UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE

FAKULTET ZA POSLOVNE I FINANSIJSKE STUDIJE

BANJA LUKA

KRITIKA KEJNZIJANSKE I NEOKEJNZIJANSKE EKONOMSKE TEORIJE

Seminarski rad

Mentor: Doc. dr Valentina Duvjak Student: Slavica Jović

Novembar 2012, Banja Luka

SADRŽAJ

UVOD........................................................................................................................................3

1. Makroekonomska teorija koncem dvadesetog vijeka....................................................4

2. Kejnzijanska teroija........................................................................................................6

3. Sličnosti i razlike neoklasičnog i neokejnzijanskog modela........................................10

4. Kritike kejnzijankse i neokejnzijankse ekonomske teorije..........................................11

ZAKLJUČAK..........................................................................................................................16

LITERATURA.........................................................................................................................17

2 | P a g e

UVOD

John Maynard Keynes, prvi baraon Keyens od Tiltona (5. Jun 1883. – 21. April 1946.) je bio

engleski ekonomista čije su radikalne ideje imale ogroman uticaj na modernu ekonomiju i

političku teoriju. Posebno je zapamćen kao zagovarač vladavine politike intervecionisanja, po

kojoj bi vlada mogla koristiti fiskalne i monetarne mjere da bi ciljano ublažila efekte

ekonomske recesije, depresije i eksplozija. Mnogi ga smatraju osnivačom moderne

makroekonomije.

John Maynard Keyens je bio sin Johna Navila Keyensa, ekonomskog lektora pri Kembridž

univerzitetu, uspješnog autora i socijalnog reformatora. Keyens je prvo obrazovanje dobio na

Itonu, gdje je pokazao talenat na skoro svaku oblast njegovih širokih interesa. Upisao je

Kraljevski koledž pri Kembridžu da bi studirao matematiku, ali su ga njegova interesovanje

prema politici odvela na polje ekonomije koju je studirao na Kembridžu.

3 | P a g e

1. MAKROEKONOMSKA TEORIJA KONCEM DVADESETOG VIJEKA1

Početak dvdesetog vijeka obilježila je klasična makroekonomska teorija. Klasična škola je

bila dominantna škola ekonomskih misli od sedamdesetih godina osamnaestog vijeka, pa sve

do tridesetih godina dvadesetog vijeka.

Klasični model bio je prvi sistemski pokušaj da se objasne odrednice agregatnih ekonomskih

varijabli, poput visine cijena i razne proizvodnje, zaposlenosti i potrošnje.

Najznačajniji zaključak klasičnih ekonomista, da je kapitalizam samoregulirajući ekonomski

sistem. Ono su utvrdili da mehanizmi koji se nalaze u kapitalističkom sistemu automatski

vode privredu prema punoj zaposlenosti. Može se, doduše, pojaviti privremena

nezaposlenost, ali samo u obliku frikcije nezaposlenosti, kada se ljudi nalae u prijelazu

između dva stalna posla.

Kao rezultat toga radnici i preduzeća dostigli bi razinu proizvodnje uz punu zaposlenost

proizvodnih faktora. Klasični su ekonomisti saželi svoj zaključak u izreci kojom se

karakteriše Sayov zakon „Ponuda stvara svoju vlastitu potražnju“.

Takav zaključak inplicirao je malu ili nikakvu ulogu države u privredi. Budući da

kapitalistička privreda automatski i konvergira visini proizvodnje uz punu zaposlenost,

monetarna politika ne moze uticati na visinu proizvodnje. Zato postoji neutralni novac.

Promjene količine novca ne bi uticale na proizvodnju i zaposlenost, nego samo na cijene.

Klasični su ekonomisti izveli teoriju da povećanja količine novca uzrokuje samo

proporcionalni pad visine cijene.

Velika je kriza tridesetih godina dvadesetog vijeka, međutim, pokazala da kapitalistički

sistem nije inherentno stabilan i da se ravnoteža može ostvariti i u uslovima nepotpune

zaposlenosti. Stopa nezaposlenosti od 24,9% aktivne radne snage u SAD-u u dnu krize 1933.

godine to najbolje ilustruje.

Napad na kalsični sistem i objašnjenje mogućnosti da se ravnoteža u privredi može ostvariti i

u uslovima nepotpune zaposlenosti proizvodnih faktora izvršio je John M. Keyens svojom

„Opštom teorijom...“ 1936. godine.

1 Mate Babić, MAKROEKONOMIJA – Petnaesto dopunjeno i izmijenjano izdanje, Zagreb, 2009. Strana od 625. do 627.

4 | P a g e

Keyens i njegovi sljedbenici su smatrali da kapitalističke privred boluju id nedovoljno

fleskibilnih cijena, nadnica i kamata, te nepotpune (nesavršene) informisanosti radnika i

preduzeća. Zato nije vjerovatno da će privreda automatski dospjeti punu zaposlenost. To

zahtjeva aktivnu državn politiku stabilizacije kako bi se postigla puna zaposlenost.

Keyensova teorija je tvrdila, da sasvim suprotno od klasične, „potražnja stvara svoju vlastitu

ponudu“.

Većina ekonomskih politika u razdoblju nakon Drugog svijetskog rata, svodilo se na

upravljanje potražnjom – upotrebom fiskalne i monetarne politike.

Sredinom sedamdesetih godina svadesetog vijeka javio se, međutim, problem istodobnog

postojanja visoke nezaposlenosti i visoke inflacije, zbog promjene funkcije agregatne ponude

zbog naftnih šokova, učinilo je upravljanje agregatom potražnjom neefikasnom u politici

stabilizacije.

Problem stagflacije i incesije sedamdesetih, možda je bio tako štetan poslojeratnoj

keynesovoj tradiciji u ekonomskoj teoriji kao pto je Velika kriza bila za klasični model.

Zato je došlo do tražnja odgovora na nove probleme koji su se pojavili. Rezultat je bio

oživljavanje klasične ekonomske teorije u različitim oblicima kao što su: monetarizam,

racionalna očekivanja i drugo.

U osamdesetim godinama ponovo je oživjela Keynesova teorija u obliku ekonomske ponude.

Međutim, vrlo su žive bile i različite škole koje su se temeljile na klasičnoj ekonomskoj

teoriji.

Većinaekonomista devedesetih može se svrstati u dvije skupine. Jedan skupina želi obnoviti

bitne elemente originalnog klasičnog modela, uvrštavajući u njega osim racionalnih

očekivanjai neka obilježja poslijeratne tradicije koja smatraju korisnima. Središnji, među

njima su „novi klasični“ ekonomisti koji slijede originalne klasične teoretičare. Oni tvrde da

je pretpostavka fleksibilnih cijena, nadnica i kamata temelj za uspješan model privrede i

objašnjenje uloge novca i efikasnosti monetarne politike.

Novi kalsični teoretičat prihvataju tradicionalno mišljenje poslijeratnih ekonomista de

nepotpune informacije ometaju proces samoregulisanja privrede. Jedna verzija takvog

pogleda , koja se naziva „teorija reanog poslovnog ciklusa“, smatra da je monetarna politika

5 | P a g e

uvijek neutralna i da „ponuda stvara svoju vlastitu potražnju“, poput originalnog klasičnog

modela.

Druga skupina ekonomista, poput Keyensa, smatraju da su nesavršenosti informacija i

nefleskibilnosti cijena, nadnica i kamata kljčni za razumijevaje i predviđanje ekonomskih

događaja. Ti ekonomisti razvili su teorije prema kojima neefikasnost cijena, nadnica i kamata

slijede iz racionalnog odlučivanja. Te su moderne teorije takođe dovele do razvoja

„neokeyensijanske“ ekonomije kojoj se često pripisije izreka da „potražnja stvara svoju

vlastitu ponudu“.

2. KEJNZIJANSKA TEORIJA2

Velika kriza tridesetih godina dvadesetog vijeka pružila je dokaz da u kapitalizmu ne postoje

mehanizmi koji će automatski vratiti privredu punoj zposlenosti – barem ne u kratkom roku.

Na činjenici da na svim tržištima ne postoji savršena konkurencija i da proizvođači djeluju u

uslovima nepotpune konkurencije i proizvode manje nego bi proizvodili u uslovima savršene

konkurencije, pa ravnoteža između AD i AS može biti u uslovima nepotpune zaposlenosti,

Keyens je i temeljio svoju teoriju.

Keyensova kritika klasičnog modela počiva na sljedećim pretpostavkama:

Klasična teorija tržišta radne snage i agregatne ponude u najboljem je slučaju prvi

korak do potpune teorije. Postoje ključni propusti u klasičnoj teoriji na strani

agretatne ponude.

Klasična je teorija potražnja za novcem prjednostavna. Potoje različiti motivi držanja

novca, a klasičari su prenaglašavali transakcojski motiv.

Klasično bavljenje štednjom i investicijama smatralo je kamate ekonomskom

varijablom koja osigurava konačnu jednakost potražnje i ponude pozajmljivih

sredstava. Međtim, kamate ne isunjavaju tu ulogu, jer je finkcija agregatne štenje prije

svega funkcija raspoloživih dohodaka.

Klasični ekonomisti su smatrali kako bi, bez miješanja države u privredu, odstupaja

proizvodnje i zaposlenosti rada od njihovih visina pune zaposlenosti uglavnom bila

2 Mate Babić, MAKROEKONOMIJA – Petnaesto dopunjeno i izmijenjano izdanje, Zagreb, 2009. Strana od 628. do 631.

6 | P a g e

privremena i sigurno ne bi potegnula i na dugi rok. Keyens je doveo u sumnju

valjanost pogleda klasičnih teoretičara u kratkom roku, ali je bio skeptičan u valjanost

njihova modela i u drugom roku.

Konačno, ključna teorija agregatne potražnje zavislila je o novčanoj masi. Keyens je

smatrao da to nije bio ispravan pristup izvođenja agregatne potražnje. Njegov pristup

bio je da se razviju odvojene teorije željene potrošnje za različite sektore privrede

(lična potrošnja, investicije i željena potrošnja). Ptocjenjene su veličine pojedinih

komponenti finalne potrošnje, zatim agregiraju (saberu), da bi se dobila agregatna

potražna AD.

Keyens je imao ozbiljnih primjedbi na klasičnu teoriju potražnje za radom. On se slagao da

kupci rada (poslodavci) ne pate od „iluzije novca“ i, zato, brinu se o nadnici samo u njenom

odnosu prema cijeni proizvodnje (njihove realne nadnice).

Postojanje radničkih sindikata, zakon o minimalnim nadnicama i doročnih ugovora između

radnika i poslodavaca, unutar ili izvan sindikaliziranih okruženja, predsavljaju činioce

realnog svijeta koji objašnjavaju „ljepljivost“ (nefleskibilnost) prema dolje nominalnih

nadnica. U klasičom modelu količina novca je glavna odrednica AD. Prema Keyensu,

agregatna potražnja dobije se odvojenim razmatranjem pnašanjem svake komponente finalne

potrošnje i onda njihovim agregatiranjem.

Naradikalniji otklon keyensijanskog modela od klasičnog odnosi se na stranu ponude u

ekonomiji. Keyens i njegovi sljedbenici osporavali su valjanost posljednjihsviju pretpostavki

kalsičnog modela: Savršena konkurencija na svim tržištima s potpuno fleskibilnim cijenama i

nadnicama i nepostojanje iluzija novca.

Naslabija tačka klasične teorije, prema Keyensu, njezina pretpostavka da su sve nadnice i

cijene potpuno fleskibilne.

Kada se visina cijena smanjuje, potražna za radom, MPL x P opada. Da su nadnice potpuno

fleskibilne, tada bi radnici bili voljni ponuditi više rada kako bi uočili da realna nadnica raste

zbog pada cijena. Nominalna bi nadnica tada opala proporcionalno s cijenama i visina bi

zaposlenosti ostala nepromjejena. Visina bi domaće proizvodnje ostala nepromjenjena na

visini pune zaposlenosti i nakon pada visine cijena. Krivulja bi agregatne ponude u tom

slučaju bila okomita. Ako su međutim, nominalne nadnice nefleskibilna nadolje, tada opadaju

potražnnje za radom uzrokovano smanjenjem visine cijena uzrokuje pad potržnje preduzeća

7 | P a g e

za radom. Kao posljedica toga, stvarna će zaposlenost privrede pasti ispod visine pune

zaposlenosti. Zbog toga, krivulja agregatne ponude ima pozitivan nagib radi nefleskibilnosti

nominalnih nadnica.

Koji su razlozi nefleskibilnosti nadnica? Prema Keyensu i njegovim sljedbenicima, postoji

nekoliko objašnjena za nefleskibilnost nadnica:

a) Razvoj radničkih organizacija, cehova i sindikata. Te organizovane skupne radnika

žele održati nominalne nadnice svojih članova na poželjnim visinama u odnosu na

druga zanimanja.

b) Eksolicitni ugovori koji neposredno fiskiraju nadnice u određenom vremenskom

razdoblju. Takvi ugovori običnoo dopuštaju da nadnice rastu izzand željenih visina,

ali ne dopuštaju da nadnice padaju ispod tih visina, čak iako se neki radnicu moraju

otpustizi.

c) Implicitni ugovori koji su prešutni sporazumi između poslodavaca i radnika.

d) Nesavršene informacije ekonomskih subjekata kad oni donose odluke.

Postojanje nesavršenog informisanja dovodi do pozitivnog nagiba krivulje agregatne ponude

čak i ako su nominalne nadnice fleskibilne. Naime, kad radnici donose odluke o tome koliko

će rada ponuditi preduzećima, oni zasnivaju svoje odluke na očekivanjima o kretanju realne

nadnice. To znači da oni moraju oblikovati očekuvanu vrijednost realne nadnice. Naravno,

oni znaju koliku im nominalnu nadnicu preduzeća plaćaju za njihov rad, ali one ne znaju

tačnu vrijednost visine cijena, koju moraju predviđati, jer se cjenovni indeksi objavljuju u

novinama i na televiziji.

Prema tradicionalnom keyensijanskom modelu, vremenski jaz dolaska do informacija

povećava problem nesavršenog informisanja.

Krivulja agregatne ponude u uslovima nesavršenog informisanja takođe ima pozitivna nagib.

Budući da su informacije o agregatnim promjenama visine cijena dostupne radnicima samo

uz vremenski jaz, znači kao da je, nastupila iluzija radnika o realnoj vrijednosti njihovih

nominalnih nadnica. Dakle, sasvim suprotno klasičnoj pretpostavci da radnici ne pate od

novčane iluzije.

Klasični teoretičari smatrali su da će novčana iluzija postojati samo ako se pojedinac ponaša

iracionalno. Keyens i njegovi sljedbenici vjerovali su da razlog postojanja novčane iluzije,

pogotovo o realnoj vrijednosti nominalnih nadnica, nije u iracionalnosti ponašanja radnika,

8 | P a g e

već u činjenici da informacija niije uvijek potpuno i na vrijeme dostupna radnicima. To znači

da procjena realne nadnice radnici vrše u uslovima neizvjesnosti.

U kasličnom modelu, činjenica da je krivulja agregatne ponude okomita, znači da akcije

monetarne politike nemaju nikakv utivaj na realnu proizvodnju. Klasični su teoretičari zato

tvrdili kako je novac neutralan. Nasuprot tome, u tradicionalnom keyensijanskom modelu

krivulja agregatne ponude nije okomita na visini pune zaposlenosti, pa novac nije neutralan.

Budući da meonetarna politika nije neutralna u keyensijanskom modelu, ona se moze

primjeniti u politici stabiliacije, dakle postizanjem pune zaposlenosti uz stabilne cijene. To je

antiteza klasične pretpostavke, koja je u održavanju stabilnosti cijena vidjela isključivu ulogu

monetarne politike. Prema keyensijanskom modelu, monetarna politika moze uticati na

smanjivanje nezaposlenostim ali za to treba podnjeti trošak. Trošak je takvog djelovanja viša

stopa inflacije.

Kejnesijanska teorija krivulje agregatne ponude, kao što smo vidjeli implicira obrnuto

proporcionalnu vezu između inflacije i nezaposlenosti izraženu Filipsovom krivuljom.

Budući da su klasičari pretpostavljali da privreda uvijek radi na visini pune zaposleosti, to je i

njihova krivulja agregatne ponude okomita. Zato je okomita i njihova varzija Filipsove

krivulje.

U Kejnesovom modelu, postizanje visoke zaposlenosti moguće je ostvariti mjerama

monetarne i fiskalne politike.

Samnjivanje nezaposlenostimoguće je postići povećanjem agregatne potražnje ekspanzivnim

akcijama monetarne politike. Ekspanzivna fiskalana politika kao što je povećanje javne

potrošnje ili smanjenje oporezivanja takođe bi povećali agregatnu potražnju. Međutim,

smanjenje nezaposlenosti ima svoju cijenu.

Kako se agregatna potražnja povećava, ekonomija se kreće prema gore uzduž svoje Filipsove

krivulje prema nižim stopama nezaposlenosti, ali uz više stope inflacije.

9 | P a g e

3. SLIČNOSTI I RAZLIKE NEOKLASIČNOG I NEOKEJNESIJANSKOG

MODELA3

Neoklasični model, pretpostavlja da potpuna konkurencija osigurava fleskibilnost svih

nadnica i cijena, dok moderna kejnesijanska teorija pretpostavlja da ugovor o nadnicama čine

nominalnu nadnicu, barem djelimično manje nefleskibilnom.

Obema teorijama zajednička je pretpostavka da postoji prirodna stopa zaposlenosti s

potpunim informacijama kojoj privreda teži u dugom, ako ne i kratkom roku.

U neokslasičnoj teoriji, politike upravljanja agregatne potražnje (monetarna i fiskalna

politika) neefikasne u djelovanju na visini zaposlenosti rada ili visini realne proizvodnje.

Međutim, to vrijedi u kratkom roku samo ako su akcije tih politika sistemske i predvidive.

Racionalna očekivanja radnika odamh uzimaju u obzir takve sisteme akcije politike i racnici

mijenju ponašanje svoje ponude rada tako da postigu prirodnu visinu zaposlenosti i prirodnu

visinu proizvodnje. Samo nesistemske, nepredviđene akcije ekonomskih politika imaju

kratkoročne realne efekte na ekonomsku aktivnost.

U modernom kejnesijanksom modelu ugovaranja postoje takođe prirodna zaposlenost i

prirodna visina proizvodnje. No, radništvo i preduzeća sporazumno fiksiraju nominalnu

nadnicu ugovorima o nadnicama, u određenomvremenskom roku. Tokom tog razdoblja,

akcije monetarne (ili fiskalne) politike mogu uzrokovati promjene visine cijena što će

uzrokovati razliku zaposlenosti rada i realne proizvodnje od njihovih prirodnih visina kaoje bi

se dosegle s potpunim informacijama. Kao posljedica togam recesije ili ekspanzije realne

proizvodnje mogu trajati samo toliko koliko traju ugovori. Ako su ugovori sihronizovani

(Japan) trajna promjena proizvodnje poklapaju se s trajanjem ugovora. No, u realističkim

okruženjima, gdje se ugovori brojnih sektora preklapaju, moguća je puno veća ustrajnost. J.

V. Tejlor je na temelju emparijskih podataka utvrdio da su rigidnosti cijena i plata

privremene i da se cijene i plata mijenjaju otprilike jednom godišnje, te da nema nikakvog

opravdanja konstruisati modele s potpuno fleskibilnim nadnicama, a nefelskibilnim cijenama

ili obrnuto. Promjena ni cijena ni plata nije sihronizovana, pa se ugovori vermenski

preklapaju. Intervali promjena su češći što je inflacija veća.

3 Mate Babić, MAKROEKONOMIJA – Petnaesto dopunjeno i izmijenjano izdanje, Zagreb, 2009. Strana 642.

10 | P a g e

Budući da nam svaka teorija govori kako će se realna proizvodnja razlikovati od prirode

visine s potpunim informacijama zbog cjenovnih iznenađenja, osnovna su predviđanja tih

teorija, koja se mogu najlakše testirati, jednaka. To jeste, obe su teorije „posmatrački

ekvivalentne“ u svojim predviđanjima što otežava razlikovanje jedne teorije od druge kad

ekonomisti provode empirijske testove. Ekonomisti to zovu problem posmatračke

ekvivalencije koji se često javlja u modelima zasnovaim na pretpostavci racionalnih

očekivanja.

4. KRITIKA KEJNZIJANSKE I NEOKEJNZIJANKSE EKONOMSKE

TEORIJE4

Kejnzijanska i neokejnzijanska teorija, kao i druge beržoaske doktrine nastale na njoj,

operošu osnovim makroagregatima i njihovim ponašanjem upavo u vrijeme kada naučno –

tehnička revolucija traži proučavanje strukturnih i kvalitetnih promjena. Takve doktrine

imaju sve manje osnove, odvojene su od stvarnosti, s obzirom na to što, prije svega, ostaju

razvijene kolektivne potrebe i potrošnja, materijalne usluge, socijalni izdaci i društeveno –

ekonomski osnosi.

Zaboravljajući djelovanje socijalnih momenata, ova teorija gubi vrlo značajan element u

globalnoj efikasnosti na planu stabilizacije i regulisanje stope rasta.

Društevno ekonomske odnose potpuno ispušta, a to je teorija apologetike kapitalizma, što je i

samo osnivač, Keynez tvrdio za sebe.

Kriza kejnzijanstva, koja je stvarno nastala, otvoreno se danas priznaje kako u akademskim

krugovima, tako i u organima odgovornim za vođenje ekonomkse politike i regulisanje

konjukture.

Da istaknemo dva bitna momenta:

Savremeni društveno – ekonomski razvoj, već dugo godina, pokazao je da se

državnim regulisanjem platežno sposobne tražnje ne može da otkloni ciklično kretanje

privrede i nestabilnosti. Te smo momente šire analizirali, razmatrajući probleme

4 Prof. dr Žarko Ristić, prof. dr Slobodan Komazec, MAKROEKONOMIJA – Makroekonomska teorija i makroekonmska analiza, Banja Luka, 2011, strana 338. do 341.

11 | P a g e

inflacije i savremenog kappitalističkog sistema. To dovodi do novih pokušaja

„sinteze“ kejnzijanske doktrine i ideja neoklasičara, psebno monetarista.

Poras uticaja organizovanih radnika i sindikata, koji mogu da se sve uspješnije

suprostave tendenciji snižavanja realnih zarada uzrok su da je elastičnost nadnica i

njihovo snižavanje, već rema stanju i ponašanju cikličnih oscilacija potpuno nestala.

„Monetarna iluzija“ u tome kao da je stvarno stvar prošlosti, i danas je u potpunosti

zamenjena raznim oblicima anticipacije. U takvim uslovima „inflacija tražnje“ se brzo

pretvara u „inflacije troškova“, što rezultira smanjenjem akumulacije i pritiskom na

investicije.

Cijene prestaju da postoje kao neki i idealni mehanizam koji automatski zspostavlja

ravnotežu između ponude i tražnje, odnosno proizvodnje i potrošnje. Zbog toga je

interesantno sada povući izvesnu paralelu u konceptu ekonomske politike, od klasične

i neoklasične teorije do savremenih problema i teorije stabilizacije. U tom pravcu

javaljau se sljedeći elementi koji traže dublje raščlanjivanje i razdvajanje kamata u

neokejnzijanskoj ekonomskoj teoriji.

Klasična teorija, polazeći od toga da tržište mehanizma može da osigura punu

zaposlenost svih faktora proizvodnje i stabilnosti privrede, ito kao globalnu tako i

parcijalnu, uz optimalnu alokaciju resursa, nije mogla da odgovori na neke probleme

strukturne, prostorne, razvojne, socijalne i dtuge prirode. S druge strane, to je tipično

statička, gotovo stacionarna (zatvorena) privreda s isključivim djelovanjem tržišnih

faktora. Problem zaposlenosti nije se ni postavljao, to je izveden segment sistema koji

je proizilazio iz pune zaposlenosti kapaciteta, želje i volje radnika da rade i oderđene

vrijednosti radne snage po kojoj žele da rade. Klasična teorija sa svojim pstulatima

već 1929. postaje dogma koja ne može da odgovori na osnove narasle probleme

nacionalne privrede. Kejnzijanska revolucija je trebalo da taj nedostatak ukloni

razvojem državnog intervencionizma.

Keynes-ov pristup, kao i kejnzijanska teorija uopšte, temelje se na komplesku mjera

monetarno – kreditne i fiskalne politike ugrađneih u koncept državnog

intervencinizma. To znači da se pristupalo ugovorom globalnog regulisanja, dok na

kvalitetnom (strukturnom) planu nisu dobijeni potrebni odgovori, a ni na planu

dinamike razvoja. Trebalo je da ekonomska politika, regulisanjem globalne ponude i

tražnje, osigura usklađen ekonomski razvoj. Takvo djelovanje uglavnom ey post

korigovanje već nastalih poremećaja, ali ne i ex ante, svjesno regulisanje. Danas se

nastoji upravo u globalnom regulisanju pronaći određen automatizamm koji bi

12 | P a g e

proisticao iz određenih institucionalinih rješenja, koji bi nalagao i određena pravila

ponašanja svih subjekata u sistemu. Prvi pokušaj u tom pravu je politika dohotka i

cijena koje sprovode gotovo sve zemlje, posebno razvijene kapitalističke zemlje.

Ovim bi se, smatra se, trebao djelovati ex ante, umjesto do sada ex post djelovanje.

Time bi se već u samom početku nastanka uklanjaju ili suzbijaju uzroci konjukturnih

kolebanja u privredi.

Stabilizaciona ekonomska politika kejnzijanskog tipa usmjerena je uglavnom na

uklanjanje kratkoročnih konjukturnih kolebanja, dok je savremeni itervencionizam

usmjeren na regulisanje faktora koji determinišu dugoročni rast. Dugoročne

komponenete rasta dobijaj sve veći značaj u odnosu na kratkoročne fluktacije

konjukture.

Ekonomska politika postaje u pravnom smislu poluga ekonomskog razvoja. Merama

te politike u savremenom državno – monopolističkom kapitalizmu nastoji se da se

osigura reprodukcija kapitala, osigura dovoljan profiz, koji se sve više osigurava van

granica nacionalne ekonomije, zbog čega ekonomska politika kapitalističkih država

mora da računa s interesima međunarodnih korporacija i monopola. S druge strane,

merama ekonomske politike nastoje se da se deluje na faktore ekonomskog rasta:

stopu akumulacije, odnos akumulacije i potrošnje, iskorišćavanje resursa i druge

faktore ekonomskog razvoja.

Osnova tako postavljenog intervencionizma, odnosno ekonomske politike, čini

strukturalnu politiku koja se sastoji iz četiri vezana područija sistema:

o regionalna komponenta,

o međusektorska raspodjela resursa

o svih elemenata vezanih za ljudski faktor

o ekonomika naoružanja, koja postaje sastavni dio nacionalnih ekonomija, koja

često svojim ponašanjem odlučujuće djeluje na cjelokupno ponašanje

nacionalnih privreda. U posljednje vrijeme, uz poznato djelovanje vojih

rashoda, prihoda investicija, istraživanja za razvoj idr., sve veći značaj dobija

„izvoz“ vojne pomoći drugim zemljama koji služi kao ventil konjukturnoh

rasterećenja većine razvijenih kapitalističkih privreda.

Danas se i dalje upotrebljava odeređena kmbinacija mjera monetarne i fisklane

politike (kao i spoljnotrgovinske politike s ostalim segmentima već klasično vođene

ekonomske politike=, štp se mora prznati kao neophodnost.

13 | P a g e

Komparativan pogled svih ovih politekonomskih pravaca i ciljeva djelovanja može se dati na

sljedeći, istina dosta uprošćen, način:

TIPOVE PRIVREDE, MEHANIZAM FUNCIONISANJA I OSNOVNI CILJEVI POLITIKE

RAZVOJA

Klasična teorija Kejnzijanska teorija Savremena građanska teorija

„Dodaci“ klasičnoj teoriji

1 2 3

A. Tip privrede a) Zatvorena

privreda

b) Privredni oblik

pojedinačnog

kapitala

a) „Poluotvorena“

privreda

b) Intervecija države

c) Privatni kapital kao

osnova

a) Otvorene i visoko

međuzavisne privrede

b) Intervencija i

povezanost država na

domaćem i

međunarodnom planu

B. Mehaizam

funkcionisanja

Stalna ravnoteža puna

zaposlenosti

Neravnoteža i nepotpuna

zaposlenost

Državna intervencija i javni

sektor

Politika korporacoje

Planiranja

Privatna privreda

C. Osnovni ciljevi Laisse – faire

automatizam

Puna zaposlenost i

kontrarecesivna ekonomska

politika

Anti inflatorna politika

Ekonomski rast

Puna zaposnost

Ravnoteža platnog bilansa

Ekološki problemi

Pni informacioni sistem

Danas gotovo nema šematizacije mjera ekonomske politike, posebno kada imaju u vidu

njihove brojne kombinacije. Ukoliko je to nekada i bilo moguće, danas je to gotovo iluzorno

očekivati, jer, dok neke mjere monetarne ili fiskalne politike u određenoj privredi djeluju u

jednom pravcu, vipe ili manje uspješno, u drugoj to može biti gotovo obrnuzo, što u velikoj

mjeri zavisi od specigičnoj kombinacii odnosa i problema koji vladaju u svakoj privredi.

Djelovanje pojedinih mjera ekonomske politike u strategiji stabilizacije ekonomskog sistema

sve se više posmatra sa aspekta njihove veće ii manje senzibilnosti, odnosno njihove

zavisnosti od sljedećih elemenata strukture eknomskog sistema:

14 | P a g e

1) Međusektorskih odnosa,

2) Položaja pojedinih grana privrede,

3) Osnovnih nislaca privredne aktivnosti

4) Međusobne povezanosti sektora i nosilaca privredne aktivnosti

5) Transmisonih djelovanja (translacija) mjera ekonomske politike,

6) Odnosa subjektivnih snaga u privredi idr.

Među najvažnije funkcije u ekonometrijskim modelima i dalje dolaze:

1) Fukcija potrošnje,

2) Investiviona funkcija,

3) Funkcija granskog kapitalnog koeficijenta koja zajedno s

4) Funkcojom produktivnosti rada (koja sve više zamjenjuje proizvodnu funkciju Cobb –

Douglesa) dobija na značaju,

5) Funkcoja dtžavnih rashoda, odnosno kopletna budžetska politika,

6) Fukcija izvoza i uvoza i

7) Monetarno – kreditni komleks, koji je danas, a u buduće će to biti sve više, spiritus

movens svih privreda i sistema,

8) Sve razvijenija politika dohotka.

Istina sve više se ukazuje i na nemogućnosti do sada izgrađene makroekonomske funkcije

investicija, ukoliko takva funkcija održava „uprosečavanje poništavanja investitora“ u

ekonomici kao cjelini, s obzirom na to što ona nije u mogućnosti da otkloni protuvriječosti u

ravoju pojedinih grana.

Naime, kada je klasična teorija postala dogma, kada se odvojila od stvarnosti i postala

„teorija za sebe“, morala je da padne. Isto tako, kada je Keyensova teorija i neokejnzijanska

teorija postala više dogma nego izraz stvarnosti, morala je da padne, uz rađanje nečeg

sadržajno i kvalitetno novoh koje marksistička ekonomska misao i analizira znatno manje u

sam okvir ekonomske politike.

ZAKLJUČAK

Danas, zahvaljujući intelektualnom doprinosu Johna Maynarda Keynesa i njegovih

sljedbenika, znamo kako nadgledati najgore ispade poslovnog ciklusa. Brižljivom upotrebom

15 | P a g e

fiskalne i monetarne politike, države mogu uticati na proizvodnju, zaposlenost i inflaciju.

Fiskalne politike su moć države da oporezuje i troši. Monetarna politika uključuje

određivanje ponude novca i kamate. Ponuda novca i kamata utiču na ulaganje u kapitalna

dobra i na drugu potrošnju koja je osjetljiva na kamte. Koristeći ova dva osnovna sredstva

makroekonomske politike, države mogu uticati na visinu ukupnog trošenja, stopu rasta i

razinu proizvodnje, razine zaposlenosti i nezaposlenosti, te na razinu cijena i stopu inflacije.

LITERATURA

1. Mate Babić, MAKROEKONOMIJA – Petnaesto dopunjeno i izmijenjano izdanje,

Zagreb, 2009.

16 | P a g e

2. Prof. Slobodan Komazec, prof. Dr Žarko Ristić, MAKROEKONOMIJA –

Makroekonomska teorija i makroekonomska analiza, Banja Luka, 2011.

17 | P a g e