Seminarski rad iz predmeta

MIKROEKONOMIJA

Osnovni elementi mikroekonomije

SADRŽAJ

UVOD ....................................................................................................................................... 1

1. Osnovni elementi mikroekonomije ............................................................................ 2

2. Tržište ........................................................................................................................... 2

2.1. Podjela tržišta ................................................................................................... 3

2.2. Funkcije tržišta .................................................................................................. 3

2.3. Kako tržišta rješavaju tri osnovna ekonomska problema ................................. 4

3. Ponuda i potražnja ...................................................................................................... 6

3.1. Potražnja ........................................................................................................... 6

3.1.1. Pomaci krivulje potražnje ...................................................................... 7

3.2. Ponuda .............................................................................................................. 8

3.2.1. Pomaci krivulje ponude ........................................................................ 9

3.3. Ravnoteža ponude i potražnje ........................................................................ 11

4. Proizvodnja ................................................................................................................ 12

4.1. Faktori proizvodnje (ekonomski inputi) .......................................................... 12

4.2. Proizvodna funkcija ......................................................................................... 13

5. Troškovi proizvodnje ................................................................................................. 14

5.1. Podjela troškova ............................................................................................. 14

6. Cijene .......................................................................................................................... 17

6.1. Funkcije cijena ................................................................................................ 17

6.2. Vrste cijena ..................................................................................................... 17

ZAKLJUČAK ............................................................................................................................. 18

LITERATURA ........................................................................................................................... 20

2

UVOD

Ekonomija je nauka koja proučava kako društvo upravlja svojim oskudnim resursima. Upravljanje društvenim resursima je važno jer su resursi oskudni. Oskudnost znači da društvo ima ograničene resurse, te zbog toga ne može proizvesti sve vrste roba i usluga koje bi ljudi željeli imati. Društvo se sastoji od miliona domaćinstava, preduzeća i individualnih subjekata koji su u međusobnoj interakciji. Dio ekonomije koji proučava pojedinačne ekonomske subjekte donose odluke i kako međusobno djeluju na tržištima nazima se mikroekonomija (grč. micros – mali i oikonomija – privreda). Mikroekonomija je temelj cjelokupne ekonomije, jer da bismo razumjeli kako funkcioniše cjelokupna privreda prvo moramo razumjeti ponašanje preduzeća, potrošača, radnika i ulagača koji je sačinjavaju.

Cilj ovog seminarskog rada je obraditi osnovne elemente (teme) mikroekonomije, a to su: tržište, ponuda i potražnja, proizvodnja, troškovi proizvodnje i cijene. Rad je podijeljen u šest poglavlja u okviru kojih su detaljno razrađene ove teme. U drugom poglavlju je prikazano tržište, na kojem se obavljaju sve privredne aktivnosti. Pored pojma i karakteristika tržišta u ovom poglavlju su navedene osnovne vrste i funkcije tržišta, kao i način na koji tržište rješava tri osnovna ekonomska problema (šta, kako i za koga proizvoditi). Treće poglavlje je rezervisano za temelje mikroekonomije – ponudu i potražnju. To su dvije riječi koje ekonomisti najviše koriste i to s dobrim razlogom jer ponuda i potražnja predstavljaju mehanizme na kojima funkcioniše tržište. Pojedinačno su razrađene ponuda i potražnja, kao i faktori koji utiču na pomjeranje krivulja ponude, odnosno potražnje. Nakon što smo saznali šta je to ponuda, a šta potražnja na kraju ovog poglavlja smo prikazali kako ponuda i potražnja međusobo djeluju tj. situaciju u kojoj su ponuda i potražnja u ravnoteži. Svi ovi fenomeni su i grafički predstavljeni jer „slika govori više od hiljadu riječi“. U četvrtom poglavlju smo predstavili proizvodnju, bez koje bi proučavanje ekonomije bilo beskorisno. Pored osnovnog pojma i karakteristika proizvodnje navedeni su i objašnjeni faktori proizvodnje, kao i proizvodna funkcija. Nakon proizvodnje su, u narednom poglavlju, predstavljeni troškovi kao najvažniji kriterij na kojem preduzeća donose odluke. Objašnjene su sve glavne vrste troškova na koje preduzeće najviše obraćaju pažnju, kao što su: fiksni i varijabilni, ukupni i marginalni itd. Posljednje, ali ne manje važno, poglavlje je ostavljeno za cijene kao osnovne koordinatore ponašanja proizvođača i potrošača na tržištu.

Mikroekonomija je vrlo kompleksna oblast, koja se sastoji od velikog broja elemenata, i da bi se to detaljno obradilo bila bi potrebna jedna opširnija knjiga. U ovom radu su ukratko

3

predstavljeni osnovni elementi mikroekonomije, čije je poznavanje korisno za svakog čovjeka.

1. OSNOVNI ELEMENTI MIKROEKONOMIJE

Mikroekonomija (grč. micros – mali i oikonomija - privreda) je dio ekonomije koja se bavi proučavanjem načina na koji domaćinstva i preduzeća donose odluke i kako međusobno djeluju na tržištu.

Iz navedene definicije možemo izvući osnovne elemente mikroekonomije:

tržište

ponuda i potražnja

proizvodnja

troškovi proizvodnje

cijene itd.

U nastavku ćemo detaljnije razraditi svaku od ovih kategorija.

2. TRŽIŠTE

Postoje brojne definicije tržišta. Prema nekim autorima „tržište predstavlja skup kupaca i prodavatelja koji putem stvarnih ili potencijalnih međusobnih djelovanja određuju cijenu proizvoda ili skupine proizvoda“.1Drugi autori tržište definišu kao „sveukupnost odnosa ponude i potražnje“. Ovdje je bitno uočiti da se radi o odnosu između dvije strane, a ne o mjestu na kome se te dvije strane sastaju. Za tržište je također bitno i postojanje novca, posredstvom kojeg se vrši razmjena, tj. plaćanje proizvoda i usluga2. Tržišta poprimaju razne oblike. Ponekad su tržišta visoko organizirana, kao tržišta mnogih poljoprivrednih proizvoda. Na ovim tržištima, kupci i prodavači susreću se u određeno vrijeme i na određenom mjestu, gdje licitator pomaže odrediti cijenu i organizirati prodaju. Češće su tržišta manje organizirana. Npr. tržište sladoleda u određenom gradu3. Međutim, iako nije organizirana, grupa kupaca i prodavača sladoleda predstavlja tržište, jer svaki kupac zna da postoji više prodavača od kojih može izabrati sladoled, a svaki prodavač je svjestan da postoje i drugi 1 Pindyck, R & Rubinfeld, D: Mikroekonomija, Mate, Zagreb, 2005., str. 7.

2 Bogdanović, M & Šestović, L: Ekonomija od A do Z, BOŠ i DOSIJE, Beograd, 2002., str. 114.

3 Mankiw, G.: Osnove ekonomije, Mate, Zagreb, 2004., str. 64.4

prodavači koji prodaju sličan proizvod kao i on. Dakle, cijenu proizvoda ne određuje niti jedan kupac ili prodavač pojedinačno. Umjesto toga cijenu i količinu određuju svi kupci i prodavači zajedno.

2.1. Podjela tržišta

Postoje brojne podjele tržišta prema različitim kriterijima, ovdje ćemo navesti neke od najznačajnijih:

- Prema teritorijalnom kriteriju tržišta se dijele na: lokalno, regionalno, nacionalno i svjetsko tržište.

- Prema obimu prometa tržište dijelimo na tržište na veliko (grosističko) i tržište na malo.

- Sa gledišta vrste robe koja se na njemu razmjenjuje postoji: tržište prehrambenih proizvoda, tržište tekstila, tržište metala itd.

- Ako u obzir uzimamo intervenciju države, po tom osnovu tržišta dijelimo na: slobodno tržište (bez intervencije države) i vezano (regulirano) tržište.

- S obzirom na karakter proizvoda tržišta mogu biti: homogena (prodaje se istovjetna roba) i heterogeno (predmet kupovine nije istovjetna roba).

- S obzirom na karakter dominirajućih proizvodnih odnosa razlikujemo: konkurentno, olikopolsko i monopolsko tržište.

- Na tržištu se razmjenjuju robe i usluge, koje su rezultat proizvodnih procesa i drugih privrednih aktivnosti, ali se isto tako kupuju i prodaju faktori proizvodnje (rad, zemlja i kapital), a moguće je, također, da se na tržištu razmjenjuje novac i drugi finansijski instrumenti. Po tom principu se sva tržišta mogu podijeliti na: tržišta roba i usluga, tržišta faktora proizvodnje (rada, kapitala i zemljišta) i tržišta novca, hartija od vrijednosti i drugih finansijskih instrumenata.

2.2. Funkcije tržišta

Osnovna funkcija tržišta jeste da povezuje proizvodnju i potrošnju u onom privrednom sistemu u kome vladajući odnosi svojine dovode do pojave decentralizovanog privrednog odlučivanja. Ova osnovna tržišna funkcija može se raščlaniti na četiri konkretne tržišne funkcije. To su4:

o informativna,4 Veselinović, P.: Ekonomija, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2010., str. 94.

5

o selektivna,

o alokativna i

o distributivna funkcija.

Informativna funkcija tržišta se ogleda u pružanju sudionicima na tržištu općih informacija o stanjima ponude i tražnje za određenom robom/uslugom. Osnovnu tržišnu informaciju predstavlja tržišna cijena, koja učesnicima na tržištu signalizira o stanju ponude i tražnje i na taj način opredjeljuje donošenje odluka o ekonomskim aktivnostima5.

Selektivna funkcija tržišta je selekcija samih tržišnih učesnika (privrednih subjekata) na efikasne i neefikasne. Oni učesnici koji ne mogu da svoje individualne troškove proizvodnje i tržišne cijene (uz kvalitet, dizajn, vrijeme isporuke itd.) prilagode tržišnim zahtjevima i konkurenciji ispadaju iz „igre“6.

Alokativna funkcija tržišta pokazuje uticaj tržišta na razmještaj (alokaciju) faktora proizvodnje (rada, prirodnih resursa i kapitala). Tržište omogućava ovaj razmještaj resursa na jednostavan i jeftin način. U onim djelatnostima u kojima raste cijena proizvoda javlja se mogućnost zarade ekstra dobiti, dok u drugim djelatnostima, gdje opadaju cijene, mogućnosti ostvarivanja dobre zarade se smanjuju uz pojavu opasnosti formiranja gubitka. Na ovaj način privredni subjekti motivisani sopstvenim materijalnim interesom sele (alociraju) svoj kapital iz onih grana sa nižom profitnom stopom u one grane sa višom profitnom stopom. Na sličan način se vrši i alokacija drugih faktora proizvodnje. Npr. višak radne snage će naći odgovarajuće zaposlenje gdje postoje bolji ekonomski uslovi.

Distributivna funkcija tržišta se može posmatrati na dva načina. Prvi je distribucija roba ili usluga krajnjim potrošačima. Drugi vid distribucija ogleda se u raspodjeli nacionalnog dohotka (tržište kroz proces formiranja cijena faktora proizvodnje određuje dohotke njihovim vlasnicima (radnicima - plate, vlasnicima zemlje - rente, vlasnicima kapitala - kamate i dividende, poduzetnicima – profit).

2.3. Kako tržišta rješavaju tri osnovna ekonomska problema

U tržišnoj privredi odgovori na tri osnovna ekonomska pitanja (šta, kako i za koga proizvoditi) rješavaju se nevidljivim putem preko sistema cijena i tržišta, tj. putem interakcije miliona kupaca i prodavača.

5 Hodžić, K.: Uvod u ekonomiju, IK Penn, Tuzla, 2005., str. 69.

6 Ibid., str. 69 i 70.6

1. Šta će se proizvoditi određuje se novčanim glasovima potroštača, i to prema njihovim svakodnevnim odlukama o kupovini. Novac koji pristiže u blagajne (račune) preduzeća pokazuje za kojim proizvodima postoji tražnja što će biti znak njihovim proizvođačima da ih više proizvode i, obratno, nanje novčanih glasova (tj. kupovina) za druge proizvode znak je za njihovu manju proizvodnju ili, pak za prestanak proizvodnje7. Razlog ovakvog ponašanja preduzeća je njihova želja za maksimizacijom profita (profita kao razlike između ukupnih prihoda i ukupnih rashoda), a ne dobrobit potrošača8.

2. Kako će se proizvoditi određuje se konkurencijom međe proizvođačima. Najbolji način da proizvođači zadovolje cjenovnu konkurenciju i maksimiziraju profite je da drže troškove na minimumu usvajanjem najefikasnijih metoda proizvodnje9. Prema tome, da bi ekonomski subjekti opstali na tržištu oni moraju kontinuirano usavršavati svoje proizvode, metoda proizvodnje, sredstava za rad i inovacije što ima pozitivan učinak na cjelokupno blagostanje društva. Joseph Schumpeter ovo stanje naziva „kreativna destrukcija“ (kreativna destrukcija je „rušenje“ postojećih metoda proizvodnje i sredstava za rad kako bi ih zamijenili kvalitetnijim i efikasnijim).

3. Za koga proizvoditi, tko tko troši i koliko, u vekikoj mjeri ovisi o ponudi i potražnji na tržištima faktora proizvodnje (rad, kapital i prirodni resursi). Tržišta faktora određuje cijenu nadnice, zemljišne rente, kamate i profita. Njihovim zbrajanjem dobijamo nacionalni dohodak. Neposredna (primarna) raspodjela dohotka među pojedincima određena je tržišnom cijenom i količinama faktora. Međutim, tržište ispoljava i određene nedostatke koje se ogledaju u činjenici neravnopravne raspodjele dohotka, tada država ublažavanje navedenih propusta svojom socijalnom politikom vrši preraspodjelu (sekundarna raspodjela) u korist siromašnih, hendikepiranih i sličnih osoba.

3. PONUDA I POTRAŽNJA

7 Ibid., str. 66. i 67.

8„Naš ručak ne očekujemo zbog dobrote mesara, pivara ili pekara već zbog njihova obzira prema svom vlastitom probitku“ – Adam Smith, Bogatstvo naroda (1776)

9 Samuelson, P & Nordhaus, W: Ekonomija, Mate, Zagreb, 1994., str. 25.7

Tržište se sastoji od bezbroj transakcija kupaca koji žele kupiti neki proizvod ili uslugu i prodavaca koji to žele prodati. Često se postavlja pitanje koja to „nevidljiva ruka“ daje harmoniju i red tim procesima.10Odgovor na ovo pitanje je cijena, koja djeluje pod utjecajem ponude i potražnje. „Ponuda i potražnja“ su dvije riječi koje ekonomisti najčešće koriste i koje predstavljaju temelj mikroekonomije. U nastavku ćemo detaljnije objasniti ove pojmove.

3.1. Potražnja

Tražena količina nekog dobra je količina koju su kupci spremni i koju mogu kupiti.11. Na traženu količinu utiče više faktora od kojih jedan ima ključnu ulogu – cijena dobra, to se može prikazati i matematički QD=QD(P). Kada bi se mnogo povećala cijena nekog dobra, kupovali bi ga manje ili bi kupovali neke supstitute. Kada bi se smanjila cijena nekog dobra kupovali bi ga više. Ovo važi za većinu dobara u privredi i naziva se zakon tražnje koji glasi: „tražena količina dobra pada kada cijena dobra raste i obrnuto, uz ceteris paribus12 (da ostale stvari ostanu nepromjenjene). Postoje tri izuzetka kod kojih ne važi zakon tražnje, a to su:

- Giffenov paradoks – povećanjem cijene inferiornog dobra (jeftinije robe niže kvalitete, neophodne za egzistenciju), povećava sa potražnja za tim dobrom kod siromašnih porodica, jer povećanje cijene nekog inferiornog dobra (npr. hljeba) iscrpljuje dohodak siromašnih porodica pa su ga prisiljeni kupovati više jer im je druga superiorna roba (npr. meso) manje dostupna.

- Veblenov efekat – opisuje pojavu smanjivanja interesa i spremnosti kupaca da nastave kupovati robu koja je pojeftinila, jer nije više znak ekskluzivnosti, pošto je nižim cijenama postala dostupna i širim masama13 (npr. Rolex satovi).

- Slučaj špekulacije – je vazan za buduća očekivanja i ponašanja cijena.

3.1.1. Pomaci krivulje potražnje

Ukoliko se dogodi neka promjena koja mijenja traženu količinu pri svakoj cijeni, krivulja potražnje se pomiče. Svaka promjena koja povećava traženu količinu pri svakoj cijeni, pomiče krivulju potražnje udesno i naziva se povećanje potražnje. Svaka promjena koja 10 Džafić, Z.: Mikroekonomija, OFF-SET, Tuzla, 2009., str. 61.

11 Mankiw, G. Ibid., str. 65.

12 Džafić, Z. Ibid., str. 63.

13 Ibid., str. 64.8

smanjuje traženu količinu pri svakoj cijeni, pomiče krivulju potražnje ulijevo i naziva se smanjenje potražnje14. Postoje mnoge varijable koje mogu pomaknuti krivulju potražnje, najvažnije od njih su:

Dohodak – Ukoliko imamo veći dohodak znači da imamo više za trošiti većine dobara. ako potražnja za dobrom raste kada dohodak raste, dobro se naziva normalno dobro. Nisu sva dobra normalna dobra. Ako potražnja za dobrom raste kada dohodak pada, dobro se naziva inferiorno dobro15.

Cijene povezanih dobara utječu na potražnju za robom. Kada pad cijene jednog dobra, smanjuje potražnju zadrugim dobrom, ta dva dobra se nazivaju supstitutima (parovi dobara koja se mogu koristiti jedna umjesto drugih, npr. hot dog i hamburger, Coca Cola i Pepsi itd). Kada pad cijene jednog dobra povećava potražnju za drugim dobrom, dva se dobra nazivaju komplementima (parovi dobara koja se koriste zajedno, npr. hardver i softver, automobili i benzin i sl).

Ukusi predstavljaju skup subjektivističkih elemenata i najočitija su odrednica potražnje. Ako više volimo neko dobro, kupujemo ga više i obrnuto.

Očekivanja – Ukoliko očekujemo da će slijedećeg mjeseca poskupiti nako dobro, kupovat ćemo ga više u sada. Ili ukoliko očekujemo da ćemo slijedećeg mjeseca zaraditi viši dohodak možda ćemo biti spremniji da više potrošimo danas.

Posebni utjecaji mogu odrediti potražnju za nekim dobrima. Kiša pridonosi potražnji za kišobranima, snijeg utiče na prodaju skija i sl.

Broj kupaca – Potražnja zavisi i od broja kupaca. Ukoliko se još jedan kupac pridruži ostalima tražena količina će biti veća pri svakoj cijeni.

Navedene varijable pomiču krivulju potražnje (udesno ili ulijevo), dok cijena predstavlja pomak duž krivulje potražnje.

Grafikon 1. Krivulja potražnje16

14 Mankiw, G. Ibid., str. 68.

15 Džafić, Z. Ibid., str. 65.

16 Preuzeto iz: Pindyck, R & Rubinfeld, D. Ibid., str. 22.9

3.2. Ponuda

Ponuđena količina bilo kojeg dobra ili usluge je količina koju su prodavači spremni i u mogućnosti prodati. Glavna odrednica ponuđene količine je, kao i kod potražnje, cijena tj. QS=QS(P). Ukoliko je visoka cijana neke robe, prodavanje te robe je profitabilno pa je ponuđena količina velika. Kada je cijena neke robe preniska prodaja te robe je manje profitabilna, pa prodavači proizvode manje, a neki će čak odlučiti zatvoriti posao. Zakon koji ovo potvrđuje naziva se zakon ponude koji glasi: „količina dobara i usluga koju ponuđači žele i mogu ponuditi tržištu, povećava se sa povećanjem cijene i obrnuto, uz ceteris paribus.“17

3.2.1. Pomaci krivulje ponude

Krivulja ponude pokazuje koliko su dobara i usluga proizvođači spremni ponuditi po bilo kojoj cijeni, ako su nepromjenjivi ostali faktori koji utiču na odluke proizvođača. Ovaj odnos se može promijeniti ukoliko se promijene neki od ovih faktora, što se prikazuje pomakom krivulje ponude. Svaka promjena koja povećava ponuđenu količinu pri svakoj cijeni , pomiče krivulju ponude udesno i naziva se povećanje ponude. Slično tome, svaka promjena koja 17 Hodžić, K. Ibid., str. 74.

10

smanjuje ponuđenu količinu pri svakoj cijeni pomiče krivulju ponude ulijevo i naziva se smanjenje ponude18. Najvažniji faktori koji utiču na pomjeranje krivulje ponude:

Cijene ulaznih elemenata u proizvodnji (inputi) – Kako bi proizveli svoj proizvod proizvođači moraju koristiti razne ulazne elemente. Obzirom da profit je jednak razlici ukupnih prihoda i ukupnih troškova, povećanje cijene inputa će povećati troškove i smanjiti profitabilnost što natjerati proizvođače da smanje ponudu, uz nepromjenjene ostale uslove. Prema tome, ponuda je negativno povezana s cijenom ulaznih elemenata korištenih u proizvodnji tog dobra.

Tehnologija – Promjene u tehnologiji snižavaju troškove proizvodnje i povećavaju ponudu za istu cijenu. Dakle, tehnološki napretci su pozitivno povezani s ponudom.

Očekivanja – Ukoliko se očekuje da će cijene robe u budućnosti rasti, preduzeće može dio svoje ponude uskladištiti i smanjiti ponudu danas.

Cijene povezanih dobara imaju veliki utjecaj na ponudu, posebno dobra koja se mogu lako zamijeniti jedno za drugo. Kada poraste cijena jednog dobra, ponuda njegovog supstituta će porasti.

Broj prodavača – Budući da je tržišna ponuda izvedena od zbira individualnih ponuda, ukoliko neki prodavač napusti poslovanje ponuda će se smanjiti.

Promjena cijene predstavlja pomak duž krivulje ponude, dok promjena nekog od ostalih faktora pomjera krivulju ponude.

Grafikon 2. Krivulja ponude19

18 Mankiw, G. Ibid., str. 73.

19 Preuzeto iz: Pindyck, R & Rubinfeld, D. Ibid., str. 20.11

3.3. Ravnoteža ponude i potražnje

Tržišna ravnoteža je situacija u kojoj je cijena dostigla razinu pri kojoj je ponuđena količina jednaka traženoj količini.20Cijena u tom slučaju se naziva ravnotežna cijena, a količina ravnotežna količina. Ravnotežna cijena je cijena koja „čisti tržište“ jer po cijeni svi su na tržištu zadovoljeni: kupci su kupili sve što su prodavci htjeli prodati. Pri toj izjednačenosti nema potrebe da cijena raste ili se smanjuje. Na većini konkurentih tržišta (konkurentno tržište je ono tržište na kojem postoji veliki broj kupaca i prodavaca, tako da oni pojedinačno imaju zanemarljiv utjecaj na cijene) viškovi (situacija kada je ponuda veća od potražnje) i manjkovi (situacija kada je potražnja veća od ponude) su samo privremeni, jer se cijene teže da se primaknu ravnotežnoj razini. Ovaj fenomen je toliko prisutan da se naziva zakon ponude i potražnje i glasi: „cijena bilo kojeg dobra se prilagođava kako bi se izjednačile ponuđena i tražena količina tog dobra“.

Grafikon 3. Ravnoteža ponude i potražnje21

20 Mankiw, G. Ibid., str. 75.

21 Preuzeto iz: Pindyck, R & Rubinfeld, D. Ibid., str. 23.12

4. PROIZVODNJA

Obzirom da su ljudske potrebe neograničene, ljudi su od najranijih dana prilagođavali prirodu svojim potrebama. Taj proces se naziva proizvodnja. Proizvodnja se najjednostavnije definiše kao proces transformacije inputa u outpute. Inputi predstavljaju resurse koji se koriste u proizvodnji: rad, zemlja (prirodni resursi) i kapital. Rezultat proizvodnje jeste određena količina materijalnih dobara koja se raspodjeljuju među članovima zajednice, odnosno na sve pojedince u društvu.22

22 Veselinović, P. Ibid., str. 63.13

4.1. Faktori proizvodnje (ekonomski inputi)

Faktori proizvodnje , koji se još nazivaju ekonomski inputi, su resursi potrebni za proizvodnju dobara. Dijele se na: primarne ili izvorni (rad, prirodni resursi) i proizvodne ili izvedene (kapital, poduzetništvo).

- Rad, kao najvažniji faktor proizvodnje, označava različite fizičke i umne sposobnosti radnika koji se upotrebljavaju u proizvodnji roba i usluga. Tržišna cijena rada izražava se u dohotku, koji predstavlja plaću radniku za njegov rad.

- Prirodni resursi obuhvataju sve „darove prirode“ kao što je zemljište, šume, voda, minerali i sl. Dijele se na obnovljive (šume, voda) i neobnovljive (minerali).

- Kapital je faktor proizvodnje koji poprima različita značenja i oblike, otuda se za kapital kaže da je to „vrijednost koja se oplođuje bez obzira na svoj konkretan oblik oplodnje“. Kao osnovni pojavni oblici kapitala pojavljuju se realni i finansijski kapital. Realni kapital čine trajna kapitalna dobra (proizvodne zgrade, oprema, transportna sredstva...) koja su proizvedena radi toga da proizvode druga dobra ili usluge. Označavaju se još i investicionim resursima. Finansijski kapital predstavlja različite finansijske instrumente (novac u gotovini i štednji, dionice i ostale vrijednosne papire). Finansijski kapital je suma novca neophodna za kupovinu određenih kapitalnih dobara.23

4.2. Proizvodna funkcija

Proizvodna funkcija pokazuje najveći output Q koji neko preduzeće može proizvesti uz bilo koju zadanu kombinaciju inputa.24Isto se može prikazati i matematički:

Q = f (K,L, itd)

pri čemu je:

Q – količina proizvodnje (outputa)

23 Hodžić, K. Ibid., str. 38. i 39.

24 Džafić, Z. Ibid., str. 168.14

K – kapital

L - rad

Ova funkcija pokazuje količinu proizvoda koju bi preduzeće proizvelo sa svakom određenom kombinacijom uloženih inputa: rada i kapitala, odnosno povezuje razinu proizvodnje s količinom inputa. Preduzeće koristi navedenu funkciju da bi odredilo optimalnu proizvodnju tj. kako bi maksimizirali profit.

5. TROŠKOVI PROIZVODNJE

Kao što smo već ranije spomenuli, cilj preduzeća je maksimizacija profita kao razlike ukupnih prihoda i ukupnih troškova. Dakle, troškovi su jedan od najvažnijih kriterija na osnovu kojih preduzeća donose odluke. Troškove definišemo kao novčano izraženo trošenje sredstava i rada kao i svaki izdatak u vezi sa poslovanjem preduzeća.25 Sabiranjem svih ovih troškova dobijamo ukupne troškove, koji predstavljaju iznos koji preduzeće plaća za kupovinu inputa (sredstava za rad, predmeta rada i plaća radnicima) ili matematički: TC = FC + VC26.

25 Bogdanović, M & Šestović, L. Ibid., str. 114.

26 TC – ukupni trošak; FC – fiksni trošak; VC – varijabilni toršak15

5.1. Podjela troškova

U literaturi postoje brojne podjele troškova prema različitim kriterijima. u nastavku ćemo navesti najvažnije.

Prema tome kako računovođe a kako ekonomisti poimuju troškove razlikujemo:

Eksplicitne troškove koji predstavljaju stvarne izdatke preduzeća u vezi nabavke zemlje, rada i kapitala. Ovi troškovi se iskazuju u poslovnim knjigama i tada se označavaju kao računovodstveni troškovi.

Implicitne (oportunitetne) troškove koji predstavljaju troškove koji proizilaze iz propuštenih prilika, odnosno oni izražavaju prihode koji bi mogli biti ostvareni angažovanjem sredstava negdje drugo. Ovi troškovi nisu vezani za novčane izdatke i njih ne evidentira računovođa. Nazivaju se još i ekonomski troškovi.

Najvažnija podjela troškova je na fiksne i varijabilne.

Fiksni troškovi su oni troškovi koji se ne mijenjaju s dinamikom proizvodnje, visina im je uvijek ista, a može ga se eliminirati samo s prestankom proizvodnje.27Tu se ubrajaju, između ostalog, troškovi plata, troškovi zakupnine, amortizacija, kamate na pozajmljena sredstva itd.

Varijabilni troškovi su troškivi koji se mijenjaju prema promjenama obima proizvodnje (troškovi sirovina i materijala i sl.). Dakle, to su troškovi koji rastu kada proizvodnja raste i obratno. Mogu biti: proporcionalni (koji su stalno isti po jedinici proizvoda), progresivni (koji se povećavaju po jedinici proizvoda proporcionalno povećanju obima proizovodnje) i degresivni (koji se smanjuju po jedinici srazmjerno povećanju obima proizvodnje).

Ovdje ćemo navesti još neke troškove koji se često spominju, a to su nepovratni troškovi, marginalni (granični) troškovi i ukupni troškovi.

Nepovratni troškovi su oni troškovi koji su već nastali i ne mogu se promijeniti sadašnjim ili budućim odlukama.

Marginalni (granični) trošak je dodatni trošak proizvodnje jedne dodatne jedinice proizvoda.28

27 Hodžić, K. Ibid., str. 53.

28 Samuelson, P & Nordhaus, W. Ibid., str. 107.16

Ukupni troškovi predstavljaju zbir fiksnih i varijabilnih troškova pomnoženih s jedinicom proizvodnje.

Grafikon 4. Ukupni i granični trošak29

Kao što možemo primjetiti iz ovih grafika, ukupni troškovi se povećavaju sa povećanjem obima proizvodnje, što je i logično jer se povećanjem obima proizvodnje povećava i utrošak sredstava. Međutim, granični troškovi se smanjuju s povećanjem obima proizvodnje do određene tačke, a nakon te tačke se povećavaju. Ovo je posljedica fenomena zvanog ekonomija i disekonomija obima. Ekonomija obima je svojstvo da prosječni ukupni trošak na dugi rok pada s povećanjem količine proizvoda.30 Ovaj fenomen je posljedica odvajanja utjecaja fiksnih i varijabilnih troškova. Suština ovog zakona zasniva se upravo na karakteristici fiksnih troškova, da po jedinici proizvoda stalno opadaju kako se povećava proizvodnja (jer su oni konstantni bez obzira na promjenu obima proizovdnje). Ekonomija obima važi do određene količine proizvodnje (u ovom grafikonu do proizvodnje 3Q) a nakon toga prelazi u disekonomiju obima, tj. kada prosječni ukupni trošak u dugom roku raste s povećanjem 29 Preuzeto iz: Samuelson, P & Nordhaus, W. Ibid., str. 108.

30 Mankiw, G. Ibid., str. 283.17

količine proizvoda. Uzrok disekonomije obima može biti to što se s povećanjem proizvodnje povećava broj radnika, i time dolazi do problema koordinacije koji su svojstveni velikim organizacijama.

6. CIJENE

Cijene su osnovni element tržišta, budući da, s jedne strane, koordiniraju odluke proizvođača i potrošača na tržištu a, s druge strane, omogućavaju optimalne alokacije ekonomskih resursa. Cijena se definiše kao novčani izraz vrijednosti robe (klasični pristup) ili kao iznos novca koji se plaća za kupovinu robe. Formira se na tržištu pod utjecajem ponude i potražnje i njihovih međusobnih odnosa.

6.1. Funkcije cijena

18

U organizovanju ekonomskih aktivnosti u tržišnoj privredi cijene obavljaju tri međusobno povezane funkcije31:

Prvo, one prenose informacije, povezujući učesnike na tržištu bez obzira na velike prostorne udaljenosti među njima.

Drugo, one podstiču izbor onih metoda proizvodnje koji su najmanje skupi, koji se baziraju na korišćenju raspoloživih izvora i omogućavaju realizaciju najpoželjnijih ciljeva.

I treće, one određuju koliko ko dobija od proizvoda, tj. vrše distribuciju prihoda.

6.2. Vrste cijena

Postoje dvije osnovne grupe cijena: administrativne i slobodno formirane cijene.

Administrativne (planske) cijene određuje država. Karakteristike su im:

- nerealno izražavanje troškova proizvodnje;

- nefleksibilnost prema dinamici privrednih kretanja

- arbitrarnog su karaktera i sl.

Slobodno formirane cijene su određene tržišnim mehanizmima, tj. odnosima ponude i potražnje.

ZAKLJUČAK

U ovom seminarskom radu su obrađeni osnovni elementi mikroekonomije. Mikroekonomija je dio ekonomije koja se bavi proučavanjem načina na koji pojedinačni ekonomski subjekti kao što su domaćinstva i preduzeća donose odluke i kako međusobno djeluju na tržištu. Osnovni elementi mikroekonomije koji su ovdje predstavljeni su: tržište, ponuda i potražnja, proizvodnja, troškovi proizvodnje i cijene.

Tržište se najjednostavnije definiše kao grupa kupaca i prodavača određene robe ili usluge. Postoje brojne podjele tržišta ali je najvažnija podjela tržišta na: tržišta roba i usluga, tržišta faktora proizvodnje i tržište novca i drugih vrijednosnih papira. Tržišta, nadalje, mogu biti slobodna (bez utjecaja države) i regulirana od strane države. Osnovne funkcije tržišta su: informativna, selektivna, alokativna i distributivna funkcija. U tržišnoj privredi tržište rješava

31 Veselinović, P. Ibid., str. 192.19

tri osnovna ekonomska pitanja (šta, kako i za koga proizvoditi). Alat kojim tržište usmjerava aktivnosti ekonomskih subjekata je cijena, koja se formira na tržištu pod utjecajem ponude i potražnje.

Ponuda predstavlja količinu bilo kojeg dobra ili usluge koju su prodavači spremni i u mogućnosti prodati. Ključni faktor koji utiče na ponudu je cijena dobra, na osnovu čega je izveden i zakon ponude glasi: „količina dobara i usluga koju ponuđači žele i mogu ponuditi tržištu, povećava se sa povećanjem cijene i obrnuto, uz ceteris paribus.“ Ostali značajni faktori koji koji utječu na krivulju ponude pored cijene tog dobra su: cijene inputa, tehnologija, očekivanja, cijene povezanih dobara i broj prodavača. Druga strana tržišne medalje je potražnja, koja predstavlja količinu dobara koju su kupci spremni i sposobni kupiti. Cijena dobra ponovo ima glavnu ulogu u kretanju potražnje. Zakon tražnje glasi: „tražena količina dobra pada kada cijena dobra raste i obrnuto, uz ceteris paribus. Iako ovaj zakon važi za većinu dobara u ekonomiju, postoje i izuzetci od kojih vrijedi izdvojiti: Giffenov paradoks, Veblenov efekat i slučaj špekulacije. Neki od faktora koji mogu pomaknuti krivulju potražnje su: dohodak, cijene povezanih dobara, ukusi, očekivanja, broj kupaca i dr. Situacija na tržištu u kojoj je ponuda jednaka potražnji naziva se tržišna ravnoteža. U ovoj situaciji su svi tržišni učesnici zadovoljni, kupci su kupili sve što su prodavci htjeli prodati. Tržište uvijek teži ravnoteži, zakon koji ovo potvrđuje naziva se zakon ponude i potražnje i glasi: „ cijena bilo kojeg dobra se prilagođava kako bi se izjadnačile ponuda i potražnja.“

Slijedeći bitan faktor mikroekonomije je proizvodnja koja predstavlja proces transformacije inputa u outpute (gotove proizvode). Osnovni ekonomski inputi ili faktori proizvodnje su: rad, prirodni resursi i kapital.

Preduzeća da bi proizvodila moraju imati određene troškove. Troškovi su novčano izraženi utrošci sredstava, rada i ostali izdatci. Dijele se na fiksne (koji su uvijek konstantni) i varijabilne ( koji se mijenjaju s dinamikom proizvodnje).

Osnovni element tržišta koji koordinira odluke proizvođača i potrošača na tržištu je cijena. Cijena predstavlja novčani izraz vrijednosti robe, odnosno to je iznos novca koji se plaća za kupovinu robe. Formira se pod utjecajem ponude i potražnje. Postoje dvije osnovne vrste cijena, a to su: slobodno formirane cijene (koje se formiraju pod utjecajem ponude i potražnje) i administrativne ili planske cijene koje određuje država.

20

LITERATURA

1. Bogdanović, M., Šestović, L: Ekonomija od A do Z, BOŠ i DOSIJE, Beograd, 2002.

2. Džafić, Z: Mikroekonomija, OFF-SET, Tuzla, 2009.

3. Hodžić, K: Uvod u ekonomiju, IK Penn, Tuzla, 2005.

4. Mankiw, G: Osnove ekonomije, Mate, Zagreb, 2004.

5. Pindyck, R., Rubinfeld, D: Mikroekonomija, Mate, Zagreb, 2005.

6. Samuelson, P., Nordhaus, W: Ekonomija, Mate, Zagreb, 1994.

21

7. Veselinović, P: Ekonomija, Univerzitet Singidunum, Beograd, 2010.

8. URL = http://limun.hr/main.aspx?id=519066 (24. aprila 2011.)

9. URL = http://bs.wikipedia.org/wiki/Ponuda_i_potra%C5%BEnja (24. aprila 2011.)

10. URL = http://hr.wikipedia.org/wiki/Proizvodnja (24 . aprila 2011.)

22