POJMOVNIK

ALOGLOTEM – tuđa riječ (posuđenica i tuđica) ALOLEKS – paradigmatska varijanta riječi na planu izraza, leksna varijanta (np. I jd. riječi/riječju) ALOSEM – semna varijanta, ''nijansa značenja'' AMBIGVITET – dvosmislenost ANTONIMI – riječi iz istoga leksičko-gramatičkog razreda koje su suprotstavljene po značenju, protuznačnice (npr. velik/malen) ANTONIMIJA – oprečni značenjski suodnos dviju riječi, protuznačnost ANTROPONIM – ime čovjeka ARHAIZAM – riječ koja se više ne upotrebljava, a koja se nalazi u pasivnom leksičkom sloju, zastarjelica (npr. ludžba 'kemija') AUTOSEMANTIČNE RIJEČI – konceptualne, punoznačne riječi (imenice, pridjevi, prilozi, glagoli, brojevi) BINARAN – dvojčan BINARNOST – svojstvo onoga što je dvočlano, dvojčanost BROJIVOST – imenička ketegorija kojim se izriče jediničnost (imaju je imenice koje označuju odvojene entitete, npr. kuća) CILJNI JEZIK – jezik na koji se prevode leksičke jedinice iz drugoga, polazišnoga jezika, jezik desne strane dvojezičnog rječnika DEFINICIJA – opis pojma koji omogućuje njegovo razlikovanje od drugih pojmova u nekom pojmovnom sustavu; u rječniku semantički opis leksičke jedinice DEHOMONIMIZACIJA – raspad homonimnoga odnosa ili zbog potiranja istosti na planu izraza ili zbog konvergentnoga semantičkog razvoja dvaju homonima DENOTACIJA – odnos jezičnog znaka i pojma; denotacija riječi u rječniku podudara se s njezinom definicijom DENOTATIVNO ZNAČENJE – spoznajno značenje koje je isto za sve članove jedne jezične zajednice (npr. cigareta 'rezani duhan umotan u tanki valjčić od papirića') DEPOLISEMIZACIJA – raspad višeznačnosti kojega je rezultat gubljenje nekoga značenja ili nastanak homonima (npr. park1, park2) DESEMANTIZIRAN – koji je izgubio značenje (o imenu) DETERMINANTA – riječ u imeničkoj sintagmi koja određuje značenje imenice (npr. bukov list) DETERMINATIVI – funkcijski razred riječi za izricanje različitih semantičkih kontrasta (npr. broj, količina); obično se u njih ubrajaju članovi i pridjevi, ali i druge vrste riječi, različito od autora do autora DETERMINOLOGIZACIJA – prelaženje riječi it terminološkoga u općeuporabni leksik (npr. satelit) DIJAKRONIJA – povijesni slijed u razvoju jezika DIJALEKTIZAM – jezični element koji se u odnosu na književni jezik prepoznaje kao svojstvo dijalekta (npr. pirun, hiža) DISKURS – jezična jedinica najviše razine u kojoj izbor jednih jedinica uvjetuje izbor drugih DISTRIBUCIJA – raspodjela DIVERGENTAN – koji se udaljava DOMINANTA – stilski neutralna riječ u sinonimnom nizu (mama, majka, stara,mati, majčica,mamica)

DUBLETA – jedan od dvaju likova iste jezične jedinice koji su zamjenjivi u istom kontekstu, istoznačnica (npr.kad/kada) DUBLETNOST – oblik sinonimnog odnosa u kojem izbor jedne od dviju mogućnosti ima sito značenje i istu upotrebnu vrijednost, dvostrukost DVOJČAN – koji je udvojen, dvočlan, dvojediničan, binaran DVOJINA – kategorija gramatičkog broja za označavanje dvaju pojmova (u hrv. prošireno na tri i četiri) nasuprot jednini i množini, dual (npr. dva stara prijatelja) EKSPLIKATIVNI RJEČNIK – objasnidbeni rječnik, rječnik s definicijama EGZEMPLIFIKACIJA – u leksikografiji navođenje tekstovnih primjera upotrebne vrijednosti leksičke jedinice koja dolazi kao natuknica EKVIVALENT – istovrijednica ENCIKLOPEDIJA – veće djelo koje opisuje realije, obično po abecedi ili po predmetima, i u kojemu je sažeto prikazano znanje iz svih ili iz pojedinih područja ljudske djelatnosti ETIMOLOGIJA – 1. jezikoslovna disciplina koja proučava porijeklo riječi 2. u gramatici do pol. 19. st. naziv za morfologiju ETIMON – jezični oblik iz kojega je izveden neki kasniji oblik, etimološka osnova ETNIK – ime stanovnika naseljenog mjesta, kraja ili države (npr. Slavonac) FLEKSIJA – promjena riječi kojom se izriču neke gramatičke kategorije (deklinacija i konjugacija) FLEKTIVNI JEZICI – jezici koji morfološki izriču gramatičke odnose GLOSEMATIČAR – predstavnik glosematike, danske lingvističke škole, izdanka strukturalizma, koja jeziku pristupa deduktivno HIPERONIM – riječ koja je značenjski nadređena drugim riječima istoga leksičko-semantičkog razreda, nadznačnica (npr. ptica: vrabac, slavuj, sova…) HIPONIMIJA – nesimetričan odnos između leksičkih jedinica koji se zasniva na podređenosti (npr. vrabac, slavuj, sova: ptica) HOMOFON – istozvučnica (npr. kosa1:kosa2) HOMOFONIJA – istozvučnost HOMOFORMA – oblična istopisnica (npr. Njd. ž.r. unuka: Gjd. m.r. unuka) HOMOGRAF – istopisnica (npr. kosa1:kosa2) HOMOGRAFIJA – pojava jednakoga grafijskog lika dviju jezičnih jedinica HOMOGRAMI – riječi koje imaju jednak fonemski, a različit prozodemski slijed (npr. lûk: lȕk) HOMOMORFEMI – morfemi koji imaju jednak izraz (morf), a različit sadržaj (npr. -a za N jd. Imenica ž.r. i -a za Gjd. imenica m. i s.r.) HOMONIMI – riječi iz istoga leksičko-gramatičkoga razreda koje imaju jednak fonemski i prozodemski slijed i potpuno odvojena značenja, inoznačnice (npr. ključ1 naprava za otvaranje i zatvaranje' : ključ2 'vir, vrutak') HOMONIMIJA – semantički odnos koji se osniva na međusobnoj isključivosti dviju riječi iz istoga leksičko-gramatičkoga razreda koje imaju jednak izraz i različit sadržaj HOMONIMIZACIJA – gubljenje kohezije među značenjima jedne višeznačnice i nastanak homonima raspadom višeznačnosti (npr. park1, park2) HOMONIMNI KONFLIKT – dvosmislenost koja nastaje u upotrebi homonima (npr. Ne brine se o kosi.) IDIOGLOTEM – domaća riječ IDIOM – jezik neke zajednice

IMPLIKATURA – nesimetričan odnos između dviju rečenica od kojih je jedna značenjski uključena u drugu, odnosno koja se podrazumijeva (npr. Idem doktoru. podrazumijeva Bolestan sam.) INKLUZIJA – oblik uključenosti jednoga značenja u drugo (npr.som:riba) INOZNAČNICA – homonim INTENZIFIKATORI – funkcijski razred riječi koje slabe ili pojačavaju značenje drugih riječi u rečenici (obično prilozi, npr. vrlo dobar) INTERSEKCIJA – oblik djelomičnoga preklapanja dvaju značenja (npr. jela:smreka ISTOPISNICA – riječ koja se jednako piše kao druga riječ, homograf ISTOVRIJEDNICA – riječ koja ima isto značenje kao odgovarajuća riječ u drugom jeziku, semantički ekvivalent ISTOZNAČNICA – sinonim ISTOZVUČNICA – riječ koja se jednako izgovara kao druga riječ, homofon IZRAZ – označitelj JEDNOZNAČNICA – riječ koja ima jedno značenje, monosemična riječ (npr. televizor) KALAMBUR – igra riječi na osnovi njihove akustične sličnosti i značenjske različitosti KALK – riječ napravljena prema tvorbenom i semantičkom uzoru na tuđu riječ, doslovna prevedenica (npr. kolodvor) KOHEZIJA – unutarnja povezanost različitih značenja (u višeznačnica) KOLOCIRANJE – raspodjela riječi u sintagmatskom nizu prema njihovim semantičkim i gramatičkim ograničenjima spajanja (npr. pun koš, pun vina) KOLOKACIJSKI OPSEG – moguće okruženje leksičke jedinice u sintagmatskom nizu KOMPREZENTAN – koji je sintagmatski spojiv prema gramatičkim i leksičkim pravilima jezika KONCEPTUALAN – pojmovan; KONCEPTUALNE RIJEČI – istoznačnica za autosemantične riječi KONOTATIVNO ZNAČENJE – asocijativno značenje, dodano na neutralno, općeprihvaćeno značenje (npr. cigareta 'uzročnik raka pluća') KONTEKST – tekst ili dio teksta u kojemu se jezična jedinica pojavljuje, njezino okruženje KONTRASTIVNA GRAMATIKA – gramatika koja opisuje dva jezika s obzirom na njihove strukturne razlike KONVERGENTAN – koji se približava; k. semantički razvoj – približavanje značenja dviju riječi prema stapanju u višeznačnicu KONVERZIJA – prelazak jedne gramatičke kategorije u drugu, npr. jedne vrste riječi u drugu (npr. mlada) KORELACIJSKI RJEČNIK – rječnik koji daje istovrijednice na dva ili više jezika, prijevodni rječnik KVALIFIKATORI – funkcijski razred riječi koje pobliže određuju značenje druge riječi u rečenici (npr. velika čaša) KVANTIFIKATORI – funkcijski razred riječi koje u imeničkim sintagmama izriču opreke po količini (npr. pet čaša) LEKS – izraz leksema LEKSEM – osnovna jedinica leksičkog sustava, odnosno jezična jedinica koja se shvaća kao riječ u ukupnosti njezinih oblika i značenja LEKSIČKO-GRAMATIČKI RAZRED – u gramatičkoj klasifikaciji riječi razred riječi koje imaju koje imaju zajedničko kategorijalno značenje, iste gramatičke kategorije, raspodjelu i funkciju, vrsta riječi

LEKISČKO-SEMANTIČKI RAZRED – u semantičkoj klasifikaciji riječi razred riječi koje su povezane po nekom značenjskom kriteriju LEKSIK – ukupnost riječi nekoga jezika LEKSIKALIZACIJA – proces u kojemu neki oblik riječi ili sintagma dobiva status leksičke jedinice LEKSIKALIZIRAN – koji je dobio status leksičke jedinice LEKSIKOGRAFIJA – teorija i praksa izrade rječnika LEKSIKOLOGIJA – jezikoslovna disciplina koja proučava sustavne odnose u leksiku LEMA – natuknica MARKIRANOST – obilježenost METAFORIČKI – koji se odnosi na metaforu, prijenos značenja po analogiji (npr. list papira) METAJEZIK – jezik kojim se govori o jeziku, sustav konstrukata kojim se objašnjava jezik METALEKSIKOGRAFIJA – izučavanje leksikografije METONIMIJSKI – koji se odnosi na metonimiju, prijenos naziva jednog pojma na drugi ili prijenos značenja s jednog pojma na drugi na osnovi susjedstva, tj. dodirivanja stvari u vremenu i prostoru (npr. dunja → Dunja ili Utakmicu prenosi Zagreb, tj. radijska stanica Zagreb) MNOGOZNAČNOST – višeznačnost MONOSEMIČAN – koji ima jedan semem, jednoznačan MOTIVIRANOST – svojstvo riječi koje su u tvorbenoj vezi NATUKNICA – leksička jedinica koja se nalazi na početku rječničkoga članka i koja je predmet leksikografskog opisa NEMARKIRANOST – neobilježenost NEOBILJEŽEN – koji pokazuje odsutnost nekoga jezičnog obilježja, nemarkiran NEOLOGIZAM – nova riječ koja je napravljena po jezičnim tvorbenim zakonima, novotvorenica NEOVJEREN – koji izvorni govornik ne razumije i ne prihvaća kao dio svoga jezika NESINKRETSKI PADEŽI – padeži koji su na planu izraza u opreci (koji nemaju jednake nastavke) NEUTRALIZACIJA – dokidanje opreke pri čemu neko razlikovno jezično obilježje postaje nerazlikovno NEUTRALIZIRATI – dokinuti (dokidati) opreku NOMINALNA SKLONIDBA – mijenjanje imenskih riječi po padežima; uzorak takve promjene OBILJEŽEN – koji pokazuje postojanje nekog jezičnog obilježja, markiran ODREDNICA – dio rječničkog članka koji određuje gramatički i uporabni status natuknice (npr. impf., zast.) OKAZIONALNO ZNAČENJE – značenje koje riječ dobiva u posebnim slučajevima, prigodno, slučajno OVJEREN – koji je u skladu s jezičnim propisa, koji izvorni govornik razumije i prihvaća kao dio svoga jezika OZNAČENIK – psihička predodžba znaka, sadržaj znaka OZNAČITELJ – ona strana znaka koja je dostupna ljudskoj percepciji, izraz znaka PARADIGMA – 1. ukupnost svih oblika neke riječi 2. uzorak promjene riječi PARADIGMATIKA – skup odnosa jezičnih jedinica u jezičnom sustavu

PARADIGMATSKI ODNOSI – odnosi jezičnih jedinica koje mogu doći u istoj postavi, ali se međusobno isključuju PARONIMI – riječi istoga korijena i istoga leksičko-gramatičkog razreda, slične po izrazu i po sadržaju, sličnoznačnice (npr.mesni:mesnati) PARONIMIJA – odnos dviju ili više riječi, iste vrste, iste tvorbene porodice, bliska značenja, ali međusobno isključive u istom kontekstu, sličnoznačnost POIMENIČENJE – vrsta konverzije u kojoj riječ iz druge vrste riječi prelazi u imenice (npr. dobro) POLAZIŠNI JEZIK – jezik iz kojega se leksičke jedinice prevode na drugi, ciljni jezik, jezik lijeve strane dvojezičnog rječnika POLISEMEM – višeznačnica POLISEMIJA – višeznačnost POLISEMIZACIJA – semantički razvoj dviju riječi prema stapanju u jednu riječ ili razvoj jednoznačnice u višeznačnicu POPRILOŽENJE – vrsta konverzije u kojoj riječ iz druge vrste prelazi u priloge (npr. na pamet → napamet) POSTAVA – izbor jezičnih jedinica u uzastopnom poretku PRONOMINALNA SKLONIDBA – mijenjanje zamjeničkih riječi po padežima; uzorak takve promjene PROTUZNAČNICA – antonim RASPODJELA – uzajamni položaj jezičnih jedinica u postavi REFERENCIJA – upućivanje jezičnog znaka na određeni predmet u stvarnosti REFERENT – imenovani predmet RIJEČ – najmanja govorna samostalna jedinica koja ima značenje, jedinica vokabulara, često se upotrebljava i u značenju 'leksem' RJEČNIČKI ČLANAK – dio rječnika u kojemu je leksikografski opisana leksička jedinica RJEČNIK – usustavljen opis leksičkih jedinica s jezikoslovnim podacima o svakoj od njih SADRŽAJ – označenik SAMOSTAVNIK – u 19.st. naziv za imenicu SEKUNDARNA MUTACIJA – pojava kada se jedan pridjev odnosi na dvije ili više imenica s kojima ima zajedničku tvorbenu osnovu (npr. bosanski 'koji se odnosi na Bosnu i Bosance') SEM – najmanja značenjska jedinica koja se ostvaruje unutar semema, semantičko obilježje SEMANTIKA – jezikoslovna disciplina koja proučava značenja jezičnih jedinica SEMEM – značenjska jedinica koja se ostvaruje u određenom kontekstu ili govornoj situaciji, podudara se s pojmom pojedinačnog značenja riječi (npr. riječ zavod u semantičkoj analizi ima dva semema: 'institucija' i 'zgrada u kojoj se nalazi ta institucija') SEMIOLOŠKI – znakovni SINGULATIV – jedninski imenički oblik koji postoji kao gramatička mogućnost, ali se obično ne upotrebljava (npr. alkal) SINKRETIZAM – izjednačavanje gramatičkih oznaka za različite gramatičke kategorije, neutralizacija na planu izraza SINKRETSKI PADEŽI – padeži koji imaju jednak izraz (npr. DLImn. ženama) SINKRONIJA – suvremeno stanje jezika SINONIMI – riječi koje označuju isti pojam, istoznačnice (npr. računalo i kompjutor) SINONIMIJA – semantički odnos riječi različita izraza i istoga sadržaja koje su zamjenljive u istom kontekstu SINONIMNI NIZ – leksičko-semantički mikrosustav riječi koje označuju isti pojam

SINSEMANTIČNE RIJEČI – nekonceptualne, funkcionalne riječi koje nemaju samostalno značenje nego ga dobivaju u kontekstu (zamjenice, prijedlozi, veznici,uzvici) SINTAGMA –sintaksna, obično dvoriječna jedinica SINTAGMATIKA – skup odnosa jezičnih jedinica u linearnom nizu SINTAGMATSKI ODNOSI – odnosi jezičnih jedinica na raznim mjestima u istoj postavi koje se međusobno ne isključuju SINTAKSA – dio gramatike koji proučava rečenično ustrojstvo SUPSTANTIVIZIRAN – koji je postao imenica, poimeničen SUPSTITUCIJA – mogućnost zamjene jezičnih jedinica u istoj postavi (npr. metoda provjere sinonimijskoga odnosa) TEKSTUALNA GRAMATIKA – gramatika kojoj je tekst kao strukturirana cjelina objekt istraživanja TERMINOLOGIZACIJA – stvaranje naziva od općeuporabnog leksika (npr. narodni nazivi biljaka postaju botanički nazivi) TEZAURUS – sveobuhvatan rječnik nekog jezika TOPONIM – ime zemljopisnog objekta UZUALNO ZNAČENJE – uobičajeno, redovito, općeprihvaćeno značenje koje govornici neke zajednice prepoznaju VARIJANTA – jedan od oblika pojavljivanja iste jezične jedinice u različitim kontekstima, inačica (sve jezične alo-jedinice) VIŠEZNAČNICA – riječ koja ima više značenja (npr. glava) ZNAČENJE – odnos izraza i sadržaja ZNAK – spoj označitelja i označenika, odnosno izraza i sadržaja, koji su pridruženi jedan drugomu

(preuzeto iz Branka Tafra: Jezikoslovna razdvojba)