Rani emocionalni razvojaTeorije objektnog odnosa

TEORIJE OBJEKTNIH ODNOSA

Teorije objektnih odnosa su nastale krajem XX stoljeća kao rezultat istraživanjarazličitih autora /R. Spitz, M. Mahler, M. Klein, D. Winnicot, J. Bowlby/ranog djetetovog razvoja u kojem dijete razvija odnos prema vanjskomsvijetu, i ujedno odnosno prema samom sebi.

- Svi autori su u svojim istraživanjima bili usmjereni na najranije razdoblje djetetovaživota, i to od rođenja do 3. godine.

- U proučavanju djetetova razvoja predmet istraživanja teoretičara objektnih bilesu karakteristike dijadnog odnos majke i djeteta, odnosno njegove kvalitete naproces djetetova psihičkog rođenja.

- Psihičko rođenje određeno je razvojem bazičnog identiteta /osnovnogidentiteta ili self–koncepta/, koji predstavlja svijesti o sebi kao zasebnomentitetu i drugima koji postoje neovisno o njemu.

- Pojma ‘objektni odnos’ predstavlja razvojni događaj u kojem dijete izgrađujesvijest svijetu oko sebe /svijest o svijetu objekata/ i ujedno svijest o vlastitomfizički neovisnom postojanju.

- S aspekta teorije objektnih odnosa razvoj djeteta se može promatrati krozpromjene od stanja nediferenciranog do stanja diferenciranog postojanjakao zasebno biće.

- U tom razvoju značajna je majčinska funkcija, koju M. Mahler definira ulogom«mosta». Majčina uloga kao ‘ dovoljno dobra’ ‘očekivana okolina’ omogući djetetuda premosti odnos između sebe /svog unutarnjeg svijeta – doživljaja/ i vanjskogsvijeta /svijeta objekata/. Majka omogućava djetetu da izađe iz svijeta vlastitesubjektivnosti u svijet objekata.

- Na osnovu istraživanja razvoja dijadnog odnosa majka-dijete dobiveni su rezultatikoji pokazuju da neadekvatan /nedovoljno dobra ‘očekivana okolina’/ odnos majkeu odnosu na djetetove potrebe značajno određuje onaj dio djetetove ličnosti kojiomogućava djetetu da uspostavi i održi odnos s vanjskim svijetom objekatai utoliko i svijest o vlastitom postojanju kao zasebnom biću.

- neadekvatnost razvoja objektnog odnosa može se manifestirati u pojavi dječjihpsihotičnih stanja (simbiotska i autistična psihoza) u kojima se nepovoljnostirazvoja objektnog odnos mogu prepoznati u neadekvatnom razvoju ega – odnosnosposobnosti adekvatnog odnosa prema realitetu.

- Nerazvijenost ega manifestiraju se u situacijama frustracije ili konflikta na način dadlazi do raspada ego funkcija što rezultira neadekvatnim testiranjem realiteta ipoteškoći kontrole vlastitih nagonskih aspekata ponašanja.

- u istraživanjima uvjeta potrebnih za povoljni razvoj djeteta, zapažena jevažnost majčinskog empatijskog kapaciteta /D. Winnicott./

- majčinski empatijski kapacitet omogućava da majka kao prvi djetetovobjekt omogući da dijete stvori pozitivan odnos prema svim ostalim vanjskimobjektima.

- Za razumijevanje empatijskog pristupa majke u djetetovom ranom razvojuWinncott koristi pojam «dovoljno dobre majke». Dovoljno dobra majka jeona koja se može potpuno posvetiti djetetu i kroz adekvatne odgovoreomogućiti mu da stvori doživljaj vlastite individualnosti.

- Uspješnost ovog događanja manifestira se u formiranju Pravog selfa ili Lažnogselfa

- problem majčinskog empatijskog kapaciteta može biti određen (a) njenomosobnošću ili (b) traumatskim iskustvom i događanjem tijekom djetetova ranograzvoja.

1. RENE SPITZR. Spitz razvoj objektnih odnosa prati kroz 3 faze:

1. NEOBJEKTNA faza

2. PREOBJEKTNA faza

3. OBJEKTNA faza

Navedene faze određene su pojavom pojedinih organizatora.

Organizatori predstavljaju univerzalne točke /pojavnosti/ u djetetovom razvoju kojepokazuju pravilnost razvoja objektnih odnosa. Kašnjenje ili izostanak pojedinogorganizatora nam ukazuje patološki razvoj koji će rezultirati u neadekvatnomemocionalnom, kognitivnom i kasnije socijalnom razvoju.

Pojam organizatora uzet je iz embriologije. U razvoju embrija postoje ključnetočke razvoja /organizatori/ koje su univerzalne i kje pokazuju normalnost razvojaembrija.

1.) prvi organizator je pojava smješka u 2/3 mjesecu djetetova života.

Reakcija smješka ukazuje da je dijete počelo percipirati neke aspekte objekta(geštalt – lica) što predstavlja znak da je dijete prešlo iz neobjektne faze upreobjektnu fazu.

Dijete počinje percipirati neke aspekte majke kao što su njen geštalt lica, dojka idrugi dijelovi koje doživljavalo kao dio sebe.

Majka predstavlja za dijete «parcijalni objekt». Ovo iskustvo jedinstva nekihaspekata majke kao dio sebe predstavlja osnovu simbiotskog iskustva jedinstva smajkom.

2) drugi organizator predstavlja tzv. anksioznost 8. mjeseca ili strah odstranaca.Ovaj fenomen ukazuje da dijete prepoznaje majku kao zasebno osobu /objekt/ uodnosu na sebe i koju razlikuje s obzirom na druge osobe.Kroz djetetov strah od stranaca mi prepoznajemo da je dijete formiralo iskustvomajke kao cjelovit objekt odvojen od sebe, odnosno da dijete percipira majku kao«totalni objekt»

3) treći organizator je određen pojavom negacije u 15 mj.Dijete u kontaktu s roditeljima koristi ‘ne’. Pojavom negacije dijete započinejproces diferencijacije koja istovremeno predstavlja identifikaciju s pojedinimroditeljskim zabranama i održavanje narcističkog iskustva /svemoći/ narušenogiskustvom separacije /odvajanja/.

2. MARGARET MAHLER

M. Mahler je razvoj djetetova odnosa prikazala kroz 3 faze:1. Autizam2. Simbioza3. Separacija – Individuacija

1. Autizam – obuhvaća razdoblje prva 2 mjeseca djetetova života i poklapa se saneobjektnom fazom R. Spitza. Za ovo razdoblje kažemo da postoje tzv. oceanski ilibezgranični osjećaji. To se razdoblje podudara sa Freudovom fazom ‘primarnognarcizma’.

2. Simbioza – faza simbioze odgovarala bi preobjektnoj fazi Spitza koju karakterizira postojanje tzv. parcijalnih objekata.

- u ovom razdoblju dijete doživljava pojedine dijelove ili aspekte majke kao dijelove samoga sebe što čini osnovu iskustva simbiotskog jedinstva s majkom.

- u ovom razdoblju značajna je uloga majke koje mu kroz pozitivno iskustvoomogućava da stvori bazično povjerenje /’bazično sidrište’/ kao ono koje ćeimati značajnu ulogu u slijedećoj fazi separacije – individualizacije

3. Separacija – individuacija/ individualizacija- ovu fazu određuju pojedine subfaze koje imaju vlastite specifične pravilnosti:

a) diferencijacija /6-10 mj./ – ova subfaza određena je iskustvom majke kao ‘totalnog objekta’ gdje dijete doživljava majku kao osobu odvojenu od sebe.Pojedini autori ovu subfazu opisuju kao fazu izlaženja iz orbite simbioze. Ova faza određena je upravo anksioznošću koju je opisao Spitz kao strah od stranaca. Značajnost ove subfaze je da dijete doživljava tzv. narcističku povredu. Ova povreda određena je iskustvom odvojenosti /separacijom/ i ovisnosti o izvanjskom objektu /majci/.

b) prakticiranje /10-16 mj./ – u ovoj fazi dolazi do razvoja motorike koja predstavlja osnovnu djetetovu preokupaciju. Kroz iskustvo svojih motoričkih sposobnosti dijete ponovo izgrađuje svoj narcistički aspekt osobnosti /narcistička obrana – negacija separacijskog iskustva/. Dijete pokazuje «neovisnost» od izvanjskog objekta.

c) približavanje 16-20. mj./ – ovu fazu određuje fenomen tzv. krize približavanja(oko 18.mj.). Dijete koje je u prethodnoj subfazi pokazivalo neovisnost o vlastitom motoričkom istraživanju, počinje pokazivati strah od odvajanja od majke. Dijete je suočeno sa iskustvom odvajanja čime započinje razdoblje određeno separacijskim strahom i procesom žalovanja

Ovo razdoblje je ključno u procesu separacije utoliko što majčina sposobnost prihvaćanja toga događanja određuje daljnji djetetov razvoj prema formiranju osnovnog identiteta. Majka na djetetove strahove odvajanja može reagirati negacijom ovih razvojnih aspekata ili može potaknuti regresiju djeteta na raniji simbiotski odnos i zapriječiti razvoj prema individuaciji djeteta.Problem je prihvatiti djetetovu ambivalentnostU razvoju značajnu ulogu ima pojava mentalnih slika /18. mj./ i početak simbolizacije koja omogućava prihvaćanje odvojenosti djeteta od majke. Važna je uloga ‘prijelaznih objekata’ /’transitory object’/.

d) konstantnost objekta /20-36 mj./ – ovo razdoblje određeno je uspješnošću prorade krize približavanja, što znači da će dijete koje je imalo pozitivno iskustvo u prijašnjoj fazi, moći razviti doživljaj sebe kao zasebnog entiteta i iskustvo konstantnosti objekta.Konstantnost objekta znači da dijete može prihvatiti iskustvo odsutnosti za njega važnog objekta. Razvija se kapacitet ‘biti sam’. Majka kao konstantan objekt predstavlja predodžbu /mentalnu sliku/ koja djetetu koristi u situaciji odvojenosti i na taj način može izdržati separacijsku anksioznost čime ne dolazi do regresije na ranije faze razvoja. Postignut kapacitet ‘biti sam’ znači da je dijete introjeciralo majčin lik /imidž/ kao unutarnji objekt koji sada predstavlja dio njegove strukture ličnosti.

3. MELANI KLEIN

M. Klein razvoj objektnih odnosa prati kroz dvije pozicije koje predstavljaju univerzalnu pojavnosti u djetetovu razvoju.

Razvoj objektnog odnosa odvija se kroz1. schizo-paranoidnu poziciju2. depresivnu poziciju

1. Schizo-paranoidna pozicija – obuhvaća razdoblje simbiotske veze majke idjeteta.U ovom razdoblju majka je doživljena kao ‘parcijalni objekt’, što bi značilo da supercipirani dijelovi majke doživljeni kao dio samog djeteta, odnosno ‘unutarnjiobjekti’ /parcijalni objekti/.Iskustvo ‘unutarnjih’ objekata određeno je dominacijom libidnog i agresivnognagona tako se dijete susreće s iskustvom ‘dobrih’ i ‘loših’ unutarnjih objekata.

‘Dobri objekt’ je investiran libidom, dok je ‘loš objekt’ investiran agresivnimnagonom. U tom događanju značajan je mehanizam podvojenosti gdje dolazido grupiranja ‘loših’ i ‘dobrih’ objekata u ‘dobar’ i ‘loš’ doživljaj sebe.

Dijete zbog anksioznosti koje donosi iskustvo ‘loših objekata’ unutar sebe koristimehanizam obrane projekciju – čime se stvara doživljaj da su ‘loši’ objektiizvanjski – što predstavlja osnovu formira paranoidni doživljaj.

2. Depresivna pozicija – obuhvaća razdoblje djetetova iskustva odvajanja odmajke i njenog doživljaja kao totalnog objekta.

- U ovom razdoblju dijete se susreće s problema ambivalentnosti – odnosnouz iskustvo majke kao totalnog objekta – kada se pozitivne i negativne pulzijavezuju /doživljavaju/ uz isti objekt

- Separacijski strah povezan je s djetetovim suočavanjem s vlastitim agresivnimpulzijama koje bi mogle uništiti ‘dobar’ aspekt objekta o kojem se ovisi.

- U početku ovog događanja dijete je suočeno s iskustvom uništenja objekta okojem ovisi što potiče proces žalovanja koji predstavlja ‘popravak’ /reparaciju/uništenog, destruiranog objekta.

- Istraživanjem hospitalizma Bowlby je prepoznao postojanje triju faza procesažalovanja:1. Pobunu /separacijsku anksioznost/, 2. Tugovanje, /prorada/ i 3. Odvajanje/rezoluciju/

Za razumijevanje događanja u razdoblju depresivne pozicije značajna je pojavaprijelaznih /tranzitornmih/ objekata /D. Winnicott/ putem kojih dijete siolakšava separacijsko iskustvo.Plišane igračke, krpice simboliziraju odsutni objekt čime započinje izgradnja togaspekta osobnosti kroz pounutrenje /internalizaciju/ aspekata ‘dobrog’ objekta.