„Obrazovanje, to je ono što ostane nakon što osoba zaboravi sve što je naučila u školi“Albert Einstein

Ovaj citat Alberta Einsteina možda je najbolja kritika i poticaj za razmišljanje o tome kakav je sustavu obrazovanja, zašto je on takav i prema čemu teži. Kroz obrazovanje u osnovnoj i prva dva razreda srednje škole primijetila sam da je količina podataka koje djeca moraju zapamtit u većini slučaja obrnuto proporcionalna stečenom znanju. Učenje se svodi na „štrebanje“ podataka, kojih je tako puno, da učenici već nakon ispita zaborave 90% toga. Česte su rečenice među nama „Učila sam za ispit 5 sati, a do sutra ću sve to zaboraviti.“, „Čemu to zapamtiti, ionako ti u životu to više neće trebati?“ ili „Štrebam samo da dobijem 5, a ne zanima me ni dva posto.“ a na kraju, baš zbog toga, zaborave se i najvažniji dijelovi, pa tako odlikaši ne znaju tko je bio Aleksandar Veliki (a tijekom nastave trebali smo znati sve godine njegovih bitaka), a dok rješavamo kvadratne jednadžbe, većina nas bez pomoći kalkulatora ne znaju pomnožiti dva decimalna broja. Smisao mi obrazovanja izmiče iz ruku i izgleda ko da mu je jedini cilj gomilanje ocjena.Zbog velike količine predmeta i gradiva malo tko uspije razviti svoje vlastito područje interesa, većina se samo prepusti memoriziraju gradiva bez ikakvog ličnog stava o tome. Škole ne potiču razvijanje nikakvog mišljenja, a kamoli kritičkog („Ovo mišljene o knjizi nije prihvatljivo jer se ne podudara s interpretacijom iz „Vodiča kroz lektiru““). Rezultat toga je da, kada popodne izađemo van nemamo o čemu pričati, nitko nema temu za razgovor i zbilja nitko nema nikakvo mišljenje. Po meni obrazovanje bi se trebalo usmjeriti prema pojedincu jer svi nemaju iste sposobnosti. Djecu su različita, to bi profesori trebali prihvatiti i poticati. Nasuprot tome, često se dogodi da se profesori boje mašte i kreativnosti te to nastoje potisnuti strogo prateći program ministarstva. Učenike bi se trebalo poticati na stvaranje vlastitog mišljenja te im omogućiti komunikaciju i propitivanje sadržaja, kako je rekao Einstein: „Važno je da nikad ne prestanete postavljati pitanja.“. Ali nasuprot tome najveću pohvalu, u našem sistemu obrazovanja, djeca dobivaju za neupitno podvrgavanje autoritetu, pa će tako ulizivanje postati najlakši put do cilja. Kao moguće rješenje, na prvom bi mjestu bilo smanjivanje broja obaveznih predmeta te široku paletu izbornih predmeta. To bi omogućilo da djeca dobiju osnovno obrazovanje, i da se usmjere na ono što ih zanima. Novo uvedena državna matura po meni je potpuno pogrešna; što će nekom tko želi ići na matematiku ili medicinu detaljno poznavanje fonologije, morfologije i ostalih gramatičkih pravila hrvatskog jezika. I sami profesori, koji su završili opće gimnazije, ne znaju svo gradivo ostalih predmeta koje ne predaju, pa zašto se to onda traži od nas? Ono je samo još jedan korak dalje u birokratizaciji obrazovanja u kojem je važnija forma od sadržaja. Ono što također nedostaje su projekti, na kojima bi učili kako nešto samostalno proučavati i kako otkrivati te stvarati nešto novo. Samostalni rad potiče želju za saznavanjem i istraživanjem, te najbolje priprema za život. Uči nas ne uzimati stvari za gotovo, ali i braniti naše hipoteze i stavove pred autoritetom. Škola je odgojno-obrazovna ustanova, a kakav odgoj mi dobivamo u njoj? Kroz ocjene se promovira natjecateljski duh, koji je usmjeren samo na postizanje individualnih ciljeva, a to stvara odnos koji se ne temelji na suradnji i izgrađivanju solidarnosti, već, kako kaže Einstein, „pohlepno obožava uspjeh kao pripremu za buduću karijeru“. Škola je institucija koja djecu uvodi u društvo, ne stvarajući jedinke koje će propitivati sistem, već one koje će bezuvjetno slušati autoritet države i nadređenih. Sistem želi potrošačke, nekreativne pojedince koji će biti potpuno ovisni o njemu i dozvoliti da ih on vara i pljačka. Proces je to koji

kreativnu djecu pretvara u „ispravne“ jedinke, ili kako to kaže Ivan Ilich: „Obrazovanje se može usporediti sa kobasičarstvom, koje se bavi industrijom prerade žive materije u gotov, standardiziran, ali beživotan proizvod.“ Ja smatram da bi se škola trebala promijeniti iz korijena. Djeca bi morala voljeti ići u školu i učiti, a ne to smatrati samo nekom obavezom. Ona bi učenike morala ne samo pripremiti za fakultet ili posao, nego od njih tražiti i aktivno sudjelovanje u oblikovanju odgojno-obrazovnog sistema. Takav bi proces bio namijenjen učenicima, a ne samo zadovoljavanju forme propisane u ministarstvu. To je jako puno posla, ali takvo bi obrazovanje jako doprinijelo društvu i svim njegovim članovima.

"Životni se vijek produljio, količina spoznaja povećava se iz dana u dan i izlaze kao na traci u tvornici, a mi bismo reducirali sadržaje? Umjesto da se školovanje produlji."

Treba reducirati sadržaje!! Mi još učimo djecu kao da smo u 19-20 st. Nekad su se podaci i informacije mogle saznati - pročitati jedino iz knjiga. Ako se nove spoznaje događaju iz dana u dan, školovanje bi, na taj način, bilo duže i duže.

Danas je informacija dostupnija nego ikada, zbog novih tehnologija. Učiti djecu suhoparnim podacima nema smisla. Treba se učiti kako doći do kvalitetnih informacija (tj. koje ih zanimaju), potaknuti zanimanje općenito, te učiti kako istraživati i razmišljati.