SVEUČILIŠTE U ZADRU

ODJEL ZA POVIJEST UMJETNOSTI

VLAHO BUKOVAC

seminarski rad iz kolegija

„Hrvatska umjetnost 19., 20., i 21. stoljeća.“

Mentor: Izradila:

Antonija Mlikota, prof. Kristina Ivković

Zadar, Svibanj. 2012.

SADRŽAJ:

1. UVOD.............................................................................................................1

2. VLAHO BUKOVAC......................................................................................2

3. RANA FAZA 1865. – 1877............................................................................3

3.1. Gospa od sedam žalosti, oko 1865...........................................................3

3.2. Alegorija „Zore“, oko 1872......................................................................4

3.3. Crnac s golubovima, oko 1876.................................................................4

4. PARIŠKA FAZA 1878. – 1892......................................................................5

4.1. Sestre Marić, 1879....................................................................................5

4.2. La grande Iza, 1882..................................................................................6

4.3. Pariška veduta, Montmartre, 1882............................................................6

4.4. Crnogorka na sastanku, 1883....................................................................7

4.5. Portret zastupnika Ivana Vrankovića, 1884..............................................7

5. ZAGREBAČKA FAZA 1893. – 1898............................................................8

5.1. Gundulićev san (Osman), 1894................................................................8

5.2. Magdalena I., 1898...................................................................................9

6. CAVTATSKA FAZA 1899. – 1902...............................................................9

6.1. Djeca umjetnika, oko 1900.......................................................................9

7. PRAŠKI PERIOD 1903. – 1922...................................................................10

7.1. Fantazija (Glave obitelji), 1906..............................................................10

7.2. Djevojka na kupanju, 1908....................................................................11

8. ZAKLJUČAK...............................................................................................12

9. LITERATURA..............................................................................................13

1. UVOD

Najznačajniji hrvatski slikar s kraja 19. stoljeća i ujedno jedan od najpopularnijih jest

Vlaho Bukovac. Bukovčev je životni put – od siromašna postolareva sina do trgovačkog

pomoćnika, mornara-kadeta, fotografskog šegrta, pismoslikara i konobara do carskog

portretista – bio poticaj svakom darovitom pojedincu i ohrabrenje malome narodu; dokaz da

se i bez privilegija veličine i nasljedstva može izboriti vlastiti identitet. Bukovac je slikar koji

simultano slika za prolazni trenutak i za sva vremena. Zanimljivo je, da je slikar - kozmopolit

i svjetski putnik – jedva pokazivao zanimanja za krajolike (osim što je tijekom školovanja u

Parizu od 1877.-1880., radio pejzaže u Fontainebleauu te u Cavtatu), a nikako za mrtvu

prirodu. Sav mu je interes bio usredotočen na ljude, na slikanje figura i likova bilo da su to

kostimirane osobe, aktovi, pojedinačni i grupni portreti, svakidašnji, alegorijski, simbolički ili

religiozni sadržaji.1

Za svaku fazu sam odabrala nekoliko reprezentativnih djela na kojima se mogu objasniti

karakteristike stila pojedine faze. Stoga je cilj seminarskog rada prikazati razvojni umjetnički

put jednog od najznačajnijih hrvatskih slikara uopće.

1 I. ZIDIĆ, Vlaho Bukovac, Galerija Bukovac Cavtat, 2005.-2006.1

2. VLAHO BUKOVAC

Vlaho Bukovac rođen je 4. srpnja 1855. u Cavtatu. Godine 1866. s očevim bratom odlazi

u Ameriku gdje pomaže stricu s poslom. No, nakon stričeve smrti umjesto u školu poslan je u

popravilište za malodobne „Hearts Island“ te spletom sretnih okolnosti se nakon četiri godine

vraća u Cavtat. Ubrzo nakon povratka odlučuje se za život pomorca na brodu „Osmi

dubrovački“. Tijekom razdoblja na brodu, putuje u Carigrad, Odesu i Liverpool.2 Na brodu

doživljava tešku nesreću upavši u štivu broda te se vraća doma. Za vrijeme kratkog oporavka

u Cavtatu oslikava zidove proširene kuće nakon čega s bratom Jozom odlazi u Južnu

Ameriku.

U Peruu oslikava željezničke vagone, a osim toga izrađuje svoju prvu sliku – portret

predsjednika Parda. Vlaho je sliku osobno predao predsjedniku, no ne postiže uspjeh

naslikanim portretom. Godine 1874. odlazi u San Francisco gdje prvo radi u kavani, potom na

poticaj Johna Barringtona i Isaaca Lustiga počinje izrađivati portrete po narudžbi. Nakon

boravka u San Franciscu odlučuje se vratiti u Europu i učiti slikarstvo. Po povratku u

domovinu upoznaje dubrovačkog pjesnika Meda Pucića, a godine 1877. pod njegovim

utjecajem je pohrvatio svoje prezime Fagioni u Bukovac.3 Iste godine odlazi u Pariz gdje je

primljen na École des Beaux Arts kod profesora Cabanela. Godine 1878. prvi put izlaže na

Pariškom Salonu. Za vrijeme školovanja i života u Parizu posjećuje domovinu, boravi i radi u

Cavtatu, Cetinju, Korčuli, Splitu i Zadru. U Engleskoj boravi od 1888. do 1891. gdje radi

narudžbe za engleske trgovce umjetninama. U Zagrebu okuplja mlade hrvatske umjetnike i

postaje pokretač hrvatske umjetničke scene. Zajedno s Frangešom i Čikošem uređuje hrvatski

paviljon na Milenijskoj izložbi u Pešti 1896. godine. Godine 1897. osniva Društvo hrvatskih

umjetnika i izaže na II. Biennaleu u Veneciji. Izložbu Hrvatski Salon organizira 1898. te iste

godine zbog nesuglasica, razočaran napušta Zagreb i vraća se u rodni Cavtat gdje živi i radi

četiri godine.

U Beču priređuje veliku samostalnu izložbu 1903. i iste godine odlazi u Prag gdje je

primljen za izvanrednog profesora na Akademiji. Također u Pragu postavlja samostalnu

izložbu. U istom gradu umire 23. travnja 1922. te je pokopan u obiteljskoj grobnici u Cavtatu.

2 V. KRUŽIĆ-UCHYTIL, Vlaho Bukovac – život i djelo, Zagreb, 1968., str. 8-13. 3 Rani radovi Vlaha Bukovca iz zbirke Kuće Bukovac u Cavtatu, Galerija Bukovac, 2005.-2006.

2

3. RANA FAZA 1865. – 1877.

Ranoj fazi, pripadaju radovi koji su nastali prije početka akademskog školovanja u Parizu

1877. godine. Pomoću tih djela možemo pratiti sazrijevanje spoznaje o slikarskom talentu i

ideje o slikarstvu kao životnom odabiru dječaka iz Cavtata.4 Potekavši iz provincijske sredine

bogate kulturnom poviješću, ali bez postojanja direktnih uzora, Bukovac se prvenstveno

oslanja na svoje vlastite slikarske porive. U djetinjstvu oslikava fantastične prizore koji mu

donose prvu simboličnu zaradu. S vremenom pronalazi uzore, poput dubrovačkog slikara

Zabadea, čiji je utjecaj vidljiv na slikarijama očeve kuće.

Ranoj fazi pripadaju i djela nastala u Americi. Njegov prvi američki profesor je bio Tojetti

kojeg ubrzo napušta nezadovoljan njegovim načinom podučavanja. Zapravo, Amerika je bila

njegova odskočna daska za Akademiju jer je tijekom tog razdoblja shvatio da se izrada

portreta po fotografiji ne podudara s pravom umjetnošću i da se treba školovati u Europi. U

ranu fazu se svrstava 39 njegovih djela.

3.1. Gospa od sedam žalosti, oko 1865.

Na slici je prikazan lik Madonne u blijedo-žutoj haljini, s bijelim velom oko glave,

obavijen intenzivno plavim plaštem. Bukovac je djelo naslikao u dobi od 10 godina te ju je

nakon završetka odnio fratrima na blagoslov. Madonna je nagnuta u svoju desnu stranu, dok

joj je glava blago nagnuta u lijevo. Djelo ne predstavlja izrazito kvalitetan rad, no ipak kao

rad desetogodišnjeg dječaka je vrlo zanimljiv pokušaj, neobičan već samim zahvatom figure

takvih dimenzija (69 x 45 cm), iako njezine proporcije nisu posve savladane. Crte lica i boja

tamnog inkarnata podsjeća na likove ikona, koje je dječak mogao vidjeti u Cavtatu.

4 V. KRUŽIĆ-UCHYTIL, Vlaho Bukovac – život i djelo, Zagreb, 1968., str. 8-13.

3

3.2. Alegorija „Zore“, oko 1872.

Na sivkasto-zelenoj plohi neba prikazan je ženski akt koji lebdi. Oko tijela joj leprša

proziran veo koji čini sjenu. Iznad glave joj svijetli zvijezda. Lijevo u dnu je prikazan amor

koji proljeva vodu iz amfore dok su na suprotnoj strani prikazana torza dvaju amora.5 Unatoč

anatomskim nepravilnostima kao na primjer zadebljanje podlaktice, Bukovac odlično oblikuje

draperiju, kosu i lice, odnosno figuru u cijelosti.

3.3. Crnac s golubovima, oko 1876.

Djelo je nastalo tijekom Bukovčeva boravka u Americi, točnije u San Franciscu. Prikazan

je polunagi crni dječak s plavom maramom oko pasa, oslonjen na svoju lijevu nogu. Na glavi

ima šal tamnocrvenih tonova, koji mu niz leđa pada do nogu. Ruke su mu uzdignute te je

preko ramena prebacio nekoliko bijelih golubova, dok je u pozadini prikazan nečitki pejzaž.

Na slici prevladavaju sivi i oker tonovi, a veći dio pozadine zaprema ploha neba. Bukovac u

žanr scenama i figuralnim kompozicijama, kao i ovom djelu, traži egzotiku kostima,

bogatstvo akcesorija i okoline. Upravo takvi radovi mogu samo fragmentarno osvijetliti

njegov način rada, preciznu izvedbu detalja i kolorističko šarenilo, što otežava donošenje

definitivne ocjene ovog amaterskog perioda.6 Godine 1876. Bukovac napušta Ameriku i

odlazi u Cavtat.

5 V. KRUŽIĆ-UCHYTIL, Vlaho Bukovac – život i djelo, Zagreb, 1968., str. 173. 6 ISTA, str. 62.

4

4. PARIŠKA FAZA 1878. – 1892.

Godine 1877. Vlaho Bukovac Odlazi u Pariz uz pomoć Meda Pucića, dubrovačkog

pjesnika. Zahvaljujući maloj studiji „Ruka“ biva primljen na Ecole des Beaux Arts u klasu

profesora Cabanela. Tijekom vremena provedenog u Parizu, Bukovac izlaže slike na Salonu i

to teme Crnogorki, aktove i portrete.

Bukovčevo umjetničko formiranje u Parizu samo za vrijeme studija odvijalo se u duhu

akademizma; usvojio je sve dobre osobine Aleksandra Cabanela, osobito njegovu tehničku

virtuoznost i eleganciju oblika, ali se znao osloboditi njegovih mana. Sve češće bježi od

strogo propisanih shema akademske nastave i oslobođen svih konvencionalnosti u

Fontenbloškoj šumi, poput Barbizonaca, slika u pleneru male lirske šumske pejzaže. I upravo

u tim svježim i spontanim djelima, koje slika prema vlastitom impulsu, treba tražiti začetke

onog drugog nekonvencionalnog Bukovca. 7

4.1. Sestre Marić, 1879.

Bukovčevi portreti su u pariškoj fazi doživjeli evoluciju. Najzanimljivija slika ovog

perioda „Sestre Marić“ u jednoj gotovo Ingresovoj klasičnosti, virtuoznoj obradi materije i

čudesnom kolorističkom skladu.8

Na stolu koji je prekriven srebrno-sivim svilenim stolnjakom sjedi manja djevojčica

kratko ošišane kose. Glavom se naslanja na stariju sestru, a u lijevoj ruci drži naranču. Na

bijeloj haljini je umjetnik naslikao široki baršunasti pojas ljubičasto-crvene boje i na ramenu

je ukras istog materijala. Na nogama ima ružičasto-bijele čarape i visoke crne cipele. Starija

sestra Marić sjedi u naslonjaču i desnom je rukom obujmila mlađu sestru a glavu je naslonila

na njeno rame. Pozadina je zagasito zelene boje, a inkarnat djevojčica je izrazito hladnih

tonova. Glatki namazi se neprimjetno slijevaju na bijeloj i emajliranoj puti, a potez kista

primjećuje se jedino na osvijetljenim dijelovima tkanina. Čitava površina djeluje ulašteno i

cizelirano. Ovim djelom, Bukovac stječe ugled u Dubrovniku.

7 V. KRUŽIĆ-UCHYTIL, u: Vlaho Bukovac – retrospektiva, ur: Lea Ukrainčik, Umjetnički paviljon u Zagrebu, 1988.-1989., str. 25. 8 V. KRUŽIĆ-UCHYTIL, Vlaho Bukovac – život i djelo, Zagreb, 1968., str. 76.

5

4.2. La grande Iza, 1882.

Djelo je doživjelo veliki uspjeh u Salonu 1882. godine. Iako je još uvijek unutar

akademizma, djelo ipak predstavlja slobodniju koncepciju i na taj način se odvaja od

bestjelesnih praznih akademskih aktova.

Prikazan je dijagonalno postavljen akt mlade djevojke na niskom crvenom stolcu. Tijelo i

ruke su joj zabačene na ležaj iza nje. Pozadina je tamna, kao i na većini Bukovčevih djela. U

gornjem desnom uglu su primjetni tamno crveni tonovi, dok se donjem lijevom kutu zagasito

zeleni tonovi miješaju s crnom bojom. Upravo tamna pozadina ističe bjelinu nagog tijela

djevojke i tople žućkaste puti. Također, na djelu možemo primijetiti utjecaj njegovog

profesora Cabanela, koji na sličan način oblikuje nago žensko tijelo.

4.3. Pariška veduta, Montmartre, 1882.

Kada je Bukovac oslobođen diktata publike, ruše se oko njega svi konvencionalni okviri.

Tada on nastupa spontano, iskreno i slijedi jedino svoj unutarnji nagon. I upravo je to onaj

drugi Bukovac, autor malih svježih pejzaža, intimnih portreta, studija i slika koje su daleko od

akademizma i koje potvrđuju da je usprkos svemu Bukovac u svojoj suštini bio dotaknut

pozitivnim nastojanjima suvremenih strujanja.9 Upravo to potvrđuje i ovaj pejzaž. Na slici je

prikazan visoki dvorišni zid koji u sredini ima uski otvor, a desno se naslanja na nisku

prizemnicu. Namazi boje su dosta široki te prevladava oker boja. Djelo kao i ostali niz

pariških pejzaža, ocrtava novi profil umjetnika kao senzibilnog liričara s impresionističkim

tendencijama.

9 V. KRUŽIĆ-UCHYTIL, Vlaho Bukovac – život i djelo, Zagreb, 1968., str. 72. 6

4.4. Crnogorka na sastanku, 1883.

Tematski se Bukovčevi eksponati u Salonu mogu zaokružiti u tri skupine: ciklus

Crnogorki, akademski aktovi i portreti. Upravo Crnogorka na sastanku pripada ciklusu

Crnogorki koje je izlagao u Slaonu. Mlada Crnogorka se naslanja u laganom nagibu tijela na

stijenu. Inkarnat je svijetao s diskretnim zasjenjenjima. U tretmanu se osjeća umjetnikova

sigurna ruka, meka modelacija i bogata gradacija tamnih tonova.

4.5. Portret zastupnika Ivana Vrankovića, 1884.

Bukovac je portretirao zastupnika Vrankovića u tamnom odijelu s podbočenim rukama na

koljenima kako gleda naprijed prema promatraču. Pozu zastupnika možemo usporediti s

djelom Ingresa „Gospodin Bertin“ iz 1852. godine i djelom Leona Bonnata „Portret Ernesta

Renana“ iz 1892. Izražajno lice zastupnika je osvijetljeno slijeva a pozadina je tamna. Djelo

potvrđuje da je bukovac zaista izvrstan portretist.

7

5. ZAGREBAČKA FAZA 1893. – 1898.

Bukovčevim dolaskom u Zagreb nastaje ne samo period povijesti naše likovne umjetnosti

već i najaktivniji period umjetnika. Njegova se umjetnost i dalje logički razvijala prema

plenerizmu, započetom još u Parizu te u ovoj fazi radi aktove, portrete i kompozicije. Ujedno

je pokretač likovnih događanja te je utjecao na cijeli niz mladih slikara koji su sudjelovali u

stvaranju temelja hrvatske moderne. Naime, mladi umjetnici poput Čikoša, Ivekovića, Tišova,

Frangera, Valdeca i drugih, se vraćaju u Zagreb kako bi radili s Bukovcem. Ukratko,

navedena Bukovčeva faza predstavlja preporod hrvatske umjetničke scene.

5.1. Gundulićev san (Osman), 1894.

Bukovac je u ovoj fazi naslikao dvije velike kompozicije: „Dubravka“ i „Gundulićev san“.

Djelo je naručio biskup Strossmayer te je prva zamisao bila zapravo apoteoza Gundulića.

Sliku je skicirao u Zagrebu a dovršio ju je u Parizu.

Djelo u sebi sadržava neke elemente stare ali i nove manire. Riječ je o sintezi

akademiziranih vila, dobrih portretnih kvaliteta Gundulićeva lika i slobodne obrade površine

vode sa svjetlosnim efektima u neobično gustoj paleti živih impresionističkih boja.10 Slika je

rađena pretežno svijetlim tonalitetima. U desnom su dijelu zamagljene vizije simultano

prikazanih događaja devetog pjevanja Gundulićeva Osmana. Protuteža je u lijevom dijelu

kompozicije s likom pjesnika i vila u prirodi, kupačicama u prvom planu desno; tu su žive

zasićene boje, na pojedinim mjestima s veoma naglašenim impastom. Ovo djelo je kritika,

pošto je bila izložena na II. venecijanskom bijenalu, zapazila i naročito pohvalila.

10 V. KRUŽIĆ-UCHYTIL, Vlaho Bukovac – život i djelo, Zagreb, 1968., str. 92. 8

5.2. Magdalena I., 1898.

U Zagrebu se Bukovac vratio staroj tematici aktova. Upravo su njegovi aktovi izazvali

reakciju hipokritskih krugova pošto su bili reproducirani u Mladosti.11 Slika o kojoj se dosta

pisalo jest Magdalena, ne samo zato što je kasnije doživjela preobražaj12, već zbog načina

tretiranja površine slike. Naime, na inkarnat i pozadinu je stavio sitne sivkaste točkice u težnji

da pređe na pointilizam pomoću kojeg će realizirati vibraciju platna.

Kompozicija je naslikana uljem na platnu, dimenzija 138 x 53 cm, a prikazuje mladu,

nagu djevojku koja kleči uza stijenu uzdignute desne ruke. Lijeva ruka joj je savijena u laktu

te ju je postavila na stijenu tako da joj zaklanja lice, od kojeg se vidi dio obraza i oko s

pogledom usmjerenim prema gore. Pozadina djela je pretežno smeđe boje. Najizrazitiji su

raznosmjerni potezi guste sjajne boje. Djelo predstavlja Bukovčevu svojevrsnu varijantu

pointilizma.

6. CAVTATSKA FAZA 1899. – 1902.

Godine 1898. neposredno prije otvaranja izložbe te nesuglasica s Izidorom Kršnjavijem

Bukovac razočaran napušta Zagreb te se povlači u svoj rodni Cavtat. U Cavtatu ostaje četiri

godine. Tijekom tog razdoblja slika vedute i pejzaže Cavtata i dubrovačkog kraja, portrete

obitelji i prijatelja. Godine 1900. izlagao je na „Svjetskoj izložbi“ u Parizu, a 1901. godine po

drugi put izlaže na venecijanskom Biennalu.  U mirnom Cavtatu mu ipak počinje nedostajati

rad i druženje s umjetnicima te se odlučuje zaputiti, ovaj put s obitelji, ponovo u svijet. 

Godine 1902. odlazi u Beč gdje 1903. ima veliku samostalnu izložbu.

6.1. Djeca umjetnika, oko 1900.

Naslikao je četvoro djece u vrtu punom cvijeća ispred kuće boje svijetlog okera. U sredini

je prikazana bijela košara s djetetom koje na glavi ima bijelu kapu ukrašenu čipkom. Desno

od djeteta su dvije glave djevojčica. Veća djevojčica je odjevena u haljinu sivo-ljubičaste

11 ISTA, str. 97.12 Bukovac je za vrijeme boravka u Beču oko njena pasa naslikao draperiju.

9

boje. S lijeve strane je prikazan dječak odjeven u plavu košulju i sive hlače s položenom

rukom na košari. Svježa rumena lica djece su gusto namazana bojom. Boje su izrazito žive a

platno je prema dnu svijetlo gradirano.

7. PRAŠKI PERIOD 1903. – 1922.

Krajem 1903. Bukovac preuzima mjesto profesora na Umjetničkoj akademiji u Pragu. U

Pragu nastavlja tehničkim postupkom impresionista i postimpresionista, u osebujnoj

pointilističkoj maniri. Njegov divizionizam nije bio vezan s unutrašnjom strukturom slike

koja je ostala podsvjesno u duhu realizma, već se Bukovac služio samo vanjskim sredstvima

za postizanje kolorističkih fenomena. Njegov pointilizam se sastoji od vrlo sitnih i nešto

krupnijih poteza, raznolikih boja kojim postiže izvanredne akorde osvjetljenja i vibraciju

platna.13 Tematski u ovom razdoblju prevladavaju aktovi, iako se i dalje bavio portretiranjem.

7.1. Fantazija (Glave obitelji), 1906.

Zbog gubitka majke, u Bukovčevu radu oko 1905.-1906. se osjeti stanovita kriza. U

dubokom psihološkom previranju proganja ga misao o ništavilu života i stoga slika ovo djelo.

Naslikao je odrezane glave svoje djece koje vise na nitima vlasi ispred bijelog ručnika. Na

stoliću lijevo položene su glave roditelja koje gledaju prema djeci. Glava umjetnika je

zasjenjena dok je glava žene u profilu s bujnom raspuštenom kosom svjetlijeg tonaliteta. Iste

godine ponavlja sličnu temu s odrezanim glavama svojih učenika i sebe. Spomenuto djelo

„Ormar buduće slave“, pored dobrih naturalističkih zahvaćenih portreta i dobre tehnike,

potencirane sivo-zelenom bojom puti, izazivaju kod gledaoca dojam neprijatne jeze.

Obje slike su iz 1906. godine i njihova pozadina ima mnogo dublje značenje nego li je

pomodni efekt, kako su tumačili kritičari.

13 V. KRUŽIĆ-UCHYTIL, Vlaho Bukovac – život i djelo, Zagreb, 1968., str. 107.-108. 10

7.2. Djevojka na kupanju, 1908.

Tijekom praškog razdoblja, Bukovac je zaokupljen tematikom aktova u tehničkoj obradi

suhog načina nanošenja krupnijih poteza kistom diferenciranih mrlja koje su karakteristične

za ciklus 1908. godine. Također, tijekom 1908. na njegovim aktovima se pojavljuju dva

modela, jedna vitka crnka i punašna plavokosa djevojka.

Naslikao je poluakt djevojke uz obalu rijeke. Noge su joj pokrivene bijelom tkaninom, a

glava i tijelo nagnuto prema naprijed s naglašenom linijom savijenih pognutih leđa. Na tlu

prevladavaju plave, žute i ljubičaste mrlje boja, a u vodi plave i tirkizne, dok posvuda na djelu

prevladavaju žuti odsjevi sučevog svijetla.

11

8. ZAKLJUČAK

Vlaho Bukovac se već u svojim ranim radovima predstavlja kao iznimno dobar crtač.

Karakteristike njegova crteža su strogoća i akademizam te s velikom točnošću fiksira objekt.

Portreti uglavnom nemaju psihološku karakterizaciju već on traži uvijek potpunu sličnost,

uvjetovanu željom naručitelja.14 Za vrijeme boravka u Parizu, nastaju vidne promjene u

Bukovčevu opusu. Iako je tijekom pariške faze u njegovim radovima najistaknutiji

akademizam, potezi njegova kista postaju sve mekši, a svijetli tonovi označavaju prijelaz od

tamne na kasniju kolorističku paletu. Upravo tada u Parizu dolazi do sve veće afirmacije

impresionista te velik broj slikara preuzima neke njihove tekovine što se odrazilo i na

Bukovca. Dolaskom u Zagreb, njegova paleta postaje još svjetlija i šarenija, potez mekan i

slobodan, a sjene obojene i prozračne te redovito slika u plein-airu. Bukovac je primjenjivao

samo neke formalne tekovine impresionizma a da ga u suštini nije ni usvojio. Crtež mu je

strog kao i u prvoj fazi te i dalje teži za uljepšavanjem, dok su mu teme i motivi u duhu

akademizma. Pejzaže je uglavnom slikao kao sporednu komponentu na figuralnim

kompozicijama, a neki njegovi radovi zaista pokazuju koliko je bio spontan u neposrednom

dodiru s prirodom. Upravo je njegova svijetla paleta utjecala na mnoge hrvatske umjetnike,

odnosno na Šarenu zagrebačku školu. Za vrijeme boravka u Pragu, slika na način blizak

pointilizmu ali u osobnoj maniri. Paleta mu postaje još šarenija te često upotrebljava

narančastu boju i modre sjene.

S portretima i aktovima Bukovac se i danas predstavlja kao suveren majstor, posve

neovisno o stupnju njegove (ne)modernosti. Moderna je njegova vještina i znanje, moć da se

riješi zadatak. Moglo bi se čak reći da je ta vještina više nego moderna , ona je, uračunavši i

eklektičnost njegova sistema, zapravo postmoderna, aktualna.15 U razvoju hrvatskog slikarstva

na prijelazu iz XIX. i XX. st. Vlaho Bukovac je nesumnjivo najmarkantnija osoba tadašnje

umjetničke scene. Ujedno je jedan od najplodnijih hrvatskih slikara uopće. Unio je

konvencionalna akademska shvaćanja nove i slobodnije metode te je itekako probudio interes

široke javnosti za slikarstvo.

14 Enciklopedija likovnih umjetnosti sv. I, Zagreb, 1966., str. 533. 15 I. ZIDIĆ, Vlaho Bukovac, katalog izložbe, Tvornica duhana Rovinj, 2001.

12

9. LITERATURA

Vlaho Bukovac, katalog izložbe, Tvornica duhana Rovinj, 2001.

Vlaho Bukovac: retrospektiva, ur. Lea Ukrainčik, Zagreb, 1989.

Stane Đivanović, Bukovčeva Konavoka u grafičkoj verziji pariške radionice

Rougeron-Vignerot & Cie - geneza i morfologija, u: Anali Zavoda za povijesne

znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku. Sv. 49 (2011). - str.

209-226.

Enciklopedija likovnih umjetnosti sv. I, Zagreb, 1966.

Aniko Fabian, Djela Bukovca i Medovića na mađarskim izložbama 1897.-1910., u:

Kvartal: kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj, vol. V, no. 3, 2008., str. 21.-23.

Ljiljana Kolešnik, Na tragu revizije umjetničke geografije modernizma, u: Kvartal:

kronika povijesti umjetnosti u Hrvatskoj,VII-1/2-2010., ur: Ivana Mance, str. 20.-23.

Vera Kružić – Uchytil, Vlaho Bukovac, Zagreb, 1968.

Rani radovi Vlaha Bukovca : iz zbirke Kuće Bukovac, Cavtat, 2005.-2006.

Đuro Vanđura, Eros i pornos: erotika iz hrvatskih ladica umjetnosti, Zagreb, 2008.

Igor Zidić, Vlaho Bukovac, Zagreb, 2009.

13