MIKROSUSTAV EU ( 2 KOLOKVIJ )

1.3.3. Lisabonska strategija

Lisabonska strategija (Lisabonski proces); 21. i 22. ožujka 2000. godine – skup temeljnih gospodarskih, socijalnih orijentacija i orijentacija u zaštiti okoliša EU

CILJ: „od Unije stvoriti znanjem najkonkurentnije i najdinamičnije gospodarstvo na svijetu do 2010. godine.“ Nakon Europskog vijeća u Göteborgu u lipnju 2001. godine poimanje cilja prošireno je uvažavanjem za održivim gospodarskim rastom te kvantitativnim i kvalitativnim poboljšanjem zaposlenosti i većom socijalnom kohezijom te uvažavanjem ciljeva zaštite okoliša.

Održivi razvoj EU podrazumijeva simultanu realizaciju 3 cilja:

Gospodarske konkurentnosti Stvaranja zaposlenosti i socijalnog razvoja Zaštite okoliša i prevencije rizika

Ova 3 cilja trebaju zaustaviti gospodarsko zaostajanje u odnosu na SAD, ponajprije u produktivnosti rada i to pogotovo u sektoru visokih tehnologija te ublažiti negativne promjene koje izazivaju globalizacija i strelovit napredak novoindustrijaliziranih zemalja (Kina, Indija).

Tri strateška cilja vezana za realizaciju Strategije:

Tranzicijska priprema za društvo i gospodarstvo zasnovano na znanju Osuvremenjivanje europskog socijalnog modela putem investiranja u ljudske

potencijale i borbu protiv socijalne isključenosti Održavanje uvjeta zdravog gospodarskog razvoja i povoljnog perspektivnog rasta

14 glavnih indikatora Lisabonske strategije:

1. BDP per capita2. Proizvodnost rada po zaposlenom3. Stopa ukupne zaposlenosti4. Stopa zaposlenosti starijih radnika5. Uključenost u obrazovanje mladih (20-24 god)6. Troškovi istraživačkog razvoja (dio BDP-a izdvojen za R&D)7. Razina usporedivih cijena 8. Poslovne investicije

9. Stopa rizika od siromaštva10. Stopa dugoročne nezaposlenosti11. Stopa dispariteta regionalne nezaposlenosti12. Emisija stakleničkih plinova13. Energetski intenzitet gospodarstva14. Obujam transporta

Kvalitativni ciljevi:

Stopa prosječnog gospodarskog rasta od 3% BDP-a Stopu ukupne zaposlenosti, predviđenu za 2010. godinu od 70% Smanjenje broja osoba koje imaju završen samo prvi ciklus (srednjoškolskog)

obrazovanja na pola do 2010. godine 3% BDP-a za rashode istraživanja i razvoja

Kokov izvještaj iz studenog 2004. Godine analizirao je rezultate prvih 5 godina provođenja strategije, a rezultati su bili neujednačeni i razočaravajući. U izvještaju je istaknuo i prioritetna područja djelovanja:

Društvo znanja Unutarnje tržište Popravljanje poduzetničke klime Izgradnja fleksibilnog tržišta rada i jačanje gospodarske socijalne kohezije Ekološki održiva budućnost

22. i 23. ožujka 2005. godine učinjena revizija Lisabonske strategije - naglasak na gospodarski rast i zaposlenost

Dva bitna područja za buduća ostvarenja Unije: doseg i provođenje Pakta o stabilnosti i rastu te povećanje zajedničkog proračuna EU.

Provedba i glavna područja Lisabonske strategije

OMC – otvorena metoda koordinacije, ona je mehanizam za provedbu Strategije: zasniva se na zajedničkom utvrđivanju ciljeva, zajedničkom odabiru pokazatelja te usporedbi ciljeva ostvarenih u državama članicama i razmjeni informacija o primijenjenim rješenjima.

Zajednički Lisabonski program – ključna područja djelovanja:

Učiniti Europu atraktivnijim mjestom za ulaganja: poticanjem malog i srednjeg poduzetništva, proširenje i produbljenje Unutarnjeg tržišta, uključujući harmonizaciju sustava oporezivanja i djelotvorniji sustav priznavanja kvalifikacija, osiguravanje otvorenih i konkurentnih tržišta unutar i izvan EU, poboljšanje europske i nacionalne regulative, proširivanje i poboljšanje europske infrastrukture

Osigurati znanje i inovacije za rast: povećati i poboljšati ulaganja u istraživanje i razvoj, potaknuti inovacije i primijeniti informacijsku i komunikacijsku tehnologiju, koristiti inovacije u službi održivog razvoja, pridonijeti stvaranju snažnih europskih industrijskih temelja

Stvoriti veći broj radnih mjesta te bolja radna mjesta: privući veći broj osoba na tržište rada, uz modernizaciju sustava socijalne zaštite te sustava zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, poboljšati prilagodljivost radnika i poduzeća te fleksibilnost tržišta rada, više ulagati u ljudski kapital putem boljih sustava obrazovanja i usvajanja vještina

Integrirane smjernice za rast i zapošljavanje objedinjuju smjernice šire gospodarske politike (BEPG) i smjernice za zapošljavanje:

Makroekonomske smjernice Mikroekonomske smjernice Smjernice za zapošljavanje

Prioriteti za razdoblje 2008. – 2010.:

Ulaganje u znanje i inovacije Oslobađanje poslovnog potencijala, posebno MSP-a Ulaganje u ljude i modernizacija tržišta rada Stvaranje gospodarstva niske razine ugljika i energetske učinkovitosti

1.3.4. Plan ekonomskog oporavka i „Europa 2020“

Nakon 2008. Godine dolazi do velikog pada gospodarske aktivnosti i zaposlenosti te pada povjerenja u financijski sektor zahvaljujući ekonomskoj krizi i recesiji Europska komisija pokreće Plan oporavka za rast i radna mjesta kako bi povećala potražnju i obnovila povjerenje u europsko gospodarstvo.

Sva glavna elementa plana: kratkoročne mjere za poticanje potražnje, spašavanje radnih mjesta i obnavljanje povjerenja te pametna ulaganja, koja bi trebala omogućiti dugoročno veći rast i održivi napredak.

17. lipnja 2010. prihvaćena nova strategija Europa 2020 – ukazuje na potrebu pametnog, održivog i uključivog gospodarskog rasta koji vodi prema visokim razinama zaposlenosti, produktivnosti i socijalne kohezije. Osnovni ciljevi strategije:

Stabilizacija i oporavak europskog gospodarstva Reformiranje financijskog sustava Potpora realnoj ekonomiji Održavanje visoke razine zaposlenosti Promicanje globalnog oporavka

Glavni ciljevi strategije Europa 2020:

Stopa ukupne zaposlenosti (radnika 20-64 god) – 75% 3% BDP-a za rashode istraživanja i razvoja Ispunjavanje klimatsko – energetskih ciljeva Smanjenje broja osoba koje rano napuštaju obrazovni sustav (na manje od 10%) i

barem 40% populacije 30 – 34 godine života sa visokoškolskom diplomom Smanjenje siromaštva, putem pomoći za barem 20 milijuna ljudi kojima prijeti

siromaštvo ili društvena ekskluzija

11. ZAJEDNIČKA POLJOPRIVREDNA POLITIKA (CAP)

Poljoprivreda je neprijeporno gospodarski sektor gdje je proces europske integracije najdalje otišao. Prije stvaranja zajedničkog (danas Unutarnjeg) tržišta poljoprivreda je bila izložena jakim intervencijama zemalja članica. Zato je bilo prijeko potrebno sprečavanje nacionalnog intervencionizma kako bi se omogućila slobodna razmjena i slobodno odvijanje konkurencije u sektoru poljoprivrede. Zajednička poljoprivredna politika je najveća i najopsežnija i proračunski najizdašniji program Eu-a, a najveći dio zakonodavne regulative otpada upravo na CAP. Organizacija unutarnjeg poljoprivrednog tržišta omogućuje sigurno opskrbljivanje prehrambenim proizvodima po razumnim cijenama, ali ne jamči ostvarenje ostalih ciljeva Zagovora, kao što su povećanje produktivnosti i životnog standarda poljoprivrednog stanovništva.

11.1 Specifičnosti poljoprivrednog sektora i Europski model poljoprivrede

Budući razvoj poljoprivrednog sektora Europske unije ovisi prvenstveno o adekvatnoj prilagodbi procesima na unutarnjem i međunarodnom planu. Unija zajedno sa svojim članicama utemeljila je WTO (1994) i prihvatila u paket GATT, Sporazum o poljoprivredi i Sporazum o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama. Poljoprivreda predstavlja samo manji dio

europskog gospodarstva: nešto više od 1% BDP-a zemalja članica. Međutim, o njemu ovisi oko 20% stanovništva Unije i ima veliko značenje za nju jer:

Osigurava neovisnost EU-a, prvenstveno o prehrani Opskrbljuje agroindustriju Unije i mnoge druge industrije te pridonosi funkcioniranju

mnogih usluga Ruralni prostor zauzima preko 90% teritorija Unije i broji više od 50% stanovnika, a

poljoprivreda je ključni element organizacije i održavanje tog prostora.

EU je najveći svjetski proizvođač hrane i pića. Ekonomski, socijalni i politička važnost poljoprivrede mnogo je veća od njezinog udjela u BDP-i Unije. Osnivanje zajedničkog tržišta 1958. godine zateklo je europsku poljoprivredu pod okriljem nacionalnog intervencionizma. Kako bi se njezini proizvodi mogli uključiti u zajedničko tržište, trebalo je ukloniti nacionalne intervencionističke mehanizme i prenijeti ih na nadnacionalnu razinu. Poljoprivreda je ovisna o prirodnom okolišu i usmjerena je prema ljudskoj potrebi za hranom. Poljoprivreda se suočava s nestabilnostima tržišta: ciklusi proizvodnje i fiksni inputi čine globalnu ponudu rigidnom, dok je potražnja za hranom neelastična zbog stalne potrebe ljudi za prehranom. Ponuda je kratkoročno neelastična, pa cijenu određuje potražnja. U početku zajednička poljoprivreda nije udovoljavala osnovnim potrebama Zajednice, pa je postojala velika potreba za organiziranjem tržišta i stabilnih cijena. Zajednica je bila komplementarna: sjeverne članice su mogle proizvoditi žitarice, mliječne proizvode i meso, a južne voće, povrće i vino. Proširenje Unije 2004 i 2005 multipliciralo je značenje poljoprivrede za EU. Dvanaest novih zemalja članica povećalo je poljoprivredne površine Unije za oko 50% i multipliciralo je više od dva puta poljoprivredno stanovništvo. Organizacija poljoprivrednog tržišta je potrebna radi osiguranja dohotka poljoprivrednika i stanovništva. Postoje intervencije u dva oblika: sustav izravne pomoći dohotku poljoprivredniku i sustav potpore cijenama na Unutarnjem tržištu kombiniram sa zaštitom prema inozemstvu. Sustav izravne pomoći zasniva se na uvozu poljoprivrednih proizvoda po svjetskim cijenama, općenito nižim i upotpunjen je dohotkom nacionalnih poljoprivrednih subvencijama na teret proračuna. Sustav potpore cijenama u tom sustavu za osiguranje dovoljnog dohotka nacionalnim poljoprivrednicima, prihvaćene su veće unutarnje cijene od svjetskih,a razlika se kompenzirala uvoznim prelevmanima (pristojbama) poljoprivrednih proizvoda i restitucijama pri izvozu. Dobra strana je što dovodi do osiguranja autarkije za vitalne poljoprivredne i prehrambene proizvode. Loša strana je što visoko određivanje cijena može dovesti do proizvodnih viškova i skuplje hrane. Na Europskom vijeću u Luxembourgu, u prosincu 1997. Godine definiran je Europski model poljoprivrede.

11.2. Ekonomsko – pravni temelji reforme CAP-a

Osnivanje zajedničkog tržišta 1958 godine zateklo je poljoprivredu u 6zemalja osnivača EEZ-a pod snažnim državnim intervencionizmom, osobito po pitanjima što se proizvodi i po kojim cijenama, te po prodaji i strukturama poljoprivrednih gospodarstava. Međutim, državne pomoći nisu mogle opstati u uvjetima slobodnog kretanja roba. Nužno je bilo ukloniti nacionalne mehanizme i barem neke prenijeti na nadnacionalnu razinu. Kompleksnost i

raznovrsnost nacionalnih poljoprivrednih politika zahtijevala je Zajedničku poljoprivrednu politiku.

11.3.1. Pravne osnove i ciljevi CAP-a

Ciljevi Zajedničke poljoprivredne politike:

Povećanje produktivnosti, praćeno poticanjem tehnološkog napretka i osiguranja racionalnog razvoja poljoprivredne proizvodnje, te optimalne uporabe proizvodnih faktora, ponajprije radne snage

Osiguranje odgovarajućeg životnog standarda poljoprivrednog stanovništva Stabilizacija tržišta Sigurna opskrba Osiguranje razumnih cijena za potrošače

CAP prvenstveno zahtijeva zajedničku trgovinsku politiku, ali su, tijekom razvoja ove politike i cjelokupne integracije, njezini ciljevi prošireni i na području javnog zdravstva, zaštite potrošača, ekonomske i socijalne kohezije te zaštite okoliša. Zajednička organizacija tržišta (ZOT) poljoprivrednih proizvoda, ovisno o vrstama proizvoda, ta je organizacija obuhvaćena u jednom od ovih oblika:

Zajedničkim pravilima tržišnog natjecanja Obveznoj koordinaciji različitih nacionalnih organizacija tržišta Europskoj organizaciji tržišta

Prve organizacije zajedničkog tržišta osnovane su nakon teških sektorskih pregovora početkom 1960-ih godina. Krajem 1963. oko 85% poljoprivrednih proizvoda „šestorice“ bilo je zajedničko organizirano. Današnja struktura ZOT-a karakterizira jedinstveni okvir, koji je zamijenio pojedinačne organizacijske poljoprivrednih proizvoda. Od 1962. Vijeće ministra odlučuje o pravilima tržišnog natjecanja koja se primjenjuju na sva poduzeća pa tako i na poljoprivredna. Od iste navedene godine zemlje članice su obvezne izvješćivati Europsku komisiju i pomoćima poljoprivrednom sektoru, a iznimno dopuštene pomoći kategorizirane su u sljedeće skupine:

Mjere ruralnog razvoja – zaštite okoliša i očuvanje krajolika, pomoć imanjima mladih poljoprivrednika i sl.

Pomoć za upravljanje rizikom i krizama – pomoć za uništene usjeve ili stradale životinje

Ostale vrste pomoći – zapošljavanje, istraživanje, razvoj i sl. Pomoć sektoru šumarstva

Komplementiranjem zajedničke poljoprivredne politike Komisija je dobila zadatak preuzeti rashode zemalja članica za proizvode ZOT-a. Međutim zbog neslaganja u Vijeću ministara prijedlozi Europske komisije o financiranju CAP-a prihvaćeni su nakon Luksemburškog kompromisa 1966. što je omogućilo integraciju zajedničkog poljoprivrednog tržišta u carinsku

uniju EZ-a od 1968 godine i veliki napredak u integraciji. Tako je prevladana jedina velika kriza CAP-a, koja je kulminirala tzv. politikom prazne stolice od strane Francuske. U 1958 sazvana je konferencija u talijanskom gradiću Stresi gdje su postignuti dogovori o zaštiti zajedničkog poljoprivrednog tržišta od iskrivljene vanjske konkurencije, potrebi za strukturalnom i politikom poljoprivrednih cijena te o načelu po kojem bi se poljoprivrednicima trebalo omogućiti da zarađuju kao radnici u ostalim sektorima. Politika usmjerena na poljoprivredno tržište kasnije su nadopunjene politikom ruralnog razvoja, koja je postala drugi stup CAP-a.

11.3.2. Načela CAP-a

Načela zajedničke agrarne politike definirane su 1958 radi postizanja ciljeva zacrtanih Rimskim ugovorom, a dvije godine kasnije mehanizme CAP-a prihvatilo je 6 zemalja osnivačica EEZ-a. Zajednička politika počela se primjenjivati 1962 s tri ključna načela:

Jedinstvenost tržišta Prioritetnost proizvoda Zajednice Financijska solidarnost

Kao četvrto načelo koji zapisano Rimskim ugovorim, ali je dogovoreno u Stresi navodi se načelo pariteta i produktivnosti. Tim se načelom željelo postići da europski poljoprivrednici imaju pravo ostvariti jednaku razinu dohotka kao zaposleni u ostalim sektorima, a produktivnost se odnosi na poticanje proizvodnje uz niže troškove. Jedinstvenost tržišta nameće ukidanje carina i subvencija te usklađivanje administrativnih, zdravstvenih i veterinarskih odredaba između zemalja članica. Od 1999 zajedničke cijene se određuju u eurima, a prije toga su cijene bile izražene u ECU-ima. Zaštita zajedničkog poljoprivrednog tržišta provodilo se na nametanjem prelevmana na uvoz po nižim cijenama, a isplatom povrata izvoznicima omogućavala se kompenzacija razlike između zajedničkih cijena i cijena na svjetskom tržištu. Financijska solidarnost podrazumijeva da troškovi CAP-a moraju biti podijeljeni među svim zemljama članicama, bez obzira na njihov nacionalni interes. Europski fond za smjernice i jamstva u poljoprivredi (EAGGF/FEOGA), osnovana je 1962 godine, imao je za cilj osigurati odgovarajuće rashode zajedničkoj poljoprivrednoj politici u okviru zajedničkog proračuna. Fond, koji je bio strukturiran u dva odjela (smjernice i jamstva), zamijenjen je s dva nova fonda koji ispunjavaju iste ciljeve od 2007 godine: Europski poljoprivredni garancijski (jamstveni) fond i Europski poljoprivredni fon za ruralni razvoj. Uvođenje eura je znatno utjecalo na temeljna načela CAP-a.

11.3.3. Reforme CAP-a

Tvorac prve reforme CAP-a bio je tadašnji europski povjerenik za poljoprivredu Siscco Masholt. Osnovni je cilj reforme bio smanjenje postojećih viškova , ponajprije putem

smanjenja otkupnih cijena. U 1968 godini predložen je „Memorandum o reformi poljoprivrede u EEZ-u: Poljoprivreda 1980“ zajednički nazvan Plan Marisholt. Na tim postavkama, nakon maratonskih zasjedanja, u travnju 1972. godine prihvaćene su smjernice prve reforme CAP-a s ciljem:

Modernizacije poljoprivrednih gospodarstava Poticanje na prestanak obrade određenog poljoprivrednog zemljišta i prenamjenu

korištenja zemljišta radi poboljšanja poljoprivredne strukture Socioekonomskog usmjeravanja

Reforma je bila potrebna posebno zbog rascjepkanost poljoprivrednih gospodarstava koja nisu bila rentabilna, ali prvotni obuhvat reforme umanjen je zbog žestokog protivljenja poljoprivrednog lobija koji je imao veliki utjecaj i podršku u političkim strukturama tadašnjih članica. Osnovni je problem ostao neuravnotežen odnos ponude i potražnje na tržištu poljoprivrednih proizvoda, a robni viškovi osnovnih proizvoda su neprestano rasli. Gomilanje problema gotovo je dovelo do problema Zajednice sredinom 1980-ih. Europska komisija je 1983 inicirala radikalnu reformu koja je dvije godine kasnije formulirana u Zelenoj knjizi „Perspektive zajedničke poljoprivredne politike“. Cilj reforme bio je izjednačiti ponudu i potražnju, uvest nove načine smanjivanje proizvodnje u najugroženijim sektorima i analizirati alternativna rješenja za budući razvoj zajedničke politike. U zelenoj knjizi se također predlaže ograničavanje institucionalnih cijena i jamstvenih mehanizama specifičnih za ZOT.

Druga reforma CAP-a dogovorena je na Europskom vijeću iz Bruxellesa u 1988 godini. Reformu CAP-a pratila je reforma sustava vlastitih izvora Zajednice i proračunske discipline te pratećih politika, a paket reformskih mjera obuhvatio je i reformu strukturalnih fondova, među kojima i odjela za smjernice EAGGF/FEOGA-e. Proračunski troškovi su ograničeni, a stabilizatori su prošireni na praktično sve poljoprivredne sektore čime se prekomjerna proizvodnja kažnjavala smanjenjem cijena. Delorsov paket mjera nije bio uspješan troškovi CAP-a su i dalje rasli a zajednička politika je zbog sve većeg zatvaranja unutar zajedničkog tržišta bila predmet velikih kritika u svijetu.

Treća reforma CAP-a iz 1992 godine

Do radikalne treće reforme došlo je zbog niz neuspjeha CAP-a: europski proračun koji se odnosi na potporu poljoprivrednom tržištu porastao je u 1991 oko 20% zalihe, zalihe su se povećale na katastrofalnu visoku razinu, a dohodak poljoprivrede smanjio se za 2,5%. Zajednička politika je tražila sve više novca ali bez poboljšanja životnog standarda seljaka sve je bilo osuđeno na nelojalnu konkurenciju vanjskih partnera. Treća reforma je primijenjena od siječnja 1993 godine, a zasnivala se na tri smjernice:

Značajno smanjenje ciljanih cijena Integralna kompenzacija smanjenja dohotka poljoprivrednika Primjena ograničavajućih mjera za proizvodnju

Upravo je ta reforma označila prekretnicu u razvoju CAP-a jer je predviđeno snižavanje cijena poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda radi povećanje konkurentnosti,a sniženi prihodu poljoprivrednicima kompenzirani su izravnim plaćanjima. Obvezna stopa zamrzavanja traži do poljoprivrednika da ne koriste dio zemljišta kako bi imali na pomoć. Četvrta reforma CAP-a pokrenuta je okviru financijske perspektive nazvane Agenda 2000 kao nastavak prethodne velike reforme, bila je najradikalnija i najopsežnija u povijesti CAP-a. Uz ključno smanjenje poljoprivrednih cijena, razvoj sektora izravno je povezan s ciljevima ekonomske i socijalne kohezije Unije, a posebno kada se radi o integriranju novih zemalja članica u kojima poljoprivreda čini izuzetno važan ekonomski i socijalni faktor.

11.3.4. Nova poljoprivredna politika EU-a

Prvi CAP je bio karakterističan po visokim cijenama koje su financirali europski potrošači i po prekomjernoj proizvodnji, a drugi CAP je rezultat reforme iz 1992 godine započete smanjenjem zajamčenih cijena. Ta reforma označila je prekretnicu, ali je najopsežnija bila ona u okviru Agende 2000 dok je reforma dogovorena u lipnju 2003 godine u Luxemburgu dovela do tzv Nove poljoprivredne politike. Na temelju prijedloga Europske komisije iz 2002 i 2003 ministri poljoprivrede EU-a dogovorili su sedam bitnih uredaba koje donose niz novih načela i mehanizama:

Načelo raskidanja Načelo uvjetovanosti Kompatibilnost s pravilima WTO-a (zelena kutija) Javna redistribucija plaćanja poljoprivrednicima na temelju povijesnih rezultata

pomoću tri mehanizma: modulacije, nacionalnih rezervi i primjene regionalnih „decouling“ modela

Fleksibilna upravljanja CAP-om Financijska disciplina Progresivnost

Glavni element nove politike financiranje pomoći poljoprivrednika neovisno o njihovoj proizvodnji. Reforma je važna jer se uvodi i mehanizam financijske discipline čime bi se trebalo spriječiti prekomjerno trošenje zajedničkih sredstava.

Načela novog CAP-a:

DECOUPLING (raskidanje, razdvajanje)- potpora cijenama zamijenjena je politikom potpore poljoprivrednog dohotka. Uplaćeni iznosi poljoprivrednicima nezavisnu su od njihove proizvodnje.

UVJETOVANOST ILI EKOLOŠKA UVJETOVANOST 8cross compliance) – pomoći poljoprivrednim dohocima uvjetovane su uvažavanjem normi zaštite okoliša, sigurnosti hrane, zdravlja životinja biljaka te dobrobiti životinja.

MODULACIJA – izravne isplative velikim korisnicima su umanjene. Tako ekonomizirani su iznosi prenamijenjeni za ruralni razvoj.

Velike reforme u okviru CAP-a a posebno Agenda 2000 i reforma iz 2003 godine zaslužne su uvođenje novih bitnih ciljeva u okviru CAP-a:

Jačanje konkurentnosti poljoprivrednih proizvoda na unutarnjem i svjetskom tržištu Omogućavanja dostojnog životnog standarda osobama koje žive od poljoprivrede Stvaranje održivog poljoprivrednog tržišta te implementaciju ekološkog načina

promišljanja i strukturiranja CAP-a Osmišljavanje nove politike razvoja sela, koja postaje drugi stup CAP-a Poboljšanje kvalitete i sigurnosti hrane Povećanje pregovaračke pozicije Unije u okviru poregovora WTO-a Pojednostavljenje poljoprivrednog zakonodavstva i decentralizacije administracije

kako bi pravila i postupci postali jasniji, transparentniji i jednostavniji za primjenu Uključivanje poljoprivrednog sektora novih zemalja članica u Unutarnje tržište

11.4. Upravljanje i financiranje CAP-a

Unutarnje poljoprivredno tržište EU-a uključuje zajedničke cijene, zajedničke instrumente podržavanje cijena, zajednički protekcionizam prema inozemstvu, zajedničko financiranje te zajedničko upravljanje koje je u nadležnosti Europske komisije. Specijalni odbor za poljoprivredu (SCA), koji u oblasti poljoprivrede ima značenje Odbora stranih predstavnika (COREPER). O bitnim pitanima CAP-a Komisija konzultira Odbor regija i EESC te profesionalna tijela koja okupljaju poljoprivrednike:

Odbor stručnih poljoprivrednih organizacija COPA Opći odbor poljoprivrednog zadruživanja u EU – COGECA Konfederacija agroprehrambenih industrija u EU – CIAA Europski centar za osposobljavanje i razvoj poljoprivrede i ruralnog okruženja –

CEPFAR

11.4.1. Upravljanje CAP-om

Radi boljeg informiranja o specifičnim problemima pojedinih poljoprivrednih sektora, Europska komisija organizirala je savjetodavna tijela. U tim tijelima okupljeni su predstavnici poljoprivrednika, poljoprivrednih zadruga, industrija, trgovina, radnika i potrošača. Procedura Upravnog odbora koristi se kod prijedloga o temeljnim odredbama i suštinskim upravnim mjerama koje se primjenjuju nekoliko tjedana ili mjeseci. Europska komisija djeluje nakon dobivanja mišljenja Upravnog odbora, koji se sastoji od predstavnika zemalja članica i bavi se npr. specifičnim područjem poljoprivrednog tržišta ili ruralnim razvojem. Upravni odbor glasuje kvalificiranom većinom o prijedlozima Komisije, koja ih nakon dobivanja pozitivnog mišljenja prihvaća sukladno prepuštenim ovlastima. U slučaju negativnog mišljenja Vijeće ministara odlučuje kvalificiranom većinom. Regulatorni odbor također se sastoje od predstavnika svih zemalja članica i obavljaju funkciju sličnu Upravnom odboru, ali za regulatorna pitanja u općenitim područjima poput sigurnosti hrane i zajedničkih veterinarskih normi. Sustav glasovanja također je sličan, ali su njihova mišljenja obvezujuća za Komisiju. U slučaju negativnog mišljenja Komisija prosljeđuje prijedlog izravno Vijeću ministra koje u roku od tri mjeseca odlučuje kvalificiranom većinom ili jednoglasno ako ga žele izmijeniti.

11.4.2. Financiranje CAP-a

Troškovi koji proizlaze iz primjene Zajedničke poljoprivredne politike moraju biti podijeljeni među svim zemljama članicama. CAP se financira iz dvaju strukturalnih fondova čiji financijski temelj čine doprinosi iz općeg proračuna EU-a, premda se taj udio u zadanoj financijskoj perspektivi smanjio u odnosu na prethodne. Početkom 1962 godine Vijeće ministara osniva jedinstveni Europski fond za smjernice i jamstava u poljoprivredi namijenjen financiranju svih zajedničkih rashoda tržišta i struktura u različitim poljoprivrednim sektorima. Komisiji je povjerena odgovornost za upravljanjem Fondom, uz oslanjanje na javne organizacije zemalja članica. Temeljna načela Fonda je definiralo Europsko vijeće iz Bruxellesa u veljači 1988 godini: proračunska disciplina, sustav brze uzbune, monetarne rezerve za slučaj fluktuacije deviznog tečaja, pravovremena deprecijacija zaliha i pojačana borba protiv prijevara. Fond se sastojao od većeg djela Jamstvenog odjela koji je bio zadužen za financiranje troškova ZOT-a te odjela smjernice koji je omogućavao kontinuirano financiranje zajedničkih i nacionalnih mjera za ruralni razvoj. Jamstveno odjel je bio zadužen za integralno financiranje javnih rashoda iz sfere zajedničke organizacije poljoprivrednog tržišta, odnosno:

Izvozne restitucije prema trećim zemljama Intervencija na Unutarnjem tržištu Monetarne kompenzacijske mjere Dio rashoda pomoći u hrani trećim zemljama

Upravljanje rashodima jamstvenog odjela EAGGF/FEOGA-e zasnivalo se na sustavu predujma zemalja članica. Najveći dio rashoda odnosio se na izravnu pomoć poljoprivrednicima. Odjel za smjernice usmjeren je na strukturalnu politiku i financirao je samo dio rashoda zemalja članica, za razliku od jamstvenog odjela koji je integralno financirao njihove rashode. Financijsko sudjelovanje Zajednice/Unije u pravilu iznosilo je

25% odobrenih rashoda, a moglo je iznositi i do 50% ulaganja za određena ugrožena te područja posebne pomoći pojedincima mlađima od 40 godina. 2005 godine Europska komisija je uvela novi pravni okvir za financiranje CAP-a na temelju nove uredbe 1290/2005/EC kojom se pojednostavljuje financiranje i jača proračunska disciplina te uređuju ovlasti i obveze zemalja članica i Komisije pri izvršavanju proračuna. Uredbom se formiraju dva nova fonda u kojima se sukladno mogućnostima primjenjuju jednaka pravila:

Europski poljoprivredni garancijski fond (EAGF/FEAGA) Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (EAFRD/FEADER)

EAGF/FEAGA – obuhvaća; pomoć izvozu, potpore cijenama, izravne potpore dohocima poljoprivrednika.

EAFRD/FEADER – odnosi se na financiranje ruralnog razvoja.

Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj trebao bi pridonijeti ostvarenju triju osnovnih ciljeva politike regionalnog razvoja tj poboljšanju konkurentnosti poljoprivrede i šumarstva, zaštiti okoliša i krajolika, te poboljšanju kvalitete života i diversifikaciji gospodarstava u ruralnim sredinama. Djeluje usklađeno s aktivnostima Europske komisije i EAGF-om; a zajedno s Europskim fondom za regionalni razvoj (ERDF), Europskim socijalnim fondom (ESF) i Kohezijskim fondom, EAFRD pridonosi nadnacionalnom djelovanju koje pomaže najslabije razvijenim regijama Unije u okviru cilja Konvergencije. EAFRD pomaže poboljšanju konkurentnosti poljoprivrede i šumarstva, i to financiranjem mjera jačanja ljudskog potencijala, fizičkog kapitala i kvalitete poljoprivredne proizvodnje. Sukladno uredbi 1698/2005/EC Fond financira mjere vezane za ljudski potencijal poput stručnog osposobljavanja, poticanje mladih poljoprivrednika na aktiviranje, ranog umirovljenja i slično. Fond također financira diversifikaciju gospodarstva ruralnih sredina poticanjem razvoja nepoljoprivrednih djelatnosti, mikropoduzeća, turizma i očuvanja prirodnog nasljeđa kako bi se omogućio održivi razvoj, te poboljšava kvalitetu života u ruralnim sredinama. Takozvani LEADER pristup podrazumijeva strategiju lokalnog razvoja koja odabire razvojne planove lokalnih skupina u obliku javno-privatnih partnerstava. Fond financira odabrane planove kao i implementaciju projekata suradnje uključenih područja i umrežavanje lokalnih partnerstava.

Europski poljoprivredni garancijski fond

Financiranje se može podijeliti u dvije osnovne skupine: centralizirani izdaci upravljani od Europske komisije i izdaci upravljani zajednički od Komisije i zemalja članica. Od siječnja 2007 godine, financiraju se sljedeće skupine rashoda:

Povrat sredstava za izvoz poljoprivrednih proizvoda u treće zemlje Interventne mjere reguliranja poljoprivrednih tržišta Izravna plaćanja poljoprivrednicima u okviru CAP-a Financijska potpora informiranja i promotivnim mjerama za poljoprivredne proizvode

na Unutarnjem tržištu i u trećim zemljama

Rashodi za restrukturiranje šećerne industrije

Izdaci kojima centralizirano upravlja Komisija su:

Potpora specifičnim veterinarskim mjerama, veterinarskoj i inspekciji hrane i krmiva, iskorjenjivanju životinjskih bolesti i nadzornim programima te mjerama zaštite biljaka

Poticanje poljodjelske proizvodnje Mjere očuvanja, karakteriziranja, prikupljanje i uporabe genetičkih izvora u

poljoprivredi Sustavi računovodstvenog informiranja i elaboriranja u poljoprivredi Izdaci vezani za tržište ribarstva

CAP i europski proračuni

S obzirom na veličinu europskog proračuna namijenjenog poljoprivredi, iznimno je važno za kredibilnost CAP-a funkcioniranje odgovarajućih sustava koji će osigurati korektno korištenje sredstava i spriječiti prijevare. Većinom sredstava upravljaju zemlje članice, ali Europska komisija ima zadatak nadgledanja i stvaranja uvjeta za ispravno korištenje sredstava. Zemlje članice dužne su javno objavljivati podatke o korisnicima sredstava i o dodijeljenim iznosima poljoprivrednih fondova Unije radi jačanja transparentnosti njihove upotrebe i boljeg upravljanja financijama.

11.4.3. Agromonetarna pitanja Unutarnjeg tržišta i uvođenje eura

Pravilo jednakih poljoprivrednih cijena na europskom tržištu pretpostavlja zajednički denominator tj. fiksni tečaj između valuta ili jedinstvene valute. Poljoprivredne cijene su bile najprije fiksirane u Europskoj obračunskoj jedinici (EUA), zatim od 1979 u ECU-ima. Nastala su dva nova pariteta: novi paritet na deviznom tržištu i komunitarni paritet za sektor poljoprivrede – zeleni tečaj. Zeleni tečaj je određen između vrijednosti ECU-a i službenog tečaja određene nacionalne valute kao kompromis između zemalja s jakim valutama koje nisu želje smanjivati dohotke svojih poljoprivrednika, i onih sa slabijim valutama koje nisu željele financirati bogatije članice. Dvostruka stopa konverzije dovodila je do poremećaja tekuće razmjene i do različitih stupnjeva konkurentnosti. Zbog toga je Vijeće ministara odlučilo uvesti monetarne kompenzacijske iznose (MCA) da bi se neutralizirali učinci promjene tečaja na tada jedinom zajedničkom tržištu – poljoprivrednom. Mehanizam je imao različito značenje:

Za zemlje čija je valuta revalvirala, subvencionirao se izvoz i oporezivao uvoz – MCA je bio pozitivan

Za zemlje čija valuta devalvirala, oporezivao se izvoz i subvencionirao uvoz – MCA je bio negativan

MCA je ukinut u prosincu 1984 godine a zadržalo se načelo zeleni tečaj. Kriza Europskog monetarnog sustava 1992/1993 godine obvezala je Vijeće ministara poljoprivrede 1995 na jačanje ovih odredaba:

Zamrzavanje zelenog tečaja zbog konverzije pomoći sve do 1999 Odobravanje kompenzacijskih pomoći oštećenim poljoprivrednicima Odobravanje zemljama članicama isplate nacionalne pomoći

Poljoprivredne cijene i pomoći poljoprivrednicima sd su izraženi u eurima, pa se zemlje koje ga ne koriste računaju prema tečajevima nacionalnih valuta u odnosu na euro, i to prema operativnom događaju. Upotreba eura koristi CAP-u, ne samo zbog jednostavnijih procedura i smanjenje proračunskih troškova nego i zbog pojednostavljenja i transparentnosti programa pomoći za poljoprivrednike, stabilnosti cijena i nestanka tečajnog rizika te veće konkurentnosti.

11.5. Instrumenti Zajedničke poljoprivredne politike

Osnovni instrumenti novoga CAP-a temelje se na reformiranom jedinstvenom okviru zajedničke organizacije tržišta (ZOT) i reformiranoj politici ruralnog razvoja. Osim toga, ključne su zajednička trgovinska politika i harmonizacija zakonodavstva te sustav financiranja politike uz pomoć novih poljoprivrednih fondova (EAGF, EAFRD). Zajednička pravila financiranja poljoprivrednika u EU i jedinstvena organizacija poljoprivrednog tržišta čine tzv prvi stup CAP-a, koji uređuje tržišne mehanizme, dok politika ruralnog razvoja čini drugi stup CAP-a. Novim mehanizmima unutar CAP-a Unija cilja jačanju konkurentnosti, solidarnosti i većoj brizi o okolišu.

11.5.1. Zajednička organizacija tržišta

Unutarnje poljoprivredno tržište funkcionira na temelju Zajedničke organizacije tržišta (ZOT), ukidanje unutarregionalnih prepreka u razmjeni te osiguranju zajedničke zaštite na vanjskoj granici. Cilj tržišne politike CAP-a (I stup) jest usmjeravanje poljoprivredne proizvodnje i stabilizacije tržišta. Organizaciju tržišta karakteriziraju zajednička pravila tržišnog natjecanja, koordinacija razlličitih nacionalnih organizacija tržišta ili europska organizacija tržišta. Funkcioniranje ZOT-a usmjereno je prema Unutarnjem ali i vanjskom tržištu. Od reforme CAP-a 1992 godine ZOT je predmet dubokih revizija, što je rezultiralo uvođenjem jedinstvenog okvira za ZOT i čime su pojedinačne organizacije pojedinih proizvoda obuhvaćene u jednu, jedinstvenu.

Aktualni sustav ZOT-a karakteriziraju mehanizmi usmjereni:

Na Unutarnje tržišteo Tržišne intervencije – određivanje referentne i izračunavanje intervencijske

cijene, određivanje razdoblja i maksimalnih količina za otkup i pomoć za skladištenje pojedinih proizvoda

o Specijalne intervencijske mjere

o Sheme nacionalnih kvota proizvodnje

Na proizvodnju i prodajuo Norme za proizvodnju i prodaju

o Uvjete osnivanja udruženja proizvođača ili međusektorskih organizacija koji

okupljaju predstavnike proizvođača, prerađivača i trgovaca Na trgovinu s trećim zemljama

o Mjere za uvoz i mjere za izvoz

Cijene na Unutarnjem poljoprivrednom tržištu

Cijene ispunjavaju tri funkcije na Unutarnjem poljoprivrednom tržištu:

Usmjeravaju proizvodnju Pokreću mehanizme intervencije Osiguravaju zajedničku zaštitu pema inozemstvu

Sukladno novoj reformi iz 2003 godine institucionalne cijene koriste se u ograničenom opsegu i ustupaju mjesto tržištu da samostalno određuje cijene većine poljoprivrednih proizvoda. Od 1964 do 1995 godine Vijeće ministra poljoprivrede određivalo je u proljeće svake godine, za svaki proizvod i prije svake žetve, tri zajedničke cijene u ECU-ima: indikativnu cijenu, interventnu cijenu i graničnu cijenu. Od srpnja 1995 ukinuta je granična cijena, a cijene su se određivale za više sezona da bi se omogućilo proizvođačima bolje programiranje svojih planova proizvodnje. Indikativna cijena jest cijena kojoj je zajedničkoj organizaciji tržišta cilj osiguranje proizvođača u ukupnoj sezoni,dok se tržišna cijena, koja je rezultat slobodne konfrontacije između ponuda i potražnje, kreće iznad ili ispod indikativne cijene. Interventna cijena niža je za određeni postotak od orijentacijske cijene. To je najniža cijena po kojoj interventne organizacije u svakoj zemlji članici imaju obvezu kupovanja proizvoda podrijetla iz Unije koji se nude za skladištenje. Interventne cijene štite poljoprivrednike od urušavanja cijena izazvanih konjukturnim viškovima proizvodnje zahtjevima odmrzavanja intervencijskih mehanizama CAP-a. Režim intervencija vrlo je često vezan uz sustav skladištenja, varira ovisno o vrsti proizvoda, što omogućuje ublažavanje utjecaja cikličkog variranja proizvodnje na cijene i jamči kontinuitet opskrbe. Ukidanjem graničnih cijena varijabilni su prelevmani zamijenjeni fiksnom carinom, za koju je dogovoreno postupno smanjenje do 2000 godine. Mnogi su razlozi tako naglog skoka u cijeni, strukturalni ili privremeni, a najznačajniji su:

Veća globalna potražnja uzrokovana porastom stanovništva i prosječnog životnog standarda

Porast cijena energenata

Alternativna primjena poljoprivrede u proizvodnji bioenergije Slabiji urodi u područjima glavne proizvodnje određenih kultura Smanjene obradive površine zbog urbanizacije, erozija tla i isušivanja vodotokova Smanjene zalihe hrane i financijske spekulacije na tržištu roba

U ožujku 1988 godine Vijeće ministara poljoprivrede odlučilo je uvest mehanizam poljoprivrednih stabilizatora za sve proizvode koje pokriva CAP. Cijena je bila zajamčena do razine određene maksimalne proizvodnje, a u slučaju njezina prekoračenja cijena je automatski trpjela određeno smanjenje sukladno pojedinim proizvodima. Stabilizatori, koji su fiksirali objektivne granice viškova proizvodnje. Stabilizatori su jednako tako uvedeni radi poštivanja proračunskih smjernica, jer su rashodi poljoprivrednog fonda EU-a u određenom slučajevima prelazili predviđene proračunske linije. Smanjenje interventne cijene uvedeno je 1989 godine kako bi se vratila politika javnog djelovanja u poljoprivredi, koja se razvijala u smjeru potpore dohotku poljoprivrednicima kao stvarnome mjestu sigurnosti. Sustav zamrzavanja zemljišta ili sustav ugara primijenjen je prvi put za vrijeme poljoprivredne sezone 1988/1989 godine. Sustav je omogućilo fizičko ograničenje ponude,a visoka stopa ugara izazvala je porast tržišnih cijena poljoprivrednih i intermedijarnih proizvoda na europskom tržištu. Konkurentnost proizvoda Zajednice pokazala se iskrivljenom na unutarnjem i na vanjskom tržištu, jer je niska stopa ugara dovelo do pojava viškova koji su uzrokovali troškove zaliha i isplate restitucije za njihov izvoz na svjetsko tržište.

Vanjski mehanizmi zajedničke organizacije tržišta

U ovom su cilju, za veliki dio poljoprivredne proizvodnje, prelevmani podizali cijenu uvoznih proizvoda iz trećih zemalja na veću razinu zajamčenih europskih cijena. U isto vrijeme intervencije na zajedničkom tržištu sprječavale su pad cijena ispod zacrtanih razina, a intervencija na vanjskim granicama pokušavale su spriječiti uvoz jeftinih proizvoda koji potresli europsko tržište. U okviru Urugvajske runde pregovora kao središnje pitanje nametnule su se subvencije Zajednice i ostale mjere koje izravno ili neizravni djeluju na trgovinu u poljoprivredi. Za vrijeme iznimno teških pregovora, Zajednica je bila primorana odreći se održavanja postojećih vanjskih mehanizama CAP-a. Zaključni pregovori predvidjeli su uvođenje kontinuiranog procesa postupnog smanjenja ili ukidanja mehanizama europske zaštite sektora poljoprivrede. Smanjenje subvencioniranog izvoza označava početak novog razdoblja u sektoru trgovine agrarom. Službene intervencije trebaju biti sukladne multilateralnim pravilima, koji određuju ne samo količinu nego i način intervencije. Vanjski mehanizmi CAP-a obuhvaćaju instrumente kao što su: sustav uvoznih cijena, carinska tarifa i carinske povlastice, izvozne institucije, aranžmani aktivne dorade, izvozne carine i slično. Carinjenje bilo koje vrste ili primjena kvantitativnih ograničenja ili mjera istovjetnog učinka zabranjene su u trgovini s trećim zemljama. Sustav uvoznih cijena bio je osnovni instrument tržišnog djelovanja u okviru CAP-a, ali su pritisak multilateralnih pregovora i posljedične reforme zajedničke politike utjecali na slabljenje ovog mehanizma u okviru vanjskog krila CAP-a. Granična cijena je minimalna cijena iznad koje uvoz iz trećih zemalja uživa slobodan

pristup europskome tržištu. Razlika između svjetskih cijena i granične cijene izvorno je premošćivana uvoznim pristojbama, a nakon 1993 godine djelomično carinskim pristojbama dok za neke skupine proizvoda postoje i dodatni mehanizmi u okviru prijelaznih odredaba. Uvozne pristojbe primjenjuju se za poljoprivredne proizvode sukladno Zajedničkoj carinskoj tarifi, pri čemu je moguća njihova suspenzija ili uvođenje novih pristojbi i specifičnih odredaba. Carinske redukcije zajamčene su u okviru Opće sheme preferencijala za gotovo sve zemlje u razvoju, a posebno je značajan sporazum s Ruskom federacijom o slobodnoj opskrbi tržišta poljoprivrednim proizvodima. Uz izvozne restitucije, CAP koristi i mehanizme kao što su aranžmani aktivne dorade za pojedine robe, kako bi maksimizirala svoj izvozni potencijal, izvozne licence, izvozne kvote te izvozne carine, koje se iznimno uvode za pojedine proizvode kako bi se umanjili poremećaji na Unutarnjem tržištu i očuvala ponuda po razumnim cijenama za europske potrošače.

11.5.2. Izravna plaćanja poljoprivrednicima u okviru CAP-a

Izravna plaćanja isplaćuju se izravno poljoprivrednicima kako bi se pomoglo njihovim dohocima. CAP ih uvodi nakon reforme 1992 godine kako bi se kompenzirala razlika u nižim cijenama na tržištu s obzirom da su se smanjile potpore poljoprivrednim cijenama. Nukleus nove reforme, uredbe 1782/2003/EC koja donosi novi horizontalni pravni okvir, uređuje zajednička pravila izravnog financiranja u okviru CAP-a uz pomoć EAGF-a. Jedinstvene isplate poljoprivrednicima uvjetovano normama zaštite okoliša, sigurnosti hrane, brige o životinjama i sl. Svi iznosi izravne pomoći za poljoprivrednike u pojedinoj kalendarskoj godini u svakoj zemlji članici reduciraju se progresivno 3% - 5% do 2012 godine i preusmjeravaju na nadnacionalnu pomoć ruralnom razvoju. SFP se određuje za pojedino poljoprivredno gospodarstvo na temelju prethodno dobivenih iznosa pomoći tijekom referentnog razdoblja. Ukupni iznosi na koje imaju pravo dijele se na isplatna prava, što ovisi o ukupnim referentnim nacionalnim pomoćima, i vežu za određeni broj obradivih hektara. S obzirom da nove zemlje članice nisu imale referentne povijesne smjernice, uredbama je predviđeno da se za njih koristi sustav jedinstvenih isplata definiranih po hektaru – SAPS. Pomoć se određuje po hektaru poljoprivrednog zemljišta i postupno se uvećava tijekom tranzicijskog razdoblja sve dok se ne dostigne razina pomoći prisutna u starim zemljama članicama. Izravna plaćanja Unija je uvela kako bi smanjila pritisak u okviru multilateralnog sustava. Međutim, neke članice WTO-a, a posebno zemlje u razvoju, europski sustav decouplingo ne smatraju dobrim rješenjem za učinak iskrivljenje poljoprivredne proizvodnje i trgovine. Kao prvo, izravna plaćanja ne jamče prestanak proizvodnje. Kao drugo, poljoprivredne potpore mogu samo u rijetkim situacijama postati neutralne s aspekta proizvodnje ili trgovine, tj ako su ravnotežne razine proizvodnje ili trgovine jednako kao i bez te politike i ako to vrijedi i za količinske prilagodbe pod utjecajem vanjskih šokova. Kao treće, zbog povezanosti pomoći s uvjetima cross-compliancea, proizvođači su obeshrabreni u slučaju da žele prestati s uzgojem.

11.5.3. Politika ruralnog razvoja

CAP je posebno značajan zbog svoje socioekonomske uloge. Socijalno – strukturalna politika uglavnom ostaje u domeni zemalja članica jer se prvenstveno prilagođava potrebama pojedinih specifičnih regija. Planiranje i nadzor takve politike vrši se nadnacionalnoj razini kako bi se potakla ekonomska i socijalna kohezija i kako bi se spriječila nejednaki uvjeti tržišnog natjecanja u Uniji. Važnost ruralnih područja varira u zemljama članicama Unije, ali u velikoj većini one čine najveći dio teritorija, osim u Belgiji, Nizozemskoj i Malti, gdje prevladava urbano stanovništvo. Važni ciljevi EZ-a postaju osiguranje veće prilagodljivosti radne snage i poduzeća u ruralnim područjima te bolje obrazovanje i osposobljavanje kako bi se zadržalo stanovništvo u tim područjima i stvorila bolja radna mjesta. Od siječnja 2007 godine EU je namijenila poseban fond za pomoć ruralnim sredinama Unije – Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (EARFD). Unija ima obvezu donošenja strateških smjernica. Koje slijede i nacionalne strategije kao temelji sedmogodišnjih programa politike ruralnog razvoja. Programiranje uvažava nadnacionalne i nacionalne prioritete, ali nadopunjuje i ostale zajedničke politike, ponajprije politiku poljoprivrednog tržišta te kohezijsku i ribarstvenu politiku.

Načela i ciljevi ruralne politike EU-a

Ruralna politika pokušava stvoriti usklađeni i održivi okvir za budućnost ruralnih područja ciljajući na objavljivanje i jačanje konkurentnosti kao i održavanje zaposlenosti tih područja. Četiri osnovna načela ruralne politike EU su:

Supsidijarnost i partnerstvo Multifukcionalnost Multisektorski pristup Učinkovitost i fleksibilnost

Zajednica je još 1965 godine osnovala Mrežu računovodstvenih podataka poljoprivrednih gospodarstava sukladno uredbi 79/65/EEC od 15 lipnja 1965 godine. Uz pomoć prikupljenih podataka Mreža vrši objektivno informiranje i analizu o gospodarskoj situaciji poljoprivrednika u EU. Tri desetljeća kasnije počeo je s radom i Europski sustav informiranja i komunikacije o šumama sa sličnim zadacima. Osnovni cilj takve politike je razvijanje kohezivnog i održivog okvira zaduženog za očuvanje budućnosti ruralnih područja. Osnovna ciljana područja ruralnog razvoja obuhvaćaju: poboljšanje konkurentnosti poljoprivrede i šumarskog sektora, zaštitu okoliša i krajolika, poboljšanje kvalitete života i diversifikaciju gospodarstva u ruralnim sredinama.

LEADER+

Zajednička inicijativa LEADER još od pokretanja 1991 godine potakla je aktivno sudjelovanje lokalnih ruralnih zajednica u razvoju lokalnog gospodarstva i ostvarila dobre

rezultate. Program LEADER+ financiran je prvotno iz odjela za smjernice EAGGF/FEOGA a njegovi ciljevi su prošireni na poticanje implementacije visokokvalitetnih strategija integriranog održivog razvoja ruralnih područja. Istodobno to je instrument nove ruralne politike u okviru CAP-a i instrument pomoći ekonomskoj i socijalnoj koheziji. LEADER kao sinonim, ukazuje na veze između operacije razvoj ruralnog gospodarstva, a kao metode mobilizacije i razvoja ruralnih zajednica potiče korisnike programa na partnerske odnose. Lokalne akcijske skupine (LAG) predstavljaju oblik lokalnih javno – privatnih partnerstava, pri čemu uravnoteženu skupinu čine reprezentativni partneri različitih socioekonomskih okruženja određenog područja.

Podrijetlo i razvoja politike ruralnog razvoja u EU

Prve mjere u području ruralnog razvoja Zajednice odnose se na tri smjernice iz 1972 godine o modernizaciji poljoprivrednih gospodarstava, obustavi poljodjelskih aktivnosti te socioekonomskim smjernicama i strukovnom osposobljavanju poljoprivrednika. Uskoro su uslijedile i mjere kojima je cilj bio pomoć brdsko – planinskim i manje povlaštenim područjima. Primarni cilj Agende 2000 bile ja prilagodba poljoprivrede promjenama vezanima za novu tržišnu orijentaciju CAP-a. Uz izravnu pomoć dohocima poljoprivrednika, na ruralna gospodarstva utjecale su i druge promjene poput diversifikacije aktivnosti u tim područjima, razvoja novih proizvoda i ruralnog turizma te očuvanja okoliša i kulturnog nasljeđa. Reforma CAP-a iz 2003 godine osnažuje ruralni razvoj kao temeljni dio zajedničke politike putem većih iznosa i širenjem djelokruga od 2005 godine na sigurnost hrane, udovoljavanju normama, savjetodavnu službu za poljoprivrednike, zdravlje životinja, specifična područja s ekološkim ograničenjima i financiranje mladih poljoprivrednika. Sredinom 2005 godine u EU je prihvatila nove strateške odrednice politike ruralnog razvoja EU-a i novi način financiranja, koji je započeo u 2007 godini s Europskim poljoprivrednim fondom za ruralni razvoj, kao novim zasebnim fondom.

11.6. Vanjski aspekti CAP-a

S vanjskog aspekta CAP određuje pravila WTO-a, točnije Sporazum o poljoprivredi od 1994 godine, koji donosi program potpune liberalizacije poljoprivredne proizvodnje i trgovine. Uz navedena pravila, koja uključuju kontekst GATT-a i WTO-a, Europska unija i njezine članice ravnaju se sukladno s sljedećim članicama Ugovora o funkcioniranju EU-a:

Članak 207 – zajednička trgovinska politika Članak 217 – sporazuma kojima se osnivaju asocijacije koje uključuju recipročna

prava i obveze, zajedničke aktivnosti i specijalne procedure Članak 218 – pregovaranje i sklapanje međunarodnih sporazuma

Kako bi se novi multilateralni sustav „disciplinirao“, osnivanjem WTO-a započinje s radom posebno tijelo zaduženo za trgovinske sporove – Dispute Settlement Body (DSB), koje karakteriziraju stroge procedure rješavanju sporova među članicama.

11.6.1. Promjena trgovinskih tijekova

U Europi u razdoblju od 1970 do 1990 godine trgovine poljoprivrednim proizvodima regionalizirala s izgradnjom zajedničkog, odnosno Unutarnjeg tržišta. CAP je omogućio Europi da postane drugi svjetski izvoznik, poslije SAD-a a od 2003 godine Unija zauzima prvo mjesto. Unija je prva uvoznica zbog ovisnosti o sektoru voća i povrća te proizvoda supstituta žitaricama, a Francuska je najveći izvoznik agroprehrambenih proizvoda Unije, ispred Nizozemske i druga je na svjetskoj razini, nakon SAD-a.

CAP u središtu Urugvajskih pregovora

Godine 1986 započela je radikalno nova klima u okviru Urugvajskih pregovora. Poljoprivredni su proizvodi dobili strateško značenje. Urugvajska se runda pregovora suočila s obrambenim položajem SAD-a, Zajednice i grupe Cairns. SAD se protivio ukidanju pomoći dohotku poljoprivrednika. Mehanizam deficiency payments nije se činio štetnim niti dopuštenim jer ne izaziva nikakve protekcionističke mjere. U američkom su sustavu, sve do Fair Acta od 1996 godine, unutarnje cijene bile blizu razine svjetskih cijena, a proizvodnja se koristila izravnom pomoći koja kompenzira razliku između tržišnih cijena i stvarnih cijena, što odgovara referentnom dohotku koji se dobiva od ministarstva poljoprivrede. SAD i EU nastavile su pregovore, što je u prosincu 1993 godine rezultiralo bilateralnim sporazumom za razdoblje od 1995 do 2001 godine, koji je sadržavao sljedeće:

Kompenzacijska plaćanja uvedena su reformom CAP-a radi bilanciranja pada cijena na Unutarnjem tržištu, pa se američki deficiency payments ne smanjuje za razdoblje od devet godina – ta klauzula nazvana pomirbenom ostala je na snazi do 2004 godine

Uvoz Zajednice uokviruje se na prag minimalnog uvoza od 5% koji mora biti postignut do svršetka razdoblja – taj minimalni pristup tržišta kalkuliran je za velike kategorije proizvoda,a varijabilni su prelevmani promijenjeni u fiksne carine koje se moraju smanjiti u razdoblju od 6 godina prosječno za 36%

Subvencionirani zajednički izvoz na svjetsko tržište mora se smanjiti za 21% u odnosu na ostvareni prosjek kroz razdoblje 1986 do 1990 godine, a jednako rako i proračunski rashodi tome namijenjeni za 36% - obujam izvoza smanjuje se po pojedinim proizvodima i to bez mogućnosti kompenziranja, a nesubvencionirani izvoz i pomoć u hrani nisu predmet nikakvih ograničenja

Sporazum o poljoprivredi u okviru WTO-a

Programi reformi obvezali su članice na promjene u tri osnovna područja, što je imalo veliki utjecaj na CAP: pristup tržištu, domaće potpore i izvozne subvencije. Sporazum ima za cilj lakši pristup tržištima uvođenjem određenih mjera kao što su:

Konverzija svih mjera zaštite na granicama u carinske pristojbe i njihovo potpuno smanjenje

Ostvarenje „minimalnog pristupa“ tržištima trećih zemljama pomoću carinskih kvota za specifične proizvode koji nisu bili carinjeni

Održavanje postojeće razine tzv tekućih pristupa u obliku uvozni carinskih povlastica Uvođenje zaštitne klauzule, koja se aktivira u slučajevima prekomjernog uvoza ili kad

uvozne cijene padnu ispod određene razine

Što se tiče izvoznih subvencija, premda imaju jak učinak iskrivljenja trgovine, Sporazum ih dopušta ali tek nakon što ih zemlje članice WTO-a znatno smanjuje.

Klasificiranje programa poljoprivrednih potpore u okviru WTO-a:

DE MINIMUS – svim članicama WTO-a dopušteno je pružanje minimalnih poljoprivrednih pomoći, ali ne za više od 5% proizvodnje za razvijene zemlje i 10% za zemlje u razvoju. Ta davanja ne uračunavaju se u AMS. Kao dio Doha runde pregovora EU predlaže njihovo smanjenje za najmanje 65%.

JANTARNA KUTIJA – ovi rashodi pokrivaju sve mjere potpore koje iskrivljuju trgovinu: sve su članice WTO-a obvezne smanjiti ih. Ova plaćanja su dio ukupnih AMS pojedine članice i kombiniraju potporu cijenama i pomoć vezani za proizvodnju. Primjeri uključuju protuciklička plaćanja za poljoprivrednike koje koristi SAD.

PLAVA KUTIJA – odnosi se samo na poljoprivredu. Ove potpore u načelu bi spadale u jantarnu kutiju, ali su izričito ograničene ili u neku ruku osmišljene za smanjenje iskrivljenja trgovine. U okviru pregovora predloženo je da se ove isplate ograniče na 5% poljoprivredne proizvodnje pojedine države, a EU poziva na veću jasnoću pri definiranju subvencija obuhvaćenih plavom kutijom.

ZELENA KUTIJA – obuhvaća sve subvencije koje ne iskrivljuju trgovinu ili to minimalno čine. Moraju biti financirane od javnih vlasti i ne podrazumijevaju potpore cijenama. Iako mogu biti u obliku izravni plaćanja poljoprivrednicima, one nisu vezane za proizvodnju. CAP-ove reforme smjestile su 90% potpora u ovu kutiju, koja može podrazumijevati programe regionalnog razvoja i zaštite okoliša. Nema ograničenja za ovu skupinu mjera. Ukupan AMS (jantarna + plava kutija) za pojedine proizvode ne smije prekoračiti iznose koji su bili osigurani tijekom 1992 godine.

Zelena kutija obuhvaća dvije skupine mjere za koje nisu predviđene nikakve redukcije, i to:

Programi javnih usluga Izravna plaćanja proizvođačima, koja su potpuno neovisna od proizvodnje

Reforma CAP-a iz 1992 godine omogućila je Uniji lakšu prilagodbu novim uvjetima pod okriljem WTO-a i dogovor oko Sporazuma o poljoprivredi.

Doha runda i poljoprivreda

Multilateralna poljoprivredna trgovina odvija se sukladno ugovorima iz Urugvajske-runde pregovora. Nakon Urugvaja, multilateralni pregovori započeli su 2000 godine, s time da je četvrta ministarska konferencija WTO-a u katarskoj Dohi označili istinski početak pregovora za poljoprivredu. Na inicijativu veleposlanika Crawforda Falconera, predsjedatelja poljoprivrednih pregovora, u srpnju 2008 godine predložen je dokument s nizom mjera koje su rezultat višegodišnjih nastojanja u okviru multilateralnih poljoprivrednih pregovora. Paket je predvidio smanjenje domaćih potpora za 75% - 85% u EU, 66% - 73% u SAD-u i Japanu, te 50% - 60% u ostalim zemljama, posebno za mjere jantarne kutije, dok bi se ostale kutije također ograničile. Poljoprivreda je multifunkcionalna jer, osim proizvodnje hrane, ona utječe i na očuvanje okoliša, kvalitetu i sigurnost hrane, zaštitu životinja i sl. Unija se i dalje zalaže za poseban tretman zemalja u razvoju i ohrabruje smanjenje carinskih i drugih ograničenja kako bi se olakšao pristup pojedinim tržištima. Zemlje izvoznice, okupljene u skupini Cairns, zalažu se za smanjenje ograničenja u poljoprivredi kritizirajući EU i ostale razvijene zemlje za visoke razine subvencija. Zemlje ACP-a i najmanje razvijene zemlje svijeta zalažu se za bolji pristup tržištima razvijenih zemalja, posebno ističući probleme sve većih tehničkih i zdravstvenih zahtjeva u tim zemljama za poljoprivredne proizvode te potrebu zaštite strateških proizvoda o kojima ovise njihova gospodarstva.

11.6.2. CAP i proširenje Europske unija

Proširenje EU-a iz 2004 i 2007 godine gotovo je udvostručilo radnu snagu i obradivu površinu te dodalo više od sto milijuna potrošača unutarnjem europskom tržištu- bitni zahtjevi vezani prilagodbu poljoprivrednoj politici EU-a obuhvaćaju: jedinstveno označavanje poljoprivredno – zemljišnih čestica, razvoj sustava identifikacije domaćih životinja, modernizaciju prerade mliječnih i mesnih proizvoda, uspostavu jedinstvenog sustava prikupljanje podataka u skladu s EU standardima i metodologijom. Članstvo države u EU znači povećanje poticaja poljoprivrednicima, a iskustva novih država članica pokazuju da se njihova vrijednost nakon pristupanja Uniji povećala za 30% do 40%. EU je 1999 godine osnovala poseban fond za poljoprivredu i ruralni razvoj kako bi te zemlje pripremila za članstvo i riješila prioritetne probleme njihove poljoprivrede. Ujedno je potakla jačanje administrativne i zakonodavne strukture u tim zemljama putem programa PHARE i uvela je program ISPA kao instrument strukturalne politike u pretpristupnom razdoblju. Od 2007 godine navedene fondove zamjenjuje instrument pretpristupne pomoći – IPA. IPA pokriva sve zemlje kandidatkinje te zemlje potencijalne kandidatkinje ali s manjim obuhvatom ciljeva sufinanciranja. Sastoji se od pet tematskih područja: tranzicijska pomoć i izgradnja institucija, prekogranična suradnja, regionalni razvoj, razvoj ljudskih resursa i ruralni razvoj. Osnovni je ciljevi IPA-e su pripremiti zemlje kandidatkinje na sustav i mehanizme koji vrijede u EU. EU

je objavila u okviru Partnerstva za pridruživanje, glavne prioritete Hrvatske za područje poljoprivrede i ruralnog razvoja:

Jačanje administrativnih struktura i kapaciteta za provođenje tržišne i politike ruralnog razvoja, te prikupljanje i obradu poljoprivrednih podataka

Uspostava registra vinograda sukladno EU standardima Nastavak pripreme za uvođenje učinkovitih i financijski pouzdanih tijela za

upravljanje i nadzor poljoprivrednih fondova

Program za Hrvatsku ima sljedeća tri osnovna područja djelovanja:

Poboljšanje tržišne učinkovitosti i implementacije zajedničkih normi u području zaštita okoliša, Javnog zdravstva, zdravlja životinja i biljaka, sigurnosti na radu

Pripreme aktivnosti za implementaciju agroekoloških mjera i LEADER pristup Razvoj ruralnog gospodarstva – poboljšanje kvalitete života ohrabrivanjem

diversifikacije i poduzetništva, jačanje konkurentnosti i porast dohodaka u ruralnim sredinama izgradnjom infrastrukture i poticanjem ruralnog turizma, obrta, usluga i upotrebe obnovljivih usluga

Osnovni cilj Unije je pomoći Hrvatskoj u pripremi za CAP.

11.7. Multifunkcionalnost i kvaliteta europske poljoprivrede, održivi razvoj i politika šumarstva

Multifunkcionalnost se definira kao kombinacija različitih socioekonomskih funkcija u određenom području, a pojam se okviru poljoprivrede javlja krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina u vrijeme intenzivnih reformi u okviru CAP-a. Multifunkcionalnost poljoprivreda podrazumijeva način upravljanja koji služi većem broju funkcija i umanjuje naglasak na proizvodnju hrane i vlakana. One podrazumijevaju zajedničku proizvodnju poljoprivrednih proizvoda i nematerijalnih dobara. EU potiče multifunkcionalni pristup kako bi učinila ruralna područja održivima. Multifunkcionalni pristup posebno uvažava potrebu jačanja mehanizama brige o okolišu i bioraznolikosti, sigurnosti i kvalitete hrane te zdravlju životinja.

Glavna područja poljoprivredne multifunkcionalnosti u današnje vrijeme su:

Proizvodnja konkretnih tržišnih dobara Zaštita biološke i kulturne raznolikosti Prostorno upravljanje koje ima za cilj ispunjavanje ekoloških, ekonomskih,

rekreacijskih, kulturnih, stambenih i ostalih funkcija zemlje Doprinos održavanju i koheziji lokalnih zajednica Apsorbiranje socijalnih i ekonomskih šokova koji prate ubrzane promjene u

ekonomskom i političkom poretku

11.7.1. Održivi razvoj i zaštita okoliša – ciljevi CAP-a

Održiva poljoprivreda u Europi sredstvo je osiguranja određenih koristi poput očuvanja jedinstvene prirodne baštine i prirodnih resursa za buduće generacije.

CAP je uvelike doprinio intenziviranju poljoprivrede i promjenama u europskom krajoliku, ponajprije politikom visokih cijena, što je povećalo upotrebu gnojiva i pesticida. Godine 2006 Europska komisija objavila je Akcijski plan za bioraznolikost, kojim cilja održavanje bioraznolikosti i sprječavanje njegova gubitka u EU i šire. Definirani su ciljevi u sferi očuvanja bioraznolikosti te mjere potpore tim ciljevima poput financiranja, kvalitetnog odlučivanja, partnerstava, edukacije i istraživanja, osvješćivanje javnosti, nadzor i drugog. Planom je pokrenuto osnivanje mreže NATURA 2000, koja širom Europe razvija područja zaštite najvažnijih staništa i vrste, te se posebna pažnja posvećuje problemu klimatskih promjena.

11.7.2. Sigurnost i kvaliteta prehrambenih proizvoda

Zajedničko zakonodavstvo štiti i potiče organsku poljoprivredu i kvalitetnu poljoprivrednu proizvodnju te zahtijeva informiranje potrošača o prisutnosti genetički preinačenih organizama (GMO) u hrani. Prodaja GMO- za ljudsku ili životinjsku potrebu u Uniji je regulirana u svim etapama, a njihova je prisutnost označena na etiketama proizvoda. Većina europskoj prostora slobodna je od uzgoja GMO-a, a određene mjere poduzete su i kod nadzora prekograničnog kretanja GMO-a. Najviše standardi i nadzor u području politike sigurnosti osiguravaju provođenje zajedničkih odluka i pravila, a Ured za hranu i veterinarstvo osnovan je 1977 godine, pomaže u tome nacionalnim tijelima. Dobivanje certifikata HACCP-a preduvjet je pak dolska proizvoda na tržište EU-a. Europski pristup koji je početkom novog tisućljeća dobio naziv „od farme do stola““, jamči visoku razinu sigurnosti i hrane tijekom cijelog proizvodnog i prodajnog procesa u okviru EU-a, ali i kod proizvoda uvezenih iz trećih zemalja. Za usklađivanje funkcioniranja veterinarskoga sustava zahtjevima EU-a svaka država članica mora uspostaviti elektroničku bazu podataka evidentiranja životinja. Fitosanitarna politika EU-a podrazumijeva nadzor nad štetnim organizmima, sredstvima za zaštitu bilja i kvalitetom sjemena i sadnog materijala. U okviru te politike države članice osnivaju nadzorne postaje, laboratorije i kontrolne točke uvoza i izvoza bilja, pri čemu se izdaju biljne putovnice koje se pričvršćuju na samu biljku ili proizvod, pakiranje ili prijevozno sredstvo. EU potiče proizvodnju domaćih poljoprivrednih proizvoda, ali uz pridržavanja određenih mjera. Definirala je i pravila o uzgoju organske hrane i pravila o organskom poljoprivrednom dobru te potiče organski tip poljoprivrede putem Akcijskog plana za organsku hranu i poljoprivredu. Oznaka PGI podrazumijeva vezu s određenim područjem gdje je bar jedan stadij proizvodnje, prerade ili pripreme odrađen, a TSG naglašava tradicionalni karakter sastav proizvoda ili načina proizvodnje. Pravni okvir statusa geografske zaštite pokrenut je 1992 godine kako bi se zaštitio ugled regionalnih proizvoda i eliminirala nelojalna konkurencija ili zavaravanje potrošača ponudom neoriginalnih proizvoda. Zaštićene oznake tretiraju se kao intelektualno vlasništvo. Ukoliko je neki poljoprivredni proizvod namijenjen osobnoj potrošnji, a ne za tržište, na njega se mjere CAP-a ne primjenjuju.

11.7.3. Europska politika šumarstva

Akcijski plan za šume prihvaćen je 15. lipnja 2006 godine. Predvidio je opća i specifična načela i ciljeve. Osnovni ciljevi akcijskog plana su: jačanje dugoročne konkurentnosti šumarskog sektora, zaštita okoliša, poboljšanje kvalitete života i njegovanje međusektorske koordinacije i komunikacije. Plan predviđa i dodatne mjere u domeni zemalja članica, ali ne donosi financijski okvir. U okviru CAP-a EU pomaže u prenamjeni poljoprivrednog zemljišta u šume te cilja održavanja ekološke stabilnosti šuma i njihovu obnavljanju.

11.8. Bilanca i perspektiva poljoprivrede u EU

Unutarnje poljoprivredno tržište podrazumijeva da roba podrijetlom iz jedne zemlje članice može biti uskladištena u drugoj i komercijalizirana u trećoj zemlji članici. Može se izvoziti u treće zemlje iz bilo kojeg dijela EU-a. To je dovelo do ponude velikog broja poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda koji se nude europskim potrošačima. Organizacija Unutarnjeg tržišta štiti europsko poljoprivredno tržište od velikih fluktuacija na svjetskom tržištu. Stabilizacija tržišta nije sama sebi cilj, nego sredstvo za postizanje drugih ciljeva zajedničke agrarne politike, a naročito sigurnosti opskrbe prehrambenim proizvodima. Nužno smanjenje potpora poljoprivrednicima dovodi do napuštanja djelatnosti velikog broja poljoprivrednika. Sve ih je manje, a daljnje smanjenje može se katastrofalno odraziti na pojedine kulture, polja i krajolike, pa čak i na tradicionalan milje Europe. Sve veći značaj dobiva politika ruralnog i održivog razvoja. Povećanje produktivnosti u poljoprivredi, osiguranje primjerenog života poljoprivrednog stanovništva, stabilizacija tržišta, jamčenje sigurnosti opskrbe potrošača po razumnim cijenama temeljni su ciljevi Zajedničke agrarne politike. Europski model poljoprivrede u proširenoj EU, uvažava sve zahtjevnije ciljeve modernog društva, zbližava poljoprivrednike i porezne obveznike, smanjuje administrativni teret i unaprjeđuje efikasnost instrumenata poljoprivredne politike. Također osigurava kompatibilnost sa sporazumima u okviru WTO-a i jača legitimnost Unije na međunarodnoj razini. Poljoprivreda je jedan od bitnih „igrača“ u ruralnim područjima, pri čemu obavlja multifunkcionalnu i inovativnu ulogu kao ključna determinantna kvalitetne proizvodnje hrane, te očuvanja krajolika i okoliša. Oba stupa CPA-a (politike tržišta i ruralnog razvoja) osiguravaju potporu za velik broj ruralnih područja u Europi, a trebali bi pridonijeti i većoj konkurentnosti i održivom razvoju u nadolazećim godinama, prvenstveno preraspodjelom proizvodnje kao rezultata razdvajanja financiranja, bolje integracije ekoloških pitanja te ostvarivanja rasta i mogućnost zaposlenja za gospodarstvo i ruralnu zajednicu općenito. Recentnije reforme trebale bi ohrabriti poljoprivrednike na bolju detekciju tržišnih signala i veću ekološku održivost poljoprivrede.

13. POLITIKE TRŽIŠNOG NATJECANJA I ZAŠTITE POTROŠAČA U EU

Zajednička pravila tržišnog natjecanja preduvjet su slobodnog i vitalnog Unutarnjeg tržišta –instrumenta poticanja gospodarskog blagostanja. Politika tržišnog natjecanja + industrijska politika oporezivanja ili zajednička poljoprivredna politika → izravni oblik intervencije u

gospodarstvo EU. Stvaranje velikog tržišta EU potiče konkurenciju: proizvodnja velike količine roba,korištenje modernih sredstava proizvodnje, smanjenje troškova u korist potrošača. Unutarnje tržište omogućuje širok izbor nacionalnih proizvoda nezavisnog porijekla i uvoz bez kvantitativnih ograničenja i carina.

U uvjetima globalizacije i svjetske ekonomske krize, određene globalne kompanije ne smiju biti u stanju raditi što žele-stoga Unija sudjeluje u raspravama sa svjetskom trgovinskom organizacijom o ulaganju i tržišnom natjecanju→ također, EU je član međunarodne mreže tijela za tržišno natjecanje(ICN)

13.1.Smisao i ciljevi politike tržišnog natjecanja

Politika tržišnog natjecanja temelj unutarnjeg tržišta EU i čini dio isključivih ovlasti unije,što je utvrđeno Rimskim ugovorom 1957.—i za tu je politiku odgovorna Europska komisija. Slobodna konkurencija preduvjet je slobodnog kretanja roba (i usluga) na unutarnjem tržištu s obzirom da ne smije biti nikakvih prepreka njihovom slobodnom kretanju. Prihvaćanjem tih pravila države članice obvezuju se na lojalno ponašanje i razvoj konkurencije. Odredbe o tržišnom natjecanju pripadaju konstitutivnim načelima zajedničkog jedinstvenog tržišta—preduvjet za osnivanje unutarnjeg tržišta—funkcija—nadziranje konkurentnog ponašanja poduzeća i zaštićuju interesi potrošača te im se omogućava dobivanje roba i usluga po najboljim uvjetima.

Politika tržišnog natjecanja omogućuje stvaranje poduzeća prilagođenih velikom tržištu, ali sprječava da konkurencija dovede do stvaranja monopola. Isto tako, pogoduje integraciji tržišta i produbljuje slobodno kretanje kao temelja unutarnjeg tržišta — ČUVAR REGULACIJE TRŽIŠTA

Politika EU oslanja se na koncepciju tržišta savršene konkurencije koje osigurava blagostanje stanovništva na kvalitetniji način: smanjuje cijene, povećava kvalitetu i širi potrošačev izbor.

CILJ OVE POLITIKE- ograničavanje,nadzor i zabrana ponašanja poduzeća koja nije u skladu sa savršenim tržišnim natjecanjem. Najveća se pozornost stavlja na velika poduzeća jer ona imaju veću tržišnu snagu i veću odgovornost za stanje na tržištu.

EU RAZINA TRŽIŠNA NATJECANJA prema Hansenu, Heinrichu, Nielsenu:

Primjer dviju zemalja koje formiraju EU →kada poduzeće zemlje A izvozi po viskom cijenama u zemlju B i kada zemlja B izvozi svoje proizvode po relativno viskom cijenama u zemlju A, niti jedna zemlja nema interesa razbijati monopole jer bi se njihov profit u izvozu smanjio.— jasnije, ukoliko zemlja A primjenjuje antitrustovsko zakonodavstvo, a zemlja B ne, zemlja A će biti gubitnik. Stoga, smisao zajedničke politike je integracija tržišta,a to omogućuje pristup i proizvodima iz drugih zemalja te postupno izravnavanje različitih razina cijena.

Monopolizacija tržišta može se odvijati na dva načina: sporazumijevanjem i koncentracijom. Sporazumijevanje – ima za cilj obvezu određenog ponašanja, dok koncentracija izaziva promjenu strukture poduzeća.

Sporazumijevanje definira se kao sporazum između dvaju ili više autonomnih poduzeća radi određenog ponašanja na tržištima, naročito ograničavajući konkurentnu praksu. Ima za cilj obvezu određenog ponašanja. konzervativnog je ponašanja jer zaštićuje već postojeće tj. ograničava konkurentsku igru poduzeća

Koncentracija – ukida autonomiju poduzeća sudionika grupirajući ih pod jedinstvenu ekonomsku upravu,naročito integracijom kapitala i upravljanja. Dok ne prijeđe određene granice ima druge učinke-nakon toga počinje biti opasna jer velika poduzeća mogu iskorištavati svoju dominantnu poziciju na tržištu. Zbog toga europske institucije, trebaju nadgledati ne samo sporazumijevanje nego i koncentraciju.

Najteži problem u oblasti tržišnog natjecanja javna su ili polujavna poduzeća jer ih zemlje članice koriste kao instrumente za postizanje različitih ciljeva. To iskrivljuje tržišno natjecanje u odnosu na poduzeća privatnog sektora tih zemalja ili njihovih partnera na Unutarnjem tržištu.

13.2.Opća pravila tržišnog natjecanja u EU

Pravila tržišnog natjecanja treba poštivati i djelovati izvan nacionalnih interesa,za što je potreban jedan neutralan arbitar. To je mjesto pripalo EU komisiji – naziva se još policajac, posrednik, tužitelj, porota, sudac i nadzornik ispunjavanja kazni, te može djelovati izvan granica unije. Komisija ima ovlasti osigurati da se poslovni subjekti i vlade pridržavaju zajedničkih pravila o poštenoj igri u trgovini robama i uslugama. Ona prati i sankcionira svako ponašanje trgovačkih društava kojima se narušava tržišno natjecanje.

Komisija može odrediti kaznu do 10% realiziranog ukupnog prometa poduzeća kada je ono u sukobu sa člankom 101 ili člankom 102 ugovora o funkcioniraju EU. Kazne mogu nametati i nacionalna specijalizirana tijela ili sudovi,u sklopu modernizacije sustava i cjelokupne politike,mogu provoditi sve mjere zaštite tržišnog natjecanja uz pomoć Europske mreže tržišnog natjecanja (ECN).

Za sporazume manje važnosti smatra se da ne utječu na razinu tržišnog natjecanja,premda ne zadovoljavaju konkurencijska pravila. Štoviše,smatraju se korisnima za mala i srednja poduzeća,pa ne podliježu prijavljivanju ni kaznama.

Od 1994.pravila tržišnog natjecanja EU proširena su na ukupan teritorij europskog ekonomskog prostora(EEA),tako da se pravila iz ugovora o funkcioniranju EU primjenjuju za zemlje EFTA-e osim Švicarske. Unija je potpisala i vrlo važne specifične sporazume o suradnji u području tržišnog natjecanja sa SAD-om,Japanom,Južnom Korejom i Kanadom te se pridržava multilateralnih tekstova koji tretiraju ovo područje u okviru sporazuma,preporuka

i načela WTO,OECD i UNCTAD-a. Komisija je ujedno jedan od osnivača Međunarodne mreže tijela za tržišna natjecanja-ICN.

13.2.1. Provođenje i modernizacija pravila tržišnog natjecanja u EU

Široke ovlasti komisije u istraživanju i zaustavljanju kršenja pravila tržišnog natjecanja u uniji podliježu sudskoj reviziji europskog sud pravde (ECJ). Političku kontrolu komisije vrši europski parlament, a od 2004. uvodi se sustav koji prepušta dio odgovornosti nacionalnim tijelima za tržišno natjecanje u okviru Europske mreže tržišnog natjecanja (ECN) i nacionalnih sudova.

Što se tiče individualnih odluka komisije, ona može donositi odluke o povredi prava kojima određeni oblici sporazumijevanja između poduzeća postaju nedozvoljeni. Isto tako može u određenim slučajevima odobriti izuzetke koji se razmatraju na zahtjev poduzeća, i to za točno određeno fiksno vrijeme. Tijekom istraživanja komisija može tražiti informacije od poduzeća i vršiti provjere na licu mjesta pojedinačnih slučajeva ili cijelih grana.

13.2.2. Ograničenja konkurentnih sporazuma na europskom tržištu

Nezakonito je da se poslovni subjekti međusobno tajno dogovaraju o utvrđivanje cijena kako bi između sebe podijelili tržište i slične ograničavajuće prakse. Sva poduzeća, privatna ili javna, europska ili ona trećih zemalja potpadaju pod pravila Ugovora. Članak 101 zabranjuje udruživanje i dogovorne prakse koje imaju ograničavajući karakter. Odredbe imaju za cilj sprječavanje ,sužavanje ili iskrivljavanje „tržišne igre“ na unutarnjem tržištu:

1. Izravno ili neizravno određivanje prodajnih ili kupovnih cijena ili ostalih uvjeta plaćanja

2. Ograničenja ili kontrole proizvodnje, tržišta, tehnološkog razvoja ili investiranja 3. Podjele tržišta ili dobavljača4. Primjenu nejednakih uvjeta za jednake transakcije5. Ugovaranje dodatnih obveza koje nisu povezane s predmetom ugovora

Komisija uvijek slijedi politiku poticanja suradnje između poduzeća koja su po njezinom mišljenu kompatibilna sa unutarnjim tržištem i mogu proizvesti povoljne ekonomske učinke. Suzdržavajući se od strogo pravnog uokvirivanja problema tržišnog natjecanja, Komisija vodi dvije paralelne politike :

1. Politiku represije nedozvoljene prakse velikih poduzeća2. Politiku poticanja suradnje i koncentracije između malih i srednjih poduzeća

Komisija presuđuje prednostima i nedostatcima određenih sporazuma ili kategorija sporazuma ne samo na temelju zakonodavstva nego i kriterija općeg interesa proizvođača i potrošača.

S obzirom na ponašanje velikih poduzeća komisija uvodi dvije paralelne politike:

1. Kažnjava kartele,koji stvaraju ograničenja tržišnom natjecanju i rješavaju ostala poduzeća i potrošače prednosti ekonomije otvorenog tržišta

2. Odobrava određene oblike suradnje između velikih poduzeća(strateški savezi),što je određeno jamstvo osiguranja lojalne konkurencije koja se može prilagoditi novom ekonomskom okruženju

Najčešći oblik ograničavajućih sporazuma između poduzetnika su tzv. karteli (tajni sporazumi sklopljeni između konkurenata na tržištu u svrhu otklanjanja bilo kakvog tržišnog natjecanja među njima i ostvarivanju nove dodatne zarade koja nije rezultat njihova uspješna djelovanja na tržištu).

Dogovori oko fiksiranja cijena ili ekskluzivnom zastupništvu česta su pojava na tržištu. Međutim,komisija ih zabranjuje,kao što je slučaj s propisanim tarifama pojedinih udruženja proizvođača ili kartela koji kombiniraju podjelu tržišta i cjenovno dogovaranje.

13.2.3. Zlouporaba dominantnog položaja

Antitrustovsko zakonodavstvo EU-a,uz ograničavajuće sporazume, regulira i zlouporabu dominantnog položaja na tržištu. Dominantnim se položajem smatra pozicija ekonomske moći nekog poduzeća koja mu omogućuje ometanje djelotvornog tržišnog natjecanja na određenom tržištu i samostalno odlučivanje u odnosu na svoje konkurente,kupce i potrošače.

Politika tržišnog natjecanja onemogućuje zatvaranje tržišta međunarodnim sporazumima te sprječava da proširenje tržišta izazove dominantan položaj poduzeća. Pravila EU zabranjuju:

1. Nametanje prodajnih ili kupovnih cijena koje odudaraju od konkurentnog ponašanja2. Sporazume ograničavanja proizvodnje ili proizvodnje određenih proizvoda ili pak

novih postupaka koje nameću poduzeća na štetu potrošača3. Diskriminacija između različitih klijenata4. Uklanjanje konkurencija „predatornim cijenama“ tj. prodajom ispod troškova

proizvodnje tijekom određenog razdoblja u kojem suparnici odustaju od tržišta 5. Uvjetovane kupnje i ekskluzivne ugovore o prodaji,ograničavanje uvoza, odbijanje

prodaje ili opskrbe, odbijanje izdavanja licenci

Komisija djeluje protiv svih koji pokušaju ograničiti razvoj konkurencije,čak i kada određenim ograničenjima pokušaju utjecati na održavanje kvalitete vlastitih proizvoda.

13.2.4. Kontrola spajanja poduzeća

Pravila o spajanjima ističu kako će koncentracija koja bi značajno onemogućila efikasno tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu ili njegovom značajnom dijelu, posebnom stvaranjem ili jačanjem dominantnog položaja, biti karakterizirana kao nespojiva s Unutarnjim tržištem.

Ohrabruju se koncentracije malih i srednjih poduzeća jer se tada omogućuju učinci poput ekonomije obujma, racionalizacije proizvodnje i distribucije, većeg profita, kao i tehnološkog napretka. Najvažniji oblici koncentracije poduzeća su vlasništvo nad kapitalom drugog poduzeća,potpuno ili djelomično preuzimanje drugog poduzeća ili dijela poduzeća te spajanju dvaju ili više poduzeća u novo društvo.

Komisija može zabraniti ili nametnuti određene uvjete za spajanja i preuzimanje poduzeća od strane drugog ako bi:

1. Novi subjekt lako mogao istisnuti konkurente 2. Spajanje ostavilo premalo „igrača“ na tržištu pa bi motivacija za inovacije u

proizvodnji pala na nižu razinu 3. Konkurencije cijena ili izbor potrošača bili znatno smanjeni(horizontalno povezivanje)

Nehorizontalna povezivanja obuhvaćaju spajanja poduzeća kojima se širi djelokrug rada:

vertikalna spajanja-udruživanja poduzeća s različitih razina opskrbnog lanca konglomerati-udruživanje poduzeća na povezanim tržištima

Ispitivanje koncentracije poduzeća obuhvaća sva poduzeća europske dimenzije u svim sektorima gospodarstva koja mogu utjecati na prilike na unutarnjem tržištu,pod uvjetom da je ukupan promet unutar EU veći od 250 milijuna eura za barem dva poduzeća uključena u tu koncentraciju.

Koncentracija europske dimenzije odnosi se na slučajeve kada:

1. Cjelokupan kumulativni međunarodni promet uključenih poduzeća veći od 5 milijardi eura

2. Europski promet svakog od barem 2 poduzeća veći od 250 milijuna eura,osim ako ta poduzeća ostvaruju više od dvije trećine prometa unutar EU u istoj zemlji članici

Za koncentracije koje ne zadovoljavaju prethodno navedene pragove ali imaju europsku dimenziju vrijedi:

1. Cjelokupan kumulativni međunarodni promet svih uključenih poduzeća većih od 2,5 milijardi eura

2. U svakoj od barem 3 zemlje članice kumulativni promet svih uključenih poduzeća veći je od 100 milijuna eura,a ukupan promet svakog od barem 2 poduzeća veći je od 25 milijuna eura

3. Ukupan promet unutar EU svakog od barem 2 poduzeća veći je od 100 milijuna eura

13.3. Politika državnih potpora u EU

Tržišno natjecanje na Unutarnjem tržištu može biti poremećeno i intervencijom javnih vlasti. Svaka država nastoji zaštiti svoje gospodarstvo od nepoštene međunarodne trgovine ili učinaka jeftine radne snage. Kad tržište ne može regulirati potrebe društva javlja se državna intervencija koja usmjerava na opskrbu nedostatnih inputa: fizičkog kapitala, vještina, tehnologije, obrazovanja.

Potpore su sve mjere koje ublažavaju „teret“ i stvaraju određenu uštedu. Državne potpore mogu poprimati oblik subvencija, poštenih kredita i jamstava, otpisa dugova itd. Odnose se na sve razine vlasti uključujući specijalizirane agencije i tijela.

Test privatnog ulagača razvijen kako bi se procijenila uloga države kod prepuštanja određene koristi poduzetnicima: ako poduzetnik prima određenu potporu iz državnih fondova, „bi li neki privatni poduzetnik bio spreman osigurati jednaki kapital pod jednakim (normalnim)uvjetima na tržištu, imajući u vidu sve raspoložive informacije,rentabilnost ulaganje te predvidljivi razvoj poduzetnika/korisnika?? “

U sferi državne pomoći zadaća zajedničke politike tržišnog natjecanja nije samo sprječavanje štetne nacionalne inicijative u unutareuropskoj razmjeni ili ekonomske aktivnosti ostalih zemalja članici nego je zajednička politika nužan instrument socijalne i ekonomske kohezije o čemu ovisi uspjeh unutarnjih tržišta, te dodatak zajedničkih sektorskih politika kojima je cilj ozdravljenje proizvodne strukture.

13.3.1. Dopuštene potpore u EU i reforme sustava

Potpora poslovnim subjektima koji nemaju mogućnost da ikada stanu na svoje vlastite noge nije dopuštena. Privremena je potpora dopuštena ako postoji stvarna mogućnost da neki poslovni subjekt,koji ima poteškoća,može konačno postati konkurentan kao rezultat toga. Određene potpore dopuštene su ako služe sveukupnim ciljevima EU-a. Među najspornije vrste državnih potpora spadaju državne potpore za sanaciju i restrukturiranje, financijske transakcije između države i javnih poduzeća te potpore poduzećima u određenim osjetljivim sektorima poput čelika i brodogradnje.

Unija je uvela posebna pravila za određene slučajeve regionalne,sektorske ili horizontalne pomoći. Vijeće ministara omogućilo je komisiji prihvaćanje uredbi o skupim iznimkama za određene horizontalne pomoći ispod razine vrijednosti .Opće iznimke podrazumijevaju da pomoći malim i srednjim poduzećima, istraživanju i inovacijama, regionalnom razvoju, osposobljavanju i zapošljavanju te rizičnom kapitalu automatski dobivaju odobrenje komisije. Na taj način unija prepušta zemljama članicama da svoja sredstva usmjere na esencijalnu pomoć koja stvara nova radna mjesta,štiti okoliš i jača konkurentnost gospodarstva.

Opće pomoći,koje su namijenjene svim poduzećima u svim područjima i svim sektorima,ne spadaju u specifične kategorije iznimaka. U tim slučajevima komisija mora utvrditi njihovu opravdanost sa socijalnog i ekonomskog aspekta te specifičnost ciljeva. Zabranjeni oblici pomoći su:

1. Državna pomoć izvozu unutar EU-a2. Operativna pomoć koja nema utvrđeno vremensko trajanje i pomaže tekuće aktivnosti 3. Sudjelovanje države u kapitalu poduzeća

Tijekom 2001. Komisija je uvela dva nova instrumenta kako bi potakla transparentnost državnih pomoći u uniji:

• Registar državnih pomoći-sadrži sažete informacije o prijavama i odlukama komisije

• Oglasnih državnih pomoći-nudi pokazatelje o stanju i nadzornim postupcima u svakoj zemlji članice

2005. komisija pokrenula Akcijski plan za državne pomoći(SAAP) – predlaže se unificiranje pravila i bolje podupiranje lisabonske strategije u područjima rasta i zapošljavanja-cilj-bolje organizirana i usmjerena državna pomoć te podijeljena odgovornost europske komisije u zemalja članica.

Četiri su tipa odluka koje komisija donosi:

1. Mjere ne čine državne odluke 2. Pozitivne odluke 3. Uvjetna odobrenja 4. Negativne odluke,koje ukazuju da predložene mjere ne smiju stupiti na snagu

13.3.2. Potpore u 2008.g. i trendovi u EU

Ukupne državne potpore iznosile su 279,6 milijardi eura ali čak tri četvrtine tog iznosa odnosi se na krizne mjere povezane s aktualnom svjetskom krizom i recesijom. Smanjenje razine državnih pomoći u EU rezultat je viših faktora:

1. Tijekom posljednjeg desetljeća u Europi je bilo prisutno razdoblje gospodarskog rasta 2. Sektor ugljena doživio je konstantan pad u potporama3. Prilagodba novih članica unije politici državnih pomoći i pretpristupna pomoć koja je

značajno rasteretila njihove pristupne proračune

Od ukupnih pomoći sve se veći udio odnosi na ciljeve zaštite okoliša i regionalnog razvoja a sve manje na sektorske mjere,uključujući i mjere restrukturiranja.

13.3.3. Specifičnosti državnih potpora za sektor poljoprivrede u EU

Sektor poljoprivrede ograničen je sa tri različite perspektive u odnosu na pravila državnih potpora za poljoprivredu:

• okvirima općih načela europske politike tržišnog natjecanja• usklađenost sa zajedničkim politikama poljoprivrede i ruralnog razvoja EU-a• kompatibilnosti s međunarodnim obvezama posebno prema sporazumu o poljoprivredi u

okviru WTO-a

Za poljoprivredu su osmišljeni zasebni pravni instrumenti čime su uvedene promjene u politici,posebno na jačanje kvalitete poljoprivrednih proizvoda te očuvanju okoliša i tradicionalne baštine ruralnog krajolika. Pomoći koje se koriste odnose se na mjere regionalnog razvoja,mjere upravljanja rizicima i krizama,pomoć šumarskom sektoru i ostale mjere.

Dopuštene pomoći uključuju:

1. Ulaganje u poljoprivredna gospodarstva-do 40% prihvatljivih troškova ili 50% u manje razvijenim krajevima

2. Ulaganja u proizvodnju i prodaju poljoprivrednih proizvoda 3. Potpore za agroekološke mjere i ostale mjere zaštite okoliše4. Pomoći kojima se zamjenjuju nedostatci manje povlaštenih područja 5. Pomoć za mlade poljoprivrednike6. Pomoć za udruživanje proizvođača7. Poticaj za proizvodnju i prodaju kvalitetnih proizvoda8. Plaćanja za projekte „Natura 2000.“9. Pomoć od iznimaka oporezivanja energije

13.4. Liberalizacija monopolskih sektora i javna poduzeća u EU

Javni sektor obuhvaća javna poduzeća,zajedničke investicijske pothvate i poduzeća koje vlasnički kontroliraju javna tijela. Pojam javnih poduzeća podrazumijeva poduzeće nad kojima javne vlasti izravno ili neizravno vrše dominantan utjecaj, dok poduzeća kojima su „dodijeljena specifična i isključiva prava ili monopol“ privatni ili javni subjekti kojima su također povjereni zadatci od javnog interesa,kao što su upravljanje javnim uslugama i uslugama od općeg interesa.

Pravila se tržišnog natjecanja koja se odnose na privatna poduzeća primjenjuju i na javna ali uz dvostruko odstupanje od prava EU-a:

• kada primjena tih pravila „sprječava de iure i de facto izvršavanje zadatak koji su povjereni“ tim poduzećima

• kada nacionalni monopoli tržišnog karaktera osiguravaju nediskriminaciju između građana članica EU-a

•

Javne pomoći isplaćene poduzećima smatraju se sukladnima ugovorima samo kada „odgovaraju potrebama koordinacije transporta“ ili ako predstavljaju naknadu za izvršavanje određenih obveza svojevrsnih za koncept javnih usluga.

13.4.1. Javne usluge i usluge od općeg interesa

Javne su usluge ekonomske aktivnosti od javnog interesa, koje su ustanovile javne vlasti, a izvršavaju ih one ili posebni javni ili privatni sektori. Nisu isto što i javni sektor nego obuhvaćaju usluge ili programe poštanskih usluga i telekomunikacija, komunalne usluge te donekle emitiranje javnih sadržaja, transport, bankarstvo i osiguranje.

Usluge od općeg interesa podvrgnute su posebnim obvezama, podrazumijevaju pružanje određene usluge na teritoriju određene države po prihvatljivim cijenama i jednakoj kvaliteti, bez obzira na profitabilnost pojedinačnih operacija. Pridonose ostvarivanju ciljeva solidarnosti i jednakosti te se dijele na:

1. Netržišne usluge2. Obveze države3. Usluge od općeg ekonomskog interesa

Usluge od općeg ekonomskog interesa imaju europsku dimenziju i utvrđeni su određeni zajednički pravni okviri koji reguliraju te usluge u kontekstu pravila o tržišnom natjecanju i pravila o unutarnjem tržištu. Obuhvaćaju poduzeća koja se bave prometom, vodoopskrbom, opskrbom plina i struje, komunalnim otpadom te poštanskim uslugama i telekomunikacijama.

13.4.2. Opravdanost monopola javnih poduzeća

Intervencija države radi određenog reguliranja ili nacionalizacije nametnula se s obzirom na tri slabosti mehanizma tržišta:

1. Prisutnost eksternaliteta 2. Javni karakter određenih dobra3. I rastuće prinose

Eksternaliteti su prisutni u slučajevima kada odluke jednog ekonomskog subjekta utječu na troškove ili blagostanje drugoga. To je slučaj kod mrežnih poduzeća. Ovaj eksternalitet iskrivljuje mehanizme alokacije tržišnih resursa pa se ozakonjuje državna intervencija radi ispravljanja sustava cijena, i to preuzimanjem troškova kako bi se ublažio fenomen „grude snijega“.

Tržišni mehanizmi su nemoćni zbog postojanja rastućih prinosa tj. kada jedinični troškovi proizvodnje opadaju s rastom količine proizvodnje.

13.4.3. Teorija osporavanih tržišta i liberalizacija monopola u EU

Teorija osporavanih tržišta,koju su razvili Baumol, Panzar i Willing poslužila je komisiji kao podloga za vođenje politike prema javnim monopolima u okviru produbljivanja pravila unutarnjeg tržišta. Monopolističko tržište naziva se osporavanim ako je ulazak na nj slobodan, a izlazak se odvija uz niske troškove. Slobodan ulazak izražava se odsutnošću ulaznih prepreka na to tržište i pravom pristupa po razumnim cijenama te raspoloživoj infrastrukturi. Opasnost od novih konkurenata utječe na količinu usluga i cijena pa se monopolisti ponašaju

kao sudionici savršene konkurencije:cijene padaju, proizvodnja je učinkovitija i sve se više ulaže u kvalitetu i razvoj proizvoda ili usluga.

Izlazak s niskim troškovima znači da rizik koji preuzimaju nova poduzeća koja prodiru na tržište monopola, nije nepobjediv. Ako troškovi ulaska na tržište nisu veći od troškova postojećeg monopolista, novo poduzeće može opstati na tržištu; a ako novo poduzeće odluči izaći sa tržišta kapital može iskoristiti na druge načine. Što su manji izlazni troškovi to je tržište više prijeporno ili osporavano, a to znači i da je veći pritisak na monopolista da se ponaša konkurentski.

Ako infrastruktura predstavlja prirodni monopol tada se svima treba dopustiti da ih koriste prema istim uvjetima. Teorija osporavanih tržišta dovodi do razdvajanja fiksne opreme ili aktivnosti mreže i eksploatacije te opreme.

Oporezivanje i uvjeti konkurencije

Proces harmonizacije struktura i ukupnih neizravnih poreza nameće i harmonizaciju njihovih stopa. Za stvaranje sasvim neutralnih uvjeta tržišnog natjecanja na Unutarnjem tržištu potreban je takav zajednički sustav. Različite stope mogu utjecati različito na potrošnju određenih proizvoda na Unutarnjem tržištu i iskriviti konkurentske uvjete između poduzeća različitih zemalja članica.

Različito oporezivanje narušava jedinstvenost uvjeta tržišnog natjecanja u EU, što djeluje na troškove proizvodnje i rentabilnost investiranog kapitala.

Iako je porezna konkurencija u načelu zdrava, ona može znatno utjecati na prilike na Unutarnjem tržištu. Tako su razlike u korporativnim porezima, točnije niske porezne stope u Irskoj, Slovačkoj, Češkoj i nekim drugim zemljama, potakle određene kompanije na premještanje vlastitih pogona u te zemlje. U ovom se slučaju radi o takozvanim perifernim zemljama koje nižim porezima nastoje nadoknaditi svoj manje povoljan položaj u odnosu na zemlje čvrste jezgre koje karakterizira veći stupanj aglomeracije gospodarstva.

Predloženo ujednačavanje stopa uvođenjem svojevrsnog raspona.

14.1.2. struktura i specifičnosti poreznog sustava u EU

Porezi su jedini poznati način ubiranja sredstava za financiranje javnih rashoda. U EU na postoji obveza usklađivanja svih vrsta poreza jer politika oporezivanja predstavlja jedan od simbola nacionalnog suvereniteta svake države.

Osnovne skupine poreza su izravni i neizravni, dok se doprinosi za socijalnu sigurnost uključuju samo kada se fiskalni sustav razmatra sa šireg aspekta. Pravna stečevina EU u području oporezivanja odnosi se uglavnom na neizravne poreze (poreze na potrošnju), dok su izravni porezi (porezi na dohodak ili imovinu) obuhvaćeni u manjoj mjeri i prepušteni na odlučivanje državama članicama pojedinačno.

14.2. Harmonizacija neizravnih poreza u EU

Neizravni (posredni ili direktni) porezi razrezuju se na proizvodnju i/ili potrošnju (promet) pa ih plaćaju porezni obveznici (proizvođači i/ili trgovci), ali njihov teret (posredno, tj. kroz povećanje cijena) snose krajnji potrošači roba i usluga, bez obzira na realizaciju profita i njihov dohodak. Odnose se na porez na dodanu vrijednost (PDV), trošarine i ostale poreze na promet, koji neposredno utječu na slobodno kretanje roba i slobodu pružanja usluga na Unutarnjem tržištu i stoga zahtijevaju usklađivanje na razini EU, jer njihove razlike lako mogu iskriviti tržišno natjecanje.

Carinske pristojbe – oblik neizravnog poreza potpuno ukinute u unutarnjoj razmjeni formiranjem zajedničkog tržišta.

Rimskom ugovorom predviđena je potreba harmonizacije neizravnih poreza upravo u interesu zajedničkog tržišta i uskoro je predviđeno uvođenje novog općeg poreza na promet koji je nazvan Porez na dodanu vrijednost (PDV).

14.2.1. Porez na dodanu vrijednost (PDV)

Uveden 1970. godine kao opći porez na potrošnju, primjenjiv na sve faze proizvodnje i distribucije dobara i usluga

Koristi se u svim zemljama članicama i širom svijeta (SAD ne koristi), a razlike u visini i broju stopa mogu biti znatne

Prosječno donosi oko 20% poreznih prihoda u članicama EU Maksimalna normalna stopa poreza iznosi 25% za većinu roba i usluga. Donja granica

normalne ili standardne stope PDV-a je 15%, ali zemlje članice koriste snižene, ultrasnižene i tzv. parking stope (iznose 12% ili više, a odnose se na robe koje nisu regulirane pravilima o sniženim stopama, ali su prije 1991. bile podložne sniženim stopama)pa prosječna realna stopa PDV-a u zemljama članicama EU iznosi 14%.

PDV je porez koji ne iskrivljuje cijene i osigurava optimalnu alokaciju resursa na tržištu.

Prihvaćanje i harmonizacija PDV-a

Cilj: koordinacija i harmonizacija nacionalnih zakonodavstava s ciljem normalnog funkcioniranja Unutarnjeg tržišta.

Temelji zajedničkog sustava PDV-a: dvije smjernice prihvaćene od strane Vijeća ministara 11. travnja 1967., a treća je prihvaćena u prosincu 1969. i uvela PDV u Zajednicu.

Dodana vrijednost može se definirati kao razlika između vrijednosti prodaje proizvedenih dobara i usluga, i vrijednost kupovina inputa (osim rada) kojima su ta dobra i usluge proizvedeni. PDV pripada skupini višefaznih poreza. PDV je porez na potrošnju, dakle porez na sve rashode za robe i usluge. Krajnji korisnik snosi teret poreza.

S obzirom na odbitak već plaćenog poreza, PDV je neutralan sa stajališta interne konkurencije, to jest ne pogoduje poduzećima vertikalne integracije kao kumulativni višefazni porezi.

PDV je neutralan i sa stajališta međunarodne konkurencije, to jest ne pogoduje nacionalnim proizvodima. Izvozna dobra napuštaju zemlju oslobođena od PDV-a, ali se oporezuju u zemlji u kojoj se troše.

Šesta smjernica o usklađivanju poreza na promet 1977. godine uvela je ukupna zajednička pravila (uniformno razrezivanje PDV-a) koja su omogućila definiranje područja primjene poreza i način utvrđivanja poreznog duga.

Smjernica o PDV-u iz 2007. godine zajednički režim PDV-a učinila je jednostavnijim i kvalitetnijim predviđena mogućnost da se bilo kojem poreznom obvezniku omogući smanjenje ili povrat poreza u bilo kojoj drugoj članici gdje se susreće sa troškovima oporezivanja.

Ukidanje fiskalnih granica i prijelazni režim PDV-a

Fiskalna granica – povrati naplaćenih poreza i oporezivanje uvoza u razmjeni između članica, kao i njihov nadzor.

Za ukidanje fiskalne granice bilo je nužno prekograničnu razmjenu roba tretirati kao kupovinu i prodaju unutar iste zemlje Europska komisija 1987. godine predložila novi režim PDV-a na Unutarnjem tržištu, kojim se od 1. Siječnja 1993. godine trebalo oporezivati robe i usluge u zemlji podrijetla. Sustav je trebao razmjenu između zemalja članica smatrati kao razmjenu u okviru iste zemlje, a nadzor na granicama bio bi ukinut. Vijeće ECOFIN prijedlog je 1989. godine odbacilo jednoglasnom odlukom.

Prijelazni režim započet je 1. siječnja 1993. godine i predviđen je za 4 godine (no on još uvijek traje). Između ostalog, oslanja se na:

Kontinuirano primjenjivanje stopa PDV-a na mjestu potrošnje (načelo stope zemlje odredišta)

Usklađivanju stopa PDV-a: minimalno 15% za normalnu i 5% za smanjenu stopu PDV-a a stope veće od 25% su ukinute

U prijelaznom razdoblju zemlje koje primjenjuju stopu nula ili stope manje od 5% mogu ih zadržati u određenim specifičnim uvjetima

prijava PDV-a više se ne obavlja na granici, nego izravno putem poduzeća kada prodaju robu ili pružaju usluge u drugim zemljama članicama

VIES – elektronska baza podataka koja sadrži identifikacijske brojeve, datume izdavanja, nazive i adrese trgovaca

Sedmom smjernicom o PDV-u u okviru prijelaznog sustava PDV-a, uvedeni su posebni režimi unutarnje razmjene:

Za prodaju na daljinu Za nova prijevozna sredstva Za neoporezivu administraciju i oslobođene obveznike

Održavanje prijelaznog režima PDV-a

U srpnju 1996. godine EK radila je na dokumentu Zajednički sustav PDV-a: program za jedinstveno tržište. Zaključeno je da je PDV postao glavna prepreka realizaciji jedinstvenog tržišta, segmentirajući ga u tada 15 različitih fiskalnih prostora. Glavni problemi:

Tržišna diskriminacija subjekata unutar iste zemlje i subjekata koji posluju i u drugim članicama Unije

Kompleksnost sustava ostavlja mnoge praznine različitim interpretacijama mjesta oporezivanja i različitoj primjeni sustava među zemljama članicama

Veći rizik od prijevare i utaje poreza

Konačan sustav PDV-a treba biti moderan i jednostavan, osigurati jednak tretman svim transakcijama u Uniji i ukinuti segmentaciju na nacionalna porezna područja te jamčiti učinkovito oporezivanje i nadzor poreznih prihoda. Oslanjao bi se na dva načela:

1. Na postojanje jedinstvenog mjesta oporezivanja operacija2. Na odricanje nadležnosti zemalja članica nad izravnim prihodima PDV-a u korist

prava makroekonomskih mehanizama

Izuzeća i specijalni režimi PDV-a

Proizvodi od iznimke plaćanja PDV-a: zdravstvene usluge, školsko obrazovanje ili poštanske usluge

Izvoz roba u treće zemlje oslobađa se PDV-a, to jest od finalne cijene oduzimaju se troškovi oporezivanja inputa roba (nulto oporezivanje). Time izvezena roba ne sadrži PDV, ali uvoz roba iz trećih zemalja oporezuje se PDV-om nakon prelaska granice zemlje članice, čime se takvi proizvodi izjednačavaju sa proizvodima iz EU.

Ostala izuzeća od oporezivanja uvoza i specijalna pravila:

Kod uvoza osobne imovine (prilikom vjenčanja i nasljedstva) Dobara zanemarive novčane vrijednosti Određeni lijekovi i terapeutska ili kemijska sredstva Roba a dobrotvorne organizacije Dobra za istraživanje i promociju Određenih poljoprivrednih proizvoda i goriva za osobna vozila

Specijalni režimi koriste se i za: mala poduzeća, poljoprivrednike, rabljenu robu, umjetničke i antikne predmete ili zbirke, zlato (kao financijski instrument) i putničke agencije.

Od plaćanja PDV-a izuzete su financijske i usluge osiguranja.

14.2.2. Trošarine i ostali neizravni porezi

Uz PDV je zadržan i poseban porez na potrošnju (trošarina, akciza), to jest porez koji pogađa potrošnju određenih proizvoda. Zemlje članice u potpunosti zadržavaju za sebe prihode od trošarina. Trošarina je fleksibilan element zaštite i može se lako prilagoditi različitim ekonomskim, socijalnim i strukturalnim potrebama. Kada se želi suzbiti potrošnju, trošarina može pogoditi određene proizvode: duhan i alkoholna pića zbog zdravlja ljudi ili naftne proizvode iz ekonomskih razloga, to jest radi smanjenja ovisnosti o energiji.

Najčešće akcize u EU obuhvaćaju sljedeće trošarinske robe:

Alkohol i alkoholna pića Duhanske proizvode Energente

Za razliku od PDV-a, trošarine se određuju kao određeni novčani iznos po količini proizvoda. Npr. minimalna stopa oporezivanja vina je 0 eura, a završnog proizvoda piva 1,87 eura za hektolitar po stupnju alkohola.

EMCS – Sustav kretanja i nadzora trošarina. To je kompjuteriziran sustav koji nadgleda kretanje neoporezivih dobara podložnih trošarinama između zemalja članica i zamjenjuje papirne dokumente koji su ih pratili.

SEED – Sustav razmjene podataka o trošarinama, omogućuje pregled svih uključenih registriranih gospodarskih subjekata putem interneta.

Konačno, u skušinu neizravnih poreza spadaju i porezi na podizanje kapitala koji ometaju slobodno kretanje kapitala na Unutarnjem tržištu, provode dvostruko oporezivanje i ometaju slobodno tržišno natjecanje.

14.2.3. Pojednostavljenje neizravnog oporezivanja i borba protiv zloporaba u EU

Porezni prihodi u 2007. godini predstavljali su 39,8% BDP-a Unije, a porezne prijevare čak 2 – 2,5% BDP-a. ž

Prioriteti europske politike oporezivanja: pojednostavljenje sustava i borba protiv zloporaba, posebno u sustavu neizravnog oporezivanja gdje postoji značajan rizik utaje poreza (porezne evazije).

Strategija protiv prijevara u sustavu PDV-a iz 2007. godine i Akcijski plan borbe protiv prijevara iz 2008. godine imaju također za cilj snažniju i učinkovitiju borbu protiv poreznih prijevara.

Predložene su mjere kojima bi se jačala mogućnost poreznih uprava u nadoknađivanju gubitaka PDV-a u prekograničnim slučajevima. Dva instrumenta se mogu koristiti u takvim slučajevima: zajednička i pojedinačna odgovornost te uzajamna pomoć pri nadoknađivanju poreza između administracija zemalja članica.

Programom FISCALIS nastoji se poboljšati djelovanje sustava oporezivanja na Unutarnjem tržištu putem razvoja sustava razmjene informacija te stručne kontinuirane izobrazbe službenika zaduženih za područje oporezivanja.

Odbor za PDV ima važnu savjetodavnu funkciju prilikom uvođenja određenog nacionalnog zakonodavstva o PDV-u. odbor je mjesto gdje se razmjenjuju stavovi o smjernicama prilikom uniformne interpretacije zajedničkih pravila.

14.3. Izravni porezi u EU

Izravnim (neposredni, direktni) porezima oporezuju se prihodi poduzeća i pojedinaca, to jest poreznih obveznika. Uplaćuju se osobno ili ih uplaćuju poslodavci, i ne uključuju se u prodajnu cijenu ili cijenu koštanja roba i usluga. Izračunavaju se u određenom postotku na dohodak ili imovinu, a stopa im je često progresivna. Značajne kategorije izravnih poreza su porez na dohodak (fizičkih osoba), porezi na imovinu, porezi na dobit i većina lokanih poreza.

U EU izravni porezi prosječno iznose oko 13% nacionalnog BDP-a time da u Danskoj oni iznose gotovo 30%, a u Slovačkoj, Rumunjskoj i Bugarskoj samo 6-7% BDP-a. te tri zemlje koriste tzv. sustav „flat tax“ to jest proporcionalni porez koji označava porezni sustav u kojem poduzeća i pojedinci plaćaju porez na dobit i dohodak po istoj stopi. Izravni porezi predstavljaju oko 1/3 poreznih prihoda zemalja Unije.

U određenim situacijama izravni porezi mogu utjecati na 4 slobode Unutarnjeg tržišta, posebno kod slobode kretanja ljudi, kapitala, usluga i prava na poslovni nastan poduzeća i

pojedinaca. Europski sud pravde intervenirao je u takvim slučajevima ističući kako bilo koji oblik diskriminacije nije dopušten na Unutarnjem tržištu, uključujući poreznu diskriminaciju na temelju nacionalnosti.

Usklađivanje izravnih poreza – 1975. godine Komisija je objavila prijedlog smjernice o uvođenju sustava koji bi u svim zemljama članicama uskladio stope oporezivanja dobiti (između 45 i 55%). Zemlje članice nisu prihvatile takve inicijative.

Zakonodavstvo EU vezano za izravno oporezivanje najviše se bavi oporezivanjem dobiti poduzeća. Prva smjernica o zajedničkom poreznom režimu poreza na dobit donesena je 23. srpnja 1990. godine a odnosila se na kapitalne dobitke ostvarene spajanjem, razdvajanjem, transferom imovine i razmjenom dionica između 2 poduzeća koja sudjeluju u različitim zemljama članicama Unije. Druga smjernica odnosila se na zajedničke porezne režime vezane za matična poduzeća (društva ''majke'') i njihove podružnice (''kćeri'') u drugim zemljama članicama. Predstavnici zemalja članica istog datuma potpisali su konvenciju o arbitražnoj proceduri kod nesuglasica između poreznih administracija zemalja članica, u odnosu na prekogranične operacije. Time je ukinuto dvostruko oporezivanje.

Uz uklanjanje dvostrukog oporezivanja, cilj je EU prevencija porezne evazije (utaje poreza), sprječavanje štetne porezne konkurencije između država članica i podupiranje načela slobodnog kretanja kapitala što zahtjeva koordinaciju.

U svrhu uklanjanja štetnih poreznih mjera države članice obavezuju se Kodeksom o postupanju pri oporezivanju poslovanja nije obaveznopravni dokument, ali predstavlja političku obavezu zemalja članica za suzdržavanjem od štetne porezne konkurencije i obuhvaća postupke ispitivanja i procjene takvih nepravilnosti (za što je zadužena tzv. skupina Primarolo). Štetna porezna konkurencija obuhvaća mjere oporezivanja koje rezultiraju nižim stupnjem poreznog tereta nego u pogođenim zemljama.

Učinak oporezivanja poduzeća vrlo je značajan na velikom tržištu gdje kao pravilo postoji sloboda poslovnog nastana i pružanja usluga.

Godine 2008. Predstavljena je ideja o jedinstvenoj konsolidiranoj poreznoj osnovi za poduzeća koja djeluju širom EU.

Za harmonizaciju poreza na dobit u EU posebno su značajne:

Smjernica o društvu ''majci'' i ''kćeri'' Smjernica o kamatama i pravima industrijskog vlasništva Smjernica o spajanju Konvencija o arbitražnoj proceduri

Oporezivanje pojedinaca koji rade ili dobivaju mirovinu u jednoj zemlji članici ali žive ili imaju ovisnu rodbinu u drugoj zemlji članici predstavljaju problem za Uniju. Europski sud pravde donio je dvije značajne presude:

1. Zemlje članice mogu više teretiti svoje državljane koji žive u drugoj zemlji članici2. Ali ujedno ne smiju nerezidenta iz druge članice tretirati lošije od vlastitih građana

Građani EU mogu deponirati svoju štednju tamo gdje misle da će dobiti najbolji povrat sredstava, ali su porez dužni platiti u državi u kojoj borave.

Dvostruko oporezivanje oblik je višestrukog oporezivanja koji se odnosi na ekonomsku situaciju kada su dvije ili više osoba obavezne plaćati različite poreze na isti porezni objekt za isto vremensko razdoblje, a međunarodno dvostruko oporezivanje odnosi se na oporezivanje usporedivim porezima istog poreznog obveznika povodom istog predmeta i za isto razdoblje u 2 različite države. Razlozi nastanka takvog oporezivanja prvenstveno su razlike u tretiranju ili obuhvatu pojmova rezidenata i izvora tj. porezne osnovice. Rezident je najčešće fizička ili pravna osoba koja u određenoj zemlji ima prebivalište ili boravište, odnosno sjedište. Nerezident nema, ali ostvaruje određeni dohodak ili ima poslovnu jedinicu u toj zemlji.

Problem dvostrukog oporezivanja rješava se:

Unilateralno – jednostavnim zakonskim odredbama određene zemlje Bilateralno – ugovorima dviju zemalja Multilateralno ili nadnacionalno

Dvije najznačajnije metode za izbjegavanje međunarodnog dvostrukog izravnog oporezivanja su metoda izuzimanja i metoda poreznog kredita.

Metoda poreznog kredita je kada se na primjeru zemlje sjedišta kompanije, nakon oporezivanja dobiti u zemlji izvora dobiti, porez naplaćuje na razliku dviju poreznih stopa. Zemlja sjedišta kompanije obračunava porez do visine vlastite stope poreza pa ako je stopa poreza na dobit niža nego u zemlji gdje poduzeće ostvaruje određenu dobit, ona na naplaćuje porez.

Metoda izuzimanja ja kada se zemlja sjedišta kompanije u potpunosti odriče naplate poreza ako je ta kompanija već oporezovana u zemlji u kojoj je ostvarila dobit.

Najteži i urgentan problem Unije u oblasti izravnog oporezivanja međunarodna je porezna evazija, tj. izbjegavanje plaćanja poreza u potpunosti ili smanjenjem obaveza.

15. RAZVOJ INDUSTIJSKE POLITIKE U EUROPI

Rimski ugovor nije predvidio zajedničku industrijsku politiku. Ugovorom o EU (1992.) kojim je revidiran Rimski ugovor, uveden je podnaslov o industriji ali ne i o industrijskoj politici. Novi, Lisabonski ugovor definira kako industrija spada u područja gdje Unija donosi odluke o aktivnostima potpore, koordiniranja i nadopunjavanja aktivnosti zemalja članica. To znači da u području EU nema izravne nadležnosti, ali potiče suradnju i pomaže zemljama članicama u razvoju njihove industrije.

Cilj Unije i njezinih članica je stvaranje povoljnijih uvjeta za unaprjeđenje konkurentnosti EU u skladu sa sustavom otvorenog i konkurentnog tržišta.

Predviđa se djelovanje na faktore okruženja poduzeća, naročito:

Na politiku inovacija, istraživanja i tehnološkog razvoja Na način da se pogoduje razvoju poduzeća, poglavito malih i srednjih, kao i suradnja

između poduzeća Ubrzanje strukturalnih prilagodbi u industriji.

15.1. Značaj industrijske politike

Industrijska politika obuhvaća sve državne intervencije koje su usmjerene na ponude u gospodarstvu i ciljaju utjecati na inustrijsku strukturu gospodarstva i/ili njezine promjene. Ona smisleno utječe na poticanje proizvodnje specifičnih dobara i/ili potiče ulazak na specifična tržišta dobara. Nije ograničena samo na prerađivačku industriju nego se može odnositi na sve tipove komercijalnih djelatnosti u gospodarstvu, uključujući trgovinu i usluge, pri čemu su glavni tipovi politika:

Selektivne industrijske politike, koje favoriziraju specifična poduzeća, industrije ili sektore

Opća industrijska politika kada nema diskriminacije između poduzeća, industrije ili sektora

S obzirom na uređenje i reguliranje gospodarstva, u načelu se razlikuje tržišno orijentirani pristup i intervencionistički (vertikalni) pristup. Tržišno orijentirani pristup rezultira eliminiranjem distorzija u tržišnom natjecanju uklanjanjem trgovinskih barijera, prevencijom monopola, neiskrivljujućim državnim pomoćima, poboljšanjem poslovne klime itd. Intervencionistički pristup podrazumijeva državne aktivnosti koje pomažu određena poduzeća ili industrije kako bi se pojačala produktivnost i konkurentske prednosti. Pomoć se usmjerava najčešće granama ''u opadanju'' ili prilikom ''strateške ekspanzije''.

Instrumenti industrijske politike – osnovni (subvencije i porezne olakšice) a pomoćni su (zajmovna jamstva, utvrđivanje specifičnih normi u proizvodnji i poslovanju, javne nabavke, aktivnosti poput kampanje ''kupujmo domaće'').

Smisao industrijske politike je ispravljanje tržišnih institucionalnih nedostataka. Ispravljanje tržišnih nedostataka provodi se uz pomoć politike istraživanja i razvoja. Nadalje, za tržišne nedostatke bitni su stvaranje i razvoj tržišta, kroz strateške industrijske politike te asimetrija informacija, koja je u izravnoj vezi s politikom rizičnog kapitala i politikom zaštite potrošača.

Industrijska politika usmjerena je na unaprjeđenje industrijskog rasta i njezine učinkovitosti, djeluje na alokaciju resursa unutar ekonomije, te mora pridonositi općem ekonomskom rastu, financijskoj stabilnosti, poboljšanju platne bilance, punoj zaposlenosti i općenito boljim životnim resursima.

15.2. Ekonomski i pravni okviri industrijske politike u EU

Ugovori o Europskoj zajednici za ugljen i čelik i o EUROATOM-u postavili su sektorske industrijske politike a ugovor o EEZ-u ustvrdio je zajednička načela tržišta industrijskih proizvoda.

Na polju europske konkurentnosti značajno mjesto imaju definicija europska normizacija (standardizacija)koja od 1990.-ih godina potiče usklađivanje svi tehničkih ograničenja trgovini, ali povećava konkurentnost industrije snižavanjem troškova, ostvarivanjem novih tržišta i razvojem novih tehnologija. Potiče inovacije, proizvodnju izvrsnosti, dizajna i pouzdanosti umjesto tradicionalnih čimbenika, kao što su blizina tržišta, sustavi distribucije i lojalnih potrošača.

15.2.1. Produktivnost u EU, globalizacija i ostali izazovi europske industrije

Glavni izazovi europske industrije su:

Globalizacija Tehnološke promjene Inovacije i poduzetništvo Održivost i novi društveni zahtjevi

15.2.2. Temeljni instrumenti industrijske politike EU

Razlikuju se tri temeljna stupa zajedničke industrijske politike:

1. Okviri EU za tržišnu integraciju

2. Horizontalna industrijska politika3. Sektorske ili specifične industrijske politike

Instrumenti zajedničke industrijske politike mogu se klasificirati u 4 skupine:

1. Nadzor državnih pomoći2. Politika istraživanja i tehnološkog razvoja (R&TD)3. Politika konkurentnosti4. Ostale politike

Početkom 1990.-ih godina formuliranja su šira načela industrijske politike kroz dva Bangemannova memoranduma o industrijskoj politici. Osnovni ciljevi formulirane politike bili su:

Prilagodba EU industrije strukturalnim promjenama Poticanje povoljnije okoline za poduzeća i za rizični kapital Stvaranje konkurentnog okruženja pogodnog za suradnju među poduzećima Inovacijska politika i razvoj tehnologije

15.2.3. Mala i srednja poduzeća na Unutarnjem tržištu

Okosnicu europskog gospodarstva čine mala i srednja poduzeća(MSP). Ona čine oko 99% industrijskog tkiva Unije. Zapošljavaju više od 2/3 radnika iz privatnog sektora. MSP-i omogućuju fleksibilnije oblike poslovanja, što je važno zbog svih tehnoloških promjena i globalizacije, a i društveno su vrlo važni – npr. zbog zapošljavanja ''zakinutih kategorija'' stanovnika, ali im je zbog određenih slabosti potrebna snažna potpora i veća prilagodljivost.

Poduzeća koja imaju prva na pomoć iz sredstava EU se dijele na 3 podskupine:

Mikropoduzeća Mala poduzeća Srednja poduzeća

Mikropoduzeća su najbrojnija i zaslužna su za najveći broj novih radnih mjesta. MSP-i se dijele i s obzirom na odnose sa ostalim poduzećima – u kontekstu udjela u kapitalu poduzeća, s pravima glasovanja ili dominantne pozicije:

Autonomna poduzeća – najčešća su; posjeduju manje od 25% vlasništva drugih poduzeća ili druga poduzeća i/ili javne institucije imaju manje od 25% njihovog vlasništva, te nisu uključene u konsolidiranje bilance kroz povezana poduzeća

Partnerska poduzeća – značajno je partnerstvo u financijskom smislu, ali bez utjecaja na međusobno upravljanje; vrijedi sve kao i za autonomna poduzeća, ali je raspon udjela između 25 i 50%

Povezana poduzeća – skupina povezanih poduzeća kroz vlasništvo, glasačka prava ili dominantnu poziciju, uključenih u konsolidiranje bilance.

Unija se usmjerila na MSP, tako da jačaju mehanizmi uključivanja poduzetnika Unije u zakonodavne i administrativne okvire Unutarnjeg tržišta, omogućuje se stvaranje ekonomskih preduvjeta za razvoj poduzeća na Unutarnjem tržištu te se potiče prekogranična suradnja između europskih poduzeća. Najviše novih poduzeća stvoreno je u uslužnom sektoru i radi se o mikropoduzećima. Bez obzira na nižu produktivnost rada MSP-a, ona su najzaslužnija za stvaranje zaposlenosti u EU u posljednjem desetljeću, posebno mikropoduzeća, koja karakterizira i veći stupanj ulaganja u istraživanje i inovacije od ostalih kategorija.

Unutarnje tržište povećalo je konkurenciju što je rezultiralo većom kvalitetom i diferencijacijom proizvoda, boljom energetskom učinkovitošću, većim troškovima marketinga, zapošljavanjem radnika iz drugih članica i brojnim inovacijama. Osnovni problemi MSP-a su nedovoljna kupovna moć klijenata, te dostupnost kvalificirane radnje snage i troškova rada.

15.3. Poduzetnička politika EU

Politika poduzetništva ima za cilj stvaranje dinamičnog i inovativnog okruženja za mala i srednja poduzeća i poslovanje u Europi, te rast proizvodnosti, zapošljavanja i blagostanja, što će omogućiti ostvarivanje ciljeva Lisabonske strategije.

Prioritetni ciljevi EU su:

Poticanje poduzetništva i poduzetničkih sposobnosti Osiguranje pristupa na tržištu EU i drugih tržišta Pojednostavljenja administrativnog opterećenja Poticanje razvojne i inovacijske sposobnosti poduzeća Jačanje dijaloga i savjetovanja sa uključenima u malo i srednje poduzetništvo

Praktična područja djelovanja Unije, putem kojih se ostvaruju ciljevi poduzetničke politike, obuhvaćaju: stvaranje poduzetničkog duha, maksimalno iskorištavanje prednosti Unutarnjeg tržišta, nove metode koordinacije aktivnosti te poticanje novih poslovnih modela u e-gospodarstvu. Poduzetnička politika EU obuhvaća cijelu poslovnu zajednicu i njezino okruženje.

Europska povelja za mala poduzeća je prihvaćena u lipnju 2000. godine na Europskom vijeću u Portugalu. Povelja poziva zemlje članice i EK na potporu i poticanje malih poduzeća i to kroz 10 ključnih područja:

1. Bolje zakonodavstvo i regulativa2. Jeftinije i brže pokretanje poduzeća3. Porezna i financijska pitanja4. Bolje korištenje prednosti unutarnjeg tržišta5. Obrazovanje i osposobljavanje za poduzetništvo6. Dostupnost potrebnih radnih vještina7. Jačanje tehnoloških sposobnosti i inovativnosti malih poduzeća8. Poboljšanje on line pristupa javnih servisa9. Korištenje uspješnih modela za elektroničko poslovanje i razvijanje vrhunske potpore

malim poduzećima10. Bolja zastupljenost interesa malog poduzetništva u tijelima Unije i na nacionalnoj

razini

Višegodišnji program za poduzeća i poduzetništvo u razdoblju 2001.-2005. stavila je veći naglasak na mala i srednja poduzeća radi jačanja, rasta i konkurentnosti poslovanja u EU. Obuhvaćene su zemlje Europskog gospodarskog prostora te i zemlje kandidatkinje za članstvo u EU.

15.3.1. Pravno okruženje europskih poduzeća

Za pravno okruženje poduzeća u Uniji ključna je politika tržišnog natjecanja u EU te proces harmonizacije i koordinacije prava trgovačkih društava, računovodstvenih procedura i oporezivanja među članicama, a mobilnost poduzeća na Unutarnjem tržištu omogućena je slobodom poslovnog nastana.

Fleksibilnije prekogranično poslovanje omogućuju:

Statut Europskog društva – omogućuje osnivanje poduzeća prema nadnacionalnim zakonima koje priznaju sve članice.

Europsko kooperativno društvo Europsko gospodarsko interesno grupiranje – hibrid između društva i ugovornog

odnosa koji jamči jednakost sudionicima grupe.

Statut Europskog društva usvojen 7. i 8. prosinca 2000. godine u Nici – nudi poduzećima pravila koja im omogućuju uspješno izvršavanje reorganizacije vlastite aktivnosti na nadnacionalnoj razini te omogućuju ekonomskim akterima da djeluju kao jedno društvo koje operira u više zemalja članica, ili u svim članicama Unije. Utvrđena su i posebna pravila o učešću zaposlenika u takvim poduzećima.

Neke od glavnih karakteristika europskih poduzeća su:

Poduzeće brine o rentabilnosti kapitala, ali respektira ciljeve drugih partnera – radnike, klijente itd.

Primarno je definiranje razvojnih ciljeva i dugoročne rentabilnosti, u odnosu na kratkoročne rezultate

Odbijanje prihvaćanja prekomjernog rizika, a naročito spekulativnih pozicija na financijskom tržištu

Upravljanje radnom snagom koja pridonosi razvoju ljudskog kapitala, a ne dovodi samo do podešavanja zaposlenosti s obzirom na gospodarske cikluse

Pronalaženje ravnoteže raspodjele dohotka na profit i nadnice radnika

Europi je potreban novi globalni pristup Unutarnjem tržištu, pa se kao glavni cilj nameće doprinos planiranju, uvođenju i unaprjeđenju fleksibilnog pravnog okvira koji omogućuje pristup Unutarnjem tržištu. Novi globalni pristup obuhvaća:

Promicanje Europske normizacije (standardizacije) Jačanje primjene Novog globalnog pristupa usklađivanjem i djelotvornom primjenom

zakonodavstva Procjenu provođenja pravne stečevine u zemljama kandidatkinjama i doprinos razvoju

njihove infrastrukture Politiku provođenja međunarodnih sporazuma i pravne konvergencije Zaštitu načela slobodnog kretanja roba

15.3.2. Poslovno okruženje i financiranje europskih poduzeća

Važnu kariku u razvoju poduzetništva na Unutarnjem tržištu predstavlja Enterprise Europe Network. Kao dio zajedničkog programa – CIP, ova poduzetnička mreža pruža potporu i savjete poduzećima (ponajprije MSP) širom Europe i pomaže u iskorištavanju njihovog poslovnog potencijala. Pomaže također i kod pronalaženja poslovnih partnera i pružanja informacija o EU zakonodavstvu, o koristima regionalnih inovacijskih mreža te o mogućnostima financiranja.

Your Europe – poslovni portal kao višejezična informativna Internet stranica gdje poduzetnici mogu pronaći informacije o poslovanju u drugoj zemlji članici (pokrenut krajem 2008.).

Financiranje poduzetništva u EU vršilo se u skladu sa s Višegodišnjim programima za poduzeća i poduzetništvo (MAPs) do sredine 1980-ih godina, a od 2007. godine uveden je CIP (Okvirni program za konkurentnost i inovacije). Pokrenute su i Europska tehnološka olakšica, Olakšica za brzi rast i inovativnost MSP-a te Mehanizam jamstava

za MSP s obzirom na visoku rizičnost poslovanja takvih poduzeća i nevoljkost financijskih posrednika za odobravanjem zajmova za MSP.

U EU djeluje više asocijacija, tj. mreža pomoću kojih MSP-i imaju olakšan pristup financiranju kapitala: Europa INNOVA (mreža financiranja inovacija), NEFI – Mreža europskih financijskih institucija za MSP, EVCA – Europska asocijacija za poduzetnički i privatni kapital i EBAN – Europska mreža poslovnih anđela.

Za razdoblje od 2007. do 2013. godine CIP predviđa tri tematska programa, između kojih Program za poduzetništvo i inovacije (EIP) predviđa poticanje poduzetništva i konkurentnosti poduzeća, posebno malih i srednji, te poticanje svih vrsta inovacija uključujući ekoinovacije. Program je usmjeren na poduzeća s visokim razvojnim potencijalom (tzv. gazele), ali i tradicionalna mikro i obiteljska poduzeća. Predviđena je pomoć pri osnivanju i razvoju poduzeća, informiranje poduzetnika o zakonodavstvu i mogućnostima poslovanja na Unutarnjem tržištu.

Mikrokreditiranje (krediti vrijednosti manje od 25.000 eura) je posebno važno s obzirom da mikropoduzeća čine najveći broj MSP-a u Europi i karakteriziraju ih specifične financijske potrebe.

Strukturalni fondovi EU, sredstva Europske investicijske banke i Europskog investicijskog fonda također su značajan izvor pomoći poduzetnicima.

Inicijativa JEREMIE – zadužena za poboljšanje pristupa financiranju MSP-ima u najslabije razvijenim regijama EU-a pomoću sredstava EIB-a i EIF-a.

15.3.3, „Small Business Act“

Akt o malom poduzetništvu (Small Business Act) – sastoji se od raznih inicijativa i načela, a cilj mu je stvaranje novog političkog okvira koji bi obuhvatio postojeće instrumente i nadogradnju Europske povelje o malim poduzećima te moderne politike malog i srednjeg poduzetništva. Akt se sastoji od 3 skupine načela:

1. Prvu skupinu čini 10 načela kojima se usmjerava koncepcija i implementacija politika na europskoj i nacionalnoj razini, a to su:

Kreiranje pravila sukladno načelu ''Think Small First'' Kreiranje okruženja (''poduzetničke kulture'') u kojem poduzetnici i obiteljska

poduzeća mogu napredovati i poduzetništvo ostvaruje koristi Osiguranje brzog oporavka poštenim poduzetnicima suočenima s bankrotom Prilagođavanje javne administracije potrebama MSP-a i uklanjanje

administrativnih prepreka

Prilagođavanje alata javne politike potrebama MSP-a, tj. olakšavanje sudjelovanja MSP-a u javnim nabavkama i bolje korištenje sredstava državne pomoći za MSP

Olakšavanje pristupa financijama i razvoj pravnog i poslovnog okruženja kao potpore pravovremenim isplatama komercijalnih transakcija

Pomoć MSP-ima da više profitiraju od mogućnosti koje nudi Unutarnje tržište Poticanje unaprjeđenja vještina u MSP-ima, svih oblika inovacija, istraživanja i

razvoja, klasterizacije Omogućavanje MSP-ima da izazove povezane sa zaštitom okoliša pretvore u

nove mogućnosti razvoja proizvoda i usluga kao i ekološki učinkovite načine upravljanja

Ohrabrivanje i pomoć MSP-ima da ostvare koristi od rasta pristupom na vanjska tržišta

2. Drugu skupinu čine zakonodavni prijedlozi koji se ravnaju načelom ''Think Small First''

3. Treću skupinu čine nove mjere politika kojima se implementiraju prethodno navedena načela sukladno potrebama MSP-a na nadnacionalnoj i nacionalnoj razini.

15.4. Sektorska politika

Sektorska politika naročito je povezana sa trgovinskom politikom. Mjere trgovinske politike koje najviše utječu na industrijske sektore su: manipuliranje carinskom tarifom, carinskim kontingentima, mjerama protudampinga, trgovinskim sporazumima i različitim izvoznim inicijativama.

Vlade zemalja članica u sektoru industrije koriste izravne i uvriježene pomoći različitih oblika: subvencije, zajmove, korekcijske kamate itd.

Među najosjetljivije europske sektore u kojima je Unija poduzimala zajedničke intervencije ubrajaju se: crna metalurgija (čelik), brodogradnja, tekstil i odjeća, automobili, te nedovoljno razvijeni sektori poput informacijsko – telekomunikacijskog, aeronautike i sl.

15.7. Bilanca i perspektiva europske industrije

Unija ne intervenira u sektoru industrije, nego stvara povoljno okruženje za razvijanje poduzeća na cijelome Unutarnjem europskom tržištu (politika poduzeća) ili za poticanje aktivnosti određenih industrijskih grana koje imaju izvjesne probleme u stvaranju konkurentnosti na europskom tržištu te iziskuju veću razinu inovativnosti (sektorska politika).

U posljednjih 30-ak godina EU razvija tržišni pristup u svim industrijskim sektorima i potiče horizontalne mjere koje se odnose na sve grane industrije.

Tijekom 1990-ih godina ostvarenje Unutarnjeg tržišta snažno je djelovalo na restrukturiranje europske industrije. To je rezultiralo jačanjem trgovinske razmjene i tržišnog natjecanja unutar EU.

Industrijska politika može ostvariti svoje ciljeve zacrtane u Osnivačkom ugovoru potrebna je veća otvorenost svjetskog trgovinskog sustava. Na konkurentnost europske industrije značajno utječu i politike vezane uz realizaciju Unutarnjeg tržišta, politike istraživanja i tehnološkog razvoja, zaštite potrošača i zdravlja, kao i tržišnog natjecanja. Socijalna, obrazovna i politika zapošljavanja ključne su za realizaciju lisabonskih ciljeva. Politika zaštite okoliša, premda kratkoročno povisuje troškove proizvodnje, dugoročno predstavlja europski iskorak prema budućnosti i stvaranju novih tržišta i tehnologija.

Nakon trgovine (posebno veletrgovine) i građevinarstva, po ostvarenom prihodu nefinancijskog poslovnog sektora EU u 2006. godini prednjače sektori:

Opskrbe električnom energijom, plinom, parom i toplom vodom Proizvodnje hrane i pića Proizvodnje motornih vozila Proizvodnje kemikalija Strojarstvo

Ovih 5 sektora čine otprilike polovicu industrijske proizvodnje u EU. EU je prvi industrijski proizvođač svijeta. Njemačka je najviše specijalizirana u proizvodnji strojeva, opreme i motornih vozila; Španjolska u građevinarstvu; Velika Britanija u informatičkim djelatnostima i području istraživanja i razvoja; Francuska u proizvodnji određenih transportnih sredstava; Italija za tekstil, odjeću kožu i obuću; baltičke, skandinavske i djelomično alpske članice za sektor drvne industrije i proizvodnje papira.

Europska poduzetnička politika stvara povoljno poslovno okruženje za poduzeća, prvenstveno kroz otklanjanje nepotrebnih ograničenja poslovanju i pojednostavljenje administracije ili zakonodavstva, olakšan pristup tržištu te financiranju i znanju.

16. OSTALE PRATEĆE POLITIKE UNUTARNJEG EUROPSKOG TRŽIŠTA

16.1.3. Održivi razvoj u EU i integracija ciljeva zaštite okoliša u ekonomske politike

Politika zaštite okoliša EU temelji se na uvjerenju da visoki ekološki standardi stimuliraju inovaciju i poslovne mogućnosti.

Održivi razvoj – općenito podrazumijeva razvoj zasnovan na rastu koji osigurava zadovoljenje općih potreba, ujedno štiteći mogućnosti zadovoljavanja potreba budućih generacija. Takav razvoj cilja kontinuiranom poboljšanju kvalitete života na Zemlji boreći se protiv izrabljivačke eksploatacije resursa i ljudi.

Pod održivim razvojem EU podrazumijeva se simultana realizacija triju osnovnih ciljeva:

1. Gospodarske konkurentnosti2. Stvaranja zaposlenosti i socijalnog razvoja3. Zaštite okoliša i prevencije rizika.

Europska strategija održivog razvoja – SDS iz 2001. godine utvrđuje opće ciljeve:

Klimatske promjene i čista energija Održivi transport Održiva potrošnja i proizvodnja Očuvanje i upravljanje prirodnim resursima Javno zdravstvo Socijalna inkluzija, demografija i migracije Izazovi globalnog siromaštva i održivog razvoja

Na inicijativu Europskog vijeća iz Cardiffa (lipanj 1998.) različite formacije Vijeća ministara pozvane su na integraciju ciljeva zaštite okoliša u ostale politike (''kardifski proces''), a nakon Europskog vijeća u Kölnu (sredinom 1999.) Komisija je predstavila dugoročnu strategiju integracije područja zaštite okoliša s ekonomskom politikom.

Komisija je sredinom 2004. godine prihvatila radni dokument kojim se zalaže za integriranje ciljeva zaštite okoliša u ostale zajedničke politike, tj.:

U politiku Unutarnjeg tržišta U politike industrije U energetsku politiku U transportnu politiku

U održivu poljoprivredu i ribarstvo U politiku vanjske trgovine i suradnje s trećim zemljama u području zaštite okoliša U urbano planiranje i urbani transport U cjelokupnu ekonomsku politiku

16.1.7. Upravljanje prirodnim resursima i održiva proizvodnja

zaštita flore i faune te upravljanje otpadom, a Unija to provodi zajedničkim zakonodavstvom i uz pomoć financijskog instrumenta LIFE+

CITES – konvencija koja regulira međunarodnu razmjenu primjeraka divljih životinja i biljaka (primjenjuje se od 1982. godine, a regulira pravila koja štite više od 30.000 vrsta životinja i biljaka)

NATURA 2000 – ekološka mreža posebnih područja očuvanja prirodnih staništa divljih životinja i biljaka u EU, a obuhvaća čak 17% njezinog teritorija. Njezine temelje čine smjernica o pticama iz 1979. godine i smjernica o staništima iz 1992. godine, a važna je i zbog poticanja turizma i ruralnog razvoja.

Unija je detaljno definirala i mjere gospodarenja otpadom. Primarni cilj politike EU je smanjenje količine otpada koji se proizvodi putem prevencije i boljeg korištenja resursa te poticanjem čišće proizvodnje. Posebno je važno regulirati toksični otpad.

IPPC – Integrirana prevencija i nadzor od zagađenja – mjere prevencije i smanjenja zagađenja zraka, vode i zemlje iz industrijske aktivnosti, a posebno je značajno zbog prekograničnog karaktera, jer predviđa prekogranična savjetovanja i licenciranje novih postrojenja koji mogu imati negativne učinke na okoliš.

EUEB – Odbor EU-a za ekološke oznake dodjeljuje ekoetikete za proizvode na europskom tržištu koji udovoljavaju određenim ekološkim zahtjevima i kriterijima iz 1992. godine.

EMAS – omogućuje procjenu svojih aktivnosti, proizvodnje i metoda u odnosu na postojeće prakse i procedure ekološkog upravljanja od 1995. godine.

16.3. Istraživačko-razvojna i politika inovacija u EU

Europska politika istraživanja i razvoja (R&D) – ciljevi te politike: koordiniranje nacionalnih istraživačkih politika, određivanje i realizacija europskih istraživačkih programa te osiguravanje pristupa na europsko istraživačko tržište. Nužno je ujedinjenje financijskih i tehničkih svojstava te ljudske potencijale zemalja članica. Neizbježan segment suvremenog gospodarstva predstavljaju inovacije koje rezultiraju većim stupnjem gospodarskog rasta i

snažnijim zapošljavanjem tj. realizacijom održivog društva koje jamči visok stupanj blagostanja.

16.3.1. Razlozi stvaranja zajedničke politike istraživanja i razvoja u EU

Europa prolazi kroz globalizaciju tržišta te je potrebno razvijati nove industrije visoke tehnologije posebno informacijsko-komunikacijske. Zajednička politika R&D uvjetovana je ekonomskim,socijalnim,političkim ali i drugim ciljevima. Svega više karakteriziraju: visoka razina kompleksnosti i interdisciplinarnosti, visoki troškovi i neophodno postizanje „kritične mase“.

Sveukupni cilj unije u novom tisućljeću postaje stvaranje najkonkurentnijeg i najdinamičnijeg svjetskog gospodarstva utemeljenog na znanju. „Trokut znanja“ istraživanja, obrazovanje, inovacije → uvjetovani rastom i zapošljavanju.

16.3.2. Pravni temelji europske politike istraživanja i razvoja

Zadatak unije je poticanje koordinacije nacionalnih i europske politike istraživanja i razvoja, prvenstveno radi usklađivanja sustava i lakšeg ostvarivanja ciljeva unije. Unija treba poticati poduzeća u svim državama članicama uključujući mala i srednja poduzeća, istraživačke centre i sveučilišta u njihovim istraživačkim i tehnološkim djelatnostima. Komisija je zadužena za koordinaciju i nadopunjavanje istraživanja koja se provode u zemljama članicama – odobrava određena financijska sredstva te pruža pomoć te potiče zajednička financiranja zemalja članica.

Unija provodi sljedeće aktivnosti kojima nadopunjuje aktivnosti u državama članicama.

Provedba istraživanja, tehnološkog razvoja i demonstracijskih programa Pomicanje suradnje sa trećim zemljama i međunarodnim organizacijama u europskim

istraživanjima Širenje i optimalno iskorištavanje rezultata istraživačkih, tehnoloških i

demonstracijskih djelatnosti unije Poticanje izobrazbe i mobilnosti istraživača u uniji.

16.3.3. Europsko istraživačko područje (ERA)

Stvaranjem Europskog istraživačkog prostora (ERA) nastoji se omogućiti sloboda kretanja znanja, istraživača i tehnologija („peta sloboda“). S ciljem jačanja suradnje koja će omogućiti objedinjavanje resursa Unije, te potaknuti inovativne aktivnosti te olakšati suradnju na istraživačkim projektima širom Unije.

Inicijativa stvaranja zajedničkog istraživačkog prostora kombinira tri koncepta:

1. Stvaranje europskog istraživačkog tržišta – slobodno kretanje istraživača, znanja i tehnologije

2. Bolja koordinacija nacionalnih i regionalnih istraživačkih aktivnosti, programa i politika na europskoj razini

3. Zajedničku europsku politiku koja brine o provođenju i financiranju istraživačkih aktivnosti.

Zbog problema „odljeva mozgova“ europsko vijeće uvelo – otvorenu metodu koordinacije-pomoć u procesu nacionalnih reformi potrebnih za realizaciju lisabonskih ciljeva. Njome su utvrđene smjernice i vremenski planovi realizacije, kvantitativni pokazatelji i referentne vrijednosti te mehanizmi povremenog nadzora.

Ljubljanski proces – pojačano djelovanje ERA-e s krajnjim ciljem pozicioniranja ERA-e kao glavnog stupa provođenja lisabonskih ciljeva i pokretača konkurentnosti u Europi. Poseban se naglasak stavlja na:

Slobodno kretanje znanja Razvoj globalno konkurentnih centara i mreža izvrsnosti Povoljni uvjeti za sve sudionike istraživanja.

ERA obuhvaća još razne istraživačke infrastrukture i organizacije – tradicionalne CERN, Europsku svemirsku agenciju, novo Europsko istraživačko vijeće, zajedničke tehnološke inicijative, EIT…

EEAWATCH – sveobuhvatan informacijski i analitički sustav kojim se procjenjuju europske politike istraživanja i njihovi učinci. Taj sustav omogućuje nadzor, razmjenu znanja i olakšava donošenje odluka uz pomoć CORDIS-a koji pridonosi realizaciji ERA-e.

16.3.4. zajednički istraživački centar i nositelji znanstvenoistraživačke suradnje u EU

Zajednički istraživački centar (JCR) sastoji se od mreže znanstveno – tehnoloških rješenja za provedbu zajedničkih europskih politika te povećanje konkurentnosti europske industrije. Mreža JCR-a se sastoji od sedam znanstvenih instituta u pet zemalja članica Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj i Španjolskoj.

Glavni ciljevi JCR-a:

Fleksibilnost odgovora rastućih potreba i zahtjeva europskih nositelja odluka Fokusiranje pozornosti prema pitanjima koja su važna za društvo Razvoj partnerskih odnosa s istraživačkim centrima, regulatornim tijelima u zemljama

članicama te s trećim zemljama

Europski institut za inovacije i tehnologiju (EIT) – Cilj: postizati inovacije s pozitivnim učinkom na gospodarstvo i društvo, prvenstveno poticanjem komercijalne primjene rezultata europskih istraživanja.

Europska zaklada za znanost – okuplja 79 istraživačkih organizacija u 30 europskih zemalja – zadaća: poticanje visokokvalitetnih istraživanja u Europi i paneuropska suradnja putem umrežavanja, razmjene znanja i ostvarivanje dodatne vrijednosti za Europu.

EUREKA – međuvladina organizacija koja okuplja 39 europskih zemalja a osnovana je kao „Europska tehnološka zajednica – ETC s ciljem jačanja produktivnosti i konkurentnosti Europe u područjima ključnih tehnologija i tržišne primjene istraživačkih aktivnosti. Promiče partnerske odnose između poduzeća i industrije s jedne strane, te istraživačkih institucija i sveučilišta s druge strane. U okviru programa potiču se realizacije strateških javno – privatnih partnerstva “EUREKA KLASTERI“, tematskih tehnološko- poslovnih mreža „EUREKA KIŠOBRANI“, te istraživačkih i inovacijskih aktivnosti malih i srednjih poduzetnika „eurostars programme“.

COST-najstarija istraživačka mreža, predstavlja međuvladin okvir za suradnju nacionalno financiranih istraživačkih aktivnosti u 35 europskih zemalja, te je važan faktor stvaranje Europskog istraživačkog prostora. – CILJ: koordinacija nacionalnih R&D prioriteta u Europi kroz financiranje zajedničkih istraživačkih timova, umrežavanja i organizacija konferencija. Njegova specifičnost je fleksibilnost, jer znanstvenici samostalno potiču i predlažu područja suradnje.

Odbor za europsko istraživačko područje – ERAB- ekspertna skupina koju čine 22 istaknuta predstavnika znanstvene zajednice, industrije i poslovnog sektora te ciljnog društva, zadužen je za pružanje savjeta pri realizaciji ERA-e.

Europsko istraživačko vijeće – ERC: osnovano sa ciljem pružanja financijske potpore individualnim timovima istraživača koji provode istraživanja čiji bi rezultati trebali dovesti do novog tehnološkog napretka i do novih saznanja. ERC potiče međusobno natjecanje istraživača u Europi.

16.3.5. Aktivnosti i financiranje zajedničkih istraživanja u EU

Istraživačka se ulaganja potiču :

Adekvatnim sustavom zaštite intelektualnog vlasništva Produktivnim aktivnostima R&D Niskim kamatnim stopama za ulaganja u R&D Konkurencijom i otvorenim tržištem, s niskim troškovima ulaska Dostupnošću poduzetničkog kapitala za nova poduzeća Fleksibilnim institucijama tržišta rada, koje omogućuju pronalazak adekvatne radne

snage prilagođene potrebnim tehnologijama

Vlade država članica pozvane su povećati izdavanja za istraživanja i razvoj kako bi se smanjile velike razlike u području ulaganja u taj sektor između Europe i njezinih glavnih konkurenata.

16.3.6. sedmi okvirni program – FP7

-znanje kao najveći europski resurs-

FP7 karakterizira nova struktura te je predviđeno osnivanje europskog istraživačkog vijeća (ERC), te zajednička europska inicijativa (JTI) oko stvaranja ključnih tehnologija i stvaranje nove istraživačke infrastrukture, a nova bitna područja postala su sigurnost i svemir.

FP7 realizira se kroz četiri specifična programa i aktivnosti JRC-a

Suradnja Ljudi Ideje Kapaciteti Ne-nuklearne aktivnosti Zajedničkog istraživačkog centra

SURADNJA

-glavni dio okvirnog programa –ostvaruje se putem stvaranja Europskih centara izvrsnosti i prekogranične suradnje istraživačkih laboratorija.

Specifična područja suradnje:

Informacijsko-komunikacijske tehnologije ICT Zdravlje Transport,uključujući aeronautiku Nanotehnologiju i nove materijale

Energiju Prehranu, poljoprivredu Okoliš Društveno-ekonomske i humanističke znanosti Sigurnost Svemir

Zajedničke tehnološke inicijative- JTI - novi su oblik javno-privatnog partnerstva u realizaciji zajedničkih istraživačko-razvojnih pothvata. Bave se područjem strateške važnosti za Europu i imaju jasno predviđeni ishod, bave se identificiranim tržišnim neuspjesima te predstavljaju dodanu vrijednost za aktivnosti na europskoj razini.

Zajednički poduhvati – pravni entiteti osnovani u skladu s Ugovorima kako bi omogućili učinkovitu realizaciju zajedničkih istraživačkih, razvojnih ili demonstracijskih programa EU-a.

LJUDICilj poticanje razvoja vještina i profesionalne karijere istraživača i znanstvenika u EU pomoću stipendija Marie Curie za mobilnost unutar Europe.

Europska mreža centara mobilnosti (ERA-MORE)-znanstvenicima i njihovim obiteljima pomaže pri preseljenju u drugu državu.

EURAXESS-uklanjanje prepreka slobodnom kretanju znanja unutar Europe i osnaživanje međunarodne mobilnosti istraživača,znanstvenika, predavača i studenata.