Biblioteka: AnimaNakladnik: T.O. Anima ZadarZa nakladnika: Zoran DebeliUrednik: Sonja Pea-DebeliLektura: Vesna redlGrafiko oblikovanje: Goran Bojani, Dino Rajevi

Grafika obrada i tisak: FG Grafika Zadar

Ilustracije: Zoran Debeli

CIP-Katalogizacija u publikacijiZnanstvena knjinica Zadar

UDK 821.163.42-32 DEBELI, Zoran

Slike / Zoran Debeli. - Zadar : Anima, 2013. 103 str. : ilustr. ; 21 cm. - (Biblioteka Anima)

Str. 9: Slike pune nostalgije / Vesna redl. - Str. 102-103: Boris je zapisao --- / Boris kaberna. - Biljeka o autoru na unut. str. 1. om. lista.

ISBN 978-953-95864-6-9

140623003

ANIMA

Zoran Debeli

Zadar, 2013.

like

mojim roditeljima s puno neizreene ljubavi...

Slike pune nostalgije

Ovo je tivo za nostalgiare i one koji e to tek postati. Sve je u ovim slikama meko, pitko i mirisno. Nema oluja, nema opakih bura ni potresa, nema mrnje ni zavisti. Sve je to Zoran ostavio u nekom drugom kantunu, zabaenom i zaboravljenom, tamo gdje glad i studen izgnane ekaju neki zao as kad e moda promoliti nos. Ali, nee im se to dogoditi u Zoranovoj prii i u njegovoj slici. U njegovom dobrom i tihom svijetu mjesta ima samo za ljubav i milosre, za ljepotu i rasko boja i mirisa, i moda tek za naznaku tihe patnje koja na kraju ipak nalazi utjehu. Njegove su slike obilje koje nam priroda nudi iz dana u dan, iz asa u as, ali mi esto to obilje ne zapaamo. Uostalom, kao i onaj Cesariev oblak koji krvari nebom svoju ljepotu pa se raspri pod naletom vjetra dok oi sviju ljudi bjehu uprte u zemne stvari.

Pa da ne budu takav oblak, uronite u Slike koje su uistinu to, slike obojene rijeima, omekane duom i natopljene mirisima jednog mediteranskog djetinjstva koje zasjenjuje sva sjeanja i ivi u autoru jednakim intenzitetom kao na poetku, kao onda kad je u vremenu trajalo.

Vesna redl

9Marina

Ciklus slika i skica

Slika prva

Prvi je dojam mir bonace. Nebo i more zagrljeni u magliastoj tiini. Oreola svjetlosti nevidljive, ali tako prisutne. Zaudo, nema galeba na nebu, u izmaglici, na stijeni. Ona je tu. Stijena. Uronjena u plavetnilo neba. Njena se sestra ogledava u morskom zrcalu. Zaudna istovjetnost s odmakom svitanja i punoga dana. Rubovi kamena taknuti blagom svjetlou, pa neto zagasitiji tonovi u raspuklinama, pukotinama ispunjenim kapljicama rose. Iz stijene gotovo neprimjetno izvire uperak zelenila. Oaza. Tu, na okaminama vremena, duboka korijena prkosi vjetrovima, suncu, kii, slanim dodirima rasprene morske pjene.Stijena zaranja u tajne podmorja. ivi arenim ivotom algi, riba, jeinaca i puia. Majinskom dobrotom prima ih sve u svoja njedra, prua utoite, kiti se njima poput kakve morske kraljice.Izmeu visina i dubina mjesec je plimama i osekama islikao rub koji mjeri vrijeme, prepoznaje godinja doba i ocrtava mijene. Snaga valova za nemirna mora dodiruje vrstu stijenu arom ljubavnika u zanosu. Ona ih prima i otputa. Oni je miluju i odnose sa sobom dio njene vrstoe, a ostave u njenim njedrima odbaenu krhotinu s neke brodice, bocu s tajanstvenom porukom, algu iz dubina. Potom se more smiri i stijena utone u san. Vjena je ta njihova ljubav.

Slika druga

Jutro je. Zapravo onaj smiraj kad se no preputa ljepoti zorenja. Nevjestu u zagasitoj kopreni od sna razotkriva mladi toplim

10

slike

11

dahom jutrenja. Stijena se jedva nasluuje. Tek detalj na njoj. Bijeli galeb. Pogled mu je jasan i otar, usmjeren prema puini ije lice ljubi barka i njen vesla. Ribar. Galeb eka nepomino. Izgleda kao dio stijene. Ribar je snaan. Barka malena. Sjena vesala, njegovih obrisa i ljuske koja nekom arolijom pluta na morskome zrcalu u rano jutro. Slika je skladna. ovjek, barka, more, galeb i stijena. Nebo u moru. More u nebu.Zvuk je zarobljen u nijansama izvan okvira slike. Zapravo ga uje zadivljeni promatra dok otkriva onostrano u prizoru. Jasan zvuk ritmikog uranjanja vesala u pravilnim odmacima. Disanje ribara, kripa pajola pod nogama i zavojiti zvuk vesala koja se opiru o uspavano lice mora i podmazani keramb usaen u bokove barke. aputanje vode u raspuklinama dubina poput disanja jutra koje se budi. More se giba prsima diva opijenog snom. Njime tee nevidljiva rijeka. Mrsi alge i vlasulje, nosi ribarevu barku i lijene ribe.Galeb eka prvi ulov. eka baenu ribicu koju mu ribar odvaja za vjernost. Za sreu. Uzdigne se i niskim letom u pratnji svog obrisa sleti pokraj zalogaja. Proguta ga, protrese krila i zaroni kljun da ispere sladak okus svjeeg ulova. Ispusti nekakav zvuk. Neto kao hvala. Ribar mu uzvrati. Drago mu je to ima drutvo. Pali cigaretu i oslukuje trzanje na niti uronjenoj u nepreglednu modrinu. Povremeno je podie kako bi provjerio je li mamac jo na udici, da otealo olovo ne bi zapelo za podvodnu hrid, je li se neto ulovilo izmeu dva dima cigarete.Ribar je istovremeno oputen i budan spreman na svaki potez kistom staroga slikara. Kad bi slikao njegov portret, rabio bi bronane nijanse, tonove prene zemlje do tamnosmeih u utorima bora zguvane koe presuile u dugim ljetima, bievane vjetrovima.Bistre oi iskre sjajem i oslikavaju mir nutrine. Zubi, jo uvijek biserno bijeli taknuti utom na mjestu gdje izgara cigareta, zabljesnu kad se nasmije kakvoj dobroj dosjetki ili iznenadnom ulovu.

slike

12

Ruke su mu mirne. Snane. Dlanovi izbrazdani posjekotinama niti, noa, koljke. Koa je tvrda, tamna i mirie na duhan i ribu. Vrci prstiju istanana osjeta poput onih u glazbenika, grnara, ljubavnika.Pogled mu ponire u dubine. Oslikava ih. uti. Uzdie mu se u visine. ita nebesku mapu. Nosnice love mirise. Dah vjetra donosi ih natopljene solju, cvatom brnistre, lavande, kadulje, bilja i grmlja s kojega sunce ispija opojnu rosu.Slika je uronjena u jutarnje svjetlo. Pobuuje nadu u novi dan ispunjen svakim dobrom. Slikar e naslikati niz prizora ribara i njegove barke pod ovim nebom. More e ljubiti obale. Bit emo zadivljeni svjedoci ljepote i sklada.

slike

13

Slika trea

Stijena uiva u hladu borove kronje nadvijenom nad njom. Poznati prizor upotpunjava stari ribar u sjeni mirisave pinije. Pred njim ispruen u more muli s naslaganim kamenjem, vezom za barku. Ona je vidno zahvaena sjeanjem vremena. Boje su tople, arke na osunanom dijelu slike, tamne u sjenama iaranim oazama svjetla koje obrubljuje obrise kroanja, ugrijane bridove barke, konope smotane pokraj mrea odloenih na toplom kamenju.Samotna stijena via sve rjee svoga bijeloga galeba. Postala je dio slike male luice s portom. More je oplahuje maestralom. Nanizano kamenje titi je od jakih juga, prenosi snagu udaraca valova, glazbu orgulja.Mjesec i sunce raspu na nju svoju svjetlost kroz iglice bora. Iz guste tamnozelene kronje padne pokoja ika ili kap mirisave smole. Kia joj vie ne pere lice. Suzi sjetno niz grane. Slika se mijenja poput ivotne pozornice. Kulise i glumci nagovjetavaju godinja doba, mijene dana i noi. I svakim trenom pred naim oima otvara se novo uprizorenje, a opet sve je odavno tu. I more i nebo, plime i oseke, vjetrovi, mjesec i sunce.

Izvlaimo skicu za prvi prizor

Nostalgija, sjeanja, neispisani stihovi, pokoji uzdah. Ribar sa tapom na koji se oslanja da ublai kripu u kostima. Pognut. Slamnati eir donesen vjetrom jednog ljetnog popodneva kad je naglo nevrijeme iskrenulo nebo i more. Lula umjesto cigarete. Ne dimi se. Ispunjava prostor izmeu zuba. Poslije e kuriti uz kaljucanje i betime. U skici on dolazi opreznim hodom da mu tap ne zaglavi izmeu neravnoga kamenja na muliu. Sam ih je slagao dok je imao

slike

14

snage. uo je od susjeda da e sve prekriti betonom. Zbog gostiju. Prilazi barci. Pomalo sjetno kao da nosi cvijee na grob. Pria joj neto, provjerava vez. Vesla su na mistu. Ni dailo. Ne triba paljat. Nima vode pod pajolima. Bilo bi te dobro zeru polit da ne zgara na suncu. Kad dojde sin na ferije, povu e te na suho i uredit kako triba. Kako Bog zapovida. Zameritala si, e. Vie san vrimena pasal z tobon vengo sa svojon staron, Bog joj duu pomiluj. Dobro je, dobro. Pacijenca. Gleda svoju druicu samilosnim pogledom, a ona se veselo zaljulja na zalutalom valu to ga posla neka brodica na puini. Dirljiv je taj njihov odnos. Svijet bez rijei, a toliko ispunjen punoom zajednitva. Stopljeni jedno u drugo, dua i tijelo. Pa to srce koje otkucava zaveslajima, as snanije, as mirnije, ali uvijek ivo. Njih dvoje kao jedno. A onda more koje ih miluje, hrani, prua im svoje grudi kao dobra mati. Pa ta osunana neba. Neba posuta zvjezdanom prainom. Mjesecom lutalicom i njegovim mijenama. Neba proarana oblacima koji stalno nekamo brode. Zaklone sunce pa dignu vjetar, rasipaju kine kapi. Ponekad tople, katkad ledene, gdjegod snjene pahulje. Znali su oni, ribar i njegova barka, iitati tajne poruke zapisane u bespuu morskih dubina i nebeskim prostranstvima. Potovali su jedno drugo. ivot je skladno plovio, pijesak toio u klepsidri. Istoilo se jedno vrijeme. Treba okrenuti pjeani sat.

slike

15

Skica druga Sunce je poleglo na krajolik, uvuklo se u svaki mogui kutak. Sjene su se stisnule, povukle u dubine, ispod krapa, uz sam korijen bora, na dno pod barkom. Zemlja isparava sokove. Mirie. Povjetarac raznosi zvuk mora koje se igra izmeu stijena, glasove ispunjene bezbrinom radou, ispreplee dah s puine, snane mirise bilja taknutog suncem i ulja za sunanje iz arenih platnenih torbi kupaica. Slikar skicira muli za koji je privezana barka. Na njemu dvije djevojke, bijele poput mramora. Glavu pokriva slamnati eir iroka oboda. Umjesto izraza oiju, koji je doista radostan, ovee naoale za sunce. Kasnije e ih odloiti i prepustiti se milovanju sunca. Dvodijelni kostim prekriva skromno njihova nauljena tijela koja sjaje poput ribe pripremljene za gradele. Gornji e dio odloiti i slikar e s uzbuenjem slikati vrste dojke s okoladnim kruiem za koji e paljivo traiti boju koja bi odgovarala njegovu vienju tog njenog detalja. Donji dio kostima smanjivat e se, dok e im se bokovi izlagati toplini sunevih ruku. Uinit e se starom slikaru da su nestale i skromne gaice i morat e potraiti dublji hlad da ga sunce ne srui pa slika ostane nedovrena.Skica ukljuuje i stijenu koja isijava toplinu podnevnoga sunca. Pinija iznad nje mirie i kapljice smole padaju na ar-stijenu. U zraku se uti tamjan. Slika e biti osunana, bistra i istih boja. Moda e napraviti i drugu prema skici. U njoj e sve titrati poput privida izazvanog jarkim suncem koje izvlai sve sokove iz mora, zemlje, kamenja, kroanja, lica barke i nagih tijela kupaica. Konture e se gubiti, rasplinuti kao kod dobrog akvarela. Vie naznaka, nego jasan oblik. Snovienje.

slike

16

Skica trea

Koristei ranije slikovne zapise slikar e unijeti bogatstvo nijansi smiraja. Predveerje. Sunce se utopilo u zapadnim morima. Prizor je isti samo se paleta promijenila. Cvranje cvraka s magliaste slike osunanog dana smirilo se i zamijenilo ga javljanje galebova u prelijetanju prema mirnim hridima. Krajolik oblai svilenkastu haljinu predveerja, jo topao od dana koji odlazi.Sutra e ponovno svanuti lijep dan. Stari se ribar vratio do mulia zaeljeti svojoj dragoj laku no. Uskoro e rosa i lagani povjetarac osvjeiti napaeno joj tijelo. Odahnut e do svitanja, nadati se svom veslau. Moda isplove na more kao u stara dobra vremena.Zaudna paleta rastrt e se poput orijentalnog tepiha nebom i ogledati u licu mora. Kamenje na muliu utonut e u rumenilo koje e se gasiti i poprimati sve dublje tonove. Sjene e izii i prekriti svojim ruhom sve to se razgolieno otkrivalo slikarevu oku. Onda e i one odmarati dok ih no ne pretvori u tamne krajolike duboka sna.Ribar e sjesti na toplu stijenu. Zapalit e duhan u pipi i otpuhivati dim. To se nee vidjeti na slici, kao ni kaljucanje koje e slijediti. Zapravo, mogu se nagovijestiti samo konture neznatno pognute figure, obrisi eira i ruke koja pridrava neto. Mi znamo da je to pipa s duhanom koji izgara polagano kao vatra u starom ognjitu ostavljajui za sobom trag pepela i kolute dima.

Slika etvrta

Nokturno. Slikar osvjetljuje prizor mistinom svjetlou lune. Ona je iznad slike. Ne vidi se izravno. No, njena svjetlucava

slike

17

praina sipi po krajoliku suzdrano i raskono u isti as. Sveanost nonoga bala srebrni se po morskom beskraju koje uranja u nebo. Ono se zrcali u uspavanom zrcalu mirne povrine. Blaga sjena barke u luici, odraz konopa koji uranjaju u tminu do sidra i onih vezanih za muli. Rubovi kamenih ploa podsjeaju na riblje ljuske. Obrisi stijene i kronje bora iznad nje obrubljeni srebrom daju spokojnom prizoru iskricu dramatike. Jedva vidljive nijanse dubokih tonova trae glazbalo tamnoga zvuka, a detalje posute mjeseinom istie lagani dodir tipaka dobro ugoena klavira. Slikar izvlai svjetlost snagom ribara koji povlai mreu iz dubina. Tu i tamo zabljesne pokoja srebrna riba poput zvijezde koja se ugasi u beskraju svemira.

Skica prva ljetnoga nokturna Romantina dua slikareva oslikava prizor koji je moda i sam proivio. Zabiljeio ga u knjigu uspomena. S godinama poprima sjetne nijanse.Dvoje zaljubljenih obasjani nebeskim sjajem. Ona blago naslonjena na njegova vrsta ramena. Njegova ruka gnijezdi krhko joj tijelo. Zagrljeni gledaju prema rasutoj mjeseini. Ona sretna lica otkriva skriveni sjaj u toplim oima. Rijei su utihnule.

slike

18

Ljubav se uuljala u svaki kutak slike. Scena intime uz aputanje valia zalutalih iz nekih drugih slika. Topao ljetni zrak ispunjen mirisima zemlje, mora, raslinja, nagih tijela. Romantika izaziva sva ula. Slikar se nalazi pred novim iskuenjima. Na tren se preputa sjeanjima i odlae kist. Prizor je dojmljiv. Mladi u njemu oslikava proputeno.

Skica druga

Gotovo nebitno. Slikar skicira odloenu odjeu poput perja mladih ptia prije prvog leta. Slika mijenja sredite nae pozornosti ne zapostavljajui ni kronju pinije iznad stijene koja se produuje muliem u slovo L, ni umornu barku koja upija sva zbivanja i skriva ih pod pajole, ni rasko tople ljetne noi koju luna ini posebno podatnom za pjesnika sanjarenja. Ali i za ona dvoje zaljubljenih. Osloboeni ljutura, njihova topla tijela sjedinila su se u skladnu savrenu cjelinu. Uvijek e ponovno udjeti za tim osjeajem, trenutkom u kojem je svemir potpun. Sve je po Bojoj volji.Slikar e oslikavati krugove koji se neprimjetno ire prema bespuima osvijetljenim zvijezdama. Prema morskim dubinama do kojih jedva dosee naa misao. Nastavi li tako u tom krunom trenju, nestat e slika kao predmet divljenja. Rodit e se ivot. iva slika. Bit e to ponovno bijelo platno. Naizgled prazno. Kakav izazov za stvaratelja, provokacija za promatraa eljna odraza slike koju nosi u sebi poput zaboravljena sjemena.

Slika peta

Neumorni slikar ne preputa nita iako e na kraju prepustiti sve nekom novom tragau izgubljena vremena. No, to nije u naoj slici.

slike

19

Jutro je. Moda rano za one koji su ispraali no uz vino i gitare. Za trudne koji su sakupljali ljetinu za duge zimske dane pa sad odmaraju koju uru dulje.Za naeg je slikara to ono jutro kad stari ribar ulazi u prizor s pletenom koaricom ispunjenom ribarskim priborom, bocom s vodom i par kapi vinskoga octa, komadom kruha i sira namoenog u maslinovo ulje. Tu je komad slanine i kapula, grozd groa iz polja i aka suhih smokava. Neka se nae. Za gut. Muli je u slici, a na njemu bave za vino, mateli kao neke drvene lutke debeljuce. Ljudi se spremaju za trgatvu. Vrijeme je.Stari ribar odlae koaricu na omanju bavu ispunjenu morskom vodom. Prigiba se uz pomo tapa, otputa vor na konopcu. Koarica, tap i konopac. Malo previe za njegove godine. Ipak uspijeva. Pramac vjerne druice prihvaa ga uz lagani poklon. Izvlai vesla, podmazuje lojem, podie sidro i laganim zaveslajima izvodi svoju draganu na puinu. Ona mu se podaje kao prvi put, kao posljednji. U njima kripi vrijeme, dah im je plitak, ritam usporen, ali ne predaju se. Brode sretni, sjedinjeni. Dua i tijelo i veliko srce.

slike

20

Skica prva

Muli je jo uvijek u slici. Dobio je sivi ogrta od betona i tri kamene kolone za privezivanje barki. Ljeti se tu sidre i dolutale brodice turista. U prvoj skici ih nema. Ustvari, tu su, ali ih stari slikar ne primjeuje. Buni su. Stre nekom novom estetikom koju njegov kist ne prepoznaje. Ignorira ih u slici. teta, jer oni bi navodno platili dobro da je njihov gliser naslikan uz tipian zalazak sunca. Tako romantino! So romantik!Stijena je dobila dodatak. Netko je dodao dasku i napravio klupu. Svu njenu iskonsku ljepotu prekrilo je vrijeme i ljudi svojim novim navikama. Kad bi mogla, preselila bi se nekamo daleko da osjeti bijeloga galeba na svojim grudima, iste kapi kie, tople suneve ruke, milovanje vjetrova i zapljuskivanje razjarenog mora.Slikar biljei one bave i matele koje teaci ispiru morem. Boja im se pomalo istroila, a bile su zagasitocrvene poput crljenice, tamnozelene boje borova. Obrui ih jo dre da se ne rastoe i pretvore u drvo za potpalu. Uskoro e i te bave zamijeniti novima, a one e krasiti konobe i lokalne restorane. Vonj mota i vina isparit e i zamijeniti ga miris cigareta, slanih srdela, pruta i sira. Nasluat e se one akula, betima i torija. Brikula i trieta igrat e se na njima uz lupu i buku.No, vratimo se naoj skici. Tu je i trona barka staroga ribara. Njega vie nema. Ona tuguje za njim. Nada se njegovu sinu da je malo osvjei. Onako, za stare dane.To je to. Toplo jesensko popodne. Sve je okupano sjetom boja koje gube snagu, ali ostavljaju dojam zrelosti i sna. Obrisi su meki. Nestaju u izmaglicama. Tonovi violonela i opori mirisi. Okus prezrelog voa i ukanje suhoga lia.

21

slike

22

Skica druga

Slikaru mrznu ruke. Navlai rukavice s rupama na prstima. Pe se nou ohladila i sad kaljuca pod naletima studene bure. Posvuda propuhuje. Hladnoa se zavlai poput nevidljive plime. Topli aj grije mu dlanove. Prinosi alicu ustima. Jo je vreo. Do nosnica mu dopiru pare natopljene mirisima bilja. Sam ga je brao i suio. Veseli ga sakupljanje raznih trava, listova, cvjetova i plodova. Nauio je od svoje bake kako i kada se to bere. Voli mirise ubranog bogatstva prirode u maloj prostoriji do svog ateljea. Zalazi u nju za tmurnih dana, dugih zimskih popodneva. Vraaju mu se tad slike s livada, cvjetnih krajolika s pjevom ptica u grmiima, u prelijetanju plavetnila neba. Ba kao i sada dok eka da se pe ugrije i valovi topline dopru do starog mu tijela. Ispija svu tu ljepotu i srce mu zaigra. Pred njim je zagonetna bjelina platna. Uvijek ponovno zadrhti poput mladia pred voljenom djevojkom. Ljubi je, eli, osjea. udi za njom svim biem. Gleda je. Propupala voka, mirisava i edna. Mame ga njeni mirisi, mladi sokovi. Ne zna kako da joj prie, a da ne takne njenu nevinost. Prizor mu je poznat. Stijena. Nagnuti bor nad njom. Goli muli. Usidrena barka u portu. Nebo i more sivo do olovnosivo. Boje su priguene, neive. Njena svjetlost polusna probija se kroz sivu zavjesu koja prekriva krajolik. Slikar e iznai bezbroj nijansi i iznenaditi se zaudnoj ljepoti sfumatura. Tonski e se skala penjati k svijetlosivim zvukovima flaute i tonuti prema basu, kontrabasu, do najdubljih tonova orgulja. Zelene e boje mijeati s ljubiastim, crvenima e dodati isto pokoju kap. Ako mu ostane togod na paleti, vrkom prstiju razvui e po sjenovitim momentima ispod mulia, barke i po samom dnu platna. Ruka e mu poletjeti prema nebu s ostatkom boje na drhtavom prstu. Pa to ako i pogrijei! Treba biti smion, igrati

slike

23

se, iznenaditi sebe. Platno se ne opire. Voli se maziti. Dosta mu je te bezline bjeline. ak je i ovo naguravanje sivila radost. Vjerovalo je svom slikaru. I danas, kad gledamo taj zaudni prizor s oduevljenjem, ono se raduje.Slika se doimlje otuno. Sve je zaleeno u zagrljaju zime. Bura se smirila, no ostavila je za sobom tragove posolice i pokoju slomljenu granu iji vrci stre iz mirne povrine umornoga mora. Odrazi barke, kamenih priveza i mulia jasno se vide obrnuto uronjeni u sivo, petrolej, olovo poput udesnih leptira ili mrlja na stolu psihoanalitiara. Slikar objedinjuje san i javu, muki i enski element, nebo i more. Harmonija je na djelu. Promatra e napustiti sivilo koje ga zapuhne na prvi pogled. Kroz svjetlost koja sipi po prizoru nai e utoite u uspavanoj barci. Ona pamti svoje bolje dane. Prepustit e se matanju o svom bogatom ivotu. Danima sunca, kia, vjetrova i oluja. Njenim bonacama i noima obasjanim zvijezdama. Zamislit e ribara koji ju zaveslajima vodi do puine i vraa u sigurnost male luice. Galeba to je nadlijee, hrabro sleti na njen pramac ili gleda iz sigurne udaljenosti.Sliku e otkriti sin staroga ribara u ateljeu slikara. Odmah e prepoznati ivot svoga ae. Nije ga dovoljno posjeivao dok je bio iv. Sad mu je ao. Slika e ga svakoga dana sve vie vraati u izgubljeno vrijeme.

Slika esta

Povratnik iz Amerike nije slikaru dao mira. Oblijetao ga, donosio mu posebne lijekove za boljke koje trave nisu mogle odagnati. Samo ublaiti. Htio je sliku na kojoj je njegov gliser u maloj luici. To e odnijeti preko mora. Unucima. Neka vide kako mu je lijepo u domovini koju je kao mladi napustio trbuhom za kruhom. Otkupio je on jo nekoliko slika staroga slikara za

slike

24

svoju novu kuu. No ova mu je osobito draga. Stijena, bor, luica, stara barka i gliser. Domae more i nebo. Galeb u zraku. Sve fotografski jasno. Hiperrealizam.

- Ja bi baren pozdravila. Pari puno mlaja.- Oh. Haj. Nisan te primetila. Souri. Mislila san da si

mrtva. Ded. Razumi?- Razumin ja tebe dobro, samo ti sebe ne uje. Kako to

govori? Pari da ti je krunpir va rilu.- Krunpir. Pateito?- Patata, e.- Ti si tu ve puno let?- Jesan. A a je tebe privezalo za vaj mul?- Moj ovik ti se vratil iz Jamerika. Til se int moderan

pa je mene jadnu dovukal ovdi na vekein. Poslen e me ostavit u gara da me vitar ne ita.

- A bidna, bit e ti dosadno vodeka, med namin starin gajetan.

- A zna. Prije san ti bila na jezeru, leik, ju nou. Bjutiful. Nema slana voda. Puno nais seiling bouts, zgodni seilors, intrestin laif.

- a ti smeta sol? Bit e ti ten pati. - Ju mast bi kidin! Moj me ovik pere svaki dan. Ajm

ajnin od lipote. - A je, je. Vidi ti se. Blii nadaleko. I sunce te se boji.

Ba similja nako prirodno, da prosti, plastino.- Kent folou ju. Brzo spika. Ne anderstendam te. - Moja ti. Pusti ti te tvoje govorance. Umorila san se ja

od takovih. Dojdu leti, porkaju vo nae oko od mora, potiraju ribu va duboko. Ne daju se judima ni okupat kako triba. Ni mira z njima ni nou, ni po dnevi. Onda zamuknu do nove sezone. Svako leto ih je sve vie. Samo ibaju gori doli.

slike

25

- Vidin da ti triba rink. Bie si puno sama. Uan gets lonli, ju nou.

- Jopet ti po svoju. Morebit da ostane drhtat na studeni ve zime, da te malo bura pasa. Morebit bi prominila spiku.

- Spika? Pa ti govori ingleski!- Progovorila bi ti i turski da ima voliko let.- Zna, ja ti ba ne razumin ovi laif ovdi. Kod nas u

Jamerika bi takve ko ti stavili u mjuzium, da kids vide istori.

- Ti si mlada. Ni ti zamirit. Nauila si samo na dobro. Ali budi sigura da kad ne bude vie po voji onon tvom oviku, da e te brzo zaminit za mlaju. Moj je ovik al na drugi svit. Dok je kurila njegova pipa, vavik bi me obaal zaran i predveer. Govoril je z manon kako sa svojon divojkon. Svaku zimu bi me digal na suho i itil novu pituru. Kako novu vetu. Znal mi je kupit novu cimu, pajol oli niku sitnicu. ivili smo skromno. Moj ovik i ja. Zajedno smo pasali puno toga. Puno put je on mene kapulal, a bogme i ja njega. apali smo rib, naveslali se po bonaci, jugu i buri. Ni uvik bilo lako, ali smo se repetali.

- Nais, nais. Ko lav stori. Puno te je volija. A i ti njega. Tain stouri. Rili.

- Je, je. a je, je.

26

Prozor

Studija

Slika prva

Proelje kamene kue u ulici gornjega dijela grada. Urbana jezgra kontinuirano opstaje stoljeima, tisuljeima. Kua s prozorom na ulicu izgraena je davno u sklopu stambenih inzula podignutih irenjem grada unutar rimskih zidina. Prozor je malen okrenut sjever-istok. Izbor graditelja o njegovoj veliini proizlazi iz dvaju razloga. Jaki naleti bure zimi hlade unutarnji prostor, ljeti sunce ari. Manji otvor nije bitno naudio skromnijem ulasku svjetla.Klesani kamen koriten je za okno. Donji dio je evidentno ulomak stube iz radionice nepoznatoga kamenoklesara. Prozor je ranije imao kure venecijanskog izgleda da bi kasnije dobio drvene grilje kroz koje moe ulaziti svjei zrak i prigueno svjetlo. Ispod prozora ugraene su ukrasne konzole s uicama koje su tijekom vremena imale razne primjene od dekorativnih do isto praktinih.

27

slike

28

Studija prva

Jutarnje svjetlo pada na tamnozelene drvene kure. Poluotvorene doekuju novi dan. Iz otvora kroz koji se zrake probijaju do neke toke na stolu za blagovanje toe kaskade irana. Jo nije procvjetao. Vide se srameljivi pupoljci. Proljee je u zraku i nee dugo proi kad e njihov miris povjetarac raznositi uliicom. Uvui e se u sobu i obradovati mladu djevu dok iglom i koncem oslikava zategnuto ovalno platno.Slikar e priekati dok se suneva kola prepuna svjetlosti odvezu na juna neba. Tada e djeva ustati iz svog ugodnog naslonjaa. Odloit e kutiju s koncima i iglama, odkrinuti kure. Pustit e proljetne zrake poput ljubljenog svog na sjajne joj skute. Miris prvih cvjetia irana dahom e joj poljubiti njean vrat stidljivo skriven ipkom. Ona e prinijeti bokal s vodom i zaliti biljku. edna zemlja upit e blagodat blagoslova i lie e za tren podignuti svoje lice prema toplini dana. Djeva e se na slici vidjeti kao sjena taknuta tek blago srameljivim svjetlom. Promatra e uti njenu nostalginu pjesmu koju e pjevati dok odstranjuje pokoji uveli list. Glas joj je mazan i dovoljno tih da nikoga ne uznemiruje, a opet ujan za njena dragana. On e nehatno pogledati prema otvorenom prozoru znajui da ga ona prieljkuje. Dok se bude pribliavao poput maka, zvidat e ljupku melodiju. Ona e znati. Njeno e srce prepoznati. Provirit e iza ipkanih zavjesa. Slikar taj detalj nee zabiljeiti kistom. Namjerno e ga propustiti uivajui u skladu ljubavne prie. Uostalom, kako bi i mogao prenijeti to njeno gugutanje golubia. Radije dodaje cvijet u njenu skupljenu kosu. Cvijet magnolije koji je stasiti momak darovao svojoj ljubljenoj. Ona e sklopiti ruke na prsima ispod kojih bubnja uznemireno srce. Uzvratit e mu poljupcem. Njegovi koraci jedva ujno nestaju u hladu ulice. Poput sjene slijedi ih vesela pjesma voljene.

slike

29

Slikar e nadahnuto slikati prozor. Pozornicu mijena. Mjesto susreta svjetla i tame, povjetarca i tiine skrivene iza ipki zavjesa.ivot tog maginog oka na proelju kamene kue stoljeima se oslikavao u bezbroj situacija. Moglo bi se ispisati nebrojeno knjiga, pjesama. Slikar moe uhvatiti trenutak i prepustiti nas mati, otkrivanju tajni tog zaudnog detalja.

slike

30

Studija druga

Prozori vole proljee. kure se tada veselije otvaraju, staklena okna ee iste. Kroz kameni okvir proviruju ukuani. Baku privue nenadan miris procvjetale akacije iz susjednoga vrta. Nekako je podsjeti na radosnu mladost. Malian prospe mrvice kruha kriom skrivenog u depu i eka vrapie. Otac proviri ne bi li doznao kakav se dan sprema. Po mirisu u zraku, vrhovima Velebita, nebu iznad krovova. iran je dobio mjesto na drugom prozoru prema zapadu. Tu je uivao u drutvu cvijea iz vrta i pjevu ptica koje su se tu gnijezdile. Prozor prema ulici udomio je i svoga stanara. Krletku s eljugarom. Prezimio je u osunanom tinelu iz kojeg su se mogli vidjeti tamnozeleni vrci empresa. Poklon je umareva sina koji je i sam bio poput zarobljene ptice. On je udio za djevom iza ipkastih zavjesa, a ptica za svojom draganom ostavljenom u daleku gaju. Slikar e pokuati uhvatiti skakutanje razigranog gardelina, njegov pjev kojim e dozivati jato u prelijetanju. Meu njima je zasigurno mlada gardelinka s kojom je letio nebima, gnijezdio se u skrivenoj kronji guste crnike, pio bistru vodu iz potoka. Moda e dodati ptiicu koja je sletjela na rub prozora, ovjekovjeiti dirljivi susret. Promatra toga prizora vratit e se kui taknut proivljenim, otvoriti vrataca krletke i pustiti svoju ljubimicu neka poleti svome gnijezdu, jatu. Draganu svom. Bit e malice tuan, a onda e mu srce zaigrati kad zauje njen pjev jednog proljetnog jutra.Slika odaje ugoaj sjete. are na perju ptiica zamijenit e boje cvjetne livade. Poluotvoren kljun slikar e izvesti finim kistom

31

slike

32

kako bi tankoutnu gledatelju prenio ljubavni pjev. Krletka je lijepa oblika, bijele boje. Izmeu ica koje zarobljenu pticu dijele od slobode netko je umetnuo svjei list salate. Tu je i sipina kost za ienje kljuna. Posude sa sjemenjem i vodom gotovo se ne naziru, ali tu su. Dno krletke redovito se isti. Ptiica na kamenu rubu ne prilazi preblizu. U svakom trenu moe se otisnuti, vratiti se jatu. arena glavica s dva ivahna okca nagnuta je u stranu i odaje stalnu budnost. Kad uje zviduk kojim momak dozivlje darovanu pticu, zbuni se i odleti. Najprije do kronje rascvjetale akacije, a onda u plavetnilo dana. Zbunjena ptica u krletki javljat e se jo neko vrijeme svojoj dragoj. Utihnut e dolaskom djeve koja e odmaknuti krletku kako bi mogla kriomice pogledati svoga dragana. Prizor se ponavlja. Ona u krletki kue, a on slobodna ptica.Slikar e taj prizor proivjeti i smjestiti ga u mistinu paletu noi. Proitat e ljubavnu dramu Romeo i Julija, pjesme trubadura, sluati tugaljiv fado i piti crno vino.

Studija trea

Prozor je oduvijek bio mjesto susreta. Poput oiju povezuje unutarnji i vanjski svijet. Kroz nevidljivu prizmu kristalizira se svjetlost, zvuk, miris i poprima nove oblike i svojstva. Misli nevidljivim krilima krile kroz otvoreno okno, obijaju se o kure ili stakla na prozoru. Zaustave se na tekom zastoru. Polete kroz koprenu ipke.Prozor je dua kue. Ogledalo koje oslikava ivot unutar kamenih zidova. Kad on zamre, ukuani otvore prozore kako bi dua nala svoj put. Na sjeanje pale svijee ili lumine. Rasipaju latice cvijea na Cvjetnicu. Vjeaju prigodne zastave, crne marame, bijele obrubljene ipkom, girlande ispletene od lovora i voa, cvijea.kure su zatvorene, poluotvorene, irom rairene, jednostrano

slike

33

otvorene. Prolaznik prepoznaje govor toga jedinstvenoga prostora.Srednjovjekovni slikar romantine due naslikao je prozor u okrilju noi. Po otvorenim kurama moemo pretpostaviti da je uprizorio toplu ljetnu veer. Odmaknuta ostakljena okna doputaju gledatelju srameljivo proviriti u slabo osvijetljenu prostoriju. Zapravo se slikar poigrava dvojnou uprizorenja. Naime, iza krhkih koltrina, ipkastih zavjesa nazire se ljupki lik ene koja rukom kriomice razastire koprenu nevinosti drei se vrsto za njihov rub. Glava joj je lagano naslonjena na tek oprane, mirisave niti koje oblikuju anele s girlandama i glazbalima. Promatra to ne moe vidjeti, ali zna. Njen blijedi izraz lica prema unutranjosti sobe dodiruje topla svjetlost svijenjaka. Po bujnoj, rasputenoj kosi rasuo se sjaj titravih plamiaka. Dah zalutalog nonog povjetarca igra se s njima i njenom kosom netom oeljanom pred ogledalom toaletnog stolia. Taj topli odraz lica slikar zrcali u staklu okna. Ljupkost prizora priziva gledatelja da kriomice poljubi to lice zaljubljene ene, djevojke, djeve. S uline strane dopire do nje blaga svjetlost lune. Ona je priziva, mami blie prozoru. No, nije samo magija lune koja je poput magneta vue u nestanost noi. Iz polusjene ulice izvire pravi povod njena uprizorenja. Sjaj lune naglaava obrise lutnje u rukama trubadura. Uske hlae, bolje reeno arape, bijela koulja bogate kragne, svileni ogrta i eir iroka oboda s utaknutim perom egzotine ptice. Na nogama izmice od fine koe, oko pasa vreica s kojekakvim trubadurskim tajnama. Figura zavodnika doimlje se krhko i izdueno, ali pretpostavljamo da je mukarac ili dobro kostimirana djeva slobodnijeg karaktera.Na slikar nije mijenjao studiju srednjovjekovnog kolege. Ugoaj nokturna upotpunio je ulinom lampom koja osvjetljava vei dio proelja i susjednih prozora, ali istovremeno produbljuje sjene dodajui otrinu glazbenom kontrastu prostora. Mlada dama

slike

34

naslonjena je na prozor. Izgleda krepkije u svilenoj spavaici. Svjetlost jasno ocrtava obrise enstvenosti onako kako bi to gledatelj, ali i pokoja gledateljica voljeli vidjeti. Mladi s gitarom sjedi na kamenom pragu. On je bosonog, nedefiniranih hlaa, mornarske majice, marame svezane oko glave. Pokraj njega su zasigurno cigarete i boica neega. Moda ak i vina iz konobe gdje je tu veer uveseljavao goste. Slikar se nee zamarati tim detaljima, a nemojte ni vi. U prizor uvodi make. Kraljice noi. Jednu je smjestio na kamenu ogradu dok je drugu uputio nekamo. Ni ona sama jo ne zna kamo.Na novijoj verziji slike osjea se vremenski pomak. Ritam je ubrzan iako je no mirna. Topla. Ljetna. Priziva na nono kupanje. Mjeseeva svjetlost zaguena je ulinom svjetiljkom. Slikar je dvojio da objesi lunu na vedro nebo ili ne. Odustao je. Ugasio je svjetiljku u sobi. Odraz lijepe ene u staklu udomio je u svoje sjeanje.Djevojka je sluala mladievu pjesmu uz gitaru dok se nije pobunila susjeda i prolila vode iz bokala uz pokoju besedu o kasnoj uri. - Ljudi nikada nimaju mira. Rastuena tako banalnim prekidom arolije nije dvojila. Navukla je prvo ega se doepala i odlutala sa svojim trubadurom u svitanje.Glazba je zavrila. Vina je ponestalo. Slikara iznenadi svjetlost koja sipi u atelje natopljen tekim mirisom otapala i boja. Oslikano platno oivljavalo je sa zvonom na jutarnju. Osvjeio se i poao put duhovnoga zova za sporim koracima nonica sretnih to je jo jedna sparna no iza njih.

35

slike

36

Studija etvrta

Slikar danima prati gradnju kue na drugoj strani ulice. Majstori neobinom predanou slau kamen oblikujui zidnu ipku. Iz naputenih ruevina polako nie renesansna graevina iji su kameni ulomci sreom ouvani brigom ovjeka koji je doista volio svoj grad. Sklonjeni u Lapidarij nosili su oznake po kojima e ih opet sastaviti, sloiti onako kako je to neko uinio poznati kamenoklesar i skulptor iz dalekoga Draa. Andrija Alei. Galijom je doplovio do naih obala i ukraavao patricijske palae, nadgrobne spomenike, portale i velebne prozore. Njegov dar pretoile su vrijedne ruke klesara u kamenu aroliju kao odraz dobrog statusa ukuana. Patricijske loze su se stoljeima zatrle. Novi stanari koristili su dvore dok ih vrijeme nije rastoilo. Kamen se rasuo. Zapis ljepote, nadahnua, ljubavi uklesane u bijeli kamen opstao je i sad ponovno oivljava, zapoinje novi ciklus beskonanoga kotaa svemira.Na slikar skicira studije majstora koji poput mrava vrijedno unose svoja znanja i umijea u gradnju zaboravljenog zdanja. Tu su drvene skele, konopci kojima podiu obraen kamen i drugi materijal na skele. Nije mogao zabiljeiti njihovo dovikivanje, pjesmu nakon marende, zdrav smijeh pri kakvoj isprianoj zgodi, poalici. Njihova imena postala su mu dio svakodnevne zvune kulise. Znao je razlikovati voditelje od radnika i egrta, pomonika. Bilo je neto u boji glasa, nainu zapovijedanja, ophoenja to je oslikavalo hijerarhiju na tim drvenim skelama. One su pak odailjale skalu svakojakih zvukova. kripa, ublaeni, tupi udarci i bezbroj tonova odavali su gibanje, rad. Sve ga je to poticalo na slikanje, skiciranje. Kao da se ta radna energija uvlaila i u njegov ritam. Slikao je bez prestanka izuzev kad bi majstori zastali da se okrijepe. Tada bi i sam privukao stolac prozoru, smjestio marendu i bocu s vinom na kameni naslon. Blagovao je u drutvu vrijednih umjetnika na skeli. Zaeljeli bi

slike

37

mu dobar tek, a on im uzvratio radostan to nije sam. Nakon marende nastao bi tajac i dim cigarete ispunio bi zrak. Slikara je podsjetio taj sveani trenutak na mir u crkvi nakon blagovanja za oltarom, na miris tamjana i misnoga vina. Malo se postidio usporedbe kao i ja kad sam je zapisao. No sve je to tako istinsko, nepatvoreno.Povremeno bi porazgovarali. On i glavni majstor. Bilo bi to gotovo uvijek nakon posjeta glavnog graevinara u drutvu restauratora. Izvlaili su se tada nekakvi nacrti, skice pa ak i uveane fotografije na kojima se vidjela ranija zgrada. Metar je pomno sluao uglaenu gospodu, povremeno bi sebi togod zapisao. Vrlo rijetko zapravo. No ovaj put su se ozbiljno dali na posao. Oito se radilo o neem posebnom. Da.Treba vratiti renesansni prozor na izvorno mjesto. Zahvat je zahtijevao veu budnost i znanje. Vrijednost pothvata bila je zamjetna. Gospoda su svakodnevno nadgledala radove, davala smjernice, dovlaila dodatne materijale, alate i sprave.Na je slikar sada provodio vie vremena uz svoj prozor. Nije ga smetala ni hladnoa tih korizmenih dana. Bura je nosila posolicu, stezala i suila svjee vezivo. Majstori su trljali ruke promrzle pod konim rukavicama. Na sebe su navukli dodatnu odjeu pa su se kretali ko bumbari skakuui ne bi li zagrijali tijelo. Dok je pripremao aj uo je viku i dovikivanje s ulice i skela. Neto se dogaalo. Nije imalo zloslutan zvuk, ali glasovi su se jasno odbijali o kamene zidove kao da je na sceni kraj nogometne utakmice sa ansom pred vratima gola.

-Pazi! Dodaj! Ma, ne tako! Ajde, ponovno! Upri! Jae, jae! To, to! Takooo! Jo malo, jo malo! E, e tako, s lijeva! Bravooo!

Pojaani konopci zatezali su se do pucanja. Kameni ulomci omotani u jutu stizali su do skele. Neke su uspjeli prenijeti unutarnjim stubama. Uglavnom manje fragmente.

slike

38

Danima se renesansni prozor portal skrivao iza drvene maske. Slikar je svakodnevno provjeravao ne bi li ugledao toga ljepotana. No gradnja se nastavila. Na krovu se zavijorila zastava neto prije Velikoga tjedna. Postavljali su se crjepovi, kupe. Pjesma se sve jasnije ula. Skela je nestala i pred njegovim oima otvorila se arolija. Gledao je. Samo gledao. Nije mogao slikati. Obuzeli su ga osjeaji. Radovi su okonani. Nestao je svakodnevni uur vrijednih majstora, taj kreativni naboj koji ga je poticao na rad. Zadivljujua ljepota prozora nasuprot njegovu djelovala je neivo i statino. Narcisoidno je krasila obnovljeno zdanje. Trebat e mu vremena da dozvoli osjetima pribliiti se tom prizoru. Do tada e oivljavati slike vrijednih majstora, uhvaene trenutke istinske kreativnosti. Nastat e snani prizori puni dinamike, ivotnosti, prikazi ljudskoga truda i rada.

slike

39

Studija peta

Prozor. Prozreti. Prozirno. Prozno. Prozrano. Barkun. Finestrun. Balkon. Okno.

Slikar je dugo vremena promatrao svoje rastegnuto bijelo platno na tafelaju. Boje su nestrpljivo ekale u tubicama. Kistovi su mirovali u keramikim vazama poput osuenoga cvijea. Na mjestu gdje je do nedavno zjapila ruevina obrasla brljanom, inericom, grmovima kapara i slapovima prozorskoga zvonia sada stoji obnovljeno zdanje. Podsjealo ga je na predivnu haljinu u izlogu koja eka toplo ensko tijelo da u njemu zaigra strastveni tango. Kroz svoj skromni prozor provirivao bi s vremena na vrijeme u nadi da e taj sleeni prizor zaivjeti. Bogata zavjesa svjetlosti prekrivala je bijeli kamen svim nijansama noi, jutara, dana, predveerja. Pravilna ipka povezanog kamenja naliila mu je na mreu u koju je uhvaen postajui i sam jedan od njih. U srcu toga mora istie se prozor - balkon kao kakva usidrena laa. Gornji dio polukruno ini prozor nalik portalu. Obrubljen zubatom ornamentikom daje lagani ritam to se posebno vidi kada svjetlost budi sjene. Izmeu lunete i dugih kamenih blokova bono su ugraeni bogato ukraeni kapiteli. Stilizacija akantusova lia s detaljima dupina. Sve je lijepo isklesano, izrezbareno i odaje vrhunski rad skulptora. Plastika dolazi posebno do izraaja za noi punoga mjeseca kad se svjetlost suprotstavlja sjenama. Volumen se poveava i kapiteli poprimaju skulpturoznost kakvu je naruitelj i elio. Na kapitele se nastavljaju lijepo ukraeni ovei blokovi od jednoga komada kamena. Dekoracija se ponavlja. Vanjski rub zubata ornamentika, girlande obogaene voem i cvijeem te dupini u samom sreditu. Rad kamenoklesara umjetnika. Ovei prag lei na dvjema konzolama. Sveukupni je dojam otmjenost i prozranost koja ulazi u unutranjost prostor obiljem svjetla,

slike

40

svjeega zraka, zvukova i mirisa. Svibanjski dani bude uspavani grad i njegove starosjedioce. Rasko mirisa s udaljenih livada i padina obraslih brnistrom, pjev ptica u praskozorje, dulji dani okupani suncem mame snagom skrivena ljubavna zova. A onda iznenada, nekako zajedno s prvim lastama proljea, slikar ugleda stasitu damu kako otvara svjee obojana vrata velebnog prozora na drugoj strani ulice. Veselo je savjetovala mladia koji je vjeao bonogracije. Potom su stigle bogate zavjese, pa njene, prozrane u slinim nijansama. Namjetaj koji je do tada bio prekriven bijelim platnenim plahtama ugledao je svjetlo dana. Slikar je sada mogao vidjeti to stoji iza tih sablasnih skulptura koje su ga podsjeale na okamenjeni svijet kakve uklete pilje. Bijeli naslonjai, stolovi, vitrine, klupe s dodirom zlatne dekoracije i bordo uzorkom cvjetnoga platna. Stajae, stolne svjetiljke i bogati luster s nizom svijea i viseih kristala. Sve je podsjealo na salon kakvog dvorca, venecijanske patricijske palae. Prozor je zazelenio listovima palme i kamelijom. Na slikar veselio se pomisli da e ih netko zalijevati pa e se, eto, vratiti kuni duh tom obnovljenom zdanju. Odmah se dao na skiciranje oivljenog prizora. Slika sad krasi salon veronske rezidencije njegove nove susjede. Operna pjevaica s ljetnim boravitem na otoku ispunjavat e njegov slikarski ivot arijama i klavirskim arolijama. Sliku e joj darovati pri odlasku kao zahvalu za arobno ljeto ispunjeno glazbom i njenim osebujnim glasom. Navueni teki zastori oznait e kraj predstave. Na prozor e slijetati vrapii i pokoja sjenica. Maak Romeo prest e u svom kutku veronskog svijeta sjeajui se sjetno plavetnila neba, mijaukanja ulinih maaka i preleta ptica koje bi povremeno krale ostatke hrane iz njegove posude. Slikar je napravio niz studija vezanih za novi ivot preko ulice. S

slike

41

odmakom oslikat e platna na kojima e zasigurno biti i umiljati maak, ali i njegova plemenita prijateljica. Naime, toliko su se sprijateljili da mu je ostavila klju. Navodno je trebao pripaziti na biljke. I openito. To ga je dodatno inspiriralo. Upijajui interijer ukusno ureene kue oslikao je seriju slika oivljavajui ugodne trenutke u drutvu primadone. Njen miris lebdio je zrakom usamljene kue kao kakav dobar duh. inilo bi mu se na tren da uje njen glas. Stavio bi staru plou na stari gramofon, zavrtio ruicu i potekla bi glazba uz kripu i pucketanje. Natoio bi bierin mirisava amareta iz neobine boce s police ostakljene bijele vitrine. Prepustio bi se slatkom sanjarenju. Da ne bude sumnje, ona ga je zamolila da se osjea tu kao u svojoj kui, da prostor ne tuguje. Upoznala je njegovu plemenitu umjetniku duu, zavoljela ga kao prijatelja. Eto.

42

Ciklus slika

43

slikeDama s makom

Slika prva

ena s makom. Gola ena s makom. Ne. Dama s makom. Dama, maka i stari gramofon. Kompozicija slike prati glazbene stavke Shopinovih klavirskih nokturna. Desno sofa s ugodno smjetenom damom i makom u krilu. Par jastuka za podboiti lea, nasloniti glavu ili podignuti nogu. Sofa je dovoljno velika da se osoba moe skupiti u klupko i odmoriti poslije objeda, proitati koji list intrigantne knjige. Lijevo omanji okrugli stoli sa starim gramofonom ija truba poput ljuture pua iz oceanskih dubina pojaava ugoaj zvuka. Ispred sofe nii stoli prekriven runim radom obrubljenim zlatnim nitima, a na njemu porculanska posuda s okoladnim pralinama. Iza sofe stajaa lampa s pasant abaurom. Na zidu uokvireni portreti. Sobna palma unosi atmosferu ardina kao i vaze sa sezonskim cvijeem na komodama. Tu su i porculanske figurice koje mijenjaju mjesto pa su as na komodi, stoliu, a onda iza stakla kutne vitrine. Ovalni tepih prati tukature na stropu s kojeg se kao zaleeni vodopad sjaji raskoni luster.Slikar izabire popodne kad se meka svjetlost probija iznad kroanja susjednoga vrta. Za koji trenutak ut e se pjev ptica u predveerje, a kroz otvorena vrata dopirat e zvonjava koja poziva na veernju. Ispod e kamenom ulicom proi nonice otobraco i svojim ukavim italijano veneto tuiti se jedna drugoj na vruinu, slabi apetit, skupou na pijaci. Svaki dan iste teme. I tako godinama. - Kad e nas Bog sebi zet?Svjetlost prodire poput plime i ispunjava prostor toplinom popodneva. Pokustvo je bijelo sa zlatnim detaljima tako da i samo iluminira detalje oko sebe. Guste zavjese razmaknute i vezane ukrasnim konopcem ne vide se na slici, ali njihov bordo

slike

44

odsjaj sapleo se sa sjenom cvjetne tukature i nitima orijentalnog svilenog tepiha. Sofa je prekrivena bordo tkaninom, jastuci presvueni prugastom sirovom svilom. Dama na sebi ima svilenu jednobojnu haljinu bez suvinih detalja. Uspravna postura s nagibom glave prema kunom ljubimcu djeluje pomalo strogo ako se ne zna da je dama operna pjevaica. Takvo joj je dranje prirodno. Pramen guste kose slobodno pada iz podignute frizure na lijepa ramena niz profinjeni vrat. Vidi se samo dio lica koji dovoljno govori s kojom ljubavlju njena desna ruka miluje bijelog maka neobino dugake dlake. Plemenita vrsta. Lijevi dlan se igra sa apicom u ritmu glazbe s gramofona. Slika odie mirom i spokojstvom. Savren sklad svjetla, oblika, sretnog ivota. Boje odraavaju eleganciju i glazbenost prostora. Portreti na slikama uspomene su na drage ljude razasute po svijetu. Samo slikar i dama s makom znaju tajne koje slici daju onu ljudsku dimenziju, privid savrene sree. Priu iza slike ostavljamo itatelju ili promatrau da je ispria, doivi na svoj nain.

Slika druga

Dama pred zrcalom. Jutro

Soba okrenuta prema jugoistoku. Prozor gleda na vrt ograen visokim zidom. Kamena kruna zdenca u sredini okruena lijepo oblikovanim ploama i kanalicama. Tu se slijeva kinica, utie u bunar. Rubno je posaeno cvijee, grmovi rua, rumarin, lovor. Tu je i mogranj, stablo amula, smokve. Pravi botaniki vrt. U osunanu dijelu vrijedne su ruke uredile kamenjar s kaktusima, agavama i aromatinim biljem presaenim s prirodnih stanita.Prizor je to koji naa dama ugleda kad s prvim zrakama sunca razastire zavjese kako bi jo jasnije ula pjev ptica.

45

slike

46

Ostavlja otvorena staklena okna dok se umiva pod mlazom vode u prozranoj kupaonici. Osvjeena navlai svileni ogrta i sjeda za toaletni stoli. Soba je ispunjena mirisima raslinja i toplinom mladoga sunca. Dan se uvlai u svaki kutak i krade snene niti koje je no ispreplela. Slikar zamilja damu u kojoj jo buja ivot zrelou staroga vina. Ona elja bujnu kosu i promatra svoje lice u ogledalu. Na njemu se vidi zapis vremena, napornog predanog rada, ugaslih ljubavi i strasnih poljubaca. Ona zapjeva omiljenu ariju i svjetla pozornice ozare joj lice. To e slikar i zabiljeiti. Tu sreu koja izvire iz njene nutrine. Glazbe u njoj.U prvom je planu lik stasite ene koji ocrtava enstvenost pod slapovima svile. Vide se uspravna lea i ruka s etkom u kosi obasjanom sjajem svjetla koje bono osvjetljava poluprofil, razgolien vrat i otkrita bedra. U ogledalu se zrcale oi, pune usne i skladan nos. Vidi se i dio postelje jo tople od sna, te slika nage djevojke preputene sanjarenju. Boje su pastelne poput latica rua iz vrta. Svjetlost je topla. Sjene su blage, snene.Slika dame pred ogledalom nakon jutarnjeg buenja senzualna je, ispunjena zrelom ljepotom koja ogledava unutarnji sklad i mir. Ono to prolazi kroz svijet misli nae dame, sjeanja i uspomene koje se bude svakoga jutra ostavljamo psiholokom profilu literarnog ili glazbenog zapisa.

Slika trea

Tiha priroda. Stileleben. Natura morta. Nature morte. Mrtva priroda.

Stari kuhinjski stol. Bijela zdjela napuklih rubova ispunjena narovima iz vrta. Neki su odloeni na drvenu povrinu. Ostavljeni na bodljikavoj granici sa zlatnoutim liem, koje bi

slike

47

uskoro otrgnula jesenska bura, kao da se otimaju za jo koji tren ivota. Kora mogranja odie jesenskim bojama. Tragovi zelene stapaju se s okerutom, zlatnoutom, naranastom, nijansama crvene prema dubokoj bordo. Kroz napuklinu vide se vinsko crvena zrnca. Sjaje sonim sokom. Ubrani plodovi jo e dugo ivjeti dok im se hrapava kora ne zgri i osui. Da su ostali u kronji, ptice bi se veselile ukusnim sjemenkama. Slikar je odredio izvor svjetlosti i cijeli je prizor zadobio dramatinu dimenziju. Pozadina se gubi u polutami prostora. Ne nazire se nita bitno. Sjene se razlijeu po daskama stola iji rubovi stoje u opreci s oblinom zdjele i oblicima odloenih plodova. Njihovu plastinost pojaavaju gradacije tonova od svjetlom taknutih do tamnih uronjenih u vlastitu sjenu. Posebno je dojmljiva granica s narom koja kompoziciji daje ivotnost. Dijelom zadire u kadar sa zdjelom, a onda se iri po dasci stola na ijoj se hrapavoj povrini ocrtava oblik lia, ploda, drae. Taj meki odraz ispunjava sliku glazbenom prostornou, iako nae oko primarno biljei zaudne boje lia i zrelog mogranja.Slika odie mirom i toplinom jesenske veeri. Ljeto na izdisaju gasi se u paleti boja koja e uskoro postati tamna i opravdati naslov. Mrtva priroda.

slike

48

Slika etvrta

Raspelo. Raspee.

Kad je ovjek uope zamijetio kri, osvijestio njegovu iskonsku snagu i razapeo sebe? Svatko nosi svoj kri. Svi smo od njega sazdani i kad odemo, ostane njegova simbolika kao svjetionik za nadolazee due. On je bio tu kad je Bog udahnuo ivot u prainu, ispunio nas svjetlou i ljubavlju. A onda smo zaboravili to nam je darovano. Bogatstvo pretvorili u pustinje, ugasili svjetlost, prekrili je tamom. Mrnjom zamijenili ljubav.Poslao je najljepi dio sebe. Sina svoga. Jaganjca da otkupi grijehe svijeta. I njega smo razapeli zaslijepljeni siromatvom duha.

49

slike

50

Jaganje Boji, ti koji oduzima grijehe svijeta, smiluj nam se.Jaganje Boji, ti koji oduzima grijehe svijeta, daruj nam mir.

Crkve su pune raspela iz radionica predanih skulptora, raspea iz slikarskih radionica genijalnih slikara i onih samoukih koji slikaju srcem i duom. Gotovo svaki dom uva uspomenu na raspetoga Isusa, krunicu koju prenose pokoljenja tihim molitvama i hvalama Svevinjemu.Kakva je to drama koja se odvija na kriu nitko doista nee saznati dok i sam ne proe svoj krini put. Taj nezaobilazni ciklus u beskrajnoj spirali postojanja djeli je iz kojeg iziemo ojaani, poraeni, uskrsli. Trajanje je osobno, ali ne bitno. Osvjetavanje i istinsko proivljavanje sjeme su novog roenja, ponovnog rasta. I kad se uspemo na vrh ivotne planine, pogled se iri, ali jedini preostali put je onaj prema nebu, bespuima iz kojih smo doli. Kako se tada, na tom najviem vrhu od vrhova, na toj ivotnoj piramidi prela prostranstva i zavojiti putovi doimlju malim i beznaajnim. Zaboravljamo da su nas oni doveli do ushita, da su prolivene suze, znoj i uljevi bili dio toga trnovitoga puta. A ako ste lako stigli tu, sudbina vam je ista. Va kri vas strpljivo eka u beskrajnim postajama novih ivota. Slika raspetog izaziva spontano izgovaranje. U ime Oca i Sina, i Duha svetoga. Amen. Koreografija ruke ispisuje rijei. Taj minijaturni obred preslikava se u prostor svemira poput krugova na vodi, ljubi Njegovo lice i vraa se kroz ljubav k nama ista srca. Tada nas dirne ta ljepota i osjetimo njegovu blizinu.Teko je naslikati raspee, bojom izraziti bogatstvo osjeaja, oblikovati misli koje nas obuzimaju. Slaviti smrt na tako beutan nain. Objesiti izmuenog Sina, golog i krvavog. Iznemoglog i ponienog. Ostavljenog vjetru, noi i crnim pticama u pustoi krajolika. Zaista. Moda je i previe raspela i raspea, krieva i krinih putova pa smo se navikli. Nemilosrdno gazimo jedni druge, razapinjemo milju, djelom i propustom.

51

slike

52

Na slikar prolazi svakodnevno svoj krini put. O korizmi ga obuzme neka sjeta i skicira prizore, oslikava trnovit put. Iz njegove mape skica i studija posebno mi se svidjela ona gdje Krist umire na kriu, silazi s njega i ponovno propovijeda. Kad je vidio moj izraz lica odluio mi je pokloniti studiju. To mi je rekao kasnije. Nije htio otjerati sjaj u mojim oima i zaaranost prizorom. Jo je dodao kako je i njemu osobito bliska ta interpretacija.

Smrt kao zaetak ivota. Mrtvo sjeme kao nada novoga klijanja. Lice Isusovo odmara. Pognuto prema zemlji doimlje se oputeno, djeji, sneno. Dijete je zaspalo u suzama iji se tragovi kao presuen potoi nasluuju. Kad bolje pogledamo, teko se odluiti o izvoru suza. Suze radosnice, suze odaha, suze boli, tuge, stida. Plae li Dijete za Majkom, braom, ljubljenim pukom? Plae jer je njegova rtva uzaludna?No, sad je to prolo. On je siguran. Oslobodio se ovozemaljskih patnji. Predao je sebe, ali ne i Sebe. Sad je sklopio vjee. Ono to slikar slika za nae je oi. Duhu ostavlja nevidljivo. Kao u stripu skicira Krista kako pada s kria poput otpaloga lista, sjemena. Zatim se uspravlja i die ruke prema Nebu. Lik Spasitelja na kriu i na zemlji svojom izravnou mogle bi biti odvojene slike. Umjetnik ih povezuje gibanjem tijela i pred nama je film ije su male sliice isjeene i povezane te preklapanjem odaju dinaminost kretanja. Paleta boja je vedra. Prizor budi nadu. Da rtva ne bude uzaludna.

53

slike

54

Zvonici i crkve. Gradske vedute.

Ciklus slika

Vesna je zapisala kratku crticu o prostoru iz kojega potjeem. Mogla je svoje vienje zabiljeiti u tomovima knjiga, napisati tisue pjesama, a mogla je samo izrei: Rab.Rab je otok obilja. Obilja svjetla, topline, juga i zelenila. Obilja modrine i mirisa. Kada se ovjek, ponesen bujnou, nae prepun ljepote na drugoj strani, onda sredina puca. U tim napuklinama od napetosti izrasta stvaranje. in stvaranja jest cvijet na ranjenome mjestu. Ovo nebo izaziva i rane i cvjetove.Kad se rodite i provedete vei dio svoga ivota u prostorima zaudne ljepote kojom obiluje naa obala i njeni otoci obiljeeni ste bojim darom. I na slikar, i tekstopisac, i dio tebe potjeu iz toga raja. Uronjen u to jedinstveno bie ovjek esto i ne primjeuje srce koje tisuljeima kuca i sije svoj ritam u njegovo bivstvovanje. Tek kad se odmakne, vapi za nebima, zagrljajima mora, obiljem mirisa i sveano bijelim kamenjem razasutim po krajoliku, uzdignutim u palae, crkve i njihove zvonike, gradske krune od zidina.Otoci su sjaj u Njegovoj suzi radosnici. ak kad su naoko ogoljeli, prebogati su iskonske snage. Pri ih arko sunce. Opiru se moru. Bonacama i moi valova. Vjetrovi ih miluju maestralima, ibaju burama, oplahuju juinom. Kie im peru slano lice, bude skriveni ivot u krtoj zemlji zarobljenoj u krapama.Od vajkada su ljudi plovili morima poznavajui nebo iznad njih, otoke u ijim su dubokim uvalama sidrili svoje lae, sklanjali se od oluja, nevremena i gusara. Umorni od broenja podigli su svoj dom, skrasili se na stijeni da vide puinu, a opet da imaju mirnu luku za svoje lae. Morem su tada plovili dragocjeni tereti, iskusni moreplovci, dovitljivi gusari, plemii i pustolovi. Graanstvo je trgovalo unutar zidina. Stada su uvali pastiri.

slike

55

Teaci su radili na zemlji, skupljali plodove loze, maslina, smokava. Plemike su titule nosile odreeni teret i valjalo je pokazati sebi i puku bogatstvo, mo. Gradile su se rezidencije, patricijske palae sazdane od finoga kamena. Ukraavale su ih ruke umjetnika klesara, skulptora. Brodovi su donosili kamene ulomke iz radionica diljem Mediterana. Konzole s lavljim glavama, patricijski grbovi, nadgrobni spomenici i kojekakav inventar. Kupovale su se i naruivale slike, stilski namjetaj, posue, lampe, odjea i obua. Crkve su se irile, gradile kapelice i oltari za bogatae tih vremena. Kamena plastika horizontale unutar gradskih zidina preplavila je prostor, obiljeila ga rasterom ulica i udomila pridolice. Osim kamenih utvrda i osmatranica vinuli su se u nebo i vitki zvonici. Gradili su se godinama, stoljeima. Postali su svjetionici vidljivi iz daljine. Osmatranice za pogled na te iste daljine kojima su prilazile lae svih zastava i jedara.

slike

56

Skupljalo se zlato i drugi plemeniti metali za zvona kako bi im zvuk bio to plemenitiji. Kako bi darovatelj povjerovao da ba onaj dio koji je on darovao tako lijepo zvoni. Dok je iv veselit e se raznim prigodama obiljeenim zvonjavom sa zvonika. Bit e i onih kad zvonka glazba poziva na oprez, tuno najavljuje nemili dogaaj, smrt, pogibelj. Zvonici nas pozdravljaju ve iz daljina svojom ljepotom uzdignutom k nebu. Pozivaju zvonom na okupljanje, molitvu, meditaciju.Rab je grad zvonika. Usidren kameni brod s etiri jarbola koji stoljeima odolijevaju vremenu, uvaju taj ljupki gradi. Krase ga svojom postojanou i odaju poast njegovim stanovnicima, vrijednim otoanima iji trud i pot prepoznaje svaki kamen brino sloen u njihovu slavu. I kad zvoni sa zvonika uje se glas svih onih kojih vie nema, ivuih i onih koji dolaze. Dijete e ga podojiti iz majine dojke. ut e ga kad odraste i poe u svijet. Pratit e ga za ivota, ispratiti na posljednji poinak. Kadgod i gdjegod ujem zvono probudi se u meni moj grad i njegovi ljudi. I vie nisam sam.

Studija prva

Pogled s utvrde sv. Kristofora, zatitnika grada i otoka Raba, iri se panoramski na sve strane. Slikar odabire dojmljiv kut gledanja koji obuhvaa poluotok na kojem se usidrio grad, plavetnilo mora s rubovima zelenih padina Banjola i Barbata, otok Dolin kao nastavak poluotoka Frkanja, daleke obrise goleti otoka Paga i kamene vrleti Velebita. Grad okupan suncem kasnog popodneva. Sjene se jasno skrivaju od toplih zraka koje isuuju vlagu nakon kine noi. Krovovi su

slike

57

crveni valovi, razlomljeni izmeu kamenih ulica i zelenih oaza vrtova. Prizorom vladaju zvonici koji izviru gordo iznad usnulih kua iji se stanari odmaraju iza odkrinutih kura. More je zagasite modrine i zrcali popodnevne sjene otoia. Bonaca je. Za koji tren e maestral namrekati lice zrcala i pomaknuti zavjesu topline. Svi e odahnuti.Zvonik sv. Ivana prvi je u nizu. Jednostavni stil romanike ini ga ljupkim. isti, geometrijski oblici pokraj tamnozelenih empresa i ruina nekada velebne trobrodne bazilike ostavljaju dojam usamljenosti, neke sjete, onovremenosti. Do njega je crkvica sv. Kria ije skromne obrise gotovo i ne primjeujemo. Slikaru je bliska njena unutranjost pa dok je miluje kistom sjea se bezbrojnih glazbenih veeri uz Krista Proplakanoga na glavnom oltaru, tukatura, oslikanog stropa i zaudne akustike prostora. Niz more krovova pogled leti ka zvoniku sv. Justine. Razlikuje se od ostalih svojom neoromanikom i stilizacijom biskupske kape kojom prodire put neba. Naslanja se na jednobrodnu crkvu sv. Justine, koja je nekada bila domom sestara benediktinki puanki. Samostan je ugaen u vrijeme Ilirskih provincija i Napoleona, a sestre su preseljene u sv. Andriju. Crkva je godinama amila ekajui bolje dane. Danas je Muzej sakralne umjetnosti s vrijednim izlocima. Ovo ne vidimo na slici, ali unutarnje oko obnavlja sjeanja, a pisac redaka poziva u posjet. Ono to primjeujemo neto junije jo je jedan zvonik iznad benediktinskog samostana koji stoljeima opstaje na samim hridinama. Crkva sv. Andrije s udotvornom Gospom, vremenitim zvonikom, stambene zgrade s atrijem i vrtovi na mjestu nestalog biskupskog dvora i crkvice sv. Roka objedinjuju predani ivot sestara. Neobino jest to se najvii zvonik sv. Marije nalazi u sklopu kompleksa. Pripada crkvi, bivoj katedrali iako je pedesetak metara udaljen od nje. Impozantno zdanje, edo romanike gradilo se dugo, ali je

slike

58

sauvalo izvornu ljepotu jednostavnosti. Dominira prostorom svojom vertikalom koja strelovito probija plavetnilo neba i zrcali se u tirkizu mora. S kojegod strane prilazite gradu, on vas prati, priziva poput domaina, a onda vas svojom zvonjavom dariva i oivljava usnula vremena u vama. Pogled se zatim prua na dio proelja velebne crkve Marijina Uznesenja. Narod je zove Vela crikva, Katedrala. I s pravom jer je do devetnaestoga stoljea bila Katedrala. Rab je do tada imao svoju biskupiju. Dananji izgled dobiva u dvanaestom stoljeu kad je i Papa blagoslivlja na svom proputovanju. Biva doraivana stoljeima, proirivana, ukraavana, ali njen jednostavni oblik trobrodne bazilike ostaje uvijek sveano impresivan. Iza nje, prema samom poetku poluotoka koji poput pramca zadire u modrinu, nalazi se samostan sa crkvom sv. Antuna Opata, koji je donedavna bio dom sestara franjevakoga reda. Na slici se ne vidi, ali mi znamo da je tamo kao i zelene oaze Poljanice i Dorke s visokim stablima akacija, raznog ukrasnog grmlja, pokojeg empresa, lovora, duda, erike, zimzelenog raslinja i zasaenog cvijea.Slika se otvara plavetnilu mora i neba u koje su uronjeni otoci obrasli niskim raslinjem i daleki vrhovi visokoga gorja.Od previe detalja promatra se usredotouje na vedutu grada koja svojim ritmom tvori bogatu harmoniju boja, oblika, istaknutih popodnevnim sjenama. Prostor mu se otvara ptijom perspektivom. Privlai ga da poleti iznad tog zaaranog gradia do otoka i hridi, pa se vine put Velebita i natrag na iroku puinu.

Studija drugaTri skice i slike

Samostan benediktinki sv. Andrija izvor je obilja detalja, motiva i duhovne energije koja kao nukleus opstaje stoljeima. Pod

slike

59

bojim okom malo se toga promijenilo, a opet podosta. Na slikar je subjektivan u pristupu. Za te prostore veu ga mnogobrojne uspomene, sjeanja obojena mistinom toplinom. Gotovo nekakvom majinskom njenosti. Gledatelj moda nee uspjeti prepoznati te emocijom obogaene nijanse u statinim uprizorenjima. Za svaki sluaj dodat emo pokoji savjet kako donekle oiviti sliku iza koje skriven ivi mir boji na zemlji.

slike

60

Skica prva

Pred nama je ritmiki zanimljiv detalj samostanskih zdanja. Slikar sjeda u sjenu oleandra iz susjednoga vrta obitelji Rispoli iz Ankone. Zapravo oni su desetljeima dolazili u nisku kuicu i provodili tu svoja ljeta. Saa, Lijana, Tatjana i Boris okupljali su generacije Kaldanana i Pjacetara. Donosili su svakojake novotarije iz Italije. Od mode, glazbe do kojeega.Oleandar je izrastao visoko i njegove grane prelaze ogradu prema ulici. Bogato cvjeta bijelim mirisavim cvjetovima. Slikar udie slatki zrak. Pred njim je poploen trg meu ijim su kamenim ploama i one patricijskih grobova preseljenih iz unutranjosti crkve. Izlizani grbovi, imena plemenitih, svjedoe o pripadnosti starim obiteljima. Dvije kamene stube vode k ulazu u crkvu. Jedna je dio nekog rimskog hrama. Pri ugradnji su je okrenuli pa znatieljnik mora itati naopake zapis u kamenu. Proelje crkve je jednostavno s naznakama trobrodnoga plana. Prozor iznad malen je, ali koristan. Iza njega se sestre okupljaju na molitvu. Na crkvu se naslanjaju prostorije odmah do glavnog ulaza u samostan. Drvena vrata, ostakljena luneta i predvorje koje otkriva dvoja vrata. Jedna su s malim otvorom kroz koji moemo uti glas sestre, vidjeti sjaj njenih blagih oiju ili ruba naoala. Tu je i poluotvoreni bubanj u koji se mogu odloiti predmeti i vrtnjom prenijeti u unutranjost samostana. Lanac koji povlaenjem budi zvono negdje duboko u golim hodnicima, poziva sestru da pomakne zaslon na vratima uz Hvaljen Isus i Marija. Navijeke, nek je hvaljen. Druga vrata vode u odaju za primanja. Tu samo smiju pristupiti odabrani, razgovarati s Majkom i asnim sestrama.Iznad kosine krovova izdie se zvonik. Najstariji romaniki

slike

61

toranj s piramidom na vrhu. Iza trifora bronana zvona iji mili zvuk nakratko rastire tiinu pa utihne u pjevu ptica iz okolnih vrtova. Sjene su otre i zahvalne za oslikavanje dramatike prostora. Poput suneva sata ocrtavaju vrijeme na kamenu. U prizor ulaze nonice. Teko se uspinju stepenicom oslanjajui se o zid. Mogu je i igrokaz maliana uz koju igru, loptanje ili odmaranje u hladu. Tu je i kameno ispupenje u crkvenom proelju na kojem se natjeu tko e dalje i due opstati priljubljen uza zid. Trgi je koriten kao imaginarni zatvor u igri Lopova i andara koja se povremeno upranjavala u starom dijelu Kaldanca. Osobito je svean ugoaj posljednje nedjelje u travnju kad se vjernici zavjetuju i mole udotvornoj Gospi Rapskoj. Krii. Crkveni blagdan kad iz svih sela dolaze procesije uz pjesmu, zastave, molitvu i narodne nonje. Veliki je to dan, veliko slavlje u zajednikoj molitvi i zahvali Gospi.Njena malena slika obrubljena okvirom od plemenita metala i okiena zavjetnim darovima krasi boni oltar. Njena snaga je u naim molitvama, nadi, srcu.

Skica druga

Ono to sada vidimo doista je posebno. Na kamenoj hridi ovjek je podigao zdanja sva satkana od kamena. Sklad toga spoja prirode i ljudskoga truda, to sljubljivanje, pa zapljuskivanje mora o hridi, osunana strana koja tjera ukuane da pritvore svoje kure, dobar dio dana ini taj prostor nedostupnim poput romantinih dvoraca u kojima zatoena djeva pie ljubavne stihove. eka svoga princa da baci sidro i konopac, oslobodi je slatke zatoenosti, nevinosti. Tu je i zvonik koji stremi svojom sveanom ljepotom plavetnilu neba.

slike

62

Gradske zidine nastavljaju se iznad kamenih stijena koje po svojim padinama udomljuju stoljetne agave, slapove kapara, grmike eboja, maslake i divlji luk. Tu je i pokoja smokva i draa kupine. Na malim terasama ispod samih zidina rairila se trska. Zidine su dio ranijega zdanja biskupskih dvora. Sad su samo tit od rasipanja plodne zemlje koje su asne sestre pretvorile u gredice s raznim povrem.S mjesta s kojega je na slikar uhvatio taj prelijepi prizor vidi se i duboka Uvala sv. Eufemije na ijem je kraju muki franjevaki samostan. Vidi se i kamporska ravnica, zelene ume Dundova, poluotok Frkanj obrastao borovima ije kronje skrivaju svakakvo mirisavo raslinje.Iako je ugoaj s ovoga mjesta doista uvijek poseban i mjesto je mnogih ljubavnih uzdaha, slikar odabire jutro. Sunce se nalazi iza njegovih lea i dodiruje na prizor ostavljajui dovoljno skrivenih sjena da se dobije ritmiki potpunija harmonija. Bodljikave agave poput velikih zelenih cvjetova nude nijanse mesnatih listova od tamnozelene do srebrnastosive. Na nekima se vidi rijetki cvijet nalik velikoj parogi pri ijem se vrhu granaju uti cvjetovi. Stijene su ovdje zemljane, oker i vrlo su trusne. Slikar koristi paletu irokog raspona. Boje su jasne. Gradacije zelenih, plavih osvjeavaju prostor iz kojeg se istiu svijetli tonovi zdanja i kamenite obale Frkanja.Sve je sneno i ostavlja dojam bezvremenosti. Kao da je oduvijek tako i ostat e zauvijek tu. Bar malo utjehe za nau nostalginu duu.Uz sliku prija glazba prebiranja po harfi. um mora. Povremeni pjev eljugara ili lugarina. Isti prizor pokuajte zamisliti za kasnih popodneva ljeta koje se gasi.

slike

63

Otvaranje kura. U tople sobe samostanskih odaja nadire maestral s dahom pinija s Otoka ljubavi i kapljica mora osuenih na stijeni kupaa.Tu je i barka sa svojim ribarom, jedrilica ija su jedra mirovala s bonacom.Glazbena kulisa nije neophodna. Zvuk zaveslaja, javljanje galeba koji leti na kolje iza horizonta, pa aputanje mora koje se zavlai u tople obale njenim rukama ljubavnika.

Slikar e isti motiv naslikati obavijen velom noi. Izostavit e svjetlost mjeseine i zvijezdama posipati romantiku nokturna. Svjetlou ulinih svjetiljaka istaknut e obrise zdanja, zidova i raslinja. U prozoru samostana svijea e poput male zvijezde osvijetliti lik asne sestre s molitvenikom u ruci. On e je naslikati, ali mi je ne vidimo. Zamiljamo. Sluamo njenu molitvu i ponavljamo u sebi da se ne zatre plam dobrote, ljubavi i nade.Namrekano lice mora posut e zvjezdanom prainom dok e se krajolik u daljini stapati s gustim namazima noi. Glazbu e zamijeniti apat zaljubljenih. Iz napuklina potei e stih. Nemoj me doticati. Ja sam samo topli dah nekog davnog vremena u kamenu procijepu.

Skica trea

Marojevi, Vea, Zubak. Pandi, Dragozet, Belija i tisue drugih znanih i neznanih zabiljeilo je raznim tehnikama i izriajima vedutu ija snaga ostaje otisnuta u svijesti, u dubini due. Srce vapi za njom. eli se vratiti bar na tren i ispuniti se sveajem,

slike

64

kako bi to rekla moja vjerna prijateljica. Njoj emo nesebino darovati ovu studiju. Moda ju jednom put navede do mjesta s kojega e slikar pokuati zadrati svu tu ljepotu, udahnuti joj glazbu, ispriati pokoji detalj iz osunanog mu djetinjstva.

Kad se uputite Ulicom Stjepana Radia prema gornjem dijelu grada, naputate glavnu kaletu, volat iznad koga svaki sat otkucava zvono s tornja gradske ure. Tu je zapravo krianje i ulice se ravaju prema obali, Kaldancu, Pjaceti ili Varou. Mi emo pobjei prema Pjaceti, ostaviti iza sebe renesansnu gradsku lou do koje je odmah minijaturna crkvica sv. Nikole, ranije sv. Duha. Ulica je iroka, poploena lijepim kamenim ploama. Nailazimo na portal plemike obitelji ernota, rad poznatoga skulptora i lijevo neto skromniji obitelji Kasio. Otuda se ulica uzdie po dvije stepenice. Zidovi tite vrtove iz kojih proviruju kronje smokava, mimoza, amula i ljiva. U njihovim pukotinama korijene se injerica, zvonii, pelin, pokoji grm kapara. Prostor se odjednom otvara i pred nama je trg sa stasitom crnikom, skromno proelje sv. Justine i ljetne rezidencije obitelji Dominis s gotikim otvorima na kojim se epure pitari s asparagusima, iranima i ukrasnim palmama. Nevidljiva ruka vodi nas dalje. Prilazimo zidu iza kojeg se otvara pogled prema udaljenim otocima, Frkanju, puini s barkama i brodicama, svjetionicima. Prema obilju modrine i zelenila obrubljenog krunom bijelih hridi, krapa i letom galebova. Tu dua poleti slobodno, osloboena umora tijela. Biva posvuda istovremeno. Neka neopisiva radost slina onoj planinara na vrhu planine. S Pjacete vode stube do promenade uz more. Slikar zastaje, upija snagu prostora. Zadivljen je bogatstvom motiva. Ponovno ga fascinira prizor samostanskih zdanja koje

slike

65

poput koralja rastu na stijeni i mnoe se oblicima, ritmom krovova, nizom prozora, dimnjaka. Tu je i na zvonik skriven iza palminog lia, bujnog empresa koji su nedavno posjekli zbog isticanja gradskih utvrda. Slikar ga pamti iz svoga djetinjstva. U njegovu je duboku hladu skriveno palio prve cigarete guei se od dima. Tu su kronje divljih smokava ije plodove kljucaju kosovi i vrapci. Agave su se rairile i nekim udom opstaju ukorijenjene u ukastom kamenju dok ne procvjetaju. Tada se osue i srue u ponor nakon prvih jesenskih kia. Nekim udom prirode prije odlaska ispuste mladice i ivot potee ispoetka. Nijanse zelenih do utih govore o raznolikom raslinju, cvijeu koje uiva u zaklonu od vjetrova i obilju popodnevna sunca. Prizor oslikan u jutarnjem ruhu buja obiljem kontrasta. Sunce se probija kroz raslinje, iznad krovova i baca sjene na usnulo more. U njegovu zrcalu istie se zvonik ija se vertikala lomi na valiima zalutalim od neke brodice tamo dalje izmeu punte Frkanja i Vele rive. Odraz na vodi kao da nas vraa u zaboravljeno djetinjstvo. Lelujav titra, budi u nama slike spokoja, bezbrine igre. Sjene prate svaki pomak sunca na junom nebu. Kad zazvoni podne sa zvonika, prikriju se pa ponovno zaigraju za popodneva. Skriju se u skute noi. Kia ih ponekad spere s krajolika, ali odmah s prvim zrakama sunca ivnu jo jasnije. Ljeti se prizor upotpunjuje mnogobrojnim kupaima, usidrenom barkom i jedrima u plavetnoj daljini. Djeca se loptaju, grade malene bazene, slau kamenje s kojega skau u dubine, rone i izvlae koralje, love ribu lukom i strijelom napravljenom od starih kiobrana. uju se veseli glasii, dozivanja, imena i nadimci, strani jezici. Domai, topao i mekan.Zimi se nonice skrivaju u zavjetrini. Griju svoje kosti uz akulu i pletivo u ruci. Zaluta i pokoji noni s kapom na glavi.

slike

66

S nostalgijom gleda prema moru. Nada se da e vrijeme biti pogodno za isplovljivanje. Treba uhvatiti kojeg arbuna ili lignju dok je tajun.U slikarevu djetinjstvu bilo je tu mnotvo djece. Igrala su se na pin-pin, na koze, tane. Prevrtala kamenje za oseka lovei raie, bambuse i morske praie. Skidali su se priljepci i petrova uha, pobirali morski puii i traile kunjkice.

Prizor je osobito romantian nou kad se mjeseeva svjetlost razlije po uspavanom licu modrine. Tada zaljubljeni ne dvoje, ve ulaze u scenu ne da bi ih slikar naslikao. Upotpunjuju sliku zagrljajima i strastvenim uzdisajima.

67

slike

68

Tempi passati

Ciklus slika

Slika prvaProdavaica koljaka

Slikar se prisjea prizora iz djetinjstva skrivenih u sjeanja. S nostalgijom ih izvlai u samoi svog ateljea. Prigoda je to da popria s uspomenama, oivi toplinu prizivajui bezbrine ljetne dane bosonogog djearca. Sjeti se tako i slike djevojke. Prodavaica koljaka Odjevena je u skromnu halju koja joj prikriva koljena. Mogu se vidjeti samo obrisi bijelih arapa i nekakvi opanci ili sandale koje su tada nosili mukarci i ene. Obavezan dio obue iz trgovine Bata, poslije Borovo. Gornji je dio odjee bijela koulja obrubljena crvenim koncem i kroet pripijen uz tijelo. Istie vitak stas i jedro poprsje. Oko osunanog vrata koraljna kolajna koju je naslijedila od svoje bake. Kosa spletena u guste pletenice viri ispod marame, facola, s cvjetovima rua. Pred djevojkom koare prepune koljaka, osuenih zvijezda, ljutura morskoga jea, morski konjic, oklop grancijevole, rakovi, periske. Sve mirie na more mada je veinu dobro oprala i prokuhala u vodi. Djevojka sjedi na drvenom stolcu s niskama sitnih puia nanizanih oko lijepih osunanih ruku.

- Mule, mule ene. Izgefelih.

Njen glas, koji ne ujemo na slici, ali na ga se slikar itekako prisjea, pa taj mladenaki osmijeh, bljeskanje bisera iza usana boje zrelih smokava, privlai pogled i mami na kupnju. Na slici iz njegova albuma sjeanja djeak ui pred tim zaudnim

slike

69

prizorom. Fasciniraju ga svi ti neobini oblici, boje. Ne usudi se pruiti malenu ruicu i dodirnuti ta bia koja djeluju zastraujue, a opet privlae njegovu pozornost. Hipnotiziran gleda u taj svijet iz dubina i ne uje uestali poziv majke ija je pozornost negdje drugdje. Da je bar otac s njim. Sigurno bi mu dopustio da izabere bar jednu koljku ili zvijezdu. Raia. Ne bi ni slutio da je to zbog osmijeha prelijepe koljkarice. Svoj bi trofej gledao danima u uglu svoje sobe.Djevojka ga gleda. Djearca. Vidi sjaj u njegovim oima i prepoznaje sebe kad je i sama znala biti ponesena zagonetnim svijetom podmorja. Donosila bi kui puie skupljene na plai, izronjene koljke i uhvaene rakove. Daruje mu koljku koju je dobila od koara. On je stavlja na uho i uje um dubina. Lice mu se ozari. Od silne sree skoro zaboravi zahvaliti dragoj djevojci i potri majci.

Na nekoj drugoj slici djevojka nie kolajnu. Pomakla se u hlad. Koare ispred nje na sunanom su dijelu poploene ulice. Svjetlost istie sedef glatkih udubina koljaka u kojima je neko prebivao pu ili rai. Ona nie predano i strpljivo. Podsjea na djevojku s krunicom na ijim usnama tek neprimjetno treperi molitva. Pui po pui na prozirnoj niti. Njene su misli negdje drugdje. Ta je odsutnost ini jo ljepom. Izraz je lica prirodan i skriva toplu ljupkost koja nije na prodaju, nije za prolaznike. Otkriva zaokupljenost neim to pripada samo njoj - dubokim i njenim osjeajima koje na slikar primjeuje. Moda nas je u svom promatranju prizora preduhitrio, zabiljeio detalj, trenutak i naslikao ga za one koji se pitaju i dan danas to skriva to zagonetno lice.Skriven iza svoga bloka umjetnik je skicirao kretanje ljudi, povremeno zastajanje uz gestikulacije koje i bez rijei govore o moguem predmetu razgovora. U kadar mu ulazi potar vesela

slike

70

koraka. Zastane i iz svoje kone torbe izvlai pismo, mali paket, preporuku uz obvezatan potpis. Gleda u djevojku sa koljkama kako strpljivo nudi turistima uspomene iz svojih koara. Prua joj pismo. Na njemu marke neke daleke zemlje preko mora, oceana. Via avion. Ona se zahvaljuje zateena. Proli su mjeseci kako nije ula nita o svom ljubljenom. Otiao je u bijeli svijet. Ostala je sama s poljupcima kojima ju je cjelivao, njenim rijeima posijanim u vrt matanja, obeanjima da e je uzet ako ga eli. elim, elim svim srcem. I on je nju elio. Volio. Sad joj se napokon javlja. Ona skriva pismo. Proitat e ga poslije. Vadi ga opet. Mirie. Otvara vrkom noia. ita kriomice. Na njenom licu pie sve. I koliko je voli, eli, ljubi. Jedva eka da je ponovno dri u zagrljaju kao one noi njihova rastanka. Neka se strpi, nije ni njemu lako. Dani su mu kao godine, sati ispunjeni mislima na nju. Samo nju. Cjeliva njen rupi natopljen suzama rastanka. Ljubi sliku koju dri blizu srca. Ona sjaji. Oi joj sjaje. Usne sue, vjee pote. Srce joj poigrava. Pa jo jedno srce ije otkucaje ne uje, ali osjea ga u svom tijelu. Kad bi mu bar mogla rei da nosi njihovu ljubav. Da ugleda oinsku radost u oima. Kad bi mogao poloiti uho ili toplu ruku, uti to maleno srce. Sprema pismo, otare suze i nie kolajnu. Broji trenutke do ponovnog susreta, zagrljaja.

- Molim vas, koliko stoji ova kolajna? Jako je lijepa.- Oprostite. Jo nije gotova. - Svejedno. Rado bih je poklonio svojoj vjerenici kad se

vratim kui. Volio bih je iznenaditi.

Djevojka tek tada podigne pogled prema ugodnom glasu. U oima mladia prepoznaje onaj isti sjaj dok se njen voljeni opratao onog jutra kad je odlazio.

slike

71

- Nije na prodaju. Posebno mi je draga.- Doista je posebna. - Prodati je ne mogu, ali mogu vam darovati.

Mladi se zahvalio, ganut dobrotom skromne djevojke. Ljubav je najiskreniji jezik svijeta.

Ona je nizala koljke na konac i ekala dragog da se vrati.On e joj donijeti svilenu maramu. Oslikanu.

Nonice i nonii

Slika druga i ostale

Ima neke posebne snage u slikama otokih minijatura. Pokuavaju zadrati duh vremena na izdisaju. Vremena kad su pjesma i ljudska rije ispunjavale prostor punoom ljepote nepoznate fastfudovsko-internetsko-digitalnom mentalnom sklopu. Ono to ovjek nije doivio, nije mu ni blisko. Ne moe za tim aliti.Kad smo mi bili mladi. Nai stari. Moj pokojni, Bog mu dui dal mir. U nae vrimeTako bi nekako zapoinjali razgovori starica za susreta na pijaci, pred crkvom ili na ulici. U ona vremena est je bio prizor nonica kako otobraco odlaze na misu ili se sporim korakom vraaju iz crkve. Postojala je jasna razlika izmeu gradskih jorina koje su se isticale nainom odijevanja i govorom. One su none i priaju nekom udnom mjeavinom loeg hrvatskog i talijanskog. To neobino ukanje, siktanje i prenemaganje stvaralo je nevidljiv

slike

72

zid izmeu njih i pridolica stiglih sa sela, skraenih unutar zidina staroga grada. Nonice su se isticale i gradskim odijevanjem, talijanskim cipelicama i borama. Pokoja pelica i eir bili su dio glume dobrostojeih dama. Ljeta su provodile u hladu svojih vrtova, a zimi odlazile vaporom do Fijume pa ferovijom prema rodbini razasutoj od Trsta do Rima. Vanjtinom slika lagodnog ivota, a u kui esto maka na poretu. Mrave i usukane, bojane kose, napudrana lica sa minkom na tankim usnama otrim jezikom uspiju izogovarati ive i mrtve. Nonice su rijetko viene kako sjede u zavjetrini na zidiu okrenutom popodnevnom suncu. Nema ih ni u gostionicama ili slastiarnicama. One su uvijek u pokretu osim dok se mole u crkvi. Njihov svijet su saloni, sjenovita dvorita, terase prekrivene isprepletenom lozom, tendom ili suncobranom. Nonice imaju slukinju koja obavlja pijacu, isti, pere, kuha i za to ima stan i hranu i skromnu plau.Pridolice koje su graane zvale Kicarima imale su drugaije navike. Odlazile su same u spizu. esto su prodavale plodove sa sela ili ribu svojih ribara, istile kue nonicama i obavljale za njih grube poslove. Odlazile bi u crkvu ako im mu nije bio u nekoj slubi, sjedile bi zimi na sunanoj strani s pletivom u ruci i akulale. S vremenom su i same prihvatile manire gradskih dama, promijenile frizure i nain odijevanja. Svojoj su djeci pruile sve blagodati novih vremena, kolovale ih i uputile u bolji ivot. Vrijeme je uinilo svoje. Nonice su prestale lizati oltare, bake se predale sapunicama i sjeanjima, djeca se pogubila po svijetu trbuhom za kruhom. Ostale su neizbrisive slike iz djetinjstva, uspomene na Roinu, ii, Piliku, Mariju, Lonculku, Franicu, Periku, Jelu, Mraviku, uliju, Marokinovicu, Sandaliku, Javoranku, Suiku i mnoge druge nonice i bakice. One su inile grad ivim, punim sokova. kure su zatvorene. Dvorita zaputena. Ne uje se onaj

slike

73

akulonski amor nakon mise ili cjenkanje na pijaci. I nju su ukrali iz nae slike i premjestili je u novi dio grada. Make su sve rjee. Samo ljeti neki drugi ljudi okupiraju naa djetinjstva, zakre ulice galamom i bukom. Nonice se udom ude to je dolo na svijet, zadovoljne gore negdje iznad neba.

Studija prva

Dvije bakice sjede na klupi uza zid Pote. Ispred njih tek posaene crnike na mjestu gdje su ranije listale palme. Stara, onia zgrada u kojoj je bio djeji vrti, zabavite i kazalite lutaka, pretvorila se u nekakvu gostionicu, a onda nestala. Sad je tu Pota od lijepog kamena i dio Revelina, djeli utvrde koju su sruili jer su se u njoj legli komarci i irili malariju. Navodno je od utvrde do pompurele bio podvodni lanac ijim se zatezanjem

slike

74

branio ulaz brodova u luku. Navodno. Bakice su odjevene u kamiot iznad kojeg se stee nekakva kombinacija bluze-jakne. Tkanine su tamne s diskretnim tokicama ili prugama. Tu je i traversa s cvjetnim uzorkom. Jedva primjetnim. Na njoj su dva depa ispunjena svjee ispeglanom maramicom i pokojim bombonom. Ako padne eer. Svijetli detalj je tanka strukirana bluza s diskretnom ipkom ili vezom. Na glavi vezani facol ukraen ruama. Kosa spletena u pletenicu. Tek malo proviruje ispod marame. Odjea i obua govore o enama sa sela ija je trenutana adresa grad. A srce? Srce im je preko porta, iza mocira, vinograda, maslinika. Na materinim i ainim dvorima. Starini koju posjeuju za trgatvi, berba maslina, blagdane, svadbe i pogrebe. Sad su tu zaokupljene pozornicom kojom prolaze svakojaki glumci i glumice. One ih ne gledaju, ali vide sve. Ne sluaju, ali uju svaku rije. ak i onu neizgovorenu. Razumiju one sve jezike, pa i one koji ne postoje. itaju misli poput kakvog psihoanalitiara. One kakaju, nabadaju iglom platno nategnuto na drveni okvir. Slikar sjedi preko puta na terasi kavane. Pobjegao je malo na zrak i uiva u ljetnom igrokazu, uuru i hladnom pivu. Prelistava novine. Na stranici kulture lanak o sinonjem otvorenju Glazbenih veeri i osvrt na njegovu izlobu u Kneevu dvoru. Dobro posjeena. Upotpunjuje sliku ljetne ponude. No njegovu pozornost privlae dvije bakice koje s pristojne udaljenosti imaju pogled na cijeli prostrani trg. Osim odjee koja bitno odskae od ljetnog arenila i polugolih prolaznika, tu je neobina koreografija doaptavanja popraena kimanjem glavom. Odobravanje, uenje, negodovanje, prikriveni smijeh i podsmijeh. Rukom prekrivaju usta kao da bi ih itko mogao uti ili razumjeti. Slijeganje ramenima, odlaganje runoga rada, premjetanje naoala za vid, privezivanje marame koja se

slike

75

toboe opustila. Ah, koje li pantomime, igrokaza. A opet, sve je tako suzdrano bez vidne dramatike. Taj privid moe prevariti neupuenog, ali ne i naega slikara. On e ih naslikati kao dvije povezane figure. Jedna pognuta, okrenuta drugoj s rukama na njenim skutima. Druga malo nakrivljene glave ije e lice biti zagonetni krajolik unutarnjih previranja i suspregnutih osjeaja. Pozadina prizora nee isticati lijepo posloeno kamenje ili neki detalj koji bi mogao umanjiti dramatiku njihova svijeta. Slikar e produbiti prostor mekanim obrisima sjena kao eho oskudnih rijei popraenih uzdasima i gestikulacijom.

- Moja ti. Vi ti nju. Pren joj je mu partil, a ona va veselon vetidu tee crikvu.

- Ma a mi govori? a ni to ona za ku govoru da se empre spovida kod onoga mladoga popa.

- Bie i ima za. Sada je kuntenta. Dica su la svojin puten, a ona sama va noj vili. Povero moj Frane. Cili ivot se muil, teail, odil na ribu, a ona samo cimerfraj, cimerfraj, kamere, kamere.

- Pari jo mlada.- E. Malo je piture itila nasebe. Tribala bi ju vidit zaran

kad se zbudi.- Ma a ni to ona a ju je Mare preveslala kolo onih

Talijana.- Kakovih Talijana? Nisi mi to povidala. a je to bilo?- Zna kako ti se ona ono nalicka i eka pred turistbiro

gosti. Nikad joj ni dosti furetov.- E, e.- Ona naa Mare Kamporka. a radi na alteru.- E, znan. Ua se naalit i nasmijat.- E. Arivali ti Talijani nako zapaljeni i iu ti enske za le.

Kurve da prosti. I puf, naletili na Maru. Ko ona zna kadi se more akod takovoga na.

slike

76

- I?- I a u ti re. Ona ti njih poalje toj preinjaici. Ona,

nako presumljiva sela va makinu i z gostima doma. Sva vesela pokazuje in sobe, banj, a Talijan eka da se apa posla. Navalil ti on na nju.

- I? I? - I dalje ti ne znan a se dogodilo.- A Boe oprosti. Zato ti ja ne bi nikad zela furetoga kuu.

Zastale su zamiljeno odloivi svoj rad i gledale prema terasi kojoj je pritjecalo sve vie gostiju. Bilo je tu i domaih ljudi.

- Ma vidi ti a i ja? Oli se to meni priinja.- a, a? Kadi?- Ma ne moren ti prston pokazat! Vi onoga va beloj koulji.

Pari gospodini. Pazi ga, pazi kako zove konobara. - Ma a ni to Lucijin mu? Onaj nikoristi.- E, e. Ove zime je pobigal va Njemaku oli Austriju za

onin kurvinan. Ostavil ju je sa nejakin diteton. Betija.- Sian se. Jedno vrime ju ni bilo ni ut ni vidit. Osuila je

ko bakot.- Onda ti se maak vratil. Kurvaro. Donel joj je nike

vetide i ne oldi. Toboe radil je teko na bautele. Ni ulja ni ogrebotine nidiri. Doal je crn kako da je leto.

- Jadnica! Kako to sve more trpit. Pazi ga, pazi. Kako je samo civil. Vo e bit ka od onih njegovih. Digal bi se vako svojoj eni i sel je za stol. More mislit.

- Ma popazi malo bolje. On joj dri ruku. Jubi! Boe moj, smiluj se.

- Ja ti govorin. Vaj turiam je inempijal jude.- Da ni to, pokvarilo bi ih agod drugo. a je gnjilo, gnjilo

je. Stavila ti na obian pijat ili od suvoga zlata.- Pravo govori.

slike

77

Poziv na veernju izmamio je U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Sjede tako ivih oiju i prate svaku promjenu scenografije, lijeno kretanje turista meu koje se vjeto kamufliraju domai.

- Otila san te ne pitat. Morebit si ti upuena.- E?- Sia se one gospoje kod ke san ka divojka sluila?- Da sian! Uvik bi mi donila neku deliciju va tavijolu a

bi ti dala.- E. Bila mi je dobra. Za pravo re, ko mater.- E. Pa a z njon?- Ono joj je mu naglo al. Sia se?- E, a. Svi moramo Bogu za kurira.- Ba. Samo on se malo popreil, nebogi.- a mi oe zapravo povidat.- Ona njena er.- Elena?- Aha. Helena. Ona ti je zvrgnula.- Zvrgnula? Pa kuliko let ima?- Malo. Jo je va koli va Riki.- Sirota. Pa se zna ije je dite bilo?- Nego a. Samo nemoj po komu povidat. Neki njezin

mladi profeur ju je zamanital i eto ti. Sirota.- Pa ti poj imat dicu. Rodi ih, zgoji, da in kruf va ruke,

blagoslivlja, a onda ti se neki zapree va njihov ivot. Skre jedva propupalu granu.

- Je, je. More i tako pazit na stvari. Ali dica su dica. Mi smo luk, a oni strela. Skupa smo luk i strela. Onda strela poleti kroz ivot, a luk se smiri. eka drugu strelu, oli samo eka. Sia se svoje force i eka nekog drugog strelca da ga nategne, pusti strelu.

- a smo se dale va pisnike.

slike

78

- Ba smo smine.

Zadovoljne same sobom nisu ni primijetile vjernike kako se vraaju s veernje. Terasa je vrvjela ivotom. Do njih je dopirao smijeh i mjeavina svakojakih jezika, cika zaigrane djece, lave uznemirenog psa ispod stola, dovikivanje i pozivanje konobara koji su na platoima donosili osvjeenje. Uz rivu etai, barkarijoli, majke s djecom, kolicima. Bakice su poput kapetana na komandnom mostu zauzele strateki poloaj. Nitko ih ne primjeuje, a one vide sve oko sebe. Nekako im se ne ide kui. Tamo ih ionako eka samo sparna samoa i jo jedna topla no. Kupai se vraaju osunanih tijela, slane zategnute bronane koe. Tu su i barke ribara sa skromnim ulovom.

- Svi su nidiri li i tornali se, a ti i ja nabadamo i nabadamo.- Lipi ti je taj bod.- Vo me Helenina mater nauila. - Mene su asne uputile kad bi in donila agod s polja.

Nauile su me i uint rapsku tortu. Si kad provala?- Da jesan! Gospoa bi vavik naruila kod njih pred

blagdane. Poslala bi in mendule, brano, eer, jaja, limuna i narana. Jo bi in i platila za trud. Meni bi spakovala tangicu za doma.

- Nego onaj moj se jo ni tornal z ribe. Bie se apivalo dobro.

- apivalo, apivalo. Popazi malo prema rivi ko te ni strah.- a, a? Kadi?- O sriu mu vrag odnil! A meni je rekal da gre na ribu.

ut e on mene, ut.- Ma morebit je samo prevezal nu furetu. a se odma

jadi.- Onda a ju bunjuje nako veselo. Ma sad bi mu ja la

tamo da me ni sran judi.

slike

79

- Pusti. a je uinjeno, uinjeno je. Bit e ti bolji doma. - Ma slomit u mu ja one kosti na ke se vavik tui. Ositit

e on moj zajik.- Budi pametna i kapulaj agod zasebe. Ako ima force

okolo upregni ga i ti ko te je voja.- Morebit ima i pravo. Ona e partit, a ja moran ostat.

Kad ga ja apan, neka se ona jadi.- Evo vidi. Mora bit furbastija od njega. Ko mu je bilo

lipo, tebi e bit jo slaje. Muki su ti takovi. Vavik kako diina. Kad ih apaju zadnji skosi, onda poempijaju ko make va maru.

- D