Glas Koncila broj 4323. listopada 2011. 21

USUSRET DANU SJEĆANJA NA VUKOVAR - ZLOČINI SILOVANJA (1) KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

Tomislav Vuković

— »Trideset tisuća osoba bilo je zato-čeno u srpskim koncentracijskim lo-gorima, od čega je bilo tri tisuće žena i pet stotina djece. Upitamo li se ika-da kako i koliko su stradale zatočene žene za vrijeme velikosrpske agresije 1991. godine? One su također nečije bake, majke, sestre, supruge i djeca. Zastrašujuća je činjenica da je naj-mlađa silovana djevojčica imala tek 6 godina, a najstarija je žena bila baka od 80 godina. Zar taj podatak nikome ne sme-ta, nikomu ne ostavlja osje-ćaj boli i gorčine? Zašto je to tabu-tema za sve one koji se bave zaštitom ljudskih prava, humanitarnim organizacija-ma, državnom odvjetništvu, pravosuđu i ostalim državnim in-stitucijama?« - šokantno odzvanjaju riječi Danijela Rehaka u predgovoru nedavno predstavljene knjige »Sun-čica« (Hrvatsko društvo logoraša srp-skih koncentracijskih logora, Zagreb, 2011, str. 17-18). Šokantne su ne samo zbog zastrašujućeg podatka o dobnoj razlici između najmlađe silovane dje-vojčice i najstarije silovane bake, nego i zbog činjenice da se o tome u hrvat-skoj javnosti svih ovih godina šutjelo, iako su hrvatske vlasti, tj. mjerodavne državne ustanove znale za mnoštvo slučajeva, što je jasno iz samih svje-dočenja žrtava. Teško je pouzdano odgonetnuti je li riječ o pritiscima međunarodne zajednice kako se ne bi stvorila još jedna »neuralgična točka« na prostorima nekadašnje Jugoslavi-je, ili je šutnja sastavni dio strategije hrvatske političke elite koja u nasto-janju da bude predvodnik i primjer u regiji ničim ne želi narušavati dobro-susjedske odnose, ili, jednostavno, u krizi državnoga proračuna želi izbjeći još jedan novi izdatak - materijalno naknadu štete žrtava, ili je, možda, nešto drugo? Kako god bilo, svakako su na nedavnom predstavljanju knji-ge »Sunčica« u Novinarskome domu u Zagrebu bile znakovito prazne sto-lice rezervirane za predsjednika Re-publike, Vlade i Sabora, ali i državnog odvjetnika, brojnih udruga za zaštitu ljudskih prava...

Silovanje - zločin protiv čovječnostiDobro je samo ukratko podsjetiti

kako se danas silovanje, kao dio ši-reg ili sustavnog napada usmjerenog

Vladimir Lončarević

Veliku ulogu u razvoju katoličke knjige i kultu-re uopće imali su kato-lički izdavači, među ko-

jima se uz Antuna Scholza s počet-ka stoljeća, posebno istaknuo prvak katoličkog izdavaštva tridesetih godina 20. st. Jerolim Malinar.

Rođen je 30. rujna 1897. godine u goranskom mjestu Vrata, nedaleko od Fužina. Bio je osamnaesto, po-sljednje dijete u obitelji. Nakon za-vršetka pučke škole počeo je učiti za elektrostrojara u mlinu u susjednim Fužinama. Zatim ga je majka 1913. dovela u Zagreb na naukovanje u školu Državnih željeznica u Zagre-bu, gdje se nakon završetka školova-nja zapošljava kao elektrostrojar.

Već tada vrlo je aktivan član ka-toličkih organizacija. Prvo, 1919, po-staje član Hrvatskog omladinskog katoličkog društva »Kačić«, no već početkom 1920. sam osniva katolič-ko djetićko društvo »Eckert«, pa u zgradi Svetog Josipa na Pejačevićevu (danas Britanskom) trgu br. 15 orga-nizira prihvat i prenoćište za kato-ličku mladež (šegrte i kalfe) koja je dolazila iz provincije da bi nauko-vala u Zagrebu. Nakon odsluženja vojnog roka u Karlovcu 1920. i 1921. aktivno se uključuje u rad Orlovske organiza-cije unutar tada još je-dinstvenog Hrvatskog katoličkog pokreta. Budući da je imao ve-liku sposobnost orga-niziranja i poveziva-nja istomišljenika, a u radu je bio neumoran i neobično savjestan, već 1921. odgovorni je urednik glasila hrvat-ske katoličke mlade-ži »Mladost«, koje je imalo uredništvo na Kaptolu 27. Tajnik je Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza od njegova osnivanja u kolovozu 1922. godi-ne (također sa sjedi-štem na Kaptolu 27), dok je predsjednik bio bl. Ivan Merz. Potkraj 1923. kao najbliži Merzov suradnik sudjeluje u osnivanju i organiziranju Hrvatskog orlovskog saveza i posta-je njegov tajnik. Sudjeluje na orlov-skim sletovima, na hodočašćima te u nizu raznih orlovskih povorka. Preuzima upravu »Hrvatskih seljač-kih novina« i »Narodne politike«, član je redakcije »Katoličkog lista«. U katoličkom tisku objavljuje niz tekstova o organizaciji i radu kato-ličkih društava u Hrvatskoj. Njegovi članci u to vrijeme bili su većinom posvećeni bolesnima, invalidima i siromašnima. Ujedno je, prema svojim mogućnostima, materijalno pomogao svakom tko mu se osob-no obratio. To je vidljivo iz velikog broja sačuvanih pisama i zahvala upućenih njemu osobno.

Godine 1927. vjenčao se s Vla-stom Jesensky, s kojom je imao pe-toro djece. Odlučuju otvoriti knjigo-vešku radnju u suterenu Djetićkog doma, koji je bio osnovao, a zatim u zgradi Svetog Jeronima na Trgu kra-lja Tomislava 21. Godine 1940. seli svoju knjigovešku radnju u veći pro-stor u Trenkovu 1. Tada osim izdanja knjiga Družbe Isusove i Društva sv. Jeronima preuzima uvezivanje i zla-totisak »Hrvatske enciklopedije« i »Hrvatske omladinske enciklope-dije«. Njegova knjigoveška radnja

tada je najmodernije opremljena u gradu Zagrebu.

Prvih dana stvaranja NDH-a ponuđene su mu neke politič-ke funkcije u ustaškom pokretu i u državnoj vlasti, no on to odbija, obavljajući samo službu pobočnika u socijalnoj skrbi zapadnog dijela Zagreba. Budući da je bio numiz-matičar te je posjedovao i najveću zbirku odlikovanja i medalja u Za-grebu i u Hrvatskoj, surađuje s viso-kim časnicima iz Hrvatskog domo-branstva koji su radili na pripremi hrvatskih odlikovanja i medalja, što će ga poslije uključiti u organizaciju puča Vokić-Lorković. Malinar je uz to prikupljao i stručnu literaturu o odlikovanjima i pravio svoje bi-

lješke o njima. Njego-va knjižica »Hrvatska odlikovanja« tiskana je kao poseban otisak katoličkog godišnjaka Danice za 1943. godi-nu. Istodobno je radio na pripremi opsežni-je knjige o hrvatskim odlikovanjima (koja je zbog ratnih i zatim po-ratnih okolnosti ostala u rukopisu).

Uvijek socijalno osjetljiv, i sada, tije-kom rata, svu je svo-ju energiju, zapustivši vođenje tvrtke, posve-tio spašavanju ugrože-nih ljudi bez obzira na njihove političke sta-vove, vjeroispovijest i uvjerenja. Stoga ubr-zo do njega stižu upo-zorenja i prijetnje od

nekih u vrhovima tadašnje vlasti. Nije se međutim dao pokolebati. Neposredno prije ulaska partiza-na u Zagreb njegov prijatelj Vik-tor Kmoniček, komunist, koji ga je zbog njegova plemenita postu-panja cijenio, moli ga da se skloni kod njega, znajući što će se dogodi-ti nakon preokreta. No, Malinar je odbio tu prijateljsku ponudu jer je vjerovao da će moći svakome do-kazati svoju nedužnost. Međutim, nakon ulaska u Zagreb partizani su ga uhitili. Supruga Vlasta nastojala je osloboditi ga (njezin brat bio je u partizanima), no nije uspjela. Mali-nar je odveden u zarobljenički logor na Kanalu. Osuđen je smrt strijelja-njem i trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava te na konfiskaciju imovine. Presuda je izvršena 15. srpnja 1945, o čemu je obitelj obaviještena tek 10. rujna od Vojnog suda Komande grada. Po-kopan je na nepoznatom mjestu.

Malinarova izdanja, uvijek uku-sno, upravo umjetnički opremlje-na, ostadoše međutim budućim naraštajima grafičara na uzor, a lju-biteljima knjige kao osobit, često raritetan primjer tiskarskoga umi-jeća. On sam pak postade svjedok vjere i primjer najpožrtvovnijeg katoličkog apostolata riječi.

protiv civilnog stanovništva, svrstava u zločin protiv čovječnosti. Taj zločin nije bio jasno određen, izdvojen i za-sebno kvalificiran »per se« u većini državnih zakonodavstava u svijetu, nego se svrstavao ili poistovjećivao s ratnim zločinima. No, Rimskim sta-tutom, usvojenim na diplomatskoj konferenciji u Rimu 17. srpnja 1998, silovanje je postalo zaseban zločin (protiv čovječnosti) koji sve zemlje potpisnice moraju unijeti u svoja ka-znena zakonodavstva. Naime, u čl. 7, u kojemu Rimski statut nabraja zločine protiv čovječnosti, doslovce pored ostaloga stoji kako se pod tim zločinom podrazumijeva »mučenje, silovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, prisilna trudnoća, prisil-no steriliziranje i svaki drugi oblik seksualnog zlostavljanja«. Budući da je riječ o zločinima silovanja tijekom srpske agresije na Hrvatsku i oku-pacije njezinih dijelova tijekom de-vedesetih godina prošloga stoljeća, potrebno je istaknuti da je Hrvatski sabor donio Zakon o potvrđivanju Rimskog statuta međunarodnog ka-znenog suda, kojim je osnovan sud u Hagu, 28. ožujka 2001, a Skupština Sr-

bije također usvojila Zakon o suradnji s Međunarodnim krivičnim sudom 31. kolovoza 2009. Zanimljivo je kako se još uvijek vode rasprave, kada je ri-ječ o međunarodnom humanitarnom pravu, je li silovanje, unatoč tome što se dogodilo u agresiji, osvajanju i okupaciji gradova i sela, zločin protiv žena, na čemu posebno insistiraju feminističke udruge, ili zločin pro-tiv nacije i zajednice. Takve dvojbe o sustavnim, pojedinačnim i skupnim, silovanjima u »hrvatskome slučaju« nema, jer doslovce svi primjeri potvr-đuju da su silovanja isključivo etnički motivirana - dubokom mržnjom pro-tiv hrvatskog naroda.

Postaje križnoga puta hrvatskih žena

Knjižica »Sunčica« je zbirka svje-dočenja četrnaest žena, najvećim di-jelom iz Vukovara, ali i okolnih mje-sta, koja i nisu za čitanje za svaku dob, psihu i razum jer su jeziva, potresna, stravična, nevjerojatna i nepojmljiva, pa su stoga i namjerno izostavljeni neki opisi i detalji. Nažalost, ona su se dogodila i svaka je, razumije se, po-tresna priča za sebe, ali sva imaju neke zajedničke niti i obilježja. Stoga će is-povijesti biti sabrane oko njih i neće biti iznijete po objavljenom redoslije-du, a čitatelji kroz četrnaest svjedoče-nja mogu krenuti na četrnaest postaja križnoga puta, ne samo vukovarskih žena nego i mnoštva bezimenih, po-niženih i obespravljenih hrvatskih žena diljem Hrvatske koje su stigle do Kalvarije. Za njih treba moliti, s njima suosjećati i učiniti sve bez straha od

svih vlastodržaca ovoga svijeta da ko-načno dobiju kakvu-takvu moralnu i materijalnu zadovoljštinu.

Dakle, ono što »upada u oči« jest, očekivano, silna brutalnost i bešćut-nost koje su na »vlastitoj koži« sve osjetile:

»Jedan od njih je određivao koji će redoslijed biti. Tu noć na Olajnici (vukovarsko naselje, op. T. V.) silo-valo me njih šestorica. Pri silovanju mučili su me na sve načine, tukli, prijetili, bili perverzni, gurali pivsku bocu... U istom prostoru bila je moja šestogodišnja sestra i osmomjeseč-na kćerka. One su plakale. Sestra je sa šest godina bila svjesnija i šuteći je plakala, a moja osmomjesečna kćer-kica gladna, uznemirena, jako je pla-kala. Na to je jedan iznerviran na nju bacio vojničku jaknu da je ušutka. Ni-sam mogla ništa učiniti, mislila sam da su je ugušili. Tu sam bila zatočena nekoliko dana i sve te dane sve se po-navljalo« (Svjedočenje br. I, str. 31).

Viknuo je: »Neće ti to pomoći!«Iz sljedećeg iskaza posebno treba

zapamtiti da su zarobljene žene si-lovane i po zatvorima u Srbiji: »Tu su nas držali tri dana, a onda prebacili u logor Srijemska Mitrovica. Mene su tu odvojili i stavili u samicu. Ubrzo na-kon dolaska odveli su me u Beograd na saslušanje. Prvo silovanje dogodi-lo se tijekom noći kada su zatvorski čuvari u moju prostoriju pustili četiri zatvorenika osuđena za razna kazne-na djela... Ta silovanja odvijala su se u

kontinuitetu svaku noć za vrijeme zatočeništva u lo-goru, i izvodili su ih na sve načine na koje su se dosjetili u bolesnim umovima.

U tim bestijalnim silova-njima došlo je i do začeća; kada sam bila u odmakloj trudnoći, više od šest mje-

seci, došlo je do spontanog poroda. Silovali su me cijelo vrijeme trudno-će. Prijevremeno sam se porodila u ćeliji na podu gdje sam bila zatočena. Sjećam se da su ušli čuvari i pokupili nedonošče. Nalazila sam se u potpu-nom rastrojstvu i depresiji, nije mi jasno što se dalje događalo. Odvezli su me u civilnu bolnicu u Srijemskoj Mitrovici, tu su me liječili tri dana. Dok sam se nalazila u bolničkoj sobi, bila sam policijskim lisicama vezana za krevet, a pred vratima je stajao stražar. Vratili su me natrag u kazni-onicu u kojoj sam bila do razmjene« (Svjedočenje br. IX, str. 106).

»Strgnuli su s mene robu i ja sam u trenutku ostala gola, strgao mi je šal s očiju, ali ja nisam ništa u taj tre-nutak vidjela. Odmah mi je prekrio lice, povezao šal i rekao: ‘Nemoj da ti padne na pamet da ikoga vidiš.’ Jedan je imao crnogorski naglasak, stalno su ga zvali da dođe, govorili su: ‘Ima nas dvadeset, ima nas četr-deset.’ Nemam predodžbu koliko ih me silovalo i radilo razne perverzi-je... Gušila sam se nemoćna. Jedan je prijetio, ako ne bude zadovoljen da će me ubiti... Navukli su na mene nešto robe i dvojica su me odvu-kli u vrt, opet zavezanih očiju. Na trenutak su mi pustili ruke i ja sam pomislila da će sada pucati u mene. Stavila sam u džep ruku u kojoj sam imala krunicu, kada je vidio da ne-što uzimam iz džepa, uhvatio me za ruku, istresao krunicu i viknuo: ‘Neće ti to pomoći!’« (Svjedočenje br. VI, str. 78-79).

Nastavlja se

Jerolim Malinar - pregalac katoličkog izdavaštva

Malinarova izdanja, uvijek ukusno, upravo

umjetnički opre-mljena, ostadoše

međutim budućim naraštajima

grafičara na uzor, a ljubiteljima knjige

kao osobit, često raritetan primjer

tiskarskoga umije-ća. On sam pak postade svjedok

vjere i primjer najpožrtvovnijeg

katoličkog aposto-lata riječi.

Brutalnost etnički motiviranih silovanjaCijela je domoljubna domovinska i izvandomovinska Hrvatska

ujedinjena 18. studenoga u Danu sjećanja na žrtvu Vukovara. Svake se godine tim povodom govori s različitih motrišta o pripremi, agresiji i okupaciji te herojskoj obrani, masovnim uboj-

stvima, pljačkama i dr. Od ove se godine, zahvaljujući knjizi »Sunčica« u izdanju Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, prvi put otvoreno i argumentirano govori i o zločinima silovanja. Iz te knjige donosimo neka potresna svjedočenja.

»Silovali su me cijelo vrijeme trudnoće. Prijevremeno sam se porodila u ćeliji na podu

gdje sam bila zatočena. Sjećam se da su ušli čuvari i pokupili nedonošče. Nalazila sam se

u potpunom rastrojstvu i depresiji, nije mi jasno što se dalje događalo.«

Glas Koncila broj 4430. listopada 2011. 25

USUSRET DANU SJEĆANJA NA VUKOVAR - ZLOČINI SILOVANJA (2) KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

Tomislav Vuković

»Mi govorimo ono što bi svi tre- —bali znati, ali nažalost o tome se ne govori ili se sluša bez zanimanja ili bezvoljno, a to je Žena - žrtva rata, nepriznata, nezaštićena, omalova-žena, ismijana i napuštena« - kon-statira i upozorava Danijel Rehak u predgovoru knjige »Sunčica« (Hr-vatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, Zagreb, 2011, str. 16).

Dvije bombe i kalašnjikov na stoluO ženi - žrtvi rata izvrgnutoj za-

panjujućoj brutalnosti govore svje-dočenja silovanih: »U tom podru-mu smo se zadržali do 1. XI, a onda smo prešli kod druge strine u njezin stan na Petrovoj gori... Jednu večer u veljači nismo imali struje, gorile su svijeće, djeca su spavala u drugoj sobi, na vratima je netko lupao. Mi smo morali uvijek otvoriti kada je netko lupao. Strina je otvorila vrata, ja sam već bila u krevetu. Tražili su rakije, cigarete, nismo imali i nismo im mogli dati. Na stol su stavili dvije bombe i kalašnjikov i rekli: ‘Sada će jedan s jednom, a drugi s drugom’, ili će to oni riješiti na način kako oni znaju ako ne budemo pristale. Bojala sam se za kćer da njoj neće nešto napraviti ako ne pristanem, otišla sam s njim u sobu i rekla mu da imam menstruaciju, na što mi je odgovorio da nije gadljiv. Kad je bio gotov, oti-šao je u kupaonicu oprati se, a u sobu je došao drugi koji je dotada bio sa strinom. Bio je gadljiv i... Za to vrijeme onaj je silovao moju strinu« (Svjedočenje XIII, str. 148).

Monstrumi ljudskoga obličja si-lovali su hrvatske i druge nesrp-ske majke prijeteći da će im pobiti bližnje, pri čemu su ima djeca bila najčešći »adut«: »Prisilili su svekra i susjeda da legnu na pod. Pitali su ima li još koga u podrumu i poslali me da idem prva unutra da pogle-daju. Za mnom su išli dva vojnika. Jedan mi je naredio da presložim madrace da se uvjere ima li netko sakriven. Uz to mi je naredio da se skinem. Odbila sam, na što je on sam potrgao odjeću s mene. Bacio me na madrace i silovao, za to vri-jeme na ulazu stajao je drugi vojnik i imao uperenu pušku ako netko

Vladimir Lončarević

Što je gradišćanskim Hr-vatima bio Mate Meršić Miloradić, na svoj je način bačkim Hrvatima bio sveće-

nik, pjesnik i kulturni radnik Ante Evetović Miroljub.

Nedvojbeno, prvi lik preporoda te »male, ali fine« grane hrvatsko-ga naroda, kako kaže pjesma, bio je biskup Ivan Antunović (1815-1888), koji je probudio nacionalnu svijest u prekodravskih i prekodunavskih Hrvata. No prvi koji je taj duh na-cionalnog preporoda umjetnički snažnije prenio na književno polje bijaše baš Evetović Miroljub, koji je po majci bio u rodu s Biskupom, a koji će mu uliti ljubav prema knjizi, rodu i zavičaju.

Rođen 12. lipnja 1862. u Bačkom Aljmašu u Mađarskoj u obitelji s če-trnaestero djece, bio je mladi Franjo Evetović kao gojenac biskupa An-tunovića nakon pučke škole u Aljmašu 1868-1872. upućen u gimna-ziju, koju je pohađao kod isusovaca u Kaloči od 1872. do 1878. Stu-pa zatim u franjevački red Provincije sv. Ivana Kapistrana i prima re-dovničko ime Ante. Fi-lozofiju po jednu aka-demsku godinu stu-dira u Vukovaru i Du-nafeldvaru od 1879. do 1881, a teologiju u Baji od 1881. do 1885., kada je zaređen za svećeni-ka. Prvo je lektor filo-zofije u Dunafeldvaru (1885-1888) te crkve-nog prava i povijesti u Baji (1888-1897), gdje je potom do 1899. bio gvardijan franjevačkog samostana. Nakon što je istupio iz redovniš-tva, kratko je kapelan u Egeregu i Valpovu, a od 1902. žu-pnik je Veliškovcima u Slavoniji, zatim u Harkanovcima od 1904. do 1911. te otada u Valpovu, gdje je žu-pnikovao do smrti 24. veljače 1921.

Pjesmama se mladi Evetović ja-vio 1884. u »Nevenu«, uzevši pje-sničko ime Miroljub. Javljat će se otada u raznim listovima i časopi-sima: »Viencu«, »Subotičkim novi-nama«, »Subotičkoj Danici«, »Hr-vatskom braniku«, »Narodnoj obra-ni«, »Hrvatskom kolu«, »Prosvje-ti«, »Glasniku biskupija Bosanske i Sriemske«, »Hrvatskoj obrani«, u nekim zbornicima i drugdje. Obja-vio je 1908. u Harkanovcima zbir-ku »Sretni i nujni časi«. Iako pjeva u doba razvoja i mijena realizma, moderne i ekspresionizma, on je pjesnik ponajprije romantičarskog osjećaja, stilski srodan Hraniloviću i Harambašiću, a od srpskih suvre-menika čiji je rad poznavao nešto

starijem Zmaju. On je dakle prije svega angažirani pjesnik: »Hrvat-skoga roda ja sam pjesnik i sveće-nik Božijeg oltara«, određuje sebe u pjesmi »Moje zvanje«. Prvotno se hvata rodoljubne i vjerske motivike, koje često veže u jedinstven sadržaj, kako možemo vidjeti u pjesmi »Mo-litva«. »Ljubi, Bože, rod moj / i njega poštedi / On će vjeran biti / Tvojoj zapovijedi // Ti udieli, što mu /Svit dati ne može, / Neka se Bunjevci / Slože i umnože.«

Slično tomu nalazimo i u pje-smama kristovske motivike, pri-mjerice u pjesmi »On uskrsnu kako reče...«, iz koje donosimo prvu i tri posljednje kitice: »On uskrsnu kako reče / Iz trodnevnog groba svoga; / Na utjehu, na veselje / Čovječanstva žalostnoga. // (...) Spomen tvoga uskrsnuća / Mi slavimo Božji sine! / Al sa vrućom molbom, željom, / Da i drugo skoro sine! // Moga roda slava stara / Još u starom gro-bu leži; / A nepravda, kleta, zloba / Na njemu još kamen teži. // Odvali ga Gospodine! / Moj te narod moli vruće;/ Nek osvane željkovano / Ovo drugo uskrsnuće.« Takav ton nalazimo i u božićnoj pjesmi »Do-bro došo...«, gdje u posljednjoj kitici pjeva: »Dobro došo s nebeske visi-ne / Na svit ovaj slavni Božji sine! / Pa razširi samosvist, slobodu / I u mojem bunjevačkom rodu.«

Dio njegova pjesništva izrazito je religiozno obojen. Uznosito hi-mnički znade zapjevati Bogu: »Vi-

dim te, tajni Bože, / U sunca sjaju, / U kapi bi-ser-rose, / na lista kraju. / Kad vjetrić miris cvie-ća / raznosi svietom, / Čudit se moram / tvo-jem Imenu svetom. // Slušam li, kako potok / Tiho žubori, / Kako se pjesma ptica / u šumi ori, / Gledam li rujnu ružu, / ljubicu plavu, / Sve, sve na tvoju samo / Sjeća me slavu.« Ima u nj i pejzažne lirike, pje-sama posvećenih majci i sestri (jedinoj među trinaestero braće!). Iz vjerničke vizure pjeva i o općeljudskim i so-cijalnim temama, prije svega o siromaštvu, ali i o ljepoti rada, poglavito seljačkog.

Bijaše Miroljub pje-snik budničkoga na-dahnuća, kadšto pate-

tičan, no nerijetko i autentično hi-mničkog uzleta riječi, koje kleše u pravilne stihove najčešće »ženskih rima« (podudaranje u dvama slogo-vima). Snažna zanosa, uvijek gleda pobuditi zavičajno-rodoljubni žar u svoga naroda, ne zaboravivši ni šire, slavenske obzore. Cijenjenom zbog svoga predanog rada za na-rodno dobro, Meštrović mu je na-činio spomenik, postavljen 1936. kod subotičke katedrale, ali ga ma-đarske vlasti nakon okupacije tog dijela Bačke ukloniše 1941., da bi, kako se navodi, spomenik nedav-no bio vraćen. Njegovim imenom nazvana je Ustanova za kulturne djelatnosti u Valpovu te kulturno-umjetničko društvo u Veliškovci-ma. Bit će nagodinu prigoda obilje-žiti 150. obljetnicu njegova rođenja - svečano, nadamo se, što je taj veli-ki rodoljub i preporoditelj hrvatske pisane riječi u Bačkoj i zaslužio!

Ante Evetović Miroljub - »hrvatskoga roda pjesnik i svećenik«

Bijaše Miroljub pjesnik budničko-

ga nadahnuća, kadšto patetičan,

no nerijetko i autentično hi-

mničkog uzleta riječi, koje kleše u pravilne stihove

najčešće »ženskih rima« (podudara-

nje u dvama slogovima).

Snažna zanosa, uvijek gleda

pobuditi zavičaj-no-rodoljubni žar

u svoga naroda, ne zaboravivši ni šire, slavenske obzore.

Djeca - česti »adut« silovateljaCijela je domoljubna domovinska i izvandomovinska Hrvatska

ujedinjena 18. studenoga u Danu sjećanja na žrtvu Vukovara. Svake se godine tim povodom govori s različitih motrišta o pri-premi, agresiji i okupaciji, te herojskoj obrani, masovnim uboj-

stvima, pljačkama i dr. Od ove se godine zahvaljujući knjizi »Sunčica« u izdanju Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, prvi put otvoreno i argumentirano govori i o zločinima silovanja, iz koje donosimo neka potresna svjedočenja.

Stajala sam tako u toj mračnoj hladnoj sobi dok nije ušao prvi koji me bacio na pod i silovao, nakon njega drugi, treći. Tu noć

silovalo me njih pet.

pokuša ući. Moja svekrva je stajala odmah iznad ulaza u podrum s mo-jom kćerkom na ruci. Nakon što me silovao, pozvao je vojnika koji je dr-žao stražu da učini isto. Zamijenio ga je, uzeo pušku i stajao na ulazu dok me drugi vojnik silovao. Moli-la sam ih da to ne rade, nisam mo-gla ništa učiniti, njih dvojica su bili naoružani, prijetili su da će mi ubiti dijete, dvorište je bilo puno vojnika, bila sam bespomoćna...

Nakon nekog vremena pustili su nas u dvorište i mi smo razmišljali gdje da krenemo, pomišljali smo na izlaz prema Dunavu. Nismo mogli jer su bili na cijelom području. Otiš-le smo u kuću jedne srpske obitelji. Nakon nekog vremena vratili su se po nas, potrpali u traktorske priko-lice i odvezli prema Negoslavcima. Tada sam čula da su osobu koja me silovala zvali kapetan Boro. U Ne-goslavcima su odvojili nas žene od muškaraca i smjestili u jednu srp-sku kuću. Odatle su nas vodili na ispitivanje, pokazivali su slike naših muških mještana da im kažemo tko je što po dužnosti u obrani. U kući u kojoj su nas smjestili ponovno je došao isti taj kapetan Boro, ispitivao je svekrvu u jednoj od soba, bojala sam se što se događa sa svekrvom i kćerkom, ušla sam u tu sobu. Svekr-vu je s malom pustio van, a mene je uz prijetnje da će ih ubiti ponovno

silovao. Nakon par dana naredili su nam da idemo na igralište, odakle su nas odvezli kamionima u Šid« (Svjedočenje br. II, str. 40-41).

»Svaku su noć tako dolazili po mene«

Iste su strahote proživljavale i sve druge žrtve: »Odveo me u su-sjednu prostoriju u dvorištu. Bila je to prostorija u kojoj sam živjela sa suprugom i sinom. Prisilio me da se svučem i da legnem, prijeteći da šutim i da ne smijem vikati. ‘Šuti, ne smiješ vikati, znaš da imaš sina’, bila je njegova prijetnja. Ne znam koliko je trajalo, meni se činilo vječnost. Nakon toga je otišao i mene osta-vio u toj kući. Nisam imala snage izaći iz te prostorije, nisam se mogla

vratiti u našu kuću. Bila sam upla-kana i bojala sam se da me roditelji takvu vide... Poslije te noći, nakon par dana opet je došao i rekao mojoj majci da će je ubiti, prvo nju, onda oca, pa sina i zeta, a kako je mislio da sam ja njihova snaha, rekao je: ‘Sna-hu ću ostaviti sebi za zadovoljstvo’« (Svjedočenje br. III. str. 48).

»Bili smo zatočeni u kasarni JNA. S vrata su ušli u prostoriju s papiri-ćem u ruci, pročitali ime i prezime i moraš ići. Pročitali su moje ime. Pitala sam gdje idem, odgovorio je: ‘Ne pitaj!’ Iz te zgrade po mraku su me odveli u drugu neku prostoriju, znam da su me vodili po stepenica-ma na kat. Uveo me u sobu u kojoj nije bilo ništa, samo deka na podu. Kada me uveo gurajući u prostoriju, odmah je naredio da se skinem i če-kam. Stajala sam tako u toj mračnoj hladnoj sobi dok nije ušao prvi koji me bacio na pod i silovao, nakon njega drugi, treći. Tu noć silovalo me njih pet. Nakon toga vratili su me opet među ostale zatvorenike, uz prijetnju da ništa ne govorim.

Sutradan su me opet pozvali, od-veli u onu prostoriju i tu noć su me silovala trojica. Nikoga nisam po-znavala, bio je mrkli mrak i niko-ga nisam ni vidjela... Svaku noć su tako dolazili po mene sve do 29. XI. 1991. g. kada su nas desetak odvezli u Srijemsku Mitrovicu u kazneno-popravni dom« (Svjedočenje br. IV, str. 56-57).

»Pregled« da ne bi rodila ustašu»Deda je rekao da nas dvoje ide-

mo u Petrovce, na što su oni rekli: ‘Ona ne ide nikuda.’ Dedu su str-pali u zatvor kod Veleprometa uz povike da je ustaša, a mene ponov-

no odveli na ispitivanje, da provjere jesam li razmislila hoću li im priznati da sam snajperist. Rekli su da mo-ram još ostati jer mi je muž ustaša i kako sam se ja mo-

gla udati za ustašu, i da moram u kućni pritvor i da će me pregleda-ti da li sam trudna da ne bi rodila ustašu. Naredili su da stavim bi-jelu traku na vrata kuće u koju su nas smjestili. Tu sam bila zatoče-na uz Srbe koji su bili smješteni u toj kući... Drugi put kada je došao istjerao je Srbe koji su isto stanova-li u toj kući i oni su morali biti vani dok me silovao« (Svjedočenje br. VII, str. 88-89).

»Svakodnevno su dolazili drugi vojnici. Jedan dan jedan od vojnika je zatražio da ja idem prati veš u njego-voj kući. Odvezao me kaminom na Petrovu goru (vukovarsko naselje, op. T. V.) u njegovu kuću. Njegova žena i kćer bili su u Srbiji. Nakon što sam mu oprala veš, naredio mi je da se okupam, tražio je da se skinem. Molila sam ga i preklinjala da me ne dira i da me ostavi. Učinio je ono što je on htio. Vratio me natrag u kuću u kojoj su me zatočili uz prijetnju da ili ću biti s njim ili će dovesti drugih deset koji će raditi što hoće, a onda me ubiti. Rekao je da će mu drugi dan ići veš prati jedna od dvije druge Hrvatice koje su bile također zatoče-ne. Kad su me odveli, ispričala sam ženama što se dogodilo, vrištala sam i povraćala. Nakon toga su dolazili drugi vojnici i odvodili me u drugu srpsku kuću na silovanje. Sve je to trajalo do pada grada 18. XI. 1991« (Svjedočenje br. VIII, str. 98-99).

Nastavlja sePrazne stolice državnih dužnosnika, političke elite i udruga za zaštitu ljudskih prava na ¦

predstavljanju knjige, najbolje govore o njihovu odnosu prema silovanim ženama

Glas Koncila broj 456. studenoga 2011. 21

USUSRET DANU SJEĆANJA NA VUKOVAR - ZLOČINI SILOVANJA (3) KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

Tomislav Vuković

»Dvadeset godina poslije, istini- —tim svjedočenjem stradanja upozo-ravamo da se ratni zločin dogodio, da počinitelj nije kažnjen i da žrtva-ma nije naknađena šteta. O zločinu se udruženo šuti. Žene su same u mučnini proživljenoga. Zločinci su tu među nama. Dvadeset godina po-slije slobodna i samostalna Hrvatska nema opravdanja za prešućivanje agresorskih zločina«, istaknuto je u tekstu: »Zbog žrtava upozoravamo« (»Sunčica», Hrvatsko društvo logo-raša srpskih koncentracijskih logora, Zagreb, 2011, str. 10), koji pomalo zbunjuje i unosi nemir jer, po tim riječima, »zločinci su tu među nama«. O čemu je zapravo riječ, ima li u tome istine i kako je to moguće?

»Cijelu me noć maltretiraoi silovao«

Pored brutalnosti srpskih vojnika, iz Srbije i Hrvatske, vojnih i paravoj-nih, kroz svjedočenja silovanih žena provlači se i činjenica, koja se nikako ne smije zanemariti - riječ je o zlo-čincima, manje ili više poznatim osobama: do-jučerašnjim susjedima, kolegama s radnih mje-sta, znancima iz ulice, kafića, sportskih terena, školskih klupa.

Naime, žrtve govore o četiri skupine osoba: nepoznati-ma čiji je identitet do danas ostao nepoznanica, nepoznatima čiji je identitet kasnije stjecajem različitih okolnosti otkriven, djelomično po-znatima za koje žrtve govore da su »odnekud poznate«, i o dobro znani-ma s imenom i prezimenom:

»Kada je pala noć, dolazi čovjek kojeg su zvali Topola, izvodi me van iz Veleprometa na ulicu i držeći me za ruku odveo me u jednu kuću gdje se nalazila paravojska koja je pripa-dala Šešelju. Vani se neprekidno pu-calo i bilo je zastrašujuće. Uveo me u kuću koja je pripadala nekim starijim ljudima i čula sam nekog tko straš-no viče jer su ga tukli. Strašno je bilo čuti to staračko zapomaganje od boli koju su trpjeli dok su ih tukli. Bila je užasna noć i ništa nisam vidjela, samo sam čula pucnjavu, jaukanje i zapomaganje. Uveo me u neku sobu, pokraj kreveta zapela sam za nešto što je izgledalo kao grob. Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je govorio, da je psiholog, cijelu noć me maltretirao i silovao, bilo je straš-no. Vani su neprekidno pucali i samo zahvaljujući tome oni ga nisu čuli kada ih je zvao da dođu i oni. Ujutro

Zločinci - susjedi, znanci, kolege...Cijela je domoljubna domo-

vinska i izvandomovinska Hrvatska ujedinjena 18. studenoga u Danu sjeća-

nja na žrtvu Vukovara. Svake se godine tim povodom govori s ra-zličitih motrišta o pripremi, agre-siji i okupaciji te herojskoj obrani, masovnim ubojstvima, pljačka-ma i drugom. Od ove se godine, zahvaljujući knjizi »Sunčica« u izdanju Hrvatskoga društva lo-goraša srpskih koncentracijskih logora, prvi put otvoreno i argu-mentirano govori i o zločinima silovanja; iz te knjige donosimo neka potresna svjedočenja.

»U krugu su bili domaći Vukovarci četnici koji su nas vrijeđali, ponižavali, govorili da smo krivi za

rat. Jedan dan Stanimirović, Dokmanović i Hadžić, došli su u krug vojarne, pljuvali su nas i govorili da

je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele.«

Žrtve su izjavile da su ih dr. Vojislav Stanimirović, Slavko Dokmanović i Goran Hadžić ¦(slijeva nadesno) pljuvali i ponižavali

me ponovno odveo u kuću koja je si-gurno bila štab Vojislava Šešelja... Je-dan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu... na posebno per-verzan način iživljavao se na meni. Nakon toga pozvao je još pet-šest pripadnika i oni su se jedan za dru-gim iživljavali na meni. Nije mi bilo moguće ocijeniti koliko je to trajalo, a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem, preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili arkanovci.

Jedan stariji čovjek, kojeg mislim da poznam, rekao mi je da pozna mog muža. Nakon toga ušao je je-dan mlađi vojnik koji ga je istjerao i počeo vikati na mene da mu skinem čarape i da ga skidam, i da skinem sebe. Bilo je to urlikanje, prijetnje i sve sam morala učiniti, nakon čega me silovao. U drugoj sobi se nalazi-lo mnogo vojnika i on ih je zvao. Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak« (Svjedočenje br. V, str. 64-65).

U prošlome je broju u iskazu žene kao silovatelj spomenut »kapetan Boro«. Njega spominje i druga žena koja je od njega doživjela ista mu-čenja i poniženja, ali njegovo je ime kasnije »ugledalo svjetlo dana« jer se proslavio kao »srpski junak«: »Iskaz o počinjenom zločinu nada mnom dala sam policiji u Sotinu. Bila sam pozvana na sud gdje su mi pokaza-

li neke slike na kojima sam trebala prepoznati počinitelje. Kako je već bila značajna vremenska razlika, ni-sam na slikama nikog prepoznala, ali sam počinitelja prepoznala na slici u novinama. Bila je vijest o odlikovani-ma i pohvaljenima za uspjehe u Vu-kovaru, među njima se nalazila slika Borivoja Tešića. Njega su zvali kape-tan Boro« (Svjedočenje br. II. str. 41).

»Posebno me tukla Slađana«Za razliku od toga, neki su zlo-

činci bili itekako poznati žrtvama: »Na Veleprometu su nas postrojili uza zid. Nakon desetak minuta do-šao je Pero Krtinić, moj prvi susjed, i naredio da pođem s njim. Uveo me u skladište stolarije, na vratima je staja-la djevojka, kćerka suca, Slađana Kor-da. Isjekla mi je kožnu jaknu, tražila novce, uz psovke i pogrdne riječi gur-nula me u skladište. U stolariji je bilo puno ljudi, muškaraca, žena. Iživlja-vali su se nad svima, tukli, psovali, vrijeđali. Jednu trudnicu su stavili i prema njoj bacali noževe. Zatražila sam da me puste na WC. Dozvoli-li su uz pratnju dvojice naoružanih četnika. U prolazu do WC-a vidjela sam i prepoznala dvojicu, jedan od

njih bio je Curnić, a drugi Dragutin Hajdu, kako s puškom na ramenu i nožem u ruci tuku i sijeku mladića kojem sam na rukavu vidjela hrvat-ski grb. Bio je to mladi Rajković čija je majka Srpkinja i nalazila se s nama u skladištu... Stigao je jedan četnik pod imenom Žmigo, tako su ga zva-li, izveo me iz kuće, susreli smo Iliju Macuru. Žmigi sam rekla da ga po-znam jer sam očekivala bilo koji spas. Macura se napravio da me ne pozna i prošao je pokraj mene« (Svjedočenje br. V, str. 64-65).

Teško je pojmljiva sadistička okrutnost žena, među kojima se spomenuta sučeva kćerka, čini se, posebno isticala, o čemu je svjedo-čilo nekoliko žena: »Odveo me do jednoga četničkog štaba kod glavnog kojeg su zvali Kameni, znam ga pod prezimenom Lančužanin, bio je moj susjed... Opet je na ulazu u stolariju stajala Slađana Korda i nogom me šutnula u jednu sobu koju su zvali 'soba smrti', u kojoj su bili pretučeni muškarci. Bila sam jedina žena. U tu su sobu ulazila po četvorica četnika i tukli, premlaćivali, mučili sajlama vežući ruke. Ljudi su povraćali krv. Iz te sobe izveli su i ubili Karla Ceka, matičara Martina i njegova sina, ov-dje su ubili puno ljudi« (Svjedočenje br. V, str. 65-66). »Tukli su me, ispi-tivali, bilo što krivo, po njima, kažeš,

oni udaraju. Posebno me tukla Slađana, tako su je zvali« (Svjedočenje br. 4, str. 56).

Neka imena koja spo-minju žrtve kasnije su postala poznata u daleko širim razmjerima: »Na

paleti sam ugledala odbačenu moju torbu, ponadala sam se da ću naći još nešto u njoj. Vukovarac Milić izde-rao se na mene što moja torba radi tamo, danas on radi u vukovarskoj obrazovnoj ustanovi... Pitala sam ga gdje je novac jer ga nije bilo u torbi, odgovorio je da je to za vukovarsku siročad« (str. 66).

»Tjerali su nas da čistimo krug vo-jarne, praznimo rupe u kojima je bila voda. U krugu su bili domaći Vuko-varci četnici koji su nas vrijeđali, po-nižavali, govorili da smo krivi za rat. Jedan dan Stanimirović (dr. Vojislav, sadašnji predsjednik Samostalne de-mokratske srpske stranke i saborski zastupnik, op. T. V.), Dokmanović (Slavko, nekadašnji vukovarski gra-donačelnik, ratni zločinac, počinio samoubojstvo, op. T. V.) i Hadžić (Goran, bivši predsjednik tzv. Vla-de Srpske Autonomne Oblasti Sla-vonije, Baranje i Zapadnog Srijema, osumnjičen za ratni zločin, današnji haški zatvorenik, op. T. V.), došli su u krug vojarne, pljuvali su nas i go-vorili da je ovo sveto srpsko tlo. Pla-kale smo i šutjele« (Svjedočenje br. V, str. 67).

Nastavlja se

Vladimir Lončarević

Među prvacima Hrvat-skoga katoličkog po-kreta svojom težnjom sveobuhvatnog kul-

turnog djelovanja posebno mjesto zauzima dr. Josip Andrić.

Sin »fine« grane bačkih Hrva-ta - književnik, urednik, novinar, prevoditelj, skladatelj, glazbenik, zborovođa, melograf i pravnik - ro-đen je 14. ožujka 1894. u selu Bu-kinu kod Bačke Palanke. Od 1905. do 1913. pohađa gimnaziju u Pože-gi. Već tada očituje dva svoja dara: književnički, jer već 1908. postaje urednik đačkog lista »Slavonca«, od 1909. do 1913. »Jeke« te piše prve pripovijesti; i glazbeni, jer već 1909. postaje dirigent školskog tamburaš-kog zbora »Bisernica«, 1911. dirigent je tamburaškog zbora »Osvit« i or-fanotrofijskog zbora »Lira«, dopisno pohađa bečku glazbenu školu »Kon-servatorium« i piše prve skladbe. Od 1913. do 1917. u Zagrebu studira pra-vo, koje će doktorirati 1920, od 1914. do 1916. pohađa Trgovački fakultet u Pragu, gdje privatno studira i glazbu. Uz to, 1917-1918. studira skolastičku filozofiju na Teološkom fakultetu u Innsbrucku. Još će 1943-1945. studi-rati i slavistiku u Zagrebu. Godine 1923. oženio se Stankom Heneberg, s kojom je imao petero djece.

«Prevrat g. 1918, bacio me na po-litičko i novinarsko polje«, zapisao je u »Zbirci životopisa hrvatskih ka-toličkih kulturnih radnika«. Nakon osnutka Hrvatske pučke stranke 1919. postaje njezin dopredsjednik. Uz politički rad »na terenu«, na-pisao je više desetaka polemičnih političkih komentara u ondašnjim stranačkim glasilima. Od 1919. do 1927. uređuje »Seljačke novine«, s iskustvom uređivanja glasila »Luč« od 1914. do 1916. God. 1921. postaje urednik izdanja HKD-a sv. Jeroni-ma, sve do 1954, držeći društvo ne samo kulturnom ustanovom nego i »kulturnim programom« i »literar-nim smjerom«, koji ima »epohalno značenje za regeneraciju i reorijen-taciju cijele buduće hrvatske knji-ževnosti«. U tom razdoblju, od 1925. do 1943. bio je urednik »Jeronimske knjižnice«, uredivši približno petsto knjiga. Uređivao je mjesečnik »Naša Gospa Lurdska« (1928-1942), »Alma-nah Gospe Lurdske« (1929-1932), tjednik »Obitelj« (1929--1944).

Kao umješan organizator, god. 1936. u Vatikanu organizirao je sa sli-karom Vladimirom Kirinom izložbu hrvatskoga katoličkog tiska. Zauzeo se 1931. za podizanje oltara bl. Nikoli Taveliću u Jeruzalemu, a 1937. orga-nizirao hrvatsko hodočašće u Svetu Zemlju te o tome snimio film »Hr-vati u Svetoj Zemlji«. Mnogo putuje, od Irske do Svete Zemlje. Ostavio je dojmljive putopise »U Kristovoj do-movini« (1931), »Na zelenom otoku« (1932), »Najljepši među otocima - Sicilija« (1938), »Irska zeleni otok« (1942). Nikada ne zaboravlja zavičaj pa potiče organiziranje bačkih Hr-vata te 1940. biva izabran predsjed-nikom Društva bačkih Hrvata.

Sve se vrijeme intenzivno bavio glazbenim radom kao skladatelj, izvođač, dirigent, melograf, glaz-beni kritičar, povjesničar i estetičar. Uz stotine članaka, autor je više od sedamsto (!) skladba: od simfonija, opera, opereta i baleta do raznih vo-kalnih i instrumentalnih, posebice tamburaških skladba, sakralnih dje-

la i drugog. God. 1937. izabran je za potpredsjednika Hrvatskoga tam-buraškog saveza, a 1944. za pred-sjednika. Nakon rata od 1948. do 1958. kao vanjski suradnik Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu i HAZU-a zapisao je više od dvije ti-suće narodnih pjesama. God. 1953. doživio je možda najveću glazbenu zadovoljštinu: 29. travnja praizve-dena je njegova opera »Dužijanca«, prva šokačka opera. Njemu u čast plaketa koja se dodjeljuje na Festi-valu hrvatske tamburaške glazbe zove se »Dr. Josip Andrić«.

Mnogima je i danas nepoznato da je Andrića 22. travnja 1941, dakle samo nekoliko dana nakon progla-šenja Nezavisne Države Hrvatske, uhitio Gestapo. Već sutradan je s još desetak uhićenika bio iz Zagreba od-vezen u Graz, gdje je u zatvoru ležao i s kiparom Antunom Augustinči-ćem. U svibnju upućen je u Dachau. Ondje se, kao veliki štovatelj Nikole Tavelića, molio hrvatskom svecu za svoj spas. I doista, 16. srpnja vlakom je prevezen u Zagreb i pušten.

Za nj se naime kao za požrtvov-na promicatelja hrvatsko-slovač-kog prijateljstva i slovačke kulture zauzeo slovački predsjednik Tiso. Doista, Andrić je, uz ostalo, sastavio »Slovačku slovnicu« 1942, napisao 1944. prvu povijest slovačke glazbe, 1942. i 1943. uređivao je zajedničku smotru »Tatre i Velebit«, a roman »Velika ljubav« »smjestio« je u Slo-vačku. Niz godina prijateljevao je sa slovačkim borcem za neovisnost Andrejem Hlinkom. S jednakim žarom zauzimao se za Gradišćanske Hrvate, Lužičke Srbe i Irce.

Bogat književni rad od više sto-tina radova obilježen je većinom književnim prikazima i pripovije-stima, koje djelomice sabire u zbir-ke »Dunje ranke« (1923) i »Nove brazde« (1924) te najpoznatije »Sri-jemske elegije« (1939). Objavio je roman »Svega svijeta dika« (1926) te priredio zbornik hrvatskih ka-toličkih pripovjedača »Sunčani vi-nograd« (1943). Ukupnim književ-nim radom potpuno se uklopio u pokret katoličke književnosti, kojoj je posvetio svoj prvi veliki književ-ni kritički rad »Hrvatska katolička književnost« (»Luč«, 1918).

»Velike inteligencije i silne energije« (R. Grgec), »konstrukti-van, širokogrudan, pristupačan i pomirljiv« (K. Moskatelo), pobo-žan, svestrano obrazovan, metodi-čan - neumorno je stvarao s ciljem: postići »narodni preporod na kato-ličkoj bazi u demokratskom duhu« radi duhovne homogenizacije hr-vatskog naroda.

Za svoj rad primio je 1964. od pape Pavla VI. odličje Komendatora sv. Grgura. Umro je 7. prosinca 1967. u Zagrebu. Veliko Andrićevo djelo zaslužuje biti stavljeno na dostojno mjesto u nacionalnoj memoriji.

Josip Andrić - za duhovnu homogenizaciju hrvatskog naroda

Glas Koncila broj 4613. studenoga 2011. 21

USUSRET DANU SJEĆANJA NA VUKOVAR - ZLOČINI SILOVANJA (4) KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

Tomislav Vuković

Mnogi se dobronamjerno pitaju: —Čemu feljton toliko mučan i potre-san da ga je teško i čitati, jer on, na-žalost, prošle događaje promijeniti ne može? Zlodjela koje donosi zbila su se, no, liječe li ona povijesne rane i oplemenjuju? Koliko se god odgo-vor činio teškim i slojevitim, on se može ipak sažeti u jednu jedinu riječ, a to je - sloboda. O njoj, u kontekstu svih strahota koje su proživjele hr-vatske mučenice, Marija Slišković govori u uvodnim riječima knjižice »Sunčica« (Hrvatsko društvo logora-ša srpskih koncentracijskih logora, Zagreb, 2011, str. 10): »Posvećujemo svim ženama koje su bile u rukama pomračenih osvajačkih umova i koje su najstrašnijom žrtvom podnijele cijenu naše slobode.« Osim toga, fe-ljton pokazuje da zlo, pisano velikim i malim slovom, nije ap-strakcija jer je itekako bilo opipljivo i prisutno kroz (zlo)djela konkret-nih ljudi o kojima je teš-ko reći koju lijepu riječ, kako to u predgovoru ističe Danijel Rehak: »Te spodobe smatraju zaro-bljene stokom koja se može iskoristiti na sve moguće nači-ne, od stvaranja robova, najamne snage, podvođenja, silovanja, pa sve do oduzimanja života« (isto, str. 16).

Iz iskaza silovanih žena, moglo se nazrijeti već u prošlome nastav-ku, spominju se ne samo imena i prezimena silovatelja i onih koji su te zločine pomagali ili ih odobravali svojom ravnodušnošću, njihovih donedavnih susjeda i znanaca, nego i što su radili prije rata, čime se danas bave, gdje žive i slično.

»Radi kao liječnik u Vukovaru«»Jedan koji danas radi kao liječnik

u Vukovaru, Slobodan Macut, rekao mi je da mu potpišem da dragovoljno napuštam selo i imanje - mi ćemo vas izvesti, doći ćete vi u svoju Hrvatsku. - Svi mještani (Berka, sela desetak ki-lometara udaljenog od Vukovara, op. T. V.) morali su to potpisati« (Svjedo-čenje br. VI. str. 79).

I doista, u adresaru vukovarskih ordinacija opće medicine objavlje-ni su podaci o dr. med. Slobodanu

Macutu: adresa njegove ordinaci-je na Trgu kralja Tomislava 2 i tele-fonski broj: 032/416 702, a njegovo se ime spominje i na listi Nove srpske stranke za izbor članova Gradskog vijeća grada Vukovara u veljači ove godine s adresom stanovanja u Bog-danovačkoj 49 i br. osobne iskaznice: 102614789.

Silovane žene spominju imena i drugih Srba iz Berka: »Držali su nas u magazinu sve do dolaska Berčana Žarka Kvočke, milicijskog inspek-tora iz Zagreba, on je naredio da nas se zatvori... Rekla sam Kvočki: 'Da-nas nas ubijte.' Pljuvali su po nama. Jedan koji je prijetio (prije rata bio je dobar sa mnom) rekao je: 'Sutra ćemo vas klati.' 13. XII. pustili su nas kućama. Troje su u noći zaklali, isje-kli i bacili u bunar... Poklali su ih do-maći seljani s kojima smo bili u jako dobrim odnosima« (Svjedočenje br.

X, str. 115). »Žarko Kvočka danas živi nedaleko od Šida, njegova obitelj je dobila svu obnovu« (Svjedočenje br. X, str. 117).

Šid je, očito, srpskim zločincima iz Hrvatske bio omiljeno poslijeratno sklonište i utočište: »Bili su to mješta-ni četrdesetih godina koje sam sve poznavala i među njima jedna mla-dić rođen 1971. Rekao mi je da uživa kada plačem. On danas živi u Šidu.

Nakon oslobođenja, kad sam se vratila u Berak, jedan od silovatelja bio je u Berku, srela sam ga, bio je policajac koji je nakon reintegracije ostao raditi u našoj policiji, rekla sam mu: 'Danas te se ne bojim.' Prijavila sam ga našoj policiji, pokazala gdje živi, iznijela da je silovatelj i da je u mjestu. Nakon četiri dana on je ne-stao iz mjesta, otišao je prijeko u Srbi-ju...« (Svjedočenje br. X, str. 116).

Već i površnim čitanjem iskaza nesretne žene teško je oteti se doj-mu, u tom konkretnom slučaju, da su mjerodavne hrvatske vlasti ne samo postupile neprofesionalno

Slobodno šeću Hrvatskom ili su pobjegli u Srbiju

Cijela je domoljubna domovinska i izvandomovinska Hrvatska uje-dinjena 18. studenoga u Danu sjećanja na žrtvu Vukovara. Svake se godine tim povodom govori s različitih motrišta o pripremi, agresiji i okupaciji, te herojskoj obrani, masovnim ubojstvima,

pljačkama i drugom. Od ove se godine, zahvaljujući knjizi »Sunčica«, u izdanju Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, prvi put otvoreno i argumentirano govori i o zločinima silovanja. Iz te knjige donosimo neka potresna svjedočenja.

»Nakon oslobođenja, kad sam se vratila u Berak, jedan od silovatelja bio je u Berku, srela sam ga, bio je policajac koji je nakon reintegracije ostao raditi u

našoj policiji... Prijavila sam ga našoj policiji, pokazala gdje živi, iznijela da je silovatelj i da je u mjestu. Nakon četiri dana on je nestao iz mjesta,

otišao je prijeko u Srbiju...«

Središte Šida, grada u Srbiji u koji je, prema svjedočenju silovanih žena (i ne samo njih), ¦pobjegao velik broj srpskih zločinaca

(zašto se npr. čekalo čak četiri dana?) nego su i prešutno omogućile bijeg silovatelju.

U tom nizu negativnih likova si-lovane žene spominju i druge su-sjede: »U tu prostoriju ušao je Pero Škvorić, i još jedan uz njega, lupio me šakom u sljepoočnicu, pala sam ošamućena i onda su me obadvojica silovali uz prisustvo Žigića... Te noći nas stotinjak vojna je policija pre-bacila u vojarnu. U vojarnu je došao Ikač, Marušinec i Stanko Šuljig, koji im se pridružio, i ponovno su me pod izlikom ispitivanja odveli u pro-storije vojarne i ponovili silovanje uz maltretiranje, prijetnje. Činili su to i sa svim ostalim ženama...« (Svjedo-čenje br. XII. str. 137).

»Hrabri« četnici u borbi protiv »lavice«

»Nije prošao ni sat, opet isti glas onog vojnika: 'Kevo, otvori', morala sam otvoriti, jedan je prije toga raz-bio staklo. Svekrva me uhvatila za leđa i držala, jedna me vojnik uhva-tio za kosu, svezao mi šalom oči, njih gurnuo u sobu natrag i izveo me van. Vodali su me po selu, htjeli su za-varati trag kuda me vode... Odveo me do neke kuće, pokucao i rekao: 'Otvaraj, doveo sam ti lavicu.' Ni-sam znala gdje me doveo, ali sam se

sjetila da mi je jedan su-sjed, Dušan Poštić, jed-nom na ulici rekao: 'La-vice, doklen ćeš se šetati, i tebi ćemo stati na kraj'« (Svjedočenje br. VI, str. 78). »Kada sam došla u Velepromet, odvojio me na ispitivanje Stjepan Curnić zvani Stevo i od-

veo me u jednu manju prostoriju. U prostoriji je već bilo nekoliko Vuko-varaca izdvojenih za ispitivanje. Prvo ispitivanje vršio je Nenad Žigić, dru-go Miki Ikać, pa Predrag Marušinec. Između ispitivanja Miki Ikać odvodi me u jednu drugu prostoriju, uda-ra me šakom u glavu, potpuno oša-mućenu baca na pod i siluje. Nakon njega u prostoriju je ušao Marušinec, isto tako nasilno, uz udarce započinje iživljavanje i silovanje. Nakon njega ulazi treća osoba i on isto ponavlja, isto nasilje kao i prva dvojica. Nakon svega vraćaju me natrag u prostoriju u kojoj se okupio veći broj ljudi za is-pitivanje. Među njima moja kćerka, te prijateljičina kćerka« (Svjedočenje br. XII., str. 136).

Spomenuti je Curnić u prošlome broju opisan kao jedan od mučitelja hrvatskoga branitelja, a spominje ga i treća silovana žena: »Mene su iz bolnice odvezli kamionom na Vele-promet. Smjestili su me u otvoreni dio u prostor zvan Stolarija. Bilo je puno ljudi i mojih znalaca. U Stolariji je bilo puno žena. Pojavio se Stevica Curnić i priveo me u Stolariju na is-pitivanje, to je prostor na kraju dijela gdje su bili svi zatvorenici. Nije me ništa pitao, samo je rekao: 'Ajmo!' Tamo je već bila ekipa njegovih lju-di... Kada im je bilo dosta, vratili su me natrag, a nakon nekog vremena opet pozovu na ispitivanje« (Svjedo-čenje br. IV. str. 56).

»Dok su nas držali u podrumu, domaći četnici koje poznajem, pljač-kali su našu kuću i sve okolne hr-vatske kuće, susjedovu su zapalili... Jedan od njih je rekao da sam ja nje-gov osobni zarobljenik i da može od mene raditi što hoće« (Svjedočenje br. VIII. str. 98).

Nastavlja se

Vladimir Lončarević

U ponovno aktualiziranim prijeporima o događaji-ma i zločinima tijekom i nakon II. svjetskog rata

sudbina Ilije Jakovljevića na osobit je način znakovita.

Taj književnik, urednik, politič-ki komentator, publicist i pravnik rođen je 21. listopada 1898. u Mo-staru, gdje pohađa osnovnu školu, a zatim i gimnaziju, koju završava u Sarajevu 1917. Već od 1915. tek-stovima u »Hrvatskom dnevniku« i »Novinama« sudjeluje u literarnom gibanju mladoga katoličkog knji-ževnog pokreta i do 1930. surađuje u broj-nim katoličkim glasi-lima. Godine 1917. mo-biliziran je i stacioni-ran u Mađarskoj, a 1918. upisao je pravo u Za-grebu. Ujedno preuzi-ma uređivanje »Luči«, a od 1919. do 1921. kao član Hrvatske puč-ke stranke sudjeluje u uređivanju »Narodne politike«. God. 1921. tajnik je Kola hrvat-skih književnika te do 1923. uređuje »Hrvat-sku obranu« u Osije-ku. God. 1923. napušta stranku, 1926. diplomi-ra, a 1929. doktorira na Pravnom fakultetu u Zagrebu, zapošljava se kao sudski pripravnik i postaje član HSS-a. Sljedeće godine otvara samostalni odvjetnički ured. Tih je godina bio intenzivno angažiran u Hrvatskom orlovskom savezu, objavivši niz zanimljivih članaka u »Nedjelji«. Početkom tridesetih ne-koliko je mjeseci proveo u zatvoru zbog političke agitacije protiv kra-lja Aleksandra. God. 1936. postaje urednik haesesovskog »Hrvatskog dnevnika«. Osnutkom Banovine Hrvatske izabran je za predsjedni-ka Društva hrvatskih književnika, a do travnja 1941. uređuje obnov-ljeni mjesečnik društva »Savreme-nik«. Nakon proglašenja NDH-a uhićen je kao istaknuti član HSS-a te ubrzo pušten, da bi 13. listopada bio ponovno uhićen i sa skupinom intelektualaca upućen u logor Sta-ru Gradišku, u kojemu je bio do 23. prosinca 1942, o čemu je ostavio svjedočanstvo u knjizi »Konclogor na Savi«, objavljenoj tek 1999, u ko-joj je kao i u pjesničkoj zbirci »Lirika nevremena« (1945) dao snažnu kri-tiku nečovještva, ostajući zagovor-nik kršćanskog humanizma.

U rujnu 1944. pred prijetnjom ponovnog uhićenja otišao je u par-tizane: prvo djeluje u Topuskom u »Komisiji za ispitivanje ratnih zlo-čina okupatora i njegovih pomaga-ča«, a zatim do svibnja 1945. radi u Splitu u Odjelu informacija ZAV-NOH-a i »Vjesniku«, gdje objavlju-je svoje posljednje članke, da bi se zatim, razočaran represijom i ogor-čen zločinima pobjednika, vratio

odvjetništvu. No 25. svibnja 1948. uhićuje ga OZNA u Zagrebu u sklo-pu akcije kompromitacije Andrije Hebranga. Neko vrijeme ispitivan je u Beogradu. Prema službenom izvješću, 28. listopada počinio je sa-moubojstvo, ali novija istraživanja daju indicije da je ubijen u zatvoru. Pokopan je na Mirogoju 30. listo-pada, a 3. studenoga služena je za nj misa zadušnica u crkvi sv. Mar-ka u Zagrebu.

»Nije bezvjerstvo najraširenija bolest među katolicima. Mnogo je raširenija bolest nedosljednosti.« Iako sam nije uvijek i u svemu bio dosljedan, bio je i ostao demokrat i domoljub katoličkog osjećaja, za-uzet, kako je pisao 1940, za »izgra-đivanje zajedničkih duhovnih do-bara, ostvarivanje zajedničkih mo-ralnih interesa i afirmiranje trajnih vrednota, kao što su Sloboda i Prav-da«. Predvidjevši nužno ujedinje-nje Europe radi očuvanja njezina jedinstva i duhovne autentičnosti, naviještao je da »budućnost pripa-da obnovljenoj demokraciji, oslo-bođenoj od utjecaja plutokracije

i kapitalizma« (1940). Više je članaka posve-tio naravi i ciljevima književnog stvaranja. Već 1917. u »Novina-ma«, tek devetnaesto-godišnjak, programski ističe načelo: dužnost je pisca sudjelovati u stvaranju hrvatske na-cionalne književnosti koja će u punoj mjeri iskazati sve »tipove« ljudi hrvatskog naro-da odnosno duhovne i duševne fizionomije naših ljudi i krajeva i pridonijeti općoj ob-novi domovine. Vo-đen time, kao pripo-vjedač snažno je i to-plo afirmirao Mostar i Hercegovinu. Smatrao je ujedno književnost i sredstvom moralne obnove, a evanđelje

hranom umjetnosti. »I ako, stoga, naglasujemo zakon Božji kao vr-hovnu normu, koja veže i umjetni-ka, uvjereni smo da time pomaže-mo i umjetnosti«, piše 1929. u član-ku »Nova umjetnost«.

Uz brojne političke i književ-ne i članke (toplo je pisao o Đuri Su deti i ostavio dojmljiv zapis o kršćanskoj smrti Antuna Branka Šimića), objavio je knjigu »Studije i feljtoni« (1919), pripovijesti »Za-vičaj« (1923) i »Hercegovke« (1927), romane »Na raskrsnici« (1925) i »U mraku« (1945) te vrijedne pjesničke zbirke »Otrov uspomena« (1940) i »Lirika nevremena« (1945).

Premda nije uvijek imao dovolj-no imaginacije da bi u romanima uspio poetski superiorno zaokru-žiti svoja viđenja i slutnje - zato je ponajbolje stvari dao u novelama, dokumentarističkoj prozi i poeziji. Njegov intuitivan intelekt prodi-rao je kroz površine imanencije k obzorjima Transcendencije, pa je ostavio opus koji nadilazi vremeni-to značenje i ima obilježje moralne i duhovne fuge njegova vremena što nam i danas odjekuje.

God. 2008. u povodu njegovih obljetnica rođenja i smrti »Glas Koncila« tiskao je knjigu »Katolici-zam i humanizam« - izbor njegovih karakterističnih članaka, koji toga katoličkog laika neobične i znako-vite sudbine predstavljaju kao ose-bujnoga kršćanskog mislioca.

Ilija Jakovljević - znak nevremena

Književnik, urednik, politički

komentator, publicist i pravnik

Ilija Jakovljević objavio je knjigu

»Studije i feljtoni« (1919), pripovijesti »Zavičaj« (1923) i

»Hercegovke« (1927), romane »Na raskrsnici«

(1925) i »U mraku« (1945) te vrijedne pjesničke zbirke

»Otrov uspomena« (1940) i »Lirika

nevremena« (1945).

Glas Koncila broj 4720. studenoga 2011. 21

USUSRET DANU SJEĆANJA NA VUKOVAR - ZLOČINI SILOVANJA (5) KATOLIČKI OBLIKOVATELJI KULTURE

Tomislav Vuković

— »A žena? Ona je i dalje tu, posto-jana, hrabra, ponosna i samozatajna. Nikada se neće otkriti koliko je uisti-nu boli nepravda, koliko želi izvršenje pravde... koliko želi imati normalan život« - najprimjerenija je dijagnoza sadašnje situacije u Hrvatskoj u kojoj se nalazi mnoštvo silovanih, Hrvati-ca i ostalih nesrpskih žena, djevojaka, djevojčica i starica, daleko od očiju javnosti i hrvatskih političkih moć-nika, objavljena u uvodnim riječima knjižice »Sunčica« (Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih lo-gora, Zagreb, 2011, str. 19).

Susjed sa Šljivančaninom o ustašama

Kao što je dosada istaknuto, sve zastrašujuće i tužne priče silovanih žena imaju, nažalost, zajednička obi-lježja: brutalnost počinitelja i zločina srpskih susjeda i znanaca: »Kad su došli, rekli su nam da ostanemo u podrumu gdje jesmo. Oni su se ras-poredili po kućama i tu nas držali pod stražom. Kada je stigao jedan Jovo, zvali su ga Kordunaš, izvodio je žene iz podruma i odnosio u naše kuće. Kada je jednu noć do-šao i izveo i mene, odveo me u moju kuću koja je bila razlupana i izbijenih vrata. Rekao je da nas izvodi na is-pitivanje. U kući me tukao, bacio i prisilio da se skinem. Rekla sam mu da je hladno, ali on je naredio skidanje... Otimala sam se i nisam ga htjela poslušati, udario me u vrat nekim nožem od kojega se napravila rana i koja je kasnije bila zagnojena... Bacio me na pod i silo-vao. To je trajalo do jutra i onda me natrag bacio u podrum. To je radio i s ostalim ženama... Došao je jedan četnik koji je bio zadužen za civile, zatvorenike. Izveo je najmlađu od nas i odveo sa sobom. Kada se vratila, plakala je i povraćala« (Svjedočenje br. IX, str. 126-127).

»5. rujna u selo dolazi Šljivančanin, ravno pred našu kuću s našim susje-dom Srbinom. On je rekao: ‘Ovo vam je majka šest ustaša i sedmog ustaše zeta’« (Svjedočenje X, str. 114).

Ono što jednako tako »upada u oči« jest šok zbog susreta sa silova-teljima koji su ostali živjeti u svojim mjestima kao da se ništa dogodilo nije: »Kada sam se vratila u Vuko-var 1998. godine, odmah sam susre-la počinitelja zločina Peru Krtinića, bojala sam ga se i dalje... Danima sam smišljala kako ću mu se osvetiti kada mu nitko ne sudi, bila mi je to sva-

Vladimir Lončarević

Ako je tiho i gotovo neza-paženo, osim maloga stručnog skupa u orga-nizaciji svetojeronim-

skoga društva, godine 2006. prošla 100. obljetnica osnutka Hrvatskog katoličkog akademskog društva »Domagoj«, stožerne organizacije Hrvatskoga katoličkog pokreta, nije trebalo očekivati više ni ove godine, kada se 9. studenoga navr-šila njegova 105. obljetnica. Ipak, prigoda je bar podsjetiti na jedno-ga od njegovih zaslužnih samoza-tajnih prvaka i uopće jednog od »najradinijih, najneumornijih i najustrajnijih trudbenika i boraca za katoličku Hrvatsku« (J. Andrić) - Stjepana Markulina.

Rođen 20. srpnja 1885. u Zagrebu, rano ostade bez oca, a u devetnae-stoj godini i bez majke. Već kao đak stupio je u Marijinu kongregaciju, u kojoj pod utjecajem otaca isusovaca utvrđuje temelje vjere, primljene od majke. Nakon pučke i srednje škole, unatoč želji za studijem arhitektu-re, kojeg se zbog siro-maštva morao odreći, upisao je pravo, posve-tivši se od 1912, nakon diplome i stečenog doktorata odvjetnič-kom zvanju, s kojim se međutim nikad nije do kraja srodio. Uz to, sam navodi, završio je »konzervatorij Hrvat-skoga glazbenog zavo-da«. Oženio se g. 1909. Silvijom rođ. Farkaš, s kojom je imao troje djece. Već na katolič-kom đačkom sastanku potkraj kolovoza 1906. na Trsatu stupa u ka-tolički pokret, a 9. stu-denoga 1906. nalazimo ga među osnivačima »Domagoja«, o čemu je ostavio dokumentari-stičko svjedočanstvo u »Luči« 1921, a poslije je bio i njegov predsjednik. Nastanak »Domagoja« bio je izraz potrebe da se »na ustuk liberalnoj zarazi akademske omla-dine« (Š. Cvitanović) i u Zagrebu osnuje katolička akademičarska or-ganizacija. To je bio hrabar korak, kojemu se Markulin među prvima izložio, jer su »kongreganisti« i kato-lički angažirani studenti bili izloženi poruzi i napadima. No u domagoj-ske ciljeve reevangelizacije javnoga života nadahnute geslom Pija X. in-staurare omnia in Christo on je uložio sve svoje snage, često i materijalna sredstva.

Osobito se posvetio promica-nju katoličkog tiska. Kao »strastven ljubitelj knjige« (Lj. Maraković) po-krenuo je god. 1916. niz »Knjige ka-toličkog života«, u kojemu je tiskao niz životopisa, molitvenika i drugih knjiga te Sveto pismo Novoga za-vjeta u prijevodu Franje Zagode. U Društvu sv. Jeronima bio je odbor-nik i doživotni blagajnik. Osnovao je zadrugu Katolički dom i proveo akciju za gradnju jeronimske dvo-rane. Bio je tajnik Pijeva društva, posvećena promicanju katoličkog tiska, kojega je bio suosnivač 1908, a koje je zapravo bilo zaklada za izdavačke pothvate. Tu je, piše dr. Josip Andrić, Markulin bio »sve do smrti duša svega što se u društvu radilo«. Tako je, uz ostalo, bio među osnivačima dnevnih »Riječkih no-vina«, poslije i »Hrvatske straže« te jeronimske »Obitelji«, a također

je i među osnivačima izdavačkog društva »Narodna prosvjeta«. Bio je inicijator uvođenja »Dana katoličke štampe« 1919, god. 1936. sudjelovao je u organizaciji hrvatskog nastupa na svjetskoj izložbi katoličkog tiska u Vatikanu, a 1939. bio je organiza-tor I. kongresa hrvatske katoličke štampe. Uza sve to, bio je do smrti i blagajnik Marakovićeve »Hrvat-ske prosvjete«. Drugim riječima, ponizno se prihvaćao svakog posla u kojem je mogao pridonijeti na korist katoličkog tiska, ustrajan u

tom i u bolesti, koja mu je posljednjih godina života uvelike oteža-vala rad.

Uza sve to, bio je pred sjednik Hrvatskog katoličkog narodnoga saveza, krovne zajed-nice katoličkih udru-ga i pojedinaca, zatim i Hrvatskoga katoličkog seniorata, dakle glava vodstva cijelog katolič-kog pokreta do sredine dvadesetih godina, a poslije njegova doma-gojskog krila. Bijaše i potpredsjednik Hrvat-skog katoličkog kasi-na, koji je tijekom prve polovice 20. st. priredio stotine društvenih do-gađaja: tribina, zabava, dramskih i glazbenih priredaba. Suosnivač je

i socijalno-gospodarske katoličke ustanove Zadružne sveze, član ute-meljitelj pjevačkog društva »Kolo«, te član Hrvatskoga glazbenog zavo-da, Matice hrvatske, Hrvatske pučke stranke i Hrvatskog radiše. Godine 1920. bio je izabran gradskim zastu-pnikom, a 1919-1921. povjerenik je za socijalnu politiku u hrvatskoj pokra-jinskoj vladi.

Markulin je ne samo radio na promicanju tiska, nego je i sam pisao, pa je objavio životopise bi-skupa Josipa Langa i laika Koste pl. Vojnovića. Objavljivao je glazbene kritike u »Sv. Ceciliji« i »Narodnoj politici« te druge kulturne priloge u »Luči«, »Novinama« i »Danici«. Odlično je svirao klavir.

Od pape Pija XI. bio je 1923. odlikovan križem »Za Crkvu i Papu«.

Nedvojbeno, domagojska je struja Hrvatskog katoličkog pokre-ta »oblikovala vrijednu, u pojedinim strukama veoma sposobnu, kultur-no i društveno aktivnu katoličku inteligenciju« (S. Rendić), među kojima lik Markulinov svijetli kao »posve pozitivan, stvaralački duh. Katoličkim idealizmom bio je ispu-njen sav njegov život sve do njegove prerane smrti« (J. Andrić).

Umro je 15. svibnja 1940, usred mjeseca koji je, pobožan Bogorodi-ci, najviše volio. Ovaj članak njemu na spomen ujedno je malo podsje-ćanje na »Domagoj« u prilici 105. obljetnice njegova osnutka.

kodnevna preokupacija, hodala sam tamo gdje mogu naići na njega. Cijelu godinu sam se tako mučila a nakon toga snagu pronašla u molitvi i to mi je pomoglo da ne postanem zločinac« (Svjedočenje br. V, str. 67-68).

Prijetnje od prijatelja osuđenih»U Vukovar sam se vratila 2005.

godine... Upućena sam na privatnu parnicu za materijalnu naknadu od počinitelja. Oprošteni su im sudski troškovi zbog slaboga imovinskog stanja. U Vukovaru sam počela do-bivati prijetnje od prijatelja osuđe-nih, ovaj put i mojoj sada odrasloj kćerki da će sve ponoviti. Napu-stila sam Vukovar i sada živim u unajmljenom stanu drugog grada... (Svjedočenje br. I, str. 32).

»Progonstvo sam provela u Za-grebu. U Vukovar se nisam vratila radi zločinaca koji tamo i danas žive. Svi su abolirani, kuće su im obnov-ljene i više nego što su bile, hrvatska država im je omogućila miran život« (Svjedočenje br. XII, str. 138).

»Srbi Berčani koji su nas mučili, tukli, uskratili pravo na život, danas primaju mirovine i naknade... Na našoj kući ni crijep nije odobren za obnovu. Izmučeni, bolesni, prebije-ni, morali smo sve obnavljati sami« (Svjedočenje br. X, str. 117).

Iz iskaza gotovo svih žena razvid-no je još jedno zajedničko obilježje koje se provlači kroz sve nastavke: svi su zločinci bili motivirani silnom mr-žnjom prema hrvatskoj, tj. nesrpskoj nacionalnoj pripadnosti silovanih i svemu što je s time povezano (npr. Republika Hrvatska): »Žmigo me vo-dio niz ulicu i vikao da sam ustašica, ratna zarobljenica kojoj će oni suditi...« (Svjedočenje br. V, str. 65).

»Par dana poslije došao je voj-nik u paravojnoj uniformi, rekao da pozna moga svekra i svekrvu, znao je dam sam Hrvatica, imali su popis svih nas koje su stavili u kuće, odveo me u sobu u kojoj me silovao« (Svje-dočenje br. VII, str. 88).

»Izašla sam na drugi izlaz i na cesti od jedne žene saznala gdje je netko kome se mogu obratiti kao predstav-niku vlasti. Poslala me u štab, koji je

bio nedaleko. Otišla sam i ispričala što se događa sa mnom, mojom se-strom i djetetom. Odvezli su me u vojarnu i tamo sam sve ponovila. Re-kli su mi da ne mogu puno učiniti jer sam Hrvatica, ali će me premjestiti u neki drugi stan. Dok su me smjesti-li, drugi dan su me pronašli i došli s prijetnjom. Izjavili su: ‘Mislila si da ćeš pobjeći.’ Jedan se smjestio u stan, imao je nož i pištolj pokraj kreveta i odnosio se prema meni kao prema vlasništvu. Silovao me i mučio svaku večer. Bio je izrazito perverzan i na-stran« (Svjedočenje br. I, str. 31).

»Već je bio 4. mjesec 1992. Odveli su nas u Mjesnu zajednicu Kivi, pre-gledali, oduzeli sve što je tko imao, skinuli sav zlatni nakit i rekli: ‘Sada idite u Lijepu vašu’!« (Svjedočenje br. III, str. 48).

Taj rasistički odnos nesretnice su doživljavale i u Srbiji: »U Šapcu u Ma-ovi selu podijelili su nas kod obitelji mještana misleći da smo Srbi. Kad su saznali da sam Hrvatica, dali su mi poslove u štali i svinjcu. Vratili su me u Vukovar nakon saznanja da mi je maj-ka u Srijemskoj Mitrovici, brat u Stai-ćevu, muž poginuo, da je moje dijete hrvatsko« (Svjedočenje br. I, str. 30).

»Nitko me nikada nije zvao«Zadnji, jednako tužan zaključak

koji se nameće nakon pročitanih svjedočenja silovanih žena njihov je sadašnji potpuno nedefinirani

status u kojemu su bez ika-kve moralne i materijalne naknade: »»U Rijeci, kada sam bila prognanica, došao je g. Lopac iz Krim. policije, dala sam mu iskaz o silova-nju. Sve što sam govorila, on je zapisivao, gdje je to završilo, nikada mi nitko nije rekao. Nikada nije ni pokrenut bilo kakav postu-pak za ovaj ratni zločin, niti

me je poslije netko zvao...« (Svjedo-čenje br. III, str. 49).

»Nisam ostvarila nikakva prava kao ratni stradalnik« (Svjedočenje br. IX, str. 107).

»Progonstvo sam provela u Za-grebu u barakama u Španskom sve do povratka u Vukovar. Iskaz o si-lovanju dala sam Krim. policiji u ba-rakama u Španskom. Iznijela sam tada sve što sam proživjela. Nakon tog iskaza nitko me nikada nije zvao, nije pokrenut sudski proces. Kao lo-goraš i žrtva ratnog zločina nisam ostvarila nikakva materijalna prava« (Svjedočenje br. IV, str. 57).

»Za status žrtve nad kojom je poči-njen ratni zločin nemam nikakvu na-knadu, ni kao logoraš, ni kao civilna žrtva« (Svjedočenje br. XI, str. 128).

»Kao žrtva nemam nikakav sta-tus ni materijalnu naknadu... Kad smo tražili poljoprivrednu miro-vinu, morali smo platiti 12 godina zaostataka. Nemam status invalida ratnog stradanja. Kada sam nešto i tražila, rekli su mi da sam zakasnila« (Svjedočenje br. X, str. 117).

»Nisam imala odvjetnika ni pot-poru suda. Za počinjeni zločin kate-gorije ratnog zločina nisam dobila ni-kakvu materijalnu ni moralnu nakna-du« (Svjedočenje br. VIII, str. 99).

»Kao žrtva nad kojom je izvršen ratni zločin nemam status, moral-nu ni materijalnu naknadu. Davala sam iskaze odmah u prognaničkom smještaju, zvali su nas i dala sam iskaz u Vinkovcima. Proces za ka-žnjavanje počinitelja nije pokrenut« (Svjedočenje br. VI, str. 80).

Završetak

Stjepan Markulin - proživljeni katolički idealizam

Osobito se posve-tio promicanju

katoličkog tiska. Bio je tajnik Pijeva društva, posveće-

na promicanju katoličkog tiska,

kojega je bio suosnivač 1908, a

koje je zapravo bilo zaklada za

izdavačke pothva-te. Ondje je, piše dr.

Josip Andrić, Markulin bio »sve

do smrti duša svega što se u

društvu radilo«.

»Mnogi su abolirani, kuće im obnovljene, a mi bez naknade«

Cijela je domoljubna domovinska i izvandomovinska Hrvatska ujedinjena 18. studenog u Danu sjećanja na žrtvu Vukovara. Sva-ke se godine tim povodom govori s različitih motrišta o pripremi, agresiji i okupaciji te herojskoj obrani, masovnim ubojstvima,

pljačkama i dr. Od ove se godine, zahvaljujući knjizi »Sunčica« u izdanju Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, prvi put otvoreno i argumentirano govori i o zločinima silovanja. Iz te knjige donosimo neka potresna svjedočenja.

»Upućena sam na privatnu parnicu za materijalnu naknadu od počinitelja. Opro-

šteni su im sudski troškovi zbog slaboga imovinskog stanja. U Vukovaru sam počela

dobivati prijetnje od prijatelja osuđenih, ovaj put i mojoj sada odrasloj kćerki da će sve ponoviti. Napustila sam Vukovar i sada

živim u unajmljenom stanu drugog grada...«

Mnoštvo ¦je silovanih Hrvatica i drugih ne-srpskih žena zaboravljeno i napušteno, bez ikakve moralne i materijalne naknade