U svim pristupima, teorijama eko nomske politike i ekonomskim teorijama (Marx, Keynes, Friedman) pret postavlja se dani tehni ki sustav kapitala u jednome gospodarskom ciklusu. Investicijska aktivnost provodi se sukladno principima marginalne analize do to ke kada je prodajna cijena jednakacijeni koštanja, odnosno do to ke kada je marginalni prihod jednak marginalnim troškovima.

Pri tome je osnovna odrednica odnosa: prodajna cijena – cijena koštanja i odnosa marginalni prihod (MR) – marginalni troškovi (MC) odnos izme u nominalnih i realnih nadnica, tj. odnos izme u pla enog i nepla enog rada radnika.

Sve škole – neoklasi ari, kejnzijanci, monetaristi, ratex i ekono mija ponude – prije predstavljaju teorije ekonomske politike nego eko nomsku teoriju. One su „vezane“ za odre enufazu gospodarskog ciklusa i daju više ili manje vrijednu recepturu za anticikli nu ekonomsku po litiku. U odnosu na njih, Marxovo ekonomsko u enje predstavlja eko nomsku teoriju koja rasvjetljava bit funkcioniranja kapitalisti koggospodarstva, onu bit koju te škole implicitno priznaju, ali je ekspli citno svjesno zaobilaze.


Motor kapitalisti kog na ina proizvodnje jest profit. Unutarnji mehanizam koji omogu ava a) stvaranje profita i b) njegovu realiza ciju jest razlika izme u pla enog i nepla enog rada radnika. Neokla si na ekonomska misao, Keynes, Friedman, Lukas i Lafer implicitno govore o istom pitanju. Naravno, za njih se rad ne pojavljuje kao stvaralac nove vrijed nosti i viška vrijednosti. Me utim, te škole inzistiraju na tome da je prosperitet mogu tek onda i samo dotle dok postoji razlika izme u nominalne i realne nadnice. Smatramo da razlika izme u nominalne i realne nadnice korespondira razlici izme u pla enog i nepla enog rada radnika.

Tako dugo dok kapitalist oplo uje kapital, tj. dok prisvaja vi-šak rada, investicijska je aktivnost živahna. Onoga trenutka kada udio pla enog rada postane toliko veliki da profit postane destimulativan, investicijska aktivnost prestaje. Gospodarstvo se tada nalazi pred fazom slo ma, odnosno recesije.

Keynesova ekonomska politika zapravo i po inje od faze sloma. Ona po inje onda kada postoji višak neuposlenih kapaciteta, kada postoji obilje radne snage (pri uvna vojska rada), kada su nadnice niske i ka da su niske cijene sirovina.

Politikom jeftinog novca Keynes postupno uklanja disparitet iz me u nominalnih i realnih nadnica. On sužava realne nadnice. Poras tom monetarne ponude dolazi do porasta potražnje, a time i do porasta cijena.4

U o ekivanju porasta cijena uz ve prije ugovorenu nadnicu (no minalna nadnica) vlasnik kapitala vidi mogu nostza ostvarivanje pro fita. Keynesova ekonomska politika zasniva se na efektima nov ane ilu zije. Efekte nov aneiluzije mogu e je koristiti u po etnim fazama gospodarskog ciklusa, dakle upravo onda kada je ponuda radne snage obil-na, a mogu nosti izbora radni ke klase kao i njezin pritisak na porast nadnica minimalan.

Politikom jeftinog novca Keynes pokre e potražnju. On je vodi ispred ponude. Politikom jeftinog novca Keynes

4 esta interpretacija Keynesove ekonomije jest da su kod njega cijene stabilne: npr: Johnson, H. (1978) Money, Trade and Economic Growth ili Machlup, F. (1972) Me unarodna trgovina i multiplikator dohotka, Svjetlost, Sarajevo ( prijevod).


pokre e investicijsku aktivnost i to na više na ina. S jedne strane, on porastom monetarne ponude, i preko toga porastom potražnje, utje e na porast cijena roba – prodajnih cijena. S druge strane, politikom jeftinog novca Keynes utje e na mar ginalnu efikasnost investicija (kapitala) time što: a) snižava kamatnu stopu i b) snižava proizvodne troškove te na taj na in „proizvodi“ po zitivnu razliku izme u prodajne cijene i cijene koštanja, odnosno iz me u (MR) i (MC). Time se stimuliraju investicije i postupno se rješava prob-lem nezaposlenosti. Održavaju i razliku izme u nominalne i realne ka mate, Keynes još više podržava investicijsku aktivnost. Me utim, svom tom aparaturom Keynes postupno „zagrijava“ gospodarstvo. On ga vodi k punoj zaposlenosti i inflaciji. Toga je i sam bio duboko svjestan. Ipak, njegova prva briga bila je rješavanje problema nezaposlenosti u uvjetima depresije. Anticikli na ekonomska politika svakako postaje kontraproduktivna u uvjetima pune zaposlenosti i inflacije. Ona zapravo provocira stagflaciju.

Zbog toga je prirodno da u uvjetima stagflacije monetarizam dobiva prevagu u odnosu na protuproduktivni kejnzijanizam.

Posve su spo redne prirode njihove diskusije o tzv. crowding

out ili crowding in efektima.

U fazi gospodarskog ciklusa, kada se gospodarstvo nalazi u fazi uspona, dominirat e in efekt, kao što e u uvjetima stag-flacije dominirati out efekt. Jednako tako relativne prirode jest pitanje smjera utjecaja izme u nov anih i realnih varijabli. Djelu je li novac na dohodak ili dohodak utje ena formiranje odgovaraju e koli ine novca, manje je važno pitanje. Dapa e, monetaristi naglašavaju važnost realnih inilaca na dugi rok. Oni znaju da se na kratak rok politikom

jeftinog novca – a to je smjer utjecaja od monetarne mase (dakle od nov ca) k realnim varijablama – mogu koristiti efekti Phillipsove krivulje i Oku nova zakona, svakako uz rastu u inflaciju.

Baš zbog toga Friedman napada Keynesov stav koji se odnosi na politiku jeftinog novca. Monetarizam I i još više monetarizam II (Ra tex) ne prihva aju efekt nov ane iluzije u uvjetima pune zaposlenosti. Oni time zapravo priznaju


da se dalje ne može formirati razlika izme u nominalne i realne nadnice. Time oni pristaju na krizu kao idu ufazu gospodarskog ciklusa. Zbog toga ne iznena uje da se Friedman zalaže za konstantnu stopu monetarnog rasta. On želi održati efekt nov ane iluzije, ali ne želi da ga izgubi prekomjernim poticanjem po tražnje. On vrlo dobro zna da ako gospodarstvo do e na razinu pune zaposle nosti, nadnice mogu toliko porasti da e ugroziti proces oplo ivanjakapitala. Prirodna stopa nezaposlenosti (NRH) predstavlja rješenje za takvu situaciju. Tako dugo dok postoji prirodna stopa nezaposlenosti, postoji i kakva-takva pri uvna vojska rada, što pri tisak radnika na porast nadnica ini manjim.

Kada je rije o ulozi novca i razlici izme u kejnzijanaca i mone tarista, dodajmo u prilog raš iš avanja te kontroverzije Marxov stav da robe ulaze u promet s cijenama, pa se onda, prema tomu, formira i odgovaraju a monetarna masa. Što se ti e uloge brzine optjecaja novca, Marxov je stav da brzina optjecaja novca raste u fazi prosperiteta i da opada u fazi depresije. Njegov stav u tom je pogledu jednak Friedma novui razli it od Keynesovih sljedbenika.

Ratex škola negira važnost i ulogu ekonomske politike. To ne mora iznena ivati jer se ratex škola bavi pitanjem stagflacije. U uvjetima stagflacije državna intervencija politikom uve avanja izdata ka može djelovati samo inflatorno. O tome je i Marx imao isto miš ljenje. Ono što je neprihvatljivo kod ratex škole jest tvrdnja da restriktivna monetarna (ekonomska) politika ne e izazvati porast neza poslenosti. Takav stav može se interpretirati s pozicija prihva anjaNRH. Restriktivna monetarna politika pojavljuje se kao neminovnost u fazi pretjerane proizvodnje ili stagflacije. Ona mora biti antiinflacijskog karaktera. Ona mora voditi k „pro iš avanju“ gospodarstva i stvara nju uvjeta za nov uspon. Da je restriktivna monetarna politika neizbježna, smatraju neoklasi ari, monetaristi I i II, ekonomija ponude i Marx, dok se Keynes u Op oj teo riji zalaže za prolongiranu stagflaciju, a poslije postaje pristalica restriktivne politike. Restriktivna mo netarna politika neizbježno izaziva porast nezaposlenosti.


Ekonomija ponude predstavlja reafirmaciju neoklasi neekonomske misli. Ona se zalaže za reafirmaciju tržišta. Ona dovodi u pitanje in tervencionisti ku ulogu države. U ekonomiji ponude za nemaruje se injenica da gospodarstvo mora i i svojim tijekom i da ono mora pro i sve faze gospodarskog ciklusa. Ako je to tako, a mislimo da jest, onda je ekonomija ponude anticikli na ekonomska politika kratkog da ha, smišljena da se bori protiv stagflacije. Ona nastoji otvoriti prostor za nove investicije time što vlasnike kapitala motivira za novu proiz vodnju ostavljaju i im više profita na ra un snižavanja poreznih op tere enja. U ekonomiji ponude zaboravlja se da se time može gospodarstvu dati samo skroman manevarski prostor za nova ulaganja. im nova ulaganja krenu i im imbenici ponude i potražnje po nu djelovati, gospodarstvo e ponovo do i u fazu pretjerane proizvodnje. U toj fazi snižavanje poreza ne može biti pravo rješenje. Zbog toga je poreznim rastere enjima komplementarna i restriktivna monetarna politika, ime se ekonomija ponude naslanja na monetarizam.

Iz svega re enog o igledno je da se sve ekonomske politike (škole) bave jednom od faza gospodarskog ci klusa. Zbog toga nisu u stanju shvatiti problem u cjelini i baš zbog toga izgledaju toliko autonomno i isklju ivo jedna prema drugoj. Sve se ekonomske politike (škole) zalažu za isto, a to je borba za stvaranje takvih uvjeta u kojima se kapital može oploditi. I baš zbog toga u odnosu na njih Marxovo ekonomske u enje predstavlja cjelinu prema kojoj se te ekonomske politike odnose samo kao dijelovi, kao što su to dijelovi gospodarskog ciklusa u odnosu na cjelinu.

Suvremena ameri ka antiinflacijska ekonomska politika kao i anti inflacijska politika IMF-a predstavlja kombinaciju svih teori ja ekonomske politike. To je ekonomska politika rukovo enog, dozi ranog, kriznog stanja. Konzervativne vlade razvijenih zemalja Zapada ne e olako odustati od svoje ekonomske politike. Primjenom MRSP koncepcije one imaju barem dva cilja koji se u biti mogu svesti na jedan: oživjeti proizvodnju radi stjecanja profita i afirmirati kapi-talisti ki na in proizvodnje, odnosno o uvati kapital-odnos i nje govu dominaciju, ali ovaj put na svjetskoj razini.


3. PRIMJER (CASE STUDY) – DOLAR

U drugoj polovici šezdesetih godina prihva ena koncepcija pune zaposlenosti zahtijevala je primjenu ekspanzivne ekonomske politike u SAD-u. Uskoro je inflacijska spirala zahvatila SAD. U odnosu na 1965., kada je ostvario suficit trgovinske bilance od 4,7 milijardi dolara, u 1971. SAD je prvi put od 1888. zabilježio deficit trgovinske bilance od 2 milijarde dolara.

Ogromne svote dolara u rukama središnjih banaka širom svijeta i znatno slabija likvidna pozicija SAD-a na jednoj strani, kao i o ekiva nja devalvacije funte na drugoj strani, bile su povod za špekulativan napad na dolar i špekulativne kupovine zlata. Da bi održale cijenu zla ta, središnje banke bile su prinu ene da u okviru operacija zlatnog pu la prodaju 1967. zlato u vrijednosti od 1,6 milijardi dolara. U prvih nekoliko tjedana 1968. prodaja zlata dostigla je 700 milijuna dolara.5

Zbog toga je na inicijativu SAD-a u ožujku 1968. odvojeno privat no tržište zlata od službenoga. Središnje banke nastavile su svoje tran sakcije na službenom tržištu gdje je cijena zlata iznosila 35 dolara za uncu, dok je na slobodnom tržištu cijena zlata mogla slobodno rasti. Istovremeno zaklju en je bio tzv. Washingtonski sporazum, kojim su se razvijene zemlje obvezale da ne e kupovati zlato na slobodnom tržištu.

Bila je to velika zabluda SAD-a i ostalih zemalja Zapada. Brkaju i uzroke s posljedicom, ne znaju i ih ili svjesno ne vode i ra una o njima, pokušali su gasiti požar ne gledaju iodakle vatra dolazi. Umjesto rješavanja nagomilanih proturje nosti u internim ekonomijama, svu pozornost usredoto ili su na njihove monetarne manifestacije – platnu bilancu i likvidnost.

injenica da je svijet na dolarskom standardu, do 1971. godine nije davala poseban povod za duboku zabrinutost SAD-a. Me unarodni mo netarni sustav bio je kreiran tako da u njemu uloga dolara bude po sebno naglašena. Specifi na

5 Aliber, R. (1973), International Monetary Game, Mcmillan.


uloga dolara pokazivala je politi ku i eko nomsku dominaciju SAD-a te u isto vrijeme osiguravala ameri kom gospodarstvu odre ene prednosti i materijalne koristi. Me utim, stvarnost je po ela svjedo iti da „ostatak svijeta“ nerado prihva a dolarski standard utemeljen na nesigurnoj valuti. Istovremeno, što je posebno važno, SAD je postajao svjestan položaja dolara i njegove veze s internom ekonomijom.

Do kraja pedesetih godina SAD je bio više-manje okrenut sam sebi. Snažan gospodarski polet te koncentracija i centralizacija kapitala uz stvaranje ekonomskih agenata-giganata u me unarodnim razmje rima osiguravao je atraktivnu profitnu stopu i davao poticaj inves ticijskoj aktivnosti u zemlji. Tržište SAD-a dugo je bilo dovoljno samo za sebe, dok je penetracija inozemnih tržišta pružala mogu nost poseb-nih profita utemeljenih na razlikama u organskom sustavu kapita la i visini nadnica. U tom kontekstu na me unarodnomplanu SAD je pridavao pozornost me unarodnim politi kimodnosima, dok su ekonom ski odnosi bili za etak nove faze neokolonijalizma. Platna bilanca i vanjska likvidnost bili su u drugom planu tako dugo dok je SAD mogao bezbrižno financirati deficit platne bilance kratkoro nim zaduže njem u inozemstvu.

Ipak, pogoršanje likvidne pozicije SAD-a i neraspoloženje koje se pojavilo u odnosu na dolar u zapadnoeuropskim zemljama, iniciralo je poduzimanje odre enih korektivnih mjera SAD-a. Mjere nisu bile fun damentalnog karaktera i kretale su se u okviru raspoloživog i oproba nog arsenala kejnzijanskog intervencionizma. Nixonova ekonomska igra po ela je restriktivnom kreditnom politikom, smanjenjem državnih izdataka i realizacijom prora unskog suficita. Nade su se polagale u automatizam djelovanja ekonomskog instrumentarija i ugra e ne stabilizatore koji djeluju po receptu da restriktivna monetarna po litika izaziva ve unezaposlenost i blagu recesiju. Ona je, opet sa svoje strane, trebala sprije iti porast nadnica koje u strukturi troškova pro-izvodnje zauzimaju važno mjesto. Tako relativno sniženi troškovi proizvodnje trebali su voditi do poboljšanja konkurentskih po zicija SAD-a, ve eg izvoza i manjeg uvoza. Istini za volju, po tradicio nalnom receptu recesija je ostvarena.


Me utim, utjecaj recesije na in flaciju bio je zanemaruju i,dok su nadnice radnika i dalje bile u po rastu, mada su jedva održavale korak sa životnim troškovima 6

Uskoro su recesija i nezaposlenost dostigli takve razmjere da je Nixon uvidio kako bi bilo mudrije posegnuti za antirecesijskim mjera ma: ekspanzijom kredita, snižavanjem kamatnih stopa, prora unskim de ficitom te fiskalnim poticanjem investicione aktivnosti.

Me utim, bilo je o igledno da je ekspanzivna ekonomska politika poticaj inflaciji. Sukob interesa postao je o igledan.Intenzifikacija inflacije zna ila je mogu nost rješavanja prob lema nezaposlenosti uz istovremeno poticanje poslovne aktivnosti (Phillipsovakrivulja, Okunov zakon). S druge strane, poznato je da ekonomski odnosi s inozemstvom ne podnose takvu vrstu terapije bez protuin dikacija. Antirecesijskom politikom ponovo su vrata bila širom otvorena za novo intenziviranje deficita platne bilance i dalje slabljenje veionako slabog dolara.

Trka za kupovinom maraka, švicarskih franaka i sl., uskoro je po stala tako velika da su središnje banke SR Njema ke,Belgije, Švicar ske, Austrije i Nizozemske bile prisiljene institucionalizirati drasti ne mjere uklju uju i revalvaciju, plivaju e devizne te ajeve, kontrolu kre tanja kapitala da bi obeshrabrile priljev neželjenih precijenjenih dolara.

U srpnju i kolovozu 1971. pritisak multinacionalnih kompanija, špe kulanata i ostalih vlasnika dolara u smislu osloba anja od dolara bio je tako snažan da je Nixonova administracija bila prisiljena nešto u initi. Kontinuirana inflacija dolara više nije bila mogu a u okvirima staroga monetarnog sustava. Trebalo je smisliti nešto što e zauzeti njegovo mjesto.

Na kraju se dogodilo ono što se prije inilo nevjerojatnim – Nixon je 15. srpnja 1971. suspendirao konvertibilnost dolara u zlato. Uspo redno sa suspenzijom proklamirao je „novu ekonomsku politiku“ koja je trebala nadmašiti sve ono što je SAD u posljednja etiri desetlje a poduzeo na nacionalnom i

6 Mundel, R. (1972), Decline of the Dollar,Monad Press.


me unarodnom planu. Nixonova ekonomska politika trebala je doživjeti realizaciju u novoj konstela ciji odnosa snaga u me unarodnoj ekonomiji i novom zna enju ekonomskih odnosa s inozemstvom za gospodarstvo SAD-a.

U kontekstu „nove ekonomske politike“, po procjeni sekretara Tre zora Conollya , SAD je trebao ostvariti suficit platne bi-lance 7-8 milijardi dolara godišnje.

Da bi postigao taj cilj, SAD-u je bila potrebna revalvacija valuta zemalja koje su mu bile konkuren ti te ravnomjernija podjela politi kog i ratnog tereta koji je on sam nosio. Sukladno tomu, 10 postotna uvozna taksa služila mu je kao manevarsko sredstvo. Konkurenti su pak zahtijevali da SAD ukine uvoznu taksu i devalvira dolar.

Kompromis izme u velikih na kraju je postignut u Smithsonianinstitutu u prosincu 1971.7

Sporazum u Smithsonian institutu Richard Nixon nazvao je „najvažnijim monetarnim dostignu em u povijesti svijeta“, dok je japanski ministar vanjskih poslova definirao sporazum kao „naj ve i ekonomski šok koji je Japan pretrpio od kraja II. svjetskog rata“.

Jedno je, me utim, bilo to no. Sporazumom su se pokušali rije šiti akutni i trenuta ni problemi i bez ve ih ambicija. Osnovni izvori monetarne nestabilnosti ostali su prisutni i dalje. Dolar je ostao nekon vertibilan, a novi me unarodnimonetarni medij nije bio usvojen. I pored sporazuma i odre enih postignutih koncesija, trgovinski deficit SAD-a bio je mnogo ve i nego u prethodnom razdoblju. Efekti devalva cije, od koje je Japan posebno strahovao, jednostavno se nisu pokazali. Ponovo je deficit platne bilance SAD-a bio financiran kratkoro nim zaduženjima u inozemstvu, koja su 1972. dostigla razinu od 82,90 mi lijardi dolara.

Pretjerano velik porast me unarodne likvidnosti, koji je najve im dijelom bio temeljen na ekspanziji dolara, stvorio je klimu inflacije u svjetskom gospodarstvu i utjecao je na donošenje odluke o suspenziji idu e alokacije specijalnih prava vu enja.7 Stojanov, D.,(1982), Me unarodne fi nancije, Svjetlost, Sarajevo.


Svijet je još jednom bio suo en s paradoksom dominacije super sile. SAD je izmislio specijalna prava vu enja (SPV) radi poticanja ekspanzije me unarodne likvidnosti, koja je trebala predstavljati plat formu za ekspanziju njihova izvoza. SAD je dvije godine poslije de zavuirao SPV kreiraju ienormnu masu dolara. Njima uve anje me unarodnelikvidnosti više nije bilo potrebno. Me utim, nije bilo po-trebno ni ostalim zemljama iz kruga bogatih jer je dolar preplavio svijet.

U velja i 1973. SAD je bio prisiljen drugi put u samo 14 mjeseci devalvirati dolar.

S aspekta funkcioniranja me unarodnoga gospodarstva, važnija od same devalvacije dolara bila je injenica da su u sustav me unarodnih pla anja na mala vrata uvedeni plivaju i te ajevi. Zahvaljuju i tome, stabilnost, izvjesnost i sigurnost u me unarod nim platnim transakcijama ustupili su mjesto nestabilnosti, neizvjes nosti i rizicima. Pored monetarnog, svjetskom gospodarstvu prijetila je opas nost i od trgovinskog rata.

Vrlo je dobro poznato da je SAD 1944. Whiteovim planom inzis tirao na fiksnim deviznim te ajevima i formiranju stabilizacijskih fon dova na ijim temeljima je trebalo osigurati liberalizaciju robnog i platnog prometa u uvjetima konvertibilnosti nacionalnih valuta. Mul tilateralizam je trebao osigurati stabilnu i racionalnu bazu eks panzije kapitala.

Nepunih trideset godina poslije SAD je inicirao plivaju e de-vizne te ajeve, suspendirao konvertibilnost klju ne valute u zlato i na taj na in bacio pod noge vlastite ideje.

U sklopu svega dosad re enoga, automatski se name u ova pitanja:

– Je li bilo mogu e izbje i devalvaciju dolara pravodobnom intervencijom SAD-a?

– Je li SAD svjesno i namjerno izazvao devalvaciju dolara?

– Zašto je SAD akceptirao plivaju e devizne te ajeve?

– Je li SAD imao alternativni izbor?


Nakon razmatranja i eliminiranja deflacije, financijske politike te politike dohotka kao mogu ih metoda gospodarske intervencije, devalvaci ja se pokazala kao jedino rješenje. Recimo odmah, pogrešno.

No, SAD-u i kejnzijancima to se tada nije tako inilo. Mo-netarne vlasti SAD-a posegnule su za ra unalima. Ra un je bio jedno stavan i ohrabruju i. Svaki postotak devalvacije trebalo je poboljšati trgovinsku bilancu SAD-a u razdoblju 2-3 godine za milijardu dolara. Petpostotna devalvacija bila je dovoljna da se ostvari željeno poboljša nje platne bilance od 5 milijardi dolara. Osim toga, o ekivalo se da pogoršanje „odnosa razmjene“ pridonese smanjenju nacionalnog dohotka u vrijednosti 2-3 milijarde dolara i izazove dopunske restriktivne efekte na strani uvoza utemeljene na elasti nostiuvoza prema dohotku.

Prilikom op redjeljivanja za devalvaciju najvažnija je bila injenica da devalvacija zna i novih 500.000 radnih mjesta za

Amerikance.8

Zahvaljuju i tome, devalvacija je treba pridonijeti rješavanju „dilema“ slu ajeva (nezaposlenost, inflacija, deficit platne bilance). Phi llipsova krivulja SAD-a onemogu avala je Nixonovu administraciju, kao i administracije prije njega, da politikom recesije u ini bilo što u smjeru rješavanja „dilema“ slu aja.

Tako je devalvacija bila izabrana kao mjera koja je ponajprije trebala pridonijeti rješavanju internih gospodarskih problema SAD-a (za poslenost) uz najmanju mogu u transmisiju nepovoljnih efekata metoda platnobilan nog prilago avanja.Devalvacija dolara zna ila je, me utim, i nešto više od toga. Ona je upu ivala na konstataciju da je SAD po segnuo za jednom agresivnom mjerom od koje je sam pre zao dugo vremena i koju je ak pokušao eliminirati kao mogu nostbretonvudskim sporazumom. Izvoz nezaposlenosti postao je jedan od pravih zadataka devalvacije dolara. U sjenu doma ihzbivanja SAD je bacio brigu o me unarodnom monetarnom redu.

8 Ibidem.


Gledano s aspekta svjetskoga gospodarstva, akcija SAD-a bila je vrlo sli na britanskoj od 21. rujna 1931. Obje države formalno su suspendirale zlat no devizni standard suspenzijom konvertibilnosti klju ne valute za re zervnu valutu, puštaju idoma u valutu da pliva radi restauracije svoje trgovinske pozicije i stvaranja zaposlenosti kod ku e.

Obje su ostavile neke od velikih zemalja s precijenjenom valutom i pokrenule valove konkurentskih devalvacija. Obje su pridonijele šire nju nacionalne kontrole i pove aleionako prisutan strah od bujanja tendencija k trgovinskom protekcionizmu koji je ve postojao. Naj važnije za svaku zemlju pojedina no jest to da su obje valute bile predugo precijenjene, a da se pritom zemlja nije brinula o statusu svoje valute, uz veliku doma u nezaposlenost i nespremnost da usklade svoju me unarodnu financijsku ulogu s o iglednimopadanjem svo je ekonomske i politi ke snage.

U sklopu svih zbivanja koja su prethodila osipanju vrijednosti do lara, ini se da je najmanje ispravno bilo tražiti uzroke slab-ljenja vrijednosti dolara u deficitu platne bilance i velikom uvozu nafte. Bez sumnje možemo re i da je jedan od klju nihimbenika opa danja snage ameri koga gospodarstva na

me unarodnom planu inflacija koja je bila stekla potpuno pravo gra anstva. Da nevolja bude ve a, SAD se ne može žaliti na uvoznu inflaciju kao što se mogu, na primjer, zemlje Zapadne Europe. Za razliku od SR Njema ke ili Japana, SAD je bio suo en s konstantnim opadanjem kupovne snage nacionalne va lute kao boljkom koja je, postalo je to o igledno, duboko ukorijenjena i koja je našla izvanredno plodno tlo u ogromnim neproduktivnim iz dacima i javnom dugu. Kriza hiperprodukcije, o kojoj je Marx pisao, nije kako je izgledalo napustila kapitalisti ki sustav privre ivanja. Kejn-zijanska i neokejnzijanska terapija nije više djelovala, dok se jaz iz me u društvenog karaktera proizvodnje i privatnog prisvajanja sve vi še širio.


4. IZBJEGNUTA ALTERNATIVA I REALNOST

Deflacija kao metoda ure ivanja gospodarskog života i metoda plat nobilan nog prilago avanja ustupila je mjesto devalvacijama. Neokejn zijanizam na doma em terenu (Phillipsova krivulja plus Okunov gep) te devalvacija i plivaju i te ajevi na internacionalnom planu, inili su se kao terapija koja može revitalizirati ameri ko gospodarstvo.

Strah od deflacije ili, bolje re eno, oštrije dezinflacijske politike, bio je velik. Deflacija podrazumijeva kontrakciju gospodarske aktivnosti, sniženje cijena i smanjenje zaposlenosti, što sa svoje strane treba pridonijeti poboljšanju platnobilan ne situacije. Me utim, SAD je bio suo en s injenicom da poboljšanje platne bilance od 5 milijardi

dolara zahtijeva kontrakciju društvenog proizvoda od oko 60 milijardi dolara. U tzv. slu ajevima bez dileme (inflacija, puna zaposlenost, suficit plat ne bilance) efekti deflacije dobro bi došli. Na drugoj strani, u tzv. di lema slu ajevima(nezaposlenost, inflacija i deficit platne bilance) pri-lago avanje platne bilance deflacijom nije optimalno rje šenje. Podsjetimo li se „smrtnog skoka robe“ kao odlu ne karike u lancu reprodukcije kapitalisti kog tipa, postaje jasnije zašto deflacija nije mogla biti ni „drugo“ najbolje rješenje.

Po imo dalje i pokušajmo sagledati ra unice o tome kakve je efekte na gospodarstvo SAD-a i platnu bilancu mogla imati financijska politika. Ovdje mislimo na primjenu monetarne politike za reguliranje vanjskog ra una i fiskalne politike za sre ivanje unutarnje ekonomske situacije.

Zadatak monetarne politike sastoji se u stimuliranju priljeva kapitala, dok fiskalna politika treba kompenzirati kontraktivno djelovanje restrik tivne monetarne politike. Smatralo se, me utim, da bi SAD na o eki vano djelovanje restriktivne monetarne politike morao pri ekati nekoliko godina. Je li mogu e u uvjetima kapitalisti ke reprodukcije provo cirati recesiju i podržavati je nekoliko godina? – bilo je pitanje na koje nije na en afirmativan odgovor. Kalkulacije su pokazivale da bi ka matna stopa u SAD-u trebala porasti 20% da bi se postiglo po boljšanje platne bilance od 5 milijardi dolara.


Me utim, ak i porast kamatne stope od 10% izazivao bi direktne deflacijske efekte od oko 50 milijardi dolara. Ako se uzme multiplika tor 2, bilo bi potrebno sniziti poreze ili pove ati državne izdatke za oko 100 milijardi dolara da bi se kompenzirao deflacijski efekt restriktiv ne monetarne politike. Pretpostavljaju i multiplikativno djelovanje sniža-vanja taksa od 1,5, bilo bi neophodno smanjiti takse za oko 70 milijar di dolara. Pretpostavljaju i multiplikator državnih izdataka od 2, neop hodan porast državnih izdataka bio bi 50 milijardi dolara. Oba instrumenta ekonomske politike impliciraju ogroman deficit državnog prora una, koji bi pove ao državni dug za 100-150 milijardi dolara svakih nekoliko godina. Prema tome, potrebne promjene kamatne stope i dr žavnih izdataka, potpuno je jasno, izvan su politi kihi psiholoških gra nica u društvu kao što je SAD.

Tako se mislilo prije deset godina.

Od 1980. do naših dana ekonomska politika ameri keadministra cije, koja se pored ostaloga manifestira u drasti nom podizanju kamatnih stopa, svjesno gura ameri kogospodarstvo, a time i svjetsko, niz stube na razinu koja je još politi ki i socijalno podnošljiva, ali sve teže i sve manje. Osnovni cilj takve gospodarske politike jest stvaranje klime za rea liziranje profita, ovaj put na me unarodnom– svjetskom planu.

Deflacija velikih razmjera na pragu je svjetskoga gospodarstva. Dolar je precijenjen za oko 30%. Kapital bježi iz Zapadne Europe i iz zemalja u razvoju u SAD.

Antiinflacijskom, pro-profiterskom, ekonomskom politikom SAD po kušava riješiti probleme vlastite ekonomije. Svjetsko gospodarstvo još je jednom suo eno s dominacijom supersile.

Na prvi pogled ini se da je precijenjenost dolara posljedica djelovanja triju imbenika:

l. visokih realnih kamatnih stopa u SAD-u

2. politi ke nestabilnosti u svijetu

3. do svibnja 1983. psiholoških efekata izbora na kojima se o eki vala pobjeda sadašnjeg Predsjednika.


Prvi i tre i imbenik jesu povezani, a mozaik sigurno dopunjava i drugi.

Me utim, pravo pitanje zapravo glasi: Zašto dolazi do visokih realnih ka matnih stopa u SAD-u te kakvi su efekti visokih kamata na svijet i posebno na zemlje u razvoju? Dvadesetih godina prošlog stolje a najve i broj ekonomista i poslovnih krugova bio je uvjeren da je vrijeme ekonomskih kriza prošlo. Bilo je to prije Keynesa. Vjerovalo se da državna intervencija ima recept za kratkotrajne recesije. Svima je dobro poznata Velika ekonomska kriza koja je potom uslije dila. Šezdesetih godina prošlog stolje a ekonomisti i gospodarstvenici bili su vrsto uvjereni, gotovo sigurni, da su recesije prošlost. Osamdesetih go dina ameri kaadministracija vodi ekonomsku politiku „doziranog“ sloma.

Pokazalo se da u okviru kapitalisti kog na inaproizvodnje gospodarstvo neizbježno dolazi u fazu kada je daljnje oplo ivanje kapitala nemogu e. Gospodarstvo je „pregrijano“. Suo eno je s cikli nom i strukturnom krizom. Profit se ne može ostvarivati u uvjetima visoke inflacije, visokih kamata, visoke zasi enosti tržišta i visokih cijena sirovina. Profitu odgovaraju niske cijene sirovina, niske nadnice, niske kamatne stope, nova tehnologija, ali i povoljna konjunktura.

Da bi stvorila klimu za profitonosna ulaganja, ameri kaadmin istracija poslužila se politikom planirane deflacije, tj. MRSP koncepci jom. Efekti su takve ameri ke ekonomske politike mnogostruki – u zemlji su cijene snižene, bankroti su bili i ostali veliki, deficit tr govinske bilance i deficit državnog prora una ogroman je.

Na me unarodnoj sceni ugrožene su i razvijene zemlje i zemlje u razvoju.

Kapital bježi iz razvijenih zemalja. Razlika u visini realne kamatne stope 5-10% isuviše je primamljiva da bi kapital ostao u zem lji podrijetla. Odljev kapitala iz zemalja Zapada u SAD stvara tenzije u smjeru porasta kamatnih stopa u tim zemljama. Opet, one se ne usu uju podi i kamatne stope jer su svjesne da bi time izazvale daljnji pad gospodarske aktivnosti. Nezaposlenost se u zapadnoeuropskim zemljama


ne smanjuje. Njihove valute postaju sve slabije u odnosu na dolar, što im stvara dodatne teško e. Razvijene zemlje po inju sve oštrije štititi svoje interese protekcionisti komekonomskom politikom, koja ponegdje po inje poprimati razmjere isklju ive zaštite nacionalnih interesa.

Ameri ka antiinflacijska politika prožima akcije IMF-a. Od insti tucije koja nije željela da se infiltrira u doma u ekonomsku politiku zemalja lanica i koja je vodila ra una o socijalnim i politi kim kon sideracijama lanica, IMF je postao institucija koja se najdirektnije miješa u unutarnju gospodarsku, a time i socijalnu te politi ku si tuaciju tih zemalja. Od dužnika IMF zahtijeva provo enje antiinflacijske politike istoga tipa kao što je ameri ka antiinflacijska politika. Zemlje u razvoju zbog toga su višestruko pogo ene. One se guše pod teretom vanjskih dugova i enormno visokih kamata.

Zemlje u razvoju suo ene su sa sve ja om protekcionisti kompolitikom razvijenih zemalja. One ne mogu izvoziti ni kvantitativno, a ni cjenovno toliko koliko je potrebno da se bar breme otplate dugova može podnositi bez socijalnih i politi kih potresa. Gospodarski je rast zemalja u razvoju stao. One su prisiljene raditi u interesu velikog kapitala. Taj kapital, posebno transnacionalne korporacije skupa sa MMF -om stvaraju u zemljama u razvoju klimu za profitonosna ulaganja. Sirovine i radna snaga postali su jeftini, a kapital je u tim zemljama postao oskudan. TNK se u takvim uvjetima pojavljuje kao spasilac.

Svjetsko gospodarstvo ulazi u novu eru, eru kibernetskog neokolonija lizma – dominacije velikog kapitala u me unarodnim razmjerima na principima kibernetskog rukovo enja me unarodnom podjelom rada.

II. Kibernetski neokolonijalizam 2008. – potvrda hipoteze

Sve više autora danas ( Ellerman; Easterly, 2006; Goldman, 2005; Juhaz; Kinzer; Stiglitz) identificira aspekt kombiniranog i iterativnog utjecaja „set of elite power networks“ (Goldman, 2006), tj. uskog ideološkog interesa ameri ke i britanske vanjske politike i komercijalnih interesa TNK-a i me unarodnih bankarskih


firmi u profiliranju ortodoksnog pristupa ekonomskom razvoju te odgovaraju ih politika kojih se pridržavaju me unarodne agencije. Tijekom posljednjih šezdesetak godina World Bank i IMF isticali su kako su oni apoliti ne institucije. Kriti ari imaju druga ijeargumente drže i da World Bank i IMF (ruku pod ruku s USAID-om) imaju ideološko utemeljenje i efektivno poti u postmodernu formu neokolonijalizma, više nego što smanjuju siromaštvo u zemljama primaocima pomo i (Easterly, 2006; Goldman, 2005; Perkins). Inozemna je pomo pod utjecajima globalnih interesa velikih svjetskih subjekata. Tako se npr. tvrdilo da je za vrijeme administracije bivšega ameri kog predsjednika Cartera istraživanje nalazišta nafte i drugih resursa bilo potpomognuto projektima Svjetske banke. Jednom kada je nafta bila otkrivena, Svjetska banka financirala je projekte istraživanja nafte i plina. Kada je nafta prona ena, Svjetska banka obratila se naftnim kompanijama SAD-a, koje su se onda tamo ustoli ile i pustile korijene. Me utim, nafta nije bila jedini zanimljiv resurs. Tu su bili u pitanju i agrarni proizvodi, metali i minerali, drvo, rad i kapital. 9

III. Kolonijalizam XXI. stolje a – podsje anje

Washingtonski konsensus serviran i nametnut zemljama u razvoju i tranzicijskim zemljama od po etka 1990-ih podsje a neodoljivo na poziciju Argentine u XIX. stolje u i vrijeme prvobitnog kolonijalizma u ve ini tada ovisnih zemalja. Kolonijalizam Washingtonskog konsensusa plasti no je ilustrirao Stiglitz u The IMF’s Four Steps

to Damnation (The Observer, April, 2001) te u The Globalizer Who

came in from the Cold (Greg Palast, 2001).

Zanimljiv primjer iz vremena globalizacije jest primjer Argentine kada je rapidna liberalizacija trgovine i financija kasnih 1880-ih poremetila jedan balansirani i stabilan put razvoja te zemlje. Po etnorazdoblje izgra ivanja države (state building) u 1860-im i 1870-im ustupilo je mjesto laissez-faire ideologiji pod doma im politi kimpritiscima, što je generiralo eksplozivan i veoma spekulativan priljev kapitala, investiranog posebice u nekretnine. Kriza koja je uslijedila najavila je manju bankarsku krizu u Europi uz pad Baring Brothers.

9 Angresano, J. (2007), Ortodox Economic Education, Ideology and Commercial Interests : relationship that Inhibits Poverty Aleviation, Post-autistic Economic review, issue 44.


Me utim, u Argentini su restriktivne mjere, snižavanje realnih nadnica i rasprodaja državnih poduze a strancima uništili razvojnu dinamiku i dapa e imali negativan spillover efekt na susjedne zemlje. Kriza 1890. podredila je argentinsku državu diktatu me unarodnih banaka koje su nametnule drasti ne restriktivne mjere kako nacionalnoj tako i regionalnim vladama da bi osigurale otplatu njihovih zajmova i profitabilnost savezni kih poduze a, kakvo je bilo British railway. Jednako tako europske su banke iskoristile pogodnosti pada velikog broja argentinskih poduze a u 1890-im, kako državnih tako i privatnih, da bi konsolidirali dominantnu poziciju inozemnog kapitala u klju nim segmentima argentinske ekonomije. Po etkom novoga stolje a oni su promovirali (potakli) ponovni izvoz kapitala k Rio de la plata regionu koordiniraju i svoje strategije s komercijalnim i industrijskim magnatima radi ekspandiranja svojih interesa na novoj lokaciji.

Takav trend postao je op i u mnogim latinskoameri kim zemljama sukladno tomu kako su me unarodni bankari promovirali val novih i velikih zajmova i direktnih investicija, što se nastavilo do Prvoga svjetskog rata.10

Umjesto zaklju ka: Prilog

Stagflation cometh

January 2, 2008 6:00 PM |

The world economy has had several good years. Global growth has been strong, and the divide between the developing and developed

10 8. Bairoch (P) and Kozul-Wright (1995), Globalization Myths : Some Historical Refl ections on Integration, Industrialization and Growth in the World Economy, paper prepared for WIDER conference on Transnational Corporations and the Global Economy; Kings College, Cambridge ,UK.


world has narrowed, with India and China leading the way, experiencing GDP growth of 11.1% and 9.7% in 2006 and 11.5% and 8.9% in 2007, respectively. Even Africa has been doing well, with growth in excess of 5% in 2006 and 2007.

But the good times may be ending. There have been worries for years about the global imbalances caused by America’s huge overseas borrowing.America, in turn, said that the world should be thankful: by living beyond its means, it helped keep the global economy going, especially given high savings rates in Asia, which has accumulated hundreds of billions of dollars in reserves. But it was always recognised that America’s growth under President Bush was not sustainable. Now the day of reckoning looms. America’s ill-conceived war in Iraq helped fuel a quadrupling of oil prices since 2003.

In the 1970s, oil shocks led to inflation in some countries, and to recession elsewhere, as governments raised interest rates to combat rising prices. And some economies faced the worst of both worlds: stagflation. Until now, three critical factors helped the world weather soaring oil prices. First, China, with its enormous productivity increases - based on resting on high levels of investment, including investments in education and technology - exported its deflation. Second, the US took advantage of this by lowering interest rates to unprecedented levels, inducing a housing bubble, with mortgages available to anyone not on a life-support system. Finally, workers all over the world took it on the chin, accepting lower real wages and a smaller share of GDP. That game is up. China is now facing inflationary pressures. What’s more, if the US convinces China to let its currency appreciate, the cost of living in the US and elsewhere will rise. And, with the rise of biofuels, the food and energy markets have become integrated. Combined with increasing demand from those with higher incomes and lower supplies due to weather-related problems associated with climate change, this means high food prices - a lethal threat to developing countries.

Prospects for America’s consumption binge continuing are also bleak. Even if the US Federal Reserve continues to lower interest rates, lenders will not rush to make more bad mortgages. With house prices declining, fewer Americans will be willing and able to continue their profligacy.


The Bush administration is hoping, somehow, to forestall a wave of foreclosures - thereby passing the economy’s problems on to the next president, just as it is doing with the Iraq quagmire. Its chances of succeeding are slim. For America today, the real question is only whether there will be a short, sharp downturn, or a more prolonged, but shallower, slowdown.

Moreover, America has been exporting its problems abroad, not just by selling toxic mortgages and bad financial practices, but through the ever-weakening dollar, in part a result of flawed macro- and micro-policies. Europe, for instance, will find it increasingly difficult to export. And, in a world economy that had rested on the foundations of a “strong dollar,” the consequent financial market instability will be costly for all.

At the same time, there has been a massive global redistribution of income from oil importers to oil exporters - a disproportionate number of which are undemocratic states - and from workers everywhere to the very rich. It is not clear whether workers will continue to accept declines in their living standards in the name of an unbalanced globalisation whose promises seem ever more elusive. In America, one can feel the backlash mounting.

For those who think that a well-managed globalisation has the potential to benefit both developed and developing countries, and who believe in global social justice and the importance of democracy (and the vibrant middle class that supports it), all of this is bad news. Economic adjustments of this magnitude are always painful, but the economic pain is greater today because the winners are less prone to spend.

Indeed, the flip side of “a world awash with liquidity” is a world facing depressed aggregate demand. For the past seven years, America’s unbridled spending filled the gap. Now both US household and government spending is likely to be curbed, as both parties’ presidential candidates promise a return to fiscal responsibility. After seven years in which America has seen its national debt rise from $5.6tn to $9tn, this should be welcome news - but the timing couldn’t be worse.

There is one positive note in this dismal picture: the sources of global growth today are more diverse than they were a decade ago. The


real engines of global growth in recent years have been developing countries.

Nevertheless, slower growth - or possibly a recession - in the world’s largest economy inevitably has global consequences. There will be a global slowdown. If monetary authorities respond appropriately to growing inflationary pressure - recognising that much of it is imported, and not a result of excess domestic demand - we may be able to manage our way through it. But if they raise interest rates relentlessly to meet inflation targets, we should prepare for the worst: another episode of stagflation.

If central banks go down this path, they will no doubt eventually succeed in wringing inflation out of the system. But the cost - in lost jobs, lost wages, and lost homes - will be enormous.

Summary

In the conditions of globalization of the world economy, i.e. in the conditions of cybernetic neocolonialism, the position of a small medium-developed country gains new dimensions: the selection of economic growth and development strategy in the conditions of functional integration of the world economy is not a matter of the country’s choice. Its development and economic policies are not isolated, independent and guided by national interests. The dimension of its comparative advantages changes. It becomes not only a price

taker, but also a rule taker. If the country is also in debt, as the Republic of Croatia is, then it must formulate its economic strategy and its economic policy so as to minimize violations of the rules of the game dictated by the basic subjects of the world economy, which nowadays are transnational corporations. Of course, in the period of transition towards full world economy globalization, they are also big countries, especially the super-powers, which are both price

setters and rule makers.

Key words: globalization, domination, dependence, transnational corporations, capital, economic theory

Documents

KIBERNETSKI NEOKOLONIJALIZAM II: IMF i … · 403 Dragoljub Stojanov1 KIBERNETSKI NEOKOLONIJALIZAM II: IMF i transnacionalne korporacije (TNK) – partneri na globalnom planu Sažetak