SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET

Socijalni rad

SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO

Seminarski rad iz Socijalne politike i socijalnog menadžmenta

Orašje, siječanj 2015.

SADRŽAJ

UVOD.......................................................................................................................................................1

1. SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO - KONCEPTI I DEFINICIJE...................................................2

1.1. Razlike između poduzetništva i socijalnog poduzetništva.......................................................4

2. TIPOLOGIJA SOCIJALNIH PODUZETNIKA..............................................................................5

2.1. Karakteristike socijalnih poduzetnika......................................................................................5

2.2. Usporedba tradicionalnih i socijalnih poduzetnika..................................................................7

3. SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO – KONTRADIKCIJA U POJMU............................................8

4. INSTITUCIONALNI OBLICI SOCIJALNOG PODUZETNIŠTVA..............................................9

5. SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO - DA ILI NE...........................................................................10

6. SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO U HRVATSKOJ....................................................................12

ZAKLJUČAK.........................................................................................................................................15

LITERATURA.......................................................................................................................................16

UVOD

Poduzetništvo je proaktivna djelatnost usmjerena na poduzimanje novih poslovnih aktivnosti

u svrhu stvaranja nove vrijednosti. Smatra se jednim od važnijih pokretača razvoja zajednice,

kako gospodarskog tako i socijalnog (Škrtić, 2002., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.).

Postoji nekoliko oblika poduzetništva: tradicionalno, korporativno i socijalno (Škrtić i sur.,

2007., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.). Svjetska se ekonomija danas nalazi u jeku

globalne krize, a većina dosadašnjih nastojanja vlada pokazala su se nedostatna i gotovo

neučinkovita. Stoga je potreban inovativan pristup kroz društveno ekonomske zahvate kako bi

se svi raspoloživi resursi iskoristili kao generatori zapošljavanja i novih vrijednosti. Jedan od

takvih modela upravo je socijalno poduzetništvo.

Ne postoji jedinstven način da bi se opisalo i okarakteriziralo socijalno poduzetništvo.

Granice kojima bi se omeđilo što jest, a što nije socijalno poduzetništvo su još uvijek

zamagljene. Socijalno poduzetništvo predstavlja „kišobran“ termin za velik raspon

inovativnih i dinamičnih internacionalnih praksi i diskursa u socijalnom i ekološkom području

(Baturina, 2013.).

Pojam socijalnog poduzetništva u Hrvatskoj postao je prepoznatljiv tek posljednjih nekoliko

godina i tome su uglavnom pridonijele inicijative udruga civilnog društva koje su se uslijed

nedovoljnih financijskih sredstava sve više orijentirale socijalnom poduzetništvu kako bi se

samofinancirale. U Hrvatskoj su sva socijalna poduzeća pokrenuta od strane organizacija

civilnog društva. Važno je istaknuti da prema istraživanju koje su proveli Comolli i suradnici

(Comolli, 2007., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.) vrlo mali dio njih djeluje kroz

paradigmu socijalnog poduzetništva i to je rijetka praksa. Onaj dio koji je aktivan u

socijalnom poduzetništvu obično dolazi iz područja okoliša, socijalnih usluga, obrazovanja i

istraživanja te u razvoju zajednice. Socijalna poduzeća u Hrvatskoj mogu biti aktivna i unutar

postojećeg pravnog okvira jer još uvijek ne postoji posebni zakonski okvir za socijalna

poduzeća i to uzrokuje mnoga ograničenja pri njihovom djelovanju. Osim zakonodavnih

ograničenja, socijalni poduzetnici suočavaju se sa teškoća pri osiguranju početnog

financiranja, nedovoljne podrške šireg okruženja zbog nedostatka svijesti o socijalnom

poduzetništvu i općenito nedostatka infrastrukture (Singer i sur., 2011., prema Vincetić, Babić

i Baturina, 2013.).

1. SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO - KONCEPTI I DEFINICIJE

Socijalno poduzetništvo je relativno novi fenomen u trećem sektoru modernih ekonomija i

razlikuje se od tradicionalnog neprofitnog sektora. Socijalni poduzetnički sektor proizvodi

dobra i usluge na trajnoj osnovi u djelatnostima gdje nije moguće razviti gospodarsko-tržišnu

djelatnost (Bežovan, 2008., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.). Socijalno poduzetništvo

je proces u kojem građani sudjeluju u izgradnji ili promjeni institucija te unaprjeđuju rješenja

za socijalne probleme, kao što su siromaštvo, bolest, nepismenost, onečišćenje okoliša,

kršenje ljudskih prava i korupcije, kako bi život bio bolji za članove društva (Bornstein,

2004., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.). Zamisao socijalnog poduzetništva nije nova,

oduvijek organizacije i pojedinci pokušavaju pronaći odgovarajuća rješenja za socijalne

probleme. U svijetu ne postoji jedna jedinstvena definicija socijalnog poduzetništva, trenutno

ih čak ima 49, od toga 27 definicija usmjerene su na stvaranje društvene vrijednosti, 6

definicija usmjerava se na rješavanje socijalnih problema, a 16 na stvaranje socijalnih

promjena. Većina definicija naglašava vrijednost, a to ne iznenađuje s obzirom na činjenicu

da je socijalno poduzetništvo kao akademska disciplina nastala u području poduzetništva

(Whitman, 2010., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.).

Izdvaja se nekoliko pokušaja definiranja socijalnih poduzetništva. Autori Defourny i Nyssens

(Defourny i Nyssens, 2010., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.) razmatraju nekoliko

škola misli koje oblikuju socijalno poduzetništvo. „Zarađivanje prihoda“ škola misli pruža

osnove za koncepciju socijalnih poduzeća definiranih strategijama zarađivanja prihoda i

odnose se na tržišne aktivnosti neprofitnih organizacija koje su bile potpora njihove misije.

„Socijalne inovacije“ škola misli u konceptu socijalnog poduzetništva razmatra agente koji

proizvode promjenu dok pronalaze nove kombinacije u jednom od sljedećih područja: nove

usluge, nova kvaliteta usluga, nove metode proizvodnje, novi faktori proizvodnje, nove forme

organizacije, nova tržišta. Socijalna poduzeća su stoga pitanja ishoda i socijalnog utjecaja a

manje pitanje prihoda. Treći pristup je EMES-ov koji služi kao ideal tip u Webber-ovom

smislu, kao apstraktna konstrukcija koja omogućuje istraživačima da se pozicioniraju u

„galaksiji“ socijalnih poduzeća. Njegove karakteristike su (Vincetić, Babić i Baturina, 2013.):

- Poduzeće u kojem postoji stalna djelatnost proizvodnje i prodaje robe ili pružanja

usluga;

- Neovisnost u odnosu na državu i privatni sektor;

- Svjesno preuzimanje rizika kako bi se ostvarili prihodi;

- Zapošljavanje određenog broja radnika, makar i minimalnog broja plaćenih radnika

koji često sudjeluju u radnim aktivnostima poduzeća;

- Postoji jasno poduzimanje poslovnih aktivnosti kako bi se ostvario socijalni učinak i

korist za društvo ili određenu marginaliziranu skupinu;

- Poduzeće je nastalo i djeluje kao posljedica organizirane i solidarne akcije;

- Poduzećem se upravlja na principu „jedan član – jedan glas“;

- Korisnici sudjeluju u upravljačkoj strukturi socijalnog poduzeća;

- Postoje jasna pravila i praksa ograničene distribucije profita.

Prema nešto drugačijem pristupu socijalno poduzetništvo je stvaranje socijalne vrijednosti

koja je nastala u suradnji sa ljudima i organizacijama civilnog društva koje su uključene u

socijalne inovacije i uobičajeno implicira ekonomsku aktivnost (Hulgard, 2010., prema

Vincetić, Babić i Baturina, 2013.). Definicija je bazirana na četiri kriterija: društvena

vrijednost, civilno društvo, inovacija i ekonomska aktivnost. Društvena vrijednosti može biti

široka i globalna ali isto tako uska i lokalna. Civilno društvo je kriterij koji je bitan za

razlikovanje socijalnih poduzeća od socijalnih aktivnosti u privatnom komercijalnom i

javnom sektoru. U Hrvatskoj se po prvi put socijalno poduzetništvo određuje i navodi u

Nacionalnoj strategiji za stvaranje poticajnog okruženja za djelovanje organizacija civilnog

društva (za razdoblje 2006. - 2011.), no treba reći da to nije definicija, nego više okvir koji je

definiran na sljedeći način: „Socijalno ili neprofitno poduzetništvo javlja se u različitim

oblicima i kroz različite subjekte stjecanja dohotka nastojeći istovremeno ostvariti

ekonomske, socijalne i ekološke učinke“. Zajedničko svim definicijama jest da je temeljni

motiv socijalnih poduzetnika stvaranje društvene vrijednosti, prije nego osobno bogatstvo ili

bogatstvo dioničara, i da su aktivnosti karakterizirane inovacijom, ili stvaranjem nečega

novog prije nego jednostavnom replikacijom postojećih poduzeća ili praksi. Treći element je

oslanjanje na poslovne mehanizme u radu socijalnih poduzeća i barem djelomično oslanjanje

na tržište. To su elementi koji stoje u jezgri pojma i onoga što on predstavlja. Različiti autori

pokušavaju unutar svojih pristupa te elemente dimenzionirati na različite načine pokušavajući

biti što specifičniji i precizniji. Međutim, socijalna poduzeća se razvijaju različito u ovisnosti

o kontekstu u kojem nastaju i mogu u različitim društvima imati različito naglašene i

ostvarene kombinacije glavnih elemenata. Područje je još u nastajanju stoga je teško definirati

nešto što je još „živo“ i još uvijek se razvija. Socijalno poduzetništvo ima potencijal da

kapitalizira različite mogućnosti prepoznavanja novih prilika, stjecanja resursa, dijeljenja

vrijednosti brige, međusobne pomoći, solidarnosti zajednica, legitimacije i povjerenje

klijenata i ima integrativnu ulogu u ekonomiji (Vincetić, Babić i Baturina, 2013.).

1.1. Razlike između poduzetništva i socijalnog poduzetništva

O socijalnom poduzetništvu se u javnom diskursu sve češće i glasnije govori. Ipak, ne postoji

jasna i definitivna slika o tome što socijalno poduzetništvo znači. Neki ga koriste samo za

prakse u kojima neprofitna organizacija obavlja profitne djelatnosti. Drugi koriste taj termin

kako bi opisali djelovanje bilo kakve neprofitne organizacije, a treći o njemu govore u

kontekstu poslovnog sektora koji integrira prakse društveno odgovornog poslovanja. Što je

socijalno poduzetnišvo? Što znači biti socijalnim poduzetnikom? Odgovore na ova pitanja

možemo naći tragajući za korijenima pojma poduzetnik. U svakodnevnom govoru poduzetnik

označava osobu koja započinje i vodi poduzetnički pothvat ili, jednostavnije rečeno, posao.

Hrvatski termin poduzetnik dolazi od francuske riječi entrepreneur koja se javlja već krajem

17. stoljeća, a označava nekoga tko poduzima ili započinje važan projekt ili aktivnost.

Točnije, odnosi se na odvažnog pojedinca koji pronalazi nove i bolje načine za obavljanje

određenih radnji te na taj način potiče napredak gospodarstva. Francuski ekonomist s kraja 19.

stoljeća Jean Baptiste Say piše da poduzetnici prebacuju ekonomske resurse iz područja niže u

područje više produktivnosti. Drugim riječima, poduzetnici stvaraju novu vrijednost, odnosno

dohodak. Ta se dobit potom distribuira među vlasnicima, osnivačima, upraviteljima ili

osobama koje su novac prihodile. Razumijevanje socijalnog poduzetništva možemo temeljiti

na postavkama klasičnog poduzetništva. Socijalni poduzetnici su poduzetnici s društvenom

misijom. Međutim, upravo takva misija čini ih drugačijima i svakako se mora ogledati u

njihovom određenju. Za socijalne je poduzetnike misija ključna. Ta se činjenica očituje u

načinu na koji socijalni poduzetnici u konačnici funkcioniraju. Naime, učinak koji

poduzetnička aktivnost ima na misiju postaje najvažniji kriterij, a ne stvaranje bogatstva.

Novčana dobit je samo sredstvo za postizanje cilja. Nasuprot tome, klasičnim poduzetnicima

upravo stvaranje bogatstva znači stvaranje nove vrijednosti. Jednostavno rečeno, ako

poduzetnik u svom poslu ne stvara novčanu dobit, ostaje bez posla. Kad je riječ o socijalnom

poduzetništvu, ponovno govorimo o stvaranju nove vrijednosti, ali ona se ne mora isključivo

odnositi na dohodak. Nova vrijednost očituje se i u ostvarenju misije zbog koje je organizacija

osnovana, primjerice poboljšanje statusa ciljne skupine kojom se organizacija bavi. Druga

važna odlika koja određuje socijalno poduzetništvo jest raspodjela dobiti. Kao što je već

rečeno, u klasičnom poduzetništvu dobit se raspodjeljuje pojedincima. U kontekstu socijalnog

poduzetništva, sva dobit se usmjerava programskim aktivnostima (koje doprinose ostvarenju

misije) i/ili za osiguravanje operativnih troškova organizacije. Dakle, socijalni poduzetnik je

osoba iz bilo kojeg sektora koja koristi poduzetničke aktivnosti (one koje donose novčanu

dobit) za ostvarenje društvene misije. Prema tome se od klasičnog poduzetnika razlikuje u

najmanje dvije dimenzije. Tradicionalni poduzetnici često provode društveno odgovorne

prakse. Npr., doniraju novac neprofitnim organizacijama, posluju prema određenim etičkim

standardima, posebnu pozornost posvećuju očuvanju okoliša u proizvodnom procesu, odnose

se prema zaposlenicima dostojanstveno i pravedno. Međutim, te prakse su samo posredno

povezane s društvenim problemima. S druge strane, socijalni poduzetnici svoje poduzetničke

aktivnosti neposredno povezuju sa svojom društvenom misijom. Tako npr. zapošljavaju osobe

s manje mogućnosti ili nude proizvode i usluge čiji su tržišni učinci direktno povezani s

rješavanjem nekog društvenog problema. Nadalje, tradicionalni poduzetnici svoj uspjeh mjere

isključivo kroz financijske pokazatelje. Uspjeh ili propast tvrtke u konačnici se mjeri

njezinom uspješnošću da stvara novčanu dobit svojim vlasnicima. Međutim, socijalni

poduzetnici vođeni su dvostrukim ciljem. Profitabilnost je svakako cilj, ali nije jedini i

najvažniji. Profit se ulaže u misiju organizacije, a ne distribuira se pojedincima. Na taj se

način osigurava samofinanciranje organizacije i smanjenje ovisnosti o nesigurnim izvorima

donacija (Sočo, 2010.).

2. TIPOLOGIJA SOCIJALNIH PODUZETNIKA

Kako je već navedeno, hrvatski termin poduzetnik dolazi od francuske riječi entrepreneur koja

se javlja već krajem 17. stoljeća, a označava nekoga tko poduzima ili započinje važan projekt

ili aktivnost. Socijalni poduzetnici posjeduju isti temperament kao i njihovi tradicionalni

kolege, razlika je u tome što oni svoje talente koriste za rješavanje socijalnih problema, kao

što su nejednakosti u pristupu obrazovanju, nejednaka pristupačnost tržištu rada, rješavanje

problema zagađenja okoliša i sl. (Škrtić, 2007., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.). Oni

su zapravo agenti društvenih promjena koji sagledavaju propuštene prilike za unapređenje

sustava, uvođenjem novih pristupa i rješenja sa ciljem kreiranja društvene vrijednosti

(Vincetić, Babić i Baturina, 2013.).

2.1. Karakteristike socijalnih poduzetnika

Postoje razni pokušaji tipologiziranja socijalnih poduzetnika. Prema jednoj podjeli svrstavaju

se u tri tipa (Zahra, Gedajlovic, Neubaum i Shulman, 2009., prema Vincetić, Babić i Baturina,

2013.). Socijalni bricoleur se uobičajeno fokusira na otkrivanje i rješavanje lokalnih problema

manjeg ranga. Njihovi motivi su općenito plemeniti, oni prepoznaju lokalne probleme i uvode

inovativne mjere za rješavanje socijalnih problema. Njihovo glavno pitanje je efektivnost

alokacije socijalne dobrobiti koju generiraju. Da bi uveo reforme i inovacije u širi socijalni

sustav, socijalni konstruktivist tipično iskorištava prilike i nedostatke tržišta, popunjavajući

rupe u uslugama za koje postojeće institucije, privatne tvrtke ili neprofitni sektor nemaju

adekvatan odgovor. Oni teže rješavanju socijalnih problema planirajući i razvijajući rješenja

koja je moguće skalirati na razinu sustava ili transferirati se u nove i različite društvene

kontekste. Socijalni inženjer je treći tip. On prepoznaje sistemske probleme u postojećim

socijalnim strukturama i pokušava ih riješiti uvođenjem revolucionarnih promjena.

Revolucionarne promjene koje unose su često prijetnja postojećim institucijama.

Dees (Dees, 2001., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.) smatra kako socijalni poduzetnici

igraju ključnu ulogu agenta promjena unutar socijalnog sektora tako što:

1. Usvajaju misiju koja će kreirati i održati socijalne vrijednosti (a ne samo privatne);

2. Prepoznaju i slijede nove mogućnosti da bi ispunili misiju;

3. Uključuju se u kontinuirane procese inovacije, adaptacije i stjecanje znanja;

4. Djeluju posvećeno svom cilju bez obzira na ograničenost trenutno dostupnih

sredstava;

5. Iskazuju veliku odgovornost prema investitorima i rezultatima koje kreiraju.

Bornstein (Bornstein, 2004., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.) je na temelju

mnogobrojnih izvještaja o iskustvu i praksi međunarodnih socijalnih poduzetnika utvrdio šest

ključnih osobina socijalnih poduzetnika:

1. Volja za samodisciplinom je stalni proces prilagođavanja okruženju, osobito u

naporima za rješavanjem socijalnih problema. Organizacije se u provedbi svojih

strategija i poslovnih modela uvijek iznova suočavaju s novim problemima i

izazovima, tako da se uvijek prilagođavaju na promjenjive tržišne uvjete. Oni koji

posjeduju te sposobnosti će profitirati i biti uspješni u vođenju organizacija.

2. Volja za dijeljenjem zasluga pri uspješnom rješavanju određenog socijalnog cilja -

poduzetnik mora motivirati druge ljude i pri tom im odati zasluženo priznanje. Od

velike važnosti je odnos prema ostalim dionicima i mogućnost priznavanja njihovih

zasluga jer takav pristup privlači veći broj dionika na sudjelovanje. Ova karakteristika,

isto kao i samodisciplina, proizlazi iz njihove motivacije.

3. Volja za „rušenjem“ postojećih struktura - poduzetnik određenu socijalnu inovaciju

može razviti izvan rigidnih i tromih organizacijskih struktura, no takvo odstupanje

često vodi do značajnog poslovnog rizika. Bornstein naglašava kako je za proširenje i

provedbu ideje u većini potrebna državna ili sveučilišna podrška. To potvrđuju brojni

mikrokrediti i ova socijalna inovacija ne bi bila moguća da nije bilo podrške od strane

države i sveučilišta u cijelom svijetu.

4. Volja za prevladavanjem interdisciplinarnih ograničenja - socijalni poduzetnici moraju

biti neovisni u svojem djelovanju kako bi imali mogućnost kombiniranja resursa i tako

uspostavili nove socijalne mreže. Time se ujedno stvara novi socijalni kapital pomoću

kojega se postiže veća produktivnost. Socijalni se poduzetnik bavi sa složenim

problemom pri čemu pokušava pomiriti razlike određenih disciplina i povezati dionike

iz različitih područja s namjerom da zajedno razviju nova i kvalitetnija rješenja.

5. Volja za radom u tišini - socijalni poduzetnici teže promjeni i pritom je potrebno

mnogo vremena kako bi raširili svoju ideju i proveli je, a rezultati njihovog

dugogodišnjeg djelovanja često nisu podložni kvantificiranju. Nužna je čvrsta

motivacija da pojedinac uporno i prikriveno kroz duže razdoblje oživotvori svoju

ideju. Ključni motiv socijalnog poduzetnika je želja da učini pozitivnu promjenu.

6. Etika kao pokretač - etični aspekt se odražava u poštenom djelovanju socijalnog

poduzetnika, a to je ključno pri dobivanju povjerenja i podrške od drugih. O

socijalnom poduzetniku ne možemo govoriti bez da uzmemo u obzir etički aspekt

njegove motivacije.

2.2. Usporedba tradicionalnih i socijalnih poduzetnika

Poduzetnički proces u gospodarskom i socijalnom smislu ima velike sličnosti. I jednu i drugu

skupinu karakterizira vizionarstvo i uspješne vještine vođenja te sposobnosti identifikacije

poslovnih mogućnosti koje realiziraju svojom kreativnošću i upornošću. Dakle, oni posjeduju

isti temperament no razlika je u tome što socijalni poduzetnici svoje predispozicije koriste za

rješavanje društvenih problema, tj. primarno teže generiranju „društvene vrijednosti“ (Škrtić,

2007., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.). Socijalna poduzeća se razlikuju od

tradicionalnih poduzeća. Pri traženju razlika između socijalnih i tradicionalnih poduzetnika,

dolazimo do zaključka da se one očituju u osnovnim karakteristikama socijalnog poduzetnika.

Bornstein (Bornstein, 2004., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.) postavlja pitanje: „da li

je poduzetnikov san izgradnja najvećeg poduzeća za proizvodnju tenisica na svijetu ili

osiguravanje cjepiva za svu djecu svijeta?“. Dakle, za socijalne poduzetnike misija je ključna,

učinak koji poduzetnička aktivnost ima na misiju postaje najvažniji kriteriji, a ne stvaranje

novog bogatstva (Gvozdanović i sur., 2009., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.). Ona će

se manifestirati na višestrukim razinama menadžmenta poduzeća i osobnog ponašanja. Isto je

tako vrlo važna razlika, između tradicionalnih poduzetnika gdje se mjeri financijski rezultat,

uspjeh njihovog poduzeća određen je s ostvarenim profitom, a socijalne poduzetnike vodi

dvostruki cilj, ostvariti socijalnu i financijsku korist koja iako nije primarni cilj, ipak je važna

zbog toga što osigurava održivost inovacija i inicijative, ali i financijsku održivost (Mair i

Marti, 2009., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.). Na ovo se nadovezuje i razlika u

raspodjeli dobiti, kod tradicionalnih poduzetnika - ona se naime raspodjeljuje

pojedincima/vlasnicima poduzeća, dok se u kontekstu socijalnog poduzetništva često dobit

usmjerava na daljnji razvoj poduzetničkog projekta i programske aktivnosti i/ili za osiguranje

operativnih troškova organizacije i na taj način osigurava se samofinanciranje organizacija i

smanjenje ovisnosti o nestalnim izvorima financiranja. Profitabilnost je i dalje cilj, i profit je

reinvestiran u misiju radije nego da se distribuira dioničarima (Nicholls, 2011., prema

Vincetić, Babić i Baturina, 2013.). Mnogi socijalni poduhvati su krajnje poduzetnički u

svojim nastojanjima bez generiranja profita (npr. inovacije u javnom sektoru). Stoga je

primarna razlika u modelu financiranja i djelovanja koji se usvaja kako bi se postigao

određeni socijalni odnosno širi društveni cilj (Vincetić, Babić i Baturina, 2013.).

3. SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO – KONTRADIKCIJA U POJMU

Pojam socijalnog poduzetništva je problematičan iz dvaju razloga (Martin i Osberg, 2009.,

prema Zrilić i Širola, 2014.):

1. socijalna komponenta – može se nazvati i društveno korisnom komponentom i

2. poduzetništvo klasičnog tipa podrazumijeva tržišni pristup i orijentaciju na poslovne

ciljeve.

Kontradiktornost pojma socijalnog poduzetništva proizlazi iz činjenice da naizgled spaja

nespojivo – socijalnu svrhu s tržišnim djelovanjem, tj. socijalnu i poduzetničku komponentu.

Socijalna komponenta socijalnog poduzetništva odnosi se na njegovu usmjerenost na

socijalna pitanja, odnosno adresiranju prepoznatih socijalnih potreba u društvu koje su ostale

neodgovorene. U usporedbi s tradicionalnim poduzetništvom, kojeg pokreće ostvarivanje

ekonomske vrijednosti, prvenstveno dobiti, socijalno poduzetništvo je okrenuto generiranju

društvenih vrijednosti u socijalnim učincima u društvu i doprinosu općem dobru. Mnogi

autori ističu hibridnost pojma socijalnog poduzetništva kao ključno obilježje za razumijevanje

ovog fenomena, budući da kombinira komercijalne i neprofitne oblike djelovanja (donacije,

volonterski rad), ima „multidionički“ karakter (volonteri, zaposlenici, korisnici, zajednica),

različite pravne i organizacijske oblike te rastapa granice tradicionalnih sektora – države,

privatnog tržišnog sektora i civilnog društva (Vidović, 2012., prema Zrilić i Širola, 2014.).

Pod socijalnim poduzetništvom podrazumijeva se posebna vrsta poduzetništva koja je u

potpunosti orijentirana isključivo na ostvarenje društvenih ciljeva (Bubić, 2011., prema Zrilić

i Širola, 2014.), dok se socijalna komponenta društveno odgovornog poduzetništva ogleda u

dodatnom poštovanju određenih društvenih i etičkih vrijednosti kroz poslovanje, čime se

artikulira doprinos zajednici (Vidović, 2012., prema Zrilić i Širola, 2014.).

Postavlja se pitanje koji su to društveni ciljevi koji se mogu realizirati putem socijalnog

poduzetništva. Ne mogu se navesti svi ciljevi prihvatljivi za socijalno poduzetništvo jer oni

ovise o specifičnoj društvenoj problematici u određenoj sredini (Martin i Osberg, 2009.,

prema Zrilić i Širola, 2014.), stoga je najbolje podijeliti ciljeve sukladno socijalnom

poduzetništvu i to na:

- socijalnu skrb

- zdravstvenu skrb

- ekološke ciljeve

- edukaciju

- uključivanje raznih skupina stanovništva (inkluzija).

4. INSTITUCIONALNI OBLICI SOCIJALNOG PODUZETNIŠTVA

Pod oblicima socijalnog poduzetništva podrazumijevaju se zakonski i institucionalni oblici

unutar kojih se može razvijati određena vrsta socijalnog poduzetništva (Martin i Osberg,

2009., prema Zrilić i Širola, 2014.). Treba naglasiti da se socijalno poduzetništvo realizira

posredstvom postojećih zakonskih akata koji uređuju pojedine oblike poduzetništva. Tako se

u Republici Hrvatskoj socijalno poduzetništvo može realizirati vrlo različitim zakonskim

mogućnostima – od udruga do trgovačkih društava. Ovo zaslužuje posebnu pozornost jer je

pred socijalnim poduzetnicima širok spektar mogućnosti u okviru kojih mogu realizirati svoje

poduzetničke projekte i inicijative. Drugim riječima, koristeći postojeće zakonodavstvo u

Republici Hrvatskoj, socijalno poduzetništvo može se organizirati kao (Bubić, 2011., prema

Zrilić i Širola, 2014.):

- udruga

- zaklada

- obrt

- zadruga

- trgovačko društvo

- ustanova.

Sukladno zakonskoj regulativi, svaki od ovih oblika predstavlja određene prednosti i rizike za

ostvarenje ciljeva. Također, u početnim fazama realizacije socijalnog poduzetništva pogodnija

je organizacija posredstvom udruga, dok su za razvijene oblike socijalnog poduzetništva

primjerenija trgovačka društva. Izbor oblika prvenstveno ovisi o vrsti socijalnih ciljeva i o

rokovima u kojima će se pojedini projekti i/ili programi socijalnog poduzetništva realizirati

(Zrilić i Širola, 2014.).

5. SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO - DA ILI NE

U pravilu, uvijek se kod udruga građana ili poduzetničkih inicijativa javlja niz dilema: upustiti

se u socijalno poduzetništvo ili ne; može li se i dalje egzistirati samo kroz projekte davatelja

potpora; može li se stečeno znanje i iskustvo iz civilnog sektora prenijeti u novi pravni oblik

koji će se baviti klasičnim poduzetništvom i stvarati profit. Dilema je u osnovi jednostavna: je

li cilj dostizanje svoje misije ili je cilj na tržištu osigurati financijska sredstva? Podrazumijeva

se da se i dostizanje misije kao prioritetnog određenja ne može osigurati bez financijskih

sredstava, ali u tom pogledu financijska sredstva se promatraju kao sredstvo, a ne cilj. Nema

formule koja će dati apsolutno zadovoljavajući odgovor. Bilo koji postojeći pravni subjekt

(udruga, zadruga, obrt ili poduzeće) ili inicijativa koja je usmjerena na osnivanje pravnog

subjekta donosi odluku o tome za sebe (Vorkapić i Ivanović, 2009.).

Unutar spomenutih vrsta pravnih subjekata i inicijativa mogu se utvrditi dva viđenja

(Vorkapić i Ivanović, 2009.):

- „Idealisti“ svoj stav temelje na „neupitnoj“ podjeli uloga među sektorima (država -

gospodarstvo - civilno društvo), u kojoj se „zna zašto je netko osnovan“. Taj stav

podrazumijeva i zabrinutost oko „uvjetovane“ promjene prioriteta: ostvarivanje misije ili

osiguravanje novca kao osnovnog cilja. U tom pogledu otvara se i pitanje moralnosti

djelovanja; je li moralno i društveno prihvatljivo - pod maskom dostizanja društvenih

vrijednosti - ostvarivati gospodarske ciljeve?

- „Realisti“ su na čvrstom tlu; višegodišnje iskustvo im ukazuje da bez konstantnog priljeva

novca nije moguće ostvariti misiju organizacije te se drže stava: „Koliko para - toliko

muzike“. Realisti smatraju da tako osigurana sredstva dodatno osiguravaju dostizanje

misije svoje organizacije. Smatraju da se time ojačava odgovornost i prema krajnjim

korisnicima. Odgovor na postavljenu dilemu je sigurno u slobodnom odabiru. Možda je

„najbolji i dugoročno održiv“ odgovor u ujednačenom pristupu koji može osigurati

dvostruku dobit: ostvariti što veći prihod koji se u cijelosti ulaže u razvoj vlastitih

djelatnosti ili se usmjerava za smanjenje broja dugotrajno nezaposlenih i drugih socijalno

marginaliziranih/ugroženih skupina građana.

Prednosti socijalnog poduzetništva su (Sočo, 2010.):

1. Socijalno poduzetništvo može se koristiti kao način proširenja postojećih usluga

korisnicima. Jednako tako moguće je doprijeti i do novih skupina korisnika.

2. Socijalno poduzetništvo pruža mogućnost provođenja ili širenja programa važnih za

misiju organizacije. Na primjer, neke organizacije odredile su u svojem strateškom planu

aktivnosti koje ne bi mogle lako provesti uz pomoć donatorskih sredstava. Socijalno

poduzetništvo i nevezani prihodi koje ono donosi omogućuju financijsku potporu za te

programe.

3. Kroz socijalno poduzetništvo organizacije često mogu povećati svijest i javnu percepciju o

važnosti njihovih misija. Projektima socijalnog poduzetništva često se, kao korisnike, cilja

na marginalizirane skupine ili osobe s manje mogućnosti. Takvi projekti mogu pomoći u

stjecanju potpore lokalne zajednice, lokalnih tvrtki, novih donatora i volontera.

4. Nekim organizacijama socijalno poduzetništvo može povećati vidljivost i poboljšati

cjelokupni imidž u javnosti.

5. Kroz socijalno poduzetništvo organizacije mogu ojačati u cjelini. Ono zahtjeva bolje

organizacijsko upravljanje, jačanje kapaciteta ili uvođenje nekih novih praksi što u

konačnici može imati pozitivne učinke za organizacijsku održivost.

Rizici u socijalnom poduzetništvu (Sočo, 2010.):

1. Postoji rizik da se dogodi pomak fokusa s misije organizacije na poduzetničku aktivnost,

osobito ako ona odstupa od misije.

2. Mogući su slučajevi da poduzetnički pothvat ne stvara nikakvu dobit (ili stvara neznatnu)

koja bi se mogla usmjeriti ostvarivanju misije.

3. Postoji rizik zaduživanja ili gubitka sredstava uloženih u pokretanje poduzetničke

aktivnosti.

4. Postoji rizik od „sagorijevanja“ zaposlenika i volontera zbog povećanih napora i stresa

koji dolazi s pokretanjem i vođenjem poduzetničke aktivnosti.

5. Ponekad poduzetnička aktivnost može dovesti do gubitka ugleda među korisnicima i u

javnosti.

6. SOCIJALNO PODUZETNIŠTVO U HRVATSKOJ

Danas socijalno poduzetništvo bilježi posebno ubrzan razvoj u zemljama u razvoju, što je i

logično budući da se upravo te zemlje najviše suočavaju s problemima kao što su siromaštvo,

glad, neadekvatni zdravstveni uvjeti, upitnost održivosti postojećih mirovinskih fondova,

nezaposlenost, globalno zatopljenje uzrokovano pretjeranim zagađenjem okoliša itd. te

nemogućnosti javnih institucija i vlade da riješe nagomilane probleme (Škrtić i Mikić, 2007.).

Suvremeni trendovi nisu zaobišli ni Hrvatsku. U Hrvatskoj do značajnog razvoja građanskih

organizacija dolazi po završetku Domovinskog rata. Njihov djelokrug većinom je ograničen

na osiguravanje ljudskih prava i osiguravanje slobode izvještavanja i pisanja, odnosno razvoj

demokracije i zaštitu životinja i okoliša. U Hrvatskoj, prema podatcima Državnog zavoda za

statistiku za ožujak 2006. godine, djeluje 46 855 neprofitnih pravnih osoba. Struktura

registriranih neprofitnih pravnih osoba prema vrstama pravno ustrojbenih oblika pokazuje da

92,6% čine udruge, ustanove, udruženja, fondovi i slične organizacije; 6,1% odnosi se na

tijela državne vlasti i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a preostalih

1,3% predstavlja neusklađene subjekte. Udio aktivnih je 33,5%. Njihova struktura po

djelatnostima pokazuje da su to subjekti iz četiri područja djelatnosti: ostale društvene,

socijalne i osobne uslužne djelatnosti, gdje ih je registrirano čak 80,2%, s udjelom aktivnih

samo 27,8%; javna uprava i obrana; obvezno socijalno osiguranje, gdje ih je registrirano

7,5%, od čega je 35,4% aktivnih; zdravstvena zaštita i socijalna skrb sa sličnim udjelom

registriranih i aktivnih te obrazovanje sa samo 4,9% registriranih, ali s najvećim udjelom

aktivnih (89,2%) (Škrtić i Mikić, 2007.).

Jedno od prvih istraživanja o socijalnom poduzetništvu u Hrvatskoj 2005. godine provela je

međunarodna organizacija Nonprofit Enterprise and Self-sustainability Team (NESsT)

pomoću kojeg istraživanja je bila izvršena procjena i analiza oblika socijalnog poduzetništva

u Hrvatskoj. Ovo je istraživanje poslužilo kao osnova za procjenu i analizu oblika socijalnog

poduzetništva koje provode hrvatske udruge te izazova s kojima se suočavaju u njihovom

planiranju i provedbi. Hrvatske organizacije svakog se dana suočavaju s nesigurnostima u

smislu svoje održivosti. Gotovo nijedna od njih nema osigurano osnovno financiranje, što ih

prisiljava da se oslanjanju isključivo na nepredvidljiv priljev projektnih sredstava. Strani su se

donatori uglavnom povukli iz Hrvatske zbog planiranog pridruživanja Hrvatske Europskoj

uniji, što predstavlja trend u financiranju prisutan i u ostalim zemljama regije. Postoji vrlo

malo alternativnih izvora financiranja koji mogu ispuniti prazninu koja nastaje, osim nekoliko

donatora kao što je Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, koja dodjeljuje

institucionalne potpore različitih iznosa kako bi pomogla organizacijama civilnog društva u

postizanju održivosti (Comolli, Varga i Varga, 2007.).

Sve se više hrvatskih udruga iz nužde okreće tržištu u pokušaju da ostvare prihode za

financiranje svoga rada. Većina projekata socijalnog poduzetništva sastoji se od prodaje

proizvoda, često s logom organizacije, ili se pak naplaćuju određene usluge, obično stručne

konzultacije, treninzi i sl. Ipak, neke su od njih primijenile inovativne pristupe koji izazivaju

veliko zanimanje javnosti, npr. ekoturizam ili prodaja usluga državnim institucijama i

lokalnim vlastima. Do danas, gotovo sve te projekte socijalnog poduzetništva pokrenule su

organizacije same, s vrlo malo vanjske potpore. One su izabrale aktivnosti koja su najbolje

odgovarale sredstvima kojima su raspolagale, podjednako u smislu raspoloživih stručnih

vještina i minimalnih financijskih početnih preduvjeta. Iako ovi projekti socijalnog

poduzetništva svjedoče o inventivnosti hrvatskih neprofitnih organizacija, većinom njih

trenutačno se upravlja na improvizirane i neučinkovite načine, bez puno planiranja i pripreme

te uz nedovoljan pristup financijskom kapitalu i potpori jačanju kapaciteta odnosno

upravljanju potrebnom za širenje i osnaživanje. Postoji mnogo razloga za to, a jedan od

ključnih jest nedostatak kapaciteta, ljudskih resursa i stručnosti potrebnih za pokretanje

socijalnog poduzetništva (mnogi predsjednici udruga imaju razvijene vještine u svojem

području djelovanja, kao što su npr. zaštita okoliša, rad s osobama s invaliditetom ili pak

socijalna skrb, ali nemaju praktično poslovno obrazovanje). Usprkos ovim preprekama,

organizacije civilnog društva u Hrvatskoj imaju vrlo pozitivan stav prema mogućnostima

socijalnog poduzetništva (Comolli, Varga i Varga, 2007.).

Određena prepreka značajnijem razvoju socijalnog poduzetništva u Republici Hrvatskoj

povezana je i sa činjenicom da problematika socijalnog poduzetništva i njegova razvoja nije

regulirana zasebnim zakonom, već je integrirana u pozitivno zakonodavstvo u okviru većeg

broja zakona. S obzirom na brojnost hrvatskih zakona kao i strategija usvojenih posebice od

trenutka potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji, socijalno

poduzetništvo se izravno ili posredno pojavljuje u mnoštvu dokumenata (Lupšić, 2012.,

prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.), npr.:

- Zakonu o udrugama (NN 88/01, 11/02),

- Zakonu o zadrugama (NN 34/11),

- Zakonu o zakladama i fondacijama (NN 36/95, 64/01),

- Zakonu o ustanovama (NN 76/93, 29/97, 47/99, 35/08),

- Zakonu o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 118/03, 146/08,137/09),

- Nacionalnoj strategiji stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva 2006.-

2011. (Gvozdanović, 2009., prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.).

Prema postojećem zakonodavnom okviru koji regulira socijalno poduzetništvo, neprofitne

organizacije imaju zakonsko pravo obavljati dohodovne, odnosno gospodarske djelatnosti,

one su slobodne raditi sve što zakonom nije zabranjeno i što je sukladno njezinim ciljevima

osnivanja i registriranim djelatnostima (Spreckley, 2012., prema Vincetić, Babić i Baturina,

2013.). Prisutnost birokracije i zakonske nedorečenosti zbunjuju i stvaraju brojne probleme u

razvoju socijalnog poduzetništva (Vorkapić i Ivanović, 2009., prema Vincetić, Babić i

Baturina, 2013.). Nijedan od aktualnih zakonskih okvira ne obuhvaća u potpunosti sadržajno i

formalno socijalno poduzetništvo s obzirom da se radi o hibridnom fenomenu koji ujedinjuje

slobodno tržište i socijalnu misiju te se situira između prostora privatnog poduzetništva i

civilnog društva (Vincetić, Babić i Baturina, 2013.).

Prepreke u razvoju socijalnog poduzetništva odnose se i na sustav vrijednosti koji se temelji

na pasivnom ponašanju i kulturi ovisnosti o državi, visok stupanj očekivanja od državnih

programa i subvencija. Socijalni poduzetnici imaju problem neprepoznatljivosti pri stvaranju

socijalno-poduzetničkih poduhvata. Određeni akteri socijalnog poduzetništva izbjegavaju

građenje imidža na socijalnom-poduzetničkom identitetu, što je posljedica izvjesnog

„animoziteta“ prema poduzetništvu u Hrvatskoj. Dodatno navedenom sa druge strane ti isti

akteri samo tržišno djelovanje često smatraju neadekvatnim u ostvarivanju općeg dobra i

socijalnih ciljeva. Pokušaji tržišnog djelovanja organizacija iz civilnog sektora većim dijelom

proizlaze iz nužnosti, a ne iz prepoznavanje prilika da ekonomske aktivnosti vide kao

neminovni dodatak svom djelovanju kako bi se osigurala samo-održivost (Vidović, 2012.,

prema Vincetić, Babić i Baturina, 2013.).

ZAKLJUČAK

Iako je riječ o relativno novijoj poduzetničkoj disciplini, socijalno poduzetništvo u zadnja tri

desetljeća bilježi značajan razvoj. Kao temelj tog ubrzanog razvoja možemo definirati proces

globalizacije i nemogućnost svjetskih vlada da riješe globalne probleme kao što su glad,

problemi zdravstvenog, socijalnog i mirovinskog sustava, siromaštvo, zagađenje okoliša itd.

Socijalno poduzetništvo u Hrvatskoj može se realizirati različitim oblicima sukladno

zakonskim rješenjima. Najjednostavniji oblik realizacije projekata socijalnog poduzetništva su

udruge, ali socijalno poduzetništvo se može provoditi i obrtima, zadrugama, trgovačkim

društvima te zakladama.

Kao što ni sve neprofitne organizacije nisu socijalni poduzetnici, tako ne možemo ni sva

profitna poduzeća isključiti iz ovoga koncepta. Na osnovu osnovnih poslovnih podataka

ponekad je i u praksi teško razgraničiti tradicionalnog i socijalnog poduzetnika budući da

ključ leži u motivima ulaska u poduzetničke aktivnosti.

Danas već možemo zaključiti kako socijalno poduzetništvo djeluje kao koncept koji

ujedinjuje želju za rješavanjem društvenih problema i ostvarenjem dobiti. U svakom slučaju

socijalno poduzetništvo može predstavljati značajan korak u razvoju humanijeg i tolerantnijeg

društva i društveno-ekonomskih odnosa.

LITERATURA

Baturina, D. (2013.) Konceptualiziranje socijalnog poduzetništva i izazovi razvoja područja,

Ekonomska misao i praksa, 1, 123-142.

Comolli, L., Varga, E., Varga, P. (2007.) Pokreni se: iskustva održivog socijalnog

poduzetništva u Hrvatskoj. Zagreb: Academy of Educational Development.

Sočo, A. (2010.) Sam svoj majstor - početnica iz socijalnog poduzetništva za organizacije

mladih i za mlade. Zagreb: Mreža mladih Hrvatske.

Škrtić, M., Mikić, M. (2007.) O socijalnom poduzetništvu u svijetu i u Republici Hrvatskoj,

Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, 153-163.

Vincetić, V., Babić, Z., Baturina, D. (2013.) Definiranje područja i potencijal razvoja

socijalnog poduzetništva Hrvatske u komparativnom kontekstu, Ekonomski pregled, 3, 256-

278.

Vorkapić, B., Ivanović, T. (2009.) O socijalnom poduzetništvu. Osijek: Organizacija za

građanske inicijative.

Zrilić, N., Širola, D. (2014.) Socijalno poduzetništvo – nova mogućnost zapošljavanja mladih

u Hrvatskoj, Zbornik Veleučilišta u Rijeci, 1, 59-76.