Seminarski Iz Filozofije

UNIVERZITET U BIHAĆU

ISLAMSKI PEDAGOŠKI FAKULTET

BIHAĆ

GAZALIJEVA KRITIKA FILOZOFIJE I IBN RUŠDOVA ODBRANA FILOZOFIJE

(seminarski rad)

Mentor: Student:

Prof. dr. Nusret Isanović Fahrudin Vojić

Bihać, 2011. godine

SADRŽAJ

SADRŽAJ...................................................................................................................................1

UVOD.........................................................................................................................................2

1. DEFINICIJA FILOZOFIJE.................................................................................................3

2. GAZALIJEVA KRITIKA FILOZOFIJE............................................................................3

2.1. Biografija imama Gazalija...................................................................................................3

2.2. Gazali o filozofiji..................................................................................................................4

2.3. Podjela filozofiskih nauka prema Gazaliju...........................................................................6

3. IBN RUŠDOVA ODBRANA FILOZOFIJE....................................................................10

3.1. Biografija ibn Rušda..........................................................................................................10

3.2. Ibn Rušd o filozofiji...........................................................................................................11

3.3. Ibn Rušdov odgovor Gazaliju............................................................................................15

4. ZAKLJUČAK....................................................................................................................17

5. LITERATURA..................................................................................................................18

1

UVOD

U ovom radu se razmatra Gazalijeva kritika filozofije i Ibn Rušdova odbrana filozofije i

kako je koji od ove dvojice mislilaca, svako iz svoga ugla, gledao na filozofiju. Također u

ovom radu ću pokušati da iznesem neke stavove i mišljenja u vezi filozofije kao nauke i njene

kompaktibilnosti ili nekompaktibilnosti sa relgijom i religijskim shvatanjim a kroz viđenja i

shvatanja velikih islamskih mislilaca Abu Hamida Muhammeda ibn Muhammeda Al Gazalija

(1058. - 1111.) i Ibn Rušda, poznatijeg kao Averroesa Abu l-Walida Muhammeda ibn

Ahmeda (1126. -1198.)

Prevođenje Grčke filozofije na Arapski jezik započinje u prvom hidžretskom stoljeću i to

nakon osvajanja raznih teritorija, vremenom se na arapski jezik prevode mnoga filozofska

djela od Aristotela, Platona, Pitagore i ostalih preteča ove znanosti, koja su pomno iščitavana i

proučavana od jednog dijela muslimanskih učenjaka, koji će kasnije postati poznati kao

islamski filozofi, poput Farabija (339h.), Ibn Sine (428h.), Ibn Rušda (595h.) i drugih.

Jahja b. Halid El-Bermeki koji je inače bio jedan od visoko pozicioniranih vezira u

Abbasijskoj državi za vrijeme vladavine Haruna er-Rešida, je kako historičari navode saznao

za knjige grčke filozofije koje su se nalazile kod bizantijskog vladara tog doba koji ih je

čuvao sakrivene u pomno čuvanim odajama. Nakon dugo odbijanja, posredstvom darova koje

mu je slao, bizantijski car je ipak pristao da Jahji b. Halidu pošalje spomenute knjige, pa je

ovaj okupio razne apologete i filozofe da ih proučavaju i o njima raspravljaju. Prevođenje

ovih knjiga je počelo u vremenu Haruna er-Rešida, a svoju ekspanziju i puni procvat

doživjelo u vremenu njegovog sina Abdullaha b. Haruna, poznatijeg kao Me'mun. Historičari

slično prethodnom kazivanju bilježe, da je Me'mun na svaki način nastojao da doðe do knjiga

grčkih mudraca, a najviše ih je dobivao od bizantijskog vladara. One koji su radili na

prevođenju ovih knjiga, obilato je nagrađivao, dok su posebno istaknuti pojedinci, za svaki

gram prevedenog materijala dobivali istu količinu zlata. Nakon prevođenja tih knjiga i

izučavanja od strane nekih islamskih učenjaka, nastaju rasprave i razilaženja po pitanju

filozofije i njenoj utemeljenosti ili neutemeljenosti i dozvoljenosti ili nedozvoljenosti u islamu

i da li su oni koji se njome bave, nevjernici ili nisu itd. Zbog toga ću ja u ovom skromnom

radu na nekoliko stranica, koje naravno nisu dovoljne da se ova tema elaborira do u detalje, da

pokušam prenijeti neka mišljenja, viđenja, stavove i shvatanja u vezi filozofije i to od strane

dvojice poznatih islamskih mislilaca; Gazalija i Ibn Rušda.2

1. DEFINICIJA FILOZOFIJE

Filozofija u prijevodu znači ljubav prema mudrosti. Filozof iskazuje žudnju za mudrošću,

ali ne tvrdi da posjeduje mudrost. On se ne zadovoljava niti jednim odgovorom kao

konačnim, on uvijek iznova postavlja pitanja. Zato se kaže da je filozofija kao takva kritička

djelatnost, iako pojedini filozof može biti i dogmatičan u obrani nekih teza ili nekog posebnog

učenja odnosno posebne "filozofije".

Filozofija je bitno vezana uz razgovor, dijalog, uz logos, tj. jezik. Filozof se služi jezikom

i raspravom (dijalog, tj. "dijeljenje logosa". odatle i dijalektika; u hrvatskom: raz-govor,

"dijeljenje govora", slično i "raz-mišljanje") nadajući se tako doći do spoznaje istine, tj. do

mudrosti. Zato se generalno kaže da je filozofija racionalna djelatnost, iako se filozofi znaju

služiti i jezikom mita, poezije (mitopoetski jezik), propovijedi i sl. Također se kaže da je jezik

filozofije u načelu diskurzivan; postoje različiti diskursi.

2. GAZALIJEVA KRITIKA FILOZOFIJE

Prije nego iznesem Gazalijeve stavove o filozofiji, odlučio sam prvo da prikažem ukratko

njegovu biografiju i njegova djela, radi boljeg upoznavanja s njim jer da bi imali bolju

predstavu i uvid u ono što je pisao i u njegov stav prema filozofiji, potrebno je da se, prije

svega, upoznamo sa njegovom biografijom. Biografiju sam preuzeo ali uveliko skratio, iz

knjige „Život poslije smrti“ koju je preveo Ismail Ahmetagić i u kojoj je od sebe u

predgovoru daodao i Gazalijevu biografiju.

2.1. Biografija imama Gazalija

Ebu Hamid Muhammed ibn Muhammed ibn Muhammed El-Gazali, je jedan od

najpoznatijih islamskih učenjaka. Prozvat je 'ukrasom vjere' zejnu-d-din, mada je više

poznat po tituli 'autoritet islam' hudždžetu-l-islam. Ova titula ponajviše mu je data stoga što

je on islamsko učenje branio od raznoraznih napada koji su dolazili kako iz vana tako i

iznutra tj. kako od strane propagatora raznoraznih neislamskih učenja i ideologija, tako i

3

od strane naivnih i neukih tumača islama. Rođen je u Tusu, u Horasanu pored današnjeg

Mešheda 450. godine po hidžri.

Po predaji, njegov otac je bio poprilično siromašan. Uz to, bio je izuzetno dobar čovjek.

Trošio bi ono što bi zaradio vlastitim trudom i radom...“ Što se tiče Muhammeda, on je u

Tusu nastavio studij fikha (islamskog prava). Zatim je, sa nepunih dvadeset godina, nastavio

školovanje u Džurdžanu. Odatle se ponovo vraća u Tus, a potom odlazi u Nejsabur, gdje

pohađa 'Nizamiju'. u kojoj je tada predavao poznati islamski učenjak Ebu-l-Muavi Abdu-l-

Melik El-Džuvejni, poznat kao imamu-l-haremejn. Tu studira osnove islamskog prava (usuli-

fikh), islamskog prava (fikh), dijalektiku, logiku, filozofiju i drugo. Nakon smrti svoga

profesora, Gazlija napušta Nejsabur i odlazi u Bagdad, prijestonicu abasidskog hilafeta. Tu

stupa u vezu sa velikim vezirom Nizamu-l-Mulkom, koji ga dočekuje sa počašću i povjerava

mu katedru na bagdadskoj Nizamiji. Četiri godine drži predavanja i dobiva znanje iz raznih

oblasti i piše djela. Zatim odlazi u Hidžaz, obavlja hadž, odatle ide u Siriju, Damask i po

nekim predajama u Aleksandriju. Odatle se vraća u rodni Tus, da bi ga kasnije Nizamu-l-

Mulkov sin Fahrudin privolio na to da preuzme katedru u Nejsaburu. Nakon čega se ponovo

vraća u Tus gdje osniva tekiju, i ostatak života provodi u školovanju sufijskog kadra, pisanju

djela i ostalim ibadetima. U rodnom gradu Tusu je i preselio na ahiret 505. godine po hidžri.

Za svog relativno kratkog života imami Gazali je napisao izuzetno velik broj, što dužih što

kraćih djela iz različitih oblasti kao što su: Tehafutu-l-felasife, El-Munkizu mine-d-dalal,

Miškatu-l-envar, Mi'jaru-l-ilmi fi fan el-mantik, Mizanu-l-amel, Fejselu-t-tefrika bejne-l-

islami ve-z-zindika, El-Kisasu-l-mustekim, El-Mustaksa...“1

2.2. Gazali o filozofiji

Imam Gazali je, da bi dao adekvatan odgovor na filozofska učenja, zaronio u dubine

filozofskih uečnja i proučavao ih nešto manje od dvije godine dok nije potpuno otkrio krajnji

doseg filozofskih nauka i nije se tu zaustavio nego je nakon toga nastavio da ih promišlja oko

1 Prema: Neimarlija H. (1989) Gazali - Izbavljenje iz zablude, Sarajevo, El-Kalem;

4

godinu dana i uvijek se vraćao i ispitivao filozofiju u njenim dubinama, sve dok mu nije

postalo jasno šta je u njoj opsjena i obmana a šta je tačno i istina.2

Gazali dijeli filozofe na tri skupine; materijalisti, prirodnjaci i metaforičari. Za prvu vrstu

Gazali kaže: „Oni su jedna od najstarijih skupina. Niječu stvoritelja, Svezanjućeg i

Svemoćnog Ravnatelja, drže da svijet, ovakav kakav jeste, neprekidno postoji po sebi i bez

Stvoritelja, te da živa bića neprestano nastaju od sjemena a sjeme od živih bića – tako je bilo i

tako će dovijeka biti. Oni su nevjernici.“ (Neimarlija H 1989:28)

Zatim za drugu skupinu filozofa, koje naziva prirodnjacima, Gazali veli: „Oni su mnogo

istraživali prirodni svijet i čudesa životinjskog i biljnog carstva, a naročito su uznapredovali u

nauci o građi životinjskih organa. U tome su vidjeli čudesa stvaranja i plodove mudrosti Boga

Uzvišenog, što ih je prinudilo da priznaju Mudrog Stvoritelja, upućenog u svrhe i ciljeve

stvari. Uostalom, nije ni moguće razotkriti sastav i čudesnu svrsishodnost u djelovanju organa

a ne doći do nužnog znanja o savršenom rasporedu s kojim ih je Stvoritelj dao u tjelesnom

sastavu životinja, a naročito čovjek. Ipak zbog mnogobrojnosti istraživanja prirodnog svijeta,

među prirodnjacima se raširilo uvijerenje da srazmjernost tjelesnih svojstava snažno utječe na

ustrojstvo sposobnosti živih bića. Oni su smatrali i da čovjekova sposobnost jednako ovisi o

njegovim tjelesnim svojstvima te da nestaje i propada s nestankom tjelesnih svojstava. A

držali su da se ne može zamisliti povratak nečega, čega više nema. I došli su dotle da ustvrde

kako duša umire i ne vraća se. Nijekali su drugi svijet i poricali raj i vatru paklenu, oživljenje

i obznanu, sud i obračun, tako da, po njihovom mišljenju, ne postoje nagrade za dobra djela

niti kazne za grijehe. Pogubili su uzde, te su, poput stoke, utonuli u strast.“ (Neimarlija H.

1989:29)

I za njih Gazali kaže da su nevjernici: „I oni su također nevjernici jer je osnov vjere

vjerovanje u Boga i u Sudnji dan, a oni iako vjeruju u Boga i Njegova svojstva, niječu Sudnji

dan.“ (Neimarlija H. 1989:29)

Zatim Gazali navodi, po njemu treću vrstu filozofa koje on naziva metafizičarima i za

koje kaže da su se, poput Sokrata i njegovog učenika Platona i Platonovog učenika Aristotela,


5

posljednji pojavili među filozofima. On dalje kaže, kako je Aristotel za njih priredio logiku,

razvrstao nauke i doveo do sazrijevanja ono što je kod njih u njihovim naukama bilo nezrelo.

Zatim kaže da su svi oni pobijali prve dvije navedene vrste filozofa, a to su materijalisti i

prirodnjaci.

Zatim on kaže: „Aristotel je, potom, tako bespoštedno pobijao Platona, Sokrata i

metafizičare koji su mu prethodili da se svih odrekao, iako se ni sam nije oslobodio

poročnosti njihovog nevjerovanja i drugih novotarija.“ (Neimarlija H. 1989:29-30)

I njih Gazali smatra nevjernicima kao i one iz redova muslimana koji su nastavili njihova

učenja, pa kaže: „Stoga treba smatrati nevjernicima i njih i njihove nastavljače među

islamskim filozofima kao što su Ibn Sina, Farabi i njima slični. Jer, za prenošenje

Aristotelovog naučavanja nijedan islamski filozof nije zaslužan kao ta dva čovjeka.“

(Neimarlija H. 1989:30)

2.3. Podjela filozofiskih nauka prema Gazaliju

Gazali dijeli filozofske nauke u šest skupina: „Znaj da se njihove nauke, s obzirom na cilj

kojem težimo, dijele u šest skupina: matematičke, logičke, prirodne, metafizičke, političke i

etičke nauke.“ (Neimarlija H. 1989:30)

Zatim on opširno pojašnjava gdje se nalazi zabluda u svakoj od njih, a ja ću, zbog

preopširnosti teksta, u narednim redovima navesti samo neke njegove riječi.

Matematika

„Matematika obuhvata aritmetiku, geomatriju i astronomiju, i ničim nije vezana za stvari

religije, bilo da bi poricala, bilo da bi ih potvrđivala. To je nauka o dokazivim stvarima koje

se ni na koji način ne mogu zanijekati nakon što su razumski primljene i spoznate. Ipak, iz nje

proizilaze dvije opasnosti. Prva je u tome da se onaj ko u nju proniče zadivi njenom tačnošću i

6

očitošću njenih dokaza, i zbog toga dođe do lijepog mišljenja o filozofiji te pomisli kako su

sve filozofske nauke po jasnoći i čvrstoći dokaza poput matematike...“ (Neimarlija H.

1989:31)

„...Druga opasnost dolazi od čovjeka iskrenog u islamu, ali neznalice. On misli da religija

treba pomoći pobijanjem svake nauke koja dolazi od filozofa, pa poriče sve njihove nauke i

njih proglašava neznalicama. On tako niječe njihovo objašnjenje pomračenje Sunca i Mjeseca

držeći da je sve što oni kažu u suprotnosti sa vjerozakonom. Pa kad za to čuje neko ko je

pomračenje spoznao pomoću jasnog dokaza, taj neće posumnjati u svoj dokaz, ali će

povjerovati da je islam zasnovan na neznanju i osporavanju neosporenog dokaza, te će se

uvećati njegova ljubav prema filozofiji i mržnja prema islamu.“ (Neimarlija H. 1989:31)

Logičke nauke

„U njima također ništa nije vezano za religiju, bilo odrečno ili potvrdno. One su

umovanje o načinima dokazivanja i samjeravanja, ouslovima premisa dokaza i kakvoći

njihova sastavljanja, o uslovima valjanih odrednica i kakvoći njihova poretka...“

„...Istina, u svojoj nauci logičari nisu slobodni od svojevrsne zablude. Oni za dokazivanje

povezuju uslove za koje se zna da bez iznimke dovode do pouzdanog znanja. Ali, kad

konačno dođu do ciljeva religije, pokazuju krajnju popustljivost i ne omogućavaju im da

svoju vrijednost dokažu pomoću tih stavova.“ (Neimarlija H. 1989:32-33)

Prirodne nauke

Govoreći o prirodnim naukama, Gazali pojašnjava da one proučavaju svijet neba,

zvijezda koje su na nebu i tijela koja su ispod njega, ona prosta poput vode, zraka, zemlje i

vatre, i ona složena kao što su životinje, biljke i minerali, te kako se ona prati njihove

promjene, pretvorbe i miješanja. Zatim on kaže da to liči liječničkom izučavanju tijela,

njegovih glavnih i pomoćnih organa, te uzoroka izmjene njegovih tekućina i da, kao što uvijet

religije nije poricanje liječništva, nije njen uvijet niti poricanje prirodnih nauka osim u

određenim pitanja za koje on kaže da ih je naveo u svojoj poznatoj knjizi ''Nesuvislost

7

filozofa''. Kako on tvrdi, osnov svih tih prigovora prirodnoj nauci jeste njeno poučavanje

tome, da je priroda samostalna, samodjelatna i da ona opstoji sam po sebi, da nije potčinjena

Bogu.3

Metafizičke nauke

Za ove nauke Gazali tvrdi kako su u njima najveće zablude filozofa i on još kaže kako oni

nisu sposobni da sami ispune uvijete za dokaz koji su sami postavili u logici i da upravo zbog

toga postoje mnoga razilaženja među njima u metafizičkim naukama. Dalje on tvrdi kako je

Aristotelovo učenje kojega su prenijeli Farabi i Ibn Sina, najbliže islamskom učenju. Ipak on

tvrdi da se sve njihove pogreške mogu svesti na nekih dvadesetak glavni teza a da su tri

međunjima takve, da se metafizičarima mora smatrati nevjernicima zbog njih a zbog ostalih

sedamnest, uvoditeljima novotarija.

Zatim Gazali dalje u vezi njih kaže da, što se tiče triju postavki u kojima se oni

suprostavljaju stavovima svih muslimana, oni kažu:

a) Tijela ne oživljuju

b) Uzvišeni Bog zna opšte pojmove a ne zna pojedinačne stvari

c) Svijet je bespočetan i viječan

On također poslije toga ističe da je u svojoj knjizi Mjerila razlikovanja islama i

krivovjerja pojasnio nesipravnost mišljenja onih ljudi koji odmah proglašavaju sve ono što se

kosi s njihovim shvatanjima i učenjima.4

Političke nauke


4 Prema: Neimarlija H. (1989) Gazali - Izbavljenje iz zablude, Sarajevo, El-Kalem;8

Što se tiče političkih nauka o njima Gazali govori da se cijelokupna rasprava filozofa u

tome, svodi na ispravna pravila o svjetovnim stvarima i dobroj vlasti, i oni ih preuzimaju iz

Božijih knjiga objavljenih po vjerovjesnicima i iz ponašanja naslijeđenog od prijašnjih

vjerovjesnika.

Etičke nauke

Što se njih tiče, on kaže kako se glavne rasprave filozofa tu svode na povezivanje

svojstava u karaktera duše i navođenje njihovih plodova i vrsta kao i metode njenog

odgajanja. Gazali kaže kako su to filozofi preuzeli od sufija – pobožnjaka koji se

suprostavljaju strastima i uzdržavaju se od ovosvijetskih užitaka. On dalje tvrdi kako su

filozofi u svoje knjige uvrstili riječi vjerovjesnika i kazivanja sufijam i da upravo iz tog

prema, njegovom mišljenju, proizilaze dvije velike opasnosti a to su:

opasnost za onoga ko to prihvata

opasnost za onoga ko to odbija

Zatim on kaže da, što se tiče prve opasnosti, ona je velika. Jer ljudi slabog duha misle da

te riječi treba zanemariti jer su zabilježene u knjigama filozofa i da ih ne treba niti spominjati

čak šta više, da treba osuditi svakog onoga ko ih navodi i citira. Dalje Gazali kaže, kako

pametan čovjek ne raspoznaje istinu po ljudima nego ljude po istini, želeći da kaže, da ako

spoznaš istinu, onda ćeš spoznati i ljude koji joj pripadaju.5

Za drugu opasnost, tj., opasnost prihvatanja on kaže da, ako neko vidi da su u knjige

filozofa uvrštene mudrosti vjerovjesnika i riječi sufija, možda će ih odobriti i prihvatiti te im

povjerovati i tako preuzeti i zablude koje su s njima izmiješane a sve to zbog pozitivnog

mišljenja koje je nastalo na osnovu onoga što je vidio čitajući njihove knjige a to je onda, već

potpuno upadanje u zabludu kaže Gazali. Dalje on kaže da, ako želimo da to spriječimo, tj.,

upadanje u zabludu, onda u potpunosti moramo da zabranimo čitanje njihovih knjiga zbog

onoga što one sadrže od vjerolomstva i krivotvorina. On na kraju navodi da je primjer učenog

čovijeka poput primjera vještog krotitelja zmija koji sam uzima zmiju. Krotitelj razlučuje

5 Prema: Neimarlija H. (1989) Gazali - Izbavljenje iz zablude, Sarajevo, El-Kalem;9

protivotrov i otrov, izvlači protivotrov i poništava otrov. Isto tako, po njemu, ni učen čovjek

ne treba da uskraćuje protivotrov onome kome je potreban.6

To je bilo ukratko sve o filozofiji i kritici filozofije od strane Gazalija, a sad ću da izložim

jedan kratki dio o Ibn Rušdu i njegovom stavu o Gazalijevoj kritici filozofije i o njegovoj

odbrani filozofije.

3. IBN RUŠDOVA ODBRANA FILOZOFIJE

U ovom dijelu ću, prije svega, da ukratko predstavim Ibn Rušda tj., da prikažem njegovu

biografiju ukratko, a zatim da nešto spomenem i navedem o njegovom stajalištu po pitanju

filozofije i njegovom odgovoru Gazaliju.

3.1. Biografija ibn Rušda

Abu l-Walida Muhammeda ibn Ahmeda ibn Muhammed ibn Rušd rođen je u Kordobi

520/1126. Njegova familija je bila poznata po svojoj velikoj upućenosti u šerijatsko pravo, a

njegov otac i djed su bili vodeći pravnici u Andaluziji. Ovakvo naslijeđe mu je omogućilo da

dostigne visok nivo u islamskim studijama, Kur'an i njegovu egzegezu. Sunnet poslanika

Muhammeda a.s., nauku šerijatskog prava i arapski jezik. Revidirao je malikijsku knjigu El-

Muwetta. Također se bavio matematikom, fizikom, astronomijom, logikom, filozofijom i

medicinom.7

Ibn Rušd je živio u središtu uzburkanih političkih zbivanja. Rođen je u doba vladavine

Almoravida koje su 542/1147 godine u Marekešu svrgnuli s vlasti Almohadi i zauzeli

Kordobu 543/1148 godine. Kada je Abu Jakub postao emir, naredio je Ibn Rušdu da piše

komentar Aristotelu. Kažu da je napisao tri vrste komentara: velike, srednje i male. Veliki

komentari se nazivaju tefsir, a slijede model egzegeze Kur'ana. Mali se komentari nazivaju


7 Prema: Šerif M. M. (1988): Historija islamske filozofije, Zagreb, August Cesarec;10

talhis – na arapskom jeziku talhis znači rezime ili precis. Njegovi brojni spisi su prevedeni na

latinski jezik a orginalni arapski tekstovi ili su spaljeni proskribovani zbog netrpeljivosti

prema filozofiji i filozofima. Nemilost, progonstvo i egzil 592/1196 godine, bili su rezultat

tog sukoba. Borba za političku moć između predstavnika religije i filozofa nije prestala od

trećeg/devetog stoljeća. Zbog intriga vjerske partije Ibn Rušd je protjeran, a njegova djela

javno spaljena. Sačinjen je Manifest protiv filozofije i filozofa i razasalan po cijeloj

Andaluziji i Marakešu, njime se zabranjuju tzv., opasne studije i naređuje spaljivanje svih

knjiga koje se bave takvim naukama. Ibn Rušd nije bio dugo u nemilosti. Kada se Al Mensur

vratio iz Marekeša, oprostio mu je i pozvao ga natrag. Potom je otputovao u marekeš gdje je i

umro.8

3.2. Ibn Rušd o filozofiji

Cjelinu njegove filozofske misli ipak najviše čine njegova izvorna djela. Posebno treba

istaknuti tri djela koja govore o odnosu između filozofije i religije: Fasl al-maqsl, Kašf 'an

manadig al-adilla (Otkrivanje dokaza koji se tiču religijskih dogmi) i Tahafut at-tahafut

(Nedoslijednost nedoslijednosti). Dok rasprave o duši, kojih je nekoliko, sadrže Ibn Rušdovu

psihologiju. Njegova želja je da prekine s dominantnom neoplatoničkom interpretacijom

Aristotela, i da se vrati mišljenju koje je Aristotel u osnovi zastupao. Ibn Rušdovi komentari

Aristotela imali su veliki odjek na Zapadu, jer su njegova djela bila većinom izgubljena u 6.

st.

Ibn Rušd je pokušao da sjedini Aristotelovu filozofiju sa islamom. Po njemu konflikt

između religije i filozofije ne postoji, prije postoje različiti načini da se dođe do istine.

Vjerovao je da je svemir vječan. Također je smatrao da duša ima dva dijela, jedan

individualni i jedan uzvišeni; dok individualna duša nije vječna, svi ljudi na osnovnom nivou

dijele jednu istu uzvišenu dušu. Averos poznaje dva načina Znanja o Istini. Prvo je znanje

istine o religiji koje je bazirano na vjeri ne može biti testirano, i za njegovo razumijevanje nije

potreba obuka. Drugo je znaje o filozofiji koje je rezervisano za elitne pojedince koji

posjeduju intelektualni kapacitet da se bave ovom studijom. „Nedoslijednost nedoslijednosti“


(Tahafut al-tahafut) je njegovo najznačajnije originalno filozofsko djelo, u kome je branio

aristotelovsku filozofiju od al-Gazalijevih kritika u „Nedoslednosti filozofa“

Radi približavanja vremena u kome je djelovao Ibn Rušd, sada ću navesti nekoliko

redova iz knjige Historija islamske filozofije u kojoj autor o tom vremenu kaže slijedeće:

„Sklad između filozofije i religije s pravom se smtra najznačajnijom karakteristikom

islamske filozofije. Ibn Rušdovo rješenje ovog problema je doista ingeniozno. Kao filozof,

mislio je da je njegov zadatak da odbrani filozofe od snažnih napada faqiha i teologa, osobito

nakon optužbi koje im je uputio al – Gazali u svom djelu „Nekoherentnost filozofa“. Ibn

Rušdova rasprava Fasl al – Maqal fi ma bain al – Hikma w-al-Šari min al-Ittisal zapravo

predstavlja odbranu filozofije u pogledu usklađivanja s religijom. Danas se može dvoumiti

oko aktualnosti toga pitanja, ali u šestom/dvanaestom stoljeću ono je stvarno bilo životno.

Filozofi su optuživani zbog jeresi (kufr) ili nevjerovanja. Zapravo al – Gazali je optužio

filozofe kao nevjernike u svome Tahafutu. Da je ta optužba bila tačna, filozofi bi napustili

filozofiranje i javno izjavili da ne vjeruju u svoje filozofijske postavke. Prema tome nužno je

bilo za filozofe da odbrane sebe i svoja shvatanja.“ (Šerif M. M. 1988:542)

Ibn Rušd započinje svoju raspravu s pitanjem; da li je filozofija dopuštena, zabranjena,

preporučena ili naređena Šerijatom. Zatim on daje odgovor u kome smatra da je filozofija

određena ili makar preporučena od strane religije. On smatra kako uloga filozofije nije ništa

drugo osim razmatranje i spekuliranje bića, ukoliko to vodi do spoznaje Tvorca. On kaže kako

i Kur'an bodri čovjeka na ovu vrstu racionalnog shvatanja. Dakle, on smatra da Kur'an

čovjeka hrabri da studira filozofiju, pa otud ovaj mora spekulirati o univerzumu i razmišljati o

raznim vrstama bića. On također smatra da je cilj religije određen filozofskim terminima;

postići istinsku teoriju i istinsku praksu. Ovo donekle podsjeća na definiciju filozofije koju je

dao Al – Kindi i njegovi slijedbenici, što je ostalo aktuelno tokom čitave islamske filozofije.

Dakle, istinska spoznaja je spoznaja Boga i svih drugih bića, te sreće i nesreće na drugome

svijetu a put spoznaje je dvostruk je – poimanje i saglasnost a saglasnost je ili demonstrativna

ili dijalektička.9


Ove tri vrste saglasnosti, kako on veli; koriste se i u Kur'anu. Postoje tri vrste ljudi, kaže

Ibn Rušd; filozofi, teolozi i obični svijet. Dalje on kaže kako su filozofi ljudi od dokaza, tj.,

dokazivanja, teolozi – ašariti, čije je naučavanje bilo zvanično učenje u vrijeme Ibn Rušda i

smatra se da su oni na nižem stepenu jer polaze od dijalektičkog rezoniranja a ne od naučnih

činjenica. I na kraju masa, koju čine, kako on kaže; „ljudi retorike“ koji razumijevaju samo

kroz primjere i poetičko mišljenje.

Dakle, tu je taj, po njemu, sklad između religije i filozofije jer je cilj i predmet filozofije

isti kao i cilj i predmet religije, a to je spoznaja. Zatim on o saglasnosti njihovih metoda

(religijskih i filozofskih), kaže; „ako se tradicionalno pokaže kontradiktornim sa racionalnim,

treba ga interpretirati na način da bude u skladu sa racionalnim.“ (Šerif M. M. 1988:543)

„Religija predstavlja skup istina koje Bog objavljuje Vjerovjesnicima. Te istine

obznanjuju čovjeku šta on moze znati o Bogu a šta o stvarim vjerozakona. Istovremeno, one

upućuju na praktično znanje; odnosno, na to kako je potrebno djelovati da bi se ostvarila sreća

i na ovom i na budućem svijetu a kako nedjelovati da bi se spriječila kazna.Tako se, prema

Ibn Rušdu, filozofija i religija susreću i utapaju jedna u drugu s obzirom na "zajednički interes

i spoznaju" i jedna i druga pitaju o Bogu, univerzumu i životu. Ali, kada se postavlja pitanje

metode spoznaje, one su uvijek razdvojene i jako udaljene jedna od druge 'Ilm al-kalam

naprimjer, koji gradi religioznu metodu spoznaje, jest dijalektičko-spekulativna meditacija o

kosmosu i njegovom Stvoritelju, i neovisno o tome što on u sebi nosi filozofsko, kao islamska

teologija u biti je ograničen objavljenim tekstom.“ (Orhan B. 2004:204)

Alegorična interpretacija, veli on, počiva na činjenici da postoje određeni tekstovi koji

imaju očito (zahir) značenje i unutrašnje (batin) značenje. Rani muslimanski učenjaci suočeni

s tim zbog straha da ne bi izazvali zabunu među masama. Aš'arije su tumačili neke od tih

tekstova kao npr., onaj o sjedenju na Prijestolju (al-istiwa), dok su hanbelije držali te tekstove

kao doslovno značenje teksta. Stav Ibn Rušda po tom pitanju, se razlikuje od stava prvih

generacija muslimana, kako aš'arija tako i hanbelija. Ta'wil su upotrebljavali samo filozofi

koji su bili ljudi od dokaza. Tako da se je i ovaj te'wil krio kao ezoterička spoznaja daleko od

objavljivanja masama.10


Ibn Rušd se vraća na ravan Fiqha (šerijatskog prava) i upoređuje logički metod filozofije

sa tradicionalnom metodom šerijatskog prava. Princip koji se naziva principom šerijatskog

prava, zavisi od četiri izvora; Kur'ana, tradicije, idžma'a (saglasnosti) i kijasa (analogije). Mi

smo vidjeli da je Kur'anracionalno tumačen. Idžma nastaje iz zajedničkog shvatanja svih

islamskih učenjaka ili bolje reći; saglasnosti svih kvalifikovanih učenjaka određenog

vremena, po određenom pitanju. Ali konsenzusa u svakom vremenu o doktrinarnim pitanjima

''nije bilo'' jer su neki učenjaci vjerovali kako postoje neka pitanja u Kur'anu, koja treba

prećutati i koje samo oni koji su izvanredno učeni imaju spoznaju tih pitanja.

Prema Ibn Rušdovom shvatanju, religija je utemeljena na tri principa (iz gore navedenih

triju slojeva),u koje svaki musliman mora da vjeruje a to su; postojanje Boga, poslanstvo i

proživljenje. Ova tri principa čine sadržaj religije. Pošto poslanstvo zavisi od objave,

filozofija onda ostaje odvojena od religije, osim ako se pokaže da su razum i objava jedno s

drugim u skladu. Onaj tko poriče bilo šta od navedenih principa, on je nevjernik. On može

vjerovati što želi bilo kojim putom; demonstrativnim, dijalektičkim, retoričkim. Prema tome,

filozof ne treba da objavljuje svoja ezoterička tumačenja masama iz straha da ih to ne odvede

u jeres – nevjerovanje. Teolozi koji su to radili, odgovorni su za nastanak različitih islamskih

sekti koje se međusobno optužuju za otpadništvo. Bilo kako bilo, filozofija je bliznakinja

religije – one su prijateljice koje vole jedna drugu.11

3.3. Ibn Rušdov odgovor Gazaliju

Ibn Rušd je odgovorio na Gazalijeve optužbe od tačke do tačke. Ova rasprava ove dvojice

velikana, je interesantna debata koja odslikava sukob u muslimanskom društvu, između

religije s jedne strane, i nauke i filozofije s druge strane. Ibn Rušd je po svojim osobinama,

osoba koja teži ka istini, integrirao je tri različita područja. Racionalnim tumačenjem Kur'ana

11 Prema: Šerif M. M. (1988): Historija islamske filozofije, Zagreb, August Cesarec;

14

pomogao uspostavljanju sklada između religije i filozofije i tako, na neki način, utro put ka

religiji. Zatim se on okreće da utre put nauci pa u svojoj entuzijastičkoj odbrani religije. Ibn

Rušd je odbranio nauku a srednjovjekovna Evropa je slijedila put koji je on utemeljio. Ibn

Rušd piše da se glavna pitanja zbog kojih je Gazali filozofe proglasio nevjernicima, mogu

svesti na tri osnovna pitanja a to su; vječnost svijeta, odbacivanje mogućnosti da Bog poznaje

partikularije i tjelesno proživljenje. Ibn Rušd je smatrao da je on, na neki način, u obavezi da

spašava nauku i pokaže način na koji se polučuju naučne činjenice jer je Gazali, prema njemu,

pokopao nužnost odnosa uzroka i učinka. 12

Gazali počinje dijalog o prirodnim naukama i nabraja razne nauke. U ovom nabrajanju on

spominje takve nauke kao što je umijeće čaranja ili magije, alhemiju, astrologija itd. Ibn Rušd

odbacuje te pseudonauke; „Talismansko umijeće je beskorisno. Ako alhemija stvarno postoji,

ona je uistinu sumnjiva. Astrologija i ne pripada fizičkim naukama.“ (Šerif M. M. 1988:553)

Ibn Rušd, kako bi odgovorio na Gazalijeve teze, on prije toga daje definiciju filozofije i

definiciju religije. Tako on filozofiju definira kao "perceptivno-spoznajno mišljenje ontičko-

ontoloških dimenzija bića koje potvrđuju Tvorca, ustvario, kao aktivno mišljenje koje

iskazuje stvorenost bića jer sama spoznaja bića kao proizvedenih, upućuje na postojanje

Tvorca. Kao što je Gazali u djelu Tahafut al-falasifa izložio mišljenja islamskih peripatetičara

al-Farabija i Ibn Sinaa i pobio njihove dokaze o vječnosti svijeta i njegovoj bespočetnosti, isto

to je učinio i Ibn Rušd u svom Tahafutu. On je izvršio kritičku analizu Gazalijeva djela i

opovrgnuo njegove temeljne kritičke postavke i dokaze u nastojanju da objedini stavove

islamskih peripatetičara i Aristotela. U tom pogledu, Ibn Rušd je zauzeo posebnu teorijsku

poziciju i osnovao kritičko-racionalističku metodu koju karakterišu sljedeći elementi:

1. Prihvatanje ispravnih i istinitih dokaza koje iznosi Gazali u svom Tahafutu podsjećajući

da je to filozofski način mišljenja, a odbacivanje svih tvrdnji i stavova za koje je smatrao da

su dijalektičko-retorički i kao takvi pogrešni i neistiniti,

2. pobijanje Gazalijevih proturječnosti kao mišljenja za koje je Gazali tvrdio da, kao

proturječno, proizilazi iz navedenih filozofskih argumenata

12 Prema: Šerif M. M. (1988): Historija islamske filozofije, Zagreb, August Cesarec;

15

3. iznošenje drugih dokaza kao proširivanje i učvršćivanje filozofskog mišljenja što upućuje

na njegovu podršku i pripadnost strogom peripatetičkom racionalizmu,

4. obznanjivanje da Tahafut at-tahafut nije samo zbir filozofsko-logičkih argumenata nego

široko zasnovano pobijanje Gazalijevog napada na filozofe uz tvrdnju da većina Gazalijevih

dokaza ne dostiže nivo filozofske izvjesnosti el-jekin wa el-burhan nego predstavlja zbrkana

sofistička samoporicanja,

5. iznošenje stavova koji se iskazuju kao čisti filozofski stavovi jednog filozofa koji diskutuje

tako što na dokaze odgovara dokazima; njegovi teološko-pravni stavovi, biće označeni jakim

Gazalijevim utjecajima.13

4. ZAKLJUČAK

Ova dva djela - Gazalijevo i Ibn Rušdovo, odslikavaju ideje koje su bile na nivou

islamske civilizacije u petom i šestom hidžretskom stoljeću/jedanestom i dvanestom stoljeću

po grigorijanskom kalendaru. Neke od ovih ideja, danas imaju samo historijski značaj iako su

nekad imale i veće značenje. El-Gazali se pamti kao borac za preferiranje iskustvenog nad

umnim znanjem i otkrivenja nad rezonovanjem. U filozofiji, on je povezivao

spoznajnoteorijski skepticizam i novoplatonske elemente s islamskim teološkim učenjem, na

osnovu kojeg kritikuje cijelokupnu filozofiju. Posebno je zanimljivo njegovo radikalno

13 Prema: Bajraktarević O. (2004): O filozofskom u religiji i o religioznom u filozofiji, ZB. Br. 9. XXII. g. Sarajevo, FIN

16

odbacivanje uzročnosti i tvrdnja o nepostojanju nužne veze između uzroka i posljedice.

Njegova djela zagovaraju pravovjernost islama i neophodnost misticizma. U tom je smislu

preteča kasnijim skeptičkim i okazionalističkim sistemima. Ibn Rušd je pokušavao da pomiri

aristotelovski način mišljenja sa islamom. Prema njemu, ne postoji sukob između religije i

filozofije, već čovjek može doći do istine na dva različita načina: putem filozofije ili putem

religije. Vjerovao je u vječnost univerzuma i u postojanje pre-postojećih formi.

Ova dva velikana, svaki na svoj način, obilježavaju jedan period islamske historije i

civilizacije. Ovim radom sam pokušao da ukratko prikažem njihova učenja i neke najbitnije

razlike između njih zbog kojih su, na neki način, vodili diskusiju. Pisati o ovoj tematici nije

nimalo lako a posebno kad su već napisane mnoge knjige o njima i njihovim učenjima i

uzimajući u obzir da sam ja samo obični student, koji još uvijek traga za znanjem i kao takav

nisam se usudio da u ovom svom zaključku na kraju, donesem neki sud o tome čije je učenje,

stav ili mišljenje ispravnije. Pokušao sam, kroz navođenje i citiranje nekih njihovih učenja i

stavova da to predstavim ukratko, nadam se da sam uspio, a sud ili zaključak o ovoj temi bi

ostavio onima koji posjeduju upućenost u ovu tematiku.

5. LITERATURA

Neimarlija H. (1989) Gazali - Izbavljenje iz zablude, El-Kalem, Sarajevo, 26-41

Sharif M.M. (1988) Historija islamske filozofije 1, August Cesarec, Zagreb, 532-552

Bajraktarević O.: O filozofskom u religiji i o religioznom u filozofiji, Zbornika radova

IX. Fakulteta islamskih nauka, Sarajevo (2004) 204-217

17

Documents

Seminarski Iz Filozofije