ninin seminarski

Prostor (kao likovni element), čovjek i prostor u arhitekturi

Student: Mentor:

Nina Ćulafić 5/12 Tatjana Burzanović

Arhitektonski fakultet, Univerzitet Crne Gore

Seminarski rad iz predmeta Arhitektonska grafika II

1


Ljudi oduvijek razmišljaju o prostoru. Ono je osnovni subjekt u arhitekturi. Koncept prostora je i u filozofiji predstavljao glavnu diskusiju. Mnoge arhitekte često nisu gledale na prostor u istom smislu kao i filozofi jer prostor nije vidljiv. Međutim, većina arhitekata se danas slaže da prostor predstavlja glavni aspekat arhitektonskog dizajna. Takođe, u likovnoj umjetnosti prostor se još od najprimitivnijih slika na pećinskim zidovima pokušavao dočarati. Danas se koriste mnogo preciznije i sofisticiranije metode za stvaranje iluzije prostora na ravnoj površini.

Prostor

Prostor je složen i višeslojan. To je okružujuća stvarnost, sa univerzalnim svojstvima i značenjem kao i konkretnim vidovima i formama svakodnevnog ispoljavanja. Prostor možemo takođe okarakterisati i kao uslov i okvir stvaralačke akcije, kao temu i polje imaginacije, predmet oblikovanja. Prostor je svakako i objekat konkretizovanja ideja i činilac realizovanja afiniteta subjekta, cilj organizovanih društvenih poduhvata i sredstvo za zadovoljenje individualnih i zajedničkih potreba. Integralno promišljen prostor, shvaćen sveobuhvatno, kompleksno i univerzalno, predmet je istraživanja i djelanja velikog broja nauka, teorija i disciplina. Prostor je ono u čemu se materija fizički prostire. Fizički prostor se obično smatra trodimenzionalnim, dok savremeni fizičari uzimaju vrijeme kao četvrtu dimenziju, koja zajedno sa tri dimenzije prostora čini kontinuum prostor-vrijeme.

O prostoru možemo govoriti na tri načina:- prostor je mjesto ili sredina koja okružuje sva bića, obuhvata stvari i bića i time

ih pozicionira;- prostor je sredstvo kojim položaj stvari postaje moguć. Time prostor nije samo

pozadina dešavanja već aktuelni učesnik u odnosima svega postojećeg;- prostor je apstraktna zamisao, koja omogućava shvatanje odnosa stvari, bića,

djelova i cjelina. 'Nulti' prostor, bez fizičkih svojstava (širine, visine..) .

Svako od ovih određenja prostora može biti primijenjeno u umjetnosti - prostor kao podloga ili omotač stvari. Praznina nije nikada zapravo praznina u smislu odsustva već je sastavni dio prostora.

Prostor u likovnoj umjetnosti

U likovnoj umjetnosti prostor kao element zasniva se na filozofskoj definiciji prostora kao objektivne stvarnosti u kojoj se sadrži materijalni svijet. Estetski prostor je vrsta prostora koji se konstituiše preko specifičnog odnosa posmatrača prema nekoj pojavi, prostor u kome je moguć estetski doživljaj dok je umjetnički prostor prostor unutar estetskog koji je umjetnički oblikovan i definisan kao umjetničko delo, prostor gdje se dešava umjetnost.

Ukoliko lijepe umjetnosti razvrstamo po kriterijumu prostora i vremena, slikarstvo, skulptura i arhitektura će spadati u prostorne umjetnosti jer zauzimaju određeni prostor.

Nina Ćulafić 5/12

2


O prostoru u likovnim umjetnostima moguće je govoriti kao o prostoru fizičkog prostiranja umjetničkog djela tj. trodimenzionalni prostor u kome se nalazi umjetničko djelo i prostor samog umjetničkog djela koji je organizovan na određeni način kako bi prikazao određeni raspored likovnih elemenata, i kao o specifičnom prostoru umjetničkog djela gdje okolni prostor koji pripada djelu kao njegov sastavni dio, odnosno postaje ambijent u kome djelo može da se ispolji.

Oblikovanje samog prostora vizuelnih umetnosti bazirano je na određenim elementima na koje se može razložiti svako likovno umjetničko djelo - likovnim elementima, koji učestvuju u oblikovanju esteskog prostora uopšte.

- Linija- najjednostavniji likovni element i nezaobilazni činilac. Ona je trag koji određeni predmet ostavlja na površini. Takođe, pod linijom podrazumijevamo realno nepostojeću granicu koja razdvaja jedan predmet od drugog ili označava granice nekog predmeta;

- Površina - podloga na kojoj se pojavljuju određeni likovni tj koji je formiraju i pretvaraju u umjetnički oblikovan prostor;

- Oblik - svojstvo i element svakog djela. Pojedine slike ili skulpture imaju svoje specifične oblike dok se i na samim površinama se mogu pojavljivati razni oblici.

- Smjer - element koji može da karakteriše kako pojedinačne druge elemente tako i čitavu kompoziciju;

- Proporcija - likovni element baziran na međusobnom odnosu veličine elemenata jedne cjeline, često se koristi i pojam sklada.

- Tekstura - Svaka forma, svaka površina ima svoju teksturu.

- Valer - element kojim se određuje količina osvijetljenosti neke površine.

- Boja - najčešći korišćen element. Podrazumijeva se dvije stvari: boja kao supstanca kojom se slika i kvalitet boje kojim neku površinu, nazivamo plavom, žutom, crvenom. Tako shvaćena boja ima tri komponente: ton, zasićenost i valer. Boje imaju i psihološko djelovanje, prema tome kako tonovi deluju na čovjeka razlikujemo 'tople' i 'hladne' boje.

Osjećaj prostora na crtežu ili slici je uvijek iluzija. Umjetnici kombinuju svijetle i tamne nijanse boja sa drugim tehnikama. Neke od njih su: jednostavno preklapanje objekata, perspektiva stuba, linearna perspektiva i atmosferična perspektiva.

Slika1: Perspektiva u likovnoj umjetnosti

Nina Ćulafić 5/12

3


U jednostavnom preklapanju figura djelimično sakriva objekat koji bi trebao biti iza nje. Kako naše oči mogu lako biti prevarene, mi se dobrovoljno slažemo da je jedan predmet bliži a drugi dalji. Na slici 2 se može vidjeti kako ova tehnika djeluje: efekat se postigao crtanjem diska koji je iza manjim nego onaj što je ispred. U perspektivi stuba figure koje su na vrhu strane čine se udaljenim i ponekad su manji nego stvari koje su bliže kako bi se stvorila iluzija prostora. Ovaj način predstavljana prostora u likovnoj umjetnosti može se vidjeti na slici 3.

Slika 2: Jednostavno preklapanje Slika 3: Prespektiva stube

Linearna perspektiva je geometrijska, matematička metoda koja koristi opadajuće linije ili ortogonale koje se kreću ka jednoj tačci. Linije koje su nacrtane duđ ortogonala stvaraju realistični trodimenzionalni objekat. Veličina objekata ili figura određena je njihovom pozicijom duž ovih linija. Pomoću linearne perspektive stvara se ubjedljiva iluzija prostora na ravnoj površini. Na fotografiji lukova, lako se prepoznaje dubina prostora jer su uglovi lukova postavljeni duž ortogonale koja ide dijagonalno do tačke koja se negdje u daljini gubi. Takođe, uočljivo je da se veličina lukova mijenja kako se krećemo duž ortogonala. Ova metoda se najviše razvijala i definisala tokom italijanske renesanse u 15om i 16om vijeku, što može biti viđeno u eksperimentima mnogih umjetnika uključujući i Alberta Direra ( 1471-1528).

Slika 4: Linearna perspektiva

Nina Ćulafić 5/12

4


Tehnika atmosferične perspektive podrazumijeva metodu kod koje su predmeti u daljini sivo-plavi, mutni i prigušeni. Takođe koriste se varijacije toplih i hladnih boja koje slabe i jačaju.

Slika 5: Atmosferična perspektiva

Kao što zakoni prirode imaju svoj eho u organizaciji forme, tako se i oblici prirode reflektuju na umjetničke oblike. Oblike prirode neprekidno opažamo, iskustva i pamćenja su prožeta raznolikim svijetom oblika prirode, a likovna forma je takođe oblik.

Priroda je bogata oblicima. Evolucija živog svijeta, pojave prilagođavanja i razvoja izazivaju promjene u oblicima. Oblici su u vezi sa funkcijama, obezbjeđuju stabilnost, pokretljivost, bolju odbranu i ishranu. Milionima godina priroda stvara oblike, usavršava ih i napušta. Priroda je sama sebe razvila i dekorisala. Oblici planina i pećina, sedimentni oblici kamena-stalaktiti i stalagmiti, oblici kristala koje grade vijekovi i milenijumi uvijek iznova uzbuđuju. Cvjetovi, leptiri, školjke, plodovi, kućice puževa i kornjača, saće pčela i mreže pauka su samo neki primjeri koji nagovještavaju raznovrsnost i obilje prirode.

Slika 6: Crno Jezero-prirodni oblici Slika 7: Arhitektura i priroda

Oštro posmatračko oko i stvaralačka misao u oblicima prirode nalaze funkcije i značenja. Nauka sistematizuje podatke iz prirode i stvara zaključke. Umjetnička mašta na

Nina Ćulafić 5/12

5


svojstven način koristi oblike prirode: dotjeruje ih, razlaže i spaja, stvara svoje kombinacije, unificira i multiplikuje. Jednostavnim i fantastičnim oblicima prirode pridružuju se, tako svojevrsni i neobični oblici umjetnosti.

Slika 8: Zabojsko jezero Autor: Nina Ćulafić – Primjer prirode u umjetnosti

Prirodni oblici često u umjetnosti zadržavaju svoj izvorni lik, ali stavljeni u nove odnose uvijek imaju nova značenja. Često su oblici prirode toliko izmijenjeni da im jedva nalazimo početke. Mašta inspirisana oblicima prirode, stvara svoje oblike, nove oblike”simbole”, a oni u umjetničkom stvaralaštvu u novoostvarenom obliku-formi imaju određena značenja.

Čovjek i prostor

Čovjek je modul u arhitekturi, jer čovjek gradi za sebe i svoje potrebe što znači da svaki prostor mora biti projektovan i izveden tako da se čovjek može slobodno kretati u njemu i nesmetano obavljati radnje za koje je prostor namijenjen.

Odavno čovjek traga za idealnim (optimalnim) mjerama tijela, kako bi što bolje iskoristio prostor. Tako su nam poznati crteži, koji govore o proporcijama ljudskog tijela, Leonarda da Vinčija, kao i Vitruvija. Za arhitekte “najinteresantniji” je crtež Le Korbezijea, gdje je (usvojeno je) maksimalna širina tijela odraslog muškarca 60cm, a maksimalna širina grudnog koša odraslog muškarca je 30cm.

Nina Ćulafić 5/12

6


Slika 9 i 10. Le Korbezje- Proporcije ljudskog tijelaNajpoznatija proporcija je tzv. zlatni presjek (matematički se izražava proporcijom

1:1,618). Ona se može primijenjivati sa određenim značenjem ili u svrhu postizanja određenog programskog načela. Važnost proporcija u umjetnosti detaljno je opisao još grčki vajar Poliklet koji je smatrao da je tajna umjetnosti u skladnom odnosu veličina -

Nina Ćulafić 5/12

7


proporcijama. Njegov "Grčki kanon" (skup pravila u kojem je tačno navedeno kolika treba biti veličina svakog dijela tijela u odnosu na drugi), kao pojam ljepote, uticao je na vjekove antičke skulpture.

Slika 11: Zlatni presjek

I prije njega, stari su Grci gradili skladnu arhitekturu jer su za mjerenje koristili mjere preuzete iz veličine dijelova ljudskog tijela po kojima su i nazvane: palac – dlan – pedalj – lakat – ruka – korak. To je dakle bila arhitektura proporcionalna ljudskom tijelu; ostvarenje grčke krilatice: Čovjek je mjerilo svih stvari.

Primjenjujući ljudske mjere (antropometričke, prema grčkom antropos = čovjek) i može se svjesno i namjerno sagraditi građevina u kojoj ćemo se osjećati dobro i ugodno, ili u kojoj ćemo se osjećati "malenima" ili "izgubljenima".

Slika 11: Leonardo da Vinči-Vitruvian ManProstor je uvijek bio tema stručnjaka različitih oblasti. Ideju formiranja jedne cjelovite

nauke o prostoru, ili nauke o čovjeku sa stanovišta prostora, prostorne antropologije, ili nauke o prostoru sa aspekta univerzalnih ljudskih potreba, nalazimo kod brojnih teoretičara prostora i filozofa, a termin "buduća" (nauka o prostoru) pozajmljen je za ovu priliku iz teorijskih radova o gradu i fenomenu urbanog, Anri Lefevra.

Nina Ćulafić 5/12

8


Cilj, ili jedan od ciljeva, nauke o prostor svakako je i težnja da se doprinese boljem razumijevanju i potpunijem razjašnjenju nekih opštih pitanja složenog odnosa čovjeka i prostora, čovjeka i ambijenta - arhitekture - grada...

Slika 12 : Glavi trg u Pragu

Slika 13: Koloseum, Rim

Stoga će, osnovni, predmet interesovanja i istraživanja nauke o prostoru, umjesto izolovano posmatranog prostora, biti binom čovjek - prostor.

Sporedno je pitanje, na koje se često u literaturi nailazi, o ustanovljenju primata u utvrđivanju "prostornosti egzistencije", o tome ko je prvi konstatovao i teorijski obradio nedjeljivost bića i prostora. Odnosom prostora i egzistencije bavili su se mnogi teoretičari i filozofi.

Nina Ćulafić 5/12

9


Prostor je oduvijek imao svoje određeno mjesto u filozofskim sistemima, interesovanje ljudske misli za pitanja i probleme prostora teklo je kroz istoriju promjenljivo i sa oscilacijama, ali određeni kontinuitet u mišljenju o prostoru nesumnjivo postoji. Filozofska shvatanja prostora kao "homogene i ravnomerno rasprostranjene supstance", kao "kategorije uma", kao "subjektivne forme i uslova čulne percepcije", kao "jedne od osnovnih formi ispoljavanja materije", zauzeće svakako značajno mjesto u studijama (kao bazi) za klasifikacije i tipologije koncepta (koncepcija) prostora, u okviru sveobuhvatnih istraživanja nauke o prostoru.

Slika 14: Drevna civilizacija Egipta, hram u Luksoru

Ljudska misao se relativno skoro počela sistematski baviti spregom prostora i egzistencije. To "okretanje" odnosu čovjeka i prostora valja posmatrati i procjenjivati u okviru interesovanja filozofije za probleme egzistencije. Ova misaona linija koja traje i danas donijela je dosta značajnih otkrića, i, uz nekoliko inače rijetkih filozofskih tekstova koji se direktnije obraćaju temi kuće, stana, stanovanja, obezbijedila je sprezi egzistencije i prostora jedno od centralnih mjesta u budućim teoretskim i naučnim razmatranjima stanja, procesa i odnosa u prostoru. Poznat je tako Ničeov stav "Gdje je prostor tu je i postojanje", ali se možda najbliže primakao suštini odnosa jedinke i prostora Hajdeger u svojoj fenomenološkoj studiji o građenju, stanovanju i mišljenju sa temeljnim stavom "Das dasein ist raumlich" (Biće je prostorno). Ovaj odnos simbioze i uzajamnosti subjekta i prostora svakako je, a i ubuduće će biti, temeljni polazni stav teorije i nauke o prostoru.

Nina Ćulafić 5/12

10


Slika 15: Mauzolej Habiba Burgibe, Monastir, Tunis

Mnogostrukost uticaja i značenja ove relacije, kao i složenost uzajamnog dejstva njegovih činilaca, zahtijevaju neprekidno razvijanje i usavršavanje, kao i jednovremeno nastupanje dvije sinhronizovane skale nivoa posmatranja i analiziranja odnosa čovjeka i prostora. Prvu čini razvojni niz teorijsko - metodoloških istraživanja koji bi obuhvatao razmatranja i stavove počev od koncepta prostora, preko teorije/teorija prostora, do nauke o prostoru.

Zanimanje za čovjeka, za subjekt, za korisnika, stvaraoca stambene i radne sredine, dakle, sredine svakodnevlja, interesovanje za "čovjekov svijet", za autentičnu ljudsku prirodu i njenu spontanost, težnja ka raznovrsnosti sadržaja i bogatstvu različitosti ispoljavanja, umjesto unificiranja i tipizacije kada se radi o prostornim okvirima za izražavanje spontanosti, zaokupljenost "stvarnim ljudskim potrebama" nasuprot vještačkim, lažnim, manipulisanim - sve su ovo ideje i teme koje za polazište imaju egzistenciju i pred kojima stoji zadatak cjelovitog posmatranja i uključivanja znanja i iskustava iz svih oblasti relevantnih za uslove življenja.

Nina Ćulafić 5/12

11


Slika 16: Vijadukt-stambena zgrada, Beč

Ciljevi teorije prostora, koja je matično polje ovih ideja, bi trebali da postignu zadovoljavajući stepen teorijskog i vrijednosnog određenja prema najopštijim društvenim ciljevima (ciljevima "zajednice"). Tek tada će biti moguće pravilnije i preciznije određenje mjesta, značaja i stvarnog doprinosa teorije arhitekture i prostora za proces ostvarivanja sve višeg stepena humaniteta, prema stvaranju mogućnosti za prevazilaženje okvira postojeće stvarnosti, uslova življenja, stilova života, načina ispoljavanja specifičnosti i spontanosti, te brojnih afiniteta pojedinca i zajednice.

Potpuna koincidencija između disciplinarnih ciljeva i ciljeva zajednice nije moguća i ne treba joj težiti. Stoga i teorija arhitekture i prostora mora biti oslobođena demijurških i mesijanskih pretenzija, mora prevazići težnju za kreiranjem ljudske prirode i regulisanjem suštinskih odnosa u društvu i zajednici. Upravo je oblast arhitekture plodno polje za nastajanje ovakvih pretenzija, o čemu svjedoče brojni primeri, posebno epohe Modernog pokreta (programske teze Valtera Gropijusa, teorijski radovi Korbizjea, Hansa Majera).

Poslednje decenije XX vijeka karakteriše jačanje lokalne zajednice i brojnih oblika participacije korisnika u prostoru, što, uz implementaciju ekologije, strategije održivog razvoja i energetske efikasnosti u sve oblasti života, postavlja nove istraživačke probleme pred teoriju i nauku o prostoru.

Nina Ćulafić 5/12

12


Slika 17: Korbizje, Vila Savoj, Poasi kraj Pariza, 1929.

Međutim, svakodnevni život postaje sve više polje na kome se pojedinac sreće i komunicira, a najčešće je prinuđen da se suprostavi i bori sa institucijama moći, kao i sa profesionalcima iz oblasti stvaranja i uređenja prostora. Iza pogubnih posledica nerealnih utopijskih zamisli i težnje za autoritativnim i nasilnim "usrećivanjem ljudi", zapravo se krije nepovjerenje u čovjeka i njegove stvaralačke mogućnosti, u njegovu neiscrpnu težnju da menja i unaprijeđuje svoju okolinu, što je zajedničko obilježje mnogih tehnokratskih i mnogih "humanističkih" modela urbanog života.

Slika 18: Arhitektura Amsterdama

Jedan od osnovnih ciljeva u arhitekturi je, nesumnjivo, pokušaj da se, svjesno ili nesvjesno,definišu vrste posmatranja primjenom dostignuća psihologije opažanja, na osnovu kojih je moguće formirati određene sudove o arhitektonskom djelu, njegovim sastavnim elementima i prostoru koji stvara arhitektura.

Drugi cilj je da se izdvoje i primijene principi vizuelnog doživljaja. Ti principi, koje su graditelji kroz cijelu istoriju arhitekture pokušavali da primijene, danas se zna da prvenstveno djeluju u području zakona percepcije do kojih je došla psihologija opažanja, konkretno teorija koja se naziva geštalt, potpuno definisana u XX vijeku. Kako bi svoja istraživanja usmjerili ka

Nina Ćulafić 5/12

13


navedenim ciljevima, arhitekti tokom istorije polaze od stava da se prilikom komponovanja arhitektonske forme i prostora može koristiti niz pravila kojima je osnova psihologija opažanja i veoma se trude da spoznaju kako će građevina djelovati na posmatrača, s tim da se u različitim istorijskim epohama tip posmatrača mijenja u zavisnosti od datih društvenih odnosa.

Drugi stav, nije bio eksplicitno definisan do XX vijeka, a to je da forma i prostor nisu samo geometrijske veličine, već su za ljude primarno psihološki činioci i dimenzije. U renesansi su ova istraživanja razvijana postepeno, a Bramante se smatra jednim od vrhunskih arhitekata u oblasti psihološkog definisanja prostora.

Slika 19 i 20: Bramante

Čovjeka i "njegov svijet" možemo posmatrati izdvojeno, van prostornih odnosa i uticaja, ali samo uslovno, na jednom od stepena analize, ostajući pritom u svakom trenutku svjesni njihove uzajamnosti, nedjeljivosti i neodvojivosti. Čovjekova sveukupna djelatnost, njegova "istorijska misija", razvojni procesi ljudske samorealizacije, gube smisao cjelovitosti kada se kompleksu postojećih uslova na koje ljudi mogu uticati i koje mogu mijenjati, oduzme prostorni aspekt. Čovjek kao individua i kao biće zajednice ne može postići kvalitetan (optimalan) nivo zadovoljenja svojih brojnih, raznovrsnih i svakim danom sve suptilnije strukturiranih potreba izvan (konkretnog) prostornog okvira. Čovjek i prostor su, dakle, nedjeljivi.

Izvori:

1. http://primenjenaarhitektura.wordpress.com/2013/03/05/vinski-podrum- projektovanje/

2. http://sr.wikipedia.org/sr/%D0%9F%D1%80%D0%BE %D1%81%D1%82%D0%BE%D1%80

Nina Ćulafić 5/12

http://sr.wikipedia.org/sr/%D0%9F%D1%80%D0%BE%D1%81%D1%82%D0%BE%D1%80

http://sr.wikipedia.org/sr/%D0%9F%D1%80%D0%BE%D1%81%D1%82%D0%BE%D1%80

http://primenjenaarhitektura.wordpress.com/2013/03/05/vinski-podrum-projektovanje/

http://primenjenaarhitektura.wordpress.com/2013/03/05/vinski-podrum-projektovanje/

14


3. http://www.arhns.com/download/uvoduistorijuarh/2.%20UVOD%20U %20ISTORIJU%20ARHITEKTURE%202.pdf

4. http://www.scribd.com/doc/427809/prezentacija-prostor 5. http://www.studiocodex.com/space01.html 6. Slajdovi profesorice Burzanović7. Google images

Nina Ćulafić 5/12

http://www.studiocodex.com/space01.html

http://www.scribd.com/doc/427809/prezentacija-prostor

http://www.arhns.com/download/uvoduistorijuarh/2.%20UVOD%20U%20ISTORIJU%20ARHITEKTURE%202.pdf

http://www.arhns.com/download/uvoduistorijuarh/2.%20UVOD%20U%20ISTORIJU%20ARHITEKTURE%202.pdf

Documents

ninin seminarski