PITANJA ZA II KOLOKVIJUM GPP1. POSTOJANJE PITANJA LITISPENDENCIJE ( I PRAVILA O ZABRANI DVOSTRUKE

LITISPENDENCIJE, PRAVNE POSLEDICE LITISPENDENCIJE) ? 

Postojanje parnice naziva se LITISPEDENCIJA, pa isticanje prigovora litispedencije znači da se prigovara da je već pokrenuta takva parnica ili da je u toku ili da je pravomoćno presuđeno*Litispendencija*Od momenta kada se tužba dostavi tuženom, po pravilima o dostavljanu pismena, procesno pravni odnos postaje kompletan i tuženi je uključen u parnicu.Zato se i kaže da od tog trenutka parnica počinje da teče ili da nastupa litispendencija (“lis pendet”-parnica visi, u smislu da postoji)Povodom zahteva koji se istaknu u toku postupka, parnica počinje da teče od momenta kada je o tom zahtevu obaveštena protivna stranka (zavisno od toga koje izjavio zahtev).Litispendencija prestaje kada: presuda kojom se dovršava parnica postane pravosnažna, stranke zaključe poravnjanje, tužilac povuče tužbu ili kada parnica prestane na neki drugi nacin.Pravna dejstva litispendencije su procesna i materijalnopravna.*Procesna dejstva litispendencije*Najznačajnije dejstvo litispendencije je zabrana pokretanja nove parnice o istom zahtevu izmedju istih stranaka( ne bis in idem). Ne sme se dozvoliti da se u istoj stvari (pravnoj) vodi dvostruki postupak, a još manje da se donose dve presude, koje bi mogle biti različite. Tužbu, u kojoj je docnije nastupila litispendencija, odbacuje sud po službenoj dužnosti.To čini i onda ako je ta tužba ranije podneta, a nije bila dostavljena tuženom pre tužbe iz docnije pokrenute parnice. Jednaki su efekti kod preinačenja tužbe dodavanjem novog tužbenog zahteva i isticanja incidentalnog tužbenog zahteva(isto i prigovora kompenzacije). Pravna dejstva litispendencije relevantna su i onda ako je doneta presuda u parnici, koja je docnije počela da teče. Povodom žalbe ta se presuda ukida i tužba se odbacuje (na ovu prcesnu povredu sud pazi po službenoj dužnosti). Tek će pravosnažnost ove presude sprečiti to dejstvo litispendencije. Snaga pravosnažno presudjene stvari vodi odbacivanju tužbe i dovršetku postupka u parnici, koja još teče, premda je u toj parnici ranije nastupila litispendencija. Ova dejstva litispendencije su drugačije uredjena u odnosu na postupak pred stranim sudom.Ako se pred stranim sudom vodi postupak o istom zahtevu i izmedju istih stranaka, naš sud će pod odredjenim uslovima prekinuti postupak.Treba spomenuti i druga procesna dejstva litispandencije:· već je rečeno, da se incidentalni deklaratorni tužbeni zahtev može izjaviti, tek pošto parnica počne dateče;· posle dostavljanja tužbe njeno( objektivno) preinačenje je dozvoljeno ako tuženi pristane ili to odobrisud;· treće lice, u svojstvu umešača, može da pristupi jednoj od stranaka, pošto litispendencija nastupi;· pošto parnica počne da teče, može se zatražiti da se treće lice obavesti o parnici (o otudjenju stvari iprava u toku parnice).Procesno pravne posljedice:- od momenta kad parnica počinje da teče izmedju istih stranaka ne može se pokrenuti nova parnica u pogledu istog zahtjeva( litispedencija);- okolnost što je neka stranka otuđila stvar ili pravo o kome teče parnica, ne sprečava da se parnica među istim strankama dovrši;- uslovljenost preinačenja tužbe pristankom tuženog (čl.57 i 58),- nemogućnost povlačenja tužbe bez pristanka tuženog (čl.59),- podnošenjem tužbe prema činjenicama određuje se stvarna nadležnost suda, sudska nadležnost, isključiva mjesna nadležnost a po prigiovoru tuženog i opšta mjesna nadležnost.- umješač se mora pridružiti nakon nastupanja litispedencije;- obaviještavanje treće osobe o parnici vrši se kad parnica počinje teći;*Materijalnopravna dejstva litispendencije *Značajno je navesti pravilo da držalac stvari postaje nesavesan od momenta, kada mu je tužba dostavljena.To važi i za pravilo da u obligacijama u kojima nije odredjen rok ispunjenja, dužnik pada u docnju kada mu tužba bude dostavljena.Materijalno pravne posljedice:• prekid prekluzivni rokovi za podnošenje tužbe,• prekid rokova zastarjelosti i dospjelosti,• prvo izbora kod alternativnih obaveza se iscrpljuje,• savjesni držalac postaje nesavjestan;b)Litispendencija i otuđenje stvari ili prava u toku parniceParnični postupak ne bi smeo da ometa ili sprečava akte raspolaganja i upotrebe stvari ili prava o kojima se vodi postupak, kako u odnosu na tužioca tako i tuženg. Međutim, isto tako se ne sme dozvoliti da stranke, naročito tuženi, takvim aktima ugroze ili onemoguće redovan tok postupka i ostvarivanje pravne zaštite. Zato je u procesnom

1

sistemu propisano da otudjenje stvari ili prava o kojim je parnica počela da teče, ne sprečava da se parnica medju istim strankama dovrši(pravilo ne važi ako su ti akti preduzeti pre dostavljanja tužbe, pošto tada još nije bio uspostavljen potpun procesnopravni odnos.

2.  DOSTAVLJANJE TUŽBE TUŽENOM NA ODGOVOR ?

(IZ ZAKONA) Dostavljanje tužbe na odgovor je jedna od procesnih radnji koja ulazi u pripremanje glavne rasprave, a istoj se pristupa nakon prethodnog ispitivanja tužbe. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.Prvostepeni sud kada ocijeni da je tužba uredna, istu zajedno sa prilozima dostavlja tuženom na odgovor. Ova obaveza suda je u skladu sa načelom saslušanja stranaka i kontradiktornosti(čl.5).Time se obezbjeđuje ravnopravnost stranaka u postupku. Dostavljanjem se omogućava svakoj stranci u postupku da sazna za mjesto i vrijeme poduzimanja parničnih radnji i za njihov sadržaj. Osim dostavljanja tužbe na odgovor, ovo načelo se prepoznaje i u obavezi stranaka da sve podneske dostavljaju u dovoljnom broju primjeraka za protivnu stranu,na ročištima se stranke mogu izjašnjavati na navode i ponuđene dokaze protivne strane, pravni lijekovi se dostavljaju protivnoj strani i sl. Koliki je značaj pravovremeno i pravilno obavještavanje stranaka vidi se iz odredbe po kojoj – ako je propuštenjem dostavljanja nekoj stranci onemogućeno da raspravlja pred sudom, to predstavlja povredu postupka zbog koje se može podnijeti i vanredni pravni lijek- ponavljanje postupka koji je pravosnažno završen.

3. ODGOVOR NA TUŽBU?

Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da, najdocnije u roku od 30 dana, dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Prilikom dostavljanja tužbe tuženom, sud će poučiti tuženog o obavezi dostavljanja tužbe na odgovor, o tome šta treba da sadrži odgovor na tužbu i obavijestiti ga o posljedicama nedostavljanja odgovora na tužbu u određenom roku. U odgovoru na tužbu, tuženi će istaći moguće procesne prigovore i izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev, te navesti i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se po njima moglo postupiti, naročito treba da sadrže: označenje suda, ime i prezime, odnosno naziv pravnog lica, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika ako ih imaju, predmet spora, sadržinu izjave i potpis podnosioca) i predaje se sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice, te pravni osnov za navode tuženog. Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun, sud će radi otklanjanja tih nedostataka podnosiocu vratiti podnesak (odgovorn na tužbu) radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odrediti rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana., a ako podnesak (odgovor na tužbu) bude ispravljen, odnosno dopunjen i predat sudu u roku određenom za dopunu ili ispravku, smatraće se da je podnijet sudu onog dana kad je prvi put bio podnijet, a ako ne bude vraćen sudu u određenom roku smatraće se da je podnesak povučen a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune, odbaciće se. Ako podnesci ili prilozi nisu podnijeti u dovoljnom broju primjeraka, sud će pozvati podnosioca da ih u određenom roku podnese. Ako podnosilac ne postupi po ovom nalogu, sud će podnesak odbaciti. OBAVEZNI SASTOJCI- izjasnjenje da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev (ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava), označenje suda, ime i prezime, odnosno naziv pravnog lica, prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika ako ih imaju, predmet spora, sadržinu izjave i potpis podnosioca.

4. FAKULTATIVNI SASTOJCI ( OBAVEZNI SASTOJCI ) ?

mogući procesni prigovori i pravni osnov odgovora na tužbu5. SREDSTVO ODBRANE KOJE TUŽENI MOŽE DA ISTAKNE PREMA TUŽIOCU,

KOMPENZACIJA ( ZAKONSKA, UGOVORNA I SUDSKA PROTIV TUŽBE, VRSTE PROTIV TUŽBE, KONEKSNA, KOMPENZACIONA I PREJUDICIJALNA) , DOPUŠTENOST PROTIV TUŽBE, POSTUPAK PROTIV TUŽBE ?

Preboj potraživanja( kompenzacija)U odgovoru na tužbu tuženi može istaći prigovor p r e b o j a potraživanja.To će se desiti kada dva pravna subjekta steknu jedan prema drugome egzistentna, istovrsna i dospjela potraživanja . Međutim u pravnoj teoriji i praksi preovladava mišljenje da sam susret navedenih potraživanja nema konstitutivan značaj, već je potrebno da jedan od partnera jednostranim građanskopravnim poslom- izjavom volje, saopćenom protivniku, prouzroči navedeni konstitutivni učinak. Ali gašenje uzajamnih potraživanja ne nastupa tek od saopćenja volje o kompenzaciji protivniku, već od časa kad su se uzajamna potraživanja određenih svojstava r e a l n o s r e l a(ex tunc). Ako su potraživanja različita po visini, ovlašteniku većeg iznosa pripada pravo na ostvarenje viška prema svom partneru. Kompenzacijom su prestala ovlaštenja obiju stranaka, pa tuženi može samo poricati osnovanost

2

tužiteljeve tvrdnje o postojanju potraživanja prema tuženom i predložiti da se njegov zahtjev odbije. Ovdje sud u presudi treba da odgovori samo na tužbeni zahtjev tužitelja, jer tuženikovog nema, pa nema mjesta primjeni odredbe o dužnosti odlučivanja(u izreci presude) i o postojanju tuženikovog potraživanja istaknutog radi prebijanja. Sud je dužan da brine i o izvanprocesnoj kompenzaciji koja predstavlja jedan od načina uzajamne isplate, bez obzira na to od koje je stranke za to saznao. Zakon predviđa u odredbi čl.191 st.3 da izreka presude sadrži odluku o postojanju ili nepostojanju tražbine istaknute radi preboja. Kada se u postupku istakne prigovor kompenzacije i traži da se izvrši uzajamno prebijanje potraživanja, prigovor ta potraživanja konstitutivno ne gasi, on tek stvara osnovu za kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda. Prigovor kompenzacije se bi mogao istaći nakon pripremnog ročištu kao i drugi materijalnopravni prigovori( zastara potraživanja i sl.).To iz razloga što sud po novom Zakonu na pripremnom ročištu odlučuje o kojim pitanjima će se raspravljati na glavnoj raspravi, a jedno o takvih pitanja bi bilo i pitanje kompenzacije. Dok je prigovor o kompenzaciji pendentan, ne može se o tom zahtjevu pokrenuti druga parnica među istim strankama. Ali ako do kompenzacije nije došlo ili prigovor kompenzacije nije istaknut u parnici, pravomoćnost odluke o tužbenom zahtjevu ne obuhvaća i tuženikovo potraživanje prema tužitelju. Kad sud povodom prigovora radi kompenzacije u parnici ne bi presudom utvrdio da takvo potraživanje postoji, već bi samo utvrdio da takvo potraživanje ne postoji, već bi samo usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev , tuženi bi naknadno u novoj parnici mogao isticati isti zahtjev protiv dosadašnjeg tužitelja, jer o njemu nije odlučeno.Da se to spriječi umjesno je, što zakon određuje da sud mora presudom odlučiti i o potraživanju istaknitom radi preboja.Protivtužba:Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najdocnije na pripremnom ročištu da podnese protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u cjelini ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu. Poslije održavanja pripremnog ročišta, protivtužba se može podnijeti samo ako tuženi na to pristane i ako sud ocijeni da podnošenje protivtužbe nije usmjereno na odugovlačenje postupka. Odredbe Zakona o praničnom postupku o tužbi i odgovoru na tužbu shodno se primjenjuju i na protivtužbu i odgovor na protivtužbu, ako tim zakonom nije drugačije određeno. S obzirom na odnos zahtjeva istanutih u tužbi protivtužbi imaju tri vrste protivtužbi:1. koneksna protivtužba- ako je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom, obično iz istog pravnog odnosa;2.kompenzaciona protivtužba- ako tužitelj i tuženi ističu kondemnatorne zahtjeve koji se uzajamno mogu prebiti;3.prejudicijerna protivtužba- ako se protivtužbom traži utvrđivanje prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili ne postojanja zavisi u cjelini ili djelimično, odluka o tužbenom zahtjevu.

6. POSTUPAK SUDA NAKON ŠTO PRIMI ODGOVOR NA TUŽBU ?

Po prijemu odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protivtužbu, sud će zakazati pripremno ročište. Ako tuženi nije dostavio odgovor na tužbu, a tužilac u tužbi nije tražio donošenje presude zbog propuštanja, sud će zakazati pripremno ročište po isteku roka za podnošenje odgovora na tužbu.

7. PRIPREMNO ROČIŠTE ?

Po prijemu odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protivtužbu, sud će zakazati pripremno ročište. Pripremno ročište održaće se, po pravilu, najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Održavanje pripremnog ročišta je obavezno, osim u slučaju kada sud poslije ispitivanja tužbe i odgovora na tužbu utvrdi da među strankama nema spornih činjenica ili da zbog jednostavnosti spora održavanje pripremnog ročišta nije potrebno. U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najdocnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te da na pripremno ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz. -Pripremno ročište počinje tako što tužilac ukratko izlaže tužbu, a zatim tuženi ukratko izlaže odgovor na tužbu. Kad je potrebno, sud će zatražiti od stranaka razjašnjenje u vezi sa njihovim navodima ili prijedlozima. -Poslije izlaganja tužbe i odgovora na tužbu, raspravlja se o pitanjima koja se odnose na smetnje za dalji tok postupka. O ovim pitanjima se mogu na pripremnom ročištu izvoditi dokazi kad je to potrebno. -Sud će po prigovoru stranke ili po službenoj dužnosti odbaciti tužbu ukoliko postoje zakonski razlozi za odbačaj iz Zakona o parničnom postupku (smetnje za vođenje postupka), ako odredbama tog zakona nije drugačije određeno. Ako sud ne usvoji prigovor da postoji koja od smetnji za vođenje postupka, odluku o prigovoru donijeće zajedno sa odlukom o glavnoj stvari a protiv takve odluke (procesna odluka) nije dozvoljena posebna žalba. -U daljem toku pripremnog ročišta, raspravljaće se o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojima stranke obrazlažu svoje prijedloge. Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi. Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja, a protiv takvih rješenja (procesnih rješenja) nije dozvoljena posebna žalba. Ako sud, na prijedlog stranke, odredi izvođenje dokaza vještačenjem, uvijek će odrediti rok u kome vještak treba da pripremi i dostavi svoj nalaz i mišljenje. Pri određivanju ovog roka sud će voditi računa o tome da pismeni nalaz i mišljenje mora dostaviti strankama najdocnije osam dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu.

3

-Ako pred istim sudom teče više parnica između istih lica ili u kojima je isto lice protivnik raznih tužilaca ili raznih tuženih, sud može, uz saglasnost stranaka, rješenjem spojiti sve ove parnice radi zajedničkog raspravljanja, ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Za sve spojene parnice sud će donijeti zajedničku presudu. Sud može, uz saglasnost stranaka, odrediti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima iz iste tužbe i po završetku odvojenog raspravljanja donijeće posebne odluke o tim zahtjevima. Rješenja o spajanju i rzdvajanju po pravilu sud može donijeti najdocnije na pripremnom ročištu ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano, a protiv takvih Rješenja (procesna rješenja) posebna žalba nije dozvoljena. -Ako na pripremno ročište ne dođe tužilac, a bio je uredno obaviješten, smatraće se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi. -Ako na pripremno ročište ne dođe uredno obaviješten tuženi, ročište će se održati bez njegovog prisustva. -Na pripremnom ročištu sud ima u pogledu upravljanja postupkom sva ovlašćenja koja ima i na glavnoj raspravi. Na pripremnom ročištu sud će rješenjem odrediti: 1) dan i čas održavanja glavne rasprave; 2) pitanja o kojima će se raspravljati na glavnoj raspravi; 3) dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi; 4) lica koja će biti pozvana na glavnu raspravu.

8. ZAKAZIVANE GLAVNE RASPRAVE ?

Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najdocnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Sud može odrediti da se glavna rasprava održi odmah poslije pripremnog ročišta. Ako se procjenjuje da će glavna rasprava trajati duže od jednog dana, ročište će biti zakazano za onoliko dana uzastopno, koliko je neophodno da se rasprava održi u kontinuitetu, a sa sadržinom takvog rješenja upoznaće se prisutna stranka, te joj se neće dostavljati rješenje niti poziv za glavnu raspravu. Sud će obavijestiti prisutnu stranku i o posljedicama izostanka sa ročišta za glavnu raspravu. Sud će na ročište za glavnu raspravu pozvati stranke koje nisu bile prisutne na pripremnom ročištu, kao i svjedoke i vještake koje je na pripremnom ročištu odlučio da pozove. U pozivu za glavnu raspravu, sud će obavijestiti pozvane o posljedicama izostanka sa ročišta. Stranci koja nije bila prisutna na pripremnom ročištu uz poziv za glavnu raspravu dostavlja se ovjeren prepis rješenja sa pripremnog ročišta kojim je odredio: dan i čas održavanja glavne rasprave; pitanja o kojima će se raspravljati na glavnoj raspravi; dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi; lica koja će biti pozvana na glavnu raspravu

9. GLAVNA RASPRAVA ( FORMALNO, MATERIJALNO RUKOVODJENJE, ODLAGANJE I ODGAĐANJE) ?

Formalno upravljanje raspravom se odnosi na spoljašnji razvoj glavne rasprave.To je odredjivanje kretanja i redosleda procesnih aktivnosti i vrsta parničnih radnji ili njihovih grupa:

Otvaranje glavne rasprave, Oredjivanje da se prvo pristupi veštačenju, Naredjenje da se svedoci suoče, Pozivanje stranaka na saslušanje, Saopštavanje rešenja.

Materijalno upravljanje raspravom su one radnje, koje su neposredno usmerene na saznanje stvarnih dogadjaja i formiranje procesne gradje:

Pregledanje dostavnica, Samo izvodjenje dokaza, Postavljanje pitanja, Razgledanje predmeta.

Treba napomenuti, da sva procesna aktivnost suda na glavnoj raspravi ne spada u rukovodjenje raspravom. Pravilo je da sud nije vezan rešenjima, koja donosi u rukovodjenju glavnom raspravom.Ne sme biti sputan, čak ni svojim aktima.Mnogo puta unapred je neizvesno koje radnje treba preduzeti, pa treba uvažiti promenu stavova ili opredeljenja suda, već izraženih u donetom rešenju. Nije dozvoljena posebna žalba na rešenje o rukovodjenju glavnom raspravom.Sudija otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet raspravljanja. Poslije toga, sudija utvrđuje da li su došla sva pozvana lica, pa ako nisu, provjerava da li su odsutna lica uredno pozvana i imaju li opravdan razlog za izostanak. Ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatraće se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na tom ročištu upusti u raspravljanje. Ako na ročište za glavnu raspravu bez opravdanog razloga ne dođe tuženi, a bio je uredno pozvan, rasprava će se održati bez njegovog prisustva. Sud će prvo, po prigovoru stranke ili po službenoj dužnosti, utvrditi da li postoje procesne smetnje za dalje postupanje i ako postoje odbaciti tužbu Rješenjm, ako odredbama Zakona o parničnom postupku nije drugačije određeno. Glavna rasprava se odvija sljedećim redom: 1) tužilac ukratko izlaže sva bitna pitanja iz tužbe, uključujući izvođenje dokaza čitanjem isprava; 2) tuženi ukratko izlaže odgovor na tužbu i daje odgovor na bitne navode tužioca iz tačke 1. ovog stava;

4

3) ako je stavljen prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem stranaka, saslušavaju se stranke, i to prvo tužilac, a zatim tuženi; 4) saslušavaju se svjedoci, i to prvo svjedoci tužioca, a zatim svjedoci tuženog; 5) izvode se ostali dokazi, uključujući i vještačenje; 6) po izvođenju svih dokaza, obje stranke, počev od tužioca, imaju pravo da se obrate sudu završnim izlaganjem, kojim se rezimiraju pravni i činjenični aspekti predmeta; 7) sud može dozvoliti tužiocu da se ukratko izjasni na završno izlaganje tuženog; 8) ako je tužiocu dozvoljeno da se izjasni na završno izlaganje tuženog, i tuženi će imati pravo da se ukratko izjasni na konačne navode tužioca. Izuzetno, sud može odrediti redosljed odvijanja glavne rasprave drugačiji od redosljeda predviđenog u na ovaj način. Sud će se starati da se glavna rasprava odvija na pravilan način, bez nepotrebnih odlaganja, te da se raspravlja samo o pitanjima bitnim za donošenje odluke. Sudija se u toku glavne rasprave stara o održavanju reda u sudnici i o dostojanstvu suda. Sud će kazniti lica koja narušavaju red u sudnici ili vrijeđaju dostojanstvo suda i drugih učesnika u postupku u skladu sa odredbama ovog zakona o nepoštovanju suda. Postupak na glavnoj raspravi odvija se usmeno, a dokazi se izvode neposredno pred sudom, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Stranke iznose i svoja pravna shvatanja koja se odnose na predmet spora. Prilikom izvođenja dokaza saslušanjem stranaka stranku prvo ispituje njen punomoćnik, a poslije toga suprotna stranka. Ako stranka koja se saslušava nema punomoćnika, prvo je ispituje sud. Stranke ispituju svjedoke i vještake. Sudija prvo daje riječ stranci koja je predložila svjedoka ili vještaka, zatim suprotnoj strani, a zatim, ukoliko je potrebno, ponovo stranci koja ih je predložila. Sudija može postavljati pitanja strankama, svjedocima ili vještacima u svakoj fazi saslušanja. Sud će odbiti sprovođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak. Sud neće dozvoliti postavljanje pitanja u kojima je sadržano kako na njih treba odgovoriti. Sud neće dozvoliti pitanja koja su nebitna za predmet i pitanja na koja je već dovoljno odgovoreno. Na zahtjev stranke u zapisnik će se unijeti pitanja koja sud nije dozvolio. Sud neće dozvoliti vrijeđanje i uznemiravanje stranaka, svjedoka i vještaka za vrijeme ispitivanja.Saslušani svjedoci i vještaci ostaju u sudnici, ako im sud to naloži. Ako stranka to zahtijeva, a svjedok je još uvijek prisutan, sud može odlučiti da svjedoka koji je već saslušan na istom ročištu za glavnu raspravu još jednom pozove na ponovno saslušanje. Sud nije vezan za svoje rješenje koje se odnosi na rukovođenje raspravom. Protiv rješenja koja se odnose na rukovođenje raspravom nije dozvoljena posebna žalba. Nakon što budu okončane sve faze glavne rasprave i predmet bude spreman za presuđenje, sud će proglasiti da je glavna rasprava zaključena.Odgađanje-Sud može odgoditi zakazano ročište za glavnu raspravu najdocnije osam dana prije održavanja ročišta, ako utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje ili da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta (odgađanje ročišta). Sud je dužan, , provjeriti da li su ispunjeni uslovi Kad odgodi ročište, sud će o vremenu održavanja novog ročišta odmah obavijestiti sve pozvane. Odlaganje - Sud može, na prijedlog stranke, odložiti započeto ročište (odlagajne ročišta) samo iz sljedećih razloga: 1) ako bez krivice stranke koja predlaže odlaganje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke; 2) ako obje stranke predlažu odlaganje radi pokušaja mirnog rješenja spora ili zaključenja sudskog poravnanja. Stranka može samo jednom tražiti odlaganje ročišta iz istog razloga. Kad se ročište odloži, sud će prisutnim odmah saopštiti mjesto i vrijeme novog ročišta. Sud nije dužan da o mjestu i vremenu novog ročišta obavijesti stranku koja nije bila prisutna na odloženom ročištu, a bila je uredno obaviještena. Na novom ročištu zakazanom poslije odlaganja rasprave, radnje koje su već sprovedene ponovo se sprovode samo ako se ročište drži pred novim sudijom ili ako sud smatra da je to neophodno za pravilno donošenje presude. Nastavak ročišta - Ako na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, sud može odlučiti da se rasprava nastavi, s tim da se naknadno, na novom ročištu, izvede samo ovaj dokaz, i iznesu navodi u vezi sa njim. Ako se započeto ročište ne može okončati u toku istog dana, sud će odrediti nastavak ročišta za sljedeći radni dan (nastavak ročišta). -Ročište za glavnu raspravu se ne može odgoditi niti odložiti na neodređeno vrijeme. Ročište za glavnu raspravu ne može se odgoditi ili odložiti na period duži od 30 dana, osim u slučaju iz člana 129. ovog zakona. Sudija je o svakom odgađanju odnosno odlaganju ročišta dužan da obavijesti predsjednika suda. Predsjednik suda vodi evidenciju o odgađanjima i odlaganjima ročišta za svakog sudiju pojedinačno. Prilikom odgađanja, odnosno odlaganja ročišta sud će datum održavanja novog ročišta, u pravilu, odrediti uz prethodnu konsultaciju sa strankama. Kad odgodi ili odloži ročište, sud je dužan preduzeti sve radnje koje mu stoje na raspolaganju kako bi se do sljedećeg ročišta otklonili uzroci koji su doveli do odgađanja, odnosno odlaganja, te kako bi se na tom ročištu rasprava mogla zaključiti. Protiv rješenja suda kojim se odgađa ili odlaže ročište ili rješenja kojim se odbijaju prijedlozi stranaka za odgađanje, odnosno odlaganje ročišta, nije dozvoljena posebna žalba. Glavna rasprava je javna. Raspravi mogu prisustvovati samo punoljetna lica. Lica koja prisustvuju raspravi ne smiju nositi oružje ili opasno oruđe. Sud može isključiti javnost za cijelu glavnu raspravu ili jedan njen dio ako to zahtijevaju interesi čuvanja službene, poslovne ili lične tajne, zaštita interesa maloljetnika, interesi javnog reda ili razlozi morala. Sud može isključiti

5

javnost i kad se mjerama za održavanje reda predviđenim u ovom zakonu ne bi moglo obezbijediti nesmetano održavanje rasprave. Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove zakonske zastupnike, punomoćnike, umješače i Ombudsmena Republike Srpske. Sud može dozvoliti da glavnoj raspravi na kojoj je javnost isključena prisustvuju pojedina službena lica, kao i naučni i javni radnici, ako je to od interesa za njihovu službu, odnosno naučnu ili javnu djelatnost. Sud će upozoriti lica koja prisustvuju raspravi na kojoj je javnost isključena da su dužna da kao tajnu čuvaju ono što su na raspravi saznala, a što nije već poznato javnosti i upozoriće ih na posljedice odavanja tajne. O isključenju javnosti odlučuje sud rješenjem koje mora biti obrazloženo i javno objavljeno. Protiv rješenja o isključenju javnosti nije dozvoljena posebna žalba.

10.  DOKAZNI POSTUPAK ?

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Sud će naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (koji su u suprotnosti sa prinudnim propisima). Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice. Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim. Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da ove činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno. Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni. Dokazi se izvode na glavnoj raspravi. Na prijedlog stranke, podnijet najdocnije na pripremnom ročištu, sud može odlučiti da se određeni dokazi izvedu pred drugim sudom (zamoljeni sud). U tom slučaju zapisnici o izvedenim dokazima pročitaće se na glavnoj raspravi. Ako se zbog izuzetnih okolnosti neki dokaz ne može izvesti u rokovima predviđenim ovim zakonom, sud rješenjem može odrediti duži rok za izvođenje dokaza. Kad određeni rok protekne, rasprava će se sprovesti bez obzira što određeni dokaz nije izveden.

11.  ZADATAK DOKAZIVANJA ?

Utvrđivanje spornih pravno relevantnih činjenica. Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku .Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojim osnivaju svoje zahteve (onus preferendi) i za to predlože dokaze. Ne insistira se da stranka saopšti sve činjenice.Dovoljno je da iznese one na kojim osniva svoj zahtev.Isto tako i da predloži sve, njoj poznate dokaze, iako bi neki bili na njenu štetu(nemo contra se edere tenetur- niko nije dužan da dokazuje protiv sebe).To, medjutim, ne sputava sud da sprovede dokaze i upotrebi utvrdjene činjenice, iako se to, na kraju, pokazuje nepovoljnim za stranku, koja je te činjenične tvrdnje saopštila i dokaze predložila.Šta više, sud može da odredi i sprovodjenje dokaza, koje stranke nisu predložile, uz rezervu da stranke za to polože iznos troškova, ako je to potrebno. Sud nije samo pasivni primalac tvrdnji, koji ih evidentira i u tom krugu ispituje njihovu istinitost.Naprotiv, on u ovom delu postupka ima službena ovlašćenja, koja mu dopuštaju daleko aktivniji nastup.Sud opredeljuje odlučne činjenice, određuje dokazna sredstva, poziva stranke da iznesu ili dopune činjenice i dokaze i, uopšte, da razjasne sva ono što je za pesuđenje važno. Ipak, pravila raspravne maksime ograničavaju sud u ispitivanju i utvrdjivanju činjenica (sud i ne deluje na način svojstven inkvizicionoj maksimi).Treba verovati da će stranke, vodjene svojim interesima, izneti sve činjenice za njih povoljne, što daje predmetu spora jednu potpunost.Sud je ovlašćen da inicira, poziva stranke da upotpune i razjasne svoje činjenične tvrdnje. Može se desiti da predložena dokazna sredstva nisu dovoljna ili, što je isto, da su raspoloživa dokazna sredstva nepouzdana ili se od njih dobijene informacije ne mogu upotrebiti u postupku.Takva situacija bi mogla paralisati vodjenje i razvoj parničnog postupka.Sud bi se našao u bezizlaznom položaju: ne sme da odbije presudjenje, a ne može ni da presudi, zbog toga što ne postoji uverenje o istinitosti činjenica.U kaznenim i nekim drugim postupcima, izlaz iz ovakve situacije se rešava donošenjem jedne posebne, svojevrsne presude-odbijanja osude zbog nedostatka dokaza. Nedokazanost činjeničnih tvrdnji stranaka u parničnom postupku, dovodi u pitanje pravni osnov njihovih zahteva (tužbenog i prigovornog).Uvek je aktuelna izreka: „Idem est non probari, et non esse“-isto je ne biti dokazano ili ne postojati. Na kraju, može se konstatovati:

stranci se dosuđuje zahtevana zaštita, tek ako je dokazano da postoje pravno relevantne činjenice, na kojim to traženje osniva;

dokazivanje tereti onog ko nešto tvrdi, a ne onoga koji to negira;Ovo pravilo je prisutno u našem procesnom sistemu.Istina, nije izričito odredjeno, ali se vrlo lako izvodi iz drugih odredbi.

6

Propisano je da svaka stranka treba da iznese činjenice na kojima osniva svoj zahtev i predloži dokaze, kojim se utvrdjuju te činjenice. Pravila o teretu dokazivanja više su usmerena posledici- na koga pada rizik nedokazanosti.Dovoljno je da su činjenične tvrdnje stranke dokazane informacijama drugih dokaznih sredstava, a ne onih koje je ta stranka predložila. Ne sme se uzeti da nema dokaznih sredstava(unapred dosuditi da nije dokazano), ako je stranka saopštila da za dokaz njenih tvrdnji jedino preostaje saslušanje stranaka.Ista situacija je i sa nepouzdanim dokazima.Tada, još uvek, ostaje dokaz saslušanjem stranaka, eventualno i dokazna sredstva, predložena od protivne stranke.Tek ako uopšte nema dokaznih sredstava ili su dobijene informacije neupotrebljive, može se reći da dokazi ne postoje. Nedokazanost se pojavljuje i u odnosu prema grupi činjenica, bitnih za dosudjenje zahteva odredjene stranke.Izražava se kao nedostatak uverenja o istinitosti činjeničnih tvrdnji jedne stranke o postojanju odlučnih činjenica, iz kojih ta stranka izvodi pravo na dosudu tužbenog ili prigovornog zahteva.Ovde je dokazano da je netačna tvrdnja o važnim činjenicama, pa nema osnova, da se stranci dosudi zahtevano. Stoga, pojam nedokazanosti možemo tretirati kao situaciju kada sud u nedostatku dokaznih sredstava ili i pored izvedenih dokaza, nije stekao uverenje o istinitosti tvrdnje stranke o relevantnim činjenicama.

12.  PREDMET DOKAZIVANJA  ?

Predmet dokazivanja su sporne činjenice među strankama (predmet spora) i pravno relevantne činjenice. Svaka stranka mora da dokazuje one činjenične navode na kojima zasniva svoj zahtjev u parnici odnosno one činjenice i navode kojima pobija zahtjeve protivnika. Izuzetak predstavljaju zakonske presumpcije. Dokazivanje je osnovni metod kojim sud postiže saznanje pravno relevantne stvarnosti. Sud u parničnom postupku, povinovan pravilima raspravne maksime i zabranom presudjenja izvan tužbenog ili prigovornog zahteva (ne eat iudex, ultra et extra petita partium), stvarnost saznaje utvrđivanjem istinitosti tvrdnji stranaka o činjenicama.I kada se kaže da sud utvrdjuje istinitost činjenica, misli se na istinitost stranačkih tvrdnji o činjenicama (njihovih sudova). Sud utvrdjuje postojanje ili nepostojanje činjenica važnih za primenu prava. Nisu predmet dokazivanja sve tvrdnje stranaka o činjenicama ili, kraće, sve činjenice. Sud, već u samom pristupu parnici, na osnovu podataka sa kojim raspolaže, formira stav o dopuštenosti sudjenja, pravnoj prirodi spora i činjenicama relevantnim za presudjenje. Kada utvrđuje činjenice važne za primenu procesnog prava sud deluje po pravilima istražne maksime, za šta je u dokazivanju snabdeven potrebnim kvantumom oficijelnih ovlašćenja.Isto tako postupa i kada je u pitanju primena kogentnih propisa materijalnog prava. U utvrđivanju činjenica relevantnih za primenu materijalnog prava, sud je, uvažavajući dispozicije stranaka i pravila raspravne maksime, u istraživanju ograničen na fond činjenica saopšten tvrdnjama stranaka. Ali nije i dužan da pristupi dokazivanju svih njihovih tvrdnji o činjenicama. Stav, formiran na početku, o pravnoj prirodi spora, uključujući i hipotezu o rešavanju tog spora u okviru tužbenog ili prigovornog zahteva stranaka, dovoljan je osnov da sud usmeri dokazivanje na one činjenice, koje su relevantne za primenu prava (odlučne, bitne, važne i značajne činjenice). Ni sav raspoloživi fond odlučnih činjenica nije predmet dokazivanja.Dokazuju se samo one činjenice, koje su sporne izmedju stranaka, povodom kojih su one iznele oprečne tvrdnje.To se odnosi i na činjenice o kojim se protivna stranka uopšte nije izjasnila, pošto pasivno držanje još ne znači priznanje da su tvrdnje protivnika tačne. Saglasno iznete i priznate činjenice se ne dokazuju.Sud ih unosi u osnovu presudjenja u takvom sadržaju u kojem su saopštene, izuzev ako se disponira tim zahtevom, kojim se, inače, ne sme raspolagati. Notorne ili opštepoznate činjenice se ne dokazuju.To su činjenice, koje su poznate širem krugu ljudi u državi, regiji ili u nekom mestu na području suda.Pretpostavlja se onda i da su poznate svim članovima veća i strankama.Sud ih uzima u obzir po službenoj dužnosti.Ipak, ne sme se uskratiti rasprava o njihovoj opštoj poznatosti i značaju, koji su imale u konkretnoj pravnoj stvari(zemljotres, poplava, ratni sukob, sprovedene generalni štrajk). Sud ne utvrdjuje sva dešavanja u stvarnosti, koja se tiču dogadjaja, odnosno prava povodom kog se traži zaštita.Čim utvrdi odlučne činjenice, dovoljne za presuđenje, sud prestaje sa daljim dokazivanjem i donosi presudu. Specijalno zakonsko pravilo, u odredjenoj situaciji, oslobadja sud dokazivanja o visini novčane naknade ili količini zamenjivih stvari, koje se dosudjuju povodom prouzrokovane štete.Dozvoljeno je da sud odredi visinu novčane svote ili količinu zamenjivih stvari, prema slobodnoj oceni.

13.  KADA JE A KADA NIJE NEOPHODNO DOKAZIVANJE ?

Dokazivanje potrebno za sve sporne činjenice, a nije potrebno dokazivanje nespornih činjenica, opštepoznatih činjenica i zakonskih pretpostavki. Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice.

14.  ŠTA SU OPŠTE POZNATE ČINJENICE ?

7

Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.To su činjenice koje su poznate jednom širem krugu ljudi u sredini u kojoj se suđenje obavlja. To su činjenice, koje su poznate širem krugu ljudi u državi, regiji ili u nekom mestu na području suda.Pretpostavlja se onda i da su poznate svim članovima veća i strankama.Sud ih uzima u obzir po službenoj dužnosti.Ipak, ne sme se uskratiti rasprava o njihovoj opštoj poznatosti i značaju, koji su imale u konkretnoj pravnoj stvari(zemljotres, poplava, ratni sukob, sprovedene generalni štrajk).

15.  ZAKONSKE PREDPOSTAVKE ?

Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da ove činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno. To su činjenice koje zakon predpostavlja (npr.zakonska pretpostavka za održavanje ročišta je fa su stranke uredno obaviješetene o ročištu, Zakonska pretpostavka je da su sve javne isprave istinite i u njihovu sadržinu sud i učesnici u postupku mogu se pouzdati, Zakonska presumpcija da je tuženi dao svoj pristanak postoji kada se tuženi u roku od osam dana od dana kada je primio obavijest o povlačenju tužbe, ne izjasni.Specifičan način dokazivanja indicijama je utvrđivanje odlučnih činjenica putem zakonskih prezumpcija.Zakonom se formulišu pretpostavke o postojanju pravo relevantnih činjenica (praesumptiones iuris). I tu se postojanje relevantnih činjenica izvodi iz dokaznih indicijalnih činjenica. Zato su upravo ove indicijalne činjenice neposredan predmet dokazivanja, istina, u cilju utvrdjivanja odlučnih činjenica. Indicijalne činjenice su unapred, više ili manje, određene u zakonskoj formuli(baza prezumptivnosti). Iz dokaza, da je tvrdnja o njima istinita, snagom zakonskih pravila se utvrđuje da postoji pravno relevantna činjenica.Zaključak o postojanju odlučne činjenice zamenjuje pravilo pravne pretpostavke.Neki primeri zakonskih pretpostavki to pokazuju: ocem deteta rodjenog u braku, kao i u roku 300 dana od prestanka braka, smatra se muž majke deteta. Zakonske prezumpcije spadaju u oborive pretpostavke(praesumpiones iuris tantum).Utvrdjenje indicijalnih činjenica i po pravilima o zakonskim pretpostavkama postojanje odlučne činjenice, nije smetnja da se protivdokazom ospori istinitost tvrdnji o odlučnim činjenicama i njihova indicijalna ili prezumptivna dokazanost (probatio vincit praesumptionem-dokazano pobedjuje pretpostavljeno).Uspešnim protivdokazivanjem može se eliminisati presumptivna konstatacija o postojanju pravno relevantne činjenice (upoređenjem krvnih grupa dokaže se da bračni drug nije otac deteta). U dokazivanju se operiše i sa neoborivim, zakonskim pretpostavkama.S aspekta procesnog prava, neoborive zakonske pretpostavke, u stvari i nisu pravila, koja bi se upotrebljavala u dokazivanju prezumcijama(praesumptiones iuris et de iure).Utvrdjene činjenice putem ovih pretpostavki, ne podležu proveri o istinitosti, pa nemaju drugi značaj, do da su samo pravom izrečene fikcije(npr.odredjeni stepen ili vrsta srodstva trećeg lica i dužnika, pretpostavka je da je trećem licu bilo poznato, da dužnik, preduzetim raspolaganjem, nanosi štetu poveriocu).

16.  KADA SUD ODUSTAJE OD IZVOĐENJA DOKAZA ?

Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji sud odredi. (Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je da po nalogu suda unaprijed položi iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja dokaza)

17.  VRSTE DOKAZA (GLAVNI PROTIV DOKAZ, DOKAZ O PROTIVNOM, NEPOSREDNI , POSREDNI, POTPUNI, NEPOTPUNI ) ?

Dokaz je izraz koji se i u pravnom i u laičkom govoru upotrebljava u više značenja.Nekada se pod tim misli na dokazno sredstvo-izvor informacija, a nekada je to samo obaveštenje, dobijeno od dokaznog sredstva.A, mnogo puta, takva informacija je potvrda da postoji neka važna činjenica(„pravi“, „nepobitni“ dokaz). Dokazno sredstvo (dokaz) je izvor, nosilac informacija od kojih sud dobija obaveštenja o činjenicama, važnim za presuđenje (u našem procesnom sistemu: uviđaj, svedok, veštak, ispava, saslušanje stranke. ) Dokazivanje je, u užem smislu, jedan postupak u kojem se, po utvrđenim metodima, ispituje tačnost tvrdnji o spornim činjenicama(izvode se dokazi i cene se postignuti rezultati). Predmet dokazivanja su tvrdnje stanaka o činjenicama iz kojih izvode za sebe pravo na dosudu tužbenog ili prigovornog zahteva.Isto je i sa pretpostavkama suda o činjenicama, koje dovode u pitanje pravnost stranačkih zahteva-saglasnost sa kogentnim pravom. Dokazna snaga je podobnost dokaznog sredstva da se u postupku upotrebi u dokazivanju značajnih činjenica, bitnih za presuđenje(obično, jednog naspram drugih dokaznih sredstava, mada je kod nas proklamovano, da su sva dokazna sredstva iste snage). Dokazni razlozi (dokazni argumenti) su elementi zaključivanja o pouzdanosti dokaznog sredstva i sadržaja dobijenih informacija. Glavni dokaz i protivdokaz je samo jedna relacija dokazanosti. U hipotezi da je sud, putem određenih dokaznih sredstava i od njih dobijenih informacija, došao do uverenja o postojanju važnih činjenica (glavni dokaz), tome se mogu suprostaviti protivdokazi da bi se to uverenje oslabilo ili sasvim izmenilo.

8

Dokaz o protivnom je dokazivanje da nisu tačne činjenice utvrđene prezumptivnim putem (nasuprot pretpostavci o bračnosti deteta rođenog u braku, bračni drug majke deteta može predožiti dokaz o protivnom-da on nije otac deteta).

18.  NAČELO KONCENTRACIJE PROCESNE GRAĐE ?

Načelo koncentracije postupka na dva ročišta. Ovim načelom uvedena je obaveza suda da u pravilu prvostepeni postupk provodi na samo dva ročišta i to pripremnom i jednom ročištu za glavnu raspravu. Ovo načelo umogućava efikasno provođenje postupka. (npr.Tuđilac u tužbi može istaći više zahtjeva protiv tuženog gdje dolazi do koncentracije procesne građe). Zakon propisuje i izuzetke od ovog pravila ali je dakle osnovno pravilo koncentracija prvostepenog postupka na samo dva ročišta. Raniji zakon je propisivao načelo jedinstva glavne rasprave ali je dozvoljavao da se takva rasprava vodi na više ročišta te da se odlaže na neodređeno i sl. (

19.  DOKAZNA SREDSTVA ( UVIĐAJ, ISPRAVE, VEŠTACI I SVEDOCI ) ?

(IZ ZAKONA)Uviđaj-Uviđaj se preduzima kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje neke okolnosti potrebno neposredno opažanje suda. Uviđaj se može vršiti i uz učešće vještaka. Isprave-Isprava koju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je u takvom obliku izdalo pravno lice u vršenju javnih ovlašćenja koje mu je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene sa javnim ispravama. Dozvoljeno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može zatražiti da sud traži da se o tome izjasni organ od koga bi trebalo da ona potiče. Ako međunarodnim ugovorom nije što drugo određno, inostrane javne isprave koje su propisno ovjerene imaju, pod uslovom uzajamnosti, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave. Stranka je dužna da sama podnese ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda. Uz ispravu sastavljenu na stranom jeziku podnosi se i ovjereni prevod. Ako se isprava nalazi kod državnog organa ili pravnog lica kome je povjereno vršenje javnog ovlašćenja, a sama stranka ne može izdejstvovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke narediti tom organu, odnosno licu, da ispravu dostave sudu. Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može ovu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok. Stranka ne može da uskrati podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je po zakonu dužna da preda ili pokaže, ili ako se isprava s obzirom na njenu sadržinu smatra zajedničkom za obje stranke. Kad stranka koja je pozvana da podnese ispravu poriče da se isprava kod nje nalazi, mogu se radi utvrđivanja ove činjenice izvoditi dokazi. Sud će, s obzirom na sve okolnosti, cijeniti od kakvog je značaja što stranka koja drži ispravu neće da postupi po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili poriče da se isprava kod nje nalazi, Protiv takve odluke suda nije dozvoljena posebna žalba. Sud može, na prijedlog stranke, narediti trećem licu da podnese ispravu samo kad je ono po zakonu dužno da je pokaže ili podnese, ili kad je riječ o ispravi koja je po svojoj sadržini zajednička za to lice i stranku koja se poziva na ispravu. Prije nego što donese odluku kojom trećem licu nalaže da podnese ispravu, sud će pozvati treće lice da se o tome izjasni.Kad treće lice poriče svoju dužnost da podnese ispravu koja se kod njega nalazi, sud će riješiti da li je treće lice dužno da podnese ispravu. Kad treće lice poriče da se isprava nalazi kod njega, radi utvrđivanja ove činjenice mogu da se izvode dokazi. Pravosnažno rješenje o dužnosti trećeg lica da podnese ispravu može se izvršiti po pravilima izvršnog postupka. Sud će ovo rješenje po službenoj dužnosti dostaviti nadležnom izvršnom sudu radi prinudnog izvršenja. Treće lice ima pravo na naknadu opravdanih troškova koje je imalo u vezi sa podnošenjem isprava. Svjedoci-Svako lice koje se poziva kao svjedok dužno je da se odazove pozivu, a ako ovim zakonom nije drugačije određeno, dužno je i da svjedoči. Kao svjedoci mogu se saslušati samo lica koja su sposobna da daju obavještenja o činjenicama koje se dokazuju. Stranka koja predlaže da se određeno lice sasluša kao svjedok mora prije toga navesti o čemu ono treba da svjedoči i navesti njegovo ime, prezime i boravšte. Ne može se saslušati kao svjedok lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja službene ili vojne tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi od te dužnosti. Svjedok može uskratiti svjedočenje: 1) o onome što mu je stranka kao svom punomoćniku povjerila; 2) o onome o čemu se stranka ili drugo lice svjedoku kao vjerskom ispovjedniku ispovjedilo; 3) o činjenicama koje je svjedok saznao kao advokat, ljekar, ili u vršenju nekog drugog poziva ili neke druge djelatnosti, ako postoji obaveza da se kao tajna čuva ono što se saznalo u vršenju tog poziva ili djelatnosti. Sud će upozoriti ova lica da mogu uskratiti davanje iskaza u navedenim slučajevima. Svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja ako bi svojim odgovorom na ta pitawa izložio opasnosti od krivičnog gonjenja sebe ili svoje srodnike po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, a u pobočnoj liniji do trećeg stepena zaključno, svog bračnog druga ili srodnike po tazbini do drugog stepena zaključno i onda kad je brak prestao, lice sa kojim živi u vanbračnoj zajednici ili njegove srodnike do drugog stepena zaključno, kao i svog staraoca ili staranika, usvojioca ili usvojenika.

9

Sud će upozoriti svjedoka da može uskratiti davanje odgovora na postavljeno pitanje. Opravdanost razloga za uskraćivanje svjedočenja ili odgovora na pojedina pitanja ocjenjuje sud pred kojim svjedok treba da svjedoči, nakon što se o tome izjasne stranke, a protiv takvog rješenja stranke nemaju pravo na posebnu žalbu. Svjedoci se pozivaju dostavljanjm pismenog poziva u kome se navodi ime i prezime i ime jednog roditelja pozvanog, vrijeme i mjesto dolaska, predmet u vezi sa kojim se poziva i naznačenje da se poziva kao svjedok. U pozivu će se svjedok upozoriti na posljedice neopravdanog izostanka i na pravo na naknadu troškova.Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili teških tjelesnih mana ne mogu odazvati pozivu mogu se saslušati i u svom stanu, odnosno u prostorijama u kojima borave. Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i bez prisustva svjedoka koji će se docnije saslušavati. Svjedok je dužan da odgovore daje usmeno. Svjedok će se prethodno opomenuti da je dužan da govori istinu i da ne smije ništa prečutati, a zatim će se upozoriti na posljedice davanja lažnog iskaza. Zatim će se svjedok pitati za ime i prezime, ime jednog roditelja, boravište, mjesto i datum rođenja, godine života i njegov odnos sa strankama.Poslije opštih pitanja svjedoka ispituje stranka koja ga je predložila, a poslije toga suprotna stranka. Sud uvijek može postavljati pitanja svjedoku. Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči. Svjedok koji ne zna jezik na kome se vodi postupak saslušaće se preko tumača. Ako je svjedok gluv, postavljaće mu se pitanja pismeno, a ako je nijem, pozvaće se da pismeno odgovara. Ako se saslušanje ne može izvršiti na ovaj način, pozvaće se kao tumač lice koje se sa svjedokom može sporazumjeti. Sud će tumča upozoriti na dužnost vjernog prenošenja pitanja koja se svjedoku postavljaju i izjava koje svjedok bude davao. Svjedok ima pravo na naknadu putnih troškova i troškova za ishranu i prenoćište, kao i na naknadu izgubljene zarade, nastalih usljed njegove obaveze da svjedoči. Svjedok mora da zahtijeva naknadu odmah po saslušanju, inače gubi pravo na nju. Sud je dužan da na ovo upozori svjedoka. U rješenju kojim se odmjeravaju troškovi svjedoka sud će odrediti da se određeni iznos isplati iz položenog predujma, a ako predujam nije položen, naložiće stranci da određeni iznos plati svjedoku u roku od osam dana. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava izvršenje rješenja. Vještaci-Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu da naznači predmet i obim vještačenja, kao i da predloži lice koje će da izvrši vještačenje. Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja. Ako stranke ne postignu sporazum o licu koje treba biti određeno za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud. Vještačenje vrši jedan vještak. Sud može na prijedlog stranke da odredi više vještaka za različite vrste vještačenja. Vještaci se određuju prvenstveno iz reda imenovanih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja. Složenija vještačenja će se povjeriti prvenstveno stručnim ustanovama kao što su: bolnice, hemijski laboratoriji, fakulteti i slično. Ako postoje ustanove za određene vrste vještačenja, kao što su: vještačenje lažnog novca, rukopisa, daktiloskopsko vještačenje i slično, takva vještačenja povjeriće se u prvom redu tim ustanovama. Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži: 1. ime, prezime i zanimanje vještaka; 1. predmet spora; 2. obim i predmet vještačenja; 4. rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja. Vještak se uvijek poziva na ročište za glavnu raspravu. U pozivu će sud upozoriti vještaka da svoje mišljenje mora iznijeti savjesno i u skladu sa pravilima nauke i vještine i obavijestiti ga o posljedicama nedostavljanja nalaza i mišljenja u ostavljenom roku, odnosno neopravdanog izostanka sa ročišta i pravu na nagradu i naknadu troškova.Vještaci su dužni da se odazovu pozivu suda i da iznesu svoj nalaz i mišljenje. Sud će vještaka na njegov zahtjev osloboditi dužnosti vještačenja iz razloga iz kojih svjedok može uskratiti svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje. Sud može vještaka na njegov zahtjev osloboditi dužnosti vještačenja i iz drugih opravdanih razloga. Oslobođenje od dužnosti vještačenja može tražiti i ovlašćeni radnik organa ili organizacije u kojoj vještak radi. Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, ali se izuzetno za vještaka može uzeti i lice koje je ranije bilo saslušano kao svjedok. Stranka je dužna da podnese zahtjev za izuzeće vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najdocnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem. U zahtjevu za izuzeće vještaka stranka je dužna da navede okolnosti na kojima zasniva svoj zahtjev za izuzeće. O zahtjevu za izuzeće odlučuje sud. Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće nije dozvoljena posebna žalba. Ako je stranka saznala za razlog izuzeća poslije izvršenog vještačenja i prigovara vještačenju iz tog razloga, sud će postupiti kao da je zahtjev za izuzeće stavljen prije izvršenog vještačenja.Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije rasprave, ukoliko sud ne odredi drugačije. Vještak mora uvijek da obrazloži svoje mišljenje. Ako vještak ne dostavi nalaz i mišljenje u ostavljenom roku, sud će, po isteku roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka. Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja. Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpuni razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka. Sud dostavlja strankama pismeni nalaz i mišljenje vještaka najdocnije osam dana prije ročišta za glavnu raspravu. Ročište za glavnu raspravu će se održati i ako vještak ne pristupi na glavnu raspravu. Izuzetno, sud može na prijedlog stranke odložiti raspravu i zakazati novo ročište na koje će ponovo pozvati vještaka, ako utvrdi da je njegovo prisustvo na raspravi neophodno radi razjašnjenja ili dopune nalaza i mišljenja. Sud će vještaku dozvoliti da razmatra spise, kao i da postavlja pitanja strankama i drugim vještacima u vezi predmeta vještačenja. Vještak ima pravo na naknadu putnih troškova, troškova za ishranu i prenoćište i troškova vještačenja, kao i pravo na razumnu nagradu za izvršeno vještačenje. Ako

10

odredbama Zakona o parničnom postupku nije drugačije određeno na izvođenje dokaza vještačenjem shodno se primjenjuju odredbe o saslušanju svjedoka.

20.  STRANKE ?

(IZ KNJIGE)

Tužitelj (actor) je osoba koja u svoje ime odnosno u čije se ime traži od suda da pruži pravnu zaštitu određenog sadržaja, pravima za koja se tvrdi da su ugrožena ili povrijeđena.

Tuženi (reus) je osoba protiv koje se upravlja zahtjev za pružanje pravne zaštite zasnovan na tvrdnjama da je ugrozila ili povrijedila određena prava.

Pored suda, stranke su temeljni procesni subjekti u parnici.

Stjecanje položaja stranke. Položaj stranke u parnici stječe se: - položaj tužitelja stječe se podnošenjem tužbe sudu. - položaj tuženika stječe se u trenutku kad se protiv osobe podnese tužba mimo njegove volje. - suglasnim traženjem razvoda braka, - sukcesijom u procesni položaj osobe koja je dotad bila stranka.

Gubitak položaja stranke. Položaj stranke u parnici gubi se: - smrću fizičke osobe, gubitkom svojstva pravne osobe, - okončanjem parnice, - izlaskom iz parnice ako povodom sukcesije na njegovo mjesto stupi netko drugi.- tužitelj je ovlašten da jednostranom izjavom volje prestane biti stranka, i to povlačenjem tužbe ili

odricanjem od tužbenog zahtjeva. Tuženik nema te mogućnosti, on mora ostati stranka ako to tužitelj hoće.

Izvođenje dokaza saslušanjem stranaka (IZ ZAKONA)-Na prijedlog stranke, sud će odrediti izvođenje dokaza saslušanjem stranaka. Sud će odlučiti da se sasluša samo jedna stranka, ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili se ne odazove pozivu suda. Za stranku koja nema parničnu sposobnost saslušaće se njen zakonski zastupnik. Sud može odlučiti da se umjesto ili pored zakonskog zastupnika sasluša sama stranka, ako je njeno saslušanje mogućno. Za pravno lice saslušaće se lice koje je zakonom ili pravilima određeno da ga zastupa. Poziv na ročište dostaviće se punomoćniku stranke, koji je dužan o tome stranku obavijestiti, odnosno, ako stranka nema punomoćnika, stranci ili licu koje će se za stranku saslušati. U pozivu će se naznačiti da će se na ročištu izvoditi dokaz saslušanjem stranaka i da će stranka koja dođe na ročište biti saslušana u odsustvu druge stranke. Ne mogu se primijeniti nikakve prinudne mjere prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja niti se stranka može prinuditi na davanje iskaza. Odredbe o izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka primjenjivaće se i pri izvođenju dokaza saslušanjem stranaka, ako za saslušanje stranaka nije što drugo propisano.

21.  TUMAČI ?

Prevođenja sa jednog jezika na drugi jezik u prarničnom postupku obavljaju TUMAČI.Tumači su vrsta vještaka koja pomaže sudu da se sporazumeju sa strankama u postupku koji ne znaju jezik suda ili koji se normalno ne mogu sa drugima sporazumjeti. Sud angažuje tumače sa liste stalnih sudskih tumača. Odredbe Zakona o parničnom postupku primjenjuju se shodno i na tumače.

22.  TERET TVRDNJE – TERET DOKAZIVANJA ?

Teret dokazivanja je na tužiocu i na strani koja je predložila dokaz, odnosno koja je osporila određene činjenice (npr.osporavanje opšte poznate činjenice) Teret dokazivanja podrazumijeva određivanje subjekta sudskog postupka koji je dužan da podnese dokaze radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja određenih činjenica, odnosno da u cilju utvrđenja činjenica, ukaže na potrebu korištenja određenih dokaznih sredstava te ne postojanje konkretnih izvora dokaza. Stranka istupa pred sudom s određenom tvrdnjom a gola tvrdnja bez dokaza ako je tuženi odbija ne može biti sudu podloga za presudu u skladu sa tom tvrdnjom. Znači ko nešto tvrdi taj to ima i da dokaže. Na njemu leži teret dokazivanja. Postupak počinje tužbom i dokazima koje sudu podnosi tužilac, on nosi sobom i teret dokazivanja. Kad su dokazi tužioca sprovedeni, teret dokazivanja prelazi na tuženog u tom smislu da svojim dokazima neutrališe dokaze tužioca i parnicu opet dovede na početnu tačku. Moguće je da tuženi i ne suprostavlja nikakve dokaze jer smatra da tužioc svojim dokazima nije uspio da dokaže ono što tvrdi. Tada tuženi traži presudu kojom se tužba odbija, ali tada rizikuje da izgubi spor, ako sud uzme da je tvrdnja tužioca ipak dokazana. Savremena pravna teorija a što je inkorporirano i u Zakon o parničnom postupku prihvata da svaka strana snosi teret dokazivanja činjenica koje njoj po materijalnom pravu idu u prilog. odnosno da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Svaka stranka u postupku dakle, dužna je da dokazuje istinitost svojih navoda (subjektivni teret dokazivanja), kao i da tim sredstvima dokaže svoje činjenične navode (objektivni teret dokazivanja) izvođenjem tih dokaza, ili pak dokaže navode na kojima zasniva svoje prigovore, odnosno svoj zahtjev da se neki zahtjev

11

suprotne strane odbije. Ako ne uspije da ubijedi sud u postojanje sporne činjenice meritorno će odluka glasiti u korist protivnika.

Teret dokazivanja rješava pitanje na kojoj stranci je da dokazuje pravno relevantne činjenice. Ovo pitanje je veoma važno jer od njegovog rješenja zavisi i procesni položaj stranaka u postupku koji će biti lakši ili teži već prema tome na koju stranku pada teret da dokazuje pojedine činjenice.

Tužilac ima da dokaže osnov tužbe, tvrdnje i činjenice na kojima osniva svoj zahtjev. Prema ovom pravilu proizilazilo bi da tuženi ne treba ništa da dokazuje nego da je njegova uloga u prostom poricanju tvrdnji i navoda tužbe. Tuženi može jednostavno da porekne navode tužbe i čitav teret dokazivanja na taj način je na tužiocu. Ali ako je tužilac uspio da dokaže postojanje ili istinitost jedne ili niza činjenica na kojima osniva svoj zahtjev uloga tuženog poslije tako stvorene pravne situacije ne može ostati više pasivna. Njemu ne vrijedi više da samo negira tužbeni zahtjev pošto je tužilac dokazao izvjesne činjenice koje opravdavaju osnovanost zahtjeva. Prostim poricanjem tuženi bi izgubio spor. U takvoj situaciji teret dokaza nužno prelazi na tuženog. On sada mora da iznosi i da dokazuje takve činjenice koje će oduzeti pravnu snagu činjenicama koje je tužilac uspio da dokaže. Tako ako je tužilac u toku postupka dokazao putem svjedoka ili priznanice da je dao tuženom na zajam izvjesnu sumu novca i time stvorio povoljnu situaciju u parnici tuženom ne vrijedi da to negira nego mora da iznese i dokazuje činjenice koje će oduzeti vrijednost činjenicama, koje je tužilac dokazao (npr. Da je zajam vratio, ili da je tužilac od njega silom iznudio priznanicu, da je zajam kompenziran i sl.).

U ovoj procesnoj situaciji i tereta dokaza to dokazno pravilo znači da tuženi preuzima ulogu tužioca i da mora sam da dokazuje činjenice na kojima osniva prigovor protiv tužiočeve dokazne teze. Iz navedenog može se izvesti u pogledu tereta dokaza opšte pravilo: svaka stranka mora da dokazuje one činjenične navode na kojima zasniva svoj zahtjev u parnici odnosno one činjenice i navode kojima pobija zahtjeve protivnika . Izuzetak predstavljaju zakonske presumpcije. Stranka koja osniva zahtjev na činjenici čije postojanje zakon pretpostavlja ne mora istu dokazivati. Stranka koja tvrdi da takva činjenica ne postoji ili da nije istinita mora to dokazati, npr. dijete rođeno u braku koje tužbom traži izdržavanje od oca ne mora dokazivati da mu je tuženi otac. Obrnuto, tuženi mora dokazati da tužilac nije njegovo dijete da bi se mogao osloboditi dužnosti plaćanja alimentacije. Ili ko na osnovu isprave, koju su izdali državni organi u propisanom obliku i u djelokrugu njihove nadležnosti, traži neko pravo ne mora dokazivati istinitost te isprave. Obratno, stranka koja osporava istinitost te isprave mora to i da dokaže.

Tužilac je dužan dokazati istinitost svojih tvrdnji u toku postupka, ako u tome ne uspije njegov zahtjev za pružanje pravne zaštite treba odbiti. Tuženi mora dokazati istinitost prigovora na koje se poziva. Stoga svaka stranka treba da dokazuje istinitost tvrdnji koje su za nju povoljne, na kojima zasniva svoje zahtjeve bez obzira na to da li tom tvrdnjom poriče ili ističe postojanje neke činjenice. Dužnost dokazivanja tzv. Negativnih činjenica tereti stranku koja se poziva na nepostojanje određene činjenice ako od tog nepostojanja zavisi ostvarenje njenog zahtjeva. Ovo pravilo u situaciji postojanja pravila o zakonskim presumpcijama za stranku kojoj idu u prilog svakako znači olakšavanje tereta dokazivanja. Pravila o zakonskim presumpcijama u suštini se svode na pravila o prebacivanju tereta dokazivanja na stranku za koju je postojanje odnosno nepostojanje određene činjenice pravno nepovoljno. Ovdje se uzima da činjenica na čije postojanje ukazuje pravilo o zakonskoj persumpciji postoji. I kod primjene pravila o zakonskoj presumpciji teret dokazivanja leži na stranci koja se poziva na određenu činjenicu na koju ukazuju pravila o zakonskoj presumpciji, samo što ona nije dužna neposredno dokazati istinitost svoje tvrdnje o postojanju te relevantne činjenice, već istinitost tvrdnje o postojanju baze presumptivnog pravila – postojanje činjenice uz čije postojanje pravila o zakonskim presumpcijama nadovezuje obavezni zaključak o postojanju pravno relevantne činjenice čije postojanje tako ne treba posebno i neposredno dokazivati. Ovo pomjeranje tereta dokazivanja vrši se upravo zbog toga da se određenoj stranci pruži mogućnost da ostvaruje svoj zahtjev i u uslovima u kojima bi joj bilo veoma teško neposredno dokazati postojanje činjenica na kojima zasniva svoje traženje. Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice a izostao je iskaz o dužnosti suda da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva. Uvjerenje suda o utvrđivanju određene činjenice zato prati samo određeni stepen vjerovatnoće o njenom postojanju. Ono je ograničeno iznijetim spornim činjenicama i ponuđenim dokazima i zato kod konkluzije može biti u primjeni i samo pravilo o teretu dokazivanja kao dopunsko pravilo izvedeno iz propuštanja dužnosti stranaka da sudu saopšte dokazna sredstva pomoću kojih sud može doći do određenih važnih činjenica za uvjerenje o određenoj tvrdnji. Posljedica toga je i sankcija za slučaj ponašanja stranke protivno ovoj dužnosti. Njene tvrdnje neće biti dokazane u parnici. Do primjene pravila o teretu dokazivanja doći će samo onda ako se na osnovu izvedenih dokaza sa sigurnošću ne može da utvrdi neka činjenica.

23.  OCENA DOKAZA ?

Ocjenu dokaza vrši sud. Svoje zaključke sud može stvarati samo na temelju građe koju su prikupile stranke. A koje činjenice će uzeti kao dokazane sud odlučuje na osnovu slobodne ocjene dokaza. Ta ocjena dokaza mora biti savjesna i brižljiva i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. (raspravno načelo) Pošto je dokazni postupak dovršen i glavna rasprava zaključena, pred sudom je niz informacija i podataka(oprečnih, nejasnih i nepotpunih) dobijenih od dokaznih sredstava.

12

Na sudu je da iz tog materijala izdvoji ono što smatra istinitim prikazom stvarnosti bitne za presuđenje: da formira svoj sud o stvarnom dogadjaju, uverenje o istinitosti, pa da, u svetlu toga, utvrdi da li su tačne tvrdnje stranaka o pravno relevantnim činjenicama.Ova aktivnost suda naziva se ocena rezultata dokazivanja ili, kraće, ocena dokaza. Oceni rezultata dokazivanja se pristupa nakon dovršenja dokaznog postupka glavne rasprave.U oceni dokaza sud ispituje pouzdanost samog dokaznog sredstva, kao izvora informacija (isprava je oštećena, prepravljana, nešto je izbrisano). Zatim, se koncentriše na utvrđivanje vrednosti informacija, koje je saznao ili dobio od dokaznog sredstva. Ovi momenti su, naročito, značajni u situaciji kada su o istom date protivrečne informacije i kada treba oceniti koja je od njih tačna. U oceni dokaza sud uzima u obzir i držanje stranaka. Sudija je u našem procesnom pravu slobodan u oceni rezultata dokazivanja i saznavanju stvarnosti, pa tim i u dostizanju uverenja o istinitosti tvrdnji stranaka o relevantnim činjenicama (Metod slobodne ocene dokaza). 2)Dokazivanje po metodu zakonske ocene dokaza U ranijim sistemima vladajući, a i sada prisutan u ne malom broju stranih prava, metod zakonske ocene dokaza uvek pokazuje osnovnu karakteristiku- pravilima zakona se unapred određuje kvalitet i dozvoljenost upotrebe pojedinih dokaznih sredstava i kroz to dokazanost činjenica.Sudija ne ceni izvedene dokaze.On treba da prihvati da je dokazana ili nedokazana ona činjenica za šta govore pravila zakona.Sadržaj tih pravila varira od sistema do sistema (npr.iskaz nema vrednost, ako svedok saopštava ono što je čuo od drugog;određene činjenice samo se ispravama mogu dokazivati;svedočenje dato pod svečanom zakletvom je istinito itd).Uvažavajući potrebu i opravdanost njihove primene, neka pravila su uvedena i u naš sistem. Najizrazitije je pravilo: istinito je ono što je javnom ispravom potvrđeno ili određeno.Postoje i ograničenja u upotrebi dokaznih sredstava(npr.sporazum o mesnoj nadležnosti se dokzuje pismenim ugovorom; u postupku izdavanja platnog naloga potraživanje se dokazuje tačno odredjenim ispravama)Sud nije vezan dokaznim pravilima po kojima bi neku činjenicu koja se dokazuje, morao, mimo ovog uvjerenja, da uzme za dokazanu. Od pravilne ocjene dokaza zavisi (u najvećem broju slučajeva) i pravilna odluka o tužbenom zahtjevu. Za ocjenu dokaza sudiji nije dovoljno samo poznavanje prava već i mnoga raznovrsna znanja. Uspjeh u dokazivanju ne zavisi samo od poznavanja prava nego od drugih nepravnih nauka. U ocjeni dokaza sudija nema pomoći u pravnim normama već je upućen na životno iskustvo, poznavanje ljudi i uslova života i logike, psihologije i tome slično Ocjena iskaza svjedoka je pitanje psihologije i logike a ne prava (jer iskaz može biti lažan i pogrešan). Iako sud dokaze cijeni po svom uvjerenju to ne znači da je u ocjeni izvedenih dokaza apsolutno slobodan i da je vezan za neko svoje apstraktno uvjerenje. Ocjena dokaza podliježe pravilima logike, životnog i sudijskog iskustva. Površnost, sumarnost, nedosljednost, ispupštanje ocjene svih dokaza nije dozvoljena. Kod ocjene dokaza ne postoji neki rang dokaznih sredstava. Važna je dokazna snaga – kvalitet dokaza a ne brojnost. Dokaz saslušavanjem stranaka smatra se najnesigurnije dokazno sredstvo. Međutim ne može se po svaku cijenu priznati jača dokazna snaga pismenoj ispravi i pored iskaza svjedoka koji dovode u sumnju sadržinu te isprave i dokaznu vrijednost činjenica koju ona potvrđuje. Utvrđivanje spornih pravno relevantnih činjenica je najsloženija djelatnost u rješavanju građanskopravnih sporova. Zaključak o istinitosti ili neistinitosti spornih činjenica sud formira ocjenom izvedenih dokaza a on može biti pravilan ili pogrešan zavisno od toga da li je sud pravilno ocjenio dokaze. Do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja može doći i zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza tj. pogrešnog logičnog zaključivanja suda zbog toga što je sud iz posredno ili neposredno izvedenih dokaza izveo pogrešan zaključak o postojanju ili nepostojanju neke pravno relevantne činjenice. Do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja može doći:

- vezano za rukovođenje parnicom (sud nije prihvatio prijedlog stranke za izvođenje dokaza koji je bio neophodan za utvrđenje sporne, odlučne činjenice)- zbog pogrešne ocjene izvedenih dokaza tj. pogrešnog logičnog zaključivanja do kojeg je došao čitanjem pismenih isprava i posredno izvedenih dokaza- ako je iz priznatih činjenica, notornih ili koje je sam utvrdio izveo pogrešan zaključak o postojanju ili nepostojanju drugih činjenica koje se iz ovih ne mogu izvesti logičnim zaključivanjem (o činjenicama koje predstavljaju samo indicije).- ako je pogrešno primijenio propise o dokazanoj vrijednosti priznanja činjenica pred sudom, o zakonskim pretpostavkama ili je pogrešno ocijenio notornu činjenicu ili je priznao dokaznu snagu ispravama koje one nemaju,- zbog toga što pogrešno nalazi koje su činjenice pravno relevantne za odluku o tužbenom zahtjevu (pogrešno shvatanje pravnog odnosa nastanka ili prestanka nekog prava) - zbog toga što je sud namjerno ili nenamjerno pogrešno ocijenio izvedene dokaze.

Do nepotpuno utvrđenog činjenčnog stanja dolazi zbog pogrešne pravne ocjene spora koju sud vrši na osnovu odgovarajućih normi materijalnog prava npr. sud je sporni materijalno pravni odnos između stranaka pravno kvalifikovao kao ugovor o djelu umjesto da ga ispravno kvalifikuje kao ugovor o kupoprodaji.Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji samo onda kad sud propusti da uopšte utvrđuje postojanje jedne odlučne činjenice tj. kad je uopšte nema u vidu a ne i onda kad je on utvrdi negativno.

24.  OBEZBEĐENJE DOKAZA ?

13

Obezbjeđenje dokaza (IZ ZAKONA) - Ako postoji opravdana bojazan da neki dokaz neće moći da se izvede ili da će njegovo docnije izvođenje biti otežano, može se u toku kao i prije pokretanja parnice predložiti da se ovaj dokaz izvede.Obezbjeđenje dokaza se može tražiti i u toku postupka po prijedlogu za ponavljanje postupka. Ako je prijedlog za obezbjeđenje dokaza stavljen u toku parničnog postupka, za postupanje je nadležan sud pred kojim je postupak u toku. Kad se traži obezbjeđenje dokaza prije pokretanja postupka, kao i u izuzetnim slučajevima ako je postupak već u toku, nadležan je sud prvog stepena na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati, odnosno sud na čijem području boravi lice koje treba saslušati. U podnesku kojim traži obezbjeđenje dokaza predlagač je dužan da navede činjenice koje se imaju dokazati, dokaze koje treba izvesti i razloge zbog kojih smatra da se docnije dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano. U podnesku treba navesti ime i prezime protivnika, osim ako iz okolnosti proističe da on nije poznat. Podnesak u kome je stavljen prijedlog za obezbjeđenje dokaza sud će dostaviti protivniku, ako je poznat, ostavljajući mu odgovarajući rok za odgovor. Izuzetno, ako postoji opasnost za obezbjeđenje dokaza, sud će o prijedlogu odlučiti i bez prethodnog izjašnjavanja protivnika. U rješenju kojim se usvaja prijedlog sud će odrediti ročište za izvođenje dokaza, navešće činjenice o kojima će se izvoditi dokazi, kao i dokaze koji će se izvesti. Ako protivniku nije ranije bio dostavljen podnesak u kome je stavljen prijedlog za obezbjeđenje dokaza, on će mu se dostaviti zajedno sa rješenjem suda kojim se usvaja prijedlog za obezbjeđenje dokaza.Protivniku koji je nepoznat ili je nepoznato njegovo boravište sud može radi učestvovanja na ročištu za izvođenje dokaza postaviti privremenog zastupnika (član 296.). O ovom postavljenju nije potrebno izdati oglas. Sud može u izuzetnim slučajevima odrediti da izvođenje dokaza započne i prije nego što se rješenje kojim se usvaja prijedlog za obezbjeđenje dokaza dostavi protivniku. Protiv rješenja suda kojim se usvaja prijedlog za obezbjeđenje dokaza, kao i protiv rješenja kojim se odlučuje da izvođenje dokaza započne prije nego što se rješenje dostavi protivniku, nije dozvoljena žalba.Ako su dokazi izvedeni prije nego što je postupak pokrenut, zapisnik o izvođenju dokaza čuvaće se kod suda pred kojim su dokazi izvedeni. Ako je postupak u toku, a obezbjeđenje dokaza nije izveo sud koji vodi postupak, zapisnik će se dostaviti tome sudu.Obezbjeđenje dokaza (IZ KNJIGE) - Stranka je ovlašćena da predloži da se dokazi obezbede, ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz kasnije neće moći izvesti ili da će njegovo docnije izvođenje biti otežano (svedok je teško bolestan, roba je sklona brzom kvarenju).Predlog za obezbeđenje dokaza može se podneti i pre pokretanja parnice i u toku parnice pre nego što se otpočne sa dokazivanjem.Obezbeđenje dokaza se može tražiti i pošto odluka kojom se postupak okončava postane pravosnažna, ako je to potrebno pre ili u toku postupka po vanrednim pravnim lekovima. Dokaz saslušanjem stranaka nije dozvoljen u postupku obezbedjenja dokaza. Ovaj postupak je hitan. (čl. 269). 2) Pravila postupka obezbedjenja dokaza a)Nadležnost Za postupanje po predlogu za obezbedjenje dokaza, podnetom u toku parnice, nadležan je parnični sud (predsednik veća).To ne znači da će upravo taj sud izvesti predloženi dokaz.Izvodjenje dokaza se nekad može ili mora poveriti sudiji zamoljenog suda.U ovoj situaciji uvedene je i pomoćna nadležnost za slučaj da dokaz treba odmah izvesti. Dozvoljeno je da se obezbedjenje dokaza traži pred nižim sudom prvog stepena na čijem se području nalaze stvari, koje treba razgledati, odnosno, pred sudom na čijem području boravi lice, koje treba saslušati (postupa sudija pojedinac). Za obezbedjenje dokaza pre pokretanja parnice nadležan je niži sud prvog stepena, na čijem području se nalaze stvari, koje treba razgledati ili na čijem području boravi lice, koje treba saslušati. Ova pravila prenosno važe i za nadležnost u situaciji, kada se obezbedjenje dokaza predlaže po dovršetku parnice, pre ili u toku postupka po vanrednim pravnim lekovima. b) Predlog za obezbedjenje dokaza Stranka podnosi predlog pismeno (može i usmeno, na ročištu). Predlagač je dužan navesti:

Činjenice koje treba dokazivati u hipotezi, da su važne za ostvarivanje odredjenih zahteva; Dokaze koje predlaže da se izvedu; Razloge koji ukazuju da je prisutna bojazan, da se ti dokazi docnije neće moći izvesti ili da će njihovo

izvodjenje biti otežano. Predlog koji se podnosi pre pokretanja parnice, može se izjaviti, a da se ne označi druga strana.Ovo je važno kad se još uvek ne zna ko će biti protivnik u predstojećem parničnom postupku. c) Postupak obezbedjenja dokaza Pravilo je da se, pre donošenja odluke, predlog za obezbedjenje dokaza dostavi protivnoj stranci radi izjašnjenja (ako je poznata).Ukoliko bi to dovelo u opasnost izvodjenje dokaza, sud je ovlašćen da o predlogu odluči odmah, pre nego što se protivnoj stranci dostavi predlog ili pre nego što se ona o tome izjasni.U prvom slučaju, predlog se dostavlja zajedno sa rešenjem, kojim se dozvoljava obezbedjenje dokaza. Pozitivno rešenje treba da sadrži:

Dan i mesto održavanja ročišta, Činjenice o kojim će se izvesti dokazi,

14

Dokazna sredstva koja će upotrebiti i, eventualno, Ime veštaka koji će se saslušati.

Protivniku, koji je nepoznat ili se ne zna njegovo boravište, sud može postaviti privremenog zastupnika.Sud je ovlašćen da odredi, da se po rešenju odmah pristupi izvodjenju dokaza, pre nego što se ono dostavi protivniku.Protiv rešenja, kojim je usvojen predlog o obezbedjenju dokaza i rešenja, kojim je naloženo da se odmah izvedu dokazi, žalba nije dozvoljena.Zapisnik o izvedenim dokazima, zajedno sa priloženim predmetima i ispravama, dostavlja se parničnom sudu ili se čuva kod suda , koji je dokaz izveo, ako parnica još nije pokrenuta.

25.  PREKID POSTUPKA (OBAVEZNI- FAKULTATIVNI ) ?

O PREKIDU POSTUPKA Sud može odrediti prekid opstupka ako se odluka o tuženom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku. Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji. Za vrjeme trajanja prekida postupka sud ne može preduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku. Parnične radnje koje je jedna stranka preduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakvo pravno dejstvo. Njihovo dejstvo počinje tek pošto postupak bude nastavljen. Postupak koji je prekinut iz razloga kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika u toj parnici; kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za za stupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici; kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravosnažno odluči o zabrani rada; kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka; nastaviće se kad nasljednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. Ako je sud prekinuo postupak iz razloga što je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju; postupak će se nastaviti kad se pravosnažno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom, ili kad sud nađe da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida. Rokovi koji su usljed prekida postupka prestali da teku počinju za zainteresovanu stranku teći u cjelini iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka. Žalba protiv rješenja kojim se utvrđuje (član 378.) ili određuje (član 379.) prekid postupka ne zadržava izvršenje rješenja. Ako je sud na ročištu odbio prijedlog za prekid postupka i odlučio da se postupak odmah nastavi protiv tog rješenja nije dozvoljena posebna žalba.

a) Prekid postupka po sili zakona (OBAVEZNI PREKID) Pravilima parničnog postupka posebno su propisani slučajevi koji ex lege dovode do prekida postupka(čl.214 ZPP).Time nije zatvorena lista pravnih činjenica, koje izazivaju ovaj zastoj u postupku.Pored toga, prekid postupka se može odrediti i drugim zakonskim aktima.Postupak se prekida:

1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika u toj parnici; 2) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za za stupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici; 3) kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravosnažno odluči o zabrani rada; 4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka; 5) kad usljed rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; 6) kad je to drugima zakonom određeno.

U gore navedenim slučajevima postupak se obavezno mora prekinuti.Više ne postoji mogućnost odredjivanja prekida do okončavanja krivičnog postupka ili postupka u vezi sa privrednim prestupom.Nova redakcija zakona otklanja probleme u vezi sa različitim postupanjem pri obaveznom prekidu.

b)Prekid postupka po oceni suda (FAKULTATIVNI PREKID) Ovde propisani slučajevi zastoja su samo jedna mogućnost, a od ocene suda zavisi da li će odlučiti da se postupak prekine. Sud će po svojoj dužnosti ili oceni nastale situacije odrediti prekid postupka.To su fakultativni razlozi prekida postupka:

1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju; 2) ako se stranka nalazi na području koje je zbog vanrednih događaja, kao što su poplave i slično odsječeno od suda.

26.  ZAKLJUČAK GLAVNE RASPRAVE ?

Nakon što budu okončane sve faze glavne rasprave i predmet bude spreman za presuđenje, sud će proglasiti da je glavna rasprava zaključena. Nakon zaključenja glavne rasprave ne postoji više mogućnost preduzimanja procesnih radnji od strane parničnih stranaka. Nakon zaključenja glavne rasprave, sud je odmah dužan obavijestiti prisutne stranke o datumu donošenja presude.

15

Kada veće smatra da je predmet dovoljno raspravljen, tako da se može doneti odluka, sud će saopštiti da je glavna rasprava zaključena. Veće se potom povlači na većanje i glasanje, radi donošenja odluke. Veće može odlučiti da glavnu raspravu zaključi i kad je ostalo da se pribave odredjeni spisi, koji sadrže dokaze potrebne za odlučivanje ili ako treba sačekati da stigne zapisnik o dokazima izvedenim od zamoljenog sudije, a stranke odustanu od raspravljanja o tim dokazima ili sud smatra da to raspravljanje nije potrebno. Veće može u toku većanja i glasanja odlučiti da se zaključena glavna rasprava ponovo otvori, ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih pitanja.

27.  MNOŽINA TUŽBENI ZAHTEVA I STRANAKA SUPARNIČARSTVA, UČESNIKA TRI LICA ( UMEŠAČ, INTERVENT, IMENOVANJE PRETHODNIKA I DRŽAVNI TUŽILAC) ?

SUPARNIČARI (IZ ZAKONA)Više lica mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):

1) ako su pogledu predmeta sopra u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze proističu iz istog činjeničnog i pravnog osnova (materijalni suparničari); 2) ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se zasivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu, i ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki i za svakog tuženog (formalni suparničari); 3) ako je to drugim zaonom određeno.

Do zaključenja pripremog ročišta može, pod navedenim uslovima, uz tužioca pristupiti novi tužilac, ili tužba može biti proširena na novog tuženog sa njegovim pristankom. Lice koje pristupa tužbi, odnosno na koje se tužba proširuje mora primiti parnicu u onom stanju u kome se oa nalazi kad ono u nju stupa. Tužilac može tužiti dva ili više tuženih i tako što će tražiti da tužbeni zahtjev bude usvojen prema sljedećem tuženom za slučaj da bude pravosnažno odbijen prema onom koji je u tužbi naveden prije njega. Na način predviđen u stavu 1. ovog člana može tužilac tužbom obuhvatiti dva ili više tuženih samo ako prema svakom od njih ističe isti zahtjev ili ako prema pojedinim od njih ističe različite zahtjeve koji su međusobnoj vezi, i ako je isti sud stvarno i mjesno nadležan za svaki od zahtjeva. Lice koje u cjelini ili djelomično traži stvar ili pravo o kome između drugih lica već teče parnica može pred sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravosnažno ne završi. Svaki suparničar je u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja ne koriste niti štete drugim suparničarima. Ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, dejstvo parničnih radnji koje su izvršilidrugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu preduzeli. Ako rokovi za izvršenje određene parnične radnje za pojedine jedinstvene suparničare ističu u razno vrijeme, tu parničnu radnju može svaki suparničar preduzeti sve dok ma i za jednog od njih još teče rok za preduzimanje te radnje. Svaki suparničar ima pravo da podnosi prijedloge koji se tiču toka parnice.SUPARNIČARI (IZ KNJIGE) Kada se u parnici u istoj stranačkoj ulozi pojavljuje više procesnih subjekata reč je o suparničarima.Zbog množine subjekata govori se i o subjektivnoj kumulaciji.Bitno je da se ne uspostavlja neka treća procesna pozicija, pošto parnični postupak nastaje kao dvostranački i takav se mora održati do dovršetka.Zato nastup više lica u istoj stranačkoj ulozi, ni u čemu ne ugrožava dvostranačku prirodu parničnog postupka, a može da iskaže značajne prednosti.Ta lica, zadržavajući svojstvo tužioca ili tuženog, prema procesnom položaju u koji stupaju, u medjusobnom odnosu su suparničari.Otuda se i procesna ustanova, koja uredjuje položaj i odnose tih lica u parnici naziva suparničarstvo (litis consortium). Suparničarstvo je aktivno i jednostrano(više lica nastrani tužioca) ili pasivno i jednostrano (više lica nastrani tuženih).Odnosno, obostrano množina subjekata i na jednoj i na drugoj strani.Do zaključenja glavne rasprave može uz tužioca pristupiti novi tužilac, ili tužba može biti proširena na novog tuženog.Novim ZPP-om je predvidjena mogućnost naknadnog zasnivanja aktivnog suparničarstva.Pored tužioca, može naknadno da stupi u parnicu novi tužilac, ali samo ako tuženi, koji se upustio u raspravljanje na to pristane. U relaciji sa spajanjem tužbenih zahteva (objektivnoj kumulaciji), suparničarstvo je kao nastup više lica u istoj stranačkoj ulozi (subjektivna kumulacija).Mnogo puta se u istoj parnici pojavljuju i objektivna i subjektivna kumulacija, pa i onda ako je suparničarstvo prisutno na jednoj strani. U parničnom postupku u kojem nastupaju suparničari, redovno se uspostavlja toliko procesnih odnosa koliko ima tužbenih zahteva, kako u situacji, kada na obe strane učestvuje više lica, tako i kada je i suparničarsvo samo na jednoj strani.Ti odnosi mogu postojati po parovima ili tako da jedno isto lice bude učesnik u više parničnih odnosa sa različitim subjektima na drugoj strani. Uvažavajući prednosti suparničarsva, prvenstveno ekonomičnost postupka i jednakost sudjenja, te materijalnopravne situacije, koje nekad nalažu ovakav način ostvarivanja pravne zaštite, procesnim pravom su

16

utvrdjene pretpostvke za pokretanje i vodjenje postupka sa subjektima u suparničarskom odnosu. Uspostavljnje suparničarstva u parnici, da više lica tuži ili da više lica bude tuženo istom tužbom, nije dozvoljeno ako te pretpostavke nisu prisutne.Po specijalnim zakonskim propisima, dopušteno je uspostavljanje suparničarstva u nekim posebnim situacijama.Izuzev nužnog suparničarstva, koje je uvedeno neposredno zakonom ili se izvodi iz prirode materijalnopravnog odnosa i koje se mora uvažiti, već u pokretanju postupka se prepušta volji tužioca da li će povesti jedan parnični postupak sa strankama u suparničarskom odnosu ili će svoje zahteve ostvariti u posebnim parnicama.Tuženi nema ovlašćenja da se parnica vodi sa suparničarima, niti se može protiviti pravilno uspostavljenom suparničarstvu.Isto ni sud nije ovlašćen da odredi ili uspostavi suparničarstvo. Nekad u toku parnice, dolazi do formiranja suparničarstva.To može biti voljom procesnih subjekata ili usled vanprocesnih dogadjaja. Pod pretpostavkom da postoji uslovi za suparničarstvo tužilac je ovlašćen da, do zaključenja glavne rasprave, proširi tužbu i na druga lica. Zato je potrebno da ovo lice izjavi pristanak, pošto u parnicu stupa prema stanju u kojem se ona tada nalazi. Raniji tuženi se tome ne može protiviti, iako ovim dobija status suparničara. Najvažnije su sledeće vrste suparničarstva:

a) materijalno suparničarstvo,b) formalno suparničarstvo,c) obično (prosto) suparničarstvo, d) jedinstveno suparničarstvo,e) nužno suparničarstvo,f) eventualno suparničarstvo,g) suparničarstvo tužioca i tuženog po tužbi trećeg lica,h) Suparničarstvo po tužbi glavnog dužnika i jemca.

UČEŠĆE TREĆIH LICA U PARNICI (IZ ZAKONA)Učešće umješača -Lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije, može se pridružiti ovoj stranci. Umješač može stupiti u parnicu u toku cijelog postupka sve do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahjevu, kao i u toku postupka nastavljenog podnošenjem vanrednog pravnog lijeka. Izjavu o stupanju u parnicu umješač može dati na ročištu ili pismenom podneskom. Podnesak umješača dostavlja se objema parničnim strankama, a ako je izjava umješača data na ročištu, prepis odnosnog djela zapisnika dostaviće se samo onoj stranci koja sa ročišta izostala. Svaka stranka može osporiti umješaču pravo da učestvuje u postupku i predložiti da se umješač odbije. Do pravosnažnosti rješenja kojim se odbija učešće umješača, umješač može učestvovati u postupku i njegove parnične radnje ne mogu se isključiti. Protiv odluke suda kojom prihvata učešće umješača nije dozvoljena posebna žalba. Umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku kad se umješa u parnicu. U daljem toku parnice on je ovlašćen da stavlja prijedloge i da preduzima sve ostale parnične radnje u rokovima u kojima bi te radnje mogla da preduzima stranka kojoj se pridružio. Ako je umješač stupio u parnicu da pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu, ovlašćen je da podnese i vanredni pravni lijek. Ako umješač podnese pravni lijek, primjerak njegovog Parnične radnje umješača imaju za stranku kojoj se pridružio pravno dejstvo ako nisu u suprotnosti sa njenim radnjama. Po pristanku svih parničnih stranaka umješač može stupiti u parnicu kao stranka umjesto stranke kojoj se pridružio. Obavještenje trećeg lica o parnici -Ako tužilac ili tuženi treba treće lice da obavjesti o otpočetoj parnici, da bi se time zasnovalo građansko-pravno djelovanje, oni mogu, sve dok se parnica pravosnažno ne dovrši, to učiniti podneskom preko parničnog suda, u kome će se navesti razlog obavještenja i u kakvom se stanju nalazi parnica. Stranka koja je treće lice obavjestila o parnici ne može zbog toga tražiti prekid otpočete parnice, produženje rokova, odgodu ili odlaganje ročišta. Imenovanje prethodnika (nominatio auctoris) -To je parnična radnja samo tuženika i to ako je on držatelj neke stvari ili korisnik nekog prava, a tvrdi da stvar drži odnosno da pravo vrši u ime neke treće osobe, kojom on preko suda poziva toga trećeg da umjesto njega stupi u parnicu. Upućujući poziv pozivač samo ukazuje na osobu koja je u većem stupnju od njega građanskopravno pasivno legitimirana, on ne može potpuno poricati svoju građanskopravnu pasivnu legitimaciju.Tuženik može prethodnika imenovati najkasnije na pripremnom ročištu, a ako ono nije održanona glavnoj raspravi prije nego što se upusti u raspravljanje o glavnoj stvari

Posljedice imenovanja. Nezavisno od toga da li će se prethodnik odazvati pozivu ili ne, dostavljanjem poziva ostvaruje se za pozivača mogućnost da prema pozvanome ističe intervencijski efekt presude koja bude donesena u ovoj parnici.Reagiranje prethodnika. On može zauzeti različite stavove:

1. oglušiti se na poziv, zadržavajući pasivan stav. Tuženik mora dopustiti da se parnica protiv njega nastavi (210/3), on u parnici može obavljati sve dispozitivne radnje, ali savjesnije nego u «svojoj» parnici jer on sada za svoje postupke odgovara i prethodniku. Odgovarat će mu ako je parnicu izgubio nepoduzimajući sve što je bilo u njegovoj moći da se suprostavi usvajanju tužbenog zahtijeva.

2. Odazvati se pozivu i intervenirati u duđu parnicu kao obični umješač.

17

3. Stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženog koji istupa iz parnice. Ovdje dolazi do subjektivne preinake tužbe za koju pristanak tužitelja u pravilu nije potreban, osim ako tužitelj ističe zahtjev koji ne zavisi od toga da li tuženik drži stvar ili pravo u ime prethodnika (210/2).1

4. Pokrenuti protiv stranaka iz prvobitne parnice, novu parnicu po pravilima o tužbi tzv. glavnog mješanja (zakonsko suparničarstvo).

5. Pokrenuti samostalnu parnicu protiv jedne od stranaka iz parnice iz koje mu je upućen poziv.UMEŠAČ (IZ KNJIGE)Iako je parnica strogo dvostranački odnos, pod odredjenim pretpostavkama je dozvoljen nastup trećim licima.Svakako, to nije u svojstvu treće stranke, s nekim posebnim ili nekim samostalnim procesnim položajem, a ni sa procesnim efektom da se doneta presuda na njih neposredno odnosi.Tada se govori o mešanju ili intervenciji u tudju parnicu.Treća lica se mogu mešati u tudju parnicu radi ostvarivanja nekog svog privatnog interesa ili radi zaštite opšteg interesa u svojstvu državnog organa.Iz ovog osnova se razlikuju pretpostavke za njihov nastup i njihove procesne pozicije.Razlikujemo sledeće vrste intervencije:

1. Obični umešač,2. Umešač sa položajem jedinstvenog suparničara,3. Javni tužilac,4. Organ starateljstva.

1.Obični umešača) Pretpostavke za stupanja u parnicu umešača Običan umešac je treće lice, koje stupa u parnicu ili na strani tužioca ili na strani tuženog, da svojim procesnim radnjama pomogne u parnici da uspe stranka kojoj se pridružio.Za intervenciju i sticanje položaja umešača pretpostavka je da treće lice ima pravni interes, da u parnici uspe stranka kojoj se pridružuje.On istovremeno i kontroliše njen rad.Pravnost interesa se odredjuje na osnovu toga da presuda, doneta u parnici, može imati dejstvo na pravnu sferu umešača, redovno negativno:

presuda na nadoknadu štete, zbog nedostatka na stvari, ovlašćuje tuženog prodavca da se regresira prema proizvodjaču stvari;

presudom utvrdjena obaveza gradjevinara, da u stanu popravi instalacije, ovlašćuje ga da zahteva naknadu štete od prodavca opreme;

Nije dovoljno, ako su izražaji te presude toliko udaljeni, da tek refleksno utiču na pravnu sferu umešača.Na primer, interes umešaca da tužilac uspe u parnici, da bi iz postignutih sredstava naplatio svoje potraživanje, prvenstveno je ekonomski interes.Pravnost interesa će se ovde, eventualno, izraziti u sredstvima, kojima se to docnije postiže, što se nikako ne sme označiti pravnim interesom.Naravno, mešanje se ne može opravdati ni postojanjem nekih altruističkih, etičkih, ili drugih interesa. Treće lice treba da ima stranačku i parničnu sposobnost(odnosno zakonskog zastupnika). Intervencija se može prijaviti u vremenu od početka parnice do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtevu.Isto je i u postupku, nastavljenom po vanrednim pravnim lekovima.Medjutim, umešač, koji nije prijavio intervenciju do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtvu, nema pravo da podnese vanredni pravni lek i inicira vodjenje ovog postupka.Tek ako je ovlašćeni procesni subjekt uložio vanredni pravni lek, treće lice, u tako nastavljenom postupku, može da prijavi intervenciju.Za istupanje iz parnice nisu propisani uslovi ili ograničenja. Umesač prijavljuje intervenciju sudu, navodi kojoj se stranci pridružuje i obrazlaže osnov svog mešanja usmeno na ročistu ili pismeno.Prijava je dostavlja strankama, a stanci odsutnoj sa ročista obaveštenje se upućuje prepisom zapisnika.Sud po službenoj dužnosti ispituje postojanje pretpostavki za intervenciju. Ako ustanovi da tih pretpostvki nema, rešenjem uskraćuje trećem licu da se umeša u parnicu (pozitivno rešenje se ovde ne donosi). Svaka stranka, u toku celog postupka, može izjaviti protivljenje da treće lice nastupi u parnici u svojstvu umešača ili da i dalje održava taj položaj.Sud je dužan da o tom odluči rešenjem, bilo pozitivno ili negativno.Protiv odluke, kojom se odbija protivljenje stranke i odobrava mešanje, nije dozvoljena žalba (posebna). Treće lice je ovlašćeno da uloži žalbu na rešenje, kojim je odbijena njegova prijava mešanja.Do pravosnaznosti tog rešenja, ono može da preduzima parnične radnje, na koje je umešac ovlašćen.Do pravosnažnosti rešenja sud utvrdjuje, da su procesne radnje umešaca prestale da važe, izuzev onih, za koje se može uzeti, da ih je stranka prihvatila. I pored stečenog položaja umešača, sud nije u obavezi da tom licu dostavlja pozive i druga pismena.Ipak, u sudskoj praksi se to ,većim delom, čini.Medjutim, tok rokova za vršenje procesnih radnji i tada započinje od dana dostavljanja tog pismena. b) Procesni položaj umešača u parnici

1 Npr. kad tužitelj ističe zahtjev za naknadu štete koju je počinila životinja što ju je tuženik čuvao u ime trećeg.18

Stepen razvoja parnice i nastale prekluzije u preduzimanju procesnih radnji, odnose se i na umešača. On ima da prihvati parnicu u stanju u kojem se nalazi u momentu pristupanja.Ne može da vrši procesne radnje, koje tada i stranka ne bi mogla preduzeti(proteklo je vreme za ulaganje prigovora mesne nadležnosti;više se ne može tražiti obezbedjenje troškova parničnog postupka).Odnosno rok ili već započeti tok roka za preduzimanje parnične radnje odredjen stranci, važi i za umešača.To važi i onda kada mu se dostavljaju pozivi i druga pismena od kojih počinje da teče rok. Opravdanje intervencije izraženo u postizanju uspeha stranke, kojoj se umešac pridružuje, vodi zaključku da radnje umešaca treba da budu povoljne, korisne za tu stranku.Pismene radnje umešaca sud ne sme da uvaži, ako se pokazuju nepovoljnim za stranku. Isto pravilo važi i za radnje preduzete na ročistu u odsustvu stranke.Na ročistu na kome je prisutan umešač, stranka je ovlašćena da odmah izjavi da oduzima pravnu snagu radnjama umešača.Stranka je ovlašćena da to učini i kasnije, ako su radnje opozive, kao što to može i sa radnjama, koje je ona lično preduzela. Radnje umešača se prenose ne stranku, ako ih ona prihvata .Treba primetiti, da se prihvat obično izražava konkludentno ili prećutno, izostankom protivljenja.Ove radnje u daljem imaju tretman radnji te stranke i više nema značaja, što ih je originerno preduzeo umešač.U slučaju da je radnja umešača suprotna radnjama stranke, ne postavlja se pitanje koja je od tih radnji povoljnija i koja važi.Relevantna je radnja stranke. Umešac svojim učešćem u parnici ne sme da opterećuje i ugrožava položaj stranke, u smislu da se njena procesna prava umanjuju ili prestaju.Povodom donete presude, zbog izostanka na ročiste na kojem je prisustvovao umešač (držao se sasvim pasivno, iako je intervencijom mogao sprečiti takvu presudu), stranka je ovlašćena da traži povraćaj u predjašnje stanje, ako je opravdano izostala sa ročista. Umešač nije ovlašćen da vrši procesne radnje, kojim se raspolaže tužbenim zahtevom ili zaustavlja razvoj, odnosno tok parnice.Ne bi bilo dozvoljeno: da zaključi poravnanje, da preinači tužbu, da se odrekne tužbenog zahteva, da prizna tužbeni zahtev, da povuče tužbu, da se odrekne ili povuče pravni lek. Protivna stranka nije ovlašćena da osporava važnost radnji umešača.Ona, istina, može da inicira, da ih sud po službenoj dužnosti odbije.Nema prava ni da traži da se umešač obaveže da naknadi troškove parničnog postupka.Naprotiv, umešač je ovlašćen da zahteva, da mu suprotna stranka plati troškove postupka, koje je imao svojim nastupom u parnici. Po pristanku tužioca i tuženog, umešač može stupiti u parnicu kao stranka , na mesto stranke kojoj se pridružio.c) Dejstvo presude na umešača(intervencijsko dejstvo presude) Pravosnažna presuda, doneta u pravosnažnom postupku prema stranci kojoj se umešač pridružio, može imati negativne reperkusije na pravnu sferu umešača.Ovo je naročito vidno, ako povodom donete presude za tu stranku nastaje odredjeno pravo prema umešaču, redovno iz istovetne ili slične situacije i utemeljeno na aktivnoj ili pasivnoj dužnosti te stranke, utvrdjenoj u presudi:

tuženi-prodavac je obavezan da kupcu-tužiocu vrati cenu i naknadi stetu, zbog nedostataka na stvari, pa se sada tužbom okreće prema svom prodavcu-umešaču sa istim zahtevom;

tuženom zakupcu je oduzeta stvar po osnovu prava svojine tužioca, te podnosi tužbu radi naknade štete protiv davaoca stvari u zakup umešača;

tužilac-cesionar je odbijen sa zahtevom za naplatu na njega prenetog potraživanja prema tuženom-cezusu pošto potraživanje ne postoji, pa podnosi tužbu i traži naknadu od cedenta-umešača u tom postupku.

U takvoj situaciji je ovlašćena stranka, koja je izgubila parnicu, da traži u sada pokrenutom postupku, koji je ona pokrenula protiv umešača, da se upotrebe utvrdjene činjenice i pravni stav suda iz te ranije presude.Tuženom umešaču ovde ne bi bilo dozvoljeno, da osporava tačnost tih činjenica i valjanost stava suda, sa ciljem da otkloni dejstvo ove presude (umešac i prvi prodavac ne može da osporava tačnost činjenica o nedostacima na stvari;umešač i zakupodavac ne sme da se brani tvrdnjom, da je netačno utvrdjeno, da on nije vlasnik stvari date u zakup).To može tek ako ima osnova da uloži prigovor, da su radnje stranke u ranijoj parnici ili celo vodjenje postupka biti nedostatni(exceptio male gesti vel conducti processus).To može, pre svega, dokazom da je stranka preduzela štetne ili propustila povoljne radnje, odnosno opozvala ili na drugi način dezavuisala radnje umešača, koje bi, da su bile sprovedene, dovele do drugačijeg ishoda parnice.Ista mogućnost postoji, da je raspolagao takvim dokaznim sredstvima odbrane, koji bi doveli do uspeha stranke u postupku, a da ih nije mogao upotrebiti, pošto je tek docnije obavešten o parnici. Sve ovo se prenosno odnosi i na treće lice, koje se nije uključilo u postupak, mada je bilo obaveštavano ili je bilo upoznato sa parnicom (potencijalni umešač).Naravno, u kojoj bi moglo da nastupi u svojstvu umešača i da postizanjem uspeha stranke, predupredi donošenje negativne presude. Presuda donesena u parnici u kojoj je treće lice učestvovalo kao umešač, proizvodi prema njemu procesni efekat koji se zove intervencijsko dejstvo.Znači, suština ovog dejstva presude se ogleda u tome, da umešač ne može poricati ni činjeničnu ni pravnu ocenu stvari, izraženu u presudi u kojoj je intervenisao na strani koja je izgubila parnicu, te je zbog toga i podnela tužbu protiv ranijeg umešača, a sada tuženog.Intervencijsko dejstvo presude može biti odbijeno od strane umešača prigovorom nesavesnog vodjenja spora.2.Umešač sa položajem jedinstvenog suparničara

19

Umešač sa položajem jedinstvenog suparničara postoji, ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa, pravno dejstvo presude proširuje i na umešača, jednako kao i na parničnu stranku.On u toj parnici, iako je umešač, ima položaj jedinstvenog suparničara.Takav položaj postoji, kada samo jedan od suvlasnika poslužnog dobra podnese tužbu radi ukidanja službenosti prelaza protiv vlasnika povlasnog dobra.Drugi suvlasnik poslužnog dobra može tada da se umeša u spor.Budući da se učinci pravosnažne presude odnose i na umešača, opravdano je da mu se priznaju sva ovlašćenja, koja se priznaju strankama kod jedinstvenog suparničarstva. Umešač sa položajem jedinstvenog suparničara može da izjavi vanredni pravni lek i u parnici u kojoj, do nastupanja pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtevu, nije učestvovao kao umešač, kao i da učestvuje u postupku povodom zahteva za zaštitu zakonitosti. Pravilo je da prijavom intervencije ovakav umešač stiče položaj jedinstvenog suparničara.Ipak, pošto on nije stranka, već samo ima položaj stranke, nema procesna ovlašćenja, ni terete koji se isključivo odnose na stranku.Nije ovlašćen da povuče tužbu, da preinači tužbu ili da snizi tužbeni zahtev,tj.da preduzima takve procesne radnje, kojim se raspolaže parnicom ili disponira tužbenim zahtevom.Zatim, umešač se ne može izrekom presude na nešto neposredno osuditi ili mu nešto biti dosudjeno.U situaciji kada dodje do kolizije radnji, sud treba da ceni njihovu važnost po kriterijumu povoljnosti( i pored priznanja stranke, važi njegova radnja, kojom osporava tačnost odredjenih činjenica;može da uloži pravni lek, iako se stranka toga odrekla). Ovakvom umešaču se dostavljaju sudska pismena.On ima pravo na svoje rokove, posebno od rokova koji teku za stranku. Propisano je izričito da umešač sa položajem jedinstvenog suparničara, kao što je već rečeno, može da uloži vanredne pravne lekove, iako nije pre pravosnažnosti presude prijavio mešanje.Praktično, ovlašćen je da ostvaruje intervenciju i posle pravosnažnog dovršetka parnice. P.S.*Umešač nije stranka u postupku, nego lice koje se pridružuje jednoj od stranaka i koje ima pravni interes da u parnici uspe stranka kojoj se pridružio.*Samo prema umešaču, koji je po pristanku obeju stranaka stupio u parnicu, umesto stranke kojoj se pridružio, može da glasi odluka.*Rok za žalbu umešača na strani tuženog teče od momenta, kada je tuženi kao stranka primio prvostepenu presudu.*Umešač sa položajem jedinstvenog suparničara može nezavisno od stranke, na čijoj se strani umešao, čak i protiv njene volje, podneti žalbu da bi sprečio donošenje nepovoljnije odluke.*Nosilac prava iz nedeljivog pravnog odnosa, može se kao umešač sa položajem jedinstvenog suparničara, uključiti u postupak podnošenjem vanrednog pravnog leka, kako bi spor bio rešen na jednak način prema svim nosiocima takvog pravnog odnosa.*Umešač s položajem jedinstvenog suparničara može izjaviti reviziju i ako to nije učinila stranka na čijoj se strani umešač nalazi.DRŽAVNI TUŽILAC KAO UMJEŠAČ SUI GENERIS.U nekim pravnim sistemima državni tužilac, kao umješač sui generis, imao pravo intervenirati u parnici u zaštiti javnog interesa. Intervencija javnog tužioca (iz knjige)Dispozicija stranaka ne sme da predje granice utvrdjene kogentnim propisima i pravilima morala.Sud na to pazi po službenoj dužnosti i neće uvažiti raspolaganja stranaka, koja su tome protivna.Treća lica mogu intervenisati u parnici radi zaštite opšteg interesa ili radi ostvarivanja sopstvenog pravnog interesa.Ako je razlog intervencije zaštita opšteg interesa, umešač nastupa u svojstvu državnog organa.U sistemu državnih organa drugom( odnosno trećem) kompetentnom organu su poverena procesna ovlašćenja, da u odredjenim situacijama interveniše u parnici i pruži pomoć sudu u saznavanju i eliminaciji nedozvoljenih pravnih akata stranaka. Parničnim procesnim pravom je to povereno javnom tužiocu, koji je za to više opremljen i koji, već i inače, ima izvesne kompentencije u parničnom postupku(u odredjenim slučajevima pokreće i vodi parnicu ili nastupa u parnici kao podnosilac vanrednog pravnog leka).Zadatak javnog tužioca je prvenstveno sopštavanje činjenica, koje stranke nisu iznele i predlaganje dokaza, koje stranke nisu tražile.On je ovlašćen na intervenciju samo kada postoji sumnja da jedna ili obe stranke koriste svoje pravo u postupku da bi onemogućile primenu prinudnih propisa o prirodnim bogatstvima, da bi izbegle javne finansijske obaveze ili da bi onemogućile primenu prinudnih odredaba medjunarodnih ugovora.Javni tužilac prijavljuje intervenciju pismenim podneskom sudu, pred kojim se vodi parnica.Ni jedna strana se tome ne može protiviti.I sud ima pravo da inicira intervenciju javnog tužioca, ako smatra da za to postoje pretpostavke i da je njegovo mešanje potrebno.Sud je obavezan da o tome obavesti javnog tužioca, odredi mu rok da prijavi intervenciju i da do tada zastane sa postupkom.Neuspešan protek roka ne znači da javni tuzilac gubi pravo na intervenciju.Javnom tužiocu, koji je prijavio intervenciju, sud dostavlja pozive za ročiste i sve odluke protiv kojh je pravni lek dozvoljen. Prilikom intervencije javni tužilac ne pristupa ni jednoj od stranaka. On nastupa u opštem interesu, radi sprečavanja nedozvoljenih akata stranaka. 4.Intervencija organa starateljstvaPoslove socijalne zaštite vrši nadležni opštinski organ uprave ili uspostavljena specijalizovana ustanova-centar za socijalni rad, ako su na nju preneta ova javna ovlašćenja.

20

Organ strateljstva u parničnom postupku učestvuje kao stranka, odnosno zakonski zastupnik stranke ili može da nastupi u položaju intervenijenta, štiteći interes dece ili drugih lica, povodom kojh se ostvaruje socijalna zaštita.Tako je propisano u sporovima iz porodičnih odnosa izmedju roditelja i dece.Organ starateljstva ima pravo da učestvuje u postupku, kada proceni da to zahtevaju opravdani interesi deteta, koje je stranka u sporu.Može se očekivati da ga i sud obavesti o potrebi da učestvuje u postupku.U svojstvu intervenijenta, na strani lica povodom koga se ostvaruje socijalna zaštita, organ starateljstva je naročito ovlašćen:

da stavlja predloge radi zaštite prava i interesa tih lica, da iznosi činjenice koje stranke nisu navele, da predlaže da se izvedu odredjeni dokazi, da ulaže pravne lekove.

Sud je dužan da organu starateljstva, koji je prijavio intervenciju, dostavlja pozive za sva ročista i sve odluke koje se u postupku donose.

28.  OKONČANJE PARNIČNOG POSTUPKA ( DONOŠENJE PRESUDE, VRSTE PRESUDE, DONOŠENJE REŠENJA NA OSNOVU DISPOZICIJE STRANAKA) ?

Presudom se odlučuje o glavnom i osnovnom pitanju parničnog postupka – o osnovanosti tužbenog zahteva. Odlučuje se da li tužilac zaslužuje onu pravnu zaštitu, koju zahteva i za koju tvrdi da mu pripada. Presudom se (uz male izuzetke) odlučuje primenom materijalnog prava na one činjenice koje ovo pravo određuje kao relevantne za nastupanje određene pravne posledice. Donosi se (kada je prvostepeni postupak u pitanju) na osnovu usmenog, neposrednog i javnog raspravljanja, najčešće po zaključenju glavne rasprave. Za razliku od rešenja sud je vezan presudom koju je doneo.Presudu donosi sudija pojedinac ili veće, shodno tome kome je u konkretnoj pravnoj stvari,povereno suđenje.Međutim, i u slučajevima kada nadležnost ima veće, sudija pojedinac ima ovlašćenje za donošenje određenih presuda.U pitanju su presude zasnovane na izričitom ili prećutnom raspolaganju stranaka: 1) presuda na osnovu priznanja;2) presuda na odnosvu odricanja;3) Presuda zbog propuštanja;4) Da primi na zapisnik – sudsko poravnanje

Ove presude može doneti predsednik veća u toku pripremanja glavne rasprave.Isto tako, izvan ročišta za glavnu raspravu, ovlašćen je da povodnom izjave tuženog, odnosno tužioca (date pismeno ili na zapisnik ) o priznanju, odnosno o odricanju od tužbenog zahteva, donese presudu na osnovu priznanja, odnosno odricanja.(Isto tako i presudu zbog propuštanja i primi na zapisnik sudsko poravnanje).U slučaju kada sud odluči o spajanju više parnica o svim zahtevima istaknutim u navedenim parnicama – može biti odlučeno zajedničkom presudom.U slučaju kada sud odredi odvojeno raspravljanje o pojedinim zahtevima istaknutim u istoj tužbi – po završetku odvojenog raspravljanja može doneti posebne odluke (presude) o tim zahtevima.Donošenju presude se, po pravilu pristupa po zaključenju glavne rasprave, kada veće ili sudija pojedinac oceni da je predmet dovoljno raspravljen da se može odlučivati. Sud se tada povlači na većanje i glasanje. Izuzev kada se odlučuje o jednostavnim pitanjima, ovo je nejavan stadijum postupka. (isključena je opšta i stranačka javnost), pa su prisutni samo članovi veća i zapisničar.Ovim stadijumom postupka rukovodi predsednik veća koji se stara da se sva pitanja svestrano i potpuno razmotre.Glasa poslednji kako ne bi uticao na mišljenje ostalih članova veća. Članovi veća ne mogu odbiti da glasaju o pitanjima koja postavlja predsednik veća.Ako se o pojedinom pitanju glasovi podele na više različitih mišljenja tako da ni jedno nema većinu, pitanja se moraju razdvojiti i glasanje se ponavlja sve dok se ne postigne većina. No, ako i to ne pomogne, to je pokazatelj da pojednina pitanja nisu dovoljno raspravljena i razjašnjena, pa je neophodno ponovno otvaranje glavne rasprave.O većanju i glasanju se sastavlja poseban zapisnik u koji se unosi tok glasanja i odluka koja je doneta. Odvojena mišljenja članova veća prilažu se uz njega, ako nisu u njega uneta.Potpisuju ga svi članovi veća i zapisničar. Zapisnik se zatvara u poseban omot i može ga razgledati samo viši sud kada odlučuje o pravnom leku, uz novo kovertiranje i oznaku *razgledan*.Ako je u postupku po pravnom leku, odluka višeg suda doneta jednoglasno, zapisnik se ne sastavlja, nego se na izvorniku odluke stavlja beleška o većanju i glasanju.Prema načelu neposrednosti – presudu donosi isti onaj sudija ili veće koji su učestvovali na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena. Odluka se donosi neposredno po zajključenju glavne rasprave, dok su utisci sudije i članova veća još sveži (izuzetno: složeni predmeti – za 8 dana od dana zaključenja glavne rasprave.).Završna faza u donošenju presude je njeno objavljivanje. Presuda se donosi i objavljuje u ime naroda.

21

Sudija pojedinac ili predsednik veća javno čita izreku presude i ukratko saopštava njene razloge. Od ovog trenutka, sud je vezan svojom odlukom.Do ukidanja ili preinačenja presude može doći samo na inicijativu ovlašćenih subjekata u postupku po redovnim ili vanrednim pravnim lekovima.Tek od ovog momenta se stranke mogu odreći prava na žalbu, a presuda u pogledu te stranke postaje punovažna u granicama u kojim je izvršeno odricanje.Ako je javnost na glavnoj raspravi bila isključena, izreka presude će se uvek javno pročitati, a sud će odlučivati da li će se isključiti javnost prilikom objavljivanja razloga presude. Svi prisutni slušaće čitanje izreke presude stojeći.Presuda je najznačajnija radnja suda, zato mora biti pismeno izrađena u vidu posebnog dokumenta, isprave. OSUĐUJUĆA, UTVRĐUJUĆA I PREOBRAŽAVAJUĆA PRESUDAOva podela je izvršena prema prirodi pravne zaštite koja se ostvaruje (izriče) presudom. Izraz je načela dispozicije u postupku i vezanosti suda za zahteve stranaka. Tako da, ako rezultati parničnog postupka dokažu osnovanost zahteva istaknutog tužbom, sud odlučuje određenom vrstom presude, imajući u vidu prirodu postavljenog zahteva (kondemnatorna tužba – zahtev osnovan – kondemnatorna presuda).Kada rezultati postupka pokažu neosnovanost zahteva, istaknutog u tužbi, sud - bez obzira na prirodu konkretnog tužbenog zahteva odlučuje presudom deklaratornog karaktera, jer se ograničava na utvrđivanje (deklaraciju) njegove neosnovanosti.Osuđujuća (kondemnatorna) presuda se zasniva na:

- kondemnatornom zahtevu, kojim tužilac od suda zahteva da tuženog osudi na izvršenje ili nečinjenje (uzdržanje ili trpljenje) određene radnje činidbe.

- Ona zadržava i deklaratorni (utvrđujući) karakter ne dovodeći do promene u materijalnopravnom odnosu; - utvrđuje postojanje one pravne posledice za koju tužilac tvrdi da je nastupila ili (ređe) da će prema

redovnom toku stvari nastupiti, - a zatim tuženom nalaže izvršenje određene činidbe.

No, ovo nije perfektan oblik zaštite, jer se na nju često nadovezuje potreba za prinudnim ostvarivanjem u izvršnom postupku, u slučaju kada tuženi odbija da postupi po nalogu sadržanom u presudi. Činidba koja se presudom nalaže tuženom mora biti dospela do momenta kada se pristupa donošenju presude kondemnatornog sadržaja.Donošenju osuđujuće presude redovno predhodi utvrđivanje postojanja pravnog odnosa koji je od uslovljavajućeg značaja za donošenje odluke o tužbenom zahtevu:

- ako je odgovor negativan, zahtev se odbija kao neosnovan,- a ako je pozitivan, onda sud može usvojiti tužbeni zahtev.

Utvrđujuća (deklaratorna) presuda – se donosi povodom deklaratornih tužbenih zahteva kojim se od suda traži da utvrdi postojanje ili nepostojanje određenog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost određene isprave. Ovde tužilac traži zaštitu i obraća se sudu ako je njegovo pravo samo ugroženo, ali ne i povređeno. Tužilac takođe mora dokazati pravni interes, izuzev, ako neki materijalnopravni propis ukazuje da se zaštita postiže podnošenjem tužbe.Pravna zaštita koje se ostvaruje povodom zahteva deklaratorne prirode iscrpljuje se u unošenju sigurnosti i izvesnosti u pravne odnose parničnih stranaka, pa ne predpostavlja potrebu prinudnog ostvarivanja.Ovo, međutim ne isključuje kasnije ostvarivanje kondemnatorne zaštite, povodom odnosa o čijem je postojanju pravosnažno odlučeno. U toj novoj parnici, ova presuda vezuje sud i od prejudicijalnog je značaja za donošenje odluke o tužbenom zahtevu (izuzetak: (ne) istinitost isprave).

navedeni oblik deklaratorne presude je aspekt samostalnog ostvarivanja ove vrste pravne zaštite, ali ovaj vid pravne zaštite može biti ostvaren i povodom zahteva kondemnatorne prirode, ali tada nema samostalan značaj (već prejudicijalan).

donosi se i povodom svih ostalih zahteva kada ih sud odbija kao neosnovane, pa doneta presuda ima obeležje negativnog utvrđenja.

Preobražajnu (konstitutivnu) presudu, sud donosi kada smatra osnovanim tužbeni zahtev istaknut preobražajnom tužbom (tužba za razvod braka, raskig ugovora, poništaj odluke izabranog suda – arbitraže...).Ovom presudom se odstupa od opšteg principa ostvarivanja sudske funkcije po kome sudska odluka ne može dovoditi do promene u materijalnopravnom odnosu.Nastupanjem pravosnažnosti preobražavajuće presude potpuno se ostvaruje zahtevana pravna zaštita, pa nema potrebe za njenim prinudnim ostvarenjem.KONAČNA PRESUDA I MEĐUPRESUDAKonačnom presudom se okončava prvostepeni postupak u onom delu u kome je odlučeno o tužbenom zahtevu ili pojedinim zahtevima, ako ih je više.Značaj konačne presude ima:

potpuna presuda ( kojom je obuhvaćen celokupni tužbeni zahtev ili svi istaknuti zahtevi), delimična i dopunska presuda.

22

Konačnom presudom se može odlučivati i pozitivno i negativno – odbiti li usvojiti tužbeni zahtev ili ga delimično usvojiti, a delimično odbiti.Presuda može biti:

1. osuđujuća, 2. utvrđujuća ili 3. preobražavajuća.

Međupresudom se ne završava onaj deo postupka u kojem je izrečena, već predstavlja izraz težnje za ekonomičnijim i efikasnijim ostvarivanjem pravne zaštite. Ona predstavlja izuzetak od pravila da se presuda donosi po zahtevu i u granicama zahteva stranaka. ZPP – ovlašćuje sud da, iz razloga celishodnosti, kada je tuženi osporio i osnov i iznos tužbenog zahteva, prvo donese samo presudu o osnovu tužbenog zahteva. Ova presuda se, dakle, može doneti samo povodom kondemnatornih zahteva, koje je tuženi osporio i u pogledu osnova i u pogledu iznosa.Prema zakonskoj formulaciji međupresudu nije dopušteno doneti, samo povodom onih kondemnatornih zahteva, koji se odnose na novčano potraživanje ili određenu količinu zamenjivih stvari (samo tada je moguće kvantitativno izražavanje tužbenog zahteva). Ipak,nema principijelnih razloga da se i u ostalim sporovima kondemnatorne presude dopusti donošenje – međupresude.Zatim, može se doneti samo kada sud (ne i stranke) utvrdi da je u pogledu osnova stvar sazrela za donošenje odluke. Međupresuda je deklaratorna presuda, kojom se utvrđuje postojanje pravnog odnosa prejudicijalnog značaja za donošenje odluke o tužbenom zahtevu.Kad je odgovor negativan, međupresuda se ne može doneti, već će sud konačnom presudom odlučiti da tužbeni zahtev odbije (i ova presuda ima utvrđujući značaj).Ostvarena pravna zaštita je provizornih obeležja (nema samostalnu funkciju, osim težnje za efikasnim rešavanjem sporova).Međupresuda može steći formalnu, ali ne i meterijalnu pravosnažnost, jer se njom ne odlučuje o zahtevu tužbe ili protivtužbe. Delovanje međupresude i izvan parnice u kojoj je izrečena ugrozilo bi se načelo dispozicije u postupku. Takođe bi i ustanove incidentnog, prejudicijalnog zahteva za utvrđivanje i protivtužba istih obeležja bile suvišne ustanove. Ne unosi se u izreku osuđujuće presude, kao što je slučaj sa odlukom o prejudicijalnom zahtevu ili odlukom o zahtevu protivtužbe, nego samo u obrazloženje.POTPUNA, DELIMIČNA I DOPUNSKA PRESUDASve ove presude imaju obeležja dopunske presude, jer dovode do okončanja prvostepenog posupka u kojem su izrečene. Razlikuju se prema tome da li se određenom presudom odlučuje o svim zahtevima (i glavnim i sporednim) ili se odlučuje o delu zahteva ili samo nekim, ako ih je više.ZPP – predpostavlja obavezu suda da presudom odluči o svim zahtevima koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja. Ako je više parnica spojeno radi zajedničkog raspravljanja, o zahtevima istaknutim u njima sud može odlučiti jednom presudom. Ovakav sistem kod nas, dakle, ima značaj načela. Delimično odlučivanje ima značaj izuzetka zasnovanog na razlozima procesne ekonomije i efikasnosti – celishodnosti. Za pojam ove presude je bitno da je sud odlučio o svim istaknutim zahtevima. Nevažno je da li ih je u celini prihvatio ili odbio, ili delimično usvojio, a delimično odbio (neke odbio – ako ih je više).Delimičnom presudom – parnični sud odstupa od načela da presudom odlučuje o svim istaknutim tužbenim zahtevima.Razlozi:

- efikasnost i ekonomičnost vođenja postupka.Odluku da li će odlučiti delimičnom presudom sud donosi po sopstvenoj ili inicijativi stranaka, ako su deo zahteva ili samo pojedini zahtevi tužbe ili protivtužbe sazreli za konačnu odluku u sledećim slučajevima:

1) priznanja tužbenog zahteva;2) odricanja tužbenog zahteva, ili3) što ih sud smatra već dovoljno raspravljenim.

Prilikom odlučivanja o svrsishodnosti donošenja delimične presude, sud mora uzeti u obzir, naročito veličinu zahteva ili dela zahteva koji je sazreo za odluku.Ako je za odluku sazreo samo zahtev tužbe ili protivtužbe, sud može doneti delimičnu presudu, ali samo pod uslovom da su u pitanju zahtevi koji se međusobno ne isključuju.U ovom slučaju, glavna rasprava se zaključuje u delu u kome je zahtev sazreo za odlučivanje, pa se pristupa donošenju presude prema opštevažećim pravilima. Ali, delimična presuda se može izreći i ranije, već tokom pripremnog postupka, a na osnovu stranačkog disponiranja predmetom spora.U pogledu pravnih lekova i eventualnog izvršenja, delimična presuda je samostalna.Dopunska presuda – pokazuje, međutim da se delimično odlučivanje ne zasniva uvek na navedenim razlozima, nego može biti rezultat pogrešnog rada suda. Tu su sadržani i cilj i opravdanje dopunske presude. Nije bitno kako je sud kvalifikovao određenu presudu, već da li je presudom odlučeno o celokupnom ili svim zahtevima istaknutim u postupku.

23

Dopunska presuda se može doneti samo ako je sud propustio da odluči o svim zahtevima, o kojima je morao odlučiti presudom. Njome se odlučuje o preostalom delu, ne odlučenom predhodnom presudom. Inicijativa za njeno donošenje može biti samo od strane parničnih stranaka i to u roku od 15 dana od dana prijema presude kojom je propušteno da se u delu ili nekom zahtevu odluči. Predlog se podnosi istom prvostepenom sudu. Postavljeni rok, treba reći, ne ugrožava interese parničnih stranaka, jer se o delu ili onim zahtevima o kojima nije odlučeno, može pokrenuti nova parnica (ali uz gubitak u ekomomičnosti i efikasnosti).Neblagovremen ili neosnovan predlog za dopunu sud će odbaciti, odnosno odbiti rešenjem. Protiv ovog rešenja je dopuštena samostalna žalba.PRESUDA NA OSNOVU PRIZNANJA, ODRICANJA ILI ZBOG PROPUŠTANJAZajednička nit koja povezuje ove presude jeste da ne moraju biti donete u stadijumu glavne rasprave, čak i pre pripremnog ročišta. To su dakle presude koje bi spadale u onu grupu presude čijem donošenju ne prethodi kontradiktorno raspravljenje. Mada, to ne mora biti slučaj (presuda na osnovu priznanja ili odricanja).Presuda na osnovu priznanja - je izraz načela dispozicije u postupku. Predstavlja i izražava ovlašćenje tuženog u pogledu raspolaganja predmetom spora.Zasnovana je na priznanju tužbenog zahteva (pristajanje na pravnu posledicu koju zahteva tužilac). Priznanje jeste parnična radnja kojom tuženi izričito izjavljuje da je tužbeni zahtev osnovan. Presuda može biti samo takva da se njom usvaja tužbeni zahtev, u delu u kom je priznat. Presuda, dakle, nije rezultat silogističke operacije suda, već predstavlja izraz volje tuženog. Ovo obeležje presude se snažno reflektuje u domenu pravnih lekova (samo postojanje nedostatka volje). Tužbeni zahtev može priznati i zakonski zastupnik, ali on za ovu radnju mora imati i posebno ovlašćenje organa starateljstva.Punomoćnik tuženog, ako nije advokat može priznati tužbeni zahtev na osnovu izričitog ovlašćenja, a advokat i na osnovu parnične punomoći (mada stranka može ograničiti ovlašćenja advokata).Umešač nije ovlašćen, jer se priznanje ne može kvalifikovati kao radnja koja pomaže stranci kojoj se umešač pridružio.Jedinstveni suparničari mogu samo zajednički izvršiti priznanje. Sloboda raspolaganja ograničena je zahtevom da konkretni vid raspolaganja koji ne sme biti protivan prinudnim propisima i pravilima morala.U pitanju je radnja od posrednog uticaja na postupak, tj. ne rezultira neposrednim procesnopravnim dejstvima:

1. Njihovo nastupanje predpostavlja donošenje odgovarajuće presude. 2. Preduzima se prema sudu i ne zavisi od saznanja, pristanka ili saglasnosti tužioca. 3. Ne može biti vezano ni uslovom ni rokom. 4. Kao radnja od posrednog značaja za postupak, priznanje može biti opozvano. 5. Opoziv, takođe ne zavisi od stava tužioca i može biti izvršen sve do donošenja presude.

Tužbeni zahtev je moguće priznati tokom celokupnog parničnog postupka, sve do zaključenja glavne rasprave, i to, usmeno na ročištu, a pismeno izvan ročišta. Tuženi to može učiniti već u odgovoru na tužbu. Po izvršenom priznanju 1.stepeni sud bez daljnjeg raspravljanja pristupa donošenju odgovarajuće presude. No, donošenje presude može biti odloženo u cilju predhodnog pribavljanja obaveštenja o tome, da li – priznanjem stranka raspolaže predmetom spora protivno prinudnim normama i pravilima morala.Donošenje presude nije uslovljenio stavom tužioca, šta više, ova presuda je zbog snažne redukcije žalbenih razloga i oficijelnih ovlašćenja 2.stepenog suda pogodnija za interese tužioca.

- Ako je priznanje tužbenog zahteva učinjeno tokom pripremnog postupka, ili je izjava data izvan ročišta za glavnu raspravu – presudu donosi predsednik veća ili inokosni sudija.

- Ako je izjava data na ročištu – odluku donosi veće ili sudija pojedinac. Sud se ne upušta u pitanje osnovanosti tužbenog zahteva niti ispituje tačnost premisa iz kojih se izvodi odluka. Ovlašćenja su ograničena na ispitivanje – da li postoje potrebne procesne predpostavke za donošenje presude i da li je konkretni vid disponitanja dopušten. Ako je odgovor negativan, a ima mesta daljem vođenju postupka, sud ga nastavlja prema stadijumu u kome se nalazio u momentu davanja izjave o priznanju.Presuda na osnovu priznanja može se pobijati samo:

- zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ili - zbog toga što je izjava o priznanju data u zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare.

Ostali razlozi nemaju navedeni značaj, jer su u potpunosti supstituisani voljom tuženog. Presuda na osnovu odricanja je, takođe, izraz načela dispozicije u postupku. Predpostavlja i izražava ovlašćenje tužioca u pogledu raspolaganja predmetom spora. Odricanje je parnična radnja kojom tužilac izričito izjavljuje da se odriče od tužbenog zahteva. Samim tim odluka na odricanju može biti samo presuda kojom se odbija tužbeni zahtev. Sud, u granicama preduzetog raspolaganja tužioca, donosi presudu i u potpunosti ili delu odbija tužbeni zahtev. Presuda, dakle, nije rezultat silogističke operacije suda, već predstavlja izraz volje tužioca.Sve što važi za presudu na osnovu priznanja, važi i za presudu na osnovu odricanja.Presuda zbog pripuštanja je nova pojava u našem ZPP (umesto ranije presude zbog izostanka). U pitanju je presuda kojom se usvaja tužbeni zahtev kada se ispune propisani uslovi, a u slučaju potpune neaktivnosti tuženog u parnici. Razlozi:

- efikasnost postupka, ali

24

- i sankcija za neaktivnost tuženog.Iako na prvi pogled može izgledati, ona ipak nije izraz napuštanja načela obostranog saslušanja stranaka, jer je tuženom, predhodno, bila pružena prilika da se izjasni o zahtevima tužioca.Presuda se donosi, ako tuženi ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku (30 dana) i njome se usvaja tužbeni zahtev ako su ispunjena 4 uslova:

1) ako je tuženom uredno dostavljena tužba sa poukom o posledicama propuštanja;2) ako činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtev nisu u suprotnosti sa dokazima koje je sam tužilac

doneo ili sa činjenicama koje su opštepoznate;3) ako osnovanost tužbenog zahteva proizilazi iz činjenica navedenih u tužbi;4) ako ne postoje opštepoznate okolnosti iz kojih proizilazi da su tuženog sprečili opravdani razlozi da

odgovori na tužbu.Ako su ispunjeni svi ovi uslovi, presuda zbog propuštanja se neće doneti, ako sud nađe da je reč o zahtevu kojim stranke ne mogu raspolagati.Ako je o tim okolnostima potrebno pribaviti neka obaveštenja, sud će odložiti donošenje ove presude dok se ta obaveštenja ne pribave.RJEŠENJEOdlukom se odlučuje o tužbenom zahtevu rešenjem „kad se ne odlučuje presudom“.Rešenjem se, po pravilu, odlučuje o procesnopravnim pitanjima, primenom procesnopravnih normi na činjenice određene procesnim pravom.Postoje izuzeci predviđeni ZPP-om(kada su odluke meritorne):

1) u postupku zbog smetanja poseda (državine);2) u postupku izdavanja platnog naloga;3) prilikom određivanja troškova postupka; i4) prilikom izricanja novčanih kazni zbog ometanja rada suda (nepoštovanje procesne discipline,

zloupotreba procesnih ovlašćenja, ometanje dostavljanja spisa ili pismena, nepoštovanje i vređanje suda, odbijanje svedočenja, odbijanje dostavljanja traženih isprava ..)

U ovim slučajevima se odlučuje rešenjem.Rešenja se mogu klasifikovati po raznim kriterijumima:

1. da li su u neposrednoj vezi sa tekućim postupkom i u funkciji pružanja pravne zaštite ili nisu ( .... rešenja koja se odnose na održavanje reda u sudnici );

2. prema procesnopravnim posledicama koje izriču mogu imati značenje poziva, naloga i naredbe;3. da li ih sud donosi po službenoj dužnosti ili na predlog stranke;4. da li se donosi u vidu posebnog pisanog dokumenta ( isprave) ili ne;5. moraju li biti obrazložena;6. da li vezuju sud ili ne;7. da li neposredno dovode do okončanja onog stadijuma postupka u kojem su izrečena ili ne, odnosno dali

su: konačna: rešenje o smetanju državine; rešenje o izdavanju platnog naloga; rešenje kojim se postupak okončava odbacivanjem tužbe zbog nedostatka određene procesne predpostavke ili postojanja procesnih smetnji za dalje vođenje postupka) i predhodna (sva ostala).

Za razliku od presude, koja se, po pravilui, donosi zaključenjem glavne rasprave, rešenja se donose tokom celokupnog postupka:na ročištima ili izvan njih. Donosi ih sudija pojedinac, odnosno, ako je nadležno veće, predsednik veća izvan ročišta i na pripremnom ročištu, a veće na ročištima za glavnu raspravu. Rešenja o odbacivanju tužbe zbog postojanja procesnih smetnji ili zbog nedostatka pravnog interesa tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje, sud može doneti, već nakon prijema tužbe, po predhodnom ispitivanju tužbe, ali isto tako i kasnije (pripremno ili ročište za glavnu raspravu).Kao i prilikom donošenja presude, sudija pojedinac ili predsednik veća, rešenje donosi primenom odgovarajuće, najčešće procesnopravne norme na odgovarajuće činjenično stanje. U slučaju, kada odlučuje veće, rešenje se donosi većinom glasova članova veća.Sva rešenja koja se donose na ročištu, objavljuje predsednik veća. Rešenja doneta izvan ročišta se ne objavljuju, već se saopštavaju strankama dostavljanjem overenog prepisa rešenja.Ako se određenim rešenjem odbija predlog jedne stranke bez predhodnog saslušanja protivne, toj stranci se ne dostavlja rešenje.U pogledu rešenja objavljenih na ročištu, strankama se dostavljaju samo ako je protiv njih dostavljena posebna ( samostalna) žalba.Kad se ne dostavlja, rešenje prema strankama ima dejstvo čim je objavljeno.Rešenja ne moraju uvek biti sačinjena u vidu posebne pismene isprave. Nekad se samo unose u zapisnik ili konstatuju u vidu odgovarajuće beleške. Kada se pismeno izrađuju moraju da sadrže uvod i izreku.Obrazloženje imaju samo u sledećim slučajevima:

1) ako se rešenjem odbija predlog stranke;2) ako se rešenjem odlučuje o predlozima stranaka, koji su u međusobnoj suprotnosti;3) i u drugim slučajevima kada je to potrebno.

25

29.  DONOŠENJE, PREUZIMANJE I DOSTAVLJANJE PRESUDE ?

Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najdocnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Ukoliko sudija prekorači rok iz stava 1. ovog člana dužan je u pismenoj formi obavijestiti predsjednika suda o razlozima prekoračenja. Po zaključenju glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. Ako jedna od stranaka nije prisustvovala glavnoj raspravi, sud će je pismeno obavijestiti o datumu donošenja presude. Stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici, su dužni sami preuzeti presudu u zgradi suda, te im sud neće dostavljati presudu u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavljanju. Ako su stranke bile uredno obaviještene o datumu donošenja presude, rok za žalbu protiv presude počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude. U izuzetnim okolnostima, sud može na zahtjev stranke odlučiti da se dostavljanje presude izvrši na način predviđen odredbama ovog zakona o dostavljanju. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o datumu donošenja presude sud će u svakom slučaju dostaviti presudu u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavljanju. Presuda zbog propuštanja i presuda drugostepenog suda donesena bez rasprave dostavlja se strankama u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavljanju. Izvornik presude potpisuje sudija.

30.  SADRŽINA PRESUDE ?

Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude. Uvod presude sadrži: naziv suda, ime i prezime sudije, ime, prezime i prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratko označenje predmeta spora i njegovu vrijednost, dan zaključenja glavne rasprave, naznačenje stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika koji su toj raspravi prisustvovali, kao i dan kad je presuda donesena. Izreka presude sadrži odluku suda o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja. U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu. U obrazloženju presude zbog propuštanja, presude na osnovu priznanja ili presude na osnovu odricanja iznijeće se samo razlozi koji opravdavaju donošenje ovakvih presuda.

31. NEDOSTACI I ISPRAVKE PRESUDE ?

(IZ ZAKONA) dopuna presude Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude da predloži parničnom sudu da se izvrši dopuna presude. Neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbaciće, odnosno odbiće sud bez održavanja ročišta. Kad sud nađe da je prijedlog za dopunu presude osnovan, bez ponovnog otvaranja glavne rasprave donijeće, u roku od osam dana, presudu o zahtjevu koji nije riješen (dopunska presuda). Ako je pored prijedloga za dopunu presude podnijeta i žalba protiv presude, prvostepeni sud će zastati sa dostavljanjem ove žalbe drugostepenom sudu dok se ne donese odluka o prijedlogu za dopunu presude i dok ne istekne rok za žalbu protiv ove odluke.Ako protiv odluke o dopuni presude bude izjavljena žalba, ova žalba zajedno sa žalbom protiv prvobitne presude dostaviće se drugostepenom sudu. Ako se prvostepena presuda pobija žalbom samo zbog toga što prvostepeni sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati kao prijedlog stranke da se donese dopunska presuda. Ispravljanje presude -Pogreške u imenima i brojevima, kao i druge očigledne pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnost prepisa presude sa izvornikom ispraviće sud u svako doba.Ispravljanje će se izvršiti posebnim rješenjem i unijeće se na kraju izvornika, a strankama će se dostaviti prepis rješenja. Ako između izvornika i prepisa presude postoji nesaglasnost u pogledu neke odluke sadržane u izreci presude, strankama će se dostaviti ispravljeni prepis presude sa naznačenjem da se ovim prepisom presude zamjenjuje raniji prepis presude. U takvom slučaju rok za izjavljivanje pravnog lijeka u pogledu ispravljenog dijela presude teče od dana dostavljanja ispravljenog prepisa presude. O ispravljanju presude sud može odlučiti bez saslušanja stranaka. (IZ KNJIGE) Nedostaci presude mogu biti brojni i raznovrsni, pa se na njih i reaguje različito. Sistem vezanosti suda presudom ograničava njegovu intervenciju radi otklanjanja sitnijih sadržinskih ili formalnih nedostataka. Intervencija može biti samo takva da se njome principijelno ne menja sadržaj pravne zaštite o kojoj je presudom odlučeno. U pitanju je postupak ispravljanja prvostepene presude.Zna se da 1.stepeni sud mora da odluči o celokupnom ili svim zahtevima istaknutim u postupku. Ukoliko to nije učinio, obvezan je da na predlog stranke (rok za prtedlog je 15 dana od prijema presude) odluči o preostalom delu zahteva (ili zahtevima) donošenjem dopunske presude.Zna se takođe da donošenju presude (kao završnom aktu u postupku) prethodi niz radnji svih procesnih subjekata uređenih procesnopravnim normama. Spomenute radnje regulišu prinudne kogentne norme, pa nepoštovanje istih ima za posledicu nevažnost konkretne parnične radnje, ali se taj nedostatak ne prenosi na presudu.Uprkos tom nedostatku, presuda predstavlja važeći pravni akt. Akt koji vezuje sud i proizvodi određena pravna dejstva.Nedostaci u postupku predstavljaju bitne povrede odredaba parničnog postupka i samim tim razlog zbog kojeg se mogu izjavljivati pravni lekovi.

26

Sam sud nema ovlašćenje da reaguje na te nedostatke. To ovlašćenje pripada samo strankama.No, takva presuda može postati pravosnažna, a po proteku rokova za izjavljivanje vanrednih pravnih lekova i nenapadiva.Ispravljanje presude jeste posebna parnična radnja 1.stepenog suda kojom se, u izvorniku ili prepisima odluke otklanjaju greške u imenima i brojevima, kao i druge očigledne greške u pisanju i računanju, nedostaci u obliku ili nesaglasnost prepisa presude sa izvornikom.Intervencija se tiče samo sitnijih sadržinskih i formalnih nedostataka presude ne menjajući i pravni sadržaj zaštite o kojoj je odlučeno.Ispravljanje vrši predsednik veća, odnosno sudija pojedinac u svako doba (nema roka), na sopstvenu ili inicijativu parničnih stranaka.To čini posebnim rešenjem koje se unosi na kraju izvornika presude, a strankama se dostavlja prepis rešenja. O ispravljanju presude, sud može odlučiti bez saslušanja stranaka.Ako između izvornika i prepisa presude postoji nesaglasnost u pogledu neke odluke sadržane u izreci presude, strankama će se dostaviti ispravljen prepis presude sa naznakom da se ovim prepisom zamenjuje stari prepis.Rok za izjavljivanje pravnog leka u pogledu ispravljenog dela presude, teče od dana dostavljanja ispravljenog prepisa presude.

32.  SVOJSTVA PRESUDE ( UNUTRAŠNJE I SPOLJAŠNJE VEZUJUĆE) ?

33.  DEJSTVA PRESUDE  ( ČINJENIČNA, PREOBRAŽAJNA I INTERVENCIONA, DEJSTVA IZVRŠNOSTI, DEJSTVA MATERIJALNE PRAVNOSNAŽNOSTI) ?

Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna. Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu. Ako je u presudi odlučeno o potraživanju koje je tuženi istakao prigovorom radi prebijanja, odluka o postojanju ili nepostojanju ovog potraživanja postaje pravosnažna.Sud je vezan za svoju presudu čim je donesena. Presuda prema strankama ima dejstvo od dana donošenja, a u slučajevima u kojima strankama po odredbama ovog zakona presudu dostavlja sud - od dana kada im je dostavljena. Pravosnažnost ima dva vida i značaja:

Prvi obuhvata mogućnost pobijanja presude redovnim pravnim lekovima (formalna pravosnažnost), a drugi (materijalna pravosnažnost) izražava njena dejstva u drugom postupku.

U momentu donošenja, pravosnažnost predstavlja samo potencijalno svojstvo prvostepene presude. Svojstvo koje se ne mora ostvariti. Sve dok se ne iscrpe mogućnosti instancione kontrole putem redovnih pravnih lekova, presuda ne dobija svojstvo pravosnažnog akta.Pravosnažnost je predpostavka za nastupanje i nekih drugih pravnih posledica. Tek po njenom sticanju, presuda može imati:

- činjenično;- preobražajno;- izvršno i - intervencijsko dejstvo.

Formalna pravosnažnost - presude natupa, kada se više ne može pobijati redovnim pravnim lekovima. U našem pravu broj redovnih pravnih lekova je ograničen. Žalba protiv presude (rešenja) omogućuje kontrolu presude u još jednoj, višoj instanci. Nastupanje formalne pravosnažnosti u direktroj je korelaciji sa gubitnom prava na izjavljivanje žalbe. Gubitak ovog prava, u našem pravnom sistemu najčešće nastupa u različito vreme za svaku od parničnih stranaka (može i istovremeno). Tako je kod 1.stepene presude. Važi načelo „tzv. podeljene pravosnažnosti“. Činjenice od kojih zavisi gubitak prava na žalbu (protek roka za žalbu, odricanje ili odustanak od pravnog leka) posebno deluju prema strankama, što predpostavlja i posebno nastupanje formalne pravosnažnosti – prema svakoj.Neki pravni sistemi su prihvatili sistem „jedinstvene pravosnažnosti“ – presuda prema jednoj stranci ne može postati pravosnažna sve do momenta dok i protivna stranka ne izgubi ovo pravo. Kod nas, stranka se može odreći žalbe od trenutka kada je presuda objavljena, odnosno dostavljena. Odustanak je moguć sve do donošenja odluke 2.stepenog suda.Formalna pravosnažnost presuda donetih u 1. i poslednjem stepenu, ali i 2.presuda, nastupa istovremeno prema obe parnične stranke trenutkom donošenja.Formalna pravosnažnost može nastupiti odvojeno i za pojedine delove presude, najčešće u slučaju delimičnog pobijanja presude. Materijalna pravosnažnost - nastupa po nastupanju formalne pravosnažnosti presude prema obe parnične stranke. Izražava njen novi kvalitet i dejstva.

27

Nastupanjem materijalne pravosnažnosti svi procesni subjekti, ponekad i širi krug lica, bivaju snagom zakonske istine vezani utvrđenjem suda o postojanju spornog subjektivnog prava. Ovakva presuda ima važna dejstva u nekoj drugoj parnici, sporu. Dejstva imaju 2 osnovna vida:

- prvi – ne bis in idem nedopuštenost novog postupka između istih stranaka o istom zahtevu;- drugi – vezanost suda koji odlučuje u nekoj drugoj parnici pravosnažnom presudom kojom je odlučeno o

postojanju nekog pravnog odnosa, koji u toj parnici ima značaj predhodnog, prejudicijelnog pitanja.Oba dejstva - izražavaju ideju pravne sigurnosti i težnju da se spreči mogućnost donošenja sadržajno različitih (pa i identičnih) presuda u istoj stvari. (u ovom slučaju pravosnažnost ima funkciju kao kod dvostruke litispendencije).

Ako bi se pokrenula nova parnica o istom između istih stranaka, onda bi sud po službenoj dužnosti, vodeći računa o tom, tužbu odbacio kao nedopuštenu. Tako je sve do donošenja presude u novoj parnici.

Ako bi i u toj novoj parnici, doneta presuda, povreda pravila: ne bis in idem dobija kvalifikativ apsolutno bitne povrede parničnog postupka o kojoj drugostepeni sud vodi računa ex officio, pa bi ukinuo ovakvu 1.stepenu presudu i odbacio tužbu kao neosnovanu.

U slučaju da naknadno bude doneta nova pravosnažna presuda, ZPP daje prednost ranije donetoj, ali po proteku roka za donošenje predloga za ponavljanje postupka, kasnijoj.

Pravosnažna presuda može imati i neka druga dejstva: činjenično, preobražajno, izvršno i intervencijsko. Ova derjstva, međutim, ima svaka presuda.Da li će u konkretnom slučaju nastupiti navedene posledice, zavisi od ispunjenja nekih dodatnih uslova:

- Nekad je u pitanju pravna priroda (preobražajno i izvršno dejstvo) - nekad postojanje specifične pravne veze i trećeg lica (intervencijsko dejstvo), a- u trećem slučaju zakon neposredno određuje presudu kao pravno relevantnu činjenicu (činjenično dejstvo).

Činjenično dejstvo, prsuda proizvodi kada je materijalnopravnim propisima određeno da samo postojanje pravosnažne presude ima značaj pravno relevantne činjenice od koje zavisi nastupanje određenih pravnih posledica.Samo konstitutivne presude imaju preobražajno dejstvo. Promena u pravnom odnosu nastupa sa pravosnažnošću presude. Ostale presude nemaju preobražajno dejstvo.Samo pravosnažna osuđujuća (kondemnatorna) presuda ima izvršno dejstvo. Pravosnažnost ovih presuda predpostavlja mogućnost njihovog (prinudnog) izvršenja. Samo izuzetno, na osnovu neposrednog zakonskog titulusa, presuda se može prinudno ostvariti i pre nastupanja njene pravosnažnosti.Pravosnažnost čini predpostavku za izvršnost, ali presuda postaje izvršna tek po proteku paricionog roka.Intervencijsko dejstvo je takvo dejstvo pravosnažne presude u novoj parnici između jedne od stranaka iz spora o kome je pravosnažno presuđeno i trećih lica, koja su u tom postupku imala:

- svojstvo umešača, - imenovanog predhodnika ili je - pozvano da kao umešač stupi u parnicu.

34.  GRANICE PRAVNOSNAŽNOSTI PRESUDE ( OBJEKTIVNI, SUBJEKTIVNI, VREMENSKI)?

Pravosnažnost predstavlja ograničenja izražena u njenim objektivnim, subjketivnim i vremenskim granicama, izvan kojih principijelno ne bi mogla ni delovati.

I objektivne granice pravosnažnostiPresuda mora imati sledeće elemente:Uvod –Izreka - obrazloženje Pravilima o objektivnim granicama pravosnažnosti, rešava se pitanje na koje se od navedenih delova presude pravosnažnost odnosi. od svih delova presude, samo odluka o tužbenom zahtevu - izreka presude, podobna za sticanje pravosnažnosti.Objektivne granice pravosnažnosti proizilaze iz načela dispozicije.Pravosnažnost se odnosi na odluku suda o tužbenom zahtevu istaknutom u tužbi, ali i na odluku o zahtevu protivtužbe. Stavovi suda o incidentnim, prejudicijelnim pitanjima nisu obuhvaćeni pravosnažnošću, sve dok ih stranke ne učine predmetom odlučivanja u parnici (istaknu: tužilac posebnim zahtevom, a tuženi posebnom protivtužbom).Ako to nije učinjeno, čine samo elemenat procesne građe na osnovu kojeg se donosi odluka o tužbenom zahtevu.ZPP – dalje, izričito kaže da pravosnažnost stiče i odluka suda o postojanju ili nepostojanju potraživanja koje je tuženi istakao prigovorom radi prebijanja (kompenzacije), uz ograničenje da stiče priznanje samo u granicama tužbe. O eventualnoj razlici u korist protivpotraživanja, sud ne može odlučivati.Ako želi odluku o celokupnom potraživanju, tuženi mora istaći kompenzacionu protivtužbu ili višak potraživanja ostvariti u samostalnoj parnici.Odstupanja od načela da pravosnažnost obuhvata isključivo odluku o zahtevima koje su stranke učinile predmetom odlučivanja u postupku:Prvo se odnosi na prekoračenje tužbenog zahteva:

28

1) drugostepeni sud ne vodi računa exofficio, već samo po predlogu žalioca o postojanju prekoračenja tužbenog zahteva (kao apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka), pa ako ovaj predlog ne bude istaknut u žalbi (ili žalbe ne bude, presuda stiče pravosnažnost i u onom delu, kojim je prekoračen tužbeni zahtev;(mutatis mutandis –promenivši ono što treba promeniti,tj.uz neophodne izmene, uzimajući u obzir različite okolnosti; to važi i u slučaju da stranka uopšte nije upotrebila pravni lek)

Drugi izuzetak postoji:2) u bračim i sporovima iz odnosa roditelja i dece u pogledu nekih pitanja, sud je ovlašćen da

odlučuje po službenoj dužnosti.

Treba reći da se na osnovu same izreke ne može sasvim pouzdano odrediti na koji se konkretni zahtev presuda odnosi, pa u tumačnju izreke služe elementi obrazloženja presude.

II. subjektivne granice pravosnažnostiZPP – izričito određuje da pravosnažnost presude deluje samo prema strankama, ali i prema trećim licima zbog prirode spornog prava ili pravnog odnosa koji postoji između stranaka i trećih lica ili kad je odredbama zakona to predviđeno.Ništa sporno, delovanje pravosnnažnosti presude inter partes nužno proizilazi iz dvostranačke organizacije parničnog postupka i iz metoda postupanja u parničnom postupku izraženom u načelu dispozicije i raspravnom načelu.Stranke su te koje učestvuju u postupku i imaju svojstvo procesnog subjekta, treća lica ne, pa samim tim samo stranke mogu imati štete i/ili koristi iz njega. Zatim postoji mogućnost da stranke same raspolažući predmetom spora (priznanjem ili odricanjem od tužbenog zahteva), određuju sadržaj pravne zaštite. Takođe, ishod spora najčešće zavisi od procesne građe koju, po pravilu, dobija od stranaka. I dejstva presude moraju biti ograničena u navedenom smislu. Uz neke izuzetke, naravno. Ti izuzeci su:

- nekad, posledica specifičnih obeležja pravnog odnosa o kome je odlučeno (sporovi o ličnom statusu), - nekad izražava princip (univerzalne i singularne) sukcesije u pravu, a - nekad u cilju obezbeđenja uslova za nesmetano ostvarivanje pravne zaštite i sprečavanje procesnih

zloupotreba.III. Vremenske granice pravosnažnosti

Postupak je vremenski ograničen. Pravosnažnost presude prema odredbama ZPP vezuje se za činjenično stranje utvrđeno do zaključenja glavne rasprave. O činjenicama koje su naknadno nastale ili prezentirane sudu, sud nije ni mogao odlučivati, tako da ne mogu ni biti obuhvaćene pravosnažnom presudom.Bitno obeležje našeg procesnog sistema, jeste, što se pravosnažnost (i prvostepena i drugostepena) presude ograničava na ono činjenično stanje, koje je utvrđeno u 1.stepenom postupku. Dopuštenost isticanja novih činjenica i dokaza u žalbi protiv presude ne rezultira, kao u nekim pravima, ponovnim raspravljanjem i odlučivenjem o tužbenom zahtevu na osnovu procesne građe formirane tek u 2.stepenom postupku. Rasprava pred 2. stepenim sudom se zakazuje samo kad 2. stepeni sud utvrdi da je zbog pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, potrebno izvesti dokaze koji su bili izvedeni u 1.stepenom postupku. Ako, pak, instancioni sud utvrdi, da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno utvrditi nove činjenice i izvesti nove dokaze, mora ukinuti 1.stepenu presudu i predmet vratiti 1.stepenom sudu na ponovno odlučivanje. Na ovaj način, uprkos dopuštenosti isticanja novih činjenica i dokaza, odluka o tužbenom zahtevu (i 1.stepena i 2.stepena) može biti isključivo zasnovana na onom činjeničnom stanju, koje je utvrđeno u 1.stepenom postupku.Pravosnažnost se vezuje za činjenično stanje utvrđeno do zaključenja glavne rasprave. No, meritorna odlika se, ponekad donosi i bez održavanja glavne rasprave, pa i bez održavanja pripremnog ročišta, (presuda na osnovu priznanja ili odricanja od tužbenog zahteva, presuda zbog propuštanja).Tada trenutak zaključenja glavne rasprave prestaje biti relevantan.Relevantan može postati trenutak zaključenja pripremnog ročišta, a kada ni taj trenutak ne može biti upotrebljen za određivanje vremenske granice, ona se mora utvrditi prema momentu donošenja određene presude.Veoma je važno odrediti preciznu vremensku granicu, jer činjenice koje nastanu posle ovog momenta nisu obuhvaćene pravosnažnošću. Tako, ranije odbijen zahtev kao neosnovan, moguće je kasnije ponovo istaći, a sud ga usvojiti, jer su se izmenile činjenice od kojih zavisi osnovanost (zahtev nije bio dospeo – zahtev dospeo).

35.  REŠENJE ( DONOŠENJE, DOSTAVLJANJE, VRSTE PROMENA PRAVILA O PRESUDI NA OSNOVU DISPOZICIJA STRANKE, POVLAČENJE TUŽBE, SUDSKO PORAVNANJE, SPORAZUM STRANAKA U POSTUPKU MEDIJACIJE) ?

Sva rješenja koja se donose na ročištu objavljuje sudija. Rješenje koje je na ročištu objavljeno dostaviće se strankama u ovjerenom prepisu samo ako je protiv tog rješenja dozvoljena posebna žalba, ili ako se na osnovu rješenja može odmah tražiti izvršenje, ili ako to zahtijeva upravljanje parnicom. Sud je vezan za svoja rješenja ukoliko se ona ne odnose na upravljanje parnicom ili ako ovim zakonom nije što drugo određeno. Kad se rješenje ne dostavlja pismeno, ono prema strankama ima dejstvo čim je objavljeno. Rješenja koja sud donosi van ročišta saopštavaju se strankama dostavljanjem ovjerenog prepisa rješenja. Rješenje mora biti obrazloženo ako se njime

29

odbija prijedlog stranke ili ako se njime rješava o prijedlozima stranaka koji su među sobom u opreci, a može biti obrazloženo i u drugim slučajevima kad je to potrebno. Pismeni sastav rješenja treba da sadrži uvijek uvod i izreku, a obrazloženja samo ako po stavu 1. ovog člana rješenje mora biti obrazloženo. Rješenja o kaznama izrečenim po odredbama ovog zakona izvršavaju se po službenoj dužnosti. Povlačenja tužbe ima neposredno procesno dejstvo.Samim aktom preduzimanja te radnje, postupak prestaje (izuzev ako je za to potreban pristanak tuženog).Pravila procesnog reda traže da sud o tome donese rešenje i deklariše dovršetak parnice.Tužiocu se, ipak, ne može dozvoliti takva sloboda, da ovu procesnu radnju upotrebljava neograničeno i bilo kad u toku postupka.Zato je propisano vreme do kada se u toku parnice tužba može povući i pravo tuženog da se od odredjenog momenta u razvoju postupka tome usprotivi.Tužba se može povući od podnošenja pa sve do zaključivanja glavne rasprave.Posle toga se donosi presuda i stvar je tužioca da li će upotrebiti za njega donetu pozitivnu odluku.Vreme u kojem se tužba može povući od podnošenja do zaključivanja glavne rasprave, razdvojeno je aktom upuštanja tuženog u raspravljanje o glavnoj stvari.Pre tog momenta tužilac je ovlašćen da svojim jednostranim aktom povuče tužbu.Pošto se tuženi upusti u raspravljanje, tužilac može povući tužbu tek uz pristanak tuženog.Tužilac se tada može odreći tužbenog zahteva i time sprečiti dalje vodjenje postupka.Izjava o povlačenju tužbe daje se usmeno na ročištu ili podneskom izvan ročišta.Kada se tužba povuče na ročištu u odsustvu tuženog, koji se već upustio u raspravljanje, sud dostavlja tuženom obaveštenje o povlačenju tužbe.Ako se tuženi u roku od 15 dana od dana obaveštenja o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smtraće se da je pristao na povlačenje.Povučena tužba se smatra kao da nije bila podnesena. I može se ponovo podneti. 2.Pretpostavke o povlačenju tužbe predstavlja:

neaktivnost tužioca u odredjenim procesnim situacijama ex lege ima značenje da je izjavljeno povlačenje tužbe,

pristanak tuženog, ako je potreban, ako tužilac u odredjenom roku ne vrati sudu izmenjeni ili dopunjeni tužbeni podnesak, ako se u istom postupku ponovo ispune uslovi za mirovanje postupka, ako ni jedna stranka u roku od četiri meseca od dana mirovanja ne predloži nastavak postupka, u sporovima male vrednosti, ako tužilac ne dodje na prvo ročište, a tuženi se ne upusti u raspravljanje....

Sudsko poravnanje je izraz načela dispozicije.Stranke slobodno odlučuju da li će pokrenuti parnični postupak( ne precedat iudex officio).Odlučuju i o obimu zaštite u parnici.Svojom voljom, takodje, mogu da okončaju parnični postupak raspolažući predmetom spora-tužbenim zahtevom.Odredba ZPP koja sadrži dopuštenost raspolaganja reguliše sledeće momente:

Stranke se mogu odreći tužbenog zahteva, Stranke mogu priznati zahtev protivnika, Zaključiti sudsko poravnanje.

U pitanju su tzv. „materijalne procesne dispozicije“, kojima se raspolaže predmetom spora.Na osnovu priznanja ili odricanja od tužbenog zahteva, dolazi do meritornog okončanja spora donošenjem odluke, zasnovane na preduzetom disponiranju:

Presuda na osnovu priznanja, Presuda na osnovu odricanja.

Obe forme raspolaganja su individualne i imaju značaj jednostranih parničnih radnji.Priznanje zahteva preduzima tuženi, a odricanje od tužbenog zahteva preduzima tužilac.Zajedničko disponiranje predmetom spora, stranke ostvaruju sudskim poravnanjem, koje je kao posebna ustanova regulisano ZPP (čl.322-329) i predstavlja ugovor sa procesnopravnim dejstvom. Zakonski termin nije odgovarajući, ali je opšteprihvaćen.Ne poravnava se sud, nego (parnične) stranke.O ovom poravnanju se govori još kao o procesnom.Termin, medjutim, nije šire prihvaćen. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZPP stranke mogu, u toku celog postupka pred parničnim sudom prvog stepena, zaključiti poravnanje o predmetu spora.St. 2: Poravnanje može da se odnosi na ceo tužbeni zahtev ili na jedan njegov deo.Lice koje namerava da podigne tužbu može, preko nižeg suda na čijem području protivna stranka ima prebivalište, da pokuša da postigne poravnanje.Sporazum stranaka o poravnanju se unosi u zapisnik, a poravnanje se smatra zaključenim, kada stranke posle pročitanog zapisnika o poravnanju potpišu zapisnik.Sud će u toku postupka ukazati strankama na mogućnost sudskog poravnanja i pomoći im da zaključe poravnanje. Pred sudom se ne može zaključiti poravnanje u pogledu zahteva, kojima stranke ne mogu raspolagati. Sve navedene odredbe jesu odlučujuće za odredjivanje pojma ove ustanove u našem pravu.Ove odredbe pokazuju da se sudsko poravnanje ne može svesti samo na izjavu stranaka, da su se poravnale o sudskom zahtevu.Ono predstavlja i sporazum (ugovor) stranaka o materijalnopravnom odnosu, koji je posredan predmet parničnog postupka, ako je parnica uopšte i pokrenuta.

30

Sudsko poravnanje jeste ugovor, kojim stranke uredjuju svoje gradjanskopravne odnose, kojima mogu slobodno raspolagati, zaključen u pismenoj formi pred nadležnim sudom i dopušten od strane suda, koji proizvodi propisana procesna dejstva.Može biti zaključen:

Po pokretanju parničnog postupka i, Pre pokretanja parničnog postupka.

1.Kada je zaključeno sudsko poravnanje po pokretanju parničnog postupka, ono dovodi do delimičnog ili potpunog prestanka postupka, u zavisnosti da li je tužbeni zahtev poravnanjem obuhvaćen u potpunosti ili delu.Sudsko poravnanje je procesna smetnja novoj parnici izmedju istih stranaka o istom zahtevu (ne bis in idem).Ono ovde proizvodi dejstva kao i pravosnažna presuda.Tokom celokupnog postupka parnični sud po službenoj dužnosti vodi računa, da li se vodi parnica o predmetu o kome je ranije zaključeno sudsko poravnanje.Ako utvrdi da se parnica vodi o zahtevu o kome je zaključeno sudsko poravnanje, odbaciće tužbu.Kada se stranke poravnaju o zahtevu kondemnatorne prirode, sudsko poravnanje jeste izvršna isprava, na osnovu koje se odredjuje prinudno izvršenje. 2. U slučaju kad je sudsko poravnanje zaključeno pre pokretanja parnice, nastaju sve, gore navedene posledice, osim prestanka postupka, jer parnica nije ni pokrenuta. S druge strane veoma je bitna uloga suda.Punovažnost ugovora, u svakom slučaju zavisi od stava suda o dopuštenosti poravnanja.Potrebno je da se ispune sve pretpostavke, predvidjene ZPP.Tek tada ovo poravnanje proizvodi procesna dejstva, kojim se principjelno razlikuje od odgovarajućeg ugovora mataerijalnog prava-ugovora o poravnanju, koji je regulisan odredbama ZOO (Čl.1089-1098). *Pravna priroda sudskog poravnanja* O pravnoj prirodi poravnanja, koje je veoma kompleksna ustanova, postoje tri shvatanja:1) Procesnopravno (publicističko) shvatanje,2) Materijalnopravno shvatanje,3) Mešovito (procesnopravno i materijalnopravno) shvatanje.Mirno rešavanje sporova putem medijacije (posredovanja )- jednog od alternativnih rešavanja sporova. posle ZPP donet i poseban Zakon o medijaciji, kojim se još konkretnije utvrdjuje ovakav način regulisanja sppornih odnosa medju strankama. Odredbe ZPP regulišu osnovnu proceduru u postupku posredovanja (medijacije), za vreme trajanja parničnog postupka pred sudom i odredjuju osnovna načela ovog postupka.Medjutim, Zakon o posredovanju-medijaciji detaljno reguliše pravila ovog postupka.Odredbe ovog zakona se primenjuju u spornim odnosima, a naročito: u imovinskopravnim odnosima fizičkih i pravnih lica, trgovinskim, porodičnim, radnim i drugim gradjanskopravnim odnosima, upravnim, krivičnim, u kojima strane mogu slobodno da raspolažu, ukoliko zakonom nije propisana isključiva nadležnost suda ili drugog organa. Odredbe ovog zakona će se primenjivati nezavisno od toga da li se posredovanje obavlja pre ili posle pokretanja postupka za rešavanje spornog odnosa, sa ili bez uputa suda ili drugog organa.Ne primenjuju se na sporove povodom otkaza ugovora o radu i isplate minimalne zarade. Posredovanje je svaki postupak, bez obzira na njegov naziv, u kojem strane žele da sporni odnos reše mirnim putem, uz pomoć jednog ili više posrednika-medijatora, koji stranama pomažu da postignu sporazum.Posrednik-medijator nije ovlašćen da stranama nameće obavezujući sporazum.Načela postupka medijacije (posredovanja):

Posredovanje se sprovodi na osnovu izričite saglasnosti strana; Jednakost i ravnopravnost strana; Nezavisno i nepristrasno postupanje posrednika; Privatnost postupka; Isključenje javnosti; Tajnost svih informacija, predloga i izjava vezanih za postupak posredovanja, osim onih koji se moraju

otkriti u skladu sa zakonom, primenom sporazuma o pravnanju ili kada to nalaže javni interes; Podaci, izneti u postupku posredovanja, ne mogu se koristiti u parničnom, arbitražnom ili drugom

postupku; Postupak posredovanja je hitan.

Postupak posredovanja započinje prihvatanjem predloga za pokretanje postupka, na koji stranka, koja je primila predlog, treba u roku od 15 dana od dana prijema da da odgovor, jer će se, inače, predlog za posredovanje smatrati odbijenim.Stanke mogu da se sporazumeju o načinu sprovodjenja posredovanja, a ako to nisu u mogućnosti, posrednik će postupak posredovanja sprovesti na način koji smatra odgovarajući, imajući u vidu okolnosti spornog odnosa, interese stranaka, uz poštovanje načela hitnosti.Posrednik može da vodi zajedničke i odvojene razgovore sa stranama.Može da daje predlog mogućih načina za rešavanje spora, a nikako samog rešenja. Postupak posredovanja se okončava:

Zaključivanjem sporazuma strana;

31

Odlukom posrednika, posle konsultacije sa stranama, da postupak obustavlja, jer dalji postupak nije opravdan;

Izjavom strane o odustajanju od daljeg postupka. Pokretanjem postupka posredovanja ne prekida se zastarevanje potraživanja i ne utiče na zakonske rokove za pokretanje i vodjenje odgovarajućeg postupka, osim kada je posredovanje procesni uslov za pokretanje tog postupka po posebnim propisima. Medijacija je moguća u svakom stepenu postupka, sve do njegovog pravosnažnog okončanja. Zakon o medijaciji propisuje da kada stranke predlože ili sud oceni, da bi spor mogao da se uspešno reši medijacijom, uputiće stranke na taj postupak i zastati sa parničnim postupkom.Sud upućuje strane na ovaj postupak po prijemu odgovora na tužbu ili posle održanog pripremnog ročišta. Postupak posredovanja može da traje 30 dana.Sud može vreme trajanja produžiti iz opravdanih razloga.Posrednik je treća neutralna osoba, koja posreduje izmedju dve strane u cilju rešavanja njihovog spornog odnosa, a u skladu sa načelima posredovanja.Posredovanje mogu obavljati sudije, advokati i drugi istaknuti stručnjaci iz različitih oblasti, zavisno od vrste spornog odnosa. Predsednik suda, odnosno starešina drugog organa bira medijatore (posrednike) iz redova istaknutih stručnjaka (sudija, advokata i dr.), koji ispunjavaju uslove za obavljanje posredovanja, predvidjene ovim zakonom i upisuje ga u Spisak posrednika.Bliži način vodjenja Spiska uredjuje ministar pravosudja. Posrednik mora da ispunjava sledeće uslove:

1) Da ima visoku stučnu spremu;2) Najmanje pet godina radnog iskustva u postupcima rešavanja sporova i konflikata;3) Da je prošao program obuke za posrednika;4) Da je upisan u Spisak;5) Da nije pod istragom i da nije osudjivan za namerno počinjeno krivično delo;6) Da je dostojan za obavljanje posredovanja.

Posrednik može biti izuzet u postupku u kome ima lični interes i zbog sumnje u njegovu pristrasnost.Posrednik se mora isključiti ukoliko je sudeći sudija, arbitar ili sudi istim stranama u drugom sporu.Posrednik ne može biti ni advokat, koji zastupa jednu od strana. U postupku posredovanja stranku može da zastupa njen punomoćnik.Postignuti sporazum predstavlja vansudsko poravnanje koje medijator dostavlja sudu radi zaključenja sudskog poravnanja. U postupku pred sudom ne smeju se koristiti predlozi i izjave stranaka i njihovih punomoćnika datih u postupku medijacije. Rok za medijaciju je 30 dana. Ukoliko u tom roku stranke ne postignu sporazum sud zakazuje glavnu raspravu.Postupak posredovanja (medijacije) je dobrovoljan, poverljiv i hitan. Strane sporazumno snose troškove posredovanja, kao što ih i predujmljuju na jednake delove.O troškovima neuspelog postupka posredovanja rešava se u parničnom postupku i njihova visina se odredjuje prema advokatskoj tarifi.

36.  TROŠKOVI ( SUDKI, TROŠKOVI U POSTUPKU OBEZBEDJENJA DOKAZA  I PARNIČNI)?

Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka. Parnični troškovi obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu. Svaka stranka prethodno sama snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama. Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je da po nalogu suda unaprijed položi iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja dokaza.Kad izvođenje dokaza predlože obje stranke, sud će odrediti da iznos potreban za podmirenje troškova polože obje stranke na jednake dijelove. Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji sud odredi. Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda. Pri odlučivanju koji će se troškovi nadokanditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi. Stranka je dužna da nezavisno od ishoda parnice naknadi protivnoj stranci troškove koje je prouzrokovala svojom krivicom ili slučajem koji se njoj dogodio. Ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe, zbog toga što je tuženi već priznao svoju obavezu i bio je spreman ispuniti, ili zbog drugih razloga, tužilac će naknaditi tuženom parnične troškove. Tužilac koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci naknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedillo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog. Stranka koja odustane od pravnog lijeka dužna je da protivnoj staranci naknadi troškove nastale povodom pravnog lijeka. Svaka stranka snosi svoje troškove ako je parnica završena sudskim poravnanjem, a u poravnanju nije drugačije ugovoreno. Troškovi

32

poravnanja koje je pokušano ali nije uspjelo ulaze u parnične troškove. Ako u izlučnoj parnici bude usvojen tužbeni zahtjev za izlučenje stvari, a sud utvrdi da je tuženi kao povjerilac u izvršnom postupku imao opravdanih razloga da smatra da ne postoje prava trećih lica na ovim stvarima, odrediće da svaka stranka snosi svoje troškove. Suparničari snose troškove na jednake dijelove. Ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u predmetu spora, sud će prema srazmjeri tog udjela odrediti koliki će dio troškova naknaditi svaki od suparničara. Suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari, odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj strani. Za troškove prouzrokaovane posebnim parničnim radnjama pojedinih suparničara ostali supraničari ne odgovaraju. Ako ombudsmen učestvuje u postupku kao stranka, on ima pravo na naknadu troškova po odredbama ovog zakona, ali ne i pravo na nagradu. Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupku obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja. Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najdocnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči. O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom. U toku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova na zavisi od odluke o glavnoj stvari. Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučiće i o troškovima nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka. Kad sud preinači odluku protiv koje je podnjet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka. Kad se ukine odluka protiv koje je podnijet pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostviće se da se o troškovima postupka povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci. Sud može postupiti po odredbi stava 3. ovog člana i kad odluku protiv koje je podnijet pravni lijek samo djelimično ukine. Odluka o troškovima sadržana u presudi može se napadati samo žalbom na rješenje ako se istovremeno ne napada i odluka o glavnoj stvari.Troškove postupka za obezbjeđenje dokaza snosi stranka koja je podnijela prijedlog za obezbjeđenje dokaza. Ona je dužna da naknadi i troškove protivnoj stranci, odnosno postavljenom prvremenom zastupniku. Ove troškove stranka može naknadno ostvarivati kao dio parničnih troškova, prema uspjehu u parnici.

37.  OSLOBAĐANJE OD PLAĆANJA TROŠKOVA ( SIROMAŠKO PRAVO) ?

OSLOBAĐANJE TROŠKOVA (IZ ZAKONA) Sud će osloboditi od plaćanja troškva postupka stranku koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi ove troškove bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice. Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobađanje od plaćanja taksa i oslobađanje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa. Sud može osloboditi stranke od plaćanja svih troškva ili jednog dijela troškova postupka.Prilikom donošenja odluke o oslobođenju od plaćanja troškova postupka sud će brižljivo ocijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednosti predmeta spora, broj lica koje stranka izdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njene porodice. Odluku o oslobođenju od plaćanja troškova postupka donosi prvostepeni sud na prijedlog stranke. Stranka je dužna da uz prijedlog podnese dokaze o svom imovnom stanju. Kad je to potrebno, sud može po službenoj dužnosti pribaviti potrebne podatke i obavještenja o imovnom stanju stranke koja traži oslobođenje, a može o tome saslušati i protivnu stranku. Protiv rješenja suda kojim se usvaja prijedlog stranke za oslobađanje plaćanja troškova postupka nije dovoljena žalba.Predujam za troškove od čijeg je plaćanja stranka oslobođena, isplatiće se iz sredstava suda. Rješenje o oslobođenju od plaćanje troškova postupka prvostepeni sud može u toku postupka ukinuti ako utvrdi da je stranka u stanja da snosi troškove postupka. Tom prilikom sud će riješiti da li će stranka potpuno ili djelimično naknaditi i one troškove i takse od kojih je ranije bila oslobođena. Prvenstveno se imaju nadokanaditi iznosi isplaćeni iz sredstava suda. Takse i troškovi isplaćeni iz sredstava suda, čine dio parničnih troškova. O naknadi ovih troškova od strane protivnika stranke koja je oslobođena od plaćanja troškova postupka sud će odlučiti po odredbama o naknadi troškova. Takse i troškove isplaćene iz sredstava suda naplaćuje po službenoj dužnosti prvostepeni sud od stranke koja je dužna da naknadi ove troškove. Ako je protivnik stranke koje je oslobođena od plaćanja troškova postupka odlukom suda obavezan da naknadi parnične troškove, a utvrdi se da on nije u stanju da te troškove plati, sud može naknadno odrediti da troškove iz stava 1. ovog član plati u cjelini ili djelimično stranka koja je oslobođena od plaćanja torškova postupka iz onog što joj je dosuđeno. Time se ne dira u pravo ove stranke da za ono što je platile traži naknadu od protivnika. OSLOBAĐANJE TROŠKOVA (IZ KNJIGE)Oslobodjenje od plaćanja troškova postupka (siromaško pravo) može tražiti stranka, koja prema svom opštem imovnom stanju nije u mogućnosti da snosi troškove parnice, bez štete po nužno izdržavanje svoje i svoje porodice. Strani državljanin ima pravo na oslobodjenje od plaćanja troškova postupka po pravilima o uzajamnosti (uzajamnost nije uslov za ostvarivanje samog prava na oslobadjanje od plaćanja troškova). Oslobođenje od plaćanja troškova postupka može biti:

potpuno oslobađanje i oslobađanje od plaćanja sudskih taksi (čl. 164. ZPP).

Potpuno oslobađanje obuhvata oslobađanje od plaćanja taksi i oslobađanje od polaganja predujma za troškove svedoka, veštaka, tumača, uviđaja i sudskih oglasa, pa, u širem smislu i postavljanje punomoćnika.Efektivni troškovi stranke i stvarni izdaci postavljenog unomoćnika se tada isplaćuju iz sredstava suda.

33

Oslobađanje od plaćanja taksi odobrava se po blažim kriterijumima i to onda kada bi se plaćanjem taksi znatno umanjila sredstva za izdržavanje stranke i članova njene porodice. Stranka može staviti predlog za oslobađanje od plaćanja troškova tokom celog postupka, uz koji se podnosi potvrda nadležnog organa uprave o imovnom stanju(iznos poreza koji se plaća i drugih izvora prihoda).Postupak suda povodom predloga za oslobodjenje od plaćanja troškova postupka Po traženju stranke, sud prvog stepena donosi odluku o oslobođenju od plaćanja troškova postupka (čl. 165.).Sud treba pažljivo da ispita navode koji su u predlogu označeni i, po potrebi, da pribavi druge podatke i obaveštenja o imovnom stanju stranke.Odluka se donosi u formi rešenja (protiv pozitivnog rešenja nije dozvoljena žalba.) Sud prvog stepena može u toku postupka izmeniti ili ukinuti rešenje o oslobađenju od plaćanja troškova. To može samo onda, ako utvrdi da je stranka u mogućnosti da podmiruje troškove postupka.Postavljanje punomoćnika stranci oslobodjenoj plaćanja troškova Stranka koja je potpuno oslobođena plaćanja troškova ima pravo da traži da joj se postavi punomoćnik. Stranka tada ne plaća nagradu, niti stvarne izdatke postavljenog punomoćnika. Postavljeni punomoćnik nije u ugovornom odnosu sa strankom.On vrši javnu funkciju, sa ovlašćenjima utvrdjenim u rešenju o postavljanju. Po pravilu se za punomoćnika postavlja advokat.Medjutim, ako u sedištu suda nema dovoljno advokata, sud može postaviti za punomoćnika i drugo lice sa pravnom spremom, sposobno da stranci pruži potrebnu pravnu pomoć. Punomoćnika iz reda advokata postavlja predsednik nižeg prvostepenog suda ili ga odredjuje predsednik višeg prvostepenog suda, ako se niži prvostepeni sud nalazi u sedištu takvog višeg suda. Protiv pozitivnog rešenja o postavljanju punomoćnika nije dozvoljena žalba. Postavljeni punomoćnik može iz opravdanih razloga zatražiti razrešenje.O tome odlučuje izvan rasprave predsednik veća ili na raspravi veće.Protiv rešenja o razrešenju punomoćnika nije dozvoljena žalba. Sud prvog stepena može u toku postupka ukinuti rešenje o postavljanju punomoćnika, ako utvrdi da je stranka u mogućnosti da plati zastupanje. Naknada troškova postupka

a) Naknada troškova kada je rešenje o oslobodjenju izmenjeno ili ukinuto u toku postupka Ako sud u toku postupka izmeni ili ukine rešenje o oslobodjenju od plaćanja troškova postupka, uključujući i postavljanje punomoćnika, uredjuje i pitanje dotadašnjih troškova. Sud tada može naložiti stranci da potpuno ili delimično naknadi troškove i takse od kojih je bila oslobođena, kao i stvarne izdatke i nagradu postavljenog punomoćnika (prvenstveno se odredjuje naknada izdataka isplaćenih iz sredstava suda).Tada su ovi izdaci stranke stavka u njenim troškovima parnice i može od protivne stranke tražiti njihovu naknadu po opštim pravilima.

b) Naknada troškova po dovršetku postupka Takse i troškovi isplaćeni iz sredstava suda, stvarni izdaci i nagrada postavljenog punomoćnika, čine deo troškova parnice.O naknadi tih troškova od protivne stranke i namirenju izdataka iz sredstava suda, odlučuje se po opštim pravilima o naknadi troškova postupka (ovde u korist sredtava suda). Ako se utvrdi da protivnik stranke oslobođene od plaćanja troškova nije u stanju da plati troškove na koje je obavezan, sud može naknadno odrediti da te troškove plati, u celini ili delom, stranka koja je bila oslobođena plaćanja troškova postupka. Troškovi se tada naplaćuju iz onoga što je toj stranci dosuđeno.Ta stranka ima pravo da za ono što je platila traži naknadu od protivne stranke, pa i u posebnoj parnici.

38.  OBEZBEDJENJE TROŠKOVA ( AKTORSKA KAUCIJA ) ?

Troškove postupka za obezbjeđenje dokaza snosi stranka koja je podnijela prijedlog za obezbjeđenje dokaza. Ona je dužna da naknadi i troškove protivnoj stranci, odnosno postavljenom prvremenom zastupniku. Ove troškove stranka može naknadno ostvarivati kao dio parničnih troškova, prema uspjehu u parnici. Svrha ustanove obezbedjenja praničnih troškova je da se tuženom osigura naplata njegovih dosuđenih troškova postupka iz depozita, koji polaže tužilac(cautio iudicatum solvi, aktorska kaucija).U sporovima s elementom inozemnosti, gdje je strana fizička ili pravna osoba tužitelj a domaća tuženik, tuženik može tražiti od suda da naredi tužitelju plaćanje određenog novčanog iznosa koji će poslužiti tuženiku da naplati svoje parnične troškove u slučaju da tužbeni zahtjev stranca bude odbijen.U našem sistemu to pravo ima tuženi u parničnom postupku, koji se vodi pred domaćim sudom, prema tužiocu, koji je strani državljanin ili lice bez državljanstva koje kod nas nema prebivalište.Isto pravilo važi i prema pravnom licu, koje nema našu pripadnost. Po mišljenju jednih autora, to pravo ima tuženi bez obzira da li je naš državljanin.Primećuje se da se ovaj stav kosi sa čl.ZRSZ, koji govori o reciprocitetu oslobodjenja od troškova u relaciji strani i domaći državljani. Tuženi nema pavo da traži aktorsku kauciju u sledećim slučajevima:

1) ako u zemlji državljanstva tužioca naši državljani nisu dužni da daju obezbeđenje (prema pravilima Haške konvencije o gradjanskom sudskom postupku 1905. i 1954. i slično je u većini naših bilateralnih

34

sporazuma, državljanini jedne države potpisnice domiciliran u nekoj od tih država, oslobadja se obaveze polaganja aktorske kaucijepred sudom bilo koje države potpisnice te konvencije)

2) ako tužilac ima pravo azila kod nas,3) ako se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje tužioca iz njegovog radnog odnosa u našoj zemlji,4) ako se sudi u bračnim sporovima, sporovima o utvrđivanju ili osporavanju očinstva, odnosno

materinstva i sporovima o zakonskom izdržavanju,5) ako je u pitanju menična ili čekovna tužba, protivtužba ili izdavanje platnog naloga.(čl.83ZRSR)2. ULAGANJE ZAHTEVA I POSTUPAK SUDA

Tuženi je dužan da uloži zahtev radi polaganja aktorske kaucije najdocnije na pripremnom ročištu.Ako se pripremno ročište ne održava, onda na prvom ročištu za glavnu raspravu, pre nego što se upusti u raspravljanje o glavnoj stvari.Izuzetno, zahtev se može uložiti i docnije, do pravosnažnog dovršetka parnice- čim je tuženi saznao da postoje pretpostavke za traženje obezbeđenja. U rešenju, kojim se zahtev usvaja, sud će odrediti iznos obezbeđenja i rok u kojem se treba položiti, te upozoriti tužioca na posledice propuštanja da se u roku deponuje određeno obezbeđenje. Obezbeđenje se u pravilu polaže u novcu.Sud može, na traženje tužioca, odobriti da se obezbeđenje da i u drugom pogodnom obliku (deponovanjem hartija od vrednosti, dragocenosti).Na novčanom iznosu ili drugom predmetu tuženi stiče založno pravo za naplatu dosuđenih troškova postupka. Propuštanje da se u roku deponuje određeno obezbeđenje, vodi pretpostavki da je tužba povučena.Odnosno pretpostavci da je tužilac odustao od pravnog leka, ako je zahtev bio stavljen tek u tom delu postupka. Dokaz da je položeno obezbeđenje tereti tužioca. Tuženi,koji je na vreme uložio zahtev, nije dužan da nastavi postupak u glavnoj stvari, sve dok se pravosnažno ne odluči o njegovom zahtevu. Pravosnažno i za tuženog pozitivno rešenje, daje mu pravo da se i dalje uzdrži od procesnih aktivnosti, sve dok tužilac ne položi obezbeđenje. Sud je, u slučaju odbijanja zahteva, ovlašćen da odredi da se postupak nastavi i pre pravosnažnosti tog rešenja.

35