PODUZETNIŠTVO 3

Pojam poduzetništva i karakteristikeDanas u stvarnom životu sve češće čujemo ili se susrećemo s izrazima poduzetništvo, poduzetnik ili poduzetnica, poduzetnički pothvat, poduzetnička ideja, poduzetnička inovacija. Što je uopće poduzetništvo? I tko su poduzetnici i poduzetnice? Na ta i još niz pitanja pokušat ćemo odgovoriti u sklopu ovog predmeta.Je li poduzetništvo otvaranje kafića, slastičarnice, prodavaonice mješovite robe, farme pilića? Odgovor je da, sve te i brojne druge aktivnosti jesu poduzetništvo. Ono što je zajedničko svim tim aktivnostima zapravo je težnja njihovih pokretača da zadovolje neku potrošačku potrebu i pri tome ostvare određenu zaradu- dobit ili profit. Kolika će ta dobit biti, ovisit će brojnim čimbenicima, ali prije svega o osobi koja pokreće te aktivnosti a koju nazivamo poduzetnikom ili poduzetnicom.

Kako poduzetništvo obuhvaća brojne poslove i aktivnosti koje su u neprestanim promjenama, teško ga je jednostavno definirati. Stoga različiti autori poduzetništvo različito definira, ali ga neizostavno svi vežu uz pojam poduzetnika, osobe koja pokreće poduzetničke aktivnosti.Poduzetništvo je gospodarska aktivnost osobe ili skupine koji, koristeći se nekom idejom, ulažući kapital u njezinu provedbu te preuzimajući rizik (neizvjesnost), stvaraju proizvod – robu ili uslugu od čije prodaje očekuje dobit.Poduzetništvo je način gospodarskoga djelovanja u kojem kako, što i za koga stvoriti, te na tržištu realizirati, odlučuje poduzetnik koji ulazi u posao (biznis) na svoj trošak i rizik s nadom u dobitak u cilju dostizanja pravedne zarade i časnoga bogaćenja. Poduzetništvo je proces u koji diljem slobodnoga svijeta u naše vrijeme svakodnevno ulaze tisuće i tisuće pojedinaca. Svaki je pojedinac sam ili svojom obitelju, voljan preuzeti rizik, uložiti glavnice i svojim idejama i poduzetničkim inicijativama krenuti po nagradu što je daje poduzetništvo. Nema milosti u poduzetništvu. Poduzetnik kupuje nove ideje, projekte za nove proizvodnje i proizvodne postupke, kupuje ili uzima u najam zgrade, strojeve, opremu i prometala, kupuje rad radnika. Sve kupljeno plaća ili isplaćuje bez obzira na gospodarski uspjeh pothvata, budući je bit poduzetništva da poduzetnik sam snosi sav rizik.Glavne karakteristike poduzetništva jesu:

Poduzetništvo je nerazdvojivo vezano za vlasništvo. Vlasništvo je pravo raspolaganja nekom imovinom na temelju stečenog prava ili običaja u nekoj ljudskoj zajednici. Pravo vlasništva stječe se na različite načine (poklonom, nasljeđivanjem i slično), no ipak je najvažnije da se vlasništvo može stječi na temelju rada i zarade od tog rada. Poduzetniku je želja za povećanjem njegova vlasništva pokretač i mjerilo uspjeha, ali sve to ima smisla samo ako sam poduzetnik, a uz njega i članovi obitelji mogu uživati u plodovima poduzetničkog pothvata. Društveni odnosi, temeljeni na privatnom vlasništvu, najbolji su gospodarski poticaj za razvoj poduzetništva. Poduzetnik je onaj koji svoju imovinu ulaže u posao i očekuje dobit, ali isto tako poduzetnik može biti i onaj koji raspolaže tuđom imovinom u poslovnom pothvatu;

Svaka se gospodarska djelatnost pokreće s namjerom da poduzetnik nakon obavljenog posla ima više nego što je u početku uložio u taj posao. Taj višak prihoda nad rashodima u poslovnom pothvatu jest dobit ili profit. Dobit služi poduzetniku za proširenje njegova posla ako se ostvareni višak opet ulaže u poslovanje ili za osobne potrebe ako se taj višak odmah potroši. Dobit je pokretač poduzetničke djelatnosti. Dobit je podloga na kojoj se stječe i oplođuje vlasništvo pa je time i glavna karakteristika poduzetništva;

Svaka poslovna djelatnost odvija se u strahu od mogućih nepoželjnih i nepredvidivih događaja u budućnosti. Potpuno nepoznavanje pojave nekog događaja u budućnosti jest neizvjesnost, a mogućnost nastupanja nekog događaja u budućnosti zove se rizik. Rizik je neprestani pratitelj svih poslovnih ljudi i ne može se izbjeći. S rizikom mora živjeti svaki poduzetnik, ali samo dobar poduzetnik može taj rizik umanjiti. Za smanjivanje rizika potrebni su: teorijsko i stručno znanje, poslovne informacije, vještina u radu i brzina odlučivanja, ali svakako je potrebna i sreća.

Tek onaj koji svojim stvaralaštvom i inovacijom uspije postići poslovni uspjeh, postaje pravi poduzetnik. Inovacija je pronašašče nekoga novog, boljeg rješenja za funkcioniranje postojećeg proizvoda ili djelatnosti

Uz poduzetništvo se uvijek vežu pojmovi kao što su poduzetnička ideja, poduzetnička prigoda ili poslovna prilika, poduzetnički pothvat, ulaganje kapitala, privatno vlasništvo dobit, rizik, neizvjesnost itd. Također, poduzetništvo se često povezuje s inovacijama i stvaralaštvom. U nastavku ćemo objasniti sljedeće pojmove kao temeljne odrednice poduzetništva.

Bez dovoljno sredstava ne može se započeti niti jedan pothvat koliko god imali dobru ideju i sposobna poduzetnika. Za poduzetnike kapital je najčešće novac koji ulažu u pokretanje svog pothvata, no kapital ne mora biti samo novac. Kapital je i sva imovina poduzetnika, a ona može biti financijska (novac, vrijednosni papiri, potraživanja), materijalna (zgrade, strojevi, alati, zalihe) te nematerijalna (istraživanja, patenti, licencije i sl.)

Poduzetničke se aktivnosti pokreću da bi se vratio, ali i uvećao uloženi kapital. Pozitivna razlika između poduzetničkom aktivnošću ostvarenog i uloženog kapitala naziva se profit. Ostvariti dobit jedan je od važnijih ciljeva svakog poduzetnika i svojevrsno je mjerilo uspjeha. Dobit poduzetnici mogu upotrijebiti za svoje osobne potrebe, odnosno uvećanje svoje imovine ili za unapređenje i širenje poslovanja. Neuspjeh u poslovanju očitovat će se gubitkom. Gubitak nastaje kada su ulaganja, odnosno rashodi veći od ostvarenog prihoda. Takav rezultat svaki poduzetnik želi izbjeći.

Budući da poduzetništva nema bez ulaganja kapitala, a uz svaki oblik ulaganja kapitala vezan je rizik, odnosno manja ili veća vjerojatnost njegova povrata i oplodnje, to znači da ni poduzetništva nema bez rizika. Što je veći iznos uloženog kapitala, veći je i rizik, ali je veća i eventualno ostvarena dobit. Pod pojmom rizika u poduzetništvu podrazumijevamo različite stupnjeve izloženosti opasnostima, nezgodama ili gubitku zbog nepoznavanja konačnog ishoda poduzetih aktivnosti. U poduzetništvu rizik je preuzimanje odgovornosti za razvoj budućih događaja koji mogu više ili manje ugroziti poduzetnički pothvat.

Samo oni koji stvaralaštvom i inovacijama postižu uspjeh postaju pravi, uspješni poduzetnici. Inovacija je ipak pronalaženje nečega potpuno novoga ili poboljšanje postojećega (proizvoda, usluge, postupka, načina odlučivanja i sl.). Poduzetnici moraju biti kreativni, odnosno sposobni razmišljati drugačije od drugih, moraju biti spremni i otvoreni za nove ideje i promjene.

Poduzetnička ideja – zamisao o nečemu što želimo raditi (nešto za nekoga proizvoditi, nečim trgovati, nekoga nečim usluživati), ali ponajprije radi zadovoljavanja potrošačkih želja ili potreba te ostvarivanja vlastite zarade (dobiti ili profita).

Kada osoba koja pokreće posao počne provoditi svoju ideju, govorimo o poduzetničkoj inicijativi (poticaju za provedbu poduzetničke ideje). Poduzetnička inicijativa odgovara na pitanje kako odabranu ideju na najbolji način ostvariti.

Poduzetničku ideju mora se ostvariti tako da bude prihvaćena na tržištu, a u tome ćemo biti uspješniji ako uočimo i iskoristimo dobru prigodu. Promjene koje se događaju na tržištu (novi proizvodi i usluge, konkurenti, tehnologije, promjene u zakonskim propisima, ratni sukobi, prirodne promjene) daju velik broj poslovnih prigoda, a poduzetnik ih treba iskoristiti. Dobar i kreativan poduzetnik treba uočiti prigode ondje gdje ih drugi ne vide i upravo njegova spremnost na rizik i rad u neizvjesnim uvjetima omogućit će pronalaženje dobrih poslovnih prigoda.

Interes je svake države da se što više ljudi uključuje u proces privatnog poduzetništva, jer se tako otvaraju nova radna mjesta i lakše rješava problem nezaposlenosti, a osim toga plaćaju se porezi i puni se državna blagajna. Blagostanje neke države nije posljedica bogatstva prirodnim resursima, već su ponajviše rezultat ljudskoga poduzetničkoga djelovanja.Moglo bi se reći da gospodarski sustav umnogome određuje odgovore na temeljna poduzetnička pitanja što, kako, za koga, kada i gdje nešto proizvodit, tržiti ili usluživati. Dakle gosp. sustav na određen način poduzetniku uvjetuje izbor vrste proizvoda ili usluga, njihovu količinu i kvalitetu, način, mjesto i vrijeme proizvodnje i usluživanja itd.

Poduzetništvo možemo promatrati s društvenog i individualnog stajališta. Individualna važnost polazi od pokretača konkretne poduzetničke aktivnosti –individualnoga poduzetnika. On, sukladno svojoj osobnosti (splet

znanja, vještina, ideja, kreativnosti, hrabrosti i drugih odrednica osobnosti), ostvaruje poduzetnički pothvat te iz ostvarene dobiti osigurava svoju životnu egzistenciju, odnosno dovoljnu količinu i vrsnost materijalnih i duhovnih dobara. Istodobno, promatrano kroz društvenu važnost, taj isti individualni poduzetnik državi plača sve poreze i doprinose, zapošljava i plaća druge osobe i potiče ih na ulazak i ulaganje u nove poslove – poduzetničke pothvate te kako svi zajedno zadovoljavaju društvene potrebe i utječu na gospodarski razvoj svoje zemlje.

Prednosti ulaska u poduzetništvo Prilika za kreiranje vlastite sudbine: Posjedovanje vlastitog poduzeća omogućava poduzetnicima

svekoliku neovisnost. Prilika za različitost: Poduzetnici pokreću vlastito poslovanje jer vide priliku za stvaranje različitosti u

stvarima važnim za njim. Prilika za dostizanje svojeg punog potencijala: Poduzetnicima njihov posao postaje instrument za igru i

samodokazivanje Prilika za ubiranje visokih profita: Premda novac nije primarna vodilja većine poduzetnika, profit koji

oni svojim poslovanjem mogu ostvariti predstavlja važan motivirajući faktor. Prilika za doprinos društvu i priznanje za vlastite napore: Vlasnici malih poduzeća često su među

najuglednijim članovima u svojoj lokalnoj zajednici. Prilika za rad na onom što vole i što ih zabavlja: Mnogo vlasnika malih poduzeća uspjeh ostvarili su baš

iz razloga jer rade ono što vole i što ih zanima.

Nedostatci ulaska u poduzetništvo• Nesigurnost dohotka • Rizik gubitka uloženog kapitala – Što se najgore može dogoditi ako moje poduzeće propadne?– Kolika je vjerojatnost najgore solucije? (Jesam li istinski spreman na ostvarenje– poduzeća?)– Kako mogu umanjiti rizik propadanja poduzeća?– Ako moje poduzeće propadne, koji je moj rezervni plan?• Nedefinirano radno vrijeme i naporan rad• Niska kvaliteta života za vrijeme uspostavljanja poslovanja • Visoka razina stresa • Neograničena odgovornost • Obeshrabrenje

Pojam poduzetnika i osnovne karakteristikeVeć znate da se pokretač i nositelj posla ili poduzetničkog pothvata, odnosno poduzetništva, naziva poduzetnikom.Pokretač i nositelj posla ili poduzetničkoga pothvata, odnosno poduzetništva naziva se poduzetnikom. Izraz poduzetnik odnosi se na sve osobe koje poduzimaju poslovne pothvate ulažući u njih svoju imovinu, preuzimajući na sebe rizik i neizvjesnost za rezultate toga posla. Pokrečući posao, on ulaže kapital i vrijeme, zapošljava druge, kreira posao, obavlja ga i nadzire očekujući dobit. Tijekom posla oslanja se isključivo na svoje sposobnosti.

Osobine koje mora imati poduzetnik mogu se pojednostavnjeno svesti na sljedeće: VIZONARSTVO: sposobnost pojedinca koja mu omogućuje procjenu budućih događaja kao što su

predviđanje kretanja razvoja i događaja na tržištu, razvoja znanosti, promjene u politici, u zakonskim propisima; to je i sposobnost određivanja prioriteta u svome djelovanju i omogućuje poduzetniku uočavanje dobrih poslovnih prigoda;

KREATIVNOST: osobina koja pojedincu omogućuje da osmisli (kreira) potpuno nove proizvode ili usluge, ili pak da postojeće inovira (poboljša); kreativni pojedinci različito razmišljaju od drugih i otvoreni su za nove ideje; karakteriziraju ih različiti interesi, kao što su radoznalost, spremnost na rizik, neovisnost o tuđemu mišljenju, probleme rješavaju na neuobičajen i neočekivan način; kreativne će osobe isplivati na površinu (izaći na vidjelo) jedino ako im to omogući njihova radna i životna okolina;

HRABROST: osobina ljudi koji su pripravni na rizik i preuzimanje odgovornosti za svoje ponašanje, odnosno za mogući uspjeh ili neuspjeh u životu ili poslu; povezana je s kreativnošću, odnosno potiče poduzetnika na neuobičajene i neočekivane

postupke; SAMOSTALNOST : ljudima omogućuje samostalno odlučivanje o tome što će i kako raditi i voditi svoj

posao te odlučivati koga će zaposliti, s kime surađivati, kada i gdje djelovati. UPORNOST : vrlina uspješnih poduzetnika i osobina koja ga stalno potiče na nove aktivnosti, na

pronalaženje i rješavanje zapreka koje se nalaze na njegovu putu; čak i kada je rezultat poduzetnikova pothvata neuspjeh, upornost ga vodi prema novim pokušajima i traženju rješenja;

MUDROST : rezultat razumna ponašanja spojena s iskustvom, vladanje znanjem i iskustvom te primjena toga znanja, kako vlastitoga tako i tuđega; mudar poduzetnik uočit će poslovne prigode, sposobnosti svojih suradnika, ali i nedostatke i prednosti svojih konkurenata; mudrost će ga voditi i pomoći mu u rješavanju problema i stvaranju novih ideja;

POŠTENJE I ALTRUIZAM : rezultat je spleta dobrih moralnih osobina pojedinca, a ALTRUIZAM je svojevrsno čovjekoljublje; to su zapravo osobine koje bi trebao imati svaki čovjek, a ne samo poduzetnici; pravilan odnos spram svih sudionika u gospodarskome djelovanju povezan je i s poduzetnikovom težnjom da vlastitim uspjehom omogući ne samo svoju već i dobrobit svoga okružja (suradnika, poslovnih partnera, obitelji i zajednice u cjelini);

Spremnost na rizik, samouvjerenost, svrhovitost, odgovornost i sl .

Poduzetnik mora posjedovati i određenu razinu znanja iz područja svoga djelovanja ali i šire. To su znanja iz područja ekonomije, prava, psihologije, etike i sl. Poduzetnik mora znati uspostaviti autoritet, ali i suradnju, mora znati pregovarati, a često i predvoditi timski rad sa zaposlenicima, suradnicima, odnosno poslovnim partnerima.

Od početka postojanja i razvoja ljudskog društva ljudi su uvijek živjeli u zajednicama, u početku širim - plemenima, a poslije u užim – obiteljima. Može se reći kako je obitelj temelj i nositelj društvenoga, političkoga i gospodarskoga razvoja svake zemlje. Poduzetnik kao individua može uspjeti samo uz pomoć drugih, prije svega svojih najbližih, a to je najčešće obitelj. Samo je obitelj spremna dati svu materijalnu pomoć i pružiti svu moralnu potporu.

Djelovanje i ponašanje poduzetnika izravno je vezano uz etiku i etičnost. Etika je znanost o moralu, odnosno o načelima i pravilima koja su općeprihvatljiva i prema kojima se određuje nečije ponašanje. Ona je prisutna u svakoj sferi čovjekova života i rada , a isto tako i u poduzetništvu, pa govorimo i o poduzetničkoj etici.Etika poduzetnika mora voditi do dva jednako vrijedna cilja, a to su: poslovni uspjeh (ostvarena dobit) i moralno zadovoljstvo (osobno zadovoljstvo). Ti će se ciljevi očitovati: • Zapošljavanjem, napredovanjem zaposlenih i potpunom suradnjom u poslu• Usvajanjem novih tehnologija i inovacija, vlastitih i tuđih, što će omogućiti zaradu i drugima• Plaćanjem poreza na ostvarenu dobit kojim država financira zadovoljavanje općih društvenih potreba (školstvo, znanost, kultura, sport, zdravstvo, vojska)• Očuvanje okoliša i primjenom ekoloških načela

Poduzetničko okruženje

« Kada znaš i sebe i druge, nisi nikada u opasnosti; kada znaš sebe, ali ne i druge, imaš polovicu šansi pobijediti; a kada ne znaš niti sebe niti druge, u opasnosti si u svakoj bitki. (Sun Tzu)

Poduzetničko okružje je splet institucija koje u većoj ili manjoj mjeri, izravno ili neizravno utječu na djelatnost poslovnih organizacija. To je okolina poslovne organizacije koja se stalno mijenja i zahtijeva neprestano prilagođavanje poslovanja poduzetnika. Poduzetničko bi se okružje moglo klasificirati (podijeliti) na:• Ekonomsko,

• Tehnološko,• Pravno-političko,• Društveno,• Etičko.

Ekonomsko okružje poduzetnika čine kupci, dobavljači, konkurenti, tržište rada, fiskalna i porezna politika države. Tehnološko okružje – utjecaj tehnologije na gospodarstvo ogleda se u novim proizvodima ili uslugama te novim strojevima i materijalima. Tehnološke promjene mijenjaju način i kvalitetu života, omogućuju više slobodnoga vremena, viši životni standard, brzo svladavanje vremena i prostora, nove materijale, automatizaciju i robotizaciju rada i mentalnih procesa i sl. Razvoj znanosti i njezine tehnološke primjenljivosti poduzetnika tjera na stalnu zamjenu dotrajalih i zastarjelih strojeva i materijala te na primjenu novih tehnoloških procesa, metoda i načina rada. Primjena suvremene tehnologije u poslovanju omogućuje veću proizvodnost i fleksibilnost poduzetnika. Društveno okružje obuhvaća splet različitih stavova, želja, očekivanja, inteligencije, obrazovanja, vjerovanja i običaja ljudi u određenome društvu i u određenome vremenu. Sve je teže zadovoljiti očekivanja svih društvenih slojeva (učenici, studenti, inženjeri i dr.) i društvene sredine u kojima poduzetnik djeluje.Poznavanje i uvažavanje lokalnih običaja i navika potrošača, vjerovanje u znanje i obrazovanje, poštovanje osobe bez obzira na rasu ili nacionalnost, samo su neka od uvjerenja koja treba ugraditi u poslovnu filozofiju poduzetnika. Pravno-političko okružje – utjecaj politike i ljudi koji je prenose na gospodarstvo važan je, posebice u tranzicijskim zemljama. Stavovi političara utemeljeni na njihovim stranačkim programima mogu unaprijediti, ali i unazaditi gospodarski razvoj, kao i poslovanje pojedinih poslovnih organizacija. Zalažući se za gradnju cesta, političari snažno utječu na razvoj graditeljstva i komplementarnih gospodarskih djelatnosti. Pravno okružje očituje se u mreži zakona i propisa koje poduzetnici moraju poznavati i poštovati u svome djelovanju, posebice one zakone koji ograničavaju poduzetničku slobodu, monopol i sl. Etičko okružje – poslovna etika izražava se poštovanjem moralnih normi u poslovanju poduzetnika. Poštovanje konkurencije, istinito oglašavanje, poštovanje potrošača i zaposlenika, samo su neki od etičkih sastavnica poduzetničke poslovne filozofije. Dobri i zdravi međuljudski odnosi, poštovanje zakona i običaja, pravedan sustav nagrađivanja rada, izbjegavanje zloporaba položaja za osobne ili obiteljske olakšice, suzdržavanje od lažnih obećanja, čuvanje poslovnih tajni, borba protiv korupcije, samo su neke od sastavnica poslovnoga etičkog kodeksa kojega bi se svi i u svim poslovima morali pridržavati. Etički kodeksi obuhvaćaju politike, načela i pravila dobroga ponašanja u poslovnim organizacijama.

4.1.1. Odnos poduzetnika i države Država u gospodarstvu regulira gospodarske aktivnosti donoseći mjere i programe razvoja, skrbi o socijalnoj, obrazovnoj i zdravstvenoj zaštiti građana, štiti nacionalne interese i sve svoje građane te obavlja još niz nužnih, a još više nepotrebnih poslova. Država je loš poduzetnik, ali poduzetnicima treba jer donosi zakonske propise, mjere za poticanje poduzetništva, osigurava djelovanje pravnoga sustava, gradi komunikacijske, prometne i energetske sustave, stvara udruge za potporu poduzetništvu i dr. Sve to čini poduzetničku infrastrukturu koju uvjetno možemo podijeliti na: zakonodavnu ili institucijsku, fizičku, financijsku, te obrazovno-savjetodavnu infrastrukturu.

Zakonodavna infrastruktura obuhvaća institucije koje omogućuju djelovanje pravnoga poretka, koje nadgledaju primjenu zakona i propisa, koje potiču i promiču razvoj gospodarstva i poduzetništva i sl. To su Sabor RH, Vlada RH, Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo financija (Porezna uprava i Carinska uprava), županije, gradovi, općine, sudovi (Vrhovni sud, Ustavni sud i Trgovački sud), Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska obrtnička komora te državne upravne organizacije (Državni inspektorat, Državni ured za reviziju, Državni zavod za reviziju, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje te Hrvatski zavod za zapošljavanje). Fizička infrastruktura obuhvaća komunikacijske, prometne, energetske i inkubacijske sustave koji omogućuju brz protok roba s mjesta proizvodnje do mjesta potrošnje, brzu razmjenu informacija, brzu i kvalitetnu komunikaciju s kupcima i dobavljačima te inkubacijsku potporu poduzetnicima početnicima, a sastoji se od četiriju temeljnih sastavnica i to:-komunikacijske infrastrukture (Carnet, Hrvatski telekom i Hrvatske pošte(;-prometne infrastrukture (Croatia Airlines, Hrvatske ceste, Hrvatske željeznice, Hrvatske zračne luke te Hrvatski autoklub);

-energetske infrastrukture (Hrvatska elektroprivreda i Institut Hrvoje Požar);-inkubacijske infrastrukture (poduzetničke zone, zone maloga gospodarstva, poduzetnički centri, poduzetnički inkubatori i slobodne zone). Financijska infrastruktura obuhvaća sve javne i privatne novčarske institucije, kao što su:-banke (Hrvatska narodna banka i poslovne banke);-štedionice i štedno-kreditne zadruge;-mirovinski fond;-investicijski fondovi;-burze – tržište kapitala (Zagrebačka burza i Varaždinsko tržište vrijednosnica). Tu su još sljedeće državne institucije: Komisija za vrijednosne papire, Središnja depozitna agencija (SDA), Tržište novca, Financijska agencija (FINA), Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR), Hrvatska agencija za malo gospodarstvo (HAMAG). Obrazovno-savjetodavna infrastruktura obuhvaća sveučilišta, veleučilišta, fakultete, institute i visoke škole, porezna savjetovališta, znanstvene i poduzetničke inkubatore, računovodstvene servise, odvjetničke urede, časopise i publikacije, Hrvatsku mrežu konzultanata, Hrvatsku udrugu poslodavaca itd. Tu je i Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo u RH koje ima između ostaloga zadaću unapređivanje položaja i uloge poduzetnika, ubrzavanje osnivanja novih privatnih poduzetnika, a temeljna mu je uloga: stvoriti uvjete za rast i razvoj svih oblika maloga i srednjega poduzetništva. Donijet je i program razvoj maloga gospodarstva sa sljedećim mjerama: podrška uspostavi poduzetničkih potpornih institucija (poduzetnički centri, poduzetnički inkubatori, zone maloga gospodarstva), financijske mjere (donošenje kreditnih programa za malo gospodarstvo s niskim kamatama te bespovratnom potporom), promicanja poduzetništva (posebni info-telefon za poduzetnike, gdje poduzetnici mogu doznati sve o ulasku u poduzetništvo i mogućnostima poticaja, zatim mjesečno glasilo «Malo je veliko» koje se dostavlja županijama, gradovima, općinama i institucijama koje potiču poduzetništvo).

4.1.2. Međunarodne gospodarske organizacije Djelovanje poduzetnika u međunarodnoj zajednici promiču i potiču različite međunarodne gospodarske organizacije. Međunarodne organizacije mogu biti: međunarodne gospodarske organizacije, međunarodne nevladine organizacije, regionalne organizacije i udruženja.

Međunarodne vladine organizacije nastaju međunarodnim ugovorima između vlada članica tih organizacija, a najveća je među njima Organizacija ujedinjenih naroda (OUN) u čijem sastavu djeluju specijalizirane agencije za gospodarstvo:-Međunarodni monetarni fond-IMF (skrbi o monetarnoj stabilnosti nacionalnih i svjetskoga gospodarstva);-Međunarodna banka za obnovu i razvoj ili Svjetska banka – IBRD (daje financijsku potporu razvoju gospodarstava zemalja članica);-Svjetska trgovinska organizacija – WTO (potiče razvoj slobodne i međunarodne trgovine) Međunarodne nevladine organizacije su različite udruge koje se ne bave gospodarskim već pretežito humanitarnim pitanjima zemalja članica, a među najpoznatije ubrajamo Crveni križ, Caritas, Zeleni polumjesec i sl. Regionalne organizacije i udruženja okupljaju zemlje povezane zemljopisnim položajem i sličnim ekonomskim interesima, a među najvažnije ubrajamo:- Europska unija – EU: je najveća politička i monetarna unija koja udružuje zemlje članice s područja Europe-Vijeće Europe: je udruga europskih zemalja koja se bavi obrazovanjem, kulturom, sportom, ekologijom i ljudskim pravima;-Europska banka za obnovu i razvoj_EBRD: financijski pomaže uvođenje tržišnoga gospodarstva u tranzicijske zemlje;-Organizacija zemalja izvoznica nafte – OPEC: nastoji uskladiti politiku proizvodnje i distribuciju nafte zemalja članica te utjecati na cijenu nafte.

Ekologija i poduzetništvo Sigurnosno-ekološki problemi (zaštita na radu i zaštita okoliša) temeljni su problemi suvremenoga čovjeka, problemi koji najizravnije ugrožavaju njegovu egzistenciju i zdravlje. Sigurnosni radni problemi uglavnom se uočavaju na području uže mikrolokacije i na same zaposlenike, i to preko:-ozljeda i psihićkih bolesti zaposlenika uvjetovanih nedovoljnom zaštitom pri radu, uvjetima rada, međuljudskim odnosima i slično;

-fizičkih i psihičkih profesionalnih bolesti uvjetovanih prašinom, bukom, plinovima, ekstremnim temperaturama, kemikalijama, teškim fizičkim radom i slično. Ekološki se problemi mogu manifestirati na nekoliko načina, odnosno pojavnih oblika, i to:-mehaničko (fizičko) onečišćenje zraka, voda i tla,-kemijsko onečišćenje zraka, voda i tla,-radioaktivno onečišćenje zraka, voda i tla;-termičko onečišćenje zraka i voda;-biološko onečišćenje zraka, voda i tla;-zvučno onečišćenje okoliša bukom i dr. Budući da su naše vode, tlo i zrak još uvijek među najčišćima u svijetu, mi bismo proizvodnju zdrave hrane morali staviti u središte naših gospodarskih razvojnih strategija, što možemo nazvati svojevrsnim ekološkim poduzetništvom.

4.1.4. Organizacijska kultura je splet svojstava poslovne organizacije. Ona uključuje način poslovanja, odnosno sve ono što se može iskazati na ljestvici poslovnih vrijednosti.Poznavanje kulture osobito je bitno za menadžere, pa njihovo prilagođavanje kulturi je najvažniji uvjet za opstanak u kompaniji. Organizacijska se kultura neposredno očituje uz pomoć nekoliko odrednica, kao što su: povijest i tradicija poduzetnika, dugogodišnja vjernost određenoj marki ili proizvodu, način na koji se poduzetnik prezentira vanjskome svijetu, dugoročan odnos spram potrošača, kvalitete proizvoda, kvalitete servisa i održavanja. Temeljni su činitelji organizacijske kulture:-organizacijske vrijednosti (izražavaju se kao misija ili strategijski ciljevi poduzetnika koji se preslikavaju u poslovnu politiku i operativne planove za ostvarivanje tih ciljeva);-organizacijska klima (očituje se radnom atmosferom te izražava iskustvom i shvaćanjima zaposlenika, a pokazuje što oni misle o kvaliteti organizacijskih vrijednosti poduzetnika);-menadžerski stil (očituje se ponašanjem uprave i menadžera pri ostvarivanju planova poduzetnika).

Različiti činitelji oblikovanja organizacijske kulture jesu:-unutarnji činitelji (osobe, tradicija, rituali-simboli, način i intenzivnost rukovođenja i komuniciranja, postojeći organizacijski sustavi, poduzetnička koncepcija-misija, ciljevi, strategija i sl.);-vanjski činitelji (tržište i tržišne promjene, gospodarski, tehnološki i ekološki uvjeti, društveni, pravni, politički i kulturni uvjeti i sl.). Od temeljnih pretpostavki oblikovanja organizacijske kulture treba istaknuti:• Primjereno definiranje temeljne djelatnosti poduzetnika;• Prepoznavanje tržišnih uvjeta i definiranje vlastitoga ponašanja prema kupcima, dobavljačima, konkurenciji i državnoj upravi;• Definiranje kriterija izbora, odnosa i napredovanja zaposlenika;• Općeniti stav prema poslovnoj organizaciji i njezinu ustroju i sl.

Primjenom etičkih normi u poslovanju poduzetnik postaje prepoznatljiv svim zaposlenicima, ali i sudionicima vanjskoga okružja (kupcima, dobavljačima, poslovnim partnerima i društvu u kojemu djeluje). Etički standardi u poslovnome ponašanju i poslovanje neobično su važni, ali nisu jednaki u svim zemljama. Neki poduzetnici inzistiraju na pisanim pravilima (donosi ih uprava ili najviši menadžeri). Zbog nepoznavanja etičkih pravila i kulture neke zemlje, poduzetnici mogu zapasti u ozbiljne neprilike.

PODUZETNIŠTVO 4

Poduzetnička ideja Svaka poduzetnikova djelatnost, odnosno poduzetnički pothvat započinje idejom, predodžbom o tome što će se raditi i kako raditi te kome će biti namijenjeni proizvodi ili usluge. Koliko je ideja važna, potvrđuje i to što se u razvijenim zemljama već registriraju privatni i javni poduzetnici koji se isključivo bave djelatnošću prikupljanja, obrade, analize ili pak stvaranja te plasmana – prodaje novih idjea, novih poslova i novih načina rada svim potencijalnim poduzetnicima. Svaka je ideja proizvod ljudskoga uma, rezultat kreativnog razmišljanja, zapravo, zamisao o nečemu što želimo raditi.

Poduzetnička ideja je zamisao o nečemu što želimo raditi (nešto za nekoga proizvoditi, nečim trgovati, nekoga nečim usluživati), ali ponajprije radi zadovoljavanja potrošačkih želja ili potreba te ostvarivanja vlastite zarade (dobiti ili profita). Za stvaranje ideja je nužno imati dovoljno znanja i informacija te biti nadaren – talentiran za kreativno razmišljanje. Uz sve to nužno je imati sreće (prava informacija, u pravo vrijeme). Do dobre ideje često vodi dugačak put koji poduzetnik mora prijeći. Dobre i izvorne ideje ne moraju uvijek voditi prema uspjehu, one smanjuju rizik i mogući neuspjeh, ali nisu potpuno jamstvo poduzetničkoga uspjeha. Uspjeh pothvata ovisi o ideji, ali i o načinu njezine provedbe. Ideje se stvaraju na različite načine. Oni koji pokreću posao dolaze do ideje promišljajući o onome što znaju, žele, i o onome što ih okružuje, a to se ponajprije odnosi na tržište. Potencijalni su izvori ideja mediji, dnevne novine, tjedni i mjesečni časopisi, književna literatura, televizija, film. Oni koji pokreću posao često kažu kako su do ideje došli razgovarajući s članovima obitelji, prijateljima i znancima. Kreativnost je proces stvaranja originalnih ideja, koje se razlikuju od ostalih. Danas se kreativno mišljenje i izražavanje može razvijati različitim tehnikama i metodama. Među mnoštvom takvih metoda, budućim poduzetnicima preporučujemo: metode asocijacije, metafore, imitacije te vodoravnoga razmišljanja. METODA ASOCIJACIJE je jednostavna metoda kojom ideje nastaju na određeni poticaj, a kao poticaj ili ishodište služe slike, riječi, mirisi ili bilo što u vezi s predmetom ili problemom o kojemu razmišljamo, pri čemu se svaka misao mora zapisati. METODA METAFORE omogućuje spajanje dvaju potpuno različitih pojmova ili dviju nespojivih stvari. Metaforom na najbolji način stvaramo neuobičajene i nelogične veze između pojedinih pojmova i tako smišljamo neobične ideje, a time i nove prijedloge. METODA IMITACIJE – oponašanje –imitiranje drugih može biti djelotvoran način stvaranja uporabljivih ideja. Ponekad je dobro oponašati tuđu ideju, ali je bolje ako se uoče i otklone njezini nedostaci, odnosno ako se ideja ili rješenje problema unaprijedi. Bezbroj kreativnih ideja može se pronaći u tuđim pogreškama. Analizom tuđih pogrešaka možemo odgovoriti na pitanja: Što uzrokuje nedostatak, kako ga možemo izbjeći i kako nedostatak pretvoriti u prednost.METODA VODORAVNOG RAZMIŠLJANJA – tom se metodom pokušava doći do ideje tako što se nasumce povezuju po četiri područja (vrste) poslova, korisnika, problema i distribucijskih kanala.

Prikupljanje poduzetničkih ideja Ako želite ući u svijet poduzetništva, najprije morate znati odgovoriti na nekoliko sljedećih pitanja:

što znam izvrsno raditi, što hoću ili želim raditi, što objektivno mogu raditi, hoće li mi se to isplatiti

Svaku poduzetničku ideju valja svestrano osmisliti, kako bi ona bila tržišno prihvaćena i potvrđena. Stare su ideje često dobra osnova za novo razmišljanje o poduzetničkim aktivnostima.Postoji mišljenje da poduzetnička ideja prolazi kroz četiri karakteristične faze ili etape, i toU teoriji nalazimo mišljenje da poduzetnička ideja prolazi kroz četiri karakteristične faze ili etape, i to:

Faza spoznaje: poduzetnik uočava djelatnosti ili područja rada u kojima bi mogao biti uspješan; Filtriranje ideja: od više ideja poduzetnik bira onu za koju misli da će je učinkovito ostvariti; Sazrijevanje ideje: poduzetnik ostvaruje ideju, ona je prihvaćena na tržištu i postiže dobre rezultate; Diverzifikacija ili različitost ideje: ideja se na tržištu susreće s konkurencijom, odnosno sličnim

proizvodima, robom ili uslugama.

Kreativni su poduzetnici oni koji znaju prepoznati dobre ideje, znaju ih osmisliti, odabrati najbolju i provesti je u djelo.Do dobrih se ideja može doći: -posjetima sajmovima,-tijekom šetnje ulicom s prodavaonicama,-praćenjem radijskih ili televizijskih emisija o poduzetništvu. Postoje i brojne metode prikupljanja poduzetničkih ideja koje zahtijevaju timski-skupni rad u kojemu pojedinci potiču jedni druge na moguća rješenja – dobre ideje. Te metode zahtijevaju i uključivanje stručnjaka, što povećava troškove i produljuje vrijeme njihove provedbe. U te metode ubrajamo:- Delfi metodu, kojom se predviđa slanje pisanih upitnika većoj skupini stručnjaka te traženje njihovih proročanstava o nekome problemu (o poduzetničkoj ideji ili idejama). Kada nam vrate upitnike s odgovorima,

oni se provjere i ponovno šalju, ali sada s odgovorima ispitanika. Oni koji su prvi put bili neodlučni, mogu promijeniti mišljenje, tako da sada veća skupina stručnjaka jednako odgovara na pojedina pitanja. Postupak se ponavlja nekoliko puta, pa su na koncu gotovo svi odgovori približno jednaki. Ovom se metodom obično koriste veliki instituti.- Brainstorming metoda je jedna od skupih metoda kreativnoga mišljenja (poznata i pod nazivom oluja mozgova) u kojoj su ideje rezultat tuđih prijedloga, komentara i sugestija i one su rezultat ljudske interakcije. Provodi se u skupini od šest do dvanaest stručnjaka, a bitno je da i voditelj bude stručna osoba. Voditelj zakazuje sastanak koji ne smije trajati dulje od dva sata. Voditelj, osim stručnosti, mora znati motivirati, usmjeravati i odrediti prioritete rasprave. Pozvani stručnjaci opušteno i ležerno raspravljaju o zadanoj temi. Svatko ima pravo predložiti svoju zamisao. Ni jedna se ideja ne smije odbaciti ili ismijati, pa makar bila i luckasta. Ponekad baš iz takvih ideja nastaje pravi posao. Svi se prijedlozi ispisuju na ploču ili projiciraju kako bi ih svi prisutni mogli vidjeti. Neke ideje postaju prihvatljive tek nakon određenoga vremena, neke mogu izgledati kao nove, ili biti nove. Brainwriting metoda se naziva još i metodom zapisivanja misli. Njome se rješavaju problemi koji nisu komplicirani, a luži i za prikupljanje ideja. U kratkome vremenu daje više prijedloga, odnosno ideja od ostalih metoda, a dobivene se ideje postupno sužavaju i razvrstavaju. Primjenjuje se u manjim skupinama (od četiri do sedam osoba) i zahtijeva različitost skupine (po dobi, spolu, obrazovanju, sklonostima…) radi kreativnije atmosfere, a pisana komunikacija može se dopuniti i usmenom –razgovorom. Sudionicima se daju papiri s tri i više redaka za zapisivanje ideja. Svaki sudionik u roku od pet minuta ispisuje moguća rješenja – ideje, a zatim svoj papir prosljeđuje dalje. Listovi tako kruže, pa se na tri zapisane ideje dodaju tri nove koje slijede prethodno zapisane ili mogu biti potpuno nove. Papiri kruže sve dok svaki sudionik ne zapiše 18 ideja, odnosno šest puta po tri ideje. Dobivene ideje, na izvornim formularima, svaki sudionik vrednuje, odabire tri najbolje, pa se na temelju toga sve prikupljene ideje rangiraju. Sjednica ideja – na sjednicu ideja, osim stručnjaka pozivaju se i svi zaposleni. Temelji se na određenim pravilima koja trebaju biti istaknuta tijekom njezina provođenja (primjerice: budite opušteni, smislite što više ideja, poželjni su neobični prijedlozi, svoje ideje poveži s idejama drugih, nemoj komentirati niti vrednovati ideje, nemoj kritizirati, nema autorstva ideja, svoje zamisli iznesi bez potankosti, najvažnija je količina ideja). Svakome je omogućeno iznošenje svojih ideja, bez obzira na radno mjesto i stupanj obrazovanja.

Prije provedbe svaku ideju treba obraditi, analizirati. Analiza ideje postupak je raščlanjivanja i uočavanja svega pozitivnoga i negativnoga što ona donosi. Za njezinu analizu potrebno je određeno vrijeme i novac. Nakon provedene analize ideja se oblikuje u konkretan posao i tek nakon toga ostvaruje. Analiza ideja mora obuhvatiti različite aspekte, odnosno područja koja vezuju ideju uz mogući posao, i to: tržišna analiza, pravna analiza, tehničko-tehnološka analiza, financijska analiza, analiza ljudskih potencijala.

Tržišna analiza: Analiza ideje sa tržišnog stajališta mora odgovoriti na pitanja: -postoji li potreba za tim proizvodom ili uslugom, -tko su nositelji tih potreba, -kakve su im kupovne mogućnosti i životni standard, -koliko ih ima, -ima li i kakva je konkurencija na ciljnome tržištu, -možemo li svojim proizvodom ili uslugom utjecati na promjenu potreba i navika ljudi.

Pravna analiza: Analizom pravnih aspekata ideje treba provjeriti: -propise i pravne norme, -moguća ograničenja za djelatnost kojom se namjeravamo baviti. Nužno je provjeriti propise o zaštiti

imovinskih i drugih prava. Često je zaštićen i znak pojedinih tvrtki.

Tehničko tehnološka analiza: Analizom tehničko-tehnoloških aspekata ideje ponajprije treba utvrditi postoje li strojevi ili oprema kojom možemo učinkovito obaviti željeni proces proizvodnje pri provedbi ideje, odnosno stvaranju konkretnoga proizvoda ili usluge. Potrebno je otkriti gdje, kako i pod kojim uvjetima možemo kupiti – nabaviti opremu za željeno tehnološko rješenje. Treba utvrditi kakva su jamstva glede servisiranja i održavanja te opreme.

Analiza ljudskih potencijala obuhvaća utvrđivanje broja, potrebnih znanja, sposobnosti i vještina budućih zaposlenika, pa i samoga poduzetnika kao provoditelja ideje.

Financijska analiza: Analizom financijskih aspekata treba utvrditi kolika si (kada i kakva) sredstva potrebna da bi se ideja nesmetano ostvarila. Osobe koje pokreću posao moraju znati imaju li dovoljno vlastitoga novca, te kako će ako zatreba, doći do ostaloga potrebnoga kapitala ako im zatreba za plaćanje prostora, opreme, sirovina, materijala, radnika i dr., dok im se ne vrati novac od naplate prvih prodanih proizvoda robe ili usluge. Treba provjeriti može li se pronaći partner ili pod kojim se uvjetima može posuditi novac od banaka, financijskih ustanova ili dobavljača itd.

Poduzetnička inicijativa – provedba ideje Uspjeh ideje ovisi i o vremenu, mjestu i načinu njezine provedbe. Kada osoba koja pokreće posao počne provoditi svoju ideju, govorimo o poduzetničkoj inicijativi (poticaju za provedbu poduzetničke ideje). Poduzetnička inicijativa odgovara na pitanje kako odabranu ideju na najbolji način ostvariti. Dobre ideje uz poduzetničku inicijativu utječu na gospodarski razvoj i blagostanje svakoga društva te zbog toga država posebnim mjerama potiče poduzetničke inicijative, a njezinim pokretačima odobrava određene povlastice. Među takvim mjerama ističu se: smanjenje poreza, povlastice pri zapošljavanju pripravnika ili invalida, povlastice pri pokretanju posla na određenom području, kao što su otoci ili ratom stradala područja i sl. Kada osoba koja pokreće posao počne provoditi svoju ideju, govorimo o poduzetničkoj inicijativi (poticaju za provedbu poduzetničke ideje). Poduzetnička inicijativa odgovara na pitanje kako odabranu ideju na najbolji način ostvariti. Da bi se ušlo u svijet poduzetništva, treba biti motiviran i spreman na trnovit poduzetnički put do zvijezda. Taj put od početnoga razmišljanja do djelatnoga poduzetništva obično ima ove korake:

Motivacija: zainteresiranost za poduzetništvo te motiviranost za pokretanje vlastitog posla; Stvaranje i/ili prikupljanje ideja: prethodno objašnjen postupak stvaranja ili prikupljanja ideja iz

različitih izvora; Vrednovanje ideje: prethodno objašnjen postupak izbora i procjena, odnosno analiza prikupljenih ideja

te izbor one koja obećava najveći uspjeh, koja će vam najviše odgovarati s obzirom na vaša znanja, želje i objektivne mogućnosti;

Identifikacija resursa: definiranje svih potrebnih izvora i novca za provedbu ideje; utvrđivanje što se od toga već ima, a što se mora nabaviti; razmišljanje o kupcima, dobavljačima, zaposlenim, menadžerima i sl.;

Ulazak u posao: registracija poduzetnika, nabavka prostora i opreme, traženje potrebnih dozvola i suglasnosti nužnih za početak rada; slanje upita dobavljačima i analiza njihovih ponuda; slanje ponuda kupcima i čekanje narudžaba; ugovaranje nabave sirovina i materijala; ugovaranje prodaje s kupcima i sl.;

Početak rada: dobivanje rješenja od županijskoga ureda za gospodarstvo i nadležnih inspekcijskih službi te početak rada s nadom da će se dobra očekivanja i praktično ostvariti, jer će se već u prvim tjednima rada vidjeti je li ideja dobro izabrana i osmišljena ili je, pak, riječ o još jednom poduzetničkome promašaju;

Borba za opstanak: budući da se pogreške u poduzetništvu često događaju i da male neopreznosti mogu biti kobne, poduzetnik mora biti spreman dobivati i gubiti, pa ako mu se dogodi da počne gubiti, mora što prije preoblikovati izabranu ideju ili je napustiti te započeti novi posao.

Osim dobro odabrane poduzetničke ideje i inicijative, poduzetniku je nužna i tržišna moć. Zato se mnogi poduzetnici udružuju da bi bili jači i sigurniji. Poduzetnička je inicijativa zapravo poticaj za započinjanje nekoga posla od kojega se očekuju pozitivni gospodarski rezultati, kao što su zapošljavanje i zarada.Poduzetnik mora biti svjestan svojih vlastitih mogućnosti, želja, prednosti i slabosti. Nikako ne smije ući u posao ako prethodno nije realno odgovorio na osnovna tržišna pitanja (što, za koga, gdje, kada, kako itd. proizvoditi, tržiti ili usluživati).

Rizik - Pod pojmom rizika u poduzetništvu podrazumijevamo različite stupnjeve izloženosti opasnostima, nezgodama ili gubitku zbog nepoznavanja konačnog ishoda poduzetih aktivnosti. U poduzetništvu rizik je preuzimanje odgovornosti za razvoj budućih događaja koji mogu više ili manje ugroziti poduzetnički pothvat

Poduzetnički pothvat

1.2.1. Poduzetnički motivi

Motivi koji poduzetnika pokreću na akciju mogu biti: prestiž, moć, profit, sigurnost, stvaralaštvo, izazov, lijepo dizajniran proizvod ili neovisan samostalan rad. Prestiž možemo definirati kao ugled, utjecaj, poštovanje, dobro ime i višu vrijednost koju netko ima u društvu; za onoga koji pokreće posao vrlo je bitno steći ugled među poslovnim partnerima i konkurencijom; steći ugled u svojoj sredini za svakog je poduzetnika snažan motiv; poduzetniku je teško steći ugled u gospodarskoj sredini u kojoj radi, a lako ga je lošim poslovnim potezima izgubiti. Najčešći su pokazatelji poduzetničkoga prestiža:• ostvarena stopa dobiti koja pokazuje koliko je poduzetnik zaradio u odnosu na uloženi kapital;• ostvarena stopa rasta koja pokazuje koliko je poduzetnik uspješan u proširenju svoga poslovanja;• obujam proizvodnje ili prodaje koji od razdoblja do razdoblja postaje sve veći;• kvaliteta proizvoda ili usluga mora biti na zavidnoj razini;• inovativnost u radu koja se ogleda u primjeni novih tehnologija, proizvodnji novih proizvoda i u osvajanju novih tržišta;• odanost (lojalnost) i zadovoljstvo zaposlenika;• povjerenje u poduzetnika koje pokazuje koliko su kupci, dobavljači i poslovni partneri njome zadovoljni i koliko vjeruju poduzetniku.

Moć je sposobnost neke osobe da svojom voljom drugima nameće željeno ponašanje. Poduzetnik ima ili svojim poslovanjem stječe sposobnost nametanja svojih ciljeva i volje drugima. Izvori poduzetnikove moći najčešće su:-njegove osobine,-veličina njegove imovine ili bogatstva,-veličina, organizacijska fizionomija ili uspješnost njegova poslovanja. Poduzetnik posjeduje određene fizičke i psihićke osobine, govorničku sposobnost, moralne vriejdnosti i čvrstinu kojima ispunjava pretpostavke moći. Pravi poduzetnik uz pomoć moći iskazuje svoju sposobnost vođenja, odnosno liderstva. Dva su temeljna pokazatelja poduzetnikove moći, i to:• tržišna pozicija,• financijsko stanje.

TRŽIŠNA POZICIJA označava položaj nekog poduzetnika na ciljnome tržištu, odnosno veličinu njegova tržišnoga udjela. Što je tržišni udjel i stupanj dominacije veći, gospodarski subjekt je u svakome pogledu poželjniji, a njezin vlasnik moćniji. FINANCIJSKO STANJE najčešće se iskazuje likvidnošću, visinom vlastitog kapitala te sposobnošću investiranja poduzetnika (likvidnost je sposobnost pravodobnoga podmirenja svih financijskih obveza.

Sigurnost je veliki pokretač poduzetnikove aktivnosti; poduzetnička sigurnost zapravo je financijska neovisnost; siguran je

Poduzetnik koji je:-likvidan,-održava svoje područje djelovanja,-ima mogućnost rasta i razvoja,-ostvaruje dobit.

Sigurnost poduzetnika bitna je za:-poduzetnika jer mu osigurava egzistenciju,-vjerovnike jer su sigurni da će im se na vrijeme platiti potraživanje,-društvo jer od poduzetnika očekuje povećanje zaposlenosti,-državu jer može naplatiti porez.Osim profita, prestiža, moći i sigurnosti, na pokretanje vlastitoga posla poduzetnike snažno motivira želja za neovisnim, samostalnim radom, gdje se sami mogu iskazati i dokazati; neke pokreće želja da vlastitom poduzetničkom aktivnošću pomažu drugima, a neki u novome poslu vide svojevrstan izazov jer vole rizik.

1.2.2. Poduzetnički ciljevi Motivi određuju veličinu, količinu i kvalitetu ciljeva koji se žele dostići nekom aktivnošću.

Poduzetnički pothvat je spoj dobre poduzetničke ideje, odnosno izgledne poslovne prigode s dostatnim kapitalom u izvedbi poduzetnika kao nositelja poduzetničke aktivnosti. Osnovni cilj poduzetnika je ostvariti što veću dobit. Inovatorima je cilj inovacijom osigurati dostojan život sebi i svojoj obitelji. Investitori ulaganjem vlastitog ili tuđeg kapitala nastoje što više zaraditi. Cilj poduzetničkih agenata je ostvariti što veću zaradu povezivanjem poduzetnika s kapitalom i s izvorima ideja. Menadžeri kao stručnjaci nastoje ostvariti što uspješniju poslovnu karijeru i što više zaraditi. Izvršiteljima je temeljni cilj zaraditi što veću plaću i osigurati egzistenciju svoje obitelji. Državi je cilj novo zapošljavanje, razvoj gospodarstva i dobrobit svih građana.

2.1.1. Ulaganje Netko ulaže zato da bi oplodio uloženo i ostvario dobit. Težnja za dobiti ili profitom najjači je motiv svakoga ulaganja.Ulagati treba ondje gdje postoje usporedne prednosti činitelja proizvodnje ili inputa, kao što su jeftin rad, blizini tržišta, vlastiti kapital i raspoloživost resursa za provedbu pothvata. U pothvat se ulaže dio ili čitav raspoloživi vlastiti kapital, ili se pak uz vlastiti pozajmi i tuđi kapital, zaduži se kod članova obitelji, prijatelja, rodbine ili znanaca. Može se ulagati sam ili s partnerom, kupiti dionice ili obveznice, kupiti cijeli ili dio postojećeg poduzetnika, ili pak ići u osnivanje vlastitoga trgovačkoga društva ili obrta. Svaka je vrijednost glavnica i treba je cijeniti i ulagati tako da se postigne što veća zarada – dobit

Ulaganje 2Poduzetnik koji je najprije dobro promislio o svojoj poduzetničkoj ideji, a poslije toga izradio poslovni plan o novom projektu i pokušao predvidjeti sve čimbenike koji bi mogli utjecati na njegov pothvat, došao je do prijelomne točke u kojoj mora donijeti konačnu odluku. To je odluka o početku ulaganja u poduzetnički pothvat. Pojam i vrste ulaganja:

Vlastita ulaganja i ulaganja iz tuđih izvora: vlastito ulaganje može biti materijalno i nematerijalno, zatim ulaganje u vlastiti pothvat ili izvan njega, a po ročnosti može biti dugoročno i kratkoročno. Ulaganje iz tuđih izvora također može biti materijalno ili nematerijalno, dugoročno i kratkoročno. Osnovno je pitanje ima li poduzetnik ideju o vlastitom pothvatu ili nema, a zatim slijedi pitanje ima li na raspolaganju kakav kapital ili nema. Ako ima ideju i dostatnu imovinu, tada će samostalno financirati svoj pothvat. Ako ima ideju, a nema kapitala, tražiti će vanjske izvore financiranja;

Vlastita materijalna i nematerijalna ulaganja: već samo postojanje bilo kakvog materijalnog dobra (poslovni prostor, novčane pričuve, zemljište, oprema i dr.) ponekad daje ideju za pokretanje poduzetničkog pothvata. Materijalna dobra kojima raspolaže poduzetnik u njegovu pothvatu mogu se koristiti na dva načina: mogu postati vlastitom imovinom njegova pothvata ako ih on unese u tvrtku temeljem izjave ili društvenog ugovora o osnivanju i poduzetnik ih može iznajmljivati tvrtki temeljem ugovora o najmu. Unosom materijalnog dobra u tvrtku povećava se njezina temeljna glavnica, a iznajmljivanjem tvrtka samo stječe pravo korištenja još uvijek tuđeg materijalnog dobra. I poduzetničko je ponašanje poseban oblik nematerijalnog ulaganja. Njegova pripravnost da sve svoje znanje i svu svoju imovinu izloži riziku mogućeg gubitka u novom pothvatu također se moraju tržišno priznati.

Poduzetnička ulaganja iz vlastitih izvora:

MATERIJALNA ULAGANJA:

-ZEMLJIŠTE,

-GRAĐEVINSKI OBJEKTI,

-STROJEVI I ALATI;

-SIROVINE I MATERIJALI,

-NOVAC.

NEMATERIJALNA ULAGANJA:

-TEORETSKO ZNANJE,

-PRAKTIČNE VJEŠTINE,

-HRABROST,

-UPORNOST,

-MARLJIVOST.

Najčešći su oblici ulaganja iz tuđih izvora:

Robni zajam: je najčešći oblik kratkotrajnog ulaganja iz tuđih izvora i najlakše se ostvaruje. Prodavatelj kupcu daje robu uz odgodu plaćanja i to je olakšica koju koriste mnogi poduzetnici. Interes prodavatelja je u lakšem plasmanu svoje robe, a poduzetniku je važno da ne mora odmah angažirati svoja novčana sredstva;

Bankin zajam: je teže dobiti od robnog kredita jer banka uvijek traži jamstvo i osiguranje plaćanja, a sam postupak odobravanja zajma je skup i dugotrajan. Zato se bankini zajmovi najčešće koriste za kupnju trajne imovine i to obično u većim iznosima;

Zajmovi drugih financijskih ustanova: također su dostupni poduzetnicima, ako ne mogu poslovati sa bankama. Za njihovo korištenje, međutim, plaća se viša kamata, a jamstva i osiguranja otplate vrlo su slični bankinima.

Dugotrajni izvori ulaganja teže se mogu osigurati, a naročito kada poduzetnik tek ulazi u novi posao.Osim bankinih zajmova i zajmova koje daju isporučitelji opreme, postoje još neki oblici financiranja koji su dostupni malim i srednjim poduzetnicima, a to su: NAJAM, LIZING i FRANŠIZING.1. NAJAM je najčešći i najjednostavniji oblik dugotrajnih ulaganja iz tuđih izvora koji će iskoristiti svaki poduzetnik ako nema vlastiti poslovni prostor ili ne može kupiti skupu opremu. Odnosi između poduzetnika i najmodavatelja uređuju se posebnim ugovorom o najmu iz kojeg je vidljiva svrha korištenja dugotrajne imovine u tuđem vlasništvu, visina naknade te način plaćanja. Prednosti su najma u tome što poduzetnik trenutačno stječe pravo uporabe skupe dugotrajne imovine, a naknadu plaća u obrocima koje njegovo poslovanje može podnijeti. Nedostatak najma je u tome da poduzetnik nema vlasničko pravo niti može dugotrajnu imovinu prikazati u bilanci svoje tvrtke. Drugi je nedostatak to što se u najam najčešće uzima već korištena imovina koja možda ne ispunjava sve potrebe poduzetnika. Za uporabu takve imovine često su nužna značajna ulaganja pa se onda vrijednost ulaganja kompenzira smanjivanjem najamnine ili na neki drugi način.2. LIZING je poseban oblik nabave dugotrajne imovine (strojeva, automobila, opreme) kojeg poduzetnici koriste u suvremenom poslovnom svijetu. Sličan je kupnji na kredit, ali se razlikuje po tome što poduzetnik ne može preuzeti opremu u vlasništvo sve dok ne podmiri svoje ugovorne obveze. Danas je u Hrvatskoj vrlo popularno uzimanje vozila na lizing i gotovo će svaki trgovac omogućiti poduzetniku nabavu vozila uz odgodu plaćanja.Prednost koju ima prodavatelj sastoji se u proširenju tržišta (jer kupci mogu biti i oni koji trenutačno nemaju dosta novca, a sigurnost se postiže time što prodavatelj zadržava vlasništvo nad opremom sve dok kupac ne podmiri svoje obveze.Posebnosti za kupca (primatelja lizinga) su u tome što ne mora odmah uplatiti cijeli iznos nabavne vrijednosti nego može dati samo određen postotak od cijene kao polog (premda niti to nije uvijek obvezatno), a može koristiti opremu (strojeve, automobile) kao da su u njegovu vlasništvu.Lizing može biti: financijski i operativni.

FINANCIJSKI LIZING uključuje tri strane u posao, a to su: proizvođač opreme ili trgovac, financijer (lizinško poduzeće) i primatelj lizinga. Posao se odvija tako da kupac pronađe opremu koja mu treba, ugovori cijenu i sve ostale uvjete s prodavateljem, a lizinško poduzeće (to može biti i sam prodavatelj) daje mu opremu na uporabu uz obročno plaćanje naknade. U trenutku plaćanja posljednjeg obroka, kupac postaje i vlasnikom opreme koju je uzeo na financijski lizing. Po tome je financijski lizing vrlo sličan kupnji na kredit.

OPERATIVNI LIZING također uključuje tri strane u ugovor o lizingu, ali ima obilježja klasičnog najma jer oprema ostaje u vlasništvu davatelja lizinga i nakon isteka ugovora o lizingu. Ovaj tip lizinga može uključivati i dodatne usluge primatelju: npr. transport, instaliranje, održavanje i sl. Kada ugovor istekne, oprema se vraća davatelju lizinga i ide u daljnju prodaju, a korisnik dobiva natrag svoj depozit.

3. Franšizing je poseban oblik dugotrajnog ulaganja do kojeg dolazi sklapanjem ugovora između davatelja franšize i njezina primatelja. Davatelj franšize je tvrtka koja je razvila neki posao na sasvim specifičan način i zaštitila je ne samo patente i tehnologiju nego i marketing te svekoliku organizaciju tog posla. Korisnik franšize je tvrtka koja se ugovorom obvezuje da će primijeniti obvezatan postupak u obavljanju poslova koji su predmet ugovora, na određenom području i u određeno vrijeme. Korisnik franšize plaća davatelju naknadu ili tantijeme za pravo korištenja svih njegovih rješenja, a davatelj ima pravo i obvezu pomoći primatelju u uhodavanju posla te stalno nadzirati njegovo pridržavanje ugovornih obveza. Franšizing se može primijeniti u distribuciji proizvoda i tada se ugovor sklapa između proizvođača i trgovca. Ugovor daje ekskluzivno pravo korisniku na korištenje robne marke, prodajnog mjesta ili prodaju na određenom području. Tipični oblici distributivnog franšizinga jesu prodaja automobila, računala i računalnih programa putem ovlaštenih zastupnika.

Druga vrsta franšizinga je tzv. poslovni franšizing koji uključuje pravo na svekoliki koncept poslovanja. Najpoznatiji oblik takvog franšizinga su različiti lanci restorana za brzu prehranu koji su popularni širom svijeta, a u svim zemljama garantiraju proizvodnju i prodaju hrane po istim standardima: od recepata do ambalaže, načina serviranja te uređenja objekta i njegova okoliša.Ugovorom o franšizingu povezuju se korisnik (najčešće mala ili srednja tvrtka s ograničenim financijskim mogućnostima) i davatelj – tvrtka koja ima poznate proizvode, svjetsku marku ili nov atraktivan proizvod, koji su u njegovu trajnom vlasništvu.U praksi se franšize koriste najčešće kao dugoročan poslovni odnos na rok od 5 do 20 godina, a rjeđi su slučajevi kratkoročnih ugovora na rok od jedne do tri godine.

Ulaganje u vlastito poduzeće – od svih ulaganja koja može učiniti, poduzetniku je najvažnije ulaganje u svoje vlastito poduzeće. Poduzetnik u svoju tvrtku najčešće ulaže sva raspoloživa sredstva: materijalna i nematerijalna. A Ulaganje u tekuće poslovanje – poduzetnik koji već ima uhodan posao ne može obavljati svoju djelatnost bez stalnih ulaganja. Iz novih ulaganja osigurava se nabava sirovina i materijala, plaćaju se zaposleni radnici i podmiruju se obveze prema državi. U poduzetničkom poslovanju mogući su i zastoji zbog poteškoća na tržištu ili u vlastitoj tvrtki. Neredovito plaćanje kupaca, kao vanjski čimbenik, ili visoki troškovi poslovanja, kao unutarnji čimbenik, mogu dovesti do zastoja u poslovanju koji će zaprijetiti i konačnim slomom pothvata. U takvoj situaciji poduzetnik će iskoristiti vlastite pričuve i dodatno financirati tekuće poslovanje kako bi održao kontinuitet poslovanja. Ako ni to nije dostatno, tada se pronalaze ostali vanjski izvori: uzimaju se pozajmice, a poduzetnik se zadužuje očekujući da će buduće poslovanje biti uspješno i da će rezultat tog poslovanja omogućiti ne samo pokriće redovitih troškova nego i vraćanje sadašnjeg duga.

B Ulaganje u materijalnu imovinu – materijalna imovina tvrtke nužna je za poslovanje, a obuhvaća sve predmete i objekte koji se koriste u poslovne svrhe. Glavna podjela materijalne imovine jest po ročnosti na: dugotrajnu i kratkotrajnu imovinu. DUGOTRAJNA MATERIJALNA IMOVINA TVRTKE može biti u različitim oblicima, a tipični su oblici: zemljište, dugogodišnji nasadi (voćnjaci, šume, pašnjaci), zgrade s pripadajućim instalacijama i pristupnim putovima, oprema (strojevi, vozila i alati), osnovno stado i dr. Pojedini oblici dugotrajne materijalne imovine podložni su ne samo fizičkom trošenju nego i zastarijevanju. Fizičko trošenje dugotrajne materijalne imovine i njezino zastarijevanje potiču poduzetnika da se stalno brine o održavanju te imovine i o mogućnostima njezine zamjene. Redovita ulaganja u održavanje dugotrajne materijalne imovine obavljaju se putem investicijskog održavanja, a ulaganja u kupnju nove materijalne imovine ili očuvanje postojeće mogu se obaviti iz vlastitih i tuđih izvora.Poduzetniku su dostupni različiti oblici dugotrajnih izvora za ulaganje u dugotrajnu materijalnu imovinu: najam, lizing, franšizing, bankini zajmovi i robni zajmovi.KRATKOTRAJNA MATERIJALNA IMOVINA koja se koristi u poslovnom procesu obuhvaća sve sirovine i materijale koji su potrebni da se proizvede neki proizvod.

C Ulaganje u nematerijalnu imovinu – po ročnosti ulaganja su dugotrajna i kratkotrajna. Dugotrajnu nematerijalnu imovinu čine na primjer patenti i licencije, a to su registrirana i zaštićena nečija prava nastala stvaranjem izvornih rješenja. Kratkotrajnu nematerijalnu imovinu najčešće čine različita potraživanja od kupaca kojima smo isporučili robu ili izvršili uslugu, a tu spadaju i prava za izvršene prijevremene uplate dobavljačima (avanse).Osnivački izdaci su nematerijalna ulaganja koja se moraju izvršiti prije osnivanja tvrtke, a tipični oblici osnivačkih izdataka jesu: naknade odvjetnicima za izradu osnivačkih akata i za upis tvrtke u sudski registar, naknade javnom bilježniku, naknade procjenjiteljima i sudskim vještacima, naknade dizajnerima za izradu znaka (logotipa) tvrtke, troškovi osnivačke studije i dr.Istraživanje i razvoj predstavljaju posebne izdatke za razvoj nove tehnologije ili za istraživanje i razvoj novih proizvoda. U ovu skupinu ulaze vrijednosti različitih studija, te ulaganja za različite inovacije, racionalizacije i ostale poboljšice u oblikovanju proizvoda.PATENTI su rješenja koja itekako mogu pomoći poslovnom uspjehu tvrtke jer stvaraju uvjete za postizanje posebne prednosti naspram konkurencije. Patent je dakle dozvola koju izdaje nadležna državna ustanova izumitelju i temeljem koje on dokazuje svoja prava. Zaštitu izuma patentom uređuje poseban zakon.LICENCIJA je dozvola za korištenje nekog zaštićenog tehnološkog postupka, izuma ili robne marke. Dok patente izdaje isključivo nadležna državna ustanova, licencije izdaje svaka organizacija koja je registrirala i zaštitila svoje

ime, znak, izum ili postupak. Licencijom se nazivaju i različite druge dozvole (na primjer: dozvola za uvoz neke robe, dozvola za prelazak sportaša iz jednog kluba u drugi, dozvola za obavljanje sudačke djelatnosti).KONCESIJA je ugovor kojim jedna strana, imatelj prava daje drugoj strani na korištenje neko opće dobro ili pravo te uzima za to naknadu. Dobar primjer koncesije su prava koja daju državne uprave ili jedinice lokalne samouprave specijaliziranim tvrtkama: pravo na vađenje šljunka iz rijeke, pravo na iskorištavanje šuma, pravo na vađenje ruda, pravo na odlaganje komunalnog otpada, pravo na obavljanje pogrebnih usluga i dr.ZAŠTITNI ZNAK je prepoznatljiva slika koja dolazi na proizvode kao oblik čuvanja prava na uporabu robne marke. On se prijavljuje nadležnoj državnoj ustanovi i čuva slično patentu, a njegovo korištenje odobrava se trećima posebnim ugovorom koji može imati oblik ugovora o franšizingu ili licenciji.Ulaganje u koncesije, zaštitne znakove i slična prava tretira se kao nematerijalna imovina samo ako je ugovoreno njihovo dugotrajno korištenje i ako je naknada plaćena unaprijed za najmanje tri godine.GUDVIL (dobro ime, ugled) jest razlika između vrijednosti društva koju je netko spreman platiti i cijene koja bi bila da te razlike nema.

D Ulaganja u računalni softver – vrijednosti ulaganja u računalne programe postaju sve više značajnija u suvremenim tvrtkama. Premda su programi sami po sebi nematerijalni oblik imovine, oni se prodaju u materijaliziranom obliku na kompaktnim diskovima ili na disketama. Računalni programi se mogu samostalno razvijati ili se kupuju od drugih kao gotova rješenja.

E Ulaganje u poboljšanje poslovanja može se postići ulaganjima u kvalitetu proizvoda, poboljšanjem marketinga ili razvojem ljudskih potencijala. Poboljšanje poslovanja može biti izazov jednak širenju tvrtke jer napredovanje u kvaliteti osigurava bolji položaj na tržištu, a to znači i bolji poslovni rezultat.

F Ulaganje u poboljšanje proizvoda – poboljšanje proizvoda može se postići u tehničkom ili u estetskom pogledu, a svaka faza njegove izrade i plasmana također se može unaprijediti.

G Ulaganje u poboljšanje plasmana – briga o plasmanu proizvoda započinje još u fazi istraživanja tržišta, koja mora prethoditi proizvodnji. Ako rezultati istraživanja pokažu da postoji potreba za nekim proizvodom ili uslugom te da postoji dovoljan broj potencijalnih kupaca koji imaju dostatnu kupovnu moć, tek se tada može započeti proizvodnja toga proizvoda. Drugi korak u poboljšanju plasmana jest promocija proizvoda i usluge. Ponekad je vrlo učinkovito uputiti poruku putem lokalnog radija ili televizije, a drugi je put bolje ako se poruka tiska u novinama koje su dostupne kupcima. Dobro rješenje može biti i slanje letaka poštom do poznatih kupaca, a u novije vrijeme koriste se i različite metode telemarketinga (slanje obavijesti putem telefona ili mobitela). Ulazak s ponudom na Internet sljedeći je korak u moderniziranju prodaje. Za uspjeh prodaje je bitno odabrati i najbolje kanale distribucije (za neke proizvode koristi se izravna prodaja koju obavljaju trgovački putnici, ili se takva prodaja obavlja putem kataloga, dok se drugi proizvodi prodaju u trgovini, a treći se rade samo po narudžbi i ugrađuju se u neki veći proizvod. Prodajom ne završava briga o kupcu, a to znači da unapređenje plasmana uključuje i brigu o kupcima u postprodajnoj fazi. Edukacija korisnika za uporabu nekih proizvoda, redovito održavanje, servisiranje i popravljanje proizvoda te briga o zaštiti okoliša, samo su neki pojavni oblici kojima se znatno može poboljšati plasman proizvoda. Ulaganja u plasman proizvoda mogu se odvijati na različite načine. Osim samostalnih ulaganja, poduzetniku stoje na raspolaganju i različiti oblici zajedničkih ulaganja koja se postižu ugovorima o zajedničkoj prodaji, ugovorima o zastupanju i slično.

H Ulaganja u stručno usavršavanje zaposlenika imaju svrhu povećati njihovu učinkovitost. Postoje dva najbolja puta za povećanje učinkovitosti zaposlenih: povećanje njihova znanja, vještina i sposobnosti, te povećanje njihova zadovoljstva i motiviranosti za posao. Znanja i vještine stječu se naobrazbom i treningom, a motivacija i zadovoljstvo postižu se različitim čimbenicima, među kojima dominiraju: nagrađivanje. Mogućnosti napredovanja, odnosi na poslu, menadžerski stil i slično.

I Ulaganje u proširenje poslovanja – proširenje poslovanja znači povećanje opsega proizvodnje i pružanja usluga, a može se postići na dva osnovna načina: ulaganjem u nove proizvode i ulaganjem u nova tržišta.- ulaganje u osvajanje novih proizvoda: najbolji način za osiguranje poslovnog uspjeha je osigurati kupcima one proizvode i usluge koji će po prihvatljivim cijenama, kvalitetom i izgledom u potpunosti zadovoljiti njihove želje i potrebe. Poticaji za usvajanje novih proizvoda dolaze iz raličitih izvora kao što su: razvoj znanosti i tehnologije, razvoj potreba i želja kupaca te djelovanje konkurencije. Ulaganje u nove proizvode može nastati tek kada poduzetnik procijeni da je takvo ulaganje potrebno za njegov opstanak na tržištu i za razvoj njegove tvrtke. Kada poduzetnik usvoji odluku o ulaganjima u nove proizvode, on mora osigurati novčane izvore za

takva ulaganja jer će ona vjerojatno zahtijevati velike promjene u tehničkoj i organizacijskoj opremljenosti postojeće tvrtke. Usvajanje novih proizvoda redovito znači i povećanje opsega poslovanja pa tvrtka raste, što izaziva nove potrebe za promjenama ustroja.- Ulaganje u osvajanje novih tržišta: osvajanje novih tržišta temeljni je preduvjet širenja poduzetničkog pothvata. Uvođenje novih proizvoda ili povećani opseg proizvodnje postojećih proizvoda, imaju smisla samo ako je osigurana mogućnost prodaje tih proizvoda na tržištu. Organizacijski problemi ulaska na novo tržište mogu biti posebno veliki. Rješenje za sigurniji ulazak na novo tržište može se postići lokalnim partnerstvom. Najveće organizacijske i financijske zahtjeve pred poduzetnika postavlja otvaranje predstavništva na novom tržištu.

J Ulaganje u nove ljude – problem ulaganja u nove ljude započinje utvrđivanjem potrebe, a nastavlja se postupkom prikupljanja ponuda i odabirom najpovoljnijih kandidata. Rizici novog zapošljavanja također su vrlo veliki jer su moguće pogreške u prosudbi i nerazumijevanje stvarnih potreba.

K Ulaganje u promjenu ustroja– promjene ustroja nastaju kao posljedica promjene poslovne strategije i zato moraju biti usklađene s dugoročnim ciljevima koje poduzetnik želi postići. Postupak promjene ustroja mora biti pojašnjen svima zaposlenima koji mogu izreći vrlo korisne prijedloge za poboljšice u novom ustroju. Tako se može povećati učinkovitost tvrtke, ali i motiviranost i zadovoljstvo djelatnika.

L Ulaganje izvan vlastitog poduzeća – postoje situacije u kojima poduzetnik ne može više ulagati u samostalno poduzeće ili to ne želi. Mnogi poduzetnici koji raspolažu viškom kapitala, neće se ipak zadovoljiti ulaganjem kapitala u banku, niti zbog niskog prinosa koji takav kapital donosi, niti zbog životne i poslovne dinamike koja u tom slučaju potpuno izostaje. Njima su na raspolaganju ostali oblici ulaganja koji će omogućiti veći prinos, uz umjereno povećanje poslovnog i tržišnog rizika, a neće tražiti neprekidnu brigu i nadzor nad svim operativnim aktivnostima u poduzeću. LJ Zajedničko ulaganje je oblik djelovanja dviju ili više tvrtki koje ulažu u jedinstven pothvat radi lakšeg prikupljanja sredstava potrebnih u njegovoj realizaciji i radi smanjivanja tržišnog rizika. Čest je slučaj zajedničkih ulaganja u međunarodnom poslovanju kada se udružuju tvrtke iz različitih zemalja na nekom zajedničkom projektu. Prednosti takvih ulaganja su obostrane: jedna tvrtka lakše plasira svoje znanje i svoje proizvode na novom tržištu, a druga lakše osvaja dio tržišta uz pomoć inozemnog partnera, njegova kapitala i znanja. Nedostaci zajedničkog ulaganja mogu se pojaviti kao poteškoće u nadzoru nad poslovanjem nove tvrtke i slično, ali su prednosti značajne, poglavito glede smanjivanja tržišnog i političkog rizika. Neki najpoznatiji oblici zajedničkih ulaganja su ugovorna proizvodnja, montažerska proizvodnja, upravljanje (vođenje) temeljem ugovora, dugoročna proizvodna kooperacija i dr.

M Ulaganja u vrijednosne papire Kupnja vrijednosnih papira je vrlo zanimljiv oblik poduzetničkog ulaganja koja otvara široke mogućnosti stjecanja dobiti, ponekad u vrlo kratkom razdoblju. VRIJEDNOSNI PAPIRI su materijalne isprave ili elektronički zapis koji sadrže određena prava. Ako su vrijednosni papiri izdani u materijalnom obliku, tiskani su na posebnom papiru, a njihovo je grafičko oblikovanje slično novčanicama. Ipak, oni su obično veći, a sastoje se od dva dijela: plašta (to je veći dio na kojem su ispisani svi propisani podaci) i talona (to je dio sastavljen od onoliko godišnjih kupona, koliko je predviđeno vrijeme otplate). Zakonom je uređeno da svaki vrijednosni papir mora obvezno sadržavati:

Naznaku vrste vrijednosnog papira, Serijski i kontrolni broj, Tvrtku, sjedište i adresu izdavatelja, Naznaku glasi li vrijednosni papir na ime ili na donositelja, Opis prava i obveza koje sadrži vrijednosni papir, obveze izdavatelja te način njihova ostvarenja, Mjesto i nadnevak izdavanja vrijednosnog papira, Potpise ovlaštenih osoba.

Izdavatelji vrijednosnih papira mogu biti državna tijela (npr. Ministarstvo financija ili Ministarstvo obnove), zatim tijela lokalne samouprave (npr. županije ili gradovi), te gospodarski subjekti, dionička društva. Postoje dvije glavne skupine vrijednosnih papira:1. DIONICE su vlasnički vrijednosni papiri koji daju imatelju određena prava odlučivanja na skupštini društva izdavatelja. To su tzv. obične dionice koje najčešće glase na donositelja, a mogu biti i na ime, no u tom slučaju podaci o vlasniku moraju biti upisani na plaštu dionice.

2. OBVEZNICE su dužnički vrijednosni papiri koji imatelju jamče redovitu godišnju isplatu kamate i jednog dijela glavnice. Investitorima se sigurnost ulaganja u kupnju obveznica jamči isključivo dobrim imenom izdavatelja i njegovim očekivanim rezultatima iz planiranih ulaganja.

Kupnja vrijednosnih papira odvija se na određenim mjestima i na strogo propisan način kako bi se investitori zaštitili od svih vrsta mogućih pronevjera i prijevara. U prometu vrijednosnim papirima mogu izravno sudjelovati samo ovlaštene osobe, a to su brokeri i njihove tvrtke. Mjesta trgovanja posebno su uređena državnim zakonima i prilagođena su maksimalnoj zaštiti i ravnopravnosti svih sudionika. Uređena mjesta trgovanja nazivamo burze. Nadzor nad svim sudionicima u procesu izdavanja i prometa vrijednosnim papirima obavlja Komisija za vrijednosne papire.

N Ulaganje u investicijske fondove INVESTICIJSKI FONDOVI su samostalne financijske ustanove kojima je glavna svrha prikupljanje kapitala radi ulaganja u vrijednosne papire. Investicijski fondovi se dijele u dvije osnovne skupine:1. Otvoreni investicijski fondovi – prikupljaju kapital od različitih ulagatelja i u svakom su trenutku dužni otkupiti njihove udjele ako oni žele istupiti iz fonda. Prikupljeni kapital otvoreni fondovi ulažu u kupnju različitih vrijednosnih papira i redovito prate promjene njihove tržišne vrijednosti.2. Zatvoreni investicijski fondovi – također prikupljaju kapital od različitih ulagatelja i plasiraju ga za kupnju vrijednosnih papira, ali oni svojim ulagateljima izdaju vlastite dionice i nisu ih više dužni otkupiti natrag. Dionice takvih fondova obvezatno kotiraju na burzi ili na uređenom javnom tržištu tako da ulagatelji mogu slobodno prodavati te dionice, kao i dionice ostalih trgovačkih društava.

NJ Ostali oblici ulaganja Poduzetnici koji ne žele pokretati vlastite pothvate, niti ulagati u vrijednosne papire, imaju mogućnost ulaganja svojih novaca u banke za što im pripada odgovarajuća kamata. Ulaganja u banke i štedne organizacije smatraju se najkonzervativnijima od svih vrsta ulaganja jer donose najmanju dobit, a ujedno su i najmanje izložena riziku. Ostala ulaganja kojima se poduzetnici bave jesu ulaganja u nekretnine, plemenite metale ili u umjetničke predmete.Takva ulaganja mogu osigurati vrlo visoku dobit, ali se kao njihov nedostatak uzima slabija likvidnost. To znači da se kuća, zemljište za gradnju vikendice, zlatni nakit ili umjetnička slika ne mogu uvijek prodati baš onog trenutka kada investitor treba gotovinu. Da bi se povećala likvidnost opisanih ulaganja, povremeno se organiziraju dražbe (aukcije ili licitacije) u specijaliziranim ustanovama. Poseban oblik ulaganja moguć je i na tzv. robnim burzama koje su specijalizirane za promet žitaricama, zemnim plinom, naftom, kavom, voćem i slično. Najpoznatije takve burze u svijetu nalaze se u Chicagu, Amsterdamu i Kansas Cityju.

FINANCIRANJE ULAGANJA U PODUZETNIČKI POTHVAT Financiranje poslovanja kao oblik poduzetničkog ulaganja, može se procijeniti s različitih motrišta. Odabir vrste sredstava koja će se pri tom koristiti, jedna je od najvažnijih poslovnih odluka koja ne ovisi samo o volji menadžmenta već i o dostupnosti i cijeni pojedinih izvora kapitala, te o razvijenosti financijskog tržišta. Uobičajeno je izvore financiranja promatrati po ročnosti i po vlasničkoj strukturi. ROČNA STRUKTURA izvora financiranja bitna je za likvidnost poduzeća i prikazuje se bilančnim omjerom kratkoročne imovine i kratkoročnih izvora. Normalno je da svi kratkoročni izvori (obveze) budu korišteni samo za pokriće kratkoročnih sredstava, a da se dugoročna sredstva (posebno ulaganja u investicije) pokrivaju kvalitetnijim izvorom: dugoročnim obvezama. Općenito se može reći da je načelo usklađenosti izvora i imovine po ročnosti poželjno za uspješno poslovanje, ali su povremena kraća odstupanja moguća u skladu sa poslovnom politikom poduzeća. Dugoročno narušavanje ove ravnoteže dovelo bi međutim do zastoja u poslovanju (zbog manjka dugoročnih sredstava) ili do smanjenja dobiti (izostanak moguće dobiti zbog nerazumnog korištenja raspoloživih izvora).VLASNIČKA STRUKTURA – uzimanje kredita jest skupo i obvezuje uzimatelja sve do konačne otplate zajma, ali taj oblik financiranja ne dovodi u pitanje vlasništvo, barem tako dugo dok se kredit uredno otplaćuje. Uzimanje kredita ne podliježe ocjeni javnosti i tvrtka koja se odlučila za taj oblik financiranja može izgledati kao da raspolaže obiljem novca bez ičije pomoći. Ova predodžba u javnosti nestaje ako korisnik kredita zakasni sa otplatom. Mnogi su poduzetnici, zbog poteškoća u poslovanju, zakasnili sa otplatom kredita što je prisililo banke na prodaju njihove imovine koja je bila u zalogu. Tako su poduzetnici, zbog naplate dugovanja prema banci, ostali bez svoje imovine. Primarna emisija međutim znači ujedno i izlazak u javnost sa mnogim detaljima o poslovanju poduzeća, njegovoj financijskoj povijesti, te o ljudima koji vode to poduzeće. Već i sama pomisao da se obznane podaci o plaćama menadžera ili vlasnika poduzeća, te podaci o njihovom imovinskom statusu

(dionice drugih društava u njihovu vlasništvu, članstvo u drugim odborima i slično) ponekad izaziva nelagodu pa se tada jednostavno odlučuje u korist kreditiranja.

Kreditiranje Svako posuđivanje novca, uz obezu vraćanja u određenom roku i uz određene uvjete (npr. plaćanje kamate kao nakande za korištenje novca, otplata u obrocima ili odjedanput) neka je vrsta kreditiranja. Kredite (zajmove) odobravaju najčešće banke, a u pojedinim slučajevima to mogu biti i tzv. štedno-kreditne zadruge, osiguravajuća društva i mirovinski fondovi. Za odobrenje kredita potrebno je ispuniti određene uvjete, a za davatelja je najvažnije da postoji imovina koja služi kao osiguranje vraćanja kredita. Tu imovinu dužnik daje u zalog vjerovniku koji je smije prodati kako bi naplatio svoje potraživanje čim dužnik prestane ispunjavati svoje obveze vraćanja novca. Sudionici u postupku kreditiranja jesu:

Vjerovnik (kreditor, zajmodavatelj), a to je osoba koja raspolaže novcem i pripravna ga je posuditi uz određene uvjete;

Dužnik (debitor, zajmoprimatelj), a to je osoba kojoj nedostaje novac i želi ga uzeti uz određene uvjete vraćanja;

Jamac (žirant), a to je osoba koja potvrđuje da će dužnik vratiti dug i preuzima na sebe obvezu da će to učiniti umjesto njega, ako dužnik zakasni sa vraćanjem.

Vrste kredita po različitim kriterijima podjele:

Kriterij za podjelu Vrste kredita i njihova obilježja

Materijalni oblik Robni krediti koji se daju u naturalnom obliku (strojevi, trgovačka roba i sl.)

Novčani krediti koji se daju u novcu

Subjekti koji odobravaju Bankini krediti koje odobravaju banke

Komercijalni krediti koje odobravaju ostale financijske ustanove ili proizvođači robe

Trajanje otplate Kratkoročni krediti koji se odobravaju s rokom vraćanja manjim od godinu dana, najčešće 3 mjeseca;

Srednjoročni krediti s rokom otplate od jedne do pet godina, najčešće dvije ili tri godine;

Dugoročni krediti s rokom otplate duljim od pet godina, mogu biti odobreni uz rok vraćanja od 10 do 25 godina;

Namjena Proizvođački krediti za pokretanje neke Za obrtna sredstva

Proizvodnje ili poslovnog pothvata Za investicije u dugotrajnu imovinu

Potrošački krediti koji se koriste za kupnju potrošne robe, uključujući i dugotrajna dobra (na primjer: automobile)

Osiguranje plaćanja Otvoreni krediti koji se daju na povjerenje, uz jamstvo jedne ili više osoba;

Zatvoreni krediti koji se daju uz osiguranje plaćanja hipotekom ili nekim drugim založnim pravom na dugotrajnu imovinu ili vrijedne pokretnine;

Državna potpora Krediti bez ikakve potpore, tzv. obični krediti;

Krediti s državnom potporom ili potporom posebnih financijskih institucija (Svjetska banka, Europska banka za obnovu i razvoj), tzv. namjenski (selektivni) ili povlašteni krediti;

Podrijetlo davatelja Tuzemni krediti koje odobravaju domaći kreditori;

Inozemni krediti koje odobravaju inozemni kreditori;

Kao posebna pogodnost u otplati kredita javlja se tzv. poček, a to je razdoblje od jedne do dvije godine koje se odobrava poduzetniku za započinjanje njegova pothvata i uhodavanje. Postupak odobravanja kredita uvijek određuje davatelj kredita, a to znači da će svaka banka odrediti uvjete pod kojima se odobravaju krediti pojedinim korisnicima. Uvjeti odobravanja kredita ovise o bankovnoj kreditnoj politici i njezinim mogućnostima.

P/ Oblici kreditiranja malog poduzetništva u Republici Hrvatskoj Hrvatska banka za obnovu i razvitak ((HBOR) osnovana je sa svrhom selektivnih ulaganja u kreditiranje hrvatskog gospodarstva. Cilj bankovnog djelovanja je podupiranje privatnog poduzetništva dodjeljivanjem dugoročnih investicijskih kredita za modernizaciju i proširenje postojećih trgovačkih društava i obrta te ostalih oblika poduzetničke djelatnosti. Uvjet za odobravanje kredita je postojanje tvrtke-investitora i uspješno poslovanje u razdoblju od najmanje dvije godine. Namjena kredita po uporabnoj vrijednosti utvrđena je za kupnju: osnovnog stada, strojeva, opreme, dugogodišnjih nasada, poslovnog prostora i zemljišta. Najveći iznos koji se može kreditirati je 1.400.000 kuna, a rok otplate je od 4 do 7 godina, a kamatna stopa je 9 %. Kao osiguranje otplate uzima se hipoteka na nekretnine koje moraju imati barem dvostruko veću vrijednost od visine odobrenog kredita. ZAJEDNIČKI PROGRAM SR NJEMAČKA – REPUBLIKA HRVATSKA koristi se za financiranje poduzetničkih ulaganja isključivo onih državljana RH koji su povratnici s privremenog rada u Republici Njemačkoj. Korisnici kredita ne smiju biti stariji od 55 godina i moraju imati odgovarajuću ekonomsku ili tehničku kvalifikaciju te poduzetničke sposobnosti za realizaciju planiranog projekta. Kredit se koristi na cijelom području RH, a odobrava se isključivo putem poslovnih banaka. Najveći iznos kredita odobrava se u protuvrijednosti od 300.000 DEM, a investitor mora iz ostalih izvora pokriti najmanje 30 % vrijednosti investicije. Rok otplate je od 8 do 15 godina, poček je najviše dvije godine, a kamatna stopa je 7 % godišnje. Kao osiguranje plaćanja uzima se hipoteka u korist poslovne banke ili jamstvo druge banke ili Hrvatske garancijske agencije. ZAVOD ZA ZAPOŠLJAVANJE također pomaže jačanju poduzetništva. Oni to čine tako da sudjeluju u razmatranju i odobravanju kredita poduzetnicima i poljoprivrednicima davanjem prethodne suglasnosti o opravdanosti planiranog ulaganja. Svrha ovog kreditiranja je otvaranje novih radnih mjesta i očuvanje postojećih radnih mjesta pa se krediti odobravaju namjenski, najčešće za samozapošljavanje. Krediti su povoljni glede roka otplate, početka i kamatne stope, ali se ne odobravaju veliki iznosi. KREDITNI PROGRAM ZA POTICANJE MALOG PODUZETNIŠTVA NA OSLOBOĐENIM, RATOM STRADALIM I NERAZVIJENIM PODRUČJIMA REPUBLIKE HRVATSKE odvija se također putem poslovnih banaka. Korisnici kredita mogu biti poduzetnici ili pravne osobe koje već djeluju na spomenutim područjima, namjeravaju tamo osnovati tvrtku ili premjestiti dio sadašnjeg poslovanja na ta posebna područja. Kredit se odobrava za kupnju strojeva i opreme, podizanje nasada, uzgoj stoke i slatkovodno ribarstvo te izgradnju ili kupnju poslovnih i stambenih prostora. Gornja granica kredita je 370.000 kuna, rok otplate je 5 do 8 godina, uz poček od najviše tri godine. Kamatna stopa određuje se za različite namjene u rasponu od 3 % (za obnovu poljoprivrednih kućanstava) do najviše 8 % (za obavljanje uslužnih djelatnosti). Nadzor nad korištenjem kredita obavlja HBOR.

GOSPODARSKA OPRAVDANOST ULAGANJA U PODUZETNIČKI POTHVAT Svaki planirani poduzetnički pothvat ocjenjuje se glede njegove gospodarske opravdanosti. Opravdanost ulaganja najprije će ocijeniti sam poduzetnik koji namjerava započeti ulaganja u novi posao ili u proširenje postojeće aktivnosti. On to može učiniti samostalno, a može tražiti pomoć vanjskih savjetnika koji su mu dostupni u svim većim mjestima, jer postoje brojne ustanove i pojedinci uključeni u tzv. Mrežu hrvatskih konzultanata. Njihova je svrha pomoći poduzetniku u prvim fazama promišljanja o novom pothvatu. Za poduzetnike je najvažnije utvrditi hoće li njegova ulaganja omogućiti stjecanje odgovarajućeg prihoda iz kojeg će se vratiti uložena sredstva i osigurati zadovoljavajuću dobit. Ako su procjene pozitivne, tek tada može se započeti ostvarivanje planiranih ulaganja.

Ako poduzetnik ne može financirati novi pothvat vlastitim izvorima nego se obraća bankama ili drugim financijskim institucijama za odobrenje zajma, tada će njihovi samostalni stručnjaci još jednom provjeriti gospodarsku opravdanost ulaganja. Gospodarska opravdanost pokazuje da je pothvat toliko isplativ da se iz njegovih očekivanih prihoda mogu podmiriti sve planirane obveze, uključujući i otplatu zajma.

2.3.1. Statističke metode procjene

Za potrebe statističke ocjene nekog pothvata izvodi se proračun sljedećih temeljnih pokazatelja:

1. Rentabilnost ukupno uloženih = Neto dobit

sredstava Vrijednost investicije

2. Obrtaj ukupno uloženih = Ukupan prihod

sredstava Vrijednost investicije

3. Reprodukcijska = Neto dobit + amortizacija

sposobnost Vrijednost investicije

4. Obrtaj uloženih obrtnih = Ukupan prihod sredstava Obrtna sredstva

Osim navedenih pokazatelja za statičku ocjenu gospodarske opravdanosti ulaganja mogu se koristiti i sljedeći pokazatelji kojima je svrha pomoći u prosudbi koliko će ulaganje opteretiti pojedinog zaposlenog i koliko će pojedini zaposleni imati koristi od ulaganja, iskazano očekivanom plaćom u bruto iznosu:

5. Investicijsko opterećenje po = Vrijednost investicije zaposlenom Broj zaposlenih

6. Investicije u osnovna sredstva = Vrijednost osn. Sred. po zaposlenom Broj zaposlenih

7. Visina plaće po zaposlenom = Bruto iznos plaće Broj zaposlenih 2.3.2. Dinamičke metode procjene U dinamičkoj ocjeni gospodarske opravdanosti ulaganja u poduzetnički pothvat utvrđuju se rentabilnost i likvidnost projekta tijekom svih godina njegova trajanja, a polazne informacije za tu ocjenu sadržane su u planiranom financijskom i gospodarskom tijeku projekta, čija se izrada temelji na sljedećim postavkama:• Trajanje gospodarskog vijeka projekta izražava se u godinama, a planira se ovisno o vrsti djelatnosti i trajanju otplate kredita pa se u gospodarski vijek uzimaju godine otplate kredita i godine počeka, ako je poček predviđen u uvjetima kreditiranja;• U prvoj godini rada projekta planira se postizanje punog planiranog opsega poslovanja, koji proporcionalno raste u ostalim godinama vijeka projekta;• U utvrđenom vijeku projekta nema reinvestiranja nove dobiti;• U izradi spomenutih tijekova koriste se podaci iz ostalih planskih i analitičkih podloga, a najčešće iz planiranog računa dobiti i gubitka, te iz planiranih bilanci za svaku godinu trajanja projekta.

U nastavku se prikazuje zamišljeni primjer financijskog ulaganja u dugotrajnu imovinu koji ostvaruje određene učinke. Ti su učinci ocijenjeni strandardnim metodama i postupcima za prosudbu opravdanosti investicijskih ulaganja.

Rentabilnost projekta Kao temelj za utvrđivanje rentabilnosti ili profitabilnosti, izrađen je ekonomski (gospodarski) tijek projekta u kojem su izvedeni, za svaku godinu, odgovarajući neto primici i izdaci. Rentabilnost (profitabilnost) po godinama se prati kao razlika prihoda i rashoda.

2.3.4. Ocjena likvidnosti projekta

Polazeći od toga da je likvidnost projekta njegova sposobnost da u svakom vremenu utvrđenog ekonomskog vijeka podmiruje sve svoje financijske obveze, izrađen je financijski tijek kako bi se na osnovi izvedenih neto primitaka mogla analizirati likvidnost u promatranom slučaju. Projekt pokazuje likvidnost u fazi investiranja (zatvorena financijska konstrukcija), a kroz godine rada ostvaruju se i pozitivni učinci na povećanje financijskog potencijala ulagatelja-investitora.

2.3.5. Metoda razdoblja povrata uloženih sredstava Razdoblje povrata visine investiranih sredstava jest vrijeme potrebno da prihodi od projekta pokriju sve troškove ulaganja.

2.3.6. Metoda neto sadašnje vrijednosti projekta Metoda neto sadašnje vrijednosti projekta obuhvaća ukupne učinke kroz čitav ekonomski vijek. Pri tome se uvažavaju vremenske postavke, a tehnikom diskontiranja budući efekti ulaganja svode se na sadašnju vrijednost, tj. na vrijednost iz razdoblja ulaganja.

2.3.7. Metoda interne stope rentabilnosti Interna stopa rentabilnosti (profitabilnosti) jest ona diskontna stopa kod koje je neto sadašnja vrijednost projekta jednaka nuli. To znači da su očekivani prihodi i rashodi u budućnosti svedeni na sadašnju vrijednost pa se vremenska razlika u stjecanju prihoda može zanemariti. Polazne informacije za izračunavanje su diskontirani neto primici ekonomskog tijeka i to uz diskont od 9 % i 15 %.Projekt je rentabilan (profitabilan) i po toj osnovi, jer je iskazana interna stopa rentabilnosti (prosječna godišnja stopa prinosa investicije) iznad kriterija od 9 %, postavljenog visinom bankine kamatne stope. Usporedba s bankinom kamatom važna je da se može pokazati kako je prihod ostvaren planiranim projektom veći od prihoda koji bi nastao polaganjem istog novčanog iznosa u banku.

Ocjena osjetljivosti ulaganja U pitanju su odnosi između fiksnih i varijabilnih troškova. Ocjena osjetljivosti ulaganja utvrđuje se korištenjem iznesenih podataka za izračunavanje minimalnog opsega proizvodnje i realizacije te minimalnog odnosa promjene cijena.Minimalni opseg proizvodnje i realizacije izračunava se prema formuli:

Gmin = FT x 100 UP - VT

Minimalan odnos cijena pokazuje osjetljivost projekta na promjenu cijene proizvoda ili usluge koji nastaju nakon planiranih ulaganja. Svrha je izračunavanja ovog pokazatelja pokazati koliko sniženje cijena, u odnosu na planirane cijene, može investitor podnijeti bez gubitaka. Formula glasi:

Jmin = FT + VT UP

Pojam i svrha poslovnog planiranja Planiranje je određivanje načina na koji ćemo ostvariti postavljene ciljeve. Planiranje je odlučivanje što, kako i kada nešto učiniti. Prethodnica je dobroga planiranja analiza zbivanja u okruženju te zbivanja unutar samoga gospodarskoga subjekta. Zapravo, planiranje je putokaz kako i kuda se treba kretati da bi se uloženi kapital neprekidno oplođivao, odnosno kontinuirano ostvarivao željeni profit. Planiranje je utvrđivanje ciljeva koje neki gospodarski subjekt želi postići u određenome vremenskome razdoblju. Planiranje je splet aktivnosti koje se poduzimaju u svrhu definiranja poduzetničke misije, izbora ciljeva, kao i određivanja načina (putova, strategija) za njihovo dosezanje. Inače, poslovni je plan pisani dokument i donosi se redovito na početku svake poslovne godine Svrha je planiranja omogućiti realan prikaz poslovnoga pothvata ili neke buduće poslovne aktivnosti, odnosno mogućih rezultata pothvata ili određene aktivnosti. Plan

služi kao temelj kontrole i nužnih korekcija poslovanja, ako su nastale promjene koje planom nismo predvidjeli. Rezultat je planiranja utvrđivanje ciljeva i izbor strategija za njihovo ostvarenje u određenom razdoblju te utvrđivanje kriterija za kontrolu ostvarenih rezultata. Kvalitetno planiranje omogućuje donošenje kvalitetnih odluka, a one su rezultat istraživanja okruženja, konkurencije te vlastitih snaga i slabosti. Može se reći da je planiranje proces određivanja onoga što se želi postići i odlučivanja kako to postići. Planiranje je iznimno zahtjevan posao, jer podrazumijeva izbor misije i ciljeva, odnosno formuliranje budućih ciljeva te određivanje svrhe i smjera kretanja biznisa. Planom se premošćuje jaz između jučer i danas, s pogledom na ono što želimo biti ili učiniti sutra, te definiraju ciljevi i određuju sredstva za postizanje tih ciljeva. Planiranje je putokaz menadžerima i zaposlenicima za ostvarenje planiranih ciljeva. To zahtijeva planske odluke za određeno razdoblje i za određena poslovna područja. Planiranje je temelj za donošenje operativnih odluka, pa ga često definiramo kao proces planskog odlučivanja o budućim ciljevima.

3.2. Razine, subjekti i načela poslovnog planiranja Pri planiranju valjalo bi se držati pravila da temeljni i prateći plan moraju pridonositi ostvarenju svrhe i ciljeva biznisa. Svaki plan mora imati planske sastavnice koje odgovaraju na specifična pitanja. Većina teoretičara poslovnoga planiranja govori o strategijskome, taktičkom i operativnom planiranju ili planovima. Sa stajališta planskoga hijerarhijskog položaja menadžmenta, govori se o:

Strategijskome planiranju (to je planiranje za razdoblje od 1 do 10 godina, a provodi ga tzv. top-vrhunski menadžment);

Intermedijarnome planiranju (to je planiranje za razdoblje od 6 do 12 mjeseci, a provodi ga tzv. middle-srednji menadžment;

Operativnome planiranju (to je planiranje za razdoblje od 1 tjedna do 1 godine, a provodi ga lower-niži menadžment).

Elementi plana PitanjaCiljevi Što i do kada valja učiniti?Premise Pod kojim uvjetima to učiniti?Problemi Zbog čega to učiniti?Mjere Kako to učiniti?Resursi Čime to učiniti?Rokovi Kada to učiniti?Nositelji Tko će to učiniti?Rezultati Kakve učinke valja postići?

Svrha je razina planiranja bitna za potpuni uspjeh, jer je zadaća strategijskog planiranja definirati ciljeve i strategije kojima će se poslovni ciljevi ostvariti, intermedijarno planiranje definira taktiku (taktičko planiranje) za ostvarivanje ciljeva, a operativno planiranje definira aktivnosti i zadatke za svakoga posebno u svrhu ostvarenja ciljeva u određenome vremenskome razdoblju-roku. Planiranjem se determinira buduće stanje koje se treba dostići u određenome razdoblju te stoga stajališta razlikujemo: dugoročno, srednjoročno i kratkoročno razdoblje planiranja. Subjekti su planiranja sve osobe koje dolaze u doticaj s planiranjem – menadžeri, odnosno osobe koje planiranjem žele pripremiti podlogu za donošenje poslovnih odluka te planeri, odnosno nositelji planiranja kojima je zadaća uobličavanje i provedba planova. Kvaliteta planiranja ovisi o stručnosti planera, metodologiji rada i dostupnosti informacija. Informacije i podaci za planiranje prikupljaju se iz izvora unutar gospodarskoga subjekta te iz vanjskih izvora. Vanjski su izvori različite udruge, komore,

statistički uredi, istraživački instituti, konkurencija, dobavljači, stručne literature, mediji, financijska agencija i sl

Vrste planova OpisDugoročno planiranje Vrijeme od 5 do 10 godina, a dugoročni planovi

predviđaju budući tehnološki razvoj, tržišna kretanja te nužne resurse.

Srednjoročno planiranje Vrijeme od 1 do 5 godina, a srednjoročni planovi preciznije razrađuju načine ostvarenja postavljenih poslovnih ciljeva.

Kratkoročno planiranje Vrijeme do 1 godine, pa razlikujemo temeljni godišnji plan te operativne planove kojima se planiraju aktivnosti za kraća razdoblja (primjerice to su tromjesečni planovi dnevni, tjedni, mjesečni i tromjesečni).

Načela planiranja Opis

Cjelovitost i potpunost Načelo prema kojemu planovi za pojedina područja moraju biti usklađeni te činiti cjelovit plan poslovnih aktivnosti;

Permanentnost - stalnost Načelo prema kojemu planiranje mora biti kontinuiran proces;

Transparentnost Načelo prema kojemu svakome zaposleniku moraju biti jasne planske aktivnosti te koji su njegovi zadaci u postizanju željenih ciljeva;

Fleksibilnost - prilagodljivost Načelo prema kojemu se planovi moraju prilagođavati promjenama u okruženju;

Stabilnost Načelo prema kojemu prilagodba novim okolnostima ne smije ugroziti cjelovitost planiranja;

Obvezatnost Načelo prema kojemu svi zaposlenici imaju obvezu ispunjavanja planskih zadataka;

Kontrolabilnost Načelo prema kojemu sve kvantitativne planske veličine i njihovi odnosi moraju imati mogućnost kontrole;

Ostvarivost Načelo prema kojemu svi postavljeni zadaci moraju biti realni i ostvarivi raspoloživim sredstvima i uz normalne napore.

Dugoročni i srednjoročni planovi smatraju se strategijskima, a kratkoročni taktičkim planovima.

3.3. Strategijski i operativni planovi Strategijskim planom – planiranjem razmatraju se mogući događaji u dužemu razdoblju (pet i više godina) te identificiraju (određuju) aktivnosti za osiguranje kontinuiranoga rasta biznisa.

Operativnim planom – planiranjem kvantificiraju se aktivnosti koje valja obaviti u određenome razdoblju (najčešće jedne godine) kako bi se ostvarili postavljeni ciljevi. Dakle, strategijsko planiranje ima zadatak osigurati realizaciju postavljenih ciljeva, odnosno ono mora opravdati svrhu postojanja gospodarskoga subjekta. Strategijsko je planiranje dugoročno i ono nužno pretpostavlja jasno utvrđene misije, ciljeva te određivanje strategije, što uključuje pregled tržišnih uvjeta, potrebe klijenata, slabe i jake strane konkurenata, socijalne, zakonske i ekonomske uvjete, tehnološki razvoj te dostupnost resursa. Rezultat je strategijskoga planiranja strategijski plan koji označava viziju koja usmjerava suradnike, privlači nove zaposlenike i prodaje proizvode i usluge.

Taktički ili operativni planovi imaju zadatak utjecati na aktivnosti, pojedinih poslovnih funkcija. Taktički su planovi uglavnom srednjoročni.

3.4. Proces – etape poslovnog planiranja Temeljne etape procesa poslovnoga planiranja jesu:

Situacijska analiza : razmatranje mogućnosti na temelju SWOT-analize, odnosno metričke analize snage, slabosti, prilika te prijetnja. Analizira se položaj gospodarskoga subjekta prema predočenim parametrima te donose poslovne odluke glede modela tržišnoga nastupa. SWOT analiza je temelj za ocjenu postojeće situacije i definiranje budućnosti biznisa. Tu fazu nazivamo nultom točkom planskih aktivnosti, jer joj je zadaća istraživati prilike i opasnosti u okruženju te uočiti unutarnje snage i slabosti. To nam omogućuje analizu tržišta, konkurencije i potrošača-kupaca, a u svrhu razmatranja mogućnosti planiranja realno ostvarivih ciljeva.

Postavljanje ciljeva : u toj fazi planiranja nužno je odgovoriti na pitanja o tomu gdje želimo biti, što želimo ostvariti i kada će se to postići. Treba definirati cilj svake organizacijske jedinice. Sa stajališta vremenskoga dosega ciljevi mogu biti kratkoročni i dugoročni. Sam proces definiranja i postavljanja ciljeva može ići odozgo prema dolje (top down) i odozdo prema gore ali i kombinirano. Uspostavlja se hijerarhija ciljeva, pa ciljevi glavnih odjela kontroliraju ciljeve podređenih odjela i tako dalje.

Utvrđivanje alternativa : ta faza pretpostavlja utvrđivanje aktivnosti i izbor alternativa koje najviše obećavaju u ostvarenju postavljenih ciljeva poslovanja. Cilj je pronaći optimalne i učinkovite mogućnosti operacionalizacije akcija na putu ostvarivanja postavljenih ciljeva.

Pretpostavke i alternative : u toj fazi planiranja valja ocijeniti alternative, odnosno mogućnosti njihove primjene radi postizanja postavljenih ciljeva. U toj se fazi planiranja selekcioniraju, analiziraju te sažimaju moguće alternative.

Izbor najbolje alternative : u toj fazi valja konačno odlučiti, odnosno odabrati koji ćemo smjer slijediti. Ona je bitna točka planiranja jer u njoj, zapravo, prihvaćamo plan. Izbor najbolje alternative pruža najviše šansi za ostvarivanje ciljeva, ostvarivanje najvišega profita uz najniže troškove.

Formuliranje planova : zbog podržavanja temeljnoga plana, odnosno najbolje alternative, u toj se fazi izrađuje veći broj izvedbenih planova. Zapravo, utvrđujemo smjerove akcija koje ćemo slijediti, a njihov broj ovisi o svakome konkretnome slučaju.

Budžetska podrška: riječ je o sastavljanju proračuna. Bitna je faza planiranja, jer ciljeve kvantificiramo u obliku proračuna koji oslikavaju prihode, troškove, dobit i temeljne stavke bilance. Dakle, taj korak pretpostavlja formuliranje pratećih planova kao što su nabava opreme i materijala, zapošljavanje i edukacija djelatnika te razvoj novih proizvoda. Budžet je bitan instrument kontrole kojom se ocjenjuje stupanj ostvarenja postavljenih ciljeva.

Izvedba plana : to je završna faza puštanja plana u izvedbu, odnosno implementacija plana na svim razinama, što je pretpostavka svakoga uspješnog planiranja.

Dakle, etape procesa planiranja jesu:

1. razmatranje mogućnosti (eksterne prilike, eksterne prijetnje, interne prednosti, interne slabosti);

2. postavljanje ciljeva (gdje želimo biti, što želimo ostvariti kada će se planirano postići?);

3. utvrđivanje alternativa (utvrđivanje aktivnosti, izbor alternativa);4. pretpostavke i alternative (vrednovanje alternativnih smjerova);5. izbor najbolje alternative (izbor smjera koji ćemo slijediti);6. formuliranje planova (izrada više izvedbenih planova);7. budžetska podrška (kvantifikacija planova-proračuni);8. izvedba plana (implementacija plana).

3.5. Planiranje poslovnih funkcija Strategijski planovi izražavaju temeljne ciljeve te smjernice za sve niže i parcijalne planove. Oni moraju biti jasno određeni, primjerice: rast prodaje, povećanje tržišnoga udjela, rast proizvodnosti, profitabilnosti najčešći su strategijski ciljevi. Taktički su planovi konkretizacija strategijskih planova i često se vežu za poslovne funkcije, detaljniji su i sadrže veći broj brojčanih informacija. Taktičko planiranje ima zadatak uspostaviti ravnotežu između potreba i mogućnosti financiranja te zapošljavanja i ciljnoga razvoja, planiranja sustava prodaje, politike cijena i sl. Operativnim se planom definiraju politike, procedure i standardi za postizanje određenih ciljeva. Obuhvaća dijelove poslovnih funkcija, manje je kompleksan i decentraliziran je na niže razine menadžmenta. Operativno se planiranje provodi na razini poslovnih područja, kao što su prodaja, proizvodnja, nabava, financije, i na razini ljudskih resursa. Dakle, poslovna područja ili poslovne funkcije skup su istovrsnih, srodnih ili sličnih, ali međusobno povezanih poslova kojima se na svrhovit način realizira neki poseban zadatak.

3.5.1. Planiranje prodaje Plan prodaje ishodište je za sve dijelove cjelovita poslovnoga plana, a izravno utječe na plan nabave i proizvodnje Osobe odgovorne za marketing i prodaju procjenjuju mogućnosti prodaje na temelju definiranih prodajnih ciljeva i tržišnih prilika. Cilj je marketinga zadovoljiti želje i potrebe potrošača na bolji način od konkurencije. Marketinški plan ima odlučujuću ulogu za strategijsko planiranje, jer u njemu nalazimo ideje za nove proizvode i osvajanje novih tržišta. Plan prodaje odgovara na pitanja o tome što, koliko, komu, kada, gdje, po kojim cijenama te s kakvim rezultatom nešto možemo prodavati. Plan prodaje predviđa i troškove marketinga i prodaje, kao što su troškovi zastupstva, propagande, unapređivanja prodaje, troškovi obrade i fakturiranja naloga, troškovi pakiranja, dostave, skladištenja i obavljanje plaćanja, troškovi istraživanja tržišta, planiranja i kontrole marketinga, troškovi najma itd. 3.5.2. Planiranje proizvodnje Zadatak je planiranja proizvodnje priprema i odvijanje procesa proizvodnje. Planiranjem proizvodnje odgovara se na pitanja o tome što, koliko, gdje, kako, čime, kada i s kakvim troškovima proizvoditi.

Planiranjem uvjeta proizvodnje stvaraju se pretpostavke za nesmetano odvijanje proizvodnje, što obuhvaća stvaranje pravnih i ekonomskih preduvjeta (osiguranje rada, materijala, pogonskih sredstava i financija) te izradu layouta. Layout je plan unutarnjega rasporeda prostorija i opreme u cilju minimiziranja troškova tijeka ljudi, sirovina i materijala te međuskladištenja, pri čemu se moraju poštovati i odrednice lokacije.

3.5.3. Planiranje nabave Planiranje nabave obuhvaća planiranje kupnje i skladištenja materijala, plan zaliha i plan troškova materijala. Plan nabave obuhvaća plan kupnje i skladištenja

pojedinih vrsta materijala, odnosno utvrđivanje količina, kvalitete, rokova i načina skladištenja pojedinih vrsta materijala.

Temeljna je zadaća nabave osigurati sva sredstva nužna za proizvodnju planirane količine i kvalitete proizvoda. Potrebno je načiniti specifikacije i pronaći dobavljače koji nude najbolji spoj količine i kvalitete, rokova, načina i sigurnosti isporuke, jamstava, cijena i uvjeta plaćanja.

3.5.4. Planiranje financija Planiranje financija odnosi se na poslovanje u cjelini, a plan financija sadrži početno stanje novca, primitke, izdatke i konačno stanje novca. Novčani primici dolaze od kupaca, od prodaje opreme i od izvora financiranja (krediti, pozajmice i sl.).

Načela su planiranja financija potpunost opsega svih primitaka i izdataka, točnost podataka i prognoza, elastičnost planiranja, provjerljivost podataka te kompetentnost planera. Planom financija usklađuju se parcijalni planovi troškova, financijskoga rezultata i bilanca. Plan bilance odražava stanje imovine i kapitala na kraju planiranoga razdoblja.

3.5.5. Planiranje ljudskih potencijala Plan ljudskih potencijala obuhvaća predviđanje broja i strukture za određeno plansko Razdoblje te načina i izvora njihova osiguranja. Sastavni mu je dio i plan obrazovanja i razvoja postojećih zaposlenika. Osobito je važan segment planiranja potreba, načina pribavljanja i razvoja menadžera. Planiranje mora uzimati u obzir interese:

posloprimatelja (interes za sigurnim radnim mjestom, humanim radnim uvjetima, mogućnostima napredovanja i sl.);

poslodavatelja (interes za optimalnim zapošljavanjem, niskim troškovima rada, fleksibilnošću djelatnika i sl.);

sindikata (interes sindikata za reguliranjem radnoga vremena kolektivnim ugovorom, stvaranjem povoljnih radnih uvjeta i sl.);

interes društva (interesi za što većom zaposlenošću građana te optimalni odnosi svih prethodnih interesa).

Sadržaji poslovnog plana Svaki ozbiljan i cjeloviti poslovni plan morao bi sadržavati sljedeće dijelove i proračune-planove:

Uvod (polazni temelji izrade plana); Temeljni ciljevi poslovne i financijske politike za dotičnu plansku godinu; Ciljne veličine financijskoga plana:-Plan – proračun poslovanja;-Plan-proračun prodaje;-Plan-proračun proizvodnje;-Plan-proračun izravnoga materijala;-Plan-proračun izravnoga rada;-Plan-proračun neizravnih troškova;-Plan-proračun prodajnih i administrativnih troškova;-Plan-proračun troškova završnih zaliha;-Financijski plan-proračun;-Plan-proračun financijskoga rezultata (plan prihoda, rashoda, dobiti);_Plan-proračun pokazatelja uspješnosti;-Različiti prilozi.

3.6.1. Plan – proračun prodaje Ova proračun mora dati odgovore na pitanja o tome što, koliko, za koga, kada i gdje i po kojim cijenama prodavati.

Pri izradi toga proračuna valja uzeti u obzir rezultate analize okoline u kojoj biznis djeluje, tržišne mogućnosti, konkurenciju, vlastite snage i slabosti, strukturu kupaca i potrošača, prognozu prodaje i sl.

3.6.2. Plan – proračun proizvodnje Proračun proizvodnje daje odgovore na pitanja o tome što, gdje, kako, čime i kada proizvoditi te koliki su troškovi proizvodnje.

Proračunom proizvodnje valja osmisliti sustavno i racionalno korištenje postojećih resursa te stvoriti pretpostavke za nesmetano i učinkovito odvijanje procesa proizvodnje. Treba stvoriti proizvodne uvjete, osigurati nužne tehničke, materijalne i ljudske resurse te isplanirati razmještaj opreme i radnih mjesta (layout). Kad smo isplanirali pretpostavke, treba isplanirati proizvodni program, potrošne činitelje te odvijanje procesa proizvodnje. U potrošne činitelje pripadaju sirovine, materijal, sklopovi proizvoda, pomoćna i pogonska energija i sl. Proračun proizvodnje za neko razdoblje (u ovome slučaju – tromjesečje) jednak je zbroju planirane prodaje i planiranih konačnih zaliha umanjenu za početne zalihe toga razdoblja.

3.6.3. Plan – proračun direktnoga (izravnoga) materijala Proračun direktnoga materijala predočuje podatke o tome koliko je materijala potrebno za planiranu proizvodnju te kada i koliko materijala valja nabaviti da bi proizvodnja tekla kontinuirano.

Proračunom se direktnog materijala preciziraju količina, kvaliteta i vrste materijala te tržišne mogućnosti njegove pravodobne nabave. Kada se učini proračun proizvodnje, može se pristupiti izradi proračunu potreba direktnoga materijala. Količine potrebna direktnoga materijala izračunavaju se tako da se normativ materijala (propisana količina materijala po jedinici proizvoda) pomnoži planiranom količinom proizvodnje, zatim uveća za željene zalihe materijala na kraju planskoga razdoblja i umanji za zalihe materijala na početku planskoga razdoblja. Vrijednost – troškovi potrebna direktnoga materijala izračunavaju se tako da se količine potrebna direktnoga materijala pomnože cijenama – troškovima nabave po jedinici materijala.

3.6.4. Plan – proračun direktnoga (izravnoga) rada Direktni je rad onaj koji se utroši izravno na proizvodnju samoga proizvoda. Izračunava se tako da se planirani obujam proizvodnje (broj proizvoda) pomnoži brojem sati planiranoga direktnog rada potrebnog za proizvodnju jednoga proizvoda. Nakon proračuna proizvodnje i uvida u normative utrošku sati rada po jedinici proizvoda, za promatrana poduzetnika lako je sastaviti proračun troškova direktnoga rada za proizvod A i B.

3.6.5. Plan – proračun indirektnih (neizravnih) troškova proizvodnje Indirektni su troškovi proizvodnje, zapravo, tzv. opći troškovi izrade. U te troškove pripadaju troškovi održavanja i osiguranja stalnih sredstava, troškovi sitnoga inventara, rasvjete, grijanja i čišćenja pogona, amortizacija zgrada, bruto plaće i naknade rukovoditelja pogona i sl.). Možemo ih uvjetno podijeliti na ukupne-fiksne indirektne troškove proizvodnje (koje ne računamo po jedinici proizvoda) i varijabilne indirektne troškove proizvodnje (koje računamo po jedinici proizvoda ili satu rada i plaćaju se u istome tromjesečju kada i nastaju).

3.6.6. Plan – proračun režijskih indirektnih (neizravnih) troškova U te troškove pripadaju opći troškovi nabave, prodaje, uprave i administracije. Uvjetno ih možemo podijeliti na ukupne – fiksne režijske indirektne troškove (koji ne računamo po jedinici proizvoda) i varijabilne režijske indirektne troškove (koje računamo po jedinici proizvoda ili satu rada i plaćaju se u istome tromjesečju kada i nastaju).

3.6.7. Plan – proračun troškova završnih zaliha On se sastavlja zbog nastavka poslovanja i nakon planom obuhvaćena razdoblja. Može se utvrditi i proračun troškova završnih zaliha materijala i gotovih proizvoda A i B za promatrana poduzetnika.

3.6.8. Planirani račun dobiti – gubitka Kao rezultat svih proračuna načini se planirani račun dobiti-gubitka koji ujedinjuje sve proračune i pokazuje cjelovitu sliku poslovanja. Stavljanjem u odnos proračuna prodaje s proračunima troškova dobiva se prikaz rezultata poslovanja.

Ako su planirani troškovi-rashodi veći od planiranih prihoda, to znači da je poduzetnik plansko razdoblje završio s gubitkom, odnosno negativnim financijskim rezultatom, pa je u velikim problemima. Pozitivna razlika između planiranih prihoda i troškova-rashoda jest bruto ili ukupna dobit, a kada se od nje odbije porez na dobit dobijemo neto ili čistu dobit koja stoji na raspolaganju poduzetniku.

Planirana bilanca Planirana bilanca odražava imovinu i kapital poduzetnika u idućemu planskome-obračunskome razdoblju, te mora biti usklađena s planom financija i s planiranim računom dobiti-gubitka. Svrha je planirane bilance objašnjenje mogućih promjena veličine i strukture imovina i kapitala u idućem razdoblju.

3.6.10. Planirano izvješće o financijskim tokovima Ono prikazuje novčani tok pojedinih aktivnosti gospodarskoga subjekta. Novčani tok za buduća razdoblja može se utvrditi izravnom ili neizravnom metodom.

3.7. Značenje poslovnog plana za razvoj biznisa Poslovni je plan temelj za donošenje svih menadžerskih odluka. Na operativnoj razini planovi su temelj za usporedbu planiranih i ostvarenih veličina, što je najbolje mjerilo uspješnosti poslovanja. Planovi moraju biti realno postavljeni i ostvarivi. Okruženje se neprestano mijenja, planovi moraju omogućiti prilagodbu tim promjenama.

Planovi postaju sve više standardizirani, što poduzetnik ima više iskustva i znanja o planiranju, a posao olakšava kompjutorizacija i informatizacija. Osim glavnih, svaki gospodarski subjekt mora imati i pomoćne planove za iznenadne događaje. Ozbiljnost planiranja najbolje su jamstvo opstanka i razvitka biznisa. Nužno je da menadžeri-planeri imaju razvijene sposobnosti cjelovitog sagledavanja poslovanja, kreativnog mišljenja, komuniciranja, motiviranja i suradnje. To sve jamči uspješno poslovno planiranje. Pretpostavlja se planiranje na svim razinama, jer je to jedino jamstvo uspješnosti. Planiranje osigurava ostvarenje ukupnih i pojedinačnih ciljeva poslovanja. Poslovno je planiranje sustavan proces koji obuhvaća ocjenu prilika i resursa, utvrđivanje ciljeva, razvoj strategije i planova za provedbu i nadzor. Poslovni je plan pisani dokument za provedbu poslovnih aktivnosti. Dobro napisan plan jasno specificira tko, kada i kako mora obaviti određene aktivnosti. Tipičan poslovni plan uključuje sažetak za voditelje, analizu situacije, analizu povoljnih prilika i prijetnji, opis utjecaja snaga okruženja, zbroj resursa, ciljeva i strategija, financijske projekcije i proračune te mjere za provjeru rezultata.

DRUŠTVENA POTPORA RAZVOJU PODUZETNIŠTVA 5.1. Pravna načela sustava državnih potpora Društvena potpora razvoju poduzetništva pretpostavlja izgradnju tržišne, upravne, zakonske, financijske, prometne i druge infrastrukture koja će poticajno djelovati na razvoj svekolikog poduzetništva neke zemlje.

5.1.1. Ustavna načela U članku 49. našega Ustava utvrđena su načela za donošenje svih pravnih akata kojima se razrađuju ta načela i pravno uređuje poticanje poduzetništva, a ta načela su: Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja Republike Hrvatske; Poduzetnička se sloboda može iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi; Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu;

Zabranjena je zloporaba monopolnog položaja određena zakonom; Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvoj svih svojih krajeva; Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom; Inozemnome ulagatelju jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženoga kapitala.

5.1.2. Međunarodni ugovori Osim ustavnih načela, za poticanje poduzetništva važne su i odredbe međunarodnih ugovora koje je Republika Hrvatska potpisala, a potom i ratificirala te ih se obvezatno mora ugraditi u domaće zakonodavstvo. Od brojnih međunarodnih ugovora spomenut ćemo tri koja se izravno odražavaju na poticanje poduzetništva:• Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju u svojoj preambuli izražava temeljne vrijednosti kojima su potpisnice privržene, a među kojima su: slobodno tržišno gospodarstvo i spremnost Europske unije da pridonese gospodarskim reformama u Republici Hrvatskoj; slobodna trgovina u skladu s pravima i obvezama koje proizlaze iz Svjetske trgovačke organizacije (WTO); razvoj trgovine i ulaganja; te provedba reformi i obnove uz upotrebu svih postojećih oblika suradnje, te tehničke, financijske i gospodarske pomoći.

U poglavljima Sporazuma naglašavaju se glavni ciljevi među kojima ističemo sljedeće: slobodno kretanje stvari i osoba, slobodno kretanje kapitala, europske unije u području gospodarstva, poticanje gospodarskih reformi u Republici Hrvatskoj radi uspostave djelotvornoga tržišnog gospodarstva, jačanje maloga i srednjeg poduzetništva, jačanje privatnog sektora u industriji, istraživanju i tehnološkome razvoju.• Protokol o pristupanju Republike Hrvatske Svjetskoj trgovačkoj organizaciji (WTO) kojim je i Republika Hrvatska postala njezinom članicom. Jedno je od temeljnih načela WTO-a ukidanje trgovinskih zapreka.• Ugovorom o pristupanju Republike Hrvatske Srednjoeuropskome ugovoru o slobodnoj trgovini i Hrvatskaje pristupila tzv. CEFT-i, u kojoj se nalaze još i Republika Bugarska, Češka Republika, Republika Mađarska, Republika Poljska, Rumunjska, Slovačka Republika te Republika Slovenija, a radi razvoja međusobne gospodarske suradnje omogućavanjem slobodne trgovine sa zemljama članicama.

5.1.3. Oblici poticanja poduzetništva Temeljem ustavnih načela i međunarodnim ugovorima preuzeth obveza, državni poticaji razvoju poduzetništva u širemu smislu mogu se ostvariti na više načina, i to:• Poticanjem ulaganja domaćih i stranih pravnih ili fizičkih osoba radi poticanja gospodarskoga razvoja;• Poticanjem razvoja maloga gospodarstva razvojem poduzetničke infrastrukture;• Programima poticanja maloga i srednjega poduzetništva uz pomoć poticajnih sredstava iz Državnoga i proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave;• Provođenjem mjera monetarno-kreditne politike kojima će se omogućiti povoljnije kreditiranje poduzetničkih projekata u određenim gospodarskim granama;• Odobravanjem olakšica i povlastica za obavljanje pojedinih gospodarskih djelatnosti (poljodjelstvo, šumarstvo, ribarstvo, obrtništvo), za zapošljavanje pojedinih kategorija radnika (hrvatski branitelji, invalidi) i za pojedina područja (otoci, područja od posebne državne skrbi, brdsko-planinska područja);• Državnim potporama u poljodjelstvu, ribarstvu i šumarstvu;• Financijskim i činidbenim državnim jamstvima na teret sredstava Državnoga proračuna;• Osnivanjem slobodnih zona, poduzetničkih zona i investicijskih fondova;• Kreditima i jamstvima Hrvatske banke za obnovu i razvitak te Hrvatske agencije za malo gospodarstvo;• Sredstvima za poticanje i osiguranje proizvodnje, izvoza i maloga poduzetništva;• Međunarodnim ugovorima koje Republika Hrvatska zaključi s drugim državama i prema načelu uzajamnosti omogući vlastitim poduzetnicima povoljnije poslovanje u drugoj državi.

Mjere poticanja poduzetništva odnose se na poticanje obrta, zadrugarstva, maloga i srednjega poduzetništva u djelatnostima poljodjelstva, stočarstva, marikulture, prerade kamena, ekološki prihvatljivih proizvodnih djelatnosti, turizma, tradicijskih obrta, usluga, elektronike i transfera modernih tehnologija.

5.1.4. Sustav državnih potpora Državne su potpore svi stvarni i mogući rashodi ili umanjeni prihodi države koji narušavaju ili mogu narušiti tržišno natjecanje davanjem povlastice korisniku nekoga oblika državne potpore. Tako definirane državne potpore dijele se na opće (koje se utvrđuju programima, kao što su nacionalni programi državnih potpora,

zakoni, državni proračun) te pojedinačne (koje se utvrđuju za određenog korisnika, i to na temelju odluka onih koji su ovlašteni za upravljanje ili odlučivanje o državnim potporama). Razlikujemo sljedeće oblike poticanja poduzetništva:-subvencije i donacije,-porezni otpisi, olakšice i odgode,-izravna ulaganja u korisnike državne potpore, uključivo i pretvaranje potraživanja u udjele u temeljnome kapitalu korisnika potpore;-krediti dani korisniku pod uvjetima povoljnijim od tržišnih te-državna jamstva.

5.2. Institucijska potpora poduzetništvu Oblici institucijske potpore poduzetništvu jesu:• Poduzetničke zone;• Zone maloga gospodarstva;• Poduzetnički centri;• Poduzetnički inkubatori;• Slobodne zone;• Investicijski fondovi;• Hrvatska agencija za malo gospodarstvo;• Hrvatska banka za obnovu i razvitak.

5.2.1. Poduzetničke zone Na temelju programskih odrednica Vlade Republike Hrvatske donesen je Program razvoja poduzetničkih zona putem kreditiranja lokalne i područne (regionalne) samouprave, čime se žele stvoriti povoljniji uvjeti za poduzetnike. Poduzetničke zone mogu biti: poslovne, gospodarske i industrijske. Za osnivanje i rad poduzetničkih zona lokalna i područna (regionalna) samouprava treba osigurati prostorne preduvjete i utvrditi ostale uvjete za rad zona. Uz jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u provođenje Programa uključeni su Vlada RH i njezina tijela te poslovne banke koje odobravaju sredstva za kreditiranje poduzetničkih zona. Korisnici toga programa i kredita mogu biti jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno trgovačko društvo ili ustanova koju osnuju te jedinice i koje ispunjavaju uvjete i kriterije iz Programa.

5.2.2. Zone maloga gospodarstva Osnivaju se na slobodnim prostorima (neobradivo zemljište, livade, obala, zaštićeni pojas i sl.) u vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i zanimljive su za buduću poduzetničku aktivnost. Kako je najčešće riječ o zapuštenom zemljištu, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave dijele prostor, grade cjelovitu infrastrukturu te poduzetnicima putem javnoga nadmetanja i utvrđenih kriterija daju dopusnice za gradnju objekata na određenim parcelama za točno određene djelatnosti maloga poduzetništva. Za osnivanje i rad zona, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave moraju načiniti sve graditeljsko-urbanističke planove zone, riješiti imovinsko-pravne odnose na području zone, izgraditi prilaze zoni i unutarnje komunikacije te urediti okoliš, izgraditi energetsku mrežu, unutarnju i vanjsku komunalnu infrastrukturu, te osigurati početna sredstva za razvoj poduzetnika u zoni.

5.2.3. Poduzetnički centri Poduzetnički se centri definiraju kao središta stručne i savjetodavne pomoći malim poduzetnicima. Program predviđa nužno ekipiranje stručnjacima te informatičko kapacitiranje centara, zatim obvezatno umrežavanje postojećih i novoosnovanih centara, dok će oblike njihova osnivanja i uklapanja u sustav potpornih institucija izabrati sami osnivači. Zadaća poduzetničkih centara je promoviranje poduzetništva, informiranje o mogućnostima ulaska u poduzetništvo i poticajnim mjerama za poduzetnike, savjetovanje o vođenju poslovanja, pomoć u pripremi poduzetničkih projekata, reorganiziranje seminara i drugih oblika edukacije poduzetnika, preuzimanje dijela razvojno-gospodarskih poslova od lokalne i područne samouprave, i dr.

5.2.4. Poduzetnički inkubatori Poduzetnički se inkubatori pretežito osnivaju u uništenim ili neiskorištenim poslovnim prostorima u vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pri čemu postoji zanimanje lokalnoga

pučanstva (načelno) za njihovim oživljavanjem i u njima pokretanjem nekih poduzetničkih aktivnosti. Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave snose troškove revitalizacije i održavanja inkubatora, pa se sukladno tomu sam njihov razvoj odvija pod paskom lokalne i područne (regionalne) samouprave, uz potporu lokalnih institucija i lokalnih stručnjaka. Temeljni su preduvjeti za uspostavljanje poduzetničkih inkubatora postojanje dovoljnog broja poduzetnika za smještaj u inkubator, zanimanje poduzetnika za taj oblik potpore, povezanost i zainteresiranost lokalne i područne (regionalne) samouprave za osnivanje inkubatora, te zainteresiranost financijskih i inih institucija za praćenje programa. Poduzetnički su inkubatori, zapravo, lokacijska zajednica malih poduzetnika početnika kojima se pruža tehnička i financijska pomoć do trenutka osamostaljenja. Načelno, tijekom prve tri godine poduzetnika financira lokalna i područna (regionalna) samouprava, jer je to najrizičnije razdoblje životnoga vijeka njegova projekta. Osim toga, poduzetnici početnici u inkubatoru dobivaju:-potreban prostor i infrastrukturu za obavljanje djelatnosti,-organizaciju cjelokupnoga poslovanja,-potrebne poslovne usluge (cjelovit upravni servis),-udruge različitoga poslovnog savjetovanja i edukacije,-ostale usluge nužne za započinjanje i razvoj djelatnosti. Dio usluga može se organizirati unutar inkubatora, a usluge koje se odnose na informiranje, vođenje i upravljanje mogu se povezivati s poduzetničkim centrima. Prednost je inkubatora u tomu što poduzetnici nakon porođajnih muka i razvoja svojeg posla u inkubatoru, svoju djelatnost mogu nastaviti u prostoru zona za malo gospodarstvo.

5.2.5. Slobodne zone Slobodna je zona dio teritorija Republike Hrvatske koji je posebno ograđen i označen te u kojemu se uz posebne uvjete obavljaju gospodarske djelatnosti. Zakonom o slobodnim zonama uređen je postupak osnivanja, ustrojstva, upravljanja, obavljanja djelatnosti i plaćanja poreza u zoni. Zona se može osnovati na području morske luke, zračne luke, riječnoga pristaništa, uz međunarodnu prometnicu te na drugom području na kojemu postoje uvjeti za rad zone. U zonu se slobodno može smještati roba, proizvoditi roba, oplemenjivati roba, trgovati na veliko i posredovati u trgovini, pružati usluge, obavljati bankovne i druge novčarske poslove, te usluge osiguranja i reosiguranja imovine i osoba. U zoni nije dopušteno trgovati na malo. Zona se osniva na temelju koncesije, osim u dva slučaja:• Vlada Republike Hrvatske može sama osnovati zonu ako utvrdi posebni gospodarski interes (u tom slučaju Vlada osniva trgovačko društvo u vlasništvu Republike Hrvatske koje će upravljati tom zonom);• Na lučkome području zona se može osnovati na temelju odluke Vlade o davanju suglasnosti za osnivanje zone u određenoj luci.

Ulaganje u zonu oslobođeno je poreza na dobit u prvih pet godina poslovanja, ako korisnik gradi ili sudjeluje u gradnji infrastrukturnih objekata u iznosu od milijun kuna. Ostali plaćaju porez na dobit u visini od 50 posto od propisane stope. Slobodne zone iznimno su poticajne za razvoj poduzetništva, posebice na otocima i u Zagori te u lučkim područjima državnih i županijskih luka kojima upravljaju lučke uprave.

5.2.6. Investicijski fondovi Investicijski se fondovi sukladno Zakonu o investicijskim fondovima, osnivaju temeljem odobrenja Komisije za vrijednosne papire Republike Hrvatske isključivo radi javnoga prikupljanja novca i imovine javnom prodajom, odnosno izdavanjem dokumenata o udjelu u fondu ili dionica. Sredstva fondova, uz uvažavanje načela sigurnosti, profitabilnosti, likvidnosti i podjele rizika, ulažu se u prenosive vrijednosne papire i/ili nekretnine te u različite depozite. Investicijskim fondom upravlja društvo za upravljanje fondovima, a ono je trgovačko društvo osnovano u pravnome obliku dioničkoga društva ili društva s ograničenom odgovornošću, kojemu je predmet poslovanja isključivo osnivanje investicijskih fondova i upravljanje tim fondovima, odnosno ulaganje novčanih sredstava u vlastito ime i za zajednički račun vlasnika udjela otvorenih fondova te u ime i za račun dioničara zatvorenih fondova, kao i upravljanje tim fondovima. Jedno društvo može upravljati s više investicijskih fondova, a ako je osnovano kao dioničko društvo može izdavati samo dionice na ime.

Investicijski se fond može osnovati u obliku otvorenoga i zatvorenog fonda, s time što otvoreni fond nema svojstvo pravne osobe, dok je zatvoreni fond pravna osoba, isključivo dioničko društvo. Imovinu fonda čine prijenosni vrijednosni papiri, nekretnine i novčani depoziti. Temeljni su akti fonda statut i prospekt. Statutom se uređuju svi pravni odnosi društva s vlasnicima dokumenata o udjelu u otvorenom fondu i dioničarima zatvorenog fonda.Prospekt je javna ponuda i poziv na kupnju dokumenata o udjelu otvorenog fonda i za upis dionica zatvorenog fonda, a mora sadržavati informacije i podatke na temelju kojih ulagatelji mogu steći utemeljen sud o stanju fonda. Statut fonda sastavni je dio prospekta, a oba se obvezatno objavljuju u Narodnim novinama. Kupnja i prodaja udjela i dionica fondova obavlja se na burzama i javnim tržištima, ako su tamo uvršteni. Privatizacijski investicijski fondovi se osnivaju isključivo radi javnog prikupljanja privatizacijskih kupona i njihovom zamjenom za privatizacijske dionice u kuponskoj privatizaciji. Kuponska je privatizacija, zapravo, prijenos dionica bez naplate, odnosno postupak dodjele dionica bez naplate sukladno odredbama Zakona o privatizaciji. Privatizacijski investicijski fond može trajati samo pet godina od upisa u sudski registar. U tome roku mora podnijeti zahtjev za nastavak djelovanja kao zatvoreni fond po Zakonu o investicijskim fondovima.

5.2.7. Hrvatska agencija za malo gospodarstvo Nositelji Programa poticanja razvoja maloga gospodarstva su: Ministratsvo gospodarstva, rada i poduzetništva (www.ming.hr), jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, Hrvatska obrtnička komora (www.hok.hr), Hrvatski zavod za zapošljavanje (www.hzz.hr), Državni zavod za statistiku, Hrvatski savez zadruga, kao i udruge maloga i srednjega poduzetništva, te druge pravne osobe osnovane radi toga.. Međutim, najveću ulogu ulogu u provođenju Zakona i Programa ima novoosnovana Hrvatska agencija za malo gospodarstvo (HAMAG) koja se osniva kao neprofitna pravna osoba radi izravnog provođenja poticajnih mjera, pa stoga može osnivati i svoje podružnice.

5.2.8. Hrvatska banka za obnovu i razvitak Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) posebna je financijska organizacija. Osnovana je kao Hrvatska kreditna banka za obnovu (HKBO) radi financiranja obnove ratom porušenih područja i gospodarstava, da bi poslije promijenila ime i znatno proširila svoj djelokrug rada. Njezina je djelatnost regulirana Zakonom o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, a u prvom redu obavlja poslove: kreditiranja projekata obnove i razvoja hrvatskoga gospodarstva, kreditiranja obnove i izgradnje stanova i obiteljskih kuća te objekata infrastrukture, kreditiranja izvoznih poslova pravnih i fizičkih osoba sa sjedištem u Hrvatskoj, te osiguranja izvoznih poslova od nekomercijalnih rizika. Kao posebna financijska organizacija u provođenju tih poslova HBOR odobrava kredite, daje jamstva te ulaže i izdaje police za nekomercijalne rizike. 5.3. Poticaji kao oblici državne potpore 5.3.1. Poticanje malog poduzetništva Malo gospodarstvo obuhvaća obrte, zadruge, mala i srednja trgovačka društva te druge oblike poduzetničke aktivnosti koji, iako različiti, imaju i velik broj zajedničkih obilježja po kojima se razlikuju od ostalih gospodarskih subjekata. U subjektima maloga gospodarstva zaposleno je više od polovice ukupnog broja zaposlenika. Malo gospodarstvo u uvjetima velike nezaposlenosti i gospodarske krize u Republici Hrvatskoj može biti pokretač zapošljavanja i izlaska iz krize baš zahvaljujući svojoj prilagodljivosti teškim uvjetima poslovanja, mogučnošću brzog rasta, brzog rasta, brzog prelaska na nove proizvode i tehnologije te mogučnošću pružanja specifičnih usluga, ali i stvaranja poduzetničke klime i okružja, što u nas još treba razvijati. Zakon o poticanju razvoja maloga gospodarstva subjekt (tvrtku) maloga gospodarstva dijeli na:• Mikro subjekte (pravna ili fizička osoba koja ima prosječno manje od 10 zaposlenih godišnje);• Male subjekte (pravna ili fizička osoba koja ima prosječno manje od 50 zaposlenih godišnje te manje od 16 milijuna kuna prometa, ili zbroj bilance, odnosno dugotrajnu imovinu manju od 8 milijuna kuna);• Srednje subjekte (pravna ili fizička osoba koja ima navedene pokazatelje iznad granice za male subjekte).

Okvir za poticanje maloga gospodarstva četverogodišnji je Program Vlade Republike Hrvatske kojim će se utvrditi glavne smjernice razvoja, poticajne mjere i nositelji provedbe mjera, provedbene aktivnosti, izvori sredstava te razdoblje provedbe mjera i metode praćenja njihove provedbe. Poticajne mjere koje se predviđaju su:

• Kreditiranje maloga gospodarstva pod povoljnijim uvjetima, te kreditiranje za početak poslovanja i subvencioniranje kamata po preuzetim kreditima;• Davanje jamstava na kredite i osnivanje fondova rizičnoga kapitala;• Davanje u zakup ili prodaja nekretnina i infrastrukurnih objekata pod pogodnim uvjetima, uključujući i davanje u zakup bez naknade;• Pružanje savjetodavne i stručne pomoći malome gospodarstvu, pojednostavnjenje postupka za osnivanje, poslovanje i razvoj subjekata maloga gospodarstva i njihovih udruga;• Davanje potpora za sudjelovanje za povećanje na međunarodnim sajmovima i specijaliziranim izložbama u zemlji i inozemstvu;• Davanje potpora za povećanje zapošljavanja, potpora za istraživanje, razvoj i primjenu novih tehnologija i uvođenje inovacija;• Organiziranje centara za poduzetništvo, poduzetničkih inkubatora i zona maloga gospodarstva, kao i drugih pravnih osoba za poticanje maloga gospodarstva;• Uspostavljanje informacijskoga sustava za malo gospodarstvo;• Promicanje poduzetništva, osobito ženskoga i poduzetništva mladih;• Stvaranje uvjeta za zajednički tržišni nastup subjekata maloga gospodarstva te različite razvojne malogospodarske aktivnosti.

Posebna je vrijednost Programa poticanja poduzetnika početnika to što omogućuje zapošljavanje nezaposlenih mladih, stručnih i poduzetnih ljudi.

Program Poduzetnik 2. U provedbi programskih aktivnosti Vlade za poticanje maloga gospodarstva, bivše Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo, donijelo je Program razvoja maloga gospodarstva udruživanjems sredstava s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave u kreditiranju poduzetnika programa Poduzetnik 2. Njegovi korisnici mogu biti postojeći poduzetnici i poduzetnici poečtnici, nevezano za strukturu vlasništva, i to: obrti, mala i srednja trgovačka društva, zadruge, profitne ustanove, fizičke osobe u slobodnim zanimanjima i obiteljska gospodarstva. Pravo na uporabu kredita ima poduzetnik koji kani ulagati na području općina, odnosno gradova i županija, bez obzira na sjedište ili prebivalište, vrstu djelatnosti ili namjenu ulaganja. Krediti se mogu koristiti za:• Kupnju građevinskoga i pripadajućega zemljišta te uređenje infrastrukture;• Kupnju, gradnju, uređenje ili proširenje objekata;• Nabavku opreme ili pojedinih dijelova opreme;• Nabavku prijevoznih sredstava ili plovila za potrebe poduzetništva;• Obrtna sredstva za potrebe investicije ili za unapređenje poslovanja (do 30 %);• Refinanciranje nepovoljnih kredita korištenih za slične namjene.

Programi Hrvatske agencije za malo gospodarstvo Programi su:• Za unapređenje malih poduzetnika;• Za područja od posebne državne skrbi;• Za razvoj;• Za razvoj 2001.; Start 2001.;• Za trajna obrtna sredstva;• Za obrtni kapital.

Ostali programi Od ostalih programa vrijedno je spomenuti Program za razvitak poljoprivrede i agroturizma te Program poticanja maloga i srednjega poduzetništva u turizmu.

5.3.2. Poticanje ulaganja Sustav poticanja ulaganja u nas je uređen Zakonom o poticanju ulaganja, a riječ je o sustavu poticajnih mjera, poreznih i carinskih povlastica (uređenih poreznim zakonima i Carinskim zakonom), čiji je cilj poticanje gospodarskoga rasta, razvoja i ostvarenja gospodarske politike Republike Hrvatske, njegovo uključivanje u

tijekove međunarodne razmjene povećanjem izvoza i jačanjem konkurencijske sposobnosti našega gospodarstva. Pri tome je ulagatelj svaka domaća i/ili strana pravna ili fizička osoba, ili više njih zajedno koje ulože u nositelja poticajnih mjera, poreznih i carinskih povlastica najmanje četiri milijuna kuna.

Mjere poticajna ulaganja Novac za poticanje osigurava se putem dvaju fondova: Fonda nekretnina za poticanje ulaganja te Fonda za poticanje otvaranja novih radnih mjesta i prekvalifikaciju zaposlenika. Prigodom odobravanja i dodjele poticajnih mjera, prednost imaju trgovačka društva u većinskom vlasništvu domaćih pravnih i fizičkih osoba. Mjere za poticanje ulaganja razvrstane su u tri skupine:• Davanje u zakup, davanje prava građenja, prodaja ili davanje na uporabu nekretnina ili drugih infrastrukturnih objekata pod komercijalnim ili povlaštenim uvjetima, uključivo i bez naknade, te nekretnina i objekata u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno nekretnina iz portfelja Fonda nekretnina za poticanje ulaganja;• Pomoć za otvaranje novih radnih mjesta, stručnu izobrazbu ili prekvalifikaciju. Fond za poticanje otvaranja novih radnih mjesta i prekvalifikaciju radnika može odobriti pokrivanje troškova novoga zapošljavanja u jednokratnom iznosu od 15.000 kuna po zaposleniku;• Pomoć za stručnu izobrazbu ili prekvalifikaciju Fond može odobriti pokrivanje troškova stručne izobrazbe ili prekvalifikaciju u visini do 50 posto tih troškova bespovratnim sredstvima ili kreditiranjem uz povoljne uvjete, što Fond odlučuje na prijedlog Ministarstva rada i socijalne skrbi.

Porezne povlastice Uređene su Zakonom o porezu na dobit. Porez na dobit plaćat će se po smanjenim stopama od 0 do 7 % tijekom deset godina u ovisnosti o visini ulaganja i broju novih zaposlenika. U svakom slučaju ulagatelj mora dosljedno poštovati zadane uvjete, jer će u protivnom izgubiti povlastice ili će mu one biti razmjerno smanjene.

Carinske povlastice Uređene su Carinskim zakonom, a odobravaju se pri uvozu opreme koja je uključena u ulaganja. Pod određenim uvjetima Vlada može povećati već odobrene poticajne mjere, porezne i carinske povlastice te produžiti vrijeme za prijenos gubitaka iz prethodnoga obračunskoga razdoblja na najviše deset godina, uz sljedeće uvjete:• Da je to predložilo nadležno ministarstvo;• Da je riječ o pothvatu od posebnoga gospodarskog interesa (razvoj, zapošljavanje, ravnomjeran regionalni razvoj, razvoj područja od posebne državne skrbi te razvoj same gospodarske grane); Pravo uporabe poticajnih mjera, poreznih i carinskih povlastica prestaje u sljedećim slučajevima:-istekom vremena na koje je dano,-kada korisnik tijekom razdoblja smanji broj radnika,-ako korisnik ne podnese godišnje pisano izvješće,-ako ih korisnik rabi protivno namjeni i svrsi.

5.3.3. Poticanje zapošljavanja Poticanje zapošljavanja uređeno je Zakonom o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, sukladno Programu poticanja zapošljavanja. Program je podijeljen prema skupinama nezaposlenih osoba, i to:• S faksa na posao: korisnici su programa svi VSS nezaposleni i svi apsolventi koji su mlađi od 27 godina te će završiti studij u prosječnome roku koji vrijedi za određeni studij. U tom sklopu imamo pet podprograma: Program Dvojčeka u državnoj upravi i javnim poduzećima, Zapošljavanje na razvojnim projektima u privatnome i državnome sektoru, Zapošljavanje na područjima od posebne državne skrbi i područjima s deficitarnim zanimanjima, Samozapošljavanje mladih, Program sufinanciranja zapošljavanja u privatnome sektoru. Ustrojeno je i pet oblika poticaja: sufinanciranje pripravničkoga stažiranja razmjerno trajanju projekta do 60 posto bruto plaće, sufinanciranje 80 posto bruto plaće u trajanju projekta, 80 posto plaće prve godine, 60 posto druge godine, 40 posto treće godine, te 2 500 kuna za preseljenje i dogovor u vezi s rješenjem stambenoga pitanja, pomoć u definiranju poduzetničkih pothvata, povoljniji kredit, praćenje u prvoj godini rada, smještaj u inkubatoru, sufinanciranje 60 posto bruto plaće u trajanju pripravništva, 1 000 EUR-a ako se osoba i dalje zadrži na poslu.

• Iz učionice u radionicu: korisnici su toga programa osobe KV i VKV zanimanja bez radnoga iskustva, koje su na evidenciji Zavoda najmanje šest mjeseci te osobe KV i VKV zanimanja bez radnoga iskustva koje su tek završile školovanje i ne mogu biti na evidenciji Zavoda. Dva su oblika poticaja, i to: šest mjeseci 100-postotni iznos troškova na bazi neto plaće od 1 500 kuna, 18 mjeseci povrat doprinosa na i iz bruto plaće.• Učenjem do posla za sve: korisnici su toga programa sve nezaposlene osobe do 30 godina starosti, bez radnoga iskustva te sve nezaposlene osobe iz evidencije Zavoda bez obzira na radni staž, godine starosti i razinu stručne spreme. Sukladno tomu, imamo dva podprograma: sufinanciranje zapošljavanja osoba bez radnoga iskustva, sufinanciranje uvođenja u posao i sufinanciranje obrazovnih aktivnosti stručnoga usavršavanja, prekvalifikacije, dokvalifikacije i stručnoga usavršavanja za poznatog i nepoznatog poslodavatelja radi zadržavanja radnoga mjesta. Dva su i oblika poticaja: povrat doprinosa na i iz bruto plaće (37,20 posto) za 12 mjeseci, a nakon toga jednokratni poticaj od 1 000 EUR-a ako se osoba i dalje zadrži na poslu, 80 posto obrazovnih i 20 posto materijalnih troškova radi zadržavanja radnoga mjesta (za poznatoga poslodavatelja), odnosno 100 posto troškova obrazovne ustanove, a Polazniku osposobljavanja minimalna novčana naknada i troškovi prijevoza (za nepoznata poslodavatelja).• Iskustvom do profita: korisnici su toga programa nezaposlene žene do 45 godina starosti i muške osobe do 50 godina starosti koji su na evidenciji Zavoda najmanje šest mjeseci. Dva su oblika poticaja: šest mjeseci u 100-postotnome iznosu troškova na bazi neto plaće od 2 500 kuna, 12 mjeseci povrat doprinosa na i iz bruto plaće.• Šansa za sve: korisnici su toga programa sve nezaposlene osobe s invaliditetom čija je invalidnost utvrđena do 15. godine života te sve ostale nezaposlene osobe s invaliditetom i otežanim podobnostima za zapošljavanje. Sukladno tome, postoje i dva oblika poticanja, i to: poticaj od 80 posto troškova osposobljavanja i dio plaće zaposlenika u trajanju od 12 mjeseci, a nakon toga jednokratni poticaj od 1 000 EUR-a ako se osoba zadrži na poslu daljnjih 12 mjeseci (ili jednokratni iznos za prilagodbu radnoga mjesta od 2 000 EUR-a, uz uvjet zadržavanja osobe na poslu od 24 mjeseca), poticaj od 60 posto troškova nastave i 20 posto materijalnih troškova, kao i dio plaće zaposlenika u visini minimalne novčane naknade za vrijeme osposobljavanja od 12 mjeseci, a nakon toga jednokratan iznos od 1 000 EUR-a (ako poslodavatelj zadrži osobu na poslu daljnjih 12 mjeseci).• Posao za branitelje: korisnici su ovoga programa svi nezaposleni hrvatski branitelji i nezaposlena djeca i supružnici poginulih i nestalih branitelja na evidenciji Zavoda najmanje 30 dana, s time da mogu imati i radnoga staža. Poticaj se sastoji od 70 posto iznosa bruto plaće i doprinosa na bruto plaću prvih 12 mjeseci rada; 50 posto iznosa bruto plaće i doprinosa na bruto plaću u narednih 12 mjeseci rada; a nakon toga jednokratni poticaj od 1 000 EUR-a ako se osoba i dalje zadrži na poslu.

5.4. Ostali poticaji poduzetništva 5.4.1. Poticajne mjere za otoke Zakon o otocima sadržava niz olakšica i povlastica za otočno stanovništvo, ali i poticajnih mjera za gospodarski razvoj otoka. Zakonom su točno utvrđene gospodarske djelatnosti koje će se poticati jer one čine održivim otočni razvoj. Posebice se promovira tzv. hrvatski otočni proizvod radi zaštite određenoga zemljopisnog podrijetla. Poticanje gospodarskih djelatnosti na otocima ostvaruje se davanjem kredita ulagateljima uz povlaštene uvjete. U Državnome proračunu osigurava se novac koji se posredovanjem HBOR-a i na temelju njegova posebnoga programa rabi isključivo za kreditiranje fizičkih i pravnih osoba koje na otocima započinju ili proširuju zakonom utvrđene djelatnosti. Uz povoljnije kreditne uvjete od tržišnih (kamate, rok otplate, duljina početka, visina udjela vlastitoga novca), predviđena su i jamstva Hrvatske agencije za malo gospodarstvo ako korisnik ne može poslovnoj banci, koju odredi HBR, ponuditi dovoljne i kvalitetne instrumente osiguranja vraćanja kredita.

5.4.2. Poticaji za područja od posebne državne skrbi Zakon o područjima od posebne državne skrbi uredio je niz poticajnih mjera za obnovu i razvoj takvih područja, radi otklanjanja posljedice rata, bržega povratka prognanika i izbjeglica, poticaja demografskoga i gospodarskoga napretka te postizanja što ravnomjernijega razvoja svih područja Republike Hrvatske. Mjere usmjerene na poticaj poduzetništva su:• Povlastice pri oporezivanju dobiti: poduzetnicima s područja posebne državne skrbi utvrđuje se zaštitna kamatna stopa;

• Povlastice pri oporezivanju prometa nekretninama: na promet nekretnina ne plaća se porez: kada fizička osoba kupnjom nekretnine prijavljuje ili mijenja previvalište unutar toga područja, kada pravna osoba prodaje nekretninu koja će kupcu služiti za obavljanje djelatnosti;• Carinske povlastice: pravne osobe sa sjedištem, odnosno fizičke osobe s prebivalištem na područjima od posebne državne skrbi ne plaćaju carinu kod uvoza, unosa ili primitka opreme i dijelova radi obnove ili razvoja djelatnosti koje obavljaju, odnosno počinju obavljati na tim područjima;• Ostale povlastice: taj zakon poznaje i puno drugih poticajnih mjera, primjerice: pri iskorištavanju mineralnih sirovina, pri služnosti plodouživanja na poljodjelskome zemljištu, pri prodaji, darovanju i zakupu poljodjelskoga zemljišta, pri privatizaciji dionica, udjela stvari i prava kojima raspolaže Hrvatski fond za privatizaciju i dr.

5.4.3. Poticaji za brdsko-planinska područja U brdsko-planinskim područjima Republika Hrvatska potiče opstanak i naseljavanje stanovnika. Radi ostvarenja toga cilja, predviđeno je niz mjera koje su vezane za osobe koje žive na tim područjima, ali i poticaji za razvoj gospodarstva. Zakon o brdsko-planinskim područjima je zaštitio pravne i fizičke osobe s brdsko-planinskih područja, a poticajne se mjere odnose na:• Prednost pri ostvarenju prava na koncesiju poljodjelskoga i šumskoga zemljišta;• Ispašu na poljodjelskome i šumskome zemljištu u državnome vlasništvu i vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, bez naknade;• Novčane poticaje za obradu neobrađenoga poljodjelskoga zemljišta u vlasništvu poduzetnika;;• Smanjenje porezne osnovice za sredstva reinvestirana u novu gospodarsku djelatnost ako se time povećava broj radnika, usvajaju nova tehnološka znanja, razina ekološke zštite i zaštite na radu te proizvodnja za izvoz;• Porezne olakšice poreza na dobit i poreza na dohodak;• Poticaje ulaganja tako da se na dobit ostvarenu od ulaganja primjenjuju manje porezne stope od propisanih;• Oslobađanje od carinskih davanja na uvoz stoke i poljodjelske opreme.

5.4.4. Potpore u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu Zakonom o državnoj potpori u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu propisani su modeli državne potpore poljoprivredi, ribarstvu, šumarstvu i ruralnim područjima. Poticaji se isplaćuju uz pomoć modela poticanja proizvodnje ratarskih kultura, sadnoga materijala, višegodišnjih nasada, proizvodnje maslinovoga ulja, stočarstva, stočarskih proizvoda, uzgoja pernate divljači, ekološke proizvodnje i ribarstva.Poticanje se provodi plaćanjem po hektaru poljoprivredne površine, stablu masline, kilogramu duhana, grlu stoke, litri mlijeka, pčelinjoj zajednici, komadu pernate divljači, kilogramu ribe i školjaka te po komadu riblje mlađi. Korisnici su poticaja komercijalna poljoprivredna gospodarstva za proizvodnju, a za ribarstvo fizičke i pravne osobe registrirane za ulov, uzgoj i preradu ribe.

5.4.5. Kreditiranje razvoja i obnove poljoprivrede U sklopu Državnoga proračuna Vlada je osnovala poseban račun za kreditiranje razvoja i obnove poljoprivrede (Odluka o osnivanju posebnoga računa za kreditiranje razvoja i obnove poljoprivrede). Tim računom ponajprije će se kreditirati razvojni programi i programi obnove, a ne tekuće potrebe. Novac na računu prikuplja se iz raznih izvora. Kreditiranje se odvija na temelju Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja sredstava za kreditiranje razvoja i obnove poljoprivrede. Pravo uporabe kredita imaju fizičke i pravne osobe, vlasnici i korisnici poljoprivrednoga zemljišta i gospodarskih objekata koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom s prebivalištem, odnosno sjedištem u Republici Hrvatskoj i koji ispune uvjete iz Pravilnika. Pravilnik je propisao sve uvjete i način uporabe tih kredita te kamatnu stopu od pet posto, osim za strategijska područja, gdje iznosi tri posto. Korisnik je obvezan kreditom se koristiti namjenski.

5.4.6. Carinske olakšice i povlastice Carinskim zakonom i na njemu utemeljenim propisima uređuju se prava i obveze osobe te ovlasti Carinske uprave RH u svezi srobom u putničkome i robnome prometu između našega i inozemnih carinskih područja.

Carinske olakšice sadržavaju mogućnost odgode carinskoga postupka radi olakšavanja prometa robe i carinskoga postupka s gospodarskim učinkom. Kod carinskoga postupka s odgodom imamo:• Postupak provoza, čime je dopušten prijenos robe od jednoga do drugoga mjesta unutar našega carinskog područja;• Postupak carinskoga skladištenja;• Postupak unutarnje proizvodnje s primjenom sustava odgode;• Postupak preradbe pod carinskim nadzorom;• Postupak privremenoga uvoza na temelju ugovora o lizingu ili ugovora o zakupu.

Carinski postupak s gospodarskim učinkom sadržava:• Carinsko skladištenje,• Unutarnju proizvodnju,• Preradbu pod carinskim nadzorom,• Privremeni uvoz,• Vanjsku proizvodnju. Carinske povlastice znače oslobođenje od plaćanja carina za pojedinu robu. Za poduzetnika su zanimljiva:-oslobođenja temeljem međunarodnih ugovora,-oslobođenja predmeta potrebnih u postupku zaštite industrijskoga ili intelektualnoga vlasništva (žiga, patenta, modela),-oslobođenja vatrogasne opreme koja se ne proizvodi u RH za potrebe profesionalnih vatrogasnih postrojbi u gospodarstvu,-oslobođenja pri uvozu predmeta gospodarskoga inventara pri obavljanju gospodarske djelatnosti u inozemstvu za poduzetnike koji se preseljavaju u RH.

5.4.7. Porezna oslobođenja i povlastice Porezna oslobođenja i povlastice uz svaku vrstu poreza koja su važna za poticanje poduzetništva jesu:• Porez na dohodak: poduzetnik neće uračunavati porez na dohodak na nagrade obveznicima, učenicima i studentima za vrijeme njihova praktičnoga rada u njegovom gospodarskom subjektu do iznosa koji propisuje ministar financija. Zatim, to se odnosi na naknade šteta zbog posljedica nesreće na radu, dnevnice za službena putovanja, otpremnine, potpore obitelji umrlog posloprimatelja i posebne novčane potpore koje poslodavatelj daje posloprimatelju, čiju visinu utvrđuje ministar financija;• Porez na dodanu vrijednost: kao poticaj poduzetnicima uvedena je nulta stopa (0 posto) PDV-a kao porezna povlastica u prometu nekih proizvoda kao što su: sve vrste kruha, sve vrste mlijeka, knjige i udžbenici, lijekovi s liste lijekova Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje i proizvode koji se kirurškim putem ugrađuju u ljudsko tijelo. Predviđena su i porezna oslobođenja kod nekih slučajeva, primjerice privremeni uvoz roba oslobođen je carine, oslobođenja pri izvozu kada poduzetnik isporuke šalje u inozemstvo i sl.;• Porez na dobit: porezni obveznici koji djeluju na području od posebne državne skrbi i zapošljavaju više od pet radnika u radnome odnosu na neodređeno vrijeme, pri čemu više od 50 posto zaposlenika ima prebivalište i boravi na području od posebne državne skrbi, plaćaju porez na dobit u smanjenoj visini od 25 do 75 posto propisane porezne stope, u ovisnosti od pripadajuće skupine. Porezni obveznici koji djeluju na području grada Vukovara i zapošljavaju više od pet radnika u radnome odnosu na neodređeno vrijeme, pri čemu više od 50 posto njih ima prebivalište i boravi na području grada Vukovara, oslobođeni su plaćanja poreza na dobit za 2000. godinu i sljedećih pet poslovnih godina nakon početka primjene toga zakona, a nakon toga porez na dobit plaćaju u visini od 25 posto od propisane stope. Korisnici slobodne zone iz Zakona o slobodnim zonama plaćaju porez na dobit u visini od 50 posto od propisane stope. Korisnik slobodne zone koji u zoni gradi ili sudjeluje u izgradnji objekata, ulaganjem sredstava u iznosu većem od milijun kuna, nakon što uloži sredstva, u godini ulaganja i narednih pet godina poslovanja u zoni oslobođen je plaćanja poreza na dobit, ali najviše do visine uloženih sredstava. Za obavljanje djelatnosti u slobodnim zonama na području Vukovarsko-srijemske županije ne plaća se porez na dobit u razdoblju od pet godina od početka obavljanja djelatnosti, a nakon toga porez na dobit plaća se u visini od 25 posto propisane stope.• Poticaji ulaganja: na dobit ostvarenu od ulaganja koja iznosi najmanje deset milijuna kuna, porez na dobit plaćat će se po stopi od sedam posto za vrijeme od deset godina od godine početka ulaganja, uz uvjet da se u tome razdoblju osigura zapošljavanje najmanje 30 radnika, počevši od isteka prve godine ulaganja. Na dobit ostvarenu od ulaganja u iznosu većem od 20 milijuna kuna, porez na dobit plaćat će se po stopi od tri posto za vrijeme od deset godina od godine početka ulaganja, uz uvjet da se u tom razdoblju osigura

zapošljavanje najmanje 50 radnika, počevši od isteka prve godine ulaganja. Na dobit ostvarenu od ulaganja u iznosu većem od 60 milijuna kuna, porez na dobit plaćat će se po nultoj stopi za vrijeme od deset godina od godine početka ulaganja, uz uvjet da se u tom razdoblju osigura zapošljavanje najmanje 75 radnika, počevši od prve godine ulaganja. Ukupan iznos porezne povlastice koju ulagatelj može iskoristiti tijekom trajanja roka plaćanja povlaštene stope poreza na dobit ne može prelaziti iznos samoga ulaganja;• Poticaji zapošljavanja: porezna osnovica dodatno se može umanjiti plaćama novih radnika, i to za visinu plaća i doprinosa na plaću koji su obračunani za razdoblje za koje se utvrđuje porez, a isplaćeni do dana podnošenja porezne prijave. Pravo na umanjenje porezne osnovice za plaću i doprinose za plaću novoga radnika porezni obveznik može koristiti godinu dana od dana njegova zaposlenja;• Poticaj poreznim obveznicima osnovanim radi profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom: porezni obveznik osnovan po posebnim propisima radi obavljanja profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom plaća porez na dobit u visini od 25posto od propisane stope;• Ostali porezi: oni izravno i neizravno ne utječu na poticanje poduzetništva. Utvrđena porezna oslobođenja i povlastice nemaju gospodarska, poduzetnička obilježja, već isključivo građansko-pravna, socijalna obilježja. Postoji i porezna povlastica samostalnih umjetnika. Zakonom o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnoga i umjetničkoga stvaralaštva, dohotkom samostalnih umjetnika ne smatraju se sponzorstva do iznosa os 20 000 kuna godišnje pa se stoga i ne oporezuju. Tu su još porezna oslobođenja i olakšice iz Zakona o porezu na dohodak: za građane obveznike koji žive na području od posebne državne skrbi, za hrvatske branitelje i za sponzoriranje športa.