BIROTEHNIKACENTAR ZA DOPISNO OBRAZOVANJEZAGREB, Gundulićeva 24/III

Poduzetništvo IV. Razred

Zagreb, Lipanj 2011

1. Definirajte pojam poduzetničke ideje.

Poduzetnička ideja je zamisao ili predodžba o tome što želimo raditi: čime trgovati, što proizvoditi ili koju vrstu usluge pružati da bi se zadovoljile potrošačke potrebe i želje te tako ostvarila dobit.

2. Objasnite vezu između poduzetničke ideje i kapitala.

Da bi se poduzetnička ideja realizirala u poslovni pothvat za to je osim drugih nužnih inputa potreban i kapital. Nedostatak kapitala može negativno utjecati na realizaciju poduzetničke ideje; ali s druge strane dobra ideja u tržišnom gospodarstvu lako pronalazi put do potrebnog kapitala budući da vlasnici kapitala rado ulažu u poslove koji imaju izgleda za uspjeh.

3. Što sve može biti izvor poduzetničke ideje?

Izvori poduzetničkih ideja mogu biti razni, a prema američkim autorima J.A. Wolsh i J.F. White oni su poduzetnike početnike sljedeći: (hobi, talentiranost, stručnost, prigode, pronalazaštvo, partnerstvo s drugim poduzetnicima i preuzimanje tuđih ideja). Prema istim autorima kada je riječ o već utemeljenim poduzetnicima izvori ideja mogu biti: (kupci, znanstvenici, konkurenti, trgovački predstavnici i trgovci na malo; ostali zaposlenici, uprava – menadžment te ostali izvori poput časopisa, knjiga, vlastitih patenata, agencija za istraživanje i sl.

4. Metode kreativnog mišljenja (metoda asocijacije, metafore, imitacije). Objasnite bit svake metode.

Metoda asocijacije je način individualnog stvaranja u kojoj zapisujemo riječi koje su povezane s problemom za koji tražimo najbolje rješenje. Npr. riječi zidine – turisti – vrućina – umor navodi nas na potrebu za osvježenje – hladna pića.

Metoda metafore predstavlja spajanje dvaju različitih pojmova, katkad dviju nespojivih stvari. Ova metoda omogućuje stvaranje neuobičajenih veza između pojedinih pojmova čime dolazimo do neobičnih prijedloga i ideja. Npr. japanska tvrtka Matshushita je organizirala prodaju televizora od vrata do vrata i prodavala televizore kupcima nižeg imovinskog stanja, što se dotada radilo samo s jeftinijom robom.

Metoda imitacije predstavlja oponašanje rada drugih poduzetnika, što omogućuje otklanjanje nedostataka tuđih ideja, odnosno njegovo unapređenje. Ovakve inovativne imitacije temelj su razvoja zemalja Dalekog istoka i Japana, posebice u automobilskoj, elektroničkoj i kemijskoj industriji.

5. Navedite metode prikupljanja ideja (delfi metoda, brainstorming metoda, brainwriting metoda, sjednica ideja). Objasnite bit svake metode.

Metode prikupljanja ideja zahtijevaju timski rad na način da pojedinci radeći u skupinama potiču jedni druge na stvaranje što više ideja.

Delfijska metoda funkcionira na način da se od skupine stručnjaka traži da se pismeno izjasne o nekom problemu te navedu svoja predviđanja za budućnost vezana uz taj problem.

Brainstorming metoda (oluja mozgova) se provodi u skupini od šest do dvanaest stručnjaka koji raspravljaju o određenoj temi. Sastanak organizira voditelj skupine koji je

zadužen za usmjeravanje i motiviranje članova a cilj sastanka je da se za određeno vrijeme prikupi, odnosno stvori što veći broj ideja koji će se odnositi na istu potrebu.

Brainwriting metoda je idealna za skupine od četvero do sedmero ljudi s time da zahtjeva članove koji se razlikuju po dobi, spolu, obrazovanju, interesima kako bi atmosfera bila što kreativnija. Članovi skupine dobivaju papire s više redaka kako bi mogli zapisivati svoje ideje. Svaki sudionik u roku od pet minuta ispisuje svoje ideje, a zatim prosljeđuje papir. Papiri s idejama kruže sve dok svaki član skupine ne zapiše 18 ideja, odnosno šest puta po tri ideje. Na kraju svaki sudionik vrjednuje dobivene ideje te odabire tri najbolje.

Sjednica ideja je metoda u kojoj se na sjednicu osim stručnjaka pozivaju svi zaposlenici. Svakom je sudioniku omogućeno iznošenje ideja bez obzira na njegovo radno mjesto i stupanj obrazovanja. Dokazano je da zaposlenici s najnižim stupnjem obrazovanja, raspoređeni na najjednostavnije poslove mogu predložiti vrlo korisne ideje.

6. Koje sve analize poduzetnik mora provesti prije provedbe ideje?

Prije provođenja ideje potrebno je provesti raščlanjivanje ideja kako bi smo bili svjesni svih njezinih prednosti i nedostataka kroz proces realizacije, a to su: analiza tržišta, tehničko-tehnološka analiza, analiza ljudskih potencijala, pravna analiza i financijska analiza.

7. Što je analiza tržišta i što obuhvaća?

Analiza tržišta proces je istraživanja bitnih obilježja ponude i potražnje na određenome mjestu i u određenom vremenu, odnosno raščlamba svih činitelja koji utječu na ponudu i potražnju (kupovna moć stanovništva, konkurencija i sl.). Analiza tržišta obuhvaća dva osnovna zadatka: (analizu prodajnog i nabavnog tržišta).

8. Što sve obuhvaća tehničko – tehnološka analiza?

Tehničko-tehnološka analiza uključuje sastavljanje svih potrebnih inputa za proizvodnju određenom proizvoda ili obavljanje određenih usluga. Ona sadržava:

opis tehnologije popis stalnih sredstava (dugotrajne imovine) normative materijalnih inputa (najmanja količina materijalnih inputa potrebna za

proizvodnju jedinice proizvoda) normative rada (najmanji broj sati rada potreban za proizvodnju jedinice

proizvoda) vrijeme proizvodnje kapacitet proizvodnje (određen mogućim opsegom proizvodnje u određenome

vremenskom razdoblju) organizaciju proizvodnje.

Uz tehničko-tehnološku analizu vezana je i analiza ljudskih potencijala. Ona se odnosi na određivanje broja, potrebnih znanja, sposobnosti i vještina budućih zaposlenika pa i samog poduzetnika kao provoditelja ideje.

Tehničko-tehnološka analiza usko je povezana s analizom nabavnog tržišta. Dok nam ova analiza pokazuje koje materijalne inpute i u kojim materijalnim količinama treba nabaviti, analizom nabavnog tržišta određujemo gdje i pod kojim se uvjetima takvi inputi mogu nabaviti.

9. Što obuhvaća pravna analiza?

Pravna analiza služi kako bi poduzetnik izabrao najprikladniji pravno-organizacijski oblik za posao koji namjerava pokrenuti. Pri tome može birati jedan od pravno-organizacijskih oblika koju su predviđeni zakonom. Da bi se izabrao najpovoljniji oblik, potrebno je poznavati karakteristike svakoga mogućeg pravno-organizacijskog oblika, njegove prednosti i nedostatke.

Prilikom odabira pravno-organizacijskog oblika posebno je važno za svaki oblik analizirati:

osnivačke izdatke minimalno potreban temeljni kapital odgovornost za obveze plaćanje poreza i doprinosa raspodjelu dobiti i pokrivanje gubitaka.

10. Što sadržava financijska analiza?

Financijska analiza sadržava niz tabličnih prikaza pojedinačnih financijskih planova ili proračuna koji služe za izradu dokumentacijske osnovice potrebne za ocjenu učinkovitosti, odnosno isplativosti ulaganja u poduzetnički pothvat na temelju određen poduzetničke ideje.

11. Objasnite pojam poduzetničke inicijative.

Poduzetnička inicijativa je poticaj za počinjanje nekog posla od kojeg se očekuju pozitivni rezultati. Ona nastaje onoga trenutka kada poduzetnik počinje provoditi svoju ideju.

12. Koji su najčešći motivi za pokretanje vlastitog posla?

Najčešći motivi za pokretanje vlastitog posla bili bi: Dobit – poduzetnik povećavajući svoju dobit, povećava svoju imovinu i bogatstvo. Ugled – za poduzetnika je vrlo važno da među poslovnim partnerima stekne ugled. Moć – tj. sposobnost osobe da drugima određuje željeno ponašanje. Sigurnost – znači financijsku neovisnost koja uključuje likvidnost, mogućnost rasta i

razvoja, održavanje svojeg područja djelovanja i ostvarivanje dobiti. Ostali motivi – poput želje da se sam sebi bude šef; da se ostvare vlastite ambicije;

izazov, dokazivanja i sl.

13. Što je poslovni plan? Koja je razlika između poslovnog plana i poduzetničkog ili investicijskog projekta?

Poslovni plan je sustavno opisan poduzetnički pothvat u kojem se nalaze važni odgovori na pitanja u svezi s pokretanjem, financiranjem, organiziranjem, vođenjem, razvijanjem i kontrolom poduzetničkog pothvata.

Poslovni plan može se razlikovati od poduzetničkog projekta po tome što se sastavlja nakon što je ideja prihvaćena, dok se projekt sastavlja u situaciji kada poduzetnik još nije prihvatio ideju te razmatra mogućnost njezina odbacivanja. Poduzetnički projekt je stoga sadržajno detaljniji dokument jer po pravilu sadržava više pokazatelja isplativosti ulaganja te analizu rizičnosti ulaganja na temelju čega se donosi konačna odluka o prihvaćanju ili odbacivanju ideje.

14. Što je likvidnost i kako se izračunava? Kako se može analizirati?

Likvidnost predstavlja sposobnost pretvaranja imovine u novac kako bi poduzetnik mogao podmiriti sve svoje kratkoročne obveze. Postoje brojni pokazatelji likvidnosti pa tako trenutnu likvidnost izračunavamo na način da novac u blagajni i na žiro računu stavimo u odnos s kratkoročnim obvezama. Ubrzanu likvidnost računamo da novac + vrijednosne papire + kratkoročna potraživanja stavimo u odnos s kratkoročnim obvezama kako bi smo dobili koeficijent likvidnosti. Koeficijent tekuće likvidnosti izračunavamo na način da cjelokupnu kratkotrajnu imovinu podijelimo s kratkoročnim obvezama.

Likvidnost se može analizirati kao stvarna i tehnička te stvarna i statička. Stvarna likvidnost podrazumijeva da poduzetnik, u slučaju prestanka rada, može svu svoju imovinu pretvoriti u novac. Ako bi poduzetnik svu imovinu imao samo u novčanom obliku, onda bi smo govorili o apsolutno stvarnoj likvidnosti. Tehnička likvidnost je zapravo platežna sposobnost ili solventnost, što znači da će poduzetnik biti sposoban raspoloživim novcem na računu podmiriti dospjele obveze. Statička likvidnost je ona likvidnost koja se utvrđuje na određeni dan, a to je najčešće dan kada se sastavlja bilanca. Dinamička likvidnost koja se utvrđuje u dužem vremenu.

15. Što nam pokazuju koeficijenti zaduženosti?

Koeficijent zaduženosti pokazuje koliki se dio imovine financira tuđim kapitalom. Ako je koeficijent 0,50 to znači da se 50% imovine financira tuđima kapitalom

.16. Što je proizvodnost i kako je izračunavamo?

Proizvodnost predstavlja sposobnost proizvodnje po jednoj jedinici (radniku, aparatu, satu i sl.). Ona se izračunava tako da količinu proizvodnje stavimo u odnos s količinom rada iskazanu satima rada ili brojem radnika, što znači da je proizvodnost P= Q(količina proizvodnje) dijeljeno ''t'' (vrijeme rada ili broj radnika ili oba dva čimbenika skupa).

17. Što je ekonomičnost? Kako izračunavamo koeficijent ekonomičnosti?

Ekonomičnost je financijska metoda u kojoj mjerimo odnos između prihoda i rashoda. U poslovnom planu pokazuje koliko ćemo prihoda ostvariti po jedinici rashoda. Ako su prihodi po jedinici proizvoda veći od rashoda, koeficijent ekonomičnosti će biti veći od 1.

18. Što nam pokazuju koeficijenti planirane rentabilnosti ili profitabilnosti?

Rentabilnost ili profitabilnost putem koeficijenata na pokazuje djelotvornost ili povrat uloženog kapitala. Pokazuje nam koliko se planirane dobiti (bruto ili neto) može ostvariti po jedinici uloženog kapitala.

19. Koje su najčešće zamke malih poduzetnika. Objasnite svaku od njih.

Već smo govorili da prije ulaska u određeni poslovni pothvat trebamo provesti razne poslovne analize kako bi smo istražili kretanja na tržištu, pravne oblike, mogućnost proizvodnje takvog proizvoda i sl. Nekakav inovativan proizvod ili ideja ne znači i njegovu/njezinu tržišnu uspješnost, stoga je bitno dobro analizirati sve prednosti i nedostatke nekog proizvoda/usluge u svim njegovim/njezinim uvjetovanostima.

Poduzetnici zbog nedovoljnog iskustva ili brzopletnosti često postaju žrtve određenih poduzetničkih zamki, a zamke su sljedeće:

Zamka pronalaska – podrazumijeva da poduzetnik treba odustati od pronalaska odmah čim se ustanovi da taj pronalazak ne će biti prihvaćen na tržištu.

Zamka dobre prigode ili ponude – podrazumijeva da je prije prihvaćanja svake ponude bez obzira koliko ona bila primamljiva, nužno analitičkim metodama ispitati njezinu potencijalnu uspješnost.

Zamka ekspanzije rasta i razvoja – nastaje kada se poduzetnik odluči za naglo i tržišno neutemeljeno proširenje posla koje dovodi do gubitka kontrole nad svojim troškovima.

Zamka suradnika i zaposlenika – nastaje kada poduzetnik zapošljava ljude ne iz profesionalnih ili stručnih razloga nego zbog privatnih (obiteljskih) razloga.

Delegiranje poslova – predstavlja pravo vrijeme kada bi poduzetnik zbog proširenja posla, poslove trebao prepuštati novim radnicima, delegiranje poslova ne bi smjelo biti ni prerano ni prekasno.

Zamka početničkog uspjeha – nastaje kada se poduzetnici previše zanesu početnim uspjehom, a nemaju viziju budućeg poslovanja pa lako propadaju. Početni uspjeh ne mora uvijek biti rezultat jasno razrađene strategije.

Zamka priljeva novca – nastaje onda kada se poduzetnik nedovoljno brine o svojim kratkoročnim obvezama, ne shvaćajući da tako može ugroziti svog poslovnog partnera pa i vlastiti posao.

Zamka samozadovoljstva – nastaje kada su poduzetnici početnici pretjerano oduševljeni svojim odlukama, i nerealno analiziraju dobre i loše strane svog poslovanja.

Zamka preuzimanja poduzetnika – nastaje onda kada poduzetnik upadne u financijske poteškoće, a rješenje pronalazi u oslanjanju na jačeg partnera. Važno je razmisliti hoće li jači partner pomoći samo savjetima ili novcem ili mu je to samo dobra prilika da preuzme malog poduzetnika koju u tom slučaju gubi samostalnost i nestaje kao poslovni subjekt.

20. Ulaganja u poduzetnički pothvat. Kriteriji podjele?

Ulaganja prema materijalnom obliku mogu biti materijalna i nematerijalna ulaganja. Dok se materijalna ulaganja poput (opreme, prostora, novca, instalacija) knjigovodstveno mogu evidentirati nematerijalna ulaganja marljivosti, teoretskog znanja i vještina ne mogu, a da bi poduzetnički pothvat bio uspješan podjednako je potreban i kapital i angažman.

Ulaganja prema vlasničkom obliku se dijele na ulaganja iz vlastitih izvora i ulaganja iz tuđih izvora. Ova podjela ulaganja ima veliki utjecaj na uspjeh poduzetničkog pothvata, pa se uvijek postavlja pitanje treba li u pothvat ulagati samo vlastiti kapital ili treba ulagati i iz tuđih izvora. Ulaganja prema mjestu plasmana se dijele na ulaganja u vlastiti pothvat i ulaganja u tuđi pothvat. Ulaganja prema roku trajanja se dijele na dugotrajna i kratkotrajna ulaganja.

21. Objasnite ulaganja iz vlastitih izvora. Na koja dva načina poduzetnik može koristiti svoju materijalnu imovinu?

Smisao poduzetništva je da se posao započne ulaganjima iz vlastitog izvora. Ulaganja iz vlastitih izvora mogu biti materijalna ili nematerijalna, mogu biti ulaganja u vlastiti ili tuđi

pothvat te mogu biti ulaganja na dugi ili kratki rok. Poduzetnici koji obično već imaju ideju posjeduju i materijalnu imovinu koja je nužna za realizaciju pothvata.

Poduzetnik materijalnu imovinu koju posjeduje može za potrebe svog posla iskoristiti na dva načina:

Na temelju Izjave o osnivanju ili Društvenom ugovoru ako je riječ o dvoje ili više poduzetnika;poduzetnik svoju materijalnu imovinu unosi u imovinu društva čiji je osnivač te na taj način rješava pitanje temeljnog kapitala

Svoju materijalnu imovinu za potrebe posla poduzetnik može iskoristiti preko Ugovora o najmu; a to se izvodi na način da poduzetnik potpisuje Ugovor o najmu između sebe kao fizičke osobe i društva čiji je on osnivač kao pravne osobe. Ulaganja na ovaj način sa strane društva, postaju ulaganja iz tuđih izvora.

Ako poduzetnik nema ideju o vlastitom poslu, a posjeduje kapital, tada će ulagati zajedno s partnerom koji ima ideju ili će kupovati vrijednosne papire. Ulaganje financijskog kapitala u banku radi dobivanja kamate ne smatra se poduzetništvom.

22. Što je trgovački kredit? Navedite tri tipa trgovačkog kredita.

Trgovački kredit najčešći je oblik kratkotrajnog ulaganja iz tuđih izvora za većinu gospodarskih subjekata. U tom slučaju kupac nije obvezatan platiti robu pri isporuci, već mu dobavljač odobrava odgodu plaćanja. Odgoda plaćanja može trajati nekoliko mjeseci od primitka robe, a to znači da tijekom trajanja odgode plaćanja dobavljač svojom robom kreditira kupca. Tri aranžmana trgovačkih kredita su aranžman otvorenog računa koji se koristi samo kada dobavljač ima povjerenje u kupca, trgovački kredit uz mjenicu i trgovački kredit uz zadužnicu.

23. Što je najam? Koje su prednosti, a koji nedostaci najma?

Najam je najčešći oblik ulaganja iz tuđih izvora kojim se pribavlja dugotrajna materijalna imovina kao što su poslovni prostor i oprema. Uz navedeni izraz veoma se često primjenjuje izraz zakup. Ako se radi o prostoru, bolje je rabiti izraz najam, dok je za opremu bolje rabiti izraz zakup. Prednost iskorištavanja najma ogleda se u tome što poduzetnik na samom početku realizacije svog poslovnog pothvata ima manja ulaganja. Novac koji bi morao uložiti u kupnju dugotrajne imovine poduzetnik može uložiti u kratkotrajnu koja će se brže oploditi u proizvodnom procesu. Nedostatak korištenja najma može biti unajmljena imovina koja traži dodatna ulaganja, pa poduzetnik treba ulagati u opremu koja nije njegovo vlasništvo. Ulaganja u održavanje tuđe imovine mogu se priznati kao tekući troškovi ako nisu važna stavka. Ulaganja na tuđoj imovini mogu se kompenzirati smanjenjem najamnine.

24. Što je lizing? Vrste lizinga? Prednosti i nedostaci lizinga?

Lizing je vrsta ugovora u kojoj postoje dvije ugovorne strane, davatelj i primatelj lizinga. Predmet ovog ugovora po pravilu je skupa oprema koju poduzetnik nije mogao kupiti ili od banke za nju dobiti povoljan kredit. Predmet lizinga također mogu biti i nekretnine kao skladišta, poslovni te prodajni prostori i proizvodni pogoni. Vijek trajanja nekretnine ili opreme koji se primjenjuje lizingom mora biti duži od trajanja ugovora o lizingu.

Postoje financijski i operativni lizing. Financijski lizing je vrsta lizinga kod kojeg nakon isteka ugovora, predmet lizinga prelazi u vlasništvo primatelja lizinga ako je podmirio svoje ugovorne obveze, pa je financijski lizing prema tome sličan kupnji na kredit. Operativni

lizing kod kojeg nakon isteka ugovora oprema ostaje u vlasništvu davatelja lizinga, pa je operativni lizing sličan ugovoru o najmu.

Prednosti lizinga za davatelja lizinga su: širenje tržišta – lakši plasman skupocjene opreme jer kupci postaju i oni koji nisu

imali dovoljno novca potrebnog za njezinu kupnju sigurnost – jer zadržava pravo vlasništva nad opremom koja je u lizingu sve dok

primatelj ne plati zadnju raduPrednosti lizinga za primatelja su:

lakše i brže uvođenje suvremene opreme u poslovanje – jer se ne mora odmah uplatiti cijeli iznos nabavne vrijednosti opreme, već se ona plaća u ratama

kada je oprema potrebna samo na određeno vrijeme pa bi njezina kupnja bila nerentabilna

Nedostaci za davatelja lizinga su: gubitak izravnog kontakta s tržištem ako je u lizinški posao uključen posrednik

Nedostaci za primatelja lizinga su: skuplje financiranje opreme u cijenu proizvodnje proizvoda ne mogu se ukalkulirati troškovi amortizacije

opreme koja je u lizingu može biti novi oblik eksploatacije ako se lizingom stječe pravo uporabe zastarjele

opreme.

25. Što je franšizing? Vrste franšiza?

Franšiza označava pravo, povlasticu ili privilegij pojedinca ili skupine ljudi da pokreću posao koji je franšizor razvio na specifičan način i zaštitio. Kod franšize se ne radi samo o zaštiti proizvoda, načinu proizvodnje, robnog znaka, nego je riječ i o zaštiti marketinga te cjelokupne organizacije tog posla. U franšiznom sustavu nalaze se davatelj (prodavatelj) franšize – franšizor i primatelj (kupac) franšize – franšizant. Važno je naglasiti da ulaskom u franšizni sustav, franšizant ostaje samostalna pravna osoba, registrirana pod svojom tvrtkom, samo što se u poslovanju koristi imenom franšizora. Franšiza odgovara poduzetnicima koji nemaju vlastitih ideja, ali su uporni i radišni, imaju menadžerske vještine, nešto kapitala ili vlastitu lokaciju te neće biti razočarani zbog nedostatka autonomije u poslovanju.

Razlikujemo dvije vrste franšiza: Distributivnu franšizu – u kojoj ugovor o franšizi sklapaju proizvođač kao davatelj

franšize i trgovac kao primatelj franšize. Trgovac ugovorom stječe ekskluzivno pravo upotrebe robne marke, prodajnog mjesta i prodaju na određenom tržištu. Tipični oblici distributivne franšize su prodaja automobila, računala i računalnih programa.

Poslovna franšiza – koja uključuje pravo korištenja cjelokupnog koncepta poslovanja. Najpoznatiji primjeri takvih franšiza su lanci brze hrane koji u svim zemljama jamče potrošačima proizvodnju i prodaju hrane prema jednakim standardima, od načina pripreme do pakiranja, načina posluživanja te uređenje objekta i njegova okoliša.

26. Kakva mogu biti ulaganja u vlastiti pothvat?

Ulaganja u vlastiti pothvat mogu biti ulaganja u materijalnu i nematerijalnu imovinu, iz vlastitih i tuđih izvora, kratkotrajna i dugotrajna. Također se razlikuju ulaganja u tekuće poslovanje, u poboljšanje i proširenje poslovanja.

27. Kojim ulaganjima poduzetnici održavaju kontinuitet poslovanja?

Poduzetnik kontinuitet poslovanja održava tekućim ulaganjima s kojima osigurava potrebne sirovine, materijale, trgovačku robu, isplaćuje plaće zaposlenicima, podmiruje obveze prema državi i poslovnim partnerima. Troškove tekućeg razdoblja trebalo bi podmirivati prihodima tog razdoblja, tako da poduzetnička aktivnost sama sebe financira i održava.

28. Što sve obuhvaćaju ulaganja u poboljšanja poslovanja? Objasnite ih.

Ulaganja u poboljšanje poslovanja obuhvaćaju manja ulaganja koja poduzetniku omogućavaju da zadrži postojeći opseg poslovanja, ali da ne osjeti posljedice stagnacije.

Ulaganja u poboljšanje poslovanje su: Ulaganja u poboljšanje proizvoda – čime poboljšavamo njegova svojstva poput:

sastava proizvoda, lakoće uporabe, trajnosti, pouzdanosti, izgleda, pakiranja i sl. Skup svojstava nekog proizvoda čine njegovu kvalitetu.

Ulaganja u promociju i plasman – podrazumijevaju ulaganja u aktivnosti s kojima poduzetnik može komunicirati s svojim tržištem, a to su aktivnosti: osobne prodaje, gospodarske propagande, unaprjeđenja prodaje, publiciteta te odnosa s javnošću.

Ulaganja u stručno usavršavanje – čija je svrha povećavanje učinkovitosti zaposlenih. To se postiže na dva načina: povećanjem njihovih znanja, sposobnosti, vještina i povećanjem njihove motiviranosti za posao.

Ulaganje u promjenu ustroja – je poseban oblik poboljšanja poslovanja .

29. Objasnite ulaganja u proširenje poslovanja. Što obuhvaćaju?

Ulaganjima u proširenje poslovanja poduzetnik povećava sposobnost proizvodnje zbog poboljšanja tehnologije proizvodnje, zapošljavanja novih zaposlenika ili promjene ustroja. Ulaganja u proširenje poslovanja obuhvaćaju i ulaganje u nova tržišta kako bi se proširilo tržišta na kojemu se nudi proizvod ili usluga, razvoj novih proizvoda i ulaganja u ljudski potencijal.

30. Što potiče poduzetnika na ulaganje u razvoj novih proizvoda?

Na razvoj novih proizvoda poduzetnika mogu potaknuti sami kupci, njihove promijenjene potrebe i želje, razvoj znanosti i tehnologije, djelovanje konkurenata i druge promjene u poduzetničkom okruženju. Međutim, vanjski utjecaji nisu dovoljni za početak ulaganja u nove proizvode. Ulaganje u nove proizvode može početi tek kada poduzetnik ocijeni da je takvo ulaganje važno za njegov opstanak na tržištu. Razvoj novih proizvoda rizično je ulaganje, a li je poslovanje svakako rizičnije ako poduzetnik ne razvija nove proizvode ili ne pribavlja prava ne temelju kojih može proizvoditi nov proizvod.

31. S čime su sve povezana ulaganja u proširenja poslovanja?

Ulaganja u proširenje poslovanja povezana su s ulaganjima u nove ljude jer u trenutku kada dolazi do promjena i povećanja opsega poslovanja poduzetnik najčešće treba nove stručnjake. Također, ovakva ulaganja najčešće nameću potrebu ustrojavanja novih organizacijskih jedinica ili razdvajanja i osamostaljivanja nekih već prije ustrojenih poslovnih funkcija. U nekim slučajevima velika ulaganja nameću i potrebu promjene pravno-organizacijskog oblika pa se tako društva s ograničenom odgovornošću transformiraju u dionička društva.

32. Koji su načini osvajanja stranih tržišta?

Informacije o novom tržištu poduzetnici mogu dobiti od domaćih diplomatskih i konzultantskih predstavništava u zemljama koje su najbliže novom tržištu, može se zatražiti pomoć od gospodarskih komora, a u početku se najbolje koristiti uslugama onih koji su se udomaćili na tom tržištu.

33. Kada će se poduzetnik odlučiti na ulaganje izvan vlastitog pothvata?

Za ulaganja izvan vlastitog pothvata poduzetnik će se odlučiti kada u tome vidi veći profit ili buduću korist od ulaganja u samostalan pothvat. Ulaganje izvan vlastitog pothvata poseban je izazov jer na poslovanje tuđih pothvata investitori nemaju veliku utjecaj.

34. Što su zajednička ulaganja?

Zajednička ulaganja su oblik poslovanja u kojem dva ili više gospodarskih subjekata ulaže u zajednički pothvat. Ovakva se ulaganja poduzimaju radi lakšeg prikupljanja potrebnog kapitala, što poduzetnicima omogućuje realizaciju pothvata bez dodatnog zaduživanja te zbog smanjivanja poslovnog i tržišnog rizika.

35. Koja je razlika između spajanja i pripajanja? Kada se govori o prijateljskim, a kada o neprijateljskim pripajanjima?

Spajanje ili fuzija nastaje kada se dva gospodarska subjekta spoje u jedan, pri čemu oba društva prenose svoju imovinu u novo društvo te time prestaju postojati kao zaseban entitet.

A + B = C

Pripajanje nastaje kada jedno obično veće društvo potpuno preuzme drugo društvo koje nakon preuzimanja prestaje postojati kao nezavisni pravni subjekt.

A + B = A

Razlika između neprijateljskih i prijateljskih preuzimanjima udjela tvrtke je u tome što se neprijateljskom preuzimanju odupire menadžment i nadzorni odbor tvrtke, djelomično zbog razloga što s tim preuzimanjem i oni sami mogu izgubiti posao. Trgovanje na burzi je slobodno, pa često dolazi do neprijateljskih preuzimanja. Takva preuzimanja menadžment tvrtke želi spriječiti pa često nalaze bijelog viteza koji će tvrtku spasiti o nepoželjnog preuzimatelja. Za razliku o neprijateljskih pripajanja, kod prijateljskih pripajanja menadžment tvrtke ne protivi se preuzimanju udjela tvrtke.

36. Što su vrijednosni papiri? Vrste vrijednosnih papira?

Vrijednosni papiri su isprave ili elektronički zapisi koji svojim vlasnicima donose određena prava. Vrijednosni papiri mogu biti:

Novčani ili efektni – koji zamjenjuju gotov novac (dionice, obveznice, komercijalni, blagajnički, trezorski zapisi).

Realni ili stvarni – koji zamjenjuju određenu robu pa je vlasnih takvih vrijednosnih papira vlasnik robe koja je naznačena na papiru (skladišnica, tovarni list).

37. Što su dionice, a što obveznice? Koje kratkoročne vrijednosne papire poznajete?

Dionica je dugoročni vrijednosni papir čijom kupnjom njezin vlasnik stječe određena prava poput: udjela u dioničkom društvu, upravljačka prava, pravo na udio u ostvarenoj neto dobiti dioničkog društva preko dividende. Dionice izdaju samo dionička društva.

Obveznica je dugoročni vrijednosni papir s kojim vlasnici obveznica dokazuju da su oni kreditori društva tj. s obveznicom oni dokazuju da su društvu ili osobi pozajmili novac na određeni rok uz određenu kamatu. Vlasnici obveznica nemaju upravljačkih prava. Vlasnici obveznica imaju pravo na isplatu kamate, a kamata se obračunava prema fiksnoj, unaprijed poznatoj kamatnoj stopi. Kamata se mora isplatiti bez obzira na rezultat poslovanja. Obveznice izdaju dionička društva, a mogu ih također izdavati državne agencije, državni fondovi ili jedinice lokalne samouprave.

Kratkoročni vrijednosni papiri su komercijalni zapisi, blagajnički zapisi i trezorski zapisi. Za izdavanje kratkoročnih vrijednosnih papira emitent ne treba tražiti suglasnost državne agencije HANFE-a.

38. Što su investicijski fondovi? Kakvi mogu biti?

Investicijski fondovi institucionalni su investitori koji javnom ponudom prikupljaju financijska sredstva – obično male uloge od pojedinačnih investitora te ih, uvažavajući načela sigurnosti, profitabilnosti, likvidnosti i diverzifikacija rizika, ulažu u različite vrijednosne papire i/ili nekretnine te depozite u financijskim institucijama.

Investicijski fondovi mogu biti otvoreni i zatvoreni. Kod otvorenih fondova ulagači kupuju udjele fonda, odnosno dokumente o udjelu. U otvorenim fondovima vlasnici udjela mogu u svako vrijeme zahtijevati isplatu svog udjela od fonda i istupiti iz njega. U zatvorenim investicijskim fondovima kupuju se dionice fonda koje se ne mogu prodati istomu fondu, već se samo mogu prodati na burzi preko brokera. Vlasnici dionica u zatvorenim fondovima mogu istupiti iz fonda samo prodajom dionica na burzi. Dionice zatvorenih investicijskih fondova obvezno kotiraju na burzi i njihova vrijednost nije određena samo neto-vrijednošću fonda veće je određena i odnosima ponude i potražnje.

39. Što je vlastiti kapital ili glavnica? Koje su prednosti, a koji nedostatci financiranja pothvata vlastitim kapitalom?

Vlastiti kapital ili glavnica je vrijednost koju poduzetnik sam ili sa svojim poslovnim partnerima unosi u društvo prije početka poslovanja. Vlastiti kapital smatra se dugoročnim financiranjem jer ne postoji izravna obveza vraćanja tog kapitala prema osnivačkim društvima. On je prema tome trajni kapital, a samo se u slučaju likvidacije društva uloženi kapital može vratiti osnivačima društva.

Prednosti financiranja pothvata vlastitim kapitalom su što on služi kao dokaz kreditne sposobnosti i temelj je budućeg zaduživanja, smanjuje ovisnost o financijskom tržištu, smanjuje probleme održavanja solventnosti budući da nema opterećenja putem rata kredita.

Nedostaci financiranja pothvata vlastitim kapitalom su rizik uloga u pothvat, ulog bi bio veći da u posao ulazimo s poslovnim partnerom. Dalje, ne smije se zaboraviti da kapital ima svoju cijenu tj. umjesto u pothvat poduzetnik je mogao svoj kapital uložiti u banku; što znači da cijena kapitala koju je on mogao povećati u banci za njega stvara oportunitetni trošak, pa bi povrat kapitala tj. stopa profitabilnosti trebala biti veća od glavnice s oportunitetnim troškom.

40. Koji su interni (unutarnji) izvori financiranja pothvata vlastitim sredstvima?

Kao interni izvori financiranja pothvata vlastitim sredstvima mogu se pojaviti amortizacija i factoring. Amortizacija je nenovčani izdatak i ima obilježje poreznog štita za poduzetnike. Odluka o namjeni tog dijela slobodnih novčanih sredstava dio je poduzetnikove financijske politike, pri čemu poduzetnik ne smije zaboraviti da utrošak sredstava amortizacije za jednu svrhu znači nedostatak sredstava za ostale namjene. Factoring predstavlja prodaju financijskih potraživanja, a koristi se kada poduzetniku trenutačno treba novac pa stoga ne može čekati rok naplate dotičnih potraživanja. Za uslugu fakroriranja factor tj. kupac potraživanja će naplatiti određenu proviziju koja se određuje u postotku prema svoti potraživanja, no s time će i preuzeti određeni rizik i vrijeme potrebno da se određeno potraživanje realizira.

41. Što je tuđi kapital i koji su njegovi izvori? Koje su prednosti, a koji nedostaci financiranja pothvata tuđim kapitalom?

Tuđi kapital je vrsta financiranja određenog pothvata s kojim se preuzimaju dugovi koji mogu biti kratkoročni i dugoročni. Izvori tuđeg kapitala su: dobavljači za primljenu, nenaplaćenu robu; banke, vlasnici obveznica te drugih dužničkih vrijednosnih papira.

Prednosti korištenja tuđeg kapitala su: selektivan pristup financijskom tržištu (poduzetnik traži najpovoljnije izvore financiranja); financiranje tuđim kapitalom ne dovodi do promjene vlasničke strukture ako se kredit redovito otplaćuje i za poduzetnika ovakav način financiranja ne znači izlazak u javnost je nitko ne mora ni znati da se poduzetnik zadužio.

Najveći nedostatak korištenja tuđeg kapitala jest u tome što se tuđi kapital mora vratiti i mora se platiti kamata za njegovu uporabu bez obzira na uspjeh poslovanja. Poduzetnici koji se financiraju tuđim kapitalom ovisni su o financijskom tržištu, imaju veću brigu oko održavanja solventnosti i svako financiranje tuđim kapitalom smanjuje kreditnu sposobnost, što znači da se poduzetnik u budućnosti teže zadužuje.

Još je važno napomenuti da poduzetnici početnici neće lako angažirati tuđi kapital za svoj posao jer su za banke i dobavljače oni još nepoznati poslovni subjekti, pa prema tome i vrlo nesigurni. Smisao poduzetništva, kao što je već rečeno, jest u tome da poduzetnici počnu posao vlastitim sredstvima.

42. Koja su dva zlatna pravila financiranja pothvata?

Dva zlatna pravila financiranja pothvata su da se kratkoročni kapital koristi samo za financiranje kratkoročne imovine, a dugoročni kapital za financiranje dugoročne imovine.

43. Kakav se kapital prikuplja emisijom dionica? Koji je glavni nedostatak financiranja pothvata javnom emisijom dionica? O čemu menadžment tvrtke mora voditi računa nakon provedene emisije?

Emisijom dionica dioničko društvo prikuplja kapital iz javnosti, a to mogu biti pojedinačni mali investitori poput zaposlenika, ostalih osoba ili većih institucionalnih ulagača poput investicijskih i mirovinskih fondova. Glavni nedostatak financiranja pothvata javnom emisijom dionica je taj što takvo financiranje može utjecati na promjenu vlasničke strukture. Menadžment tvrtke nakon provedene emisije mora voditi računa o isplati dividende i povećanju vrijednosti dionica na tržištu, jer glavni motiv za ulaganje u dionice je povećanje kapitalne dobiti tj. razlike između kupovne i prodajne cijene. Prema našim postojećim propisima kapitalna dobit se ne oporezuje.

44. Objasnite pojam kreditiranja. Kako možemo klasificirati kredite? Tko su sudionici procesa kreditiranja?

Kreditiranje je svako posuđivanje novca na određeni rok i uz određene uvjete te nabavljanje robe od dobavljača uz odgodu plaćanja. Tijekom povijesti razvile su se brojne vrste kredite, koje možemo klasificirati:

Prema materijalnom obliku na trgovačke i novčane kredite; trgovačke kredite odobravaju dobavljači u obliku robe a novčani se odobravaju u obliku novca.

Prema subjektu koji odobrava kredit na bankarske i komercijalne kredite; bankarske odobravaju banke a komercijalne ostale financijske ustanove, npr.štedno-kreditne zadruge.

Prema roku otplate na kratkoročne, srednjoročne i dugoročne kredite; kratkoročni do godine dana; srednjoročni do 5 godina i dugoročni na rok otplate duži od 5 godina.

Prema namjeni kredita na proizvođačke i potrošačke kredite; proizvođači krediti se koriste za financiranje kratkotrajne imovine (obrtna sredstva) ili dugotrajne imovine (stalna sredstva), dok su potrošački krediti namijenjeni za kupnju potrošnih dobara.

Prema vrsti osiguranja otplate kredita na otvorene i zatvorene kredite; otvoreni krediti se odobravaju uz jamstvo jedne ili više osoba, dok se zatvoreni odobravaju uz zalog pokretnine ili nekretnine.

Prema podrijetlu kredita na tuzemne i inozemne kredite i krediti s ili bez državne potpore.

Sudionici procesa kreditiranja su zajmodavatelj (kreditor, vjerovnik) tj. osoba koja raspolaže financijskim sredstvima te na drugoj strani zajmoprimatelj (debitor, dužnik). Kreditiranje uključuje i treću osobu, a to je jamac ili žirant. Jamac je osoba koja stoji iza dužnika te zajmodavatelju jamči da će zajmoprimac vratiti dug, a preuzima i obvezu vraćanja duga ako to ne napravi glavni dužnik.

45. Objasnite pojmove: anuitet, interkalarna kamata, vrijeme počeka ili grace – period.

Anuitet je periodični iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od otplatne kvote ili otplatnog dijela (R) kojim se otplaćuje osnovni dug (C) koji uključuje i interkalarnu kamatu ako ona nije prije otplaćena te kamate (I) tj. naknada za korištenje tuđih financijskih sredstava. Interkalarna kamata je vrsta kamate koju banka obračunava korisniku kredita od trenutka odobravanja kredita pa do stavljanja kredita u otplatu. Može se platiti odmah prilikom odobrenja kredita ili se može pribrojiti iznosu odobrenog kredita, što se čini vrlo rijetko. Vrijeme počeka ili grace period je razdoblje u kojem je poduzetnik otplate kredita, ali tijekom toga razdoblja dužan je platiti kamatu, što poduzetnici često zaboravljaju.

46. Objasnite faze postupka odobravanja kredita.

U postupku odobravanja kredita svaka banka određuje uvjete odobravanja, što ovisi o njezinoj politici i mogućnosti kreditiranja. Prva faza postupka kreditiranja je poziv banke za program kreditiranja u kojem banka nudi program kreditiranja i upućuje poziv potencijalnim kupcima. Druga faza je kreditni zahtjev poduzetnika u kojoj poduzetnik osim zahtjeva prilaže i svu ostalu potrebnu dokumentaciju. Nakon toga slijedi obrada kreditnog zahtjeva u kojem analitičari banke obrađuju zaprimljene podatke te pripremaju prijedlog za odobravanje kredita, a poduzetnik eventualno dopunjava postojeću dokumentaciju prema zahtjevu banke. Nakon toga slijedi odluka o kreditnom zahtjevu koja sadržava podatke o iznosu kredita, roku otplate, visini kamatne stope, troškovima obradbe kredita, instrumentima osiguranja kredita i eventualno grace periodu. Nakon toga slijedi odgovor poduzetniku, odbijenom poduzetniku priopćava razloge odbijanja a podnositelja usvojenog zahtjeva poziva na sklapanje ugovora. Nakon sklapanja ugovora, sudu se šalje zahtjev za uknjižbu hipoteke, a onda redom slijedi vinkuliranje police, jednokratno plaćanje naknada za odobravanje kredita, podnošenje predračuna banci za kupnju nekretnine ili pokretnine prema ugovoru, puštanje kredita i otplata kredita.

47. Što sve obuhvaća ocjena gospodarske opravdanosti ulaganja?

Ocjena gospodarske opravdanosti ulaganja obvezatno sadržava sve financijske planove iz razloga što je poslovno planiranje nerazdvojno od financijskog planiranja.

48. Koje financijske planove poduzetnik mora pripremiti da bi se mogla ocijeniti isplativost ulaganja?

Financijski planovi potrebni za ocjenu isplativosti ulaganja su: plan ukupnih ulaganja, plan financiranja ukupnih ulaganja, plan otplate kredita, plan amortizacije i ostatka vrijednosti, plan materijalnih troškova, plan troškova osoblja, plan ostalih troškova, plan rashoda, plan prihoda, plan računa dobiti i gubitka, plan bilance, plan novčanih tokova i plan ekonomskih tokova.

49. Što je izvor podataka za izračun statističkih, a što za izračun dinamičkih pokazatelja?

Plan bilance i plan računa dobiti/gubitka izvori su podataka za izračunavanje statičkih pokazatelja dok je plan ekonomskih tokova izvora podataka za izračunavanje dinamičkih pokazatelja.

50. Koja je razlika između plana novčanih i ekonomskih tokova?

Plan novčanih tokova sadržava sve primitke i izdatke koji nastaju kao rezultat redovitog poslovanja, dok plan ekonomskih tokova sadržava isključivo podatke koji utječu na ekonomski potencijal pothvata. Tako plan ekonomskih tokova neće sadržavati otplatu kredita niti tokove novca između poduzetnika kao osnivača trgovačkog društva i samog društva.

51. Što su statički pokazatelji ili metode ocjene opravdanosti ulaganja u poduzetnički pothvat?

Statički pokazatelji ili metode podrazumijevaju ocjenu opravdanosti ulaganja na temelju očekivanih podataka o planiranim prihodima, rashodima, dobiti i sl. podatcima u jednoj

godini eksploatacijskog razdoblja projekta koja je određena kao reprezentativna godina. Nazivaju se statičkim pokazateljima jer se budući, očekivani podaci se ne svode na sadašnj vrijednost tj. ne diskontiraju se. U statičke pokazatelje ubrajaju se godišnja stopa prinosa, pravilo palca i točka pokrića.

52. Što pokazuje godišnja stopa prinosa?

Godišnja stopa prinosa ili stopa profitabilnosti statički je pokazatelj oplodnje uloženog kapitala u obliku čiste dobiti. Stopa prinosa (SP) se izračunava na način da se neto ili čista dobit (ND) podijeli s ukupnim ulaganjima (U), i na kraju pomnoži sa sto.

SP = ND . 100 U

53. Što je pravilo palca? Objasnite pravilo 72. i 69.

Pravilo palca pokazuje u kojem je razdoblju, uz zadanu kamatnu stopu, moguće udvostručiti glavnicu. Pravilo 72 funkcionira na način da se broj 72 podijeli s realnom kamatnom stopom koja se može dobiti za novac uložen u banku. Na taj način dobije se broj godina nakon kojih će se uloženi novac udvostručiti. Prema ovom pravilu uložena kamatna stopa udvostručit će se uz kamatnu stopu od 1% za 72 god. Ako npr. želite udvostručiti svojih 10.000,00 kn uz kamatnu stopu od 8% trebat će vam 9 godina; jer je 72 : 8 = 9.

Pravilo 69 još je preciznije od pravila 72 jer se razdoblje potrebno za udvostručenje glavnice računa tako da se dobiveni kvocijent poveća za 0,35 (69 : p + 0,35).

54. Što je točka pokrića? Na koje se načine može izračunati? Zašto je poduzetnicima važno znati točku pokrića?

Točka pokrića, prag profitabilnosti ili prijelomna točka je obujam poslovanja (proizvodnje, trgovanja ii usluživanja) pri kojem neki gospodarski subjekt prihodima ostvarenim od prodaje proizvoda, robe ili usluga pokriva ukupne troškove poslovanja za promatrano razdoblje. Točku pokrića možemo izračunati na tri načina: u količini proizvoda (učinaka), u iznosu prihoda i postotku planiranih prihoda. Također je točku pokrića moguće utvrditi pomoću grafičkih prikaza. Poduzetnicima je vrlo važno znati točku pokrića jer do te točke njihovo poslovanje donosi gubitak, iznad točke pokrića posluju s pozitivnim financijskim rezultatom, dok je na točki pokrića financijski rezultat nula.

55. Što su dinamički pokazatelji ili metode ocjene opravdanosti ulaganja u poduzetnički pothvat?

Dinamičke metode ocjene opravdanosti ulaganja za razliku od statičkim pokazateljima koji se temelje na podatcima o planiranoj dobiti, su metode koje uzimaju u obzir očekivane novčane primitke i izdatke iz plana ekonomskih tokova u cijelom promatranom razdoblju za trajanja projekta. Osim toga, kod dinamičkih metoda očekivane vrijednosti se diskontiraju, odnosno svode na sadašnju vrijednost.

U dinamičke pokazatelje ili metode ubrajamo: razdoblje povrata ulaganja sadašnju vrijednost projekta internu stopu profitabilnosti.

56. Što pokazuje razdoblje ili rok povrata ulaganja i kako se najlakše određuje?

Razdoblje ili rok povrata ulaganja kao dinamički pokazatelj daje podatke za koje će se vrijeme (godina) vratiti uloženi kapital iz čistih ili neto-novčanih primitaka ekonomskog toka. Čisti ili neto-novčani primitci su razlike primitaka i izdataka. Poduzetnički pothvat je isplativiji ako je rok povrata ulaganja kraći.

57. Što je čista sadašnja vrijednost projekta? Kako se budući očekivani čisti novčani primitci svode na sadašnju vrijednost? Što je glavni nedostatak metode čiste sadašnje vrijednosti? Kada je projekt prihvatljiv prema toj metodi?

Čista sadašnja vrijednost projekta je razlika između zbroja sadašnjih (diskontiranih) vrijednosti neto ili čistih novčanih primitaka i sadašnje vrijednosti početnog ulaganja.

Čisti novčani primitci svode se na sadašnju vrijednost primjenom metode čiste sadašnje vrijednosti, a to se radi na način da se očekivani novčani primitci i zadatci iz ekonomskog toka diskontiraju tj. svedu na sadašnju vrijednost. Diskontiranje se obavlja uz pomoć diskontne stope, odnosno stope po kojoj je poduzetnik u trenutku spreman ulagati novac u neki pothvat.

Pri ocijeni poduzetničkih projekata metodom čiste sadašnje vrijednosti glavni je problem izbor diskontne stope. Njezina visina, odnosno izbor ovisi o općoj stabilnosti gospodarstva u kojem se projekt realizira, uvjetima vanjskog financiranja poduzetničkog pothvata, mogućnostima dobivanja kredita, visini kamatne stope, stupnju rizika i neizvjesnosti realizacije projekta, pretpostavljenoj minimalno stopi profitabilnosti, predviđenim stopama rasta društvenog proizvoda i drugim čimbenicima. Iz tog razloga u praksi se diskontna stopa određuje na nešto višoj razini od kamatne stope po kojoj se mogu dobiti krediti za financiranje poduzetničkih pothvata u trenutku ocjene.

Prema toj metodi projekt je prihvatljiv onda kada mu je čista sadašnja vrijednost veća od nule. Pri ocijeni mogućih projekata u načelu je prihvatljiv onoj kojemu je čista sadašnja vrijednost veća, uz uvjet da su obje vrijednosti veće od nule.

<<OBVEZNO POGLEDATI IZRAČUNA I TABLICE NA STRANICI 123. 124.,>>

58. Što pokazuje interna stopa profitabilnosti?

Interna stopa profitabilnosti zapravo je diskontna stopa s pomoću koje se zbroj sadašnjih vrijednosti očekivanih čistih novčanih primitaka ekonomskog toka izjednačuje s početnim ulaganjima. U toj metodi nepoznanica je diskontna stopa, a traži se diskontna stopa kod koje je čista sadašnja vrijednost projekta izjednačena s nulom. Interna stopa profitabilnosti nalazit će se u intervalu primijenjenih diskontnih stopa. U navedenom primjeru, diskontna stopa, tj. interna stopa profitabilnosti bit će veća od 6%, a manja od 7%.

<<OBVEZNO POGLEDATI IZRAČUNA I TABLICE NA STRANICI 124. 125.,>>

59. Zašto se radi analiza likvidnosti i tko se njome najviše koristi?

Analiza likvidnosti uz (ocjenu gospodarske opravdanosti ulaganja) se radi da bi se dobila kompletnija slika o poduzetničkom pothvatu. Analiza likvidnosti najčešće služi potencijalnim financijerima za ocjenu projekata jer im ona nudi najbolji uvid u zdravstveno stanje pothvata

te im omogućuje odgovor na pitanje: ''Može li pothvat u eksploatacijskom razdoblju pravodobno udovoljavati zahtjevima servisiranja – vraćanja zajma?''

60. Zašto se radi ocjena osjetljivosti ulaganja? Na kojim pokazateljima se temelji ocjena osjetljivosti ulaganja? Što pokazuje minimalni odnos cijena?

Ocjena osjetljivosti ulaganja se radi iz razloga mogućih nepovoljnih tržišnih promjena kao npr. pojave novog konkurenta, promjene potrebe želja i potrošača, tehničko-tehnoloških promjena vezanih uz pojavu nove tehnologije, institucionalnih promjena i sl. Ocjena osjetljivosti zapravo je ocjena rizičnosti jer pokazuje koliko je pothvat otporan na moguće, nepovoljne događaje u budućnosti koje u trenutku planiranja ne možete potpuno predvidjeti.

Ocjena osjetljivosti ulaganja se temelji na izračunavanju dvaju pokazatelja: točki pokrića troškova minimalnom odnosu cijena (MOC-u).

Minimalni odnos cijena pokazuje za koliko se posto može smanjiti planirana prodajna cijena, a da to poduzetnika ne dovede do gubitka. Pokazuje vam, dakle, otpornost pothvata na mogućnost smanjivanja prodajne cijene u budućnosti, a izračunava se sljedećom formulom.

MOC = TC . 100 TR

61. Što je poslovno planiranje?

Poslovno planiranje podrazumijeva proces određivanja ciljeva koji se žele postići u budućnosti kao i načina postizanja tih ciljeva. Ono uključuje budućnost gospodarskog subjekta kao cjeline ili njegovih dijelova kao što su poslovne funkcije, organizacijske jedinice, pojedini faktori (inputi) poslovnog procesa i ekonomsko-financijske veličine.

62. Vrste planova? Po kojim sve kriterijima dijelimo poslovne planove?

Najčešći kriteriji za razlikovanje i podjelu poslovnih planova su prema vremenu, hijerarhijskom odnosu i prema području na koje se planiranje odnosi.

S obzirom na vremensku dimenziju planiranja možemo razlikovati dugoročne planove koji se donose za razdoblje od 5 do 10 godina, a s njima se predviđaju novi proizvodi, budući tehnološko razvoj i sl.; srednjoročni koji se donose za razdoblje od 2 do 5 godina, preko kojih se preciznije razrađuju načini za ostvarivanje postavljenih poslovnih ciljeva i kratkoročne planove koji se donose za razdoblje kraće od godinu dana, a preko njih se određuju aktivnosti za kraća razdoblja pa to mogu biti: dnevni, tjedni, mjesečni, tromjesečni i godišnji planovi.

S obzirom na hijerarhijski odnos, uobičajena je podjela planova na strategijske i operativne planove. Strategijski planovi se donose na najvišoj razini upravljanja, što znači da ih donosi tzv. (top menadžment) – članovi uprave, dok se operativni planovi izvode iz strategijskih.

Prema području djelovanja razlikuju se planovi u funkcijskoj i divizijskoj organizaciji. Planovi u funkcijskoj organizaciji mogu tako biti: planovi prodaje, proizvodnje, nabave, zaposlenih, troškova i sl. Planovi u divizijskoj organizaciji su oni koji se raščlanjuju prema funkcijskom kriteriju.

63. Strategijski i operativni planovi? O čemu ovisi kvaliteta planiranja?

Strategijski planovi se donose na najvišoj razini upravljanja i obuhvaćaju jasno postavljene ciljeve, misije, strategiju, pregled tržišnih uvjeta, potrebe potrošača, prednosti i nedostatke konkurenata, socijalne, zakonske, ekonomske uvjete, tehnološki napredak te dostupnost resursa. Operativni planovi se izvode iz strategijskih, te su detaljniji i konstruktivniji, a provodi ih na razini poslovnih područja poslovna funkcija – niži menadžment.

Kvaliteta planiranja ovisi o stručnosti planera, metodologiji rada, ali i o dostupnim informacijama. U tu svrhu mogu se rabiti informacije koje postoje unutar samog gospodarskog subjekta, i informacije iz vanjskih izvora.

64. Proces poslovnog planiranja. Opišite sve faze.

Proces poslovnog planiranja nastaje provedbom tzv. SWOT-analize čija je zadaća istražiti unutarnje prednosti i nedostatke gospodarskog subjekta te prilika i prijetnji iz okruženja. Analiza računovodstvenih podataka može nam pomoći u otkrivanju prednosti i nedostataka poslovanja. Međutim, sami brojevi ništa nam ne znače jer da bi dobili valjanu sliku dobivene podatke je potrebno s nečime usporediti. Najčešći kriteriji usporedbe su poslovanje iz prethodnog razdoblja, druge organizacijske jedinice unutar istog gospodarskog subjekta te drugi gospodarski subjekti.

Nakon prve faze slijedi faza postavljanja ciljeva koja je nužna za bilo kakav smisleni napredak. Ciljevi se mogu postavljati za kraće vrijeme ili mogu biti odraz želja za čije ostvarenje treba više godina. Proces definiranja i postavljanja ciljeva može ići odozgo prema dolje (top down), odozdo prema gore (bottom up) ili kombinirano. Na ovaj se način uspostavlja hijerarhija ciljeva gospodarskog subjekta pa ciljevi glavnih odjela kontroliraju ciljeve podređenih odjela.

Nakon faze postavljanja ciljeva slijedi faza određivanja i ocjena mogućih rješenja preko koje se osigurava ostvarivanje planiranih ciljeva. Određivanje i ocjena mogućnosti može biti težak posao jer postoje mnogobrojni alternativni smjerovi i interna te eksterna ograničenja s kojima se treba živjeti.

Nakon određivanja i ocjena mogućih rješenja potrebno je konačno odabrati smjer koji će se slijediti. Ovo je važna točka u poslovnom planiranju jer u njoj zapravo prihvaćate temeljni plan.

Nakon toga slijedi formuliranje planova i budžetska potpora u kojoj se izrađuje veći broj izvedbenih planova poput: plana prodaje, plana proizvodnje, plana nabave sirovina i materijala ili trgovačke robe te plana ljudskih potencijala radi podržavanja temeljnog plana, odnosno najbolje mogućnosti. Na temelju tih planova sastavljaju se financijski planovi kojim se projiciraju potrebna ulaganja, izvori financiranja, budući prihodi, rashodi i dobit.

Zadnja faza je izvedba plana koja uključuje implementaciju plana na svim razinama, čime započinje proces ostvarivanja postavljenih ciljeva.

65. Što sadrži plan potrebnih ulaganja?

Plan potrebnih ulaganja uključuje ulaganja u dugotrajnu i kratkotrajnu imovinu. Plan ulaganja u dugotrajnu imovinu sastavlja se tako da se za svaki oblik dugotrajne imovine (opreme, adaptacije poslovnog prostora, osobnih računala, namještaja, alata i sl.) koji će se koristiti u pothvatu određuje njezina nabavna vrijednost, a zbroj nabavnih vrijednosti je iznos ulaganja u dugotrajnu imovinu. Plan ulaganja u kratkotrajnu imovinu najčešće se sastavlja na temelju strukture troškova i dana vezivanja.

66. Što pokazuje plan financiranja potrebnih ulaganja?

Plan financiranja ukupnih ulaganja odnosi se na određivanje izvora iz kojih će poduzetnik pribavljati potrebna sredstva. Osim vlastitih izvora poduzetnicima izvor financiranja mogu biti dobavljači, banke, drugi gospodarski subjekti, a kao izvor financiranja može se pojaviti i država. Poduzetnici najprije određuju vrijednost vlastitog kapitala, a razliku između vlastitih i ukupnih ulaganja moraju pribaviti iz tuđih izvora.

67. Koji je operativni plan temelj za sastavljanje ostalih operativnih planova?

Plan proizvodnje polazna je točka za sve ostale operativne planove, a izravno utječe na plan proizvodnje i plan nabave. Ovaj plan daje odgovore na pitanja o tome što, koliko, kada, gdje, za koga i po kojim cijenama prodavati. Sastavlja se na temelju dotadašnjih poslovnih rezultata, tržišnih istraživanja te očekivanih kretanja u dotičnoj djelatnosti.

68. Kako se sastavlja plan prihoda?

Plan prihoda sastavlja se na osnovi plana prodaje (kao i svi ostali operativni planovi), na način da se planirane količine prodaje iz plana prodaje množe s pripadajućim prodajnim cijenama.

69. Što nam pokazuje plan proizvodnje?

Plan proizvodnje nam pokazuje koliko proizvoda poduzetnik namjerava proizvoditi u određenom razdoblju.

70. Što se određuje planom nabave?

Plan nabave određuje koliko će se direktnog materijala i/ili trgovačke robe naručiti za određeno razdoblje.

71. Kako se sastavlja plan troškova nabave direktnog materijala i trgovačke robe?

Plan troškova direktnom materijala se sastavlja na način da normativ materijala pomnožite s planiranom količinom proizvodnje. U slučaju da poduzetnik vodi politiku sigurnosnih zaliha materijala, potrebna će se količina materijala povećavati za planirane zalihe na kraju razdoblja, a smanjivat će se zalihe na početku planskog razdoblja.

Plan nabave trgovačke robe kao i plan nabave direktnog materijala određivat će politika određivanja zaliha (i plan prodaj). Ako poduzetnik vodi politiku optimalnih zaliha trgovačke robe, određivanje količina zaliha po razdobljima će se ravnati s planom prodaje, a ako vodi politiku sigurnosnih zaliha trgovačke robe, potrebna će se količina materijala isto tako povećavati na kraju razdoblja, a smanjivati na početku planskog razdoblja.

72. Koji je plan temelj za sastavljanje plana troškova ljudskih potencijala?

Plan prodaje kao što je već rečeno polazna je točka svih ostalih operativnih planova.

73. Zašto je nužno sastaviti plan amortizacije? Koji su nam podaci potrebni za sastavljanje plana amortizacije?

Plan amortizacije je nužno sastaviti zato što on direktno utječe na završni račun dobiti/gubitka tj. amortizacija ima obilježje poslovnog rashoda. Za sastavljanje plana

amortizacije potrebni su nam podatci o nabavnim vrijednostima pojedine dugotrajne imovine te amortizacijske stope.

74. Što sve ulazi u plan rashoda?

Plan rashoda sintetički je prikaz svih prijašnjih planiranih troškova pa uključuje:plan troškova direktnog materijala i ostale materijalne troškove, plan troškova nabave trgovačke robe, plan tuđih usluga, nematerijalnih troškova, plaća, amortizacije, te kamate iz plana otplate kredita.

75. Što nam pokazuje plan računa dobiti/gubitka?

Plan računa dobiti/gubitka sintetički je prikaz svih planova prihoda i rashoda, i iz tog razloga poduzetniku pruža cjelovitu sliku budućeg poslovanja prema planiranim razdobljima.

76. Kako se sastavlja plan novčanih tokova direktnom metodom?

Plan novčanih tokova direktnom metodom se temelji na pretpostavki da će se svi planirani prihodi naplatiti u razdobljima u kojima se ostvaruju, te na pretpostavci da će poduzetnik u potpunosti podmirivati svoje obveze u vrijeme kada one nastanu. Plan novčanih tokova za godinu dana obično se dijeli na kvartale. U svakom kvartalu (zbrajamo) bilježimo planirane primitke koji se sastoje od: (vlastitih sredstava, izvora financiranja, kredita, ostatka vrijednosti i ukupnih prihoda); te izdatke koji se sastoje od: (ukupnih ulaganja tj. ulaganja u dugotrajnu i kratkotrajnu imovinu; rashoda poslovanja koji se sastoje od materijalnih troškova, nabavne vrijednosti robe, troškova usluga, nematerijalnih troškova, bruto-plaće, osnivačkih izdataka; porez na dobit; te izdaci po kreditima koji se sastoje od otplatne kvote i kamata. Po svakom kvartalu od primitaka oduzimamo izdatke i u planu neto primitaka bilježimo mogući gubitak ili dobitak. Cilj plana novčanih tokova direktnom metodom je da razradimo svaki segment budućih primitaka i izdataka poslovanja.

77. Objasnite pojam menadžmenta.

Pojam menadžment vuče korijen iz latinske riječi manus, što znači ruka. Prema tom pojmu menadžment bi mogli objasniti kao rukovođenje. U literaturi postoji nekoliko definicija menadžmenta, pa ćemo izdvojiti neke.

Menadžment je aktivnost usmjerena na postizanje, unaprijed zacrtanih ciljeva.

Menadžment je skupina ljudi čiji je zadatak da svoja nastojanja usmjere prema zajedničkim ciljevima, aktivnošću drugih ljudi.

Menadžment je proces oblikovanja i održavanja sustava u kojem pojedinci, radeći u skupinama, učinkovito ostvaruju planirane ciljeve.

78. Navedite i objasnite funkcije menadžmenta.

Menadžment se sastoji od sljedećih funkcija:

Funkcije planiranja – preko koje se određuju ciljevi i zadatci nužni za njihovu provedbu.

Funkcija organiziranja – koja uključuje uspostavljanje organizacijske strukture te određivanje uloga (zadataka) za sve zaposlenike radi postizanja ciljeva. Uloge mogu biti određene u skladu sa sposobnostima i motivacijom raspoloživih ljudskih potencijala.

Funkcija popunjavanja ljudskih potencijala – koja se odnosi na popunjavanje slobodnih radnih mjesta u organizacijskoj strukturi te održavanje tih mjesta popunjenima.

Funkcija vođenja – je najsloženija i najvažnija menadžerska funkcija čiji je cilj utjecati na ljude kako bi oni što više pridonijeli ostvarenju zajedničkih ciljeva. Bit vođenja je u volji ljudi da slijede svog vođu – menadžera. Vođenje uključuje motivaciju, komunikaciju i međuljudske odnose.

Funkcija kontrole i nadzora – koja mjeri uspješnost provedenih aktivnosti u odnosu na planirane rezultate.

79. Koje razine menadžmenta razlikujemo? Objasnite svaku od njih.

Razine menadžmenta nastaju čim organizacijska struktura uključuje više menadžera, jer će u tom slučaju jedan ili višem menadžera biti podređeno drugom ili drugim menadžerima čime nastaje hijerarhijska struktura. Menadžeri na najvišoj organizacijskoj razini čine strategijski ili top-menadžment, a on uključuje vođenje gospodarskog subjekta u cjelini. Ovaj menadžment donosi najvažnije odluke za gospodarski subjekt i u potpunosti je odgovoran za njegovo poslovanje. Na ovoj razini donose se odluke vezane za uvođenje novih proizvoda, preuzimanje drugih tvrtki, prodaju pojedinih dijelova gospodarskog subjekta, izdavanje dionica te razvijanje poslovne strategije. Srednji menadžment prima direktne naredbe od top-menadžmenta, a dobivene naredbe dijele na zadatke koje dodjeljuju funkcijskim menadžerima i nemenadžerskom osoblju. U praksi se radi o direktorima pojedinih organizacijskih jedinica. Položaj menadžera na srednjoj razini je specifičan. U odnosu na svoje direktore su podređeni, prema svojim radnim timovima se odnose kao nadređeni, a prema drugim menadžerima na srednjoj razini nalaze se u ravnopravnom položaju. Ovi menadžeri su istodobno i stratezi i izvršitelji. Na najnižoj razini menadžmenta se nalazi funkcijski menadžment. Pripadnici ove razine menadžmenta su odgovorni za rezultate neposrednih izvršitelja.

80. Upravljanje ljudskim potencijalima kao poslovna funkcija.

Ljudski potencijali su ukupna znanja, vještine, sposobnosti, kreativne mogućnosti i motivacija s kojima raspolaže gospodarski subjekt. Ukupna su psihička i intelektualna energija koja menadžerima stoji na raspolaganju. Ljudski potencijali naime nisu samo zbroj individualnih sposobnosti, motivacije i sl. zaposlenika, jer oni u mnogočemu ovise i o drugim čimbenicima poput: stilovima vođenja, organizacijskoj kulturi, međuljudskim odnosima i modelima upravljanja ljudskim potencijalima. Ljudski potencijali čine funkciju u organizacijskoj strukturi o kojoj se treba voditi najviše brige, iz razloga što može samo-razvijati do razine da postanu nezamjenjivi.

81. Koje su aktivnosti upravljanja ljudskim potencijalima?

Aktivnosti ljudskih potencijala su:

korištenje ljudskih potencijala koji se sastoji od – planiranja ljudskih potencijala, pribavljanja zaposlenika, zapošljavanja , motivacije i nagrađivanja te upravljanja konfliktima

razvoj ljudskih potencijala koji se sastoji od – osobnog razvoja, razvoja karijere i razvoja organizacije.

82. Što mora sadržavati plan ljudskih potencijala?

S planom ljudskih potencijala gospodarski subjekt osigurava potreban broj ljudi određenih kvalifikacija na pravome mjestu u pravo vrijeme. On mora sadržavati potreban broj ljudi, potrebnu strukturu ljudi te načine osiguranja tih ljudi. Gospodarski subjekti u kojima se zanemaruje ovaj segment poslovnog planiranja susreću se s mnogim problemima.

83. Koji su zadatci planiranja ljudskih potencijala?

Zadatci planiranja ljudskih potencijala mogu se svrstati u dvije skupine, a to su:

planiranje potreba za ljudske potencijale, što uključuje planiranje pribavljanja, zapošljavanja i razvoja ljudskih potencijala te

planiranje troškova ljudskih potencijala koje uključuje i planiranje smanjivanja broja zaposlenika na najlakši i najbezbolniji način.

84. Što uključuje proces pribavljanja zaposlenika?

Proces pribavljanja zaposlenika proces je koji uključuje novačenje, selekciju, rangiranje, izbor te zapošljavanje zaposlenika.

85. Što je novačenje zaposlenika?

Novačenje ili regrutiranje je proces koji počinje nakon što su utvrđene potrebe za zaposlenima, a odnosi se na privlačenje i animaciju kandidata određenih kvalifikacija, sposobnosti, vještina i osobina za slobodna radna mjesta. U ovoj fazi pribavljanja zaposlenika potrebno je navesti koliko je ljudi potrebno, koje se vještine i sposobnosti od njih zahtijevaju, kolika je konkurencija na tržištu rada za takve osobe, koji će se izvori zaposlenika koristiti te koji će se kriteriji primjenjivati prilikom selekcije kandidata. Postupak novačenja uključuje također mogućnost da postojeći zaposlenici promijene radno mjesto. Zaposlenici se mogu novačiti iz unutarnjih i vanjskih izvora.

86. Navedite i objasnite unutarnje i vanjske izvore zaposlenika.

Unutarnji izvori zaposlenika su interno oglašavanje, preporuke menadžera i banka podataka zaposlenih. Interno oglašavanje, najčešće putem internih oglasnih ploča ili glasila, slobodno radno mjesto popunjava sa već postojećim zaposlenikom. Ova metoda osim što smanjuje troškove pribavljanja novih zaposlenika, omogućuje postojećim zaposlenicima da napreduju na hijerarhijskoj ljestvici tvrtke. Menadžeri pojedinih organizacijskih jedinica su dužni da informiraju zaposlenike o mogućnostima premještanja i napredovanja na novim poslovima i radnim mjestima. Banka podataka je sustav u kojem su pohranjeni svi podaci o zaposlenima koji uključuju njihovo razinu obrazovanja, sposobnosti, vještine i sl.

Vanjski izvori zaposlenika su mediji oglašavanja, izravne prijave, državne agencije, privatne agencije i obrazovne institucije. Prednosti ovog načina oglašavanja u odnosu na

unutarnje izvore su ti da postoji mnogo veći izbor zaposlenika, poduzetnici na taj način mogu dobiti nove ideje, smanjuju se unutarnje napetosti u organizaciji. Nedostaci ove vrste pribavljanja zaposlenika su da je ovaj način mnogo teži i skuplji, duže je vrijeme uvođenja u posao novog zaposlenika i zapošljavanje iz vanjskih izvora može izazvati nezadovoljstvo postojećih zaposlenika koji se osjećaju kvalificiranima za taj posao. Od vanjskih izvora najčešće se rabe oglasi ili natječaji za slobodna radna mjesta koji se objavljuju u dnevnom i tjednom tisku, na radiju, televiziji, stručnim časopisima i sl. Važno je naglasiti da obvezu oglašavanja radnih mjesta imaju samo državne tvrtke i institucije. Izravne prijave poštom ili osobno, najčešće su izvor zaposlenika za manje složene poslove. Državne agencije kod nas ''Hrvatski zavod za zapošljavanje'' posrednik je pri zapošljavanju, vodi evidenciju i bazu podataka nezaposlenih osoba, obavlja poslove profesionalne orijentacije, obrazovanja i prekvalifikacije te osigurava prava koja proizlaze iz nezaposlenosti. Za razliku od državnih agencija privatne agencije više su usmjerene na pronalaženje stručnjaka i vrsnih menadžera za svoje klijente pa se u praksi veoma često nazivaju lovcima na talente (head hunters). U pribavljanju zaposlenika poduzetnicima mogu pomoći i obrazovne institucije.

87. Što je selekcija kandidata i kako se provodi?

Selekcija je postupak putem kojeg se na temelju natječaja i životopisa kandidata provodi sužavanje izbora kandidata prijavljenih za određeni posao. Uz prijavu i životopis kao metode selekcije kandidata mogu se primjenjivati i: poligrafska istraživanja (detektor laži), testiranje na droge, grafološka (analiza rukopisa) te astrološka analiza (horoskop kandidata).

88. Kako se rangiraju kandidati?

Rangiranje je pojedinačno vrjednovanje skupine selektiranih kandidata. Kandidati se rangiraju uz pomoć raznih testova poput: testova sposobnosti, inteligencije, kreativnosti, mehaničke sposobnosti, znanja, interesa.

89. Navedite najčešću metodu izbora kandidata.

Najčešća metoda koja se koristi za izbor kandidata je intervju tj. svrhoviti razgovor kojim poslodavac nastoji što bolje upoznati vještine, sposobnosti i druge osobine kandidata kako bi se utvrdilo odgovara li zahtjevima posla za koji se natječe.

90. Koje su obveze poslodavca kada zapošljava novog radnika?

Obveze poslodavca kada zapošljava novog radnika su prijava novog zaposlenika na Zavod za zdravstveno i Zavod za mirovinsko osiguranje.

91. Objasnite pojam motivacije.

Motivacija je temeljni pokretač ljudskih aktivnosti, a proizlazi iz želje pojedinca da zadovolji svoje potrebe. Proces motiviranja ima kružni tijek od pojave potrebe preko njezina zadovoljenja do pojave nove potrebe.

92. Objasnite teoriju motivacije američkog psihologa Abrahama Maslowa?

Teorija američkog psihologa Abrahama Maslowa pretpostavlja postojanje hijerarhije potreba s time da potrebe koje se nalaze na nižem stupnju prvo trebaju biti zadovoljene da bi

se krenulo prema zadovoljavanju potreba na višem stupnju. Potrebe su hijerarhijski posložene tako da se na samom dnu nalaze egzistencijalne potrebe čijim zadovoljenjem se tek može preći na potrebe za sigurnošću koje uključuju predvidljivost budućih događaja kako bi se moglo živjeti bez stresa. Kako se uspinjemo po hijerarhijskoj piramidi potreba sve manje ljudi uspijeva zadovoljiti te potrebe. Nakon potreba za sigurnošću, slijede socijalne potrebe, potrebe za poštovanjem i statusom te na kraju samoaktualizacija koja podrazumijeva točku kada smatramo da smo ostvarili sve svoje potencijale.

93. Što je kompenzacija?

Kompenzacija obuhvaća sve novčane, robne i uslužne naknade koje zaposlenici dobivaju za obavljeni posao. Uključuju temeljnu plaću i dodatke na plaću, mogućnost sudjelovanja u raspodjeli ostvarene dobiti te kompenzacije na temelju pripadnosti tvrtki kao što je mogućnost uporabe službenog vozila u privatne svrhe, pravo na kompanijsku karticu, plaćeno dopunsko i zdravstveno osiguranje ili mogućnost školovanja, stručnog usavršavanja ili napredovanja.

94. Što je tim? Koje su karakteristike timskog rada?

Tim je mala skupina ravnopravnih ljudi koji posjeduju komplementarna znanja i vještine i predani su ostvarenju zajedničkih ciljeva. Karakteristike tima su da se članovi međusobno potiču, pomažu, surađuju, i imaju izgrađene odnose povjerenja. Od svakog člana se očekuje da se maksimalno angažira u djelu posla gdje je najsposobniji.

95. Navedite dva temeljna stila vođenja? Koja je razlika između njih?

Postoje dva dijametralno različita stila vođenja autokratski i demokratski. Autokratski stil vođenja podrazumijeva da je sva vlast koncentrirana u rukama jedne osobe koja ima neograničenu moć odlučivanja. Takav sustav funkcionira po načelu kazni i nagrada, i za njega je karakteristična jednosmjerna komunikacija od nadređenog prema podređenima. Funkcionalan je kada se trebaju donijeti hitne odluke, ali se ne preporučuje kao trajno rješenje.

Demokratski stil karakterizira uključivanje neposrednih izvršitelja u odnošenje odluke. Menadžer koji primjenjuje taj stil prije nego što donese odluku konzultira se s podređenima. Zato se taj stil naziva i participativno-demokratski. Demokratski stil vođenja nastoji razviti dobre međuljudske odnose koji će dovesti do većeg zadovoljstva zaposlenika i boljih poslovnih rezultata.

96. Objasnite važnosti kontrole ili nadzora poslovanja kao jedne od menadžerskih funkcija?

Osnovni je smisao kontrole u poticanja radnih napora koji će dovesti do boljih rezultata. Ako je svakom pojedincu određeno mjesto u organizacijskoj strukturi i ako su definirani njegovi poslovi, zadatci, odgovornosti te rokovi obavljanja zadataka, vrlo je jednostavno provesti kontrolu. Uz brojčane pokazatelje sustav kontrole mora omogućiti nadzor kvalitete proizvoda ili usluge radi postizanja potpunog zadovoljstva kupaca. Istodobno, kontrola mora omogućiti postizanje većeg zadovoljstva zaposlenika.

97. Što podrazumijevamo pod društvenom potporom razvoju poduzetništva?

Pod društvenom potporom razvoju poduzetništva podrazumijevamo izgradnju infrastrukture, odnosno potpornih institucija koje će poticajno djelovati na ukupan razvoj poduzetništva neke zemlje. Zakonodavna infrastruktura uključuje postajanje institucija koje osiguravaju djelovanje pravne države, nadgledaju primjenu državnih zakona i propisa, nositelju su raznih programa pomoći kojima potiču i promiču razvoj gospodarstva i poduzetništva kao što su Sabor, Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Hrvatska obrtnička komora, Hrvatska gospodarska komora, gradovi, županije i sl. Fizičku infrastrukturu čine institucije koje omogućavaju brz protok roba od mjesta proizvodnje do mjesta potrošnje, razmjenu informacija, komunikaciju s kupcima i dobavljačima te tehničko tehnološku potporu poduzetnicima početnicima kao što su poduzetničke i slobodne zone, poduzetnički inkubatori i tehnološki parkovi.

Financijska infrastruktura obuhvaća sve novčarske institucije, javne i privatne te državne institucije kod kojih poduzetnik može pronaći potreban kapital ili jamstva potrebna za dobivanje kredita, npr. Hrvatska agencija za obnovu i razvitak i Hrvatska agencija za malo gospodarstvo. Obrazovno-savjetodavna infrastruktura koja uključuje – sveučilišta, veleučilišta, institute, visoke škole, porezna savjetovališta, poduzetničke centre i sl.

98. Navedite i objasnite tri međunarodna ugovora koje je potpisala naša zemlja, a čije odredbe utječu na razvoj poduzetništva kod nas.

Republika Hrvatska je do sada potpisala tri međunarodna ugovora koja poticajno djeluju na razvoj poduzetništva. Jedan od njih je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan u listopadu 2001. godine čime je započet proces ostvarivanja članstva u EU. Ovim se sporazumom Hrvatska obvezala na regionalnu suradnju s ostalim zemljama potpisnicama sporazuma (BiH, Srbijom, Crnom Gorom, Makedonijom, Albanijom), na osiguranje slobodnog kretanja roba, kapitala, ljudskih potencijala i usklađivanje zakonodavstva sa zakonodavstvom EU te usmjerila na jačanje maloga i srednjeg poduzetništva. Drugi važni ugovor je potpisan 30. studenog 2000. godine, a tim ugovorom Hrvatska je postala članica WTO-a. Danas World trade organization bilježi 150 država članica, a njezine aktivnosti su usmjerene na daljnju liberalizaciju trgovine, ukidanje carina, necarinskih zapreka te uklanjanju svih oblika protekcionizma i diskriminacije u međunarodnim odnosima. Trećim međunarodnim ugovorom koji je potpisan 6. prosinca 2002. godine Hrvatska je postala jedna od članica CEFTA-e – (Central Europan Free Trade Associataion).

99. Što su državne potpore? Koje mjere obuhvaća sustav državnih potpora?

Državne potpore oblik su državne intervencije tj. potpora koje se dodjeljuju kako bi se potaknuo razvoj određene djelatnosti ili određenog poduzetnika. Zakonom je određeno da nisu dopuštene one povlastice koje narušavaju ili bi mogle narušiti tržišno natjecanje, ali su od tog načela izuzete potpore koje služe ublažavanju ili otklanjanju šteta prouzročenih prirodnim nepogodama, izvanrednim ili ratnim okolnostima te potpore kojima se potiču projekti od posebnoga društvenog interesa.

Državne potpore obuhvaćaju širok spektar mjera: izravne subvencije i donacije iz proračuna porezne olakšice, izuzeća, odgode i otpise izravna ulaganja u korisnike državne potpore, uključujući pretvaranje državnih

potraživanja u udjele u vlasničkom kapitalu odobravanje kredita korisnicima potpora pod uvjetima povoljnijima od tržišnih državna jamstva.

100. Navedite poticajne mjere prema Zakonu o poticanju ulaganja?

Poticajne mjere prema Zakonu o poticanju ulaganja su: porezne povlastice carinske povlastice potpora za opravdane troškove otvaranja novih radnih mjesta povezanih s

ulaganjem potpora za opravdane troškove usavršavanja povezanih s ulaganjem poticajne mjere za osnivanje i razvoj tehnoloških razvojno-inovacijskih centara i

strateških aktivnosti poslovne potpore poticajne mjere za velike projekte ulaganja – projekti ulaganja od važnog

gospodarskog interesa.

101. U kojim slučajevima nositelji poticajnih mjera stječu pravno na nepovratna novčana sredstva?

Nositelji poticajnih mjera stječu pravno na nepovratna novčana sredstva u slučaju kada otvaraju nova radna mjesta povezana s ulaganjem na području gdje je stopa nezaposlenosti prema statističkim podacima Državnog zavoda za statistiku veća od 10%, i to u iznosu od 10% opravdanih troškova u maksimalnom iznosu do 1.500 eura. Osim naknade od 10% opravdanih troškova nositelji poticajnih mjera koji zadovoljavaju se prethodno nabrojene kriterije ostvaruju i pravo na nepovratna novčana sredstva za usavršavanje radnika.

102. Što se prema zakonu smatra velikim projektom ulaganja?

Prema zakonu se velikim projektom ulaganja smatra onaj projekt čija ulaganja u dugotrajnu materijalnu imovinu iznose najmanje 15 milijuna eura u kunskoj protuvrijednosti uz uvjet otvaranja najmanje 100 novih radnih mjesta povezanih s ulaganjem, počevši od isteka prve godine ulaganja.

103. Što su poduzetničke zone i zone malog gospodarstva, gdje se osnivaju i tko ih osniva?

Poduzetničke zone i zone malog gospodarstva su područja koja su prostorno-planskim dokumentima određena za obavljanje gospodarske djelatnosti, njihov cilj je stvaranje što povoljnijih uvjeta za rad poduzetnika u lokalnim okvirima, a osnivaju ih tijela lokalne i regionalne samouprave. Vlada RH potiče osnivanje i izgradnju poduzetničkih zona i zona maloga gospodarstva tako da sufinancira njihovu izgradnju, odnosno osigurava kredite koji se putem poslovnih banaka plasiraju jedinicama lokalne i područne samouprave.

One omogućavaju povezivanje poduzetnika smještenih u njezinu prostoru, organiziran nastup prema financijskim i drugim potpornim institucijama, organiziranje pratećih djelatnosti, zajedničkih služi i sl.

104. Što su poduzetnički inkubatori?

Poduzetnički inkubatori su lokacijska zajednica malih poduzetnika početnika kojima se pruža tehnička i financijska pomoć do trenutka njihova osamostaljenja. Inkubatori omogućavaju poduzetnicima korištenje poslovnog prostora po vrlo povoljnim uvjetima, što

znači ili uz nižu najamninu ili bez plaćanja najamnine. Osim prostora, korisnicima je na raspolaganju oprema za obavljanje djelatnosti te razne intelektualne i poslovne usluge u razdoblju inkubacije, nakon čega bi trebali postati samostalni i svoje mjesto u inkubatoru prepustiti drugoj osobi.

105. Po čemu se tehnološki parkovi razlikuju od inkubatora?

Tehnološki parkovi se razlikuju od inkubatora po tome što kod njih naglašena tehnička i tehnološka pomoć poduzetnicima. U tehnološkim parkovima stvaraju se uvjeti za razvoj vrlo složenih tehničkih poslova koji su vezani uz najnovija znanstvena dostignuća pa ih poduzetnici ne mogu samostalno financirati. Udruženim snagama, potpomognuti jakim investitorima, poduzetnici u tehnološkom parku imaju bolje izglede na tržištu.

106. Što su slobodne zone? Gdje se osnivaju? Kakvi su uvjeti poslovanja u zoni?

Slobodne zone su posebno ograđeni i označeni prostori na kojima se obavlja gospodarska djelatnost pod posebnim uvjetima. Zone se osnivaju na temelju dobivene koncesije za osnivanje zone, ili od strane vlade. Zone se najčešće osnivaju na području morskih i zračnih luka, riječnih pristaništa, uz međunarodne prometnice te na drugim područjima gdje postoje uvjeti za rad zone. Posebni uvjeti poslovanja u zoni potiču poduzetnike da postanu njezini korisnici. Ako korisnik zone gradi ili sudjeluje u gradnji infrastrukturnih objekata u zoni u iznosu većem od milijun kuna, prema postojećem zakonu, tada je oslobođen plaćanja poreza na dobit u privih pet godina poslovanja, ali najviše do iznosa uloženih sredstava. Ostali korisnici plaćaju porez na dobit u iznosu od 50% od propisane porezne stope. Usto, prednost poslovanja u slobodnoj zoni je u tome što korisnik može na prostor slobodne zone uvoziti iz inozemstva, strojeve sirovine i reprodukcijski materijal bez plaćanja carine, poreza i drugih obveza te bez uobičajenih administrativnih procedura. Proizvodnja gotovih proizvoda od uvezenih sirovina i materijala na prostoru slobodne zone je jeftinija u odnosu na istu ili sličnu proizvodnju u ostalim dijelovima zemlje. Korisnici zone mogu biti osnivatelji zone te druge domaće i strane pravne i fizičke osobe.

107. Poduzetnički centri? Koja je njihova uloga?

Poduzetnički centri središnje su neprofitne organizacije koje osiguravaju stručnu i savjetodavnu pomoć malim poduzetnicima koje se osnivaju u svim većim gradovima Republike Hrvatske. Njihova glavna uloga je promoviranje poduzetništva na području njihovog djelovanja.

108. Što su klasteri?

Klaster je vertikalno povezivanje poduzetnika obično na određenom području – regiji radi stvaranja zajedničkog proizvoda ili zajedničkog nastupa na tržištu. Primjerice, u proizvodnji namještaja mogu se povezivati poduzetnici u drvnoj industriji koji se bave iskorištavanjem i obrađivanjem drva preko poduzetnika dizajnera i proizvođača u tvornici namještaja pa sve do distributera, odnosno trgovca koji na tržištu prodaje finalni proizvod. Turistički klasteri, npr. uz hotelijera mogu uključivati predstavnike turističkih zajednica, proizvođače hrane, restorane, trajektne i avioprijevoznike te turoperatore.