Zdravko Dizdar: Povijest četništva u Hrvatskoj - Osnivanje i djelatnost cetnickih udruzenja na podrucju grada i kotara Vukovar u monarhistickoj Jugoslaviji

212 scrinia slavonica 4 (2004), 212-287.

Zdravko Dizdar(Hrvatski institut za povijest, Zagreb)

OSNIVANJE I DJELATNOST ^ETNI^KIHUDRU@ENJA NA PODRU^JU GRADA I

KOTARA VUKOVAR U MONARHISTI^KOJJUGOSLAVIJI (1918. – 1941.)

UDK 329(497.5 Vukovar)’’192/194’’

Izvorni znanstveni èlanak

Primljeno: ožujak 2004.

U radu se na temelju istraživanja izvorne graðe i objavljene literature

prikazuju politièka kretanja te, osobito, osnivanje i djelatnost èetnièkih

udruženja na podruèju grada Vukovara i vukovarskog kotara u razdoblju

Kraljevine Jugoslavije od 1918. do 1941. godine.

Kljuène rijeèi: Kraljevina Jugoslavija, velikosrpska ideologija, èetnièki

pokret, Vukovar, vukovarski okrug.

Uvod

U dosadašnjoj historiografiji o politièkim kretanjima, a posebice o èet-

nièkim udruženjima i njihovoj djelatnosti, na podruèju vukovarskog kotara u

razdoblju Kraljevine Jugoslavije, nije se posebno pisalo, osim ponegdje

nekog segmenta i spomena, dok je o èetnicima objavljeno tek nekoliko doku-

menata, no bez podataka o osnivanju, rukovodstvima i radu njihovih organi-

zacija.1

Zato u ovome radu na osnovi izvorne arhivske i druge graðe želim

1U literaturi o èetnièkoj organizaciji na vukovarskom podruèju u razdoblju Kraljevine

Jugoslavije gotovo nigdje nema spomena, pa èak ni u najnovijim radovima o Vukovaru.

Primjerice Vukovar vjekovni hrvatski grad na Dunavu (Zagreb, 1994). Jedan od rijetkih koji

spominje èetnièku organizaciju u Vukovaru 1925. je Josip Cazi u knjizi Vukovar u klasnoj

borbi od prvih radnièkih organizacija do socijalistièke revolucije 1885.-1941. (Zagreb, 1955.),

268, dok je jedina dr. Fikreta Jeliæ-Butiæ u radu: “Iz povijesti èetnièkog pokreta u Hrvatskoj

izmeðu dva rata (1934.-1936.)”, Radovi, vol. 21 (Zagreb, 1988.), 145.-232. o njoj objavila tri

dokumenta iz 1936. To su: Izvješæe Predstojništva gradske policije o èetnièkoj organizaciji u

Vukovaru; Izvješæe Sreskog naèelstva u Vukovaru o stanju èetnièke organizacije na njegovom

podruèju i izvješæe Banske uprave Savske banovine upuæenih MUP-u Kraljevine Jugoslavije

o èetnièkoj organizaciji na svom podruèju (gdje su spomenuti èetnièki pododbor u Vukovaru

i oni na podruèju vukovarskog kotara).

opširnije progovoriti o politièkim kretanjima i èetnièkim organizacijama na

vukovarskom podruèju u meðuratnom razdoblju. Osnivanje 12 èetnièkih

organizacija u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara zapoèinje i spro-

vedeno je 1925. s osnivanjem i radom radikalskog “Udruženja srpskih èetni-

ka Petar Mrkonjiæ za Kralja i Otadžbinu”, koje se, zbog svog uskog srpskog

okvira, ukida 1929. nakon uvoðenja šestosjeèanjske diktature kralja

Aleksandra. Kako je “Udruženje èetnika za slobodu i èast otadžbine” po-

držalo diktaturu kralja Aleksandra (najèešæe pod geslom: “Za Kralja i

Otadžbinu”, te “jedan kralj, jedan narod i jedna država”) to mu je kao jugos-

lavenskom nacionalistièkom udruženju omoguæen rad. To se od 1929. pa do

1939. i na podruèju vukovarskog kotara osniva i djeluje 11 mjesnih podod-

bora toga èetnièkog udruženja i u Vukovaru Kotarski (sreski) èetnièki podod-

bor. Ova èetnièka udruženja, kao i èetnièki pokret u cjelini, 1939. svim svo-

jim snagama ukljuèuju se u pokret “Srbi na okup” kako bi onemoguæili kon-

stituiranje i rad Banovine Hrvatske, zahtijevajuæi da se vukovarski kotar,

dijelovi osjeèkog i vinkovaèkog, te šidski i iloèki kotar izdvoje iz njezinog

sastava i prikljuèe Dunavskoj banovini, a u konaènici tzv. “Velikoj Srbiji”.2

Politièka kretanja na vukovarskom podruèju od

1918. do 1929. godine

Vukovar i vukovarski kotar 1. XII. 1918. ulaze u sastav novoosnovane

južnoslavenske države - Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929.

Kraljevine Jugoslavije), sa sjedištem u Beogradu, na èelu s dotadašnjim kra-

ljem Srbije. Ubrzo su uslijedile veoma bitne politièke odluke kralja i uprav-

nih vlasti. Tako je svega nekoliko mjeseci potom 1919. Vukovar, u kojem je

bilo sjedište Srijemske županije, proglašen gradom, èime ga se upravno

izdvojilo od ostalog dijela vukovarskog kotara. On je po svojoj strukturi sta-

novništva bio multietnièko središte, u kojem su oko polovicu stanovništva

èinili Hrvati, a što æe se nastojati izmijeniti u korist Srba. Tako je prema

službenom popisu stanovništva 1921. u Vukovaru zabilježeno 3203 doma-

æinstva s 10.242 žitelja, od kojih je 4786 bilo muškoga, a 5458 ženskoga

spola. Prema vjeroispovijestima 7811 žitelja bilo je rimokatolièke, 1702 pra-

voslavne, 456 židovske, 199 evangelistièke, 68 grkokatolièke i 6 musliman-

ske vjeroispovijesti. Prema materinjem jeziku bilo je Hrvata ili Srba 6786,

Nijemaca 2671, Maðara 571, Èehoslovaka 72, Slovenaca 49, Rusa 24,

213scrinia slavonica 4 (2004), 212-287.

2Opširnije o dogaðajima u Slavoniji, i u tom okviru i u Vukovaru i njegovoj okolici uoèi

i u vrijeme osnivanja i rada èetnièkih organizacija na tome podruèju (1918.-1941.) koje u

ovom prilogu prvenstveno obraðujem èitatelji mogu proèitati u spomenutoj knjizi Josipa

Cazija, Vukovar u klasnoj borbi …, radu Mile Konjeviæa, “O djelatnosti graðanskih politièkih

stranaka u Slavoniji 1929.-1941.”, Zbornik Historijskog instituta Slavonije br. 13. (Slavonski

Brod, 1976.), 167-208. i njegovoj knjizi Radnièki pokret u Slavoniji 1929.-1941. (Slavonski

Brod, 1981)., u radu Zdravko Dizdar, “Osnivanje i djelatnost èetnièkih udruženja na podruèju

slavonskobrodskog kotara u razdoblju Kraljevine Jugoslavije”, Scrinia slavonica, br. 2,

(Slavonski Brod, 2002.) te još nekim radovima, koje navodim u bilješkama.

214 Zdravko Dizdar: Osnivanje i djelatnost ...

Rumunja 15, Poljaka 14, Rusina 13, Talijana 6, Engleza 6, Francuza 2 i osta-

lih 12. Istodobno je iz sastava vukovarskog kotara najprije izdvojena opæina

Jarmina (s 1236 stanovnika 1921., uglavnom rimokatolika, od kojih je bilo

Nijemaca 1222, Hrvata 10 i Maðara 4) i prikljuèena vinkovaèkom kotaru.

Tako je vukovarski kotar prema popisu 1921. u preostalih 27 opæina imao

površinu od 645 km2, 46 naselja, 8075 domaæinstava i 31.930 stanovnika, od

kojih je prema vjeroispovijestima bilo rimokatolika 14.894, pravoslavnih

13.502, evangelika 1806, grkokatolika 1641, židova 30, muslimana 15, dru-

gih 41 i bez konfesije 1. Prema materinjem jeziku bilo je Srba ili Hrvata

20.066, Maðara 4884, Nijemaca 4836, Rusina 1552, Èehoslovaka 116, Rusa

93, Slovenaca 57, Poljaka 8, Talijana 8, Rumunja 1, Turaka 1 i ostalih 348.3

Tako su na podruèju vukovarskog kotara i grada Vukovara tada ukupno živje-

la 42.172 stanovnika, od kojih je prema vjeroispovijestima bilo 22.313 ili

52,91 % rimokatolika (veæinom Hrvata), 16.596 ili 39,36 % pravoslavnih

(uglavnom Srba) i 3264 ili 7,73 % ostalih (2005 evangelika, 1709 grkokato-

lika, 486 židova, 21 muslimana i 42 ostalih i nepoznate vjeroispovijesti).

Podaci o materinjem jeziku pokazuju da je hrvatski i srpski bio materinji

jezik 26.852 stanovnika, njemaèki 7507, maðarski 5455, rusinski 1565, èeški

i slovaèki 188, ruski 117, slovenski 105 stanovnika i 383 stanovnika ostali i

nepoznati materinji jezik. Ubrzo je iz sastava vukovarskog kotara izdvojena

i opæina Stari Jankovci (s 1178 stanovnika 1921., prema vjeroispovijesti bilo

je 907 rimokatolika, 227 evangelika, 33 grkokatolika i 11 pravoslavnih, od

kojih je prema materinjem jeziku bilo 655 Maðara, 253 Hrvata, 231 Nijemac,

26 Rusina, 8 Roma i 5 drugih) i prikljuèena vinkovaèkom kotaru, èime se

mijenjala nacionalna struktura stanovništva u korist Srba, poglavito ako se

uzme u obzir intenzivno i brojno naseljavanje na ovo podruèje Srba iz drugih

krajeva, veæinom solunskih dragovoljaca.

S podjelom države 1924. na 33 oblasti Srijemska županija pretvorena

je u posebnu oblast, a sjedište joj je bilo u gradu Vukovaru. No, od listopa-

da 1929., kada je Kraljevina Jugoslavija podijeljena na devet banovina,

Vukovar je samo sjedište kotara (sreza), najprije u Drinskoj banovini (sje-

dište u Sarajevu), zatim od kolovoza 1931. u Savskoj banovini (sjedište u

Zagrebu), a od kolovoza 1939. u Banovini Hrvatskoj. Gubitak bitnih uprav-

nih funkcija Vukovaru nije nadomješten nekim novim, a i razvitak industri-

je teèe sporo tako da se sporo poveæavao i broj njegovih žitelja. U Vukovaru

je u to vrijeme, osim gradske i kotarske uprave, sjedište kotarskog suda,

porezne uprave, tehnièkog odjeljka i predstojništvo gradske policije. Od

3Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. godine (Sarajevo, 1932.),

280-284. Manje razlike nalazimo kod Rudolfa Horvata, Srijem: naselja i stanovništvo,

Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, (Slavonski

Brod, 2000.), 292. Kod njega se primjerice navodi da je u Vukovaru tada 1921. bilo 10.244

žitelja, od kojih je prema vjeroispovijestima bilo 7749 žitelja rimokatolièke vjere, 1738 pra-

voslavne, 453 židovske, 175 evangelistièke, 73 grkokatolièke, 6 muslimanske vjeroispovijesti

i pet žitelja drugih vjeroispovijesti.


škola - imao je realnu gimnaziju, žensku struènu školu, èetiri osnovne i dvije

èitaonice; od društava – društvo Soko, dva pjevaèka društva, vatrogasno

društvo, veslaèki klub, zanatlijsko-trgovaèko udruženje i židovsku vjeroi-

spovjednu opæinu; od zadruga - vinogradarsku, ratarsku i poljoprivrednu

zadrugu; od privrede – èetiri novèana zavoda, tvornice kola, špirita, glinskih

peæi, koža, kemijskih produkata, kudeljaru, nekoliko prediona vune, 6 mli-

nova, 3 pilane i 2 ciglane; najviše su se izvozile žitarice i drva, posebice

preko dunavske luke, imao je dva veæa hotela (Grand Hotel i Lav), dvije

koncertne dvorane i dva kina, dok su znaèajniji radovi u gradu od 1919. do

1929. bili poploèavanje ulica, asfaltiranje trga, gradnja nove ulice, gradnja

doma narodnog zdravlja i adaptacija mosta preko rijeke Vuke.4

Vukovar je

1931. imao 123 trgovca, 47 sitnih trgovaca, 358 obrtnika, 45 vozara i 64

gostionièara, te 3834 radnika (od koji je bilo: 1253 slugu (1224 muških i 29

ženskih), 3581 pomoænog radnika i nadnièara (i to 264 /137 muških i 127

ženskih/ ispod 16 god. i 3317 /2014 muških i 1303 ženskih/ više od 16 godi-

na starosti) te 253 zaposlene kuæne služinèadi. Socijalno osiguranih radnika

1933. bilo je u Vukovaru 2937 (1925 muških i 1012 žena), a zbog izgradn-

je i rada Tvornice “Bata” poveæao se 1934. na 3463 (2311 muških i 1153

ženskih), a 1937. na 5255 osiguranih radnika, od kojih je njih 4578 radilo u

industriji i obrtu, 225 u trgovini i novèarstvu, 205 u kuæanstvu, 144 u slo-

bodnim zanimanjima, 53 u ugostiteljstvu i 50 u prometu.5

U razdoblju Kraljevine Jugoslavije vukovarski kotar obuhvaæao je

površinu od 615.51 km2

i bio administrativno podijeljen na 26 opæina (Antin,

Berak, Bobota, Bogdanovci, Borovo, Bršadin, Ceriæ, Èakovci, Gaboš, Ko-

roð, Lovas, Marinci, Markušica, Mikluševci, Negoslavci, Nuštar, Opatovac,

Ostrovo, Paèetin, Petrovci, Sotin, Svinjarevci, Tompojevci, Tordinci, Trpinja

i Vera) i grad Vukovar s površinom od 52.06 km2.6

Prema popisu stanovništ-

va iz 1931. živjelo je na podruèju vukovarskog kotara 36.474 stanovnika i

grada Vukovara 10.862 stanovnika ili ukupno 47.336 stanovnika. Prema vje-

roispovijesti na podruèju vukovarskog kotara rimokatolika (veæinom Hrvata)

bilo je 14.622, pravoslavnih (uglavnom Srba) 18.011, evangelika 1670,

židova 30, muslimana 10 i ostalih i nepoznate vjeroispovijesti 2131. Dok je

u gradu Vukovaru rimokatolika (veæinom Hrvata) bilo 8073, pravoslavnih

4Almanah Kraljevine Jugoslavije, IV. jubilarni svezak 1929.-1931., (Zagreb, 1932.),

457. (Grad Vukovar).

5J. Cazi, n. dj., str. 420 i 421.

6Nakon što su iz njegovog sastava izdvojene opæine Jarmina i Stari Jankovci. Vukovar-

ski kotar je tada imao 33 osnovne škole sa 79 odjeljenja i toliko soba te jedno djeèje zabaviše,

s 85 uèitelja i 3893 uèenika (što znaèi da je na jednu školu otpadalo 20 km2

površine, 1223

stanovnika i 1 naselje). Školske 1930/31. stanje se malo popravilo jer su otvorene još dvije

osnovne škole, a imao je i 15 knjižnica i èitaonica te 34 udruženja i zadruge. Od industrije

imao je 8 mlinova, jednu strugaru i dvije tvornice. Almanah Kraljevine Jugoslavije, IV. jubi-

larni svezak 1929.-1931., (Zagreb, 1932.), 447, 462.-463. (Srez vukovarski) Tu su kraæi poda-

ci za svaku vukovarsku opæinu posebno.


(uglavnom Srba) 2189, evangelika 162, židova 307, muslimana 20 i ostalih i

nepoznate vjeroispovijesti 111. Tako je ukupno na podruèju vukovarskog

kotara i grada Vukovara tada živjelo 22.695 ili 48 % rimokatolika (veæinom

Hrvata), 20.200 ili 42 % pravoslavnih (uglavnom Srba), 1832 evangelika,

337 židova, 30 muslimana i 2242 ostalih i nepoznate vjeroispovijesti.7Podaci

o materinjem jeziku pokazuju da je hrvatski i srpski bio materinji jezik

31.537 stanovnika, njemaèki 7542 (2596 u gradu), maðarski 5030 (616 u

gradu), slovenski 104, èeški i slovaèki 134 stanovnika i 2989 stanovnika

ostali i nepoznati materinji jezik.8

Rimokatolici, veæinom Hrvati, ali i

Nijemci te Maðari, èinili su veæinu stanovništva u opæinama Antin (Hrvati),

Berak (Nijemci, Hrvati, Maðari), Bogdanovci (Hrvati), Ceriæ (Nijemci, Hr-

vati), Èakovci (Maðari), Lovas (Nijemci, Hrvati), Nuštar (Hrvati, Nijemci),

Opatovac (Maðari, Nijemci), Sotin (Nijemci, Hrvati, Maðari), Svinjarevci

(Hrvati, Nijemci), Tompojevci (Nijemci, Hrvati), Tordinci (Hrvati, Nijemci)

i u gradu Vukovaru. U ostalim opæinama veæinu su imali pravoslavni, uglav-

nom Srbi (uz manji broj drugih pravoslavnih, prvenstveno Roma), kojih je

prema broju živjelo: na podruèju opæina Markušice 2775, Bobote 2438,

Trpinje 2094, Borova 1915, Negoslavaca 1596, Paèetina 1100, Bršadina

1090, Koroða 949, Ostrova 793, Vere 755, Gaboša 694, Martinaca 446, Opa-

tovca 286, Èakovaca 232, Mikluševaca 211, Petrovaca 117 i Antina 111, dok

ih je na podruèju ostalih opæina bilo manje od pedeset. Evangelika veæinom

Maðara, bilo je najviše na podruèju opæine Koroð (870) i Tordinaca (447),

dok su u Mikluševcima najbrojniji bili Ukrajinci - Rusini.

Ovakva izmijenjena vjerska i nacionalna struktura na vukovarskom

podruèju nastala je iseljavanjem dijela rimokatolika i evangelista Nijemaca,

Maðara i Hrvata te planskim osnivanjem kolonija i naseljavanjem pravoslav-

nih Srba, kao posljedica vladajuæe velikosrpske politike, prema kojoj je ovo

podruèje trebalo postati srpsko i uæi u njihovu zamišljenu tzv. “Veliku Srbiju”.

Da je to tako dovoljno je usporediti predoèene podatke s onima primjerice iz

popisa stanovništva iz 1900. Tada je na podruèju vukovarskog kotara (s

Vukovarom) živjelo 42.188 stanovnika, od kojih je prema vjeroispovijesti ri-

mokatolika bilo 22.754 ili 53,92 %, pravoslavnih 15.059 ili 35,69 %, evange-

lika 2141 ili 5,18 %, grkokatolika 1522 ili 3,61 %, židova 662 ili 1,57 % i 50

ili 0,12 % ostalih. Materinji jezik hrvatski ili srpski iskazalo je 24.805 stanov-

nika, njemaèki 10.036, maðarski 5399, rusinski 1520, romski (ciganski) 201,

slovaèki 79, slovenski 72, talijanski 72, èeški 71 i ostale jezike 33 stanovnika.9

7M. Konjeviæ, O djelatnosti graðanskih stranaka u Slavoniji, 168. Tablica br. I.

Stanovništvo Slavonije po konfesionalnoj pripadnosti prema popisu od 31. ožujka 1931. godi-

ne. Ti podaci se neznatno razlikuju od onih objavljenih u Godišnjaku banske vlasti Banovine

Hrvatske 1939 - 26. kolovoza – 1940., I., (Zagreb, 1940), Prisutno stanovništvo prema popisu

od 31. III. 1931.,326.

8M. Konjeviæ, O djelatnosti graðanskih stranaka u Slavoniji, 169. Tablica br. II.

Stanovništvo Slavonije po materinjim jezicima prema popisu od 31. ožujka 1931. godine.

9Statistièki godišnjak Kraljevina Hrvatske i Slavonije, knj. I., (Zagreb, 1905.), 34-35

i 38-39.

Zanimljiva je takoðer i struktura stanovnika Vukovara prema zanimanju.

Tako je od 10.862 njegovih stanovnika 1931. njih 3735 živjelo od industrije

i obrta, 2391 od poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, 969 od javnih službi,

slobodnih zvanja i vojske, 794 od trgovine, 632 od prometa, 116 od kredita i

2.205 od drugih zanimanja ili bez zanimanja. Po grupama bilo je 4325 radni-

ka, 1339 službenika, 1902 poljoprivrednika i 1759 ostalih. Od 36.474 sta-

novnika s podruèja vukovarskog kotara 1931. èak njih 31.020 živjelo je od

poljoprivrede, a 2459 od industrije i obrta, 611 od javnih službi, slobodnih

zvanja i vojske, 517 od prometa, 318 od trgovine, 3 od kredita i 275 od dru-

gih zanimanja ili bez zanimanja. Ili po grupama bilo je 29.065 poljoprivred-

nika, 3857 radnika, 1005 službenika i 2547 ostalih.10

Potrebno je istaknuti da

je za grad Vukovar i vukovarski kotar veliko znaèenje imalo podizanje od

èeškog veletrgovca Bate velike tvornice obuæe na podruèju upravne opæine

Borovo, koje je zapoèelo 1931., a uz nju i izgradnja stambenih zgrada za

èinovnike i radnike nazvane “grad Borovo”. U “gradu Borovu” broj zgrada

raste od 8 iz 1932. na 132 zgrade 1936. a s njima i broj žitelja od 196 iz 1933.

na 2100 žitelja 1936. godine.11

U odnosu na druge kotareve grad Vukovar i

vukovarski kotar spadali su u srednje razvijenija podruèja Slavonije o èemu

govori i podatak od 21 % nepismenih stanovnika, prema kojem su se od 20

slavonskih kotareva nalazili na desetom mjestu. Organiziranom akcijom opi-

smenjavanja rukovodstvo Hrvatske seljaèke stranke (HSS) nastojalo je sma-

njiti taj postotak nepismenih na 8 posto.12

* * *

Neposredno nakon stvaranja Kraljevine SHS zbog geostrateškog

položaja, nacionalnog sastava stanovništva te politièkih stavova državnih

vladajuæih srpskih struktura Vukovar i vukovarski kotar su potpali “nekako

pod srbijansku interesnu sferu” zato su se tu - prema mišljenju naèelnika

vukovarskog kotara – “primjenjivale sve srbijanske metode rada i osnivanja

politièkih stranaka”.13

Bit toga je – istièe naèelnik – da onaj tko “nije bio s


10Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske, 327. i J. Cazi, n. dj., 420-421. Struktura

onih koji žive od industrije i obrta u Vukovaru bila je: 743 živjelo ih je od odijevanja, 560 od

hrane, 461 od graðevinskih obrta, 377 od industrije i obrta drveta i kosti i 263 od kovina, a na

podruèju vukovarskog kotara 696 od odijevanja, 491 od kovina, 359 od hrane, 221 od drveta

i kosti i 200 od graðevinskih obrta.

11R. Horvat, n. dj., str. 46.

12Pokret za pismenost, Zagreb, 1938., str. 10-11. Napredak, glasilo Hrvatskog kulturnog

društva “Napredak” - Sarajevo, br. 11, (Sarajevo, 1938.), 137.

13HDA, Fond: Grupa XXI, dok. inv. br. 6.129. Izvješæe Kotarskog (sreskog) naèelstva

u Vukovaru od 2. I. 1940. Banskoj vlasti Banovine Hrvatske, Odjelu za unutrašnje poslove –

I., o politièkim prilikama na podruèju vukovarskog kotara od osnivanja Banovine Hrvatske

(kolovoz 1939.). Izvješæe: Predmet: Ocjepljenje i odvajanje pojedinih srezova od banovine

Hrvatske u vezi sa pokretom "Srbi na okup” od 13. IV. 1940. i zaprimni žig Banske vlasti

Banovine Hrvatske – Odjeljak za drž. zaštitu, Zagreb, br. 21.422 od 26. IV 1940. Tu su istak-

nute aktivnosti pokreta “Srbi na okup” na podruèju sjeveroistoènog dijela Banovine Hrvatske

i to gradova i kotareva Osijek, Vukovar, Ilok, Šid i Daruvar. Tu je i navedeno izvješæe

Kotarskog naèelstva Vukovar.


njima, bio je protivnik zemlje i imao je da iskusi sve šikane upravnog apara-

ta”. Vladajuæe politièke stranke na tome podruèju, poèev od Radikalne stran-

ke, su “stvarane odozgo” tako da su “Srbi naprosto terorom natjerani da se

upišu i glasuju za JRSD, JNS i poslije za JRZ”. Ove tvrdnje vukovarskog

kotarskog naèelnika potvrðuje i praksa. Politièka kretanja, situaciju i praksu

na vukovarskom podruèju osvjetljavaju dijelom i rezultati izbora izmeðu dva

svjetska rata. Glavna politièka borba vodila se tada s jedne strane izmeðu

hrvatskih politièkih stranaka, posebice Radiæeve Hrvatske puèke seljaèke

stranke (HPSS, koja je promijenila naziv te se od 1920. zvala Hrvatska repu-

blikanska seljaèka stranka /HRSS/, a od 1925. Hrvatska seljaèka stranka

/HSS/) i Hrvatske zajednice (osnovane 17. VII. 1919. od Starèeviæeve stran-

ke prava i Napredne demokratske stranke), koje su okupljale Hrvate i zastu-

pale federalizam te srpskih politièkih stranaka, posebice Demokratske (èiji je

voða u Vukovaru bio dr. Ivan Palaèek, a stranka okuplja Srbe i jugoslavenski

orijentirane Hrvate) i Radikalne stranke (njezin voða u Vukovaru bio je boga-

taš Nikola Bingulac, a stranka okuplja uglavnom samo Srbe i pravoslavne),

koje su zastupale jedinstvenu centralistièki ureðenu državu, prvi kako bi osi-

gurali jedinstvo jugoslavenske nacije, a drugi hegemoniju velikosrpstva, a

koje su uglavnom obnašale vlast. Tu je i Socijalistièka radnièka partija

Jugoslavije /komunista/ (SRPJ/k/) koja okuplja vukovarsko radništvo bez

obzira na njegovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. Vukovar je u to vrijeme

bio jedno od znaèajnih središta revolucionarnog radnièkog pokreta u državi s

jakom partijskom i sindikalnom organizacijom, a s èime æe se odmah morati

suoèiti i vladajuæi režim.14

S osnivanjem i djelatnošæu ovih stranka poèele su

diobe Vukovaraca prema vjerskoj, nacionalnoj i politièkoj pripadnosti, na

pravoslavne i katolike, na Srbe i Hrvate, na monarhiste i republikance, na

federaliste i centraliste te na komuniste. Vladajuæi režim je svojim postupci-

ma ove podjele samo potencirao te nastojao sebi stvoriti što jaèi oslonac,

posebice meðu srpskim stanovništvom i protagonistima njegove velikosrpske

politike, koja je sve više dolazila do izražaja na vukovarskom podruèju. To je

posebice vidljivo tijekom izbora. Na njima vukovarski izborni kotar obuh-

vaæao je 14 biraèkih opæina (Bobota, Borovo, Bršadin, Gaboš i Ostrovo, Mi-

kluševci, Negoslavci, Nuštar, Petrovci, Markušica, Lovas, Trpinja, Paèetin,

Sotin i Vukovar /I-IV/).

Tako je veæ na prvim lokalnim izborima u novoj državi Kraljevini SHS,

održanim 16. III. 1920. u Vukovaru, koji je prije nekoliko mjeseci dobio sta-

tus grada i bez obzira na izborni teror režima, lista Socijalistièke radnièke

partije Jugoslavije /komunista/ (SRPJ/k/) na èelu sa Stjepanom Supancem,

graditeljem iz Vukovara, sudionikom revolucije u Rusiji, za vlasti sasvim

neoèekivano dobila 12 mandata ili 50 %, a zatim slijede liste Hrvatske zajed-

14Opširnije o radnièkom pokretu i djelovanju komunista na podruèju Vukovara i vuko-

ravskog kotara u razdoblju 1918.-1929. vidi u knjigama Josipa Cazija, Vukovar u klasnoj

borbi, (Zagreb, 1955.) i Dragiše Joviæa, Radnièki pokret u Slavoniji 1918.-1929., (Slavonski

Brod, 1985).

nice s 8 i Radikalne stranke s 4 mandata.15

Istodobno na tim opæinskim izbo-

rima i na podruèju vukovarskog kotara komunisti su postigli najveæi uspjeh

dobivši 76 od ukupno 156 mandata i to: u Antinu, Berku i Tordincima po

svih 12 mandata, u Sotinu 11 mandata, u Èakovcima i Mikluševcima po 8, u

Tompojevcima 7 i u Lovasu 6 mandata, (a pobijedili su i u Tovarniku). Bio

je to rezultat aktivnosti vukovarskih komunista koji su pred izbore održali

jedan uži sastanak u Vukovaru te zborove u Lovasu i Borovu, dok su im vla-

sti zabranile održanje velike skupštine u Vukovaru.16

Zato su vladajuæe poli-

tièke strukture poduzele sve da politièku situaciju u Vukovaru promijene u

svoju korist. Prvi na udaru su bili predstavnici pobjednièke SRPJ/k/ i njiho-

ve pristaše. Kod konstituiranja Gradskog zastupstva u Vukovaru 24. III.

1920. komunistima-zastupnicima, zbog polaganja zakletve uz "ogradu”, bez

obzira što su imali 50 % mandata, onemoguæeno je da predlože svoga kandi-

data za gradskog naèelnika te je na taj položaj izabran Ivan Türk, iz Hrvatske

zajednice, a za njegovog zamjenika Nikola Bingulac, iz Radikalne stranke,

bogati trgovac. Vukovarski komunisti su se u narednom razdoblju posebno

angažirali u radu na podruèju vukovarskog kotara te uspjeli osnovati u sva-

kom selu partijsku organizaciju ili povjereništvo, a osnovali su i Selsko vijeæe

SRPJ/k/ za vukovarski kotar.17

U Vukovaru je tada bilo oko 1500 èlanova

SRPJ/k/, meðu kojima su se posebno isticali Stjepan Supanac, Josip Mudri i

Josip Cazi. Tako su stvoreni uvjeti da se u Vukovaru u lipnju 1920. održi

Drugi kongres SRPJ/k/ i sindikalni kongres. Na Vukovarskom kongresu

Partija je promijenila ime u Komunistièka partija Jugoslavije (KPJ). Kada je

na prijavu KPJ za proslavu radnièkog praznika 1. svibnja Gradsko poglavar-

stvo, na osnovi zapovijedi banske vlasti, istu 28. travnja 1920. zabranilo,

pošto su komunistièki zastupnici odbili dati garanciju, koja se od njih tražila,

da tada neæe biti radnièkih manifestacija, gradonaèelnik i ostali èlanovi

graðanskih stranka dali su ostavku, kako bi onemoguæili rad komunista. Na

ponovljenim izborima u Vukovaru održanim 27. VII. 1920. glasovalo je sa-

mo 1867 biraèa od kojih je lista KPJ dobila 987 glasova i 13 mandata, jedan

mandat više nego na prvim izborima, dok su graðanske stranke dobile 880


15Tada su u Gradsko zastupstvo Vukovar izabrani: OD KOMUNISTA: Stjepan Stupanc,

graditelj, Petar Janjèec, trgovac, Pavao Luketiæ, zidar, Ivan Beck, odvjetnièki solicitator,

Armin Guttman, èinovnik, Stevo Dejak, zidar, Ðuro Graf, baèvar, Ivan Žuljeviæ, ratar, Franjo

Haupert, radnik, Pavao Pšenica, ratar, Karl Stenzel, lièilac i Antun Asodi, ribar; OD HRVAT-

SKE ZAJEDNICE: Pavao Radaševiæ, tapetar, Ivan Türk, civilni mjernik, Karlo Gumringer,

ratar, Fran Funtak, inžinjer, Martin Feger, gostionièar, Šandor Najpar, posjednik, Josip Puches,

urar i dr. Daniel Klein, odvjetnik i OD RADIKALA: Nikola Bingulac, krojaè, Konstantin

Teodoroviæ, kr. profesor, Ðokica Radivojeviæ, trgovac i Mita Stojkoviæ, brijaè. J. Cazi, n. dj.,

124.

16D. Joviæ, Radnièki pokret u Slavoniji 1918.-1929., n. dj., 97, 98, 101-104. i Anto

Milušiæ, “Politièki i pravni aspekti opæinskih izbora u Hrvatskoj i Slavoniji 1920. godine”,

Zbornik br. 7-8., (Slavonski Brod, 1970)., 186. i 188.

17D. Joviæ, Radnièki pokret u Slavoniji 1918.-1929., n. dj., 112 i 114. Komunistièki

zastupnici odbili su dati garanciju, koja se od njih tražila, da u Vukovaru 1. svibnja neæe biti

radnièkih manifestacija.


glasova i 11 mjesta (5 Hrvatska zajednica, 4 Radikalna stranka, 1 od “židova”

i 1 mjesto od “zemljoradnika” tj. HPSS) u Gradskom zastupstvu. I ovaj puta

zastupnici graðanskih stranka, da bi onemoguæili komuniste, žalili su se na

izborne rezultate. Vlasti su raspustile gradsko zastupstvo, gradu dodijelile

vladinog povjerenika, te nakon nekoliko mjeseci poništili izbore i raspisali

nove. Na tim izborima komunisti su dobili 8 mandata, no njihovi su manda-

ti, s donošenjem i primjenom Zakona o zaštiti države 1921., poništeni, te je

tako vlast obraèunala s vukovarskim komunistima. U potom izabranom

Gradskom zastupstvu sredinom 1921. gradonaèelnik je postao Mirko Sterl,

obrtnik i posjednik.

Prije toga, 28. XI. 1920., bili su raspisani izbori za Ustavotvornu skupš-

tinu. Vukovarski komunisti osnovali su sredinom listopada 1920. agitacijsko

tijelo i “crvene redare” da štite svoje govornike i agitatore od napada, a poèe-

li su predizbornu aktivnost, dijeljenjem letaka, brošura i novina te zborovi-

ma. Bio je to znak režimu da prijeðe na obraèun s vukovarskim komunisti-

ma i njihovim radnièkim pokretom, kao njihovom bazom.18

Zato vlasti doz-

voljavaju udarnim grupama radikala da napadaju (noževima i štapovima)

komunistièke voðe na njihovim skupovima kako bi ih pokušali onemoguæiti.

Tako je primjerice na skupu KPJ u Opatovcu, napadnut Stjepan Supanac te u

sukobu “crvenih stražara” i radikalskih napadaèa jedan napadaè ubijen a dvo-

jica teže ozlijeðena, na skupu u Marincima, ozlijeðen je komunist Ivan Beck

i na skupu u Vukovaru, napadnut je komunist Josip Šipoš.1

Na vukovarskom

podruèju agrarna reforma veleposjeda najavljena regentovim proglasom 6. I.

1919. i kolonizacija koja ju je pratila na ovome podruèju imale su od poèet-

ka politièko znaèenje i bile su u funkciji velikosrpske politike. Tako je veæ u

proljeæe 1919. poèelo grabljenje i dijeljenje u zakup najbolje i najplodnije

veleposjednièke zemlje, ali ne siromašnim domaæim interesentima niti siro-

mašnim zemljoradnicima Hrvatima iz sjeverozapadne Hrvatske (kojima je

izrijekom 5. V. 1919. bilo zabranjeno naseljavanje) nego poèinje dodjela

zemlje Srbima, solunskim dobrovoljcima i kolonistima iz posve srpskih kra-

jeva i njihovo naseljavanje. S tom svrhom je Županijski agrarni odbor u

Vukovaru, pred izbore poèetkom studenog 1920., izuzet ispod nadležnosti

agrarne direkcije u Zagrebu i stavljen pod nadležnost agrarne direkcije u

Novom Sadu. Od tada imamo sluèajeve da je zemlja bila oduzimana onima

koji su pristajali uz Radiæevu HRSS i dodjeljivana pristalicama režima

(prvenstveno Radikalne stranke).20

Tada 1920. na podruèju vukovarskog

kotara pod udarom agrarne reforme našla su se dobra veleposjeda grofa Eltza,

18A. Milušiæ, n. dj., 198-199. Opširnije o tome vidi: Josip Cazi, Vukovar u klasnoj borbi,

(Zagreb, 1955).

19D. Joviæ, Radnièki pokret u Slavoniji 1918.-1929., str. 138.

20Mira Kolar-Dimitrijeviæ - Filip Potrebica, “Na slavonsko-srijemskom razmeðu 1918.-

1945. godine”, Vukovar vjekovni hrvatski grad na Dunavu (Zagreb, 1994.), 242-243.


u Vukovaru, velièine 33.050 kat. jutara; grofova Khuen-Belassia, u Nuštru,

površine 10.749 kat. jutara; kneza Odescalachija, u Iloku, površine 24.888

kat. jutara i Hideghety, u Bogdanovcima, površine 762 kat. jutra.21

Na podruèju srijemske županije, u koju su ulazili Vukovar i vukovarski

izborni kotar, od 81.074 biraèa na izbore 1920. izašlo je bilo i glasovalo njih

56.254 ili 69,65 % i izabralo 14 narodnih poslanika. Od toga Radikalna stran-

ka je dobila 25.658 glasova, HPSS 9882 glasa, Demokratska stranka 7754,

KPJ 5575 glasova (od kojih u Vukovaru 828 glasova), Hrvatska zajednica

4333 glasa, Hrvatska (i slov.) puèka stranka 2975 glasova, Socijal-demokrat-

ska stranka 2757 glasova i Zemljoradnièka stranka 1075 glasova.22

Režim

nije bio zadovoljan ovim rezultatima izbora iako su njegove stranke

(Radikalna i Demokratska) dobile najviše glasova, ali nisu pobijedile hrvat-

ske stranke i komuniste u sjedištu županije u Vukovaru. Isto tako nije bio

zadovoljan ni rezultatima izbora na državnoj razini jer su komunisti s osvo-

jenih 198.736 glasova zauzeli èetvrto, a s 58 izabranih poslanika treæe mje-

sto (iza Demokratske i Radikalne stranke). Istodobno HPSS je dobila na

izborima najviše glasova meðu hrvatskim strankama njih 230.590 i 50

zastupnièkih mjesta preuzevši tako vodstvo hrvatske politike u novostvore-

noj državi, dok je njezin predsjednik Stjepan Radiæ postao predvodnik borbe

hrvatskog naroda protiv centralizma i velikosrpske hegemonije. Taj svoj pri-

mat Radiæeva HRSS još uvjerljivije potvrdila je na izborima 1923. godine

osvojivši ukupno 477.733 glasa i 70 zastupnièkih mandata, dok su joj izbori

1925. donijeli 532.872 biraèka glasa i 67 zastupnièkih mjesta i oba puta

drugo mjesto odmah iza radikala.

Nakon takvog uspjeha komunista 1920. režim je pristupio radikalnim

mjerama kako bi ih u potpunosti onemoguæio, a tako je bilo i na podruèju

Vukovara. Vlada je noæu od 29. na 30. XII. 1920. donijela “Obznanu” kojom

je zabranila rad KPJ na osnovi koje je poèelo proganjanje i zatvaranje èlano-

va KPJ. Prije toga komunisti Vukovara su, na vijest da vlada namjerava u

grad i okolicu naseliti Vrangelove vojnike, na sastanku Mjesne organizacije

KPJ (27. XII.) donijeli Rezoluciju protiv te namjere vlade da se tim kontra-

revolucionarima dade zemlju i inventar, pored ogromnog broja domaæeg seo-

skog stanovništva koje vapije za zemljom, te da te bande iskoristi za gušenje

revolucionarnog pokreta, zahtijevajuæi da im se zabrani ulazak u Vukovar i

okolicu i tako oèuva red i mir. Sutradan je, kod dolaska vrangelovaca na

željeznièku stanicu Borovo, skupina radnika i komunista na èelu sa Supan-

com prosvjedovala, ali su oni pod zaštitom otpremljeni u Bršadin i razmješ-

teni u sela Bobotu, Paèetin, Trpinju i Veru. Saznavši za “Obznanu” 1. I. 1921.

21Zdenka Šimonèiæ – Bobetko, Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1918.-1941.,

(Zagreb, 1997), 427.

22Ferdo Èulinoviæ, Jugoslavija izmeðu dva rata, I., (Zagreb, 1961), 312 a. Tablica izbor-

nih rezultata na izborima za Konstituantu 28. XI. 1920. u zemlji po izbornim okruzima (župa-

nijama) i strankama.


rukovodstvo vukovarske partijske organizacije sazvalo je konferenciju na

kojoj je nastojalo donijeti odluku o ilegalnom organiziranju kako bi u novim

izmijenjenim okolnostima mogli nastaviti rad, ali je na kraju konferencije

žandarmerijska patrola opkolila kuæu te uhitila Supanca i još neke komuni-

ste. No Supanac se istrgao žandaru i pokušao pobjeæi, ali je pogoðen iz piš-

tolja i ubijen. Iza toga uslijedila su poništenja mandata komunistièkim

odbornicima i gradskim zastupnicima (u gradskoj opæini Vukovar, te uprav-

nim opæinama Antin, Berak, Èakovci, Koroð, Mikluševci, St. Jankovci i

Tordinci) te brojna uhiæenja i suðenja istaknutijih vukovarskih komunista u

kojima je tamošnja organizacija KPJ desetkovana, te su se preostali komuni-

sti pasivizirali. Zakonom o zaštiti države 1921. režim je ozakonio dotadašnje

i buduæe progone komunista.23

Režim je mogao sada prijeæi na obraèun s HRSS, drugim svojim glav-

nim politièkim protivnikom, i na provoðenje jaèe centralizacije države.

Nakon Vidovdanskog ustava, u kolovozu 1921. hrvatske opozicijske stran-

ke HRSS, HZ i HSP osnovale su “Hrvatski blok”, izjasnivši se protiv vladi-

ne centralistièke, a za federativno ureðenu jugoslavensku državu, zbog èega

su odmah od režimskih stranaka proglašeni “antidržavnim” strankama i

”separatistima”. Kako je HRSS od 1922. na izborima nastupala samostalno

to su hrvatski glasaèi sve više bili orijentirani na ovu stranku, pa je “Hrvatski

blok” ubrzo prestao postojati. Na izborima u Vukovaru 17. II. 1922. pobi-

jedio je “Hrvatski blok” s velikom veæinom glasova. “Hrvatski blok” orga-

nizirao je veliku proslavu u Vukovaru 8.-9. VI. 1922. prilikom posvete i

otvorenja “Hrvatskog doma”. Proslavi su nazoèila mnogobrojna hrvatska

društva iz Osijeka, Vinkovaca, Županje, Zemuna, Subotice i Zagreba te je

trebala pokazati hrvatski karakter Vukovara. Vukovarski radikali i demokra-

ti i sva projugoslavenska i srpska društva odbila su pismeno sudjelovati u toj

proslavi, a bilo je i prijetnji kako æe jednog dana nestati svih Hrvata.

Odgovor je ubrzo uslijedio s hrvatske strane 17. IX. 1922. kada su radikali

slavili posvetu barjaka vukovarskog Srpskog pjevaèkog društva “Javor” i

kada su sva hrvatska društva u Vukovaru odbila pismeno da kod toga sudje-

luju, smatrajuæi da im vukovarski Srbi “svojom nametljivošæu i uvredama”

žele oduzeti punu slobodu. Ta podvajanja æe se nastaviti i dalje, prenositi s

politièkih stranaka i na omladinu te narod. Tako se stvarala i poticala meðu-

nacionalna mržnja izmeðu Hrvata i Srba.24

Nositelji velikosrpske politike

nastojat æe uz centralizaciju da u Vukovaru, kao najjaèem središtu hrvatstva

u Srijemu, preuzmu što prije vlast, što æe uz podršku najviših državnih stru-

kutra vlasti ubrzo i uspjeti, te u njemu provode srbizaciju. Prvi potez na tom

pravcu bila je primjena Vidovdanskog ustava (iz lipnja 1921.) te prestanak

23Hrvatski državni arhiv (HDA), Zagreb, Grupa XVI – Teror vladajuæeg režima, dok inv.

br. 36. i 42. i D. Joviæ, Radnièki pokret u Slavoniji 1918.-1929., 146-147. Èitatelji tu dalje

mogu naæi podatke o aktivnostima vukovarskih komunista i akcijama režima od 1921. do

1929. godine.

24J. Cazi, n. dj., str. 265-266.


djelovanja Zemaljske vlade u Zagrebu 1922. i stvaranje zasebne Srijemske

oblasti (jedne od 33 u državi) sa sjedištem u Vukovaru, a vezane samo za

vladu u Beogradu. Tada je za velikog župana Srijemske oblasti postavljen

Vaso Isajloviæ, sekretar Ministarstva unutarnjih poslova iz Beograda, a

kasnije su se na toj dužnosti do 1929. izmijenila još èetiri velika župana,

takoðer svi iz uže Srbije, podržavani u potpunosti i od vukovarskih radika-

la. Godine 1923. premješta se Okružna financijska uprava iz Vukovara u

Novi Sad, a s njome i porezi prikupljeni u Srijemu odlaze izvan Hrvatske,

pa se od njih ne grade ni škole, ni ceste, a ni željeznièke pruge na srijem-

skom podruèju. Istodobno nastavlja se i kolonizacija na veleposjed vuko-

varskog grofa Eltza, posebice dobrovoljaca, prvenstveno po stranaèkom

kljuèu, pa zemlju dobivaju gotovo iskljuèivo pristaše režimskih stranka,

posebice Radikalne stranke. Nije sluèajno da je od 25 novih dobrovoljaèkih

naselja u Srijemu u to vrijeme èak njih 15 nastalo na posjedima grofova Eltz,

te da su od tisuæu koloniziranih obitelji samo dvije bile katolièke vjere dok

su sve ostale bile pravoslavne vjere. Dobrovoljci su bili iz Crne Gore, Like,

Bosne a dio i iz Srbije. To pokazuje jasnu namjeru vladajuæe velikosrpske

politike da planskom izmjenom nacionalne strukture toga podruèja ostvari

i na ovome podruèju svoju prevlast.

U tom smjeru vladajuæe stranke su nastojale razviti svoju politièku aktiv-

nost, ukljuèiti što više ljudi u svoje redove, a posebice meðu mladima.

Demokratska stranka tako u Vukovaru 1921. pokreæe svoj list

“Demokrat” kako bi ojaèala jugoslavensku ideju,25

a skupina orijentirana na

Svetozara Pribièeviæa 1922. stvara svoju “borbenu organizaciju”

Organizaciju jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) uglavnom sastavljenu

od omladine. Orjunaši, naoružani i podržavani od vlasti, vršili su napade ne

samo na hrvatske nacionaliste veæ i na napredne omladince, intelektualce i

radnike. No sva nastojanja demokrata za jaèanje jugoslavenske ideje, kako

meðu Hrvatima tako meðu Srbima, doživjela su u Vukovaru slom tako da se

list ubrzo gasi, a jedna radnièka omladinska borbena skupina ispremlatila je

voðu Orjune, aktivno vojno lice iz Mostara, pa je i ova organizacija prestala

s radom.26

“Hrvatski blok” je od mladeži osnovao 1922. u Vukovaru Hrvatsku

narodnu omladinu (HANAO), kao svojevrsnu protutežu Orjuni koju napada

rijeèima i prijetnjama. Hanao je pokrenuo svoj list “Gvozd”,27

ali nije uspje-

la okupiti veæi broj hrvatske mladeži. Dio mladeži je okupljen u tada obnov-

ljenom “Hrvatskom sokolu” u Vukovaru, te drugim hrvatskim društvima u

gradu.

25“Demokrat”, glasilo Srijemskih demokrata za jaèanje misli jedinstva, urednik dr. Ivan

Paleèek, (Vukovar, 1921).

26J. Cazi, n. dj., 264-265.

27“Gvozd”, organ Hrvatske narodne omladine, (Vukovar, 1922).

Radikalna stranka, koja je tada osim u Vukovaru imala svoju organiza-

ciju i u 17 okolnih sela vukovarskog kotara, nastoji posebice okupiti omladi-

nu pa u to vrijeme osniva u Vukovaru “Srpsku nacionalnu organizaciju”

(SRNAO) koja 1923. poèinje izdavati svoj list “Radikalska omladina”.28

Potrebno je istaæi da je èlan Vrhovne uprave SRNAO-a bio i Puniša Raèiæ, te

da se pod njezinim izravnim nadzorom osnivaju srpska èetnièka udruženja,

pa tako i u Vukovaru. Politièki program oba udruženja bio je stvaranje tzv.

“Velike Srbije”, a za zadaæu su imali da “zdrav i istinski srpski nacionalizam”

suprotstave “razornim ideologijama”, posebice “separatizmu” Hrvata.29

Kako oni nastoje u svrhu provedbe velikosrpske politike fizièki obraèunati sa

svojim protivnicima tj. nasiljem, raznovrsnim i èesto bezobzirnim prepadima

zastraše i onemoguæe politièke protivnike, a uglavnom bez ikakvih posljedi-

ca, nije ni potrebno isticati koliko je to utjecalo na politièko stanje u Vu-

kovaru.

Aktivnosti radikala i demokrata te njihovih “borbenih” skupina posebno

æe se pojaèati nakon izbora 18. III. 1923. godine. Naime na tim izborima u

Srijemskoj oblasti Radiæeva HRSS dobila je 32.010 glasova, Radikalna

stranka 27.189, Demokratska stranka 6810, Socijal-demokratska stranka

4927, Njemaèka stranka 4005, Srpska stranka 3621, Zemljoradnièka stranka

1961, Hrvatska puèka stranka (klerikalci) 1247, Nezavisna radikalna stranka

(Protiæ) 1126, Invalidska stranka 986 i Ratnièka stranka 189 glasova. Na

podruèju vukovarskog izbornog kotara Radiæeva HRSS dobila je 3411 gla-

sova, Radikalna stranka 3321, Demokratska stranka 843, Socijal-demokrat-

ska stranka 18, Njemaèka stranka 225, Srpska stranka 346, Zemljoradnièka

stranka 163, Hrvatska puèka stranka (klerikalci) 227, Nezavisni radikali

(Protiæ) 31, Invalidska i Dobrovoljaèka (Ratnièka) stranka 81 glas. I dok je

Radikalna stranka pobijedila na podruèju vukovarskog kotara (od 13 izbor-

nih opæina u 9, a u ostale 4 HRSS /Nuštar, Petrovci, Paèetin i Sotin/) HRSS

i to 2948 : 2054 glasa, dotle je u gradu Vukovaru pobijedila HRSS radikale

s 1357 : 373 glasa, dok je Demokratska stranka dobila 100 glasova. Odmah


28“Radikalska omladina”, (Vukovar, 1923.) RS svoje organizacije imala je tadu u:

Vukovaru, Bršadinu, Paèetinu, Ostrovu, Mikluševcima, Lipovaèi, Markušici, Negoslavcima,

Berku, Sotinu, Borovu, Opatovcu, Veri, Martincima, Bogdanovcima, Trpinji i Boboti. Sve one

su ulazile u Kotarsku organizaciju RS èiji je predsjednik bio Nikola Bingulac, koji je bio

narodni poslanik, a tajnik Nikola Teodoroviæ, koji je bio i tajnik Mjesne organizacije RS Vuko-

var, dok joj je predsjednik bio Nikola Jovanoviæ, ravnatelj. Sljedeæih godina RS osniva orga-

nizacije u još nekoliko vukovarskih sela.

29Kao ciljevi SRNAO-a isticani su: “Èuvanje Otadžbine i Kralja i propagiranje nacio-

nalizma i odbrane Srbinove tekovine do istrijebljenja svih antidržavnih i antinacionalnih ele-

menata” (Srpska rijeè, Sarajevo, 13. XII. 1924.). Nazoènost najviših predstavnika vojske,

vlade, civilnih i crkvenih vlasti kod posveæenja SRNAO-vske zastave u Sarajevu Glas slobo-

de, organ Socijalistièke partije Jugoslavije (br. 23., Sarajevo, 11. VI. 1925.) ocijenio je kao

antidržavni akt zato: “1. što je Srnao organizacija koja zvanièno javno propovjeda nasilnièke

metode u javnom životu i koja te metode u praksi primjenjuje i 2. što je Srnao velikosrpsko

separatistièko udruženje koje radi na oživotvorenju tzv velike Srbije, koju meðutim, bez razbi-

janja ove države i sužavanja njenih granica nije moguæe ostvariti”.


se u vukovarskom radikalskom tisku poèelo zbrajati i pisati kako Srijem nije

hrvatski nego srpski.30

U gradu su se širile i vijesti o tzv. “amputaciji”

Hrvatske iz velikosrpskih krugova bliskih Radikalnoj stranci, zbog neoèeki-

vanog uspjeha HRSS na izborima, prema kojima se od “amputacione linije”

Virovitica-Grubišino Polje-Sisak-Karlovac-Kupa do mora kod Bakra jugoi-

stoèno, ukljuèujuæi i vukovarsko podruèje, predstavljalo bi “Veliku Srbiju”.

No, to su uz federaliste osudili i jugoslavenski orijentirani centralisti.31

No to

je bio signal velikosrpskim politièarima da krenu u obraèun s HRSS. Tako je

Radiæev boravak 1924. u Moskvi i pristup HRSS Seljaèkoj internacionali

režim iskoristio za proglašenje HRSS komunistièkom strankom koja se izja-

snila za “tuðinsku, protudržavnu, komunistièku propagandu” (što ona nije

bila i što su svi znali) te za primjenu Obznane i Zakona o zaštiti države od 1.

I. 1925. i na tu stranku. Tako su odmah raspuštene sve organizacije HRSS,

zabranjeni su svi zborovi, konferencije i rad ove stranke kao i izlaženje nje-

nih novina i publikacija, ali nije zabranjeno njezino sudjelovanje na izbori-

ma. Brojni èlanovi stranke su bili uhiæeni ukljuèujuæi i Stjepana Radiæa. Tako

je bilo u Vukovaru i na vukovarskom podruèju. Veæ 8. I. 1925. dolazi do pre-

metaèine u uredništvu “Srijemskog Hrvata” i mnogobrojnih premetaèina kod

èlanova i pristaša HRSS-a, te više uhiæenja u gradu. Istodobno žandarmerija

kruži po selima gdje kundaèi i terorizira èlanove i pristaše HRSS-a posebice

u Bogdanovcima, Sotinu, Tovarniku i Šarengradu, a dio uhiæuje i predaje na

kotarski sud, kao primjerice iz Bogdanovaca na èelu s Matijeviæem, pred-

sjednikom tamošnje organizacije HRSS. Kako je poèetkom 1924. došlo do

rascjepa u Demokratskoj stranci, gdje se od Ljube Davidoviæa izdvaja skupi-

na Svetozara Pribiæeviæa i osniva novu Samostalnu demokratsku stranku

(SDS) to se tada i u Vukovaru osniva ogranak SDS. U studenom 1924. dola-

zi i do rascjepa u redovima Hrvatske zajednice, poglavito u svezi odluke

vodstva da se proglase Republikanskom strankom, pa je u Vukovaru tada

osnovana nova “Hrvatska narodna stranka”. No, hrvatski glasaèi su se u

ogromnoj veæini izjašnjavali za HRSS, za koju su glasali i zajednièari, a veæi-

na Srba glasovala je za Pašiæevu Radikalnu stranku. No, i uz silan teror

režimskog aparata vlasti, gdje su ukljuèena i èetnièka udruženja, brojna

uhiæenja, pri èemu je bilo i uporabe oružja i policijske torture, te ubojstava

Hrvata seljaka, na izborima 8. II. 1925. HRSS je postigla najveæi dotadašnji

uspjeh i po broju glasova (532.872) i zastupnièkih mjesta (67) zauzevši drugo

mjesto odmah iza radikala.32

Slièno je bilo i u Vukovaru gdje je HRSS na

30Radikalska omladina, br. 14., (Vukovar, 23. III. 1923).

31Ferdo Èulinoviæ, Jugoslavija izmeðu dva rata, I., (Zagreb, 1961), 413.

32Tako je primjerice u Stajici u Lici tijekom ovih izbora ubijeno pet seljaka Hrvata.

Opozicijski blok je u svom izvješæu od 19. III. 1925. upuæenom Verifikacijskom odboru

Narodne skupštine Kraljevine SHS ukazao na postupke vlasti pri izborima, zbog kojih su oni

za njih “lišeni svake legalnosti i nisu izraz slobodne narodne volje”. Posebno su istaknuli: “…

I kandidati i agitatori i, u opšte, pristalice opozicije bili su izloženi gonjenju, kažnjavanju

novèano i zatvorom i fizièkim napadima od strane potplaæenih rulja, koje je vlast ne samo tole-

rirala nego èesto puta i nautkavala…. Na dan izbora stavljana je u pokret sva oružana sila, i


izborima dobila 1364 glasa, Pašiæeva RS 457, Pribiæeviæeva SDS 84, Hrvat-

ska narodna stranka 42, Njemaèka stranka 29, Hrvatska puèka stranka 12,

Srpska zemljoradnièka stranka 8, Koraæeva Socijalistièka stranka 7, Hrvatska

stranka prava 7 te Radikalska disidentska i Demokratska stranka svaka po 5

glasova. Pa iako je RS na podruèju vukovarskog kotara dobila 4263 glasa,

dvostruko više glasova nego na izborima 1923. i pobijedila, ipak veæih prom-

jena nije bilo jer je od 13 izbornih opæina u èetiri (Nuštar, Petrovci, Lovas i

Sotin) opet pobijedila HRSS.33

I na državnoj razini na ovim izborima HRSS,

bez obzira na režimsku represiju i zabranu rada, postigla je najveæi dota-

dašnji uspjeh. Nositelji velikosrpske politike na ovakvo stanje u Vukovaru

reagirali su tako što su, uz potporu državnog aparata pristupili i osnivanju

èetnièkih udruženja u Vukovaru i još jedanaest okolnih sela vukovarskog

kotara. Ipak uz sve pritiske i teror na gradskim izborima u kolovozu 1925. u

Vukovaru je od 1927 glasaèa njih 1197 glasovalo za “Hrvatski blok” (na

èelu s HRSS), 436 za radikale i 84 za demokrate. Tako je “Hrvatski blok”

dobio 15 mandata, Udružena Graðanska radikalska lista 5, židovska 1, lista

dr. Tiæaka 1 i lista Njemaèkih ratara 1 mandat.34

Pa iako je gradsko zastupst-

vo bilo verificirano, ono je raspušteno, a gradom upravlja vladin komesar

Vukoviæ. Uz pritiske na novim izborima u ožujku 1926. radikali nisu

poveæali broj svojih mandata ali su to uspjele opozicijske snage. Tako su na

izborima od 2027 biraèa dobili i to “Hrvatski blok” (Hrvatski federalistièki

seljaèki savez i Hrvatska puèka stranka) 649 glasova i 8 mandata, Narodna

radikalna stranka 394 glasa i 5 mandata, HRSS 373 glasa i 4 mandata,

Radnièka stranka 219 glasova i 2 mandata, SDS 166 glasova i 2 mandata, dr.

Milutin Tiæak 77 glasova i 1 mandat, Židovi 77 glasova i 1 mandat,

Njemaèka stranka 65 glasova i 1 mandat i Socijalistièka stranka 17 glasova i

žandarmerija i vojska, pa na nekim mestima upotrebljena i radi sprovoðenja izbora….Glavno

i skoro redovito sredstvo bilo je napadanje na konferencije od strane organizovanih bandi

tobožnjih patriotskih organizacija srnaovskih i novoosnovanih è e t n i k a Petra Mrkonjiæa.

Niz krvavih zloèina što su ih takve oružane rulje, uz zaštitu vlasti vršile, poznat je veæ danas

javnosti…. Pored oružanih bandi koje su spreèavale prilazak biralištu, na samim biralištima

organi vlasti spreèavali su ulazak…. Selima su obilazili žandarmi, oboružani financi i èetnici

pucajuæi iz pušaka. U svaku su kuæu bacali plakate na kojima je bila narisana mrtvaèka glava

ispod koje je štampano bilo, da æe ovako svakoga zadesiti, ako ne bude glasao za Državnu

radikalsko-demokratsku kutiju…”. Ferdo Èulinoviæ, Dokumenti o Jugoslaviji, (Zagreb, 1968),

258-259.33

Radikalska omladina, br. 11., (Vukovar, 21. II. 1925). Iskaz glasova palih prilikom

izbora 8. II. 1925. Ostale stranke na vukovarskom kotaru dobile su: Srpska stranka 64 glasa,

Socijalistièka stranka 42, Srpska zemljoradnièka stranka 152, Hrvatska puèka stranka 272,

Njemaèka stranka 385, SDS 886, Hrvatska stranka prava 32, Radikalska disidentska stranka

15, Demokratska stranka 12 i Hrvatska narodna stranka 24 glasa. Ukupno je na vukovarskom

izbornom kotaru (s gradom) od 11.704 biraèa na izbore izašlo njih 9935 te su dali svoje gla-

sove i to: za RS 4720 glasova, HRSS 3121, Srpsku stranku 72, Socijalistièku stranku 49,

Srpsku zemljoradnièku stranku 164, Hrvatsku puèku stranku 284, Njemaèku stranku 414,

SDS 970, Hrvatsku stranku prava 39, Radikalsku disidentsku stranku 20, Demokratsku stran-

ku 17 i Hrvatsku narodnu stranku 66 glasova. J. Cazi, n. dj., 270-271.

34Radikalska omladina, br. 35., (Vukovar, 29. VIII. 1925). Gradski izbori u Vukovaru.

0 mandata.35

Potom je za gradskog naèelnika izabran inž. Jaroslav Schell i

ostaje do 1931. lavirajuæi izmeðu hrvatskog bloka, vukovarskih obrtnika i

radikala na vlasti.

Kako su se pritisci na HRSS i dalje pojaèavali Radiæ mijenja taktiku,

pregovora s radikalima koji su završili 14. VII. 1925. sporazumom i pred-

stavnici HSS-a ulaze u vladu, što omoguæuje daljnji rad stranke. Veæ prije

toga radikali su iskoristili sve one progone protiv komunista i HSS-a na

vukovarskom podruèju, posebice u gradu Vukovaru, da bi protjerali mnoge

pripadnike njemaèke i maðarske nacionalne manjine, ali i mnoge Hrvate,

posebice intelektualce i one iz upravnog aparata te škola, a na njihova mjesta

imenovali i doveli uglavnom Srbe. Hrvatskim društvima bio je otežan rad, a

pojedina se hrvatska društva, zbog pritisaka režima i pojedinih režimskih,

poglavito velikosrpskih skupina i organizacija, gase kao primjerice

Podružnica Hrvatskog kulturnog društva “Napredak” u Vukovaru, potkraj

1925. godine. To nije moglo promijeniti i nastojanje HSS-ovih ministara, pa

i samoga Stjepana Radiæa, koji je nakon ulaska u vladu 17. XI. 1925. postao

ministar prosvjete te napadao radikale. Oni su morali uvjeriti pristaše HSS da

prihvate politiku sporazuma i da pružaju punu podršku predsjedniku stranke

St. Radiæu. Tako je Radiæ 1. I. 1926. prisustvovao i govorio na skupštini

HSS-a u Vukovaru, ali nije napao radikale, vjerojatno zato da ne pogorša i

onako teško stanje Hrvata na vukovarskom podruèju. Naime nakon skupšti-

ne Radiæ se sastao s delegatima mjesnih organizacija HSS-a koji su mu izni-

jeli tamošnje probleme hrvatskog naroda te posebice “mnoge teške jade i

nevolje seljaèkog svijeta u Srijemu”. Tada su mu posebno naglasili kako i

dalje u mnogim opæinama, u kojima su na izborima pobijedile hrvatske stran-

ke, “proti narodnoj volji” postoje komesari te da uèitelji napadaju sporazum,

nasilno se ponašaju i prijete seljacima, nastojeæi uvjeriti hrvatskog seljaka u

svu promašenost Radiæevog politièkog pokreta. Zato je u zdravici na sveèa-

nom ruèku Grèeviæ, predsjednik vukovarske Kotarske organizacije HSS

“naroèito naglasio da Hrvati u Srijemu vide od sporazuma vrlo malo koristi”.

Radiæ je istaknuo da je to krivo mišljenje te da dobro treba razlikovati ”veli-

ku liniju naše seljaèke politike i našega zajednièkoga nastupa sa Srbima i

Slovencima u velikim državnim poslovima”, te da je teško odjednom postiæi

da hrvatski narod koji je do nedavna bio izvan zakona “postane odluèujuæi

politièki faktor”.36

Izvješæa s terena potvrðivala su da se stanje nije mijenja-

lo. Kako se sporazum provodi pokazuje i primjer sela Sotina, u kojem je tada

živjelo oko 1500 žitelja, najviše Nijemaca, zatim Hrvata te Maðara, te oko

stotinjak Srba, inaèe jednom od najjaèih uporišta oporbe i HSS-a u meðurat-

nom razdoblju na podruèju vukovarskog kotara, ipak u njemu je uèitelj bio

Srbin, lijeènik Hrvat koji se posrbio, bilježnik i blagajnik takoðer Srbi, a


35Radikalska omladina, br. 6., (Vukovar, 27. III. 1926). Gradski izbori u Vukovaru.

36Dom, (Zagreb, 6. I. 1926). Dragiša Joviæ, “O reagiranju Radiæevih pristaša u Slavo-

niji na politiku sporazuma s Radikalnom strankom”, Slavonski povijesni zbornik 25, br. 1-2,

(Slavonski Brod, 1988), 74.

opæinski naèelnik radikal, te novinar zakljuèuje još “da mogu metnuli bi nam

i popa, ali sreæom ne mogu”.37

Zato nakon što HSS, istupom iz vlade 1. II.

1927., postaje oporbena stranka i radikali ponovo preuzimaju vlast na vuko-

varskom podruèju stanje se i dalje pogoršalo. Tako uz strogu režimsku cen-

zuru i druge pritiske veæ 1927. nemamo više nijednih hrvatskih novina u

Vukovaru, a zamjenjuju ih njihove režimske kao “Sremski radikal” (1926.-

1927.), odnosno “Sremska samouprava” (1927.-1929.) te one s jugoslaven-

skom orijentacijom “Sremske novine” (od 1929.).

Iako se poèetkom 1927. HSS opet našla u oporbi posljedice nagodbe s

beogradskom vladom iskazale su se kroz smanjeni broj glasova na tadašnjim

izborima te kroz pojavu disidenata. I kod radikala je došlo do rascjepa.

Glavnina je uz Božu Maksimoviæa, koji dolazi i drži veliki zbor u Boboti, a

tri dana pred izbore Vukovar je posjetio i Velja Vukièeviæ, predsjednik vlade.

Nikola Bingulac, dugogodišnji predsjednik Kotarskog odbora RS Vukovar i

narodni poslanik, pošto se opredijelio za pristalice N. Pašiæa na èelu s dr.

Vojom Janjiæem, iskljuèen je iz Radikalne stranke. Pašiæevci su se tako kan-

didirali bez vladine potpore kao disidenti vladine stranke. SDS je ojaèala, i

prelaskom veæine prijašnjih èlanova Demokratske stranke u Vukovaru. Tako

su na izborima 11. IX. 1927. u Vukovaru dobili: “Hrvatski blok” (Hrvatska

federalistièka stranka i i Hrvatska puèka stranka) 612 glasova, SDS 208,

Pašiæevi radikali dr. Voje Janjiæa (Bingulac) 204, Radnièka stranka (komuni-

sti) 194, HSS 177, Nijemci 91, Radikali Bože Maksimoviæa 48, Socijalisti 31

i Zemljoradnici 4 glasa.38

Time se politièko stanje u Vukovaru samo još više

zaoštrilo. Naime sa stvaranjem SDK (od HSS i SDS) u listopadu 1927. pove-

dena je oštrija oporbena borba, ali i odgovor režima. Tako su vladine prista-

lice i u Vukovaru zahtijevale od vlade da na SDK primijeni «Obznanu» i

Zakon o zaštiti države. Vlada se na to nije odluèila. No, uslijedio je atentat u

Narodnoj skupštini u Beogradu 20. VI. 1928. i ubojstvo dvojice te ranjavanje

trojice hrvatskih prvaka, meðu kojima i Stjepana Radiæa, koji je 8. VIII. pod-

legao ranama. SDK kao reakciju na ovaj zloèin napušta Narodnu skupštinu

21. VI. 1928., objavljuje apstinenciju, traži reviziju ustava i vraæanje na 1918.

Sve to je izazvalo ogromno ogorèenje hrvatskoga naroda diljem zemlje,

posebice u Zagrebu gdje je došlo i do masovnih demonstracija i borbi s poli-

cijom, ali i njegovu veæu homogenizaciju oko HSS. Tako je bilo i u Vu-

kovaru, odakle su mnogi išli u Zagreb na velièanstven Radiæev sprovod.

Nakon toga tamošnji Hrvati masovno æe se opredjeljivati za HSS, kao za svoj

narodni pokret, iako æe vladine jugoslavenske (u osnovi velikosrpske) stran-

ke biti tu na vlasti sve do izbora u svinju 1940. godine, kada æe HSS i SDS

pobijediti i preuzeti vlast. Tih prvih deset jugoslavenskih godina (1918.-

1928.) Miroslav Krleža, kao suvremenik i jedan od najistaknutijih hrvatskih

književnika ovako rezimira: “dvadeset i èetiri politièke smrtne osude, 600


37Hrvatski list, (Osijek, 12. II. 1926). D. Joviæ, “O reagiranju Radiæevih pristaša …”,

n. dj., 75-76.

38Novosti, (Zagreb, 12. IX. 1927), J. Cazi, n. dj., 274.

politièkih ubojstava, 30.000 politièkih hapšenja, 3.000 politièkih emigranata

i bezbrojna masa politièkih izgona”.39

Pokušaj osnivanja nekih hrvatskih

društava u Vukovaru onemoguæen je.40

U takvoj situaciji sam kralj i veli-

kosrpski politièari, da bi zaplašili Hrvate, pokrenuli su pitanje «amputacije»

Hrvatske, a u javnosti su se pojavile i razlièite karte, na kojima su bili iska-

zani dotadašnji prijedlozi pukovnika Simoviæa i Antonijeviæa (iz 1918.) i Ni-

kole Pašiæa (prije 1926.) do tadašnjeg (1928.) kraljevog službenog prijedlo-

ga. SDK je te prijedloge proglasio veleizdajom. U svim tim prijedlozima

Vukovar i njegov kotar ulazili bi u sastav tzv. “Velike Srbije”. Vukovarèani

su se ubrzo u velikoj veæini izjasnili protiv svake amputacije, cijepanja i

rušenja države, nazivajuæi radikale i druge pobornike takvih prijedloga

takoðer «veleizdajnicima». Na tu veliku krizu u zemlji kralj Aleksandar

odgovorio je vodeæi se krilaticom “jedan kralj, jedan narod i jedna država”.

6. I. 1929. državnim udarom, ukidanjem ustava i uvoðenjem osobne diktatu-

re, èime je osigurao neogranièenu izvršnu, zakonodavnu i vojnu vlast, a za

što nikome nije odgovarao, niti je mogao biti suðen. To se iskazivalo kroz

naziv države Kraljevina Jugoslavija te integralno jugoslavenstvo tj. namet-

nutu umjetnu jugoslavensku nacionalnost, koji su, prema tvrdnji samih Srba,

“… bili kamuflirano velikosrpstvo klike i koterije u Beogradu koji su hteli da

veèno zadrže povlašæen položaj u zajednièkoj Jugoslaviji”.41

To oslikava i

unitaristièka uzreèica: “Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslavene”, èije

se oživotvorenje jugoslavenstva, uz pokušaj brisanja nacionalnih identiteta,

nastojalo ostvariti najgrubljom represijom. Kralj je za predsjednika vlade

postavio svog ranijeg suradnika generala Petra Živkoviæa, a za ministre o

dvoru ovisne predstavnike najbogatijih uglavnom velikosrpskih krugova.

Odmah je donijet novi “Zakon o zaštiti javne bezbjednosti i poretka u državi”

pod udar kojega su dolazili svi graðani Jugoslavije, u zemlji i inozemstvu,

koji su se na bilo koji naèin suprotstavljali režimu šestosijeèanjske diktature,

a kako bi im se sudilo osnovan je u Beogradu samostalan “Državni sud za

zaštitu države”, nadležan za cijelu državu, èime se nastojalo onemoguæiti

svaki politièki rad i djelovanje. Donijet je i novi zakon o opæinama i oblasnim

samoupravama, po kojima su sve opæinske uprave u zemlji bile razriješene,

a veliki župani su dobili ovlaštenje da mogu imenovati nove opæinske upra-

ve. Tako su poèetkom 1929. i na vukovarskom podruèju imenovane nove

opæinske i gradska uprava.


39Milivoj Kujundžiæ-Zdravko Dizdar, Hrvatska borba za opstojnost 1918.-1998., (Za-

greb, 2000), 25.

40Tako je primjerice 1928. Kristina Hrga, udovica profesora, na poticaj Vere Sertiæ,

predsjednice Gospojinske podružnice HKD “Napredak” iz Zagreba, povela akciju oko osni-

vanja “Napretkove” podružnice u Vukovaru, upisavši oko 40 èlanova. Njezin pokušaj na vuko-

varskoj gimnaziji bio je vrlo slab jer je “direktor Srbin i polovica profesora”, tako da se u

“Napredak” upisao samo jedan profesor. No, vlasti su onemoguæile ovu akciju te podružnica

“Napretka” nije ni osnovana. Arhiv BiH, Sarajevo, Fond “Napredak”, kut. 58., dok. br.

2962/1928. (Vukovar).

41Miloš M. Miloševiæ, Otvoreno pismo gospodinu Slobodanu Jovanoviæu, (Beograd,

1940), 14-15.


Osnivanje i rad èetnièkih organizacija u Vukovaru, na podruèju

vukovarskog kotara i njegovom okruženju do 1929. godine

Èetnièka organizacija se u novostvorenoj državi Kraljevstvu Srba,

Hrvata i Slovenaca (od 1929. nazvanoj Kraljevina Jugoslavija) sa sjedištem

u Beogradu od svog osnivanja 1921. po svojim programskim gledištima i po

politièkim akcijama iskazala kao jedan od oslonaca vladajuæeg režima. Bila

je to poluvojna organizacija, èiji su èlanovi polagali prisegu, nosili odore sa

šubarama i na njima kokarde, na prsima èetnièku znaèku, te bili uglavnom

naoružani. Zato je èetnièka organizacija bila odluèna u širenju i jaèanju svoje

društvene osnove i svog politièkog utjecaja u èemu je nailazila na podršku

režima. To joj je omoguæila reorganizacija 1922. kada u svoje redove, uz stare

do 1918. aktivne èetnike, prima i nove èetnike. Prema pravilima udruženja to

su svi oni “ispravni graðani naše narodnosti” s podruèja države, posebice

mladi, koji su pomagali i pomažu “borbu i ideju našeg osloboðenja i jedinst-

va”. To je stvorilo moguænost stvaranja èetnièkih udruženja i na podruèju

Hrvatske, posebice u krajevima nastanjenim srpskim žiteljima gdje nije bilo

“starih èetnika”, a proces jaèe zapoèinje 1925., a posebice kada se, 1927. od

Radiæeve HSS i Pribièeviæeve SDS (najznaèajnije politièke stranke Srba u

Hrvatskoj), stvara oporbena SDK.42

Od politièkih stranaka glavni promica-

telji i osnivaèi èetnièkih organizacija bile su Radikalna i Demokratska stran-

ka, stranke koje su uglavnom obnašale vlast i bile glavni oslonac režima. U

poèetku su svaka od tih stranaka imala svoje èetnièko udruženje da bi od

1929. nastavilo djelovati jedinstveno “Udruženje èetnika za slobodu i èast

otadžbine”, na èelu s predsjednicima vojvodama Ilijom Trifunoviæem –

Birèaninom (do 1932.) i Kostom Milovanoviæem Peæancom (od 1932.).

Na podruèju Vukovara i vukovarskog kotara èetnièki pokret je od svog

osnivanja u novoj državi imao izvjestan broj èlanova i pristaša koji su djelo-

vali u režimskim politièkim strankama te drugim sliènim nacionalistièkim

organizacijama i udruženjima. Jaèanju èetnièkog pokreta pomogao je vuko-

varski geostrateški smještaj na Dunavu, relativna blizina Beograda te njego-

vo upravno, vojno i regionalno politièko središte, snažno trgovaèko i radniè-

ko središte (s nekoliko tisuæa radnika u gradu i u Borovu), nacionalni i soci-

jalni sastav stanovništva i posebice veæ spomenuto shvaæanje velikosrpske

politike, koja je na tome podruèju imala vlast, da taj kraj ulazi u sastav nji-

hove zamišljene Velike Srbije te sukladno navedenoj zamisli plansko nase-

ljavanje solunskih dobrovoljaca, meðu kojima je bilo «starih èetnika», ali se

od tih dobrovoljaca veæinom regrutiraju i novi èetnici.

42Stvaranje Seljaèko-demokratske koalicije 1927. (od HSS-a i SDS-a) smanjilo je opæe-

nito meðunacionalne suprotnosti, a dijelom i na podruèju vukovarskog kotara, iako su

režimske stranke na tome podruèju imale prevlast. Zato su ipak na tome podruèju meðunacio-

nalne suprotnosti bile i dalje trajno izražene jer su ih poticale i provodile režimske i vladajuæe

velikosrpske strukture graðanskih stranka, organizacija i društava, prvenstveno onih iz

Beograda, i njihovi èlanovi ili simpatizeri na terenu. To æe èiniti i èetnièke organizacije na

vukovarskom podruèju èije osnivanje zapoèinje 1925. godine.


Radikalna stranka, kao glavna vladajuæa stranka koja je od režimskih

stranka imala najviše glasova i vlast na vukovarskom podruèju, bila je ini-

cijator i osnivaè èetnièkih udruženja. Njezino “Udruženje srpskih èetnika

Petar Mrkonjiæ za Kralja i Otadžbinu”, osnovano 1925. (kojega je voða

1927.-1928. bio Puniša Raèiæ, ubojica hrvatskih zastupnika u Narodnoj sku-

pštini u Beogradu) prvo je koje se neposredno nakon osnivanja pojavljuje u

Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara. Cilj mu je bio ukidanje povije-

snog podruèja Hrvatske i potpuno ukljuèenje veæine Hrvatske, a cijele

Slavonije, u sastav velikosrpske države.43

Nakon izbora u veljaèi 1925. oèito

su nositelji velikosrpske politike na vukovarskom podruèju prosudili kako je

i ovdje potrebno pristupiti osnivanju èetnièkih udruženja. Oni su im trebali

poslužiti kao dodatni pritisak na glasaèe HRSS, glavne oporbene politièke

stranke, posebice u Vukovaru i selima vukovarskog kotara nastanjenim

Hrvatima i drugim nesrpskim stanovništvom. Radikalna stranka koja je osim

Vukovara imala svoje odbore u još 16 sela na podruèju vukovarskog kotara

inicijator je osnivanja èetnièkih udruženja, prvenstveno u selima nastanje-

nim srpskim puèanstvom. Poèetkom svibnja 1925. u Vukovaru je organiza-

cijski osnovano “Srpsko èetnièko Udruženje Petar Mrkonjiæ za Kralja i

Otadžbinu” sa zadatkom da pripremi èetnièki zbor i posveæenje zastava toga

udruženja u Vukovaru, kako iz grada tako i iz svih mjesta vukovarskog kota-

ra, gdje ona postoje, a o èemu je izvješæena javnost.44

Pripreme su se odulji-

le sve do kolovoza, a do tada je bilo osnovano 12 èetnièkih udruženja, s

nešto više od 300 èetnika u upravnim odborima tih udruženja. Uglavnom su

to bili poznatiji i aktivniji èlanovi Radikalne stranke te predstavnici lokalnih

43Tako su primjerice Radikali, uz ostalo tražili da ime zajednièke države bude “Srbija –

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca”, a oporbenim prvenstveno hrvatskim strankama poruèi-

vali: “Mi jedino znamo, da je Banat, Baèka, Srem, Baranja, Slavonija, Bosna i Hercegovina,

Lika i Sjeverna Dalmacija, Dubrovnik (od Neretve) i Boka vjeèno spojena sa Srbijom i da

nema te sile, koja se može tome usprotiviti. Ovo je naša velika i najveæa Srbija i teško onome

ko u nju takne” (Srpska rijeè, glasilo Radikalne stranke, god. XVIII, br. 35. i 106., /Sarajevo,

22. II. i 28. V. 1921/). Radikali su prijetili amputacijom (kao i drugi predstavnici režima i naj-

veæih režimskih velikosrpskih stanaka) ne samo naprijed spomenutih podruèja veæ i ostalih

hrvatskih podruèja, pomièuæi zapadnu granicu zamišljene buduæe “Velike Srbije” na crtu

Ludbreg-Križevci-Sisak-Karlovac, te južno na granicu sa Slovenijom ostavljajuæi velikoduš-

no Hrvatskoj samo prostor zapadno i sjeverozapadno od te crte, i to preostali dio Pokuplja,

Prigorja i Hrvatskog zagorja, s gradovima Zagrebom, Krapinom i Varaždinom tj. dio tadašnje

Zagrebaèke oblasti. Te svoje namjere oni su kartografski iskazivali i javno obznanjivali, kao

što je tada u vrijeme osnivanja Udruženja srpskih èetnika Petar Mrkonjiæ za Kralja i Otadžbinu

primjerice uèinio Nikola Pašiæ, predsjednik vlade i predsjednik Narodne radikalne stranke u

svezi prijedloga kralju amputacije Hrvatske (Nacionalna i sveuèilišna knjižnica, Zagreb, Fond:

Kartografska zbirka, sig., Hrvatska – upravne karte, inv. br. A 110 a. Nacrt vlade g. Nikole

Pašiæa /krajem 1925./). Taj nacrt s kartom objavljeni su i kao brošura, dok je karta s Pašiæevim

prijedlogom amputacije Hrvatske potom prenošena u nizu drugih brošura i knjiga. Prema toj

karti ne samo cijeli vukovarski kotar i grad Vukovar veæ i cijela Slavonija i veæi ostali dio

Hrvatske ulazili bi u Veliku Srbiju èija bi zapadna granica išla crtom Koprivnica, Bjelovar,

Sisak (rijekom Kupom), Karlovac i slovenska granica.

44Radikalska omladina, br. 23., (Vukovar, 17. V. 1925).

vlasti, kao primjerice naèelnici opæina. Neka udruženja su u meðuvremenu

do najavljenog èetnièkog zbora obavila posvetu svoje zastave kao primjeri-

ce èetnièko udruženje u Boboti u lipnju.45

Obavijest o održanju èetnièkog

zbora u Vukovaru na Ilinj-dan 2. VIII. s dnevnim redom i pozivom na isti

data je u vukovarskom radikalskom tisku nekoliko dana ranije.46

Prema iz-

vješæu s toga èetnièkog zbora vukovarskog lista SRNAO “Radikalska omla-

dina” osveæenje 12 èetnièkih zastava udruženja Mrkonjiæevih èetnika u

Vukovaru na Tenis-placu 2. VIII. 1925. bila je velika sveèanost te “gran-

diozna manifestacija Srpske misli i srpskih ideala”.47

Došli su seljaci iz okol-

nih sela s kolima i zastavama. Iz Beograda je došla glazba Kraljeve garde,

skupina gostiju ispred èetnièkog udruženja i Radikalne stranke, te izaslanik

Ministarstva vojske i mornarice, dok je iz Vukovara sudjelovalo Srpsko pje-

vaèko društvo «Javor». Kum je bio Nikola Bingulac, vukovarski voða

Radikala i narodni poslanik, kojega je u odsutnosti zamjenjivao njegov sin

Petar Bingulac, koji je izrekao veliki patriotski govor. Nakon njega

Vukovarcima je u ime Radikalne stranke održao odlièni govor Puniša Raèiæ

(kasniji predsjednik tog srpskog èetnièkog udruženja) o povijesti èetnièke

akcije od Karaðorðeva ustanka pa «do sadašnje velike Kraljevine». Zatim je

govorio potpukovnik M. Mihajloviæ u ime Ministarstva vojske i mornarice

odavši priznanje èetnicima za njihov nacionalni rad, navodeæi primjer i akci-

ju Petra Mrkonjiæa 1875. godine. Na kraju je nazoène pozdravio invalid

major Milutin Stojanoviæ u ime predsjednika Glavnog odbora èetnièkog

udruženja ðenerala u mirovini Dragoljuba Ð. Okanoviæa. Veæ na završetku

Raèiæeva govora «bilo je urnebesno klicanje Kralju, Kraljevom Domu i na-

šem sijedom Premijeru i narodnom voði g. Nikoli Pašiæu”, što je nastavlje-

no i na kraju govora uz puno pucanja iz prangija. U “Grand Hotelu” (rani-

jem Radnièkom domu) održao se zatim za goste i prvake vukovarskih èet-

nièkih udruženja “banket”. Na njemu je govorio i Taško Naumoviæ, nacio-

nalni djelatnik iz zadužbine Cara Dušana “velièajuæi èetnièku organizaciju

Srijema i izražavajuæi zadovoljstvo što vidi veliki broj organiziranih èetni-

ka”. S banketa iz Vukovara “u srpskome Srijemu” upuæen je telegram kral-

ju na Bled, a što je i politièka poruka s ovoga èetnièkog skupa.48

Naveèer je

prireðena zabava s kazališnim komadom “Vojvoda Brane” kojega je izveo

Diletantski klub èetnika vukovarske omladine i nastup Srpskog pjevaèkog


45Radikalska omladina, br. 28., (Vukovar, 28. VI. 1925).

46Radikalska omladina, br. 32., (Vukovar, 30. VII. 1925).

47Radikalska omladina, br. 33., (Vukovar, 8. VIII. 1925). Tada je u Vukovaru osveæeno

11 èetnièkih zastava dok je 12 osveæena istog dana u Paèetinu, jer je bila sprijeèena zbog kiše.

O tom osveæenju vidi i J. Cazi, n. dj., 268.

48Telegram glasi: “Tebi dièni viteški Kralju Tebi tvorèe velike pobjede, i slava Srbinova,

sakupljeni srpski èetnici pod pobjedonosnim barjakom Vašega Oca i Pradjeda, a u srpskome

Srijemu prilikom sveæenja 12 zastava udruženja Mrkonjiæevih èetnika, klièemo da živi naš

vrhovni zapovjednik Njegovo velièanstvo Aleksandar I. i Njegov Kraljevski Dom. Sekretar:

Nikola Mišiæ. Predsjednik: Marko Bugarski. Radikalska omladina, br. 33., (Vukovar, 8. VIII.

1925).


društva «Javor» uz prisustvo “najotmjenije publike”. Èini se da ova èetniè-

ka manifestacija nije imala znaèajnog politièkog uèinka u Vukovaru i na

podruèju vukovarskog kotara, a što su, kako smo veæ vidjeli, pokazali izbor-

ni rezultati.

U èetnièkoj organizaciji je od poèetka bila primjetna snažna velikosrp-

ska linija, poglavito meðu srpskim nacionalistima, a koja je u kriznim prili-

kama sve više dolazila do izražaja. Ona je najveæi dio Kraljevine Jugoslavije,

pa tako i najveæi dio Hrvatske, ukljuèujuæi vukovarski kotar i cijelu Sla-

voniju, poistovjeæivala sa srpskim etnièkim podruèjem, zalažuæi se za us-

trojstvo Velike Srbije, gledajuæi u Jugoslaviji samo prolaznu fazu njenog

stvaranja. To njezino glavno programsko polazište - ideja o Velikoj Srbiji -

participiralo je od 1929. integralno jugoslavenstvo, zato više nije bila potreb-

na, kao do tada, èetnièka organizacija sa srpskim predznakom. Èetnici su,

kao i vladajuæi velikosrpski krugovi, osporavali èinjenicu kako je u trenutku

stvaranja jugoslavenske države veæ bio završen povijesni proces osnivanja

hrvatske i srpske i drugih nacija koje æe se naæi u njezinom državnom okvi-

ru. Smatrali su da se u Jugoslaviji ostvarila i njihova polazišna ideja Velike

Srbije. Zato su èetnici bili kategorièni u stavu da je stvaranjem Kraljevstva

SHS 1918. skinuto s dnevnoga reda nacionalno pitanje, te da svako pokre-

tanje toga pitanja (prvenstveno s hrvatske strane, poglavito od HSS, najjaèe

hrvatske stranke) vodi rušenju postojeæeg poretka, èiji su oni najodaniji bra-

nitelji. Riješenim su smatrali i pitanje oblika vladavine – monarhije s dina-

stijom Karaðorðeviæa. To su iskazivali geslom “Za Kralja i Otadžbinu”.

Zbog toga su èetnici politièku djelatnost HSS-a, najjaèe oporbene stran-

ke u zemlji, i njezinog voðe Stjepana Radiæa oznaèavali kao destruktivnu i

razornu te smatrali da joj “jednim odluènim gestom” treba uèiniti kraj. U tom

svjetlu treba gledati i atentat na Radiæa i èlanove HSS-a u beogradskoj

Skupštini, 20. lipnja 1928. kojeg je izveo radikal Puniša Raèiæ, inaèe voða

radikalskog “Udruženja srpskih èetnika Petar Mrkonjiæ za Kralja i

Otadžbinu” (do 1928.), i njegov uzvik nakon zloèina “Živela Velika Srbija”.

Kako je državna politika ugrožavala i Srbe u Hrvatskoj, koji su korište-

ni za provoðenje srbijanskih politièkih ciljeva, dolazi kod njih do jaèeg ras-

lojavanja te do povezivanja SDS, najznaèajnije politièke stranka Srba u

Hrvatskoj, i HSS te stvaranja SDK 1927. godine, s ciljem zajednièke borbe

protiv centralizma i beogradskog hegemonizma, za priznavanje ravnoprav-

nosti drugim narodima. Time je znatno ojaèan blok antirežimskog i anticen-

tralistièkog raspoloženja, te federalistièkog programa kojim bi se riješilo

hrvatsko pitanje.

Sve to 1927. utjeèe i na jaèe raslojavanje vladajuæe Radikalne stranke i

na vukovarskom podruèju. Tako se radikalska skupina tzv. Pašiæevaca oko dr.

Voje Janjiæa, s vukovarskog podruèja nekadašnjih organizatora i najaktivni-

jih èlanova stranke i èetnièkih udruženja (kao primjerice Nikola Bingulac),

sada se iskljuèuju iz stranke, ali u Vukovaru kao disidenti dobivaju najviše


radikalskih glasova. Dok nasuprot njima skupina Radikalne stranke oko Bože

Maksimoviæa, uz pomoæ vlade, nastoji preuzeti organizacije te stranke na

vukovarskom podruèju, što i uspijevaju na kotaru, ali broj njihovih glasova

sve više opada. Istodobno jaèa opozicija i otpor vladajuæem režimu, te i HSS

i SDS poèinju i na ovome podruèju dobivati sve više pristaša i glasova. I

umjesto da uvaže opravdane zahtjeve za rekonstrukcijom Kraljevine

Jugoslavije od strane SDK kralj Aleksandar i vladajuæi krugovi odluèili su se

krizu 1928. riješiti atentatom u Narodnoj skupštini (na predstavnike HSS,

meðu kojima i na Stjepana Radiæa, koji je ubrzo podlegao ranama) i uvoðe-

njem otvorene kraljeve diktature 6. I. 1929. U takvoj situaciji èetnièki podod-

bori na vukovarskom podruèju se sve više pasiviziraju u radu i polako gase.

Vjerojatno se zato u tadašnjem èetnièkom tisku ne spominju pododbori

“Udruženja srpskih èetnika Petar Mrkonjiæ za Kralja i Otadžbinu” na vuko-

varskom podruèju uslijed pasivizacije ili prestanka s radom, iako se spomi-

nju u nekoliko slavonskih kotareva, ukljuèujuæi i susjedni osjeèki kotar. U

Osijeku je djelovao i Oblasni odbor toga udruženja koji je izdavao i svoje

novine “Glas srpskog èetnika”, te je gotovo sigurno da se njihov utjecaj i rad

osjeæao i na vukovarskom podruèju.49

No, potkraj 1929., radi isticanja samo

“srpstva”, trzavica u vodstvu i drugih razloga, vlasti raspuštaju i zabranjuju

rad toga èetnièkog udruženja, a iduæe godine gasi se i stranaèki list. Tako pre-

staje djelovati ovo èetnièko udruženje u Vukovaru i okolici, a veæina njego-

vih èlanova prešla je tada u prvotnu èetnièku organizaciju – Udruženje èetni-

ka za slobodu i èast otadžbine, koje je u potpunosti podržalo diktaturu kralja

Aleksandra i moglo slobodno nastavili s radom.50

Režim se kroz centralistiè-

ko-unitaristièko ureðenje te kraljevu diktaturu održavao još veæom represi-

jom i politièkom prevlašæu Srbije. Èetnici kao èuvari takvog državnog poret-

ka i pomagaèi vlasti u saniranju unutarnjih problema intenziviraju nakon

1929. aktivnosti oko stvaranja èetnièkih organizacija u Hrvatskoj, ukljuèujuæi

i vukovarsko podruèje, gdje je otpor vladajuæem režimu diktature najjaèi i

najorganiziraniji.

49Èetnik, organ viteško patriotske organizacije srpskih èetnika za Kralja i Otadžbinu

“Petar Mrkonjiæ”, god. II., br. 3. i 5., (Beograd, 15. VII. i 18. VIII. 1929), 13 i 14. Tu (br. 3.)

dat je “Zapisnik Oblasne skupštine u Osijeku 7. VII. 1929.” u kojem se navode delagati èet-

nièkih organizacija toga udruženja iz Èepina, Darde, Rajiæa, Ðakova i Osijeka, koji su na sku-

pštini govorili, a sigurno je bio nazoèan i delegat iz Vukovara. Oblasni odbor povezivao je èet-

nièke organizacije na svome podruèju i rukovodio njihovim radom, a predsjednik mu je bio

Branislav Kostiæ, koji je bio predsjednik mjesne èetnièke organizacije u Dardi. Prema tom èet-

nièkom glasilu (br. 1. i 5.) u Slavoniji spominju se još èetnièke organizacije u Belom Ma-

nastiru, Brezovom Polju, Brodu na Savi, Orahovici, Pakracu i Vrbanji. Kao “najrevnosije”

èetnièke organizacije istièu se one u Èepinu, Dardi i Brodu na Savi gdje je od njezinih èlano-

va osnovana i zasebna èetnièka èeta. Iz toga proizlazi da rad èetnièkog udruženja u Vukovaru

nije bio naroèit. HDA, Fond: SB, UO, pov. br. 2354/36., kut. 385. Glas srpskog èetnika, organ

Udruženja srpskih èetnika za Kralja i Otadžbinu, Osijek.

50HDA, Fond: Grupa VII, dok. inv. br. 863. Izvješæe o raspuštanju i zabrani rada

Udruženju èetnika Petar Mrkonjiæ u Brodu na Savi 16. XII. 1929., a tako je bilo i u ostalim

mjestima.


Politièka kretanja te daljnje osnivanje i djelovanje

èetnièkih organizacije u Vukovaru i na podruèju

vukovarskog kotara od 1929. do 1941.

Nakon proglašenja diktature 6. I 1929. raspuštene su sve organizacije

politièkih stranaka te zabranjena svaka politièka djelatnost koja je po ocjeni

organa režima bila uperena protiv državnog poretka, pa tako i na vukovar-

skom podruèju. Država je nazvana Kraljevina Jugoslavija, podijeljena na

devet banovina, od kojih je na umjetni naèin u njih šest osigurana srpska

veæina, èime je hrvatski etnièki i povijesni prostor bio raskomadan. To se

najoèitije vidi na ovome podruèju. Tako su grad Vukovar te vukovarski, vin-

kovaèki i županjski kotar ukljuèeni u sastav Drinske banovine sa sjedištem u

Sarajevu, a kotar Ilok i drugi srijemski kotarevi, kao i oni na podruèju

Baranje, pripojeni su Dunavskoj banovini sa sjedištem u Novom Sadu.

Raspuštene su sve opæinske i gradske uprave, pa su banske vlasti, prema kra-

ljevoj ovlasti, postavile nove sebi odane uprave. Strogo je bilo zabranjeno

spominjanje narodnoga imena, isticanje zastava i drugog znakovlja (što se u

praksi odnosilo prvenstveno na Hrvate), raspuštena su brojna hrvatska dru-

štva i udruženja, ogranièena sloboda govora, uvedena cenzura, a pooštreni su

i zakoni prema svim graðanima Jugoslavije, koji navedene zabrane ne bi pro-

vodili ili se na bilo koji naèin suprotstavljali režimu kraljeve diktature. To je

posebice pogaðalo hrvatski narod, koji je osuðivao skupštinski atentat na

svoje prvake 1928. i državni centralizam, u osnovi velikosrpski hegemoni-

zam, a nije se mirio ni s diktaturom koja mu je nastojala poništiti sve znaèaj-

ke naroda i s kojom je zavladalo još jaèe okrutno vojno-policijsko nasilje i

veliko bezakonje, pri èemu su mnogi Hrvati bili proganjani, tuèeni i muèeni,

uhiæeni, osuðeni na zatvor i robiju, a neki i na smrt ili su bili ubijeni. Zato su

se protiv monarhoapsolutizma HSS-ovi narodni poslanici inž. August

Košutiæ, potpredsjednik i dr. Juraj Krnjeviæ, glavni tajnik HSS-a, koji su iz-

bjegli u inozemstvo, a nakon uhiæenja dr. V. Maèeka u prosincu 1929., obra-

tili sijeènja 1930. za pomoæ memorandumom Ligi naroda, ali bez uèinka, jer

su mnogi tadašnji vladajuæi krugovi, prvenstveno oni Francuske i Velike

Britanije, pozdravili uvoðenje kraljeve diktature u Jugoslaviji.51

Kao jedan od

51Ferdo Èulinoviæ, Dokumenti o Jugoslaviji, (Zagreb, 1968), 299-300. U memorandu-

mu se posebno istièe: “…na cijelom hrvatskom državnom teritoriju uveden je apsolutistièki

režim srpskog kralja, koji hrvatskom narodu uskraæuje primarna narodna prava, koja su

inaèe osigurana svakom narodu. Tako je zabranjena uporaba imena hrvatskog naroda, koji je

priznat u meðunarodnim ugovorima kao meðunarodni faktor, te koji se nije odrekao niti svo-

jeg imena niti svoje egzistencije u zajednici naroda. Zabranjeni su hrvatski grb i hrvatska

zastava. Raspuštena su i dapaèe zabranjena hrvatska kulturna i znanstvena društva. Istisnut je

hrvatski jezik iz škola i javnih službi. Krivotvorena je i brisana hrvatska povijest u školskim

knjigama. Nastoji se zaustaviti kulturni napredak hrvatskog naroda, da se narodu otuðe hrvat-

ske generacije, pa da im se otuði cjelokupna hrvatska pisana literatura. Zapostavlja se hrvat-

ska vjera, a ošteæuju se grobovi (npr. u Zagrebu 1. studenog 1929.). Samovoljno su hrvatske

zemlje razdrobljene i istodobno podvrgnute srpskoj prevlasti. Zabranjeni su historijski

državni nazivi, n. pr. Hrvatska i Bosna. Samovoljno su raspisani porezi i druga javna poda-

vanja, koji se silovito utjeruju i bez kontrole troše veæinom u Srbiji…”. Naglašeni dijelovi u

memorandumu su u originalu.

odgovora na ubojstva niza Hrvata i brojna velikosrpska nasilja nakon

uvoðenja diktature 1929. dolazi do osnivanja ilegalne organizacije “Ustaša -

hrvatski oslobodilaèki pokret” s dr. Antom Paveliæem na èelu, s ciljem stva-

ranja samostalne i neovisne hrvatske države, izvan Kraljevine Jugoslavije.

Paveliæ i veæi dio ustaškog vodstva djeluje u inozemstvu, gdje okupljaju dio

državotvornih emigranata i osnivaju organizacije i uporišta, te izvode i prve

akcije, kao što je primjerice Velebitski ustanak iz 1932. u Lici. Zato æe se oni

kao hrvatski “nacionalisti i separatisti” posebice naæi na udaru režima dikta-

ture, a Paveliæa su jugoslavenske vlasti u odsutnosti osudile na smrt. Zemlju

je u to vrijeme zahvatila i svjetska gospodarska kriza, koja je strahovito pogo-

dila ukupno gospodarstvo a time i najšire puèanstvo, što je pojaèalo moguæ-

nost velikosrpskim vlastodršcima da još više sebi podrede hrvatsko gospo-

darstvo i jaèe zapostave njegov razvitak. Vukovar u tome nije izuzetak. Osim

oslonca na vojsku i policiju, poredak se oslanjao i na brojna nacionalistièka

velikosrpska društva i organizacije, meðu kojima su se posebno isticale èet-

nièke skupine terorom i okrutnošæu, te ubojstvima mnogih Hrvata tih godina,

a tada zapoèinje ponovno njihovo osnivanje i djelovanje i na vukovarskom

podruèju (Borovo 1929., Vukovar 1931.). Režimu je èetnièka organizacija

služila kao jedno od sredstava za borbu protiv sve jaèeg oporbenog raspo-

loženja stranaka i skupina prvenstveno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ali

i u drugim državnim podruèjima izvan nekadašnje Kraljevine Srbije. One su

nemilosrdno obraèunavale sa svojim politièkim protivnicima primjenjujuæi

najèešæe raznovrsne oblike terora koji su u nizu sluèajeva završavali zloèini-

ma. Posebno su na udaru bile pristalice hrvatskih nacionalnih stranaka,

najèešæe oznaèavani kao “plemenski” i “separatistièki pokreti” koji razbijaju

i ruše osnove Kraljevine Jugoslavije, ali isto tako i pristaše ilegalne

Komunistièke partije Jugoslavije, koji su bili i najžešæi politièki protivnici

velikosrpske hegemonije i kraljeve diktature.52


52Slièno su pisale i druge politièke skupine. Tako u brošuri: Put k osloboðenju hrvatskog

naroda, izdanoj 1932. u Beèu od skupine “Hrvatskih nacionalnih revolucionaraca”, a koju je

zasebno tiskala i u inozemstvu širila KPJ piše: “…'Šta je to 'jugoslavenstvo'? 'Jugo-

slavenstvo' je pusta prevara, jer u Jugoslaviji gospoduju srbijanski vlastodržci s dinasti-

jom na èelu i u njihovim rukama nalazi se sav aparat vlasti: vojska, diplomacija, državna

uprava, policija i žandarmerija, kao i sva državna novèana sredstva. 'Jugoslavenstvo' je samo

firma kojom srbijanski vlastodržci nastoje da okupe oko sebe još i hrvatske i slovenske boga-

taše, da bi njihovom pomoæi lakše tlaèili hrvatski i slovenski, makedonski i druge narode. To

'jugoslavenstvo' nema ništa zajednièkog niti sa starijim jugoslavenskim shvaæanjima Štro-

smajera, Raèkog ili Supila, a pogotovo ne Stjepana Radiæa….Besmisleno je i uvredljivo

nazivati Hrvate nekakvim plemenom ili kao punih deset godina parlamentarnog režima, dije-

lom nekakvog troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, ili kao od proglašenja diktature jed-

nostavno 'jugoslavenskim narodom', kojega ukazima stvara kralj Aleksandar, za sada od

Triglava do Gjevgjelije, i hoæe da u to veliko-srpsko more pretopi ne samo slavenske narode

na Balkanu, kao Hrvate, Slovence, Crnogorce, Makedonce, nego i putem odnaroðivanja i

posrbljivanja još i neslavenske narode i narodne manjine, kao Albance, Nijemce, Maðare,

Rumunje, Turke, Grke i Židove. Kralj Aleksandar hoæe u interesu svoje dinastije i za sjaj svoje

krune da Hrvatsku izbriše i poruši, da nasilnim sredstvima ubije nacionalnu svijest Hrvata, da

oni napuste borbu za svoje narodno osloboðenje, da zaborave svoju narodnu prošlost i ne misle


Osnovno programsko naèelo èetnièke organizacije bilo je zalaganje za

ideju “jugoslavenskog nacionalizma”, tj. “beskompromisnog integralnog

jugoslavenstva i unitarizma”, što je bila i službena politika režima nakon

uvoðenja šestosijeèanjske diktature kralja Aleksandra Karaðorðeviæa 1929.

godine. Drugo programsko naèelo bilo je zalaganje za vladare iz dinastije

Karaðorðeviæa, slikovito izraženo u èetnièkom geslu “Za kralja i otadžbinu”.

Zato ne èudi što je, uz zabrane rada svim politièkim strankama i udruženji-

ma, veæ u sijeènju 1930. ipak bio odobren rad “Udruženju èetnika za slobo-

du i èast otadžbine” o èemu su izviještene sve banske vlasti u zemlji “kako

bi dozvolile rad i postojanje mesnih pododbora” ove èetnièke organizacije.53

Na osnovi tog odobrenja nastavit æe s radom postojeæa èetnièka udruženja, pa

i ono u Borovu i osnovati se nova èetnièka udruženja širom zemlje, kako ono

u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara tako i ona na podruèju okolnih

gradova i kotareva, s kojima su vukovarska udruženja sudjelovala u gotovo

svim akcijama. Sve to je izazivalo ne samo omraženost režima, njegove poli-

tike i njegovih eksponenata, veæ i sve više organiziranu protuaktivnost, pose-

bice komunista i ustaša, ali i bivše SDK.

Naime, kao odraz politièkih kretanja, nakon smrti Stjepana Radiæa i

uvoðenja šestosijeèanjske diktature 1929., režim prosuðuje da mu je potreb-

no i na podruèju kotara i grada Vukovara osnivanje èetnièkih udruženja. Tako

je prvi “Pododbor Èetnièkog Udruženja za èast i slobodu otadžbine” na

ovome podruèju i na podruèju Savske banovine osnovan 1929. u Borovu, u

vrijeme kada tom èetnièkom udruženju još službeno nije bio odobren rad.

Zasigurno on nije osnovan sluèajno u Borovu. Razlog se nazire iz njegovog

djelovanja meðu sve brojnijim radništvom Tvornice “Bata”, koja poèinje

raditi 1932., a vezu s rukovodstvom tvornice potvrðuje i to što je mecena

ovog èetnièkog udruženja i kum njegove zastave bio sam direktor tvornice.54

Zatim je 1931. i u gradu Vukovaru, najvjerojatnije s obzirom na hrvatsku

veæinu stanovništva u njemu pa i pripreme za donošenje oktroiranog ustava,

uslijedilo osnivanje “Pododbora Èetnièkog Udruženja za èast i slobodu

otadžbine”. To je bio mjesni odbor, ali on radi neprijavljen protuzakonito do

ožujka 1933., kada prijavljuje vlastima svoj rad, ali sada kao kotarski (sreski)

odbor. Nakon uvoðenja oktroiranog Ustava raspisani su parlamentarni izbori

za 8. XI. 1931. no na njima se mogla prijaviti samo zemaljska lista za cijelu

na svoju narodnu buduænost….'Hrvatski narod neæe da zaboravi na svoju prošlost, to

manje, što nema za to nikakva razloga', govorio je veæ blagopokoji Stj. Radiæ hrvatskoj i

srpskoj gospodi u sudbonosnoj sjednici Narodnog Vijeæa, dne 24. studenoga 1918. …'U skla-

du sa svojom poviješæu i s hrvatskom narodnom sviješæu i sa zdravim razumom, hrvatski je

narod potpuna historijska i kulturna individualnost, pa mu prema tomu pripada neogranièeno

pravo narodnog samoopredjeljenja' – tako je glasio zakljuèak Hrvatske Seljaèke

Republikanske Stranke od 9. sijeènja 1921…”. Arhiv CK KPJ, SRJ, Beograd, Arhiva CK SKJ,

KI 1932/38. i ZŠ/Ia-93., str. 40-41.

53HDA, Savska banovina, Upravno odjeljenje, Povjerljivi spisi (dalje SB, UO, Pov.) br.

17565/1930., kut. 146.


zemlju što je mogla i uèinila jedino diktatorska vlada generala Petra Živko-

viæa, te je ona na vukovarskom kotaru pobijedila, iako uz znatnu apstinenci-

ju biraèa kao jasan otpor diktaturi.55

Tada, imajuæi potpunu vlast, vladajuæi

režim mogao je i vratio grad Vukovar i vukovarski kotar opet u sastav Savske

banovine, sa sjedištem u Zagrebu. Kako je šestosijeèanjska diktatura donije-

la i velike promjene u politièkom životu vukovarskog kotara to režim u nam-

jeri organizacijskog jaèanja osnove svoje vlasti, uz osnivanje èetnièkih

udruženja, inicira krajem 1931. od svojih pristaša osnivanje nove režimske

organizacije. Ta režimska Jugoslavenska radikalno-seljaèka demokracija

(JRSD, od srpnja 1933. mijenja naziv u Jugoslavensku nacionalnu stranku

/JNS/) okuplja krug režimu povjerljivih ljudi, ranijih pristaša veæinom

Radikalne i dijelom Demokratske stranke, koji su i prije i kroz razdoblje

diktature bili na vlasti i dominirali u politièkom životu Vukovara i vukovar-

skog kotara. U ovom se krugu našla i nekolicina bivših pristaša HSS-a koji

su bilo pod pritiskom, bilo u želji za vlašæu i materijalnim probicima, kroz

podršku režimu u novoj stranci, takoðer tražili svoj udio u vlasti. Tako je do

sredine 1932. režim osnovao odbore JRSD u Vukovaru i mnogim vukovar-

skim mjestima.56

Uz njih zapoèinje osnivanje i èetnièkih organizacija u kolo-

nijama dobrovoljaca na podruèju vukovarskog kotara i kotarskog èetnièkog

pododbora u Vukovaru, kao svojevrsnih pomoænih organa vlastima na tere-

nu. No, djelatnost opozicijskim strankama je i dalje onemoguæena. Zato je

vodstvo SDK donijelo 7. XI. 1932. tzv. Zagrebaèke punktacije kao hrvatski

nacionalni program u kojima osuðuje apsolutistièki poredak – po obliku

hegemonistièko-centralistièki jugounitarizam, a po sadržaju velikosrpski he-

gemonizam – i predložilo ureðenje države na federalistièkom principu.

Poredak je odgovorio represijom utamnièivši i dr. Vladka Maèeka na tri godi-

ne, ubivši 1933. Josipa Predavca, potpredsjednika HSS-a i glavnog stranaè-

kog zadružnog i gospodarskog ideologa, a mnogi su uhiæeni ili proganjani i

maltretirani, meðu kojima i oni na vukovarskom podruèju.

Na vukovarskom selu toga vremena, gdje je sitni seljak najbrojniji,

poèele su se izrazitije osjeæati i posljedice svjetske gospodarske krize, što se

posebno oèitovalo kroz niske cijene poljoprivrednih proizvoda, sve veæu

zaduženost seljaka, preoptereæenost raznim porezima i drugim davanjima, te

ukupno pogoršavanje veæ ionako teškog položaja, što je povremeno dovodi-

lo do sukoba (ukljuèujuæi i poneki oružani) s vlastima.57

Režim, koristeæi se

aparatom vlasti i svim ostalim što mu je na raspolaganju te agrarnom refor-

mom, sve to koristi u politièke svrhe. S jedne strane pomaže se na razne naèi-

54F. Jeliæ-Butiæ, Iz povijesti èetnièkog pokreta, 203-204.

55M. Arloviæ, n. dj., 332.

56Sremske novine, (Vukovar, 25. 6. 1932). M. Konjeviæ, O djelatnosti graðanskih stra-

naka u Slavoniji, 175.

57Na selu su uz to bili još i loši zdravstveni uvjeti, zbog slabe ishrane harale su razne

bolesti, posebice tuberkuloza, a i smrtnost je bila velika. Od sukoba seljaka i žandara zabi-

lježeni su oni u Boboti (14. VIII. 1933.) i Koroðu.


ne samo privrženike režima, a s druge strane ponovno se dovode i naseljava-

ju ovdje solunski dobrovoljci i kolonisti, uglavnom Srbi, i pruža im se sve-

strana pomoæ, koji sve do poèetka Drugoga svjetskoga rata ostaju najjaèa

uporišta jugoslavenskih (u osnovi velikosrpskih) vlasti. Na izmjenu nacio-

nalne strukture pokazuju i podaci iz popisa stanovništva iz 1921. i 1931.

godine, kada je ovdje tijekom provedbe agrarne reforme na vukovarskim

posjedima grofa Eltza osnovano devet kolonija srpskih solunskih dobrovo-

ljaca. Navest æemo ih pojedinaèno i zato što æe u veæini njih biti veæ 1933.,

uz potporu i u funkciji vlasti, osnovana èetnièka udruženja. Tako je na

podruèju opæine Koroð (obuhvaæala je selo Koroð i dvije pustare) gdje nije

bilo Srba i gdje su prije uglavnom živjeli Maðari, njih nešto više od tisuæu,

uz nekoliko Nijemaca i Hrvata, nakon stvaranja Kraljevstva SHS, naselja-

vanjem srpskih “dobrovoljaca” iza 1921. na tamošnje posjede grofa Eltza

zahvaæene agrarnom reformom, na pustaru Palaèa (117 dobrovoljaèkih obi-

telji iz Like, Hercegovine i Dalmacije) i pustaru Silaš (180 dobrovoljaèkih

obitelji iz Like i Dalmacije) broj pravoslavnih Srba u te dvije kolonije popeo

se na 870, dok je svih ostalih stanovnika bilo 1201.58

U opæini Antin (obuh-

vaæala je selo Antin i jednu pustaru), s velikom veæinom hrvatskog puèanst-

va, osnovana je kolonija Velika Mlaka (s doseljenih 25 obitelji s oko 110 pra-

voslavnih žitelja iz Like).59

U opæini Gabošu (koja obuhvaæa samo mjesto

Gaboš), s velikom veæinom srpskog puèanstva tijekom provedbe agrarne

reforme osnovana je i kolonija Gaboš (s doseljenih 29 obitelji s oko 250 pra-

voslavnih žitelja iz Crne Gore).60

U opæini Bobota (obuhvaæala je selo Bobotu

i dvije pustare), s velikom veæinom srpskog puèanstva, na Eltzovim pustara-

ma osnovane su kolonije: Klisa (s doseljenih 50 obitelji dobrovoljaca iz

Bosne i Like, od kojih je dio odselio, a zemlju dobili i Romi) i Ludvinci

(naseljena dobrovoljcima iz Like, izbjeglicama iz Istre i domaæim žitelji-

58Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske 1939 - 26. kolovoza – 1940., I., (Zagreb,

1940), Prisutno stanovništvo prema popisu od 31. III. 1931., str. 326. U nekim izvorima na

podruèju opæine Koroð navodi se i nešto veæi broj pravoslavnih žitelja i to: u koloniji Palaèi

njih 432, a u koloniji Silaš 503 žitelja, što je najvjerojatnije posljedica naseljavanja tu novih

srpskih kolonista. Prema popisu stanovništva iz 1910. živjelo je tu 1048 Maðara, 10 Nijemaca,

7 Hrvata i po jedan Slovenac i Slovak. R. Horvat, Srijem, 120.

59U Antinu je 1921. bilo 633 žitelja, od kojih je 620 bilo rimokatolièke, 6 kalvinske, 5

pravoslavne, a 2 židovske vjere. Hrvatski je materinji jezik imalo 539 žitelja, maðarski 84, a

njemaèki 10 žitelja. Godine 1931. bio je 801 žitelj, od kojih je 678 bilo rimokatolièke, 111 pra-

voslavne, 9 evangelistièke, 2 židovske i jedan grkokatolièke vjere. Za hrvatski ili srpski imalo

je 698 žitelja, maðarski je materinji jezik imalo 121, njemaèki 11, slovaèki 3, rusinski 1, a svi

ostali hrvatski ili srpski i ciganski 37. Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske, 326. i R.

Horvat, Srijem, 21.

60U Gabošu je 1921. bilo 608 žitelja, od kojih je 479 bilo pravoslavne, 125 rimokatoliè-

ke i 4 nazarenske vjere. Za materinji jezik srpski ili hrvatski iskazao je 501 žitelj, njemaèki 64,

maðarski 16, èeški 3, ciganski 21, a druge jezike 3 žitelja. Godine 1931. broj žitelja se popeo

na 817 žitelja, od kojih je 694 bili pravoslavne, 120 rimokatolièke, dva grkokatolièke i jedan

muslimanske vjere. Za materinji jezik srpski ili hrvatski imalo je 698 žitelja, njemaèki 58,

maðarski 23, ruski 1 i ciganski 37. R. Horvat, Srijem, 76.

ma).61

U opæini Bršadin (obuhvaæala je selo Bršadin i jednu pustaru), s veli-

kom veæinom srpskog puèanstva, na Eltzovoj pustari osnovana je kolonija

Lipovaèa (od više od 200 doseljenih dobrovoljaca i skupine Bršadinaca).62

U

opæini Negoslavci (obuhvaæala je selo Negoslavce i dvije pustare), s velikom

veæinom srpskog puèanstva, osnovana je na pustari kolonija Gornjak (s

naseljavanjem 1923. i 1924. 49 obitelji dobrovoljaca iz Bosne, Crne Gore i

Like, no dio naseljenika se vratio u zavièaj, a dio odselio u Banat).63

U opæi-

ni Markušici, s veæinom srpskog puèanstva, a koja je obuhvaæala selo

Markušicu i devet okolišnih pustara bit æe na pet pustara osnovane kolonije,

dvije na posjedima grofova Eltz i tri na posjedu nuštarskog vlastelinstva.

Tako su na Eltzovim pustarama osnovane kolonija Ada (naseljena od 1922.

do 1930. sa 60 dobrovoljaèkih i 19 autokolonistièkih obitelji iz Like i Bosne,

te brojala 74 kuæe sa 700 duša) i kolonija Podrinje naseljena izravno koloni-

stima Srbima iz Srbije. Dok su na pustarama nuštarskog vlastelinstva osno-

vane kolonije: Križevci (s 30 kuæa), Lanka /ili Petrova Slatina/ (sa 65 kuæa)

i Šodolovci (sa 130 kuæa za 132 dobrovoljaèke obitelji) naseljene dobrovolj-

cima i kolonistima.64

Za kratkotrajnog sudjelovanja HSS-a u vladi, kada je


61U Boboti je 1921. bilo 2198 žitelja, od kojih su 2134 bili pravoslavne, 57 rimokato-

lièke i 7 evangelistièke vjere. Materinji srpski ili hrvatski jezik iskazalo je 2109 žitelja, nje-

maèki 19, maðarski 12, ruski 11, slovenski 2, èeški 2 i ciganski 33 žitelja. Godine 1931. bilo

je 2586 žitelja, od kojih su 2221 bili pravoslavne, 81 rimokatolièke, 8 luteranske, 7 židovske,

5 kalvinske i dva grkokatolièke vjere. Materinji srpski ili hrvatski jezik iskazalo je 2184 žite-

lja, njemaèki 11, slovaèki 8, maðarski 6 i 4 žitelja drugih narodnosti. U koloniji Klisa bilo je

tada 124 žitelja (a 1940. njih 200), a u koloniji Ludvinci 128 žitelja. Godišnjak banske vlasti

Banovine Hrvatske, 326. i R. Horvat, Srijem, 41.

62U Bršadinu je 1921. bilo 963 žitelja, od kojih su 894 bili pravoslavne, 60 rimokatoliè-

ke, dva židovske i jedan muslimanske vjere. Materinji srpski ili hrvatski jezik iskazalo je 929

žitelja, maðarski 23, rusinski 8 i njemaèki tri žitelja. Godine 1931. bilo je 1232 žitelja, od kojih

su 1090 bili pravoslavne, 137 rimokatolièke, 4 evangelistièke i jedan nazarenske vjere. U

Bršadinu je živio 991 žitelj, od kojih je njih 908 bilo pravoslavne, 82 rimokatolièke i jedan

nazarenske vjere. Materinji srpski ili hrvatski jezik iskazala su 902 žitelja, maðarski 46, nje-

maèki 6, slovenski 4, ruski 3 i ciganski 30. Ostali 241 žitelj živio je u koloniji Lipovaèa.

Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske, 326. i R. Horvat, Srijem, 55.

63U Negoslavcima je 1921. bilo 1357 žitelja, od kojih su 1222 bili pravoslavne, 97 rimo-

katolièke, 33 grkokatolièke, 3 židovske i dva luteranske vjere. Materinji srpski ili hrvatski

jezik iskazalo je 1240 žitelja, maðarski 63, slovaèki 36, njemaèki 12, i po tri žitelja rusinski i

èeški jezik. Godine 1931. bilo je 1758 žitelja, od kojih su 1596 bili pravoslavne, 103 rimoka-

tolièke, te po jedan evangelistièke, židovske i muslimanske vjere te 56 ostalih vjeroispovije-

sti. U Negoslavcima je živjelo 1510 žitelja, od kojih je njih 1393 bilo pravoslavne, 58 rimo-

katolièke, 56 grkokatolièke, te po jedan evangelistièke, židovske i muslimanske vjere. Mate-

rinji srpski ili hrvatski jezik iskazala su 1464 žitelja, maðarski 23, njemaèki 8, slovaèki 1, ruski

3 i ciganski 11. Ostalih 248 žitelja živjelo je u koloniji Gornjak. Godišnjak banske vlasti


64U Markušici je 1921. bilo 1353 žitelja, od kojih su 1018 bili pravoslavne, 302 rimo-

katolièke, 22 evangelistièke (protestantske), 8 židovske i tri muslimanske vjere. Materinji

srpski ili hrvatski jezik iskazala su 943 žitelja, njemaèki 151, maðarski 122, ruski 9, slovenski

4, poljski 3, èeški dva i ciganski 119. žitelja. Godine 1931. na podruèju opæine živjelo je 3370

žitelja, od kojih su 2275 bili pravoslavne, 578 rimokatolièke, 6 evangelistièke, 4 židovske, 2

Pavle Radiæ obnašao dužnost ministra agrarne reforme (1925.-1927.), na

podruèju vukovarske gradske opæine osnovane su dvije kolonije maðarskih

obitelji i to kolonija Lužac (57 maðarskih obitelji sa 181 èlanom, smještenih

u 45 kuæa) i kolonija Vukovar Predgraðe (skupina maðarskih izbjeglica, koji

su nakon uspostave Hortijeva režima morali napustiti zemlju), ali su beo-

gradske vlasti, odmah nakon istupa HSS-a iz vlade zabranile svako dalje

osnivanje kolonija i naseljavanje nesrpskog življa na ovo podruèje. No ove

dvije kolonije nisu bitno mogle promijeniti izmijenjenu nacionalnu strukturu

u korist Srba na podruèju vukovarskog kotara. Inaèe pojedine manje skupine

srpskih dobrovoljaca i kolonista naseljavane su u druga pojedina mjesta

vukovarskog kotara. Do travnja 1930. samo na vlastelinstvu grofa Eltza 5042

agrarna subjekta dobila su zemlju. Potom su osim zemlje kolonistima podi-

jeljene i šume. Prema dostupnim podacima na vukovarskom podruèju je na

ovaj naèin naseljeno oko 8756 osoba, uglavnom Srba. Tako je na podruèju

Vukovarske komisije za agrarnu reformu do 1941. ukupno razdijeljeno

44.186 kat. jutara zemlje, od èega je 21.317 kat. jutara razdijeljeno dobro-

voljcima, 10.679 kat. jutara mjesnim interesentima i 6757 kat. jutara koloni-

stima, optantima, autokolonistima i izbjeglicama. S veleposjeda vukovarskog

grofa Eltza podijeljeno je 22.531 kat. jutro, s nuštarskog 7952 kat. jutra, s

bogdanovaèkog 763 kat. jutra, iloèkog 9037 kat. jutara i vinkovaèkog držav-

nog erara (dio koji je tada spadao pod vukovarsko podruèje) 3903 kat. jutra.

Od zemlje oduzete za kolonizaciju dobrovoljci su dobili najviše i najbolje

zemlje, u odnosu na druge korisnike. Srpski dobrovoljci i kolonisti naselili su

se u pojedine kolonije i mjesta na podruèju okolnih graniènih kotareva (Ilok,

Šid, Vinkovci i Osijek), tako da su na mnogim mjestima bili nadovezani na

kolonije osnovane na vukovarskom podruèju.65

U to vrijeme, poèetkom 30-

tih godina, taj proces naseljavanja uglavnom je bio završen. Uz naseljavanje

Srba kroz cijelo to vrijeme na vukovarskom podruèju, uz pomoæ velikosrp-

skih i jugoslavenskih vlastodržaca, odvija se i proces svakojakih pritisaka na

Hrvate, Nijemce i Maðare s krajnjim dugoroènim ciljem njihovog posrblji-

vanja ili etnièkog èišæenja, kako bi ovo podruèje postalo dio buduæe “srpske

jedinice”, odnosno Velike Srbije. Pritisak pogaða i pojedine Srbe koji ne prih-

vaæaju njihov navedeni politièki program. Metode su bile razlièite, od


muslimanske i 5 ostalih vjeroispovijesti. U Markušici je živjelo 1748 žitelja, od kojih je pra-

voslavnoj vjeri pripadao 1361 žitelj, 377 rimokatolièkoj, 5 luteranskoj, 2 muslimanskoj, 2

židovskoj i 1 nazarenskoj vjeroispovijesti. Materinji srpski ili hrvatski jezik iskazalo je 1480

žitelja, njemaèki 74, maðarski 51, slovenski 7, èeški 3, ruski 2, židovski 1 i ciganski 130 žite-

lja. Ostalih 1622 žitelja živjela su u èetiri navedene kolonije. Godišnjak banske vlasti


65Zdenka Šimonèiæ – Bobetko, Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1918.-1941.,

(Zagreb, 1997), 256, 327-334 (tu je popis svih 15 kolonija na podruèju vukovarskog kotara,

prema dokumentu iz 1935., ali i ostalih 99 kolonija osnovanih na podruèju kotareva: Darda,

Donji Miholjac, Ðakovo, Našice, Orahovica, Osijek, Podravska Slatina, Požega, Valpovo i

Virovitica, kao i izvješæe o stanju u vukovarskim kolonijama), 406, 410, 413-415, 423 i 427.,

i Mira Kolar-Dimitrijeviæ - Filip Potrebica, “Na slavonsko-srijemskom razmeðu”, 241-249.

državnog politièkog terora zabrane rada hrvatskih stranaka, društava i orga-

nizacija u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara, zabrane politièkih,

kulturnih i vjerskih hrvatskih skupova, uhiæivanja, suðenja, premještanja i

otpuštanja Hrvata koji ne pristaju uz režimske stranke i skupine, veæ veæinom

uz oporbenu HSS, pa sve do fizièkog nasilja. Uz to dovode se politièki

podobni Srbi na državno-upravne i druge dužnosti, a otpuštaju iz tih službi ili

premještaju iz tih mjesta “po kazni” domaæi Hrvati. Istodobno protjeruju se s

vukovarskog podruèja katolici (posebice Nijemci i Maðari) koji su se tu

naselili u razdoblju Austo-Ugarske pozivanjem na zakon o strancima.

Umjesto njih tu se naseljavaju Srbi iz drugih krajeva zemlje i skupine Rusa

(a režimu nije smetalo što su i oni stranci). Time se planski polako bitno

mijenjala nacionalna struktura stanovništva Vukovara i vukovarskog kotara u

korist Srba, a na štetu Hrvata, Nijemaca i Maðara što se vrlo lako može

zakljuèiti iz usporedbe popisa stanovništva iz 1910. i onog iz 1931. godine.

Prema tim popisima u tome razdoblju smanjo se broj nesrba (Hrvata,

Nijemaca, Maðara i drugih) sa 75 na 65 % od ukupnog broja stanovništva,

dok je broj Srba porastao s 35 na 42 %.66

Sve to utjeèe na politizaciju seljašt-

va i snažan otpor Hrvata, Nijemaca i Maðara, pa i dijela Srba (uglavnom pri-

staša SDS). Važno je istaknuti da su upravo vodeæi ljudi iz tamošnje JNS-e

bili meðu glavnim inicijatorima za osnivanje èetnièkih organizacija na tere-

nu, posebice u kolonijama dobrovoljaca, koje su im trebale pomoæi u uspo-

stavi i osiguranju vlasti. Na podruèju vukovarskog kotara nalaze pribježište

pojedini simpatizeri i èlanovi JRSD koji su se, uz zaštitu organa vlasti, ista-

kli u obraèunu s politièkim protivnicima, prvenstveno HSS-ovcima u drugim

slavonskim mjestima.67

U meðuvremenu postojeæe èetnièke organizacije u Borovu i Vukovaru

poèinju legalno djelovati, a istodobno se u kolonijama srpskih solunskih

dobrovoljaca osnivaju nove. Time se nastojalo ojaèati utjecaj režima na tere-

nu, te što više onemoguæiti oporbu. Ovo je svakako èinjeno u dogovoru s


66Tako je prema popisu iz 1910. na vukovarskom kotaru od 42.540 stanovnika bilo

10.353 ili 24,3 % Hrvata, 8612 ili 20,2 % Nijemaca, 6386 ili 15,0 % Maðara, 14.896 ili 35 %

Srba i 2293 ili 5,5 % ostalih. Od toga je u Vukovaru od 10.359 stanovnika bilo 4125 ili 40,0

% Hrvata, 3502 ili 33,8 % Nijemaca 954 ili 9,4 % Maðara i 1592 ili 15,3 % Srba i 186 ili 1,1

% ostalih. Vidi: Josip Lakatoš, Narodna statistika, (Zagreb, 1914), str. 20, 30 i 45. Prema popi-

su 1931. broj katolika smanjio se za 12 %, dok je broj pravoslavnih porastao za 7 %, a broj

Nijemaca smanjio se na 7542 (2596 u gradu), a Maðara na 5030 (616 u gradu) osoba. M.

Konjeviæ, O djelatnosti graðanskih stranaka u Slavoniji, 169. Tablica br. II. Stanovništvo

Slavonije po materinjim jezicima prema popisu od 31. ožujka 1931. godine.

67D. Joviæ, “Pobuna seljaka u okolici Slavonskog Broda februara 1935. godine”,

Zbornik HISIB, br. 9, (Slavonski Brod, 1972), 159-177. Tako je primjerice Petar Ruskiæ, pri-

stalica JRSD seljak naseljenik i jedini pravoslavac u Starim Perkovcima 9. VI. 1933. izveo

politièko ubojstvo HSS-ovca mjesnog seljaka Pavla Birtiæa, te pokušao iz puške ubiti i druge

prvake bivše HSS u selu, ali su se oni na vrijeme sklonili. Vlasti, umjesto da ubojicu uhite i

osude, uhitili su i osudili sve mjesne seljaèke prvake. No, ipak su u kolovozu 1934., pod opæim

pritiskom vlasti premjestile Ruskiæa u vukovarsko selo Berak, najvjerojatnije po istom poslu,

kao u Perkovcima.


Glavnim odborom udruženja èetnika iz Beograda, na èelu kojega se nalazio

vojvoda Kosta Peæanac, jer je on bio nadležan da izda ovlaštenje svojemu

èlanu da može osnovati pododbor èetnièkog udruženja u Vukovaru. Takav

zahtjev za osnivanje Pododbora èetnièkog udruženja u Vukovaru podnijeli

su 3. III. 1933. Predstojništvu gradske policije Stevan M. Vujaklija te Dra-

gomir Tornjanski i Ivan Zduniæ, koji su bili “glavni akteri oko formiranja

ovog Pododbora”. Policija je odobrila njegovo osnivanje. Konstituirajuæa

skupština Sreskog pododbora Èetnièkog udruženja za slobodu i èast

otadžbine u Vukovaru održana je 5. III. 1933. Prema izvješæu toga èetniè-

kog pododbora, upuæenog trinaest dana potom Predstojništvu gradske polici-

je u Vukovaru, na skupštini je “izabrana Uprava pomenutog Udruženja” od

ljudi iz Vukovara u sastavu:

Predsjednik: Ivan Zduniæ, kotarski (sreski) naèelnik za kotar Vukovar.

Potpredsjednik: Velibor Brankoviæ.

Tajnik: Dragomir Tornjanski, inspektor Petrolejskih Društava.

Blagajnik: Mane Maljkoviæ.

Odbornici: Milan Papriæ, Stevo Radovanoviæ, Andrija Pastoroviæ,

Radovan Šveniæ, Naum Crvenkoviæ, Živan Uglješiæ, Jevrem Vlaketiæ i Jakob

Njegiæ.

U izvješæu je istaknuto kako æe Udruženje raditi na osnovi svojih pravi-

la koja se prilažu “te osnivati svoje pododbore u srezu Vukovarskom”.68

Veæ

u svibnju 1933. dužnost predsjednika ovog Pododbora preuzeo je Milan

Radosavljeviæ, general u mirovini i prièuvi, a u njemu je bilo “95 uglednih

èlanova iz grada Vukovara i njegove najbliže okolice”.69

Potrebno je istaknu-

ti kako su u Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara èetnièka udruženja

ukljuèena u sistem vlasti, tako da su predsjednik ili potpredsjednik ili èlan

odbora èelni ljudi državne uprave i policije te vojske. To je možda jedan od

razloga što ovdje nismo imali veæih javnih èetnièkih incidenata, a oružje su

im zaduživale policijske i vojne vlasti, kojima su morali uredno vratiti nakon

svake uporabe.

Ovaj èetnièki kotarski Pododbor odmah je pristupio radu na podruèju

vukovarskog kotara i tijekom 1933. osnovao pet novih èetnièkih pododbora.

Prema izvješæu Kotarskog naèelstva Vukovar Banskoj upravi Savske banovi-

ne ti èetnièki pododbori su se nalazili u kolonijama Podrinju i Adi, na podruè-

ju opæine Markušica i kolonijama Palaèi, Silašu, Mlaki na podruèju opæine

Koroð. Markušièki pododbor sa sjedištem u Podrinju imao je 32 èlana, a

predsjednik mu je bio Vasa Živkoviæ, graðevinar iz Šodolovaca, dok je

Pododbor sa sjedištem u Adi, imao 16 èlanova, a predsjednik mu je bio Èedo-

mir Dmitraševiæ, tamošnji upravitelj škole. Pododobor u Palaèi imao je 22

68HDA, Fond: Savska banovina, Upravno odjeljenje (SB, UO), pov. II. br. 2354/1936.

69HDA, Fond: SB, UO, pov. II. br. 2354/1936. F. Jeliæ-Butiæ, Iz povijesti èetnièkog

pokreta …, n. dj., str. 200-201.

èlana, a predsjednik mu je bio Mladen Ardaliæ, zemljoradnik iz Palaèe.

Pododbor u Silašu imao je 37 èlanova, a predsjednik mu je bio Blažo

Samardžiæ, zemljoradnik iz Silaša. I Pododbor u Velikoj Mlaki imao je 21

èlana, a predsjednik mu je bio Milan Æipalo, zemljoradnik iz Mlake. Prema

mišljenju kotarskog naèelnika kako su gotovo svi èlanovi ovih pododbora

zemljoradnici oni su vrlo malo radili u tim udruženjima “pošto su zauzeti svo-

jim poslovima, a upisali su se u udruženje samo da bi imali kakve koristi od

države, pošto su veæim dijelom siromašni”, no svi oni su odani “vladinoj poli-

tici”, dobrog moralnog i politièkog vladanja te meðu njima nema nikoga tko

bi “radio protivu današnjeg stanja”. Na kotaru je postojao i èetnièki Pododbor

u Borovu koji je imao 34 èlana, a predsjednik mu je bio Ðuro Neneziæ, rad-

nik tvornice “Bata”. Ovaj Pododbor je imao i svoju zastavu kojoj je kumovao

Toma Maksimoviæ, direktor tvornice “Bata”, te je pod njegovim patronatom i

djelovao prvenstveno meðu radnicima tamošnje tvornice.70

Tako se krajem

1933. na vukovarskom podruèju nalazilo sedam èetnièkih organizacija s 257

èlanova. Potrebno je reæi da su se ove vukovarske èetnièke organizacije pove-

zale i èesto zajedno djelovale s èetnièkim organizacijma u okolnim kotarevi-

ma, prvenstveno na podruèju osjeèkog (u Dalju, Erdutu, Bijelom Brdu, Tenji,

Èepinu, Hrastinu, Ernestinovu, Osijeku), ðakovaèkog (u Ðakovu), vinkovaè-

kog (u Vinkovcima, Oroliku, Mirkovcima, Novim Jankovcima, Banovcima),

iloèkog kotara (u Iloku) i šidskog kotara (u Šidu), a koje su osnovane veæi-

nom potkraj 1934. i tijekom 1935. godine, i navode se u Jugoslovenskoj straži

te u izvješæima upravnih vlasti.71

One se uglavnom osnivaju u mjestima uz

prometnice te upravno-politièkim i gospodarskim središtima, nacionalno

miješanim mjestima, ali ipak veæinom u mjestima nastanjenim uglavnom

srpskim življem, obièno tamo ili blizu mjesta gdje je HSS i SDS dobivao tije-

kom izbora najviše, a režimske stranke najmanje glasova. Zato èesto izaziva-

ju incidente koji znaju završiti i tragiènim posljedicama, tako da su upravne

vlasti bile primorane neke od takvih odbora raspustiti.72


70HDA, Fond: SB, UO, pov. II. br. 2354/1936. F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog

pokreta”, 203-204.

71Tako primjerice na posveti zastave Pododbora èetnièkog udruženja u Osijeku i Èepi-

nu 20. XI. 1935., na kojemu je govorio i èetnièki voða vojvoda Kosta Peæanac, sudjeluju i

vukovarski èetnici sa svojim zastavama, a na èelu èetnièke povorke nalazila se “Batina” glaz-

ba iz Borova. F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 186-189.

72Takav je primjerice bio sluèaj u susjednom Erdutu, gdje je Srba 1910. bilo nešto više

od 22 % stanovništva, dok su veæinu èinili Hrvati 35 %, te Maðari i Nijemci. Tu su mladi pra-

voslavne vjere iz èetnièkog udruženja 1. XI. 1935. prilikom katolièke crkvene slave, kirbaja,

izazvali tuèu s mladima katolièke vjere “kojom je prilikom poginuo Dokiæ Aleksa, zemljorad-

nik iz Erduta, a nekolicina je od uèesnika ranjena”. Prema izvidima kotarskog naèelstva iz

Osijeka “do tuèe je došlo usled politièke netrpeljivosti, koja vlada izmeðu pripadnika pravos-

lavne i katolièke vjere još od prošlih 5-to majskih izbora, a koja je netrpeljivost rapidno poras-

la osnivanjem 13. X. 1935. god. Èetnièkog pododbora u Erdutu”, kojega katolici smatraju

“èisto srpsko-plemensko, koje je jedino osnovano u svrhu onemoguæavanja njihovog plemen-

sko-verskog i partijskog poleta”, to radi smirenja duhova zahtijevaju njegovo raspuštanje,

èemu se ni pravoslani ne protive, a neki istaknutiji to takoðer zahtijevaju, radi èega naèelstvo

predlaže banskoj vlasti raspuštanje ovoga èetnièkog pododbora, što je ona i prihvatila. F. Jeliæ-

Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 191 i 230.

Istodobno mreža organizacije ovoga èetnièkog udruženja postupno

raste u cijeloj zemlji, pa tako i u Savskoj banovini, poglavito od 1932. do

1936. godine. Naime, kralj Aleksandar, glavni nositelj apsolutizma, centra-

lizma i integralnog jugoslavenstva, što je uglavnom maska velikosrbizma,

ubijen je 1934. u Marseilleu, kamo je došao da uz pomoæ Francuske ojaèa

svoj meðunarodni položaj. Atentat su obavile ustaše u suradnji s makedon-

skom revolucionarnom organizacijom, èiji ga je èlan ostvario. Nakon tog

atentata u Jugoslaviji je pojaèana protuhrvatska represija, jer su mnogi nosi-

telji velikosrpske politike za njega najèešæe okrivili cijeli hrvatski narod.

Tako imamo svake godine desetke ubijenih, stotine ranjenih i pretuèenih te

mnogo zatvorenih po kaznionicama i zatvorima. Na ovome podruèju najviše

su odjeknule tzv. Sibinjske žrtve, petnaest ubijenih hrvatskih seljaka tijekom

pobune (izbile radi nagomilanih nacionalnih i društveno-gospodarskih pro-

turjeènosti koje su se ispoljavale u svakodnevnom životu) u sukobu sa

žandarima i èetnicima u Sibinju, kod Slavonskog Broda u veljaèi 1935.

godine.73

I seljaci iz vukovarskog sela Koroð u to vrijeme 1935. oružano su

napali žandarmerijsku patrolu zbog žandarskog udaranja i zlostavljanja, ali

sreæom bez ljudskih žrtava.74

Atentat na kralja predstavljao je poseban poticaj za omasovljenje posto-

jeæih i osnivanje novih èetnièkih organizacija ali i aktivnosti u svezi izbora

1935. godine. Tada je osnovan niz èetnièkih organizacija na selima od kojih

su mnoge bile organizirane i kao èete. Tako je primjerice 1934. bilo 150 èet-

nièkih pododbora na podruèju Kraljevine Jugoslavije (meðu kojima je i šest

s vukovarskog podruèja), da bi se taj broj 1935. veæ poveæao na 430 èetniè-

kih pododbora (od kojih je njih 114 bilo na podruèju Savske banovine, meðu

kojima sedam s vukovarskog podruèja) s ukupno 213.210 èlanova, što


73Neki smatraju da: “Uzrok ovih nemira, odnosno nezadovoljstva naroda bio je neèov-

jeèno postupanje, batinanje i zlostavljanje po žandarmeriji i redarstvu radi najmanjih sitnica,

te što više i radi pjevanja hrvatskih pjesama”, i svakako su u pravu. (Josip Krpan, Narod je bio

sustavno izazivan, Hrvatski narod, br. 158, Zagreb, 22. VII. 1941., str. 6.). Jer èinjenice govo-

re da je ova pobuna hrvatskih slavonskobrodskih seljaka u veljaèi 1935. bila u znatnoj mjeri

spontana, ali i da kod nje postoje i elementi organiziranosti, da se u njoj oèituju i ciljevi glav-

nih politièkih snaga te da su u nju bili umiješani i èetnici. Vodstvo HSS-a reagiralo je na ovaj

zloèin tako što je 22. veljaèe 1935. izdalo letak “hrvatskom narodu grada Zagreba”, koji je

potpisao dr. V. Maèek, u kojem se poziva graðanstvo na misu zadušnicu u katedrali za žrtve

pale u Sibinju i Gornjoj Vrbi. Misi su prisustvovale najuglednije liènosti iz vodstva HSS-a i

brojno graðanstvo. Nakon mise demonstrirao je dio frankovaèke omladine protiv režima uz

poklike “Živio dr. Maèek”, “Slava muèenicima”, “Živila slobodna i samostalna Hrvatska” i

“Dolje ubojice”, ali ih je policija onemoguæila. O tom pokolju pristaša HSS-a dr. V. Maèek je

kasnije napisao da je imao za cilj “narod uplašiti i slomiti mu opozicijski izborni elan”, ali se

dogodilo protivno “jer je taj žalosni dogaðaj potaknuo ljude na još žešæu borbu”. Vladko

Maèek, Memoari, Zagreb, 1992., str. 112.. Opširnije vidi: Z. Dizdar, “Osnivanje i djelatnost

èetnièkih udruženja na podruèju slavonsko-brodskog kotara u razdoblju Kraljevine

Jugoslavije”, Scrinia Slavonica, svezak 2, (Slavonski Brod, 2002), 91-96.

74HDA, Grupa XXI, dok. inv. br. 4342/1935. Izvješæe Sreskog naèelstva Vukovar

Banskoj upravi Savske banovine o oružanom napadu seljaka sela Koroð na žandarmerijsku

patrolu.


dovoljno govori o kakvoj se represivnoj sili radi.75

Djelatnost ovih èetnièkih

udruženja, posebice njihove teroristièke i zloèinaèke akcije, unosile su nemir

meðu hrvatsko stanovništvo i snažno zaoštravale meðunacionalne odnose te

naišle na opæu osudu širokih slojeva hrvatskog stanovništva i manjeg dijela

srpskog stanovništva koje se zalagalo za zajednièki život s Hrvatima. Uvo-

ðenje diktature i ta pojaèana èetnièka aktivnost imale su za posljedicu podu-

zimanje suprotnih akcija hrvatskih nacionalistièkih snaga posebno iskazanu

kroz nastanak i djelatnost ilegalne ustaške organizacije, koja se zalagala za

neovisnu hrvatsku državu izvan Kraljevine Jugoslavije. Aktivnost pojedinih

èlanova ilegalne ustaške organizacije osjetit æe se na vukovarskom podruèju

potkraj tridesetih i poèetkom èetrdestih godina.

Istodobno, kao odgovor na èetnièki teror i zloèine, u okviru HSS-a, naj-

jaèe hrvatske politièke stranke koja se zalagala za rješenje hrvatskog pitanja

u okviru Kraljevine Jugoslavije, nakon što joj je 1935. omoguæen rad

zapoèinje ustroj samoobrambenih snaga u obliku Hrvatske Graðanske i

Seljaèke zaštite.

Èetnièke organizacije na vukovarskom kotaru, sukladno svojim pravili-

ma, radile su na daljem organiziranju bivših i novih èetnika i “nacionalnih

radnika”, starale se o interesima svojih èlanova i njihovih obitelji te za uka-

zivanje poèasti svojim èlanovima, a posebice su se starale o podizanju

“nacionalnog ponosa”, svijesti o državi, “rodoljublju i viteštvu”. Sudjelovali

su na skupštinama, zborovima, proslavama i sliènim manifestacijama èetniè-

kih udruženja na podruèju Vukovara, vukovarskog kotara te susjednih kota-

reva. Tako je Kotarsko Udruženje èetnika Vukovar 1934. dobilo svoju zasta-

vu. U svezi s atentatom na kralja Aleksandra, prema izvješæu predstojnika

gradske policije u Vukovaru od 2. XI. 1934., i na vukovarskom kotaru šire-

ne su razne vijesti o Hrvatima radi èega “sa strane pravoslavnog puèanstva

èuli su se prigovori i komentari, koji su mogli izazvati plemensku mržnju”.

Tako su govorili: “Pa što opet hoæe ti Hrvati! Uvijek samo kopaju i ruju i

nièim ih se ne može zadovoljiti”.76

Policijske vlasti su svojim mjerama one-

moguæile eventualne izgrede. Da su u širenje takvih vijesti bile ukljuèene i

èetnièke organizacije pokazuje i primjer iz susjednih Vinkovaca. Tamo su,

prema izvješæu tamošnje gradske policije, “èlanovi ovdašnjeg èetnièkog

udruženja nagovorili pravoslavno stanovništvo okolnih vinkovaèkih sela, da

doðu u Vinkovce zajedno s njima da demoliraju kuæe izvjesnih ljudi i da izve-

du demonstracije”, no na intervenciju policije i upozoravanje na moguæe

75Jugoslovenska straža, god. II, br. 26., (Beograd, 23. VI. 1935). Izvješæe s kongresa

udruženja. Vidi još opširnije: N. Šehiæ, str. 69.

76HDA, Grupa XXI – Politièka situacija, dok inv. br. 3671. Izvješæe Predstojništva grad-

ske policije u Vukovaru upuæeno 2. XI. 1934. Otsjeku za državnu zaštitu Banske uprave

Savske banovine u Zagrebu o politièkoj situaciji i prilikama u narodu u vezi sa atentatom u

Marselju.


posljedice toga èina, do toga nije došlo.77

Vukovarsko èetnièko udruženje

osnovalo je poèetkom 1935. èetnièki pododobor u Trpinji, ali æe on ubrzo

prestati s radom i bit æe ponovno osnovan tri godine potom.78

U to vrijeme dolazi u Vukovaru do oživljavanja ilegalne komunistièke

aktivnosti i osnivanja Mjesnog komiteta KPJ Vukovar. Vukovarski komuni-

sti glavnu aktivnost usmjeruju meðu radništvo, poèevši od 1933. ulaze u sin-

dikalne podružnice, ili osnivaju nove, i u mjesne meðustrukovne odbore.

Tako tada u Vukovaru dolazi do osnivanja nekoliko podružnica Ujedinjenog

radnièkog sindikalnog saveza Jugoslavije (URSSJ), kao što su šivaèko-

odjevnih, graðevinskih, kožarsko-preraðivaèkih, poljoprivrednih radnika te

privatnih namještenika i osnivanje Mjesnog meðustrukovnog odbora (MMO,

kojega je predsjednik Nikola Vlaški, komunist), koji ih povezuje. URSSJ je

14. I. 1934. organizirao održanje radnièke skupštine u Vukovaru, koja je u

usvojenoj rezoluciji najbolje odrazila tamošnje radnièke probleme.79

Radnici

su kroz tarifni pokret i štrajkove nastojali riješiti neke od svojih problema.

Tako su tijekom 1934. najprije radnici vukovarske Kudeljare (u travnju)

morali svoja prava “radi nasilja uprave” braniti štrajkom te pregovorima,

kojima je prisustvovao i ministar socijalne politike, koji su završili “dosta

povoljno” za radnike, a zatim su (u kolovozu) mlinarski radnici u Vukovaru

sklopili kolektivni ugovor, dok istodobno (u kolovozu) to nisu uspjeli ni štraj-

kom postiæi šivaèko-odjevni radnici u Tvornici èarapa Sotin, jer su poslo-

davcima pomogli “Bata” i Inspekcija rada.80

Ta aktivnost je nastavljena i slje-

deæih godina. Takoðer se djeluje i kroz radnièka športska društva te knjižnice

i èitaonice u Vukovaru i dijelom Borovu.81

.

Nasilno ponašanje èetnika izazivalo je i sve veæe nezadovoljstvo i otpor

kod upravnih organa vlasti. To nezadovoljstvo je proizlazilo i iz toga što su

èetnici, suprotno povremenim nastojanjima vlada, najèešæe u svojim redovi-

ma okupljali samo Srbe i djelovali prvenstveno kao srpska politièka organi-

zacija.82

Tako je Ministarstvo unutrašnjih poslova potkraj 1934. upoznalo

banske vlasti, a one sve podruène organe, o potrebi suzbijanja pojedinih poja-

va u radu èetnièkih udruženja pa i zabrani njihovog rada kada je to potreb-

77HDA, SB UO, Pov. II., br. 2354/1936. Izvješæe Predstojništva gradske policije u

Vinkovcima upuæeno 21. XII. 1934. Otsjeku za državnu zaštitu Banske vlasti Savske banovi-

ne u Zagrebu o ogranizaciji, djelovanju i èlanovima èetnièkih udruženja. F. Jeliæ-Butiæ, “Iz

povijesti èetnièkog pokreta”, 166-167.

78Jugoslovenska straža, god. II, br. 9/35, (Beograd, 3. III. 1935).

79Mile Konjeviæ, Radnièki pokret u Slavoniji 1929.-1941., 94. i 136. Tu su navedeni i

glavni radnièki problemi i zahtjevi prema usvojenoj rezoluciji.

80Isto, str. 112-115.

81J. Cazi, n. dj., 121-122.

82Èetnici su se primjerice u cijelosti razilazili s vanjskopolitièkom orijentacijom prema

nacistièkom Treæem Reichu i fašistièkoj Italiji vlade dr. Milana Stojadinoviæa, kao i njezinoj

novoj politièkoj taktici prema oporbi u Hrvatskoj (posebice prema HSS-u) s ciljem njezina

razjedinjavanja i produbljivanja antagonizama izmeðu nje i ustaških elemenata.


no.83

Na osnovi toga Banska uprava Savske banovine od sredine 1935.

zapoèela je sa zabranom rada pojedinih èetnièkih organizacija na svome

podruèju koje su prekoraèile svoj djelokrug rada, prouzroèile razne inciden-

te kojima su ugrozile javni red i mir te se ogriješile o zakon. Ministarstvo

unutrašnjih poslova zapovjedilo je 4. XII. 1935. banskim vlastima Savske,

Primorske, Vrbaske, Zetske, Drinske i Dunavske banovine, a one podruènim

organima, da zbog svega navedenoga na svojim podruèjima ne dozvole

“osnivanje novih èetnièkih pododbora”, te da na “diskretan i taktièan naèin”

provjere posjeduju li pojedini èetnièki pododobori i pojedini njihovi èlanovi

i dalje oružje vojnièkog znaèenja te da ga o tome što prije izvijeste.84

Do

svibnja 1936. na podruèju Savske banovine od vlastima prijavljenih èetniè-

kih pododbora bio je zabranjen rad 51 èetnièkom pododboru, dok su i dalje

postojala 63 èetnièka pododbora (meðu kojima i svih pet na podruèju vuko-

varskog kotara i onaj u gradu Vukovaru) kojima rad nije bio zabranjen, s više

od dvije tisuæe èlanova. Iste vlasti Savske banovine smatrale su da bi zbog

svoje djelatnosti sve èetnièke organizacije trebale da “što prije potpuno

nestanu u ovoj Banovini”.85

Oèito da se mjere zabrane nisu odluèno provo-

dile. Mnoge su èetnièke organizacije, zahvaljujuæi podršci kraljevskog dvora,

te raznih jugonacionalnih stranaka i nacionalnih velikosrpskih organizacija i

pokreta, i nakon zabrane nastavile raditi (ponegdje u nešto izmijenjenom

obliku) sve do poèetka rata 1941., a ponegdje su osnovane i nove kao što je

sluèaj i s onom u Vukovaru i onima na podruèju vukovarskog kotara,.86

83F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 165-166. Tako u zapovijedi MUP-a

prvenstveno se naglašava kako èlanom èetnièkog udruženja može “postati svako lice, koje se

upiše i plati èlanarinu”, kako se “nezgodan pa i štetan rad pojedinih pododbora èetnièkog

udruženja” manifestira u tome da njegovi uniformirani i naoružani pojedini èlanovi “traže na

nedolièan pa i na preteæi naèin èlanarinu i priloge za udruženje”, te “prodaju knjige i slike”,

a u miješanim sredinama “stvaraju èetnike samo od jedne plemenske ili verske pripadnosti, što

izaziva plašnju ili suprotan stav na drugoj strani, da su negde naoružani upadali u javne loka-

le ili vozove, pak i sa dugim puškama, i vršili neka pretraživanja i t.d”, što “rðavo utièe na red

i mir, na oseæaj zakonitosti kod stanovništva na sprovoðenje ideologije narodnog jedinstva i

na ugled državne vlasti”. Zato MUP traži od banskih vlasti da zapovijede “podruènim vla-

stima da se èlanovima ovog udruženja zabrani nošenje oružja, ako na isto nemaju odobrenje

nadležne vlasti po zakonu o držanju i nošenju oružja; da se zabrani rad pododbora gde oni

imaju plemenski karakter i gdje štetno utièu na slogu i jedinstvo stanovništva bez obzira na

pleme i veru; da se suzbija kupljenje èlanarine i priloga na nedolièan i preteæi naèin, kao i

naturanje knjiga i slika i da se najstrožoj odgovornosti podvrgava svaki eksces pojedinih èla-

nova udruženja”. Banska vlast Savske banovine naredila je podruènim vlastima da je do 10.

I. 1935. izvijeste o dosadašnjim opaskama u radu èetnièkih udruženja na njihovom podruèju i

kako se one na terenu manifestiraju, bez obzira na prijašnja izvješæa.

84Arhiv Bosanske krajine, Banja Luka, BiH, Fond: Kraljevska banska uprava Vrbaske

banovine, Upravni odjel II – 5/189. (Kopija dokumenta u posjedu autora).

85F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 225-231.

86Dovoljno je pogledati Jugoslavensku stražu iz toga razdoblja pa da vidimo izbore

uprava i rad za više podobora èetnièkih udruženja s podruèja Savske banovine. S podruèja

Slavonije, osim onih u Vukovaru i okolici, najaktivnija su ona èetnièka udruženja u i oko

Osijeka, Vinkovaca, Pakraca, Virovitice i Daruvara, a još aktivnija su bila ona u Baranji.

Režim je ipak morao popuštati i dozvoliti izbore koji su se održali 5.

svibnja 1935. Predsjednik vlade Bogoljub Jeftiæ, okupivši svoje pristaše oko

Jugoslavenske nacionalne stranke (JNS) terorom i falsifikatima nastojao je

onemoguæiti uspjeh oporbe koja je nastupila udružena s dr. Vladkom

Maèekom kao nositeljem liste. Osobito živu politièku aktivnost Jeftiæeve pri-

stalice razvijaju u Vukovaru i vukovarskom kotaru, gdje se na vladinoj listi

kandidirao Žarko Tomaševiæ. I sam Jeftiæ došao je u Vukovar 24. travnja

1935. I to je sigurno utjecalo na ishod izbora. Od 13.820 vukovarskih biraèa

glasalo ih je 10.824 ili 78,32 %. Vladina lista dobila je 7.402 ili 68,38 % gla-

sova i pobijedila na vukovarskom izbornom kotaru, dok je lista Udružene

oporbe dobila 3400 ili 31,41 % svih glasova biraèa.87

Na ishod izbora utje-

cao je koordiniran rad i pritisci službene vlasti, Jeftiæevih pristaša i èetnièkih

udruženja na tome za njih vrlo važnom strateškom i politièkom podruèju.

Bez obzira na izborni teror Udružena opozicija èiji je nosilac liste bio

Maèek od 2,881.915 glasova dobila je 1,075.389 glasova i tako postigla

znaèajan uspjeh. Zato je knez Pavle, iako je Jeftiæeva vlada službeno progla-

sila pobjedu vladine liste, odmah nakon izbora u svibnju 1935. uklonio

Jeftiæa i na njegovo mjesto predsjednika vlade postavio dr. Milana

Stojadinoviæa. Stojadinoviæ od svojih pristaša osniva i novu stranaèku for-

maciju nazvanu Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ), koja u Vukovaru i

na podruèju vukovarskog kotara, gdje je JNS imala dobre pozicije, odmah

osniva svoje “privremene odbore”, u koje se ukljuèuju pristaše režima i veæi-

na èlanova prijašnjih režimskih stranaka, ukljuèujuæi i one iz JNS. Kao i

drugdje i na vukovarskom podruèju vlada je razlièitim mjerama željela osla-

biti oporbu i ojaèati svoje redove, prvenstveno pridobivanjem što veæeg broja

pristaša meðu srpskim stanovništvom, posebice glasaèima SDS-a, te održati

vlast, posebice izbornim mahinacijama. U meðuvremenu, prema èetnièkom

tisku, od èetnièkih organizacija s vukovarskog podruèja zabilježena je redo-

vita aktivnost tijekom 1935. one u Vukovaru, Palaèi, Silašu, Markušici,

Velikoj Mlaki i Trpinji, a posebice one u Borovu.88

Sigurno je dio tih aktiv-

nosti bio i u svezi izbora, a ostalo su redovite godišnje skupštine i izbor novih

uprava ili osnivanje ponovo pododbora koji su nakratko prestali s radom.

Tako su “stari ratnici i patriote iz Borova” u lipnju 1935. “u nizu velikih

nacionalnih manifestacija” osnovali Pododbor Udruženja èetnika. Na sam

dan osnivanja u èetnièku organizaciju “upisao se veliki broj omladine iz èega

se može zakljuèiti da nailazi era nacionalizma”. U Upravni odbor izabrani


87M. Konjeviæ, O djelatnosti graðanskih stranaka u Slavoniji, 179. i 180. Tablica br. III.

Uspjesi kandidatskih lista u Slavoniji na parlamentarnim izborima 5. svibnja 1935. godine. Za

ostale dvije liste glasovalo je: za Ljotiæevu listu 17 glasova ili 0,16 posto i Maksimoviæevu

listu 5 glasova ili 0,05 posto glasova. U Slavoniji Vladina lista pobijedila je još jedino na kota-

ru Grubišino polje (s 55,55 % osvojenih glasova) i na osjeèkom kotaru (s 50,54 % osvojenih

glasova). Vidi i: Obzor, god. LXXVI, br. 121, (Zagreb, 21. svibnja 1935), str. 5., èlanak:

Podjela mandata po izbornom rezultatu.

88Jugoslovenska straža, (Beograd, god. II., br. 1., 8. i 9./1935). /Velika Mlaka, Palaèa,

Silaš, Markušica, Vukovar, Tprinja/.


su: predsjednik: Ðuro Neneziæ, potpredsjednik: Stevan Buliæ, tajnik: Dušan

Vatiniæ, blagajnik: Ljubomir Buzoretiæ, administrator: Todor Iliæ. Èlanovi:

Vojin Prediæ, Zec Burat, Mirko Èeviæ, Sreto Šoškatanik i Obrad Tomiæ. A u

Nadzorni odbor: predsjednik: Žarko Simiæ, i èlanovi: Ilija Simiæ i Krivo

Kapiæ.89

I zaista novi pododbor imao je zapaženih manifestacija. Tako je 16.

prosinca 1935. u Borovu organizirao veliku èetnièku manifestaciju –

posveæenje nove zastave èetnièkog pododbora. Proslavi su prisustvovali

mnogi graðani Borova, Vukovara i okolice te predstavnici èetnièkih podod-

bora s velikim brojem èlanova od kojih su bili zapaženi oni iz Bogojeva,

Sonte, Osijeka, Dalja, Brèkog i Srijemske Mitrovice, a bio je nazoèan i sam

predsjednik Udruženja èetnika vojvoda Kosta Peæanac. I ovaj puta kum èet-

nièke zastave èetnièkog udruženja u Borovu bio je Tomo Maksimoviæ, direk-

tor Tvornice gume i obuæe “Bata” i predsjednik opæine, èiji tekst u odsutno-

sti je proèitao Bogdan Dejanoviæ, paroh iz Borova. Posvetu je obavio Nikola

Todoroviæ, sveæenik i profesor iz Vukovara uz asistenciju Ruvina Miliæeviæa,

arhiðakona iz Dalja. A govorio je i vojvoda Peæanac priprjetivši smræu svima

onima koji ih napadnu ili ometu u njihovu programu, pozvavši ih da u svoje

redove što više okupe omladinu.90

Pododbor je u ožujku 1936. sveèano pro-

slavio svoju èetnièku slavu Sretenje Gospodnje kojoj su, uz èetnike i parohe,

prisustvovali i svi predstavnici opæinskih upravnih vlasti Borova, a koje je

završilo narodnim veseljem.91

Pododbor èetnièkog udruženja Borovo posve-

tio je 7. VI. 1936. spomenik Milovanu Neneziæu na groblju u Markušici,

èetovoði-dobrovoljcu, pješ. poruèniku, bivšem predsjedniku Pododbora

Udruženja èetnika u Adi, u nazoènosti èetnika dobrovoljaca iz okolice, iz

Osijeka sa zastavom i predsjednikom, s èetovoðom te predsjednikom opæine

Markušica, koji je bio darovac i kum zastave èetnièkog pododbora u Adi. Isti

Podoodbor organizirao je 21. lipnja 1936. u Borovu veliku èetnièku proslavu

uz sudjelovanje svoje diletantske sekcije, glazbe Tvornice “Bata” te nazoè-

nost predstavnika èetnika iz Osijeka i okolice.92

SDS je u vrijeme petosvibanjskih izbora zapoèeo jaèu politièku aktiv-

nost na vukovarskom podruèju. Nastavio ju je i nakon pada Jeftiæa održavši

u srpnju 1935. u Vukovaru zbor. No uslijed pritiska režima redove SDS-a i

ovdje sve više zahvaæa raslojavanje. Istodobno HSS, i pored svih poteškoæa

od vladajuæih struktura, nastoji obnovom svojih organizacija na vukovar-

skom podruèju, gdje je to moguæe, ojaèati i svoju politièku djelatnost. Jedna

od takvih politièkih akcija su komemoracije povodom godišnjice smrti

Stjepana Radiæa koje su u kolovozu 1935. održane u Vukovaru i Sotinu.

Sliènog su karaktera i druge akcije, kao primjerice proslava 100-godišnjice

hrvatske himne, iako vlasti ovdje još ne dozvoljavaju upotrebu hrvatske tro-

89Jugoslovenska straža, (Beograd, god. II., br. 24../9. VI. 1935).

90Jugoslovenska straža, (Beograd, god. II., br. 52../22. XII. 1935).

91Jugoslovenska straža, (Beograd, god. III., br. 78../21. VI. 1936).

92Jugoslovenska straža, (Beograd, god. III., br. 64../22. III. 1936).


bojnice.93

Kroz osnivanje pojedinih ogranaka Seljaèke sloge (u Bog-

danovcima, Lovasu, Sotinu i Tordincima 1936. te Nuštru 1937.) HSS nastoji

kulturno djelovati meðu vukovarskim seljaštvom.94

A kroz osnivanje ograna-

ka Gospodarske sloge (osnovana 1935.) u veæini vukovarskih sela nastanje-

nim hrvatskim puèanstvom potkraj 30-tih godina HSS nastoji tu i privredno

djelovati.95

Istodobno kroz osnivanje prvih podružnica Hrvatskog radnièkog

saveza (HRS-a) u Vukovaru 1936. HSS nastoji djelovati i meðu tamošnjim

radništvom. U Vukovaru, iako uz niz poteškoæa, postupno se obnavljaju i

dalje uspješno rade neka od prijašnjih hrvatskih društava.96

Policijski i upravni aparat, ukljuèujuæi i vukovarske èetnike, pratili su

ova kretanja, a posebice sindikalne aktivnosti znajuæi da se iza njih nalaze

komunisti zato su stupili u akciju. Tako dolazi do velike provale u vukovar-

skoj organizaciji KPJ 1936. i uhiæenja više od 20 komunista u gradu, Borovu

i nekim okolnim mjestima, koji su potom suðeni i nekoliko njih osuðeni na

robiju, te pojedince vezane uz njihovu aktivnost.97

Time slabi aktivnost

URSSJ u Vukovaru, dok s osnivanjem drugih sindikalnih organizacija sindi-

kalna aktivnost u ovom gradu na Dunavu postaje složenija. Poslodavci, uz

potporu vlasti, 1936. zapoèinju akcije za osnivanje režimskog Jugoslaven-

skog radnièkog saveza (JUGORAS-a), èija podružnica je u Vukovaru i osno-

vana u lipnju 1937., te djelovala do rata meðu obalskim radnicima. I HSS

nastoji i u Vukovaru osniva u kolovozu 1936. podružnicu Hrvatskog radniè-

kog saveza (HRS-a), koja je poèetkom 1937. imala 273 èlana, a prodire se i

u tvornicu Bata. Od kada HRS postaje režimski sindikat (1939.) znatno raste

i broj njegovih èlanova na ovome podruèju do poèetka rata.

Ubojstvo kralja Aleksandra u Marseilleu, listopada 1934. i izbori za

Skupštinu, u svibnju 1935. poslužili su rukovodstvu èetnièkog udruženja kao

mobilizirajuæi èimbenik za osnivanje èetnièkih udruženja u nizu mjesta gdje

ih prije nije bilo. Takav je primjerice bio sluèaj i sa susjednim podruèjima

93HDA, Grupa XXI, dok. inv. br. 4815/1936. Izvješæe Sreskog naèelstva Vukovar

Banskoj vlasti Savske banovine o nedozvoljenom nošenju hrvatske (crkvene) zastave po Stje-

panu Pastorèiæu iz Tordinaca na èelu povorke u Vinkovce na proslavu 100-godišnjice Hrvatske

himne.

94O tome opširnije vidi: Suzana Leèek, “Ustrojavanje Seljaèke sloge u Slavoniji, Srijemu

(1925.-1941.)”, Scrinia Slavonica, svezak 2, (Slavonski Brod, 2002), 325-352.

95Tako je 1940. na podruèju vukovarskog kotara bilo 17 povjereništava i 1052 èlana

Gospodarske sloge, što na 11.662 domaæinstva iznosi tek 9 %. Kalendar Gospodarske sloge

za 1941., (Zagreb, 1940), 146. Tablica: Pregled broja povjereništava i èlanova Gospodarske

sloge 1940.

96Tako su u Vukovaru nakon 1932. djelovali Hrvatsko pjevaèko društvo “Dunav”,

Društvo hrvatskih gospoða “Dobrotvor” i Hrvatska obrtna zadruga, i to uglavnom u

Hrvatskom domu. A potkraj 30-tih osnivaju se ponovo još neka hrvatska društva u Vukovaru,

kao primjerice podružnica HKD “Napredak” (20. II. 1938.) s više od sto èlanova. Vidi: Z.

Dizdar, “Osnivanje i rad “Napretkovih” organizacija na podruèju Slavonije”, 313-314..

97J. Cazi, n. dj., 321-321.

osjeèkog i vinkovaèkog kotara. To je bio i poticaj èetnièkim udruženjima u

obraèunu s politièkim protivnicima te su oni u to vrijeme izveli niz nasilja i

ubojstava Hrvata, od kojih nekolicinu i na podruèju Slavonije, na što je rea-

girao dr. V. Maèek, predsjednik HSS-a.98

I dr. Sava Kosanoviæ, jedan od prva-

ka SDS, povodom brojnih sukoba koje su izazvali èetnici, u kojima je bilo

ubojstava i krvoproliæa, ne videæi opravdanost organiziranja èetnika i njiho-

ve akcije, jer izazivaju širenje mržnje prema Hrvatima i drugim nesrbima, a

koja se zbog njihovog sastava i oslonaca na vlasti može eventualno vratiti i

usmjeriti na sve Srbe, u sijeènju 1936. obratio se posebnim letkom “Srbima

Seljacima” istaknuvši kako se u èetnièkim organizacijama u Hrvatskoj nala-

ze žandarmerijski povjerenici, koji su naoružani i zaštiæeni od vlasti. Kod èet-

nika s vukovarskog podruèja to je oèito.99

To se najbolje vidi iz izvješæa

Banske uprave Savske banovine upuæenog 9. V. 1936. Ministarstvu unu-

trašnjih poslova o èetnièkoj organizaciji na svom podruèju.100

Tu se konstati-

ra kako je “najveæi broj takvih organizacija u ovoj Banovini” nastao “krajem

1934. i poèetkom 1935. godine” kada ih je prema prikupljenim podacima bilo

114, a koje su kao cilj i svrhu svoga rada “smatrale prvenstveno pozvanima

da budu zatoènici ideje jugoslavenskoga narodnoga jedinstva, èuvari posto-


98Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, DZ XX st., in. br. 6052. Izjava predsjednika dra

Vladka Maèeka, Zagreb, sijeènja 1936. Reakcija je to na èlanak: “Odvajanje g. dr. Maèeka od

'Frankovaca'”, objavljen u beogradskom “Vremenu” od 18. I. 1936., u kojem se – izjavljuje

Maèek – “hoæe prikazati da su krvavi sukobi, koji se dogaðaju u hrvatskim krajevima nad

hrvatskim seljaštvom, rezultat nesloge meðu samim Hrvatima”. Maèek dalje nastavlja:

“Moram tu istaknuti, da nijesu apsolutno nigdje meðu Hrvatima nastali nikakvi sukobi,

nego su u posljednje vrijeme opet oživjele po režimu favorizirane teroristièke bande, u koji-

ma po besavjestnoj gospodi zavedeni srpski seljaèki svijet u krajevima, gdje se nikada nije

vodilo raèuna o 'Frankovcima', iz èista mira ubija hrvatske seljake”. Te sa podruèja Slavonije

navodi ove primjere: “Zar su onih 30 pravoslavnih seljaka, koji su 13. o. mj. provalili u

Luèincima (opæina Viliæ selo, kotar Požega) u kuæu Mije Raèiæa, koji je sam živio sa ženom i

8 godišnjim sinom, pa ga izvukli u dvorište, te ga razapeli i ubili sa 6 pušèanih hitaca – zar su

to pitam 'Frankovci'? Zar su oni pravoslavni seljaci, koji su 17. o. mj. navalili oboružani na

mirne hrvatske seljake u blizini sela Biškupca – opæina Stražeman, kotar Požega – kad su ovi

išli na posao i otvorili na njih pušèanu vatru, te jednoga od hrvatskih seljaka uhvatili, prisilili

ga da im vozi drva u selo Svrzigaæe, opæina Viliæ selo – zar su to 'Frankovci'? Zar su

'Frankovci' oni pravoslavni seljaci 'Èetnici', koji su dne 3. o. mj. ubili hrvatskog seljaka

Šimu Gjurièiæa iz Gornje Garešnice, a koji su po savjetu pravoslavnog seljaka Pane

Cvetojeviæa iz sela Podgariæ pošli da budu pratnja i zaštita ubijenom - zar su to 'Frankovci'?

Ne! Nema u hrvatskom seljaèkom narodu ni pravih, ni tako zvanih 'Frankovaca', ni u opæe

nikoga, tko bi se izdvajao iz jednodušne politièke borbe hrvatskoga naroda, te pravio ispade i

nerede, - u koliko ih pod zaštitom vlasti ne uèine njezini pristaše. Hrvatski je narod – naglasio

je odluèno predsjednik dr. Vladko Maèek – discipliniran i zato miran, ali nitko ne može od

njega tražiti, da se dade klati poput janjeta. Protiv ilegalnih istupa, - s koje god strane oni došli

– brani se i branit æe se hrvatski seljaèki narod, a beogradskom 'Vremenu' i njemu sliènima

prepuštam i dalje priželjkivanje nesloge u hrvatskom narodu.” Naglašeni dijelovi su dati u ori-

ginalu.

99F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 149.

100HDA, SB, UO, Pov. II, br. 3009/1936., kut. 287.; F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetniè-

kog pokreta”, 226-227.


jeæeg poretka u Državi, pa èak da budu sudije svim onim graðanima, za koje

oni smatraju da su protivnog mišljenja njihovom”. Zatim se dalje navodi da

èetnièke organizacije “uopæe nijesu prijavljivane vlastima od strane osni-

vaèa”, te su praktièki djelovale “ilegalno”, da meðu èlanstvom svih tih mje-

snih odbora “nema niti 5 pravih èetnika”, da je u miješanim sredinama (kato-

lici i pravoslavni) èlanstvo “veæinom sastavljeno od pravoslavnih”, da meðu

èlanovima “uopæe nije zapaženo koje uglednije lice”, da su na èelu organiza-

cija “mahom lica nižih društvenih redova”, da je meðu èlanstvom zapažen

“oveæi broj ljudi sumnjiva zanimanja, ili uopæe bez prava zanimanja, zatim

takvih koji su poroèna života, èak i otpuštenih robijaša, te uopæe ljudi sklo-

nih pravljenju izgreda i tuèama”, da je više njihovih èlanova “zateèeno u

bespravnom posjedu oružja, èak i takve vrste, za koje se po Zakonu ne izda-

ju dozvole”, da su uzimale “u odori i pod zastavom uèešæa u raznim sveèa-

nim patriotskim manifestacijama”, i same “za svoj raèun prireðivale patriot-

ske parade”, i na kraju da su “metode njihove akcije” bile “vrlo neugodne, jer

su èlanovi èetnièkih organizacija svojim nastupima izazivali nerede i davali

povoda sukobima”, navodeæi nekoliko takvih primjera. Posljedica te èetniè-

ke aktivnosti na podruèju Savske banovine, prema mišljenju banskih vlasti,

bila je “pogoršanje odnosa u narodu” tako “da se onaj dio stanovništva, koji

se ukazuje nepristupaènim ideji integralnoga jugoslavenstva, još više odbio

od te ideje”, te je “u tom dijelu stanovništva došlo do reakcije, koja se ispol-

jila u poznatim krvavim razraèunavanjima”. O kakvoj se represivnoj sili radi

pokazuju i službeni podaci prema kojima se broj èetnièkih pododbora

Udruženje èetnika na podruèju Kraljevine Jugoslavije i broj njegovih èlano-

va od poèetka 1935.. poveæao do 1938. više nego podvostruèio i narastao na

oko 1000 pododbora (od kojih, i pored zabrana, više od 100 na današnjem

podruèju Republike Hrvatske, pretežito u mjestima nastanjenim Srbima), a

broj èetnika u njima poveæao se na više od 500.000 èlanova.101

Mnogi èetni-

ci su djelovali i u nacionalistièkim organizacijama i društvima sliènog pro-

gramskog usmjerenja.

U travnju 1936. Predstojništvo gradske policije u Vukovaru izvijestilo je

Bansku upravu Savske banovine o organizaciji i djelatnosti èetnièkog

udruženja u gradu. Navelo je da ono postoji od 1931., kao podružnica Èet-

nièkog udruženja vojvode Koste Peæanca u Beogradu, da ima svoju zastavu

od 1934., da s oružjem nije raspolagalo i da je od svoga osnivanja kod svih

priredaba posuðivao oružje kod policije ili kod streljaèke družine Sokolskog

društva, da mu je na èelu predsjednik Milan Radosavljeviæ, ðeneral u miro-

vini i prièuvi, da se Pododbor «sastoji od 95 èlanova uglednih graðana iz

samog Vukovara i njegove najbliže okoline», kako «pravoslavni, tako i kato-

101Jugoslovenska straža, God. II., br. 26. od 23. VI. 1935., (Beograd, 1935), 1.; God. V.,

br. 157 od 6. V. 1938., (Beograd, 1938), 2. Opširnije vidi: Nusret Šehiæ, Èetništvo u Bosni i

Hercegovini (1918.-1941.). Politièka uloga i oblici èetnièkih udruženja, (Sarajevo, 1971), 69.

O èetnicima uoèi i tijekom rata u Hrvatskoj vidi: Fikreta Jeliæ-Butiæ, Èetnici u Hrvatskoj 1941-

1945., (Zagreb, 1986).

lici» koji su svojim radom s «podizanjem nacionalnog ponosa, svesti o

državi, rodoljublju i viteštvu» i svojim držanjem organizaciji dali «patriot-

sko-rodoljubivi karakter», èime kod graðanstva nije izazivana plemenska

mržnja, niti je dolazilo do bilo kakvih nepoželjnih demonstracija i incidena-

ta od strane èetnika.102

Nakon navedenih izbora 1935., nezadovoljni njihovim ishodom, veli-

kosrpski i èetnièki krugovi iznose Krunskom savjetu i kralju prijedloge za

amputacijom Hrvatske na crti Drava-Virovitica-Sisak-Kupa-Karlovac-slo-

venska granica-Ogulin-Senj (ili Karlobag) te se u svezi s time javnosti opet

predoèuju brošure i karte s “povijesnim objašnjenjima” i ucrtanim srpskim i

hrvatskim etnièkim podruèjima, koja bi se zatim pretvorila u teritorijalna.

Takvi su primjerice karta “Srpsko-hrvatskog etnièkog podruèja” i brošura

dr. J. Ž. Milosavljeviæa, “Srpsko-hrvatski spor” /(malo istorije …) I. deo/ iz

1936., a koji se pojavljuju i na vukovarskom podruèju, koje je po njima

nesporno “srpsko etnièko podruèje”. Postojanje na mnogim od tih “srpskih

etnièkih podruèja”, kao primjerice u Slavoniji, i u apsolutnoj veæini katoliè-

kog hrvatskog stanovništva, “znanstveno se objašnjava” kako su to tobože

“slavonski Srbi pokatolièeni u 18. veku (za vreme Marije Terezije)”.103

Kotarski pododbor Udruženja èetnika za èast i slobodu otadžbine

Vukovar je svake godine održavao skupštinu te birao novu upravu. Tako je

15. II. 1937. u Vukovaru održao svoju glavnu skupštinu, uz nazoènost 20 èla-

nova iz grada i s podruèja kotara, razriješio stari i izabrao novi Upravni

odbor. Opet je za predsjednika izabran general Milan Radosavljeviæ, za pot-

predsjednika: Milutin Ivanoviæ, predstojnik gradske policije i za tajnika:

Svetislav Spajiæ, uèitelj.104

I kod ovoga izbora svakome je uoèljiva sprega

izmeðu vladajuæe politike i vlasti, tako da su rukovodioci SDS-a s pravom


102F. Jeliæ-Butiæ, “Iz povijesti èetnièkog pokreta”, 200-201.

103Duga, Srbi u Hrvatskoj, (Beograd, juli 1990.) 50-51. Tu je donijeta ta karta u svezi s

održanim izborima i potrebom rješavanja “hrvatskog pitanja” iz 1936. o amputaciji Hrvatske

za potrebe Krunskog savjeta kneza Pavla. U njoj ucrtana etnièka granica srpskog podruèja koja

na zapadu ide od rijeke Drave (sjeverozapadno od Virovitice) pa do Siska, rijekom Kupom do

Karlovca i dalje do slovenske granice, slijedeæi je do zapadnih granica kotara Vrbovsko, a

zatim ide zapadnom granicom kotareva Ogulin, Otoèac i Gospiæ, spuštajuæi se kod Karlobaga

na Jadransko more. Na njoj su na tome “srpskom etnièkom podruèju”, uglavnom na osnovi

popisa stanovništva iz 1931., prikazane apsolutne i relativne veæine stanovništva u boji. I za

druga podruèja koja imaju apsolutnu veæinu nesrpskog stanovništva, kao svojevrstan odgovor

zašto je i ona tu ukljuèena navedeno je kako su to bili Srbi koji su u meðuvremenu promijeni-

li vjeru. U brošuri dr. J. Ž. Milosavljeviæ, Srpsko-hrvatski spor (Beograd, 28. XII. 1936.)

nastoji sve to “znanstveno” dokazati te u zakljuèku uz ostalo navodi: “Vekovni san sviju Srba

bio je ujedinjenje celog Srpstva u jednu državu. Taj se san posle ispolinskih borbi ostvario.

SRPSTVO IZNAD SVEGA!” … “Dakle linija: Senj-Ogulin-Glina i rekom Èazmom na Dravu

od prilike je granica izmeðu srpskog i hrvatskog jezika”, gdje treba: ”Što pre uspostaviti

narodnosnu (nacionalnu) granicu izmeðu Srba i Hrvata”, da bi završio: “SRBI SVIJU VERA

NA OKUP!”.

104HDA, SB, pov. II. DZ, br. 5807/1937. Izvješæe Predstojništva gradske policije u

Vukovaru Banskoj vlasti Savske banovine od 18. II. 1937. o organizaciji i radu èetnièkog

udruženja.

isticali kako su èetnici u biti produžena ruka policije, od njih naoružavana i

zaštiæena, a što smo vidjeli i iz izvješæa gradske policije. Nakon ove skupšti-

ne uoèljiva je èetnièka aktivnost u gradu i na podruèju vukovarskog kotara, a

posebice njezinog predsjednika. Èetnièka organizacija u Vukovaru se tako

ukljuèuje u tamošnje aktivnosti upravno-policijskog aparata, posebice protiv

ilegalne komunistièke aktivnosti. Tako je kotarsko (sresko) naèelstvo poèet-

kom 1937. u Vukovaru osnovalo Antimarksistièki komitet sa svrhom da

“putem javnih predavanja, novinskih èlanaka i crkvenih propovjedi suzbija

svim raspoloživim sredstvima komunistièku propagandu i akciju”, preko jav-

nih kuhinja za prehranu nezaposlenih privuèe na te aktivnosti radnike i veæi-

nu ih pridobije za rad u tome Komitetu. U radu Komiteta posebno se isticao

predsjednik vukovarskih èetnika general Milan Radosavljeviæ. Tako je on u

travnju 1937., u okviru aktivnosti Antikomunistièkog komiteta i kao njegov

èlan, održao zapaženo predavanje pod naslovom: “Naša omladina i komuni-

zam” u kojem nastoji proniknuti zašto jaèa komunistièki utjecaj meðu omla-

dinom, koja se na taj naèin udaljava od interesa naroda i države, te kako je od

toga odvratiti. On razlikuje seljaèko-zemljoradnièku, trgovaèko-zanatlijsku,

radnièku i školsku omladinu. I dok su – prema Radosavljeviæu - trgovaèko-

zanatlijska, radnièka i školska omladina lako podložne utjecaju komunizma,

jer su nezadovoljne svojim stanjem i žele izmjenu postojeæeg društvenog

ureðenja u svoju korist, posebice radnièka omladina koja je sva “komunistiè-

ka», dotle je seoska omladina “najjaèa tvrðava protiv komunistièke navale u

našoj zemlji”. U pripremi je bilo još njegovo predavanje: “Komunizam, na-

cionalizam, socijalizam”.105

Èini se da je rad ove èetnièke organizacije, pose-

bice meðu mladima, poluèio bolje rezultate u Borovu nego u Vukovaru. Tamo

naime u srpnju 1937. «46 omladinaca Pododbora Udruženja èetnika Borovo

na sveèan naèin položili su zakletvu» pred Ðurom Neneziæem, predsjedni-

kom tamošnjeg èetnièkog udruženja. Omladinci su bili i Srbi i Hrvati. U èet-

nièkom tisku o tome istièe se kako je istoga dana u Borovu osnovan i

Sportski klub «Èetnik» koji je od prvoga dana pokazao dobar uspjeh te su na

natjecanju u Adi odnijeli pehar, dok je prihod s utakmica poklonjen listu

Jugoslovenska straža, organu Udruženja. Te se borovski èetnici istièu kao

dobar primjer ostalim èetnicima kako treba raditi.106

Ubrzo potom 1937. na

podruèju vukovarskog kotara spominju se u èetnièkom tisku èetnièki podod-

bori u Nuštru i Šodolovcima.107


105Mile Konjeviæ, Radnièki pokret u Slavoniji 1929.-1941., 200. Tu su i šira pojašnjenja

na osnovi kojih je dao gornje prosudbe o utjecaju komunizma na omladinu opæenito i onu u

Vukovaru i na podruèju vukovarskog kotara.

106Jugoslovenska straža, god. IV., br. 129/130/1937, (Beograd, 11. VII. 1937.).

107Jugoslovenska straža, god. IV., br. 137 i 147/19337., (Beograd, 26. IX. i 26. XII.

1937). I dok se Èetnièki pododbor u Nuštru samo spominje za Èetnièki pododbor u Šodolov-

cima se navodi da je na redovitoj godišnjoj skupštini krajem prosinca 1937. izabran Upravni

odbor i to: predsjednik Ðoka Bohalj, potpredsjednik Ðura Kovaèeviæ, tajnik Jovan Šikliæ, bla-

gajnik Jovan Miljkoviæ te èlanovi: Petar Radoviæ, Stanko Grubiæ i Živojin Todoroviæ. Dok su

u Nadzorni odbor izabrani: Mile Mlaðenoviæ, Milovan Trkulja, Mile Studen, Petar Kajganiæ i

Miloš Jakšiæ.


U to vrijeme pojavljuje se opet brošura dr. Ž. Milosavljeviæa, Neimari

Jugoslavije (Ko su tvorci ove države, Srbi ili Hrvati? II. deo), tiskana u

Beogradu u srpnju 1937. koja zastupa stajališta velikosrpske politke i prema

kojoj “granica izmeðu Srbije i Hrvatske ide linijom: Senj-Ogulin-Glina-

rekom Èazmom na Dravu”, ukljuèujuæi pritom Èazmu, Bjelovar i Ðurðevac,

a što je iskazano na priloženoj: “Etnografskoj karti Jugoslavije”. Prema

Milosavljeviæu to je etnografska granica izmeðu Srba i Hrvata koja bi se pret-

vorila u teritorijalnu i politièku zapadnu granicu buduæe “Velike Srbije”.

Vukovarski kraj, gdje se brošura takoðer distribuira, sastavni je dio te veli-

kosrpske zamišljene Srbije. Njega ni malo ne smeta što je podruèje Hrvatske,

koje bi se ukljuèilo u njegovu zamišljenu Veliku Srbiju, (kao primjerice

Slavonija) povijesno hrvatsko podruèje i što Hrvati na njemu imaju apsolut-

nu veæinu stanovništva od oko 80%, a tek daljnjih 20% stanovnika su Srbi,

Nijemci, Maðari, Èesi, Slovaci, Ukrajinci i drugi.108

Politièka aktivnost oporbenih i vladajuæih stranaka i na ovome podruèju

u to vrijeme vezani su dijelom i za postignuti sporazum od 8. X. 1937.

izmeðu SDK i Udružene opozicije (vodstava Radikalne stranke /grupa oko

Ace Stanojeviæa/, Demokratske stranke /grupa oko Ljube Davidoviæa/ i

Zemljoradnièke stranke /grupa oko Joce Jovanoviæa/) kojim je stvoren Blok

narodnog sporazuma oporbe u Kraljevini Jugoslaviji nasuprot JRZ-i i

režimskoj strukturi na vlasti. Jugoslavenski nacionalisti su u Vukovaru poèet-

kom 1938. pokrenuli svoj “vanpartijsko-politièki” list “Odjek”, u kojem nude

svoj koncept za rješenje hrvatskog pitanja i zalažu se za osnivanje Saveza

Jugoslavenskih nacionalnih, kulturnih i privrednih društava Vukovara i oko-

lice.109

Zbog postojeæe politièke situacije u nepuna dva mjeseca (I. i II.) 1938.

porastao je broj èetnièkih odbora za više od sto te ih je tada u zemlji bilo

ukupno 1100.110

Tijekom 1938. imamo uobièajene aktivnosti èetnièkih udruženja u

Vukovaru i Borovu, ali i osnivanje novog u Bršadinu. Najprije je Pododbor

Èetnièkih udruženja u Vukovaru u ožujku 1938. održao godišnju skupštinu i

izabrao novu upravu. Tada su u Upravni odbor Udruženja èetnika u

Vukovaru bili izabrani: predsjednik i dalje general Milan Radosavljeviæ, pot-

predsjednik Dušan Rokniæ, tajnik Svetislav Spajiæ i blagajnik Paja Uglješiæ,

te odbornici: Jakov Njegiæ, Voja Vranješeviæ, Lepoja Blagojeviæ, Marko

Bugarski, Voja Vukoviæ i Dušan Paunoviæ.111

Pododbor Èetnièkih udruženja

u Borovu svoju godišnju skupštinu održao je u svibnju 1938. i izabrao novu

upravu u sastavu: Upravni odbor: predsjednik i dalje Ðuro Neneziæ, pot-

predsjednik Ljubomir Buzaretiæ, tajnik i blagajnik Slobodan Boliæ, te odbor-

nici: Špiro Æuæuz, Milan Živakoviæ, Sabif Seferagiæ i Vitomir Beljanski, a u

108Dr. Ž. Milosavljeviæ, Neimari Jugoslavije, (Beograd 1937).

109“Odjek”, (Vukovar, 15. I. 1938). M. Konjeviæ, “O djelatnosti graðanskih stranaka u

Slavoniji”, 191.

110Jugoslovenska straža, god. V., br. 152/1938., (Beograd, 27. II. 1938).

111Jugoslovenska straža, god. V., br. 154/1938., (Beograd, 27. III. 1938).

Nadzorni odbor: predsjednik: Ilija Živanoviæ, èlanovi: Ilija Krivokapiæ, Vojin

Plavšiæ, Obrad Tomiæ i Ratomir Babiæ. Za èetovoðu i II. predsjednika izabran

je Niša Kontiæ. Pododbor je radio posebice na okupljanju omladine, jer je

imao èetnièku èetu sastavljenu veæinom od omladinaca, i radio na «širenju

nacionalne misli», te je istican kao primjer drugim èetnièkim udruženjima u

zemlji.112

Upravo uz pomoæ èetnièkog udruženja iz Borova poèetkom lipnja

1938. u Bršadinu je održana osnivaèka skupština Pododbora Udruženja èet-

nika i izabrana njegova uprava. U Upravni odbor izabrani su: predsjednik

Stevan Ðorðeviæ, potpredsjednik Jovan Butrakoviæ, tajnik Nikola Teofiloviæ

i blagajnik Gojko Laziæ, te odbornici: Žarko Rakiæ i drugi, a u Nadzorni

odbor: predsjednik: Srðan Šašiæ, èlanovi: Petar Radovanoviæ, Živko

Mitroviæ, Jovan Radojèiæ i Slavko Stojanoviæ.113

Ova aktivnost je dijelom

vezana i za izbore koji su bili najavljeni.

Istodobno u vezi s izborima, koje je vlada dr. M. Stojadinoviæa raspisa-

la za 11. XII. 1938., oživljava i rad kako vladinih tako i oporbenih strana-

ka. I dok prve ostaju na svojim ranijim stajalištima dotle oporbene stranke,

prvenstveno SDK, odluèno se izjašnjavaju za rješavanje hrvatskog pitanja.

Na Maèekovoj listi za vukovarski kotar bili su kandidati Stipo Matijeviæ,

seljak iz Bogdanovaca (sa zamjenikom Marijanom Ðukiæem, seljakom iz

Sotina) za HSS i Milan Kostiæ za SDS, a na Stojadinoviæevoj listi kandidat

je bio Miloš Vidakoviæ. Spomenimo predizborni zbor u Borovu na kojem se

Milan Kostiæ, nakon što je proèitao Maèekovu poruku biraèima, založio za

“jednu frontu, u kojoj se nalazi sve što je èestito i dobro na srpskoj i hrvat-

skoj strani”.114

Pa iako je na vukovarskom podruèju utjecaj opozicije, pose-

bice HSS-a porastao, ipak je Stojadinoviæeva lista, iza koje je stajao uprav-

ni aparat i pristaše JRZ te njima naklonjene skupine i pojedinci, imala više

uspjeha i pobijedila. Tako je od 14.479 upisanih biraèa na vukovarskom

izbornom kotaru glasalo njih 11.117 ili 72,56 %. Vladina lista dobila je

6431 glas ili 57,86 %, odnosno 945 glasova manje nego na prethodnim izbo-

rima, udružena oporbena lista dr. V. Maèeka dobila je 4505 glasova ili 40,54

%, odnosno 1102 glasa više nego na prethodnim izborima i lista “Zbora”

Dimitrija Ljotiæa (kandidat Petar Èurèiæ) dobila je 181 glas. Od glasova na

Maèekovoj listi HSS je dobio 3919, a SDS 586 glasova. Istodobno je na

Osjeèkom izbornom okrugu, u èijem se sastavu nalazio i vukovarski kotar,

vladina lista dobila 24.547 glasova, a Maèekova lista 55.940 glasova. No

zahvaljujuæi izbornoj mahinaciji vlada je na tome okrugu dobila 5 mandata

(ili 4909 glasova za 1 mandat), a Maèekova lista samo 4 mandata (ili 13.985

glasova za 1 mandat).115

Na podruèju Slavonije Stojadinoviæeva lista je pobi-


112Jugoslovenska straža, god. V., br. 157/1938., (Beograd, 6. V. 1938).

113Jugoslovenska straža, god. V., br. 160./1938., (Beograd, 5. VI. 1938).

114M. Konjeviæ, “O djelatnosti graðanskih stranaka u Slavoniji”, 192.

115Opširnije o tome vidi: Dr. Tomo Janèikoviæ, Hrvati u izborima 11. prosinca 1938.,

(Zagreb, sijeèanj, 1939). Rezultati u vukovarskom izbornom kotaru iskazani su na tablici, str.

33., a ostali podaci na str. 34-36. U Osjeèkom izbornom okrugu broj 9., osim Vukovara i

Osijeka, nalazili su se još izborni kotarevi Ðakovo, Donji Miholjac, Našice, Slatina, Valpovo

i Virovitica.


jedila još u izbornim kotarevima Grubišno Polje i Okuèani, te u srijemskim

izbornim kotarevima: Ilok, Šid, Irig, Ruma, Srijemski Karlovci, Srijemska

Mitrovica, Stara Pazova i Zemun. Udružena opozicija s Maèekom kao nosi-

teljem liste dobila je 1,364.524 ili 44,90 % glasova, a Stojadinoviæeva lista

samo 1,643.783 ili 54,09 % glasova. Bio je to izvanredan uspjeh opozicije,

posebice HSS koja je dobila 801.333 glasa, te zahtijevala rješavanje hrvat-

skog pitanja. Stojadinoviæ, koji to nije bio spreman uèiniti, morao je otiæi s

vlasti.

U svezi rezultata izbora nastavljena je èetnièka aktivnost na vukovar-

skom podruèju. Tako je potkraj prosinca 1938. osnovan èetnièki pododbor u

Trpinji. U Upravni odbor Pododbora Udruženja èetnika u Trpinji izabrani su:

predsjednik Vojin Vranjiševiæ, potpredsjednik Petar Paliæ, sekretar Petar

Janèuriæ, blagajnik Jovan Paliæ, te èlanovi uprave: Petar Pantelinac, Lazar

Karagiæ, Žarko Jerkoviæ, Petar Mariæ, Èedo Radiæ i Akso Paliæ. A u Nadzorni

odbor izabrani su: predsjednik Mirko Kovaèeviæ i èlanovi: Slavko Ignjatoviæ,

Jovo Voliæ, Milenko Vukajloviæ i Glišo Vranješeviæ.116

Èetnièko udruženje u

Vukovaru održavalo je u ožujku 1939. svoju redovitu godišnju skupštinu i

izabralo novu upravu. U Upravni odbor tada su bili izabrani: predsjednik

Stevan Ðurðeviæ, poèasni predsjednik Ðuro Neneziæ, èetovoða Nišo Kontiæ,

potpredsjednik Petar Cetina, sekretar Žarko Simiæ i blagajnik Slobodan

Boliæ. U Nadzorni odbor predsjednik Ilija Živanoviæ i još 11 èlanova.117

I u

Borovu je u svibnju te godine takoðer održana godišnja skupština i izabrana

nova uprava. U Vukovaru i Borovu, kao industrijskim mjestima s velikim

brojem radnika i povoljnim uvjetima za politièko djelovanje, od 1938.

obnavlja se i oživljava ilegalni rad KPJ (kad se osnivaju ilegalne æelije i MK

KPH Vukovar) s povratkom s robije pojedinih komunista u radnièkim orga-

nizacijama i meðu graðanstvom, ali i u vukovarskoj okolici, gdje se sve èešæe

rasturaju letci, ali izvode i druge aktivnosti i pored policijskog nadzora.

Naime, policija je 1939. ustrojila posebnu evidenciju o ljevièarski i komuni-

stièki nastrojenim licima ili njihovim simpatizerima te ih stavila pod stalni

nadzor. Pri tom je policija utvrdila da se na èelu veæine podružnica URSSJ i

MMO nalaze lica “koja su ranije pripadala komunistièkoj stranci”. Kada ni

nakon pritisaka rad komunista u tim sindikalnim organizacijama nije prestao

policija je 1940. zatvorila njihove prostorije, neke komuniste uhitila i tako tu

onemoguæila rad. No rad nije prestao veæ se znatnije prenio i u vukovarsku

okolicu, gdje imamo u više navrata pojavu letaka i ispisivanja parola. Tako

do poèetka 1941. osim partijskih æelija i MK KPH u Vukovaru imamo æelije

KPH u Borovu Selu, Negoslavcima, Sotinu i Paèetinu, a jaèi utjecaj komuni-

sti su imali još u Petrovcima i Bršadinu.118

116Jugoslovenska straža, god. V, br. 166/167./1938., (Beograd, 28. XII. 1938).

117Jugoslovenska straža, god. VI, br. 170/171. Beograd, 20. III. 1939. U to vrijeme uz

èetovoðu postoji u Vukovaru i Èetnièka èeta.

118Mile Konjeviæ, Radnièki pokret u Slavoniji 1929.-1941., 200, 246-247., 282-284.

Èetnici i drugi velikosrpski nacionalisti (posebno oni na vlasti, u vojsci

i policiji) neposredno uoèi, a posebno nakon izbora 1938., nezadovoljni nji-

hovim rezultatima (tj. izvanrednim uspjehom HSS-a i Udružene oporbe u

cjelini), poduzimaju niz aktivnosti kako bi otklonili njihov uèinak. Posebno

su nastojali zaustaviti daljnje jaèanje hrvatskog narodnog pokreta predvoðe-

nog HSS-om, koji se na izborima iskazao kao svojevrsni hrvatski plebiscit i

neodgodivo na dnevni red stavio rješavanje “hrvatskog pitanja”, te onemo-

guæiti bilo kakve moguæe promjene. Tako su uoèi izbora na podruèju Savske

banovine uslijedili “pouzdanièki sastanci Jugoslavenskih nacionalista”, kao

primjerice onaj od 15. V. 1938. u Zagrebu, na kojima sudjeluju i predstavni-

ci “èetnièkog udruženja, koje je sada raspušteno”, na kojima se u prihvaæe-

nim rezolucijama zahtijeva od svih jugoslavenskih nacionalnih organizacija

stvaranje jedinstvenog jugoslavenskog narodnog fronta pod zajednièkim

motom: “jedan Kralj, jedna nacija, jedna država i jedno autoritativno

narodno i državno vodstvo”.119

Nakon izbora, na poticaj tih jugoslavenskih (u osnovi velikosrpskih)

nacionalista, a u okviru protuhrvatskih aktivnosti, osnovano je 10. veljaèe

1939. srpsko društvo “Krajina” s privremenim sjedištem u Zagrebu.120

Dru-

štvo je trebalo svojim radom obuhvatiti veæinom Srbe u Savskoj banovini

(južno od rijeke Save i Kupe), zatim u zapadnom dijelu Primorske banovine

(sjeverna Dalmacija) i zapadnom dijelu Vrbaske banovine, ili ukupno u 25

kotareva.121

Bila je to prva faza dezintegracije Savske banovine, jer je u dru-

goj buduæoj fazi zamišljeno slièno sprovesti i na prostoru Slavonije i njezino

ukljuèivanje u “Krajinu”. Meðu potpisnicima pravila “Krajine” nalazila su se

i dvojica Srba podrijetlom iz Slavonije (uèitelj Jovo Milojeviæ, i brijaè Žestiæ,

oba u Zagrebu) i dvojica podijetlom iz Srijema (inž. Dragomir Subotiæ i

Bogdan Miletiæ, obojica èinovnici). Ova akcija s osnivanjem društva

“Krajina” naišla je na jedinstven otpor hrvatskih politièara kao i dijela

srpskih politièara, posebice onih iz SDS-a.122

Brzo se na tome podruèju traži

stvaranje nove politièke jedinice, “Srpske krajine”, kojoj bi sjedište bilo u

Bihaæu. Time se htjelo onemoguæiti moguæe promjene i tadašnje zahtjeve

HSS-a za rješavanjem hrvatskog pitanja u okviru Kraljevine Jugoslavije, koje


119HDA, Grupa VI, dok. inv. br. 1534. Izvješæe Uprave policije Zagreb upuæeno 15. V.

1938. Kraljevskoj banskoj upravi Savske banovine o održanju u Zagrebu pouzdanièkog

sastanka Jugoslavenskih nacionalista, s prihvaæenom rezolucijom u prilogu.

120HDA, Grupa VI, dok. inv. br. 2970. Zapisnik s osnivaèke skupštine udruženja

“Krajina”, održane u Zagrebu 10. II. 1939. godine.

121Krajina, Srbi u našim sjevero zapadnim pokrajinama, (Zagreb, 1939). Uz ciljeve i pro-

gram rada u brošuri je tablica i karta podruèja s brojem i postotkom Srba u navedenom podruè-

ju “Krajine” ali i sjeverno od rijeke Save, gdje su meðu ostalim srezovima “srpska naselja”

Ludbreg, Križevci, Èazma, Sisak te Zagreb, kao nekakva zapadna srpska granica, što dovolj-

no govori o namjerama samo za sebe.

122Posebno je odjeknuo èlanak Save N. Kosanoviæa: Osnivanje društva “Krajina” koji

je objavila zagrebaèka Nova rijeè od 2. ožujka 1939. godine, str. 12., a prenijeli drugi listovi,

nakon èega su uslijedili brojni napisi u svezi s “Krajinom”.


je velikosrpski monarhistièki režim, zbog zaoštravanja meðunarodnih prilika

u Europi i opasnosti raspada zemlje, ipak morao uzeti u obzir i dijelom

uvažiti.

Novi predsjednik vlade Dragiša Cvetkoviæ, uvažavajuæi okolnosti u

zemlji i svijetu zapoèinje pregovore s dr. V. Maèekom za rješavanje hrvat-

skog pitanja, a što je rezultiralo meðusobnim sporazumom i stvaranjem

Banovine Hrvatske 26. VIII. 1939., svega nekoliko dana pred poèetak

Drugoga svjetskoga rata. I dok su ostale banovine i dalje bile podvrgnute tije-

lima središnje vlasti tim Sporazumom Banovina Hrvatska dobila je uz bana i

bansku upravu, i svoj Sabor, te zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju,

koja joj se bez njezina pristanka nije mogla oduzeti ni smanjiti. Njime su

postavljeni poèetni temelji za buduæu složenu ili federalnu državu, nasuprot

dotadašnjem državnom velikosrpskom centralizmu. I dok su rukovodstva

HSS i SDS nastojala smiriti situaciju radi stvaranja uvjeta za lakše pro-

voðenje sporazuma, s druge strane pristaše vladinih stranaka, te protagonisti

politike velikosrpskih i unitaristièkih koncepcija poduzimaju akcije da to

onemoguæe, to više što su na vukovarskom podruèju bili na vlasti, a pod slo-

ganom “SVI SRBI NA OKUP! SRPSTVO JE U OPASNOSTI!”.123

Tako se

organizira širi pokret protiv sporazuma nosilaca velikosrpske politike pod

nazivom “Srbi na okup” u koji su se ukljuèila i èetnièka udruženja s vuko-

varskog i okolnih podruèja. Posebice se to dogaðalo nakon osnivanja Bano-

vine Hrvatske (1939.), èijoj su se uspostavi odluèno suprotstavile sve srpske

stranke (izuzev SDS), nacionalistièke i velikosrpske organizacije i udruženja,

meðu prvima èetnici, zatim vojska i pravoslavna crkva, smatrajuæi je opa-

snošæu za srpstvo i opstanak države. Zato su pokrenuli pokret “Srbi na okup”,

koji je bio aktivan i na vukovarskom podruèju, s ciljem da se ostalih šest

banovina (Vrbaska, Drinska, Dunavska, Moravska, Vardarska i Zetska) spoje

u jednu upravnu cjelinu pod nazivom “Srpske zemlje”. U njihov sastav bi ušli

i svi oni dijelovi Banovine Hrvatske u kojima srpsko stanovništvo ima veæi-

nu, kao i oni za koje Srbi smatraju da im iz geostrateških i politièkih razloga

trebaju pripasti, u koje su ulazili Vukovar i vukovarski kotar. Na, terenu nji-

hovi promicatelji nastoje se povezati, te uz pomoæ pojedinih struktura vlasti,

te policije i vojske organizirano djelovati, što utjeèe na zaoštravanje meðu-

nacionalnih odnosa.

Posebno se na udaru našla SDS koja se nastoji diskreditirati meðu

Srbima u Banovini Hrvatskoj. Osobitu poteškoæu u radu SDS èinila je JRZ,

koja je pokrenula i listove “Srpska rijeè” i “Nova srpska rijeè” koji je ekspo-

niraju kao instrument politike JRZ u Banovnini Hrvatskoj. Na što je SDS i

na vukovarskom podruèju odluèno reagirao protiv svih ovih nositelja veli-

kosrpske politike. HSS je, osim napada od strane nositelja velikosrpske poli-

tike, napadana i od pristaša ustaškoga pokreta, koji su se zauzimali protiv

123Tako završava tekst brošure dr. Ž. Milosavljeviæa, Srpsko-hrvatski spor, (Beograd,

30. VIII. 1939).

Kraljevine Jugoslavije i za stvaranje Hrvatske kao samostalne i neovisne

države. To utjeèe i na raslojavanje u toj stranci. HSS u to vrijeme, potkraj

1939., i u Vukovaru osniva jedinice Graðanske zaštite. Tako politièka situa-

cija na tome podruèju postaje sve složenija i zaoštrenija. Na nju utjeèe opæa

svjetska, a posebice politièka situacija u državi, gdje je uoèi rata sve zamjet-

nije raslojavanje u glavnim graðanskim politièkim strankama te jaèanje kod

dijela stanovništva centrifugalnih snaga i krajnjih politièkih opcija – lijeve

(komunistièke) i desne (proustaške i provelikosrpske) skupine. Potrebno je

istaknuti da ipak dominiraju one graðanske demokratske snage koje su pro-

tiv ovih centrifugalnih snaga i krajnjih politièkih opcija.124

No, osvrnimo se

malo opširnije na to vrlo važno razdoblje.

Dakle sporazumom Dragiše Cvetkoviæa i dr. Vladka Maèeka 26. VIII.

1939. nastala je zasebna upravna cjelina Banovina Hrvatska u sastavu Kra-

ljevine Jugoslavije, s vlastitom banskom upravom, te zakonodavnom, uprav-

nom i sudskom autonomijom, koja se bez pristanka Hrvatske nije mogla odu-

zeti i smanjiti.125

Vukovar i njegov kotar, kao i cijela bivša Savska banovina

ušli su u sastav Banovine Hrvatske.126

Uspostava Banovine Hrvatske naišla je

na žestok otpor ne samo èetnièkih udruženja veæ i gotovo svih drugih srpskih

krugova, a poglavito nacionalistièkih. Ta se pojava nazirala u pokretanju


124Vidi navedene radove Mile Konjeviæa, Radnièki pokret u Slavoniji 1929.-1941. i O

djelatnosti graðanskih politièkih stranaka u Slavoniji 1929.-1941. Tu su podaci o organizaci-

jama KPJ na tome podruèju u tome razdoblju ali i o pojavi i aktivnosti frankovaca-ustaša.

125Opširnije o tome vidi: Ljubo Boban, Sporazum Cvetkoviæ-Maèek, (Beograd, 1965).

126Banovina Hrvatska imala je površinu 65.456 km

2s 4,025.601 stanovnikom (prema

popisu iz g. 1931.) od kojih je bilo 70,1% Hrvata, 19,1% Srba, 3,6% Bošnjaka muslimana i

7,2% ostalih. U sastav Banovine Hrvatske ušao je kotar Ilok (dotad u Dunavskoj banovini) te

13 kotareva s podruèja BiH i kotar Šid s podruèja Vojvodine u kojima je hrvatsko puèanstvo

bilo veæinsko. Tom razdiobom uz navedeni “dobitak” u BiH Hrvatska je izgubila svoja povi-

jesna podruèja: kotar Dvor na Uni, istoèni Srijem sa Zemunom te Boku kotorsku s Budvom i

Spièom. Vladko Maèek i politièko rukovodstvo HSS-a smatrali su BiH u cjelini dijelom hrvat-

skog povijesnog prostora, zbog èega su ovaj sporazum smatrali samo jednom od etapa na putu

za konaèno rješenje hrvatskog pitanja. Nadali su se da æe u sluèaju referenduma veæina od

ostalih kotareva u BiH, posebno oni u kojima je bošnjaèko-muslimansko i hrvatsko stanov-

ništvo èinilo veæinu, izjasniti se za ulazak u sastav Banovine Hrvatske. Takoðer su raèunali i

na referendum u nekim podruèjima u Vojvodini, gdje su Hrvati živjeli u veæem broju (kao

primjerice u Baèkoj). S hrvatske strane protiv Sporazuma su se izjasnili pristaše ustaškog

pokreta jer su smatrali da njime nije u potpunosti riješeno hrvatsko nacionalno pitanje. Oni su

isticali da je Sporazum dao Hrvatskoj “siæušnu administrativnu autonomiju bez ikakvog jamst-

va”, da su Maèek i HSS, doprinoseæi na takav naèin unutarnjem sreðivanju i jaèanju

Kraljevine Jugoslavije, izdali ideju o stvaranju Hrvatske kao samostalne i neovisne države, za

što se oni zauzimaju i zbog èega su protiv toga Sporazuma. Protiv Sporazuma bio je i veæi dio

muslimanskog politièkog vodstva, predlažuæi da Bosna i Hercegovina postane zasebna poli-

tièko-teritorijalna jedinica u svojim povijesnim granicama. Ilegalna KPJ pozdravila je stva-

ranje Banovine Hrvatske kao poèetak stvaranja federativne države, ali ne i ulazak dijelova

povijesne Bosne i Hercegovine u njezin sastav, smatrajuæi da ona treba biti zasebna jedinica.

Tu buduæu federativnu Jugoslaviju komunisti su zamišljali kao onu u SSSR-u. Pa, tako, iako

nisu bili protiv Banovine Hrvatske, komunisti su bili protiv režima Cvetkoviæ-Maèek iz poli-

tièkih i klasnih razloga.

“srpskog pitanja” u Jugoslaviji i u Banovini Hrvatskoj i stvaranju poznatog

velikosrpskog pokreta “Srbi na okup”, zatim u osnivanju raznih odbora s ci-

ljem “obrane i zaštite” srpskog stanovništva.127

Èetnici i ostali srpski nacio-

nalistièki krugovi su odluèno zahtijevali ukidanje Banovine Hrvatske, a ako

to ne bi uspjelo isticali su da æe zahtijevati stvaranje posebne državne zajed-

nice pod nazivom “Srpske zemlje”, u koju bi trebala uæi cijela “srpska” Bosna

i Hercegovina, i najveæi dio današnje Hrvatske, ukljuèujuæi Slavoniju i

Srijem (i u njihovom okviru vukovarsko podruèje) u cjelini. Èetnici bi tim

“srpskim zemljama” dali jedinstven naziv “Velika Srbija”.128

Taj pokret nije

mimoišao Slavoniju, posebice njezin istoèni dio. Tako je akcija pokreta “Srbi

na okup” na podruèju vukovarskog kotara zapoèela u listopadu 1939. sa zaht-

jevom dijela lokalnih Srba da se taj kotar odcijepi od Banovine Hrvatske i

pripoji Dunavskoj banovini. Inaèe glavni aktivisti te aktivnosti postaju pri-


127Vidi: Ivan Jeliæ, O nekim odjecima sporazuma Cvetkoviæ-Maèek meðu Srbima u

Banovini Hrvatskoj, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, br. 3., Slavonski Brod, 1965., str.

147-166. O tom pokretu postoji više pojedinaènih i zbirnih izvješæa lokalnih vlasti te vlasti

Banovine Hrvatske. Na èelu su mu se nalazili i mnogi èlanovi iz rukovodstva društva

“Krajina”, kao primjerice dr. Variæak Vladimir, odvjetnik iz Zagreba, koji je izdavaè lista

“Srpska Rijeè”, u kojem promièe stajališta pokreta, te su banske vlasti ubrzo zabranile njego-

vo dalje izlaženje. (HDA, Grupa VI, dok. inv. br. 6129. Izvješæe Redarstvenog ravnateljstva u

Zagrebu Banskoj vlasti Banovine Hrvatske od 15. III. 1940. o pokretu 'Srbi na okup'”). U jed-

nom od letaka “Odbora Srba krajišnika” iz kraja 1939. koji ima naslov “Srbi na okup!”, uz

poziv svim Srbima s podruèja “Krajine” da se okupe u jedinstven front istièe se i jasan zah-

tjev: “Mi hoæemo pod svaku cijenu jedinstvo sa Srbijom i Beogradom”. (HDA, Zbirka XVIII

– letci – 31/1407.). Program pokreta promicao je i beogradski “Srpski glas”, èije je geslo bilo

“Jako Srpstvo – Jaka Jugoslavija”, a kojega je glavni urednik bio Dragiša Vasiæ, jedan od

glavnih ideologa èetnièkog pokreta tijekom Drugoga svjetskoga rata. To je najotvorenije izni-

jeto u èlanku pod naslovom “Gde god je Srba – tu je Srbija” objavljenom u Srpskom glasu od

14. XII. 1939.

128Tadašnje èetnièke granice “Velike Srbije” na crti: Virovitica-Sisak-Karlovac-Ogulin-

Karlobag, istaknut æe kao svoj program Draža Mihailoviæ, voða èetnika u Drugom svjetskom

ratu i nastojati ga “èišæenjem” svih nesrba s tih podruèja ostvariti. Taj njegov program kao svoj

prihvatila je i emigrantska Vlada Kraljevine Jugoslavije (kojoj su dominirali velikosrbi) i goto-

vo do kraja na njemu ustrajala. (Opširnije o tome vidi: Z. Dizdar-M. Sobolevski, Prešuæivani

èetnièki zloèini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. godine, /Zagreb, 1999/). Èet-

nici i njihovi sljedbenici nisu se nikada odrekli navedenog programa stvaranja velike Srbije na

raèun hrvatskih povijesnih teritorija što æe ostat trajno opredjeljenje velikosrpskih i èetnièkih

politièkih ekspanzionistièkih krugova sve do naših dana. U tom njihovom stalnom zalaganju

za uspostavu takve etnièki èiste velike Srbije na navedenim podruèjima leže bitni uzroci nji-

hovog terora i zloèina genocida prema tamošnjim nesrpskim narodima i politièkim protivnici-

ma, što se posebice manifestiralo u Vukovaru i na vukovarskom podruèju tijekom velikosrp-

ske agresije na Republiku Hrvatsku i Domovinskog rata 1991-1995. Na žalost i u sadašnjoj

srpskoj politici nije nestalo velikosrpske ideje stvaranja Velike Srbije na raèun hrvatskih

podruèja u što smo se mogli uvjeriti i prilikom posljednjih parlamentarnih izbora u Srbiji i

Crnoj Gori 2004., u izjavi Tomislava Nikoliæa, zamjenika predsjednika Šešeljeve Srpske radi-

kalne stranke (SRS), koja je na izborima dobila najviše glasova, a kojega je Šešelj 1993. pro-

glasio èetnièkim vojvodom zato što je pokazao “veliku hrabrost i junaštvo i osobnim primje-

rom pokazao kako se brani srpstvo”, jer je u vrijeme raspada SFRJ otišao u Slavoniju i sudje-

lovao u borbama protiv Hrvata, kako njegova stranka “nije odustala od koncepta stvaranja

“Velike Srbije” i to “na liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica”.

jašnji èlanovi Radikalne stranke i èetnièkih udruženja, a tada èlanovi vlada-

juæe JRZ-e (iako je predstavnik te stranke potpisao sporazume s dr.

Maèekom, predstavnikom HSS-a), a podržavaju ih èetnici (gdje se meðu

aktivistima nalaze neki prijašnji i sadašnji njihovi èlanovi) i svi drugi veli-

kosrbi.129

Akcija je opet nešto oživjela uoèi i tijekom opæinskih izbora u

svibnju 1940.130

O aktivnosti pokreta “Srbi na okup” te odcjepljenju i odva-

janju pojedinih kotareva s podruèja banovine Hrvatske na vukovarskom

podruèju bansku vlast Banovine Hrvatske na njezinu zapovijed od 11. III.

1940. iscrpno su izvijestili Sresko naèelstvo i Predstojništvo gradskog redar-

stva Vukovar. Kako se radi o jednoj osjetljivoj politièkoj akciji navest æemo

izvješæe Predstojništva gradskog redarstva Vukovar upuæeno 14. III. 1940.

banskoj vlasti Banovine Hrvatske o njoj u cijelosti:

“Pozivom na nareðenje od 11. ožujka o. g. br. 13026/I. pov. D.Z. 1940

izvješæuje se slijedeæe:

Pokret za odcjepljenje grada i sreza Vukovara iz podruèja banovine

Hrvatske i pripojenja Dunavskoj banovini, prvi su organizovali Bugarski

Marko obuæarski majstor i Bingulac Marko krojaèki majstor iz Vukovara,

ranije pristalice Radikalne stranke, a kasnije Jugoslovenske radikalne zajed-

nice. Isti su poèetkom studenoga 1939. sastavili rezoluciju o zahtjevu Srba

vukovarskog sreza za odcjepljenje i prikupivši za istu potpise upravnih odbo-

ra pravoslavnih crkvenih opæina grada i sreza Vukovara podnijeli je svima

politièkim i utjecajnim liènostima. O ovoj rezoluciji podnesen je izvještaj 4.

XI. 1939. pod pov. br. 1297/39.

Dana 12. XI. 1939. rasturani su po nepoznatim licima u Vukovaru letci

pod natpisom: “Braæo Srbi na okup” i “Da li je to demokratski” u kojima je

pisano, da je vukovarskom srezu mjesto u srpskoj banovini obzirom da ima

srpsku veæinu i da tamo pripada cio Srijem te da je do rješenja toga pitanja

potrebno da se u banovini Hrvatskoj, a pogotovo u gradu i srezu Vukovaru

sprovodi prema Srbima naèelo slobode, bratstva i jednakosti. Pošto oba letka

nisu imali rekvizite propisane Zakonom o štampi, a svojim sadržajem raspi-

rivali su mržnju izmeðu hrvatskog i srpskog naroda ovog kraja, to je njihovo


129HDA, Fond: Grupa XXI, dok. inv. br. 6.129. Izvješæe: Predmet: Ocjepljenje i odva-

janje pojedinih srezova od banovine Hrvatske u vezi sa pokretom "Srbi na okup” od 13. IV.

1940. i zaprimni žig Banske vlasti Banovine Hrvatske – Odjeljak za drž. zaštitu, Zagreb, br.

21.422 od 26. IV 1940. Tu su istaknute aktivnosti pokreta “Srbi na okup” na podruèju sjeve-

roistoènog dijela Banovine Hrvatske i to gradova i kotareva Osijek, Vukovar, Ilok, Šid i

Daruvar.

130HDA, Zbirka XVIII – letci – 33/1515. Tada se u ime “jugoslavenskih nacionalista iz

svih krajeva Banovine Hrvatske" posebnim letkom “Srbima Banovine Hrvatske” obratio 5.

svibnja 1940. i senator iz Gospiæa dr. Petar Zec, jedan od istaknutih aktivista pokreta “Srbi na

okup”. On u zakljuèku uz prosvjed zbog raspisivanja izbora u letku uz ostalo navodi: “Srbi u

Banovini Hrvatskoj izlaze na izbore ujedinjeni sa parolom: za pravu narodnu samoupravu, i

za jaku Jugoslovensku narodnu državu, a protiv maèekovske diktature i protiv rasparèavanja

Jugoslavije”.

rasturanje ovd. odlukama od 12. XI. 1939. pov. 1333 i 1334 zabranjeno, o

èemu je takoðer podnešen izvještaj 14. XI. 1939. pod pov. br. 1333/1939.

U vezi rezolucije donešene u studenome 1939. Bugarski Marko, kao njen

prvi potpisnik pozvo je sve èlanove upravnih odbora Srp. pravoslavnih crkve-

nih opæina grada grada i sreza Vukovara kao potpisnike i pokretaèe pred-

metne akcije da doðu 25. XII. 1939. u Srpski dom u Vukovaru na dogovor

radi nastavka i boljeg organizovanja akcije.131

Na ovaj dogovor, koji nije bio

uopæe prijavljen redarstvu, prisustvovalo je oko 25 osoba i to èlanovi odbo-

ra gorenavedenih opæina iz Vukovara, Trpinje, Negoslavaca, Bobote, Gaboša

i Mikluševaca /sreza vukovarskog/ te Dalja, Bijelog Brda, Erduta i Koprivne

/sreza osijeèkog/ kao i sami voðe akcije Bugarski i Bingulac. Na ovom dogo-

voru donešen je po predlogu Vukotiæ Spasoja, paroha iz Trpinje, pristalice

ranije Radikalne Stranke, a kasnije Jugoslovenske radikalne zajednice, za-

kljuèak, da se stavi jedna nova opširnija rezolucija sa kojom æe se tražiti iz-

dvojenje iz banovine Hrvatske ne samo grada i sreza Vukovara veæ i opæina

Dalj, Bijelo Brdo, Erdut i Koprivna /sreza osijeèkog/ te da se u tu svrhu preko

Srp. pravoslavnih crkvenih opæina prikupe potpisi svih Srba. Izabran je uži

odbor u koji su ušli Bugarski Marko, Bingulac Marko i Kozobariæ Jovan,

protojerej vukovarski takoðer pristalica ranije Radikalne stranke, a kasnije

Jug. radikalne zajednice i Vukotiæ Spasoje paroh trpinjski i ovom odboru

odreðeno je da uputi pismeni apel svima crkvenim opæinama sreza vukovar-

skog i gorenavedenim crkvenim opæinama sreza osijeèkog da odmah pristu-


131Prema izvješæu kotarskog naèelstva pozvani su bili u stan prote Jovana Kozobariæa, a

nakon usvojene rezolucije o izdvajanju vukovarskog kotara iz Banovine Hrvatske i sakuplja-

nja potpisa “inicijativom pravoslavnih sveštenika skoro u svim srpskim selima sakupljeni su

potpisi i predani proti Kozobariæ Jovanu, koji ih je predao navodno u Patrijaršiji u Beogradu”.

Dalje se pojašnjava kako su voditelji akcije kao razloge za odcjepljenje ovoga kotara, uz eko-

nomske, gospodarske i prometne razloge, navodili i “postupke Hrvatske banovine spram Srba,

a napose spram Srba èinovnka, koji da su u velikoj mjeri proganjani, bezrazložno premješta-

ni, šikanirani i t.d.”, te ometanje rada i djelovanja Srpskog kulturnog kluba, izlaženja i širenja

“srpskih listova na teritoriju banovine Hrvatske”. Ipak im je kao jedan od “najveæih argume-

nata za otcjepljenjem, a koji je najviše i upalio kod Srba jest èinjenica, da banska vlast bano-

vine Hrvatske, agrarno pravni otsjek nije dozvolio prenos agrarne zemlje sa nekolicine Srba

agraraca i dobrovoljaca na druge Srbe, veæ se koristila pravom prvenstvenog prekupa, dok je

nekim Hrvatima taj prenos dozvolila”. U tome su “Srbi gledaju nejednako postupanje i ten-

dencu da se Srbi ovdje smatraju kao neka nacionalna manjina”. U gradu Vukovaru pored prote

Jovana Kozobariæa, akciju su vodili još Marko Bugarski, obuæarski majstor, Marko Bingulac,

krojaèki obrtnik, Toša Selakoviæ, trgovac i Jovan Smajiæ, trgovac, a svi oni skupa su ujedno

odbornici srpske crkvene opæine u Vukovaru. Na podruèju kotara to su Spasoje Vukotiæ, paroh

iz Trpinje, Milan Petoviæ, paroh u Gabošu i Bogdan Dejanoviæ, paroh u Borovu. Kotarsko

naèelstvo je u veljaèi 1940. pozvalo “na odgovornost nekoliko sveštenika i ostalih istaknutijih

ljudi, koji su se od straha pred kaznom isprièavali, da su bili zavedeni u bludnju, da oni nema-

ju ništa protiv današnjeg stanja”. U opæini Borovo razriješeni su dužnosti odbornika Bogdan

Dejanoviæ, prota i èetvorica seljaka, ali se “od daljih postupanja protiv kolovoða ove akcije

odustalo po izrièitom nalogu g. bana”. HDA, Fond: Grupa XXI, dok. inv. br. 6.129. (B. H.,

Pov. II. D.Z. br. 14.130.). Izvješæe Sreskog naèelstva Vukovar upuæeno 15. III. 1940. Banskoj

vlasti Banovine Hrvatske o pokretu “Srbi na okup” i otcjepljenju i odvajanju vukovarskog

kotara od podruèja Banovine Hrvatske.

pe prikupljanju potpisa naglašavajuæi da se potpis ima tražiti od svakog

Srbina bezobzira da li je punoljetan ili maloljetan pismen ili nepismen pa èak

i od žena jer da æe nova rezolucija imati karakter plebiscita. Sastav nove

rezolucije povjeren je takoðer užem odboru, a njene stilizacije primio se je

Vukotiæ Spasoje kao najborbeniji pristalica ovog pokreta.

Sa prikupljanjem potpisa otpoèelo se je poèetkom sijeènja 1940. i do

kraja tog mjeseca poslati su spiskovi potpisa navodno samo iz opæina Pa-

èetin, Mikluševci, Borovo, Sotin i Èakovci. U gradu Vukovaru nije još otpoèe-

to sa prikupljanjem potpisa dok je u ostalim opæinama sreza vukovarskog

potpisivanje otpoèeto, ali koliko se je moglo doznati još nije dovršeno.

U meðuvremenu podnešen je od strane nekih èlanova akcionog odbora

prijedlog da se organizuje jedna velika deputacija Srba iz svih gorenavede-

nih opæina i da ta deputacija poðe u Beograd i tamo mjerodavnim faktorima

preda rezoluciju sa svim potpisima i usmeno još obrazloži želju ovdašnjih

Srba za odcjepljenjem. Ta deputacija, prema istom prijedlogu, imala bi se

prikljuèiti sliènim deputacijama sreza šidskog i iloèkog tako da bi sve skupa

imale pojaviti se kao predstavnici Srba navedenih srezova i manifestovati

želju svih potpisnika rezolucije. O ovom prijedlogu voðena je izvjesna akcija

ali do danas još ništa konkretna nije odluèeno i prema dobivenom obavješ-

tenju ne zna se da li æe se deputacija sastaviti, od koliko osoba i kada bi tre-

bala krenuti.132

Ovu akciju potpomaže, a po nekim obavještenjima, i vodi Teodoroviæ

Nikola bivši kateheta ovdašnje gimnazije koji je u sijeènju o. g. premješten u

Beograd. Isti je ranije takoðer bio pristalica Radikalne stranke, a kasnije sve

do svog odlaska iz Vukovara pristalica pa izvjesno vrijeme i potpredsjednik

sreske organizacije Jug. radikalne zajednice i na sjednici iste sreske organi-

zacije održane 31. XII. 1939. u Vukovaru živo je zagovarao prijedlog da sre-

ska organizacija donese zakljuèak kojim traži odcijepljenje grada i sreza

Vukovara iz podruèja banovine Hrvatske. Takav zakljuèak je na toj sjednici,

kojoj je prisustvovao i g. Èvrkiæ Vojko, ministar na raspoloženju i delegat

Glavnog odbora J.R.Z. stvarno i donešen. Jedan primjerak zakljuèka predao

je isti navodno lièno g. Èvrkiæu, a više primjeraka ponio je u Beograd i pre-

dao raznim politièkim liènostima. Prema ovome, Teodoroviæ igra vrlo vidnu

ulogu u cijelom ovom pokretu i održava vezu izmeðu užeg odbora pokreta i

politièkih faktora u Beogradu.

Bugarski Marku i drugovima je u smislu raspisa br. 2199/i. pov. D.Z.

1940. saopæeno da ne smiju u vezi predmetne akcije održati nikakav sastanak

ni dogovor bez dozvole ovog predstojništva i do sada nije primjeæeno da bi


132Kotarski naèelnik o tome je izvijestio: ”Govorilo se da æe se skupiti deputacija od

1000 ljudi koja bi imala da ode u Beograd u audijenciju kod g.g. Pretsjednika i

Potpredsjednika Kraljevske Vlade da im razloži želje i težnje Srba sreza vukovarskoga, ali se

u posljednje vrijeme o toj akciji ne govori apsolutno ništa”. HDA, B. H., Pov. II. D.Z. br.

14.130.

takav sastanak bio u gradu Vukovaru održat. Po jednom obavještenju, naj-

življu akciju u predmetnom pravcu vode na podruèju sreza vukovarskog Vu-

kotiæ Spasoje paroh iz Trpinje i Petojeviæ Milan paroh iz Gaboša od kojih je

prvi vrloèesto viðen u Vukovaru pa postoji moguænost da je glavna akcija

prenešena sa podruèja grada Vukovara u opæinu Trpinja, Borovo ili Gaboš i

da se tamo možda održavaju sastanci o nastavku akcije.

Sama akcija naišla je kod veæine Srba grada Vukovara na vrlo odušev-

ljen prijem i ima izgleda da bi ista u koliko bude nastavljena naišla i na nji-

hovu saradnju i potporu.

O razvijanju ove akcije potpisati vodi diskretnim putem stalan nadzor i

putem povjerljivih osoba prikuplja sve potrebite podatke, pa o svakom

važnijem zapažanju bit æe izvještaj podnešen”.133

Kao što se i iz ovoga izvješæa vidi, akcija je voðena koordinirano s tak-

vim akcijama u susjednom osjeèkom, šidskom i iloèkom kotaru, gdje je živio

znatan broj srpskog stanovništva iako je nesrpsko stanovništvo èinilo veæi-

nu.134

Glavni nositelji akcije pokreta “Srbi na okup” na osjeèkom podruèju za

“otcjepljenje i odvajanje opæine Dalj i Bijelo Brdo iz Banovine Hrvatske” bili

su tadašnji predsjednici opæina u Dalju, Marko Ajdukoviæ, posjednik iz

Dalja, i u Bijelom Brdu, Dušan Stankoviæ, ratar iz Bijelog Brda, istaknuti pri-

staše JRZ-e. Akcija je po prosudbi vlasti kod tamošnjih “Srba naišla na pri-

lièan odziv”. Vlast Banovine Hrvatske je zbog “nedozvoljenog rada kao i

zbog neurednosti u voðenju opæinskih poslova” obojicu smijenila s položaja

spomenutih predsjednika opæina s cijelim opæinskim odborima, te postavila

privremene opæinske uprave s novim predsjednicima na èelu. Ovim promje-

nama na osjeèkom kotaru prestala je aktivnost ovoga pokreta.135

Na podruèju

iloèkog kotara akcije pokreta “Srbi na okup” vodili su uglavnom pristaše

glavnih odbora Radikalne i Demokratske stranke. Tako su 3. III. 1940.

održali konferencije i to: dr. Jovan Živkoviæ, gradski èinovnik iz Novog

Sada, inaèe roðen u Èareviæu, na podruèju iloèkog kotara, u Iloku pristaša

bivše Radikalne stranke, a Ljubormir Mièiæ, novinar iz Beograda i Andrija


133HDA, Banovina Hrvatska, Pov. II. D.Z. br. 13.918. Izvješæe Predstojništva gradskog

redarstva Vukovar upuæeno 14. III. 1940. Banskoj vlasti Banovine Hrvatske o pokretu “Srbi

na okup” i otcjepljenju i odvajanju vukovarskog kotara od podruèja Banovine Hrvatske.

134Tako je na podruèju osjeèkog kotara, prema popisu stanovništva iz 1931., živjelo

33.514 stanovnika, od kojih je bilo 19.580 katolika, 11.915 pravoslavnih, 1813 evangelika i

205 ostalih, Na podruèju iloèkog kotara živjelo je 29.839 stanovnika, od kojih je bilo 11.674

katolika, 12.985 pravoslavnih, 4425 evangelika, 377 židova i 378 ostalih. I na podruèju šid-

skog kotara živjelo je 34.353 stanovnika, od kojih je bilo 14.211 katolika, 15.574 pravoslav-

nih, 1666 evangelika, 63 židova i 2839 ostalih.

135HDA, B. H., Pov. II. D.Z. br. 13.026/40. Izvješæe Sreskog naèelstva u Osijeku

Banskoj vlasti Banovine Hrvatske od 18. III. 1940. o pokretu “Srbi na okup” otcjepljenju i

odvajanju opæine Dalj i Bijelo Brdo iz Banovine Hrvatske. Grupa XXI., br. 6129. (B. H., Pov.

II. D.Z. br. 21.422.) Izvješæe Odjeljka za državnu zaštitu Banske vlasti Banovine Hrvatske od

13. IV. 1940. o otcjeljenju i odvajanju pojedinih kotareva od Banovine Hrvatske u vezi s

pokretom “Srbi na okup”.

Poleta, student u Beogradu, u Beoèinu pristaša bivše Demokratske stranke,

uglavnom kritizirajuæi naèin kako je došlo do sporazuma Cvetkoviæ-Maèek,

pozivajuæi Srbe na okup. Kako su Živkoviæ i Mièiæ redovito dolazili u posjet

rodbini to su vlasti sumnjale da akciju za odcjepljenje iloèkog kotara od

Banovine Hrvatske vode po privatnim kuæama u manjem krugu svojih pri-

staša. Osim njih takvu potajnu akciju odcjepljenja iloèkog kotara od

Banovine Hrvatske vodili su Popoviæ Dušan, paroh iz Èereviæa bivši narod-

ni poslanik na listi JNS 1935., te JRZ 1938. i dr. Giga Nikoliæ, advokat u

Iloku, 1935. na listi JNS, a 1938. aktivno pomagao kandidata prof. Maga-

raševiæa na listi JRZ. Oni naroèitu podršku nalaze u Novom Sadu i Beogradu,

gdje èesto putuju. U tim gradovima “naroèito u Novom Sadu, vodi se otvo-

rena akcija za odcjepljenje sreza Ilok od Banovine Hrvatske”, te u “tom smis-

lu na javnim zborovima govore i aktivni ministri Srbi”. Isto tako oni su u tije-

snoj vezi s èlanovima Srpskog kulturnog kluba u Šidu u kojem se vodi “žešæa

akcija za okupljanje Srba i za odcjepljenje pojedinih srezova od Banovine

Hrvatske”. Kotarska vlast konstatira da ideja odcjepljenja iloèkog kotara od

Banovine Hrvatske “nailazi na dobar prijem” meðu tamošnjim Srbima, što

pripisuje i neaktivnosti SDS koja je do sada na kotaru održala samo dvije

konferencije (u Beoèinu i Banoštru) na kojima bi ukazala na pozitivne strane

sporazuma Cvetkoviæ-Maèek.136

Na podruèju šidskog kotara neposredno

nakon uspostave Banovine Hrvatske poèele su aktivnosti sa svrhom da se taj

kotar izdvoji iz njezinog sastava i prikljuèi Dunavskoj banovini. Tako su

poèetkom studenog 1939. Srbi iz šidskog kotara u telegramu banu I. Šubašiæu

“izjavili da ne odobravaju pripajanje sreza šidskog banovini Hrvatskoj”.

Dalji korak predstavljalo je osnivanje 17. I. 1940. pododbora Srpskog kul-

turnog kluba u Šidu. Odbor je održao dva predavanja (11. II. u Šidu i 10. III.

u Berkasovu) sa svrhom razbuðivanja i njegovanja srpskog patriotizma te

okupljanja svih Srba u jednu frontu protiv postojeæeg državnog ureðenja, “a

napose da se Srijem odvoji od Banovine Hrvatske”. Iako se u ove akcije nije

ukljuèilo mnogo Srba (njih oko 200), pošto su pokretaèi uglavnom politièki

kompromitirani, ipak kotarske vlasti konstatiraju kako bi tamošnji "Srbi voli-

li biti pridruženi srpskoj jedinici”.137


136HDA, B. H., Pov. II. D.Z. br. 13.026/40. Izvješæe Sreskog naèelstva u Iloku Banskoj

vlasti Banovine Hrvatske od 15. III. 1940. o pokretu “Srbi na okup” otcjepljenju i odvajanju

iloèkog kotara iz Banovine Hrvatske.

137HDA, B. H., Pov. II. D.Z. br. 13.026/40. Izvješæe Sreskog naèelstva u Šidu Banskoj

vlasti Banovine Hrvatske od 15. III. 1940. o pokretu “Srbi na okup” otcjepljenju i odvajanju

šidskog kotara iz Banovine Hrvatske. Grupa XXI., br. 6129. (B. H., Pov. II. D.Z. br. 21.422.).

Voðe pokreta “Srbi na okup” u Šidu bili su: Gavro Laziæ, obuæar, Dušan Babiæ, poduzetnik,

Ðoka Krsmanoviæ, trgovac, Ilija Jovièiæ, trgovac, Sava Bujanov, trgovac, Marko Debeljaèki,

trgovac, Vlajko Stanišiæ, trgovac, Milivoj Lièina, trgovac i Jovan Mirkoviæ, apotekar, a kod

osnivanja odbora od viðenijih osoba u Šidu pristupili su im još: dr. Nikola Trumiæ, advokat,

Stevan Blagojeviæ, advokatski pripravnik, Neško Neškoviæ, protojerej i paroh i Vlada Kostiæ,

privatni èinovnik. Tu su se još isticali dr. Ðorðe Cvejiæ, lijeènik iz Tovarnika i Veliša Rajèeviæ,

novinar i urednik lista “Slavonija” iz Vinkovaca, koji je nastojao da dokaže “da je Srijem samo

srpski i da je to srpska zemlja koja treba da se povrati Srpskoj Vojvodini”. U Baèincima su

aktivni bili Bogdan Rakiæ, posjednik i Budimir Marinkoviæ, gostionièar, a u Berkasovu Žarko

Rakiæ, paroh, i Sreta Vrkatiæ, seljak.


Beogradski Srpski glas, organ pokreta “Srbi na okup”, izvijestio je 16.

XI. 1939. o rezoluciji vukovarskih Srba, donoseæi izvode iz nje. Iz tih izvo-

da se vidi da je rezolucija kao letak dijeljena u Vukovaru i na podruèju vuko-

varskog kotara, te ga je policija zaplijenila, a kako nije bio prijavljen i odo-

bren, to ga je ona i zabranila. Kako je on zanimljiv za temu to ga dajem u cije-

losti. On glasi:

“Samo sloga Srbina spasava

Braæo Srbi

na okup !

Uredbom o Hrvatskoj banovnini vukovarski srez koji je kroz vekove èinio

nerazdvojnu celinu sa ostalim Sremom iskljuèen je iz toga Srema i pripojen

Hrvatskoj banovnini.

Dok se tako na jednoj strani organizuje Hrvatska banovina na drugoj

strani, pre ili kasnije, doæi æe do obrazovanja Srpske banovine. Mi Srbi vuko-

varskog sreza smatramo da je vukovarskom srezu mesto u Srpskoj banovnini

obzirom da on ima srpsku veæinu i da tamo pripada i ceo Srem. Imajuæi to u

vidu mi Vas pozivamo da muški ustanemo i povedemo borbu za ispunjenje

naših želja, tj. pripojenje vukovarskog sreza banovini srpskoj.

U ovoj borbi nemojmo gledati na partije, ostavimo sve sitne nesloge, i

rame uz rame dokažimo da smo sinovi starih Srba koji su znali ceniti slobo-

du i svojski se zalagali za narodnu stvar, a da je naša borba opravdana ne

može nam poreæi niti najljuæi neprijatelj.

Združeni svi zajedno, spremni da borbu izvršimo do kraja, doæi æemo do

pobede.

Po cenu najveæih žrtava moramo izvojevati pobedu svojih ideala i ne

dopustiti da nam se oduzima što je naše.

Našem srezu mesto je u Srpskoj banovini”.138

Sve ovo je utjecalo na još jaèe zaoštravanje meðunacionalnih odnosa na

ovome podruèju. Tako o tome vukovarski kotarski naèelnik, u vezi ovih

aktivnosti pokreta “Srbi na okup” te odcjepljenja ovog kotara iz Banovine

Hrvatske, 15. III. 1940. javlja banskim vlastima u Zagrebu sljedeæe: “Odnosi

Srba i Hrvata u srezu vukovarskom dosta su zaoštreni. Pretjeruje se i sa jedne

i sa druge strane. Meðusobna suradnja i odnosi nisu nikakvi. Hrvati osuðuju

Srbe jer su pomagali sve dosadašnje režime, a Srbi opet prigovaraju sada

Hrvatima da progone Srbe, specijalno èinovnike, da veliku hrvatsku politiku

u gradu i srezu vode stranci, Njemci, Maðari, a ne Hrvati, pa da prema tome

oni nisu u stanju da se povinuju po željama i diktatima tih i takovih stranaca.

138HDA, ZB – XVIII – L-33/1520. Letak je pisan æirilicom.

Zbog toga je ova akcija imala dosta povoljan uspjeh i uspjela je da zatalasa

sve Srbe i da ih donekle i oduševi za samo otcjepljenje. Meðutim zub vre-

mena, kao i svagdje, tako i ovde izgriza one prve utiske i Srbi sreza vuko-

varskoga pomalo se ohlaðuju. Sa strane ovoga naèelstva èini se sve što je

moguæe da se ova akcija razvodni, ali je u tom pravcu djelovanje vrlo otešèa-

no, jer same politièke prilike u organizacijama H.S.S., a specijalno u S.D.S

nisu takve da bi se ova akcija mogla tako lako paralisati”.139

Sve to su dijelom pokazali opæinski izbori provedeni 9. V. 1940. u Ba-

novini Hrvatskoj, pa i na podruèju vukovarskog kotara. Kako je JRZ imala

vlast u veæini vukovarskih opæina to su HSS i SDS nastojale u što veæem

broju opæina osvojiti vlast, i u tome je politièki znaèaj ovih izbora. S obzirom

na angažiranje JRZ i nosilaca pokreta “Srbi na okup”, koji su nastojali saèu-

vati i eventualno proširiti steèene pozicije ovdje se posebno angažirala SDS.

Tako su se na konferenciji SDS u Osijeku 5. XI. 1939., na kojoj su meðu

predstavnicima osam slavonskih kotareva bili i predstavnici iz Vukovara,

njezini èelnici odluèno suprotstavili pokretu “Srbi na okup” u Banovini

Hrvatskoj, istièuæi kako se u njoj tj. SDS-u “manifestira istinska bratska

saradnja i sklad Srba i Hrvata”, te da æe s negativnim elementima na hrvat-

skoj strani obraèunati HSS, a s onima na srpskoj strani SDS. Nekoliko dana

potom dr. Sava Kosanoviæ, glavni tajnik SDS, primio je jedanaest predsjed-

nika opæina s podruèja vukovarskog kotara koji su došli “naroèito da izjave

kako osuðuju podmukle akcije, koje se sa izvjesne strane pokreæu u

Vukovaru, za otcjepljenje od Banovine Hrvatske”.140

O složenosti politièke

situacije na podruèju vukovarskog kotara pokazuje i to da je u 26 opæina

istaknuto 49 kandidatskih lista. HSS je istaknuo 14 lista, SDS 12, graðanska

7, JRZ 6, njemaèka 4, nezvanièna HSS 2, srpska 1, zemljoradnièka 1, SDK 1

i HSS-Nijemci 1. Na izbore je od 10.395 biraèa izašlo 5684 ili 54,68 %.

Pojedine stranke i izborne liste osvojile su sljedeæe opæine: HSS 12 (Antin,

Berak, Bogdanovci, Ceriæ, Èakovci, Koroð, Mikluševci, Sotin, Svinjarevci,

Tompojevci, Tordinci i Lovas), SDS 6 (Markušica, Negoslavci, Petrovci,

Trpinja, Vera i Paèetin), graðanska 6 (Bobota, Borovo, Gaboš, Marinci,

Opatovac i Ostrovo), JRZ jednu (Bršadin) i HSS-Nijemci jednu (Nuštar).141

Izbori su pokazali veliki uspjeh SDS u gotovo svim opæinama iako je pobije-

dila samo u šest opæina te veliki poraz JRZ, dotad najjaèe i stranke na vlasti

u kotaru, koja je pobijedila samo u jednoj opæini. Time se SDS iskazala kao

politièki najutjecajnija stranka meðu srpskim stanovništvom, kao što je HSS

bila meðu hrvatskim stanovništvom. Ovim su potisnute protivsporazumske


139HDA, B. H., Pov. II. D.Z. br. 13.026/40. Izvješæe Sreskog naèelstva u Vukovaru

Banskoj vlasti Banovine Hrvatske od 15. III. 1940. o pokretu “Srbi na okup” otcjepljenju i

odvajanju vukovarkog kotara iz Banovine Hrvatske.

140Nova rijeè, (Zagreb, 9. i 16. XI. 1939). M. Konjeviæ, “O djelatnosti graðanskih stra-

naka u Slavoniji”, 200.

141Mile Konjeviæ, “Opæinski izbori u Banovini Hrvatskoj 9. maja 1940. godine”, Prilozi

9/1, (Sarajevo, 1973), 291.

snage, u osjetljivo vrijeme kada se rat razbuktavao Europom i svijetom i

kucao na granice Kraljevine Jugoslavije. Slab odziv biraèa pokazuje slab-

ljenje utjecaja graðanskih stranaka. Pojava neslužbenih i sliènih lista na izbo-

rima, zatim nekoliko frakcija i frakcijica u glavnim strankama, te aktivnosti

desnièarskih i ljevièarskih snaga u graðanskim politièkim strukturama uka-

zuje na tendenciju njihova raspadanja putem ubrzane diferencijacije. Taj pro-

ces radikaliziraju pogoršana gospodarska situacija kako u gradu, a još više na

selima posljedica koje je sve više osiromašivanje seljaka, koji postaju radni-

ci, a èime se poveæava broj nezaposlenih radnika te opæe socijalne i klasne

suprotnosti, ali i nacionalne. To se manifestiralo i u dogaðajima iz poèetka

1941. u svezi pristupa Jugoslavije Trojnom paktu 25. III. i puèu generala

Dušana Simoviæa, dva dana potom. I tako dok su jedni pozdravili prvi

dogaðaj drugi su pozdravili ovaj drugi. Tako je primjerice Toma Maksimoviæ,

direktor tvornice “Bata” i glavni patron èetnièkog udruženja u Borovu, povo-

dom Simoviæevog puèa, organizirao manifestacije u Borovu i održao govor

podržavši puèistièku vladu i kralja Petra. Komunisti su pristup Jugoslavije

Trojnom paktu osudili kao nacionalnu izdaju te pozdravili puè iskazujuæi

spremnost da brane neovisnost zemlje.142

Tako je to meðuratno razdoblje bilo

uvod u dogaðaje koje æe slijediti tijekom rata ali je ono u pojedinim aspekti-

ma utjecalo na dogaðaje sve do naših dana.

Zakljuèak

Na kraju možemo zakljuèiti kako su se grad Vukovar i vukovarski kotar

nalazili u podruèju interesa velikosrpske politike i èetnièkog udruženja od

osnivanja, posebice jer su ih, kao i cijelu Slavoniju, smatrali sastavnim dije-

lom svoje zamišljene Velike Srbije. Tako je on od poèetka potpao “pod srbi-

jansku interesnu sferu”. U nastojanju da to u praksi i ostvare od poèetka su

nalazili na podršku vladajuæih velikosrpskih krugova, prvenstveno onih iz

redova Radikalne i Demokratske stranke, koje su i bile osnivaèi prvih èet-

nièkih udruženja. To se jasno vidi kroz politièka kretanja, a posebice kroz

rezultate izbora u tome razdoblju. Na vukovarskom podruèju èetnici su, s

obzirom na njegov nacionalni sastav (veæina hrvatskog i drugog nesrpskog

stanovništva) i smještaj (uz Dunav, prometno križište, ali i veza izmeðu Srba

na istoku iz Vojvodine i Srbije s onima na zapadu Slavonije), imali i pose-

ban cilj - pomoæi velikosrpskim vlastima u suzbijanju najprije komunistiè-

kog pokreta, u kojem je veliku veæinu èlanova, posebice u Vukovaru, èinilo

nesrpsko stanovništvo (1920/21.), a zatim posebice hrvatskog nacionalnog

pokreta okupljenog oko HSS-a i djelovati na srbizaciju toga prostora. U tu

svrhu na to podruèje kolonizirano je više od 8.000 Srba, uglavnom dobro-

voljaca, uspostavljena vlast koju režimske velikosrpske stranke nisu ispuš-

tale sve do 1940. godine. To je i razlog zašto beogradsko èetnièko ruko-


142Slavonac, Vinkovci, 5. 4. 1941. M. Konjeviæ, O djelatnosti graðanskih stranaka u

Slavoniji, str. 203.

vodstvo ubrzo nakon osnivanja Udruženja srpskih èetnika Petar Mrkonjiæ

za Kralja i Otadžbinu (tzv. Raèiæevih èetnika) 1925. upravo u Vukovaru,

meðu prvim mjestima u Slavoniji, osniva 12 pododbora ovoga udruženja u

kojima je tada bilo više od 300 èetnika. Od poèetka ova udruženja su najiz-

ravnije ukljuèena u strukture lokalnih vlasti i policije, èiji glavni nositelji su

najèešæe i èlanovi ili voditelji ovih udruženja. Kako je to èetnièko udruženje

bilo izrazito srpsko i najizravnije zastupalo velikosrpska stajališta, to je nje-

gova pojava i aktivno djelovanje izazvala odluèan otpor stanovnika

Vukovara i vukovarskog kotara. Uz Hrvate, na tome putu isprijeèio im se i

dio Srba okupljenih oko Pribièeviæeve SDS (iako ovdje ne tako brojnih, ali

politièki bitnih) nakon 1927. kada ove stranke stvaraju Seljaèko-demokrat-

sku koaliciju, pa su se i oni našli na udaru èetnika. Zavoðenjem šesto-

sijeèanjske diktature 1929. i proglašenjem Kraljevine Jugoslavije, zbog svog

uskog srpskog okvira, prestaje rad ovog èetnièkog udruženja uopæe pa tako

i na vukovarskom podruèju.

Veæina èlanova prešla je jedinstvenoj èetnièkoj organizaciji – Udruženju

èetnika za slobodu i èast otadžbine, s vojvodom Kostom Peæancem na èelu.

Kako su èetnici u potpunosti podržali diktaturu kralja Aleksandra (najèešæe

pod geslom: “Za Kralja i Otadžbinu”, te “jedan kralj, jedan narod i jedna

država”) slobodno su nastavili s radom. Tako zapoèinje rad odbora ovoga

Èetnièkog udruženja u Borovu (od 1929.), Vukovaru (od 1931.), u kolonija-

ma dobrovoljaca Podrinju, Adi, Palaèi, Silašu i Velikoj Mlaki (svi od 1933.),

Nuštru i Šodolovcima (od 1937.) te Bršadinu i Trpinji (od 1938.), s ukupno

oko 500 èlanova. Sredinom 1930-tih godina došlo je do postupnog rasta broja

njihovih èlanova i mreže njihovih organizacija na podruèju cijele Kraljevine

Jugoslavije (na 450 èetnièkih pododbora s 213.000 èlanova), pa tako i na

podruèju vukovarskog kotara. Poseban poticaj bilo im je ubojstvo kralja

Aleksandra u Marseilleu (listopada 1934.) te izbori 1935. godine. U to vrije-

me osniva se niz pododbora èetnièkih udruženja na podruèju okolnih kotare-

va (posebice onih koji ga okružuju: osjeèkog, vinkovaèkog, šidskog i iloè-

kog), a s kojima oni s vukovarskog podruèja najizravnije suraðuju u gotovo

svim akcijama. No to je i vrijeme kada u okolnim podruèjima Slavonije na

više mjesta dolazi do najozbiljnijih sukoba vlasti i pojedinih èetnièkih èlano-

va s hrvatskim seljacima koji ponegdje završavaju krvoproliæem (kao prim-

jerice u Sibinju i Slavonskom Brodu u veljaèi 1935. kada je ubijeno 15 se-

ljaka, nekoliko ranjenih i više desetaka uhiæenih, muèenih i dijelom osuðe-

nih od osam mjeseci do tri godine robije). Brutalni teror vlasti i èetnika na

okolnim slavonskim podruèjima nastavio se i iduæih mjeseci s novim hrvat-

skim žrtvama, ali je proizveo suprotan uèinak – homogenizaciju hrvatskog

stanovništva oko HSS-a i na vukovarskom podruèju (što se iskazalo znatnim

uspjehom na izborima u svibnju 1935.), ali i na pojavu skupine èlanova ustaš-

kog pokreta, koji zastupaju stajalište stvaranja neovisne hrvatske države

izvan Jugoslavije. Istodobno sve više jaèa i radnièki pokret i djelatnost ile-

galne KPJ, bez obzira na periodiène provale (kao ona 1936.), uhiæenja i

osudu pojedinih komunista. Zato u tim izmijenjenim politièkim okolnostima


nakon 1935. godine ne samo na ovom podruèju veæ u zemlji, a i u inozem-

stvu, vlasti moraju popuštati. To je potkraj 1935. rezultiralo službenom zabra-

nom javnog rada èetnièkih udruženja na mnogim okolnim slavonskim

podruèjima, a potom i na podruèju Savske banovine. No, ova se zabrana nije

odnosila na èetnièke organizacije u Vukovaru i na podruèju vukovarskog

kotara jer one ne samo da nastavljaju s radom do poèetka rata 1941. godine

veæ se osnivaju i nove, a tako je i na okolnim kotarevima (Osijek, Vinkovci,

Šid, Ilok), ali i onima preko Dunava u Vojvodini. Svakako da to ne bi nikako

mogle bez snažne podrške politièkih velikosrpskih vrhova vlasti iz Beograda

i umreženosti s glavnim nosiocima vlasti na tome podruèju. Sve te èetnièke

organizacije iz toga dijela istoène Hrvatske koordinirano djeluju, a što se naj-

bolje vidjelo nakon osnivanja Banovine Hrvatske (kolovoz 1939.) kroz osni-

vanje pokreta “Srbi na okup”, i zajednièkim zahtjevima da se vukovarski

kotar, dijelovi osjeèkog i vinkovaèkog, te šidski i iloèki kotar izdvoje iz nje-

zinog sastava i prikljuèe Dunavskoj banovini, a u konaènici tzv. “Velikoj

Srbiji”. Vlasti Banovine Hrvatske onemoguæile su dalju javnu aktivnost

ovoga pokreta te na izborima u svibnju 1940. HSS i SDS su odluèno pobije-

dile velikosrpske politièke snage na vukovarskom podruèju i prvi puta preu-

zele vlast, što je bilo vrlo važno s obzirom da se rat nezaustavljivo

približavao i ovome podruèju. No, javno djelovanje èetnika na vukovarskom

podruèju, kroz èije je organizacije prošlo oko 1000 ljudi, uglavnom Srba,

dvadesetogodišnja vlast nositelja velikosrpske ekspanzionistièke politike,

naseljavanje više od 8000 srpskih kolonista uglavnom dobrovljaca te zapoš-

ljavanje uglavnom Srba u organe vlasti i uprave, koji su provodili mjere te

politike jako su zaoštrili meðunacionalne odnose. Tako da su posljedice koje

su prouzroèili ostale trajno prisutne meðu tamošnjim hrvatskim i nesrpskim

stanovništvom. Tako je to meðuratno razdoblje bilo uvod u dogaðaje koje æe

slijediti tijekom rata. Tada æe doæi do snažne radikalizacije odnosa, što æe u

ratnim uvjetima imati tragiène posljedice ustaškog režima prema Srbima ali

i od sljedbenika èetnièkog programa i njegovog provoðenja u praksi tijekom

Drugoga svjetskoga rata (1941.-1945.) prema Hrvatima i drugim nesrbima.

Sažetak

Vukovarski kotar (s Vukovarom) je u razdoblju monarhistièke

Jugoslavije (1918.-1941.) vladajuæa velikosrpska politika odredila kao “srbi-

jansko interesno podruèje” te ga se onda na razlièite naèine nastojalo i pret-

voriti u “srpski kraj”. Kako je nesrpsko stanovništvo èinilo oko 65 %, to se

odmah zapoèelo s promjenom njegove nacionalne strukture u korist Srba.

Tako su iz sastava vukovarskog kotara izdvojene dvije opæine u kojima nije

bilo Srba, Vukovar je proglašen gradom, a odmah je uslijedilo i plansko

naseljavanje više od 8000 Srba dobrovoljaca i kolonista, uz zabranu naselja-

vanja Hrvata. Istodobno su vladajuæi velikosrpski krugovi, prvenstveno oni

iz redova Radikalne i Demokratske stranke, koje su i bile osnivaèi prvih èet-

nièkih udruženja, od poèetka postavljali u lokalne upravno-politièke vlasti


samo one ljude (uglavnom Srbe) koji bi provodili njihovu politiku.

Tamošnjim vlastima su u provoðenju vladine politike i suzbijanju svake

oporbe (najjaèi je otpor dolazio od Hrvatske seljaèke stranke /HSS/) te u srbi-

zaciji tog prostora pomagala èetnièka udruženja. Njihovo je organiziranje

zapoèelo 1925., kada su u Vukovaru i u 11 okolnih mjesta osnovani

Pododbori Udruženja srpskih èetnika Petar Mrkonjiæ za Kralja i Otadžbinu

iz Beograda (kao ekspoziture Radikalne narodne stranke Nikole Pašiæa) u

kojima je tada bilo više od 300 èetnika. To èetnièko udruženje je držalo grad

i kotar Vukovar, kao i cijelu Slavoniju, sastavnim dijelom svoje zamišljene

Velike Srbije. Uz njihovu su pomoæ na vukovarskom podruèju režimske

stranke pobjeðivale na izborima i preuzele vlast, ne ispuštajuæi je sve do

1940. godine. Od poèetka su èlanovi ovih udruženja bili najizravnije uk-

ljuèeni u strukture lokalnih vlasti i policije te najèešæe bili njihovi najistak-

nutiji èlanovi ili voditelji na razini opæina i kotara (pr. naèelnici i predstojni-

ci policije) èime su bili u moguænosti provoditi represiju protiv svih protiv-

nika režima. Bez obzira na to, njihovo je djelovanje izazvalo odluèan otpor

veæine stanovnika Vukovara i vukovarskog kotara, posebice Hrvata okuplje-

nih oko HSS kojima se 1927. nakon stvaranja Seljaèko-demokratske koalici-

je (SDK) pridružio i dio vukovarskih Srba iz Pribiæeviæeve Samostalne

demokratske stranke (SDS).

Nakon uvoðenja diktature 1929. vlasti su zabranile rad dotadašnjeg èet-

nièkog udruženja uopæe pa tako i na vukovarskom podruèju. Meðutim, orga-

nizacija je nastavila s radom pod novim imenom Udruženje èetnika za slo-

bodu i èast otadžbine s vojvodom Kostom Peæancem na èelu. Zamijenivši

velikosrpsku ideologiju jugoslavenskom, ipak je ostala nacionalistièka orga-

nizacija, koje je sada u potpunosti podržala diktaturu (najèešæe pod geslom:

“Za Kralja i Otadžbinu”, te “Jedan kralj, jedan narod i jedna država”) i slo-

bodno nastavila s radom i na vukovarskom podruèju. U meðuvremenu se na

podruèju grada i kotara Vukovar, kako pokazuje popis iz 1931., izmijenila

nacionalna struktura stanovništva i porastao udio Srba na 42 %, a proces se

nastavio do 1941. Uz politièko djelovanje upravnih vlasti, tome su doprinije-

la èetnièkih udruženja, èiji je rad zapoèeo u Borovu (od 1929.), Vukovaru (od

1931.), u kolonijama dobrovoljaca Podrinju, Adi, Palaèi, Silašu i Velikoj

Mlaki (svi od 1933.), Trpinji i Markušici (1935., ali su ubrzo prestali s

radom), Nuštru i Šodolovcima (od 1937.), Bršadinu i Trpinji (od 1938.).

Organizirali su i paravojnu Èetnièku èetu u Vukovaru (od kraja 1938.), a

svoju organizaciju za mladež (Èetnièku omladinsku èetu), pa èak i športsko

udruženje (Sportski klub “Èetnik”) imali su u Borovu, od srpnja 1937.

Ukupno je u ovim organizacijama bilo više od 500 èetnika. Isprepletenost

èetnièkih udruženja i vladinih upravnih tijela i dalje je prisutna, a primjetno

je i koordinirano djelovanje s èetnièkim udruženjima iz okolnih kotareva,

posebice prilikom izbora (1935. i 1938.). Nasilno ponašanje èetnika nerijet-

ko je dovodilo do krvoproliæa (najpoznatije je u Sibinju kraj Slavonskog

Broda u veljaèi 1935. kada je ubijeno 15 seljaka). Brutalni teror vlasti i èet-

nika utjecao je na jaèe okupljanje hrvatskog stanovništva oko HSS-a i na


vukovarskom podruèju (što se iskazalo znatnim uspjehom na izborima 1935.

i 1938.), te na pojavu radikalnih politièkih opcija (ustaške i komunistièke).

Da sprijeèe daljnje zaoštravanje politièkih sukoba, vlasti su postupno od

kraja 1935. do sredine 1936. službeno zabranile javni rad èetnièkih udruženja

na podruèju Savske banovine, te na vukovarskom i okolnim podruèjima.

Meðutim, uz podršku Beograda, ona su ipak ovdje nastavila s radom, èak su

osnivane i nove organizacije, koje koordinirano djeluju sve do poèetka rata

1941. godine. Posebice su aktivne nakon osnivanja Banovine Hrvatske (kolo-

voz 1939.) kroz pokret “Srbi na okup”, kada se tražilo da se vukovarski kotar

(izmeðu ostalog) izdvoji iz njezinog sastava i prikljuèi Dunavskoj banovini,

a u konaènici tzv. “Velikoj Srbiji”. Vlasti Banovine Hrvatske otežavale su

javnu aktivnost ovoga pokreta te su na opæinskim izborima u svibnju 1940.

HSS i SDS konaèno pobijedile i prvi puta preuzele vlast u kotaru. No, javno

djelovanje èetnika, kroz èije je organizacije prošlo oko 1000 ljudi, zatim dva-

desetogodišnja vlast nositelja velikosrpske ekspanzionistièke politike, nasel-

javanje više od 8000 srpskih kolonista te zapošljavanje uglavnom Srba u

organe vlasti i uprave, imali su trajne posljedice za buduænost vukovarskog

kotara.



“Udruženje Srpskih èetnika Petar Mrkonjiæ za kralja i otadžbinu” u Vukovaru

obavještava i poziva graðane iz grada i okolice preko vukovarskog lista “Radikalna

omladina” od 30. VII. 1925. na veliku sveèanost i posvetu svojih 12 zastava vuko-

varskog kotara u Vukovar 2. VIII. s dnevnim redom i potrebnim informacijama.


Karta s ucrtanim prijedlozima za amputaciju Hrvatske pukovnika Dušana

Simoviæa i Milisava Antonijeviæa iz 1918. i Nikole Pašiæa iz potkraj 1925. upuæena

jugoslavenskom kralju Aleksandru Karaðorðeviæu kao i službeni kraljev prijedlog iz

1928. Èetnici i drugi velikosrbi ovu kartu objavljivali su u više navrata uoèi, tijekom

i nakon Drugoga svjetskoga rata, opredjeljujuæi se uglavnom za Pašiæev prijedlog, ali

pomièuæi èesto granicu još više na zapad, kao primjerice glavni èetnièki voða Draža

Mihailoviæ /na crtu Ludbreg-Križevci-Ivaniægrad, nešto južnije od V. Gorice i

Jastrebarskog na Žumberak i slovensku granicu pa do mora/, iskazanih u prijedlogu

i na karti 1941. izbjeglièkoj vladi Kraljevine Jugoslavije, koja ga je prihvatila kao

svoj, odreðujuæi tako maksimalne buduæe moguæe granice “Velike Srbije”, u koje

ulazi i vukovarsko podruèje. (Karta je preuzeta iz brošure Dr. Ž. Milosavljeviæa,

Srpsko-Hrvatski spor i Neimari Jugoslavije, treæe izdanje, Amerikanski Srbobran,

Pittsburgh, PA., U.S.A., 1945. /prema drugom izdanju, tiskanom u Beogradu 1938.-

1939., pred parlamentarne izbore i stvaranje Banovine Hrvatske/).


Dok je uvoðenjem šestosijeèanjske diktature 1929. politièkim strankama, te

mnogim udruženjima i organizacijama u Kraljevini Jugoslaviji bio tijekom njezina

trajanja zabranjen rad, èetnièkom udruženju je on odobren. Prijepis obavijesti

Beogradske policije upuæene 18. I. 1930. svim banskim vlastima o odobrenju rada

“Udruženju èetnika za slobodu i èast otadžbine”, na osnovi kojega su potom osno-

vani i radili i pododbori toga Udruženja na vukovarskom podruèju.


Prijepis Izvješæa Kotarskog (sreskog) pododbora Udruženja èetnika za slobodu

i èast otadžbine u Vukovaru upuæeno Predstojništvu gradske policije o održanoj kon-

stituirajuæoj skupštini 5. III. 1933. i sastavu izabrane uprave toga èetnièkog

udruženja.


Izvješæe Predstojništva gradske policije Vukovar od 17. IV. 1936. upuæeno

Banskoj upravi Savske banovine o èetnièkom udruženju u Vukovaru.


Izvješæe Sreskog naèelstva Vukovar Banskoj upravi Savske banovine od 18. IV.

1936. o stanju èetnièke organizacije na podruèju vukovarskog kotara.


Izvješæe beogradske “Jugoslovenske straže” od 22. XII. 1935. o velikoj èetniè-

koj manifestaciji – posveæenju nove èetnièke zastave udruženja u Borovu, kojoj je

nazoèio i na njoj govorio vojvoda Kosta Peæanac, predsjednik èetnièkog udruženja.


Beogradska “Jugoslovenska straža”, kao službeni organ Èetnièkog udruženja,

izvješæivala je o èetnièkim proslavama, godišnjim skupštinama te o osnivanju i izbo-

ru uprava novoosnovanih Pododbora Udruženja èetnika za slobodu i èast otadžbine

na vukovarskom podruèju, kao što je predoèeno s èetnièke proslave u Borovu, te

osnivanja èetnièkih pododbora u Bršadinu i u Trpinji 1938. godine.


Letak pokreta “Srbi na okup”, u koji su se ukljuèili vukovarski èetnici i drugi

velikosrbi, iz studenoga 1939. u kojem se poziva Srbe vukovarskog kotara na okup

u borbu za odcjepljenje od Banovine Hrvatske i “pripojenje vukovarskog sreza

banovini srpskoj”, koja bi se trebala osnovati. Letak je rasturan meðu stanovništvom

vukovarskog kotara krajem 1939. i poèetkom 1940., kada je zabranjen i plijenjen od

banskih vlasti Banovine Hrvatske.


Izvješæe Predstojništva gradskog redarstva Vukovar upuæeno 14. III. 1940.

Banskoj vlasti Banovine Hrvatske o pokretu “Srbi na okup” i odcjepljenju i odvaja-

nju vukovarskog kotara od Banovine Hrvatske.


Summary

FOUNDATION AND ACTIVITIES OF THE CHETNIK

ASSOCIATIONS IN VUKOVAR AND THE VUKOVAR DISTRICT

DURING THE MONARCHIST YUGOSLAVIA (1918-1941)

The town of Vukovar and the Vukovar district were the locus of interest of

greatserbian politics and of the chetnik asssociation ever since its inception. Namely,

this political current considered the area, as well as the whole of Slavonia, part of

what constituted their idea of Great Serbia. Vukovar thus happened to become part

of the Serbian "interest sphere". The chetnicks enjoyed, from the very outset, wide-

spread support among the greatserbian governing authorities, primarily in those

belonging to the Radical and Democratic party. The first chetnick associations

emerged from the soil of the two political parties as can be ascertained by as little as

a short glance at the then political trends, especially the election results. Given the

structure of the population in the Vukovar area (comprised primarily of Croats and

other non-Serbs) and its location (alongside the Danube where many important traf-

fic routes converged, and where it bridged the gap between the Serbs in the east, in

Vojvodina and Serbia and those in the west, in Slavonia) the chetnicks in the area

had a special mission – to help greatserbian authorities supress first the communist

(1920/21), and then the Croatian national movement held together by the Croatian

Peasant Party, and to pave the way for a serbization of the area. This manifested itself

in the colonization of more than 8.000 Serbs into the area, most of them arriving on

a voluntary basis. The parties belonging to the greatserbian regime never lost their

power and authority over the area until 1940. That is the reason why, soon after the

foundation of the Serbian Chetnick Association Petar Mrkonjiæ, «Za Kralja i

otadžbinu» («for the King and Fatherland»), the so called Raèiæ Chetnicks, it was

nowhere else but Vukovar (among the first places in Slavonia) that the central chet-

nick administration from Belgrade founded in 1925 twelve branches of this associa-

tion numbering more than 300 members. Ever since their inception, those associa-

tions penetrated all the bodies of local administration, police forces, where most

often their members or even leaders held key positions. As this chetnick association

most directly represented greatserbian ideas, its thriving and activities in the area

sparked off massive resistance among the people in Vukovar and in the Vukovar dis-

trict. Joining the Croats after 1927 was also a part of Serbs gathered around

Pribièeviæ's Serbian Democratic Party (although they were not so significant in num-

ber, they had some political impact). These two parties jointly formed the Peasant-

Democratic Coalition, and both appeared on the chetnicks' black list. With the intro-

duction of the so called January 6th Dicatorship in 1929 and the emergence of the

Kingdom of Yugoslavia, and due to its narrow Serb-oriented frame, the chetnick

association ceased to operate completely, so too in the Vukovar area.

Most of its members then joined the unique chetnick organization – The

Chetnick Association for the Freedom and Honor of the Fatherland, with duke Kosta

Peæanac on top. Since the chetnicks wholeheartedly supported King Alexander's

dicatorship (most often under the slogans: “For the King and Fatherland”, and “one


King, one people, one country”), they freely continued with their activities. Thus this

Chetnick association branched out into Borovo (from 1929), Vukovar (from 1931),

into the Serb colonies in Podrinje, Ada, Palaèa, Silaš and Velika Mlaka (all from

1933), Nuštar and Šodolovci (from 1937) and Bršadin and Trpinja (from 1938), with

a total of approximately 500 members. In the middle of 1930s those branches grad-

ually increased in size, and a whole network of new ones emerged in the whole of

Kingdom of Yugoslavia (450 chetnick branches with 213.000 members), so too in the

Vukovar district. This association found a further impetus in the assassination of

King Alexander in Marseille (in October 1934) and in the elections of 1935. At that

time a range of subunits of the chetnick associations was founded in surrounding dis-

tricts (especially those close by: the Osijek, Vinkovci, Šid and Ilok district), with

which those from the Vulkovar area enjoyed most direct cooperation in almost all

activities. Those were the times, however, when in several places in the surrounding

areas of Slavonia serious clashes arose between the authorities and certain members

of the chetnick associations on the one hand and Croatian peasants on the other, occa-

sionally ending in bloodshed (as for example in Sibinj and Slavonski Brod in

February 1935 when 15 villagers were killed, serveral wounded and several dosens

were arrested, tortured and sentenced to 8-months' to three years' hard labor). The

brutalities exerted by the authorities and chetnicks over Slavonian people continued

for the next several months, resulting in new Croatian casualties. However, this also

had its countereffect - a homogenisation of Croatian people around the Croatian

Peasant Party in the Vukovar area (which showed in the Party's marked success in

the May 1935 elections), but also in the emergence of a group of members of the

Ustasa Movement, who fought for the idea of an independent Croatian state outside

the bounds of Yugoslavia. Simultaneously the workers' movement and activities of

the illegal Yugoslav Communist Party gathered force, occasional raids (as that in

1936), arrests and convictions of some communists notwithstanding. That was the

reason why, given the changed political circumstances following 1935 not only in

those areas but also in the rest of the country as well as abroad, the authorities had to

loosen up the rein. Towards the end of 1935 public activities of the chetnick associ-

ation were offically banned in many surrounding Slavonian areas, and afterwards in

the area of the so called Savska banovina (Banovina of Sava). This ban, however, did

not affect the chetnick organizations in Vukovar and in the Vukovar district, because,

not only did they continue with their activities until the outbreak of war in 1941, but

even new ones were formed. The surrounding districts saw the same thing happen

(Osijek, Vinkovci, Šid, Ilok), as did the ones accross the Danube in Vojvodina. It

goes without saying that none of that would have been possible had there not been

for a wholehearted support of and link with the greatserbian authorities from

Belgrade. All chetnick organizations from that part of East Croatia worked in unison,

which could best be observed after the foundation of the so called Banovina of

Croatia (in August 1939), when the “Srbi na okup” («Serbs, gather together») move-

ment cropped up, insisting that the Vukovar district, parts of Osijek and Vinkovci,

and the Šid and Ilok district be extracted from it and annexed to the Banovina of

Danube, ultimately to become part of the so called “Great Serbia”. Authorities of the

Banovina of Croatia prevented further public activities of this movement. In the May

1940 elections, the Croatian Peasant Party and the Serbian Democratic Party won a

landslide victory over the greatserbian political forces in the Vukovar area and took

over the power for the first time, which was a fact of some significance given that the

Second World War was getting dangerously near. Yet, the public activities of the

Vukovar chetnicks, about a thousand of whom were members of Serb-dominated

chetnick organizations; twenty years' government of greatserbian expansionist pow-

ers; the voluntary colonization of more than 8000 Serbs and the systematic employ-

ment of Serbs in various positions of bodies of government and administration, who

implemented such politics, significantly aggravated international relations. All the

consequences thus brought about remained deeply ingrained in Croats and other non-

Serb peoples living in the area.

The period between the two wars was just a prelude to the events that were to

take took place during World War Two. This radicalized significantly the relations

between the peoples, which, given the overall situation, had tragic consequences, be

it for Serbs under the Ustasa regime, be it for Croats and other non-Serbs at the hands

of followers of the chetnick agenda during the Second World War (1941-1945), be it

for those whose political goals and ideals ran against those of the new communist

authorities. In the aftermath, there were numerous casualties on all sides. The great-

serbian expansionist politics, most radical representatives of which were the chet-

nicks, lived to see the end of the war, (1945-1990) continued into the communist era

under some new circumstances and in a new form, all through the present day onyl

to rear its ugly head again in the agression over the Republic of Croatia during the

Croatian War of Independence (1991-1995). Only this time with even more tragic

consequences, especially here in the Vukovar area. For the last time, let us hope.

(Prijevod sažetka: Gabrijela Buljan)

Key words: Kingdom of Yugoslavia, greatserbian ideology, Chetnik move-

ment, town of Vukovar, the Vukovar district.


Education

Zdravko Dizdar: Povijest četništva u Hrvatskoj - Osnivanje i djelatnost cetnickih udruzenja na podrucju grada i kotara Vukovar u monarhistickoj Jugoslaviji