Iznenađuješ, Bože, svemoćan i slab, svet i osuđen. Ovo je čas tame u kojemu slavna djela ljubavi i preobraženja svijeta dohvaća ruka »obijeljenih grobova«. Pilat u svojoj slabosti postaje osudom. I mene se tičeš, Isuse - i ti i osuda. Tvoj sam i Pilatov. Kušnja je to brzine ljudskoga pravorijeka i njegove nepotpunosti kada se želi osuditi Boga. Ne dopusti, Gospodine, da nedosljednost našega kršćanstva bude prigoda za osuđivanje tebe ili tvoje Crkve.

Čovjek misli da bičem i križem oduzima život, a za tebe je to pogled na put prema proslavi. Poput novoga Izaka na usponu prema brdu žrtvovanja. Sa znakovima trpljenja na tijelu, s tjeskobom i strahom pred smrću, križem teškim kao ljudskost ravnaš stazu za sve nas posustale. Onaj čija je riječ neodoljiva dopušta se voditi u smrt, da bi svojom poslušnošću iscijelio našu neposlušnost. Gospodine Isuse, vodi me putem svojih zapovijedi.

Pred događajem tvoje smrti kao da mi nije važan jedan pad... A baš tu kao da si sakrio božanstvo, da ne budeš ništa doli čovjek u zagrljaju križa. Padajući dižeš - ponižen uzvisuješ. Križ baca korake u stranu. Odasvud povici uvreda. Tek tu na zemlji, u gluhu prahu ponovna je snaga. Ne daj da nas sablazni tvoj pad, Gospodine. Učvrsti nas u vjeri da je tvoj jaram sladak i breme tvoje lako.

Kada je stado raspršeno i kada je vjera nepostojana, ususret ti dolazi Majka, ljubljena učenica. Ako Bog ne štedi najbolje, tada i bol dobiva drukčije značenje. Pogled izvan otajstva nudi pobunu ili malodušje, tako ljudsko, a tako nekršćansko... Zadaća Majke ne prestaje nikada: trebala je biti na ulicama Jeruzalema prateći, surađujući, dajući se. Gospodine, ne dopusti da se izgubimo u sjeni poteškoća; ne dopusti da se odvojimo od tebe i od Majke.

Ljudski prizor na putu patnje. Izrastao je iz želje da se ne prekine zabava i užitak u tuđemu umiranju. Zovu čovjeka komu nije bliska Isusova tragedija; zadiru u život s okusom svakodnevnice, da bude poseban i najbliži u zadaći otkupljenja. Taj križ nije ukras. Stavili su ga nasilno - ne poput dara. Ljubiti križ kada ga koža osjeća, nenaslikana, neudaljena, već urezana u nas i mi u njega. Gospodine, daj da svojim križevima upotpunjujemo strahotu križa u tvojemu tijelu, Crkvi.

Žena i osjećaj ostali su u sjećanju poslije mnoštva jednakih prizora mučenja - iskorak neobičnosti. U toj je ženi hod narušen, zabava zaustavljena, istrgnuto lice iz »složenih okolnosti« ljudskih planova; nevidljivo u rukama vidljive žene. Onaj »po kome je sve stvoreno« u mnoštvu stvorenja i sam je »ljudima nalik«, ali i Bog prepoznat u rukama ljubavi. Obrisao si lice i osta zapisano: Što god ste učinili jednomu od najmanjih, meni ste učinili.

Padati i pasti; uspravljati se i uspraviti se - životni je ritam čovjeka. Isus je na mjestu krivnje i krivca koji postaje progoniteljem. Oči prignute k zemlji. Čovjek ne vidi da je kušnja tu i ne sjeća se riječi: »Ne uvedi nas u napast.« Svemoćni je iscrpio snagu da bi ju dao nama. Uvjereni u svoju ranjivost, Gospodine, dičimo se svojom slaboću, jer sve možemo u onome koji nas jača. Dosta nam je tvoja milost.

Majke i sućutne žene vidjele su tvoja djela. S tvojih su usana slušale o pravednosti, kraljevstvu i osjetile ispunjenje obećanja. Pred njih stavljaš njihovo majčinstvo i govoriš koliko cijeniš njihov plač, jer - samo majke sve razumiju. Pozivaš na drukčiji plač, onaj kojega suze zalijevaju obraćenje. Bile su simbol naroda kojemu je otežalo srce i koji nije osjetio sol suza nad Jeruzalemom. Gospodine, po mukama svojim daruj nam novo srce.

Kolika je samo cijena koraka do vrha. Drhtaj tjeskobe i zamrle snage tijela guraju te treći put na zemlju. Čini se da tu sve završava. Pa ipak, to je samo iščekivanje. Tu se susreću tvoj i naš put, križni put i put zemaljskih prohtjeva. I padamo triput, stoput, tisuću puta. Neumorna zamka grijeha. Ovaj pad prisjeća na najsvježiji grijeh; onaj koji poznajemo, Bože, samo ti i ja; onaj koji nagriza Crkvu i zajedništvo. Pretvori, Gospodine, naše padove u vrela poniznosti.

Na cilju, on koji nije imao ni odmorišta ni svratišta, ostvaruje nauk blaženstava. Rođen siromašan, živio je od velikodušnosti onih koji su ga slušali. Sada s najuzvišenije katedre poučava o posvemašnjoj ogoljelosti. Bol otvorenih rana i bučan metež krvnika. Pred nama je slika istinske Crkve, bez vanjskoga sjaja koji bi vrijeđao. Zavjesa je razderana i istina zasljepljuje. Rekao si, Gospodine: »Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.« Pomozi nam sašiti tvoju odjeću i sve svoje blago staviti u tebe.

Ljudi misle da su na grede pribili moć i mudrost i svetost. Nakon što je postao čovjekom, ništa ga nečisto ne može onečistiti. Ništa više ne može biti poniženje, otkad je Božji Sin visio na križu. Pred očima sviju, kao primjer, jer je rekao da je kralj. I bio je i jest... Obilno nas obasipa darovima sa svoga prijestolja: oproštenje, svoju Majku, otvoreno srce. Gospodine, ako nema veće ljubavi od prinošenja života, ne dopusti da nas obuzme sumnja u tvoju ljubav.

Došao je tako često najavljivan čas da s ovoga svijeta prijeđe k Ocu, čas prividna gubitka, a zapravo slavni čas pobjede. Poslije strašne boli predaje duh Ocu, na čuđenje svega stvorenoga. Smrt za ljude ima vrijednost ako znaju umirati kao Isus. Smrt nije nesigurna pustolovina, jer je u Kristu pobijeđena i sve je dovršeno. U dovršenju ima mjesta i za umiranje. Poslanje je ostvareno. Ti koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj se nama grešnicima.

Oni koji se brinu za tebe nisu sposobni dosegnuti važnost časa u kojemu Isus umire na križu. Još odjekuje dojmljivo svjedočanstvo stotnika: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« Strah silazi s brda i uvlači se među ljude; tuga ovija žene. Sve je dovršeno i sve započinje. U miru triju dana silaziš u prostore smrti. Skidaju s križa kruto tijelo i stavljaju ga u ruke koje osjećaju težinu odgovora: »Neka mi bude po tvojoj volji.« Majka svih koji vjeruju. Djevice samoće i boli, ispuni prazninu u tvojoj novoj djeci.

Ukop čovjeka uvijek je tužan, a tvoj ne dopušta niti okupljanje prijatelja dok se spušta večer. Na brzinu, zbog mirovanja koje nameće kalendar i neki drugi obred. Ležiš u novome grobu, čuvan od onih koji te se boje i mrtva. Nisu u te vjerovali, ali se sjećaju riječi o uskrsnuću poslije tri dana. Kamen je zadržao pogled, ali ne i život. Sve ne završava u grobu. Gospodaru života, dopusti da do nas dopire dah nade u kojoj se kraljuje zajedno s tobom.

Oče nebeski, primio si žrtvu križa svoga Sina Isusa Kristakoji je svoj život položio iz ljubavi prema nama ljudima. Svojom je krvlju otkupio svijet i objavio nam put poniženja i uzdignuća.Oče sveti, neka tvoj blagoslov siđe na ovaj narod koji je razmatrao otajstvo Križa ispunjen nadom u uskrsnuće.Obdari ga oproštenjem i utjehom; učvrsti mu vjeru i vodi ga prema vječnome spasenju.Po Kristu Gospodinu našemu.

Ivan Šaško