Nora Verde: Do isteka zaliha

Do isteka zalihaCopyright © 2013 Nora Verde

UREDNIKIvan Sršen

NASLOVNICAVedran Klemens

GRAFIČKO OBLIKOVANJEGabrijela Farčićgabrijela.farcic@gmail.com

IZDAVAČSandorf

Knjiga je nastala uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 853314.

ISBN 978-953-7715-32-8

Nora Verde

Do isteka zaliha

BIBLIOTEKA AvanturaSandorf, Zagreb 2013.

Svi događaji i osobe u ovoj knjizisu ponovno izmišljeni...

AUTORICA

6 Nora Verde

Do isteka zaliha 7

FRIŠKA POBJEGULJA

Ruke na prsima. A nisam umrla. Samo stoje mlitavo prekri-že-ne, kao da su odlučile odmoriti svih svojih deset pitomaca od zari-vanja u svoju i tuđe kose, zavlačenja u tuđe i svoje gaćice, okretanja stranica knjiga, guranja maestro kartice, uzimanja mjere stvarima, doziranja curryja u bučinu juhu, stiskanja entera, tipkanja, traže-nja pravih slova, držanja cigarete...

Prazna sam, ispuhana, ali kontam da sam onu kurvu Gospođu od grižnje savjesti napokon sahranila.

Ono je vrijeme pred zoru kada se sve umirilo. Ne znam koliko je sati, ali zaklela bih se da je 4.40. Gluho doba, tako kažu, a meni je čulo sluha toliko napeto i izoštreno, ne pamtim kada mi je toliko zvukova zaposjedalo ušnu školjku. Moje ih uši love poput najsofi-sticiranijih tanjura za satelitsku TV nakačenih na krov nebodera.

Čujem kako se vani lišće na stablu limuna igra s vjetrom. Pro-izvodi jako lagani sound. Vjetar je poput jazz-bubnjara u to doba, najfinijim metlicama prelazi preko listova i travki. David Gilmour solom reže zrak na tanke kriške i otpušta napetost, a kad ih nareže dovoljno, vozi u fade out...

Nikakvog svjetla nema, niti jedne lampice nekog elektroničkog uređaja, čak ni sata s onim fosfornim kazaljkama koje svijetle u mraku nema ovdje, u ovoj sobi koja me primila kao azilanta.

Probudili su me snovi iz prošlog života. Sanjala sam neke ruke, pljuske, prevrnutu plavu lampu, zagrljaje i gomile mokrih, suzama natopljenih i zgužvanih papirnatih maramica oblikovanih u loptice. U drugom snu vidim kako u fastu u Teslinoj kupujem topli pizza cut s tikvicama i umakom od pesta. Hodam prema buffetu Korčula i kao tisuću puta gutam tople komade tijesta i galofag-tikvica, a kroz nosnice švercam miris još nedokuhanog tingula od sipe...

8 Nora Verde

Pokupila sam se svjesno iz tog posljednjeg sna, šmugnula sa zamorne kazališne predstave svoje podsvijesti i vratila se u muziku lišća. Prokleta je šteta sad ponovno zaspati i zakrmeljiti se nekim novim snovima, želim bar još pola sata slušati ovaj noćni zrak i disati, grabiti ga u pravilnim zamasima kao šefljom iz velike tople zdjele.

Želja mi se ispunja, nitko ne remeti ovaj moj slatki ambis. Stare i izlizane, ali svježe oprane, bijele plahte hlade me kad ih omotam pod bedrima.

Probudila sam se suhih i ispucanih usana. Dižem se skuhati čaj od mažurane, bosa sam, na sebi imam mušku kariranu šulju koju mi je Nev na kraju poklonila nakon što sam tjednima uzdi-sala i govorila kako je udobna i kako je baš to komad u kojem se osjećam mazno i poduzetno taman koliko treba. Nit pičkica, nit cinična kuja, ultimativna komocija.

Kuća nije moja, ne zanosite se, ovo je stvarnosna proza. Mrzi-telji žanra nek se iskrcaju odmah! Ovo malo lirskih nadjebavanja na početku navlakuša su za one neoprezne koji dozvole da ih autor zavede, pa poslije žaleći odmahuju glavom nad posljednjom stra-nicom.

Ovdje samo sam gost. Gost koji želi naučiti disati, poštovati prostor, prakticirati zbiljsku zahvalnost prema četiri osnovna ele-menta – vatri, vodi, zemlji i zraku.

* * *

Anita me pušta da zujim imanjem. Ne traži od mene da prljam ruke blatom i korovom.

Ipak, na par sati svratim do staja s kozicama i odradim neki mali, ali koristan zadatak. Odem u šupu s alatima i tamo se pogu-bljeno osvrćem dok ne nađem pravu alatku. Prebacujem gnojivo s jednog mjesta na drugo, donesem nekoliko kanti vode i napunim zdjele za pojenje. Od točke A do točke B dajem sve od sebe i pet puta sam sporija od ikoga tko se na ovoj farmi ikada uhvatio posla.

Ne činim to iz želje da se iskupim za njeno gostoprimstvo. Na-prosto me primila želja za fizičkim radom. Želja da osjetim miris

Do isteka zaliha 9

svog znoja. Primjećujem da se lako znojim, perverzno nakon toga skidam vlažnu majicu i gnjurim nos u tkaninu da osjetim svoj miris. Prvih dana bio je toksičan, jak poput sumporne kiseline, sramila sam se pred sobom svjesna da smrdim, baš smrdim, da sam mala mobilna septička jama. Nikakvo čudo, mislim. Bila sam posljednjih godina odlagalište emotivnog i mentalnog smeća za sve oko sebe, tko god mi se približio mogao je predame spustiti svoju crnu vrećicu. Naklonila bih se i halapljivo je primila. Za re-ciklažu nisam marila.

U međuvremenu opet dišem i promatram sve oko sebe. Pje-vam kad Anita sa stadom zamakne iza brda na ispašu. Nema ovdje akustike, ali to me ne brine kao nekad u gradu kad sam pjevala sa-mo u zagrebačkim haustorima s visokim stropom i ljutila se zbog svake pogreške u tonalitetu. Nema policije, nema kivnih susjeda i stida da me netko čuje.

Jutros pjevam „Feelings“ Morrisa Alberta, prekrasni ljigavi soft pjesmuljak kojeg pokušavam pretvorit u šarmantni pop song. „Feelings, nothing more than feelings, trying to forget you in my arms...wo oouu, feeelings.“

– Ostani koliko god ti treba, govori mi Anita dok na verandi skida čizme i grablja im đonove nekom čudnom, meni još nepo-znatom metalnom četkom.

Šutim i čekam da završi čišćenje, uđe u kućne tenisice. Dola-zim je zagrliti.

– Anita, thanks, kažem dok je grlim. Potpuno izvitopereno zvuči ta moja hipster cool zahvala tu među noćnim mušicama, u tom country eksterijeru. Kao da se na zabavi poslije derneka u Čavoglavima popneš na stage sa samplerom i klavijaturama i zapjevaš Mobyjevu „Disco Lies“.

Ona ne pita ništa, ni zašto sam se pokupila iz Grada, ni što mi se točno dogodilo. Ne znam gdje da počnem, a i ne da mi se.

– Nemam volje pričat, oprosti, možda za koji dan, kad...– Pričat ćeš kad budeš htjela ili nećeš, kako god, odgovara mi

skulirano. Onda me primi za ramena i kaže – Ajmo jest mladog domaćeg

kozjeg sira koji sam usirila prije mjesec dana. Bit ćeš nam prvi kušač, imaš čast. Slobodno si zapali jednu prije večere, idem ja

10 Nora Verde

unutra, zaželila sam se kuće. Danas smo ja i kozice oborile sve rekorde.

* * *

Moja domaćica Anita je čudo od farmerice. Prije četiri godine pokupila se iz grada, prodala stan, digla kre-

dit i kupila kuću i imanje na selu u srcu Istre. Skinula s neta gomilu literature o uzgoju koza i počela razbijati mitove.

„Stručnjaci“ su joj rekli da neće uspjeti, da ne zna skoro ništa o tome. Starci su bili preplašeni kad im je priznala što planira. I nju je bilo strah, ali nije odustajala. Kupila je malo stado od nekih pet-naestak koza. Smjestila ih je u na brzinu sklepanu, improviziranu, drvenu staju. I onda je došla zima. Panika.

– Bila sam sama samcata te prve zime na imanju i mislila sam da će se sve raspast. Zima baš stisla te godine, voda se za kozice preko noći ledila u staji i ja nisam pojma imala što ću. Znala sam sama prenijet po četrdeset kablova vode u jedno popodne na ruke. Pucala sam, psihički i fizički. Stari mi je svaka dva dana dolazio pomoć, al fakat nisam znala hoćemo ja i kozice preživjet – priča mi u velikoj drvenim brodskim podom obloženoj sobi i gleda ne-kud kroz prozor, zamisli se i prene. – Znaš što me spasilo?

Dignem obrvu na pitanje.– Spasio me inat, luđački inat prema cijelom svijetu koji mi

se smijao. Kao „ti ćeš bit sama gospodarica imanja. Imaš frajera? Nemaš?! Bez muške ruke, svašta!“

– A znaš šta?– Šta?– Kužila sam da je to neki vražji kozmički izazov. Ono Svemir

mi baca rukavicu u lice i kuša me, da vidi koliko sam ozbiljna. Ko da mi je govorio „ajde faco, sad da te vidim“. I nije više bilo nazad, nema šanse da bi se vratila u neku firmu opet radit ko najamna snaga po pravilima tržišta.

Pogledala sam je kao što se gledaju hiperaktivna, natprosječno maštovito djeca u vrtiću koja pred svima tvrde da će napravit ne-što što ni odraslima ne polazi za rukom.

– Sad ti meni ne vjeruješ, Norice, misliš da sam malo udarena.

Do isteka zaliha 11

– Ma ne, jebi ga, samo mi to objasni, otopi moju skepsu Far-merko silna – izrecitirala sam u maniri nekog renesansnog pje-snika.

– Al stvarno, ne zezaj, ima u cijeloj priči smisla. Ja se želim baviti životinjama i proizvodit sir, mlijeko, sirutku, vunu, ali ne na foru da ih driblam do iznemoglosti, da prodajem njihovo meso i da ih tovim svakakvim sranjima da bi davale što više mlijeka. Radije bih radila u poreznoj upravi nego se bavila takvim stočar-stvom!

Dok je govorila, stezala je u ruci crvenu šalicu s likom Garfi-elda. Činilo mi se da mi želi još puno toga reći. Prekinula sam je.

– A jel to ipak utopija na malo duži rok? Što kad poželiš više? – Kako više, pa već imam sve. Imam kozice, imam novu staju,

siranu, mali apartman, ljetnu kuhinju, sve vas...– Mislila sam da će ćeš možda jednom u budućnosti, ne sutra,

prekosutra, nego i brzo naksutra – poželit veću farmu, više sira, više svega, a to uz ovaj ritam nećeš moć. Imam feeling da tebi sve to ide brzo: ujutro sanjaš, do podneva već imaš plan, popodne gra-diš i navečer već sječeš vrpcu. Neminovno je da ćeš jednog lijepog dana htjet dvostruko, trostruko.

– Daaa, ali principi ostaju isti, nema ubijanja životinja, nema umjetnih gnojiva, kemijskih otrova... Jesi čula za Fukuoku?

– Ne, zvuči japanski.– Pa i je, Masanobu Fukuoka, Japanac, napisao je knjigu o

održivom i organskom farmingu, genijalnu knjigu, moju omilje-nu: „One Straw Revolution“. Dat ću ti da je prolistaš ako budeš vrijedna – rekla je i zastala, pogledala negdje prema vratima. Osluškivala je zvuk izvana.

– Čuješ?Napela sam ušesa da i ja uhvatim taj zvuk kojeg Anita čuje, ali

ćorak.– Ne mogu reć, al ja sam ti nagluha, to mi je od glasne mjuze

i...– Ček, ček..U dva koraka već je bila na vratima i nestala u mraku. Čula

sam je kako korača po neravnom kamenju i razbacanom sijenu i nekog doziva.

12 Nora Verde

Ostala sam sama i razmišljala o svemu što je govorila. Jesam li joj zavidjela na galonima vjere? Čovječe, koji je ona believer, jel bih ja to mogla, ono zaozbiljno, pitala sam se i sjedeći za stolom na drvenoj klupi podbočila glavu rukama. Zatrpavala sam se pita-njima. U jednom sam trenu pogledala kako mi mlitavo visi salo na desnom tricepsu. Zaljuljala sam tu vrećicu i gledala kako se njiše masno tkivo. Fascinantno je koliko brzo umijem pronaći svoje lo-še točke i dići ih na razinu simbola. U vrijeme ruskog simbolizma Ahmatove i Mandeljštama bila bih zvijezda. Ali jebi ga, sad je 21. stoljeće i furamo se na što se već furamo...

Uto se Anita vratila, zadihana i osokoljena nekim novim do-gađajem.

– Kol’ko me nije bilo, a? pitala je ponosno. – Pa šta ja znam, nešto sam tu brijala po ovoj svojoj ludoj glavi,

izgubila sam pojam, možda nekih petnaest, dvaest, nisam sigurna...– Znaš li ti što sam ja sad radila?– Nemam pojam, iznenadi me. – Upravo porodila malu Zoru, ona mi se već dva dana činila

jušto spremna za jarenje. Rodila je dečkića, dođi ga vidit, skroz je musav još i slatki. Povukla me za ruku i u šaku mi stavila baterij-sku lampu. Kretale smo se prema štali, po širokoj traci svjetla koja se prostirala pred nama.

– Čovječe, u petnaest minuta ti si porodila kozu, dok sam ja tamo prebirala neke gnjile misli.

– Ma to ti je brz proces, nema se tu šta. Kad bi naučila, išlo bi i tebi brže, u čas posla.

Došle smo do štale i ušle među koze. Još uvijek sam se, nakon dobrih tjedan dana provedenih na farmi, osjećala nelagodno kad bih se našla okružena tim životinjama. Nisam sama sebi znala objasniti njihov ispitivački pogled na meni i svoj iracionalni stra-hić.

Osjećala sam kako su žilave dok bih ih mazila po mekanoj dlaki, a posebno mi je lud feeling bio kad bih malenima dotakla još nejake grbice koje se dan za danom na vrhu glave formiraju u rožiće.

Anita je prišla skrovitom kutku staje, odvojenom niskom ogradicom od dasaka. Povukla me za sobom. Tamo je ležala majka

Do isteka zaliha 13

rodilja Zora i njen jarić, slijepljene dlake, još musav privijao se uz mamu.

Za mene je ovaj prizor bio osmo svjetsko čudo. Aniti su sjajile oči u onom polumraku od naših svjetiljki, njen adrenalin i sreća nadvili su se nad nama kao neka divovska gljiva, sasvim suprotna atomskoj, gljiva od snježno bijelih oblaka koji su nas posve zakrili.

– Čula sam je čim se počela spremat, zato sam onako istrčala. Mali je izašao odmah, nije se puno mučila. Sad će neko vrijeme ostat ovamo u oboru, neću ga puštat među ostale do ujutro.

Čučnula sam i gledala u to malo, tek rođeno stvorenje. Činilo mi se da dan završava na pravi način, poput odjavne špice na Na-tional Geographicu.