M. JURIĆ ZAGORKA

GORDANA VII

MARIJA JURIĆ ZAGORKA

GORDANA

Za izdavača Petar Majstorović

Glavni urednik Marijan Sinković

Likovna oprema Ferdo Bis

STVARNOST ZAGREB

Tisak Grafički zavod Hrvatske - Zagreb

SUD

JEZOVITO OBEĆANJE

vi su se trgnuli od stola - i gospoda i žene.

- U verige s divljakom. U verige! - viču mu

škarci sa svih strana.

- Kazni ga oče! U okove s luđakom - reče

Vilena.

Na taj poklik pohita zastavnik u sredinu sobe, isprsi se i zime u djevojku

pogledom osvete:

- Nema veriga koje bi sapele ove ruke dok ne izvrše ono

na što sam se zakleo.

- Ostavite ga, Vileno! - zapovijeda Gordanin glas. - Vi mo

rate šutjeti.

- Obračunajte s njim na mačeve! - viče Draženićev kape

tan.

- Gospodine zastavnice? Poslan sam od bana i vojskovođe

da mu dovedem pomoć na bojište. Dakle, u ovom času nisam

svoj, ali kad izvršim dužnost, evo na poštenu riječ: doći ću i stati

pred vaš mač.

- Nije dostojan tvojeg časnog mača - usklikne Vilena gla

som snage, odlučnosti i smionosti.

Jelenko se ukoči. Nije više čovjek. Kip je u kojemu se skamenila uvreda.

Prestrašeni su svi od njegove nepomičnosti. Nitko se ne usuđuje ni maknuti da ga

ne bi izazvali. Svima se čini da bi to bio smrtni udarac koji nitko ne bi mogao

spriječiti. Vilena je

blijeda, dršće za vjerenika. Ali Kuševićeve ruke i mač vise niz bokove. Obrazi

su mu mrtvački. Samo su mu oči, kao u zmije, uperile svoj otrovni žalac u

Vilenu, a glas mu je đavolska prijetnja:

- Gospođice gizdava i plemenita, doći će jednom dan kad ću

vas zauzvrat darivati radom nad kojim ćete jaukati do groba.

Okrene se, otvori vrata i nestane.

Zanijemili su! Jezovito obećanje leži u zraku kao sablast. Svi zure u nj i šute.

Puštaju ga da ode: Razmišljaju samo o tome: kakvim se to prijeti darom nad kojim

bi imala divna djevojka jaukati do groba. Što znače ognjene riječi, pogled u

kojemu se iskrilo stotinu kletva?

Prvi se trgne župan:

- Za njim, uhvatite ga i svežite. Pred sud zbog smrtne pri

jetnje!

Sluge su skočile na vrata da poslušaju gospodara.

- Stanite! - zaustavi ih Draženić. - Ne bi bilo dostojno kad

bih dopustio da ga zbcg mene vode u tamnicu. Svoju ću vjereni-

cu znati čuvati sam i braniti od njega i svakoga.

- Tako je pravo! - odobri Gordana i pokaže na prozor. -

Eno, vidite ga, već jaše cestom.

Svi promatraju zastavnika kako juri kao bljesak u oblacima. Po njemu pljušti,

nad njim sijeva, oko njega gromovi, a on tjera konja cestom Turopolja u

nepovrat.

- Leti olujom kao pravi zloduh - čuje se glas kod stola.

- Takav se rodio, takav će ostati. Divlja mu je ćud i ne

pozna časti ni dostojanstva - reče župan.

- Pa ipak, šteta - oglasi se sada Draženić. - Nikad nisam

prema njemu osjećao neprijateljstva. Kunem se na to čašću svo

jeg imena i ne znam otkud ta mržnja na mene.

- Možda se nadao da će Vilena privoljeti k njemu? - pita

turopoljski kapetan.

Djevojka se ljutito okrene kapetanu banderija i ukori ga:

- Zato što sam se s njim igrala u djetinjstvu? I najugledni

ja se djeca igraju na cesti i polju sa svakakvim prostacima.

- Oprostite, gospođice, mislio sam to podrugljivo za njega, a

ne ozbiljno. Gdje bi on smio podići oči k vama. Da je zastavnik

mojeg banderija, to je samo zato što je vratolomne smjelosti, a to

je turopoljskom narodu toliko bilo po volji da su ga izabrali.

- Slutila sam taj sukob - veli Gordana.

- A što je on zapravo prijetio? - pita župan smrknuto.

- Lako za njegove prijetnje - dobaci omalovažavajući

Vilena.

- Možda nije tako lako, lijepa djevojko, kao što vi mislite

- upada Gordana. - Njegova zakletva lebdi nad nekim, a umi-

nuti neće. Zastavnik će mirno položiti i svoj život za nešto što

je nakanio, a očito će platiti životom svoju nakanu.

- I nije za drugo - reče župan pa onda digne vrč i stade

nazdravljati gostima.

8

- Što god se zbilo, Vileno, moj život i moje srce i sve što

imam na ovoj zemlji pripada samo vama- šapne Draženić svo

joj vjerenici pa je gleda užarena pogleda.

Nemili prizor zaokupio je Gordaninu dušu raspršio nemir njezina srca. Cim je

mladi zastavnik ostavio kuću, gleda ona na prozore, osluškuje i sporazumijeva se

sa svojim kaštelanom.

Napokon se oluja stišala. Pljusak se prorijedio, a oblaci pro-tanjili. Ona

ustane:

- Zahvaljujem časnom kućedomaćinu za gostoprimstvo. Že

lim sreću njegovoj divnoj kćeri sa čestitim uglednim vjerenikom.

Oluja se načas razlila nad ovim krovom, ali kao što svaka oluja

pročišćuje zrak, tako će i ova danas razbistriti duše i pročistiti

vidike. Jer ljubav je to jača što je teže iskušavamo. A mladom

Jelenku, koji je zaslijepljen nekim svojim, nama nepoznatim mi

slima, valja oprostiti. Nitko od nas ne vidi u tuđu dušu i zato

nema prava bližnjemu suditi i osuditi ga. Mi ne znamo što njega

goni tom strahovitom stazom. Vrlo vjerojatno teška zabluda.

S poštivanjem slušaju riječi ugledne ljepotice i napokon pristaju uz nju:

- A sad zahvaljujem gospodinu županu na gostoprimstvu i

molim sve da mi oprostite. Ne mogu duže izdržati, srce me vuče

k sinu.

- Trebali smo ga pozvati da vas ovdje dočeka - sjeti se sa

da župan - ali čovjeku nikada nije dovoljno pameti.

- Bolje je da ne ostavlja dvor - javi se gospođa Alapićeva

- kad su veprovi tako opasni.

- Za djecu koja sama lutaju cestom i za pastire - ispravi je

župan.

Gordani se pričini kao da je to rekao nekako naročito ljutito, oštro, što li?

Taj je glas nekako teško dira, a zapravo nema ničega u njegovim riječima što bi

je moglo povrijediti. Brzo se oprosti s gospođama koje su primile poziv domaćih

plemkinja da kod njih prenoće. I dok im Gordana želi sretan ostanak, opazi kako

u sobu ulazi županova sestra, preplašena pogleda. Kao da je ovog čaša negdje

vani doživjela nešto vrlo neugodno. I kad joj Gordana pruži ruku, čini joj se da

je ledena i žena je hitro povuče. Dušom joj se krade nemir kao predosjećaj neke

nesreće.

Krenula je k vratima u pratnji kućedomaćina i gospođa. I opazi da se županova

sestra sagnula k nekoj gospođi, nešto šapnula, a ova pogledala Gordanu raširenih

očiju. Samo površno dodiruju ti dojmovi Gordaninu dušu jer sva pažnja, sve

misli, već su pod krovom dvorca Brezovice gdje je mora čekati sin.

Izašla je u dvorišae gdje je čekaju njezini momci i kaštelan. Kiša je posve

prestala, a nebo se stalo vedriti.

- Moramo otići bez zastavnika - veli ona. - Slutila sam da će biti sukoba, ali

sada brzo kući.

I ona uzjaše. Tjera konja. Mladenčić je jedva slijedi. Ide najkraćim smjerom

prema svojem dvorcu. Ne pozna zapreke.

Zabijeliše se tornjevi Brezovice. Gordana osjeti bol kao da su vršci tornjeva

oštrice u njenom srcu. U duši joj se miješaju čudne slike preživjelih časova.

Županov čudni glas, kad je govorio

0 veprovima. Preplašeni pogled njegove sestre, kad je stupila u

sobu i očito neku grdnu vijest prišapnula nekoj gospođi. A sada

bol kad je ugledala vrškove ovih tornjeva. Zašto? Kako sve to?

1 goni konja.

Napokon se ukaže Brezovica kao otok usred širokog vodenog obruča. Gordana stoji

na obali opkopa punih vode od proloma oblaka. Navrh kule nad ulaznim vratima

trube trublje u znak da je stigla gospodarica. I njihov zvuk nije kao prije

veseo, radostan, tako se čudno muklo, tromo provlači nad vodom.

Lančani most se spušta polagano kao da se straža ne žuri primiti pod krov

gospodaricu. Škripi most, zvekeću lanci. Napokon debele daske mosta padaju na

obalu. Nestrpljivo natjera konja na most.

Stigla je pod kulu. Vrata su otvorena. Ispod stropa ujaše u dvorište. I stane.

Kao da joj nešto ne da dalje. Zaokruži oko sebe munjevitim pogledom: Služavke,

sluge, potkastelan, žene, svi su tu. Stoje, zure u nju. Lica su im očajna kao

nakon pogreba. Nestrpljivo vikne:

- Gdje je Damir?

Nema odgovora. Svi zure u nju.

- Sto je? Kakva je to šutnja?

Potkastelan muca, zapinje, trese se:

- Gos-poda-rice, zar vi ne znate?

- Sto ne znam? Govori! Kazuj!

- Naši glasnici nisu vas stigli?

- Nitko nije stigao. Nitko. Govorite ljudi što je. Kazujte -

zapovijeda glasom strahovite slutnje.

Kaštelan i potkastelan izmijeniše nekoliko riječi, tiho, nečujno. Mladenčić

protrne i spusti glavu.

Strah zbog njihove šutnje baci Gordanu sa sedla, ne pita ništa, trči uza stube.

"Bolestan, teško bolestan" - govori glasno sama sa sobom i trkom juri hodnikom,

otvara vrata spavaonice. Nikoga. Otvori vrata svoje i muževljeve sobe. Ni tu

nema nikoga. Trči u blagovaonicu, i tu je pustoš. Ide, trči iz sobe u sobu, iz

velike dvorane za primanje u malu. Prazno, pusto. Tiho je u dvoru, jezovito je

tiho kao u mrtvačnici. Niotkuda vedrog obijesnog krika dječakova. Trči Gordana

svojim dvorem kao nekom stranom kućom u koju je zalutala. Ništa ne prepoznaje,

ništa ne pripada njoj.

- Damire! Damire Zloćko mali! Sto se skrivaš? Gdje si, ša-

Ijivčino okrutni? - i ona se smije drhtavim smijehom da nad-

viče stravičnost. Pred očima joj je slika na cesti kako lovci nav

ješćuju prolaznicima:

"Čuvajte se ljutih veprova, razderali su nekog dječaka." Krv joj zastade u

žilama. Ledeni znoj skoči na čelo. Nema daha. Gleda posteljicu s modrim

baldahinom. Usne su stisnute, a srce viče.

Na vratima stoji kaštelan Mladenčić. Lice mu je siva perga-mena, oči užasnute.

Ide k njoj.

Ona osjeća da joj se približuje smrtonosni udarac. Ipak promuca:

- Gdje je? Gdje?

- Gospodarice, dječak o kojem su govorili da je rastrgan od

vepra bio je...

- Ne! Ne! Ne! - viče ona samrtnim glasom.

- Grozna nesreća, jezovita. Našeg krasnog Damira nema

više.

Zaljuljala se i sklopila oči.

Mladenčić skoči k njoj, uhvati je u naručaj. Strese njome. Ledena, ukočena, leži

mu na rukama. Čvrsto je stisne k sebi kao da će je toplinom svojeg tijela

probuditi u život. Grli je prestravljen od užasa i drhtav od dodira njenog

tijela. Trese ga zima, oblijeva znoj. Dva strahovita osjećaja, dvije misli,

dvije duše, dva čovjeka u njegovim prsima. Sam s njenom ljepotom bez svijesti.

Na vratima proviri ženska glava. Spazivši besvjesno tijelo u naručju

kastelanovu, zaori se hodnikom krik. I žene i muškarci prodru u spavaonicu.

Na ležaj je položeno tijelo gospodarice. Drhtavim glasom kaštelan Mladenčić

dijeli zapovijedi.

Gordana otvara oči. Ogledava se. Sve joj je jasno. Sve zna. Brzo se vratila

svijest i majčinu srcu prikazala strahovitu istinu. Mahnula im je da svi odu.

Hoće da bude sama.

Izašli su, ali su ostali pred vratima na hodniku.

Ona leži nauznak. Suze joj teku niz lice. Prolaze časovi. Bolima nikad

olakšanja.

Prošla je večer i pala noć. Gordana se ne miče. Nikoga ne zove. Nikoga ništa ne

pita. Nitko joj ne smije blizu.

Zaronila je u svoju bol. Srce je odar uz koji nariče majčinska ljubav. Ništa u

životu nije joj moglo uništiti snagu. Ništa je nije moglo survati ni slomiti.

Sada leži tu iznakažena srca, raz-derane duše. Izgubljena, nemoćna. A muž,

junak, kreće na bojište ...

"Zar je to slika njegova sna one noći pod šatorom? Vidio je

taj dvor pust, prazan, zarašćen grmljem, paučinom. San se po

činje ispunjavati "

Malo ustane, ode k prozoru i zagleda se u vodu pod dvorcem. Mjesec rasvjetljuje

bujicu. Nebo se ogledava u dnu vode.

"Nebo, nebo plavo, sakri lice svoje od srama nad nepravdom što si je ponilo nada

mnom!"

Suze teku, a srce vrišti...

Oko pola noći ulaze žene, služavke, mole je da uzme tople juhe. Ona samo

odmahuje rukom. A one se ne miču od nje, toliko dobre, blage i plemenite

gospodarice. Nastoje je sklonuti da barem nešto kaže.

- Neka dođe potkastelan - zapovijedi napokon.

Skupila je toliko snage da ga ispita što je bilo, Pristari pro-sijedi muž ulazi

s Mladenčićem. Gordana ga ne gleda. Sjedi na le-žaju i odvraća glavu.

- Kako je to bilo moguće? - prošapće ona.

Čovjek plaho i dršćući pripovijeda:

- Stigao je vaš glasnik Grga i rekao da se vraćate u subo

tu podvečer, neka vam mali Damir dođe u susret.

- Ja? Nisam to isporučila - trgne se ona.

- Ne, vi niste poručili, nego gospodin Damir, tako je rekao

Grga.

- Kako bi poslao takvu poruku? Nisam ni znala kada ću

stići?

- Grga je tako kazao, svi su čuli. Bože mi oprosti, nikad on

nije točno izvršio poruke.

- Gospodarice! Nisam li vam putem rekao svoju slutnju da

je ova budala sve iskrenula - tronuto će Mladenčić.

- Neka Grga dođe ovamo, odmah!

- Gospodarice, teško je platio smušenost svoje glave.

- Što, platio? Govorite. Pričajte mi sve, sve.

Potkastelan pripovijeda, a suze mu teku potokom:

- Kad je Grga donio vijest da vi dolazite i neka vam dođe

mo u susret, uzeo sam momke i sam s Grgom pratio malog Da-

mira. Na cesti su nas lovci opomenuli da se uklonimo veprovi

ma. Grga uzme k sebi na svoje sedlo dječaka da s njim pobjegne

od veprova. I dok sam ja imao s momcima brigu da zaustavimo

čopor što je navalio iz šume, Grga odjuri s Damirom u šumu

gdje nije bilo straha jer su veprove goniči tjerali na cestu da ih

lakše poubijaju, ali nevolja htjede da su Grgu s Damirom u bi

jegu napali veprovi upravo tamo gdje se nije nadao. Tko zna ka

ko, životinje pod noge konju.

Ona sklopi oči i stisne obrve kao da su je udarili u glavu. Dugo Gordana ne veli

riječi i leži ukočeno.

- A gdje je tijelo? - šapne.

- Našli su samo Grgino razderano odijelo i Damirov šeši

rić.

Gordana pokrije lice kao da bi htjela izbrisati sliku strave. Ali slika ne

uzmiče, uklesana je u mozgu, osjeća slabost. Srušit će se.

Željeznom snagom prikuplja sile da bi ispitivala dalje. Ne može. I nijemom

gestom odredi neka odlaze.

Potkastelan zaplače, segne pod prsluk pa izvadi dražesni šeširić s bijelim

perom.

Gordani se čini da se plavi nježni šeširić smiješi, šali, doziv-lje je neka

traži glavicu koja ga je nosila jer se samo negdje sakrila crna, kovrčava

glavica bademastih očiju, Damirova čela i njegovih oštrih usana u kojima leži

muška odlučnost.

Ništa nije preostalo od onog divnog dječaka, djeteta njene velike ljubavi,

dječaka začeta u času kad joj se dragi spremao da žrtvuje život za domovinu,

oslobodi tvrđavu koja je bila prag ulaza u srce Hrvatske, dijete začeto u

velikom času, najveće boli i najveće sreće, najsvetije požrtvovnosti. Sad ga

nema. A nema ni muža. Na putu je u bitku koja možda znači smrt. Zar je svemu

kraj?

"Rekla sam Damiru: Dok u zemlji Hrvatskoj vlada grabežljiva sila, nema ličnih

sreća pojedincu ni obitelji!" I spremni smo trpjeti i pregarati! Ali ovo je ipak

previše, ipak preokrutno. Zašto mi, Bože, nisi ostavio sina da raste, služi

domovini i padne na bojištu, a ne ...

I zarida. Stišće k prsima šeširić s bijelim perom.

Žalosna noć vuče se nad Brezovicom. Na kulama stražari uzdišu nad dvorcem u

kojemu je još nedavno kliktao bučni dječak i s njima se mačevao.

U hodnicima tinjaju slabe luči. Služavke, sjede po kutovima i drijemaju. Na

svaki se uzdah iz sobe trzaju, tapkaju bosim nogama, osluškuju na vratima hoće

li ih Gordana zvati. Njihove duše tuguju s njom koja je uvijek tješila njihove

boli i čovje-čanskim srcem obavezala njihovu zahvalnost.

U spavaonici na ležaju grli Gordana u strahovitom očaju mali šeširić i zalijeva

ga suzama.

UROTA NA GRIĆU

U šestoj inzuli, na gričkoj tvrđavi, u palači plemićke obitelji Berislavić,

okupljeni su plemići Zagorja, Posavine, Slavonije, zagrebački kanonik Benko,

knez Ivan Torkvat i banovac Baltazar Gašparić. Razgovaraju i čekaju turopoljskog

župana banova brata Stjepana Berislavića. Napokon ovaj dolazi sa svojim budućim

zetom Draženićem. Ulazeći, odmah se ispričava gospodi:

- Ne zamjerite, malo sam zakasnio. Jučer popodne stigla mi

je kćer i proslavili smo zaruke sa čestitim mladićem Slavimirom

Draženićem - i prikaže svojeg mladog pratioca.

Gospoda čestitaju i promatraju lijepog prijatnog mladića, a župan zahvaljuje na

njihovim riječima:

- Hvala gospodo, na čestitki. A doveo sam vam na vijećanje

i budućeg zeta, ako niste protiv toga. Hrabar je i oduševljeni naš

pristaša. Zaželio je da vam služi.

- Kad ga vi dovodite ovamo, primamo ga radosno i s po

vjerenjem baš kao i vas - veli banovac Gašparić.

Gospoda ispituju Draženića o svemu što se događalo u taboru hrvatske vojske i o

njenom odlasku na ratište. Mladić mirno pripovijeda, odgovarajući na njihova

pitanja, a svaka mu riječ i svaka kretnja stječu sklonost gospode. Onda se

banovac Gašparić opet obrati županu:

- Vi ćete sigurno znati kakva se to pronijela vijest da je u

Turopolju vepar rastrgao nekog dječaka, a to je bio Damirov

sin? Ipak je to nemoguće.

- Već sam to rekao jučer - odgovori župan. - Kako bi

se to moglo dogoditi dječaku koji ne izlazi iz dvorca bez prat

nje. Kad je jučer stigla Gordana s mojom Vilenom, još nismo

ništa znali, ali nakon toga počelo se o tom govoriti. Oamah po

slije oluje krenula je Gordana kući i nismo dobili nikakve vijesti

od nje.

- Kad bi se ta glasina obistinila, sigurno bi vam nešto javi

la - primijeti banovac.

- Čekali smo do podvečer vijesti, uzalud. Onda smo obavili

službene zaruke kćeri i razišli se još prednoć da možemo danas

čili i svježi, k vama na dogovor. I nemoguće je da bi se dogodila

takva nesreća.

Sjeli su oko stola i svratili pažnju kanoniku Benku. Visoka pojava odražava mir

i sređenost. Visoko čelo odrešitost i odlučnost.

- Gospodo - naglasi on - sastali smo se da vam saopćimo

o posjetu našega izaslanstva kod Brandenburga u gradu Lukav

cu. Moji drugovi i ja prenijeli smo mu poruku hrvatskog sabo

ra. Najprije nas je primio bahato i rekao da ne zna što je hrvat

ski sabor.

- Poučit ćemo ga kad ne zna - upadaju gospoda, a kano

nik nastavlja:

- Ali onda se dogodio neki čudan preokret. Paž je najavio

dolazak kneževa kaštelana Sigismunda Pencingera. Knez nas je

zamolio da pričekamo jer će nam sastaviti pismeni odgovor. Dugo

smo čekali dok nam je mjesto pismenog odgovora poslao svojeg

pouzdanika Pencingera s vrlo ljubaznim riječima.

- Kad su oni ljubazni, onda sigurno negdje u zasjedi skri

vaju bodež - primijeti banovac.

- To se činilo i nama. Naročito nam je bilo čudno što nas

je Brandenburgov savjetnik tako mnogo upozoravao na veprove.

Rekao je da održavaju lov pa će nam dati ljude neka nas ispra

te i čuvaju da goniči ne bi na nas natjerali veprove.

- Onda je pravo čudo da vas nijedan nije uhvatio - upada

opet banovac. - Kad se oni počnu za nas bojati, naša je glava već

osuđena.

- Gle, možda je s ovim veprovima u vezi i vijest da su Da-

mirova dječaka rastrgali? Ali kako bi on dospio u lukavačke šu

me?

- Tko bi to znao - odgovori kanonik Benko. - Nas su is

pratili i onda smo krenuli kući.

Kanonik Benko zatim saopćuje vijeću o istrazi koju je sam proveo u Turopolju o

nasiljima Brandenburgovih četovođa koji su opljačkali nekoliko kmetova. Ocrtao

je podrobno okrutnost kneževih ljudi. Nakon toga pozove banovac župana

Berislavića da saopći što mu je pisao ban Petar Berislavić prije odlaska na

ratište.

- Eto, moja gospodo, piše mi ban ovo: glasnik koji je iz

Budima donio kraljevski odgovor pripovijedao je da se Vladis-

lavljeva dvorska stranka sprema narinuti nam za bana Bran

denburga.

Nekoliko šaka udari po stolu. Mladi plemići navaljuju plamene prosvjede.

Ogorčenje prevlada čitavim vijećem.

- Zar je Vladislavu oslabio um? Otkad ga je udarila kap,

više ne zna što radi - prosvjeduju plemići, a banovac im raz

jašnjava:

- Ne, gospodo. Otada je Vladislav i te kako ozdravio. Da

pače, pomladio se i zaželio života. A kad Brandenburg ide u Bu

dim, priprema kralju svakojake užitke ne bi li se kralj odlučio

predložiti ga za bana.

- Gospodo, nešto se snuje iza opkopa grada Lukavca - sa

općuje župan. - Već mjesec dana odlaze i dolaze glasnici iz

Budima. Prije dva tjedna stigli su k Brandenburgu neki novi

četovođe i dovukli su oružje. Budim nešto prema, dvorska stran

ka očito je izabrala ovaj čas kad su naši junaci na bojnom po

lju i zato velim: čekaju nas crni dani dok se naši tamo biju da

zaštite kraljevstvo.

Raspravlja se, vijeća i svi su uvjereni da župan ima pravo. Ban je na bojištu i

sada u Budimu snuju kako bi njega svrgnuli da Hrvatskoj nametnu sve bez sabora i

bez pitanja perjanicu svoje dvorske stranke, kneza Brandenburga.

- Neka se odmah javi u Budim da ćemo se protiv takvog

nasilja boriti do zadnjeg daha - predlažu gospoda.

Raspravljaju, vijećaju i predlažu. Onda se odjednom, na dnu stola među mladim

učesnicima, digne muškarac od oko dvadeset i pet godina, košćat, čvrst,

smeđokos. Skladno lice zarumenje-no je uzbuđenjem. Tamne plave oči svjetlucaju.

- Smijem li zamoliti gospodu da nešto kažem jer trebala bi

se čuti i riječ mladih.

Svi odobravaju, a predsjedatelj vijeća, banovac Gašparić, najavi:

- Vijeće je odlučilo da dopusti govoriti mladom zagorskom

plemiću Cvjetku Šimuniću.

Sva pozornost skrene k njemu.

- Otkad ima Hrvata i otkad je ova zemlja naša, nije ba-

novao tuđinac. I neće. Ban je potkralj. On vodi našu vojsku, up

ravlja zakonima i našim novcem. Pitam vas: gdje je taj Hrvat

koji će se pokoriti vojskovođi tuđincu? Gdje je taj hrvatski voj

nik koji će stati pod zastavu vojske ako joj ne zapovijeda Hrvat?

Pokoriti bi se mogao samo izdajica. A s takvim bismo brzo svr

šili.

Stari odobravaju, a mladi vatreno povlađuju:

- Naši sinovi, naši mačevi. Naš vojskovođa, naš ban. Kad

bi nas vodila tuđa ruka, živi bismo u zemlju. Dok koračamo po

svojoj zemlji, dotle ima ovdje samo jedna vlast: hrvatski sabor.

A to je riječ hrvatskog naroda koji je sam svoj gospodar. Ovdje

vlada hrvatski ban. Po njemu i po saboru ovdje kralj kojega smo

izabrali i koji je prisegao na naše zakone. I nikad nećemo dopus

titi da netko pogazi zadanu nam prisegu. Evo, čuli smo što priča

gospodin župan. Sprema se vlast, sprema se budimska stranka

koja bi nas svakog časa utopila u žlici vode. Pitam vas, gospodo:

zar ćemo dopustiti da se oni spremaju, a pri tom pljačkaju naše

domove, naša sela, naše hambare, naše mošnje? Zar ćemo to

dopustiti čekajući?

- Nećemo čekati. Prosvjedovat ćemo i boriti se - odgovori

banovac.

- Mi mladi htjeli bismo pljačkaše naših sloboda zaustaviti

u njihovu pohodu. Stati im na put i reći: svršeno je. Dalje ni ko

raka. Prsa o prsa! Mač o mač!

Na dnu stola bučno se odazivlje mladež tom prijedlogu. Starija gospoda kimaju:

- Nije to tako lako. Optužit će nas kralju i svijetu da čini

mo nasilja, da se bunimo, da razbijamo zakonski red.

- Kad oni udaraju na nas, razbojnički razbijaju zakonski

red. Kad se mi branimo, onda viču za redom.

Šest mladih grla zaori, odobravajući zagorskom plemiću, a on govori dalje:

- Zar s razbojnikom raspravljati što je pravo ili zakon? Ili

čekati da on istražuje nepravde i nasilja koja je on počinio? Da

istražujemo ono što leži svaki dan na pragu naše kuće, na našem

stolu, nad našim krovom, što potkapa našu kuću? Mogu li to gle

dati mirno sinovi junačkih Hrvata? Smiju li trošiti vrijeme, doka

zujući otmičarima sa zakonom u ruci da kradu tuđe slobode i

tuđu imovinu? Dokle će to trajati? Do sudnjeg dana? Evo, tu

smo nekoliko mladih, poslani u jme drugih što su ostali kod ku

će. U ime svih predlažem: okupimo sve što može uzeti u ruke

bilo kakvo oružje. Spremimo se tajno na obranu. Otimač je tu.

Zaskočimo ga. Bacimo se njemu nasuprot i ne dajmo mu ni ko

raka dalje. Imam osnovu koju bih mogao lako provesti i vođa

stranke otimača bio bi u našim rukama.

Bučno povlađuju njegovi drugovi, a mladi Draženić usklik-ne:

- Divan prijedlog, svi ga prihvaćamo.

Banovac stišava mladež i ozbiljno razlaže:

Ts- Svakako bi bilo dobro da se mladi ljudi okupe da nas Brandenburg i njegovi

savjetnici u Budimu ne zateknu nepripravne. Ali bih predložio našim mladima neka

se strpe i ne posegnu za kakvim činom zbog kojega bi nas mogli iz Budima još

više napadati, možda čak i pozvati pred sud.

- Neka nas zovu, neka napadaju, vrijeme je da se pobije

mo.

- Vidim, mladež hoće da se bije boj - veli banovac. -

Saslušali smo i razmislit ćemo o tome, a dotle neka mlada gos

poda pričekaju. Valja još čuti kako je kralj odgovorio na pros

vjed hrvatskog sabora.

I banovac čita ono što je pročitao ban u hrvatskom taboru svojoj vojsci.

Svaka izreka izaziva novi prosvjed i pali novi oganj ogorčenja. Mladi dolje na

dnu stola plamte kao kresovi.

- Eto, nude nam da se mirimo s Brandenburgom.

- S mačevima ćemo se miriti s njime.

- U toj poruci skriva se Vladislavljeva namjera da nam

svali na vrat ovog tuđinca, prokušanog otimača!

Čitavo vijeće jednodušno izražava prosvjed protiv odgovora na prosvjed hrvatskog

sabora.

- Nametnuti nam mogu samo ono što mi prihvatimo, ali

nitko nam ne može natovariti ono što mi nećemo.

Na ovaj Šimunićev povik svi odobravaju. Gospoda nastave raspravljati izreku po

izreku i odluče poslati u Budim u ime bana i banovca novi prosvjed i

najodlučniju poruku da se nitko ne bi usudio maknuti Petra Berislavića, a kamoli

umjesto njega predložiti za bana Brandenburga.

Mladi su plemići ostavili vijećanje prije nego što su se gospoda razišla.

Slavimir Draženić pohita za Šimunićem na hodnik, zaustavi ga i veli mu

povjerljivo:

- Gospodine, svaka vaša riječ koju ste izrekli dolazi iz moje

duše. Skupljam vojnike za vojsku, ali dok sam ovdje, evo me. Pri

mite moju pomoć.

- Od sve duše prihvaćam vašu ponudu. Dođite odmah sa

mnom. U kuli Lotršćaka čekaju me drugovi. I ovi s vijećanja idu

onamo - i on se okrene za svojim pristašama koji već izlaze iz

dvorišta.

¦Slavimir Draženić silazi sa Šimunićem niza stube.

Pod tamnim svodovima kule Lotršćaka čekaju mladi ljudi koje je pozvao Cvjetko

Šimunić. Stigli su i Turopoljci. Velislav Arbanasić, njegov brat Petar, Smiljan

Pogledić i Jelenko Kuše-vić. Kad je mladi zastavnik jučer nakon sukoba u

županovoj

kući, stigao u oluji u svoj turopoljski dvorac, našao je vijest da ga prijatelj

Cvjetko Šimunić zove na hitan sastanak. I otišao je sam samcat na Grič gdje je

našao i svoje turopoljske drugove. I sada stoji u pozadini, povučen, zabavljen

mračnim mislima i ne upleće se u razgovor. A oko njega bučno raspravlja sva

mladež. Riječ vodi Darko Mrnjavčić, vođa mladih plemića iz okolice Zagreba, sve

do Križevaca. Vatra mu je u pogledu, u kretnjama i u riječima. Pun ogorčenja

iskaljuje gnjev nad nedjelima predstavnika dvorske stranke Brandenburga i

saopćuje vijest o kraljevu odgovoru na prosvjed hrvatskog sabora. Talasaju se

mlade duše i zasikta plamen borbenosti.

Polagano dolaze i drugi s vijećanja na Griču, saopćuju što je tamo bilo, a onda

se otvore vrata. Ulazi Šimunić s Draženićem, Jelenko Kušević se trgne. I

Slavimir Draženić iznenađen je neočekivanim susretom. Turopoljci su načas

zabrinuti, ali se brzo smire, opazivši da ni jedan od protivnika ne pokazuje

nikakvim znakom međusobno neprijateljstvo. Draženić je u središtu mladih ljudi,

a Jelenko ostane u pozadini i šuti.

Svi veselo pozdravljaju Cvjetka Šimunića.

- Evo, doveo sam novog druga našoj maloj vojsci. Naš ju

nački Draženić ponudio mi je svoj mač i svoju pomoć. On se već

okušao na bojnom polju, bit će nam, dakle, od velike koristi.

Mladi se ljudi upoznaju s novim drugom i veselo mu pružaju ruke. Jelenko ostaje

u kutu i promatra kako njegov protivnik osvaja sve oko sebe, kako ga svi primaju

s uvažavanjem i kako mu iskazuju sklonost. Očito i njih osvaja prijatnošću

svojeg nastupa koji znatno podupire i ljepota njegove pojave.

Šimunić se stane ogledavati. Spazivši Jelenka u kutu, pohita k njemu i pruži mu

ruku:

- Dobro da si se odazvao. Čuo sam da si jučer dopratio

gospođe naših junaka. Baš u dobar čas. Trebam te ovdje kao

komad hljeba. Ćut ćeš što kanim i znam da ćeš biti uza me.

Jelenko obeća i ostane dalje u pozadini, a Šimunić se vrati k drugovima. Svi

ušute i čekaju što će im kazati:

- Evo, braćo, bili smo na vijećanju. Rekli su naši stari da

će prosvjedovati i boriti se. Borba pismena, razgovorima i pros

vjedima već mi je navrh glave. A i vama. što da vam drugo raz

jašnjavam? U nama vri mlada krv. A ni pamet nam nije u povo

jima. Pred nama je razbojnik, otimač, zar ćeš razbojniku nasup

rot doći s križem u ruci?

Burni odziv odgovara zagorskom plemiću.

- Razbojniku se možeš oprijeti samo oružjem kojim on

udara na tebe. On je, dakle, tu. Mi ćemo mu jednostavno svezati

ruke da ne može posegnuti za našom imovinom. Potjerat ćemo

ga preko granice. Evo, to je moja i vaša želja.

I novi val oduševljenog pristanka zatalasa se pod niskim svodovima stare kule

Lotršćaka.

- Razbojnik se ugnijezdio u našoj zemlji i živi kao na svo

jemu, puni svoje džepove, razvaganjuje se, grabi, otimlje. I jaše

pred našim nosom, nažderan, pijan, sit svega našega i još nam se

podruguje dok mi tu stojimo i gledamo. To je igra za dvorske

luđake, igra za poklade.

- Tako je, to mislimo i mi - vikne Darko Mrnjavčić.

Mlade se duše trzaju, dašću, pripijaju već unaprijed uz ono

što on hoće da kaže. I zjenice im titraju. Cvjetko Šimunić diže ruke, lice mu

sja. Svi šute i zure u njega. Tiho je kao usred noći. On još čeka.

- Da ga ubijemo? - šapne Velislav Arbanasić.

- Što možemo drugo - doda Pogledić.

Šutnja nestrpljiva, kratka, a onda će zagorski plemić:

- Na žalost, nećemo ga ubiti jer smo premalo okrutni, a

previše čovječni. Danas predlažem nešto drugo.

Još su tiši i pozorniji. Na licima im dršće ljubopitnost i odluka: učiniti sve

što Šimunić kani predložiti.

- Predstavnika stranke zulumćara dobit ćemo u svoje šake.

- Kako to učiniti? - pita Mrnjačević.

- Kako? Kako? - ide šapat iz polumraka kule.

- Kad Brandenburg krene iz Lukavca u Krapinu, dočekat

ćemo ga.

- Zarobiti ga.

- Zarobiti! - usklikne tiho dvadeset mladića. Mamuze za-

zveče. Kipi mlada snaga, dršću ruke željne iskaliti na otmičaru

gnjev pravednika.

- Zarobit ćemo ga i sakriti na sigurno mjesto gdje nitko ne

može do njega.

- A onda? Što će biti dalje?

- Evo što: kad gordi knez Brandenburg bude zarobljen, ne

ka napiše pismo kralju da želi ostaviti ovu zemlju i vratiti ima

nja kojih se dočepao.

- Tako je: Medvedgrad Kaptolu, Lukavac plemenitoj općini

koja ga je sagradila, a Krapinu Zagorju.

- Da, braćo moja, osim toga mora se obavezati pismom i

prisegom pred nama svima da nikada neće ni u snu poželjeti ni

poraditi na tom da ga kralj predloži za hrvatskog bana.

Zadahtani su ushićenjem nad tim prijedlogom.

- I tako dugo ostaje naš talac dok kralj ne odredi svojim

kraljevskim pismom i pečatom da se izvrši sve što mi tražimo.

I tako ćemo jednim mahom srušiti stup budimske dvorske stran

ke.

- A kralj nema vojske da oslobodi svojeg rođaka? - primi

jeti Slavimir Draženić.

- Gdje da uzme vojsku? A kad bi je i imao, gdje bi pro

našao taoca kad ne zna kud ni kamo? A mi ćemo svi dočekati

-

kneza pod vizirima tako da nitko od njih ne može doznati tko ga je oteo. I kad

ne znaju tko smo, ne mogu ni pokušati da ga traže.

- Divno je to smišljeno - primijeti Draženić - i sve točno

postavljeno na svoje mjesto.

Jednim dahom odobravaju i pristaju, a Šimunić još nastavlja:

- Naša gospoda će nam prigovarati da ih nismo pitali. Ali

zašto da ih pitamo kad nam to ne bi odobrili. Istina je, uzimamo

u ruke silu, ali kad sila koja nas napada, prezire i hrvatski sabor

i naše zakone, poštenje, obraz, čovječnost i pravice, zar da joj

dolazimo u susret milom? Sila juri naprijed kao divlja životi

nja otvorenih ralja sa šiljastim zubima, gladnim čeljustima. A

toj živini možeš u susretu samo toljagom da razbij eš čeljust, a ne

da čekaš dok ti zabode zube u meso.

- Tako rade kukavice.

- Ni časa ne čekamo.

- A tko bi od vas, braćo, htio čuvati svoju glavu, taj neka

smjesta odstupi.

- Svi smo tu.

- Ostajemo tu do posljednjeg daha.

- Položit ćemo naše glave.

- Ono što ste sada rekli, braćo, pruža mi jamstvo. Dakle:

uzet ćemo ga za taoca?

- Ne odustajemo nizašto od ove nakane - odgovore svi

redom.

- Dobro. Odabrao sam pravo mjesto kamo moramo spremiti

zatočenika. Petorica koji će ga čuvati saznat će za to mjesto u

posljednji čas. Kad primite glas, svaki od vas mora doći k meni

sa što više svojih momaka da tako dočekamo Brandenburga.

Svatko će na vrijeme dobiti vijest.

- Samo riječ - moli Slavimir Draženić. - Meni je ban

naredio da skupim momke i vratim se k njemu na bojište. Po

najprije ću skupljati u blizini Zagreba i u Zagorju. Zato moram

neprestano slati, gospodine Šimuniću, glasnike da znate gdje se

nalazim, da vaša obavijest stigne na vrijeme. I dovest ću lijep

broj momaka da se opremo lukavačkim četovođama, jer bez

krvave bitke neće proći.

- Samo se po sebi razumije. A vi ćete nam upravljati bitkom.

Stekli ste iskustva na bojnom polju. Baš nam dolazite u pravi čas.

- Da nam barem Brandenburg što prije pruži priliku da

izvedemo vašu divnu osnovu - veli Draženić, a Cvjetko mu smje

sta objašnjava:

- Uhodit ćemo budno Brandenburga. Svaki drugi tjedan

putuje on iz Lukavca u Krapinu gdje je ukonačio svoje ljepotice

koje zabavljaju raskalašenike i njegovo društvo. Dakle, nećemo

dugo čekati. Već budući tjedan bit će u našim rukama.

- A tko će nas obavijestiti?

- Ovu sam zadaću namijenio Jelenku Kuševiću. Znamo da

je strastven lovac i mnogo zalazi u šume. Može se, dakle, lako

približiti lovcima kneza Brandenburga i njegovim lugarima i

najlakše će doznati koji dan knez kreće u Zagorje. Ti si, Jelenko,

i brz jahač i smion i dosjetljiv. Ovu sam zadaću namijenio tebi -

veli Šimunić mladom plemiću koji sve vrijeme stoji u pozadini

i šuti.

Mladi odobravaju. Osim Arbanasića i Pogledića, nitko ne zna što se zbilo u

župnom dvoru, a oni ne spominju svađu između Draženića i Jelenka. Ovog časa ne

smatraju to važnim, odviše su raspaljeni željom da izvedu šimunićevu osnovu i

odviše su zaokupljeni veličinom i opasnošću svojeg djela. I Jelenko ne reče

drugo, već se odazivlje:

- Učinit ću što tražiš od mene.

- Kad doznaš da knez putuje u Krapinu, obavijesti najprije

naše turopoljske drugove, zatim se smjesta uputi na Grič i oba

vijesti Darka Mrnjavčića. Kad to izvršiš, pohiti prijeko u Zagorje

ravno u moj dvor. Svoje ću zagorske drugove već držati na okupu

jer, nema sumnje, knez mora već budući tjedan krenuti u Krapinu,

a možda i prije. Svakog dana, Jelenko, budi na oprezu.

Svi slušaju i prate svaku riječ svojeg vođe.

- Dakle, prijatelji, od Jelenka zavisi da budemo svi spremni

u pravi čas i da uhvatimo našeg taoca, a do tada neka se svatko

zadržava kod kuće. Mi u Zagorju bit ćemo ovih dana na okupu

u mojem dvoru jer je najbliži mjestu gdje ćemo ga dočekati.

Načas Šimunić ušuti i promatra ih pronicljivim pogledom, a onda trgne iz korica

mač:

- Braćo, kad bih u nekoga od vas posumnjao, zgriješio bih

samome sebi. čvrsta je moja vjera u vas. Pa ipak se moramo

zakleti na šutnju. Prisega će nas sjetiti da nitko od vas ne smije

ovu našu urotu povjeriti ni ocu, ni majci, ni ženi, ni djevojci

koju ljubi. Jer tu bi se moglo dogoditi da tajna bez zle namjere

odleti zrakom kao ptica. Naša starija gospoda ne smiju ni sanjati

što smo naumili. A kad stvar dobro izvršimo, odobrit će nam i ra

dovati se.

- Šutjet ćemo i priseći na šutnju.

- Trgnite mačeve! Svatko neka svoju oštricu prisloni na

moj mač i neka prisegne da nikada ni s kim neće progovoriti ni

jedne riječi o našoj uroti.

Oštrice se dotiču šimunićeva mača. Zanosito šapće dvadeset ushićenih mladića:

- Prisižemo!

- Prisižemo da ćemo u danom času svi biti na svome mje

stu.

Oni opetuju riječ po riječ i dodaju:

- Prisižemo!

Šimunić uhvati uže Lotršćaka. I slušaju nad sobom zvuk starog zvona, šimunić

šapće:

- Kao što je zvuk starog zvona nestao zrakom nad tornje-

vima ovog grada, tako neka nestane svaki od nas tko bi progo

vorio riječ o našoj osnovi.

- Tako neka bude! - dodaju svi.

Njihova je prisega kao udarac mačem. Načas je tiho pod tamnim svodovima. I dah

se čuje u mladim prsima.

Onda zazveče mačevi. Spremaju ih u tokove. Pružaju ruke Šimuniću. Stisak desnica

završava urotu. I više nitko ne progovori. Odlaze ispod kule Lotršćaka.

Prvi silazi stubama Jelenko i pohita uz gradske zidine gdje je svezao o stablo

svojeg konja. Digne se na sedlo i sam samcat vraća se s Griča u Turopolje.

Ostali idu zajedno sa Šimunićem na Markov trg. Tu svojeg budućeg zeta već čeka

župan Berislavić. S nekoliko riječi ispriča se Draženić što je izostao i uzjaše

konja. Na županov poziv, turopoljski plemići pridruže se njegovoj povorci.

- Gdje je Jelenko? - zapita Šimunić. - Htio bih još s

nime govoriti.

Arbanasjć mu tiho šapne:

- Otišao je sigurno sam jer nešto nije u redu s njime i sa

županom, ali sada vam ne mogu o tom pripovijedati, zove me

Berislavić.

Turopoljci krenuše prema Kamenitim vratima da se vrate u Turopolje, a Šimunić

ostane s ostalima na trgu.

Turopoljska zvona objavljuju podne, kad je župan Stjepan Berislavić stigao iz

Zagreb? s Draženićem u svoj dvorac. Nasmijana, dočeka ih na stubama Vilena,

Slavimir joj pruži ruke:

- Divna moja, odsad ću živjeti samo za to da budem vama na ponos.

Županovo lice smjesi se od zadovoljstva.

Malo zatim sjedoše k stolu da objeduju.

Razgovaraju samo o vjenčanju koje se ima obaviti kad se Draženić vrati s

ratišta, ovjenčan bojnom slavom. Vilena se rumeni. Plave joj oči zalutaju k

vjereniku. Sretna je. Ništa joj više ne stoji na putu pred oltar. Srce joj je

vedro. Ni sjenke brige nema u njenoj duši. Njen čitav život od šesnaestog ljeta

osvjetljavalo je proljetno sunce. Nikad ga nije sakrio ni jedan oblaČić.

Majku joj je zatekla smrt kad je Vilena bila u drugoj godini života. Kao da joj

je usud htio prištedjeti i ovu bol. Milovali su je otac, i tetka, i susjedi,

rođaci i svi koji su je susretali. Milovala ju je sudbina, sreća i priroda,

kiteći je neprestano novim životnim ljepotama.

Odnjihana u dragostima i vedrini, i sada gleda pred sobom samo sunce, užitke i

blagostanje. I bojno polje kamo joj ide zaručnik, gleda zasuto sunčevim zrakama.

Kao da je već unapri-

jed sudba zajamčila njenom vjereniku pobjedu. Pouzdaje se u sreću kao da joj je

položila zakletvu da ni jedan oblačić neće doseći njezin život ni danas ni

ubuduće. Tako je već i zaboravila jučerašnje Jelenkovo obećanje. Dok su svi

gosti mislili o tome i osjetili tjeskobu od riječi mladog zastavnika, ona se

brzo razvedrila. Danas više o tom i ne misli.

Nakon objeda Slavimir zovne u blagovaonicu zapovjednika svoje momčadi:

- Je li sve spremno za polazak?

- Konji su osedlani i prtljaga povezana.

- A sad čuj, moj prijatelju: kad budem htio slati kakvu

poruku, vijest, plemenitom gospodinu županu ili svojoj vjerenici,

put te vodi ravno ovamo u ovaj dvor. Njega sam odabrao za

svoga glasnika. Vjeran mi je i pouzdan - saopći mladić županu.

- Uvijek ćemo ga radosno primiti - odgovori on.

- Neka me svi čekaju u sedlu. Idi.

Ali on ne odlazi.

- Što je? Imaš mi nešto reći?

- Ako mi dopusti vaša milost, nešto vrlo važno.

- Tako? Reci.

- Nikome od nas, ni momčadi, nije tajna da vas jedan ple

mić smrtno mrzi.

- Hajde, ostavi to. Ne tiče te se.

- Vaš život i vaša sreća uvijek se tiču vjernog vašeg sluge.

Vilena i njen otac izmijene poglede. I dok vjerenik tjera

Grgu iz sobe, ona ga zaustavlja:

- Ne tako, on ne smije otići dok ne kaže.

- Jest, mora kazati što zna. Da nije važno, ne bi spominjao.

- Vaš gospodar neće vam zabraniti da govorite kad ja že

lim - naglasi djevojka.

- Vaše srce, plemenita gospođice, ne da se prevariti. Mojem

gospodaru prijeti zlo. Vraćajući se iz Zagreba, naši momci prije

objeda točno su razabrali na uglu šume čovjeka. Sjedio je na

konju i vrebao vas i vašu pratnju. A kad vas je spazio; nestao je

u šikari.

- A tko je to bio?

- Glavom gospodin Kušević. Činilo se da se sakriva i šulja.

- Kad se tvoj gospodar koga bojao?

- Baš zato što se ne bojite, s užitkom nosite glavu u torbi.

Htio bih vas upozoriti da ne idemo prijekim putem kao što ste

odredili. Tamo bi vas Kušević mogao dočekati. A tko zna što mu

je u duši.

- Što on može protiv mene i protiv svih vas?

- I ne može, ali može vam podići zasjedu bilo gdje, raniti

vas i spriječiti da okupljate vojsku.

- Ne vjerujem. Plemić je i koliko god bio izazivač, neće se

poslužiti nedostojnom borbom protiv mene.

- Svemu je on dorastao što nije pravo - veli župan Beri-

slavić. - Tvoj zapovjednik čini dobro što te upozorava.

- Ni od čega ne preza Jelenko kad nekoga zamrzi - pri

mijeti Vilena, a Slavimirov pouzdanik potvrđuje i dalje.

- Moj gospodar ne zna kako je bilo jučer. Nakon sukoba

u ovoj blagovaonici, mladi Kušević je dotrčao k nama, uzeo svog

konja, bacio se u sedlo i doviknuo nam:

"Recite svome gospodaru da mu poručujem: neka pazi, čekam ga tamo gdje mi se

nikad neće nadati"! Čule su to i služavke u ovom dvoru koje su stajale na

trijemu. Bio je sav upaljen od bijesa.

,- Kušević neće učiniti što je rekao. On dobro zna da sam poslan od samoga bana

da saberem četu i dođem na ratište u pomoć. Mrzio me koliko mu drago, neće

nikada učiniti ništa što bi me moglo spriječiti da vršim dužnost prema banu i

domovini. A ti pripazi tko se od momaka usudi kazati samo jednu nemilu riječ o

Kuševiću, bit će kruto kažnjen kao oni jučer za svoje izmišljotine.

Vilena i njen otac zabrinuto upozoravaju Slavimira da se previše ne pouzdaje u

svojeg protivnika.

- I sam vidiš, sinko; da ga uzalud braniš.

- Branim ga jer ne mogu vjerovati da je podlac. Očito me

mrzi jer se nadao steći Vilenino srce.

- Moje bogatstvo - upadne djevojka - i ništa drugo.

- Ćuli ste, Vileno, kako je plemenita gospođa Gordana ju

čer opravdala njegove čine. Toga se držite i ne objeđujte ga tako

strašno. Za mene se ne bojte. On me ne može spriječiti da idem

na ratište ni kad bi htio. A sad idem da nekoliko dana skupljam

momčad u okolici Zagreba. Doći ću opet da vas vidim, mila.

I stadoše se spremati da isprate zaručnika do nakraj Turopolja.

U IZBEZUMLJENOJ ŽALOSTI

Mrtvačka tišina vlada u Brezovici. Sluge i služavke sjede u dvorištu i

trijemovima. Lica su im žalosna. Govore samo šapćući.

Ujutro su uzalud žene pokušale dići s ležaja svoju gazdaricu: uzalud su joj

nudile jelo i piće. Niti se odazvala niti se maknula. Kaštelan Mladenčić nema

odvažnosti ulaziti i ne znaju što je s njom.

Čitavo jutro nakon strahovite prve noći žalosti vuku se ljudi dvorom kao

grobištem. Već je blizu podne, kad Mladenčića po-zvaše na toranj dvorske straže.

Popeo se gore i nađe zapovjednika kako gleda preko opkopa. Na drugoj obali stoji

fratar.

- Hoće u dvor - javi zapovjednik kaštelanu.

- Ne primamo goste - odgovori ovaj, a stražar objavi pre

ko opkopa.

- Ne tražim milostinju - viče fratar - već nešto donosim.

- Donosi? - začudi se kaštelan. - Putujući fratri nikad

ništa ne nose, osim kakvu vijest.

- Pogađate. Nosim vijest - vikne fratar.

- Od koga?

- Grlo mi nije mlado, gospodine. Ne mogu vam na ovu da

ljinu razjasniti. A ima mnogo toga.

- Pa dobro, bacit ćemo brv.

Zaškripi duga debela daska i spušta se na lancima nad vodom sve do druge strane

opkopa. Polagano i oprezno ide fratar sve do pred kulu.

Kaštelan dade otvoriti vrata i uzme čovjeka na oko.

- Pregledajte me ako mislite da nosim zlo pod fratarskom

haljom - i digne suhe ruke i dopusti da ga straža pretraži.

- A kakvu nosite vijest? - pita kaštelan. - I od koga?

- Želim govoriti s gospodaricom.

- Nitko živ ne bi danas od nje mogao dobiti riječi, ali do

đite radije u moju sobu da vas podvorim.

Fratar spušta staračku glavu pa ide s kaštelanom dalje. Žene promatraju. Navikle

su na fratarske goste u dvorcu pa se vuku dalje trijemom, uzdišući nad nevoljom

što je snašla kuću. Onda su se opet odšuljale do Gordaninih vrata i pokušale

dozivati. Ali se ona ne odaziva, a ne smiju ulaziti.

U dnu hodnika odjednom zaštropoću žestoki koraci. Kaštelan Mladenčić gurne ženu

ustranu i kuca na Gordanina vrata. Dva-tri puta. Ne odazivlje se. Smjelo otvori

i pogleda u sobu. Na ležaju sva smotana leži mlada žena. Lice je zagnjurila u

jastuke.

- Gospodarice, molim vas, ustajte!

Ni sad se ne miče. Kaštelan pohita k njoj:

- Evo, došao je fratar, ima vam nešto reći.

Ona podigne glavu kao da ju je netko trgnuo iza sna. Izobličenim licem gleda

kaštelana. Blijed je. Ili prestrašen? A tamo na pragu stoji starac u. fratarskoj

halji. Zar priviđenje, ili uistinu tu stoje kaštelan i fratar? A zašto stoje? I

gdje su? A gdje je ona? Ne vidi zidove doma ni pokućstva. Sve je njenom vidu

nestalo. Ničega nema do nesreće, samo mali, dragi šeširić, sav mokar od suza i

zgužvan. Mogli bi sad učiniti s njom što god bi htjeli. Mogli bi je odvući kamo

ih volja, a da ne bi ni zamijetila.

Zaklopila je oči, a svijest i ne misli i ništa ne osjeća, čak ni muža se ne

sjeća. Sav život ponio je sa sobom divni i dragi dječak. Utjelovio se u nju i

uzeo je svu za sebe. On jedini mogao je survati svu željeznu snagu kojom je ona

nekoć mogla držati na uzdi i svoje zaljubljeno srce i čežnje mladosti i hladno

stajati okom u oko pogibeljima i smrti. Sve je mogla svladati, svemu je

bila gospodar, samo tu, na ovom putu spotakla se, srušila, slomila. Jezovitost

dječakove smrti potpuno izbezumljuje majčino srce pa ona i ne razmišlja kako i

što se desilo, tko je i što je krivo toj strahoti. Vidi pred sobom samo slike

pune grozote i ništa drugo.

- Gospodarice, slušajte, čujte!

Uši su joj pune kaštelanova poklika, a ne može se maknuti. Danje svjetlo je

boli. Od jučer uveče leži smotana u klupko žalosti. I ne osjeća svoje tijelo.

Kaštelan joj pristupi, pruža joj ruku da je digne:

- Gospodarice, molim vas saslušajte pobožnog fratra.

Ali ona samo gleda i ne odgovara.

- Pobožni čovjek koji živi u šumskoj kolibi ima vam nešto

saopćiti.

Riječ šuma pobudi u njoj užas, podigne ruke k ušima i brani se:

- Ne mogu.

- Ipak morate saslušati, mila gospodarice - i on se za

boravlja i prilazi joj i riječima i dodirom bliže nego što se do

likuje. Sve to ona ne shvaća i ne opaža. Pred njom je samo šuma

i slika puna grozote.

- Gospodarice, uvijek ste bili jaki.

Uvijek, uvijek bila je jaka i kao borac za domovinu i kao žena, samo je majka

bačena u tlo, prejako udarena posred srca. Fratar s praga stupa bliže:

- Možda će vas utješiti ono što vam imam reći ja.

Ona samo zaniječe glavom.

- Nosim vam važnu vijest, plemenita gospođo.

- Važnu vijest?

- Da, gospodarice, saslušajte ga - ponuka je Mladenčić.

Tek sada dodirnuli su njihovi glasovi njezin sluh i polako

joj svijest prima zbilju. Mrak u mozgu se prorjeđuje, ali teški pritisak na

glavi čini joj se kao neka rana zadobivena smrtnim udarcem. Pokušava se napola

podići. Odijelo joj je sasvim zgužvano. Kako je jučer stigla, tako je ostala na

ovom ležaju kao na odru svoje sreće.

- Govorite, časni oče - veli ona tihim glasom.

- Starac sam, samotan. Idem svijetom i tješim ljude. I tako

sam proljetos stigao u Turopolje. Našao sam se u šumi među

drvarima. Spleli mi kolibu od granja da provedem ovdje ljeto,

a onda opet idem dalje kao svi fratri koji putuju svijetom.

- Dosta o tome - zaustavlja ga kaštelan. - časni oče, ono

drugo je važnije za nju.

Ona samo bulji u njega kao da teško shvaća, a on, ponukan Mladenčićevim

riječima, nastavlja:

- Pa dobro, evo drugo. Bio je lov na veprove. Ja se povu

čem u svoju kolibu jer znam: zvijeri su strahovite. Dugo sjedim

i molim, kad odjednom čujem krik.

26

Gordana digne ruke na uši kao da joj krik prolazi kostima.

- Malo sam provirio, izašao iz kolibe da vidim što je. A

tamo vidim konja i konjanika na zemlji. Nad njim grdne zvijeri,

a blizu moje kolibe valja se okrvavljeni dječak.

- Dalje, dalje!

- Podigao sam jadnog stvora, dršćući sav od straha i potr

čao u kolibu dok su veprovi tamo razdirali i konja i jahača. Strah

mi je bio u kostima. I ne znam kako sam smogao snagu da po

dignem tako velikog dječaka. Polegao sam ga na slamu. Nije se

micao. Razderem svoju jedinu košulju da mu zavežem ranu iz

koje curi krv. Tko zna, možda još živi, mišljah.

Gordanino lice smrtno blijedo, ukočeno, pogled staklen. Bez daha upija svaku

fratrovu riječ.

- Molio sam nad njim preko noći. Mislio sam da je mrtav,

ali opet kao da mu srce udara. Kad je zabijelio prvi dan, uzmem

teški teret na ruke pa idem. Sastao sam nekog drvara putem i

on mi pomogne.

- Bože, smiluj se! - prošapće mlada žena, a fratar nastavlja

mirnim monotonim glasom:

- I tako sam pošao s tim čovjekom da potražimo ljude.

"Najbliži je Lukavac" - reče mi drvar. I kad smo izišli iz šume,

nađoh se na opkopu grada Lukavca. Drvar vikne stražarima na

kuli. Oni se odazovu. Onda on ode svojim poslom, a stražari si

đoše da vide što to fratar jadnik nosi u Lukavac. I odmah su

javili u dvor. Straže su istrčale i kaštelan.

Gordana se ne miče, čitavo njeno tijelo samo je sluh dok fratar govori dalje:

- Već su znali da je dječak dospio u veprove ralje jer je

kaštelanu odlanulo kad je vidio dječaka, sam ga je ponio u grad,

mene nagradio i rekao da su mu javili o nesreći.

- I umro je tamo - dahne Gordana zamrlim glasom.

- Dok sam stajao kraj njega, još je bio živ, ali svijet kaže

da je umro. Otišao sam opet u svoju kolibu.

čeljusti joj dršću, hoće da nešto kaže. Starac ušuti, ali mu kaštelan pomogne:

- Gospodarice, danas ujutro došao je fratar u turopoljsku

crkvu Sv. Jurja da se ispovijeda. I čuo je kako ljudi govore da

je napadnut dječak sin gospodara Brezovice.

- Da, tako sam čuo i pomislim: dužnost mi je kršćanska

da vam javim. I zato sam došao.

Ona se upre u laktove i skuplja snagu:

- A onaj njegov mali plavi šeširić Tko ga je našao?

Nije ni opazila da na vratima stoji potkastelan koji je onog predvečerja vodio

njenog sina. I brzo joj razjasni.

- Gospodarice, kad su nas lovci opomenuli da se maknemo

sa ceste, Grga je uzeo dječaka na svojeg konja da ga čuva. Ali

kad se nije vraćao, išli smo onim putem kojim je on odjahao.

.... ".,,.. , _ T7

I tamo smo naišli na taj šešir i Grgin kaput, sav u krpama. Pojurili smo kući u

Brezovicu, ali nema ni Grge ni dječaka. Opet smo išli tražiti u šumu. Nigdje

nismo ništa našli.

- I slali smo tri glasnika redom k vama, gospodarice, u ta-

borište. Tko zna zašto nijedan nije stigao.

- Ne razumijem samo kako je Grga mogao reći da se go

spodarica vraća - tiho će Mladenčić potkastelanu.

- To i meni neprestano kopka po glavi. Ali znaš kakav je

on bio glupan. Ali ne govorimo o tom pred njom dok se ne opo

ravi.

Zašutjeli su jer se Gordana pomakla i iznenadno glasno vikne:

- Smjesta idite u Lukavac, kaštelane! Molite neka vam kažu

gdje su ga zakopali da barem imam drago tijelo.

- Odmah hitim, gospodarice - veli on, pozove fratra i pot-

kastelana da ga slijede.

Izašli su sva trojica. Kaštelan odredi da fratra nadare, ali on odlučno odbije.

Silom mu potkastelan napuni torbu kruhom i voćem pa ga onda izvede iz dvora.

U dvorištu hitro sedlaju konje za kaštelana i momke. Onda napuštaju most.

Mladenčić prelazi preko opkopa i potjera prema Lukavcu.

Jedva je prevalio komadić puta, kad spazi dva konjanika koji mu dolaze u susret.

Oni digoše ruke u znak da žele s njime govoriti. Zaustavio je konja.

- Jeste li vi iz Brezovice? - pita jahač Mladenčića.

- Jesam. A otkuda vi?

- Iz grada Lukavca. Nosim vašoj gospodarici vijesti.

- Poslani ste od gospodara Lukavca?

- Nikoga nema u dvoru od gospode. Došao sam sam, ma

kar se moj gospodar ne gleda dobro s ovdašnjim plemstvom. Ali

čovjek je čovjek.

- Možda nosiš vijesti o gospodaričinu sinu?

- Baš o njemu.

- Okrenite - zapovjeda kaštelan bez daha od uzbuđenja

i vrati se k dvorcu. Stigavši do opkopa, odredi straži da spusti

most.

Mladenčić povede lukavačkog glasnika u dvorac, a onda ga najavi Gordani.

Dolazak čovjeka s Lukavca trgne je s ležaja. Sjedne i čeka.

- Prije tri dana primio sam od nekog fratra odraslog dje

čaka - veli on. - Nismo znali kome pripada.

Ispružila je ruku i uhvatila čovjeka za lakat.

- Gdje leži?

- U dvoru je bio knežev vrač pa smo ga pozvali. I on se dao

na posao da jadniku vida rane. Dva dana ležao je kao mrtav.

28

- Dva dana! - klikne Gordana tiho, a srce joj se para od

pomisli da je u to vrijeme bezbrižno živjela u taboru. Samo kat

kad joj je srce zadrhtalo od slutnje neke nesreće.

- Da, plemenita gospođo, dva dana ležao je upaljen od vru

ćice.

- Brzo. Govorite. Udarac sam već zadobila, sve ću drugo

moći slušati! - promuca ona, poduprijevši se na ležaju.

- I buncao je - nastavi lukavački vratar. - Jutros su se

naše služavke vraćale iz crkve s ispovijedi i donijele su vijest

koju je narod pred crkvom pričao. Naime, da je u šumi nađen

šešir koji pripada sinu gospodara Brezovice. I počeli smo vijećati,

bili to vjerovali ili ne. Jer ljudi svašta izmisle. I slušamo vijest

koju nam danas pričaju djevojke i opet slušamo dječakovo bun

canje ...

- Danas? Danas ujutro još je bio živ? - uzvikne prenera

žena majka.

- Jest. Danas ujutro još je čestito viknuo.

- što je viknuo?

- Zvao je majku.

- To mu je bila posljednja?

- Još je mnogo toga i poslije govorio u bunilu i ujutro i

poslije podne. A valjda i sada još bulazni.

Kaštelan i lukavački vratar trgnuli su se. Gordana je skočila s ležaja, našla se

na nogama čvrsta, jaka vičući:

- Živi? Još živi?

- I neprestano pruža ruke u bunilu. Jednom je rekao: "Maj

ko, zašto mi ne daš svoju ruku?"

Dvoranom odjekne glas:

- Konja! Smjesta konja.

Mladenčić pohita iz sobe, a lukavački vratar ga slijedi. Služavke stadoše

odijevati gospodaricu dok vani spremaju konje. Mladenčić pita lukavačkog

vratara:

- A ne bismo li ga radije doveli kući majci?

Lukavački čovjek slegne ramenima:

- Bio bih ga rado sam dovezao. Vaša bi me gospodarica

čestito nagradila. A i sami znate: sve bi domaće plemstvo nava

lilo na nas Lukavčane. Rekli bi da smo bezdušnici bacili napolje

ubogog dječaka zbog mržnje koja vlada među domaćom gospo

dom i našim gospodarom.

- Pravo velite. Svatko bi morao tako misliti. A što veli vrač?

Zar bi mogao ostati živ?

- Mi smo prije tri dana mislili da je svršeno, ali još živi.

U dvorištu stoje kaštelanovi momci koji su ga imali pratiti

u Lukavac. Gordana istrči ravno k svojem konju, uspne se bez riječi i zategne

uzde. Kaštelan joj pripovijeda što je malo prije razgovarao s lukavačkim

vratarom. Ona ne sluša i potjera. Bučno štropoću konjska kopita spuštenim

mostom.

29

Od Brezovice započne vratolomna trka mlade majke koja ne čuje i ne vidi ništa,

samo sluša zov umirućeg sina, a on se žali što mu ne pruža svoju dragu ruku.

U toj trci ogleda se sva nedostiživost Gordanine vještine u upravljanju konjem.

Ne poznaje zapreke, straha ni opasnosti. Preskakuje potoke, jame i grmlje. Leti

na krilima, iz groba uskrsnule nade, da će zateći sina na životu, svojom rukom

pomilovati od boli zgrčene ruke, obrisati čelo znojno od vrućice. Ta nada

upravlja slomljeno tijelo i skršeni duh i krijepi ih velebnim snagama koje bi

digle na rukama i sav svijet da ga ukloni s majčinog puta.

Besprimjernom brzinom prevaljuje daljinu prema Lukavcu, a duša joj dršće u

očekivanju susreta. Kako će ga naći? U besvijesti? Ili budnog? U vrućici? U času

kad je zove. Ili je zvati više neće? Ledeni je srsi prolaze. Žestoko trgne

glavom i odbaci misao. Hoće da ga nađe živoga. Hoće. I goni svojeg vranca, a on

trkom trči kao da osjeća koga nosi i zašto.

Izašli su na cestu što presijeca čitav turopoljski kraj. Ljudi na cesti

zapanjeno se okreću za jahačicom koja divljim trkom upravlja konja prema

Lukavcu.

I prohuji kraj plemićkih dvoraca i njihovih kmetskih selišta kao oblak nošen

orkanom ...

Na cesti se pojavi povorka. Gordana razabire da joj dolaze ravno u susret.

O suncu se sja plavušasta glava lijepe Vilene. Kraj nje otac, a s druge strane

Draženić. župan i njegova kći prate mladog vjerenika komad puta na odlasku iz

Turopolja.

Gordana osjeća da bi se morala zaustaviti i s njima govoriti, a ona ne može

izgubiti ni časa, ne može dati nikome ni trenutka. I skrene konja, preskoči

grabu i udari poljanom prema Lukavcu. Začuđeni gledaju i župan i zaručnici.

- Kamo joj se tako strahovito žuri?

- Eno, tamo, tamo je njezin kaštelan, pitajte njega - po-

nuka župan - barem ćemo doznati što je s njezinim sinom.

Već izdaleka domahuju Mladenčiću, ali on skreće da dostigne gospodaricu, a

slijede ga momci i lukavački vratar dok oni na cesti zapanjeni promatraju i

snebivaju se.

- Zaboga, Gordana ide ravno u Lukavac. Damirova žena u

dvor neprijatelja?

- Bit će da se ipak nešto dogodilo sa sinom, pa ide zbog

toga - primijeti Draženić.

- Ne bih onamo ni za čitav svijet - mrmlja župan,

čekaju i promatraju Gordanu. što se više približava Lukavcu,

to hitrije tjera konja. Strava je obilazi kad pomisli da bi mogla stići

prekasno.

Draženićeva povorka razabire kako već spuštaju most s kule grada Lukavca.

- Oni očekuju Gordanu, što to znači? - pita župan.

Jfl.

- Vidjet ćete i čuti zašto je morala tamo - primijeti Dra

ženić. - Moram se oprostiti. Dobra tri dana zadržat ću se u oko

lici Zagreba da pokupim što je doraslo oružju, a prije nego idem

u Zagreb, još ću se navratiti k vama.

- Dođi na proslavu blagoslova šumskog žira - zove ga žu

pan.

Mladić obeća, uzme ruku svoje zaručnice, gleda je toplim

pogledom i šapće riječi ljubavi.

- Pazite na sebe - upozori ga ona - da vam Kušević ne

zađe na vaše putove.

- Ni časa se ne bojim. Kad mislim na vas, moja je snaga

divovska. Sve što me čeka svezano je s vama. čuvajte vjeru!

- Do groba sam samo vaša.

- Doći ću na proljetnu svečanost blagoslova - veli on, i

stisne joj ruku. U oku mu plane čežnja.

I dugo još djevojka gleda kako odlazi praćen s dvadeset momaka.

POD KROVOM NEPRIJATELJA

Vrata grada Lukavca otvorila su se pred Gordanom. Trkom je prešla lančani most i

dojahala u dvorište. Dahšće od trke, dršće od strave. Bacila se sa sedla,

ostavila uzde i nestrpljivo čeka svojeg kaštelana koji dolazi s lukavačkim

vratarom. Obojica su sišli. Vratar je povede u drugo dvorište i upućuje:

- Moramo se popeti stubištem u prvi kat. Samo slijedite

mene.

Mladenčić ide za Gordanom. Trese je groznica. Još nikad

njome nije zavladalo takvo uzbuđenje.

Stigoše na kat. Pred njom se otvore vrata. Prešla je prag.

U sobi nikoga.

- Molim vas, plemenita gospođo, pričekajte. Moram naja

viti liječniku da ste stigli. On će vas sam odvesti k sinu. Sjednite

malo.

Ona ne sjeda. I ne gleda oko sebe, samo moli, moli punom

dušom i svim nadama srca:

"Daj Bože da izdržim ove časove kad sam izdržala sve ono dosad."

Za ništa nema sluha ni shvaćanja, već samo za dijete što je tu negdje u blizini,

možda umire ovog časa.

Mladenčić ulazi u sobu i saopćuje joj da su se trijemom dvorca svi ustrčali da

traže liječnika.

Na prozoru odaje kneza Brandenburga okupilo se šest muških glava, šest lica,

šest upitnika.

- Je li ujahala u dvorište?

31

- Nije, doletjela je kao ptica.

- Kakva divota od žene.

- Ne. To nije žena. Božica je.

- Napokon je tu - klikne knez.

Knez sjedne na visoki naslonjač i zapovjedi dvorskom luđaku:

- Iziđi, budalo, sad će slijediti ozbiljni i pametni razgovori.

- Onda bismo mogli zamijeniti mjesta.

- Idi do đavola. Imam teških briga - vikne knez.

- Kad knezove taru brige, onda je tome uvijek samo jedan

uzrok: netko se ima kliznuti s prijestolja dolje, a netko opet

uspeti gore. Jednog i drugog taru brige.

- Pogađaš. Kralj Vladislav još sjedi i ne kliže se, ali njegov

sin mogao bi ležati pod nogama prijestolja.

- Hvala svim svecima. Nisam, ni knez, ni kralj, ali sam bu

dala. I zato ne raspravljajte, kneže, bez moje pomoći.

- Van, nosi se. A vas prijateljski molim: hajdete, kamo

vas volja, lov ili pijanku. Samo moj bratić Danijel neka ostane.

- I Petar Pan mora s nama.

- Neka ide, samo da ga ne vidim.

- Vidjeti me nije tako neprijatno, ali čuti.

Pustopašnim smijehom izlaze kneževi prijatelji s Petrom Pa-nom iz odaje, a mladi

markgrof gleda zavidno za njima i primijeti:

- Bratiću, ja bih radije otišao s njima.

- I ja, ali sada moram na megdan.

- Spremaš se na megdan? Kome?

- Vragu paklenome.

- Iznevjerio te?

- Pokušao je mrsiti moje divno sastavljene račune. Zato

ću pograbiti poganu ruku i zapovjediti neka piše onako kako ja

kazujem u pero. Ti mi moraš pomoći.

- Nisam dorastao takvoj zadaći.

- 0 tom odlučujem ja. U dvor je stigla ljepotica.

- Njoj si namjenio moju mušku ljepotu?

- Da joj uđeš u volju, trebaš, osim muške ljepote, i pameti.

- Lako za pamet među nama kad je nedostaje, uzajmiš je

od dvorske budale. Ali reci o čemu se zapravo radi?

- O prijestolju.

- Tako visoko kaniš?

- Da je kraljevstvo podrum pun najodličnijih vina i dje

vojaka, već bih davno bio okrunjen, ali tu se radi o Vladislavu,

mojem rođaku.

- On sigurno sjedi na prijestolju.

- Ništa nije tako nesigurno kao prijestolje našega kralja.

I bude li mu sin ležao ispod prijestolja, kao što sam prije rekao,

onda ću ležati ja, ne pijan, nego trijezan i praznih džepova. A

onda je i našim orgijama, dragi moj Danijele, kraj.

32

Bezbrižni Danijel ozbiljno se zabrine i priđe bliže svojem bratiću:

- Ne šališ se, Đuro?

- Od šale ne bih bio tako zlovoljan. Cuj kako stoji stvar.

Oženivši se francuskom princezom Anom, kralj Vladislav doživio

je nevolju da mu se rodila najprije kći, a mnogo kasnije sin.

- Jadno nedonošče sa sedam mjeseci.

- Nitko nije vjerovao da će to bijedno stvorenje živjeti. Ipak

othranile su ga zaklane svinje.

- Čestite su to bile dadilje.

- Časti mi, moram skinuti kapu svim onim zaklanim svi

njama koje su zbog njega bile smaknute. U njihovo toplo salo

zamatali su nedonošče. I tako je dječak zadobio u svinjskom salu

sve što nije donio sa sobom na svijet: kožu tijela, vid i sluh.

Kad bi ti slutio koliko su se mučili oko njega dok je napokon od

njega postalo čovječje stvorenje. Sada mu već ide sedma go

dina. Ružan je, izgleda glup.

- Ali ipak je dječak.

- Znat će sjediti pod krunom, a drugo kralju i ne treba.

- Onda nema opasnosti za Vladislavljevo prijestolje. Ili ga

je Stjepan Zapolja toliko ugrozio?

- Još za kralja Matije rogoborio je taj erdeljski vojvoda.

On je srušio Matijaševa sina Ivaniša, samo da sebi osigura krunu.

Ali od njega nema straha dok je tu zakoniti Vladislavljev sin.

- Čemu onda buncaš o pogibelji za kraljevo prijestolje?

- Slušaj. Pokojni sin kralja Matije Ivaniš Korvin trebao

je sjesti na novo prijestolje. Hrvati su se borili da njega okrune,

ali Vladislavljeva stranka nadvladala je novcem kraljice Beatrice.

Ivaniša su Hrvati dobili samo za bana, ali nisu prestali raditi da

mu izvojšte prijestolje. Onda je Ivaniš iznenada umro.

- Od aragonskog napitka?

- Ostavi to sada i slušaj dalje. Ivanišev zakoniti sin Krsto

brzo je slijedio oca i tako je prijestolje bilo učvršćeno za nedo

nošče Ljudevita II.

- No, dakle, sve je u redu?

- Nije. Još je na životu jedan Ivanišev sin.

- To je već ozbiljna pogibelj.

- Vidio si onu divlju jahačicu što je ušla u dvor. Ona je

kriva da se taj sin rodio.

- Stvar je sve zanimljivija.

- Dakle: Ivaniš Korvin ljubio je tu ljepoticu kad je bila

na dvoru kraljice Beatrice i još kasnije kad se oženio kćeri Ber-

nardina Frankopana koja je po majci kraljevskog roda. Tako su

Hrvati povezali ovaj brak samo zato da stvore novu hrvatsku di

nastiju koju bi u zgodnom času posjeli na prijestolje. Dakako,

smrt Ivaniševa i njegova zakonitog sina razbila je sve te hrvat

ske osnove. Međutim, mladi je ban kako rekoh, dalje vodio ljubav

s ljepoticom Gordanom.

-

- Sad mi puca pred očima.

- Jest, kad se oženio, Gordana je nestala. Otkrili su je u

Veneciji gdje je živjela skrivena. On je tamo često zalazio.

- I živio s njom u ljubavi?

- I tako se Gordani rodio sin.

- Znaš li to zasigurno?

- Kako ne bih znao. O tom je govorilo sve plemstvo u Bu

dimu. Gordana se iz Venecije vratila sa sinom.

- Kojemu je otac bio Ivaniš?

- Tako je. I taj bi dječak mogao jednog dana, kad Vladislav

umre, nastupiti protiv Ljudevita. A to ne bi bilo teško jer se narod

ionako izruguje kraljevskom nedonošćetu.

- Ali ova je ljepotica udata za slavnoga junaka na maču Da-

mira od Brezovice?

- Jest. I on je ljubio Gordanu. Tako svi tvrde, ali ljubio ili

ne ljubio, on se njome oženio.

- A Ivanišev sin?

- Damir ga je uzeo kao da je njegov, čuvao ga, odgajao da

ga Hrvati jednog dana podmetnu na prijestolje i hrvatsko i ugarsko.

- Zna li to kralj?

- Zna i dršće od tog dječaka.

- Zato si ti veprove ...

- Čekaj. Stvar se desila ovako: platio sam bezbroj uhoda da

istraže gdje se sakriva taj nezakoniti Ivanišev sin, na Brezovici ili

gdje drugdje. A nije lako zaviriti u brezovički dvor. Zatvorili su se

kao u tvrđavu. A nikako nisam mogao prodrijeti u krugove hrvat

skih velmoža i plemića. Nitko mi nije htio u blizinu. Odlazio sam

onda u Budim, ali sam se opet vraćao u Medvedgrad i Lukavac

jer sam tu najbliže hrvatskom plemstvu i velmožama. Sve uzalud.

Nikako nisam uspio vidjeti dječaka i doznati gdje se zadržava.

- Napokon si ipak našao put do njega.

- Gospodin Damir ima na Griču lijepu malu palaču da se

sklone za slučaj turske provale. Katkad Gordana odlazi tamo i

ostaje duže vrijeme. Tada sam svojeg medvedgradskog kaštelana

uputio neka pošalje svojeg čovjeka, odjevena u kmetsko odijelo.

On je, tobože, na Grič donio ribu. Kad je Gordana boravila u

svojoj palači, jednog dana vidio je kako ona ide u Markovu crkvu

s dječakom.

- Kojemu je otac bio ban Ivaniš?

- I toliko je nalik na Ivaniša da ga ne bi mogao zanijekati

ni pred Bogom ni pred vragom, a pogotovu ne pred ljudima. Moj

uhoda drugog je dana opet došao na Grič u nakani da ide u Gor-

daninu palaču nuditi ribu, ali već istog jutro odjahala je Gordana

s Griča. Moj čovjek nije mogao doznati kamo pa sam tako morao

predmnjievati da je otišla s dječakom u Brezovicu.

- Kamo bi drugamo.

- Razumljivo. Nastojao sam prodrijeti do kojeg sluge go

spodara Brezovice, uzalud. Onda su mi pomogli Turci. Opet su

prodrli prema Hrvatskoj.

- Sad razumijem. Damir je morao u rat, žena ga je pratila

komad puta, a ti si izmudrio onaj lov na veprove da tako makneš

s puta pretendenta na prijestolje. Ako je rastrgan od veprova,

tko bi štogod mogao reći ili naslutiti. Kad ti je to tako dobro

uspjelo, čemu onda ovo nadimanje?

- Baš u tom je stvar da nije uspjelo.

- Damirov sluga te prevario?

- Izveo je sve kako je trebalo, a ipak je vrag pokušao da se

sa mnom našali. U tom je sva moja nevolja ovog časa i zato

tražim tvoju pomoć.

- Što i kako da1 ti pomognem?

- Čuo si što se desilo: Gordaninu sinu nije otac bivši ban

Ivaniš.

- Onda su te ipak prevarili?

- Na Griču je moj pouzdanik vidio dječaka koji silno nali

kuje na bana Ivaniša, a nakon ovog lova s veprovima opazilo se

da mu nije sličan, dakle, zabuna?

- Kakva zabuna, do đavola?

- Zar ne razumiješ? Sin Ivana Korvina nalik je na svojeg

oca, kao jaje jajetu, a ovaj drugi na kojega smo natjerali veprove

nalikuje na Damira od Brezovice. Dakle, nismo se namjerili na

pravoga.

- Nemoguće! Tvoj medvedgradski kapetan nije dobro vidio

na Griču, ili ovdje u Lukavcu.

- On uporno tvrdi da onaj kojega sam izmamio iz Brezo

vice i na kojega sam pokrenuo hajku veprova nije Ivanišev sin!

Eto, sad vidiš u kakvoj sam nevolji.

- Ma kako bi to bilo moguće? Zar nisi znao da Gordana

ima još jednog sina s mužem?

- Bilo mi je poznato samo ono što su mi govorili u Budimu:

da je Gordanin sin rođen u Veneciji kamo je dolazio Ivaniš, da

su ga tamo vidjeli s njom, dapače, Ferdinand Frankopan je zbog

nevjere svoga zeta strahovito prijetio Gordani. Ali onda su se

odjednom svi izmirili. Damir se vjenčao s Gordanom i uzeo Iva-

niševa sina pod svoje. To tvrde svi u Budimu, a sada se odjednom

ustanovi da je tu još jedan Gordanin sin kojemu je otac Damir

od Brezovice.

- Premalo poznaješ tajne svojih protivnika. Barem bi tvoji

kaštelani trebali više njuškati.

- Omražen sam među Hrvatima i ne puste nikoga od mojih

k sebi. A ne znam ni njihov jezik pa tako ne možeš ništa saznati.

Zato smo, eto, bili u zabludi.

- A što veli Grga? Zašto ne pitaš njega?

- On je već na dnu pakla.

- Kako zar si ga smaknuo?

-

- čim je izveo moju želju, smjesta sam mu dao dukate, ali

i putnicu na drugi svijet da ne bi na ovom ipak danas-sutra

nešto brbljao. Tako je izdajica umro kao bogataš i lupež.

- Samo da se nisi tako požurio, sada bi od njega doznao

što je na stvari.

- Bili smo uvjereni da imamo u ruci Korvinova sina. Ipak,

saznat ću to sve s druge strane. Možda, ipak, taj dječak nije bio

toliko sličan banu Ivanišu, pa medvedgradski kapetan možda

nije tako točno vidio onog dječaka na Griču kako tvrdi.

- Rekao sam ti odmah: To bi moglo biti.

- Zagonetku će riješiti Gordana.

- Dakle, zato si je dovabio ovamo? Uistinu, tu si prevaru

dobro smislio.

- Nipošto ja. Slava pripada mojem kaštelanu Pencingeru

za sve te osnove. Ova lija mogla je zaskočiti i lukavu i umnu

Gordanu. Pogledaj samo njegovo lice: kao njuška neke životinje

koja neprestano traži gdje bi i koga zagrizla i podvalila zasjedu.

- Uistinu, vanredno ti služi.

- Ali zbog svojeg užitka, a ne zbog mene. Kad je dobre

volje, onda zna: nekome je zarinuo nož u srce ili u čast ili mu

oduzeo kruh iz usta. Zločinac je to pred kojim treba skinuti ka

pu. On je sve to mudro zasnovao i tako smo Gordanu doveli na

dvor da je zove umirući sin.

- Genijalna zamisao.

- Sad je na tebi da genijalno nastaviš. Ne boj se. Uputit

će te u sve Pencinger. Ti sada otiđi Gordani i primi je kao ku-

ćedomaćin.

- To bi morao ti učiniti.

- Bože sačuvaj, čim bi opazila mene, smjesta bi se u njoj

probudila lukavština, počela bi razmišljati i naslutila bi prevaru.

Tebe ne poznaje, a tvoje lijepo lije izazivlje povjerenje. Meni ne

smije biti traga ni glasa. Idemo smjesta Pencingeru. On će te

poučiti kako ćeš s njom govoriti. Sada je puna majčinske boli i

neće ništa zamijetiti. Dakle, hajdemo.

Gordana nestrpljivo čeka. I kaštelan Mladenčić već je nemiran. Šuteći stoji uz

vrata i nepomično promatra svoju gospodaricu za kojom mu gine srce. Čitavim

putem iz tabora stvarao je u sebi osnove kako će što više biti u njezinoj

blizini i čime će sve osvajati to lijepo tijelo, tako dugo rastavljeno od muža.

Smjele su mu osnove uskipile strast i jedva je čekao da bude sam s njome na

dvoru. Zna Gordaninu gospodujuću ćud i poznaje njenu snagu otpora, ali se

pouzdaje u slabost mladosti. Sve je

tako dobro smislio, a sada ova nevolja s njezinim sinom postala je zapreka

njegovim putovima do Gordanine ljepote i mladosti.

Dok o tome razmišlja, iza njegovih leđa otvore se vrata. U sobu ulazi čovjek

sijede brade, s crnim tuljcem na glavi, pa se čini kao neka crna trublja

nevolje. Halja mu dosiže do poda. Odijelo odaje kneževskog liječnika. Gordana

ga odmah oslovi:

- Gospodine, što je s mojim sinom?

- Spava, plemenita gospođo.

- Zemaljski snom?

- Potpuno zemaljskim. I zato je pametno da pustite siro

mašno dijete neka se naspava.

- Spava - opetuje Gordana i u predodžbi gleda sina svega

izranjavanog i povezanog u naručju sna zaboravi.

- A rane? Hoće li zacijeliti, gospodine?

- Sve može biti.

- Gdje je ranjen? Kako?

- Na prsima i bedrima. Budite strpljivi.

- Može li se dječak prenijeti kući?

- Sve ćemo to saznati kad se probudi iz sna. Neka vaš ka

štelan dođe sa mnom da vas može odmah obavijestiti kad se

dječak probudi.

Mladenčić nije voljan odazvati se pozivu i Gordanu ostaviti samu, ali ona

određuje i mora se pokoriti. Sumnjičavim nemirom ostavlja sobu u pratnji

liječnika.

A Gordana ostaje sama. Sve više dršće, strepi. Odsutna je svim mislima i

osjećajima za sebe. Ne vodi računa o tome da se nalazi u dvoru omraženog kneza.

Ništa ne dopire u njen mozak što je oko nje i što se zbiva, svim svojim srcem

ona je uz dijete što je negdje od muka zaspalo. Ipak, taj je san straši. Hoće li

se probuditi?

Prolazi je zebnja. Odnekle dopre do nje veselo muškaračko zviždanje kao bezdušna

rugalica njenoj boli. Obazre se. Zdesna su neka vrata, zastire ih teški zastor.

Sad se zanjihao. Pustopa-šno zviždanje muškarca biva glasnije. Gipkim koracima

ulazi Danijel i veselo zvižduče. Onda se napadno trgne, gleda Gordanu, prestane

zviždati i uljudno se nakloni:

- Molim oproštenje, nepoznata gospođo! Nisam slutio da

ću nekog sresti u ovoj odaji.

- Ako sam na putu, izići ću.

- Nikako, plemenita gospođo - odgovori on. - Znanac

sam kneza Brandenburga, markgrof Danijel. Ovog sam časa stigao

u dvor. Kneza nema kod kuće pa sam odlučio sam prenoćiti

ovdje. Vi ste, očito, u dvoru kod kuće?

- Ne. Samo me nesreća nanijela čas prije pod ovaj krov.

- A tako ? Vi putujete pa vas se desila nezgoda?

- Ne, gospodine markgrofe, nisam putnica. Iz ovog sam

kraja.

- Govorite neprispodobivo divnom latinštinom.

- Kao i svi naši ljudi.

- Međutim, rekoste da vas je nesreća nanijela ovamo?

- Prigodom lova na veprove bio je napadnut dječak.

- Da, da, rekli su mi lovci, veprovi su napali sina vojvode

Ivana Korvina ...

- To nije bio Korvinov sin, nego sin gospodara Brezovice i

moj.

- Kakva nesreća, gospođo. Rekoše mi i to da su ranjenoga

donijeli u ovaj dvor.

- Zbog toga sam i došla ovamo.

- Sad razumijem. Kneza nema ni njegova kaštelana, a ja

sam knežev gost, dakle, moja je dužnost da budem vaš kućedo-

maćin. Bit ću sretan ako vam smijem izvršiti kakvu želju.

- Liječnik mi je rekao da dječak spava, a ja vas molim

odredite da me odvedu k njemu. Znam se svladati, neću se ni

maknuti.

- Plemenita gospođo, samo čas, vratit ću se odmah da izvr

šim vašu želju.

I poklonivši se, izađe kroz ista vrata ispod zastora. Ona je ostala sama. Svaki

joj se čas čini izgubljeni komad života. Nada se da će joj nepoznati uljudni

mladić izvršiti obećanje. Drugih misli nema.

A Danijel je otrčao u odaju mladog kneza Brandenburga i saopćio mu:

- Stvar je jasna. Rekla je "to nije bio Korvinov sin", dakle,

taj sin postoji.

Sada ispripovijeda kratak razgovor s Gordanom. Knez se raduje.

- Divno. Sad smo doznali da taj Korvinov sin uistinu živi,

ali i Damirov sin. Dakle, tu su dva dječaka. Mi smo mislili da je

samo jedan, a taj će danas sutra tražiti za sebe prijestolje na

štetu sina našeg kralja. Gle, ovoga Pencingera. Da sam stupio

pred nju, smjesta bih bio pobudio njenu lukavštinu i možda ne

bi ni odgovorila. Zadovoljan sam. Sada se požuri da izvedeš i

drugi dio svoje uloge. Onda me izvjesti kako je ispalo. Sve ostalo

razjasnit ću ti. Jedini ti saznat ćeš pravu svrhu svega toga. Tek

sada počinje moj i tvoj posao da spasimo prijestolje Vladislav-

ljevu sinu.

- To zaista ne mogu razumjeti.

- Požuri se pa ćeš doznati sve.

Markgrof Danijel hitro izlazi iz sobe.

Čekajući Danijelov povratak, Gordana se odjednom sjeća razgovora s nepoznatim

velikašem. I načas je spopada pitanje:

"Otkud on spominje Ivana? Tko mu je mogao pripovijedati da su veprovi napali

Ivana?"

Samo časak zadržava se na toj pomisli i već je istisne očajna briga za njezino

dijete što spava, možda umire, a ona čeka tu,

puna neizvjesnosti. Ne može dulje. Njoj je mjesto uz dijete pa ako i spava.

Prilazit će mu tako tiho da se ne može probuditi. Taj neznani markgrof bio je

tako uljudan. Sigurno će izvršiti obećanje. Pogotovu, kad kneza nema ni njegova

kaštelana.

I već se na vratima pojavi Danijel u viteškom stavu i duboko se pokloni:

- Plemenita gospođe, vani je liječnik. Iako vaš sin spava,

odredio sam da vas pusti k njemu.

- Hvala vam, gospodine - odvrati ona i već hiti, a tijelom

joj preleti hladni mlaz.

Na hodniku opet sretne starca sa sijedom bradom i crnim tuljcem na glavi i

svojeg kaštelana kako. ide za njim.

- Ostavite me samu s njime - veli mu ona tiho pa ide

otvorenim trijemom. - Starac je vodi u drugo krilo dvorca. Put

joj se čini dug kao da se dvor proteže u deset krila.

Liječnik joj otvara vrata. Stala je na pragu. Pred njom po-lumračna soba.

Klecavim nogama prelazi prag. Ništa ne vidi. Iza nje je liječnik. Korača uz

stijenu, zapaža postelju, iskri joj se pred očima. Tiho i tamno je u sobi kao u

mrtvačnici.

Približava se bez daha i bez kucaja srca. Na postelji leži dječak. Samo mu glava

viri ispod pokrivača. Spava li zemaljskim ili vječnim snom?

Dršću joj noge: spušta se na koljena, gleda, osluškuje. Nijema tišina. Nema

hrabrosti da dodirne dječaka, čeka, trenuci je ra-zapinju na križ. Polagano

digne ruku, ali je opet povuče. Strava joj slomi kretnju.

Kroz grobnu tišinu zamijeti uzdah. Podigne ruke čelu, trlja sljepoočice da se

odupre nesvjestici koja joj prijeti.

- Uzdiše. Dakle, živ je.

Iza leđa čuje tihi liječnikov upit:

- Je li to vaš sin i vašeg muža gospodara Brezovice?

- Da, gospodine - šapne ona.

Liječnik se tiho povuče. Zatvori vrata. Na hodniku čeka Danijel.

- Nema više sumnje, to je njezin sin i muža joj Damira.

i knežev mladi prijatelj pohita hodnikom.

Gordanin pogled počiva na sinovljevu licu. U tom se pogledu talasaju valovi

majčine ljubavi. Čitavo njeno srce odrazuje se u zjenicama što su se ukočeno

upile u njegovo lice. Ni dahnuti se ne usudi da jadnika ne bi probudila. Samo ga

gleda i gleda i gotovo strepi od časa kad će se probuditi, kad će mu san

prekinuti zaborav i on će jauknuti od boli.

I pogled polagano silazi s lica na pokrivač. Sve dalje preko nogu. što je pod

ovim pokrivačem? Kakve strahovite rane skriva pokrivač? Jesu li rane smrtonosne,

ili možda ipak ...

Odjednom sama osjeti fizičke boli od predodžbe boli njenog sina. Odmjereno

disanje svrne opet pogled gore k njegovu licu. Divno bijelo čelo dočarava joj

sliku junaka muža. Lice mu je

mokro. Od znoja ili suza? Tako je blijed, izmučen... Bože, probudi ga u život.

Dječak se miče, valjda mu san dočarava majčinu blizinu. Usne mu šapću:

"Majčice! Majčice!"

Protrnula je i primakla se. Dječakove oči se otvaraju, zure ravno u strop.

Zatrepte mu trepavice i Gordanino srce.

Iznenada se dječak trgne, digne glavu i ukoči se.

- Što je to? - pita mu pogled upiljen u Gordanu.

- Zlato majčino - šapću joj usne u strahu i čežnji, čula

je samo neki krik i osjetila dvije ruke kako joj se savijaju oko

vrata.

- Majčice! Kako dugo čekam.

Sve oko nje se gubi, samo osjeća dvije tople ručice na vratu. To je cijeli život

i cijeli svijet. I osjeća dječakovo drhtanje, čudno drhtanje kao od zatajenih

suza. Čvrsto je pritište k sebi.

- Strašno sam vas dugo čekao, majčice - šapne on.

- A boli te jako?

- Boljelo me tu u srcu i u duši. Sad je sve dobro.

- Zaboga, ne miči se.

- Ne, hoću da vidim majčicu pri svjetlosti prozora.

Ona ga silom pritisne u postelju, ali dječak se ne da, iskoči ispod pokrivača.

- Ali tvoje rane, dijete?

- Rane? Kakve rane, majčice?

Rastvara oči, zuri u njega, raskopča mu košulju pa se uhvati za sljepoočice.

"Zar sam poludjela od radosti jer sam ga našla živa?"

I ruka joj istražuje njegove grudi.

Preplašeno dijete uzima majčinu ruku što se prislonila na njegova bijela prsa,

čvrsta, zdrava, pa je gleda pun čuda i tajnog straha, dok mati ogledava bedra,

noge, potkoljenice.

"Ne. To je obmana bolima izmučene svijesti!"

Nastoji se odrvati varki.

- Majčina dušo! Zar tvoje rane od vepra

- Nije me dohvatio majko.

- Kako? Nije? Vepar te nije dodirnuo?

- Dakako, da nije. Ali sam osjećao kao da me grabi, da

njuška moje prsi.

- Drago, milo, govori kako je bilo.

- Bilo je ovako: jahali smo. Grga me čvrsto držao, a ja

sam se ljutio što idem u šumu i nekakav grdni bradati čovjek

vikao mu je sa stabla, a vepar je dolazio. Točno se sjećam, od

jednom ništa nisam čuo ni vidio, samo sam osjetio strašnu njušku

na prsima, a onda sam zamro. Kad sam se probudio, opet njuška

na mojim prsima. Pogledam, a nad mojim grudima onaj stari

vrač sluša srce pa nekome veli:

"Dječak se samo prestrašio, ali živi!"

I

- A bio si krvav, ranjen? Fratar te donio iz kolibe?

- Nije to bio fratar, majčice. U onoj kolibi bili su stari vrač

i žutobradi kaštelan, znaš onaj kojeg svi mrze, zove se Pencinger.

- A fratar koji te doveo u Lukavac?

- Nikad nisam vidio fratra. Vodili su me u Lukavac taj vrač

i onaj žutobradi, ne misli da sam se pokroio. Grizao sam ih kad

su mi vezali noge i ruke. Ali kad su mi svezali usta da ne mogu

vikati, nisam se imao više čime braniti. Digli su me na konja

i tako su me nosili.

- Ovamo u Lukavac?

- Da, ravno u ovu sobu. Tu su me razvezali.

- I nikakvih rana nisi zadobio?

- Samo u srcu za majčicom i za ocem.

Obujmila ga, privukla k sebi, mrači joj se pred očima od prevelikog, prebrzog

preokreta. I kad se malo pribere, pita:

- A što su onda učinili s tobom?

- Donijeli su mi jela i svega. Baš nisam htio jesti, nego sam

rekao: hoću da idem svojoj kući. Nemate prava da me držite

ovdje. Pošteno sam se držao, majko.

Mali se isprsi, zabaci glavu pa onda povisi glas:

- I onda sam im rekao ovako: "Ako me ne vratite mojem

domu, majci i ocu bit će zlo!"

Dječakovo se lice namršti, a glava mu padne na prsa i povrijeđeno pripovijeda:

- A oni, majko, oni su se meni smijali. Smijali su se, razu

mijete, majčice. Ali sam im kazao: "Prisjest će vam smijeh kad

jednom odrastem i uhvatim mač mojeg oca!"

- A što su na to kazali? Što su učinili?

- Dalje su se smijali, a ja sam bjesnio i tražio da me puste

kući. Nisu se ni maknuli.

- A što je bilo zatim?

- Stražarili su čitavu noć. Drugog jutra hoću da idem kući,

a vani straža s oružjem. Znao sam što je. Damir je zarobljen. A

sad nije bilo druge. Mislio sam: moraš se ponijeti kako dolikuje

sinu oca junaka i majčice junakinje. Nisam ni suze proplakao.

Samo kad sam bio sam u sobi i uvečer kad sam ležao pod pokri

vačem, plakao sam za svojom majkom i ocem. Ali to moji tamni

čari nisu vidjeli.

Sreća se razlila njenom dušom kao veliko zatalasalo more. Sin je uskrsnuo od

mrtvih. I kad joj se sva duša okupala u toj sreći, budi se Gordanina svijest oda

sna.

Od časa kad su joj donijeli crni glas o nesreći, zaronila je u crnu maglu

oblaka. Ništa nije vidjela, osim iznakaženog dje-čakova tijela. Osjećala se

slomljena pod težinom žalosti. U tom se mraku kretala sve do ovog časa. Sad se

magla polagano raz-rjeđuje. Bijele sjene svjetlosti prilaze joj, bivaju sve

bjelije i svjetlije. Oslobođene misli vraćaju se odnekle izdaleka, zahvaćaju do-

gađaje, ogledaju ih, proziru. Logična pitanja nameću se. Tu se nešto dogodilo o

čemu nije slutila.

- Sto? Zašto? Kako?

Ova tri pitanja svjetlucaju u mozgu. Mora ih odmah riješiti.

- Čuj, Damire. Grga je stigao onoga jutra i javio da ću

ja još ostati neko vrijeme pa se mora vratiti. Jesi li mi isporučio

nešto milo i drago?

- Ne - upada dječak - Grga je rekao: "Gospodarica po

ručuje da će se danas vratiti, dva sata pred zapadom sunca i neka

Damir izađe majci u susret". Potkastelan nije htio da idem, ali

ja sam zapovijedio da se mora ići. I Grga mi je neprestano go

vorio kako se majčica veseli što će me vidjeti.

Gordana se zamisli. Sjeća se: o tom joj je govorio i potkastelan dok je ležala

shrvana od žalosti.

"Da, rekao je to potkastelan i razjašnjavao da Grga nikad nije točno donosio

poruke. Potopljena žalošću, udarena strahovitom predodžbom, kako su joj sina

rastrgali veprovi, nije ni razmišljala o tome".

Sada ispituje Damira sve potanko, a on joj priča kako su došli, kako su ih lovci

zaustavili, a Grga ga je zvao na svoje sedlo i jahao s njime u šumu, kako mu je

bilo tijesno u srcu od one tmine u šumi, ali Grga je samo tjerao konja i držao

ga čvrsto dok on nije zamro.

- A kad si se probudio iz nesvjestice, zar Grga nije bio

uza te?

- Nije. Samo ovi su bili.

- A nisi ga poslije vidio?

Neki osjećaj jeze odrazi se na dječakovu licu.

- Vidio sam ga, majčice. Bilo je ružno, strahovito. Meni se

smuči kad se toga sjetim.

- Prisloni svoju glavu k majčici i kazuj.

- Stajao sam tamo uz prozor, uza me moja straža. Valjda

su mislili da ću biti tako lud i skočiti kroz prozor. Sunce je sjalo

i grijao sam se, jer su otvorili prozor. Gledao sam dolje u dvori

šte. Najednom opazim kako vode Grgu svezanoga. Pomislio sam

da je i on zarobljen, a onda je odjednom stao vikati, dvojica na

vale na njega sjekirama i smjesta je pao mrtav. Bilo mi je da

zaplačem, ali nisam htio da vide moje suze. A mislio sam: sad

će i mene smaknuti. Zeblo me. A ipak nisam plakao.

- Dakle, smaknuli su ga? - pita Gordana. - A dalje nisi

ništa čuo ni vidio?

- Poslije podne, drugog dana, došao je k meni u sobu neki

gospodin, nazvali su ga kapetanom Medvedgrada. Pristupio je k

meni i pogledao mi u lice. Tako me čudno gledao.

- A nije ništa rekao?

- Kako da nije! Vikao je: "Vi ste budale! To nije pravi!"

Ja sam samo šutio, činilo mi se da je to dobro za mene. I onda me još jednom

gledao pri svjetlu i onom žutobradom neprestano tvrdio da je to glupa zamjena.

Onda su me pitali gdje je brat. Rekoh: moj otac je slavni junak Damir od

Brezovice. Onda su me pitali: ima li u našoj kući još koji dječak, a ja sam

rekao: nema. Imao sam bratića Ivana, ali taj nije više kod nas. Gdje je to ne

znam. Sve su više kleli. Onda je došao vrlo mlad gospodin, lijepo odjeven, zvali

su ga knezom. Gledao me kao čudo i opet odlazio i kleo.

- Sad mi puca pred očima: markgrof mi je rekao: "Pripovi

jedali su mi da je sina bana Korvina napao vepar". Da, da, htjeli

su Ivana i zabunili su se. Sad je jasno.

- A gdje je on sada, majčice?

- Bit će bolje da ne znaš o njemu. Možda će te pitati, a ti

znaš samo da je tvoj bratić ostao na Griču i ništa drugo. Kamo

su ga ondveli, ne znaš.

- Ne bojte se, majčice, sve ću učiniti kako želite. A sad

idemo kući?

- Odmah ću pozvati našeg kaštelana da nas otprati - i

otvori vrata.

Mladenčić je čekao na hodniku.

- Eto, vidite. Očito su htjeli Ivana, a sada su odigrali neku

komediju. Tu se nešto iz brda valja. Moramo biti oprezni. Idite

dolje, opremite naše konje za odlazak.

Izvana se otvore vrata. Ulazi stari liječnik i javi:

- Poručio sam knezu u lov da se vaša milost nalazi ovdje,

On se vraća i moli da se časak ustrpite i pričekate. Brzo će stići

u dvor.

- Moram odmah kući.

- Ne smijem vašoj milosti ispuniti želju dok se ne vrati knez.

- Dobro - odgovori ona - a kad se liječnik opet udalji,

značajno pogleda Mladenčića:

- Razumijete li ovo? Knez me dovabio ovamo prevarom.

Fratar i vratar sve je laž. Sjednite, valja nam se sporazumjeti

da spremni dočekamo kneza.

PRETENDENT NA PRIJESTOLJE

A dotle Brandenburg u svojoj odaji povjerljivo raspravlja s markgrofom Danijelom

o nedavnoj hajci na veprove. Ovaj se snebiva, slušajući pravu istinu i usklikne:

- Časti mi, svi smo ono poslije podne vjerovali da ćeš sina

ljepotice baciti veprovima. A da si to učinio, bio bi oslobodio kra

ljeva sina takmaca na prijestolje. Zašto si ipak odredio drugačije?

- Nisam ga ni kanio baciti veprovima.

-

- Zašto si nas onda varao?

- Evo što je bilo. Htio sam da svatko misli kako je dječak

pao plijenom vepra. Čitav svijet morao bi u to vjerovati, a vas

sam zavarao jer sam se htio prikazati okrutnim. Već ste svi izgu

bili preda mnom dužno počitanje i toliko ste se smijali da bih bio

od bijesa mogao baciti veprovima i vas, ne samo pretendenta.

A bio sam zapravo i pijan. Međutim, Grga je imao nalog da dje

čaka odnese u šumsku kolibu živa i zdrava.

- Imao si, dakle, nekih posebnih namjera s njim.

- Htio sam ga prodati Vladislavu.

- Kako prodati?

- Da sam dječaka, za kojeg sam držao da je Korvinov sin,

uistinu bacio veprovima i to saopćio Vladislavu, on bi mi obe

ćao dohotke jednog kraljevskog rudnika koji je sigurno već do

dna ispraznio Bakač i njegovi nećaci.

- A ti si htio od kraljevskog rođaka iznuditi neki kovani

novac?

- Htio sam mu reći: imam u ruci dječaka kojeg Hrvati

čuvaju za prijestolje umjesto tvojeg sina, ali tražim za preten

denta naplatu, i to sigurnu.

- Koju? - pita Danijel.

- Bansku čast u Hrvatskoj.

- Bansku čast? Sad mi je jasno zašto si se toliko hvalio

onog dana svojom vlašću u Hrvatskoj. A zar je ta čast vrijedna

toliko napora?

- Dočepati se te vlasti, znači biti u Hrvatskoj prvi iza kralja.

- Onda je to divan zalogaj.

- Zar bih se inače dao na takvu tešku borbu? Kao ban

Hrvatske vladar sam čitave zemlje, vodim hrvatsku vojsku, upra

vljam nad svima i zapovijedam svakome, dakle, važne daće, jed

nom riječju: gospodar sam u ovoj zemlji.

- A hrvatski sabor?

- Da, to je neprilika, ali potražit ću sebi na saboru pristaše.

Valjda još ima u Hrvatskoj lupeža koji će pristati uza me za

časti, unosne službe i razne naplate.

- Ako ih bude mnogo više protiv tebe?

- Nahuškat ću Turčina i Hrvati neće imati vremena da se

sa mnom biju u saboru. Tako ću lijepo raspisati nove daće na

kmetove i maloplemiće. Bogate članove hrvatskog sabora koji

su protiv mene proglasit ću izdajicama kraljevstva i nagovoriti

kralja da im zaplijeni imetak i meni utisne u šake. Jedne ću

kupiti, druge ću zastrašiti. Častohlepnima koji nisu nizašto spo

sobni dijelit ću časti da viču za mene, oduševljavaju se i pristaju

uza me. Kralju Vladislavu dokazat ću da je potrebno malo ispra

zniti bogate hrvatske džepove. Sve što je vrijedno, prenijet ću

lijepo u Budim. Operušat ću Hrvatsku do gole kože.

- Dakle, zemlja je plodna?

- Dragi moj: Hrvatska je plemenita krava muzara, a ja ću

tu kravu okrenuti tako da njena glava bude u Hrvatskoj, a vime

u Budimu. Tako će je Hrvati hraniti, a mi musti.

- Prihvaća li kralj tvoje osnove? A njegovi pristaše?

- Prihvatili su oni svi, ali kralj nema hrabrosti da mi po

mogne kako valja.

- Boji se Hrvata?

- I njihovih zakona i sloboština koje oni čuvaju kao zma

jevi. Zbog toga se kralj ne usuđuje mene predložiti za bana. Hr

vati vele: "Ne može u Hrvatskoj biti ban tko nije Hrvat po krvi

i rođenju."

- A kad bi mu ti dao u ruke Korvinova sina koji bi mogao

ugroziti kraljeva jedinca za prijestolje, ipak bi se odvažio da tebe

učini banom.

- U tome je čitava moja osnova. S Korvinovim sinom iznu-

dit ću svoje gospodstvo u Hrvatskoj. Samo uz tu cijenu steći

će Vladislav drskost da radi protiv hrvatskih zakona. Napokon,

što mu koristi čuvati hrvatske zakone ako Hrvati imaju u ru

kama dječaka koji može nastupiti kao njihov pretendent na pri

jestolje.

- Do đavola, sad razumijem zašto si toliko kleo i bjesnio

kad je medvedgradski kaštelan ustvrdio da uhvaćeni dječak nije

sin Ivaniša Korvina.

- Bio sam, dakle, čvrsto uvjeren da je Gordaninu sinu otac

Ivaniš Korvin i da je po Damiru posinjen samo onako. To su

mi rekli u Budimu. I oni ne znaju kako je sve bilo. Sad vidiš

kakva mi predstoji borba da se dočepam Korvinova sina. Kad

ga budem imao u ruci, onda Vladislav ima samo dva puta: ili

protiv zakona mene postaviti banom, ili ću dječaka vratiti Hr

vatima, tako ću se, naime, zaprijetiti Vladislavu.

- A on neće dati dječaka iz ruke.

- Prije će me Hrvatskoj narinuti za bana. Zato sam dovabio

u dvor Gordanu i poslao joj tobožnjeg fratra kao da joj je spasio

sina koji zove majku, a odmah iza fratra slijedio je naš vratar.

Sve je bilo tako namješteno da Gordana u svojoj strahovitoj ža

losti odjednom dobije vijest kako se dječak nalazi u dvoru i do-

zivlje majku. U takvom času mati mora doletjeti k sinu i da se

on nalazi u raljama vepra, a kamoli ne bi dojahala u Lukavac.

I da je ovdje bilo sto brandenburških knezova, ona je morala doći.

- Otkud ti tako dobro poznaješ majčinske osjećaje? - na

smije se Danijel.

- Ne, ja ne slutim kako misle majke, ali životinjska njuška

Pencingera sve je proračunao. Što sam ono htio pitati? Kako ti

se sviđa ova žena?

Knez naročito pozorno gleda svojeg bratića, a on živo odgovara:

- Nisam li ti rekao? Dok sam stajao pred njom, zatreptalo

je sve u meni. Nešto me sapelo u prsima. Do đavola, neobična

žena. Stajala je preda mnom kao neki vitez, a istodobno okrunjena kraljevskom

ljepotom žene. Još sam i sad zbunjen i uzbuđen.

- Napio si se draži ove ljepotice kao vina. To je opasno. Od

vina se otrijezniš, od njezinih draži mogao bi glavinjati i posr-

nuti.

- Već si unaprijed ljubomoran?

Nekako podmuklo gleda knez svojeg lijepog bratića:

- Jednom me na Griču njezin muž izazvao na mač zbog nje.

- Onda si se i ti napio njene ljepote i glavinjao.

- Baš zato te opominjem na oprez. Ali sada se moram pri

praviti za audijenciju našoj ljepotici.

- Dakle, ipak ćeš govoriti s njom?

- Taj razgovor čekam od onog dana kad sam saznao da ni

sam uhvatio Korvinova nezakonitog sina. A umjesto njega, imam

ovdje po svoj prilici zakonitog i pravog sina vođe svih neprija

telja, Damira od Brezovice. Time nastaje nova situacija koju mi

opet valja iskoristiti. Sada ću se za posjet ljepotici uljepšati.

Neka mi izvade moju svečanu lovačku odoru - vikne knez pažu.

- U lovačkoj odori kaniš u lov za njenu sklonost? - pita

Danijel podrugljivo.

- Ona misli da sam u lovu, dakle, moram stići u dvor s trub

ljama i u lovačkoj odori. Sve to ima svoju svrhu. A ti si moj

posrednik kojemu će ona ipak više vjerovati nego meni i Pen-

cingeru. Za jedan sat bit ću spreman pokloniti se gizdavoj lje

potici. Zbog nje sam morao u Zagrebu moliti njenog muža opro-

štenje, jer njegovu maču ne bih bio dorastao. Sad ću joj doka

zati da mač njezina muža nije dorastao meni.

VILENIN VITEZ

Vilena se oprostila sa svojim vjerenikom, vratila s ocem kući i otišla u svoju

sobu. Tu se zaogrne velikim bijelim rupcem, pozove svoju najvjerniju služavku i

naloži joj:

- Ako otac pita za mene, reci da sam legla jer me boli glava.

Onda ide na trijem, silazi stubama u vrt, otvori vrata visoke ograde izlazi iz

dvora pod stabla što su porasla ledinom. Žuri se prema susjednom dvorcu.

Ogledava se na sve strane da je tkogod ne vidi i prikrade se k susjednoj ogradi,

udari po hrastovim vratima i čeka nemirna, plaha. Cas se povuče od vrata kao da

bi htjela otići, ali se opet vraća. Iza ograde nitko se ne miče, nitko ne

dolazi. Opetovano udari tri puta, još jače nego prije. Prisloni glavu na vrata i

oslu-

škuje. S one strane sitni, hitri koraci. Ključ zaškripi u lokotu i lančići

zazvekeću. Vrata se otvore. Mlađahna djevojka začuđeno usklikne:

- Ti, Vilena, dolaziš k nama?

Ovaj usklik kao da je izražen s nešto podrugljivog čuđenja. Ali županova kći

hotimice ga je prečula.

- Bila sam ovdje, i ti Jasenka kod mene toliko puta koliko

je lišća na ovom stablu.

I ulazi u vrt. Za njom se zatvore vrata. Mlađahna kućedo-maćica gleda gošću

svjetlucavim crnim očima i odgovara glasom u kojem se kriju podrugljivost i

ogorčenje:

- Da, nekoć je to bilo. Ali danas si vrlo ohola.

Unatoč tom prigovoru, Vilena slijedi lijepu crnku.

Djevojke idu u kuću i smjeste se u sobi. Vilena je blijeda

i nemirna. Tek sada odgovara na Jasenkinu primjedbu:

- Ne, Jasenka, nisam se uzoholila, već tako.

- Da, pogospodila si se.

- Želim s tobom govoriti iskreno. Bile smo kao sestre od

djetinjstva, svuda smo išle zajedno, u crkvu, u Zagreb, na sve

čanosti, vezle smo zajedno i pjevale, a Jelenko nas je uvijek pra

tio kao naš vitez. Bile su nam obitelji u bratstvu i zato...

Odjednom Vilena ušuti.

- Zapelo ti je u grlu? Stidiš se kako je to odjednom sve

prestalo? - spočitava joj drugarica i onda nastavlja: - Kad je

bilo turopoljsko "spravišće", tvojeg su oca birali za župana. To

još nije bilo ništa. Ali došla su k nama i gospoda s hrvatskog

sabora da počaste našu svečanost. Među starijima našao se mladi

Draženić, ugledan, bogat. Naravno,. kako si ti mogla drugovati s

nama.

- Smiješ li mi zamjeriti da sam ga zavoljela? Jesam li se

možda obećala tvojem bratu?

- Moj brat nikad ni u snu nije mislio na tebe. Gdje bi on

ovako bogatu baštinicu. On ti je bio samo bratski i viteški odan,

kao i meni, svojoj sestri. Dobro znaš: nema zamjere što si zavo

ljela bogatog, odličnog gospodičića, ali zamjera je u tom što si

zbog njega digla nos i okrenula leđa mojem bratu i meni. A zašto?

Zar si možda plemenita roda otkad je Draženić počeo dolaziti u

kuću tvojega oca? I mi smo plemeniti kao i ti, ali smo siromašni.

Pošteni smo, a to je najveća čast na svijetu.

Vilena obri oči i tiho promrmlja:

- Žao mi je ako sam tebi i bratu nehotice učinila krivo. Do

lazim da te zovem opet k sebi, da opet pjevamo, opet vežemo

zajedno kao prije. Vjeruj, nisam uzdigla nos kao što misliš ti, a

misli i tvoj brat.

- Što misli moj brat, njegova je stvar, a što mislim ja, opet

moja.

- Budi mi dobra, Jasenka, kao prije.

- Nisam ti zla.

IH.,

- Ali tvoj brat. Strašno ga je bilo slušati i gledati. Vjeruj,

Jasenka.

- Neka svaki ode na svoj kraj da se ne vide.

- Tako će i biti, Draženić ide na”bojište, a Jelenko ostaje

ovdje. Valjda ti je rekao?

- Ne, nije mi rekao. Kapetan turopoljskog banderija naro

čito ga je preporučio banu da ga uzme za važne službe na bojištu.

- Ali ga je opet slao kući.

- Kući? Sad razumijem zašto toliko plamti, sad znam.

- Draženić nije tome kriv, vjeruj mi, a tvoj ga brat okriv

ljuje ...

- Ako ga okrivljuje, onda se i ne vara.

- Jelenko ne može smetati Draženiću. On skuplja na svoj

trošak pet stotina momaka, postat će kapetan i boriti se pod ba

novim zapovjedništvom.

- A Jelenko će sjediti kod kuće? Znaš li što to znači za

njega? Krvavu uvredu.

- Neka ovdje pokaže što zna. Brandenburgovj ljudi uvijek

navaljuju na plemiće i kmetove.

- Što je borba s Brandenburgovim četovođama. Mali okršaji.

Bojno polje stjecište je junaka. Tamo se bije boj za domovinu i

može se dati krv i život i steći slava. Tamo je mjesto Jelenku. On

je sin slavnog oca koji je pao u krvavim bojevima. I znaj: onaj

koji je skrivio da su ga vratili s bojnog polja, nosit će na svojoj

duši veliko zlo.

- Svejedno tko je kriv. Draženić nije.

- Ne uplećem se u to. Ali sad mi je jasno kao na dlanu

zašto je došlo do sukoba u tvojoj kući između mojeg brata i tvo

jeg vjerenika.

- Slušaj, Jasenka. Došla sam ti predložiti da izmirimo ovu

dvojicu.

- Izmiriti? Sad, nakon svega? Nemoguće.

- Pokušajmo, Jasenka.

- Što te odjednom napalo?

- Danas u šumi vrebao je tvoj Jelenko na mojeg vjerenika

kad se vraćao s Griča s mojim ocem. On će ga napasti i sprečavati

da ide na bojište.

- Ne. Moj brat nikad neće iz zasjede dočekati Draženića.

Kako to smiješ izreći.

- Nisam mislila zlo, zabrinuta sam. Ne bih htjela da među

njima dođe do borbe. Želim osigurati Slavimiru da može mirno

skupljati vojsku. Ban ga očekuje i tko zna koliko će dobra tamo

učiniti. Pomozi mi.

- Neka oni međusobno obračunaju kako ih volja.

- Dakle, nećeš da se pomirimo.

Crnokosa djevojka gleda Vilenu sumnjičavo. Na usnama joj zatitra prezir. Ne

odgovara na pitanje, jer joj se pažnja skrenula

k prozoru odakle dopire topot konjskih kopita. Pogleda dolje i javi svojoj

gošći:

- Vilena, moj brat ide, sakrij se da te ne nađe.

- A zašto bih se skrivala? želim s njim razgovarati.

- Zato si došla da s njim govoriš?

- Kad nećeš pomoći ti, govorit ću s njim.

- Sad razumijem. Nadaš se da ćeš ga pobijediti kao nekoć.

- Neće me odbiti. Sigurna sam.

- Dobro. Sjedni i čekaj.

Mlađahna crnokosa ljepotica mrko gleda svoju bivšu drugaricu, ali ne veli ništa.

Sjela k stolu, uzela vezivo i čeka brata. I Vilena ne zapodijeva razgovor. Šuti

i razmišlja. Djevojke čekaju mladog zastavnika.

Uskoro ulazi Jelenko, mračan, blijed i, ne opazivši Vilenu, gleda u oči svojoj

sestri:

- Ne stidiš se svojeg brata? Njega su poslali da čuva babe,

umjesto da se bori za domovinu.

- Neka se stide oni koji su to skrivili. Ja se uvijek ponosim

tobom.

- A znaš li da su mi uzeli čast zastavnika.

- Na svoju sramotu.

Brat pristupi k sestri, uzme je za ruku i toplo stisne. Pri tom mu pogled pada

tamo gdje sjedi Vilena. Zapanjen, nijem, zuri čas u nju, a onda se žestoko

okrene k sestri:

- što to znači, Jasenka? Zašto je ona tu?

- Došla je malo prije. Nisam joj mogla zabraniti.

Lijepa plavuša se uspravi i gleda Jelenka toplim pogledom pa reče poluglasno,

blago:

- Neću da budem u svađi, zato sam došla.

Mladić prekrsti ruke na prsima pa je gleda izazovno:

- Pošto sam u vašoj kući odbacio zalogaj, vi dolazite da se

pomirimo, plemenita gospođice?

- Ostavi to, Jelenko - odgovori djevojka. - Od djetinj

stva smo bili kao braća, nikad nismo jedno drugome govorili vi.

- Od pol godine dali ste se čak nazvati "plemenitom gospo

đicom"! Mi smo sada tri puta tako daleko kao što je daleko ze

mlja od neba. Nismo više u bratstvu.

- Jelenko, ako sam što kriva, popravit ću.

- S vama nemam nikakvih razmirica da ih popravljate -

i on hoće da ide, ali Jasenka se uplete u razgovor:

- Ne okolišaj, Vileno. Reci bratu zbog čega si došla.

- I hoću. Evo, pitam te Jelenko: zašto mrziš mog vjerenika?

- Jer me volja - vikne on plamtećim prezirom.

- Ako te volja, onda ima toj volji i neki povod?

- Ima, ima, gospođice uzvišena.

- Reci: kakav povod?

- To su moji i njegovi poslovi. Ne pačajte se.

- Molim te da kažeš meni - i pogleda ga umiljato.

-

- Rekoh: nemam s vama, gospođice, nikakva posla. Ostavite

me na miru - grubo će on.

Postrance sluša Jasenka i pozorno promatra svojeg brata. Vilena se ne da

ušutkati i ponovo pita:

- Vrebaš li na Draženića kako bi mu spriječio da skupi

momke za boj ?

Munje sijevaju mladićevim licem, oči mu sukljaju zastrašenim sjajem:

- On veli to? On?

- Obratno. On ne vjeruje da bi ti učinio što takva, ali drugi

su te vidjeli vrebati, a ja sam došla jer...

- On vas je poslao. Samo on.

- Nije. Došla sam sama jer znam da ćeš ga napasti. To mi

vele tvoje oči.

- Istinu ti vele - odjednom je oslovljuje onako kako ju

je oslovljavao od ranog djetinjstva. Napast ću ga, ali okom u oko

i onda ću urediti naše račune.

- Kakvi su to računi?

- Ne tiče te se.

- Tiče me se i hoću da znam.

- Pitaj njega. Draženića.

- I ne sluti zašto ga mrziš.

- To veli on?

- Jest, on veli, a ja mu vjerujem.

- Samo vjeruj, što jače vjeruješ, meni je draže.

I dok to govori, oči mu igraju đavolskom zlobom koja Vi-lenu ispunja zapanjenjem

što se odražava u pogledima. A on je sjeo u kut, bacio klobuk i podupro glavu.

Vilena mu prilazi. Gleda ga plavim očima toplo, gotovo moleći:

- Slušaj me, Jelenko: razgovarajmo kao nekoć kad si mi

bio pobratim.

- Ne prevrći očima. Nisam budala koja se može omamiti

pogledima.

Sve pozornije promatra Jasenka svojeg brata, dok se Vile-nine plave oči napuniše

suzama. A on se ruga:

- Gle? Plačeš? Daleko su od mene tvoje suze. Samo plači.

U mojem je srcu suša. Nigdje ni kapi rose.

- Molim, slušaj me.

- Rekla što mu drago kao da bacaš pljevu u vjetar. Zar mis

liš da te ne prozirem? Jest. Znam tko si: vuk koji gleda janjećim

pogledom. Gledaj kako te volja. Nisam lud da vjerujem prevrtanju

tvojih očiju kao onda dok sam bio dječak.

Ali ona ne može gledati drukčije nego umiljato, zamamljivo kao mačka koja se

mazi. Oborila je oči da nađe neki ozbiljni mrki izražaj i opet digne vjeđe. Ali

umjesto ozbiljnosti i okrutnosti, u njenom je pogledu ženska toplina, želja

osvajanja, svladavanja. Priroda ju je obdarila tim pogledom koji joj sada prvi

put u životu razara baš ono što je htjela zadobiti. Taj pogled odvraća od nje

milosrdnost tog mladića od kojega želi nešto iznuditi, smekšati ga i vratiti u

doba kad je bio prema njoj dobar i poslušan kao sluga. Nekoliko časaka šuti,

pogledavajući njegovu sestru koja je sjela u kut, slušala njihov razgovor i

promatrala samo brata. Vilena ustane i priđe bliže k Jelenku:

- Jučer, za tvojeg odlaska, obećao si da ćeš me darivati da

rom nad kojim ću jadikovati do groba. Reci: kakav je to dar.

Podobočio se, pogledao je bijesno, a rumene usne prezirno se nasmijale:

- Kakav dar? Dragocjeno blago. Mene će usrećiti, a tebe

rasplakati i mučiti do groba.

I osjeti zebnju od njegovih riječi koje je jučer tako brzo zaboravila. Jedva

stekne prijašnju hladnokrvnost i pita:

- Što znači tvoja prijetnja?

- Nije prijetnja, nego obećanje da ću te darivati.

- čime?

- Vidjet ćeš kad ti dođem i donesem dar.

- Kada?

- Jednog dana.

- Kojom prigodom?

- Prigodom jednog svečanog sastanka.

- Kakav će to biti sastanak?

- To je moja tajna.

I smije se smijehom od kojega zazebe nju, ali i Jasenku.

- što je to od tebe postalo, Jelenko? - pita Vilena blago,

ne bi li ga ganula.

- Vepar. A on razdire svakoga tko ga ugrozi.

- Ja ti ništa nisam učinila.

- O tebi se ne radi. S tobom nemam posla.

- Draženić te ne mrzi.

- Ali on će me mrziti, na to se kunem.

- Iz svega vidim samo jedno: ti vrebaš na njega da ga ubi-

ješ.

- Ako vrebam, šta onda?

- Ne bi bilo časno.

- Rekla si: nisam vrijedan časnog mača tvojeg uzvišenog go

spodina Draženića. A ja ću dokazati da on nije vrijedan mojeg

mača. Nije vrijedan borbe, nego užeta oko vrata.

- Kako smiješ ovako govoriti o čovjeku kojega svi časte i

poštuju?

- Svi, samo ja ne. Razumiješ? Ja ga prezirem.

- Zbog toga te svi osuđuju.

- Čak i pljuju po meni. Znam.

- Ali ti ne mariš na sve to?

- Ne polažem nikome račune.

- Iz zasjede ćeš ga dočekati.

- Lažeš, grdno lažeš!

-

- Kao da nisi već čekao mlade plemiće u zasjedi. Ja sam te

vidjela, valjda, nećeš poreći?

- A zašto sam čekao? Reci zašto? Nemaš riječi? Ti pokva

reno čeljade - i on stisne pesnice, primakne ih zubima kao da će

sam sebe ugristi. Hoćeš li smjesta reći Jasenki zašto sam čekao

te mladiće i kada? Ili ću vikati svemu svijetu, neka svi znaju.

- Jelenko, budi dobar kao tada dok smo bili u djetinjoj ig-

ri

- Sad smo u đavolskoj paklenoj igri.

Blijeda, uzbuđena, prima ga za lakat:

- Mazio si me kao otac, i kao tetka, i kao svi, a sada...

- Sad te bijem željeznim bičem, ali taj će se razderati prije

negoli popravi tvoje pokvareno srce.

- Ja sam pokvarena jer želim oteti vjerenika tvojoj zlobi?

Da, sve ću za njega učiniti, sve podnijeti, sve - i oči joj se ispune

suzama. Sva je njena pojava kao kriješ ljubavi.

Jelenko se uspravi i razdraženo vikne:

- Zar se ne gadiš sama sebi u niskosti toga osjećaja.

- Niskost je ljubiti iz sve duše?

- Ne može ljubiti duša bez časti.

- što misliš time reći? - povisi ona glas. - Što?

- Ljubiš bez časti jer se podaješ osjećajima bez prosuđiva

nja, bez misli i pitanja: je li čovjek kojemu se daješ vrijedan?

- Tko može reći da nije?

- Naći će se tko će to reći.

- Možda ti?

- Jest. Ja, ja.

- Usuđuješ se njegovo ime posuti sumnjom?

- Usuđujem se sve što mi je volja.

- Pazi, mogao bi to skupo platiti.

- Čekaj. Kad dođe do plaćanja, vidjet ćemo tko će biti taj

koji plaća, a tko onaj koji prima plaću. Samo se malo strpi. Za

ustavi želju svojih usana za njegovim bračnim cjelovima.

- Ne žeđaju mi usne cjelove, već duša ljubavi.

- Nemaš duše. Samo griješno tijelo. Ti si kao grm jorgovana

što se mirisnim grozdovima nudi da ga otkinu.

- Vrijeđaš me.

- Zamagli ti se u glavi kad gledaš ono lice lijepo, bijelo, po

malo lutkasto kao u kakve namiguše djevice. I one oči što se

prevraćaju kao i tvoje. I njegov vjerni pogled, i njegov glas, puna

usta kićenih riječi što su priče djevice o zvijezdama koje padaju

na zemlju kao zlatne jabuke. Od toga si izgubila pamet. A on nije

ništa drugo nego ti u muškoj spodobi.

- Što sam ja?

- Varka i ništa više.

Bjelina njene puti pospe se rumenilom, oči joj se osvijetle Ijutinom. Sva se

isprsi i povisi glas:

- Ne mičem se odavle dok mi ne kažeš zašto sumnjaš u čast

mojeg Slavimira?

- Tvojeg Slavimira? - i on prasne u smijeh. - Jest tvojeg.

Divnog bogatog kicoša. Samo neka bude uvijek tvoj.

Sve više raste u njoj prosvjed i želja da obrani svojeg vjerenika:

- I bit će uvijek moj.

- Pazi što si rekla da te podsjetim.

- Neću više nikad prijeći prag ove kuće. Neću se s tobom

više nikad sastati.

- Ovu drugu želju ne mogu ti ispuniti. Nas se dvoje moramo

sastati da ti donesem dragocjen dar. A da nećeš više ovamo u moj

siromašni dvorac, to je pametno. Više nismo u bratstvu, sada smo

u mržnji, u neprijateljstvu. Nismo ni susjedi. Između nas su doli

ne i gore.

- Više neću pokušati da ih prevalim. Htjela sad da se izmi

rimo, ali tvoja je taština nedostiživa.

- Njegova taština, a ne moja.

- Još jednom te pitam: ako si čovjek časti, odgovori mi licem

u lice: čime okrivljuješ Draženića? što imaš protiv njega?

- čovjek časti? Ja? Ja, ponižen, odbačen, osramoćen? Ja

sam kukavica kojeg su poslali kući da prati turski harem u ko

jem si i ti bila. Ja sam kukavica koji nema ugleda, imetka, koji

nije vrijedan mača tvojeg Slavimira. Ni mača da idem u boj za

domovinu. Razumiješ li sada što ti velim? Ja nisam čovjek od časti

i zato od mene ne smiješ tražiti ono što se traži od časnoga

i uglednog muškarca. Ja sam otjeran s bojnog polja da ne budem

na putu tvojem draganu, čovjeku časti, slave, bogatstva. Ali če

kaj...

- On nije kriv. Kriva sam ja što su te vratili. Ja sam zamo

lila bana da te pošalje s bojišta jer me bilo strah da ćeš iz za

sjede navaliti na njega.

Tog se časa Jasenka uspravi, crne joj se oči napune Ijutinom i ona upadne:

- Nije istina. Nisi to učinila zbog straha da će ga Jelenko

ubiti, već si se bojala da moj brat ne bi natkrilio tvojeg vjerenika.

Jest, nije ti dovoljno da je tvoj vjerenik bogat i ugledan, htjela

si mu pribaviti i bojnu slavu da bude prvi. Zato te bilo strah

Jelenkove snage i smjelosti. Samo zato.

- Ostavi to, sestro - odbije Jelenko njezinu nježnu pjesmicu.

- Ja sam samo razbijač, izazivač. I postupat ću tako.

- čujte oboje - oštro će sada Vilena. - Spremna sam sve

popraviti, pisat ću banu i zamoliti ga da Jelenka uzme u jednu

od svojih četa gdje neće biti blizu Draženiću i zamolit ću kape

tana banderija da ti vrati zastavu., ali obećaj mi, zakuni se da

nećeš izazivati Slavimira.

Jelenko udari po vršku svoga mača:

- Po tvojoj milosti da se vratim na bojište? Po kupopro

daji? Gadi mi se. Znaj: da me zove ban, ne bih sada htio ići.

Siromašni, osramoćeni plemić ne kupuje čast svojeg obraza ni od

koga. A najmanje od tebe. Ili ću sam ponovo steći čast svog

imena, ili ću nestati zauvijek.

- Ne, nisam ti ponudila kupnju, samo sam ti htjela pružiti

mogućnost da stvar izravnamo čestito i u miru.

- Nema mira. Kad se vatra i kudjelja sastanu, ne mogu se

miriti.

- Mislila sam te zaustaviti da u svojoj divljoj čudi ne po

činiš zlo i Draženiću spriječiš vršiti dužnost na bojištu. To bi

bilo podlo.

Zapiljio je u nju oči s tako neprijatnim izražajem da joj je riječ stala u grlu.

U njegovu se pogledu valja čitavo more prijetnji. Ona ih ne zna razjasniti niti

im dati ime. Samo razabire da su ga valovi svega zapljusnuli i nema daha. Hvata

se, nastoji isplivati na površinu. A kad se izvukao, udahnuo zraka, dobaci joj

nekoliko riječi od kojih je svaki udarac pesnicom.

- Ja, kukavica, kojeg ste htjeli strpati u verige, ja mogu

učiniti sve. Ja koji nisam vrijedan mača tvojeg vjerenika mogu

učiniti i najpodlije. Ja imam pravo da učinim sve što je podlo,

kukavno, nečasno. Jesi li čula? To upamti za svagda.

Ne može vjerovati svojim ušima. Nikad joj nitko nije odbio molbu, ni želju,

dapače, ni zapovijed. Nikad nije doživjela da netko ne bi povlađivao njenim

činima pa i kad je radila zlo. Nitko joj nije prigovarao. Svi su je mazili,

milovali i slavili, divili joj se, služili joj, saginjali se pred čarobnom

plavušastom ljepotom. Svi su otvarali vrata pred njom, posuli joj putove

cvijećem, sretni što ga ona gazi, zapovijeda, uzima njihova poklonstva. Nitko se

nije mogao oteti ljiljanskoj bjeloći lica što joj ga je dala priroda. Nitko se

nije mogao oteti pogledu njenih očiju što su nebesko plavetnilo, pogledu koji

sve oko sebe uzima, osvaja, zarobljuje. Nitko se nije mogao odrvati moći da ne

bude kmet djevojci koju je priroda ukrasila svim bogatstvom ženske ljepote.

I ovaj drug u igri iz djetinjstva i kasnije kao momak bio je poslušan, pokoravao

se svakoj njenoj volji. I kad se odlučila otići u njegov dvorac, bila je

uvjerena da se neće moći oduprijeti kad ona dođe i zatraži od njega pomirenje sa

zaručnikom. Bila je uvjerena da će zamamni pogled plavih očiju pogasiti plamen

njegove mržnje kad ona to zaželi, zapovjedi. Potpuno se pouzdala u moć kojom je

vladala njime, kao i drugima. To ne shvaća, ne razumije. I osjeća se njegovim

otporom poražena, posramljena u svojoj moći. Prvi put u životu ne može provesti

ono što bi htjela. Zbog toga se buni sva njena prezrena moć i pregažena snaga.

Lice joj bude blijedo. U ljupkom plavom oku pojavi se mrak bijesa, osvete,

odmazde zbog svojih poraza koji joj sprečava da vjereniku osigura ravne putove k

slavi. A ova joj se misao

zasekla u volju toliko da je prešla preko svojeg ponosa i otputila se u

Kuševićev dvorac.

Povukla se natrag od Jelenka i plamtećim pogledom iskalila svoju dušu:

- Kad mi nećeš kazati što imaš protiv Draženića, reći ću ti

ja. Zavist te grize što je od tebe ugledniji, bogatiji, slavniji i sto

puta hrabriji. Zavidiš mu na meni, a najviše na mom mirazu.

Mislio si da ćeš se dočepati mojih imanja.

Zgrčenim pesnicama zaleti se k njoj kao da će je zgnječiti, ali se zaustavlja,

zgrči pesnice nad njenom glavom i vikne:

- Jasenka, odvedi ovo čeljade, da je ne udarim.

Tamno rumenilo prelije Vilenino lice, ali usne joj se podrugljivo nasmiju:

- Ne treba me nitko voditi. Idem sama. Prije će se srušiti

ova kuća nego bih joj prešla prag. Sad najzad znam s kim imam

posla, a drugo nisam ni htjela.

- Plemenita gospođice, imate posla s onim koji će pratiti

vašeg vjerenika dotle dok nad njim ne izvrši sud.

- Branit će se on. Branit ću ga ja, i svi drugi.

- Samo do časa kad ja dođem - vikne za njom.

Ona se uputi k vratima. Jasenka je slijedi kroz trijem, siđe s njom u vrt pa joj

ogorčeno veli:

- Zato si došla na pomirbu? Da zarineš nož u njegovu čast?

- Da, zato. I sad sam mirna.

- Zmija si, a ne ljudsko stvorenje.

- Drugovala sam s njim od djetinjstva, zar je čudo što sam

poprimila njegovu zloću?

- Vidjet ćemo tko će u toj borbi pobijediti, a tko sramotno

pasti.

Vilena je čula kako su se vrata ograde zatvorila oštrim udarcem pa hita prema

svojoj kući. Ulazi u dvorište, ravno u svoju sobu.

Nikad u životu nije njome potreslo toliko uzbuđenje. Noge joj klecaju, sjedne k

stolu, podboči glavu i pokrije lice rukama, a misli joj hitaju u prošlost:

Što je to bilo? Prije jedan sat krenula je k susjedima, k onima koji su joj bili

kao drugi dom. Tamo je bio suhonjavi, garavi, crnooki, kuštravi dječak i mala

crnooka djevojčica. S njima trči vrtom, penje se na drveće. Dječak vazda pazi na

nju, donosi joj najbolje jabuke, ubire joj najljepše šljive, vozi je u kolicima

što ih je napravio neki kolar u selu. On trči po vodu kad je ona žedna, služi

joj kao nekom naročitom biću. A kad se sunce sprema na počinak, prati je kući u

njezin susjedni dvorac, ali u ovoj kući nema djece s kojima bi se Vilena igrala.

I dječak biva sve veći i sve se više brine oko nje, a njoj se čini da je to

njegova dužnost i da drugačije ne može biti, jer je on tu samo zato da bude njoj

na usluzi i da izvršava njezine želje i voljice.

I odrasli su i on je snažan momak. I ništa se ne mijenja. Samo je njegova pažnja

još veća, a njezina volja ima više želja. A onda dolazi lijep mlad plemić, tako

lijep kao djevojka, toliko ugledan i bogat. Svijet mu je otvoren i slava mu leži

na putu. Njezino srce zadršće neslućenim osjećajem. Sva joj se duša predaje tome

mladiću čije riječi romone oko nje kao pjesma uspavanka nježnom djetetu. I sva

se izmijeni. Zaboravlja susjede s kojima je provela djetinjstvo i prvu mladost i

okreće se za divnim mladim plemićem kao sunčanica za suncem. Ali tamo iza leđa

pojavi se crnooki garavi mladić. Lice mu je mrak, oči bijes, sav je neki plamen

mržnje prema njezinom odabraniku, prema ljepoti koju je ona odabrala za sebe. A

zašto? Zašto plamti taj garavi mladić? Zbog čega? Valjda nije pomislio da bi ona

mogla odabrati njega? Kako? I zbog čega? Zar je on lijep, ugledan, slavan i

dostojan nje, slavljene ljepotice, bogate nećakinje uglednoga bana i kćeri

njegova brata župana:

"Ne može biti drugo - misli Vilena - sigurno je potajice vrebao da pođem za

njega, siromaha koji nije ničim dorastao meni koju svi obožavaju, svi časte, svi

uzdižu..."

Zar se uistinu vratila poražena? Zar je moguće da je taj garavi crnooki, visoki,

vitki mladić, koji joj je bio gotovo sluga, stao pred nju, vičući, udarajući

šakama po stolu i dobacivao joj podrugljivo prezirne riječi? Rugao se njenim

očima, pogledu, onom pogledu kojemu se nije moglo oteti nijedno biće, ni muško

ni žensko? On se oteo i prezreo taj pogled s nekom plamenom mržnjom. Prijetio

joj se, a kad se ona ponizila i molila i zamamljiva-la ga svojim očima, još se

drsko nasmijao, hladno obećavao da će učiniti najpodlije čine, izvesti

najstrašnije osvete protiv onoga koga je ona htjela zaštititi.

"Zar je to moguće, Vilena? Zar si ti uistinu mogla to doživjeti? Zar si smjeli

dopustiti da on odbije tvoju prošnju, odbije ruku pomirnicu? Zar si smjela

slušati takva poniženja"?

Ne može sama sebi vjerovati da to nije bio san, nego je uistinu sve ovo čas

prije doživljavala, sve ovo od čega je sada oblijeva rumen stid i plamen bijesa.

Osjeća se kao da ju je netko isprebijao i sve su joj kosti polomljene. Kao da je

zbačena s neke visine i skinuta s neke velike časti koju je dosad uživala.

"Na moju je sreću pala noć strave - veli ona sama sebi. - Prvi put u mojem

životu snalazi me jad. A od koga? Od njega. Od onog gada tamo u onom dvorcu?

Ponizila sam se, ali sad je svršeno. Neću čekati skrštenih ruku. Borit ću se,

obzidati se ogradom, utvrditi se i bacati na nj vatru. Ne, nikada neću dopustiti

da on u miru ruje po mojoj sreći".

Trijemom čuje korake i dozivanje svog imena. U sobu ulazi župan. Okruglo crveno

lice smiješi se kao u nekom preobraženju. Pruži prema njoj ruke kao djetetu koje

očekuje da ga maze. Ali

na pola puta sustane. Lice njegove kćeri, uvijek nasmijani cvijet, namršteno je,

blijedo, gotovo žalosno. Sam ne vjeruje svojim očima:

- što je to, Vilena? Kakva je to magla pala na tebe?

Nije magla, nego crni oblaci što dolaze na mene iz susjed

stva.

- Na tebe, od njih, prijeko? Od Jelenka?

- Da, oče moj. A prijeti i oluja i udarac groma koji će raz-

nijeti moju sreću.

- Što je tebi, dijete moje? Kako može netko do tebe dok smo

tu ja i" dok je tu Draženić, i moj brat ban, i svi ostali? Kakva te

snašla mrzovolja?

- Sjednite da vam pripovijedam što sam učinila i što mi je

sve rekao.

Dok je ona pripovijedala, otac je neko vrijeme hodao po sobi. Onda ga jad i

ljutina zaustave. Njegovo crveno lice poplavilo je. Pod gustim debelim obrvama

zaprijetio plamen odmazde. Onda stade opetovati Jelenkove prijetnje i uzviče se:

- On će tebi donijeti dar od kojega bi ti imala jaukati do

groba, a on se radovati? To je i jučer rekao pod našim krovom,

ali nisi ni mislila o tome.

- Jučer nisam tome pridavala pažnju kao danas. Dok mi je

tamo u svojem dvorcu govorio te riječi, činilo mi se da mi to govo

ri đavo pakleni. Sav je sijevao. I još me sada trese zima kad se

toga sjetim.

- Reci, Vilena, je li ti ikad govorio o nekoj ljubavi prema

tebi?

- Ali, oče, što vam pada na pamet. Uvijek smo bili samo kao

braća.

- A nisi ga onako možda katkad pogledala da bi imao razloga

umišljenosti?

- Kakva su to sumnjičenja. Nije ni lijep, ni pristao da mi

što takva padne na um.

- Baš se ne može reći da nije pristao. Naprotiv, lijep je i

vraški je snažan, a one njegove crne oči kao sto đavola.

- Ja to nisam nikad ni opazila. Prvi mladić kojeg sam osjeti

la u srcu bio je Slavimir. Prvi moj pogled koji je ugledao njegovu

ljepotu i one njegove tople, poštene, vjerne oči, sasvim me s njim

svezao. I onaj govor i njegov glas i riječi kako je sve to uzvišeno.

Gdje bi mi bila pamet da nađem samo jedan pogled za tog garav-

ca? Mislim da se tako vladaju braća među sobom kao što sam se

ja vladala prema njemu. A zašto vi, oče, to pitate?

- Jer bih htio znati, nije li možda uzrok njegovoj mržnji pre

ma Draženiću odbijena ljubav.

- Nikad ništa nije govorio, a niti se tako ponašao. Ne bi se

on usudio meni govoriti o tom. Ja sam tako daleko od njega po

ugledu, i rodu, i bogatstvu, i svemu.

-

- Veliš da se nikad nije vladao prema tebi kao da te ljubi?

Nikad ti nije iskazao neku posebnu pažnju koja sama po sebi

govori što momak osjeća?

Ona se zamisli i onda slegne ramenima:

- Pažnju koju meni iskazuje Slavimir nikad nije iskazivao

Jelenko. Ne bih ja to ni slušala. Ali služio mi je kao svaki vitez

kojemu bih bila dopustila da se primakne k meni.

- Onda nije ljubav uzrok njegove mržnje prema Draženiću,

već nešto drugo što je isto tako jako i opasno.

- Samo zavist i ništa drugo. Prije Draženića bio je taj Jelen

ko od svih mladih plemića uza me, a sada je moj vjerenik prvi, a

Jelenko je posljednji. Zato ga je zamrzio.

- Nešto mi tu nije jasno, dijete moje: ako je on sada posljed

nji, to ga može ljutiti i razbjesniti, zbog toga može i osjećati ne

prijateljstvo prema Slavimiru, ali zar ne vidiš da je tom garavcu

cilj života da izvrši nad njim neko strašno djelo koje on zove

sud. Znaš li što je to?

- Da - prošapće ona. - To znači uništiti ga, ubiti, osramoti

ti, sve najstrašnije.

- Dakle, zbog tih stvari koje ti navodiš ne može u srcu čo

vjeka gorjeti takav plamen mržnje i osvete. Mora da je tu nešto

drugo.

- Ja mislim: samo moj miraz.

- Ne može to nitko vjerovati, dijete moje. Tko bi pitao za

miraz kad pogleda tebe? Ali kad ti kažeš da nije ljubav, onda i ni

je, jer ti bi morala o tom znati. Gdje je ta djevojka koja odmah

ne zamijeti kad je mladić ljubi.

- Nikad to nisam zamijetila. Nikad. Ali znam: Jelenko nosi

u sebi smrtnu osudu Draženiću.

- Ne bojim se da moj budući zet ne bi mogao odbiti njegov

napadaj, ipak mogao bi ga iz zasjede napastovati, svuda mu sjesti

na put.

- Eto, oče, zbog toga sam učinila onaj korak i doživjela to

liku sramotu. On me gotovo izbacio iz kuće.

- Upamtit će to dok je živ.

- Čujte me, u nedjelju slavi Turopolje svečanost posvete

proljetnog blagoslova šume. Tu ćemo sudjelovati i vi i ja. Doći će

i moj vjerenik. Zar ćete dopustiti da Jelenko nosi zastavu?

- Rekao mu je kapetan još jučer da nije dostojan zastav-

ničke časti.

- Onda ne može nikako on nositi zastavu.

- I neće.

- A ja vas molim neka zastavu nosi Draženićev kapetan.

- To bi najviše ugrizlo Jelenka. Ali opet samo turopoljski

plemić može nositi zastavu.

- Ali, oče, Slavimirov kaštelan Lučić potječe odavde. Može

dokazati da je rođen u Kućama i potječe od plemenite Lucićeve

obitelji. I Slavimir mi je to pripovijedao jučer putem kad smo ga

58 ".,..".-_ _... _........

pratili, baš malo prije nego je Gordana projahala prema Lukavcu. I zato Lučić

može nositi zastavu. To recite kapetanu Turopolja. Dok se ne izabere novi

zastavnik, ionako mora netko drugi nositi zastavu. A to će mi biti divna

zadovoljština.

- Još ću danas saopćiti kapetanu, a sutra poslati Slavimiru

glasnika da svakako dođe na svečanost sa svojim kaštelanom Lu

čićem.

- Nikud on bez njega, ipak šalji mu glasnika.

- Pobrinut ću se da Jelenku život ne bude veseo.

Ona već unaprijed osjeti slast svoje osvete.

A u Kuševićevu dvorcu, pošto su se zatvorila vrata iza Vilene, Jasenka je otišla

u sobu k svojem bratu.

Zavukao se u kut. Skrivaju ga duboke sjene. Sestra osjeti da ne želi sada ni s

kim govoriti pa ni s njom. I pušta ga u miru i ide u blagovaonicu.

Kraj prozora sjedi stara gospođa i veze. Crna kapa obrublju-je blijedo lice što

još i danas nosi tragove plemenite ljepote. Suhonjavo tijelo, odjeveno u tamnu

haljinu, uspravno je i čvrsto. Jasenka polagano prilazi k njoj i tiho pita:

- Jeste li čuli, majko, što je bilo?

Gospođa ne digne pogleda s veziva i odgovori:

- Nisam gluha da ne bih čula. Dobro joj je rekao. Samo je

još trebao pozvati sluge da je bace iz kuće. To sam čekala. Valjda

je nije štedio što je banova nećakinja i županova kći. Što oni mo

gu?

- Majko, Jelenko je vitez i ne bi učinio nešto takvo. Snebi

vam se kako je smogao za nju toliko grubih riječi?

- Zar je drugo zaslužila?

- Zaslužila je mnogo gore, to znam majko, ali se čudim da

je mogao biti s njom tako grub i okrutan.

- Što hoćeš time da kažeš? Valjda je nije ljubio?

- Ljubio? Ne vjerujem. Mi smo se sve troje voljeli kao braća.

A Jelenko je bio Vileni neki vitez čuvar.

Malo su šutjeli, podajući se mislima. Iz druge sobe ne čuje se ni koraka ni

glasa. Stara žena primakne glavu svojoj kćeri i šapćući pita:

- Što je on to govorio o sudu koji će izvesti nad Draženićem?

- Ne znam, ali slutim da će počiniti nešto strašno.

- Što je to zapravo u njemu?

- Ne znam. Sasvim se promijenio.

- Sve mi nešto veli: ljubio je Vilenu i tajio pred svima. Što

misliš ti, Jasenka? Što će biti od toga?

- Ne znam, majko, ali čini mi se da se nad našim krovom

javlja ćuk, smrtna ptica.

." _._ .¦ ." ".,.._ _.., ,._...

_,., 59

BRANDENBURGOVA UCJENA

U odaji grada Lukavca odjenuo je knez Brandenburg lovačko odijelo od zelenog

sukna, sa žutim perjem na šeširu, opasao se pojasom od crvene kože, prebacio oko

sebe lovački zeleni ogrtač sa žutom podstavom. Uredio se i onda uputio u veliku

dvoranu za goste da dočeka Gordanu koju je uskoro uveo paž.

Ulazila je mirno, dostojanstveno. Knez stoji u sredini sobe, pokloni se s

potpunim počitanjem. Ponudi joj naslonjač kao da prima vrlo odličnog i

očekivanog gosta. Uzvratila je njegovo vladanje i sasvim mirno sjela. A on je

oslovi:

- Vrlo sam obradovan što vas smijem pozdraviti pod ovim

krovom, a moram priznati: osjećam se i počašćenim.

- Moj posjet namijenjen je sinu.

- Čuo sam sve. Veprovi su navalili na jahača i na dječaka,

a moji su ga ljudi spasili.

- Čini se da su veprovi sudjelovali samo toliko koliko je bilo

potrebno da vaši ljudi zarobe mojeg sina.

- Varate se. U mojoj odsutnosti nisu mogli znati hoće li se

knez Brandenburg osvetiti za mržnju i poniženje kojim ga susreću

hrvatski staleži, a naročito gospodari Brezovice, ili će knez Bran

denburg velikodušno vratiti sina svojim protivnicima.

Osjetila je skrivenu opasnost neke pojedine naglašene riječi. Prikazuje se ipak

posve mirna pa odgovara:

- Ako su vaši ljudi spasili mojeg sina, zašto su ga najprije

proglasili mrtvim, a danas su mi javili prevarno da sin umire i zo

ve majku?

Sagnuo je glavu. Dugi pramenovi kose zaljuljali su se ispod klobuka a padaju po

žutom ovratniku. Onda se glava opet uspravi, okruglo nabuhlo lice čudno se

nasmiješi i s nasladom odgovara:

- Sav svijet koji vas poznaje, među njima i kralj Vladislav

i njegov prvi državnik Bakač, rekli su mi da se pod vašim divnim

čelom krije klasična lukavost. Želio sam se okruniti slavom da

vašu lukavost nadmudrim.

- Vi se dosađujete u Hrvatskoj kad se laćate takvih zabava,

ali dopustite: vaše nadmudrivanje više je nasilje, nego dosjetlji

vost.

- Ne kanite mi priznati da sam pobijedio vašu diplomatsku

opreznost?

- Nikako. Okrutno ste se poigrali majčinskim osjećajima, a

sad je vašoj taštini udovoljeno i dopustite da se oprostim.

Ona se digne, samo da što prije dozna ono stvarno što ju je više zanimalo. Knez

je odmah zaustavi:

- Molim, poklonite mi još nekoliko časaka sreće koju mi

pruža vaša prisutnost u mojem dvorcu.

Ostala je stajati, upirući u nj pogled. Zna da će sada, iz ovih zlobom

ispunjenih usana, padati sudbonosne riječi.

60

- Vi ste, plemenita gospođo, našli kod mene svojeg sina čila

i zdrava pa vam se očito žuri da ga još za dana povedete u svoj

dvor.

- To je sasvim prirodno.

- Prema tome, ne želim vas dugo zadržavati i zato vam po

stavljam kratko i jasno pitanje.

U srcu osjeti nemili udarac, ali nije ni trepnula okom.

- Plemenita gospođo, gdje se nalazi nezakoniti sin bivšeg ba

na Ivana Korvina?

Bilo joj je sve jasno pa odgovori mirno i spremno:

- Ne bih znala reći kamo je s njim otišla njegova majka.

- Majka? Onda, dakle, ne stoji ovog časa preda mnom?

- Trebali biste natjerati veprove na onoga koji vas je obma

nuo pričom o nekom mojem odnosu s pokojnim banom. Oni koje

to zanima, u Hrvatskoj, upućeni su da je to laž.

- Tu sam priču čuo na kraljevskom dvoru, tamo se u to

čvrsto vjeruje, ali kad vi to poričete, onda sam, naravno, zaveden.

Ona se smješka, makar je u prsima zebe, a on naglasi:

- Svejedno je tko je majka. Glavno kamo ga je odvela.

- Svakako je negdje u inozemstvu. Nije mi se uopće javila

otkad je sina povela sa sobom.

- Oprostite što vam to ne vjerujem.

- Onda vam ne mogu pomoći.

- Ipak baš mi vi možete pomoći jer vam je vrlo dobro po

znato gdje se nalazi taj sin. To, naime, želi doznati kralj u korisl

samoga dječaka.

- Gospodine kneže, već godinu dana ništa ne znam o sinu

Ivana Korvina i molim vas da mi dopustite da se udaljim.

Ona se nakloni, pozdravi, pa ide k vratima. Knez pljesne. Vrata se otvore. U

sobu ulaze dva oklopnika i zatvore joj izlaz. Gordana se mirno okrene

kućedomaćinu:

- Kneže, u našem se narodu poštuje svaki čovjek kad dođe

pod nečiji krov, pa bio to i neprijatelj, čak i zločinac.

- Poštivat ću taj običaj ako mi kažete gdje se nalazi Korvi-

nov sin.

- Rekla sam sve što znam.

- Onda ću zadržati vašeg sina kao taoca dok ne pronađem

Korvinova dječaka,

- Kneže moj sin je pod zaštitom hrvatskih zakona.

- A sad je moj zarobljenik.

Gordana časak šuti oborenih očiju da u njima ne bi mogao pročitati misli. Ali on

će slavodobitno:

- Ni u vašoj lijepoj i lukavoj glavici ne možete naći izlaz.

- Oprostite, sad moram dati odredbe svojem kaštelanu.

- Možete govoriti s njim, ali samo u mojoj prisutnosti.

- Postupate sa mnom kao sa zarobljenicom?

- Ako svojem kaštelanu odredite da dovede mladog Korvina,

vi ćete ovdje dočekati njegov dolazak kao moj najodličniji gost.

-

S prezirojn mu pogleda u oči:

- Iskoristili ste vrijeme kad se hrvatski junaci nalaze u naj

ljućem boju? Zarobili ste sina i ženu svojeg protivnika? Dosad

sam mislila da stojim licem u lice s neprijateljem koji je barem

častan. Ali vi ste kukavica.

- Ova riječ u ustima tako čuvene i mudre ljepotice vrlo mi

je neprilična, no ja se žrtvujem za svojeg kralja.

- Nadam se da će kralj Vladislav odbiti nedostojnu žrtvu da

sam sebi ne poprska obraz.

- Vaše riječi nemaju snage jer je sila u mojim rukama.

- Da. Sili se ovog časa ne mogu oduprijeti i primam zatoče-

nje. Ali pazite što velim: moj sin i ja stojimo pod zaštitom hrvat

skih zakona i hrvatskog sabora koji vam, gospodine kneže, ima

pravo suditi, osuditi vas i skinuti vam glavu.

- Onda ću se pravodobno pobrinuti da očuvam svoju glavu.

- Nećete imati vremena da sačuvate glavu kad uzme u svoje

ruke zakon hrvatski sabor. Vi ste u ovoj zemlji stranac.

- I kraljev rođak.

- I kralj se mora pokoravati saboru i zakonima na koje pri-

siže. Ali ne kanim vas ovdje poučavati jer ne bi imalo uspjeha.

Hoću da budem prema vama toliko čovječna da vas upozorim na

posljedice o kojima vi i ne sanjate. Dakako, neću naći kod vas

odziva. Ipak, spremna sam na sve. Recite, dakle, što ste naumili?

Knez se opet pokloni s nekim naročitim počitanjem i odvrati:

- Predbježno sam odlučio postupati s vama i sa sinom kao

sa svojim najodličnijim gostima. Odredit ću vam kraljevski ure

đene odaje u posebnom krilu ovog dvora. Imat ćete odličnu poslu

gu, možete se kretati trijemom, jedino će uvijek biti pred vratima

straža. Mislim da je to dovoljno viteški.

- Ne rugajte se časnom pojmu viteštva.

- Mi se u shvaćanju ne slažemo, plemenita ljepotice. Među

tim, glavno je ovo što ću vam sada reći: ostavljam vam punih osam

dana da se odlučite otkriti mi boravište Ivana Korvina.

- To je, dakle, ucjena za mojeg sina?

- Mislim da je ucjena premalena za takvu dragocjenost kao

što je dijete kojemu je otac vaš muž, junak nad junacima.

- Jest. Dragocjenost. Ali nakon osam dana neću moći iskaza

ti ništa više nego što znam danas.

- Vi svakako znate mnogo, a ja samo nešto malo. Naime,

vidjeli su na Griču u vašoj pratnji Korvinova sina.

- Naravno da su ga vidjeli. S Griča ga je majka odvela, ali

se još nije odlučila u kojoj će se zemlji s njim nastaniti, pa mi

nije o tom mogla ništa reći.

- Plemenita gospođo, ako se uvjerim da mi ne kanite odati

boravište Korvinova sina, odreći ću se svojih viteških plemenština

pod ovim krovom i zato vas upozoravam. Korvinov se dječak na

lazi negdje na nekom dvorcu. Mislili smo da je u Brezovici.

62

- I zato ste oteli mojeg sina, misleći da mu je otac Ivan

Korvin.

- Na moju veliku žalost bila je zabuna. To dokazuje sličnost

vašeg sina s vašim mužem. Da sam našao pravoga, ne biste vi, ni

vaš sin, bili moji gosti.

- Zasnovali ste čitavu ovu komediju da me sin zove i da je

ranjen samo zato da bez promišljanja dođem pod vaš krov?

- Opetujem: ushićen sam što sam uspio zavesti vašu pre

mudru glavu.

- I ne bojite se što će učiniti moji zemljaci kad to saznaju?

Ne žacate se prezira kojim će vas posuti svaki naš kmet kad doz

na ovu kukavnu prevaru?

- Došli ste dobrovoljno pod moj krov da njegujete ranjenog

sina. Pobrinut ću se da to bude razglašeno nadaleko i široko me

đu svim mojim hrvatskim protivnicima. Svakako vam neće služiti

u slavu što ste se nastanili u dvoru u kojem su još četiri pristala

mladića.

U njezinim očima sijevne ljutina, a glas joj je i dalje miran:

- Dobro ste me obzidali sa svih strana, kneže. Ipak ću mir

no čekati sudbinu. Ne dršćem od zlobe jer sam joj često zagledala

u oči, a vrlo sam je često vidjela i skršenu i sramotno pobijeđe

nu. I opet ću je vidjeti, kneže.

- Uvjerevam vas: dobro sam utvrđen i zaštićen u ovom gra

du pa se ne bojim ni navale, a kamoli poraza.

- Sila nikad nije dovoljno utvrđena, nikad dovoljno zašti

ćena da joj ne bi podrovali bedeme.

- Vidjet ćemo tko će od nas dvoje izaći kao pobjednik, ple

menita ljepotice.

- Ne vjerujem da ćete biti na kraju ove igre tako veseli,

kneže.

Okrenula se prema kopljanicima, pošla uzdignute glave, a onda se opet okrene:

- Kneže, gdje je moja tamnica?

- Raskošne odaje, a ne tamnica. Ova bi mogla slijediti tek

onda ako se vaša milost bude ustručavala kazati što tražim. Na

dam se da nećete dotjerati do tamnice jer bi vašem dječaku u

tamnici bilo vrlo hladno i nezdravo.

- Vi ste, kneže, dječak koji se igra vatrom. Zapalit ćete nad

sobom krov, a moj sin je junak i podnijet će sve.

- Vaše me riječi vrijeđaju, ali opet velim: žrtvujem se za

kralja.

- Upamtite: kralj će platiti vaša nasilja iz svoje lične riznice.

Prijetnja ga nešto uznemiri, ali je odviše lakouman da to uzme

u obzir.

Međutim, ona odlazi, a knez naloži kopljanicima:

- Plemenitu gospođu odvedite kako sam odredio. Ne želim

da se potuži na našu gostoljubivost.

I povuče se natrag, a Gordana krene hodnikom. Tu nađe samo Pencingera i svojeg

sina. Kaštelanu ni traga. Pencinger preda dijete Gordani, pokloni se i odlazi

knezu koji nestrpljivo čeka da izvijesti svojeg pouzdanika:

- Rekla mi je da je tu njezin kaštelan. Je li tako?

- Jest i odmah sam ga dao odvesti u moju sobu. A sad ćemo

ga pozvati.

- Vrlo dobro, možda bi nam taj kaštelan mogao poslužiti.

I odredi kopljaniku da dovede Mladenčića, a onda sasluša kneževo saopćenje o

njegovu razgovoru s Gordanom. Zutobradi čovjek sluša pomno, a onda primijeti:

- Znao sam da neće lako odati dječakovo boravište, ali nakon

osam dana, kad bude morala zamijeniti svoju kraljevsku udob

nost s tamnicom i povesti sa sobom sina, neće ni časa oklijevati.

Zato je bilo potrebno da tih osam dana proživi u najvećoj raskoši.

- Valja budno paziti na svaki njezin korak, prijatelju.

- Ne bojte se, kneže, sve je u mojoj ruci, a to znači u vašoj

vlasti. Dopustite da ja govorim s njezinim kaštelanom, a vi samo

slušajte. Možda će taj gospodin svojoj gospodarici skratiti zato-

čenje.

Jedan kopljanik dovede u sobu Mladenčića.

Stao je k vratima i čekao. Knez ide gore-dolje, a Pencinger promatra Gordanina

pouzdanika. Uskoro Pencinger veli ravnodušno:

- Vaša gospodarica ostat će sa sinom tako dugo ovdje dok vi,

gospodine kaštelane, ne dovedete u ovaj dvor mladog Korvina.

Mladenčić zuri u njega šuteći i samo se pokloni.

- Dakle, vi ćete svoju zadaću izvršiti kako treba - nastavlja

Pencinger i promatra ga još pozornije.

- Samo se po sebi razumije da sam spreman otići i dovesti

ga, samo moram upozoriti da ga čuvari neće predati.

- Vi ćete doći u ime svoje gospodarice - veli Pencinger. -

Ona će radije odati dječakovo boravište negoli dopustiti da joj sin

čami u tamnici.

- Svejedno je tko dođe po kraljevića, ali mora donijeti vlasto

ručno pismo gospodina Damira.

- Ili njegove žene - upadne knez.

- Da, uzvišeni kneže, naravno, ali tu je naročiti uvjet.

- Kakav uvjet?

- Ako dođem po kraljevića, moram donijeti, ne samo pismo,

nego na toj ispravi mora biti udaren pečat, onaj isti koji je gospo

din Damir udario na pergamenu što je ima kod sebe čuvar sina

pokojnog bana.

- No, da to je razumljivo i tako mora biti - naglašava Pen

cinger - obilazeći onu jednu riječ koju tako goruće očekuje,

mjesto gdje se Ivan nalazi. Želi pokazati Mladenčiću kao da mu je

to već priopćila Gordana i zato mu namršteno lice ne promijeni

izražaj pa pita ravnodušno:

64

- A sad mi kažite točno: koliko trebate vremena da stignete

najbržim konjima do kraljevića i natrag?

- Gospodine kaštelane, lako bih to izračunao.

- No, dakle, žurite se.

- Kraljević se nalazi negdje u nekom dvorcu, ali ne znam

gdje. Moji gospodari Gordana i Damir brižno su to krili pred svi

ma, pa i preda mnom.

Pencinger je razočaran, lišen nade da će doznati ono što nije htjela reći

Gordana. Mora Mladenčiću priznati da ne zna ime dvorca, ali će zadržati njegovu

sklonost i vrlo mu prijazno prilazi:

- Shvaćamo da vam to kriju, ali mi znamo sasvim točno, da

je jednog jutra dječak odveden s Griča. I vi ste tada bili gore.

- Obratno, ja sam bio u Brezovici. Tamo sam upravo opre

mao pratnju koju je gospodin Damir imao povesti u susret gos

pođi Gordani da onda dječaka odvedu nekud preko granice.

- Za osam dana doznat ćemo točnije gdje se nalazi kraljević.

A vi, gospodine, zadovoljni ste u službi kod brezovačkog gospo

dara?

- Jednom sam bio svoj vlastiti gospodar, imao sam svoj

dvorac i svojeg kaštelana i dva selišta u Slavoniji, ali me kralj

Vladislav okrivi zbog izdajstva, sve mi oduzme i pokloni nekom

svojem pristaši. Sada moram služiti druge. To baš nije veliko

zadovoljstvo.

Knez i Pencinger se zagledaju. Obojica kao da su opet puni

nade.

- A zašto vas je kralj Vladislav okrivio zbog izdajstva? -

pita knez.

- Jer sam se svojedobno borio uz Damira i vojvodu Iločkoga

da prijestolje zaposjedne Ivan Korvin. Svi su Hrvati bili na nje

govoj strani, dakle, protiv Vladislava.

- Damir i vojvoda skrivili su više pa im je kralj sve vratio.

Damina čak ništa nije ni uzeo.

- Proslavili su se i zato su moćni, a ja nisam stekao slave na

maču i kralj mi nije htio vratiti posjede.

- Varate se, moj prijatelju - reče Pencinger. - Vojvoda

Lovro Iločki i plemeniti gospodar Brezovice Damir nisu vas zago

varati kod kralja. Zato vam nije vratio imanja.

- Vojvoda i Damir stalno su bili protivnici kralja Vladislava.

Kralj je s vojskom došao pod Ilok da upokori vojvodu, a s njim

je bio i Damir, kao sumišljenik.

- Tako. A zašto vas sada nisu uzeli na bojište?

- Najprije me gospodin Damir poveo sa sobom, a onda se

predomislio i vratio me da bdim nad Brezovicom.

Nakod tog odgovora, knez i Pencinger povuku se među prozore pa nešto tiho i živo

govore. Mladenčić osjeti da se sada njegovo kolo sreće okrenulo oko njega. Hoće

li ga zaustaviti ili pustiti da se otkotrlja?

Još nije mogao razmisliti o svom položaju, kad se knez i Pen-cinger vrate k

njemu. Brandenburg ga udari rukom po ramenu:

- Vaša je najveća želja da ponovo dobijete natrag svoje ima

nje, da živite kao svoj gospodar, a ne tuđi sluga?

- Razumije se, kneže.

- Evo moje časne riječi: kralj Vladislav sve će vam vratiti

ako dovedete kraljevića. Jer njegova je želja da mu se preda Kor-

vinov sin.

Nešto je Mladenčića uhvatilo za grlo. Guši ga. Na oči mu pada magla, lice

zalijeva krv. Dva đavla uhvatila se u njegovim prsima u borbu kao ono na bojištu

kad mu je Damir odredio da bdije nad Gordanom. Sada su ti đavli podivljali.

Jedan hlepi za imanjem i za gospodstvom, a drugi žeđa za Gordanom.

I baca ga borba amo-tamo. Sad na jednu, sad na drugu stranu. Stišće pesti pod

težinom ovog časa.

- Vi ste se zaprepastili kao da ne vjerujete mojim riječima?

- nasmije se knez - ali ne zaboravite: knez Brandenburg drži

svoju riječ i zna što želi kralj. Dakle: spremni ste?

- Možda jednom i sreća sjedne na moj prag - izmuca Mla-

denčić.

- Sreća nije kokoš da sjedne sama od sebe kad zakvoca. Sre

ća je ptica krilatica, valja za njom poći u lov.

- Poći ću, makar je to tegobno, ali nagrada je uistinu iznad

svega što bih mogao željeti.

- Pametna odluka - veli knez - a sad će vam Pencinger

dati upute što morate učiniti.

Knežev pouzdanik prijazno se približi Mladenčiću:

- Rekli ste: bez pečata ne možemo dobiti u ruke kraljevića.

Znate li to zasigurno?

- Da, gospodine. Kad se na dvorištu u Brezovici spremala

pratnja za kraljevića, predao je gospodin Damir vođi pratnje jed

no pismo i rekao neka ga spremi da ne zdrobi pečat. Kad nekoga

pošalju po dječaka, mora mu donosilac predati pismo i s.istim

pečatom kakav nosi predani spis. I vođa je pomno spremio per-

gamenu u haljetak. Tamo sam čuo da bez pečata ne može nitko

dobiti kraljevića.

- A gdje se nalazi pečatnik gospodina Damira?

- Uvijek ga je čuvao potkastelan u Brezovici.

- Kako bismo ga mogli od njega dobiti?

- Napisat ću kao da je gospodarica kazivala u pero da treba

odmah pečat i šaljite ga glasnikom.

- Napišite i to da joj pošalju haljine jer ovdje njeguje sina.

Tako nitko neće slutiti da je zatočena - veli knez.

Zadovoljno prihvati Pencinger kazivati u pero pismo. Nakon toga, knez još jednom

prilazi k Mladenčiću:

- Ako nas izdate gospodarici, platit ćete glavom. Ako nju

izdate nama, sva imanja koja ste posjedovali bit će opet vaša, a

vi svoj gospodin.

- Gospodine kneže, želim isto tako živu glavu kao i svoja

imanja.

- O tome ne može biti sumnje. Odmah ću poslati brzoteču u

Brezovicu. Sada možete otići k svojoj gospodarici da vidite kako

je raspoložena - odredi Pencinger.

Mladenčić se nakloni i iziđe.

- Taj nam je pao u krilo kao zrela jabuka - reče Pencin

ger. - Kralj je dobro slutio, kad mu je oduzeo imanja, da će mu

taj čovjek baš zato biti od koristi.

- Vi mu, dakle, vjerujete? - pita knez Pencingera.

- Obećali ste mu da će biti gospodar, a sada je sluga. Tko

da u to ne vjeruje?

Mladenčić je prošao dva krila dvora, a onda ga vodič zaustavi pred jednim

vratima i pokaže mu Gordanine sobe. Cuo je muški glas. Pokuca i otvori, ne

čekajući dozvolu.

U naslonjaču sjedi Gordana, uokvirena raskošnim uređajem. Pred njom stoji mladi

stasiti grof Danijel, gleda je napola smeteno, a napola uživajući u njenoj

ljepoti.

Mladi markgrof saopćuje Gordani:

- Knez Brandenburg ovih dana ide u svoj krapinski dvorac.

Ja ću ostati ovdje. Bude li vašoj milosti trebalo knjiga i kakve

druge razonode, izvolite samo zapovijedati. Ja sam vazda vaš po

korni sluga.

- Kako da primam vaše viteštvo, dok me vaš rođak knez

Brandenburg prevarom dovabio ovamo? Koliko je to u skladu s

onim što ste prije rekli?

Smeo se od njenih riječi, još više od pogleda, ali se izvlači:

- O tome ništa ne znam. Nije mi rekao, naime, nismo imali

kad razgovarati.

Njezin pogled neprestano ga drži u oku i on porumeni do čela.

- Možda se vaš rođak stidi svojeg nečasnog čina i zato vam

nije saopćio? Recite, gospodine markgrofe, je li vam mnogo stalo

do ugleda i mirnog života vašeg rođaka?

- Da, naravno - odgovori smućeno.

- Onda mu recite da ću ja ovo zatočenje podnijeti, ali on

nikad neće podnijeti posljedice svojeg nasilja. Vi ste očito vitez,

opomenut ćete svojeg rođaka.

- Niste se prevarili - odgovori on - opomenut ću ga.

Ona kimne glavom u znak da ga otpušta. Ostavio je sobu, ne

obazirući se na Mladenčića. Kad je prošao pored njega, obuzme kaštelana

ljubomora kao ono na putu iz tabora kad je Gordana branila Jelenka. Svakog je

muškarca smatrao svojim takmacem, svakoga je želio odalečiti od nje bilo kakvim

sredstvom. Videći Danijela kako je užaren pohitao na vrata, bio je uvjeren da se

taj lijepi, stasiti otmjeni gospodičić, nameće Gordani za skrbnika, a ona mu

dopušta da dolazi, primat će njegove male i velike usluge i tko zna što još

sve.

U tom ga razmišljanju prekine Gordanino pitanje, gotovo veselo:

- Prencinger vas je doveo? Znam, ponudio vam je izdajstvo,

jeli?

- To bi vas veselilo?

- Ako izdajstvo nisu ponudili vama, onda ga vi morate po

nuditi njima.

- Ne razumijem vaš prijedlog - uznemiri se on.

- Dođite bliže, moramo se dogovoriti. Sjednite. Što vam je?

Nešto ste uzrujani?

- Plemenita gospođo, niste se očito ni ogledali oko sebe. Pod

krovom s muškarcima, zatočeni bez zaštite. Mislite da će ovi nit

kovi mirno prolaziti pokraj vaših vrata?

- Znala sam se braniti još za djevojačke dobi od dvojice na

padača, ne bojim se ni ovih. Jeste li promatrali ovog markgrofa?

- Sav se stresao buljeći u vas, a vi ste mu još i priuštili po

gled.

- Dakako. Počinjem vas smišljati -svoje osnove. Ovaj mladić

laže da ne zna što je učinio knez Brandenburg. A ja ga zovem

vitezom da mu polaskam, lakše ću ga osvojiti, a onda ću ga isko

ristiti ako se pokaže kakva pogibelj. Ne smijeni sjediti skrštenih

ruku, ali ni vi. Svoj spas očekujem od vas.

- Gospodarice, očito ne vidite da bih život svoj dao za vas.

Ona mu pruži ruku s blagim pogledom zahvalnosti. I opazi

da mu je ruka vruća i drhtava.

- Vi ste odviše prestrašeni za mene i za mojega sina, a ja tre

bam vaš mir i hladnokrvnost.

- Čini se da moja gospodarica nije svjesna strašnog polo

žaja u kojem se nalazi?

- I te kako sam svjesna, ali nisam tako potresena kao vi.

Možda zato što se osjećam kao da mi je sin uskrsnuo od mrtvih.

- Razumijem - odgovori on sustezljivo - ipak bi...

- Znam dobro u kakvoj sam stupici, ali se ne bojim jer sam

već smislila naše oslobođenje.

Primarkla se bliže k njemu, a on čeka što će reći i sakriva drhtanje.

- Ponudite knezu izdajstvo. Recite da se kraljević nalazi, re

cimo, u dvoru vojvode Iločkoga. On će vas odmah poslati da do-

vedete kraljevića. A kad izađete iz dvora, javite hitno i banovu

bratu i banovcu gdje se nalazim i kakvom sam prevarom doma

mljena ovamo. Oni će smjesta poslati u Budim kralju izaslanike,

a isto tako i Brandenburgu. Tada neće imati hrabrosti da protiv

mene i sina nastupa s još većim nasiljem.

- Vi nikako ne kanite izdati gdje se nalazi mali kraljević?

- Niste to trebali ni pitati.

- Ako oni pokušaju štogod protiv vašeg sina, bilo bi straho

vito da nisam uz vas.

- Ne, ne, vi morate što prije iz dvorca, zatim bi trebalo da

javite čuvarima kraljevića Ivana neka ga ne vode ni časa na ka

kvu šetnju iz dvora.

Dok ona govori, plemić razmišlja. Svjestan je da je zašao u dvoličnu igru punu

opasnosti. Hoće li moći da doigra do kraja?

- Sve je to lijepo što vaša milost govori, ali ja sam se već

zakleo da ne znam gdje se nalazi kraljević.

- Onda ćete im reći da ste saznali od mene i voljni ste im

poslužiti i poslat će vas po Ivana.

- Cim otvorim usta, odmah moraju opaziti laž i smjesta

osjetiti da sam s vama nešto zasnovao.

- Vidim: sad ste odviše prestrašeni zbog moje sudbine. Ima

mo osam dana vremena jer misle: što duže moram boraviti u ku

ći s ovim muškarcima, prije ću se slomiti. Do sutra se morate

pripraviti, a onda ću vas naučiti sve kako ćete govoriti i što brže

otići da javite prijateljima.

- Da, moramo dobro razmisliti što da radim, u prvom redu

zbog Damira i vas. Mogli bi mi uskratiti razgovor s vama, a mi

slim da vam smijem priznati: zakleo sam se gospodinu Damini

da ću bdjeti nad vama.

- Onda zakletvu morate izvršiti i zaigrati igru izdaje.

Ostavio je sobu duboko potresen.

Sudbina se poigrava njime.

Od onog dana, kad se vraćao s Gordanom, nakon rastanka s Damirom, sve se više

razbuktala njegova strast prema lijepoj gospodarici, čitavim putem bio je u

njezinoj blizini, više nego ikad. U dvorcu, u njezinoj boli smio je pridignuti s

ležaja njeno tijelo za kojim je toliko čeznuo. Ovi su dodiri bili žeravice

bačene na vrelo ulje. Sada je upaljen požarom koji pustoši sav razbor, u ovom

času i želju za imanjem.

Prihvatiti izdajstvo, znači ostaviti Gordanu pod krovom s ovim mladim ljudima, u

njihovoj vlasti. Tko od njih neće posegnuti za njom?

Načas mu u ušima odzvanja kneževa ponuda: dobiti svoja imanja. Pokušava o tom

razmišljati i razabire da to više ne može. Sva njegova sreća i čitav njegov

život povezani su s Gordanom. Nada u posjed te žene razbija sve. Potpuno je u

vlasti toga osjećaja. On ga je sapeo, okovao, zarobio. Osjeća se zatočenikom te

strasti i nema izlaza. Valja, dakle, igrati dvoličnu igru: nizašto ostaviti

Gordanu mladim ljudima, a ipak se pričinjati da je sa veznik neprijatelja.

Jedan se paž pojavi i zove ga Pencingeru. Hitro je pošao za njim. Brandenburgov

kaštelan dočeka ga zlovoljno:

- Moj se brzoteča vratio iz Brezovice. Potkastelan javlja gazdarici da je

gospodin Damir negdje pohranio pečat a nikako ga nema u Brezovici. Znate ili

gdje ga je mogao spremiti? Možda u svojoj palači na Griču?

- To je, sasvim nevjerojatno, jer tamo nema ni čuvara. Po

svoj ga je prilici uzeo sa sobom.

- Na vama je, dragi gospodine Mladenčiću, da to saznate od

svoje gospodarice.

- Morali biste me onda ostaviti u njezinoj službi da u ne

smetanom razgovoru doznam istinu.

- Smjestit ću vas u sobu tik njezinh odaja, tako možete s

njom govoriti i služiti joj kao da ste na Brezovici. A kad nešto

saznate, smjesta mi javite.

Pošto mu je dao još nekoliko uputa i obećao pogodnosti, potapša ga po ramenima i

pozove slugu da mu pokaže njegovo buduće boravište.

Pošli su opet istim trijemom kao i prije. Sluga mu otvori omanju dobro uređenu

sobu, samo nekoliko koraka trijemom do Gordaninih odaja.

Ostao je sam i bacio se na ležaj. Od neprestanog uzbuđenja osjetio je umor.

Tako, počinje sređivati u sebi misli. Dobro ogleda situaciju koju je sam stvorio

i kako će dalje razvijati.

"Primio sam ponudu da budem izdajnik. Sama je željela da zaigram igru, a ipak

nisam izdajnik jer sam zašutio gdje se nalazi kraljević. Da sam ga odao, imao

bih već napola u rukama svoje imanje. Zavarao sam ih da moram imati pečat ako

bih pošao po kraljevića. Zavarao sam zato da me ne pošalju iz dvora i ne udalje

od nje. Čudno kako mi je to dobro došlo. Probudio sam Pen-cingerovo povjerenje i

pokazao volju da nešto učinim. Naravno, to mi je bilo lako izmudriti kad sam

znao da potkastelan nema pečata. Dobro je spremljen na Kaptolu. A to ne zna

nitko osim mene koji sam ga nosio. Ali i prema Gordani sam počinio izdajstvo jer

je ne ostavljam ovdje samu. Izmislila ona što mu drago, uvijek ću se iskopati i

nikako neću prihvatiti njezine prijedloge da odem iz dvorca. Dok sam ja ovdje,

ne može joj se desiti zlo. Ako joj se približi taj markgrof, zagušit će ga.

Napokon, neće biti teško osam dana varati Pencingera da mi ona ništa ne kazuje.

To mi mora vjerojati. Ni tu mi, dakle, ne prijeti nikakvo otkriće."

"Osam dana bit ću uz nju. Stalno će se sa mnom dogovarati, uvijek raspredati

nove osnove. 0 svemu se savjetovati sa mnom. Boravit ću ovdje uz njezine sobe,

tako blizu, tako blizu nje." Naglo se digne i klikne u sebi:

- Tek sada vidim u kakvu sam sreću zapao. Svi su mi putovi do nje širom

otvoreni. Ona sama samcata, bez svojih slugu, žena koje su bdjele oko nje na

Brezovici. Sama bez muža, u zato-čenju, upućena na mene.

I stade koračati gore-dolje. Srce mu kuca. Jedva diše. Raz-dražuje ga predodžba

blizine koju je zapravo tek sada potpuno osjetio.

"Sam samcat uz nju. Uz ono mlado divno biće, udaljeno od muža, prepušteno meni.

Čini se da je Brandenburg zarobio Gordanu kako bi je natjerao u moj naručaj.

Kako se putovi križaju u životu. Bjesnio sam

isprva, a sada mi, eto, sreća dolazi u susret. U Brezovici bih bio od nje

udaljen. Što bih sve morao počiniti da se jedne noći ušuljam u njezinu ložnicu?

A tu, kao da mi je neka tajna sila u pomoći."

Više ni o čemu drugome ne misli. I njega je zarobila strast i zaboravlja sve

drugo. Vodi ga samo jedna misao, jedna želja...

A Gordana razgleda svoje novo konačište. Ništa joj ovdje nije nepoznato. Sve u

njoj budi davne uspomene kad je u tom dvorcu provodila dane i prespavala noći

dok je živjela njena mlada prijateljica banica Beči Frankopanka. Ban Ivaniš

pozivao je svoje prijatelje, znance i pristaše u dvor, uređen sjajem kralja

Matijaša. Sve je sada ovdje kao što je bilo tada. Skupocjeno pokućstvo, zastori

od brokata i naslonjači presvučeni damastom i teškom svilom, srebrni i zlatni

ukrasi, na stijenama umjetničke slike, od stropa do poda. Drvene rezbarije po

zidovima, svijećnjaci od srebra i velike svjetiljke što vise sa stropa i unose u

ove sobe venecijansku raskoš. Tu je sprovela dane blistave sreće.

Razgleda raskošno uređenu sobu u kojoj su toliko sjedali uz vrčeve s mladim

banom Ivanišem onih dana kad je Beči bila

sretna.

Opet ide u spavaonicu u kojoj je nekoć zasanjala toliko lijepih snova. Još i sad

je tu svilenim zastorima zastrta postelja. Široki baldahin zaprema velik dio

sobe.

Ide dalje malim hodnikom, razgleda sve prostorije. Tu su vrata što vode gore u

kulu s koje su ona i Beči često promatrale daleki i široki turopoljski kraj i

zagledale u dolinu po kojoj se razlijevala Sava u širokim rukavima i stvarala

zelene potoke. A ispod Medvedgrada, na brdu, bijeli se tvrđava grada Griča sa

sedam tornjeva i Kaptol s prastarim zvonikom biskupske crkve. I sada je slika

ista, samo što je ona danas gleda kao zarobljenica.

- Siđimo dolje, majčice - opomene je sin. - Neću da gle

dam Brezovicu jer bih morao plakati, a neću da ovi gadovi ovdje

vide moje suze.

Ona. ga uzme za ruku. Spuštaju se. Kad su sišli, dječak je upita:

- Majčice, kad ćemo izaći odavle?

- Ne znam, dijete moje, ali moramo oboje biti hrabri.

- Zar se ne bi moglo pobjeći?

- Poznajem čitav dvor i mislim da se ne da pobjeći, osim

ako nam tkogod izvana pomogne. Pozvat ćemo u pomoć svoju

dosjetljivost i hrabrost.

Kad je s dječakom ulazila u blagavaonicu, već su djevojke prostirale stol za

večeru. Damir promatra njihov posao, pa onda zapita Gordanu:

- Majčice, a zašto prostiru za tri osobe?

- I kaštelan će sigurno večerati s nama. To su nam, očito

dopustili da ne budemo sami.

-

_ ih.

- To je dobro. Već sam mislio da će ovamo doći opet onaj

mladi gospodin što neprestano pleše s jedne noge na drugu. Ne

trpim ga.

Ona se osmjehne i pogleda dječaka. Jedva što je lišutio, pokuca na vrata

Danijel, duboko se nakloni i pruži Gordani dvije dragocjene uvezane knjige.

Prepoznala je odmah ostavštinu bana Ivaniša.

- Možda će vašoj milosti prikratiti vrijeme - reče on, pru-

živši joj knjige.

- Rado čitam pjesme, ali sad bi mi trebalo nešto historije.

- Zašto baš historije?

- Da historijom učim svojeg sina tko su današnji tirani i

kako se valja boriti protiv njih.

Pogledala ga je tako značajno da se zarumenio i odmah stao ispričavati

Brandenburga:

- Saznao sam od kneza sve što vam je skrivio. On se oprav

dava da mu je tako naložio kralj.

- To nije dostojno, ni viteza otimača, a kamoli kralja.

- Vrlo sam nesretan što moram gledati vašu pravednu zlo

volju. Kad bi vam mogao pružiti pomoć, bio bih najsretniji čov

jek na svijetu.

- Ipak se morate lišiti te sreće - odgovori ona podrugljivo.

- Za dva dana odlazi knez sa čitavim dvoranstvom na svoj

dvorac u Krapinu i ostat će tamo nekoliko dana.

Ona ga pozorno pogleda i primijeti:

- Ne vjerujem da će se knez opametiti. A vi ostajete ovdje?

- Da, očekujem svojeg ujaka koji bi imao stići na neko vri

jeme ovamo.

Ozbiljna i prijetećeg pogleda ulazi u sobu Mladenčić. Gordana ga prikaže mladom

markgrofu, ali ga on pozdravi samo površno i započne ponovo razgovor s Gordanom.

Damir mrko gleda mladog čovjeka koji hoće nešto reći, ali su ga spriječile

djevojke, noseći jelo. Danijel osjeti da se mora oprostiti, a da ne bude

nasrtljiv ili smiješan.

- Vašoj milosti ne mogu poželjeti ugodan počinak jer znam

kako se osjećate. Sutra ću vam donijeti nešto iz historije Rima.

Duboko se pokloni i ostavi sobu.

- Neću da ovaj neprestano dolazi k nama - ljuti se Damir

i trgne glavu unatrag.

Mladenčić nalazi u njemu svojeg saveznika u mržnji prema nametniku i sav sretan

odgovori:

- Toliko je glup i nametljiv. Ali mi ćemo ga već isprašiti. Je

li, Damire?

- Neka se samo pazi kad se ja postavim na noge.

Gordana se smiješi i okrene se svojem kaštelanu:

- U našoj nevolji Damir će nas još i nasmijati. Ali čujte:

Brandenburg ide u Krapinu. Sigurno će povesti i Pencingera. To

nije u prilog našoj osnovi. Još danas biste morali otići k Bran-

denburgovu kaštelanu i prišapnuti mu da sam vam otkrila Ivanovo boravište.

On je obećao, a u duši je čvrsto odlučio da ostane s njom, sada više negoli

prije. Mladenčić ne osjeća druge želje nego da Brandenburg i njegov kaštelan što

brže odu i da se ne vrate punih osam dana.

Sav očaran Gordaninom ljepotom, markgrof Danijel vratio se knezu dok je on

izdavao naloge da se sve spremi za polazak u Krapinu.

- Samo još nisam odredio dan, to ovisi o držanju i šutnji

moje prijateljice. A sada, prijatelji, i ti, Pencinger, pijmo. Zaslu

žili smo okrepu. I tebi vrč Petar Pan.

Pred vratima odaje čuje se neko rječkanje. Kaštelan otvori U sobu ulazi

zaprašeni oznojeni glasnik:

- Kneže, nosim pismo iz Budima.

Svi šuteći gledaju kako knez kida pečat, dugo čita, a najpo-slije se obijesno

nasmije:

- Pencingeru, opet posla za tebe. U Budimu je kraljevskim

savjetnicima uzmanjkalo novaca. A ne bi se ljutili kad bi im bilo

više pečenja i vina. Kaštelane, zagrabi u hrvatske mošnje, zaviri

u staje, žitnice i podrume. Treba napuniti budimske riznice.

- U koje selište da idem? - pita Pencinger, gledajući ispod

oka kneza.

- Možda bi bilo dobro posjetiti zagrebačka selišta Dediće i

Gračane da malo opet očešamo nosove gizdavim zagrebačkim gra

đanima. Nisu pustili u grad mene, kraljeva rođaka, kad sam stigao

u ovu zemlju. Ni danas ne mogu iznutra razgledati ovu slavnu

tvrđavu Griča. Čujete li, prijatelji? Neki slobodni kraljevski grad

na brdu Griča ne otvara širom sva vrata meni, knezu Branden-

burgu, kraljevu rođaku. Kako bi ti to razjasnio, Petar Pan?

- Ja mislim da vas nisu pustili u grad jer su već nadaleko

i široko osjetili da se njihovu gradu približava magare koje na

svojim leđima nosi budimsku vlast. I magare će izvući batine ko

je zaslužuje jahač. Molim vas, štedite svoje vrčeve i vino jer će

jednom i hrvatske bačve presušiti.

Sakrio se iza leđa markgrofa Danijela da se zaštiti od kneževih punih vrčeva što

su mu poletjeli u glavu.

- Pencingeru, idi u Dediće ili Gračane - određuje knez svo

jem kaštelanu - i uberi daću za moj dvorac Medvedgrad.

- Kneže, bilo bi bolje da malo obrstimo Turopolje.

- Pravo velite - vikne Petar Pan - ovdje ima tako debele

krmadi da bi budimski savjetnici, upravljači ovoga kraljevstva,

sami sebe progutali od zavisti. Zašto ne biste priuštili gospodi oko

zdjele vlasti novih poleta, novih ideala u masnoj svinjetini?

- Petar Pan - dovikne mu Pencinger - jednog ćete dana

visjeti na vješalima.

- U vašem društvu uvijek sam spreman.

- Ne zadirkujte se vas dvojica. Jedan mi treba da me nasmi

je, drugi da me vodi na bansku vlast.

- Put je neprohodan, kneže - veli Petar Pan.

- Izgradit će ga sin ljepotice Gordane - smije se knez pa

zove sluge da nose vino.

PROLJETNA SLAVA

Osvanula je nedjelja. Gospođa Tomislava Kušević odjenula je svečanu crnu

haljinu, uzela svileni ogrtač, na glavu pričvrstila crnu kapu. U tom crnom

okviru snažno se odražava njeno blijedo lice skladnih crta, crnih očiju koje se

još svijetle. I uspravna je unatoč svojoj pedesetoj godini.

Gospođa Kušević dočeka na trijemu kuće svoju kćerku, pozorno ogleda nedjeljnu

haljinu od svijetlonižičaste tkanine, ukrašene bijelim vrpcama. Oko glave je

svezala vrpcu, izvezenu bijelim i ružičastim kamenčićima, što se iskre na

proljetnom suncu. Tamne pletenice, isprepletene bijelim i ružičastim nizovima,

povukla je naprijed pa se spuštaju niz nježne djevojačke grudi.

Razabravši da je svaki nabor Jasenkine haljine na svom mjestu, majka pogleda u

dvorište gdje stoji Jelenko. Onda će tiho svojoj kćeri:

- Što je rekao? Ide li s nama?

- Nisam se usudila pitati. Majko, recite mu vi da ostane

kod kuće. Zaboljet će ga kad vidi da zastavu nosi drugi.

- Siđimo.

Kad su se našle dolje u vrtu, gospođa Kušević se približi sinu:

- Čuvaj kuću dok mi ne dođemo od misa. Na svečanost

blagoslova žira nećemo.

- Zašto ne biste pošle?

- Zato što ti ne nosiš bandijersku zastavu. Ne dolazi ni ti

blizu. Reći ću da nisi u Turopolju, ako tko pita.

On im otvori mala vrata ograde, malo gleda za njima i pozorno zatvori. Onda ide

na trijem pa nestrpljivo gleda niz cestu.

Napokon se pojavi konjanik i uspne k dvorcu. Sluga mu otvori vrata. Mlad momak

skoči sa sedla i pohita prema Jelenku. Ovaj mu ide u susret i izdaleka pita:

- Dakle? Što je?

- Umjesto vas nosit će zastavu drugi.

- Arbanasić ili Pogledić?

- Ne, gospodaru, nijedan od njim. Nosit će je Stanislav

Lučić.

- Ne znam u Turopolju plemića takvog imena?

- Ipak je Turopoljac, ali već od rane mladosti u službi go

spodina Draženića.

- Jesi li poludio? Draženićev kaštelan? On je s gospodarom

u Zagorju.

- S njim se vratio na svečanost, župan ga je pozvao preko

posebnog glasnika.

- Dakle, meni za inat skovali su tu urotu? Slavimir Draže-

nić ne može nositi zastavu jer nije iz Turopolja, zato su za ovu

časnu službu odredili njegova kaštelana.

- Koji vas je uvrijedio na dolasku u županovu kuću, re

kavši da ste sretni što ne morate na bojno polje.

- Dakle, on će nositi zastavu? Uistinu on?

- Tako je određeno i potvrđeno.

Nekoliko trenutaka Jelenko gleda mračnim pogledom. Začas pita:

- Koliko imamo momaka u dvorcu?

- Samo šest. Ostali su otišli u selo, nedjelja je i dopustili ste

im da odu.

- Dovoljno ih je šest. Neka sedlaju mojeg vranca i spreme

svoje konje. Odmah ću odjenuti svečano ruho.

Potrčao je prema dvorcu, popeo se stubama u kuću, a njegov pouzdanik požuri

momke da izvrše zapovijed gospodara.

Za pol sata iziđe Jelenko iz dvorca u odori od modrog sukna. Surka i haljetak

opšiveni su plavim i crvenim gajtanima, išarani žutim nitima. Na glavi mu vitki

drski klobuk od modrog sukna. Sa strana strši orlovo pero kao opomena ljudima da

ne diraju njegova nosioca. Na nogama čizme s mamuzama. Dok korača, zvekeću kao

da prijete. Žarko opazi da mu se gospodar prebacio na sedlo s nekom jakom

odlukom i zgrabio uzde. Odmah i on krene s momcima za njim.

Izišli su na vrata ograde dvorca. Jelenko potjera konja. Pratnja ga slijedi.

Stigli su pred crkvu. Napolju ni žive duše. Svi slušaju misu. Mladi plemić siđe

i preda svojem pouzdaniku konja.

- Odvedi momke u onu guštaru i pripazi na mene. Ostat ću

iza ovog debla postrance crkvi. Tamo ću neopažen pričekati dok

ne svrši misa. Hoću da govorim sa svojim drugom Velislavom.

Sa strane crkve stoljetno stablo razgranalo je krošnje. U deblu, s one strane,

urezana je klupa. Jelenko sjedne kao u široki naslonjač. Podupro je lakat o

koljeno. Ćelo mu nabiru neke smjele misli.

Iz guštare svakog časa proviruje Žarko i čeka zapovijed svojeg gospodara.

Najposlije su ljudi počeli izlaziti iz crkve. Jelenko čeka. Iza stabla iznenada

čuje da se spominje njegovo ime. Netko u blizini govorio njemu. On časak

prisluhne.

- Izrodio se Jelenko Kušević. Osramotio ime svojeg oca, a

uvijek sam mislio: bit će od njega junak.

- Junak je na tučnjavi. Razmahivao se kao bjesomučan. Ta

kav je bio još u dječačkoj dobi.

- Nitko mu od susjedovih dječaka nije smio blizu. Svakoga

napadao, tukao. Kad smo odrasli, podivljao je, sve nas izazivao,

stalno je iskušavao svoju snagu na našim leđima - pripovijeda

neki tanki mladenački glas.

- Ako se nismo htjeli svađati, onda bi nas krvavo uvrijedio

ili udario u rebro da nas može zvati na megdan, bilo šakama, bilo

oružjem, samo da se bije i da nas rastjeruje. Nitko nije smio u

blizinu županova dvora.

- Otac mu je bio pravi junak, a sin se razbija i prepušta

borbe na ratištu drugima.

- Baš ovi, koji se razmahuju, brzo podvinu rep kad su okom

u oko čestitom neprijatelju.

Zguren, prisluškuje Jelenko, a onda se trgne. S one strane debla prepozna glas

svojeg prijatelja Velislava Arbanasića.

- Baš nije moguće da bi bio kukavica kad svakog izaziva na

megdan.

- Gospodine Arbanasiću - odgovori opet mladi glas - lako

se razbijati s drugovima, ali drugo je Turčin.

- Birali smo ga za zastavnika baš zato što smo vjerovali u

njegovu hrabrost - zagudi stariji glas.

-- Kakva hrabrost. Bio je on uvijek samo vitez udriša. Tako smo ga dražili još

dok smo bili dječaci - opet se nadmeće tanani glas mladića.

- Ban ga je istjerao s bojišta, dakle, morao je nešto teško

skriviti - veli neki novi pridošlica.

- što velite? Istjerali ga s bojišta?

- To on tvrdi, a zapravo je sam pobjegao. Tako se ja zvao

Vukan.

- Bjegunac? - usklikne nekoliko glasova.

- Jest, bjegunac. Sramota je to za našu zemlju. Ja vam ve

lim: tko god je časna obraza, ne smije više s njim sjesti k jednom

stolu ni opstati pod istim krovom.

- što veliš, Vukane? Zar da ga izbacimo iz našeg bratstva?

- Može li bjegunac ispred neprijatelja sjediti s nama?

- Siromašni otac, okrenuo bi se u grobu.

- Sin mu je bjegunac s bojišta.

Sada opet zamijeti Jelenko glas svojeg druga Velislava:

- Vukane, pričekaj s osudom. Dok nema bana, ne možemo

ustvrditi ništa. Kad se oni vrate s bojišta, saznat ćemo je li izbje

gao, ili ga je ban vratio, kako se govorilo prvi dan nakon njegova

povratka.

- Znam ja, Velislave, točno, smrdi mu barut i teško mu je

bojni mač vitlati protiv Turčina. Lakše se junačiti u domu, protiv

nekoliko mladih takmaca za djevojku.

- A tko ti je to, Vukane, sve tako točno rekao?

- I tebi će reći, Arbanasiću, samo pitaj županove prijatelje.

Poznato je njima još i mnogo više, ali štede Jelenka zbog toga

što su županovi s njima bili u bratstvu. Danas, ujutro, pozvao je

župan k sebi kapetana i suce iz nekoliko sučija i najuglednije sta

re plemiće. Njima je rekao neka nitko ne druguje s Kuševićem,

neka ga se svatko klone jer će ga isključiti iz bratstva naše ple

menite općine. I sve one obitelji koje su s Kuševićima u bratstvu

neka s njim prekinu. Evo, to velim ja, Vukan Britvić, iz Lomni-

ce Donje.

- Draženić izlazi iz crkve. Kako je lijep.

- Bogme i junačan i čestit.

- Jelenko je podivljao od njega jer mu zavidi na slavi, lje

poti i Vileni.

- Treba njoj junak kakav je Draženić, a ne ovakav kukavac

koji bježi s bojnog polja. Je li tako ili nije? - nadimlje se mla

đahni glas, sada već piskutljiv.

Jelenko uhvati držak mača, skoči i nađe se okom u oko skupini mladih i starijih

plemića. Bijes mu sijeva s lica:

- Vukane, tko ti je rekao da sam pobjegao s bojnog polja? Odgovori!

Dobro ugojeni mladić, okrugla lica, rumen kao djevojka, slegne ramenima:

- Tako kažu oni koji su stigli odande.

- Hoću da čujem imena.

- Da im se osvetiš?

- Njihova je stvar da se brane, a ne tvoja da ih zaštićuješ.

Reci imena. Čuješ li?

- Hajdemo. Zove nas sudac mraclinske sučije. Neka ne bu

de nikakvih zadjevica pred crkvom - pozivlje starac.

- Ne gubimo vrijeme s njim - veli Vukan.

- Gubit ćete glave - zagrmi Jelenko.

Svjetina iz crkve grne kao ogroman val.

Gospoda hoće da idu, ali im Kušević zakrči put:

- Tko ide sa mnom na mač?

- Ima li tu kakav bjegunac da se s njim bije? - pita de-

belj kasti plemić Vukan ostale.

Jelenko skoči i zavikne:

- Jao tebi koji si to izrekao i vama koji ste to slušali i šu

tjeli. Jao vama.

- Cime se prijetiš? - upadne sada mladić, zdrav, jak pla

vokos. - Jesmo li mi tebi, Jelenko, braća ili stranci?

- Pitaš me ti, Velislave Arbanasiću, pobratime moj, što ste

vi meni? Niste mi braća, ni nebraća, gori ste od stranca koji ne

ma ni duše ni srca za mene i slijepo prima svaku laž kojom će

zlobnici posuti moju čast.

Jelenku se čini da su ga zamočili u oganj, tako mu je tijelo vruće i znojno.

Čvrsto drži mač i pita:

- Koga ste mi nakanili poslati da uzme odmazdu?

Mladi Velislav Arbanasić stane mu na put:

- Jelenko, svi su protiv tebe. Bio ti kriv ili ne, svejedno, ne

možeš ništa drugo nego razbojnički ih napasti, a to. ne smiješ

učiniti. Danas je dan blagoslova žira. Čuješ li?

Sijevajući, gleda Jelenko drugu u oči i pita ga poluglasno:

- Reci mi okom u oko pošteno: vjeruješ li sve što kaže o

meni Vukan?

- Ne znam što je istina, a što laž. Dakle, nisam se mogao

odlučiti ni protiv tebe, a ni za tebe. čekam razjašnjenje onih

koji su na bojištu.

- Ni ovamo, ni onamo i svakome. Idi. To mi dostaje Veli-

slave da prozrem tvoje pobratimstvo. Neka ti je na čast. Ali znaj:

došao sam da s tobom govorim o većoj stvari. Reci: zar ste pri

voljeli da Draženićev kaštelan, dakle, njegov čovjek, nosi zastavu

Turopolja?

- Kapetan ima pravo povjeriti zastavu kome hoće dok ne

izabere "spravišće" novog zastavnika. Samo mora biti Turopo-

ljac.

- Dakle, pristali ste? I ne zaslužujete drugo nego da vam

Draženićevi nose zastavu. Niste zaslužili ništa bolje.

- Ne vrijeđaj - plane Velislav Arbanasić.

- Opetujem, niste zaslužili drugo nego da zastavu nose na

smrtnu sramotu vašu Draženići.

- Diraš u časnog plemića, junaka koji se sprema na bojno

polje? Zavidiš mu na djevojci? To nije dostojno poštenog čovjeka.

- Upamti što si sada rekao.

- Meni se prijetiš? - vikne Velislav izazovno.

- Tebi i svima koji su o mene očešali jezike. A ti napose

upamti što si rekao. Ti napose.

- Bezdušniče, na Jasenku ne misliš?

- Na Jasenku? Možda ti misliš na nju?

- Jest, mislio sam, iskreno sam mislio, svim srcem osjećao.

- A sad? Danas?

- Sad? Danas? Ako ti je do Jasenkine sreće, vrati se kući.

Zbog Jasenkine sreće.

- Moliš me za njezinu sreću Ti?

- Mislio sam je uzeti.

- Je li ona tako mislila? Na to mi odgovori.

- Nisam je pitao. Tek joj je petnaest godina, ali sam uvje

ren da i ona misli i osjeća kao što sam osjećao i ja...

- Osjećao si? A sad? Sada odjednom više ne osjećaš? Je li?

- Zamočiš li svoje ime u sramotu, tko može uzeti djevojku?

- Ti nećeš! Da, nećeš. I ne treba da je uzmeš. Niti si po

bratim, niti momak za ljubav. Izdajica si.

- To pristaje tebi. Izdao si časno ime svojeg oca i sreću svo

je sestre, nevinog divnog djeteta.

- Ne spomeni više njeno ime, pazi što velim.

- Razbijaš naše stare veze, gaziš sve za volju svoje mržnje

jer te Vilena odbila.

- Sramio bih se izaći na sunce da sam je ikad prosio. Pre-

zreo bih svoju muževnost da sam ikad ljubio takvo nisko stvore

nje što je kao svilena krpa vazda željna lepršati u zraku, dopasti

se budalama i pelivanima. Ja sam čovjek, a ne lakrdijaš.

- Grdiš je, a bio si nekoć njezin drug, vitez.

- Vršio sam dužnost koju mora vršiti svaki mladić prema

djevojci one obitelji s kojom živi u bratstvu. Sramio bih se da

mrzim nekoga zbog nje. I sramota je kad mi tako govoriš ti, baš

ti, kao da smo se danas prvi put vidjeli.

Jelenko okrene konja i nestane u gustišu gdje ga čeka Žarko s momcima. On im

zapovijedi da ostanu na svojem mjestu mirni i ne pokazuju se iz grmlja. Svi šute

i čekaju. A on zaklonjen lišćem promatra veliki trg pred općinom.

Svjetina je nagrnula. Suci svih turopoljskih sučija, kapetan banderij a,

plemići, maloplemići, slobodnjaci i kmetovi. Nekoliko općinskih lugara u modrim

hlačama, čizmama i šubarama hitaju okolo i redaju povorku.

S gornjeg kraja, s bregova, pojavi se prvi momak na konju i vodi županov

banderij od dvadeset momaka u crvenim odorama. Za njima slijedi župan na konju,

u svečanoj odori od modrog i žutog baršuna opšivenoj zlatnim gajtanima. Surka mu

je obrubljena krznom. Uza nj dolazi Vilena na konju što je okićen zelenim

grančicama i plavim turopoljskim vrpcama. Lijepo, vitko tijelo sapinje

svjetlomodra suknja i ružičasti prsluk, ukrašen modrim vrpcama i bijelim

čipkama. Debele duge zlatne pletenice vise joj preko sedla. Oko glave i čela

savila se modra vrpca, izvezena žarkim draguljima, sa zvijezdom od blistavog

kamena. Sve su žene izgubile oči za tom dragocjenosti:

- To je banov dar - šapću one.

- I pristaje ovakav nakit takvoj ljepoti.

- Na oči joj dobrota progovara.

- Blago Slavimiru Draženiću - uzdišu mladi plemići.

- Zar je trebalo dopustiti da nam drugi odvedu krunu turo

poljske ljepote ispred nosa?

- Baš i nije trebalo.

- A što ćemo kad nije imala oči za nas - uzdahne mladi

čvrsti momak.

- Pazite. Ide Draženić. Kakav li je. Kao da ide na vjenčanje.

Neviđene li odore, vidite sve od crvenog sukna, a opšivena gajta

nima iz suhog zlata. I dugmad je od suhog zlata. Tko bi to mogao

imati, osim njega?

- A haljetak od zelenog baršuna i crvenom svilom podstav

ljen. Kao da mu ga je darovao kakav talijanski knez.

- Gledajte pojas njegova mača. Sjaju se dragulji kao mala

sunca.

-

. J i.. ii

- Može li Vilena među nama naći takvog bogataša koji je uz

to još ovako lijep, čašćen, junačan i ugledan?

- Ne, Vukane, ne može među nama naći nikoga, ali može

naći ljepotu kao što si ti, bačvo od mesa.

- Neka sam bačva, ali i ti se Velislave Arbanasiću srdiš što

Draženić ima toliko časnih prednosti i još povrh toga ljepotu

lica. Oči su mu toplota, duu*ota i plemenitost.

- Vukane, prestani pjevati njegovoj ljepoti. Muško je on,

nije žensko.

- Ali je lijep gotovo kao brezovačka gospodarica Gordana.

Kad ona sjedne na konja, rekao bi čovjek: muževnija je od muža.

A sad pade Brandenburgu u naručje.

- Kumovala ti je na krstu vila zlokobnica, Vukane - vikne

Velislav. - Nije istina što trabunjaš. Kad Vukan već ne zna ni

kakve druge novosti, onda izmišlja budalaštine.

- Imena mi, ona je tamo. Vidjeli su je svi kad smo prije dva

dana pratili Slavimira Draženića. I ja sam je vidio svojim oči

ma. Samo je projurila na konju pored nas i odletjela u Lukavac,

a tamo su joj odmah spustili most.

- U Lukavac? Gdje stoluje najveći naš neprijatelj i kojemu

je gospodin Damir, njezin muž, krvavi protivnik? Nisi to mogao

vidjeti, Vukane - protivi se Velislav, a Pogledić potvrđuje:

- Jest, otišla je, ali zato što joj sin leži u gradu, a majka ga

mora njegovati.

- Njeguje sina u gradu mladog bogatog kneza? A znate li

da su tamo i kneževi prijatelji, oni mladi razvratnici? - upada

živo mladi debeli Vukan.

- Da imam stotinu sinova na umoru, ne bih pod onim kro

vom bio ni dva časa. A žena je otišla. Dva čitava dana ona je s

nedostojnim mladićima. I s knezom našim dušmaninom. A Gor-

danin muž bori se protiv njega od onog dana kad se doklatio k

nama.

Ti dokazi mladog Vukana kao da su uvrijedili ozbiljnog Po-gledića.

- Istina je, mladom knezu i njegovim dotepencima nije ništa

sveto, a najmanje čast žene.

- Što bi bilo kad bi nedostojnom Brandenburgu palo na um

počiniti zlodjelo da se osveti gospodinu Damini?

- Da, da. Brandenburg čitave noći pije sa svojim prijatelji

ma. Žive tamo kao nečastiva horda.

- Što li sve mogu počiniti ta pijana pseta?

- što joj je palo na um da ide u lavlju spilju?

- Da je nisu domamili? - dosjeti se Velislav.

- Kako domamili? - vikne Vukan. - Vidio sam je na svoje

oči kad smo pratili Draženića. Nije htjela ni da stane i govori sa

županom ili njegovom kćeri. Jurila je kao vjetar. Ako joj je tamo

ležalo dijete, sto puta ranjeno, kako žena može sama ići u knežev-

ski dvor? - To ti je takć kad žena jaše kao muško, barata oruž-

jem kao muško. Kažu da se mačevala s vitezovima na turniru, a vi hoćete da čuva

svoju čast? Ide ona među muške kao da su oni stidljive cure - kostruši se

debeljko Vukan.

- Ispljuvao si, Vukane, toliko zlobe da bi otrovnica zmija

uginula - srdi se Pogledić. - Čuo sam da je sam kaštelan Mla-

denčić s njom na dvoru, on je pripovijedao lugaru Lukavca da

Gordanu nitko ne dira dok njeguje sina. Kad bi ga prenijela ku

ći, mogao bi umrijeti na putu.

- A znaš li to sigurno?

- Ne znam, Vukane, nego sam čuo, ali se neću nabacivati

blatom na ženu koju smo dosad svi slavili. I ne znamo je li do

ista zaslužila naš prezir.

Bubnjevi zagluše razgovore i skrenu pažnju s Gordanine sudbine prema cesti.

Odande nastupa trideset momaka u novim crvenim odorama. Momci nose štitove što

svjetlucaju poput zlata. Zapanjenje ide od velikaša do plemića, od slobodnjaka

do kmeta, od žena do djevojaka. Udivljenje je uzgibalo ljude. Zatravljeni su

slikom sjaja kakav su vidjeli samo u velikaša iz hrvatskog sabora.

Slavimir Draženić sjedi na sivcu. Sav je u blistavoj odori, lijep i ponosit.

Dobrota mu je u očima, snažna odlučnost u držanju. Prijazno pozdravlja starije,

odvraća mlađima, čak i službenicima općine kao da su mu svi ravni. A sve to

osvaja njihovu sklonost. Nastupom uzima ljudska srca i duše koje se otvaraju

svakome u koga naslućuju dobrotu.

Okružen svojim crvenim banderijem, zaustavlja Slavimir Draženić konja pred

županom. Pozdravlja najprije njega, pa onda Vi-lenu. Zatreptale su tamne

trepavice oko njenih modrih očiiu. Razdragana je od gledanja vjerenika u sjaju

ljepote, časti i ugleda. A njegov pogled obuhvaća divnu djevojačku pojavu i

prigušuje plamen što mu dršće u zjenicama.

- Divnih li mladenaca - šapće svijet.

- Kao da su ih vile ljepotice tražile po svijetu i združile.

- Mogu se takmičiti s brezovačkom gospodaricom Gorda-

nom i njezinim mužem Damirom.

Sređuju se povorke i banderiji. Najprije stariji službenici općine, suci svih

sučija, župan sa svojom pratnjom, Vilena. Svi se prilagođuju kako određuje sam

župan. Njegove zapovijedi nose okolo lugari općine.

Sredinom trga poredala se vojska Turopolja. Konji su iskićeni vrpcama,

isprepletenim u grivu. U ormu su ukopčali zelene grančice. U sedlima čvrsto

sjede najstariji i najmlađi plemići i seljaci slobodnjaci. Opasani su mačevima.

Banderijem zapovijeda kapetan plemenite općine Goroslav Modić. Pred banderijem

za-leprša plava zastava na kojoj je grb općine. Drži je muškarac srednje dobi,

plavokos, brkat, kaštelan vjerenika županove kćeri. Svi čekaju na znak da se

krene.

Zaklonjen guštarom, Jelenko sjedi na konju i promatra između lišća što se

događa. Crne oči ne skida s ljudstva. Ne čuje ništa.

i

osim žamora, ali ni jedna kretnja ne izmače njegovu oku. Ni jedna primjedba ne

pada s mrko stisnutih usta. Vjerni žarko više promatra gospodara nego one na

trgu. Onda spazi na vjetru barjak i šapne:

- Eno zastave, nosi je Draženićev kaštelan.

Jelenko zatrepti, stisne zube. Nosnice mu se rašire i žmirne očima. Mamuzama

udari konja, ovaj poskoči. Žarko gleda Jelenka sa strahom.

- Za mnom! - vikne gospodar svojem pouzdaniku. - Osta

li neka čekaju. Ako ih ustrebamo, pozvat ćeš ih. I ti se drži po

dalje od mene.

Zalomi se granje, zašušti lišće. Iz zelenila se pomoli bivši zastavnik. Kao

vilenjak preskoči grabu prema trgu. Plemići ga spaze.

- Za ime božje, Jelenko! - upozori Pogledić drugove. - Veli-

slave, idi mu u susret. Brzo. Nešto smjera.

- Slutio sam - promrsi Velislav Arbanasić, izjaše iz redova

svojih drugova, pohita u susret Jelenku i digne ruku u znak da

želi s njim govoriti. Ali on izbjegne susret i okrene konja. Dru

govi se uzbunili. Svaki skok Jelenkova konja ulijeva im strah i

potvrđuje sumnju da će se nešto dogoditi. Kamo će? Na koju

stranu? Zar prema Slavimiru Draženiću? Ili možda k županu?

Njihovi pogledi zahvate jahačeve ruke na koju će stranu skrenuti

uzde. Drhtaj obuzima župana, groznica mlade plemiće, što da

učine? Kako da spriječe ono što on kani učiniti? Možda će samo

preletjeti trgom da nadraži Vilenu ili vjerenika?

Nekoliko trenutaka bije ih strah i od nemoćnosti da spriječe što ima slijediti

jer ne znaju što nosi Jelenko u svojoj glavi na kojoj prijeti orlovo pero.

Nekoliko trenutaka sva je pažnja prikovana uza nj. On se poigrava, tjera konja

sad lijevo, sad desno duž trga.

Odjednom trkom zaokrene prema banderiju i stvori se pred zastavnikom. Što li će

biti? Svima je poznato da je zastava povjerena kaštelanu Slavimira Draženića. I

bilo ih je koji su odgovarali kapetana od te namjere da se ne izazove Jelenkova

mržnja prema Draženiću, ali kapetan nije htio prekršiti obećanje, zadano županu.

Hitar u svojoj odluci, Jelenko zagrmi nad kaštelanom:

- Ovamo zastavu!

- Ostavite me na miru!

- Zastavu mi daj!

- Ne dam!

U očima mladog Kuševića sijeva. Zažmirio je. Zjenice su pokrivene trepavicama.

Usne se rastežu, krv mu je poletjela do čela. Približi svojeg konja kastelanovu,

pruži ruku, pograbi drsak zastave i potrese njime da se zastavonoša zaljuljao,

ali je čvrsto

stisnuo drvo. Snagom bijesa povuče Jelenko držak, a kaštelan se oklizne sa

sedla. Protivnik mu istrgne barjak i nagne divljom trkom.

Svjetina na trgu zatalasala se kao jezero u oluji. Diže se ogorčenje. Zatoptali

konji, zazveketali mačevi. Krikovi padaju kao tuča:

- Bjegunac je oteo zastavu!

- Obeščastio je svetinju!

- Otmite mu zastavu, ljudi!

- Udrite ga!

Kapetan Modić, sav izvan sebe, hrapavim glasom određuje potjeru.

Jelenko preskoči grabu i zaustavi se. Pogleda prema trgu odakle za njim jaše

Pogledić. On ga dočeka smrtno blijed kao da će nekoga tresnuti o zemlju.

Pogledić preskoči grabu i nađe se s njime okom u oko: - Jelenko, poštuj

svečanost.

- Poštujem je i zato ne dam da zastavu nosi Draženićev ka

štelan.

- Tako je odlučio kapetan Modić.

- Čuj, Poglediću: kunem te čašću zemlje na kojoj si se ro

dio. Ne daj da je nosi sluga čovjeka blatna obraza.

- Ako je blatna obraza, idi na trg, reci glasno pred svijetom,

prvi ću biti uza te, ako Draženiću možeš dokazati kakvu krivicu.

- Ne mogu dokazati jer nemam dokaza.

- Dakle, klevećeš čestita junaka?

- Zadaj mi riječ da ćeš ti nositi zastavu i ja ti je dajem.

- Ne mogu protiv kapetana i župana.

Na trgu se razbudio svijet, zakipio kao kotao na plamenom ognjištu. Svi čekaju

što će obaviti Pogledić sa svojim drugom Je-lenkom Kuševićem.

Ali on skrene konja, ostavi Pogledića i nastavi bježati noseći zastavu.

- Za njim! - odredi kapetan.

Na trgu viče uvrijeđeni svijet:

- Zavist mu je rastočila mozak!

- Zloba ga ždere kao crv jabuku.

- Izjeda ga zavist na čestita mladića koji mu je oteo dje

vojku!

- Masni miraz još više! Miraza su htjeli Kuševici da pokrpa-

ju sirotinju.

- Obeščastio je našu svečanost. U lance s njime!

- U tamnicu!

Oko župana su njegovi prijatelji. Lice mu je tamnocrveno. Gnjev mu suklja iz

očiju. Vilena odvraća glavu da ljudi ne vide bijes u njezinim očima. Slavimir se

sagne nad njom i tiho je pita:

- Zašto skrivate svoje lice, ljubljena? I dršćete? Vidim vam

strah u očima. Nešto znate? Očito se Kušević nečim novim zapri

jetio, a vi tajite?

- Ne, ne - odgovara ona - nije se zaprijetio.

Ne može priznati da je prešla prag Kuševićeva dvorca i što se sve tamo dogodilo.

Vjerenik će joj zamjeriti i zato ga ponovo uvjerava da ne zna za nikakve nove

prijetnje.

- Samo se ljutim što se usudio tako povrijediti svečanost.

- Ne može on, jadnik, ništa. Zahvatila ga bjesomučnost.

- Opsjeda ga đavo i ništa drugo - plamti župan, približava

se k Vileni i njezinu vjereniku.

- Nesretnik je! - primijeti Draženić blago.

A pred njim svjetina krikom i vikom prati otmičara. Ljevicom drži modru zastavu,

desnicom upravlja uzdama. Zastava vijori nad njim kao modri komadić plavetnila

skinut s neba pa se ruga, smije i trepeće prevarenoj orobljenoj svjetini...

Prepadnuti od njegove smjelosti, zatečeni brzinom, iznenađeni neslućenom

otmicom, ne mogu misliti ni dosjetiti se što da čine, dok jahač leti kao

pahuljica na vjetru. Potjera ga slijedi.

Svima se pred očima zamaglilo. Zanijemili su. Ukočili se. Jahač je nestao. Kao

da ga je progutao oblak dima. Ne vide drugo, osim njegove potjere što je s ove

strane žute prašine.

- Kamo je nestao? - viču ljudi.

- Podigao je prašinu za sobom kao čarobnjak, zaklonio se

za gustim dimom i nestao.

- Sigurno u šumu.

- Tamo će uhvatiti lupeža.

- Do večeri ćemo ga imati.

Bjesnilo obuzima svjetinu. Plemići jašu cestom, vraćaju se, raspravljaju,

dojavljuju županu i kapetanu. Sa svih strana zabrinuta lica, jad, žučljivost.

Prolaze časovi, a otmičaru ni traga.

Onda se potjera vrati na trg i javlja kapetanu banderija:

- To nije čist posao. Nestao je negdje u guštari bez traga.

- Ima ortake s kojima se dogovorio da pljune na našu po

svetu žira.

- Sto brbljaš, Vukane? Samo iokavački četovođe mogli bi

se odazvati na takav čin, a njih, bogme, nije zvao - srdito će Ve-

lislav Arbanasić, usopljenom zarumenjelom mladiću.

Sikće plamen bijesa sa svih strana, iz svih usta, iz svih očiju. Padaju pogrde

iz razbjesnelih duša kao tuča iz munjevitih oblaka.

- Ljudi, gledajte!

Svi se okrenuše k čovjeku koji je viknuo.

- Na toranj! Na toranj!

Stotine glava uzdiglo se i gleda prema crkvi.

- Zastava na tornju?

- Naša zastava?

I

- Jest, naša. I grb se vidi.

- Čarolija, ljudi!

- Zavarao je potjeru, došuljao se šumom k crkvi i eto.

- Popeo se na toranj k zvonima.

- I gore istakao zastavu.

- Zašto? Zašto to čini?

Primjedbe, pitanja i odgovori padaju kao pljusak.

- Sto sada? Sto će kapetan?

- Prodrijet će u crkvu i uzeti zastavu.

I zvonar je na trgu među svjetinom pa se ukočio od straha. Župan mu zapovijeda:

- Skini zastavu, a njega baci dolje neka skrha glavu.

- Ne tako, gospodine župane - uplete se Slavimir Draže

nih - u crkvi ga ne smijete napasti. Tamo je udario zaklonište

sebi i zastavi. Nitko je ne može oteti ni njega dodirnuti, a da ne

povrijedi svetost zakloništa. Tako je svuda u svijetu među pošte

nim ljudima.

Župan zaškripi zubima i srdito se okosi na budućeg zeta:

- I baš ti moraš uvijek braniti ovog lupeža. Baš ti? Jesi li

čula, Vilena, on ga brani?

Branim pravo zakloništa - naglašava Slavimir. - Jelen-

ko je zato i utekao u crkvu da ga ne možemo dirati. Nitko nije mogao slutiti što

smjera.

- Ne, on nije priseban - primijeti Vilena. - Nešto se ipak

mora učiniti. Vidite, oče, svijet se buni, svi slute da je to zbog me

ne. Morate postupati oštro.

- Kako se domoći zastave, a da se ne povrijedi zaklonište?

- Nikako se ne može do zastave ako je ne da dobrovoljno

- veli Draženić.

- Prokleti luđak! - kune župan, a lice mu je gotovo pomo-

drilo.

Mladi plemići tiho vijećaju, onda trkom pojasu prema crkvi. Vode ih Velislav

Arbanasić i Pogledić. Stali su pred tornjem i gledaju gore. Uz zastavu s prozora

zvonika pojavi se Jelenkova glava s prijetećim orlovim perom. Velislav viče:

- Daj nam zastavu! Jelenko!

- Samo ako mi zadate riječ da će je nositi Pogledić ili koji

drugi između vas.

- Zašto to ne bismo prihvatili - sporazumijevaju se uzbu

đeni mladići.

- Hoću riječ da je neće nositi Draženićev kaštelan Lučić.

Velislav Arbanasić smjesta skrene konja, pobrza na trg i ja

vlja kapetanu Jelenkove uvjete.

- Da se pokorimo nedostojniku naočigled čitavog svijeta -

protivi se župan. Kapetan Modić šuti. Očito je spreman pristati,

ali župan Berislavić ne popušta jer Vilena neće ni da čuje o

takvom porazu. Ali Slavimir Draženić posreduje:

- Prihvatite. Zašto bi zastavu morao nositi moj Lučić, kad

Kušević traži da je nosi netko drugi? Zbog toga ne smijemo po

kvariti svečanost.

Župan se okrene k Vileni kao da od nje traži pristanak. U očima joj stid od

poraza i ljutina da je prkosni mladić uspio oboriti njezinu osvetu. Ali njen

vjerenik sam pomaže protivniku, a svi jedva čekaju da se ova sramota riješi.

- Ako gospodin Draženić tako veli, a Jelenko zapravo sra

moti njegova kaštelana i prijatelja, onda bi svako odgađanje

bila ludost.

Riječi uglednog suca iz Mraclina padaju kao teško dočekana odluka.

- A Jelenko zapravo ne traži nikakva oproštenja za svoj

čin, možemo ga kazniti koliko nas volja.

- Neka mu, dakle, Pogledić dade riječ da će nositi zastavu

- veli kapetan.

I plemići pohitaju natrag. Kad su dojahali do crkve, digoše ruke uvis i poviknu

Jelenku:

- Kapetan pristaje.

Jelenko grmi da se čuje nadaleko:

- Pitam Pogledića: zadaje li mi časnu riječ da će nositi za

stavu danas i ubuduće dok "spravišće" turopoljsko ne izabere dru

gog zastavnika?

- Na poštenu riječ! - viče odozdo Pogledić.

- Evo vam zastave.

- Hoćeš li je baciti dolje?

- Zastava se ne baca ni prijatelju. Ona se diže i spušta^ To

je svetinja.

Svi gledaju gore. Jelenko je svezao držalo zastave za uže.

S tornja polagano silazi plava zastava banderija.

Kad je doprla do Pogledićevih ruku, odveže držak, uzme zastavu i digne je uvis.

Ljudstvo kliče urnebesno. Osjeća se pobjednikom.

Neki ljudi potrče prema crkvenim vratima, vičući:

- Dolje s otmičarem! U tamnicu!

S prijetnjom i zgrčenim pesnicama natrče ljudi na vrata crkve, ali Draženić im

zakrči put, dižući uvis mač:

- Nitko ne smije blizu. Oni koji su već u crkvi smjesta na

polje. Nije dostojno da se povrijedi ugovor s Kuševićem. Nitko

ga ne smije dirati.

I Pogledić pomaže Slavimiru zaustavljati ljude i potvrđuje:

- Pravo veli plemeniti gospodin. Nitko ne smije povrijediti

ugovor. Kušević se sklonio u crkvu.

- Valja ga ostaviti na miru.

Na zapovijed ljudi se povuku natrag, ali prosvjeduju i viču protiv Jelenka.

Draženić im razjašnjava:

- Pod ovim krovom ne smije ga dirnuti nitko, ni izdati, ni

predati sudu, ni bilo kojem protivniku. Tako glase stari zakoni

i običaji.

- Ali kad izađe, onda je moj - viče župan, približivši se

s kapetanom crkvi i nalaže:

- Nekoliko momaka neka ostane na straži. Valja čuvati sve

izlaze. Kad ne bude mogao više trpjeti glad i žeđ izaći će iz crkve.

Makar za osam dana. Određujem da se uhvati, sveže i dovede u

tamnicu.

- Ne mogu na to pristati - vikne Draženić - i molim opo-

recite ovu odredbu. Na moju riječ tražim za njega slobodu.

- Nipošto neću pristati. Nije li, plemenita braćo, zaslužio

kaznu? - pita župan oko sebe suce.

- Zaslužio je - viču svi kao u jednom dahu.

- Pred sud s njime da mu odmjerimo kaznu!

Žestokim se glasom protivi Draženić.

- Opet se namećeš za branitelja svojem protivniku? - ljuti

se župan.

- Čujte me sada, gospodo! Tražim za njega slobodu zato

što je plemiću Jelenku Kuševiću u mojoj prisutnosti povjerena

važna zadaća koju mora izvršiti.

- Kakva zadaća? - padaju pitanja.

Slavimir ljutito vikne:

- Ja odgovaram za ono što sam rekao.

- Spašava ga od naše kazne? Što mu je?

- Odlični ljudi povjerili su mu nešto što je poznato, ne samo

meni, nego i nekolicini vas mladih drugova. Je li tako?

Oni koji su u Griču na kuli Lotršćaka prisustvovali uroti potvrde, a

Draženić nastavi:

- Zato tražim da se Jelenka Kuševića smjesta pusti neka

ide kuda ga volja jer ono što on ima učiniti iziskuje slobodno

kretanje. Ova je zadaća u vašu korist. Dakle, vjerujete li meni kad

zadajem na ovo što rekoh svoju riječ? - pita Draženić župana i

suce.

- Vjerujemo - zaori jednoglasno, a konjanici se primaknu

bliže govorniku. I padaju pohvale, izrazi odobravanja:

- To je čovjek kremenita poštenja.

- Tako radi pravi plemeniti čovjek, čast vam, gospodine!

- Primit ćemo ga u naše bratstvo.

- Na prvom "spravišću" neka nam dođe u bratstvo.

Sipaju po njemu izrazi divljenja i prijateljstva, a on još

jednom pita župana:

- Hoćete li ga ostaviti na slobodi?

- Samo na poštenu riječ da će se vratiti i javiti se sam

svojoj sučiji kad svrši ono što ima izvršiti u dobrobit drugih.

I zaori glas Velislava Arbanasića koji javlja na zvonik Je-lenku što je rekao

župan. Časak svi zašute da čuju odgovor. Pogledi se upiru gore k tornju odakle

viri orlovo pero. I odozgo zaori:

- Moram izvršiti veliki, teški čin za dobro svih vas. Kada

će to biti, ne mogu znati. Ali čim dovršim djelo, sam ću doći da

se predam sučiji i županu.

- Zadaješ riječ?

- Poštenu riječ.

Ugovor je sklopljen. U trijumfu vode mladi plemići na trg Slavimira Draženića

koji je sve to riješio. Od usta do usta ide glas o njegovoj plemenitosti koja je

uzela u zaštitu ludoga Kuševića.

Vilena ushićeno promatra kako slave njezina vjerenika. Plemići joj nose od crkve

vijesti, razjašnjavaju, ushićeni njegovom snagom i plemenitošću njegove

ličnosti.

- Odabrali ste najdivnijeg poštenjaka - vele mladi ljudi.

- Samo ga Jelenko objeduje.

- Nesretniku je ljubomora smutila pamet.

Sva lica sjaju srećom, zadovoljstvom. Pogledić uzjaše zastavnikova konja i digne

visoko plavi turopoljski barjak.

U jednom glasu klikne radost.

Svrstava se povorka i kreće u šumu da obavi proljetni blagoslov kako bi šuma

rodila žirom.

OTMIČAR ZASTAVE

Oko crkve je pusto. Svi su otišli na proljetnu svečanost. Samo Žarko s momcima

čeka dolje svojeg gospodara. Ali on ne izlazi. To ga uznemiri pa ide da ga

potraži. Kad on u crkvu, trgne se. Spazio je Jelenka naslonjena na zid pred

oltarom. Spustio je glavu. Zar moli, ili samo misli? Žarko to ne može razabrati,

već tiho izlazi, opet uzjaše konja i nastavi čekati.

Napokon Jelenko izađe. Žarku se čini da je izmučen, isprebijan, urušen. Mirno

zapita svog momka:

- Nigdje nisi vidio moju majku i sestru?

- Nigdje ih nisam vidio.

- Hajdemo kući. Možda su već tamo.

Pošli su poprečnam putem da što prije stignu u Kuševićev dvor.

U dvorištu Jelenko opazi Jasenku i majku. Blijede su, mračne, znak da su sve

doznale ili vidjele. Prilazi im. Ni on ni one ne vele ništa. Ne pozdravljaju se.

Šuteći ulaze u kuću pa idu ravno u blagovaonicu. Stol je prostrt za objed, ali

ne sjedaju. Gospođa Kušević stupa k prozoru odakle puca vidik po dolinama i

šumama. I upozori Jasenku:

- Tamo su. Vidim zastavu.

Na te riječi Jelenko se približi k majci i tiho pita:

- Što ste vidjele od svega onoga što se zbilo?

- Nismo vidjele ništa. Cim su izašli iz crkve, otišle smo

kući. Nismo te zamijetile nigdje i bile smo uvjerene na nisi iza

šao. Jedan momak iz sela došao je k nama i javio nam što je

bilo.

- Sve vam je rekao?

- Sve do posljednjeg časa, kad je Slavimir Draženić tebe

branio i zagovarao te.

Podrugljivi smijeh odgovori majci. Jasenka začuđeno pogleda brata. Starica ga

ukori:

- Ovo ipak nije da mu se nasmiješ.

On se uozbilji i gleda ravno u daljinu:

- Pravo velite, majko, nije to nimalo za smijeh jer zbog toga

će pasti teške suze.

- Suze? Zašto? Tko će ih proliti?

- Bolje da to ostavimo. Mislite da je Draženić mene zago

varao?

- Rekao je da imaš izvršiti neku veliku zadaću i zato te

moraju pustiti na miru. Bit će da je ovu tobožnju zadaću izmislio

samo da te obrani.

- Draženić je rekao istinu. Važna me stvar veže i drugima

je to poznato.

Starica šuti, misli i onda pogleda sina vrlo ozbiljno:

- Jelenko, nisi smio otimati zastavu. Izgubio si sklonost

čitavog kraja.

- Oteo bih je da izgubim i glavu. Neće svetu zastavu našu

nositi nečasne ruke Draženićevih ljudi.

- Jelenko, varaš se, možda nije nečastan. Vidiš kako te ple

menito branio.

- I opet govorite o njegovoj obrani - okosi se grubo, a

Jasenka ga ukori pogledom. Ovo ga privede k svijesti i on će

blago:

- Najbolje da ne govorimo o njemu.

- Ipak, htjela bih znati što misliš o njegovoj obrani?

- Ono što ja mislim samo je za mene. Barem za sada.

- A što je to tako važno za što si vezan - upita Jasenka

- o čemu zna i Draženić?

- Ne smiješ ništa pitati, sestro moja.

Gospođa Tomislava nešto smišlja i pogleda kćer:

- Valja mu kazati sve.

- Što sve, majko? - pita on začuđeno.

- Eto što. Nismo tako lako prošle među svjetinom. I nas

su opazili i posuli prezirom.

- Što je bilo? - pita on, gledajući majku smrknutim obr

vama.

-

- U crkvi su se žene svih dvanaest sučija odjednom po

vukle od nas. Razumiješ li? Povukle su se u pozadinu da nisu

s nama.

Slušao je, grizući usne i žmireći očima.

- A nakon mise, kad sam nagovorila naše najbolje znance,

okrenuli su glave. Nisu nas htjeli ni pozdraviti.

Blijeda zamišljena Jasenka prihvati riječ:

- A vani smo čule kako se tebi rugaju da si "vitez udriša",

kukavica, bjegunac.

Slušao je i sam te pogrde iza onog debla gdje je sjedio za crkvom. Ali ga nisu

pogodile tako strahovito kao prezir kojem su znanci obasuli njegovu majku i

sestru.

- I ja vam moram sve priznati. Na vas i Jasenku pada ne

volja što se valja po mojem putu. Treba da znate: isključit će me

iz bratstva.

Starica se uspravi pred sinom u crnini kao prijetnja. Blijedo joj se lice u

okviru crne kape ukočilo kao smrtna maska. Crne oči svjetlucaju:

- Shvaćaš li, sinko, što to znači?

- Da, majko. I molim vas oprostite, ali drukčije ne mogu.

Moram to izvući do posljednjeg daha i...

- Tko je kriv da te zadesila ova nevolja? Ti, ili tko drugi?

- To će razotkriti veliki sud.

- Veliki sud? Strašnih li riječi...

- Znače smrt za mene i za nekog drugog...

- Ne vjerujem da ćeš zaboraviti svojeg oca koji počiva u

grobu, okrunjen slavom i poštenjem. Ne vjerujem da ćeš zabo

raviti.

- I dobro je, majko, da ne vjerujete ...

- A onda? Što se to zbiva oko tebe? Zašto? Čemu?

- Ne mogu ni vama ništa reći. Ipak, moramo se rastati da

ne pada na vas sramota ako me isključe, zatvore i...

- Ali ti imaš prijatelja. Oni te moraju braniti ako bi te htjeli

izbaciti iz bratstva ili osuditi na tamnicu.

- Ostavili su me svi i priklonili se Slavimiru Draženiću.

- Da, sine, između tebe i njega vodi se boj zbog Vilene.

- Borba se vodi oko nje, ali ne zbog nje ...

- Draženić te branio i obranio da te nisu dočekali pred

crkvom i odveli u zatvor. Ako te veže važna zadaća, a on ti je dao

prilike da je izvršiš, možda nije zaslužio tvoju mržnju

- Dubokoj rijeci ne možete vidjeti dno. Dakle, bolje je ne

mučite se, tražeći vidik u kalnom blatu dna.

- Zašto šutiš, brate? - pita Jasenka. - Zašto ne kažeš ba

rem nama?

- Šutnja je moja utvrda. Šutnja je bedem. Ali kad se na

tome bedemu pojavi krivac, zgrabit ću ga i onda izvršiti veliki

sud.

Starica polagano korača odajom. Oko nje šušti crna svila. Iz blijeda lica

gledaju crne zamišljene oči. Dugo šute sve troje. Onda će opet gospođa

Tomislava:

- Sine, ako ništa ne činiš, već samo optužuješ i ne nasto

jiš da dođe tajna na vidjelo, grčit ćeš se u toj nevolji do smrti.

- Ni časa ne mirujem. Ali vi to ne vidite jer moji putovi

vode mrakom, dubokim nevidljivim ponorima gdje je pohra

njena istina ...

- U mraku je nećeš naći.

- Moja je istina u mraku kao krijesnica u svibanjskoj noći.

Katkad zasvijetli...

- Ako ti mržnja na Draženića potamni vid i kreneš krivim

putem?

- Vrlo se često nađem u tmini i gubim trag. U takvom

času osjećam da mi smrtna mržnja zasjenjuje vid, ali opet u da

ljini vidim iskru, sitnu, malu i vodi me... Idem za njom golim

strminama. To je moj životni cilj, majko. Kad stignem istinu

koju tražim, ili ću propasti ili po njoj zapaliti kresove na svim

vrhovima Zagrebačke gore i svim dolinama našeg Turopolja.

- Slijedim tvoje riječi i ne vidim tvoje misli. Tajna koju

nosiš velika je, meni nedohvatna. A ja te pitam: znaš li kakvo

ti je ime namro otac? O tom imenu ovisi i sreća tvoje sestre.

Pogledao je milo, drago lice djevojke što je kao prva rosa, dražesna i slatka. I

on se smrači sam nad sobom:

- Mislio sam o tome danas dok sam se vraćao kući. Ne smi

jem ispitivati Jasenku što misli i osjeća za Velislava Arbanasića.

Dobar je, imućan; znam, dugo mu se pogledi vrzu oko nje. Da

nas smo se uhvatili i razišli...

Jelenko gleda sestru. Oborila je oči čim je počeo govoriti o mladiću, ali ni

jednim treptajem ne pokazuje svoje misli. Nije porumenjela niti se smela, ali

stalno gleda u pod.

I majka i brat ne mogu pročitati ništa jasno u držanju djevojke. A ona uporno

šuti i ne kani govoriti.

- Što, dakle, veliš? - pita je brat.

- O tome se ne pita.

- Evo, majko, što sam smislio: bio Velislav ili tko drugi

Jasenkin odabranik, njoj ne smije nauditi moj život. Zato vi,

majko, morate otići županu i kazat ćete mu ovo: "Jelenko je po

činio zlo i ja ga se odričem - za sebe i kćer!"

Staričino je lice kao kip od kamena. U njemu dva crna oka, ukočena kao dva

alema.

- Tebi se uistinu pamet smućuje, Jelenko.

- Mislim: odrecite se samo prividno, naoko, samo tobože,

zato da vas i Jasenku ostave na miru i ne preziru. Poslušajte,

majko, još će slijediti čitava strahota mojih čina, još će se mnogo

toga svaliti na me, teže od Zagrebačke gore, a nju ne možete po

nijeti na svojim leđima. Ni vi ni Jasenka.

-

- Nikad se tebe neću odreći zbog onih tamo prijeko...

- Ne, nikada - potvrdi Jasenka, pa istražujućim pogledom

promatra zamagljene bratove zjenice, kako su se suzile od neke

daleke strašne misli.

Onda gospođa Tomislava nastavlja:

- Razmisli, sine, zbog sebe i zbog sestre. Dobro razmisli svaki korak, svaki

čin, molim te, sine, u ime oca koji je dao život svoj za domovinu. Deset puta

bio je u ratu na Turčina. I deseti put pao.

- Slijedit ću ga, majko, hoću, kunem se, ispaštat ću sve, ali

moram sići prije do dna pakla da oslobodim istinu. Čujte: negdje

se plete mreža, a ja pomažem. S nekima ću se naći u njoj i bit

će krvavog rvanja na život i smrt. Mrak ili svjetlo. Veliki sud hoću

da izvršim nad svima koji zaslužuju.

Zgrozile su se i majka i sestra. Blijede i šute. On osjeća njihovu stravu i

nastoji ih umiriti:

- Možda sve prođe lakše! Moram dobiti u šake onoga koji

mi je potreban da izvršim sud. Zato sam vas molio, majko, da

me se naoko odrečete, dok sve ne bude svršeno. Učinite to.

- Nisi smio to ni spomenuti. Tu smo uza te i ja i sestra,

tamo na groblju pokojni otac... Iz groba te opominje... "Ne

zaboravi, sine, slavno ime što sam ti ga ja, otac, ostavio." Malo

prije si rekao da ga nisi zaboravio.

- I nisam, majko.

- Vjerujem u to i čekam da se smiriš i molim te: ako ti je

srce ogorčeno na Draženića, pozovi u pomoć i razbor. Oganj pali

tvoje srce, od toga se zapalila tvoja glava. Razmisli: nije on sam

kriv, i ona je krivac, ona. A sad dosta o tome. Idemo objedovati.

Družina već dugo čeka na jelo.

Time je odlučno prekinula razgovor.

Služavke su unijele jelo. Sva družina ulazi i sjeda na dnu stola. Na počelju

uzima mjesto gospodarica, do nje sin, onda Jasenka, uz nju zapovjednik

Jelenkovih momaka Žarko, zatim slijede momci, a najposlije žene.

Kod objeda razgovaraju o proljetnom poljskom poslu i o gospodarstvu kao da

nemaju nikakve druge brige. Upleću se i družina, i špan i momci.

Nakon objeda mati i kćer odoše u vrt da mogu nasamu razgovarati o Jelenku.

Sišle su i sklonule se iza gustog grmlja jorgovana. Tu se lice gospođe Tomislave

sasvim promijeni. Duboka zabrinutost leži joj u očima. Sjedne na klupu i teško

uzdahne:

- Ništa ne shvaćam, ne razumijem. Draženić se danas tako

lijepo vladao prema njemu, a on ga mrzi. To može biti samo kriva

smrtna ljubav. Možda Jelenko ni sam ne zna kako mu se Vilena

usjekla u srce? Da, nešto se odigralo među njima ili između

Draženića i Jelenka. Nečim ga okrivljuje, ali čime?

- Tko zna što je.

- Bilo što, nikad se neću odreći sina, pokušat ću ga obra

niti, pomiriti sa svima zbog nas. Moram to učiniti.

Dugo su raspravljale neprestano o istoj stvari da nađu makar kakvo razjašnjenje,

ili barem trag do tajne koja goni Jelenka u lude čine. Najposlije starica

ustane:

- Hajdemo, dijete, dolje kumi. Valjda nas ona neće pre

zreti kao što su to učinile moje znanice. Moram se s njom poraz-

govoriti.

Ostavile su dvorac, prešle preko ceste i spustile se ledinom prema selu.

Dvije plemićke kurije dižu se uz cestu. Gospođa Tomislava ide poprečnim putem,

ravno onamo.

Na pola puta mati i kći se zaustave. Cestom iz šume pojavili su se konjanici.

Začas su prevalili kratak prostor između šume i sela. Tu se zaustave. Cestom se

širila prašina od jahača koji su sada poskakali sa sedla.

- To su lukavački vojnici - uznemiri se gospođa Tomislava

Kušević.

Jedva doreče, a vrisak iz sela dopre do njih. Majka uhvati kćer za ruku i povuče

je za sobom da pogledaju što se tamo događa.

Zamalo izmilje ispod stabla ljudi u smeđim odorama s kacigama na glavi. Dva su

dvorišta u selu puna Brandenburgovih plaćenika.

Dršćući ogorčenjem i bijesom bespomoćno gledaju strahovitu sliku. U dvorištu

žene nariču, plaču, djeca vrište. Muškarci stoje goloruki, dok vojnici vuku iz

staja blago i tjeraju svinje. Neki suhi dugi čovjek kotrlja burence vina. Drugi

hvataju perad, viču na ukućane:

- Prokleta pseta. Smjesta da nam uhvatite ove kokoši. Eto,

kakva su kost i koža. Sirotice. Gladom ih mučite, bezdušnici.

Hvatajte ih!

- Jao nama, sirotinja naša - plače žena, naslonjena na plot.

- Sirotinja tvoja, gade prokleti, tvoje nije ništa. Što je na

ovom zemljištu, sve pripada budimskim savjetnicima.

- Nama pripada, nama je pripadalo i opet će pripasti - viče

žena.

Vojnik nešto prokune što gospođa Tomislava ne može čuti, ali razabire kako se

bijesno zaletio k ženi, povukao je od plota, istrgnuo joj s glave paćel i bacio

ga na zemlju, vičući:

- Evo ti! Stoj gologlava da te svi vide.

Čovjek joj uhvati pletenice svezane oko glave i nateže ih, vičući svojim

drugovima:

- Evo vam, drugovi, ženske pletenice da ih privežete na uzde

konju.

Vrisak i krika. Dva mlada plemića dohitaju k njoj. Jedan ¦skine svoj kaput i

pokrije joj glavu da je muškarci ne gledaju gologlavu.

- Ni razbojnici ne skidaju ženama paćele s glave kad robe

na cesti.

Branitelja žena stadoše udarati kopljem. On se sruši.

- Naprijed, dječaci - vikne glas i svi se okrenu konjaniku

koji je dojahao u dvorište. - Tu smo svršili. Ostavite seljačke

plemiće. Evo tamo prijeko je gospodska plemićka kurija. Tamo

će biti više plijena. Batinat će vas Pencinger ako ne bude do

voljno pečenja.

Svi su opet na konjima. Začas prevale put do prve plemićke kuće. Konjanici je

opkole, četovođa viče pred ulazom u dvorac:

- Nosite sve napolje. Smjesta napolje. Bit će vam bolje nego

da vam provalimo u kuću. Jeste li čuli?

- Mi nemamo nikakva posla s gospodarem Lukavca.

- Ali on ima s vama. - Smjesta ovamo što mu dugujete.

- Ne dugujemo, nismo njegovi vazali, niti imamo što da mu

dademo - javlja gospodar dvorca, stojeći na pragu kuće.

- Svežite ga - zapovijeda zapovjednik vojnika. - Svežite

i ostale ukućane. Možda će se onda sjetiti da nam duguju daće.

I plaćenici se bace na dvorac. Jedni-hvataju ukućane, drugi

nose iz kuće vino i živež. Treći vuku iz staje stoku. *

A Jasenka promatra s majkom sliku strahote, slušaju viku, kriku i plač.

Oko njih sela i kurije. Svuda su ljudi izašli iz kuća i bježe da se sklone.

Čitav se kraj uzbunio u svojem popodnevnom nedjeljnom miru.

- Vratimo se, majko. Eno, vidite, mladi plemići kreću k na

šem dvorcu.

Stara gospođa pohiti kući. Kad su stigli, pred ogradom dvora nađoše pet mladih

konjanika. Na čelu im je Velislav Arbanasić.

- Jelenka tražimo. Je li kod kuće? - pita on.

- Mislim da jest. Zašto ga tražite?

- Vidite. Lukovčani su izašli u sela pljačkati, a nema nas

dovoljno kod kuće da ih zaustavimo. Lukavčani se boje Jelenka

kao đavla. Došli smo da nam pomogne.

- Oplijenili su nekoliko kmetova - veli Pogledić. - Mo

ramo razbojnicima oteti plijen. Neka Jelenko brzo dođe.

Gospođa Tomislava šuti. Ne spominje i ne spočitava što sada traže njenog sina, a

prije podne svi su ga napustili. I ona pozove sluge. Brzo su joj otvorili vrata

ograde i gospođa ulazi u dvorište pa zove sina. Mjesto njega pojavi se na

trijemu Žarko.

- Gospodar nije kod kuće, odjahao je.

- Kamo? - začudi se Jasenka.

- Ne znam kamo. Nije rekao, ali je odjahao odmah nakon

objeda.

- Zar sam? - pita Arbanasić.

- Jedan je sluga s njime.

- Onda neka oni ostali idu s gospodinom Arbanasićem -

odredi gospođa Kušević. - I ti ćeš s njima Žarko i da ste čestito

isprebijali lukavačke živine.

A kad su momci brzo poskakali u staju, doveli konje i uzja-hali gospođa

Tomislava opazi kako Velislav Arbanasić uzalud nastoji Jasenkinu pozornost

svratiti na sebe.

- Mladi gospodine, idite tamo preko k županu. Naći ćete

sigurno gospodina Draženića - upozori stara gospođa.

- Bili bismo već davno otišli k njemu, ali je odmah nakon

svečanosti odjahao prema Zagrebu, a da se nije navratio pod

županov krov. Zuri mu se skupljati momke za bojište. Onda je

Vukan poslao za njim dva hitra glasnika. Ne znamo hoće li ga

dostići.

- Možda ipak - primijeti jedan od plemića. - Draženić

nije odmicao brzim kasom iz Turopolja, a ima dvadeset momaka.

Ako se on vrati, protjerat će LukavČane.

- Bojim se bit će prekasno - zabrinjava se Arbanasić i opet

gleda Jasenku.

- Da je barem Jelenko kod kuće - iznenada veli jedan od

plemića. - On se umije zalijetati u njihove redove, makar ih je

pedeset. Igra se s njima kao mačka s mišem. Više su puta na cesti

morali ostaviti volove i krave što su ih vodili da se oslobode nje

govih doskočica u napadajima.

Gospođa ne odgovori ništa, već ih samo pogleda pogledom od kojega su poniknuli,

zahvalili se što im je dala momke i krenuli.

- Jesi li vidio kako nas je odmjerila? - pita tiho Velislav

Arbanasić druga Pogledića.

- Pravo ima. Danas smo ga prije podne svi proklinjali zbog

njegove smjelosti i vratolomija, a sad ga tražimo.

- čitavo dopodne sam razmišljao. Jelenko je kriv, nedo

stojno sumnjiči i nepravedno progoni Draženića, ali opet je vraški

hrabar, majstor na konju, na maču kao i na puški. Nesreća je

htjela na njega i ljubav ga izbezumila. Ipak, ovo danas prevršilo

je mjeru. Bio je kao opsjednut nečastivim. Sirota Jasenka.

Skrenuše s uskog puteljka prema cesti i potjeraše konje prema selu, gdje su

lukavački vojnici plijenili kuće kmetova i plemića. Sa svih strana pojavili se

mladi i stariji na konjima i krenuli u selo. Vojnici smjesta uhvate oružje da

brane dvorišta u kojima harače njihovi drugovi.

Napadaj plemića nema uspjeha. U znatnoj su manjini i slabo naoružani pa se

povlače u nadi da će ipak stići pomoć od Draženića. Pošto su prošla dva puna

sata, juri preko livada i poljana brzoteča i vitla klobukom.

- Dolazi, dolazi - kliču mladi ljudi i nastoje se održati.

Dugi beskrajni trag debele prašine javlja im dolazak Dra-

ženićeva banderija. Iza šume izjašu crveni konjanici ravno prema selu. Na čelu

im Slavimir Draženić.

ll .11. 11

U tili čas vojnici na dani znak svojeg zapovjednika skaču u sedla i nagnu u

bijeg. Prati ih urlik ogorčenja razdraženih ljudi. Velislav Arbanasić promatra

bijeg i sluša orobljene koji se tuže:

- Prekasno je došla pomoć. Polovicu su nam blaga odnijeli.

- Dobro da je ostala barem druga polovica - tješi ih on, -

Sve treba točno upamtiti što su odnijeli. Ne bojte se. Sve će to

knez skupo platiti - prijeti se Arbanasić, a pri tom misli na urotu

koju su zasnovali na Griču. - "Kad ga uhvatimo: sve će platiti!"

Gore u Kuševićevu dvorcu na trijemu stoji Jasenka, njezina majka i promatraju

trku konjanika koji progone četovođe u Lukavac.

Uskoro se vratio Žarko s momcima te im ispripovijeda što je sve bilo.

Kad je svršio pričanje, gospođa Kušević odvede zapovjednika Jelenkovih momaka u

sobu i pokaže mu otvorenu škrinju s odijelima svojeg sina pa gleda Žarka oštro i

još oštrije pita:

- Sva su gospodareva odijela ovdje. U čemu je izjahao?

Žarko se zbuni, smete, ali ona ponovo traži odgovor, a on

napokon odgovori:

- Gospodaru će biti krivo ako što rečem.

- Upamti: ja sam tvoja gospodarica. Imaš mi odgovoriti.

Želim znati što to znači. U kakvom je odijelu gospodar odjahao?

- Gospodar ima u staji škrinju. U nju sprema neko odijelo

u kojem izjaše u šume. Tako je bilo i danas.

- Kakvo je to odijelo?

- Nisam ga nikad vidio. Ne smijemo ulaziti dok se oblači.

A kad izađe, pokriven je dugim ogrtačem od vrata do koljena. Na

glavi ima svoj obični klobuk, ali u vrećici na sedlu nosi neki

drugi. Ispod onog ogrtača ne može se zapaziti odora, jer je sa

svim zakopčan.

- A što ima na nogama?

- Obične čizme.

- Zar ide sam?

- Prati ga uvijek jedan naš momak.

- Kamo to ide?

- Pitao sam momka. On veli da se gospodar zaustavlja u

šumi, onda silazi s konja i ode. Nema ga natrag po dva-tri sata.

- Dakle, odlazi pješke?

- Da, pješke. Kad se vrati, opet uzjaše i kreće natrag u

dvorac.

- Kako ga nismo danas opazile izjahati?

- Gospodar uvijek odlazi i dolazi onuda iz staje u onom

gustom hrašću. Tamo je sam prokrčio puteljak da ga nitko ne

može vidjeti. Vraća se istim putem u staju, razodjene se i za

ključa odijelo u škrinju koja se ne zatvara ključem nego napra

vom.

- Dakle, onu je škrinju uzeo? Dobro. A u koje doba dana

odlazi?

- Uvijek prije nego- što zabijeli dan, a vraća se pred doru

čak.

- Otkada se ovako preodijeva i nestaje iz kuće?

- Oko tri do četiri mjeseca.

- I svakog dana?

- Nikad nije to redovito. Često ide dva puta: ujutro i uvečer,

a više puta samo pred zoru. Poslije objeda još nikad nije odlazio

kao danas.

- Dobro, Žarko. Nije potrebno o tom više govoriti. Gospo

dar neće saznati da sam te ispitivala niti da si mi što rekao.

On ostavi sobu. Majka i kći gledaju se značajno.

- Preodijeva se i tajno odlazi - šapne Jasenka, zapanjena

ovim otkrićem.

- Rekao nam je da neprestano ide nekim mračnim puto

vima. To su ti putovi.

- A to traje već tri do četiri mjeseca.

- Znači da već toliko mjeseci nosi u sebi tajnu. Vidiš, Ja

senka, to je ono što on veli: moji putovi vode dubokim, nevidlji

vim ponorima, crnim mrakom.

- U tom mraku zapaža neku iskru, sitnu i malu koja ga

vodi pa ide za njom strminama jer je to njegov životni cilj. Tako

nam je on danas rekao prije objeda.

- Mi ga ne možemo slijediti na njegovim mračnim putovima

jer nam ne da. Zato ne smije znati što smo otkrile, ali sad imamo

neki trag da bdimo nad njim.

- Ako bi mu zaprijetila kakva nesreća, možda bismo je

mogle odvratiti od njega. Osobito vi, majko.

- Bdjet ću dan i noć. Kriomice ću paziti što se to oko njega

zbiva.

Dok one u razgovoru, kroz otvoreni prozor dolazi do njih buka. Pogledale su

prema županovom dvoru:

- Koliko to dolazi svijeta?

Gospođa Kušević približi se k prozoru:

- Povorka dolazi gore. Cuj, kliču Draženiću.

Djevojka pohita k majci i šapne:

- Vode ga. Kao da je kralj. Dižu klobuke. Slave ga što ih

je spasio lukavačkih razbojnika.

Mrko gleda preda se gospođa Tomislava i veli:

- Lijepo je što je to učinio. Hajde od prozora, nije potrebno

da nas vide županovi. Eto, vode ga u njihov dvorac.

Povukle su se u sredinu sobe. Gospođa je sjela i spustila glavu na ruke. Jasenka

izdaleka promatra slavlje.

Povorka konjanika i svjetina prati Slavimira do županova dvora. On jaše na sivcu

i neprestano se brani hvala što ih pro-siplju nad njim.

- Ostavite me. To sam morao učiniti. Kako bi bilo da ne

pomognem? Nije vrijedno spominjati - i gleda gore prema dvoru

Stjepana Berislavića, turopoljskog župana.

Stigli su do ograde. Sluge širom otvore vrata. Za njim grunu radosni ljudi.

Župan je izišao pred dvor. Kapetan banderija javlja:

- Nedjelja je i moje sam momke sve pustio svojim kućama.

Ne bi ih mogli skupiti ni do večera da pohitaju na obranu. Vukan

se odmah dosjetio i poslao glasnika za Draženićem. Stigli su ga.

Da nije došao u pravi čas, čitava bi sela poharale četovođe.

Župan uvede svojeg budućeg zeta u dvorac. S njime dolaze plemići i maloplemići.

Vilena stoji usred sobe i smiješi se. Ponosna je zbog njegova junaštva:

- Tek sad ću misliti na vas. Tek sad imam pravo ljubiti vas

otkad sam gledala na svoje oči kako spašavate narod - šapne

ona, a on prima njezinu izjavu sa žarkim pogledom.

Gospoda se sabrala u županovoj blagovaonici. Sluge pune vrčeve i nude.

Slavimir Draženić malo gucne i otkloni.

- Što je? Zar nisi ožednio, tjerajući domaćeg Turčina? -

pita ga župan.

- Napio sam se ogorčenja. Neka mi gospoda dopuste da

uzmem riječ.

Svi su digli k njemu poglede pažnje i uvažavanja.

- Vidim vaše pravedno ogorčenje - govori Slavimir - i,

evo, gospodo što sada predlažem, neka se ovdje između vas ras

pravi što bi se moralo učiniti i što poduzeti protiv kraljeva rođaka

kneza Brandenburga. Ćuli smo da smjera na bansku čast.

- Prije ćemo nestati mi i naša zemlja - vikne Velislav

Arbanasić.

- Zato se valja spremiti i dogovoriti. Mislim ovako: na Griču

je zasnovano okupiti one mlade plemiće koji su ostali da čuvaju

zemlju kod kuće. Ima ih koji su ostali kod kuće da sade proljetne

usjeve i obrađuju zemlju dok se oni tamo bore. Mnogi od njih

trebali bi se naći i ovdje da obrane svoju kuću i kmetska selišta

od Brandenburgove pljačke. Neka svi stupe u turopoljski ban-

deri j.

- Svi smo za to - govore redom.

- Hajde, dakle, da se dogovorimo: tko će stupiti u obrambeni

banderij ovdje u Turopolju i koliko je potrebno oružja?

Mladi Arbanasićev brat, jedva star dvadeset godina, javlja se:

- Naše obitelji žive u bratstvu već stotinu godina. Zajedno

smo se borili i mirovali, žalostili i veselili. Možda nas čeka i

zajednička smrt. Evo nas četvorica. Idemo prvi. Na čelu svih

koji hoće s nama.

- Idemo - odgovore plemići.

- Ćuli smo riječi čestitog Arbanasića i njegovih drugova

- veli sada debeljkasti Vukan. - I ja se pridružujem, a evo i svi

mi mladi. Je li tako?

Ustaju redom mladi ljudi i pružaju ruke. Onda ustane brkati ugledni Lektorić.

- A mi najstariji i oni srednje dobi dajemo oružje i novac.

I što god nam bude bilo moguće.

- Kako mene vodi dužnost na bojno polje - veli Draženić

- poklanjam četvorici vođa oružje za dvadesetoricu momaka, a

dok sam ovdje u ovom kraju, kad ustrebate moju pomoć, evo me.

Sad hajdemo da naše mlade braniče malo savjetujemo kako i što

se mora učiniti. I ovo je ovdje neko bojno polje. Mora se, dakle,

urediti i straža i glasnička služba da LukavČani ne mogu navaliti

iznenada. Neka se smjesta sve udesi. Tko zna: možda ćemo vas

već za koji dan trebati - primijeti Slavimir i pogleda drugove

koji su bili na Griču i čvrsto odlučili” da će zarobiti Branden

burga. ,

Radosno pozdraviše taj prijedlog. O svemu se treba sporazumjeti i organizacija

obrambenog banderija je provedena.

- A sad - digne riječ Draženić - tko će preuzeti dužnost

straže. Barem trojica od vas naizmjence moraju stalno držati na

oku Lukavčane. Cim opaze ili doznaju da Lukavčani namjeravaju

napasti sela ili kurije, neka vas obavijeste da dozovete na okup

obranu i da ih dočekate.

Određena su trojica.

Onda Draženić pozove u drugu sobu Velislava Arbanasića i njegove drugove

Turopoljce koji su bili prisutni na dogovoru u gričkoj kuli Lotrščak i pomno

zatvori za sobom vrata:

- Sami smo, dakle, možemo govoriti o našoj namjeri koju

smo zasnovali na Griču. Ne čini li vam se čudnim da Branden-

burg još uvijek sjedi u Lukavcu i ne miče se odande?

- Možda čeka kakve goste iz Budima? - primijeti Pogledić.

- Tko zna što radi? Bude li još dugo sjedio u Lukavcu,

bit će još mnogo zla. Zato sam predložio da opremimo ovu

obrambenu vojsku naših plemića. Na vijećanju u Zagrebu već je

određena i zasnovana obrana za medvedgradsku okolicu, ali dugo

će trebati dok se sve izvede.

- Nemamo kad čekati - rekao je Šimunić.

- Nema čekanja, velimo svi. Brusimo mačeve.

- Sad sve ovisi o tome kad će se Brandenburg maknuti iz

Lukavca. Jelenko sigurno brižno njuška oko Lukavca? - pita

Draženić.

- Zbog toga i nije bio kod kuće nakon objeda.

- Bio bi bolje učinio da je prije podne odjahao u lukavačke

šume nego što je ovdje počinio onu sramotu - prigovori Pogledić.

Draženić zaustavi izražaje zlovolje protiv svojeg protivnika:

- Ostavimo to. Neka nam je sada na umu samo to da pra

vodobno saznamo za knežev odlazak. Jelenko će to sve točno

izvršiti. A tko zna, možda se iza našeg uspjeha usred veselja sa

mnom izmiri?

Iz druge sobe čuje se županov govor.

7 *..._....

oo

- Nema nam mira i blagoslova u našoj zemlji dok ne istje

ramo neman gladnu našeg žita i naše časti. Sramota nam leži

na obrazu dok ne istjeramo gladnu živinu. Ako drukčije ne ide,

iskopajmo lagune pod Lukavcem i neka ide u zrak i grad koji smo

sagradili. Bolje nego da gore sjedi tiranin.

Mladi ljudi slušaju županove riječi, a Velislav Arbanasić tiho primijeti:

- Evo, čujete li? I stari župan je uvjeren da je već dosta

čekanja, poslanstva i prosvjeda. Valja potpaliti lagune - kako veli

župan.

- Misle i oni drugi. Na nama je da izvedemo svoju urotu i

nadamo se: uspjet ćemo.

- Ne može nam Brandenburg uteći kad ga zaokružimo, a

onda će platiti sve što je oteo od prvog dana kad ga je đavo donio

u Hrvatsku.

- A sad više ni riječi o toj tajni - upozori ih Draženić. -

Sad moramo otići na počinak.

Prije nego što su gospoda otišla, oprosti se Slavimir Draženić sa svojom

vjerenicom:

- Sad idem plemenitom Poglediću na počinak, a sutra zorom

opet za svojim poslom. Dok ne krenemo na bojište, stalno ću

navraćati k vama, ljubljena moja.

Vilena, sretna i ponosna, promatra s prozora kako njezin vje-renik odlazi s

plemićima.

PROSAC

Preko u dvoru Jelenka Kuševića vlada tišina. U mračnoj sobi sjedi Jasenka s

majkom. Kad su poslije podne opazile svečanu povorku koja je u slavlju vodila

Draženića županovu dvorcu, povukle su se u sobu i onako skriveno promatrale što

se sve događa oko lijepog mladog slavljenog vjerenika županove kćeri.

Majka i kći ne govore. Kao da se stide priznati nemile osjećaje što ih

prožimaju, gledajući slavlje i sreću svojih protivnika.

Pao je gusti mrak. One ne pale svijeće. U tmini lakše skrivaju misli.

Iza njih zaškripe vrata i koraci. Služavka nosi svijeću ispred Jelenka.

- Kako si to stigao kući, a da nismo ni čuli topot konja? -

pita ga majka kad je služavka izišla.

- Dojahao sam tamo kroz guštaru.

- Nismo te vidjeli ni kad si otišao?

- Imao sam posla.

- A Turopolje je slavilo Draženića jer je natjerao u bijčfe

Lukavčane. I tebe su tražili.

. mn _

- Zašto, kad je tamo junak, hrabar, vitez nad vitezovima.

Jasenka odjednom ispada gotovo srdito.

- Zašto ovakvo slavlje za ono što je učinio? Pa to je trebao

učiniti. Je li baš zaslužio toliko buke i slavlja?

- Zašto ne bi zaslužio? Nije domaći i, naravno, da ga slave ...

- A tebe lažno objeduju da si bjegunac. Da to meni kažu...

- Što bi ti? - pita majka kćerku.

- Sve što bi mogla. I udarila bih bilo koga.

Bratove oči počivaju na zarumenjelom licu svoje sestre. U njemu čita ogorčenje.

Priđe joj, nježno ovije ruko oko njenog vrata i gleda je u lice što je kao kap

prve rose, zamagljene od svježine, još netaknute sunčanim zrakama.

- Sestro, molim te, odreci me se. Moli majku da to učini. Ako

zbog tebe, sestro, odustanem od svoje osvete, moram umrijeti...

Prekine ih u razgovoru sluga i najavi:

- Gospodin Cvjetko Simunić dojahao je i želi s vama govori

ti, gospodaru.

Začudio se kasnom posjetu zagorskog plemića, a gospođa Ku-šević usklikne:

- Na šimunića nisi ni pomislio, sine. On ti je iskren prijatelj.

U njemu ćeš naći oslonac. Povjeri se barem njemu. Muškarac je,

savjetovat će te, a možda ga na to ponuka i srce ...

- Vidjet ćemo koliko mi je prijatelj. Majko, možda on dola

zi k nama više zbog Jasenke?

- Tko bi to znao? Znaš li ti, djevojko?

Ona obori oči kao što ih je obarala kad su govorili o Velisla-vu Arbanasiću. I

veli odlučno:

- Ne znam ja ništa.

- I ne može znati - potvrdi gospođa Tomislava. - Ni jedan

joj ništa nije govorio. A Šimunić, dolazi zbog nje ili samo zbog

prijateljstva prema tebi, jednako ćeš u njemu naći potporu.

- Idem da ga dočekam, a vi, majko, spremite nešto za ve

čeru.

Mladić ide u susret gostu, a mati i kći odlaze u kuhinju. Na hodniku gospođa

pita kćer:

- Reci, Jasenka, jesi li se već kome obećala?

- Nisam, majko.

- A kad bi jedan od ove dvojice progovorio? Što bi rekla?

- Ne znam, majko. Ništa ne znam.

- Odviše se braniš, a da ne bi znala.

Djevojka izmakne razgovoru i ode u kuhinju spremati večeru.

Kušević je uveo u blagovaonicu svojeg prijatelja Cvjetka Šimunića. Obojica su

sjeli. Šimunić započne razgovor:

- Što radiš, Jelenko? Marljivo uhodiš Brandenburga?

- Svakog dana. Ali još se ništa ne zna kad će Brandenburg

putovati u Krapinu. Nego, pripovijedaju da se u dvorcu nalazi gos

pođa Gordana, gospodarica Brezovice.

- Bit će izmišljotina kao i ono s njezinim sinom.

-

- Ne, ono nije izmišljotina. Čitav kraj govori da joj je sin

ranjen od vepra, a Lukavčani su ga odnijeli onesviještenoga u

dvorac. Kad su doznali čiji je, pozvali su gospodaricu Brezovice

i sad ga tamo njeguje. Dječak lebdi između života i smrti.

- Pod krovom našeg neprijatelja? Tko bi to smio vjerovati,

a da ne osudi.

- Za nju nikad ne bih našao ružne misli. Ne znamo što je i

ne smijemo osuđivati. Ona je sigurno pravedna.

- Zar iz Brezovice nije stigla nikakva vijest o njoj?

- Nisam ništa čuo, a nisam ni odlazio tamo jer moramo stal

no paziti na Brandenburga. I kako bih se smio brinuti za nju?

- Istina je, ona zna što radi. A ja danas ponovo krenuh u

Zagreb. Imao sam nešto posla na Kaptolu pa sam svratio k tebi

da čujem što se radi u Lukavcu. Odabrao sam divno mjesto gdje

ćemo dočekati Brandenburga.

- Samo kad bi ga đavo već jednom maknuo iz Luka\ca. Još

nikad nije tako dugo sjedio, a da se ne bi prošetao, ili u Krapinu,

ili na Medvedgrad.

- Valjda ne sluti da sam u Zagorju priredio vrlo udobno ko-

načište. Kad ga imamo u šakama, zaposjest ćemo Lukavac, zatim

Medvedgrad i Krapinu. Bit će to slavlje.

- Bude li nas dovoljno.

- Zagreb i okolica dat će nam više od trideset mladih plemi

ća koje vodi Mrnjavčić. Nas u Zagorju ima oko pedeset, svi su

ispod dvadeset godina, sve žive žeravice. A onda je tu Draženić.

On nam nosi barem stotinu momaka koje već vježba za bojište.

Cim saznaš da Brandenburg putuje, obavijesti Arbanasića i Mr-

njavčića, a onda odjaši najprije Draženiću da što prije dovede svo

je momke.

- Draženiću neću. Mi smo u mržnji.

- U mržnji? Otkada? Prije tri dana u Zagrebu nisam to opa

zio.

- Nisi mogao opaziti jer smo se mirno vladali. K njemu,

dakle, ne mogu.

- Onda ćeš poslati nekog drugog da ga obavijesti. Svejedno.

A sad bih htio pozdraviti plemenitu gospođu majku i gospođicu

Jasenku.

- Sigurno spremaju večeru i tebi konacište.

- Baš će mi dobro doći zalogaj, a kasnije počinak. Sutra zo

rom idem kući.

Malo nakon toga ulaze služavke, prostiru stol, a onda se pojavi gospođa

Tomislava s kćerkom.

Simunić ih pozdravi, toplo i srdačno. Djevojka mirno prima njegov pozdrav

popraćen toplim pogledom.

Večera je prošla u razgovoru o provalama Turaka, o Branden-burgovim nedjelima, o

čudnim vijestima što dolaze iz Lukavca, c Gordaninu boravku pod kneževim krovom.

Samo se ne spominje riječ o događajima prije i poslije podne.

Šimunić vodi razgovor o Zagorju, o proljetnom radu, a onda počne govoriti o

pustoši dvorca pošto mu je umrla majka, a pri tom kriomice pogledava k Jasenki.

Ona se sagnula nad vezivo i ne diže pogleda sa svojeg posla. Konačno se Simunić

obrati s molbom domaćici:

- Kad god sam bio kod vas, uvijek ste, plemenita gospođo,

pripovijedali po koju divnu priču. Hoćete li mi danas ispuniti

molbu?

- Danas neće biti ništa od toga - veli gospođa, gledajući ga

svojim tamnim očima što se tako čudno odrazuje od bljedoće nje

nog lica.

- Toliko sam opet želio čuti vašu priču, plemenita gospođo,

ali vašoj se želji moram pokoriti - s počitanjem veli Suminić i

gleda Jasenku kao da je moli neka bi zagovorila njegovu želju.

Ali ona mu uzvraća mirnim ozbiljnim pogledom, bez smješka i ve

selja i ne odazivlje se. Od toga se on snuždi i šuti. I oni drugi ne

govore. Riječ im je vezana, kretnje sputane. Nešto se zavalilo me

đu njih i nitko ne zna što bi rekao, a svatko osjeća da bi morao

nastaviti razgovor. Stara gospođa ustane i s nekim suverenim gla

som učini kraj neugodnom času:

- Vas dvojica možete ostati ako vas je volja, mi idemo na po

činak.

Simunić i Jelenko pozdrave domaćicu i Jasenku. Na oproštaju još jednom uhvati

Simunić djevojčin pogled, ali ni sada ne nalazi u njemu ništa, osim duboke

ozbiljnosti.

Kad su žene izašle, gospođa Kušević prišapne svojoj kćeri:

- Slušao bi moje priče, ali ne zbog njih, nego zato da može

što duže gledati u tebe.

Djevojka ne odgovori, već ide mirno, gotovo nešto odlučno ispred svoje majke i

svrne razgovor na drugo.

Prijatelji su ostali u blagovaonici. Jelenko ulije gostu i sebi vina i ponudi

ga:

- Možda bismo još gucnuli, a onda idemo na počinak, ako ti

je pravo.

- Ne bismo li još časak ostali zajedno? Imao bih ti nešto

reći.

- Gost si i ravnam se po tvojoj želji.

Simunić prihvati ponuđeni vrč, ispije pa se onda okrene k svojem drugu:

- Sjećaš li se one vaše turopoljske svečanosti na "spravišću"

kad se hrvatski sabor imao sastati u Križevcima? Došlo je ovamo

k vama mnogo velikaša i plemića, bio je i Draženić, da prisustvu

jemo vašoj svečanosti. Zadržali smo se dugo i svatko je od vas

Turopoljaca uzeo nas po dvojicu-trojicu na konacište. Ti se pozvao

mene. Sjećaš li se?

- Kako se ne bih sjećao. Tada smo se upoznali.

- I sklopili bratstvo.

- Da, tako je bilo.

-

- Otada sam više puta navratio i bio tvoj gost i činilo mi se

da me rado primate svi...

- I danas te primamo rado kao i ubuduće.

- Danas... čini mi se da danas nisam osjetio ono od prije.

Nešto je nedostajalo. Tvoja majka uskratila mi je pripovijedati

priče, a njezino pripovijedanje grije srce... A onda još nešto...

- Ne znam što smjeraš tim riječima?

- Neću okolišati. Danas nisam zapazio ono što sam nalazio

u onim crnim očima koje me prate kud god idem. I ne mogu ži

vjeti da ih opet ne vidim. I tako sam, eto, došao danas, ne da pi

tam što si izvidio od Brandenburga. - To bi ti ionako bio javio.

Vuklo me da opet vidim one oči, pune svjetla. Ali danas kao da

se nešto promijenilo kod vas.

- Istina je, promijenilo se mnogo.

Cvjetko šimunić ustane i sav se zarumeni.

- Gospođica Jasenka odlučila se udati?

- O tome je nisam pitao, dakle, ne znam ništa.

- Nadao sam se zadobiti njeno srce i ruku. Ali danas sam

osjetio u njenim očima nešto hladno, strano, što li? Htio bih doći

u prosce, ali rekoh: najprije ću porazgovarati s tobom. A ti, eto,

veliš nešto se promijenilo. Reci mi da znam.

- Nisi li putem u Turopolje čuo što se danas prije podne

dogodilo kod nas?

- Ravno sam iz Zagorja dojahao k tebi. Zatekao sam putem

mrak. Nikog nisam sreo, dakle, ništa ne znam.

Mladi domaćin podupre glavu objema rukama i gleda ravno u oči svojem prijatelju:

- Moje ime je u magli. Možda ga je već progutao i crni ob

lak.

- Kazuj mi što je bilo.

- Znaš da su me zvali na bojno polje za vrlo važne izvidnice?

Drhtao sam od radosti, žeđao sam zajuriti se u čopor neprijate

lja koji harači naš dom. A oni me vrate. To je bila teška uvreda, a

još teža kad su raširili vijest da me ban neće jer nisam dorastao

maču. Drugi su već rekli da sam pobjegao s bojnog polja, a treći

me nazvali kako treba: kukavicom i bjeguncem.

- Zašto su tako hitro povjerovali kad te znadu i kad su te

odabrali za zastavnika turopoljskog banderija? To je golema čast

koja se daje samo hrabrim junacima.

- Povjerovali su. Ništa se slasnije ne prima nego zao glas. A

kako ne bi povjerovali kad me optužuje ovako lijep, slavan, ugle

dan vitez kome svi iskazuju čast i slavu i svi ga poštuju i vole?

- Valjda ne misliš na Draženića?

- Tko bi drugi posjedovao sve te goleme slavne kreposti?

- Varaš se. Kad smo ono na Griču prisegli da ćemo zarobiti

Brandenburga, ti si brzo nestao. Ostali su Turopoljci pratili župana

i Draženića. Ja sam ih kasnije stigao i komadićak puta jahao s

njima. Turopoljci su spazili u daljini dim prema Turopolju i spomenuli da se

sigurno ti žuriš kući. Draženić se odmah stao hvaliti kako si dobar jahač, smion

i hrabar mladić, kako bi želio s tobom stupiti u bratstvo.

Iz Jelenkovih grudi provali sarkastičan smijeh, a oči mu zaplamte:

- Razumije se u to, sin lisice.

- Kako to misliš reći? Lija uistinu nije. Poštenje mu se zrcali

u očima kao djevojci nevinost u pogledu.

Žestokom kretnjom ustane. Jelenko od stola pa ide teškim koracima prema prozoru

da sakrije bjesnilo što mu taj čas sijeva blijedim licem. Prijatelj gleda za

njim:

- Valjda se ne ljutiš što ne mogu vjerovati?

- Samo ti vjeruj ono što si vidio u njegovim očima i čuo iz

njegovih usta.

- čuo sam tople riječi o tebi onog dana. Ali sam se brzo o-

prostio i krenuo svojim putem prema Zagorju, dakle, nisam mogao

čuti što su dalje govorili.

- A znaš li ti da mi je kapetan oduzeo čast zastavnika?

- Nije moguće, Jelenko!

- Moguće je kad su učinili. Nisu ti to rekli onog dana kad

si s njima jahao?

- Valjda nisu htjeli da o tebi govore što loše u Drazenićevoj

prisutnosti. Velim: on je o tebi vrlo lijepo sudio. Ali zašto su ti

uzeli čast zastavnika?

- Jer sam uvrijedio Draženića, jer sam ga pozvao na red što

o meni širi sve one glasine.

- Prijatelju, ti si u strahovitoj zabludi. Ljepše se ne može

govoriti o tebi...

- Ne ja, vi ste svi u zabludi, ali ja nemam moći da je razgo-

lim. A sad čuj: prije nego odlučiš doći u prosce, hoću da znaš sve.

I kratko mu ispripovijeda što je bilo sve danas pred podne, kako je oteo zastavu

i sve događaje od časa kad je župan izjavio da ga pušta na slobodu uz poštenu

riječ koju je zadao. Čim izvrši povjerenu mu zadaću, ima se javiti sudu gdje će

ga sigurno osuditi na tamnicu.

Cvjetko Šimunić sluša duboko potresen. Sluša, u mislima prebire čine svojeg

prijatelja. Rasuđuje, prosuđuje i šuti...

Bivši zastavnik promatra ga nestrpljivo, čekajući njegov sud.

Hoće li Šimunić protiv njega? Ili će pristati k njemu?

Ali on samo šuti i zuri u pod.

- Jednom riječi: ti me osuđuješ kao i svi ostali? - prekida

Jelenko nestrpljivo.

- Ne osuđujem te, samo prosuđujem što si učinio, a što nisi

smio učiniti.

- Hajde, reci mi u lice sve.

-

- Nisi smio oteti zastavu jer kapetanu pripada pravo preda

vati zastavu po volji dok rie biraju novog zastavnika. A zašto ne

bi nosio zastavu Draženićev kaštelan? "

- Ako sada kažem što imam protiv Draženića, a ne mogu do

kazati?

- Sumnjaš bez dokaza?

- Tako je.

- Jelenko, evo moje riječi: nikad ne bih mogao primiti sum

nje ni zlo vjerovati u čovjeka koji je besprijekoran, još više, pra

vi junak i domoljub. Ispitaj svoju dušu i vidjet ćeš: uvukla ti se

sumnja u tvoju pametnu glavu kao magla na sunce. Vidiš, svuda se

Draženić vlada kao vitez svijetla obraza. Zašto ga svi svakog dana

sve više vole. Sam si mi pripovijedao kako se zauzeo za tebe da

nas prije podne da bi mogao uhoditi Brandenburga. A nitko od

tvojih drugova ne bi mogao ništa doznati od lukavačkih lugara.

Posumnjali bi u svakoga da uhodi kneza, a za tebe svi znadu da

si strastven lovac i viđaju te svakog dana u šumi. Naša bi otmica

možda propala da su te zatvorili. To zna Draženić i, eto, to je do

kaz kako misli samo na našu borbu i prelazi preko tvojih uvreda.

Prijatelju, čini se da ti je ljubav potamnjela vid. Srce ti je povezano

uz Vilenu i zbog toga sve to. Ali reci mi otvoreno: što imaš protiv

Draženićeva kaštelana?

- Slavimira Draženića ne držim vrijednim čovjekom, dakle,

ni njegova kaštelana.

- Ili nisi priseban, ili je onako kako su ti tvoji drugovi spo

čitnuli prije podne. Sam si mi to pripovijedao malo prije.

- Jest, pripovijedao sam ti sve i pitam: misliš li ti da mu za

vidim na ugledu, časti, ljepoti?

- Nemoj, Jelenko. Svi smo mi ljudi. Draženić je junak i svom

dušom radi s nama, dostojan da bude vođa naše urote. Ako ti usta-

ješ protiv njega sumnjama, onda moram misliti sve... u najmanju

ruku da nisi priseban.

- Da, nisam priseban. To vele svi. Dobro. Neka ostane pri

tome. Tu se ne može ništa učiniti. Ja idem svojim putem dalje.

- I dopustit ćeš da ti drugovi otkazu bratstvo? Vaše turo

poljsko bratstvo je velika, važna, slavna veza i golema je sramota

kad se nekoga izbaci iz bratstva.

- Zato ti rekoh: moje je ime u magli, a uskoro će ga progu

tati crni oblak sramote ...

- Kako? Ne kaniš se opravdati pred njima?

- Ne - odrešito će on.

- Ako se pokaješ što si oteo zastavu i zamoliš za oproštenje,

oslobodit ćeš se teške nevolje a ljudski je pogriješiti. Zašto da ne

priznaš?

Mladić stisne pesnice, zaškripa zubima i zažmiri. Kao da u njemu vitlaju đavli

munjama neke paklene mržnje.

- Ja? Pokajati se? Moliti oproštenje? Prije ću sam sebe raz-

derati, živo meso skidati na komade.

Zapanjeni Cvjetko gleda u čovjeka kojeg je nazvao prijateljem, a sada mu se čini

stran, nepoznat, neprijatan. I stade razmišljati o svemu što mu je kazivao.

Pokušava naći neku ispriku, ali uzalud.

- Prijatelju, možda si zaveden kakvim nerazjašnjenim doga

đajem. Svi smo ljudi i možemo štošta krivo prosuditi. Ti si obma-

nut nekim neprijateljskim osjećajem prema Draženiću. Raščisti

mo to, Jelenko. Ljubiš Vilenu?

- Lažu. Ne ljubim je. O njoj ne dam raspravljati - oštro

naglasi mladić i opet ode k prozoru bučnim štropotom.

Cvjetko razmišlja i onda ide k njemu:

- Sto je zapravo tvoja namjera nakon onoga što se zbilo

danas?

- Odmazda, osveta!

- Kome? Draženiću?

- Svima koji su zaslužili.

- Nešto nije u redu s tobom.

- I nije. Preda mnom su putovi po kojima se gone nemani.

Idem im u susret. Sukobit ćemo se na život i smrt, pa onda što

bude.

- A tvoja majka? A Jasenka? Mlada, lijepa Jasenka?

Trgnuo se. To ga je danas pred podne pitao Velislav Arbana-

sić. Njemu je odgovorio grubo. Sada pita isto Šimunić, prosac. Zato hoće da

bude u odgovoru blag:

- Molio sam majku i sestru neka me se odreknu, barem dok

ne prođe ova nevolja. To sam učinio, ali one nisu prihvatile.

- Moj, Jelenko, ne znaš što činiš. Sramota će ipak ostati na

tvojem imenu ...

- Zbog toga su odbile da se odreknu.

- A što su drugo mogle? Malo bi koristila odreka. Kad bi se

Jasenka pojavila pred svijetom, svatko bi pokazao prstom na

nju. Ovo je sestra onoga kojeg su isključili iz bratstva, zatvorili u

tamnicu ... Tko to može podnijeti?

- Ne. Varaš se. Mati i sestra nisu me se htjele odreći jer me

ljube. Eto, to je ono što si danas opazio... One su zabrinute za

mene.

- I ja, Jelenko, vjeruj mi.

- One nose moj teret.

- Nosio bih svaki teret s tobom, ali ovo je ludost. Ti silom

srljaš u sramotu, napadaš čast mladog viteza. A taj je sa mnom na

čelu borbe protiv neprijatelja. U Draženića ne dam dirati. Ako ga

mrziš zbog svojih ličnih stvari, ne diraj njegovu čast. To tražim

od tebe.

- Dobro je. Ne zaboravi što si mi odgovorio ovog časa.

- Uvijek sam govorio što mislim. I zato velim: Jasenka mi

je duboko u srcu, vrlo duboko ... i znaj...

- To je tvoj posao. Mene se ne tiče ...

-

Pogledali su jedan drugome u oči. Šimunić spusti glavu:

- Htio sam je pitati sutra u zoru hoće li poći za mene?

- Ne pačam se u to. Pitaj je.

Više nisu progovorili riječi i otišli su na počinak.

Cvjetko nije počivao. Svu noć prevrtao se razmišljajući: "Je-lenko iz zavisti i

ljubomore sumnjiči Draženića koji je nad svima najhrabriji, najumniji,

najodaniji borbi. Njegov je pogled odraz poštene duše. Gdje god se nađe, svuda

ga okružuju prijateljstvom i sklonošću. Sve se priklanja njegovu mirnom

vladanju, odličnom govoru, ozbiljnoj, odlučnoj borbi i beskrajnoj plemenitosti.

Jadni Jelenko, izgriza ga ljubomora ne samo zbog Vilene. Očito je on htio biti

prvi na čelu svima. Bio je bahat, silovit, uobražen. Jest. U Jelenka je luda

težnja za bojem, za vratolomijom kojom se stječe slava. A Draženić sve to

postiže bez vratolomija. A opet: oteo je Jelenku i djevojku i prvenstvo. Više mu

ne može uzeti. Istina, ali zašto srlja u klevetu? Nije to dostojno."

Zaspao je pred zoru i probudio se kasno. Brzo se sredi, odje-ne i ode u staje pa

se spremi za odlazak. Ali neprestano gleda u vrt. Hoće li spaziti Jasenku? Kad

god je bio ovdje u gostima, uvijek je zorom u vrtu zalijevala cvijeće i onda je

pričao s njom. To su mu bili najsretniji časovi. Zar danas neće biti dolje?

Dugo je stajao naslonjen na stablo, zaklonjen krošnjama, kad spazi pred dvorcem

djevojku. Srce mu zakuca. Pođe prema njoj i pozdravlja je već izdaleka.

Odgovorila je i dalje zalijevajući cvijeće.

Dolazi još bliže. Našli su se oko u oko. On ne može smoći riječi kako bi započeo

i upita:

- Jelenko još nije ustao?

- Već je odavno odjahao u šumu.

- Htio sam govoriti s vama o njemu. Ta mržnja prema Dra-

ženiću velika je nesreća za sve nas. Moralo bi mu se to izbiti iz

glave.

- Njegove su to stvari.

- A glavna će nevolja pasti na vas, Jasenka.

Ona slegne ramenima i dalje zalijeva.

- Pouzdajem se u svojeg brata..

- Ali on je od patnje srca izgubio vid. Samo do vas je da

ga dovedete k svjetlu.

- Rekoh: ne pačam se u njegove stvari.

- Morate se pačati, morate ga sklonuti da se okani progoniti

Draženića.

- Samo on zna što je tu posrijedi.

- Vi ste sasvim mirni?

- Nemam razloga nemiru.

- Ako ga mržnja zavede još dalje nego jučer prije podne?

- Imam samo brata. On mi je uz majku sve. Njegova je sud

bina i moja.

- Ali ne dovijeka. Svoju sudbinu morate jednom podijeliti s

onim koji će vam biti muž. Morate misliti Jasenka, kolika sramo

ta čeka vaše ime ako se Jelenko ne pokaje što je oduzeo zastavu

i osumnjičio našeg najodličnijeg pristašu.

Ona ne odgovori ni riječi.

Šimunić osjeti da je između njega i Jasenke stao Jelenko. Jasno mu je: sve što

ima slijediti ne može osvijetlati čast ovoj obitelji. I, eto, njegovoj ljubavi i

prosidbi bacila se na put golema zapreka. On je ne može prekoračiti ni

preskočiti. Tko zna što kani sve počiniti njen brat? A ono što mu je on jučer

rekao, znači: "Promisli dobro prije nego što zaprosiš moju sestru" ... I još je

rekao: "Moje ime progutat će oblak sramote ..."

Kad bi iz toga oblaka izvukao djevojku i uzeo je za ženu? To mu ne bi dopustio

njegov otac ni ugled koji uživaju u Zagorju. Sestra brata koji je izbačen iz

bratstva Turopolja, sestra brata koji je osuđen na tamnicu zbog klevete.

I dok gleda djevojku, odvažnu, mirnu, hvata ga želja da je ukrade i ponese nekud

daleko gdje nitko ne bi znao o nevolji koju njezin brat svaljuje na njezino ime.

Ali kamo da je odvede, nego u svoj dvorac? A tamo je ne može povesti dok Jelenko

ne skrene s puta u posljednji čas. Možda još ima vremena.

Muka mu stegne srce. Htio bi zajecati nad sobom. Ona zalijeva cvijeće i krišom

ga promatra.

- Jasenka, o čemu sada mislite? - pita on.

Ona se okrene prema stajama i pokaže rukom, gledajući mirno, ozbiljno:

- Mislim da vam je tamo konj već osedlan.

Kao da ga je polila hladnom vodom. Postiđen je, posramljen tim riječima. Zar je

sve pročitala u njegovoj duši i dala mu taj odgovor?

Obuzme ga stid, bol i bijes na sama sebe. Jaka snažna pojava sagne se malo k

njoj. Tamne male oči gledaju bolno:

- Opraštam se s vama i nadam se da ću opet doći.

Kratko je pozdravila i nastavila se brinuti oko cvijeća. A on

se uspne na konja i ode.

Osjeća se isprebijan, utučen, nesretan, čini mu se da ga je Jasenka istjerala.

Kako je ono gledala kad mu je rekla da ga čeka osedlani konj? Nije našla u srcu

druge riječi koja bi ga možda otela toj borbi, kolebanju i pomogla mu pregaziti

sumnje. Ili ga barem utješiti? U crnim joj je očima bilo nešto tako mračno,

ponosno. Zar njeno srce nikad nije kucalo za njega? Prije, kad se s njom sastao,

činilo mu se da u njenim očima nešto tinja. Kad bi odlazio, smiješila bi se, a

njen ga je pogled zvao da opet dođe. Veselo i ljupko. Danas? Ništa. Ni riječi ni

pogleda koji bi mu nešto kazivali...

se nije varao

Zar se varao, misleći da ga ona ljubi? Ako kako ga je mogla tako hladno

otpustiti, izbaciti?

I potjera konja. U duši mu je teško kao da je ponio ondje iz Kuševićeva dvorca

njihovu nevolju.

Duboko zamišljen, sjedi Jelenko u dvorištu, gleda preda se i smišlja. Vratio se

iz šume i ostao u vrtu, a da nije ni s kim govorio. Sav se izgubio i ne čuje da

ga jL majka zvala na doručak i ne vidi da oko njega idu sluge i služavke za

svojim poslom. Kao da mu je duša izišla iz tijela na tajni put.

- Brate, kamo si to nestao? Već smo te nekoliko puta zvali.

Jasenkin glas i dodir njezine ruke povratili su ga s lutanja.

Digao je glavu i pogledao djevojci u oči.

- Reci, Jasenka, je li Cvjetko govorio s tobom?

- Jest, danas u ranu zoru.

- Čini se od ovog ti je razgovora nešto teško?

- Naprotiv, odlanulo mi je.

- Kako da to shvatim?

- Molio me je neka tebe sklonim da se okaniš svoje mržnje

jer će upropastiti sve nas. A sve što je govorio, značilo je samo

ovo: molite brata da se upokori, da ga ne osuđuju, pa da vas mogu

uprositi.

- A ti? Što si rekla?

- Da su mu osedlali konja.

- Sestro moja - i on uzme njenu ruku - Jasenka, ljubiš li

ga?

- Ljubit ću samo onoga tko toga bude vrijedan.

- Ne može se reći da on nije vrijedan. Htio te zaprositi, ali

sam mu rekao kakvom su mi sramotom posuli ime. I on se mučio,

čitavu noć nije spavao.

- A danas je otišao.

- I nije te uprosio?

- Prosio me da bih tebe navela na poniženje.

- Jasenka moja, Simunić će se vratiti.

- Ali neće naći Jasenku.

- Čije si to ćudi, djevojko?

- Svoje, samo svoje. A ti isto tako: svoja glava i svršeno.

- Umrijet ću. Jasenka, ali nikad popustiti pa ni onda kad bih

bio kriv ...

- Zar si možda kriv?

- Još ne. Ali bit ću. Sestro, odreci se brata ...

- Nikada, Jelenko. Upamti.

Dugo joj gleda u oči i uzdahne:

- Jasenka, vjeruješ li da sam u pravu?

- Ako ti vjeruješ da si u pravu, onda vjerujem i ja.

- Sestrice, jedina si mi ti ostala prijatelj. Ti jedina od svih

mojih drugova. Neka im je.

- Dakle, svi su te ostavili? Svi?

- Ostao sam sam samcat. Svi su protiv mene. I sve je protiv

mene.

- Zar i pravica?

- Je li sa mnom? Jasenka, pravica ne nudi svoju sklonost.

Nju moraš osvojiti ljutom borbom. Za nju se moraš iskrvariti do

posljednje kapi krvi. Ja ću dati svoju krv, dat ću i posljednju kap.

U GRADU LUKAVCU

Knez od Brandenburga objeduje u raskošnoj blagovaonici grada Lukavca. Oko stola

kneževi prijatelji, mladi, siti i polupijani. Knez je raskopčao svileni haljetak

i uzeo preda se zdjelu sa slatkišima od meda. Barun Konrad ispija slatko vino s

mnogo mirodija. Plemeniti nećak kancelara Bakača, barun Franjo Ferenci,

zabavljen je slatkim voćem. Markgrof Danijel guta kolač od suhog južnog voća. I

kaštelan Sigismund Pencinger jede kolače, a mrvice mu padaju u plavu bradu.

Dvorska luda mrko sjedi na dnu stola. Svi šute. Zabavljeni su jelom koje

zalijevaju vinom. Najposlije knez pogleda k svojem lakrdijašu:

- Što je Petar Pan? Jesmo li mi ovdje da tebe zabavljamo?

Namrgođeni čovjek ispupči usne:

- Što da počnem s tako slatkim društvom? Tri dana štipaju

se ovdje samo poslastice, pije se samo slatko vino. Sve je slađano,

slatko, medeno, od puste želje za slatkim zabranjenim usnama.

- Ne poznam usne koje bi meni bile zabranjene - uzrujava

se povrijeđeni knez - nema žene koja mi se ne bi odazvala, ne

ma takve koju ne bih smio zagrliti ako je mene volja. Ako takvu

nađeš, uzmi što god hoćeš u ovom dvorcu Petar Pan.

- Na časnu kneževsku riječ?

- Na časnu kneževsku riječ pred petoricom svjedoka.

Začas je Petar Pan skočio na stolicu, ispružio se kao jablan

i viče:

- Ima žena koja se ne bi odazvala niti je smijete zagrliti.

- Reci ako smiješ. Koja?

- Mudra ljepotica, opasna ptica, ponosna labudica koja bi vam

bila najslađa poslastica. Je li? Ali ne smijete.

- Labudica? Tko je to?

- Divna gošča vaša, kneže, Gordana.

- Misliš da je ne smijem ogrliti? Što? - okrene se gospodi.

- I vi to mislite? Odmah ću dokazati - i on skoči s naslonjača.

Ogrlit ću je ovdje pred vama svima. Neka dođe paž. Gdje je pažr

neka je dovede.

Petar Pan uhvati kneza i povuče ga k stolu:

- Ovaj dokaz, kneže, bio bi preskup.

- Zašto? Kako preskup?

- Platit ćete ga banskom vlašću. Ako hoćete zadobiti tu vlast

morate se čestito ponijeti prema zatočenici. Ako je bacite u oko

ve, u tamnicu, sve se to može popraviti i oprostiti, ali kad biste je

sramotili, grleći, s vama je u ovoj zemlji svršeno.

- Sasvim se slažem. Malo sam se prenaglio. Krivo je ovo slat

ko vino.

Kao da se knez nečemu dosjetio, okrene se prijateljima, ali gleda ravno

Danijela:

- Čuvam u kući janje, a oko mene toliki gladni vuci. Ne mo

že tako ostati. Moramo ih potjerati u Zagorje. Neka putuju u Kra

pinu, naročito tebe Danijele ne želim ovdje gledati. Opasan si vuk.

- Bratiću, prisižem ti: nikad mi nije na um pala takva misao.

- Krivo ste prisegli, Danijele - upadne dvorska luda. -

Na drugo i ne mislite.

- To si nam ti skuhao - i Danijel baci u nj veliku ogloda-

nu kost od purana.

Ovaj dohvati kost, postavi je usred stola i reče tužnim glasom:

- Ovako sada izgleda vaša tajna nada, gospodine markgrofe.

Morate u krapinski dvorac.

Drugi se nasmiju, a Danijel bjesni i spočitava:

- Zašto da idem? Tamo nikada mira od one spilje u kojoj

zavijaju neki duhovi.

- A ovdje divno odjekuje glas žive dušice, divnog tijela, bi

jelog vrata. Ponosna krasna labudica vas mami?

- Ostavi labudicu, Petar Pan, i zabavljaj nas nečim drugim

- zapovijeda knez.

- Ali svaki od vas najradije bi se zabavljao s labudicom, naj

radije bi se pretvorio u labuda, a kisela je poslastica zabranjena

ljepotica.

Danijel skoči k njemu, strahovito raspaljen. Petar Pan se sklone iza stola i

podruguje se markgrofu:

- Vama više nema pomoći. Vi ste već labud. Pogledajte, kne-

že, već se za nju tucete.

To još više razjari markgrofa, potrči za ludom i udari ga u leđa. On se svali na

zemlju kao mrtav.

Gospoda gledaju neodlučno, što je to? Bi li mu priskočili ili ne? Knez gleda

kaštelana Pencingera. Bili mu vjerovao da se onesvijestio ili ne? Ovaj slegne

ramenima, ne znajući što bi učinio.

Mladi barun Konrad jedini stavlja na kocku da bude prevaren i prilazi mu, ogleda

ga, onda se prepadne:

- Taj se ne šali. Mrtav je.

- Do vraga - vikne knez i skoči od stola. - Pogledaj ti,

Pencingeru.

I on ogledava ludu.

- Što ja znam. Ne diše. I srce ne čujem.

- Kako bi disao kad je mrtav - ponovo će Konrad.

Ta vijest djeluje na kneza kao grom. Sav izvan sebe viče, lo-mata rukama i

okrene se bijesno Danijelu:

- Što si to uradio? Znaš li što si učinio?

- Nisam ga tako jako udario.

- Samo toliko da si ga ubio. Zovite vrača. Možda još nije

mrtav, šio ću, za ime božje, bez Petra Pana.

Knežev glas istinski dršće. Kao da će zaplakati.

- Bez njega mi dodijava čitav život. Ovakve divne dvorske

budale nikad više neću naći. Nikad.

- Samo to sam htio čuti - klikne luda, skoči s poda i počne

cjelivati kneževe ruke.

- Dobri moj gospodaru! Vi me volite.

A knez ga razblažen zagrli:

- Moj jedini dobri prijatelj živi! Dajte vina, dajte što je naj

bolje na dvoru - kliče knez polupijan, ali istinski ganut.

Od radosti Petar Pan se smije. Onda brzo upita baruna Kon-rada:

- Vi ne znate razlikovati mrtvaca od ranjenika? Sigurno ni

kad niste bili na bojnom polju?

- Ne, nisam.

- Zato su vam i dali naslov: "Konrad, slavni vitez". Zbog

nečeg su vas svakako morali ovjenčati bojnom slavom. Jednoga

ovjenčaju jer je bio hrabar u boju, drugoga zato što nikad nije

bio u boju.

- Čuješ, Petar Pan - ljuti se Konrad - samo u mene ne

diraj, inače ...

- Mogao bih još jednom umrijeti, ali ranjen sam svakako -

i okrene se Danijelu. - Gospodine kneže, taj labud čestito udara,

znak da ga je ljubav prema labudici vraški stisla.

- I meni se čini, Danijele. Ti si opasan po moje banstvo, čak

i prijestolje. Šaljem te u zatočenje u Krapinu.

- Onda se radije vraćam u svoju njemačku markgrofoviju.

Ako hoćeš, kneže, putujem smjesta.

- Neću. Odviše sam priviknut na sve vas. Ali dok se moj ta

lac odluči, Sigismunde Pencingeru, odviše je dugo. Trebalo bi Gor-

dani skratiti rok da nam otkrije kraljevićevo boravište. Sto veliš?

- Smislit ću nešto dok svršimo objed.

- Samo još čas, molim - zaustavi ih Petar Pan. - Vi ste mi,

kneže, rekli: ako imenujem ženu koju vi ne smijete zagrliti, mogu

uzeti što god me volja na ovom dvoru?

- Gle, nije zaboravio?

- Takve se stvari ne zaboravljaju, a vi ste mi zadali časnu

kneževsku riječ. Pošto sam našao takvu ženu koju vi ne smijete

grliti, ja tražim svoje.

- Dakle: što želiš?

- ču jmo što želi Petar Pan.

- Želim labudicu.

Svi prasnu u smijeh. A on se prijeti:

- Ne smtj-e se. Ona pripada meni.

- Ne zbijaj neslane šale.

- Ovu sam čestito osolio, kneže, vašom poštenom riječi.

Mladi knez zine u svojeg miljenika smućenim pogledom, ne

znajući što ovaj smjera:

- Vaša časna riječ povratila mi je pamet. Dakle, labudica je

pod mojim pokroviteljstvom.

I budala krene prema vratima, otvori ih pa ode na hodnik.

I knez i kaštelan skoče od stola i potrče za njim, Danijel ih slijedi. Sva

trojica pohitaju za čovjekom koji ide hodnikom. Knez ga dostigne prvi, povuče za

ramena. Prencinger ga pograbi za šiju, a Danijel za obje ruke.

On ih gleda, mjeri i pita:

- Što želite vitezovi od mene?

- Smjesta natrag - viče knez - prokleti lupežu.

- Ja sam, kneže, plemić i zovem se Sebastijano Gombelo. Ako

vam je drago sa mnom ogledati se, evo me.

Sva trojica vuku ga u blagovaonicu, on se otimlje, bori. Knez dozivlje u pomoć

drugove. Petorica se bace na njega. Dovukli su ga natrag, navlače se s njim

usred blagovaonice. Danijel ga udara poput bijesnog risa.

Petar Pan uspije izvući knezu mač i spretno ga digne u vis:

- Natrag, kome je život drag.

- Poludio je, čuvajte glave - vikne knez i odskoči. Danijel

se spotakne o sag i padne. Petar Pan hitro spusti mač na Danije

la i veli povišenim glasom:

- Poštedjet ću ti život, labuđe nesretni.

Na vratima se pojave dva dvoranina. A Petar Pan hitro sjedne na kneževo mjesto k

stolu i zapovijeda im:

- Vina za moju kneževsku milost i za moje dvorske budale.

Uznojeni i zadahtani zgledaju se, a onda provali grohotan smi-

jeh.

- Poštenja mi, ovo ti je uspjelo, Petar Pan - hihoće knez i

udari ga po ramenima. - Čitav mjesec dana nisi nas toliko na

magarčio koliko u ovih četvrt sata.

- Čuvat ću, kneže, što ste mi poklonili, a sve vama u zahval

nost jer ste nad mojim mrtvim tijelom iskreno naricali. Ali ipak

dopustite pitanje: zašto svako moje dobrotvorstvo na ovom dvo

ru moraju platiti moje kosti?

- Lako se braniš, moj dragi, jer si kao vepar koji štiti svoje

mlade.

- Nemam mlade, ali vašu poštenu riječ. Sada možete, kneže,

mirno spavati. Ni stotinu zaljubljenih labuda, zvali se i Danijeli,

neće ugroziti vaše bansko prijestolje u Hrvatskoj, čuvat ću vrata

k ljepotici.

- Petar Pan, predajem ti pažnju nad labudicom. U tebe se

uistinu mogu pouzdati.

- Gordana ima razloga da mi bude zahvalna - doda luda.

- Zašto? - pitaju mladi ljudi.

- Zato što od danas može mirno svake večeri uživati na

svježem zraku na trijemu dvora.

- Kako? Ona noću izlazi? - pita knez.

- Svake se večeri pojavi na trijemu. Tamo provodi čitave sa

te i misli. Tko bi znao na koga? - pripovijeda Petar Pan. - Na

dam se ni na koga u ovom dvorcu - pa ispod oka pogleda Dani

jela. - Vidio sam je u mjesečini svu izgubljenu u mislima.

- Nisam to ni slutio - veselo će kaštelan. - Ti noćni posje

ti na trijemu dokazuju da je već nestrpljiva.

- čini se, vruće želi nekoga tko bi joj u samoći skratio vri

jeme. Ali koga ona to želi? - pita Petar Pan i ponovo gleda Da

nijela ispod oka. Ovaj skrene pogled prema prozoru.

- Vjerujte - upada Pencinger - Gordana ne može izdržati

u svojim odajama jer bi već htjela svojoj kući. Ne može izdržati,

dakle, znači: brzo će omekšati, možda i prije određenog roka.

- Bilo bi divno - smiješi se knez - da što prije imamo kra

ljevića. Misliš, Sigismunde, da je doista nestrpljiva zbog svojeg

doma?

- Sad mi je nešto palo na um. Odmah ću pokušati da izmje

rim njenu strpljivost - veli žutobradi kaštelan Sigismund, ustane

i udalji se.

Na hodniku odredi da mu dozovu Gordanina kaštelana.

U svojoj sobi dočekao je Mladenčića i pogledao mu čvrsto u

oči:

- Vaša gospodarica još nije ništa rekla?

- Pokušao sam je sklonuti neka kaže gdje je kraljević zbog

svojeg sina. - "Valjda vam je sin miliji od onoga", velim joj. Ali

nije ni odgovorila. I prema meni se drži nepovjerljivo. Ipak ima

nešto čime biste je brzo smekšali.

- Hajde, recite da čujem.

- Odijelite od nje sina, ukonačite ga negdje u drugi dio dvor

ca pa kad bude dan i noć sama...

- Ovo vam valja. Odmah ću to učiniti.

- A dok dječak bude od nje odijeljen, dolazit ću joj nepresta

no u sobu i prikazivati kako je djetetu strašno bez nje, koliko pla

če i ovako bi se mogla smeškati.

- Izvrsno. A da bude očajnija, uplašit ću je, a vi joj stalno

prikazujte koliko joj sin pati odijeljen od nje. Idite i najavite me

gospodarici.

Vraćajući se, Mladenčić razmišlja. Zna da će Gordana šutjeti i onda ako sina

odijele od nje. Savjetovao je taj rastanak između majke i sina samo zbog sebe.

Već je to smislio drugi dan njihova zatočenja, samo je čekao da Pencinger traži

od njega savjet. Dječak je na putu svim nadama zaljubljenog čovjeka, čim ga

odijele od nje, bit će sama, samcata.

U besanim noćima smislio je sve kako će je zavarati i dovući se u njezinu

ložnicu. Ni o čemu drugome ne misli, samo o svo-

jem planu. U besposlici, stalno prikovan u svojoj sobi, u neposrednoj blizini,

gubi potpuno nadzor nad svojim nakanama, osnovama i činima. Strast ga drži

grčevito, podaje joj se s užitkom i čvrstom vjerom da je blizu čas kad će se

napojiti njezine ljepote. I sad trepti od pomisli da će već danas biti posve

sama.

Srce mu lupa. Dugo stoji vani na trijemu. S ovakvim mislima nije se usudio

ulaziti u Gordaninu sobu. Zamalo se smiri i pokuca na vratima. Ona se odazove.

Upravo je Damiru čitala i nešto razjašnjavala. Onda svrne pogled k njemu:

- Sto mi nosite, Mladenčiću?

- Pencinger moli da ga primite.

- Nestrpljivi su? To je zlo.

- Obećali su vam rok od osam dana. Ne odustajte od toga.

U to se vrijeme može mnogo toga dogoditi i promijeniti. Mogu li

mu odnijeti poruku da ga očekujete?

- Što mi drugo preostaje?

Izašao je i javio Pencingeru, a onda se s njim zajedno vraća. Ipak ostane vani

na trijemu.

Kneževski kaštelan duboko se nakloni kao da mladu ženu,sma-tra odličnim gostom.

- Vaša plemenita milost, moj gospodar šalje vam svoje poklo

ne, poštovanja i poruku.

- Slušam, gospodine kaštelane.

- Upravo su stigla u naš dvor neka gospoda i pripovijedala

da se plemstvo vašeg naroda počelo čuditi što vaše gospodstvo ta

ko dugo boravi pod krovom mladog kneza koji nema ženskog roda

u dvorcu. Ali ima mlade prijatelje. Knez ne bi htio štetiti vašem

dobrom glasu i predlaže da skratimo urečeni rok. Saopćite nam

gdje se nalazi sin Ivana Korvina da možemo odmah poslati po nje

ga i vaša će milost biti to prije sa sinom oslobođena što prije

dovedu Korvinova sina.

- Čitav svoj život nisam srela muškarca koji bi nečasno kršio

svoju riječ. Knez očito neće biti prvi. Odredio je rok i toga se

držimo.

- Razumijem. Očekujete pomoć, a mjesto toga pada na vas

sramota da dobrovoljno boravite pod krovom mladih vitezova u

nedostatku muževljevih zagrljaja.

Umjesto da plane, ona se nasmije:

- Strelica je dobro nišanila, ali je promašila cilj. Primam na

sebe sve što god zli jezici mogu izmudriti i što god mogu podni

jeti oni.

- A kad osvane rok? što kanite?

- Tko od nas smije reći da ćemo od određenog roka uopće

još živjeti?

Dok su govorili, Gordanin sin stoji uz majku i ne skida pogled s kaštelana. Ali

ni jednom kretnjom ne odaje strah. Pencinger ga dobro promatra pa se smiješi

malo prezirno, malo opet prijeteći. I duboko se pokloni Gordani:

- Čast mi je zaželjeti vam ugodno čekanje još pet dana.

I ostavi sobu. Vani namigne Mladenčiću neka ide k njoj. Cim se pojavio pred

njom, odmah mu je saopćila Pencingerov prijedlog i naglasila:

- Morate se Pencingeru ponuditi za saveznika. Zapovijedam

vam, samo tako možete izaći i javiti mojim prijateljima.

- Vaša milosti, ja sam se danas ponudio za saveznika protiv

vas, ali mi on odgovori: "Zar me smatrate budalom da vam to

vjerujem?"

- Recite mu da želite steći svoja imanja.

- Sve sam učinio, Pencinger mi se nasmijao, a knez je re

kao:

"Pristao muškarac, kao što ste vi, u najljepšoj dobi zrelosti, žrtvovat će svoj

imetak i život prije negoli iznevjeri ovakvu divnu ženu."

Nastojao je da joj gleda mirno u oči. Samo su mu trepavice zatreptale. I osjetio

je ledeni znoj na čelu. Ona nestrpljivo makne glavom. Odviše zabavljena

beznadnim stanjem svojega zatočenja, nije opazila da su mu oči vlažne. Samo je

rekla:

- Da sam ružna, sad bi mi to bilo od velike koristi. On vam,

dakle, ne vjeruje?

Onda spusti glavu pa ide polagano odajom. Smišlja, traži, istražuje, trči za

nekom zrakom svjetla koja bi barem navijestila prijateljima da nije svojom

voljom pod ovim krovom, da ne njeguje ranjenog Damira, već je talac za dječaka

kojemu je bojov-na hrvatska stranka namijenila veliku zadaću.

Odjednom netko oštro pokuca, tako grubo i oštro da su oboje iznenađeno pogledali

na vrata. U sobu uđe čovjek i platnenoj zaprljanoj košulji. Lice mu je puno

crnih mrlja. Gordanin sin stoji u blizini vrata. Makar mu je čovjek vrlo

neprijatan, ostaje tamo. Neka ne misli da se možda boji.

- Što želite? - pita Mladenčić strogo došljaka.

- Poslao me gospodin knez da uzmem mjeru.

- Kakvu mjeru?

Čovjek izvadi iz kožne prečage stare okove. Gordana se lecne, ali ne veli ništa,

a on uzme okove pa ih primjeri Gordaninoj ruci.

- Moram oprobati neće li vam biti proširoki kad vas zatvore

u tamnicu. Ovakve nježne ruke mogle bi se provući.

- Samo dobro premjerite - veli ona i pruži mu obje ruke.

Mladenčić se trgne. To nije očekivao pa gleda Gordanu s iskrenom brigom. Kad je

kovač izmjerio okove Gordani, krene prema sinu i veli:

- Ne bi li mladi gospodičić dao svoje ruke?

- Evo - reče on i pruži ruke sasvim istom gestom kao i nje

gova majka. Makar su ga prošli trnci od gvožđa, zna: sve što či

ni majka, to je hrabro, a on je mora slijediti.

- Bit će prokleto hrabar vitez - reče kovač okova.

-

Onda se okrene Gordani, pozdravi i ode.

Kad je čovjek omotao oko ruke Gordanina sina okove, zahvatilo ju je drhtanje i

još sada ne popušta. To je čuvstvo straši pa se ispričava sebi i kaštelanu.

- Da je odrasli mladić, znala bih: mlada snaga može odolije

vati, ali dječak. Ne, to ne smije biti. To ne smijemo dopustiti.

- Majko, ne boj se za mene. Otac mi je mnogo puta pripovi

jedao kako zarobljeni junaci nose okove.

- Da, sine moj, dorast ćeš još okovima, svaki Hrvat već u

kolijevci prima snagu za borbu, muke i patnje na svojoj rođenoj

zemlji. Tako ti je govorio otac, ali u dječačkoj dobi, još je prera

no. Mladenčiću - i ona ga uhvati za obje ruke - ima li u vas

srca da pokušate prodrijeti iz ovog dvora?

- Za vas sve, i život.

Znoj mu probije na čelo od čvrstog stiska njenih ruku.

- Sina moramo spasiti, on ne smije nositi okove. Mene mogu

zatvoriti, njega ne. Mi moramo naći puta oslobođenju.

- Tu nema puta oslobođenju, barem predbježno. Danas nam

ne preostaje drugo nego čekati u miru.

- Čekati u miru? Tko u miru čeka oslobođenje, taj uopće ni

kad nije ostio pravu želju da se oslobodi. Taj nema snage ni vo

lje da se oslobodi. Kako možete predlagati mirno čekanje?

- Ima li drugog izlaza?

- Svagdje ima izlaza, ali nikad ispred skrštenih ruku. čekati

smijemo samo naoko da neprijatelja zavaravamo, a dok, tobože,

mirujemo, valja dvostrukim snagama kopati u tminama vučje ja

me.

- Na koji način?

- U dvoru je knežev prijatelj koji je i po vašem mišljenju

bacio oko na mene.

- Markgrof Danijel?

- Jest, on će nam i nehotice pružiti pomoć da zaštitimo sina.

Zatražit ću neka knez pošalje ovog viteza k meni kao svojeg posla

nika da sa mnom ugovara nove uvjete pod kojima bih izdala kra

ljevića Ivana. Od tog mladog čovjeka saznat ću važnih okolnosti,

on će posve nehotice koješta odati i koješta učiniti u moju korist,

jednom rječju: znat ću ga vješto iskoristiti da neprijatelja zavedem

lukavošću.

- Gospodarice, upustit ćete se u takvu igru s mladim čovje

kom?

- Što sve majka ne bi učinila za spas sina.

Ta izjava stavlja u pogon sve njegove zle namjere. Za nekoliko sekunda sune mu

glavom grdna misao.

Lukave osnove šuljale se dušom. Ljubomora mu hara srcem. Gordana je otišla k

prozoru da pogleda u dvorište kao da već sklada neku naročitu osnovu s lijepim

crnomanjastim markgroforn.

- Vi mi morate biti na pomoći - veli tiho, promatrajući ne

koga dolje u dvorištu, lako se nakloni i upozori:

- Opet ide ispod mojih prozora. U očima mu je odraz oboža

vanja, čak odanosti. Jest, vidite, ovoga mi mladića šalje dobri usud.

"Ali ja sam tu" - pomisli on, gledajući je pritajenim plamenom ljubomore. "Za

sina bi učinila sve. Čekaj, sad si se predala meni" - misli on i onda je glasno

upita:

- Kako bih u ovoj igri mogao sudjelovati ja?

- Razjasnit ću vam nakon razgovora s njim. Sada javite Pen-

cingeru neka mi šalje kneževa pouzdanika markgrof a jer imam

knezu poslati poruku.

- Vaša ga milost svojim gledanjem još uvijek zadržava dolje

pod prozorom?

- Stvar će biti brzo riješena ako vi odnesete knezu ovu po

ruku. On će se požuriti da sazna što mu želim isporučiti.

Htio bi pohitati k prozoru, pogledati dolje, dobaciti mladiću uvredu, ali time

bi sebi pokvario osnove. Požuri se da izađe prije nego što bi mu ona pogledala u

oči.

Ostavio je sobu ojađen, ljubomoran, ali i odlučan.

Onda potraži Pencingera i reče:

- Smeškala se tek što je došao kovač s okovima. Sada joj

odmah uzmite sina i recite da ćete dijete predati meni na čuva

nje da uzmogne nasamu mirnije razmisliti o onome što će slijediti.

Ona će zatražiti neka joj knez pošalje svojeg pouzdanika Danijela

za pregovaranje. Nikako da joj to ispunite. Kani zaljubljenog mark-

grofa Danijela iskoristiti u svoje svrhe ...

- Kako? Njega hoće da obmani? Gle, gle. Sad je jasno zašto

je tako lud za njom. Ona ga mami.

- Lud je za njom?

- Sasvim sigurno. Svi smo to primijetili od prvog dana.

- Onda je razumljivo zašto očijukaju na prozoru. Uzmite joj

sina odmah sada, a onda ću nastupiti ja. Prepustite sve meni. Od

lučio sam steći sve što mi ovo zatočenje donosi. Imetak i sve dru

go. Samo joj oduzmite sina i slomit ću je.

- Na vama je da obećano izvedete.

- Učinit ću.

Mladenčić se osjetio ugrožen od mladog lijepog grofa od prvog dana boravka u

ovom dvoru. A sada mu sama Gordana saopćuje da će iskoristiti njegovu sklonost.

I on neka joj u tome pomaže. Da joj još bude ljubavni glasnik? To vrijeđa i

njegovu taštinu. Čini mu se da Gordana uza svu svoju ljubaznost prema njemu

zaboravlja da je on muškarac. Svaki stisak njenih ruku nije drugo nego samo

milostivo silaženje k njemu, službeniku. Jest, samo to. To ga dvostruko vrijeđa.

Razbudile se u njemu i strast i zloća.

"Za sina bi ona zaigrala neku igru s tim mladićem? Dobro. Umjesto njega, ja ću

zatražiti plaću za sina.

A kad se samo jednom nađe u mojem zagrljaju, nema više natrag. Bit će moja pod

udarom prijetnje da ću sve otkriti mužu. čekaj, gizdava ljepotice. S tim

mladićem hoćeš igru. Sa mnom igre nema. Sva ćeš biti u mojoj vlasti: i ti, i

sin, i kraljević.

Ili ćeš me uslišati, ili će ti sina sutra okovanog baciti u tamnicu. Ili ćeš

biti moja, ili ću odati kraljevića.

Sve je u mojoj ruci. Ove noći bit će riješena moja i tvoja sudbina!"

Odluka je čvrsta, nepokoljebiva. Ili, ili. Drugo ne postoji.

Kaštelan Pencinger je ustao da ide Gordani i uzme joj Dami-ra, a Mladenčić ga

još pouči:

- Neka bude sva izvan sebe od straha za sinom, onda će mi

biti lak posao svladati njezin otpor i sve će biti kako treba. Sutra

već možete spremiti svoje pouzdanike da krenu po kraljevića Ivana.

- Pričekajte u mojoj sobi dok se ne vratim - odgovori veselo

žutobradi gospodin.

Mladenčić šeće gore-dolje u kastelanovoj sobi. Ne nalazi nigdje mira. Osjeća

pred sobom najodlučniji čas svih svojih plamenih želja. I svu opasnost svoje

igre. Ali ne sustaje ni časa u razmišljanju da ne bi ipak skrenuo natrag.

Naprotiv, čini mu se ludo što je dosad oklijevao. Odala se, razotkrila i nema

joj pomoći.

Razmišljao je dotle dok se nije vratio kaštelan Pencinger. I odmah ga pita:

- Kako je bilo? što je rekla?

- Kad sam joj uzeo sina, problijedila je, skrivala očaj. Dje

čak se držao časno, moram mu se pokloniti. Vraški odvažan mom

čić.

- A nije tražila marKgrofa Danijela?

- I još kako odlučno. Ponudio sam se da ja odnesem poruku

knezu, ali me odbila.

- Pazite, mladog biste grofa morali odstraniti iz ovog dvorca.

- Neće da ide, a knez opet ovdje čeka njezino priznanje. Ako

danas ili sutra otvori usta, onda će smjesta u Krapinu i povest će

Danijela.

- Sad idem k dječaku, a uvečer k njoj. Sutra u zoru znat ćete

sve.

- To će biti prava blagodat za kneza i za vas. Ove ću noći

mirno spavati.

Poslije podne prošlo je u potpunom miru. Knez i drugovi su zaspali. Mladenčić se

povukao s Damirom u maloj sobi dvorca, Gordana se predala razmišljanju osnova

kako bi neprijatelja mogla nadmudriti kad ga ne može svladati. Petar Pan šeće

trijemovima gore-dolje, a onda i on nestane.

U sobi u koju je Pencinger zatvorio Damira, sjedi kaštelan Mladenčić i sklada

svoje osnove. Damir ga ništa ne pita. Sjedi nepomično kraj otvorenog prozora i

gleda na trijem u komadić plavog neba, tamo iznad krova drugog krila dvora.

Misli su mu daleko u nepoznatom kraju, na bojnom polju, gdje se nalazi njegov

otac. U

dječakovoj duši vječno živi misao na nj. Uvjeren je da bi on jedini mogao

spasiti majku i njega.

Na čas se okrene kaštelanu koji se zadubio u misli. Ali mu ništa ne veli. Kad su

bili na očevu dvoru u Brezovici, uvijek je s njim nadugo i široko razgovarao o

svemu što ga je zanimalo. Sada ne može naći ništa da ga pita. Nešto je u

njegovoj duši što ga sasvim nesvjesno odvraća od tog čovjeka. Osjeća prema njemu

mrzovolju kao da je on kriv majčinu zarobljeništvu; hvata ga nemili prosvjed

protiv Mladenčića, a ne zna da ovaj tu sada baš snuje najcrnju izdaju prema

njegovoj majci.

Kaštelan ne misli o tome zašto se dječak povukao od njega, ne pita ga ništa i ne

pokušava započeti razgovor. Sav je zaokupljen svojim planom. Potpuno je obuzet

strašću što se u njemu razvit-lala kao neugasivi požar i razara mu svaku zapreku

koja bi ga mogla odvratiti od izdajničkog nauma.

Sutra će on biti gospodar. Javit će Pencingeru: "Sve sam učinio, ali ona mi se

zaklela na sina da ne zna gdje je kraljević!"

"Evo, još ću joj i pomoći!" - opravdava u sebi naumljeni zločin.

Zuri preda se i gleda Damira. Nimalo ga ne dira njegov istražujući pogled. Ništa

ga ovog časa ne može dovesti k svijesti. Bjesomučan je od ljubavi i strasti...

Svaka mu je misao u ovoj noći koja mu ima donijeti žuđeni posjed.

"Ona je moje imanje. Nju ću steći i time je sve riješeno!"

Najednom ustane, pogleda Damira i reče mu:

- Ostani ovdje i ne boj se. Idem pogledati gospodaricu.

- Ne znam zašto bih se bojao? Samo ti idi i reci majci da se

ništa ne boji za mene. Znam ja, opet ćemo se vidjeti.

Mladenčić se uputi Gordani. Idući hodnicima, stekao je potreban mir da nastupi

pred njom uvjerljivo. Pokucao je i otvorio. Ona mu je došla u susret i obasula

ga pitanjima:

- Damir mi nešto poručuje?

- Strahovito je s njim. Upravo me zaboljelo u srcu. Morao

sam prevariti Pencingera i došuljati se krišom pa dogodilo se što

mu drago.

- Očito se boji da će se sa mnom što dogoditi? Umirite ga

molim vas.

- Kako da ga umirim dok on čezne za vama i očito dršće od

straha da sii vas bacili u tamnicu ili nešto slično. Ne veli ništa,

ali strepi, vidim to u svakom pogledu.

- Izgubio je hrabrost čim je otišao od mene. Bila sam uvje

rena da će ostati posve miran.

- Miran jest naoko, u duši ga grize tajni strah.

- Što je rekao? Doslovce mi kazujte.

- Ne govori sa mnom ni jedne riječi, samo zuri na prozor.

Blijed je i vidim kako ga progone strašne predodžbe o pogibelji

ma koje prijete njegovoj dragoj majci.

-

- Kako? S vama ne razgovara?

- Zanijemio je od tajnog užasa. Ne da mi ni odgovora kad

ga nešto pitam. Zato sam došao da vam predložim kako bismo

djetetu pomogli.

- Može li se tu pomoći?

- Moglo bi se. Evo kako. Nakon večere, kad se knez i nje

govi drugovi pošteno ponapiju, ni đavo se više ne brine ni za koga

u tom dvorcu.

- Već slutim. Predlažete da se ja odšuljam k Damiru?

- Nikako. To bi bilo opasno. Ja ću njega dovesti k vama kad

pijano dvoranstvo sa svojim knezom već dobrano zahrče. Lako se

s njim došuljati do vas.

- Nije li to opasno za njega?

- Bilo bi opasnije kad biste vi izašli. Da vas zateknu, misli

li bi da nešto snujete. Ako zateknu dijete u mojoj pratnji, svatko

će razumjeti da je zaželio majku a to nitko neće zamjeriti. Dakle:

dovest ću ga i ostaviti kod vas sve do pred zoru. To bi ga potpuno

umirilo, razvedrilo i opet ga ohrabrilo.

- Onda ga dovedite.

- Da ne bude ni najmanje sumnje, ugasite svjetlo i ostanite

u punoj tami kao da već spavate.

- Naravno, čekat ću u tmini. Moram se pričiniti da sam legla.

- Vrata ostavite odškrinuta da ne moram kucati. To bi mo

glo pobuditi pozornost. Ne znam u koje doba noći mogu s Dami-

rom k vama. Čekajte u sobi strpljivo, pritajeno. U tmini ću se pro-

šuljati s njim, samo bih tiho gurnuo vaša vrata i on je u vašem

zagrljaju.

- Vrlo dobro. Boravak kod mene uvjerit će ga da mi se nije

dogodilo nikakvo zlo, osim što su me okrutnici htjeli smekšati u

samoći.

- Pripravit ću ga na taj posjet. Obradovat će ga već i nada

da će vidjeti dragu majčicu. Kad padne sumrak, spremajte se na

počinak, neka kneževe služavke gledaju kako liježete.

- Jest, leći ću u postelju i neka one same ugase svjetlo u bla

govaonici, a zatim ću opet ustati, odsunuti vrata i čekati.

Sav je zadahtan njezinim pristankom i brzo se udalji. Zahvatila ga je groznica

od osjećaja da će već za nekoliko sati ulaziti na pritvorena vrata njezine

spavaonice.

IZDAJSTVO

Noć je. Mladenčić sjedi pokraj Damirove postelje. Dječak ne može usnuti. Cim se

kaštelan makne, on se trgne i pita:

- Kamo ideš?

- Ne kanim odlaziti. Kamo bih u ovo doba?

Onda sjedne kraj njega i nestrpljivo promatra Damirove oči. Jedva što je sklopio

svoje umorne vjeđe, tiho se odšulja k vratima. Ali djetetovu dušu budi nemirna

slutnja, ustaje i zadržava kaštelana:

- Ostani. Sada ne možeš k majci. Ona spava.

- Što te spopalo? Otkud bih sada k njoj. I nemam zašto

odlaziti. Spavaj.

Bijesni mu pogled omjeri lijepog momčića i prospe po njemu neizrečene kletve.

Najposlije se dosjeti varci. Skine haljetak, ugasi svjetlo i proizvede štropot

kao da se svlači. Baca čizme, liježe, kašlje, a malo zatim počne tiho hrkati.

Varka je uspjela. Nije prošlo mnogo vremena, a kaštelan sluša duboko Damirovo

disanje.

"Napokon je derište usnulo!"

Tiho uzima haljetak i čizme pa se nečujno odšulja u hodnik.

Sva su svjetla pogašena. Duboki neprozirni mrak. U tami oblači Mladenčić kaput

dok čizme nosi pod pazuhom. Tako bezglasno korača hodnikom.

Kraj sobe mladih kneževih prijatelja prolazi gotovo bez daha. A nečuje odande ni

disaja. Možda još negdje u kuli piju?

Prisluškuje. I nastavlja put k izdajstvu.

Oko njega mrak, tišina, nepomičnost. Nigdje znaka budnom stvoru, kao da i

stijene spavaju.

Sada skrene trijemom otvorenim u dvorište. U lice mu zapiri svjež zrak. Na nebu

trepere zvijezde. Noć je usnula mladim proljetnim snom.

Pred njim je još samo kratak komad puta od Gordaninih vrata. Sav je u znoju. Ona

tamo čeka sina. Vrata su odškrinuta. Umjesto sina, ući će on, brzo zasunuti za

sobom vrata i ona mu je u zagrljaju. Nema joj više pomoći. Ona mora šutjeti ako

hoće da i on šuti.

"Kad uđem, sve je riješeno. Ne može mi uteći. Ako se opre, idem Pencingeru. To

neće dopustiti. Ne može izdati kraljevića, a da je ne prokunu svi. Moja je. Moja

..."

Načas se zaustavi. Sapelo ga u grlu, u prsima zapeklo. Krv mu udara u

sljepoočice. Ne može izdržati predodžbu od blizine onog časa kad će je zarobiti

za sebe. A ne može misliti ni na što drugo. Samo mu je taj jedan trenutak u

mozgu, u krvi, u svakom dahu. Lunja, koračajući tiho kao da se ne dotiče tla.

"Ona čeka tamo u tmini". Ta misao mu već prelazi kostima. I šumi mu u ušima. Ide

kao kroz maglu. Pojurio bi, ali mora zadržati oprez. Već je blizu. Tamo negdje

su vrata iza kojih čeka ona.

Sto je to? Sušanj? Zuri oko sebe u debelu tminu. Svuda nepomičan mir. To je buka

njegove krvi, nemir čitavog bića.

Nastavlja put u susret sreći. 2uri se, a put mu se čini beskonačan. Ide, vreba

mrakom kao vuk za sigurnim plijenom. U olovnom miru tišine čuje udarce svojeg

srca.

Opet se zaustavi. Nešto negdje šušti. Jest. Da nije Gordana izišla na trijem u

nestrpljivom čekanju? Onda bi opazila da joj ne dovodi sina. Ludost. Sama je

rekla da će ostaviti odškrinuta vrata. Ipak. Odnekle neko tiho tapkanje? Ne, to

nije pred njim. Iza njegovih leđa nešto se šulja.

Obazre se. Vid mu ne razabire ništa, ali sluh se ne vara. Netko se tamo u mraku

miče, razabire sve to jasnije. Da se dječak nije probudio ili se samo lukavo

pritajio da spava pa ga sada slijedi? Obuzme ga gnjev. Kune. Mora se vratiti

natrag, pograbiti, odvući to derište u sobu. Nema vremena. Onaj tko se šulja,

već je blizu. Preplašen, hitro traži skrovište. Da se zavuče u sjenu valovite

arkade trijema? Drugo mu ne preostaje.

I sagne se pod valovit strop, stisne u potpuni mrak i sluša...

Koraci su. Netko se šulja. Sad mu se približava. Mladenčić se nastoji ukočiti,

zaustaviti dah, pretvoriti se u zid.

Netko je došao iz unutrašnjosti dvora iza njega, prošao još hitrije pored njega.

Za njim šušti plašt.

Muško je. O tom nema sumnje. Od toga zadršće i zabode pogled za njim. Guta ga

tmina. Ali čuje pritajene korake.

Muškarac dakle? Kamo ide? Prati ga sluhom, vidom i bijesom.

Protrnuo je. Muškarac zaokreće na trijem koji vodi Gordani-nim odajama.

To ga trgne iz arkade. Ne promišljajući, potrči za nevidljivi-vim neznancem,

šulja se kroz tminu, sluša. I opazi sjenu druge ljudske pojave. Još netko?

Mladenčić se nasloni na zid, jedva zaustavlja poklik. Na onom trijemu gdje su

Gordanine odaje stoji ženska pojava. Ne vidi ništa u tmini, osim obrisa suknje i

tkanog ogrtača.

K njoj se, dakle, šulja taj muškarac?

U prvom trenutku odluči se baciti na njega. Ipak se svladava, prisloni čitavo

tijelo na zid i čeka. Nešto mora čuti, nešto doznati, nekoga uhvatiti. Koga?

Osjeća tko je tamo i usplamti. Ali još čeka spreman da ubija, guši, gazi. Kipi

mu zažarena krv.

Muškarac se došuljao do ženske pojave i zaustavio.

Sto će sada? Govori, šapće. 2ena je tako nježno sagnula glavu k onome koji kleči

pred njom. Mladenčić sluša ushićen šapat muškarca:

- Ljubim vas. Ljubim vas, plemenita gospođa Gordano, naj

ljepša ženo svijeta. Uzmite me za svojega roba.

Vrućica žeže Mladenčića. Čini mu se da je pao u vatru, da plamti.

Visoka ženska pojava opet se sagiblje k onom lupežu. Jest, ona uzvraća. Ona igra

igru s ovim mladićem. Sama je navijestila tu igru. Zvala me u pomoć da iskoristi

Danijelovu sklonost.

"Evo me, evo. Dolazim da budem svodilja. Čekajte! Svršeno

je."

Val ljubomore ponese ga kao bujica. I baci se na muškarca i poluglasno,

prigušeno zahropti:

- Meni pripada ona, samo meni. Gospodine plemeniti, moja

je ona - i zarine mu prste u vrat i davi ga. Ali se napadnuti sil

nom snagom pribere, pograbi Mladenčićeve ruke i skine ih s vra

ta. Obojica se zahvatili u smrtnu borbu. U tmini se čuje kotrlja

nje dvojice rvača, njihovo dahtanje, škripanje zubima.

A žena bježi trijemom prema unutrašnjosti dvorca i gubi se u tmini. Zamalo se

odande čuju povici, vika, štropot, žestoki koraci kao da se čitav dvor prenuo

oda sna.

Trijemom plane svjetlost. Nekoliko muškaraca ide prema bojovnicima.

- Dosta je, ustajte! - vikne netko.

Mladenčić se osvijesti i pusti svojeg takmaca. Pred njim stoji knez i njegovi

prijatelji. Hladni znoj oblijeva Mladenčićevo čelo. Knez ga promatra bijesan,

začuđen, iznenađen, a onda pita, gledajući čas Danijela, čas Mladenčića:

- Sto se tu događa?

- Ovaj čovjek navalio je na mene - optužuje Danijel Mla

denčića. - I stao me daviti kao kakvog tata.

- Gospodin je provalio k mojoj gospodarici - optužuje ka

štelan.

- Ona je pobjegla u dvorac i vikala u pomoć - veli knez

Mladenčiću pa mu se približi. - U njegovu je licu prijetnja i

sumnja:

- Sto ste vi radili ovdje u ovo doba noći?

- Gospodarica mi je rekla neka je štitim.

- Njoj ni od koga ne prijeti zlo i vaše zaštite ne treba. Tor

njajte se preda mnom da vidim svaki vaš korak. A gdje je ovaj

drugi? Danijele, odgovaraj!

A kad se knez okrenuo od Mladenčića i potražio pogledom Danijela, opazi da ga

više nema.

- Gdje je? - upita svoje drugove.

- Pobjegao je valjda za gospođom.

- Baklje za mnom! - vikne knez. - Potražimo Gordanu i

Danijela. Neka se sve razjasni. Ovaj tu neka ide prvi.

I svi krenu za knezom. Mladenčić prvi korača kao u jezovitom snu.

Pred Danijelovim vratima knez se zaustavi i zapovijedi slugama:

- Otvarajte vrata!

- Ovog je časa markgrof skočio u sobu i zasunuo vrata iz

nutra - odgovori sluga koji se probudio i upravo stigao na tri

jem.

Knez stade lupati po vratima i vikati:

- Smjesta da si otvorio, Danijele.

- Ostavi me na miru.

- čitav dvor dižeš na noge usred noći i još tražiš da tebe

ostavimo na miru? Dosta mi je toga? Sjekire ovamo. Neka se raz

biju vrata.

Sluga se baci na vratnice da ih digne, ali se markgrof predomislio, brzo otvorio

i izašao na prag. Knez Brandenburg gurne vrata. Spazivši kneževu namjeru,

Danijel se povuče i zaustavi nasred sobe, baš ispred postelje koja je sva

zastrta teškim zastorima. Trenutak knez gleda. Njegovi ga prijatelji slijede.

Mla-denčić stoji na pragu sobe izbezumljen od ljubomore i zuri u zastore. A

Danijel ljutit pita:

- Što ste došli svi ovamo? Što hoćete od mene?

Brandenburg odgovara grubo i nešto prijeteći:

- Došli smo malo razgledati tvoju sobu.

Knez ide k postelji. Danijel plane i zakrči mu put:

- Ne sramoti svoje gostoprimstvo, bratiću.

- Sramotio ili ne, hoću da vidim.

I kroči naprijed. Danijel digne iz korica mač i već je u obrambenom stavu.

- Ni koraka dalje.

- Svezat ću te ako se ne makneš - okosi se knez.

- Udarit ću - prijeti markgrof.

- Tko je tamo iza onih zastora postelje? - pita knez.

- Tvoj postupak je nedostojan. Ovdje nema nikoga - okosi

se Danijel.

U to se knežev prijatelj barun Konrad odšulja uza zid straga do postelje. Začas

povuče konopac. Mjedene šipke zveckaju, zastori se razdijele.

U polutami sjedi na postelji žena. Razabira se samo obrisi ogrtača i zakukuljene

glave. Bijesan, uvrijeđen gleda Danijel bratića. A ovaj zapovijedajući pita:

- Tko je ova ljepotica? Razotkrijte je.

- Zabranjujem je dodirnuti - vikne Danijel i zamahne ma

čem u obranu.

- Taj će nas još sasjeći, udarite na njega - zapovijeda knez

ostalima.

Ta zapovijed zapali Mladenčićevu ljubomoru osvetom i on trgne mač plamtećom

željom da sasiječe takmaca. Ali kaštelanova želja da prolije krv, bude

spriječena. Mladi barun Konrad, koji je povukao zastore, sakrio se iza visoke

postelje. Cim mu je

126 .... .....

Danijel okrenuo leđa, hoteći zakrčiti put knezu, prišulja se k ženi stisnutoj u

mraku i trgne joj s glave svilenu kukuljicu, a s ramena povuče ogrtač.

- Svjetla ovamo! - vikne knez.

U Konradovoj ruci visoko se uzdigla svjetiljka i osvijetlila ženu.

Iz svilenog ženskog haljetka s duboko razgaljenim grudima viri čudesno, neviđeno

lice. Suhi dugi vrat. Suhe gole grudi, šiljasta bradica, debele usne i crni

brci, izbočene kosti i suhi goli laktovi. Sramežljivo držanje pruža sliku

neodoljive smiješnosti.

- Petar Pan - tiho krikne Danijel i mač mu pada iz ruke

od srama, razočarenja i bijesa.

Knez Brandenburg i njegovi prijatelji bulje u sliku, a onda se, vičući bacaju po

odaji i savijaju, umirući od smijeha.

Mladenčić dršće od prevelike sreće, gledajući dvorskog luđaka u ženskom odijelu

i ne može se domisliti što bi to imalo značiti. Koliko je Mladenčić ushićen,

toliko je Danijel utučen. Dok drugi hihoću nad sramežljivom muškom pojavom,

markgrof plane:

- To prelazi sve granice uljudnosti, bratiću. Prevršio si mje

ru. Sutra odlazim. Ovakve šale nisu dopuštene ni na kojem kne-

ževskom dvoru.

A Petar Pan digne glas, oponašajući ženu:

- Dragi, ljubljeni, rekao si mi vani na trijemu da ljubiš me

ne, najljepšu ženu svijeta, a sad me se stidiš.

Tek sada počne pravi hihot. Ne mogavši podnositi sramotnu situaciju, Danijel ode

srdito iz sobe.

- Dragi, ne ostavljaj me •- plače Petar Pan za njim ženskim

glasom, skupi suknje i trči u hodnik.

- Gade, nevjernice, muškaračka kukavico - krešti hodnikom

glas Petra Pana.

Hihot, krika, buka. Knez i prijatelj kupaju se u suzama što ih izmamljuje

smijeh. Tad se na hodniku pojavi sluga i javlja knezu:

- Plemenita gospodarica Brezovice izašla je na trijem i pi

ta: nije li se što dogodilo s njezinim sinom?

To iskorišćuje Mladenčić i zamoli kneza:

- Smijem li otići gospodarici da joj razjasnim?

Knez ne može odgovoriti, jecajući u smijehu. Ali se dvorski luđak uozbilji i

odgovori Mladenčiću, umjesto kneza:

- Ne pristoji se muškarcu u ovo doba odlaziti plemenitoj go

spođi. Samo ja, žena, mogu govoriti s njom. Ja sam priredio ovu

noćnu komediju, na meni je da zamolim gospođu za oproštenje.

Tako to želi knez. A vi, gospodine Danijele, upamtite: vratio sam

vam onaj udarac u leđa od danas popodne. Meni se svi morate

smijati, tući me mora samo onaj koji me plaća.

- Tako je - potvrdi knez. - Samo ga ja "moram" tući, a

sad bih ga ogrlio.

-

Markgrof Danijel kao da se pribrao. Isprsi se ispred Petra Pa-na i drsko mu se

smije.

- Tvoja zvijezda na ovom dvoru zalazi, Petar Pan. Ja sam

te nadmudrio, natkrilio, izigrao.

- Kako molim, mili ljubavnice moj? - nakrevelji se lakrdi

jaš kreštavim glasom. - Ti si izigrao mene, svoju slavnu ženicu?

- Mislite li svi da nisam slutio što mi se sprema?

Dvorski luđak odgovara grohotnim smijehom, knez i prijate

lji ga slijede, ali Danijel se opire:

- Svoju sramotu nećeš prikriti smijehom, Petar Pan. Po

čeo si me peckati da sam bacio oko na Gordanu. Govorio si da

ona noću izlazi na trijem. Znao sam da nešto smišljaš.

Svi se smiju.

- Sve si znao i otišao na trijem pred vrata ljepotice da pre

variš Petra Pana koji čeka u ženskom odijelu?

- Jest, tako sam učinio.

- I otkrivao ljubav meni i obeščastio moje žensko dostojan

stvo?

- I mačem branio svoju postelju i skrivenog Petra Pana? -

viče knez.

Praskavo hihotanje ispunja hodnik. Danijel sve bjesnije uvjerava:

- Budalo, ja sam oteo slavu tvojeg prvenstva nad svim bu

dalama sjevernih dvorova kneževskih i kraljevskih.

Lakrdijaš krešti i krevelji se:

- Misliš da ćeš steći prijestolje jer si nevjernik, varalica,

oskrnavitelj svega što je sveto sirotici ženi?

Urliču i knez i prijatelji.

- Čekajte, gospodine - vikne odjednom budala i potrči za

Mladenčićem koji je iskoristio njihovu zabavu i pohitao hodnikom

da ide Gordani.

- Nije li vam knez zapovijedio da ostanete ovdje? Tu čekaj

te dok se ne vratim. Nema sumnje da sam uzbunio mirni san li

jepom taocu. Odmah ću je zamoliti za oproštenje, budem li mo

gao s njom govoriti. Brzo svjetiljku ovamo.

Petar Pan ostavlja kneza i društvo neka se zabavlja, a on skupi suknju pa ide

trijemom, praćen smijehom.

U tmini sobe, uz pritvorena vrata, čekala je Gordana kako je urekla s

Mladenčićem. Dugo je bila tišina, kad su odjednom do nje doprli glasni povici.

Uzalud se uprla da čuje što se događa. Najposlije otvori vrata i opazi da izmiče

svjetlo u daljini trijema odakle se razliježe buka, a onda bude sve tiho.

Ipak ne ulazi natrag u sobu. Nemirno ide tminom i osluškuje. Trka nedaleko od

njezinih vrata pobuđuje u njoj sumnju, nisu li možda uhvatili Mladenčića sa

sinom. U dvorištu su se probudi-

li sluge i uspele na kat. Jednog odmah pošalje knezu i čeka odgovor.

Napokon opazi svjetlost kojom netko ide ravno prema njezinoj strani trijema.

Uskoro ugleda pred sobom muškarca u ženskom odijelu. Odviše je zabrinuta za sina

da se nasmije neodoljivo komičnoj pojavi. Smjesta je razabrala da je dvorska

budala. Ta je pojava umiruje jer gdje se nađe dvorski luđak, može biti samo

lakrdijaštva. I naslućuje da zbog njega kaštelan nije mogao dovesti Damira.

Sluga je stao pred njom. Svjetlost je obasja. Petar Pan je gleda zapanjeno, a

onda se duboko pokloni:

- Dužnost mi je moliti vašu milost neka se ne ljuti što sam

prouzročio strku pred vašim odajama jednom šalom.

- Po nalogu kneza? - pita ona mrko.

- Za dvorske budale ne postoje zapovijedi ni propisi. Sve

mogu i sve smiju, osim smetati san divnim ženama. A jer sam

taj propis prekršio, molim podijelite mi za ovu drskost milostivo

oproštenje.

- Najprije mi razjasnite u čemu je bila vaša šala baš na ovom

trijemu?

- Ponajprije da udaljim slugu. On, doduše, ni u snu ne shva

ća latinsku riječ, ipak neka stane malo u prikrajak, ako vi dopu

štate.

Ona pristane, a Petar Pan okrene leđa momku koji se povukao i započne

poluglasno:

- Plemenita gospođo, bit će dobro da vam tiho saopćim svo

je grijehe: šala koju sam ovdje odigrao na ovom trijemu bila je

namijenjena osveta gospodinu Danijelu koji uzdiše za vašim po

gledom. Međutim, naletio je na mene vaš kaštelan. Baš ovdje u

tmini gdje nije imao posla.

- Dužnost je službenika brinuti se za gospodaricu.

- Njegova briga daleko nadilazi dužnost službenika. Vaš ka

štelan pokazuje se u svjetlu ushićenog trubadura.

- Vaša šala koju ste priredili očito nosi natpis: "Neuspjeh

spletke dvorskog luđaka!" - veli ona podrugljivo.

- Obratno, nosi natpis: "Otkriće dvorskog luđaka" a sadržaj

je u vezi s vama, plemenita gospođo.

- Onda me zanima sadržaj otkrića.

- Da se osvetim Danijelu što me udario, slagao sam mu

da vi izlazite noću na trijem. Znao sam da neće odoljeti, već će

se došuljati da može s vama govoriti. A ja sam ga pretekao i do

čekao ovdje, skriven u žensko odijelo. I dok je on meni u tmini

šaptao trubadursku pjesmu ljubavi, došuljao se vaš kaštelan i

pograbio ga sav zapaljen ljubomorom, škripajući zubima, a onda

Danijelu zatulio u uho:

"Ona je moja! Ona pripada samo meni" i stao ga daviti.

- Pograbili su se kao dva jelena za košutu. Ja sam nestao u

tmini i pohitao knezu. Htio sam da ostane budan za moju šalu.

Naučio sam njega -i njegove prijatelje vrašku igru na karte, ostavio ih u kuli

da igraju i doveo ih u svoje gledalište.

Gordanin pogled istražuje luđakovo lice s očitim nepovjerenjem. Smjesta je to

osjetio i naglasio:

- Kunem vam se, istina je što govorim. I čast svoju zala

žem. Vi poznajete dvorski život i znate: dvorski luđak jedina je

ličnost na dvoru u čiju se časnu riječ možete pouzdati.

- Ne kanim vas vrijeđati, gospodine, ali na ovom dvoru

udružila se sila s kukavštinom koja se osvjećuje na nadoraslom

dječaku što se hrvatski narod bori protiv budimske sile i kneže

vih provala u našu zemlju. Na djetetu se osvećuju divlje tatar

ske horde, a ne muškarci.

Oči u grotesknom licu Petra Pana poprimaju ozbiljni izražaj. Gordana to

primjećuje u njegovim zjenicama i nastavlja svim žarom majčinog osjećaja:

- Razumijem što knez uzima mene za taoca, suprugu vođe

njegovih protivnika. Još dodajem i ovo: uzima za taoca ženu ko

ja, ne samo da dijeli ogorčenje ove zemlje, nego je i sama spre

mna na svaku borbu protiv kneževe i dvorske vlasti. Ali knez

uzima za odmazdu dijete. To može poslužiti kao pošalica dvor

skom luđaku da pokaže kako je krhka vlast koja se hvata dječ

jih skutova da se ne potopi.

Petar Pan kao da zaboravlja svoje zvanje. Sluša šuteći. Ne upada, ne ceri

lakrdijski lice niti izvodi šaljive kretnje. Oči su mu upiljene u Gordanu,

obasjanu svjetlom baklje. I promatra njeno klasično lice, prodahnuto ogorčenjem,

smeđe bademaste oči ispunjene gnjevom. Visoko umno čelo, okruženo smeđom kosom s

odsjajem bronce. I stoji pred njom kao pred kraljicom koja dijeli stroge ukore

neposlušnom podaniku.

- Još jednom recite knezu: ne znam gdje se nalazi kralje

vić kojega traži. Nikad od mene ne može dobiti priznanje muka

ma mojeg sina. Istog časa, kad naslutim da će mi dijete mučiti,

prestat ću živjeti. I neka se ne nada da mi treba kneževo oružje

ili kakvo drugo pomagalo. Recite mu: Gordana poznaje sve tajne

smrti dvora Beatrice aragonske i njezina oca. U Napulju sam

naučila o čemu knez i svi njegovi razbojnički pomoćnici i ne

slute.

Sva se isprsila u odlučnosti, nepokolebljivosti, lepodatnosti, neoborivosti.

Kroz njeno držanje, njen pogled, kroz čitavu pojavu probija svjetlost goleme

ocjelne snage njenog duha.

- Upozorite kneza: dotakne li mojeg sina, baci li ga u oko

vima u tamnicu, talac će prestati živjeti da svojom smrću upro

pasti i njega i prijestolje njegovu rođaku. Kad mene iznese odav

de mrtvu, neće to biti moje tijelo, nego simbol njihove sile.

Onaj kojega ubije sila, pripada čitavom narodu i njegovoj osveti.

- U smrt ljepota vaša, u žrtvovanje za zemlju, svoju domo

vinu!

- Umrijeti, pasti golema je žrtva, ali laka. Boriti se, izdrža

ti na mukama borbe i sačuvati sebe da nas silnik ne dodirne

svojim blatnim oružjem koje ranjava čistoću poštenja, to su

muke, to su žrtve. U davanju života proleti nekoliko časova. Ži

vot kojemu je svaki dan za sebe jedna žrtva, to je, gospodine,

mučeništvo, to je herojstvo.

Dok mu to govori, gleda ga ozbiljnim prodirnim značajnim pogledom, a on sluša. U

očima mu zapanjenje. Kao da ga je nakanila silom svojih riječi zadobiti,

nastavlja:

- I neka zapamti knez i neka kaže svojim gospodarima da

slomiti neće, ni mene, ni mojeg muža, ni čitav hrvatski rod. Ne

ka oni gore upamte: nevine smrti strahovito plaćaju i krvnici, i

njihovi potomci. Ako ste vjerni dvoru, ne zaboravite im to ja

viti.

Svaka riječ, svaki drhtaj njena lica, svaki treptaj njenog pogleda, zahvaća

Petra Pana u dubinu duše, pokrivene maskom budale i odijelom lakrdijaša. Osjeća

se bačenim na koljena, niš-tetnim, smrvljenim kao upokoreni grešnik. Pobijeđen

je od onoga što sluša i sav omamljen udivljenjem šapće preda se:

- Nikad u životu nisam čuo takve riječi iz usta ljepotice

stvorenih samo za cjelivanje.

- Usne ljepotica ove zemlje umiju pregarati čežnje mlado

sti i same dati u ruke odabraniku srca svoj zavjetni mač oslobo

đenja. To recite, gospodine, svima ortacima krvničke vlasti vaših

gospodara.

- Ovog časa vi ste gospodar mojeg duha, plemenita, uzviše

na ženo. Nemam vlasti ni mogućnosti da se odazovem osjećaju

svoje pravednosti i da vam pomognem. Ja sam samo sluga go

spodara. Ipak, dopustite mi da budem čovječan.

- Ovih su riječi danas puna usta najvećih krvnika ovoga svi

jeta i najciničnijih varalica naroda.

- I zato neka jedna dvorska budala barem dva časa bude

čovjek ili kako to danas kažu: humanist. Vama su danas oteli si

na, gospođo?

- Da, gospodine - veli ona, a licem joj se prelijeva ogor

čenje.

- Sutra u zoru opet ćete imati sina.

- Ako to izvršite, neću vam zaboraviti.

- U znak zahvalnosti čuvajte se svog kaštelana.

- Gospodine, smatrala sam vaše sumnje spletkom. Ako mi

sutra vratite sina, vjerojat ću da niste rekli neistinu.

- Već danas mi vjerujte i dopustite da vam saopćim još

ovo. U Danijelovoj sam sobi priredio drugu sliku svoje lakrdije.

Pobjegao sam tamo da dovršim svoju osvetu. Vaš kaštelan pohi

tao je za ženom koju sam glumio. Sakrio sam se iza zastora Da-

nijelove postelje. Iza onog zastora budno sam pratio na svaku

kretnju vašeg pouzdanika. Drhtao je, blijedio, plamtio ljubomo-

-

rom, uvjeren da je iza zastora skrivena njegova gospodarica. Taj čovjek gori za

vama i zato igra dvoličnu ulogu.

- U kojem smislu?

- Danas nakon objeda govorilo se o vama. Pošto je svršeno

jelo, Pencinger je otišao da izvidi koliko ste nestrpljivi. Kasno na

kon objeda vratio se knezu. Bio sam s njime i činio se kao da ne

slušam. Čuo sam svaku riječ. Pencinger je pripovijedao knezu

kao da je s Mladenčićem u savezu, a taj mu je čovjek savjetovao

da vama uzme sina i onda ...

- U koju bi svrhu on to savjetovao?

- Ako vam uzmu dijete, bit ćete sami. On će dolaziti k vama

i podjarivati vašu bol za sinom pa ćete tako konačno smekšati i

priznati gdje se nalazi kraljević. To je, dakako razlagao Mladenčić

Pencingeru, ali pošto je ovdje na trijemu tako strastveno izjavio

markgrofu Danijelu da vi pripadate njemu, shvaćam zašto vam

je uzeo sina. Plemenita gospođa, on želi dolaziti k vama kad bude

te sami, samcati. Razumijete li?

Snebivajući se, gleda Gordana u Petra Pana koji je tako iznenada pred njom digao

zastor i pokazao joj Mladenčićevu igru u potpunom svjetlu.

- Je li ovdje na trijemu s njim bio moj sin? - pita ona.

- Ne. Bio je sam. Vidio sam ga kako se šulja i baca se na

Danijela, ali zar vam je obećao dovesti sina? No, eto, sad vidite

zašto je savjetovao Pencingera da vam uzme dijete.

- Izdaje me? Zar je to moguće?

- Rekoh što znam. Time sam položio svoju službu i život u

vaše ruke. On bi me optužio kad bi znao.

- Na uzdarje primite moju šutnju. Ni jednim slovom ni po

gledom neću dati prilike sumnji da ste majci i ženi iskazali ple

menitu uslugu.

- To je sve što mogu. Da uzmognete vjerovati u sve što vam

ovdje govorim, morao bih vam ispripovijedati historijat svojeg

lakrdijaštva na dvorovima. Ali sada sam i odviše dugo izostao.

Oboje su istodobno pogledali dolje u dvorište.

- Niste li čuli korake? - pita ona tiho.

- Kao da se netko šulja ispod trijema u dvorištu. Netko me

uhodi. Govorili smo tiho, nije čuo - veli Petar Pan.

- Bit će knez ili Pencinger?

- Samo Danijel ili vaš kaštelan. Ovo je već treći dvor na ko

jem vršim časnu službu svojeg zvanja, ali još nikad me nitko nije

usrećio da me uhodi u razgovoru s tako uzvišenom i divnom že

nom. Oprostite mi što sam se, jadnik, usudio uzoholiti. Neka vam

bude laka noć i sutra sretno svanuće.

Petar Pan se udalji i zove slugu. Gordana se povuče u sobu pa okrene ključ u

bravi i upali svjetlo.

Raširenim zjenicama gleda preda se. U duši joj hladna pri-sebnost. U mozgu misli

mirne, prodorne. Sabire mirno sve Mla-denčićeve čine, riječi, kretnje i pita se:

otkada u njemu plamti

132 - .- -¦

ta strast prema njoj? Damir ga je namjestio za kaštelana na Oki-ću staroj

baštini davnoga kneza Ivana Okićkog. Na taj dvor dolazila je rijetko i ostajala

po koji dan. Otprilike prije godinu dana taj se čovjek našao u Brezovici. Damir

ga je uzeo da mu poveća dohodak. Za vrijeme od godine dana njegova prebivanja na

Brezovici ništa nije dalo povoda sumnji da se iza obične prijateljske sklonosti

i vjernosti krije drugi osjećaj. Nikad Damir nije nikome poklonio toliko

povjerenja kao njemu. U njegove ruke položio je i najpovjerljiviju zadaću da

odvede u zaklonište nezakonitog sina Ivana Korvina. Nakon toga Mladenčić je

stigao u hrvatski tabor. Tamo mu Damir određuje da čuva i bdije nad Brezovicom i

šalje ga s njom kući.

Dozivlje u sjećanje sve što se zbivalo od časa kad se vraćala kući i stigla u

Brezovicu. Svaki mu je čin odavao vjernog pouzdanika. Ili u onim jezovitim

bolima, kad su joj javili za smrt sina, nije mogla ništa razabrati? A ovdje za

vrijeme zatočenja? Jest, bilo je riječi i pogleda, ali je to smatrala dubljim

izljevom zabrinutog očaja vjernosti. Zar je pregledala zaokupljena brigom i

bolima za sina što to kazuju oni pogledi?

Da, da, sjeća se. Nekoliko puta kao da je prosukljao koji pla-mičak prigušenog

plamena i odmah se opet pritajio. A njezina zaokupljena pažnja nije u tome mogla

izazvati sumnju u čovjeka koji je stekao toliko povjerenja njezina muža i nje

same. A sada taj isti, u času njezine najveće nevolje, plete oko nje mrežu svoje

strasti?

Savjetovao je njezinim tamničarima da joj otmu sina, a njoj obećavao donositi u

kasne večeri vijesti od ljubljenog djeteta, štoviše, da će ga ove noći dovesti k

njoj, a sve to zato da dođe sam. Nadao se iskoristiti njenu samoću.

Zaprepašteno zuri u tu strahovitu sablast pred sobom.

Spustila je glavu na ruke pod težinom tog strahovitog otkrića.

Razmišlja, muči se, traži izlaz iz strašnog zatočenja.

Osjeća se kao usred guste šume po kojoj traži izlaz. Ne pogodi li pravi put,

zaci će još dublje u guštaru. Zuri u neprijatnost mraka kojim je goni opasna

zvijer: strast ovog čovjeka. To je veći neprijatelj od samoga tamničara kneza.

"Prikovana sam dvostrukim zatočenjem. Talac sam knezu i talac Mladenčiću koji će

tražiti da platini njegovu šutnju.

Moram koračati oprezno, pritajeno, sa svim naporima svojeg duha i ženske

lukavosti da gladnu zvijer ne izazovem, ne dražim, ne odbijem i ne pružim joj ni

mrvice koja bi joj rasprila glad. Moram izdržati tu borbu. Moram!

Ali kako? Kako, kad sam uznik?.. .c

Dugo u noć razmišlja, smišlja, snuje.

Neko kuca na vrata. Ona ustukne i ne odazove se. Opet kuca baš onako kako

običava kucati Mladenčić. Ona se ne miče i osluškuje na trijem.

Još nekoliko puta javlja se tiho kucanje, a onda vani i na vratima potpuni mir.

U njenoj duši tek sada poraste golemi nemir.

Petar Pan se vratio gospodi. Našao ih je u blagovaonici kako se u suludom

smijehu opijaju slatkim vinom. Krikom ga pozdravljaju i grnu oko njega. Danijel

se već opio i sada nastoji dokazati da je on zavarao dvorskog luđaka. A ovaj ide

gore-dolje, ponosito uzdignute glave i ne veli ništa.

- Gle budalu kako se gizda. Da nisi od labudice dobio cje-

lov? - pita ga barun Konrad.

- Još više. Oprostila mi je šalu jer sam je razveselio, pri

povijedajući kako je Danijel ljubav prema njoj očitovao meni!

- To bi bila prostačka laž - vikne Danijel.

- Samo polako, mladi gospodine. Ja sam vas natkrilio. Eto,

izdao sam kneza za ljubav koju mi je ona milostivo poklonila.

Jeste li čuli, kneže? Odmetnuo sam se. Otela me vama i sada

sam Danijelov takmac. Ne vidite li kako sam gibak, mlad, lijep?

Ljubav čini od budale Salamona, od nakaze Adonisa, od kuka

vice Hanibala. To sam ja.

I pri tom korača poput kicoša, kreće se poput trubadura, zamahuje mačem kao

borac na megdanu, a onda uzima svoj luđački štap, udara po njemu kao u gitaru i

pjeva kreštavim glasom podoknicu.

Smije se knez, suze mu cure pijanim licem i viče:

- Labudica je odabrala labuda. Danijele, uz opasnost živo

ta, šuljao si se na sastanak, a cjelove je pobrala budala.

Petar Pan usklikne:

- Tako uvijek biva uobraženim krasnicima. Duh pobjeđuje.

Duh, gospodo. Pogledajte sada gospodo obraz lakrdijaša sala-

monskog duha.

Kneza obuzme raspojasano raspoloženje. Ispijao je vrč za vrčem sve dok nije

zaspao kao mrtav.

Petar Pan je odmah pozvao sluge, dao kneza odnijeti u spavaonicu, razodjenuti i

položiti u postelju.

Sam je legao uza nj na počivaljku i slatko zaspao.

Snilo mu se da mu je knez stao na prsa, a on se počeo gušiti. U to se probudio.

Na prsima mu leži kneževa čizma. Pogledao je na postelju. Knez drži u ruci drugu

čizmu:

- Odmah ćeš dobiti i drugu, ako se probudiš. Želim razgo

varati s tobom.

Petar Pan protare oči, zijeva, proteže se:

- Odmah ću otčepiti svoje uši i probuditi pamet. Kod ne

kih ljudi pamet samo zijeva, kod drugih drijema, a kod trećih

tvrdo spava čitav život.

- U tebe je vazda budna, jer nitko to nije učinio od mene

što si uspio ti.

- Što gospodaru?

- Ove noći nisu došli. Ni ona ni on. Nisu me mučili, pro-

kletnici.

- Pokojna vam je žena bila lijepa. Već ime "Beči" zvuči

tako dražesno. Kako bih se bojao takve ljepotice, makar i u snu?

Naravno, kad dođe njezin muž, gospodin ban Ivan Korvin, to je

već neugodniji posjet.

- Zašto uvijek sanjam o njoj i o njemu, a nikad ne mislim

o njima?

- Živite u dvorcu gdje su njih dvoje bili sretni, a vi ste

razbili tu sreću.

- Ja? Nikako, nikad, to sve lažu. Ali neću o tome, radije mi

reci što si učinio da sam tako čvrsto zaspao i nisam sanjao o

njima? I inače pijem, a ipak se budim od strašnih snova.

- Toliko sam vas izmučio smijehom zbog moje lakrdije da

vas je nekoliko vrčeva umrtvilo.

- Petar Pan, da nemam tebe, već bi me oni mrtvi natjerali

u smrt. Samo tebi zahvaljujem sve. Ti jedini bdiš uza me i bri-

neš se za moj san. Kako sam danas sretan i svjež. Osjećam se

naspavan kao medonja kad se probudi u proljetnom danu. Što

hoćeš da ti darujem? No, što hoćeš?

- Najprije ste mi darovali ljepoticu uz časnu riječ. Da mi

je niste poklonili, evo zla. Dva su muškarca nastojala prodrijeti

k njoj. Jest, jest, slušajte. Ne samo Danijel, već i njezin kaštelan

htio se uvući k njoj. Baš sam ga uhvatio na djelu. A da je to

učinio, ili Danijel ili taj kaštelan, okrivio bi sav svijet ove zemlje

vas, a onda? Sami znate. Navalili bi na vas oružanom silom i ni

kad ne vidjeste kraljevića ni bansku vlast i tada sin vašeg kralja

nikad ne bi ugrijao prijestolje. Dakle, sad vidite: zaslužio sam

nagradu.

- Dajem ti što hoćeš.

- Kad već imam ljepoticu ženu, u duhu dakako, dajte mi i

dječaka pa ću odmah imati i sina. Krasnu malu obitelj. Na ra

čun lijepog hrvatskog junaka Damira od Brezovice.

- ženu i sina? Petar Pan kao muž i otac.

- U duhu. To je moja najnovija lakrdija. Ona će vas toliko

nasmijati da morate spavati osam dana kao zaklani.

- Kako da ti darujem tog sina?

- Lijepo recite: učini s njim pod ovim krovom što te volja,

a ja ću ga tada odvesti k majci i tako ustrojiti svoju obitelj pod

vašim pokroviteljstvom.

- Zašto joj kaniš vratiti sina? - pita knez oštro, gledajući

svojeg miljenika.

- Da vam spasim kraljevića. Ona se kune da će se ubiti ako

joj dirnete sina. A onda nitko nikad više ne može pronaći zaklo-

nište Korvinova sina, ako ga ona zapravo poznaje. A zna sve taj-

-

ne umiranja aragonskih majstora ubijanja. Opazio sam: zna nešto naročito čime se

može usmrtiti a da je ne možete spriječiti nikakvom silom. Kneže, toj ženi niste

dorasli.

- Ipak ju je Pencinger domamio ovamo.

- Po majčinoj ljubavi.

- Po toj ljubavi izmamit ću joj priznaje, dragi luđače.

- Ako se ona ubije, ni vašeg prijatelja nikad nećete moći uv

jeriti da vi niste umorili ženu hrvatskog plemića. A onda, evo vam

Hrvata s oružjem, ognjem i topovima. Čim svrše boj s Turcima,

na redu ste vi.

Zabrinuti mu pogled odaje koliko zastrušuju kneza luđakova razlaganja. Čak je

polegao na jastuke, zagledao se u strop od rez-barenog drveta, ukrašen slikama,

i misli:

- Ona bi to učinila. Neka je služavke pretraže i otmu oruž

je, ako ga ima uza se.

- Ne treba njoj oružje. Rekla je: ako me svuku do gole ko

že, ništa neće u meni naći. Neka me svezu, svejedno, naučila sam

u napuljskog kralja kako se ljude šalje s ovoga svijeta bez oruž

ja i čaše otrova. A ja velim, kneže, ona zna neku naročitu smrt i

mogli je naučiti u Napulju, jer kažu: bila je tamo i postigla

na turniru ženskih mačevalaca prvu nagradu. Bila je na dvoru

kralja Ferantea. On je bio prvi krvnik svijeta.

Knez skoči s jastuka, prokune i zabrinuto veli:

- Ako ona umre, neću od nje doznati zaklonište kraljevi-

ćevo ni uz prijetnju da mučim sina?

- Ovakvu ženu možete samo nadmudriti spletkom. Nešto

ćemo smisliti dok umine rok koji ste joj dali. Tko hoće pobije

diti jačega od sebe, mora hiniti slabost. Jer onda jači u borbi

ne uzima svu svoju snagu, popušta i oslanja se na neprijateljevu

slaboću.

- Nisi samo u šali dosjetljiv. To ću reći Pencingeru. Mora

nešto izmudriti da joj iznudimo priznanje.

- Zajedno ćemo nas trojica mudrovati i ne možemo proma

šiti. Zato joj vratite sina neka misli da niste odlučni ni odvažni,

da se bojite, a vi ćete spavati kao da vas nikad u snu nije mu

čila pokojna Beči Frankopanka.

- Ne spominji mi to. Idi. Neka Gordani vrate sina.

- A kaštelana Mladenčića neka Pencinger ne pušta k njoj

na razgovor. U skrajnjem slučaju neka bude netko prisutan.

Knez odmah pozove kaštelana Pencingera. Petar Pan mu ispripovjedi vrlo ozbiljno

sve što je govorio knezu. Ugojeni čovjek gladi svoju plavu bradu i sluša, kima

glavom, promatra ponešto pozorno dvorskog luđaka, razmišlja i na kneževo pitanje

izreče svoje mnijenje:

- Gospodin Petar Pan otkrio je prava čuda. Moramo uistinu

dobro razmisliti kako ćemo s Gordanom. Ali Mladenčićeva ljubav

upravo je divno otkriće. Ako se on pomamio za njom, bit će nam

od velike koristi.

- Mislite? Na koji način? - pita dvorski luđak naoko rav

nodušno.

- Još nemam osnovu, ali takvo oružje može osvojiti sve be

deme.

- Ostavite to do izminulog roka - veli Petar Pan. - Ona

kraljevića mora predati našom lukavštinom, a tada će izaći ispod

ovog krova. Neka ima povoda reći da je naš knez odličan vitez.

A sad idem da svojoj dragoj ženici odvedem mojeg sina.

I ostavi kneževu spavaonicu pa ide k Damiru. Našao je uza nj kaštelana

Mladenčića.

Dječak pozorno motri čudno lice sa šiljastom bradicom, ali ne pokazuje ni straha

ni ogavnosti.

- Biste li htjeli vidjeti svoju majku? - pita ga Petar Pan.

Damir namršti crne obrve:

- Mislite, možda, da se bojim? Ne bojim se nikoga. Ni onda

kad sam daleko od majčice. Ni ona neće plakati. Ni ja.

- Kad ste takav junačina, dođite sa mnom, gospodičiću.

- Zašto? Kamo?

- K majci. Ona vas čeka.

Dječak ga gleda sumnjičavo, ali ustane. Mladenčić također ide s njima. Petar Pan

ga ne zaustavlja.

Krenuli su sva trojica. Zagrlila je sina i pogledala dvorskog luđaka zahvalno.

Iza njega opazi kaštelana. Trgne je srce, osjeti ogavnost prema njemu i lukavo

prihvati zgodu da bude prijazna:

- Sada se opet sve troje osjećamo dobro. Je li?

- Samo kad ste vi zadovoljni, gospodarice - odgovara on

preko volje.

- A sad idemo. Knez je odredio da vas premjeste u drugi

dio dvora - veli mu Petar Pan. - U vašoj će sobi konačiti stra

ža da gospođu ne bi uznemirivali mlada gospoda. Takva je zapo

vijed.

Gordana smjesta primijeti da je to udesio Petar Pan zbog Mladenčića, a ovaj opet

uvjeren da je to učinio knez zbog Danijela. Samo nije mogao shvatiti zašto su

joj vratili sina. To mu sprečava da se ponovo druge noći dovuče do nje. Međutim,

mora se udaljiti jer dvorski budala vrši kneževe odredbe.

Izlazi zajedno s kneževim pouzdanikom koji mu odredi da se ne miče iz sobe u

kojoj je proveo noć sa Damirom.

Uskoro je došao k njemu Pencinger. Mladenčić se odmah tuži:

- Sve mi je pokvario gospodin markgrof Danijel. Pomamio

se za ljepotom moje gospodarice i tako nisam mogao s njom go

voriti. Sve je propalo. Razbili su mi čitavu osnovu koja bi bila

uspjela. A sada ste joj opet vratili sina. Ovako sam nemoćan.

"Gle, lupeža, uistinu je htio iskoristiti moju povjerljivost" - misli kaštelan i

odgovori:

- Knez neće da neviteški prekine rok koji je sam odredio.

Kad to prođe, pozvat ću vas da pokušamo na drugi način. Jučer

nam je plan pokvaren, ali drugi put radit ćemo drukčije. Sad se morate strpiti i

čekati ovdje dok ne dođe naš čas.

I ostavi zaljubljenika u drhtanju neispunjenih nada, u bijesu razorenih osnova,

u grozničavom traženju novih.

Kad se Petar Pan vratio knezu, ispriča mu kako ga je dočekao Gordanin sin:

- Kneže, ja sam na svoju obitelj vrlo ponosan. Služi mi na

diku i čast.

- Moraš se s njom brzo rastati, dragi moj luđače, jer sutra

se moraš spremiti.

- Kamo kneže?

- U četvrtak u zoru idemo u Zagorje.

- Tek što sam našao ženu i sina da se već s njima rasta-

jem? To neću podnijeti, kneže.

I naceri lice na tako savršeni plač da je knez prasnuo u smi-jeh.

- Ja lijem suze brižnog roditelja, a vi, okrutniče obešćašću-

jete moju očinsku ljubav, moju ljubav supružnika. Ja nisam sa

mo sretan jer posjedujem najljepšu ženu hrvatskog kraljevstva

nego i suprugu najvećeg junaka ovoga kraljevstva.

- Samo je dobro čuvaj, dragi moj Petar Pan, jer će jednog

dana doći netko da ju uzme.

- Njezin muž bije se negdje s Turcima i može ostati na bo

jištu.

- To je moja najtoplija želja - smješka se mladi Bran-

denburg i značajno gleda Petra Pana.

- Da, mnogo ima mladih muškaraca, koji lijepom junaku

žele da ostavi svoju divnu ženu slobodnu na ovom svijetu. Vi

niste dosad bili u toj družbi.

- Prvi sam među svima baš ja.

Dvorska luda zime u svojeg kneževskog gospodara i nakrivi brkove:

- Zaboravljate da ste prvenstvo predali meni svojem čas

nom riječi.

- To znači da nisi opasan. Mrgodio se ti koliko mu drago,

prvenstvo ide meni.

- Ni jednog časa niste pokazali da ste ikad samo lijevim

okom žmirnuli na ljepoticu.

- Objema očima, moj dragi. Slušaj kako je bilo. Kralj Vla-

dislav poslao me u Francusku da mu dovedem princezu Anu,

njegovu pokojnu ženu. Zaustavili smo se u Zagrebu kao gosti

bana Ivaniša Korvina. Tu sam na banovu dvoru prvi put ugledao

lijepu Gordanu. Vazda sam bio lakouman. Plamtio sam uvijek

kao suha slama. Bilo mi je tada osamnaest godina. Ugledao sam

je i izgubio glavu. One bademaste oči ispod divnog čela, onaj

pogled u kojemu se udružuje žar ženstva i neka nadmoć muško-

sti, baš sam se upalio. Njezin muž, Damir od Brezovice, upitao

me s mačem u ruci s kojeg razloga neprestano gledam njegovu

ženu. Morao sam se ispričati jer je Bela Ferenci tvrdio da ne bi mogao dalje

pratiti kraljicu kad bih se ogledao s Damirom na maču. Od onog časa uvijek sam

tome mladom junačini želio da ga vragovi odnesu živa u pakao. A kad sam baštinio

ova imanja...

- Po Beči Frankopanki?

- Ne spominji mi nje, do vraga - vikne knez ljutit i na

stavi: - Kad sam dolazio u Hrvatsku da zauzmem svoju baštinu

namjeravao sam sprijateljiti se s mladim brezovačkim gospoda-

rem kako bih mogao dolaziti u blizinu njegove žene.

- A gospodin suprug je to smatrao suvišnim.

- Nijedan me od plemića ove zemlje nije htio ni blizu.

- A onda? Što je bilo s Damirom i Gofdanom?

- Došao mi je napokon u pomoć Turčin. Ona će postati udo

vica, ja ban, a onda mi kralj Vladislav mora dati Gordanu za

ženu.

- Kao što vam je morao dati Beči Frankopanku?

- Šuti vraže, o njoj.

Budala raširi velike usne i smije se:

- Dobro, o njoj šutim, ali o Gordani smijem govoriti. Vi,

dakle, nju spremate za sebe?

- Zato se svladavam. To mi služi na čast.

- Barem imate nekakvu čast uz bansku.

- Toj banskoj časti za volju zakleo sam se Pencingeru da

ću se prema Gordani ponijeti kao pravi vitez i nikako joj doći

u blizinu.

- Čekajte, vitezom se želite prikazati toj ljepotici, a Pen-

cinger joj kuje okove i sprema tamnicu?

- To je samo da je preplašimo. To prije će otkriti gdje je

takmac na prijestolje sinu mojega ujaka. Kad nam to otkrije

otpremit ću je u Krapinu i tamo je držati dok ne dobijem vijest

da su je Turci učinili udovicom. Kralj je mora prisiliti da pođe

za mene. To će učvrstiti i moje banovanje u Hrvatskoj.

- što to sluša moje jadno srce!

- Tako je, dragi moj, doći ću jednog dana i lišiti te tvoje

obitelji.

- I tako ste vi sve nas varali: Danijela, mene i sve koji že

limo s lijepom labudicom zaploviti srebrnim jezerom života. Vi

ste izdajica, kneže.

- Svaki je tajno želio biti labud, a zapravo sam to ja.

- Vi, vi. Dobro, ali nas smo trojica. Ja sam slijepi suprug

koji misli da čuva svoje ognjište. Vi ste nuzljub, a Mladenčić

pobjednik. Pencinger ga želi iskoristiti da Gordani izmami priz

nanje. Taj Mladenčić prevarit će sve nas. Časti mi luđačke.

- Misliš da bi se to usudio?

- Da jučer nije bilo moje lakrdije na trijemu, već bi se da

nas ponosito šepirio za vašu buduću nevjestu, Pencinger je sni-

-

vao u svojoj postelji i dao tom Mladenčiću slobodu da ide Gor-dani u noćno doba

i nije ga brige. Razumijete li što to znači?

- Zamalo da Mladenčić nije počinio grozno djelo, časti mi,

ubio bih ga na mjestu. Prokleta hulja, još moram s njim skla

pati savez.

- Pencingerov propust je kažnjiva nepažljivost jer je vaš

pouzdanik. Da ja nisam Danijelu priredio tu osvetu, danas biste

vi bili omraženi i prokleti u čitavoj Hrvatskoj jer je Pencinger

Mladenčiću ostavio slobodne ruke. Ovakvim se izdajicama nitko

ne smije povjeravati. Oni vam ponude svoju službu, bilo za no

vac, bilo za kakve druge interese, ali ih nikad ne smijete ostaviti

bez strogog nadzora. Kad prevari svojeg brata, prevarit će i vas.

Nema smrdljivijeg gada na svijetu od izdajice, a Pencinger mu

prepušta da se mirno i slobodno kreće ovim dvorom.

- Jest, sve što veliš odobravam. Pencinger nije smio dopu

stiti tom lupežu Mladenčiću da sam ide k njoj. Kako je smio

sve to prepustiti njemu?

- No, i vama se pamet probudila. Vidite, to vam je od juče

rašnjeg smijeha. Uvijek vladari imaju dvorske lude. A zašto?

Jer smijeh bistri pamet, a njima treba mnogo bistrenja. Dakle,

brzo ćete shvatiti što ću sada rastumačiti: Zato je Pencinger uči

nio ovako? On je lija, a lijena lija rado spava, svatko mu može

iskopati lisičju jamu i uhvatiti ga.

- Istina. Taj bi spavao dan i noć.

- Gledajte ga, izgleda kao medvjed koji jedva čeka da do

đe zima, pa da ne mora tragati za hranom, već samo spavati i

spavati. A jer je on takav, ja ću se žrtvovati za vas, kneže.

- Zašto bi se trebao žrtvovati za mene?

- Slušajte: najbolje bi bilo kad biste Mladenčića izbacili iz

dvora.

- Nisam lud da javi Hrvatima kako sam namamio Gorda-

nu u dvor, kako sin nije ranjen i sve drugo. To ti baš nije pa

metan prijedlog.

- Upadate u riječ kao baba, ne date mi da završim. Slu

šajte: rekoh da bi bilo najbolje izbaciti ga iz dvora, ali kad se to

ne može jer bi nas odao, moramo ga držati ovdje. Pencinger je,

dapače, s njim sklopio savez. Pa dobro, ali ga treba čvrsto držati

na oku. To ću preuzeti ja. Dakle, to je žrtva koju želim pridoni

jeti za vas. Uhodit ću tu hulju i paziti što radi i što kani. Ne

samo da je hulja nego je smrtno zaljubljen u Gordanu. On je

bijesan pas i ne mari ugristi sam sebe da dođe do cilja.

- Dobro si to rekao. Pencinger je strahoviti pospanac i li

jenčina, a ti spavaš kao zec otvorenih očiju. Tebi povjeravam da

paziš na tog izdajicu.

- A sada maknite već jednom s dvora svoju mlađariju. Ne

ka idu do vraga. Inače ću se morati svakog dana s njima negdje

u noći na trijemu pobiti. Neprestano će obilaziti lijevo krilo dvo

ra.

- Vrijeme je da već jednom idemo u Krapinu. Dosad sam

oklijevao čekajući neprestano Gordanino priznanje. Mislio sam

da ni dva dana neće moći podnijeti sramotu što se nalazi s mla

dim ljudima pod jednim krovom već će radije odati kraljevićevo

zaklonište. - Ona čeka rok. Nada se pomoći. Neka se naslađuje

tom nadom, a mi ćemo do izminuća roka u Krapinu.

- Jest, to je pametno. Odvedite vi svoje dvorane lijepim

djevojčicama koje se tamo u krasnom krapinskom dvorcu dosa

đuju. A ja ću ostati ovdje.

- Ti i Pencinger. On je već rekao da će ostati ovdje.

- Ja ću bdjeti nad Mladenčićem, a to također znači nad

Gordanom i njezinim sinom. Konačno, vi ste mi časnom riječi za

jamčili moje supruško pravo, dakako, samo u duhu.

- Naravno, sam6 u duhu, jer kad bi bilo drugačije, ne bi ti

više imao ni jednu čitavu kost.

- Časna mi riječ, ostat će uvijek sve u duhu, pa zar bi druk

čije bilo moguće, kad pogledate mene i usporedite sa sobom.

Izvana se čuje buka. Petar Pan ustaje:

- Dolaze vaši prijatelji. Galame kao da ih je stotinu. A to

sve samo zato ne bi li ona čula njihove glasove. Đavo je to kad

je pod krovom lijepa žena. Tu su i zidovi razbuđeni.

Bučno ulaze kneževi dvorani, na čelu im Danijel. Mladi knez ih ušutka i najavi:

- Dječaci, znam sve. Srce vas vuče onamo gdje nas čekaju

ljepotice. U divnom gradu navrh brda Krapine.

Nitko ne pokazuje radosti. Danijel se tuži:

- Ne mogu s vama. Osjećam se bolestan, trese me groznica.

- A što trese vas, gospodo? - pita Petar Pan preostalu go

spodu.

- Nema izgovora. Svi ćemo zajedno. Tri dana bit ćemo go

sti naših ljepotica.

- Tri dana? Tko će to izdržati u onoj dosadi? Trebalo bi

već nešto novo da ne umremo u jednoličnosti - reče barun

Konrad.

- Smilujte im se, kneže - moli Petar Pan. - Odredite im

svake večeri šetnju po trijemovima, baš ispred vrata lijepe za

robljenice.

- Imaju zarobljenica u zagorskom dvorcu koliko žele - od

govori knez i dade dozvati sluge i svoje lovce.

Po nalogu dvorskog luđaka već su čekali na hodniku.

- Jučer sam zapovjedio da budete spremni za put u Kra

pinu. Želim ponijeti divljač.

- Sve će biti po želji vaše kneževske milosti - pokloni se

duboko prvi lugar. - Za koji dan da spremamo divljač?

- Putujemo prekosutra.

- Neopozivo! - naglasi Petar Pan i smiješi se podrugljivo

namrštenom Danijelu.

-

GLASNIK UROTNIKA

Velislav Arbanasić i Pogledić gledaju s prozora na daleku cestu kojom jaše

konjanik. Po njemu pljus ti kiša. Oko njega prska blato.

- To će biti Jelenko Kušević.

- Da, to je on. Kome bi drugome palo na pamet izjahati u

šetnju po takvu pljusku?

- Skreće k tebi Velislave. Ne može ni on po toj bljuzga-

vici.

- On može, ali žali konja i mora s njim pod krov.

- Čudno da se sklonuo k meni nakon onog sukoba u ne

djelju.

- Sad mu moraš ponuditi krov u nevremenu.

I promatraju kako Jelenko ulazi u Arbanasićevo dvorište, silazi s konja, pokriva

ga svojim ogrtačem i vodi ga pod krov staje. Onda se obazre na dvorac, lijepi,

jednokatni od debele jake hrastovine, s trijemom punim cvijeća u loncima. Kiša

pljušti baš na trijem. Ovamo je izašao Arbanasić da po dužnosti pozove Jelenka u

kuću. Još prije nego mu je ponudio pod krov, Jelenko vikne iz dvorišta:

- Je li kod tebe Pogledić?

- Jest, tu je. Uđi u kuću.

Odmah se odazove, ulazi i uspinje. Stresao je sa sebe vodu i zakoračio u sobu.

Velislav Arbanasić ide za njim i razmišlja: bi li mu ponudio piće što stoji na

stolu, ili ne. Boji se da će mu odbiti, a to bi ga uvrijedilo. Ako opet ne

ponudi, uvreda je za gosta. Zato mu dade stolac i pričeka što će on. Jelenko

povučeno sjedne podalje od stola kao skromni stranac. I požuri da razjasni

dolazak:

- Ne bi dolazio da nisam morao. Tražio sam Pogledića kod

kuće, ali rekli su mi da je ovdje.

- Ima li što novo?

- Da. Bio sam u ranu zoru u šumi. Lugari iz Lukavca spre

mali su lov na divljač za knežev put u Krapinu.

Pogledić i.Velislav uzbuđeno se digoše:

- Ide? Naravno. A kada? - pitaju mladi ljudi veselo, a Ku

šević odgovara hladno, ravnodušno kao da se radi o sitnici:

- Već tri dana očekuju knežev put. Danas ujutro odredio je

da se putuje prekosutra.

- Dakle, u četvrtak. U koje doba?

- U zoru. Uvijek je odlazio prije izlaza sunca da do večeri

bude na cilju.

- Je li to sasvim sigurno?

- Sasvim sigurno. Sutra uvečer lugari peku živad na ražnju

za put.

- Nahvatalo se dosta peradi u dvorištima naših ljudi.

- Bit će mu skup objed - doda Pogledić i pita dalje: -

Kada ćeš obavijestiti Mrnjačićeve na Griču?

- Još danas, a onda odmah k Šimuniću da mu javim.

- Dobro je da požuriš - naglasi Velislav. - Cvjetko mora

obavijestiti sve svoje Zagorce. Svi ćemo se sastati kod njega jer

je mjesto gdje ćemo dočekati kneza sasvim blizu njegova dvora.

- Valjda ga ne kani zadržati kao gosta? - začudi se Smi-

ljan Pogledić, a Velislav odgovori:

- Ni izdaleka. Rekao mi je da će ga zarobiti u takvom di

jelu svijeta gdje ga ne bi mogli naslutiti ni vidovnjaci. Jelenko,

sigurno ti je Simunić rekao gdje je to?

- Niti sam pitao niti mi je rekao.

- Bio je kod tebe u nedjelju uvečer. Vidjeli su ga u zoru iz

jahati iz tvojeg dvora.

- Jest, bio je.

- Kako da se nije javio nama? Zbog čega je dolazio? - pi

ta Arbanasić.

- Zbog nestrpljivosti koja mu ne da mirno čekati kneževo

putovanje. Već bi ga htio imati u šakama. A zatim smo govorili

kako će se razjasniti što znači boravak Damirove žene u Lukav

cu. Htio je čuti da li se ona uistinu tamo nalazi.

- I o tome si čuo od lukavačkih lugara?

- Naravno, da jesam. Dječaka ne mogu prenositi, rane bi se

otvorile, a mati ne može drugo nego njegovati dječaka.

- Pod krovom čovjeka koji je u Hrvatskoj bedem omražene

kraljevske vlade. To mi ne ide u glavu.

- Lugari su vidjeli Gordanu na prozoru dvorišta kako gle

da dolje, vidjeli su i kaštelana Mladenčića da seta trijemom. I

služavke nose gore jelo za Gordanu. Stanuje tamo gdje su stano

vali bivša banica Beči i ban Ivaniš. To sam ispitao i po tome

znam da Brandenburg prema njoj nije prekršio viteške običaje.

Zato je lako vjerovati da se ništa zla ne događa oko nje.

- Ostavimo to - predloži Arbanasić. - Mi sad moramo u

Zagorje da dočekamo kneza, zarobimo ga i zauzmemo njegova

imanja. Kad dobijemo u šake Brandenburga i uđemo u Lukavac,

vidjet ćemo što je s Gordanom.

Pogledić ne može sjediti od uzbuđenja pa ide gore-dolje i ushićeno im slika

prizore budućnosti:

- Ljudi, zarobiti Brandenburga i prisiliti ga da ode iz Hrvat

ske. Kako to milo zvuči.

- Još će milije zvučiti kad živinče bude na lancu - veli

Arbanasić.

- Samo ako je to sasvim sigurno da ide u Zagorje? - pita

Smiljan Jelenka koji je već ustao da se oprosti.

- Dosad je knez neprestano odgađao taj put, ali sada kažu

da ide sasvim sigurno. Naravno, može se dogoditi da ipak promi

jeni odluku, ali se spremaju i ja to po dužnosti moram javiti.

-

Velislav ustane i pogleda Jelenka:

- Ne zamjeri. Moram te pitati zbog naše urote, a ne da tebe

možda dražim. Hoćeš li javiti i Draženiću u Stubicu? Ako ne,

onda odaberi jednog od nas.

- Već je Šimunić te preuzeo na sebe. A moram li sada još

do Lektorica i drugih ili preuzimate to na sebe vas dvojica?

- Idemo s tobom, samo dok nam osedlaju konje.

Načas se Kušević ustoboči i mrko pogleda Velislava:

- Vi biste se pokazali zajedno sa mnom kojega ćete izbaciti

iz bratstva?

Drugovi osjete u njegovu pitanju provalu mržnje. Dok je dosad uvijek govorio

mirno i hladno, sada je prijetio da će provaliti plamen ljutine. Zato se

Velislav požuri spriječiti ispad i veli blago:

- Mi moramo izvršiti zadaću na koju smo prisegli, a kad

sve bude svršilo, ti ćeš se prijaviti županu i svojoj sučiji, a onda?

Tko zna, možda se sve izgladi između tebe i Draženića.

- Nikad se sjever i jug ne mogu sastaviti.

- Razumijem, Jelenko - opet će blago Velislav - ni ja ne

bih mogao pregorjeti djevojku koju ljubim, ali...

- Nema djevojke koju bih ja ljubio.

Izrekao je to prijeteći i opet Velislav nastoji blagošću zaustaviti plamen

svojeg druga:

- Dobro, dobro, ostavimo to. Htio sam reći ovo: možda će

se izgladiti između tebe i nas svih sve ono što je bilo prošle ne

djelje kad si povrijedio našu slavu. To se lako može izgladiti.

- Kako bi se to moglo? - pita on izazovno.

- Priznat ćeš sučiji da si se prenaglio. Svatko će ti opro

stiti.

- Moliti za oproštenje? Ja? Nikada. Volim da me izbacite iz

bratstva. Uzmite mjesto mene došljaka uzvišenog Draženića. Pre

dajte se njemu. U čast vam. Zbogom!

- Čekaj, Jelenko. Ako ne kaniš opozvati, žao mi je, ali ne

sumnjam da ćeš se javiti sučiji, a ona će ti suditi kako zna, po

šteno i pravedno. Dotle radimo, Jelenko, zajedno kao da nisi

ništa kriv.

Nešto neprijatno bljesne u Jelenkovim očima i čudnim tvrdim glasom odgovori:

- Kao da nisam kriv? Jesam. I još ću biti. Krivnja moja

raste kao luda gljiva nakon kiše. Poslije ovog pljuska bit će ludih

gljiva kao trave u polju. Čitavo Turopolje neće dospjeti da sve

ubere i mene osudi. Vama neće preostati drugo nego da me bacite

tri puta iz bratstva. Dakle, do sutra u dvoru Cvjetka Šimunića.

On uzme klobuk pa ide k vratima, hladno ostavi sobu, ne okrenuvši se više k

drugovima.

Nakon njegova odlaska kao da je ostalo u sobi nešto neprijatno ledeno,

tjeskobno. To osjećaju obojica i Pogledić i Arba-

nasić. Kao da ovog mladića nikad više neće vidjeti, nikad više naći se s njime u

drugarstvu. Pogledić pokuša izjasniti svoje osjećaje:

- Tako mi se čini da idemo nekamo grdnim nekim putem,

nekamo kamo ga nikad nitko ne može slijediti.

Velislav izađe na trijem, zovne mlađeg brata i tiho mu saopći:

- Petre, mi moramo na put još danas. Neka je sve spremno.

Dok ga upućuje što sve ima učiniti, opazi kako se njegovu

dvorcu približava novi jahač.

Izašao mu je u susret i prepoznao Darka Mrnjavčića.

- Otkud vi? Iz Zagreba?

- Ravno odande. Cuo sam da je ovdje Pogledić. Sreo sam

putem gospodina Kuševića. Obavijestio me da sada ide u Zagorje

Šimuniću.

Sluga mu je uzeo konja, a domaćin ga povede u sobu gdje čeka Pogledić. Pošto su

se pozdravili, mladi Darko sjedne s njim k stolu, prihvati ponuđeni vrč vina. A

onda odgovara na njihova pitanja:

- Evo zašto dolazim: Šimunić je u nedjelju bio ovdje kod

Kuševića, a u zoru se navratio k meni u Bistru. U mene je našao

Slavimira Draženića. Baš smo htjeli zajedno odjahati Šimuniću,

kad eto njega. Draženić mi je pripovijedao kako su u nedjelju

plaćenici iz Lukavca plijenili narod i kako se u Turopolju mladež

odlučila okupiti oružanu četu da brani turopoljske plemiće i kmete

od novih provala. A onda je predlagao da bi se svi sabrali kod

Šimunića u Zagorju. Jedni da kneza uhvate, a drugi neka budu

spremni da odmah, pošto ga zarobimo, zauzmemo sva tri kneževa

dvorca istodobno: Krapinu, Medvedgrad i Lukavac. To se Šimu

niću vrlo svidjelo i on mi je odredio neka vam javim ovo: uzmite

sa sobom u Zagorje sve mlade drugove koji su bili s Draženićem

kod župana na dogovoru. Uopće sve u koje imate povjerenja.

- Da im kažemo u čemu se radi?

- Neka se okupe bilo kod vas ili kod gospodina Smiljana

Pogledića pa ću ih ja po odluci šimunićevoj zapriseći na šutnju.

Svi, dakle, idu s nama.

- Dobro. Hajdemo odmah i pozovite ih k meni - ponudi

Pogledić.

Ustali su sva trojica na polazak.

OPROŠTAJ

Nakon proloma oblaka zasjalo je sunce i prelilo valom zlatnog sjaja Jasenkin

cvjetni vrt. Svaki joj se cvijetak smiješio natopljenim kapljicama duginih boja.

Jasenka razgledava, nije li joj nevrijeme slomilo koji cvijet ili grančicu

voćke. Iz staje izlaze momci i sedlaju konja. Došla je bliže i upita ih:

- Gospodar opet izlazi od kuće?

- Zapovijedio je da mu opremimo čvrstog vranca, a to znači

da ide na duži put.

- Tko od vas ide s njim?

- Nitko. Gospodar ide sam.

Ne rekavši više ništa, Jasenka ulazi u dvorac, uspinje se drvenim stubama u sobu

svoje majke. Gospođa Kušević sjedi uz otvoreni prozor i bavi se oko proljetnog

cvijeća u zemljanim loncima. Svježi sunčani zrak struji u sobu. Jasenka čeka da

majka svrši posao. Ali ona već pita, radeći dalje:

- Valjda neće odjahati da se ne oprosti?

- Ne mogu to znati. Nisam govorila s njim. Stigao je pred

podne iz šume, a kad se spustio pljusak, odjurio je nekamo pre

ma Lomnici. Onda se vratio. Curila je s njega voda.

Gospođa zakima i otvoreni pogled crnih očiju upire se nekud u daljinu gdje joj

se ukazuju čudne prikaze. A onda šapne:

- Neće biti dobro. Crno je sve pred njim, sve je crno.

- I meni se čini, majko, da je tako.

- Dolazi. Ne mogu ga pustiti da ode. Ne mogu. Ostani tu.

Gospođa Tomislava uzme na krilo lonce s cvijećem i kopka,

sjedeći u dubokoj udubini uz prozor do kojega vode stube. Do nogu na stubama

sjela je Jasenka s vezivom da brat ne bi opazio kako ga čekaju.

Vrata se otvaraju i zatvaraju, a zatim ulazi Jelenko. Prebacio je dugi

tamnomodri ogrtač i opasao teški mač.

- Došao sam se oprostiti - veli on.

- Znak da ideš nekud daleko?

- Nije toliko daljina, ali me neće biti duže vrijeme.

- Do kada?

- Nekoliko dana, možda manje, možda više.

- Mogao bi odgoditi do sutra.

- Ni vama za volju ne mogu.

- Sine, ne ide li to za tobom zloduh?

- Ja idem za njim, ne on za mnom.

- Svladat će te, sine, i nad kućom našpm past će zlo kao onaj

pljusak malo prije.

- Ne trošimo riječi o tome, majko. Ja idem.

- Kad je tako, idi. Pitam te samo hoćeš li primiti od mene

nešto na put?

- Hoću, majko, jer što vi dajete može mi samo koristiti!

- Pogodio si. Koristit će ti. Samo te molim slušaj me neko

liko časaka. Bila su dva susjeda, Ratimir i Nosimir. Obojica su

ljubili jednu djevojku. Ona je pristala uz Nosimira i pošla za

njega. Od toga časa Ratimir je smrtno zamrzio Nosimira koji je

imao svoj dvorac u njegovu susjedstvu. Od toga dana trpio je ne

sretni mladić strahovite muke. Morao je gledati susjeda Nosimira

kako sretno živi. I gdje je god susreo Nosimira, svuda se među

njima razvio sukob. I oni se pobili javno. Ratimir ga je svuda

napadao, uvjeren da ga Nosimir izaziva podrugljivim smijehom.

Ali još nešto: otkad je Nosimir bio tako sretan u ljubavi, svakog

dana sjela je na krov Ratimirove kuće noćna sova. Stizava ga

jedna nevolja za drugom. Danas mu je uginuo konj, sutra čuvar

kuće pseto, a onda mu je planula staja.

Jedne noći opazi Ratimir kako se netko šulja oko njegova hambara. Mladić trgne

mač i potrči da uhvati nepoznatog. Ali taj se izgubi u tmini. U bijegu izgubi on

klobuk.

Tu pripovjedačica ušuti. Čini joj se da je pogled njenog sina iznenađen,

začuđen, čak i preplašen. I nastoji proniknuti uzroke tome pogledu koji već

odaje neku prepast kao da ga je zatekla na nekom nedjelu. Ali on ne veli ništa,

kao uvijek sluša njezine priče, šuteći. Pomno pazeći izražaj njegova lica, ona

proslijedi:

- Onaj koji se šuljao izgubio je u bijegu klobuk. Ratimir

prepozna vlasništvo svojeg omraženog susjeda Nosimira. Od tog

časa sjela je u Ratimirovu dušu strahovita sumnja da je njegov

susjed nečastan nitkov palikuća koji je očito i one noći htio za

paliti njegovo žito. To raspali Ratimira i on zakune osvetu, nepo

mirljivu, strahovitu.

Jelenkove oči čudno zure u majku. Ona ponovo načas zastane. Opet se gledaju sin

i mati, opet ona nastavi:

- Ratimir je izvršio osvetu. Ubio je Nosimira.

Mati čvrsto promatra sina i naglašava:

- Ali nakon Nosimirove smrti svakog dana dogodi se zlo.

Jednog dana ugine Ratimirovo blašće, drugog dana perad, onda

se pokvari voda u bunaru. Nosimir je mrtav, a nevolje padaju po

njemu kao i prije. I sada ga još ljudi okrivljuju da je lud od lju

bavi za nesuđenom i sam u ludilu tamani svoju imovinu. To Rati

mira prisili da je sa svojim vjernim slugom bdio sakriven u ne

vidljivom skrovištu. Tako jedne noći opaze oko hambara neku

sjenu. Vrlo se oprezno dovukoše tamo i pograbiše neznanca. Imao

je na sebi Nosimirov ogrtač i klobuk. Odvukli su ga u kuću na

svjetlo. Sto misliš: tko je to bio? Ona, nesuđena njegova ljubav.

Iz pakosti, od zloće, ona je uništavala nesretnog Ratimira. Ona je

bila kriva njegovoj nevolji, ne onaj kojega je Ratimir mrzio i

ubio. Bila je ona pod hambarom i onu noć kad je tamo našao No

simirov klobuk. Priznala je. Činila je zlo Ratimiru. Zašto? Jednom

je otkrio svoju ljubav, ali ona siromašnog plemića odbije s pre

zirom. A on je nazove namigušom i nedostojnicom. Tu mu uvredu

nije zaboravila i osvećivala se. Nesretni Ratimir tek sad razabire u kakvu je

zapao zabludu.

Nevjernicu koja ga je ostavila, jer je Nosimir bio bogat, nije ubio, samo ju je

prokleo. Njegova mržnja i njegova osveta bila su djeca zablude. I on ode u

svijet lutajući, gonjen grižnjom savjesti i patnjama kajanja, ali duša je bila

slomljena. Pucala je pod strahovitim bremenom. Smutila mu se pamet i on se baci

u ponor.

Jezovita tišina ukočila se pod drvenim stropom. Jasenkine lijepe oči pune su

crnih slutnja. Jelenko stoji blijeda lica i maglena pogleda uperena u prozor.

Sve troje zaustavljaju talase svojih muka, sve troje šuti i zakapa svoje boli u

sebi.

Dugo nema riječi. Jelenko je očito teško potresen, duboko obuzet majčinom

pričom. Kao da mu se uvukla u dno duše i uhvatila u borbu s nemanima što su se

tamo ugnijezdile. Već je prošlo nekoliko časaka otkako je zanijemjela posljednja

riječ priče. Jelenko i ne zna da njegova šutnja rađa nadom u srcima majke i

sestre.

Onda se probudi. Kao da priča nije mogla svladati nemani u mladićevoj duši. On

se prene i nastoji biti ravnodušan.

- Hvala majko, lijepa je to priča.

- Darovana ti je na put.

- Znam - i njihove se zjenice susrele u pogledu koji je

značio i pitanje i odgovor. Zna on zašto je pričala priču i razumio

je.

Majka odmah nadoveže:

- Ne bi li ipak bilo dobro da ne ideš?

- Moram. Tu se ne da ništa promijeniti.

- Kad ćeš se vratiti?

- Rekoh, za koji dan, možda i kasnije, ne znam ništa.

- Zašto ne uzimaš sa sobom momke?

- Na ovaj pohod moram sam, tako mi je određeno. Do vi

đenja draga, dobra majko. Ne brinite se za sina ...

- Neka samo ide, majko - veli Jasenka - uzalud bi ga bilo

zadržavati.

Jelenko se sagne nad majčinu ruku i poljubi je.

- Što god se dogodilo, na vas nikada neću zaboraviti.

Mati ga uhvati za ruku:

- Ne zaboravi Ratimirovu sudbinu.

- Jelenko, ne zaboravi ni nas - veli Jasenka.

Okrene se k sestri kao da će nešto reći, ali se predomisli.

- Vrijeme ide, moram se požuriti.

Mladić izlazi u dvorište.

Sestra polagano ide za njim. Kao da ju je očekivao. Hitro skoči k njoj, uzme

njene ruke i pogleda je u oči:

- Znam, Jasenka, što god se zbilo, ti ćeš biti uza me jer ćeš

me uvijek shvatiti. Majku muči strah, ali ti joj budi štit kad bi

klonula.

- Za ovih nekoliko dana?

- Bit će više. Tebi ne mogu zatajiti, hrabra si. Sada izlazim

iz svojeg starog dragog dvorca i ne znam kad ću se vratiti.

- Jelenko, ideš dakle ponorom o kojem si govorio?

- Idem, Jasenka, ne mogu natrag.

- Možda će Ratimir ipak doznati da je bio u zabludi prije

nego izvrši osvetu?

Jelenko se uspne u sedlo i odgovori:

- Ništa ne znam, Jasenka, nego da ćeš mnogo čuti o meni.

Ne znam kako će se sve svršiti. Ali upamti: ne mogu mirovati dok

svojoj braći, nebraći, onako svečano ne projašem pred nosom

čitavim Turopoljem i Zagorjem i zgazim ih. U prahu će preda mnom

klečati. Razumiješ li? A sad zbogom. Uvijek ću misliti na tebe

i na majku.

Onda zbvne svojeg pouzdanika žarka. Kad se ovaj približi, Jelenko mu pruži ruku,

dugo je zadrži, gleda ga značajno i veli:

- Dakle, pazi na sve. Zbogom!

Opet pozdravi sestru. Konj ponosito nosi svojeg gospodara. Još se obazro

Jasenki. Ona gleda za bratom koji je začas nestao među drvećem. U duši mlade

djevojke bude noć, tamna, puna jeze.

UROTNICI U ZASJEDI

Usred zagorske dolinice diže se lijepa visoravan Sveti križ. Na rubu leži zidani

dvorac Cvjetka Šimunića. Oko dvorca čvrsta visoka ograda od opeke. Prostrano

dvorište kao da je natkriveno svodom gustog granja starog drveća pod kojim pasu

osedlani konji.

U blagovaonici dvora vreva mladih urotnika. Na okupu je mladež iz Zagreba,

Turopolja i Zagorja. Razgovor im je prigušen, uzbuđen. Kretnje žestoke, lica

zarumenjela, oči iskričave. U svačijim je ustima dolazak kneza Brandenburga u

Zagorje. Svatko izriče svoje misli, svatko nastoji opasnom pothvatu pridonijeti

svoje prijedloge. Najviše se ističe domaćin Cvjetko šimunić, a postrance stoji

Jelenko. Ne upleće se u vijećanje ni jednom riječi. A oni drugi kao da od njega

i ne traže i ne očekuju. Od rana jutra traje vijećanje do podne. Onda su

zazvonila zvona male crkvice na brdu Sveti križ. Cvjetko pozove:

- Gospodo i braćo, obustavljam vijećanje. Donijet će nam objed. Nije potrebno

govoriti pred poslugom. Poslije objeda svršavamo sve. Plan našeg Draženića prava

je bojna osnova, prekrasno smišljena, pa nam je potrebno samo neke stvari malo

iskušati što nam je lako izvesti u ovim sobama, jer smo u dvorcu sasvim sami.

- A gdje vam je stari otac? - pitaju ga.

- Rekoh starome da sam vas pozvao na dogovor po želji

banovca pa sam ga zamolio da se ukloni. Rado ješ to prihvatio

i tako smo ovdje sasvim slobodni.

Odmah je rasprava prekinuta. Domaćin je, međutim, izašao da donese iz podruma

vino. Za njim izlazi mladi plavokosi plemić Slaviša Pisačić da mu bude na

pomoći. Kad su već bili u podrumu, tuži se on Šimuniću:

- Kuševićevo držanje baš nije prijazno. Za čitavog vijećanja

stoji u pozadini i ni da bi rekao riječ. Samo sluša podmuklo. To

garavo lice s đavolskim očima ne sviđa se gotovo nikome od na

ših prijatelja.

- Oni koji ga poznaju ne sude tako. Reci drugovima koji se

bune protiv njega da se on zato tako ponaša jer ne može živa

vidjeti Draženića bez kojeg naša navala ne bi vrijedila pišiva boba.

Moraš priznati: divno je smislio bojnu osnovu. Ja to ne bih znao.

- Zašto onda ne razgovara s drugima? Barem mu mi nismo

oteli djevojku? On nas jednostavno prezire.

- Čini se tako, a možda i bjesni na nas što smo uzeli za vođu

Draženića, a ne njega. Bilo kako, ostavi ga na miru, trebam ga

ove noći da čuva zarobljene četovođe.

- Nikome nije po volji. Svi su protiv njega, upravo je svima

odvratan. Drži se kao da se i ne slaže s našom urotničkom osno

vom.

- Za to ja odgovaram. On ima strašnih mana, ali je s nama

dušom i tijelom.

- Veliš, Cvjetko, da Turopoljci ne misle o Jelenku Kuše\"ću

zlo kao mi drugi, jer ga znaju? A čuj ovo: nas je nekolicina prije

podne izišla na dvorište. S nama je bio jedan od turopoljskih ple

mića i žestoko osuđivao Kuševića da je umišljen, zavidan, uvrije

đen što nije prvi, da ga je ban otjerao s bojišta jer je tamo po

činio neko veliko zlo, ali taje što je bilo. I još nešto. Bio je zastav

nik pa su mu oduzeli čast zbog nedjela u hrvatskom taboru.

- Tko je to govorio?

- Turopoljac. Ne znam mu imena. Visok je, mlad, rumena

lica, drži se ukočeno kao da su ga Turci čitavog nasadili na kolac

- I smije se zlobno i govori zlobno, znam. To je Ilija, zovu

ga Vukan. Da, Ilija Jakovac iz Mraclina. Vele da ga je krstila vila

zlokobnica. Zato taj zlobnik ne pazi na ono što govori. Pošto je

neznalica i ne može dostići ničega, dodvorava se Draženiću samo

zato što smo ga postavili za vođu.

- A zašto ga onda trpiš među nama?

- Sto ti ja znam. Ulizuje se Draženiću, a on i ne pita s kim

ima posla, žuri mu se skupljati vojsku za bojno polje, a Turo

poljci su ga doveli. Uostalom, čemu sada trošiti vrijeme na to če

ljade. Uzmi ovaj "barilac" pa idemo gore.

Kad su stigli u blagovaonicu, nađoše drugove u raspravi o bojnom polju, o

junacima i vođama. Simunić malo sluša pa razjašnjava:

- Još se ništa ne zna gdje su naši i jesu li uopće već zapo

čeli bitku, čuo sam u Zagrebu od banovca ovo: ban je odlučio

zaustaviti Turčina tamo gdje se najmanje nada, a to neće javiti

ni po kojem glasniku da ne padne u ruke kakvom turskom uhodi.

Dok ne bude odlučne bitke, nećemo doznati ništa o našim junaci

ma. Zapravo je prošlo tek osam dana otkako su oni digli vojsku

iz tabora i otišli u Bosnu.

- Sto se za osam dana može desiti? Još nisu ni našli Turčina.

- Evo dolaze naši stražari - prekine razgovor jedan glas.

Svi gledaju na vrata gdje se pojaviše Smiljan Pogledić i Darko

Mrnjavčić, pa odmah javljaju Draženiću:

- Velislav Arbanasić hoće da objeduje u tornju. Nitko ga ne

bi maknuo sa straže. Ima dalekovidno oko i zapazit će povorku

dva sata daleko.

- Ali u ovo doba ne može knez biti još ni u Kupljenovu -

razjasni domaćin.

- Svejedno. Arbanasić neće silaziti.

- Neka ostane. Važno je da pravodobno zapazimo knežev

dolazak - veli Draženić. - U Arbanasića je doista oko kao u ja

streba. Neka, dakle, ostane.

Vrata se otvore i ulaze sluge, nose jelo, a razgovor skrene drugim smjerom.

Kasno je popodne. Na tornju Simunićeva dvorca stoje na straži Velislav

Arbanasić, Smiljan Pogledić, Darko Mrnjavčić i Dragan Vojković. Oči vrebaju

dalekom zagorskom dolinom. S obje strane ogradili su je divni bujni brežuljci i

čini se neko zatalasalo more ukrutilo se i ostavilo te zelene valove sebi na

uspomenu.

S jedne strane doline teče mala rijeka Krapina, s druge bijela cesta prema

Zagrebu. Mladi ljudi istražuju pogledima, čas obalu rijeke, čas opet cestu.

Svaka im je kretnja odraz uzbuđene pažnje. Katkad nešto prozbore, onda opet,

šuteći traže dalekom cestom dolazak kneževe povorke.

Tada se u toranj uspne Cvjetko Simunić, malo s njima porazgovara, kad iznenada

Darko upozori:

- Pazite, tamo nad cestom vidim maglu.

- Ne može to biti Brandenburgova povorka - razjašnjava

Cvjetko. - Znam točno koliko knezu treba vremena dok sa čitavom

povorkom stigne do mojeg dvorca. U Krapinu je ulazio gotovo uvi

jek tek podvečer.

- Zar ne može drugim putem?

- Kojim? Dolina je uska, svaki nam je puteljak u oku. Ali

sad je dosta. Siđite dolje, neka vas zamijene drugi.

JtU

- Ostavite nas. Lijepo je gledati tolike brežuljke i vinogra

de - veli Pogledić. - Kod nas u Turopolju ima ravnih polja, ši

kara, šaša i močvara, a ono dalje sve beskrajne silne šume u ravnini.

Darko Mrnjavčić neprestano zuri u čistu daljinu, a onda ih iznenadi primjedbom:

- što mislite, braćo, da se Brandenburg predomisli i ostane

u Lukavcu, a mi ovdje badava čekamo?

- Ne može se predomisliti. U krapinskom gradu stanuju žene

što ih je knez doveo iz Budima. Razvratni mladić i njegovi pri

jatelji ne bi izdržali dugo bez svojih ljepotica.

- A ipak, knez je odlazio svakog tjedna koji dan u Krapinu,

zašto sada već toliko vremena odgađa put? - pita Velislav.

Darko Mrnjavčić upada odlučno:

- Zašto? Ljudi, pod svojim krovom ima ženu zakletog nepri

jatelja dvorske stranke. Nije li to važna stvar da odgodiš put u

Zagorje? Zapravo, ne razumijem kako se može vjerovati da bi žena

Damira Brezovičkog mogla samo tako odjahati u Lukavac i tamo

ostati sa sinom. To je trebalo ozbiljno razmisliti. Morali su otići

u Lukavac i zahtijevati da s njom govore.

- Darko Mrnjavčić nema krivo - veli Šimunić.

Vođa gričkih plemića ponovo se uzrujava:

- Čitava ova stvar i priča o sinu nikako mi ne ide u glavu.

Trebalo je ispitati kako bi ona mogla otići dobrovoljno u Lukavac

kad se zna da je knez životinja i kolika je mržnja između nas i

Brandenburga. Upravo se zgražam što naša stara gospoda na Griču

nisu učinila ni koraka da saznaju što je to s Gordanom.

- Oni kažu da je Gordana otišla po svojoj volji i nemaju prava

miješati se u njezine čine.

- Imaju pravo - potvrdi Pogledić.

- Nemaju - žestoko će Darko. - Trebali su se pobrinuti da

saznaju zašto je žena našeg hrvatskog junaka otišla u Lukavac.

Nije li se Brandenburg poslužio kakvom varkom pa da je zarobi?

- To je zaista moguće - trgoše se svi.

- Dao bih skinuti glavu da Gordana nikad ne bi ni časa ostala

pod krovom s knezom i njegovim prijateljima od svoje volje -

žestoko dokazuje Mrnjavčić, a Cvjetko prihvati:

- Braćo moja, Mrnjavčić je potakao vjerojatnu misao. I pa

zite: ako je knez uistinu tamo domamio Gordanu, bila bi naša

dužnost da oslobodimo ženu junaka Damira.

- Čim izvršimo danas što smo poduzeli, najprije moramo

otići u Lukavac. To bismo odmah morali javiti Draženiću.

Dok ovako razgovaraju, neumorno istražuju pogledima usku zagorsku dolinu, teško

očekujući dim na cesti. Odjednom Arba-nasić svojim dalekovidnim pogledom nešto

zapazi i usklikne:

- Tamo je oblačak dima na cesti, eno ispod onog sela.

- To su moji drugovi Zagorci koji još imaju stići da nam

se pridruže - veli Cvjetko Simunić. - Uzalud, knezu još nadaleko

nema traga.

I promatraju jahače kako se žure dalekom cestom, gube i opet izmilje na

površinu. A kad su stigli bliže, udariše prema Simuni-ćevu dvoru. Bili su

njegovi drugovi koje je još očekivao.

- Sad ćemo biti svi na okupu - veli on, sagne se na prozor

dolje u dvorište kojim pasu osedlani konji, a tamo na ledini dva

desetak momaka sjedi i priča.

- Sve je spremno, samo kneza još nema - nestrpljivo će

Arbanasić.

- Trebalo bi ipak razmisliti: ako povorku ne opazimo ni da

nas, ni sutra, ni više dana? - pita Darko Mrnjavčić.

- Da, ako knez ponovo odgodi put?

Primjedba ih se nemilo kosnu. Namrštena lica svjedoče o zlovolji koju im

prouzrokuje mogućnost da knez ne bi stigao.

- Doći će, ne bojte se. Jelenku Kuševiću rekli su to lukava-

čki lugari lovci - ohrabruje ih Simunić. - Oni su mu pripov-

jedali čak i to što sve spremaju za put.

- Idemo dolje u blagovaonicu da pitam Jelenka neka kaže

što misli.

Velislav hoće da silazi stubama, ali ga Cvjetko zaustavi:

- Uzalud ćeš ga tražiti dolje. Nakon objeda izašao je u šlji-

vik. Od svih se tuđi. Prije podne nije prozborio na vijećanju ni

riječi, a to mu zamjeraju.

- Ne može ostati pod istim krovom sa Slavimirom Draže-

nićem. Razumije se.

- Gle, tamo je iza onog stabla - upozori šimunić. - Na

slonio se i zuri. 0 čemu to samo razmišlja? Kad bih to znao -

uzdahne Cvjetko.

- Lice mu je kao da razgovara s nečastivim- primijeti Mr

njavčić.

Promatraju bivšeg zastavnika u šljiviku. Između zelenih grana plavi se njegova

odora i napadno potcrtava garavo lice, namršteno, mračno.

- Kao da se sprema nekoga objesiti - šapne Arbanasić ne

kako potišteno i sjeti se Jasenke, ali odmah otrese te misli, tražeći

pogledom po dolini kneževu povorku.

Simunić se sagne na prozor da bolje vidi Jelenka. Njegova vitkost, oči i siva

pojava živo mu uskrsava u duši lik djevojke koja mu se zavukla u srce pa s još

većom pozornošću i pojačanim strahom prati njegovo ponašanje.

U blagovaonici se raspravlja još življe, uzbuđenije nego do-podne. Draženić

upućuje svakoga što mora raditi, u kojem času i kako. Izvršava s njima stvarne

pokuse. Vukana je uzeo da prikazuje kneza, a Iliji to očito godi. Onda je

Draženić odabrao šestoricu najjačih između drugova i poučava ih kako će

pristupiti knezu i svezati ga, gdje se tko ima postaviti, tko će prihvatiti

konja, tko, kako i kada priskočiti. Simunić promatra, izriče po koju uputu ili

opomenu na što sve valja paziti, a svi su jedna paž-

nja, jedan dah, jedno drhtanje. Osjećaju opasnost svoje namere i velike koristi

ako uspiju.

- Molim vas, gospodo - opominje Draženić - zadržite mir,

potpuni mir. Znam, svakome mora zadrhtati srce u tako velikom

času, ali ruka neka vam je mirna. I ruka i misao. Treba brzo

raditi i brzo slijediti odredbe. Šimunić i ja izdavat ćemo naloge.

- Ne, dvojica ne možemo zapovijedati - prosvjeduje Ši

munić. - Mi vas imenujemo vođom.

Svi pristaju jednodušno, a Draženić će tiho i odlučno:

- Neprijatelj ne smije iz mojih zapovijedi saznati što kanimo,

zato ćemo složiti nekoliko običnih riječi koje će označiti što vam

valja činiti. Samo ćete vi znati što znače.

Brzo je i to bilo uređeno. Složili su lozinke. Spremaju se kao na bojno polje.

Duše su im pune zanosa i ushita. Svi su užareni, spremni, razbuđeni.

- Čujte još nešto - započne Šimunić i saopći im razgovor

u tornju dvorca o Gordaninu zatočenju.

- Sve mi se čini da je ona domamljena u knežev dvor. što

vi velite na to?

- Vidjeli smo je jahati u dvor s Mladenčićem - ispada odmah

Ilija Jakovac Vukan zlobnim smiješkom - baš onaj dan kad smo

pratili gospodina Draženića.

- Jest - potvrdi Draženić - jahala je strahovitom hitnjom

i baš bi moglo potvrditi sumnju gospodina Mrnjavčića da je nekom

prevarom domamljena onamo. Ali sada nema svrhe o tom rasprav

ljati jer ćemo sve to već sutra u noć saznati kad zauzmemo Lu

kavac.

U tornju još uvijek nepokolebljivo sjede stražari, istražujući daleku dolinu,

sve dok Arbanasić ne uzvikne i pokaže rukom u daljinu. Svi slijede njegovu

pozornost s napetom pažnjom i pitaju. Ali on šuti. To ih uznemiruje. Uzalud

nastoje prodrijeti u daljinu kojom kruži Arbanasićev pogled. Ali on bučno

usklikne i udari rukom po daski prozora:

- Eno ga, ide.

Kao da je iskra pala u vrelo ulje. Mladež usplamti, natisne se k Velislavu.

Gorući pogledi traže u smjeru kojim on pokazuje rukom. Dugo ne može nitko

opaziti što on već nekoliko časaka promatra:

- Gledajte one jablane ispod brda, tamo preko Puhakovca.

Tamo se ljeskaju koplja.

- Jest. Koplja. Oni su - viču mladi ljudi dolje plemićima

koji su na dvorištu.

- Na koliko daljine? - pita Draženić s dvorišta.

- Za tri četvrt sata mogu biti ovdje - javi Mrnjavčić. -

Točno poznam cestu.

- Je li povorka velika? - pita Draženić u toranj, dok Arba

nasić odgovara:

- Prilično velika.

- I da je čitava vojska. Mi smo spremni.

- Gospodine Arbanasiću, ostanite gore - odredi Draženić -

dok se ne spremimo i javljajte što se cestom događa.

Dvorištem žurba, trka, spremanje. Mačevi zveče, koplja se ljeskaju, štitovi

štropoću. Plemići uzimaju kacige s vizirima, a gore s tornja Arbanasić javlja:

- Sad su usporili jahanje. Silaze nizbrdo, baš kroz selo. Bit

će ih više od trideset. Sad su se zaustavili.

- Zaustavili? - ubaci Cvjetko pitanje odozdo. - Možda uz

rijeku Krapinicu? Onda napajaju konje.

U dvorištu sve kipi, vri. Velislav baci dolje vijest:

- Krenuli su dalje, ali polagano. Idu cestom.

- Dosta, siđite gospodine Arbanasiću - određuje Draženić.

I on pohita niza stepenice pa na dvorište.

- U sedla, gospodo - zapovijeda Slavimir Draženić.

Za tili čas svi su uzjahali.

- Dakle, naprijed! - usklikne Draženić, a šimunić, jašući uza

nj, primijeti:

- Sasvim sam siguran da moramo uspjeti.

- Knezu ne pomaže sada ni sto kraljevskih rođaka. Naš je

i svršeno.

Draženić dade znak za polazak. Sluga otvara vrata ograde.

Četrdeset mladih plemića izjahalo je iz dvorca i spustilo se nizbrdo cestom koja

vodi u Krapinu.

Jahali su polako da ne dižu prašinu koja bi sat daleko upozoravala ljude na

brojnu povorku jahača.

Za pola sata jahanja Cvjetko zaustavi drugove. Stigli su na mjesto koje je

odabrao i razjašnjava Draženiću:

- Ovdje se dvije ceste ukrštavaju. Jedna vodi smjerom iz

Zagreba u Krapinu, a ova druga prema Radoboju. Cesta prema

Krapini s jedne i s druge strane obraštena je šumom i još povrh

toga gustim šikarjem. S one strane šikare pripremio sam sa svo

jim momcima zakloništa, tako da se lako možemo s konjima sa

kriti.

Draženić je pregledao sve što mu je šimunić kazao i radosno usklikne:

- Zasjeda je izvrsna. Gospodine šimuniću, vanredno ste oda

brali. Bolje se ne može željeti. A sad, gospodo, odmah ćemo se raz-

rediti kako smo u dvorcu ugovorili. S ove i s one strane neka se

sakriju oni koji imaju zadaću da knezu zakrče put prema Kra

pini. S one strane opet oni koji ga imaju zaokružiti straga i s boka.

Mi koji ga hvatamo ostajemo u središtu, a vi tamo imate zadaću

uhvatiti kneževe prijatelje ako ih uopće dovode sa sobom.

Zamalo nestadoše jahači. Progutalo ih grmlje i granje. Samo su Šimunić i

Draženić još na cesti, istražuju jednu i drugu stranu, ne viri li gdjegod kakav

konjanik iz zasjede. Ni jednome traga. Nestali su. Onda i oni krenuše k svojim

drugovima da se zaklone.

Na križanju je ostao jedino Velislav Arbanasić na straži pa istražuje cestu

prema brdu. Zamalo javi Draženiću i Cvjetku Si-muniću:

- Na brdu Sv. križ već se diže magla prašine i vide se ko

njanici.

- Dok stignu, baš će pasti prvi mrak. Bolje se ne može željeti.

Opet hita Arbanasić drhtav od blizine sudbonosnog časa, viri

kroz granje i zavirkuje prema jugu, odakle se dolinom približuje magla prašine.

Žarki zapad polagano se gasi. Rumenilo blijedi. Brežuljci su pomodrjeli.

Granje zaškripi. Velislav trči k vođama i javlja:

- Dolaze polagano korakom, ravno cestom. Stići će nam u

kliješta za kojih četvrt sata.

- Ako bi se što promijenilo, javite - odredi Draženić - ako

ne, ostanite i pridružite se navali desno.

I bude svuda mir.

- Mir i oprez - zapovijedaju slijeva Draženić, zdesna šimunić.

Pritajili su se, zanijemili. Suma je puna tišine, duše mladića

pune krikova. Nad njima gore sumrak, a u njima svjetlost. Oko njih tihi mir, u

njihovim srcima razmahani vihor. Oružje u njihovim rukama spremno je na dani

znak. Pritajeni čekaju. Sigurnost da idu u navalu diže im zanose, usplamćuje

duše. Mlada krv vri, volja plamti, duh se uspravlja, ne preza ni pred kakvom

opasnosti. Ovladava ih slast od sigurnosti da će se već za koji čas baciti na

šiju omraženoj vlasti i stegnuti joj grlo. Svladati je, upokoriti, baciti na

koljena. Užitak im pruža svaki čas što ih dijeli od susreta s izvršiteljem

zločinstva kraljevske dvorske stranke.

Sivo predvečerje prekriva ih svojim krilima. Kroz tišinu muklo odjekuje

jednolični topot konja. Zvučno kao da šuma ima stijene.

Čekaju vođin znak kao napete strune dodir igrača.

Čudna ptičurina se javlja šumom:

- Cuk, ćuk, ćuk.

Kao da je grmlje skočilo uvis i pretvorilo se u konjanike pokrivene vizirima. Sa

svih strana sablasti padoše na cestu. Kneževska povorka nađe se u obruču mladih

vitezova.

- Stoj, kome je do žive glave! - zagrmi Šimunićev glas.

- Stani! - oglasi se iza njega Draženić. - Oružje dolje, ili

nema milosti.

U povorci zabuna. Lukavčani udare da se probiju. Žestoko se sudaraju oružja.

Bitka se razvija. Kreševo biva sve žešće, Hrvati ih potiskuju sve više u okup i

biju. Iza Lukavčana čuje se zapovijed:

- Udarite na razbojnike, tucite ih! Knez Brandenburg zapo

vijeda. Objesit ću vas ako ih ne pobijete sve do jednoga.

Uzalud zapovijed i prijetnja.

Vojnici su stisnuti kao u klupko. Leđa su im zaštićena, ali naprijed nemaju ni

pedalj mjesta da zamahnu kopljem ili mačem.

Oni u prvom redu biju se, ovi straga nemaju kamo, a Hrvati ih uhvatili u okrug.

Nema im izlaza iz klopke. Odjednom Draženić poviče:

- Lukavački četovođe, dolje oružje! Tko ne posluša, neka

plati glavom.

Jedva su dočekali tu prijetnju da mogu obustaviti beskorisnu i opasnu bitku.

Oružje pada po cesti. Brzo ga pobraše plemićki momci.

- Hulje, razbojnici, lupeži! - viče straga nekoliko glasova.

- Ostavili su nas vojnici, izdali su nas, kneže!

- Visjet će im lupeške lubanje, sve redom.

- Čujete li, kneza? - upozori Draženić Šimunića - a sad

da raspršimo njegove nade da će vješati svoje vojnike.

- Kapetane lukavački, zar ćeš ostaviti svojeg kneza?

- Svezali mi ruke, gospodaru - odgovori ovaj - i stane

pred konja svojeg gospodara da ga tijelom zaštiti.

- Maknite se - vikne mu Slavimir Draženić - da vas ja

ne moram micati s puta. 2elim govoriti s knezom od Branden-

burga bez tvoje prisutnosti.

Prijetnji se čovjek pokori i gleda gore k svojem gospodaru koji sjedi na sedlu.

Mlado, okruglo, nabuhlo lice odaje da je putem nešto jače potegnuo iz putnog

tobolca, ali se drži čvrsto i bahato:

- Tko se usuđuje ovako drsko tražiti mene, kneza Branden-

burga? Mene, boga svojega? Novaca vam se hoće Brandenburgo-

vih? Daj im, kapetane, pa neka se nose ispred očiju.

- Nismo razbojnici, kneže - veli šimunić.

- Zaustavili ste me nasred ceste, dakle, hoćete me orobiti.

- Navikli ste ovom zanatu, uzvišeni kneže. Vaši plaćenici

pljačkaju na hrvatskim poljanama kmetove, vuku iz staja stoku.

Mi se ne kanimo povesti za vama. Nismo razbojnici.

- Tko se to usuđuje ovako govoriti sa mnom, rođakom nje

gova veličanstva?

- Mi ćemo se prikazati njegovoj uzvišenosti, samo još malo

strpljenja. - Šimunić značajno pogleda Draženića. S njim stoje

još šestorica jakih plećatih drugova i gledaju ravno u oči zapov

jedniku Draženiću. Ovaj mirno izreče:

- Vrijeme ne čeka.

Na lozinku sva šestorica kao jedan bace se na kneza. Istog časa dvojica mu

saviju ruke unatrag, dvojica drže čvrsto konja, peti mu veže oči rupcem, a šesti

ruke uzetom.

On se otimlje, kune, viče, prijeti:

- Mene kraljeva nećaka, mene, kneza, mene. - I stade

kleti.

- Razbojnika se napada istim oružjem kojim on ide svijetom,

gospodine kneže - veli Šimunić čvrsto mu vežući ruke. - Kako

ste vi postupali s narodom, tako ćemo mi s vama. Samo što mi

vama ne kanimo ništa oteti, već samo oteto sebi vratiti.

-

- Vratiti? Sto vratiti? Tko ste vi?

- Nasamu ćemo porazgovoriti.

- Gdje nasamu?

- Strpite se, neće trajati dugo.

- Danijele, Konrade, gdje ste, prijatelji moji?

- Svezali su nas. Ni sebi ne možemo pomoći.

- Tko su ovi ljudi, Đuro? što hoće?

- Ne znam, ali platit će glavama.

Velislav Arbanasić i Darko Mrnjavčić svezali su ga na sedlo da ne može sići, a

Šimunić mu straga zategne ruke:

- Sada morate mirno jahati s nama. Mi ćemo upravljati va

šim konjem. Sa svezanim rukama unatrag i povezanim očima

nema vam bijega. Kad biste pokušali mamuzama tjerati konja

i bježati, onda ćemo vas malo neudobnije položiti konju na hrbat.

Dakle, prihvatite tu blagodat da udobno sjedite u sedlu.

- Sjedit ćete vi pod vješalima na crnoj zemlji kad vam krv

nik bude spremao uže oko vrata. A sad mi recite: kamo me vo

dite?

Mrnjavčić se nasmije, sav se tresući od radosti:

- Pozivamo vas na večeru, gospodine kneže.

- Gdje je ta večera? Možda u vašem dvorcu?

- To ćete vidjeti kad vam skinemo povez - veli šimunić.

- Hoću da znam tko poziva na večeru kraljeva rođaka? Tko

ste vi?

- Prijatelji kralja.

- Vrijeđate kralja kad ovako govorite. Zato će vas kralj

objesiti.

- Ako se kralju hoće vješati, ima dovoljno ljudi oko sebe

za čijim glavama uzdišu vješala - veli Mrnjavčić i pogleda povez

na kneževoj glavi.

- Ako biste putem vikali, bilo bi uzalud jer nigdje naširoko

i daleko nema kuće. Ali imamo tu još jedan povez za usta, bit

će teško pod njim disati. Vidite, mi vas ne želimo mučiti, ipak

ako viknete, onda nema smilovanja.

- Vješat će vas kralj, sve redom. Tako mi časti.

Ali oni više ne slušaju njegove prijetnje. Mrnjavčić, Arbanasić, Draženić i

Šimunić povukoše se na vijećanje.

Sporazumjeli su se za nekoliko časaka. Mrnjavčić s Jelenkom Kuševićem ima čuvati

četovođu i vojnike.

- Da nijedan ne umakne - opomene ga Draženić.

- Ne može nijedan umaknuti. Kušević ih je dao povezati

zajedno kao volove.

- A sada - saopćuje mu Šimunić - neka gospodin Draže

nić ide u moj dvorac i onamo odvede kneževe prijatelje. S Dra-

ženićem neka idu svi koje ne trebate. Moraju prospavati noć jer

u ranu zoru dolazi Arbanasić s kneževim pismom.

- Bit će sve kako smo ugovorili. Ovo je bilo najteže.

- Divno je uspjelo.

- A sad zbogom, gospodine šimuniću. Do viđenja - oprašta

se Draženić.

- Zbogom - odgovori Šimunić i vrati se k svojim drugovi

ma koji su oko zarobljenika i pozove ih na odlazak.

Šestorica se plemića sa Simunićem na čelu izgube u mraku. Mrnjavčić i Draženić

osluškuju kako se gubi topot njihovih konja.

- Sretnog li časa - veli Draženić. - Sada smo mi gospo

dari Lukavca, Medvedgrada i Krapine. Samo da nam još sutra

donesu pismo, a onda idemo na juriš u grad.

Izmijeniše nekoliko misli u radosti i veselju, a onda će Mrnjavčić:

- Ostat ću sa četovođama ovdje na cesti do zore. Ovdje ih

je lakše držati na oku nego u šumi.

- Nitko živ ne putuje u noći, osim đavla. A čim se razda

ni, odmah otpremite vukove u Pisačićevu klijet i žurite k nama

u dvorac da što prije krenemo u Lukavac. Do viđenja!

Jedan dio mladih ljudi ostane s Mrnjavčićem, a ostali slijede Draženića. Sa

sobom vode četiri kneževska dvorana povezanih očiju. Kunu, prijete se, ali ih

nitko ne sluša.

U Simunićevu dvorcu smjestiše ih u jednu sobu, dadoše im jela i pića, a pred

vratima sjedoše sluge da stražare čitavu noć.

Tamo pak na cesti u mraku stoji Mrnjavčić. Pred njim su razoružani vojnici.

Netko ga uhvati za ruku i oslovi ga:

- Vi ste, gospodine Jelenko? Zar se što dogodilo?

- Ništa. Lukavački razbojnici su mirni. Mnogo se ne bri

nem što će biti s njima. Htio bih samo znati dokle ćemo ostati na

toj cesti?

- Samo do prve zore da ih vodimo u zarobljeništvo, ili samo

do večeri, a onda neka idu. Ne mogu nam više biti na štetu.

- A kamo su odveli kneza?

- To zna samo Šimunić koji ih vodi.

- A gdje je Draženić?

- Njemu su odredili da čuva kneževe prijatelje. A zatim mo

ra s ostalima spavati. Sutra ga čeka baš tako teška zadaća u Lu

kavcu kao što je bila ova ovdje. Zapravo još mnogo teža, ako bude

bitke s Pencingerom.

- Tko će ostati s knezom u zarobljeništvu?

- Po svoj prilici svi oni koji su ga vodili. To će odrediti ši

munić. On je to preuzeo na sebe. Ali slušajte: da ne budemo sut

ra umorni, izmijenit ćemo se u stražarenju da svako od nas pro

spava koju uru. Hoćete li vi započeti?

- Hvala. Meni se ne spava.

Onda Mrnjavčić zovne ostale drugove pa ih podijeli za izmjenu, a sam ostane da

čuva lukavačku razoružanu družbu. I oni su zaspali, ležeći na cesti.

Noć je tamna. Samo nekoliko zvijezda treperi. U čitavom kraju tišina. Ni lavež

pasa ne dopire u ovu pustoš. Niotkuda nema glasa kakvom topotu konja.

Miruje noć, oblaci pokrivaju zvijezde. Mladi stražari nisu u-morni.

Uzbuđena im krv teško čeka dan koji im nosi nova sretna uzbuđenja.

ZAROBLJENIK

Po mraku vode plemići zarobljenika. Sa svake strane jašu čuvari i čvrsto drže

konopce kojima su svezali njegova konja. Sprijeda i straga po dvojica.

Nitko ne veli ništa. Suzanj isprva prijeti, ali od straha da mu ne vežu usta,

ušuti.

Otmičari se žure, poznaju dobro svoj put.

Sve više se suzuje brdine, sve hladniji biva zrak, sve tamnija noć. Visočine s

obje strane ceste primiču se bliže. Već se gotovo sustaju. Kao da su zašli u

mračni hodnik. Sve dublje ulaze u tminu i pustoš po kojoj žestoko odjekuje topot

konja.

Stigli su pred strminu obraslu gustom šumom.

Moraju sići s konja i uspinjati se.

Dvojica vode zarobljenika. Teško korača uzbrdo, kune i prijeti.

- Kralj će kazniti vas, svu vašu obitelj, sve koji vam pripa

daju u devetom koljenu.

Otmičari su odlučili da mu i ne odgovaraju. I on ušuti.

Na crnom plastu noći nešto se zaiskrilo. Mali svjetlucavi pla-mičak. Kroz

guštaru se čuje lavež psa. Još se uspinju uskim pu-teljkom i vuku svojeg

zarobljenika.

Stigli su šumovitom strminom na vrhunac. Od mračnog neba odrazuju se obrisi

dvorca, a sve okolo pustoš, samoća.

Šimunić udari o vrata i zovne.

Iznutra se netko oglasi. Očekivali su ih. Vrata se otvore. Visok i jak čovjek

stoji pod mračnim svodom ulaza. U ruci mu malo svjetlo. Pozdravi i posvijetli

im. Onda se vrata za njima zatvore.

Nađoše se u dvorištu, četverokutnom, dosta prostranom. Naokolo drveni

starovječni trijemovi jednokatnog dvorca.

- Izvolite samo mirno s nama, kneže - nuka Simunić zaro

bljenika.

- što kanite sa mnom? Gdje sam?

- Ne bojte se ništa.

- Ničega se ne boji kraljev rođak u ovoj zemlji. Ali hoću da

znam gdje se nalazim. Razvežite mi oči.

- Odmah, kneže, samo malo strpljenja.

Dovedoše ga ravno u prizemlje. Čovjek sa svjetiljkom otvara im vrata sobe.

Ispod niskog stropa, s debelim drvenim tramovima, opremljena je postelja. Na

stolu hladna butina, pečenje, kruh i velik vrč vina.

Šimunić skine zarobljeniku povez. Trepti mu svjetlost pa se tek za nekoliko

časaka snađe, a onda mrko gleda u svoje otmičare.

- Tko ste vi? Po odijelu ste plemići, a po postupku razboj

nici?

- Plemići smo, ne samo po odori.

- Očito niste svjesni svojeg čina jer se nikad ne biste usudili

dotaći kneza Brandenburga. Znate što vas čeka?

- Neka se gospodin knez ne brine što će biti s nama.

Onda korača po sobi, razmahuje se, kune i prijeti:

- Niste još računali kako ćete ovo skupo platiti?

- Još se ne zna tko će platiti i što. Vidite: lijepo su vas do

čekali. Doduše, ima samo pečenja i butine, a nikakvih velikaških

poslastica i jela s raznim finim umakom.

- Prisjest će vam večera koju ste ovdje spremili meni - bi

jesno će on. - Moj ujak, kralj, mora to smatrati uvredom svojeg

veličanstva, uvredom svoje obitelji. Znate li što to znači?

- Gospodine kneže, i vi ste gladni, a i mi. A treba nam i po

činka nakon ovog posla.

- Ovdje ću prenoćiti?

- Postelja je, vjerujte, mekana i udobna, naravno, nema svi

lenih zastora kao u gradu Lukavcu. Ovo je ovdje samo jednostavni

plemićki dvorac, a grad Lukavac dao je sam kralj Matija Korvin

raskošno urediti za svojeg sina Ivana Korvina i njegovu ženu. Ni

je, dakle, čudo ako je tamo udobnije.

On prokune i sjedne na postelju.

- Što hoćete od mene?

Plemići ne odgovaraju. Šimunić uzima s hrastovog ormara crnilo i pero, Arbanasić

papir i donose mu na stol. Ostali stoje i čekaju, šimunić oslovi svojeg

zarobljenika vrlo svečano:

- Vaša kraljevska milosti, molimo vas sjednite ovamo. Na

pisat ćete nam jedno pismo.

- Pisati pismo? Kome - pita on otresito.

- Najuvaženijoj ličnosti vašega dvora gospodinu Sigismundu

Pencingeru.

- Dakle, ipak tražite otkupninu? Razumijem. Koliko? - i uz

me pero.

Šimunić je preuzeo dužnost da govori, a oni drugi slušaju.

- Novac ne želimo. Otkupnina je sasvim druge vrste. Nalo

žite svojem kneževskom kaštelanu neka smjesta pusti na slobodu

ženu našega vođe gospodina Damira od Brezovice.

- Sad mi je napokon jasno. Gospoda pripadaju hrvatskoj

stranci kojoj je vođa gospodin Damir od Brezovice?

-

- Da, gospodine kneže, i zato ćemo se lijepo o svemu poraz-

govoriti.

On smjesta promijeni držanje i prikazuje se ljubazan:

- Samo vas moram najprije upozoriti da ste se prevarili ako

mislite mene uzeti za taoca lijepoj gospođi. Ona se nalazi na mo

jem dvoru po vlastitoj volji. Jednostavno zato što ranjenog sina

nije mogla otpremiti kući. Na putu bi još mogao umrijeti i, narav

no, svi bi okrivili mene da sam ga ja iz mržnje bacio iz dvora na

pola mrtvog. A onda, gospodo, znajte. Damir od Brezovice ne bi

imao više sina da ga nisu spasili moji ljudi, gotovo ga istrgli iz

ralja vepra. To su vam mogli kazati i brezovački momci i potkas-

telan koji su pratili dječaka kad se dogodila nesreća.

- Ako je tako, zašto se, gospodine kneže, plemenita gospođa

nikome ne javlja?

- Otkuda bih ja to znao? Idite, pitajte nju. Evo, putovao

sam na svoj dvorac u Krapinu da joj u Lukavcu ne budem na

putu.

- Dobro, vidjet ćemo, gospodine kneže, je li sve to onako ka

ko prikazujete. Mi smo odlučili da idemo k njoj.

- Molim, izvolite u Lukavac i zapitajte je.

- Baš zato želimo jedno pismo iz vaše ruke za gospodina

Pencingera da nam omogući govoriti s Gordanom.

- Zašto ne - i on uzima pero i papir da piše.

- Molim, samo čas, gospodine kneže - uljudno zaustavi Ši-

munić - oprostite, pismo ću vam ja kazivati u pero.

Zarobljenik mrko pogleda i odloži pero.

- Ako ste pravi plemići, onda vam je vrlo dobro poznato da

se knezu Brandenburgu, kraljevu rođaku, mora vjerovati?

- Pravi sam plemić, ali i Hrvat i, kao takav, ne mogu vjero

vati onom što bi vaša milost napisala. Drugo vam ne preostaje,

gospodine kneže, nego izvolite pisati što vam ja kažem. Ako ne,

onda morate provoditi dane zarobljenika u skrovištu koje nitko

ne može naći jer vas ovdje nikada nitko ne bi pokušao ni tražiti.

Niste vidjeli kuda smo vas vodili, ali po vašem nezadovoljstvu što

ste ga oštro izražavali putem jasno je da ste zamijetili kako se

teško uspeti do ovog dvorca u guštari.

- Pretražit će kralj sve dvorce u vašoj zemlji.

- Ali ovaj ovdje ne može naći. On je skriven čak i nebesima.

Ako naše poslove ne riješimo danas i sutra, odvest ćemo vas dolje

u dubinu gdje neće biti ugodno kao ovdje.

Stao je strahovito kleti, prijetiti se, koračajući dolje-gore. Simunić ga ostavi

nekoliko časaka da se do milje volje izbjes-ni, a onda ga ljubazno oslovi:

- Ako pokušate saslušati što vam kanim kazivati u pero, od

mah ćete uvidjeti kako su naši zahtjevi skromni.

Časak se zaustavi i osine svoje otmičare pogledom punim gnjeva.

- Prije svega, neka smo nacistu: vi ste me oteli zbog Gorda-

ne jer ste uvjereni da sam je ja u svojem dvoru silom zadržao ka

ko bih imao u ruci taoca svojih protivnika?

- Sve ću vam kazati, gospodine kneže, samo se izvolite pri

miriti i saslušati me.

- Da čujem što žele otmičari - veli on prezirno.

- Vaši drugovi u Budimu, čiji ste vi pristaša i predstavnik,

gospoda Bakač i Ferenci, predlagali su da se s njima izmirimo,

odnosno kralj Vladislav je predložio da se izmirimo s vama kao

njihovim predstavnikom.

- A vi ste odgovorili ovom otmicom? Nakon ovog zločina ne

može biti ni raspravljanja ni sporazumijevanja, ni pomirdbe.

- Obratno, samo ovako možemo raspravljati. Vaša gospoda

predlažu da se nagađamo, sporazumijevamo i pomirimo. Trošak

pomirbe morali bismo platiti mi. U znak pomirenja mi bismo se

morali odreći i ono malo slobode što je još imamo, a osim toga,

natrpati do vrha vaše mošnje. Takvo vi želite sporazumijevanje,

takvu pomirbu. Zato smo mi mladi odlučili učiniti taj korak da

imamo u ruci vas. Mi smo vama uzeli slobodu da možemo raspra

vljati o pomirenju. Da nismo to učinili mi, vi biste uzeli slobodu

nama, pritisli nas o zid da budemo popustljivi i darežljivi. Ali po

brinuli smo se da uzmognemo kazivati u pero svoje zahtjeve mi.

Ukočeni pogled upire on u svoje otmičare i okosi se ljutito:

- Vi me kanite držati ovdje da pregovarate s predstavncima

dvorske stranke?

Simunić se nasmiješi i odgovara:

- Kanimo vam ponuditi mir. Evo, zato smo vas doveli.

- To je drsko izrugivanje.

- Vrlo ozbiljna ponuda.

- Da čujem vaše uvjete tome miru?

- Danas smo svi umorni nakon teškog posla. Vi opet niste

privikli uspinjati se tako teško i visoko. Zbog toga će,mo raspra

vu o tome odgoditi do sutra ujutro. Na vama je da odavde izađe

te za malo dana. A zadajemo vam riječ: postupat ćemo s vama

kao što se dolikuje vašem visokom položaju i našem imenu ako

nas vi ne prisilite na druge mjere. Danas tražimo samo ovo jedno

pismo. Evo, što ćete napisati, kneže.

Tada izvadi ispisani papir i stade čitati knezu: "Čestitom gospodinu Pencingeru,

kaštelanu kneza Branden-burga u Lukavcu:

Kad sam danas putovao u Krapinu, dočekali su me mladi predstavnici Hrvatske koji

su budućnost ove zemlje. Oni su mi priopćili da su spremni primiti ponude

pomirbe koja se već često predlagala sa strane Budima. Prihvatio sam, naravno, i

mi smo sve ugovorili pa sam se s njima potpuno sporazumio i primio sva jamstva

za budućnost. Uslijed toga se situacija promijenila i zahtijevam da ih primiš u

gradu Lukavcu kao moje prijatelje, da

im omogućiš govoriti s plemenitom gospođom Gordanom od Brezovice. To je moja

želja i moja zapovijed."

Pročitavši, šimunić pogleda zarobljenika koji mrko bulji preda se.

- Dakle, gospodine kneže, ne tražimo ništa drugo nego što

ste sami ponudili, a mi samo tražimo ovo pismo da nas gospodin

kaštelan primi kako treba i da nam dade prilike govoriti s Gor

danom. Sutra u zoru odnijet će naš pouzdanik pismo s nekoliko

naših drugova u Lukavac.

Tada ga ostavi razmišljati i okrene se k svojim prijateljima. Izmijenili su

nekoliko riječi, kad se zarobljenik konačno odluči:

- Da, ponudio sam vam da idete sami k plemenitoj gospođi

Gordani. I drago mi je što primate. Barem ćete se uvjeriti da je

po svojoj vlastitoj želji u Lukavcu i da tamo njeguje sina.

- To bolje po vas, gospodine kneže, jer će nam biti olakšani

daljnji pregovori.

Šimunić mu preda sastavak pisma. Odmah ga je stao prepisivati. Najposlije

providi pismo svojim potpisom, šimunić uzme, pročita i onda veli:

- Tako, a sada izvolite založiti. Pripremili smo vam, kako vi

dite, sve što je najbolje u dvorcu, izabrali i najbolje vino, jer zna

mo: vi ste majstor u poznavanju dobrih vina.

Mrko bulji preda se, ne odgovori ništa, već ostane sjediti, a da ih i ne gleda.

- Sutra u zoru opet ćemo vas posjetiti - veli šimunić na

odlasku.

Pozdravili su i udaljili se iz sobe.

Šimunić okrene ključ u bravi. U hodniku stoji čovjek sa svjetiljkom i dva jaka

momka.

Ova su dvojica određena od gospodara dvorca da čuvaju zarobljenika. On im naloži

da se ne miču ispred vrata sve do jutra, tako dugo dok ne dođe on sa svojim

drugovima.

Čuvari su sjeli na klupu u hodniku, a starac povede šimunića i drugove u prvi

kat.

Na hodniku ih dočeka muškarac srednjeg stasa, smeđe brade i kose s prijaznim

smiješkom.

- Dakle, sve je dobro uspjelo. Čekao sam brojeći časove.

- Kad je hrabrosti, pameti i sloge, mora svaka stvar uspje

ti - odgovori šimunić, onda prikaže ostalu petoricu, a njima opet

domaćina.

- Evo, drugovi, to je gospodar Lobor-grada u kojemu se na

lazimo. Tomo Crnković, moj je prijatelj. Makar je mnogo stariji

od nas, slaže se s našim pothvatom. Njega sam zamolio da mi do

pusti u ovom dvoru sklonuti kneza Brandenburga.

- Vrlo sam sretan i počašćen takvim gostom - nasmije se

prijazni domaćin pa ih povede u blagovaonicu.

U prostranoj sobi već je spremljen stol za večeru. Odmah ih posjeda i naloži

onome sa svjetiljkom da sluge donesu jelo.

- Zaista ovdje nitko ne može tražiti Brandenburga - primi

jeti zagrebački plemić Dragan Vojković. - To ste vrlo dobro o-

dabrali, Šimuniću.

- Kako se knez ponašao na putu za vrijeme otmice? - pita

domaćin.

- Bahato. Kako bi drukčije? Sto puta se zaprijetio vješali-

ma, ali mi se nismo jako prestrašili. Najposlije je vidio da mu

nema izlaza i zašutio je. Dolje sam mu nešto malo razjasnio stvar,

dok napokon nije pisao kaštelanu Pencingeru potrebno pismo.

- Što ćeš s tim pismom? - ljubopitno će domaćin.

- Velislav Arbanasić odnijet će ga ranom zorom u moj dvo

rac gdje ga čekaju ostali drugovi. A onda idu njih trideset šesto

rica u Lukavac. Tamo će Pencingeru predati kneževu pisanu zapo

vijed. Tada će ih Pencinger primiti u dvorac. A kad su oni jednom

pod krovom, pograbit će ga, svezati i u njegovo ime izdavati za

povijedi, svu posadu zarobiti i Lukavac je u našim rukama. Evo,

čitajte kako je sastavljeno pismo.

S užitkom domaćin pročita, a onda pohvali:

- Lukavo sastavljeno. To je sigurno tvoje djelo, Cvjetko?

- Pomogao mi je gospodin Slavimir Draženić, pa i Velislav

Arbanasić, a svi smo redom odlučivali što se ima pisati da Pen

cinger padne u mrežu i povjeruje. Zato smo i spomenuli pomirbu.

- Nije li čudo da nam on sam nudi neka idemo Gordani? -

pita Velislav.

- To bi moglo značiti dvoje: ili doista njeguje ranjenog si

na, ili možda više nije u tom dvorcu - razlaže Šimunić. - Ako

su je odveli kamo drugamo, ili je ona sama otišla, sve ćemo to

doznati.

- Svakako lukavi knez ima razloga da nam nudi da idemo u

Lukavac, a za nas nije više važan razlog - naglašava Dragan Voj

ković.

- Tako je, potvrdi Šimunić - s ovim pismom ulazit će naši

drugovi sutra u dvorac, zarobiti Pencingera kao što smo zarobili i

kneza.

Domaćin Tomo Crnković nalijeva vrčeve:

- Baš ste junačine. To je bila dobra zamisao. Sada je samo

važno da oni sutra dobro izvedu u Lukavcu.

- Ne bojim se. Draženić, Arbanasić i Mrnjavčić vodit će či

tavu stvar u Lukavcu, a ja ću još sutra ostati ovdje da s knezom

nastavimo razgovor i polučim ono najvažnije zbog čega smo ga i

zarobili. Kad to postignem, odmah ću se vratiti k drugovima. Ov

dje će ostati četvorica da čuvaju zarobljenika.

U sobi zamiriše toplo pečenje, hladno suho meso i kolač, sluge su donijeli jelo,

a oni počeli večerati. Pri tom se razvio razgovor o potpunoj nemogućnosti da

zarobljenika netko traži u Lobor-gra-du. Velislav Arbanasić izriče veliku radost

što se ne moraju bojati da ga ovdje pronađu.

- Ovaj je dvorac kao stvoren da se netko sakrije i do kraja

života zarobi. Kome je palo na um da na vrh strmog brda, usred

guste divlje šume, sagradi taj dvorac?

- Svakako nekome kome je bilo do toga da se skloni od lju

di - nasmije se Dragan Vojković.

- Ti ne znaš tko je stanovao u ovom dvorcu? - pita Šimu-

nić. - Nisi nikada o tome čuo na Griču.

- Cuo sam da je to bio dvorac nekog tajanstvenog viteza.

- Gledaj tamo njegovu sliku.

Svi su se ljubopitno okrenuli k slici iz koje gleda oštro, ozbiljno lice sa

cr.nim očima. Odora mu je crna, obrubljena zlatnim resama. Svima bude nekako

neprijatno kao da ih gleda neko živo biće. Domaćin razjašnjava Šimunićevim

drugovima:

- Bio je to vitez otimač, a živio je u trinaestom stoljeću.

Mladi Turopoljci u čudu pitaju:

- Sto znači to vitez otimač?

- Kako da vam to rastumačim - muči se Cvjetko. - Vitez

otimač u trinaestom stoljeću je isto kao, na primjer, današnja

gospoda koja upravljaju našim kraljevstvom, a otimlju narodu sve

do čega dođu da napune svoje mošnje.

Loborski gospodar upadne:

- Ipak je jedna razlika, dragi Cvjetko. Stari vitezovi otima

či otimali su samo bogatima, a često davali sirotinji, a danas viso

ka gospoda u kraljevstvu otimlju baš najviše sirotinji i dijele sa

mo medu sobom.

- Istina je - potvrde svi.

- Taj Tomo Crni loborski bio je osobito prijatelj sirotinje

- veli Cvjetko. - Ali je bio strah i trepet putujućih bogatuna.

- Evo vidite - veli kućedomaćin. - Taj Tomo Crni bio je

moj pradjed. Znao je napasti bogate putnike, a više puta i trgov

ce i dijelio je kmetovima. Kasnije se zaljubio u kneginjicu Dorju

Okićku, i u toj ljubavi našao je svoje obraćenje. A onda je bio

najveći dobrotvor siromasima. Nakon njega izredalo se nekoliko

koljena naše obitelji. Ja sam posljednji, a valjda ću i ostati.

- Šteta - veli Simunić - moraš se oženiti. Kome ćeš osta

viti svoje imanje?

- Za ženidbu još imam vremena. Uostalom, čitavo ovo ima

nje ionako nije moje. Imam ujaka, biskupa u Rimu, bio je često

poslanik kralja Matije. Sada podučava u kolegiju mlade priprav

nike koji dolaze iz Hrvatske u nauku za svećenički stalež. Među

njima je našao vrlo darovita mladića i uzeo ga za štićenika, a on

mu plaća njegove nauke iz jednog dijela ovog imanja. Samo dru

gi dio je moj. Možda će Stjepko i baštiniti jedan dio. I neka mu

bude.

- Tko je taj Stjepko?

- Stjepko Brodarić. Nema ni oca ni majke, a ni sredstava.

- Poznavao sam staroga Brodarica - primijeti Vojković -

njegov sin bio je paž na dvoru kralja Matije i kralja Vladislava,

a kasnije kod bana Ivaniša.

- Da, to je štićenik mojeg ujaka - odgovori domaćin. -

Vrlo darovit i pristao, a vazda je bio dosjetljiv i pun duha. Odlu

čio se na svećenički stalež. Po zagovoru Gordane dao mu je tadaš

nji ban Ivaniš lijepu svotu i tako je otputovao u Rim na nauke.

- Sada se već pet dana nalazi kod mene.

- I još je u Rimu?

- Ovdje u vašem dvorcu? - pita Vojković.

- Da. Moj ujak mu je povjerio da odnese važna pisma banu

Petru Berislaviću. Kako se ban nalazi na bojištu, zadržao sam da

da se mladić kod mene odmori od napora i nauke.

- Veselim se što ću ga vidjeti - reče Vojković. - Niste mu

ništa rekli o našem dolasku?

- Jesam i zamolio me neka ga prikazem vama, ali nisam znao

hoće li to gospodi biti po volji.

- Pouzdaješ se u njegovu šutnju zbog našeg zarobljenika? -

pita Simunić.

- Kao u sebe, dragi Cvjetko. Kad si posljednji put bio sa

mnom ugovorio da skloneš ovdje kneza, još nije bilo Stjepka pa

ti nisam mogao o njemu ništa spomenuti. Ali mladić je već na

kraljevskom dvoru služio našoj stvari.

- Kad ti veliš da je pouzdan, onda će našim stražarima biti

vrlo ugodno provoditi vrijeme u njegovu društvu.

- Kad je tako, ja bih ga odmah doveo. Još je budan. Svake

noći čita mudre knjige.

Svima je prijedlog po volji i domaćin ostavi sobu.

Uskoro se vratio i doveo pristalog mladića. Visok, vitak, tamne kose, vedre i

lijepe oči navješćuju bistroumnost i hrabrost. O-dijelo mu je od sive tkanine.

Haljetak porubljen crvenim gajtanima, hlače dosežu do potkoljenice. Preko

haljetka obukao je dugu haljinu do poda crveno porubljenu i sprijeda otkopčanu.

Klobuk široka oboda zavinut je prema gore.

- Eto, gledajte mladog popa - smije se Vojković i pristupi

mu. - Sjećate li se još mene s Griča iz dana bana Ivaniša?

- Sjećam se - veli on vedro i veselo što je našao znanca.

Onda se upozna s ostalima pa sjedne k stolu.

Ispitivali su ga najprije o Rimu i o svemu što je tamo vidio, o njegovoj nauci i

osnovama za budućnost. Zatim Velislav Arbanasić ustane:

- Idem na počinak. Cim svane prva zora, moram na put.

Simunić upućuje svojeg druga na oproštaju:

- Cim sutra zauzmeae Lukavac, šalji mi glasnika brzoteču.

Želim znati sve kako je bilo, pa i to je li Gordana još u dvorcu

kneza Brandenburga.

Na te riječi Stjepko digne glavu. Oči su mu pune čuđenja:

- Damirova žena kod Brandenburga? Kako bi to moglo biti?

Recite mi, gospodo.

Pripovijedaju mu što su sami čuli. A on se zarumenio od uz-buđenosti nad

Gordaninom sudbinom i odlučno prosvjedovao.

- Gordana u dvorcu kneza Brandenburga od svoje volje? To

nikada ne može i neće biti.

- Vidjeli su je ozbiljni ljudi da je onamo odjahala sa svojim

kaštelanom.

- Gordana je možda otišla u Lukavac jer joj je tamo sin le

žao teško ranjen, ali nikako nije mogla ostati na tom dvorcu. Si

gurno bi svojeg sina iznijela bilo kako, ali nikada ne bi ostala u

Lukavcu.

- A što onda misliš o tome da je ipak odjahala u dvorac? -

pita domaćin.

- Ako nije istina ova stvar s veprom? Možda- je to knez iz

mislio da je domami u dvorac.

- Nešto slično rekao je danas Mrnjavčić - upozori Cvjetko

Šimunić.

- Sve ćemo to saznati u Lukavcu već sutra u noći - završi

razgovor Velislav. - A sad mi dopustite da legnem. Cim počne

svitati moram krenuti u Šimunićev dvorac.

- Nije daleko - primijeti domaćin, - Imate još kad.

- Tko zna kakva nas sutra čeka borba u Lukavcu. Moram

biti svjež i jak. Zahvaljujem vam na gostoprimstvu i do viđenja.

Velislav se redom izrukuje i krene na počinak.

Oni drugi ostali su još čitav sat zajedno. Šimunić je razlagao što će sve sutra

utanačiti s knezom, a onda se digoše i ostali na oproštaj.

U čitavoj kući nastade tišina. Tama je pokrila dvorac navrh brda. Oko njega

šušti šuma i priča mrkoj noći o davnom gospodaru, vitezu otimaču Tomi Crnome.

PRED ZORU NA KRIŽANJU

Na cesti su momci i plemići pod vodstvom Darka Mrnjavčića čuvali svoje

zarobljenike. Čim su se pojavile prve bijele sjene, vođa odredi da se krene.

Zarobljenici povezani međusobno išli su razoružani pješke.

Za pola sata već su stigli na cilj. Mrnjavčić i Jelenko dobro spremiše četovođu

i vojnike u staru klijet. Dva su plemića ostala s njima i deset naoružanih

momaka.

Mrnjavčić odredi dvojici mladih drugova:

- Tu ćete ostati dotle dok mi ne obavimo u Lukavcu svoj posao. Cim javimo da je

svršeno, pustite kneževe ljude da idu kud

ih volja. Onda nam ne mogu više biti na putu. Ali njihovo oružje uzet ćemo sa

sobom, trebat će nam. Nama je do toga da nitko u kneževim dvorcima ne sazna što

se dogodilo dok ne stignemo u Lukavac. Dakle, ni jedan neka vam ne umakne.

Onda Darko krene sa svojim prijateljima i preostalim momcima u Šimunićev dvorac.

Brzo su stigli na brdo Sv. križ i skrenuli u dvorište Cvjetkove kuće.

Sunce je tek izašlo. Sluškinje su im donijele zajutrak i nešto jela za put.

Draženić ih veselo dočeka:

- Obišao sam zarobljenu gospodu, kneževe prijatelje, i raz

jasnio im da će tu ostati samo danas i sutra, a onda mogu kamo

ih volja. To ih je umirilo. Ovdje mora ostati jedan od drugova da

nadzire momke koji ih čuvaju.

Brzo se određuje, još se brže izvršavaju odredbe.

Darko Mrnjavčić uspeo se u toranj s dvojicom prijatelja da nadaleko istraže

cestu hoće li gdje spaziti Arbanasića.

U čistom vedrom jutru prepoznali su ga već iz daljine. Onda umireni silaze k

svojim drugovima i javljaju:

- Naš glasnik dolazi.

- Svi opremite konje da ne gubimo vrijeme - nalaže Dra

ženić.

Odmah su pohitali u dvorište i spremali se.

- Sve ide točno bez zapreka - primijeti Slaviša Pisačić. -

Kad se stvar unaprijed dobro smisli, mora ići. Taj Draženić bit

će slavni vojskovođa.

Svi se u dvorištu spremaju i čekaju Arbanasića.

Stigao je prašan i znojan. Odmah su mu dali zajutrak. Pojeo je sjedeći u sedlu i

odgovarao na pitanja.

Saopćuje im kako su stigli u Lobor, spremili zarobljenika, što su govorili i

konačno kako su od njega primili pismo za Sigismun-da Pencingera.

- A sada, drugovi, najkraćim putevima da zauzmemo Luka

vac - određuje Draženić.

Dok su se svi spremali, Jelenko Kušević bavi se oko svojeg vranca, hrani ga,

napaja i ne brine se ni za koga. Velislav Arbana-sić i Mrnjavčević promatraju

ga:

- I danas se tuđi i ne govori ništa. Mi svi podvikujemo, u ra

dosti se topimo što smo uhvatili kneza, a on samo bulji preda se.

A sve to zbog toga što je tu Draženić. Baš je čudak.

U ranu zoru izjahalo je iz Šimunićeva drovišta trideset šest mladih plemića i

dvadeset momaka i krenuše cestom prema Zagrebu najbržim trkom.

OVOG JUTRA U TUROPOLJU

Svježe je jutro, svježa je zemlja. Sunčano je nebo i sunčane su nade u plod crne

hraniteljice naroda. Na oranicama kmetova, slobodnjaci i plemići oru, kopaju,

siju i sade. U šumama nadziru i paze šumski lugari da netko ne bi oštetio žir,

bogatstvo turopoljskih šuma, da nitko ne bi sjekao plodna stabla. Proljetna

priroda probudila je ljudske ruke na novi plodonosni rad.

Gospođa Tomislava Kušević i njezina kći Jasenka same nadziru posao po oranicama

oko svojeg dvorca. Nadziru, upućuju i onda se zagledaju prema Velikoj Mlaki.

Čitava poljana visokog gustog šaša opominje svakoga da tamo u središtu poljane

leži močvara koja guta ljude kad bi zalutali golemim visokim šašom.

I majka i kći gledaju onamo. Nekoga očekuju.

- Nitko ne dolazi. Sva daljina nad cestom čista je, bez ob

lačka prašine.

Te je riječi gospođa Kušević već nekoliko puta opetovala.

- Zar danas očekujete Jelenka? Tek je dva dana što je oti

šao?

- Ako je opet otišao u lukavačku šumu, lako se mogao vratiti.

- Mnogo dalje vodili su ga putovi, majko. Bolje će biti da

se brinemo za sjetvu i ne mislimo o Jelenku.

I obilaze orače, kopače, određuju nadgledaju, a onda se Jasenka vraća u dvorac

pa nadzire spremanje doručka za gladne poljodjelce.

Kad je svršila, izađe na trijem i dozove ljude k jelu. Zagledala se prema

Lukavcu. Na cesti opazi četu. Tamne su im kacige i tamna koplja. Na čelu im jaše

snažan muškarac. Odijelo mu je sivo. Kaciga siva, vizir spušten duboko i pokriva

mu lice do vrata. Konjanici se žure. Očito su im određeni putovi i poslovi.

Na trijem dolazi gospođa Tomislava Kušević, dolaze težaci, sluge i služavke pa

gledaju konjanike.

- Taj s vizirom sigurno je kaštelan Pencinger. Tko bi znao

kako izgleda ta strašna zvijer. Kamo to vodi vojnike?

- Lako je lukavačkim plaćenicima. Živine sjede na sedlu o-

klopljeni i zaštićeni, pa i lica pokrivaju da im tko ne baci štogod

u nečasne obraze.

- I nikad ne znaš kako te mrcine izgledaju izbliza - vele te

žaci.

- Bolje ih je vidjeti nadaleko.

- Zure se. Ne sluti to na dobro.

- Idu prema Donjoj Lomnici. Sto li će to biti? - šapću puni

zlih slutnja. A onda idu u kuću. Zovu ih glad i pune zdjele.

Četa ide preko polja i gazi preko svježe izoranih i zasijanih brazda. Sijači i

orači izmiču im se s puta i šalju za njima kletve.

Pred jednokatnim dvorcem vojnici se zaustave. Građen je od debelog hrastovog

drva. U prvom katu na čvrstom trijemu pojavi se mlada djevojka i gleda došljake.

Prvi na konju ima vizir na licu. Drugi do njega podigao je mrežu s obraza i

pita:

- Je li to dvorac Velislava Arbanasića?

- Jest - odgovori djevojka plaho.

- Gdje je gospodar ove kuće?

Ispod trijema izlazi sjedoglavi starac. Suh, pognut, mrk.

- Ti si vlasnik ovog dvorca?

- Mene se ne oslovljuje sa ti - veli starac mjesto da odgo

vori na pitanje. - Ja sam plemić.

- Drska li odgovora u ovog kmeta kneza Brandenburga.

- Nisam njegov kmet i nikad neću biti.

- Odmah ću ti dokazati da jesi i da ćeš biti. Imaš li sina

Velislava?

- Imam. Sto hoćete s njim?

- Neka izađe.

- Nije kod kuće.

- Kamo se otklatio?

- Moj sin se ne klati. Odjahao je na gričku tvrđavu k pleme

nitom Mrnjavčiću.

- U ime kraljevo pozivljem te da smjesta platiš osamdeset

pensa u ime daće svojem gospodaru knezu Brandenburgu.

- Uzalud zoveš, potkapetanu lukavaćki, u pomoć kralja. Knez

nije moj gospodar i ne može biti. Nisam njegov vazal i ne plaćam

njemu daće.

- Momci, gurnite starca s praga.

Starac vikne i zakrči im put:

- Odgovarat ćete hrvatskom saboru i banu. Ja sam hrvatski

plemić.

- Svežite ovo staro pseto pa neka se onda tuži - zapovijeda

potkapetan, dok Pencinger u viziru tiho određuje.

Vojnici pograbe starca i svezu ga. Iz kuće istrči mlada lje-puškasta djevojka,

za njom skladna, čvrsta mlada djevojka i o-bujmi starca:

- Ne dam ga vezati. Slobodni smo ljudi na svojem - viče

ona.

- Otale s ovim ženskima. Udarite ih - zapovijeda potkape

tan Lukavca.

Mlađa se prepadne, sakrije se iza svezanog oca, a starija izlazi pred

zapovjednika.

- Gospodine, ne dirajte moga oca.

- Gdje ti je brat?

- Nikome ne polaže računa o svojim putovima, ali sigurno je

otišao za kakvim poslom.

-

- Dosta je. Momci, u kuću, u staju, uzmite što imaju.

- Još se nikad nije plijenilo u kući Arbanasićevoj - viče sta

rac.

- Nije se plijenilo? A onda ti iznesi sve napolje dobrovoljno.

Knez hoće svoje.

- Svojega on nema u mojoj kući.

- Uzmite sve što se dade nositi, neka stara lešina zna što

knez ima u njegovoj kući.

Čovjek u sivoj kacigi diže vizir do čela. Debele usne podrugljivo se smiju. Kroz

rešetke vizira jedva se razabiru oči. Vojnici ulaze u staju pa izvuku dva vola,

kravu i dva konja. Onda istjera”-ju svinje. Drugi nose škrinju, okovanu

željezom.

- Otvori ovo - zapovijedi zapovjednik starijoj sestri.

- To je moja oprema.

- Otvaraj! - viče sa sedla potkapetan.

Djevojka ga pogleda s gnušanjem:

- Ne otvaram svoje škrinje nikome.

- Gade, čekaj - i on se okrene četovođi i veli: - Gospodi

ne kaštelane, neće otvoriti, kune kneza i veli da je razbojnik, lo

pov i hulja. A u škrinji da je njezina oprema.

- Kad ne da opremu, uzmi joj odijelo s tijela. Onda neka gr

di kneza - odjekne zapovijed.

Vrisak djevojke i starčeve kletve prodru selom. Mlađa sestra vrišti, trči okolo

i dozivlje pomoć, ali su svi na poljskom radu i kmetovi i slobodnjaci, i

plemići. Starci i djeca ne mogu pomoći. Samo viču iz sveg glasa, plaču i

dozivlju, a bezdušni vojnici se smiju, vesele, kao da gledaju lakrdiju.

Četvorica momaka natežu se sa čvrstom, jakom i jedrom djevojkom. Svezu joj ruke

i noge, a ona lomata snagom svojeg tijela, odupire se njihovoj namjeri da izvrše

zapovijed lukavačkog kaštelana. Konačno je udaraju pesnicama i bace na zemlju.

Izmučena, više se ne može braniti. Pencinger se smije, s njim njegov sluga

lukavački potkapetan. Skidaju djevojci odijelo. Strava obuzima starca i djecu,

njihovu kriku nosi vjetar daleko sve do šaša. Razvezuju momci, djevojački pojas,

razdiru joj zobunac, skidaju s nje haljinu.

Pred očima momaka, starca i djece leži snažno čvrsto djevojačko tijelo. Jedan

vojnik uhvati je za duge pletenice pa ih nateže.

- Gle, kakve su to lijepe uzde. Hoćeš li sada dati svoju opre

mu?

Ali ona se ne miče. Ili je izgubila svijest, ili se pritajila. Momak joj utegne

pletenice, ona vrisne. Mlado djevojče baci se na tijelo svoje sestre da je

pokrije.

- I ovu treba svući. Vojnici, u ime gospodara, kralja i kneza.

- Prokleti bili svi zajedno - viče sa zemlje djevojka. -

Prokleti na ovom svijetu. Prokleta vam svaka kap krvi i prokleti

svaki dah, svaki prašak vašeg tijela. Pretvorila vam se duša u div-

lju zvijer i lutala preko sudnjeg dana. Sagnjilo vam tijelo živo, otpalo komadić

po komadić svima vama! Prokleti, prokleti.

Leži uz škrinju nauznak, a kletva se ori gromkim glasom kao da su joj neznane

sile ovog časa uzajmile stotinu grla.

Uzalud se smije kaštelan, uzalud mu pomažu lugari. Vojnici su zaustavili

mučenje. Pustili joj pletenice, ostavili joj mlađu sestru. Jezovitost kletve ih

obilazi.

"Raspali se živi, komad po komad."

Riječi osjećaju u svojim žilama, u kostima. Zebe ih ta riječ iz usta nevine

djevojke.

- Što je, marvo? - Vikne Pencinger svojim vojnicima. - Tre

su vam se hlače pred ženskom klevetom? Udarite je da odmah

krepa.

Odjednom negdje iz živice padne kamen i udari Pencingera u lice. Ovaj digne

vizir da vidi odakle dolazi, a potkapetan vikne:

- Ne dižite vizir, gospodine, među ovu marvu ne možete dru

gačije nego pokrivena lica.

- Nisu me ranili, ali sada u živicu, potraži napadače i sasi-

jeci ih.

- Gospodaru, dolaze s polja - upozori vojnik Pencingera.

- Plemićka horda s motikama - smije se kaštelan. - Na-

bost ćemo svakog pojedinog na koplje.

- Imaju i sjekire, a bogme neki i koplja.

- I kolce - ruga se kaštelan.

Trče ljudi sa svih strana.

Zove ih na okup trublja mržnje i zov samoobrane.

A Lukavčani čekaju, rugaju se, vode blago oteto Arbanasiću i drže u pripremi

koplja. Raspaljeni plemići, slobodnjaci i kmetovi, jure u kopljanike na konjima.

Nišane na konje pa tako ruše jahače.

Razvija se bitka. Motike i sjekire biju se s kopljima i mačevima.

Iz živice padaju po glavama Lukavčana kolci. S trijema dvorca cjepanice, kletve

i povici.

Tučnjava svršava porazom napadnutih. Lukavčani su obranili oteti plijen i

tjeraju ugrabljene volove, konje i krmad.

U bitki odvukla se Arbanasićeva sestra sve do praga kuće. Tu se djevojka

uspravila i sklonila u dvorac. Boli je glava od natezanja, čitavo joj tijelo

puno crnih tragova udaraca, a duša gorkog jada.

- Majko Bogorodice, usliši moju kletvu!

Lukavački plaćenici idu dalje, skupljajući nepravedne daće.

ISTOG JUTRA U LOBORU

Jutarnje sunce zagledalo se u staru šumu. Visoka su stabla i gusto granje. Pod

njim polumrak. Sunčano svjetlo ne prodire kroz lišće. Ni jedna zraka ne dopire

do dna šume po kojoj je porasla mahovina kao zeleni sag. Uskim puteljkom kroz

gušta-ru provlače se tri jahača, jedan iza drugog. Prvi je gospodar Lobor-grada.

Iza njega slijedi Simunić, a onda Stjepko Brodarić.

- Ovaj je puteljak kao rimska katakomba u zelenilu - pri

mijeti Stjepko i lomi grane da ne smetaju jahaču iza njegovih

leđa.

- A baš je ovdje sumrak kao da još nije svanula zora -

veli Cvjetko Simunić.

- K nama u Lobor dolazi sunce kasno i vrlo rano nestaje.

Skrivaju nas brdine i gusta šuma. Bilo bi teško ovdje pronaći

kneza. Svijet samo govorka da je negdje gore u dalekoj gustoj

šumi tajanstveni zakleti dvorac gdje se roče vile i demoni.

- A sad smo donijeli još i vukodlaka brandenburškog - pri

mijeti Cvjetko. - Bit će da u ovom grobnom miru nije spavao

mirno.

- Straža veli da je svu noć pio i sam sa sobom govorio.

- Bude li danas pametan, spavat će buduću noć mirnije.

U razgovoru stigli su do visoke ograde. S one strane diže se

visoki tamni dvorac.

Vrata se pred njima otvorila i ulaze u dvorište. Još je u dubokoj sjeni.

- Nadam se da su naši čuvari već ustali - veli gospodar

Lobor-grada i zove gospodu na zajutrak.

U niskoj blagovaonici prostrt je stol. Simunić razjašnjava drugovima koji

su upravo ušli u sobu:

- Rano sam izjahao da točno razgledam kako bismo udesili

obranu kad bi netko naslutio ovdje našeg kneza. Nema nikakva

straha. Četa koja bi htjela k dvorcu morala bi sjeći stablo i to

u guštari u kojoj možeš postaviti teške zasjede. A ostale strane

dvorca nepristupačne su jer je tamo strmina kojom se ne bi usu

dio ni đavo provlačiti kroz šumu. Sve je, dakle, u redu.

Sjeli su oko stola uz zajutrak. Simunić se žuri i zove kaštelana:

- Je li se knez probudio?

- Ne znam. Ništa se ne miče u sobi.

- Idi pa ga makni. Daj mu čestito jesti neka ne misli da ga

glađu želimo prisiliti da se pokori našim uvjetima.

Kaštelan ode da izvrši zapovijed, a gospoda su dovršila zajutrak i onda krenula

k svojem taocu.

Otvorili su vrata. On sjedi uz stol i jede. Čim ih spazi usklik-

ne:

- Kako? Zar niste otišli u Lukavac plemenitoj gospođi Gor-

dani? Trebali ste to učiniti, gospodo, da tako dugo ne čamim

ovdje.

- Gospodine kneže, doveli smo vas pod krov da vam uzmog-

nemo predložiti jedan spis. Izvolite ga pročitati i odgovoriti. Bu

de li odgovor povoljan, brzo ćete ostaviti ovo mjesto. Evo, čitajte.

Uzeo je papir i dugo nepomično zuri u sadržaj. Onda zabaci unatrag plavkosu

glavu:

- Da se odrečem svojih imanja u Hrvatskoj i odem iz ove

zemlje? To vi želite, gospodo?

- Sami ste tome krivi.

- Ja? A zašto?

- Jer ugrožavate naše stare pravice, naše sloboštine, ima

nja i živote našeg naroda. A kad hrvatski sabor prosvjeduje, vi i

ne hajete.

Pognute glave ide on po sobi i razmišlja strohovito mračna lica.

"Sto će sada reći?" - ljubopitno se pitaju šimunićevi drugovi.

- Moja gospodo, obećajem vam da ću sve nepravde istražiti

i popraviti. Obvezat ću se, ne samo na riječ, nego i pismenim obe

ćanjem.

- Nikad ništa nećete održati.

- Vrijeđate moju čast i čast onih koje zastupam u ovoj ze

mlji.

- Oni koji gaze narodne zakone svakog dana pljuju u obraz

časti, ne mogu je imati.

- Gospodine, ne podnosim vaše uvrede.

- A mi ne podnosimo vaše zulume - nastavlja Simunić u

ime svojih drugova.

- Dosta je. Dokle me kanite ovdje držati, gospodo?

- Dok kralj ne ispuni naše zahtjeve.

- Nikad neće pristati na ovo što tražite.

- A vi ga lijepo zamolite pa će pristati. Napišite kralju da

se odričete svega i odlazite iz Hrvatske. A dok to kralj potvrdi

svojim pismom i pečatom, ostajete kod nas. Upozoravam vas po

novo da vas tu nitko ne može pronaći. A kad bi netko i naslutio

gdje se nalazite, ne može do vas. Ovaj dvorac utvrdila je priro

da. A to znači da je nepristupačan svakoj navali.

Uznemiren ide dolje-gore. Onda se nešto dosjeti:

- Želim nasamu govoriti s vašim vođom.

- Pristajemo - velt. oni drugi pa izlaze na hodnik, a Simu

nić ostane u sobi.

Zarobljenik mu šapne:

- Ostat ću ovdje dok mi kralj pismom ne zajamči da će

ispuniti ovo što vam sada predlažem: kralj vam daruje dva sela

kmetova i velikašku čast. Ako ne biste mogli pridobiti svoje dru-

gove da odustanu od svojih zahtjeva, onda sam voljan i njih na-dariti naslovima.

Rumen udari u šimunićevo lice. Bijesno se okosi na nj:

- Pokucali ste na vrata koja vam se nikada neće otvoriti.

- Razmislite dobro: sva vaša obitelj nosit će velikašnu čast

dok živi i posljednji potomak vašeg roda.

- Utamanio bih zauvijek ime svoje i svoje obitelji kad bi

me snašla napast da prodam svoj vlastiti rod.

- Moglo bi se desiti da taj ponuđeni dar i čast zamijenite

vješalima. Pazite: ili primite ponuđeni položaj, ili morate na stra-

tište.

- Barem ću umrijeti kao častan i pošten čovjek, ovako bih

morao živjeti kao lupež na kojega bi svaki časni Hrvat u ovoj

zemlji morao pljunuti.

- Gospodine, ne znate što vam nudim. Steći ćete pravo i

moć i vrlo važno mjesto u kraljevstvu: zapovijedati drugima. Ra

zumijete li što znači biti gospodar i zapovijedati? Dakle, u jedan

mah primate čast i novac.

- Novaca ima svaki razbojnik koji vješto pljačka. Čast mo

že imati samo poštenjak, a ja druge časti ne poznajem. Izvolite

potpisati ovo pismo ili čamiti pod ovim krovom dok vas ne stigne

starost.

Izrekavši ovo, Cvjetko izađe na hodnik i javlja svojim drugovima:

- Nudi blaga i velikašku čast vama i meni ako se odreknemo

zahtjeva.

- Drska je to ponuda. Zar oni gore misle da mi vodimo trgo

vinu s našim častima kao oni?

- Podmitio bi nas novcem koji je pokrao našem narodu.

- Hajdemo opet k njemu. Popustit će od straha - veli Si-

munić. - Kukavica je.

- Baš ga čestito zebe od pomisli da će ostati naš zarobljenik.

Stjepko i njegov kućedomaćin stoje u hodniku i radoznalo

slušaju razgovor. Onda se Šimunić i drugovi opet upute u sobu i ponovo pozivaju

taoca da potpiše pismo koje su mu predložili. Šimunić naročito naglasi:

- Mi odlazimo odavle, a vas će čuvati naši četovođe, gospo

dine kneže. Naučili smo mnogo toga od vaših. Izvolite se odlučiti:

ili potpisati, ili ne. Čemu gubiti vrijeme.

U očima mu se odražava strah, makar se čini ravnodušnim.

- Dakle, čujte. Kralj Vladislav ima pravo na ova imanja ko

ja su i nekoć pripadala kralju Matiji Korvinu. Uzalud bih dakle

potpisivao.

- čemu ove prazne dosjetke. Mi zahtijevamo da pišete kra

lju svojom rukom: želite ostaviti Hrvatsku, a svoja imanja preda

jete domaćim sinovima. Ako to ne bude izvršeno, sjedit ćete u

ovoj zabiti dok vam ne poraste brada do pojasa. Izvolite razmis

liti i odlučiti.

- Do večeri ću vam dati odgovor.

I oni svi ostavljaju sobu.

Opet su se našli u blagovaonici zajedno s domaćinom. Raspravljaju i prikazuju

jedan drugome svoje dojmove o razgovoru s zarobljenikom.

- Strah mu je u kostima, ali još smišlja.

- Nada se da će nas nadmudriti.

- Dobro je to, neka se samo boji.

- A kakav je to ludi knez? Lice mu je nabuhlo kao da ima

kugu.

- Sva ova visoka gospoda su napuhnuta, valjda od noćnih

orgija.

- Sada će mu te razonode nedostajati.

- To prije će se predomisliti.

- Do večeri valja nam nekako utuci vrijeme.

I razišli su se dvorcem.

Šimunić s Vojkovićem izlazi u dvorište. Stari sredovječni trijemovi puni su

sablasnih sjena. Obojica sjedoše na klupu pa raspravljaju o zamašnim

posljedicama otmice i o zauzeću Lukavca.

Iz kuće izlazi Stjepko pa ide ravno k njima i oslovi ih skromno:

- Ne zamjerite mi što se usuđujem smetati u razgovoru, ali

moram vas zamoliti da mi dopustite jedno pitanje.

Šimunić prijazno promatra ljepuškastog i bistrog mladića:

- Izvolite, rado ću vam odgovoriti na sve što vas zanima.

- Poznajete li vi kneza Brandenburga lično?

- Jučer nam je pala u dio ta velika čast - nasmije se on.

- A prije nikad niste s njim govorili?

-r Naši velikaši i plemići nisu ga htjeli primiti u svoje društvo. Dva puta nas

je pozivao, ali nijedan se Hrvat nije odazvao njegovim pozivima.

A Dragan Vojković još dodaje:

- Nitko od nas ne bi obeščastio svoje ime da se susretne s

njime pod istim krovom, osim danas, kad je naš zarobljenik.

- I nikada ga niste vidjeli projahati? - zapita Stjepko.

- Oni iz Turopolja viđali su ga koji put kad bi u svojoj veli

koj pratnji polazio na Medvedgrad ili u krapinski dvorac. Ali kad

bi njegova povorka izašla, svi Hrvati, od plemića do kmeta, okre

nuli su leđa gospodinu knezu baš zato što su znali da je vrlo po

nosit kad su ljudi radoznali i gledaju za njim. Tu gamad ne smi

jemo počastiti ni jednim jedinim pogledom.

Dok Šimunić to pripovijeda, Stjepko gleda sa svom pozornošću.

- Mladi čovječe, recite mi zašto nas to ispitujete?

Pitanje neobično smete Stjepka i nesigurno odgovori:

- Ništa, samo me zanima.

- Razjasnite nam zašto vas zanima. Dakle, mladi gospodine,

govorite.

17A

Ljubaznost Šimunićeva očito ga obodri, ali još uvijek je njegovo držanje

nesigurno.

U teškoj neprilici gleda u zemlju.

- Ne bih htio da se razljutite na mene.

- A zašto bismo se ljutili?

- Da se pačam u vaše stvari.

- Naprotiv, jučer je palo mnogo mudrih riječi iz vaše glave.

- Kad ste jučer izašli iz kneževe sobe, oprostite mi, usudio

sam se malo proviriti knezu.

- Zbog toga tražite oproštenje? Zašto ga ne biste pogledali?

Želite da vas odvedem k njemu?

- Čekajte, Cvjetko - upada Vojković. - On nam ima ne

što reći. Vidim: sve mu riječ igra u grlu.

- Recite nam što želite. Vi ste zavirili u sobu i što ste opa

zili?

- Činilo mi se da je knez Brandenburg nešto drukčiji ne

go što je bio.

- Drukčiji? Kako drukčiji?

- Onako po izgledu.

- Knez je plave kose?

- Jest, on je plavokos.

- I svijetlih očiju?

- Da, baš tako.

- I srednjeg stasa, vitak, tanak, nabuhla blijeda lica?

- Jest, sve se slaže - potvrdi Stjepko - ipak lice koje ja

poznajem posjeduje malo drukčiji izražaj: naime, u očima je

nešto drugo.

Nasmijani Dragan Vojković potapša Stjepka po ramenima:

- Vi ste ga vidjeli dok ste bili paž na Griču, otada je prošlo

mnogo vremena.

- Da, istina je. Ipak, nikako mi se ne čini da je to pogled

onog Brandenburga kojeg poznajem. Vrlo mu nalikuje, vrlo, ali

glas mi se činio odviše dubok pa sam zato zavirio u sobu i za

čudio se kako on to izgleda. Vi nikad prije niste s njim govorili?

Ni vidjeli ga izbliza?

- Ne, nismo ga nikad vidjeli izbliza - veli Dragan Vojko

vić - ali kad smo ga na križanju ugledali, bilo nam je i odveć

jasno tko je knez. Po opisu njegove pojave i po kneževskoj odo

ri i grbu, i po kacigi, i po onom zelenom i crvenom perju zvali

su ga svi knezom i odavali mu tu čast. I bahat je kao pravi knez

Brandenburg. Kakva vas to obuzima sumnja?

- Valjda sam se ipak prevario.

- Sasvim sigurno ste se prevarili, mladi čovječe.

- A zašto bi se netko drugi prikazivao knezom? - upita

Vojković.

- Da, to je istina - i Stjepko zamišljeno gleda preda se.

Gospoda su već nastavila svoje razgovore, ali ih Stjepko pre

kida:

- Nitko nije među vama tko je govorio s knezom, ili ga vi

dio izbliza?

- Svi smo mi sinovi i rođaci onih plemića koji nisu htjeli

ni blizu predstavniku vlade.

- Da - veli Stjepko - samo sam htio znati, ima li među

vama netko tko je s njim možda govorio nedavno.

- Taj ne bi više smio u naše društvo - odrešito će Šimu-

nić.

- Onda se moram osloniti sam na sebe i to riješiti.

- Dragi mladi gospodine, nije potrebno da se zbog toga

uznemirujete. Mi smo zarobili i tijelo i dušu kneza Brandenbur

ga.

- Ne biste li možda ipak dopustili da se točno uvjerim,

imam li pravo ili ne?

- Možete. Ali kako?

- Knez se vrlo promijenio. Dobro. Za mene vele da se ni

sam promijenio. Je li?

- Uistinu niste potvrdi Vojković. - Isto lice, isti izra

žaj, samo ste porasli i omuževili se.

- Dakle, dopustite mi da idem knezu i s njim govorim.

- Čekajte, to je opasno. Što mislite vi, Cvjetko? - pita Voj

ković Šimunića, a on se začudi:

- Zašto bi to bilo opasno?

- Zato što bi takav razgovor mogao u knezu pobuditi ide

ju da se zaista prikaže kao da nije knez. A onda bi tvrdio da ne

može za kneza potpisivati nikakvih očitovanja.

- Gle, nisam se dosjetio. Uistinu, vi ste, gospodine Vojko-

viću, lukaviji od mene.

- Bliže sam u Zagrebu vođama. Ovakva izjava silno bi po

služila knezu i da gospodin Stjepko nije štićenik gospodina do

maćina, posumnjao bih da knezu pomaže kad zarobljeniku po

kušava spomenuti sumnju da je on glavom knez.

Stjepko pocrveni i odjednom reče odlučno:

- Gospodo! Knez me vrlo dobro poznaje iz dvora bana Iva-

niša. Idem k njemu, a vi prisluškujte na vratima i stvar će se

riješiti.

- Onda to moramo predložiti i drugima - veli šimunić, a

Stjepko još dodaje:

“ - Možda će se knez i pretvarati da me ne poznaje jer sam bio svjedok prizora

kad je Damira morao moliti za oproštenje, ali svejedno, uvjerit ću sebe o

zabludi.

- Zovnimo i ostale da oni odluče.

Odmah su otišli k ostalim drugovima i domaćinu.

Kad su saslušali Stjepka, nasmijali su se i odlučili neka ide zarobljeniku, a

oni će vani slušati.

Stjepko brzo odbaci klobuk i haljine svojeg kolegija. Ostao je gologlav u

košulji i hlačama. On gospodu upozori:

- Ostavit ću vrata sobe iza sebe prislonjena da možete slu

šati moj razgovor s njim. I šuljat ću se k njemu, neka misli da

sam vas prevario.

- Gle lukavca - veli domaćin. - Na kraljevskom dvoru

ipak je nešto naučio.

Nitko od njih ne dijeli Stjepkove sumnje, a ipak ga slijede da udovolje njegovoj

želji.

Stupaju tiho kako ne bi upozorili da se nalaze u hodniku.

Pred vratima naslonili su se na zid s obje strane vrata.

Nepomično čekaju. Stjepko polagano otključa bravu, onda se ogleda na gospodu i

uhvati za kvaku. Vrlo polagano otvara pa, šuljajući se, ulazi, ali ostane

stajati uz vrata, metne prst na usta i šapne:

- Tiho da nitko ne čuje.

Stoji tik uz odškrinutu vratnicu i upire pogled u mladu kne-ževsku pojavu svom

pozornošću. Šuti, zuri u ono lice sa svijetlim očima, nabuhlim obrazima i plavom

kosom. Ne zna što da misli: kneževe kose, lice, pojava i svijetle oči, a ipak

nešto sasvim drukčije. Knežev pogled bio je razvratan, lakouman, drzak.

Sto da uradi? Gleda mu ravno u lice i šuti.

Onaj trgne malo glavu i pita s nekim strahom:

- Sto je? Zar ipak na mučila?

Polagano i poluglasno Stjepko odgovori:

- Ne, danas još ne, ali slušajte. Pristupite bliže, moram ču

vati vrata.

On mu se približi nekoliko koraka, a Stjepko mu govori poluglasno:

- Kneže, pomogao bih vam izići iz ovoga sužanjstva.

- Uistinu? - i on dođe još bliže. - Možeš li to?

Oni vani čuju njegove korake i poluglasne riječi:

- Izgledaš prijatno. Tko si?

- Zar me ne poznajete?

- Ne, mladiću, ne poznajem te.

- Samo malo razmislite ...

- Nikad te nisam vidio.

- Znam, nije vam drago priznati jer sam bio prisutan onom

prizoru. Vi znate kako je bilo.

- Ne znam, mladiću, ne sjećam se.

- Bio sam paž uz bana Ivaniša.

- Bilo je tamo toliko paževa. Ali važnije od svega je tvoja

ponuda. Zašto mi nudiš pomoć?

- Jer sam siromašan mladić, pa mislim ovako potražiti sre

ću. Dok se oni tamo u dvoru opijaju, ja sam se došuljao k vama.

- Da mi ponudiš svoju službu?

- Da, gospodine kneže, ako se, naime, želite spasiti.

- To mi je najveća želja. A reci: što tražiš za naplatu?

- Htio bih postići bolji život nego što mi ga pružaju ovdje.

- Dobro. Reci mi gdje se zapravo nalazim?

- U zakletom dvorcu "Kazna". Tako se zove dvorac.

- Može li se s vojskom u dvorac.

- Ni pakao ga ne može doseći svojom vojskom, jedino ako

imate saveznike koji zna put kroz šumu.

- Možeš li izaći odavde, a da te nitko ne vidi?

- Svakog dana šalju me u jedan drugi dvorac s vijestima.

- Kako bi me mogao izvesti odavde?

- Da vas obučem u odijelo našega vratara, dok on danju

spava. Ja sebi uvijek sam otvaram vrata. Mene se nitko ovdje ne

boji.

- Onda učini to, mladiću, što prije, i bit ćeš bogato nagra

đen.

- Prije moram dobiti jamstvo da ću biti nagrađen po zasluzi.

- Jamstvo je časna riječ kneza Brandenburga.

- Ali ja želim vašu riječ, gospodine.

- Razumije se, zadajem ti svoju riječ, riječ kneza Branden

burga.

- Vaša riječ nije riječ kneza Brandenburga.

- što to buncaš? - sumnjičavo se otrese zarobljenik.

- Gospodine, vi niste knez Brandenburg.

- Tko to kaže? Oni?

- Oni to ne mogu kazati, jer vas nikad nisu vidjeli. To velim

ja koji poznam kneza kao sama sebe. Spasit ću vas odavde, ali

tražim plaću za svoj trud i za svoju šutnju.

- Kakva drskost. Ja sam knez Brandenburg.

- Dokazat ću gospodi protivno, a kako oni nikad nisu knezu

stajali okom u oko, moraju mi vjerovati.

- Ti si, mladiću, došao da me iskušaš?

- Gospodine, čim sam stupio u sobu, odmah sam opazio da

ste odličan gospodin, ali nikako Brandenburg.

- Čini se da me uhodiš, spletkariš?

- Ne, gospodine, već idem kazati gospodi kako nisu zarobili

Brandenburga, već nekoga tko mu upravo čudno nalikuje.

I uhvati kvaku. Zarobljenik ga zaustavlja:

- Čekaj da ti kažem.

- Mene samo zanima koliko ćete mi platiti za šutnju, a koli

ko za bijeg? - pita Stjepko.

Svi su zaustavili dah. I onaj koji pita, i onaj koji je pitan i oni koji slušaju

iza vrata.

Ljudi čekaju odgovor zarobljenika koji ima biti dokaz da se Stjepko ne vara.

U tišini se začuje neugodan štropot. Zarobljenik je odgurnuo neku stolicu pa se

približuje Stjepku i čvrsto ga gleda. Onda ga pita:

- Ti si bio na dvoru bana Ivaniša Korvina?

- Kad je Brandenburg pratio kraljicu Anu. Onda se desio

Brandenburgov sukob s Damirom pa ga je morao moliti za opro-

štenje.

-

Nastaje stanka. Vrlo duga i tiha. Zarobljenik misli namrštenih obrva. Konačno

prilazi k Stjepku i veli mu poluglasno:

- Slušaj: dobit ćeš službu na dvoru među kraljevim dvora

nima ako mi pomogneš da pobjegnem.

- A za šutnju?

- Za šutnju pet stotina venecijanskih dukata.

- Zadovoljan sam.

Zarobljenikov odgovor pada na one vani kao udarac kladivom u zatiljak.

Stjepko otvori vrata. Iz hodnika ulaze gospoda. Ovaj u sobi bulji u njih kao u

sablast. I smrtno problijedi. Shvatio je odmah što se dogodilo.

- Gospodine, raskrinkali smo vas - veli Šimunić, teško di

šući od nemilog iznenađenja.

Zarobljenik i otmičari jednako su zaprepašteni, šimunića ovlada bijes:

- S varalicom ne možemo postupati milosrdno. Ili priznajte

što to sve znači, ili ću vas prisiliti.

- Na mučila? - pita on uplašen.

- Onako kako biste vi nas pokušali prisiliti da ste na našem

mjestu. Ako nam odmah ne odgovorite istinu na sve što ću vas

pitati, bacit ćemo vas u dubinu tamnice da umrete od gladi i

žeđi.

Prijetnja ga prestraši. Dršću mu debele usne. Ni časa ne razmišlja.

- što želite saznati?

- Ponajprije: tko ste?

- Reći ću vam sve ako mi obećate na nećete nada mnom

izvršiti prijetnju.

- Vi ste jučer i danas zadavali časne riječi lažno, a ipak se

oslanjate na moju?

- Gospodine, čuo sam na budimskom dvoru da su Hrvati

pošteni ljudi i mnogo drže do svoje časne riječi.

- A drugi žive na račun našeg poštenja. Ali ostavimo to. Že

lim znati sve. Ako mi kažete istinu, nećete se pokajati.

Svi oko njega, puni neizvjesnosti, jedva čekaju da čuju zašto ovdje mjesto kneza

stoji drugi.

- Dakle, tko ste gospodine? - pita Šimunić.

- Barun Antun Batori. Tajnik sam na dvoru u Bakačevoj

kancelariji.

- Kako ste dospjeli u ulogu kneza Brandenburga?

- Poslao me iz Budima Bakač gospodinu knezu, odnosno go

spodinu Pencingeru da izvidim je li pronađen kraljević.

- Kakav kraljević?

- Kraljević koji je takmac kraljevu sinu.

Začuđeno se gledaju Šimunić i drugovi.

- Ovaj nas vuče za nos. Znate li vi što o nekom kraljeviću?

- pita svoje drugove šimunić hrvatskim jezikom.

Ništa - odgovaraju oni redom, na što Cvjetko nastavi pi-

tati:

- Tko je taj kraljević? Želimo sve saznati.

- Znam samo toliko da je sin Ivana Korvina.

- Mi ne znamo ništa ni o kakvom sinu bana Ivaniša, osim

onoga koji je umro. Ne možete nas odvratiti od glavne stvari: želi

mo doznati kako se i zašto igrate kneza Brandenburga?

- Zapovijedili su mi oni.

- Tko oni?

- Knez i kaštelan Pencinger.

- Dakle, vi često zamjenjujete kneževu ličnost?

- Ne, gospodine, određeno mi je da ga zamijenim samo ju

čer na polasku u neki dvorac u ovom kraju.

- Sve to nije vjerojatno. Ne šalite se svojom glavom.

- Imam samo jednu glavu i ne želim je izgubiti uludo.

- Onda tražim točno priznanje.

Uzbuđeno stade pripovijedati:

- Stigao sam u srijedu popodne iz Budima u Lukavac s važ

nim pismom. Kneza i Pencingera našao sam u silnom poslu. Tu

mačili su nekom svojem dvoraninu kako će glumiti kneza. Čim

su me ugledali, gotovo su podivljali od radosti. Kako vidite, sil

no nalikujem na kneza i na kraljevskom dvoru često su me od

šale nazivali knezom. Na moju nevolju, pao sam u Lukavac kad

su me najviše trebali. Pencinger mi je dokazivao da ću učiniti

velike usluge dvorskoj stranci ako idem mjesto kneza. Uvjeravali

su me de vi gospodo uopće ne poznajete Brandenburga pa mi ne

će biti teško prikazivati ga, samo moram nastupati u njegovo ime.

Htio sam se osloboditi i dokazivao: ako otmičari ne poznaju kne

za, neće prepoznati ni drugoga koji bi pošao mjesto njega, a nije

mu sličan. Neka, dakle, ide drugi. Ali nisu htjeli ni čuti o tome.

I Pencinger me u četiri oka uvjeravao da ću sve bolje izvršiti ne

go što bi to učinio sam knez. Još mi je razložio što će se od mene

tražiti i što će me pitati da se znam snaći u ovakvoj situaciji pred

otmičarima. Jednom riječi: odredio mi je da odigram diplomatsku

ulogu, a kako sam dvorski čovjek, neće mi biti teško. Pencinger

se nadao da ću saznati mnogo važnih stvari, a naročito gdje je

kraljević. Onda su mi naložili neka potkupim svoje otmičare, kako

rekoh, sve su me poučili i uvjerili da se ne moram bojati. Hrvati

mi neće učiniti ništa nažao, a neka prosvjedujem protiv svega što

budu tražili, ali naposljetku neka potpišem što žele, a kralj će se

sam brinuti za moju slobodu. Napokon, poznam kneza iz dvora,

znam svaki njegov izraz, ponašanje, kletve i prihvatih. Ovaj vaš

mladić mogao me prepoznati samo zato što je očito predobro

upamtio kneževe oči. Moje su sasvim drugačije i to mijenja izraz

lica. Evo, time sam rekao sve.

Pomno ga slušaju, ali mu ne vjeruju. Šimunić mu saopći svoje sumnje:

- Sve su vas naučili. Sve odredili?

- Da, gospodine.

- A zašto su vas uputili da igrate kneza?

- Zato što knez nije htio da uhvatite njega.

- Oni nisu mogli slutiti što se knezu sprema.

- Znali su točno sve pojedinosti.

- Opet velim: nije istina.

- Ali, gospodine, sve su znali. Čitavo popodne u srijedu mu

čio me Pencinger i razlagao o čemu se sve radi, kako će kneza do

čekati negdje na putu.

- Gdje? - upadne Simunić.

- Mjesto nisu znali i baš zato sam čitavim putem bio u ne

izvjesnosti. Već sam mislio da je uopće sva ta urota izmišljena.

Okolnost da nisu znali mjesto uznemiri Šimunića i drugove. Do posljednjeg časa

nitko nije znao gdje će ga dočekati, osim njega. Da li taj spretno laže, ili je

ipak?

I opet ga pita:

- Tko je javio knezu što se sprema?

- Ne znam. Nisu spomenuli nikakvo ime.

- Ipak su govorili otkud im vijest.

- Naravno, govorili su o nekom "crvenom oklopniku".

- Crvenih oklopa nema.

- Ima, gospodine, i žutih, i plavih, i šarenih.

- Pa dobro, ako ih ima. Nije važno kakav je oklop, nego tko

je u Lukavac javio što se sprema. Tko je i otkuda taj Čovjek?

- Sudeći po razgovoru gospode u Lukavcu, on obitava negdje

u blizini, u Turopolju.

Šimunića zahvaća drhtanje. Glas mu je odjednom hrapav.

- Ako je istina što velite, vidjeli ste ga na dvorcu u Lukavcu?

- Nisam vidio nikoga.

Dva-tri koraka približi mu se Šimunić i omjeri ga pogledom od kojega je mladi

čovjek problijedio.

- Još vas jednom opominjem: ili čistu istinu, ili najdublja

rupa tamnice.

- Čujte me, gospodine! Sve ću kazati što znam, ali meni lično

nisu ništa pripovijedali, nego su oni međusobno raspravljali i tako

sam doznao neke odlomke. Pitajte me sve što želite, a ja ću se sje

titi jesam li što o tome čuo ili ne.

- Dakle, kojim je putem u Lukavac stigla vijest o našoj uro

ti?

- Govorili su da je netko donio pismo u kojem se Pencinge-

ru javlja sve što čeka kneza.

- A tko je pisao pismo? To je Pencinger sigurno rekao kne

zu?

- Ne, to nisam čuo. Bit će da su o tom već prije govorili

nego sam stigao. Za moje prisutnosti čuo sam nekoliko puta spo

menuti naziv "crveni oklopnik" koji je iz osvete postao Pencin-

gerov saveznik s kojim se sastaje negdje u šumskoj lugarnici.

- Nemoguće je da knez ne bi pitao kaštelana za ime tog

čovjeka.

- Kneza nisam čuo da pita, ali one druge jesam, a kaštelan

im je odgovorio: "Taj oklopnik je moja dragocjenost i čuvam je

da joj nitko ne bi ušao u trag." I onda kneževi prijatelji nisu

više pitali. A sada molim da me saslušate: izvršio sam zapovijed

svojeg gospodara, a plemić sam kao i vi i na moju nesreću nali

kujem na kneza.

- Je li vam što rekao o gospodarici Brezovice?

- Spomenuo je da ćete možda tražiti od mene i gospodaricu

Brezovice i čitavu mi je stvar razložio kako imam govoriti i po

stupati i neka vam ponudim da dođete u Lukavac i s njom go

vorite.

- Njeguje li gospođa tamo sina ili je domamljena?

- To uistinu ne znam. Kunem se na svoju dušu, a Pencinger

nije imao ni razloga ni vremena da mi tumači je li ona domam

ljena ili ne. Samo me upućivao što imam govoriti i da imam po

nuditi neka gospoda dođu u Lukavac.

- Zašto ste potpisali ono pismo za Pencingera?

- Knez mi je nekoliko puta naglasio neka vas nagovorim

da pođete u Lukavac vidjeti gospođu i da vam dadem pismo za

Pencingera jer ćete sigurno to od mene tražiti. Ako ne, neka vam

sam ponudim.

- U koju svrhu?

Zarobljenik šuti i gleda u pod.

- Gospodine barune, časovi su vam odbrojani - zaprijeti

Šimunić okrutnim glasom.

- Ne predomišljavajte se - pomaže Vojković Šimuniću,

prijeteći se zarobljeniku.

- Razmišljam, gospodo, da spasim svoju službu ili slobodu?

- Služba vam je uzalud ako istrunete u podrumu.

- Gospodo, evo i ovo posljednje ću vam otkriti, ali kad me

budete puštali na slobodu, ne zaboravite da nisam ništa drugo

nego službenik dvora kao svaki drugi, ne izdajte me.

- Dobro, gospodine. Vašu ću molbu uslišati. A sad recite

kakva je svrha bila nagovoriti nas da idemo u Lukavac?

- Knez se nadao da će pismo donijeti i posjetiti lijepu gospo

đu glavni vođe vaše urote.

Šimunić malo šuti, a onda upita drhtavim glasom:

- A kad glavni vođe dođu, što onda?

- Knez će ih pohvatati u svojem dvorcu i osvetiti se.

On osjeti kako mu je ledena ruka stisla srce i načas mu na oči pada magla:

- Kad oni danas dođu u Lukavac, bit će pohvatani i mož

da...

- Ako su otišli, spremljena im je u dvorcu zasjeda i vani

pred opkopima, u nekoj guštari. Svi će pasti kao žrtve kneževe

osvete.

- što če učiniti s njima?

- Samo sam čuo kako knez viče: "Krvavo ću se osvetiti."

Sa stravom u očima zure oni u zarobljenika koji nastavlja:

- Knez i Pencinger su mi obećali: čim pohvataju gospodu,

zamijenit će me s jednim od vaših vođa. Zato moram igrati kneza

dok njih pohvataju. Ovaj mladi gospodin prerano me razotkrio.

- A onda četvorica mlade gospode nisu kneževi prijatelji?

- Samo njegovi dvorani koje su odjenuli u velikaška odijela.

A sada sam rekao sve i molim odredite moju sudbinu.

- Ako je vaša ispovijest istinita, ne trebate se ničega bojati.

Dotle ostajete tu. Odredit ću da dobro postupaju s vama.

Ne osvrćući se više na zarobljenika, pohita Simunić iz sobe, trči hodnikom na

dvorište i viče:

- Konja mi sedlajte, hitro! Začas neka je tu.

Zatim potrči u sobu, uzme ogrtač, opaše mač, uzme bodež, a ručnu motku zatakne

za pojas. Oni drugi pohitaju za njim.

- Kamo ideš, Cvjetko?

- Poslao sam drugove u Lukavac ravno u ralje osvete.

- Hoćeš li ih dostići? - pitaju oni drugi.

- Ne možeš - veli domaćin žalosno.

- Onda ću izginuti - odlučno odgovori zagorski plemić.

- Budi pametan, trebamo te, ako je ovaj rekao istinu, bit

će zlo i naopako, još gore nego dosad.

- Dopadnu li oni u ruke knezu, neću to nikada preboljeti.

- Netko od nas ide s vama - odluči Vojković. - Evo mene.

- Nijedan me ne može slijediti kad ja potjeram svojeg siv

ca. Samo biste mi smetali. Ostanite i pazite. Sve ću vam javiti,

stignem li živ u Lukavac.

Sluga dolazi do vrata i saopći da je konj osedlan.

Cvjetko potrči iz sobe. Svi ga slijede u dvorište. On ogleda čvrstog konja pa se

onda baci na sedlo. Uhvativši uzde, reče prijateljima:

- Bit će to trka na život i smrt. A vi čuvajte zarobljenika.

- Samo, ako je rekao istinu.

- Mislim da nije lagao.

- Bog te pratio, Cvjetko - poluglasno mu žele drugovi.

Vratili su se u blagovaonicu da raspravljaju i nagađaju o

strahovitoj stupici. I jadaju se:

- Trideset šest najsnažnijih, najhrabrijih hrvatskih mladi

ća ide sada u šake prokletom knezu.

- Ako je taj zarobljenik spleo spletku?

- Ne bi sve onako priznao. Stjepko je imao pravo.

- Kamo sreće da je već jučer vidio kneza - uzdiše doma

ćin.

- Hoće li šimunić stići, ili će doći prekasno? Ili će pasti na

putu mrtav od muke i napora? Sto li će biti s njima kad padnu u

kneževe ruke?

ISA ._-

Ova im pitanja ne daju mirovati na časa. O tom govore, misle, nagađaju,

razmatraju.

U duhu mjere putove kojima idu njihovi drugovi. Koliko su mogli prevaliti oni, a

koliko Šimunić, kako su daleko oni, kako bi ih mogao dostići Cvjetko.

Dršću im srca, muče ih misli u mraku beznadnosti.

NA PUTU

Zagorskom dolinom goni Šimunić svojeg sivca. Srce mu je puno teške brige za

drugove. Pogled mu neprestano traži pred sobom povorku: Ni prašna cesta, ni suha

ledina ne otkrivaju im trag. Šume, šumice i brežuljci zakrčuju mu vidik da barem

negdje daleko zapazi oblake prašine koji bi mu navijestili da su tamo oni koji

su u ranu zoru krenuli iz njegova dvorca. A da su otišli, o tom su ga izvjestile

sluge njegova majura koji mu je bio jutros uz put i nije propustio da ih upita.

Nema nikakve sumnje: oni putuju daleko naprijed, skriveni brežuljcima i šumama.

Gubi nadu da bi ih dostigao ovdje u Zagorju. Ali možda na prijevozu preko Save u

Turopolje? Možda će tamo na prijevoznu splav čekati dugo? Da, tamo ih mora naći.

Mora ih dostići. Dolinom koja se tamo otvara puca vidik i oni ga moraju

zapaziti.

Ali put do te divne doline. Valja mu projahati preko divnih brežuljaka koje

toliko ljubi, a sad su mu na putu, sad bi ih raz-rušio da mu se ne pojavljuju

svakog časa i mora se uspinjati i usporiti trku.

I goni konja, goni ga strasnom željom da prevali taj veliki put, da se domogne

vidika, dostigne prijatelje, zaustavi ih u pravom času da ne zađu u otvorenu

zasjedu. Ova želja pretvara se sada u jedinu svrhu, jedini cilj njegova života.

Ne stigne li drugove, oni će u Lukavac ravno u osvetničke šake koje ih čekaju

skrivene, zaklonjene.

Sunce žeže. Mori ga žeđ. Samo načas se zaustavlja na potoku, napoji konja i

utaži svoju žeđ, a onda tjera još brže. Ni časa ne može izgubiti da negdje traži

okrepu. U žurbi u Loboru zaboravio je, a zaboravili su i oni drugi, da mu nešto

dadu za put.

Srce mu je puno strave, oko uprto naprijed, tamo gdje jure njegovi drugovi,

ushićeni uspjehom svoje osnove i ne sluteći da idu neprijatelju u smrtonosni

zagrljaj.

"Jao, meni", viče mu sva duša. "Izgubit će domovina najhrabriju djecu. Moji

drugovi hitaju na stratište. Dostići ih. Dostići!" - viče očajno i goni svojeg

sivca, a on potrči još brže kao da zna zdvojnu stravu što hara dušom njegova

gospodara.

Nizbrdo, uzbrdo, poljanama, šumom i cestom jure mladi ljudi da skrate daljinu

pred sobom. Pune su im mišice pobjedničke snage, a duše trijumfa. Poput divova,

hitaju preko potoka i jama, gube se u šumi i opet na rosnoj livadi, u sunčanoj

proljetnoj svjetlosti kojom su ispunjene njihove grudi. Zaustavili bi se samo uz

bistri izvor ili potočić da napoje konje i opet nastavili trku kao da se žure u

vesele svatove.

U podne su se zaustavili u hladovitoj šumi u kojoj teče potok, razvezali sa

sedla vrećice da nahrane konje, a onda su posjedali šumom po dvojica-trojica,

ili u malim skupinama i počeli jesti što su im spremili u Simunićevu dvoru.

Mrnjavčić, Draženić, Arbanasić, Ilija Vukan i Lektorić sjede zajedno pa, jedući,

raspravljaju o napadaju u Lukavcu.

- Gospodine Draženiću, Šimunić mi je rekao da ste ugovo

rili svaku stvar. Molim što će biti moja dužnost - pita Arbana

sić. - Hajde da iskoristimo ovo malo vremena uz jelo.

Draženić razloži Arbanasiću kako je plemić rasporedio da svako zna što mu je

raditi u Lukavcu.

- Vi ćete, gospodine Arbanasiću, ići k Pencingeru sa Slavi-

šom Pisačićem, s Lektorićem i Mrnjavčićem i odnijeti mu kneže

vo pismo. Ja idem s Jelenkom KuŠevićem na čelu onih koji će

žutu liju i njegove ljude šćepati za grkljan i svezati ih. Sve se to

mora provesti tiho da nitko u dvorcu ništa ne nasluti. A onda će

mo mi izdavati zapovijedi.

- Bilo bi bolje da Jelenko Kušević ide s nama - predlaže

tiho Arbanasić - samo da nije uz vas.

- Ako baš hoćete, dobro, ali ja sam mu već isporučio što

mora raditi. Morate priznati: sve ovo vrijeme vladao se kako tre

ba, činio se kao da me i ne poznaje. Cak se nije upletao u naše

rasprave. Dakle, ne bojte se: ako ide sa mnom, izvršit će dužnost.

Mrnjavčić se ogleda i tiho upita:

- Gdje sjedi Jelenko? Ili se opet povukao?

Svi se ogledaju i opaze da nije među ostalim plemićima.

- Sigurno je tamo među momcima. A sada hajdemo - trg

ne ih Draženić.

Ilija Jakovac Vukan ustane i pohita k momcima koji sjede podaleko iza hrastova

debla.

- Gdje je gospodin Jelenko Kušević?

- Onaj turopoljski plemić s orlovim perom na klobuku?

- Da, onaj. Gdje je?

- Nismo ga vidjeli od prijepodne.

- Kako ga niste vidjeli kad je jahao s vama? Gdje je?

- Još rano prije podne zaustavio je konja i napajao ga na

potoku. Mi smo išli dalje, ali ga nismo vidjeli da bi dojahao za

nama.

- Valjda ste ga vidjeli kasnije?

- Nismo ga vidjeli. Bit će da je morao nekamo krenuti.

188

Ilija bez daha potrči k ostalima koji su se već uspinjali u sedla i navijesti:

- Jelenka nema nigdje. Već je prije podne zaostao, tobože,

napajao konja, a onda nestao.

- Zastao je u šumi jer nije htio s nama objedovati da se ne

sretne s Draženićem.

- Što to govoriš, Velislave? Kad ga sluge nisu vidjele da bi

dojahao za nama? Zaostao je već prije podne - naglašava zlurado

Ilija.

Ispituju sluge, a oni tvrde da ih nije slijedio dalje od nekog potoka u šumi još

prije podne, a Ilija se zlobno smije:

- Čudna li druga. Zaostaje i nestaje. Morao bi se barem ja

viti vođi. Zar se pristoji samo tako zaostati i nestati, a nikome ni

riječi? Valjda zna da idemo na Lukavac i zbog čega. Nije baš ju

nački.

- Šutite, molim vas - zlovoljno će Draženić. - Zašto bi

krišom nestao? Nema razloga. Možda je pošao kojim drugim pu

tem.

- Kojim drugim? Nije valjda udario cestom koja se produ

žuje, a kraćim putem idemo mi.

- Možda je baš otišao naprijed, a mi, u šumi nismo mogli

opaziti - nagađa Velislav.

- A da mu se nije desila kakva nezgoda? - Primijeti Mrnja

včić.

- Onda bi vikao, trubio u rog - tumači Ilija Jakovac.

- Gospodo - oslovi ih Draženić - ništa nije razumljivije

nego da se opet povukao. U Turopolju će biti uz nas. Gospodin

Vukan se vara.

Ilija snizi glas i veli onima oko sebe:

- Ljudi božji, rekli vi Što mu drago, Jelenko je umaknuo.

Ne da mu se na Lukavac.

- Ilija, spremi jezičinu u tok - ukori ga Arbanasić.

- Ne gubimo vrijeme. Naprijed! - požuruju nestrpljivo i svi

redom skaču na sedla pa najbržim kasom nastave put.

U GRADU LUKAVAC

čitavo prije podne, toga dana, osluškuju Gordana i njezin sin čudne štropote

diljem trijemova čitavog dvora. Prislonila je uho k vratima kako bi što bolje

mogla razabrati o čemu se radi. Neće otvoriti vrata da oni vani ne bi zamijetili

koliko se zanima za svaki pokret oko sebe. Po koracima trijemom razabire da

ispred njenih vrata neprestano prolaze muškarci, čas netko potrči, čas opet

zove, netko prokune, a svi se žure, zvekeću mamuze i odjekuju koraci. Onda do

nje dopre čudan štropot gvožđa.

- čini mi se da nose oružje?

- Da, majčice - šapne Damir, privinuvši se k njoj - to su

sigurno nosili štitove. Već ih poznam po zvuku kad se sudaraju

- i dječak pažljivo promatra lice svoje majke. U njemu čita

napetost, zabrinutost koju mu ona taji. Pa zato napne sluh i svu

snagu dječačkog uma kako bi odgonetnuo uzroke te strke i štro

pota od kojega se u lijepom majčinu licu odražava neka tajna

briga.

- Majčice, ne sprema li se netko tamo u boj? Je li da se

spremaju?

A njezine bademaste oči gledaju ga iznenađeno.

- Otkuda tebi ta misao?

- Kad vuku oružje i štitove, ne može biti drugo, nego da se

negdje na nekoga spremaju.

- Tako izgleda, spremaju se na neku bitku.

- Majčice, možda ipak netko dolazi da nas spasi?

- Tko bi mogao navaliti na ovaj dvorac, preko onih dubokih

opkopa punih vode? Za to bi trebala opsada kola i oružje svake

vrsti, a to naši prijatelji nemaju. Sve su uzeli sa sobom junaci

na bojno polje.

Dugo su prisluškivali štropot i korake, a onda se jedno i drugo izgubi negdje u

dubinu dvora. I nastade tišina.

Gordana se vraća k svojem stolu. Tamo leži otvorena knjiga,

- Dođi, Damire, da čitamo dalje.

Sjeo je uz nju. Ona mu ne nastavlja čitati. Bademaste oči upiru se u vrata. On

je promatra i instinktivno osjeća njene misli. I tiho pita:

- Kako ćemo dugo biti ovdje zatočenici, majčice?

- Tko to zna.

- Kad bi otac znao kako ti trpiš?

- Bolje da ne zna. Ruka mu u boju ne bi bila mirna, a to

bi za njega bilo opasno.

- Da, istina je. Tko zna kako je njemu?

- Mnogo gore nego nama, sinko. Mi smo samo izgubili slo

bodu, nas drži zatočene knez, ali njegov je život svakog časa u

opasnosti.

U dječakovim očima, toliko nalik na Gordanine, pojavi se tuga. I privija se k

majci. Sljubili se u zagrljaju, u jednom osjećaju, u jednoj jedinoj misli što ih

veže kao sunce sa zemljom. Ne govore. Njihov je zagrljaj pun neizrečenih

osjećaja, skrivenih boli, neisplakanih suza. Nikad Damir nije vidio svoju majku

sa suzama u očima. I on neće da plače, snažno se bori jer mu se čini da je suza

znak slabosti. I sve ove dane njihova zatočenja oni bez riječi priopćuju jedno

drugome strah i bol i brigu. Manje za sebe, a više za onoga koji je daleko u

kreševu oružja, u vatri topova, u rvanju, u kojem padaju glave i životi. A tamo

njih dvoje imaju svoju ljubav.

Onda se oboje lecnu. Netko je zakucao na vratima. Damir se trgne kao da se stidi

pokazati drugima da mu je potrebna utjeha zagrljaja. Uspravi se kao odrastao

mladić i namršti lice da tako sačeka onoga koji će stupiti u sobu. I ponosno

gleda u vrata odakle netko ima doći. S ushitom promatra Gordana svojeg sina.

Jasno čita što to vlada njegovim kretnjama i što se razvija u njegovoj duši.

Gotovo u tom promatranju zaboravlja da netko traži ulaz u sobu. Vrata se otvore.

Kaštelan Pencinger, knežev pouzdanik, uljudno pozdravi.

- Oprostite, plemenita gospođo, vama je očito jasno što me

prisililo da vam smetam.

- Nisam naučila čitati vaše misli, dakle, ne mogu znati zbog

čega dolazite.

- Dopustite, dakle, da vas sjetim. Na dan vašeg dolaska u

ovaj dvorac knez je odredio staviti rok u kojem očekuje da sa

općite boravak mladog kraljevića Ivana.

Damir promatra čas Pencingera, čas opet svoju majku, i pozorno sluša svaku

riječ. Razabire da se Gordanine usne lako smi,-ješe a glas joj je miran dok

odgovara:

- Sjećam se nešto o roku.

- Današnjim danom ističe naše utanačenje.

- Dakle, tjedan dana se nalazim ovdje?

- Da ste nam odmah prvog dana otkrili Ivanovo boravište,

bili bismo ga možda i pronašli i doveli, a vaša bi milost bila u

svojem dvoru.

- Žalim što se nisam mogla poslužiti tom ponudom.

- Mnogo vam vrijedi taj dječak kad za njega trpite zatočenje

zajedno sa sinom.

- Kad bih znala gdje se nalazi, dokazala bih vam protivno:

meni ne vrijedi jer je on sin svoje majke koja ga je odvela svojim

putem. Ali očito vam mnogo vrijedi kad se zbog njega laćate na

silja koje će škoditi ne samo knezu.

- I kome još?

- Čitavoj dvorskoj budimskoj stranci. Ovo što ste sa mnom

učinili potkapa one kojima knez služi jer svako vaše nasilje znači

za vas gubitak.

- O tom se tek moramo uvjeriti. I zato vas pitam još jednom:

gdje se nalazi kraljević, sin Ivana Korvina?

- A ja mogu odgovoriti samo jedno: ne znam.

- Na taj odgovor mogu vam jedino otvoriti vrata tamnice.

- To mi je svakako draže negoli ova udobnost.

- Vaša se milost valjda šali?

- Razjasnit ću vam ovu šalu. Kad u našoj borbi protiv tla-

čitelja Hrvatske jedan Hrvat sjedi u redovima neprijatelja, u me

kom naslonjaču, onda je to siguran dokaz da je sjeo na svoje po

štenje. Ali kad sjedi u tamnici, onda je sigurno da svoje poštenje

nosi još uvijek u srcu i u obrazu! Dakle, jasno: tamnica mi je

draža.

-

. .. . _..*. ., 1 i

- Vašoj će želji biti udovoljeno.

I pokloni se pa ode prema vratima. Ona ga još zadrži:

- Htjela bih, gospodine, govoriti s mojim kaštelanom. Od

one strke u noći, kad je gospodin Petar Pan počinio onu šalu,

nisam ga vidjela, a imam mu koješta kazati.

Pencinger se okrene i pogleda je pozorno.

- Vaša milost baš neobično želi svojeg pouzdanika?

Ispod debelih mu vjeđa istražuje lukavi pogled njeno držanje.

Ona se nasmiješi i odvraća jednostavno i hitro:

- Da, zaželjela sam govoriti s njim.

- I ovu ću vam želju ispuniti.

S nekim čudnim smiješkom ostavi sobu.

Brzim koracima prolazi Pencinger trijemom pa ide da potraži Mladenčića. Smjestio

ga je sa svojim kapetanom i zapovjednikom straže da ga drže na oku.

Brezovački kaštelan leži na zemlji i zuri u strop, kad se iznenada u sobi pojavi

Pencinger.

- Dosađujete se U ovoj samoći? Ljepše vam je bilo u blizini

gospodarice, je li? Da, razumijem. Sami ste tome krivi. Nije tre

balo noću šuljati se k njoj. Ili ste već tako s njom nacistu? Pri

stali ste, ne može vam biti prigovora ni od tako čuvene ljepotice

kao što je gospodarica Brezovice.

- 0 čemu vi to zborite, gospodine Pencingeru?

- Ona vas je zaželjela, ne samo riječima i pogledom i smi

ješkom rumenih usana. Mora da je divno cjelivati takve usne?

I zuri u njega lukavo.

- Vi izgarate za njom?

- Kako bih se usudio podići oči k tuđoj ženi?

- Ni paž ne traži dopuštenje kad izgara za kraljicom, a ja

pouzdano znam: ni vi niste mislili moljakati za dozvolu. Eto, vidite,

ona vam je sklona. To sam ovog časa opazio. Što vam je lakše ne

goli od nje steći priznanje gdje se nalazi taj deran zbog kojega

smo svi ovdje upregnuti kao volovi u jaram, i vi, i ona, i sin, li

šeni slobode.

Časak ušuti i nastoji prozreti Mladenčićeve osjećaje. Čini mu

se da je čovjeka prešla zima kad mu je spomenuo Gordanine usne.

Polagano ide k njemu, pogleda mu u oči i uhvati ga za ramena:

- Časne mi riječi, kad biste od nje doznali što tražimo, na

gradio bih vas onim divnim rumenim usnama i svom njezinom

ljepotom. Da, da. Učinio bih to. što me se ona dalje tiče? Donesi

te mi vijest gdje se nalazi kraljević i potrebnu uputu kako bi se

mogao dobiti Damirov pečat. Istog dana, kad mi dovedu kralje

vića, predat ću vam Gordanu na milost i nemilost. Hoće, neće,

mora biti vaša. Razumijete li?

Pencingeru ne izmakne da je Mladenčić problijedio. I koračajući polagano,

razmišlja:

"Znao sam da ću tu strast moći dobro iskoristiti. To je za mene dobitak!"

I okrene se opet k njemu i zagleda mu u blijedo lice. Crna brada još više ističe

blijedilo.

- Dakle, otvorio sam vam vrata do posjeda ove ljepotice, a vi treba da saznate

gdje se nalazi dječak. Ovdje u ovom zato-čenju ona nema muža, nema nikoga s kim

bi se porazgovorila o svojoj nevolji, dakle, nećete pobuditi sumnju ako o tome s

njom razgovarate. I prirodno je da vam to kaže. Uostalom, kad muškarac strepi za

ženu, a već mu je 40 godina, mora biti spreman i na lukavštinu i na silu domoći

se svojih žudnja. Opet velim: zaželjela vas je vidjeti i riječju i pogledom. Na

usnama joj je drhtao smiješak kad me zatražila da vas pošaljem k njoj.

Našao se na pragu sobe, izašao tiho, za sobom zatvorio vrata, uvjeren da je

Mladenčića čestito pripravio na sastanak s Gorda-nom.

Smušeno stoji on usred sobe. U glavi mu šumi. Oblijeva ga znoj i sapinje dah od

predodžbe izazvane riječima kneževa pouzdanika. Snažno tijelo obuzima slabost,

koljena mu klecaju, misli se vrzu glavom. Ona ga želi vidjeti.

Nada koju je pobudio Pencinger omamila ga je kao da su ga gladna i žedna doveli

k stolu punom slasnih jela i vina pa mu se zamaglilo.

"žuti lisac sve je progledao. A nije mu to bilo teško. Odala me ona noć kad mi

je prokleti dvorski luđak pokvario smišljenu osnovu. Presjekao mi put do nje u

času kad sam već bio blizu njezina praga. Sve zna Pencinger i sad mi nudi za

plaću nju, čitavu?"

"Za toga kraljevića dali bi oni blago. Uzet ću ga, uzeti. Da dobijem nju. I

svojih sam se imanja odrekao za nju, zar bih se mogao odreći nje zbog onog

dječaka? Kad sam mogao jednom zatajiti kraljevića zbog nje, triput ću ga izdati

za nju!"

"Evo, gospodine Pencingeru, odmah ga mogu predati, ovog časa."

I on ide u hodnik, gotovo trči prema kastelanovu uredu.

Nije ga našao i opet izlazi u hodnik. Rekli su mu da je Pencinger dolje u

dvorištu. Čekat će ga.

Zavukao se u sjenu trijema i naslonio. Srce mu burno udara.

"Svršeno je. Napokon je moja."

Čeka, ali Pencingera još nema. Pita stražu na trijemu. Vele mu da je kaštelan

izjahao, a njima naložio da ga puste zarobljenici.

"Idem k njoj dok se on ne vrati. I bolje da Pencinger misli kako mi je ona ovog

časa rekla kraljevićevo zaklonište. Bit će tako bolje, inače bi opazio da sam

već prije znao i zašutio. Gubim prisutnost duha. Najprije treba ići k njoj, a

onda kaštelanu i prikazati kao da sam ovog časa čuo od nje."

"Čekaj Pencingeru, imat ćeš kraljevića, a ja kraljicu. Na sigurni račun. Moraju

mi dati pismeno: nju i imanje. Kakve promjene. Kakva drhtanja. Sada će napokon

biti tome kraj. Ljepoto moja, kupit ću te i muž te više ne može dobiti."

Osjeća kako se topi u čežnji.

Pokušao se smiriti i pošao trijemom do Gordanine odaje. I ne sluti kako ga ona

nestrpljivo čeka. Ali njezin sin ne dijeli tu nestrpljivost. Naprotiv,

neprijateljski gleda u vrata.

Kad ga je ono Petar Pan vratio majci, povjerio joj je svoje nepovoljno

raspoloženje prema Mladenčiću. Nije znao reći zašto ga ne podnosi, samo je

priznao da mu više nije po volji. A kad ga je majka ispitivala zašto nije bio

miran kad su ga oteli, osjećao je da ga je Mladenčić oklevetao. I branio se pred

majkom, uvjeravajući da je upravo bilo obratno. Ni časa se nije bojao za nju ni

za sebe, a kaštelan je sve lagao.

To je Gordani bila još jača potvrda svega što je čula od dvorskog luđaka o

kastelanovu noćnom pohodu.

Damir je zamrzio čovjeka koji ga je majci prikazao kao plačljivu kukavicu. I kad

je pred njim zamolila Pencingera da joj pošalje kaštelana, silno se namrštio:

- Majčice, ne trpim ga. Zašto ga zovete?

- Moram, dijete moje, zbog vrlo važnih stvari.

- Onda ću izaći iz sobe.

- Obratno, želim da ostaneš i da budeš stalno u mojoj bli

zini. Drži ga na oku da vidimo zavređuje li moje povjerenje. Bu

dem li s njim jako prijazna, znaj da je to u našu korist.

Morao je poslušati, ali već mrko gleda na vrata kroz koja ulazi Mladenčić,

duboko se pokloni i stoji daleko od Gordane. Šuti i čeka da ga ona oslovi. Čini

mu se blijeda, a oko čudesnih bademastih očiju lebde crne sjene. Znakovi teških

misli i pitanja.

- Dođite bliže, prijatelju - veli ona i gleda ga toplo i srdačno

kao nikada dosad. Nesigurnim korakom ide k njoj. Damir stoji

pred njim, ispunjajući prostor između nje i njega.

- Sjednite, prijatelju. Nisam vas vidjela dva dana, a imam

vam mnogo toga reći.

Sjeo je i upro u nju pogled, sav zbunjen.

- Danas je istekao rok koji su mi dali. Bili su uvjereni da ću

ovih osam dana uspoređivati tamnicu s ovom udobnošću i posve

sigurno ispuniti njihove želje. Prevarili su se. A sad mi Pencinger

javlja da će me zatvoriti u tamnicu.

- Ne bih to mogao preživjeti, mila gospodarice.

S tim umilnim riječima opasno se približava otkriću svojih osjećaja. Ona to

sluti, ali Damir stoji pred njom kao da je brani.

- Vi ste sada ovdje jedina potpora - veli ona - moram vam

saopćiti neprijatne vijesti.

- Plašite me, plemenita gospodarice - veli on s istinskim

strahom.

- Razmišljala sam ova dva dana, otkad se nismo vidjeli, što

da učinim za naše spasenje. Međutim, naišla sam na strašno otkriće.

- Kakvo otkriće? - uplaši se on.

- Meni nema pomoći, izgubljena sam.

- Niste. Ja ću vas spasiti, izvesti odavde i uz cijenu života.

Ništa mi neće biti teško, ništa, pa se morao latiti i krajnjeg sred

stva.

- Kojega? - upita ga ona naoko vrlo ljubopitna.

- Gospodarice moja, vi morate najprije štititi sina i sebe.

Ona mu upadne u riječ.

- Sve je uzalud. Ne bih se mogla spasiti ni onda kad bih

odala kraljevićevo boravište.

- Čim biste ga predali, pustili bi vas zajedno sa sinom i sa

mnom.

- Strahovito su nas prevarili.

- Razjasnite mi - moli on.

- Moja je sudbina sasvim u rukama kneza Brandenburga

pa kad bih mu i izdala tajnu.

- Ne razumijem vašu milost.

- Niste nikad čuli pripovijedati kako je knez bio jednom

u kraljevskoj palači na Griču kad je pratio pokojnu kraljicu Anu

u Budim? Toliko se zagrijao za mene da su se Damir i on suko

bili.

- Sada mi pada na um. Nešto sam čuo - i sumnja mu ulazi

u dušu.

- Kneza je tada Damir ponizio, a knez se zaprijetio da neće

mirovati dok me jednom ne otme Damiru. O tome se pripovijedalo

među gospodom na Griču i u Budimu. Svi su na to zaboravili,

pa i ja sama. Kad me knez domamio ovamo, sreća mu je dala u

ruke dva probitka: da od mene dozna gdje se nalazi Ivan i da

se osveti Damiru.

- Bože moj! - usklikne čovjek, a lice mu je zrcalo ljubo

more.

- Vidite, kaštelane, da se odlučim spasiti sina. i odati kralje

vića, ne samo da se ne bih spasila, nego bih se potpuno upro

pastila.

- Još uvijek ne razumijem - nestrpljivo upada u riječ.

- Kad mu predam kraljevića Ivana, moja je sudbina za

vršena. Knez se drži podaleko od mene iz vrlo promišljenih raz

loga. Ne dolazi mi blizu kako u meni ne bi izazvao sumnju da

plamen onog doba još uvijek plamti u njemu. Zapravo, on samo

čeka da od mene sazna za Ivana ...

- Samo čeka? - pita on i oči mu sijevaju.

- Jest, čeka priznanje. A kad bi doznao, smjesta bi pro

mijenio držanje i uzeo me sebi za ljubovcu.

Mračnim pogledom sluša Mladenčić njezino razlaganje i osjeća da mu tlo izmiče

pod nogama. Ona ga pomno promatra, prozire i nastavlja:

- Zar još niste razmišljali, prijatelju moj, zašto knežev dvor

ski luđak dolazi k meni? Čemu on pazi na mene i štiti me od

Danijelovih posjeta? Po kneževoj odredbi.

Zaskočen tim vjerojatnim otkrićem, počeo je u sebi kleti i proklinjati, a ona

nastavi graditi svoju osnovu:

- Moj razgovor s Petrom Panom uvjerio me da se ne va

ram. Lukavija sam od kneževog dvorskog luđaka i uhvatila sam

ga nekoliko puta u protuslovlju. Znate što mi je rekao? Posum

njam li da se bilo tko želi meni približiti, neka mu to smjesta

javim. Knez će ga ukloniti u duboku tamnicu. Svako tko bi mi

dosađivao, mora biti odstranjen iz dvorca, tako je i one noći

Petar Pan pošao za Danijelom. Nije to bila slučajna šala, nego

knežev nalog da čuva mene.

- Knežev nalog? - pita on i gotovo da ga nije izdao glas. -

Dakle, knez pazi na vas? On vas čuva za sebe?

- Tako je, prijatelju. Ova dva dana bio je Petar Pan i po

tri puta dnevno kod mene i pitao me što želim i ne dolazi li

tko u dvorište pod prozor ili na trijem?

Ona mu gleda u oči, dok se on jedva snalazi, sav utučen.

- Vidite, prijatelju moj, u teškoj sam stupici. Mogla bih i

odati Ivana da stečem slobodu za svoj”eg sina. Kraljevića ne mogu

ubiti. Ne prijeti mu tako veliko zlo. Majka bi učinila sve za sina,

za svoje dijete. Ali kad Ivan padne u kneževe ruke, s njime pa

dam i ja.

"Ona ništarija plave brade - kune u sebi Mladenčić - htio se sa mnom poigrati.

Sad mi je jasno. Htio je iskoristiti moju strast prema njoj da mu donesem

željenu vijest. A onda će knez uzeti nju za sebe. Da. Tako je smislio stari

lukavac. I smije se kako ću ludo pasti u njegovu zamku. Kakva sreća da ga nisam

odmah našao!"

Na čelo mu pada znoj od pomisli kako bi je on sam predao knezu da je prihvatio

Pencingerovu ponudu.

To otkriće razbudi u njemu bijes prema lukavačkom kaštelanu. Da nešto kaže,

stade je ispitivati:

- A što da radimo, vaša milosti? Kako da se odavde oslo

bodimo?

- Jedini bi spas bio da oni vani saznaju zašto me knez drži.

Oni bi pohitali kralju i preko Kaptola nešto učinili. Da barem

naši doznaju istinu. Niste li mi sami rekli da je Brandenburg

uvjerio ljude kako sam ovdje dobrovoljno i njegujem ranjenog

sina.

- Jest, to je on širio na Griču i svuda.

- Sada je osam dana što se nalazim zarobljena a nitko o

tome ne sluti. Morali biste nekako iz dvorca.

- Sada mi više ništa neće vjerovati - uzdahne on istinski.

Ako sada potraži bilo kakvu izliku, ako slaže kraljevićevo

boravište, neće ga više pustiti iz dvora. Noćna šala Petra Pana razotkrila ga

je. Sada su mu ruke vezane. Pencinger mu neće vjerovati.

- Strašno je što ne znam da li se tkogod maknuo. Tek jedno

mi je danas načas pobudilo nadu - veli ona.

- Što još može buditi u vama nade?

- Niste čuli trijemovima strku? Kao da su vukli oružje i

spremaju se za bitku?

- Istina je, ali pred mojim vratima stražari oklopnik i ne

smijem nikoga ništa pitati niti s kim razgovarati. Tek ovog časa

dopustio mi je Pencinger da dođem k vama.

- Kao da se spremaju s nekim pobiti.

- Možda kane u zagrebačku okolicu, u Gračane, Dediće ili

u Turopolje robiti ljude.

- Tamo im ne bi trebali štitovi. Ne vjerujem da bi tkogod

dolazio zbog mene kad je knez raširio vijest da sam ovdje pod

njegovim krovom po svojoj volji.

- Tko bi to smio vjerovati?

- Zle ljude uvijek veseli kad mogu širiti zle vijesti o do

brima. A više puta i prijatelji uživaju slušati zlo o svojim znan

cima, naročito ako ih je priroda obdarila kakvim prednostima.

- Kad bih znao puta iz ovog zatočenja.

- Osjećam: vi ćete me osloboditi i mi ćemo se opet naći u

našoj dragoj Brezovici, oslobođeni kneževe vlasti.

Pri tom mu je pružila ruku. Zamaglilo mu se pred očima od njenog pogleda i

topline glasa. I samo trne i zuri u nju bez riječi.

Damir stoji stalno uz majku i svoje pametne oči upire u kaštelana. Pomno sluša

njihov razgovor, ali ne shvaća bitnost. I ne zna da njegova prisutnost opominje

Mladenčića da ne razotkrije Gordani kakav ga mori jad. Ali ona mu ne pruža za to

vremena, jer veže razgovor i ne pušta ni jedne stanke koja bi mu omogućila

promijeniti tok razgovora.

- Razmislite, dragi prijatelju, ne bismo li ipak nas dvoje mogli

zavarati i kneza i njegova kaštelana?

- Ako vas još danas otpreme u tamnicu?

- Onda ovisi sve o vama.

- Kad bi vas zatvorili, odlučno zahtjevajte da me puste k

vama. Dotle ću izmisliti kako bih mogao zavarati i nadmudriti

naše tamničare i obavijestiti naše prijatelje.

Ustala je i otpratila ga iz sobe.

Omamljen nadama, više nego ikada, luta trijemom i ne misli ni o čemu nego samo o

kneževim namjerama i Pencingerovoj prevari.

"Kakva himba u ove životinje. Htio je preko mene što prije dovesti Gordanu u

knežev naručaj. Sad je na meni da im razbijem smišljenu zamku."

Damir nešto mrko, gotovo ljubomorno promatra majku.

- Što ti je, dijete? - pita ga ona.

- Majčica je bila vrlo ljubazna s našim kaštelanom.

- Tako je moralo biti.

- A zašto je tako moralo biti?

-

- Da otklonim od nas opasnost koja nam prijeti od njega.

- Gutao vas je oičma majčice. Ja bih ga smjesta udario. A

vi ste bili sve ljubazniji |..ema njemu.

- Uzalud bih ti razjašnjavala. Danas to ne možeš razumjeti.

Gordana je zadovoljna. Uvjerila je Mladenčića da će je knez

zadržati i učiniti svojom ljubavnicom čim dobije u ruke Ivana. Sad je stekla

sigurnost da nikad neće odati Ivanovo boravište. I onda grli svojeg sina i

pogleda mu u oči:

- Hoćeš li biti junak i nećeš tugovati ako tvoju majku za

tvore u tamnicu?

- Kamo ide moja majka, tamo idem i ja.

- Ali majka neće da ti podnosiš mrak tamnice. Moraš se

pokoriti majci.

Dječak je pogledao u vrata, namršten, kao da odande očekuje tamničara.

- Ne mogu moju majku odvesti u tamnicu. Ona će se braniti

oružjem.

- Ali ga nemam, dijete moje. Mi smo goloruki. Samo kakvo

čudo moglo bi nas spasiti.

- Kakvo čudo?

- Da netko od naših prijatelja dođe u dvorac, da barem sa

znaju ili da dopru do nas.

NA CILJU

Mladi plemići pod vodstvom Draženića i Mrnjavčića dostigli su Savu. Iskrcali su

se s prijevozne splavi onkraj rijeke i, kličući od radosti, pojahali naprijed.

Arbanasić ih načas zaustavi.

- Ako idemo cestom, odužit će nam se put do Lukavca.

- Mislite da presiječemo poljane? - pita Mrnjavčić.

- Samo što je s ove strane velika močvara. Proljećem je tlo

oko nje mekano - upozoravaju drugi Turopoljci.

- Ja znam put - odluči Velislav. - Prije zapada sunca

imamo vražjeg posla u Lukavcu, zato skratimo put.

I potjeraju konje poljanom. Oko njih šušti šaš, ali tlo je čvrsto. Arbanasić

vodi plemiće.

Odjednom ih zaustave žestoki povici.

- Stanite, u pomoć! - svi se uzbune. Dva zagorska plemića

odviše su se približila močvari. Konji zaglibiše sve do trbuha.

Jahači se zaustave. Svi pomažu da konje i jahače izvuku iz močvare.

Arbanasić prekorava sam sebe:

- Mjesto da požurim, eto odmažem.

- Nije to, nego su svi nestrpljivi pa su gospoda skrenula s

pravca - srdi se Draženić. - Molim da se svi drže na okupu i

nitko neka ne ide pred gospodina Arbanasica.

- Nema druge, idemo cestom - predlaže Pogledić. - Stići

ćemo još dosta rano u Lukavac i obračunati s Pencingerom i

njegovim plaćenicima. Sunce još nije odviše nisko. Dovoljno je

ako stignemo do zapada.

Izvukli su jahače i konje, vratili se na cestu i potjerali dvostruko brzim

trkom.

Ostavili su iza sebe veliku i malu močvaru i stigli prema Ku-rilovcu. Tu su

jahali pašnjakom.

Blago pase. Pastiri zastajkuju na okup i nešto tajanstveno raspravljaju. Jahači

opaze da im domahuju kao da bi ih htjeli zaustaviti. Ali oni se žure i ne kane

udovoljiti njihovoj želji.

S pašnjaka skrenu opet preko ceste i pođu ravno prema Lukavcu.

Pred velikim raspelom na cesti opazi Velislav Arbanasić čitavu skupinu ljudi.

Živo raspravljaju. Cim su opazili jahače, muškarci digoše klobuke, razmahuju se,

trče im u susret, nešto dovikuju. Pogledić vikne Arbanasiću:

- Velislave, zaustavi časak. Ovi ljudi imaju nam nešto važno

reći.

- Čini se da se nešto dogodilo - primjećuje iza njega Darko

Mrnjavčić i zaustavi konja.

Pomalo čitava povorka skrene prema seljacima koji im hitaju u susret.

Velislav Arbanasić promatra i razlaže drugovima:

- To su naši seljački plemići: Galeković, Trumbentaš i Lek-

torić. S njima su slobodnjaci i kmetovi. Nešto se moralo desiti.

Ne bi oni ovako u radni dan postajkivali.

- Da čujemo što je, ali samo hitno - pristane Draženić.

Pojahali su prema ljudima. Uzbuđenje im je u obrazima.

Žene su zaplakale. Velislav Arbanasić pita:

- Sto je prijatelju, Galekoviću? Zašto nas zaustavljate?

- Velislave Arbanasiću, došli ste prekasnol

- Kako prekasno Zašto prekasno?

- Zvali su vas u pomoć naši teklići koje smo poslali u Za

greb.

- Nismo mi bili tamo. Zašto ste slali k nama

Već je dotrčala čitava skupina ljudi, a seljački plemić Galeković pita:

- Zar se niste susreli s našim glasnicima?

- Ne. Nismo ih vidjeli. Govorite što vam je?

- Zlo je. Lukavački razbojnici provalili su u Kurilovac, u

Mraclin i u Lomnicu kao divlji veprovi kad čuvaju mlade. Sve

su raznijeli.

- Kako? - čude se plemići. - Plijenili su?

- Ubirali daće, pljačkali nas.

-

- Vi ne znate, gospodine Arbanasiću, da su bili u vašem

dvoru?

- I u dvoru gospodina Pogledića.

- I u vašem, gospodine Modec.

- Oni se usuđuju provaljivati u naše kuće?

- Što to znači?

- Lopovi su nanjušili da smo otišli od kuće. Ali vratit ćemo

im taj pohod kako su zaslužili - prijeti se Pogledić.

Arbanasić opazi da su se žene odijelile od drugih, u čudnom uzbuđenju nutkaju

jedna drugu i pokazuju prema njemu.

- Reci mu ti. Mora doznati.

- Što se to dogovarate?

Jedna od njih dolazi bliže i jedva promuca:

- Zlo su uradili s vašom sestrom Ljerkom - gospodine

Arbanasiću.

Mladi plemić problijedi i žestoko zategne uzde konju:

- Recite mi istinu, ali brzo, nama se žuri da se što prije

osvetimo lukavačkim razbojnicima. Što su učinili?

- Izvukli su napolje škrinju s opremom, a onda su vašu

sestru svukli jer nije htjela da im otvori škrinju. A oca su tukli

jer nije htio nositi iz kuće sve što su im gladne gubice zaželjele.

Zaškripio je zubima, slušajući nevolju svoje obitelji. I drugovi su raspaljeni i

željni osvete. Ljudi im saopćuju sve što su za rana jutra vidjeli, doživjeli i

pretrpjeli. Velislav pozove svoje prijatelje da mu dođu bliže. Sjedeći u sedlu,

hitro izmijene svoje misli:

- Pencinger se požurio da u kneževoj odsutnosti opljačka

naše dvorce i kuće ovih čestitih ljudi.

- Dosad se nikada nije usudio napadati naše dvorce i zato

ova njegova drskost nešto znači.

- Ne sluti li, hulja da je knez u našim rukama?

- Slutio, ne slutio, dosad se Brandenburg nije usudio na

padati naše dvorce. Jedino se zalijetao u naša selišta na kme

tove. Nešto mi se tu ne sviđa.

- Nešto nije u redu.

- Hajdemo k Pencingeru.

- Na Lukavac, knez je u našim rukama - klikne Draženić.

- Njegov zao duh Pencinger mora još pred zapadom sunca

platiti za sva ta nedjela.

- Galekoviću, koliko je vojnika imao Pencinger? - pita

Arbanasić.

- Oko dvadeset, ne više. Ljudi se nisu mogli obraniti jer su

svi bili u polju, a kod kuće samo žene, starci i djeca, a ni jed

noga od vas nigdje ni za lijek. Kad smo dotrčali sa cjepanicama

i oruđem, već su razbojnici bili u drugom selu. Baš su sračunali

kako da nas zaskoče. Gdje ste bili vi svi?

- Pazite, braćo, sve je to bilo dobro pripremljeno jer su

znali da mi nismo u svojim kućama - upozori Pogledić.

- Ostavimo to - prekine raspravu Draženić. - Sad znamo

što je i hajdemo.

- Predugo smo se ionako zadržali - primijeti Pogledić i

krene.

- Na Lukavac, neka plate daću! - dovikuju plemići žedni

osvete.

I svi potjeraju konje pa se izgube ravno prema Lukavcu. A seljački plemići,

slobodnjaci i kmetovi gledaju za njima i krste se od čuda:

- Što je njima palo na um da idu u Lukavac? - nagađaju

ljudi, a žene jadikuju:

- Potući će ih sve.

- Ne kukajte. Junaci su oni - dovikne stari Galeković.

- Tko zna što su smislili? Uludo ne idu - potvrdi mu sin.

- Bogme uludo - promrmlja stari seljački plemić Trum-

bentaš. - Ispalit će u njih po koju lumbardu, pa što onda? Ne

mogu oni navaliti preko opkopa na pusti zid.

- Drukčije se to mora ići na takav dvorac i s mnogo više

vojske i s opsadnim kolima i strojevima.

Raspravljaju i promatraju malu vojsku smionih mladića.

- A gle onoga tamo. On je valjda sustao i čestito zaostao

za njima.

To izreče Galeković, promatrajući jahača koji dolazi od strane velike močvare.

Neprestano udara konja i nemilosrdno ga goni.

- Taj sigurno pripada njima. Baš mu je konj izmoren. I

kako ga tuče. Htio bi dostići drugove.

- Gdje bi ih stigao? Sad će se stropoštati na ledini.

Stoje i gledaju konjanika kako se približava i domahuje klobukom.

Prešao je preko ceste ravno k njima na poljanu.

- Da vidimo što hoće.

Pohitaju mu u susret, znajući da traži od njih uputu. Sav znojan, zadahtan,

jahač stane. Oči su mu zamagljene, lice blijedo. Glas drhtav i jedva čujan:

- Ljudi, jeste li vidjeli ovuda plemiće?

- Tražite svoje drugove? Ima ih više od trideset i nekoliko.

Je li?

- Da, da - promuklo potvrdi iznemogli Šimunić.

- Baš su odjahali ravno prema Lukavcu da osvoje što je

jutros Pencinger poharao u njihove i naše kuće.

Odgovor djeluje kao udarac u sljepoočicu. Sklopio je oči, čvrsto se držeći

na konju da ne padne.

- Ljudi, on umire - poviče jedna žena.

Povik ga trgne i on skuplja divljom voljom posljednju snagu:

- Ljudi, trčite.

Snaga je iscrpljena do posljednje daha. Ruši se na sedlu, gubi svijest.

Ljudi ga dohvate.

- Sveti Bože, što mu je?

I već skidaju Šimunića sa sedla i polože ga na zemlju.

Nadljudskom snagom izdržao je put u stalnoj jurnjavi od rane zore bez jela i

pića. Napokon ga ostavi snaga, manje od oskudice, a više od užasa da će drugovi

pasti u ruke knezu Bran-denburgu. A njihovi životi leže na njegovoj duši.

Sto je brže jurio, to mu se srce više paralo od jezovitih predodžbi strahovite

sudbine koja čeka prijatelje iza opkopa u lukavačkom dvoru.

Iznemoglo tijelo odupre se volji njegova duha da dostigne drugove. Sad leži na

poljani bez svijesti.

Žene i muškarci oko njega, ne poznaju ga i ne slute što je shrvalo plemića.

Ipak, njihova srca puna su milosrđa prema nepoznatom čovjeku kojega je snašla

nevolja. Žene mu donose iz potočića vode, peru mu lice i sljepoočice, pusu mu u

oči, tresu njegovim tijelom. Težaci mu donose ostatke vina i nalijevaju u usta.

- Miče se - veselo primijeti ženski glas.

Cvjetko otvori oči. Nad njim obrazi iz kojih ga gleda sućut.

Brzo nestaje magla s očiju. Vraća mu se svijest. Opazi konja kako pase. Ta ga

slika sjeti nevolje što ga je zadesila u crnoj opasnosti kojoj idu u ralje

njegovi drugovi. To mu vraća snagu. Digne se.

Titra mu pred očima, ali sve shvaća. Razumije što mu pripovijedaju ljudi, a

pogled očajno gleda prema Lukavcu.

- Da, tamo pod onim stablima između jablana, tamo su ja

hači. To su oni - tumači mu Galeković.

Čitavo mu se biće upire u jednu jedinu želju: spasiti drugove. Još sav dršće,

ali ide prema svojem konju.

- Gospodine, kamo idete? Još teturate. Ne možete na konja.

- Moram ih dozvati natrag. Ljudi, pomozite ih dozvati, izgi-

boše.

- Hajde, brzo Galekoviću. Zajaši svojeg konja - nukaju

muškarci mladog momka, sina starog seljačkog plemića.

On potrči prema konjima koji pasu, odriješi svezane noge i već je za jahao.

Cvjetko tjera svojeg sivca izmorenog, skršenog, ali i on još ide naprijed. Mladi

Galeković ga stigne i prestigne, preskakuje grabe, pa se onda gubi u guštari.

Ali Cvjetko ga slijedi. Od časa do časa zamagli mu se pred očima, a onda

zažmuri, strese glavom, silom bi htio otjerati oma-glicu.

Izašao je iz guštare na čistinu. Pred njim ledinom jure konjanici u trku prema

opkopima Lukavca.

Mladi Galeković im je blizu, dozivlje ih, viče. Dvojica uspore trku. Cvjetko

upire sve sile, viče, domahuje.

Dva jahača okreću konje i vrate se k njemu. On zadre ma-muzama u trbuh konju.

Zvijer skoči naprijed, gotovo se sukobi s Arbanasićevim konjem.

- Velislave, natrag. Zovi ih natrag.

- Zašto Cvjetko?

- Natrag, zaustavi ih. Već su u blizini opkopa.

Cvjetko dršće, viče. Njegovo uzbuđenje zabrine Pogledića pa zatrubi svojim

drugovima da stanu.

Samo nekoliko stotina stopa pred opkopima usporavaju trku, ali ne zaustavljaju

konje. Arbanasić im domahuje klobukom zo-vući ih natrag. Onda dolaze Darko

Mrnjavčić i Draženić.

- Sto je? - pitaju zadahtano blijedog druga.

- Braćo, odmah zaustavite i druge, knez je u Lukavcu.

- Sto? - pitaju gledajući u njegovo izobličeno lice. Čini im

se da je pomjerio umom.

Cvjetko isprekidano saopćuje:

- Zarobljenik nije knez.

- On je šenuo umom - izlane Pogledić gledajući Draženića.

Ovaj se približava Cvjetku:

- Gospodine, što to rekoste?

- Onaj nije knez. Priznao je.

- Gospodine, to je sasvim nemoguće - klikne Draženić.

- Knez nas čeka u Lukavcu.

Svima se čini da je Šimunića udarilo sunce pa bulazni. Nestrpljivi mladići viču.

- Idemo, braćo, naprijed! Njemu je slabo.

Neki drugi razabira da se nešto događa, dolaze bliže, slušaju, a sasvim

iznemogli Simunić vapi:

- Onaj u Loboru sam je priznao da nije knez.

- Braćo, zabrinuto će Draženić. - Zarobljeni knez zavarao

je naše prijatelje pa i Šimunića da nije Brandenburg, samo da

nam ne potpiše izjavu.

- Vjerujte, tvrdnje nisu uvjerljive. Slabost ga hvata, oči mu

se sklapaju, ne može govoriti.

- Zavarao je čak i Šimunića - uplaši se Velislav i uzima klo

nulu ruku. - Prijatelju, ti si izvan sebe.

- Knez je samo spleo spletku da ne bismo otišli u Lukavac.

- Ne dajmo se prevariti, nitko ne smije u dvorac, jer... -

Simuniću zapne riječ.

- Prijatelju, prevario vas je - blago mu odgovori Draženić.

- Nije prevara, sve će vas pohvatati.

- Spletka, prava dvorska spletka, gospodine Simuniću. Odlu

čio se na ovu prevaru da nas zavede da ne osvojimo Lukavac.

- Da vas sve pohvata.

- Da mi ne idemo u dvorac, ne pohvatamo njegove ljude i

ne zauzmemo Lukavac. Dosjetio se što mi kanimo.

Međutim, neki su odjahali u blizinu opkopa, a Slaviša Pisačić se već vraća i

javlja:

- Gore na kuli stoji samo jedan stražar.

- Znak da nema kneza - kliknu drugi uznemireni.

- Idemo! Simuniću je slabo, jedan neka ostane uza nj --

odredi Draženić.

- Idemo, idemo! - žure svi. Sunce klone k zapadu.

- Nikad neće vidjeti doma svojeg - iznemoglo im govori

Simunić, ali ga ne slušaju i hitro se spremaju dalje.

U polusvijesti ostaje Šimunić ležati na zemlji. Onaj koji je ostao uza nj uzima

iz torbe rakije i nudi mu. Ali ga i ne čuje. Očajno gleda za drugovima koji se

žure naprijed razbuđeni divnom slikom: knez zarobljen, a oni ulaze u Lukavac,

zauzimaju grad u svoje ruke, vežu Pencingera. Osnova im se upila u mlada srca,

duše, prešla im u svaku kap krvi. A sada Šimunić razbija njihovu tako čvrstu

osnovu. Talac da nije knez? Ne mogu drugo predmnijevati, nego da je i šimunića i

sve one zavarao zarobljeni Bran-denburg, samo da se ne bi usudili u Lukavac.

- Naprijed! Idemo, gospodo, dok ne padne mrak - kliču.

- Meni se ne vjeruje? - šapće Simunić zaprepašten i hoće

da se uspne na konja, ali ne može.

- Gucnite, gospodine - nuka ga mladić. - Ovo je rakija,

okrijepit će vas.

- Propast će, pohitajte za njima.

- Knez vas je prevario. Nema ni straže na dvorcu, nema ni

kneza.

- Propadoše pravice i slobode naše kad jedni drugima ne

vjerujemo. Uzmi me, o Bože, neka ostanem tu ležati da ne vidim

golemu nevolju što je sami vučemo na sebe.

Izbezumljena zdvojnost stisne Šimunićeva prsa.

Iza opkopa u Lukavcu skupilo se vijeće: Sigismund Pencinger, kaštelan grada

Lukavca, kapetan posade Fornaher, kapetan i kaštelan Medvedgrada. Oko stola

sjede gospoda, kneževi prijatelji. tek su ustali nakon pijanke koja je trajala

do zore. Glave su im teške i malo ih zanima ono o čemu se govori. Samo Petar Pan

sluša izvjedljivo, sjedeći na podnošku podaleko od vijeća. Mladi se gospodar

previja i viče:

- Mene uhvatiti? Mene, kneza Brandenburga. Jeste li razu

mi jeli? Kraljeva rođaka uzeti za taoca? Svojeg budućeg bana? Na

to mogu odgovoriti samo vješalima.

- Prije izvršenja osude, trebali biste ih počastiti i prirediti

malu svečanost. Šteta bi bilo da ih prebrzo oslobodite života.

- Opet, imaš neku divnu misao, Sigismunde? - kliče knez

pa iskapi novi vrč vina, makar se već čestito ponapio.

- Jest, imam divnu misao - odgovori kaštelan ushićeno.

- Divna misao - zijevne dvorski luđak. - Zasjesti na bano

vanje, urešen ogrlicom od tridesetšest glava hrvatskih mladića. To

je doista divna misao. Svi će vas Hrvati obožavati, kneže.

- Nanizat ćemo mi mnogo takvih ogrlica prije nego što se

uspnemo do ove časti - odvraća Sigismund Pencinger.

Petar Pan žakima glavom i opet zijeva:

- Samo ste jednom rekli da će knez imati mnogo muke s

Hrvatima dok se dočepa banske časti. Mislite da ćete tako lako

nizati ogrlice hrvatskih glava? Slušajte budalu, posudite od nje

pameti za svoje državničke pothvate, bolje ćete proći.

Knez se razljuti na svojeg miljenika:

- Stalno se postavljaš za branitelja mojih urotnika. Ne zabo

ravi da sam ja ovdje gospodar.

- Ne, vi niste, jer ovdje gospodare vino i nepromišljenost.

Opomena se kosne razmahanog kneza. Isprsi se pred dvor

skom ludom i pita prijeteći:

- Tvrdiš da sam pijan?

Teško je to prosuditi, nikad vas nisam vidio trijezna.

- Ako nad tobom izvršim sud svoje moći, Petar Pan?

- Danas ste svakako na vrhuncu svoje moći: što nije učinilo

vino, vrši luda krv, a što je ona propustila, to upotpunjuje prok-

šenost. Danas bi vam dobro pristajalo da obučete dječačku ka

picu.

Pencinger zaškilji sivim očima ispod debelih vjeđa prema Petru Panu:

- Danas svoje šale umačeš u pelin. Pazi da ga ne bi morao

sam popiti.

- Popit će ga budući ban, ne bude li posvećivao malo više

pažnje svojem prvom doglavniku Petru Panu.

- Nastavimo vijećanje - upada Danijel, probudivši se malo

od mamurluka.

- A da vijećanje bude ozbiljnije, dopustite meni da predsje

davam ovom krvničkom sudu.

I dvorska budala ustane s podnoška, pristupa k stolu i sjedne uz kneza pa ga

pita:

- Vi, dakle, predlažete da se vješaju?

- Ili odsijeku glave? To je odviše časno za njih. Uže je naj

dostojnije za one koji su se usudili uhvatiti kneza.

- Dobro, neka ih vješaju - ravnodušno će Petar Pan.

- Kad ćemo izvršiti osudu - pita knez.

- Sutradan - odgovori Pencinger. - Još ovu noć priuštit

ćemo mladoj gospodi veselu orgiju da ih malo poškakljamo uža

renim gvožđem. Uvjeravam vas, kneže, bit će veselo. Posramit ću

Petra Pana. Vi ćete se, kneže, nasmijati do besvijesti.

Onda Petar Pan svečano izjavi:

- Gospodo, sve ide kao po loju. Ražanj je tu, pečenjari su

tu, samo zečeva još nema.

, "_"=.-_^.-^. ->r\A _

- Na putu su, dragi Petar Pan - objavi Pencinger. - Prvi

naš glasnik kojeg smo poslali da uhodi plemiće vidio ih je još u

Zagorju kako pomamno jure na vješala.

- Upamtit će oni, kad su uhvatili mene, kneza Brandenbur-

ga. Zarobili mene, kraljeva rođaka. Vješala su moje smilovanje.

Petar Pan na to upita:

- Samo mi još recite kako ćete pred svijetom opravdati to

"smilovanje", kneže?

- Tako što ću tebe objesiti pored njih da ogrlica bude pot

puna.

- Još neće biti potpuna. Nedostajete vi i Pencinger.

Kaštelan pogleda Brandenburga i nešto mu šapne. On skoči

i udari po stolu. Svi skoče u vis.

- U tamnicu s njime. Ovako ne smije govoriti s knezom ni

dvorska budala.

A Petar Pan se digne, nadvisi sve pojavom i viče, udarajući po stolu:

- Jest, ovako se ne smije govoriti s knezom. Ovako se ja ni

kad ne bih usudio osloviti svojeg kneza, dragog i visoko uzviše

nog, koji sada, siromah, sjedi negdje uhvaćen kao talac. Ne mogu

ni vidjeti ovoga gospodina koji se bani i krevelji na njegovu mje

stu, a moj siromašni knez trpi, svezan, zarobljen.

I Petar Pan počne gorko jecati, a knez, spreman na smijeh, prihvaća tu priliku,

samo da bude opet s Petrom Panom u miru. Netko pokuca. Paž najavi glasnika i

uvede ga u sobu. Pencinger i knez pohitaju k njemu:

- Dakle, jesi li bio na savskoj obali?

- Bio sam, kneževska milosti, i odmah sam opazio da hr

vatski plemići s one strane čekaju na prijevozni brod. Kad se pri

bližio, prešli su s konjima na brod i prevezli se preko Save. Na

ravno, nisam ih čekao, nego sam se sklonuo u šaš kraj Velike

Mlake. Dvojica su zapali u močvaru, ali su ih izvukli. Tu su se za

držali, a ja sam, skrivajući je šikarom, pohitao da javim.

- Idu, idu - veselo poviče knez, a njegovi prijatelji oko sto

la opet se bude od sna.

- Idu - kliče Petar Pan. - Osvetu za mojeg kneza, osvetu!

Kao da je mamurluk tog časa otprhnuo. Svi su budni, živi i

očekuju neke zanimljive goste. Pencinger odredi glasniku:

- Neka zapovjednik straže odmah dođe gore.

Bučno korača knez svojom odajom. Lice mu sjaji, oči se kri-jese.

- Moji urotnici idu.

- Eto vidite, kneže, Bakačev tajnik sjajno je odigrao vašu

ličnost - primijeti Pencinger.

- Da nije, ne bi oni sada dolazili k nama.

- Jest, tako je, oni dolaze, a mi ih ne kanimo nikad više pus

titi ispod svojeg krova.

- Prigrlit ću ih na svoje grudi - reče knez.

206

Dok on u riječi, dolazi zapovjednik straže i razgovor se promijeni. Kaštelan

odmah određuje, a knez sluša svom pažnjom.

Zapovjednik se požuri da izvrši naloge.

Ushićeno hvata knez vrč, prazni jedan za drugim. Sve je obu-zelo nestrpljivo

čekanje. Dogovaraju se, razmišljaju i opet razglabaju svoju osnovu. Onda se

odjednom knez grohotom nasmije i stade se ceriti zlurado.

- Kad sam došao u Hrvatsku, zvao sam hrvatske velmože

i plemiće u svoj dvorac na gozbu. A nije došao ni jedan jedini.

- A sad moraju doći na vašu gozbu - smije se Pencinger.

Onda utrči u sobu sluga i javlja:

- Hrvati su stigli.

Pencinger pohita iz sobe. Kneza obuzima luđačka radost:

- Nisu htjeli sjesti k mojem stolu, sada će visjeti na mojim

vješalima.

Očajni Šimunić spoznaje da mu drugovi ne vjeruju, ne slušaju ga. Ne mogu

vjerovati, ne mogu slušati, jer ne mogu natrag, već samo naprijed. Goni ih srce,

razgoreno plamenom željom da prodru u gnijezdo sile, rastjeraju živine što se

hrane njihovim slobodama, pravicom, imovinom, krvlju i znojem.

Ne vide, ne osjećaju, ne čuju ništa, osim svoje ognjene želje da udare i jednim

se mahom oslobode silnika.

Gledaju pred sobom nadohvat oslobođenje. Vide ga očima što su zamagljene sjajem

pobjede, osjećaju ga srcem što je ustalasano žeđom odmazde za nepravdu.

Niti vide niti čuju, niti misle, zahvaćeni su zanosom kao val orkanom koji ih

valja pred sobom do opkopa.

Sad su tu i sad je kraj svakoj sili što se skriva iza ovih zidina.

Na kuli stoji zapovjednik straže. Do njega se sakrio, skriven vizirom, Pencinger

i došaptava zapovjedniku pitanja i odgovore.

- Tko je tamo dolje? - pita lukavački stražar s kule mlade

jahače na opkopu.

- Hrvatski plemići - odgovore oni.

Lukavački zapovjednik straže viče im preko vode:

- Knez je još jučer otputovao u Zagorje i vraća se tek za o-

sam dana.

- Mi smo bili s njim. Izmirili smo se. Knez nas šalje.

- Ne zamjerite, moram pitati kaštelana.

- Čekaj, reci gospodinu barunu Pencingeru: hrvatski plemi

ći nose mu pismo od kneza.

Zapovjednik se povuče s kule da gospodu uvjeri kako je otišao kaštelanu.

Nekoliko časaka prođe, kad se opet pojavi i vikne:

- Neka gospoda dođu da kaštelan vidi što knez piše.

- Spuštajte most da glasnici mogu do njega.

Zaškripe lanci, kotur se vrti.

Polagano se spušta most da njime prođu Hrvati u svoju propast.

Mladi ljudi uhvatili su ga pogledima, željno čekajući da padne na obalu i

promatraju preko u dvorac gdje se otvaraju vrata veže. Uzbuđene drugove smiruje

Draženić:

- Samo mir, gospodo. Cim kaštelan pročita pismo, odmah će

dati zapovijed da i mi uđemo.

Most se dotakne zemlje i padne na obalu baš pred njima.

- Sad pametno, mirno i hladno - opominje Draženić i -

bacite se na nj u pravi čas.

Pod nemirnim upravljanjem uzda u rukama njihovih gospodara konji su zatoptali na

mostu.

- Dakle, u dvor, gospodo.

Mranjčević, Pisačić, Pogledić i Arbanasić krenuše.

Bjesomučnim zamahom ugura se među njih i Šimunić na svojem sivcu i, skupivši

posljednje snage, udari pred one na mostu. Nitko od njih nije opazio kako ga

očaj diže na konja, kako su požurio posljednjom snagom, pojahao divlje i sad je

na mostu.

Cvjetko raskrili ruke.

- Sasijecite me, onda idite. Ne dam se odavle živ.

Ošinuti su tim nenadnim udarcem. Simunić stoji na rubu mosta kao željezna

zapreka. Mladi se drugovi zaustavljaju. Plamen zanosa načas se spušta i izmiče s

puta razboru.

- Sto je to? Ovaj životom brani ulaz u dvorac?

Ustuknuli su svi, razočaranim pogledima bulje u Cvjetka koji izbezumljeno viče:

- Ubijte me. Živ neću dopustiti da idete u propast.

- Siromah, nešto se strašno događa s njime - čuje se Dra-

ženićev glas pa silazi s konja k njemu.

- Draženiću, vodite nas. Naprijed!

- Stojte! - trgne Mrnjavčić uzde Arbanasićevu konju i za

drži ga.

- Pomjerio je umom i ovaj - čuje se glas.

- Stanite. Moramo ga saslušati. Šimuniću, recite sve što vam

je na duši. Moraju vas saslušati. Samo brzo.

Oni u prvim redovima prišli su posve blizu i slušaju Cvjetka Šimunića i

Mrnjavčića.

Uzbuđene drhtave riječi poluglasno padaju iz blijedih Cvjet-kovih usana.

A preko mosta u kuli zastao je Pencinger kraj zapovjednika straže, zakukuljen

šljemom i ogrtačem i pita:

- što se događa? Zašto ne prelaze?

- Eno vidite, gospodaru, zbunili se, okupili, nešto živo ras

pravljaju.

- Jedan je dojurio z" njima. Čini se, on je zastao, valjda ho

će da prvi dođe k meni.

¦>ns

- Da, gospodine kaštelanu, on je dojahao za njima kao brzo-

teča. Nešto se s njim prepiru.

- Do vraga! Ne pušta ih preko?

- Svađaju se. Nešto razjašnjavaju.

- Da nije ona kukavica Batori prerano otkrio varku?

- Pomakli su se od mosta, gospodine kaštelane. Njihov brzo-

teča nešto diže ruke, udara se u prsa.

- Čekajte, tamo se nešto zbiva.

- Kao da se predomišljaju, gospodaru?

- Brzo zovni kneza gore. Zacijelo je Batori izbrbljao. Strava

mu je zašla u kosti. Prokleti kukavac.

Poslali su po kneza, a zapovjednik pita:-

- Što da činim, gospodine?

- Trubač neka je u pripremi. Ako su što saznali, umaknuti

ne mogu. Samo će se malo okupati prije nego ih navučemo na ra-

žanj.

Stražar pohita platoom zida i zove trubača. Pencinger čeka, promatra preko

opkopa gužvu i kune.

Već se uspinje knez, skrivajući se iza stupa da ga oni dolje ne ugledaju.

Pencinger mu brzo saopći svoje sumnje. Obojica gledaju u gužvu pred mostom.

- Opet im dolazi novi brzoteča? Neki momak, samo brzo,

brzo trublja! Trublja.

- Dajte znak vojnicima u šumi. Odmah će ih zaokružiti i ba

citi u opkope.

S one strane opkopa mlad momak upadne među plemiće, sav zadah tan:

- U onoj guštari su, spazio sam ih.

- Tko je tamo, Galekoviću?

- Naoružani lukavački vojnici.

- Zasjeda, braćo.

- Eto, onaj nije knez - dašće šimunić.

U ušima im resko zazvuči trublja.

- Što je to?

Tri puta uzastopce trubi. Svi se ustoboče u sedlima.

- To je znak neprijatelja ...

- U stupici smo. Što brže natrag.

Okrenuše konje i pojure ...

Iz guštare na znak trublje poskakali lukavački vojnici na konjima i nagnali

ravno prema plemićima.

- Idu na nas, izgubljeni smo.

- Zatjerat će nas u vodene opkope.

- Za mnom - vikne Šimunić odlučno.

- Svi za njim - određuje Draženić i sam ga slijedi.

Nekoliko časaka divlja trka hrvatskih plemića. S one strane

guštare vojnici tjeraju ravno u bok hrvatskih plemića.

S lijeve strane su im opkopi puni vode, a desne vojnici.

. 14 GORDANA VII

- Kane nas za tjera ti u vodu.

- Izgubljeni smo.

- Nismo - viče Simunić. - Za mnom!

- Dobro je što kani - vikne Draženić, a to još više obodri

drugove.

Tjeraju konje u divljem trku. Samo još malo i zatjerat će ih u vodu. Ali Simunić

bijesno zove na bijeg, oni ga slijede, predajući se njemu.

S posljednjom snagom izmakoše opkopima. Sada im je lijevi bok slobodan. Iznenada

Cvjetko zapovijedi:

- Natrag, prema guštari, zaskočiti ih, opkoliti!

I zaokrenu prema guštari, kad opet pada zapovijed:

- Sad na njih!

Bijesnim trkom zalet jeli su se na Lukavčane. Preneraženi, za-skočeni, u prvi

čas ne mogu se zaustaviti. Jasno im je kakvu namjeru imaju oni koji su čas prije

bježali. Shvaćaju bojnu varku.

Nedostaje im vremena zaustaviti konje, okrenuti, pobjeći. Nasrtaj hrvatskih

plemića koje je vodio Simunić dolazi im kao bodež u rebra.

Sudaraju im se vlastiti konji. Komešanje, strka, smućenost, vreva, krika,

dozivanje i zapovijedi. Cvjetko i drugovi bace se na njih da izvedu bojnu igru

prema opkopima.

S kule kroz ornjavu trublje probijaju se glasovi zapovijedi:

- Udarite na njih! Naprijed, vojnici!

- Ne dajte se. U opkope vas tjeraju.

- Gubi glavu tko uzmiče.

- Za svakog plemića deset dukata.

Padaju povici s kule na Lukavčane, ali su potisnuti prema vodenim opkopima. Sve

jače ih goni hrvatska mladež.

Slika se promijenila. Vojnicima s leđa su vodene utvrde, a o-kom u oko hrvatski

plemići, koji povukoše pred njima pravi zid od oružja i udaraju ih sve brže i

plamenije.

Bije se bitka na život i smrt. Kao probuđeni zmajevi, udaraju Hrvati bjesomučno

da pobačaju plaćenike u duboku vodu opkopa. A oni se brane kao zvijeri.

Tresak oružja ispunja zrak. Krika zapovijedi, a s kule bijesne prijetnje,

kletve, obećanje. Odande promatraju bitku Pencinger i knez. Brandenburg razdire

grlo, stišće pesnice, prijeti, sudi, vješa, daruje. Pomahnitao je, promatrajući

bitku s otvorene kule.

Konji već posrću. Prvi se konjanik strovali. Za njim drugi, treći.

Kao ranjena zvijer krikne knez i stane daviti oklopnike kraj sebe. Bjesomučni

knežev krik otkriva Hrvatima da je simunić rekao istinu. Shvativši jezovitu

pogibelj, kneževi povici još bodre hrvatske bojovnike novim snagama.

Sto on više bijesni, to oni pobjedonosnije biju.

Pljusne voda uvis, štrca na sve strane.

210 ___."

S obzorja se spušta sunce i crvenim žarom obasjava blistave oštrice u rukama

raspaljenih bojovnika i rumenilom zapada natapa vodu po kojoj se valjaju konji i

bojovnici kao da se kupaju

u krvi.

Sva slika pokrivena je purpurom kao da je okrvavljeni veo pao na kule, na

opkope, na bojovnike, poljanu i šumu.

Natjerani u grabe, spašavaju se Lukavčani u dvorac. Vuku konje, a gore s kule

sipa po njima pljusak strahovitog gnjeva.

Onda s kule dvora sijevnuše lumbarde preko opkopa na mlade plemiće.

- Mi smo se oslobodili, a lumbarde neka padaju u opkope

- odredi Draženić. - Sad što brže možemo.

- Naprijed, braćo, u moj dvorac - zove ih Arbanasić.

- Dok se oni okupaju u kaljuži, mi smo daleko.

Konji pobrzaju.

Zaokruživši guštaru, plemići odlaze ravno preko polja i oranica da što prije

zametnu trag.

Posljednje crvene zrake sa zapada pozdravljaju žive glave bojovnika što su se

oslobodili iz ralja aždaje.

Jahači ne sustaju, nastavljaju put i gube se u sivoj večernjoj magli.

JEZOVITO PITANJE

U gustom mraku stigli su u Arbanasićev dvorac u Donju Lom-nicu.

Velislav skoči s konja, pohita gore da potraži svoju sestra.

Našao ju je na postelji, blijedu, okruženu susjedama i ukućanima.

Podigao je njenu lijepu glavu, izmijenio nekoliko riječi i utješio je:

- Ne plači, sestro moja, platit će to razbojnici. Kunem ti se!

Ne boj se. Ni jedan čovjek ne može te smatrati osramoćenom ako

su te svukli. Oni ne mogu osramotiti. Oni su nečasni, nečastivi.

Pošto je svoju sestru sve potanko ispitao, vrati se u blagovaonicu.

Tu su se već okupili svi njegovi drugovi. Nešto mračno lebdi među njima. Simunić

slomljen, blijed i propao, naslonio se na stolici, položio glavu na ruke i šuti.

Iza njega ulazi služavka pa nosi kuhanog vina i toplog pečenja. Domaćin nudi

Simunića:

- Evo, Cvjetko, okrijepite se. čitav dan nije ništa okusio. I

za vas sve naći će se nešto malo - okrene se Velislav k ostalima

što su se natiskali u sobi. Onda sjedne k Šimuniću i nudi ga. A

kad je ovaj nešto založio, veli mu:

- Tek sada znamo što vam dugujemo. Svi bismo čamili u lu-

kavačkoj tamnici. Vi ste nas spasili. Kad sam kasnije čuo kneza

kako s kule zapovijeda vojnicima, zazeblo me u kostima.

I oni drugi dolaze bliže, a na svačijim se usnama i u svakom je pogledu stotinu

teških pitanja. Na Draženićev znak oni ipak šute da im drug mirno večera.

I Šimunić osjeća i zna što im tišti duše.

- Čekajte da vam kažem što je bilo?

- I kako je to moglo biti? - upotpuni Velislav Arbanasić.

šimunić se upre. Jedva se drži od umora. Oni oko njega kao

da su kipovi. Nepokretna tijela jedno su jedino čutilo sluha.

Onda Cvjetko pripovijeda najprije kako su vodili zarobljenika u Lobor, što su s

njim govorili, kako se vladao, potpisao pismo i kako su kod večere otkrili

Stjepka, a tada je Arbanasić pred zoru odnio pismo. Sutradan rano, još prije

izlaza sunca, ogledao je šumu zbog obrane, a tada su pošli k zarobljeniku da s

njim razgovaraju i zatraže očitovanje za kralja.

Doslovce im iznosi razgovor sa zarobljenikom, a zatim kako je Stjepko Brodarić,

sin pokojnog starog Brodarica, lukavim načinom zaskočio zarobljenoga i otkrio da

nije Brandenburg. A kad je to doznao, uhvatila ga strava i smjesta je ostavio

Lobor, od-jahao za njima, odlučivši da ih dostigne, ili da umre.

Poraženi od toga što su čuli, šute, ali oči im govore, trepte, u zjenicama im

dršće jezovito pitanje. Nitko se ne usuđuje da ga izreče, dok se napokon

Draženić samo izdaleka ne približi tome strahovitom pitanju, od čijeg odgovora

unaprijed dršću.

- Znači da je knez u sve bio upućen što kanimo činiti? Je

li tako, gospodine Šimuniću? - pita Draženić.

- Da, bio je upućen.

- Ali kako, za ime božje? - ubaci sada nekoliko njih goto

vo očajno. Šimunić šuteći gleda preda se dok oni gomilaju na nje

govu dušu sve teža pitanja.

- Tko je Pencingeru saopćio što mu se sprema?

- Bakačev tajnik Batori rekao je da Pencinger ima nekog

saveznika koji mu sve javlja i taj mu je donio tu vijest.

- Kad mu je donio? Gdje?

- Zarobljenik je iz razgovora na dvorcu razabrao da je net

ko Pencingeru donio pismo, ali nije čuo tko. Govorili su da Pen-

cingerova saveznika zovu "crveni oklopnik".

- Crveni oklopnik? - čude se svi.

- Nikad takvog nismo vidjeli.

- To je taj Batori izmislio.

- Ne vjerujem. Ja sam mu natjerao toliko straha u kosti da

se ne bi usudio lagati.

- Pismo? Crveni oklopnik? - nagađa Draženić. - Onda bi

to značilo da nas je netko iz Lukavca uhodio?

- Kako bi netko iz Lukavca mogao doći u našu blizinu, a da

ne opazimo?

212

- Ipak je ta vijest na neki način stigla u Lukavac - naglasi

Cvjetko oštro.

- Da, to je jasno. Ali kako?

Nitko ne odgovara. U smućenim pogledima skriva se jedna crna misao. Nitko je ne

može izreći, već samo gledaju jedan drugoga s tajnom sumnjom.

- Gospodo, ova strahovita stvar mora se razjasniti - veli

Slavimir Draženić i sjedne k šimuniću. - Razgovarajmo otvore

no. Razvežimo sve svoje svežnjeve. Dođite, braćo.

I vođe sjednu zajedno k stolu.

Velislav Arbanasić udari pesnicom. Mrnjavčić se ogleda na drugove što su

posjedali okolo ili postajkuju, zapanjeno gledajući u zagorskog plemića. Ovaj je

podupro glavu i prozborio:

- Braćo, gospodin Draženić mi govori iz duše. To valja raš

čistiti, makar nekome morali oderati kožu s tijela.

- Da, valja raščistiti.

- Braćo, nitko nije znao našu urotu, osim nas koji smo pri-

segli.

Zaprepašteno zure u šimunića kao da ga pitaju:

"što misliš time reći?"

On im čita s lica i naglašava:

- Pošto nitko, osim nas, nije znao za urotu, morala je vijest

dospjeti u Lukavac iz sredine onih koji su znali.

- Onda bi to bila ...

- Izdaja.

Kao avet provlači se zvuk šimunićeve riječi pod stropom sobe. Svi su zanijemili.

Dugo svi šute, a najposlije prihvati riječ Arbanasić i okrene se k Šimuniću:

- Mislite da je netko s nama prisegao, a onda nas odao?

- Nemoguće - vikne Mrnjavčić.

- Nemoguće. Prevelik bi to bio grijeh - dodaju drugi.

- Da - naglasi Draženić. - To se ne može vjerovati. Meni

pada na um ovo: da nije neka nesreća? Možda je nekom nevo

ljom pala negdje riječ koju je netko čuo pa iskoristio?

- Pusta je to utjeha - veli Arbanasić.

- A ipak bi bilo bolje negoli da je izdaja - reče Šimunić.

- Opet velim: samo smo mi znali što kanimo, moja gospodo.

- Dakle, izdajnik je među nama? - pita preneraženo Pogle-

dić.

- Drugdje ne može biti - izreče Cvjetko.

Zazveketale su mamuze na čizmama. Svi su se maknuli. Po-gledić odlučno

prosvjeduje:

- Griješite, gospodine Šimuniću, protiv svih.

- Ni živa duša izvan nas nije mogla doznati našu urotu, po

navljam treći put.

Po treći put udara ih bičem kojemu se nitko ne može oteti. Dolazi im u pomoć

Slavimir Draženić. Svi se obazru k njemu dok on razlaže:

- Slažem se sasvim s gospodinom Pogledićem, grehota je

misliti da je izdajica među nama. Zar nismo svi prisegli?

- Ali netko nije održao prisegu - vikne žestoko zagorski

plemić.

Svi se uzbune i prosvjeduju. Draženić ih ušutkava i obraća se šimuniću:

- Naš je vođa ovdje jedini gospodin Cvjetko Simunić. On

nas je pozvao na tu urotu, zaprisegao nas. On ima pravo da sva

kog pojedinca pozove pred svoj sud.

- Kako da sudim kad i ne slutim krivca?

- Evo što ja mislim. Ako je netko između nas skrivio da se

na Lukavcu doznala naša urota, onda je to moglo biti samo od ne

pažnje, nespretnosti, a to je vrlo važno, gospodo.

- Kako to zamišljate, gospodine? ¦- pitaju ga.

- Evo kako: neka svatko od nas dobro razmisli nije li pred

kim štogod rekao, sasvim nedužno, tako da bi onaj drugi mogao

nešto naslutiti. Možda se to uistinu kome dogodilo, a da nije ni

izdaleka sanjao posljedice. Ili, mogli su drugovi međusobno neg

dje razgovarati o uroti, a netko je to mogao čuti i drugdje pri-

šapnuti, a tek u trećoj ruci moglo se javiti knezu. Budimo oprez

ni. Gospodin šimunić neka ispita sve redom, možda se ustanovi

da je nesreća, a ne izdaja.

Kao da svi lakše dišu. Misao da bi mogla biti nepažnja olakšava im muke.

Svi se dadoše na razmišljanje, a Draženić nastavlja predlagati:

- Neka gospodin Cvjetko šimunić sasluša svakoga tko se ja

vi. Možda je ipak netko sasvim nehotice počinio kakvu pogrešku.

Prihvaćaju njegove prijedloge, kad odjednom Velislav Arbanasić priskoči k

Šimuniću i reče:

- Gospodin Draženić sjetio me nečega.

Svi zinuše u Velislava.

- Molim gospodina Šimunića i Pogledića neka dođu sa mnom

u drugu sobu jer ono što znam ne mogu kazati pred svima.

Dah im je stao u prsima kad su šimunić, Arbanasić i Pogle-dić izašli u hodnik.

Domaćin ih uvede u malu sobu. Sluga donese svjetlo. Tada im Arbanasić pokaže:

- Gledajte ovu izbicu. Tu se nešto desilo - i započne pri

čati.

- Onog dana, kad smo se spremali da idemo k vama u Zagor

je, bio je kod mene Pogledić. Tu je svjedok. Tada je došao Kuše-

vić. On nas je izvijestio i mi smo ovdje govorili kako ćemo uhva

titi kneza. Kasnije, kad sam se uputio k svojoj sestri da joj

naredim neka mi spremi za put jelo, uđem u ovu sobicu. Našao

sam tu i županovu kćerku Vilenu. I sestra i ona bile su zadubljene

u razgovor. Naredio sam sestri što trebam i otišao sam. Kasnije

214.

sam se vratio da se spremim za put. Onda mi sestra sva blijeda i prestrašena

prizna nešto što nisam rekao ni Poglediću.

Ovaj se okrene k Velislavu i gotovo zaprepašteno očekuje njegove riječi dok

Šimunić pozorno sluša:

- Moja sestra i Vilena sjedile su uz vezivo, kad je stigao Je-

lenko Kušević. Čim je Vilena čula njegov glas, ustala je i tiho se

približavala k vratima iza kojih smo mi razgovarali i prisluškiva

la. Moja sestra neprestano joj došaptava neka ostavi pa da iziđu

iz sobe, ali Vilena se ne da. Tek kasnije prišla je opet k mojoj

sestri i rekla joj da je čula kako Jelenko i mi kanimo otimati kne

za. Naravno, odmah sam sestru poveo gospođici Vileni i naložio

da ništa ne kaže ocu. On nas ne bi sprečavao, ali u njegovu je

korist da ništa ne zna. Ipak je visoka službena ličnost, a mi želi

mo sve držati u tajnosti da naši vođe ne doznaju prije nego s kne

zom svršimo. Vilena je to shvatila i obećala da će šutjeti, a tako i

moja sestra. Naravno, za moju sestru jamčim, a ni časa ne sum

njam na Vilenu, samo mi je bila dužnost da vam to kažem.

- Dobro ste učinili, ali sasvim je isključeno da bi djevojke

počinile kakvu nesmotrenost i nekome nešto kazale, ali ovo doka

zuje da naš Draženić ima pravo. Moglo se desiti da su naši drugo

vi ovako razgovarali kao Pogledić i vi i mogao je netko čuti od

naših protivnika.

- Zarobljenik je rekao da je Pencinger dobio neko pismo -

spomene sada Pogledić.

Šimunić časak razmišlja, a onda primijeti:

- Teško je to odgonetnuti, ali vidjet ćemo što kažu oni dru

gi. Nije potrebno nikome govoriti o vašoj sestri i o Vileni zbog

Draženića. Mi znamo da je sasvim nemoguće što takvo i zamisliti.

Djevojke možemo još ispitati. A sad idemo.

Oni drugi već nastavljaju raspravu. Šimunić im saopćuje kako ono što mu je rekao

Arbanasić nema nikakva značenja i nikakve veze s njihovom nevoljom. Tada

Mrnjavčić saopćuje Šimuniću.

- Dok ste vi izbivali iz sobe, pitao sam redom svakog poje

dinca je li gdjegod s kojim razgovarao na takvom mjestu gdje

bi ih mogli čuti drugi. Svi poriču. Svatko bi priznao. U toj ne

volji bila bi svakome od nas prava utjeha kad bi se dokazalo da

je nesrećom pala riječ u zao čas na krivom mjestu.

Cvjetko na te riječi zakima glavom u znak da se slaže i onda ustanovljuje:

- Sve više biva jasno da nije bila nesreća. A to dokazuje i

ono što je pripovijedao zarobljenik. On je rekao da Pencinger

ima saveznika negdje u našem kraju s kojim se sastaje, a taj sa

veznik se preodijeva u crveni oklop.

- Onda je ipak izdaja? - šapću ljudi i ponovo nastade šut

nja.

Odjednom Šimunić uzdigne glavu, neko bjesnilo provali iz njega i digne tri prsta

pa ih gleda izazovno:

- Izdajnik će umrijeti pa da mi je rođeni brat. Kunem se

na dušu i čast. Raznijet ću ga na oštricama svojeg mača.

- Prisegli smo u kuli Lotršćaka da će nestati kao zvuk zvo

na nad tvrđavom grada Griča - muklim glasom nadoveže

Mrnjavčić.

Arbanasić mrko pogleda drugove:

- Braćo, netko je među nama osuđen na smrt.

- Nismo svi ovdje - veli Slaviša Pisačić.

- Još ih ima na Loboru. I s njima ću govoriti - objavi Ši-

munić.

- Zaboravili ste. Ima još negdje netko - upozori Ilija Ja-

kovac Vukan.

- Gdje? - pita Šimunić.

- Tamo gdje je sada Jelenko.

Svi se zbune, uzgibaju, Šimunić pogleua po sobi onamo u mračne kutove:

- Jelenko? On nije ovdje?

- Ne, nije!

- Mislio sam da se povukao negdje u kut kako je običavao

ovih dana.

Šimunić uzalud upire oči u tamne dijelove sobe do kojih ne dopire svjetlost

jedne jedine svjetiljke. Nije pitao za njega, uvjeren da se opet negdje povukao

iza trideset šestorice drugova pa sjedi u kutu i šuti. Videći sada da ga nema,

upita:

- Zar je ispred Lukavca otišao ravno kući?

- Dok smo jahali u Lukavac, iznenada je nestao - javlja

Pogledić.

- Kako nestao? - zabezekne se Šimunić.

- Opažali smo iznenada u šumi da ga nema. Zastao je i više

se nije pojavio.

Izmučen od pretrpljenog napora, zagorski plemić ustane:

- Kako to, braćo? Vi se niste brinuli za njega? Ili je bilo

sukoba?

- Ne. Nikome se nije javio niti je što rekao. Svi smo jahali

onako po dvojica, trojica. Tek za vrijeme objeda opazili smo da

je nestao, a momci rekoše da je negdje pred podne napajao ko

nja i više ga nisu vidjeli.

Kratka stanka. Šimunić gleda u stol, onda polagano podigne vjeđe i zirne svima u

oči:

- Dakle, on nije bio s vama u Lukavcu?

- Nije.

- Što je to imalo značiti?

- Da nije htio s nama na kneza - vikne Ilija. - Znao sam

ja to, a svi su vikali na moju jezičinu.

- Kakve su to riječi? - ukori ga šimunić. - Zar ne znate,

Vukane, da se morao javiti sučiji čim izvrši ono što smo mu na

mijenili? Sigurno je otišao na sučiju da iskupi zadanu riječ.

- To ćemo vidjeti sutra - veli vazda šutljivi Modec.

Njegova primjedba nikoga ne zadovoljava. Nešto je ostalo među njima, a nitko se

ne usuđuje izreći. Onda se pred Šimuni-ćem pojavi Slaviša Pisačić:

- Bilo nas je koji smo u tvojem dvorcu opazili njegovo dr

žanje i tražili neka ode od nas. Tamo je njegovo vladanje bilo

i odviše čudno i uvjerljivo, dapače i sumnjivo. Taj čovjek, na

glasu kao smioni junak, sada nije bio nigdje na djelu. Danas je

nestao, a nije bio s nama u Lukavcu. Neka gospoda tumače to

kako ih volja, meni je to vladanje sumnjivo.

- Nemoj, Slaviša, samo izgleda tako.

- Da, Cvjetko, tebi tako izgleda. Mi smo svi otišli u Luka

vac, a on je nestao, a da nikome nije rekao ni slova. Što bi se

reklo da sam to učinio ja, ti ili tko drugi? Cvjetko, molim te, ne

ka svatko kaže što misli o tome i neka iznese ako što zna o nje

govu vladanju.

Svi pristaju na taj prijedlog. Svi traže da se ova stvar razbistri. U duši im

leži sumnja i žele se osloboditi ili dobiti potvrdu.

Tada Velislav Arbanasić prvi ispripovijeda kako je i što je bilo onog dana kad

je Kušević došao javiti da knez putuje.

- Jelenko je tada rekao: "Kako da nisam kriv? Jesam i još

ću biti. Krivnja moja raste kao lude gljive nakon kiše. Poslije

ovog pljuska vani bit će ludih gljiva kao trave u polju, čitavo

Turopolje neće dospjeti da sve ubere i mene osudi. A vama neće

preostati drugo nego da me tri puta bacite iz bratstva!" To je

tada rekao Jelenko preda mnom i Pogledićem.

Sumnja se diže kao oluja. Nitko više ne može zatajiti svojih misli.

- Da, onog dana nije govorio o osveti Draženiću nego svima

drugovima u Turopolju - upozori Pogledić.

- I baš je odabrao takvu osvetu? - pitaju svi redom.

Mrmor dubokog gnjeva ispunja sobu. šimunića steže u grlu

ali nastavlja istraživanje:

- Gospodine Mrnjavčiću, kako se vladao čuvajući lukavačke

vojnike? Recite sve što znate?

Sva se pažnja skreće k zagrebačkom plemiću.

- Povjerili ste mi neka pazim da ne bi izazvao gospodina

Draženića ili mu podmetnuo kakvu zamku. Bojali ste se njegova

mračnog lica, dok je stajao pod stablom u šljiviku vašeg dvorca.

I ja sam se bojao. Držao sam ga na oku na križanju pa ću saop

ćiti sve što sam opazio.

Primakli su se bliže i zaokružili ga.

- Čitavo vrijeme, dok smo stajali na križanju, tuđio se ođ

nas drugih. Naročito sam pazio na njega da ne bi potajice napao

Draženića. I tako sam morao opaziti kako mu pogled stalno ne

što vreba. Naravno, nastojao je da se domogne bodežom srca go

spodina Draženića. Kad je nastala borba, izgubio sam ga s vida.

Nisam ga nigdje čuo ni vidio da bi se isticao.

- Jest, istina je. Nismo vidjeli njegove smionosti.

Sve se hvata na tu konstataciju:

- Gdje je bio taj junak na megdanu koji je znao izazvati

sve nas, svoje drugove? Za kneza nije imao oštrice?

- Sad mora biti svima jasno zašto nismo vidjeli njegova

mača. - To je sve što znam o njemu - dovrši Mrnjavčić - i po

savjesti svojoj velim. Sto ga je ponukalo da nas ostavi na onako

čudan način, ne bih po duši mogao nikako ustvrditi. Ne mogu

se tome ni domisliti.

- Šutjeli su i razmišljali o onome što su čuli. Onda se javi

Draženić. Svi ljubopitno slušaju njegovu riječ.

- Gospodo, vi znate koliko me Jelenko Kušević mrzi. I nije

teško pogoditi zašto. Od djetinjstva bio je uvijek u kući župa

novoj i uvijek u blizini gospođice Vilene, moje vjerenice. Narav-

00, da se morao u nju zagledati...

- Ostavite to, gospodine Draženiću, to nema veze s njegovim

činom. On je sam navijestio da će biti puno Turopolje ludih glji

va - veli Slaviša Pisačić. - A eto, svi imamo pune ruke posla

dok ih ubiremo.

- Gospodine, ja tražim gdje bih našao kakvu obranu, jer

ako je počinio to veliko zlo, ja se osjećam, makar bez moje kriv

nje, ipak krivim što mu je udarila nevolja u glavu, jer zbog me

ne je izgubio.

- Ni izdaleka krivnja nije na vama što je djevojka koju je

ljubio pristala uz vas. Onda bi svatko kome se što slično dogodi

morao počiniti zla djela, kao što rekoh prije. A vi ste čuli: pri

jetio je svima osvetom, ne samo vama. Priznajem: ili je lud, ili

beskrajno zao kad je odabrao ovakvu osvetu.

- Lud je - prihvati Velislav - potpuno je pomjerio, to do

kazuje i njegova prijetnja. Zao čovjek ne navješćuje osvetu na sva

usta, na svakom koraku, nego je izvrši. On je uživao sam u svo

jim prijetnjama, trebali smo ga pograbiti i zatvoriti.

- Draženić ga je oslobodio kad je župan htio s njim obra

čunati.

- Da, ja sam ga izbavio jer mu je Simunić povjerio važnu

zadaću. Molim vas, raspravite to mirno, oprezno da mu se ne bi

nanijela krivica.

- Gdje se tu može još sumnjati o njegovoj krivici? - upa

daju redom.

- Dovoljno je jasno dokazano.

- Molimo sada gospodina Simunića da nam kaže doslovce:

što je o izdajici pripovijedao Batori? Moramo to znati točno.

Ovaj poziv neprijatno pogodi Cvjetka. Teško mu je i preko volje se mora

odazvati. Nasloni glavu na ruke i teško uzdahne.

Svi se primaknu posve blizu, ispruže vratove i upilje u njega oči.

- Rekao nam je lažni knez da je Pencinger našu urotu do

znao od nekog našeg plemića koji se sastaje s njim u šumi i do-

lazi tamo preodjeven da ga ne bi prepoznali lugari. A počinio je tu izdaju iz

osvete jer su mu učinili neko veliko zlo.

Zinuli su. Njegove riječi izazvaše prepast. Sumnje padaju po mladom zastavniku.

Svi gledaju pred sobom njegovu pojavu, tamo na trgu pred crkvom kako otimlje

zastavu, prijeti se osvetom, a oko njega komešanje i strka. Svi se sjećaju

sablazni koju je izizvao prigodom šumske svečanosti žira.

- To se mora dobro razmisliti, drugovi - uzme sada riječ

Smiljan Pogledić.

- Jest, mora se razmisliti - naglasi Šimunić - i moraju

se naći dokazi. Sada vidim dvije stvari: ljubav i ponos smutili

su mu pamet. Svi su pronijeli glas o njegovoj hrabrosti i smiono

sti, sigurno je smatrao da će među nama imati prvo mjesto. A

došao je drugi, hrabriji i spremniji, oprostite gospodine Draže

niću. Ljubav i prvenstvo palo je u vašu korist. I kako je divlje

ćudi, nevolja je u njemu izazvala divlju ludu odmazdu. Uvijek

sam osjećao da nije kao mi drugi. Mi smo u zlu i dobru kao

obični ljudi, ljubimo i želimo postići cilj, a kad ne može biti,

svladamo svoje patnje i smirimo se.

- Da, istina je - veli Draženić. - On to ne može, druge

je ćudi.

- Stotinu đavla vlada njime.

- Ako je počinio ovo zlodjelo, onda...

Šimunić zastane i ušuti.

- Ako je počinio, moramo mu suditi sami - veli Slaviša.

- Ja, jedini ja - upada Simunić. - Zakleo sam se ovdje

pred vama, držim prisegu. Samo moramo dokazati da je kriv.

- Potražit ćemo dokaze.

- To nam je dužnost i zbog naše savjesti - upozori Darko

Mrnjavčić.

Međutim, Arbanasić izlazi iz pozadine:

- Ozbiljno, trijezno i mirno prosuđivanje razjasnit će sve.

Najprije moramo potražiti, ispitati i saslušati Kuševića, samo

onda se može izreći osuda.

- Tako je, gospodo.

- Sve ukazuje da je Jelenko uistinu vapio za osvetom.

- Ali takvu osvetu? Je li moguće - klikne Simunić - da

li je to počinio?

- Čini se nemoguće, sve potvrđuje sumnje. Upamtite: on je

uvijek jahao u šumu u lov. Zato mu je gospodin Simunić i po

vjerio zadaću da uhodi kad knez putuje u Zagorje. On je odlazio

k lukavačkim lovcima, a prije nego je otišao u Zagorje, mogao

je otići i u Lukavac i tamo predati pismo i javiti knezu Što se

sprema.

- Sve to može biti kako razlazu Pogledić i Modec - a opet

se možda varaju - naglasi Velislav Arbanasić.

Draženić to odmah potvrdi i dodaje:

- Sutra bi se moralo ponajprije otići u Kuševićev dvorac i

govoriti s njim.

- Ali imamo još i zarobljenika. Njega ću ponovo ispitati -

odluči Šimunić - možda ipak još što doznam, premda mislim

da je rekao sve.

- Da, zbilja, što ćemo sada s tim Batorijem? - pita Dra-

ženić.

- Zadržat ćemo ga, možda nam bude od koristi.

- Knezu mnogo ne vrijedi kad ga je poslao umjesto sebe,

ali nama bi mogao vrijediti.

- A sada ljudi, teška sumnja tereti našeg druga - primijeti

Velislav Arbanasić - vrlo teška i zato moramo biti na oprezu.

- Sutra ćemo otići onamo - odluči Šimunić - a sada vas

molim: ne govorimo više o tome. Odviše mi muke zadaje ta sum

nja.

Poslušati su, makar je svatko želio samo o tome govoriti.

- Braćo, recite mi sada - pita Cvjetko - koji je đavo

ušao u vas da mi niste htjeli vjerovati kad sam vam donio vijest

da nismo uhvatili kneza?

Razmišljaju i gledaju jedan drugoga kao da svatko pita svojeg susjeda što o tome

misli.

Velislav Arbanasić razjašnjava:

- Čini mi se da smo bili ludi od sreće što imamo u vlasti ne

prijatelja. Tolika je bila naša ludost da nije mogla otvoriti vrata

razboru. Mislio sam i sam da je gospodin Šimunić izgubio svi

jest.

- Zanos nije dao zdravoj pameti da misli. Evo, to je bilo

- veli Pogledić.

- Ne smijete zamjeriti. Tko može što takvo povjerovati kad

mu padne takva vijest kao iz vedra neba grom.

Draženić se približi zagorskom plemiću:

- To je razumljivo: evo, vidite, ja sam mirnije ćudi od njih,

ipak se nisam mogao zaustaviti. Bio sam čvrsto uvjeren da se

knez poslužio varkom kako ne biste tražili od njega pismo da se

odreče imanja i odlazi iz Hrvatske. A da je zaista on bio naš za

robljenik, takva bi mu varka bila od koristi jer ne bismo otišli

u Lukavac. Zapravo, moramo priznati gospodinu Šimuniću: svi

zajedno počinili smo veliku pogrešku, i ja isto tako, i da nije

bilo one zasjede pa da knez nije izašao u kulu, još bih i sada vje

rovao da je on naš zarobljenik.

- Istina je - potvrdi Velislav - svi smo pogriješili.

- Nitko od nas ništa nije mislio, svi smo bili zadahtani, vi

djeli smo pred sobom taj prokleti Lukavac i kao psi bacili se na

njega.

Pošto su o tom još neko vrijeme raspravljali, pozove ih Šimunić da ga saslušaju.

- Sada nam je, braćo, jasno da smo Brandenburga izazvali

na krvavo neprijateljstvo protiv svakoga od nas. Kud mi, tuda

će njegova osveta. Ne znamo kako će nas progoniti, ali moramo biti spremni na

sve. Moramo se držati zajedno i uvijek biti spremni na obranu gdje god se pojave

Brandenburgovi plaćenici. Naši brzoteče neka su uvijek u pripremi da jave kad

zaprijete lupeži, bilo našim kmetovima, bilo plemićima. Razbiju li kućišta

kmetova, to je zlo i za nas.

Svi su složni i dogovore se gdje i kada će o tom odlučiti.

- Neka mi gospodin Šimunić dopusti nekoliko riječi - veli

Draženić. - Ne bi bilo po nas časno da čekamo skrštenih ruku

dok knez nešto učini protiv nas. Mi smo svi na okupu, osim onih

u Loboru. Kad nam ovaj napad nije pošao za rukom, bilo bi po

trebno utanačiti odmah nešto novo. Još dva tjedna i ja moram

poći na bojište, ali vam još ovdje mogu pomoći ako zaključimo

što da činimo protiv lukavačkih otmača. Imam ovdje stotinu

momaka s kojima bismo mogli nešto učiniti.

- Ipak sam odlučio čekati - naglasi Šimunić. - Evo zašto.

Prije nego što započnemo nešto novo u našoj borbi, moramo

dobro istraživati okolinu gdje se sakriva izdajica, dobro pretra

žiti guštaru oko sebe.

- A ako je urota nesretnim slučajem izašla na javu, onda

moramo spriječiti da se to ne dogodi drugi put. Ako je ipak izda

jica među nama, dužnost nam je prije svega doznati tko je. Dok

s tim nismo nacistu, ne kanim ništa novo započeti da opet naša

osnova ne bi bila izdana.

- Slažem se s vama. Najvažnije je sada sigurnost od svake

nove izdaje.

- Prema tome, svi smo složni? - pita Šimunić.

Svi jednodušno potvrde.

Domaćin pozove služavku do donesu večeru.

I dok su oni prionuli večerati, u sobu ulazi mladi Arbanasi-ćev brat Petar i

pripovjeda potankosti o napadaju što su ga u zoru izveli Brandenburgovi vojnici.

Slušaju i raspravljaju o tome, a Velislav upozori:

- Braćo, sve je to bilo pripremljeno. Pencinger je robio up

ravo kod svih onih Turopoljaca koji su bili u toj uroti.

- To dokazuje da je izdajica prokazao Pencingeru čak ime

na onih koji su sudjelovali u našoj uroti.

- Zar Pencinger nije bio kod Kuševića? - pita Slaviša Pi-

sačić.

- Ne nije, - odgovori Petar Arbanasić.

Pitanje i odgovor padoše kao dva teška utega na vagu sumnje. Ova se nagnula na

stranu Kuševićeve krivnje. Nitko ništa ne primijeti. Kad su svi o tom

razmišljali, oglasi se Velisav Arbana-

sic:

- Strahovito je. Baš kod njega nisu bili?

Planuše redom. Ogorčenje im je u riječima, u pogledima, gnjev i prezir

diže se kao vihor i zamalo su svi jedna prijetnja. Samo je Velislav polako

ušutio, misleći na Jasenku.

šimunić je nijem. Glava mu je naslonjena na ruke i nitko ne može zagledati u

njegovu dušu.

"Njegova izdaja razbija mi sreću za kojom sam čeznuo. Sumnja tako vjerojatna,

gotovo dokazana, oduzima mi Jasenku!"

- Sirota Jasenka - veli netko od Turopoljaca.

Svi šute.

Pogledić i Velislav izašli su na trijem na rasprave sve to još jednom nasamu u

četiri oka.

- Eto, vidiš - kazuje Velislav tiho. - Vilena tu i ne ulazi

a protiv njega, nižu se dokazi. Meni bi bilo draže da je ona, zbog

Jasenke.

- Sada je, naravno, sasvim druga stvar. Kušević je krivac,

to je kao na dlanu, ali kako mu to dokazati?

- Ako nije kriv, on će nam doći na račun.

- Sutra neka padne njegov sud. Mora odgovoriti.

Pošto su večerali, Arbanasić smjesti u svoju sobu šimunića na počinak, a druge

porazmjesti kako je mogao jer su svi odlučili ostati na okupu.

UROTA U LUKAVCU

Istodobno, iza zidina Lukavca, grmi odluka kneževa gnjeva. Trči dvorištem poput

gladne zvijeri i urliče. Pred njim stoje njegovi vojnici u smeđim haljecima, sa

žutim kapama i dvoglavim kneževim orlom na prsima. Poniknuli su glave. Blatni

su. Mlađima lica odaju stravu, starijim mrtvu ravnodušnost kao da su odavno

obračunali sa životom ili su privikli na kneževo bjesnilo. On drži u ruci bič,

razmahuje se i viče:

- Gadovi prokleti, okupati ste se dali od njih, natjerati u vodu kao žabe

krastače. Kukavci, gmizavci, nitkovi, ništarije! Bilo vas je, lupeži, dva puta

toliko kao Hrvata, a ipak ste se dali pobijediti. Izvukao sam vas iz dubina

tamnica, vi ubojice, razbojnici. Znali ste robiti trgovce na cestama, znali ste

ubijati žene i djecu, bili ste razbojnici, tati, ubojice osuđeni na tamnicu, na

žigosanje, na gladovanje. Ja sam vas izvukao iz tamnice, blata i gladovanja na

sunce. Obukao sam vas, dao vam krov, kruh i oružje u ruke, dao vam časno ime

vojnika. Prežderali ste se, pogospodili u mojoj četi, prometnuli se u kukavice.

Za mene ne znate biti razbojnici? čekajte crvi. Zgazit ću vas.

I dok to govori, svakog časa udara po njima bičem od bod-ljika. - Na vješala s

njima. Dali su se pokoriti od Hrvata, sramotno pobijediti. Umjesto onih koji su

pobjegli, povješat ću vas sve redom kao ogrlice od glava.

Pjena mu navire na ispupčene debele usne. Znoj polijeva zeleno lice.

Iza leđa stoji kaštelan Pencinger. Ne usuđuje se zaustavljati bujicu žuči.

Kad se umorio od vike i udaranja, razjaren, razvikan, uspinje se stubama, noseći

sobom bijesne kletve.

Razočaran u svojim nadama, ne zna naći mira. Ide trijemom, šibajući bičem i

bijesnim pogledima svakoga tko bi se s njim

sreo.

Vika ispunjava uglove dvora i dopire do Gordaninih vrata gdje sa sinom

prisluškuje. Iz kneževih psovki razabire da se pred dvorom na opkopima odigrala

bitka. Damir leži na zemlji gdje je ispod vrata pukotina. Svakog časa podiže

glavu i došaptava majci kneževe riječi što dopiru iz dvorišta preko otvorenog

trijema k njegovim ušima:

- Majčice, kako grdno kune. Ljuti se, vojnici su uzmaknu-

li. Naši su ih okupali u vodenim bedemima. Baš je dobro.

- Čekaj časak da čujemo zašto su došli Hrvati.

- Sigurno da spase nas, majčice, - šapće on i spušta se k

pukotini. Majka i sin slušaju kneževe psovke, kletve, a onda su

tresnula vrata u prvom katu i knežev glas umukne.

Kao da je čitav dvor zadrhtao od tog treska, prepao se i pretvorio u grobnicu.

Nigdje niotkuda glasa. Damir digne glavu i pogleda majku:

- što je to moglo biti, majčice, da su naši dolazili pred

dvorac i pobili se na opkopima?

- Opsjedati nisu došli jer nemaju opsadnog oružja. Sve je

to na bojištu, a opet, kneževi vojnici su izašli na opkope da se

pobiju s našima, umjesto da su ih dočekali na zidinama. Jedi

no može biti da su naši poslali neko izaslanstvo da pitaju za nas

i traže ulaz k nama ili naše oslobođenje, a knez je to znao i dao

ih dočekati pred dvorom kako bi ih sve natjerao u opkope.

Damir pogleda na prozor.

- Dolje u dvorištu su vojnici. Knez ih je izudarao kao ži

votinje. Bilo ih je dva puta više od naših, vikao im je knez, a

ipak su pobijedili naši. Kako to, majčice?

- Oni dolje išli su u borbu za nepravednost i zločin, a naši

za pravo i dobro. Mi, Hrvati, borimo se za pravednost.

Dječakove oči pozorno promatraju majku:

- A zašto se mi Hrvati uvijek moramo boriti?

- Zašto? Vidio si i čuo naše pseto kod kuće? Kad je sve

tiho u dvorcu, ono odjednom trči uz ogradu i laje, neprestano

laje. Znaš li zašto laje?

- Kako ne bih znao. Pseto njuši da se dvoru približava ne

prijatelj, tat ili razbojnik.

- Jest, sinko, pseto laje jer čuva svoju kuću. I bacio bi se

na tata i razbojnika ako bi skočio preko ograde.

- Razderao bi ga.

- Vidiš: pseto, životinja, čuva svoju kuću. I ptica čuva svoje

gnijezdo, svatko ljubi svoj dom. Svatko ga čuva, svatko se za nj

-

bori. Kako onda ljudi ne bi branili svoju kuću? Kako mi Hrvati ne bi branili

svoj dom od neprijatelja? Zato se mi Hrvati moramo uvijek boriti jer ljubimo i

čuvamo svoju kuću i branimo je od neprijatelja. A uvijek ih imamo.

- I sada imamo neprijatelje?

- Da, sinko. Jedan od najopasnijih neprijatelja jest naš sa

veznik s kojim smo pošli zajedno živjeti i braniti se od Turaka.

Ali on nas je podlo prevario, sam je stao da nas krade, šulja se

oko naše kuće kako bi provalio vrata, ušao u kuću i uzeo našu

imovinu, od nas učinio sluge, robove koji će orati, žeti i njega

služiti. A mi se ne damo, nećemo se dati, uvijek smo se morali

boriti za svoju kuću.

Dječakove zjenice igraju, duša mu se nadimlje, misli mu prolaze

glavom:

- Majčice, a zašto uvijek na nas idu drugi?

- Jer tat i razbojnik uvijek ide oko one kuće gdje ima nešto,

krasti, nešto robiti. Da nemamo ničega, ne bi se oni ni ogledali

za našom domovinom. Zato idu na nas jer nam je zemlja rodna

i jer su ruke naroda radine.

- Onda će uvijek ići na nas tati i razbojnici?

- Dokle god bude takvih na svijetu.

- A zar nikad nećemo sve pobijediti, sve otjerati? Zašto

oko svojeg doma ne bismo podigli bedeme preko kojih ne mo

gu?

- Da, dijete moje, moramo podići takve bedeme.

- Ali kada?

- Kad budemo tome dorasli.

- Kad će to biti?

- Kad se oslobodimo svojih teških mana.

Tu su mu misli zapele. Vidik mu je zatvoren.

- Teške mane? Zar može to biti da naši junaci imaju ma

na?

- Sam ćeš ih opaziti, iskusiti, kad odrasteš, sine moj.

- Kad bi to bilo što brže. Koliko još moram čekati?

- Deset godina, sine.

- Da barem što prije odrastem, da čuvam kuću, majčice,

da se borim kao otac i majka!

- Već sada trpiš zato što si sin hrvatskog naroda. A tko

zna što nam donosi sutrašnji dan?

- Neka donese što god bilo. Ne bojim se. Ne, ne bojim se

- naglašava on i lice mu se zažari. Duša mu se zatalasa pono

som, snagom, voljom, duša dječaka u kojoj Gordana sije sjeme

svojeg srca, duha i uma.

A u kneževoj odaji bacio se mladi silnik na ležaj, umoran od bijesa. Osvetnička

žeđ lišena je napitka okrutnosti i naslade zločina. Zloća, gladna i žedna

pobjede, lišena je svake nade da se domogne plijena koji mu je već bio nadomak.

Samo škripi zubima jer više ne može ni vikati ni urlati.

Kneževi se prijatelji sakrili u Dani jelovu sobu. Nitko se ne usuđuje ulaziti k

njemu. I Petar Pan se povukao. Uzalud ga traže da bi mladog kneza pokušao

trgnuti iz bjesnila.

Jedini Sigismund Pencinger nalazi hrabrosti da otvori vrata kneževe odaje.

Lukave sive oči žmirkaju prema mladiću što leži na postelji. Uhvatio je prednji

dio crvenog zastora obrubljenog zlatnim resama, i napola ga iskinuo. Mirno

pristupa k njemu Pencinger i sjedne kraj njega.

- Dosta je ove igre, kneže. Vilja nam uzeti u ruke borbu.

- Borbu? S onim razbojnicima i ubojicama koji su mi

ispod vješala oteli urotnike? Objesite ih sve redom.

- Sada kad vam nosim čitavu Hrvatsku na srebrnom tanju

ru?

- Zamjenjujete moju dvorsku budalu, a šala vam je glupa.

- Zamjenjujem mladog Brandenburga koji jadikuje umje

sto da opaše mač, natakne šljem i vizir pa da ide po svoju vlast

u Hrvatsku.

- Nemam ni jednog jedinog Hrvata da ga vješam da se

osvetim za urotu, a ti brbljaš o vlasti. Osveti se. Samo to bi mi

dalo snage i ništa drugo. Moram ih kazniti. Čuješ li? Neka voj

nici idu, neka ih uhvate, neka ih dovedu ili ću sve povješati. Ho

ću da ih ubijem.

- Znam težu kaznu od smrti.

- Još težu kaznu od smrti? Ima li to?

Na debelim usnama leži okrutna naslada od pomisli da će svoje protivnike

iznenaditi nečim strašnim i ponuka Pencingera da mu razjasni.

- Objesiti ih je lako, a odgovarati za taj čin mnogo teže.

Makar vam je kralj sklon, ne bi vam smio povlađivati jer bi

hrvatski sabor tražio zadovoljštinu, ali ono što ja predlažem, na

ma će biti lako pravdati, a Hrvatima vrlo teško podnositi. Sto

puta teže negoli jednostavna i brza smrt. Ova zadaje patnje sa

mo načas i već je svršeno, žrtva više ništa ne zna o vašoj osveti.

To i nije osveta. To je udarac koji znači spasenje, oslobođenje.

Ali ima drugo.

Knez se hitro okrene k svojem pouzdaniku i sluša ga:

- Prava je osveta kad imaš protivnika čvrsto u šakama, i

danas, i sutra, i danju, i noću, i svaki dan piješ kap po kap nje

gove krvi. Kad gledaš kako mu kapaju suze iz očiju od muka,

kad svakog dana zagledaš u njegove patnje. I on ti gleda u oči

i svakog je časa svjestan kako mu se osvećuješ, kako ga gnječiš,

ali mu ne zadaješ smrt, samo ga udaraš, a da mu ne zadaješ

smrtni udarac. Samo to znači osvetiti se.

- Što se tu ima činiti? - pita knez s nasladom.

- Kralj vas je poslao u Hrvatsku da steknete za njegova

sina Ljudevita pristaše. Odbili su vas. I sada nakon uzaludnog

nastojanja vi ste osamljeni. Medvedgradska tvrđava stoji tamo

na ruglo. Zagreb, Kaptol i Grič ne primaju vas ni u svoje društvo.

Njihova selišta Gračani, Dedići i Kraljevac i sva ostala sela niste

mogli osvojiti, ne smijete ih ni dotaći, jer se već prijeti hrvatski

sabor. U Krapini ne možete osvojiti ni jedno selište, tamo se

zagorski plemići i kmetovi zajedno brane, rote se protiv vas. Ov

dje u Turopolju još je gore. Čitav ovaj kraj zapravo je država u

kraljevstvu. Nemoćni ste, a kralj nema vojnika ni da sebe zaštiti

od provale Zapolje, a kamoli bi mogao pomoći vama.

- Došao si mi prikazati kako sam nemoćan? - plane knez.

- Da vam pokažem put do moći i vlasti. Dakle, čujte: ne

možete svladati Hrvate jer imaju svoje zakone, pravice, svoje

sloboštine, a nemate vlasti da im sve to otmete. Kralj vam ne

može dati tu snagu, a vi ćete je ipak imati.

- Dovući je iz pakla?

- Iz Hrvatske.

- Teže je to nego da idemo po nju u pakao.

- Samo polako. Prirodno, najprije morate osigurati svoju

vlast oko svojeg grad Lukavca, dakle, u Turopolju. Ovo se sastoji

od dvadesetak sučija kojima vlada vrhovna vlast, župan. Taj žu

pan je banov brat. Imaju oni i svoj banderij, to je njihova voj

ska. Ali sada su toj vojsci ponajbolji ljudi otišli na bojište, a

ostali su kod kuće samo najmlađi.

- I zaigrali oko mene urotu, lupeži, a ja ih nisam mogao

objesiti.

- Strpite se. Dakle, od Hrvata ne možete dobiti ni vojnika,

ni daća, ni dvadesetina, nego samo silom. A kad nešto izvučemo

odmah prosvjedi kralju i neprestano borbe oko njihovih sloboš

tina. A što su te sloboštine? Pisane povelje kojima se svakog

dana brane pred kraljem. Sve te njihove historijske povelje go

vore da su uistinu bili nekoć i da su danas slobodnjaci, nisu ni

osvojeni, podjarmljeni, nisu vazali, ni kmetovi, nego slobodan

narod.

- Oni samo trabunjaju o tim svojim historijskim dokazima.

- Varate se. Istina je to. Imaju bjelodane dokaze. Ali pred-

bježno svi su slobodnjaci i plemići, svi imaju svoje povelje. Ne

samo to. I seljaci su plemići. Čitava je općina plemićka, dakle,

slobodna od svih daća i podavanja kakvom vlastelinu, prema to

me, nemate prava ništa od njih zahtijevati.

- Otkuda posjeduju te isprave?

- Nisam upućen. Znam samo da je kralj Vladislav morao

potvrditi čitavom hrvatskom kraljevstvu pisane sloboštine. Ali

on je morao potvrditi još specijalno Turopolju slobodnjačke po

velje. Na njima se jasno čita da je kralj Bela IV potvrdio njihove

povelje, dakle, imali su ih”već godine 1242. i tko zna otkada.

- Dakle, nemamo prava oduzimati silom.

- Nemate, kneže.

- Sto mogu učiniti protiv te strahote?

- Uzmite povelje! Uništite ih. Razorite sve dokaze njihovih

sloboština. Kad ne budu imali dokumente, neće se više moći

oslanjati na njih. Sve bedeme njihovih sloboda valja pretvoriti u

prah i tako im onemogućiti sve čime bi mogli dokazati da su

slobodan narod. Onda će pripadati svi pod vašu vlast. Onda će

svi biti vaši kmetovi, vaši robovi. Biti će prisiljeni davati vam

od svega što privrijede. Vi ćete uzimati što vas volja, dapače, i

momčad za svoje čete. I s tim četama, sastavljenim od samih

Hrvata, osvajat ćete ostalu Hrvatsku.

Razlaganje podigne kneza s postelje. U njemu poteče krv. 2uč sve više vri i

razbudi mu sva osjetila.

- Čovječe, divna je ideja, ali neprovediva. Ti mi veliŠ: uni

šti dokumente? Kako?

- Otet ćemo ih.

- Oteti? - opetuje Brandenburg zabezeknuto.

- Opljačkati, isprazniti sve arhive, sve škrinje u kojima oni

čuvaju dokaze svojih sloboda.

- Gdje su ih spremili?

- Općina ih čuva u svojim ormarima. Svaki pojedinac ima

svoje povelje u svojoj kući. Udarimo na njih, provalimo u kuće,

otmimo im povelje, naložimo na opkopima Lukavca lomaču i

nema više slobodnjaka, nema plemića, nema slobodnih Hrvata u

Turopolju. Samo su vaši kmetovi, robovi. Možete ih upregnuti u

plug da vam oru mjesto marve. Razumijete li?

Knez nema riječi da svojem zapanjen ju dade oduška. Ali ima ih Pencinger i

nastavi poučavati svojeg gospodara.

- Zašto trošiti marvu kad ima Hrvata da tegle? A vi ćete

se šetati između njihovih redova, svakog dana gledati im u oči,

svakog dana smijati se njihovu robovanju, uživati u njihovim

mukama, gledati kako dršću pod udarcima vašeg biča. Neka žive

u jadu, nevolji, ropstvu, stravi, u blatu. Uzmite im ljudsku slo

bodu. To je teža kazna od smrti.

Dršću kneževe nosnice. Ali još se ne pouzdaje u mogućnost te osnove.

- Tko će ti otkriti gdje su te škrinje, gdje tko čuva povelje?

Posakrivali su ih. Tko će nam pokazati putove do njih.

- Moj hrvatski saveznik.

- Već si govorio s njim?

-- I ugovorio.

- Dakle, ipak jedan lupež među Hrvatima?

- Osvetnik. Tako on sam tvrdi.

- Zar je plemić?

- S drugima se ne bih upuštao u ovako opasne poslove. Tu

se mora čuvati tajna časne riječi.

- Je li star ili mlad?

-

- Posve mlad.

- Pravi je đavo. Hoću da s njim govorim.

- Sada je to nemoguće.

- Kako mu je ime?

- Uzvišeni kneže, već vam jednom rekoh: morao sam za

dati časnu riječ da nitko osim mene ne može doznati njegovo

ime. Vi nećete tražiti da časnu riječ prekršim kad je ionako svejed

no, znali mu vi za ime ili ne.

- I nije važno njegovo ime, nego korist koju crpimo od

njega. Ipak, kako dolazi u dvorac da ga drugi ne vide?

- Sastajemo se samo izvan dvorca u šumi. On se odjene u

crveni oklop, a lice pokrije vizirom.

- Crveni oklop? Takve oklope donijeli su k nama oklopnici

kraljice Beatrice. I mi ih imamo u Lukavcu.

- A ja sam mu dao jedan takav oklop da se potpuno zašti

ti kad dolazi sa mnom na sastanak. Preko oklopa nosi do poda

dugi ogrtač koji ga posve pokriva. Ako bi ga netko susreo putem,

mislit će da je stranac.

- Toga plemića želim imati na svojem dvoru. Bit će mi dvo-

ranin.

- Prije toga, mora nas dovesti do hrvatskih povelja. Sam će

voditi naše vojnike na toj pohodi za plemićkim pergamenima.

- Želim vidjeti čovjeka takve drskosti.

- Drskost je blijeda oznaka njegovih čina. Vratolomije su

to, lude, strmoglave. Oduševljen sam svojim saveznikom.

- Pencinger, crvenog oklopnika valja proslaviti. Neka do

nesu najbolje što ima u mojoj kuhinji i najfinijeg vina.

- Ciparske kapljice našao sam u Lukavcu još iz doba bana

Ivaniša.

- Amo s "ciprom" da te počastim.

- Napokon ste ipak zadovoljni sa mnom, gospodaru?

- Zar nisam uvijek zadovoljan s tobom?

- Mislio sam da ne gajite povjerenje ...

- Otkuda ti takva misao?

- Otuda što me Petar Pan vazda u vašim očima ocrnjuje

i ponizuje.

- Dvorska budala mi je draga jer mi razbija sve misli i zle

sne.

- Vama se kradu zli sni?

Knez se osjeti neprilično od onoga što je rekao pa se malo lecnuo.

- Zašto mi ne kazujete, kneže, što vas tišti?

- Ništa, samo zlo sanjam, često mi se ukazuje taj ban Iva-

niš, najviše ona, ali to je prirodno, napokon bila mi je žena.

- Niste vi krivi ako je tako naglo umrla? Otkuda biste vi

to skrivili?

Knez mirno mahne rukom i prisiljeno se nasmije:

- Nisam molio gospodina boga da me učini udovcem, on

me ne bi ni uslišao.

- Tako je, ali govorili smo o Petru Panu koji me nastoji

istinnuti iz vašeg povjerenja.

- Da Petar Pan uvijek me obraduje kad sam zlovoljan, za

to ga volim.

- Ali on hoće da vam bude pouzdanik.

- To nikada ne može dostići. Tebe smatram svojim savjet

nikom i nikoga drugog.

- A ja živim samo za vas, kneže. Mladi ste, nagli i dobri, a

cilj mojeg života nije drugo nego paziti da vama bude dobro,

da radite samo ono što je vama u korist, kneže. Ako se pouzdate

u mene, vaš će život krenuti glatkim putem prema sreći.

- Pencingeru, samo me jedno može usrećiti.

- što, kneže? Recite?

- Da postanem banom Hrvatske. To je moja jedina težnja,

jedina ljubav i jedina sreća. To bi značilo da sam vladar ove

divne zemlje. Pencingeru, ako mi ishodiš banstvo, biti ćeš, prvi

do mene, darovat ću ti najljepši dvor u Hrvatskoj.

- Dragi, uzvišeni moj štićenice, dušu i tijelo svoje dat ću

za taj cilj. Vi ćete biti ban makar se sto puta svi hrvatski zakoni

i svi Hrvati digli protiv toga. Nisam li vam malo prije razložio.

Hrvati imaju svoje sloboštine na pergameni. Mi ćemo te povelje

uništiti. Ali imamo još jedno jako oružje kojim ću vam prokrčiti

put do banstva. Samo ovisi o vama da mi ga predate.

- Sve što hoćeš, samo reci.

- Gordana. Ona je najsigurnije oruđe do vašeg cilja. Da

nas je minuo rok. Sutra mora otvoriti usta, ili je moram zatvo

riti u tamnicu, čim prokaže kraljevićevo zaklonište, vi ste ban.

- Radi što misliš, samo ne ranjavaj njeno krasno tijelo.

- Rekoh: vi još čeznete za njom.

- Da si ti mlad, znao bi što je pogled te žene. Zato čuj:

zaprijeti joj sinom, za njega će odati sve.

- Da, sina, to i mislim. Njenu ću ljepotu čuvati, ali sina

neću štedjeti. S njim mogu učiniti što me volja, kneže?

- što god te volja. Samo nju pazi.

- Ne brinite se. Sve mora biti po vašoj želji.

- A taj njezin kaštelan Mladenčić, ne može li on poslužiti

otkriću kraljevića?

- Latio sam se još krajnje laži da ga uhvatim. Obećao sam

mu na dar ljepoticu Gordanu, ali ništa nije doznao. Veli da je

Gordana izgubila povjerenje u njega, a to nije čudo. Petar Pan

je svojom šalom one noći pokvario svu moju osnovu i tako je

Gordana sigurno naslutila da je Mladenčić izdaje. Petar Pan se ne

bi smio plesti u tu stvar.

- Reći ću mu neka se ne pača.

- Potrebno je da Gordanu sam nadzirem, to prije ispunit

će se vaša vruća želja da postanete ban.

-

- Kad sve to bude, ti ćeš biti grof. Na to zadajem svoju riječ. Sluge, gdje ste?

Večeru, vina!

U pratnji svojeg savjetnika ide u blagovaonicu. Tu nađe prijatelje i dvorane.

Sluge su unijele večeru i pune vrčeve. Gospoda prionuše jesti, a još više piti.

JASENKINA SUDBINA

Jutro je blijedo. Bijeli oblaci miruju na obzoru, šimunić i njegovi drugovi

stigli su do Kurilovca. Odavle im se pruža vidik na Kuševićev dvorac, a u

njegovoj blizini dvorac župana Stjepana Berislavića. Mladi ljudi jašu polagano i

razgovaraju.

- Gospodine Draženiću, vi sigurno nećete s nama do Ku-

ševića?

- Nikako. Kad stignemo do onih jablana, pričekat ću vas.

- Na Kuševićevu polju kopaju. Samo stara Kuševićka pazi

na težake, dakle, Jelenko nije kod kuće.

- Uvijek ona sama nadzire posao - objašnjavaju Turopoljci.

- Idemo u njegov dvorac - odluči Šimunić i krenuše.

Već se približavaju maloj aleji jablana. Tu se zaustave. U

susret im dolaze dva jahača, lugara i pozdrave. Jedan od njih upita plemiće:

- Plemenita gospoda sigurno traže gospodina Kuševića?

- Da. Je li kod kuće? - pita Draženić.

- Nije. Baš dolazimo iz šume. Vidjeli smo ga jutros još

za izlaza sunca u blizini Lukavca.

- Vidjeli ste ga tamo? Sto je radio?

- Razgovarao je s jednim od Brandenburgovlh lugara.

- Kako je bio odjeven? - pita Arbanasić.

- Kao obično u svojoj svagdašnjoj nošnji.

- Je li se već vratio kući?

- Nismo vidjeli. Otišli smo svojim putem.

- Čiji ste vi lugari?

- Lukavački, plemeniti gospodine.

- Onda ste se često viđali s gospodinom Kuševićem.

- Uvijek se on vere šumama.

- Dobro - veli Draženić - idite svojim putem.

Kad oni odoše, mladi su drugovi stali na vijećanje.

- Evo, sumnja opet dobila novu potvrdu.

- Hajdemo odmah - odredi šimunić - a sa mnom neka

idu: Mrnjavčić, Pisačić, Pogledić, Arbanasić i Modec.

- Trebali bismo opkoliti dvorac da ga uhvatimo ako bi

htio pobjeći - predlaže Vukan.

- Budite samo na oprezu, ali nikako ne smijete opkoliti

dvorac, ne želim prestrašiti ni njegovu sestru ni majku - odredi

Šimunić.

Prihvatili su prijedlog. Određeni se odvoje od svojih drugova pa krenu prema

dvorcu.

Zašli su za gusto grmlje odakle ih drugovi s Draženićem ne mogu opaziti. Šimunić

zaustavi pratioce i naloži Arbanasiću i Poglediću neka krišom pješke odu do

županove kćeri i upitaju je li pred kim spomenula njihovu urotu.

- O tome ne kazujte vjereniku ni riječi, zašto buniti njegov

mir.

Dvojica se upute u županov dvorac, a Šimunić krene dalje. Jasenka je bila u

kuhinji, kad k njoj utrči služavka i donese vijest:

- Idu plemići ravno k nama. Hajde, pogledajte gospodarice.

Pohitala je na trijem i malo izvirila, ali se odmah povukla.

- Da, oni idu k nama. Reci slugama neka im otvore ogradu

ako zažele unići.

I brzo se vrati u kuću, uredi haljine, spusti prisukane rukave, poravna crveni

rubac kojim je svezala tamnu kosu, namjesti pletenice, pa onda skrivena

promatra jahače.

Zamalo su stali pred ogradom i onda pješke ulaze u dvorište.

Sluga joj javi da gospoda žele govoriti s njom.

Sišla je u vrt hitrim korakom, s dražesnim rupčićem, svezanim u zatiljku.

Šimunić ne može progovoriti. Steže ga u grlu. Njegovi drugovi s udivljenjem

promatraju cvatući pupoljak u modroj haljini s tamnim pletenicama što se

spuštaju niz nježne grudi gotovo do koljena.

U prvi čas ni jedan ne može progovoriti. S dubokim uzbuđenjem dolaze u susret

djevojci, nad kojom gledaju crnu nevolju razapetih krila.

Šimunić zamoli najmirnijeg od svih, plemića Modeca, da on ispituje sve ono što

su se dogovorili putem.

Ona se približi. Mladići pozdrave, a Modec mirno oslovi djevojku:

- Gospođice Jasenko, htjeli bismo vrlo hitno govoriti s Je-

lenkom.

Plaho pogledom preleti ona njihova lica i čini joj se da se nešto moralo

dogoditi.

- Nije kod kuće - odgovori mirnim pogledom lijepih crnih

očiju - tako nalik na Jelenkove.

- Kako? Zar se jutros nije vratio?

- Nije ga bilo dva dana i tri noći.

- Danas su ga vidjeli u blizini Lukavca, mislili smo da je već kod kuće.

- Od onog dana kad je otišao k vama, gospodine Arbana-

siću, po onom pljusku, vratio se kući, preodjenuo i odjahao. Od

toga časa nisam ga više vidjela.

- Nije rekao kad će se vratiti?

- Ne, nije rekao.

Bistra djevojka promatra ih pozorno i ne može joj izbjeći pažnji kako su svi

nemirni, šimunić se povukao u pozadinu i jedva podigne na trenutak pogled k

njoj. Ona ga upita:

- Sto se dogodilo? Valjda je bio s vama moj brat?

- Da, bio je s nama jučer u ranu zoru, ali onda je nestao.

U njenim se očima pojavi zabrinutost i još pozornije promatra mlade ljude,

šimunić požali da su lijepu djevojku prestrašili i nastoji popraviti:

- Ne bojte se, mi želimo s njim hitno govoriti.

- Ne znam kamo je otišao ni kada će se vratiti. A gdje ste

to bili s njim?

- U Zagorju, pa smo se dogovorili da ćemo se sastati ovdje.

- Ako je dogovor, on će doći.

- I nije vam poslao nikakva glasnika?

- Da je poslao, već bih bila rekla.

Njezin odgovor zvuči uvrijeđeno. Šimunić dokrajči razgovor, zamolivši iznenada

svoje drugove:

- Idite naprijed, ja ću skoro za vama. Samo da nešto pitam

gospođicu Jasenku.

Otišli su iz vrta na cestu gdje ih čekaju konji. A šimunić stoji pred njom. U

tamnim mu je očima nemir. Sagnuo se k njoj:

- Nisam došao ovamo s namjerom da vam kažem nešto

teško. Ali vidim: bolje je da to saznate od mene negoli od dru

gih.

- Dakle, ipak se nešto dogodilo s mojim bratom? Molim vas

recite mi sve.

- Njegov život i zdravlje nisu u pogibelji.

- Zašto ste onda tako uzrujani?

- Nije potrebno da okolišam. Imali smo nešto izvesti pro

tiv Brandenburga, a netko nas je izdao.

- I njega zajedno s vama?

- Bilo bi bolje da je izdao njega nego da se dogodilo druk

čije.

Lijepe se oči zamrače. Porumenjela je do čela.

- Tako govori prijatelj mojega brata?

- Nitko ne zna koliko me srce vuklo k njemu zbog vas.

- Riječ je sada o mojem bratu. Očekujem da ćete dovršiti

što ste mi započeli pripovijedati.

- Prije svega da vas nešto pitam.

- Onda pitajte - reče ona reskim glasom.

- Zašto Jelenko odlazi u lukavačku šumu, preodjeven da

ga ljudi ne prepoznaju?

I pitanje i sumnjičavi prizvuk njegova glasa izazove u nje odluku da mu na

pitanje ne odgovori. Brat je tajio pred njom i pred majkom svoje putove u nekom

čudnom odijelu, dakle on želi da to ostane tajna i pred drugim. I smjesta odluči

prešutjeti:

- Zašto bi odlazio preodjeven? To je zacijelo netko izmislio.

Gleda je časak žalosno, a onda mu nehotice dolaze na usta

riječi:

- Vidite, posljednji put došao sam k vama s odlukom da

vas isprosim. Jelenko me zaustavio i upozorio da to odgodim jer

o njegovo ime, dakle, i vaše, obilazi prezir svega ovog kraja, a

još ima izvršiti neke teške osvete koje će također pasti na vaše

ime.

Ona se nasmije prkosno:

- Nimalo se ne stidim nositi svoje ime.

- Htio sam vam ponuditi svoje.

- Pri tom imam i ja svoju riječ..

- Vaše su mi oči već sve rekle.

- Nevjesti ste čitati u djevojačkim očima kad to velite.

- Zar sam se prevario da me vaše srce ljubi?

- Djevojačko srce ljubi čitav svijet jer sav svijet ljubi dje

vojačku mladost i ljepotu. Zato je djevojci sve drago i milo što

god vidi oko sebe. Tako i oči svakome zbore lijepo i dobro. Dje

vojci je život drag i svi ljudi su mi dragi. Lijepo je mladovati i

djelovati. Eto, to ste morali pročitati u mojim očima i ništa

drugo.

S dubokom boli u srcu sluša je on i onda veli:

- Vi ne slutite, Jasenka, što govore o vašem bratu?

Djetinjska joj mlađahnost kao da se zaodjenula tamnim ve

lom ozbiljnosti:

- što govore o njemu?

- Slušajte me mirno i prosudite. Svi smo mi mladi zano

siti ljudi zajedno otišli da izvedemo nešto protiv Brandenburga.

Gotovo da smo pali u nesreću. I naša je urota promašila divni

cilj, a sve to jer smo izdani. Svi smo tu, samo je Jelenko nestao,

a da nije izvršio čitavu povjerenu mu zadaću.

Gnjev proviri na njene lijepe žarke oči.

- Što znaci sve to? Razjasnite.

- Saznali smo da nas je odao neki plemić zbog osvete jer

ga drugovi preziru, jer su mu učinili zla. Vaš mi je brat rekao

posljednji put da će se svima osvetiti. Rekao mi je: ono što će

izvesti, bit će strahovito. Rekoše mi: izdao nas je Pencingeru neki

plemić koji se s njim sastaje u lukavačkoj šumi, a taj plemić

dolazi preodjeven da ga ljudi ne prepoznaju dok razgovara s

lukavačkim lugarima. Opetujem, Jasenka: vaš brat odlazio je

u šumu preodjeven.

- Nikad se nije preodijevao.

- Jest u crveni oklop. To su rekli sami Lukavčani.

-

- Vidjeli su ga u crvenom oklopu?

- Sve se slaže da je to on, sve se slaže. On je jedini u Tu

ropolju odlazio u lukavačke šume, on jedini ima razloga osvetiti

se, on se prijetio i dok su svi otišli u Lukavac, on je nestao.

Nigdje nije bilo njegova smionog mača. Pobjegao je, ostavio dru

gove, ne rekavši riječi. Sve je bjelodano, a crveni oklop morao

bi biti u vašoj kući.

Sablast se pojavi u Jasenkinim mislima: pred njom je slika prošle nedjelje kad

su ona i majka saznale od Žarka da Jelenko često odlazi preodjeven. Odijelo

sakriva negdje u staji. A kad odlazi, pokriva se tamnim ogrtačem, onda u šumi

ostavlja slugu da ga čeka, a on sam ide dalje i vraća se nakon dva-tri sata.

Od te slike obuzima je pritajena jeza. S lica joj nestaje krvi i usne joj

blijede, oči se napola zaklopile. Stoji kao utjelovljena propast. Zaboravlja da

je Šimunić promatra i čita u očima i licu. Njezino držanje njemu je jasni znak

da zatočenik u Loboru nije lagao kad je govorio o Pencingerovu savezniku. Njena

prepast pobuđuje sumnju da Jasenka zna o bratovim tajnovitim pohodima u šumu.

I djevojka se dosjeti da razotkriva sama sebe pa se nastoji svladati pitajući:

- Tko se odijeva u crveni oklop?

- Vaš brat Jelenko.

- Nije istina.

- Nitko sretniji od mene da je tako, onda bi se putovi do vas

opet otvorili.

- Ja bih ih zabrtvila dovijeka.

- Osvećujete mi se?

- Sto rekoh, to ste zaslužili.

- Recite: može li i smije li muškarac povesti pred oltar

djevojku nad čijim imenom lebdi sramota izdaje?

- Ne, nikada.

- I nikad ne bih mogao biti potpuno sretan. Svuda bi me

vaša prisutnost sjećala izdajstva. Bio bi to strahoviti život.

- Ali, gospodine, otkud vam zabluda da bih ja ikada htjela

biti vaša žena? Nikada ni u snu nije mi to padalo na um.

- Ja sam uvijek o tom sanjao i u snu i na javi.

Povukla se od njega korak natrag s pogledom punim prezira.

- Vi ste uvjereni da je moj Jelenko izdajica?

- Ima dokaza napretek.

- To ne može biti.

- Malo prije sreli smo lugara koji je rekao da su vašeg brata

vidjeli u lukavačkoj šumi gdje razgovara s Brandenburgovim lov

cima. Zašto nije s nama? Zašto je pobjegao od naših drugova?

Kamo je nestao dok smo mi išli gotovo u smrt? S nama je bio

Draženić, a Jelenko je htio da Brandenburg uhvati Draženića i

baci ga u tamnicu. Zato je izdao urotu, ne misleći ni na što drugo. Ljubav ga je

izbezumila. Divlja ljubav, ali to ga ne opravdava.

Nijemo sluša djevojka šimunićevo objašnjenje:

- Ljubav ne smije toliko obuzeti onoga koji hoće da vodi

borbu za dobro drugih. Njega je spopala ljubavna bjesomučnost

i ne zna što čini. To misle svi moji drugovi.

- I oni znadu sve što ste mi rekli

- Sve. I zato upamtite: ako se njegova krivnja dokaže, sva

čija će kletva, i svi preziri pasti na njega. Kako ćete onda živjeti

vi, Jasenka?

Ona porumeni do čela i gotovo grubo upadne:

- To se vas ne tiče.

- Jasenka, primite moju pomoć.

- Nikoga ne trebam. Nikoga.

Oči joj se napune žarkim odrazom ogorčenja čitave duše, ali on ne sustaje

i pita:

- Jasenka, ako se dokaže i pronese njegova krivnja među

svijet, što ćete vi?

- Kad bi se dokazalo da je kriv, onda bi Jasenka znala što

joj je činiti i ne bi pitala vas.

Poniknuo je očima i prisluškivao odjek njezina ponosa i gnjeva, dok ona

nastavlja:

- Znajte, ne vjerujem, ne mogu vjerovati i neću. Uostalom,

zašto ste došli da mi sve to kažete?

- Jer sam se nadao da ću od vas saznati nešto što bi mi

ipak pružilo nade da nije kriv. Sad sam stekao protivno uvje

renje.

- Onda smo završili razgovor. Idite.

I ona se okrene. Pohitao je za njom i zaustavio je:

- Još jednu molbu na vas, Jasenka: čuvajte život svojeg

brata.

Okrenula se i zaustavila:

- Prijeti mu smrt? Od koga?

- Od prijatelja.

- Prijatelj ne može željeti smrt.

- I ne želi je, ipak, prijatelj mora izvršiti zakletvu.

- Tko je taj prijatelj?

- Ja.

Zahvatila je neka odvratnost. Još više problijedi i vikne:

- Idite, idite otale!

- Slušajte me još samo trenutak. U prvi čas kad sam uvidio

da smo izdani, a još nije bilo govora o Jelenku, prisegao sam

svojim prijateljima: "Raznijet ću izdajicu na mačeve pa da mi

je rođeni brat." To sam rekao ne znajući na čiju smrt prisižem.

Ona šuti, gleda daleko prepuna ogorčenja prema njemu. On će tada moleći:

- Jasenka, neka mi Jelenko ne dolazi na moje putove.

- I neće, ne bojte se.

Drhtao je, osjetivši da je pregazio preko svoje ljubavi. Po-niknuta pogleda,

snuždena srca hoće da joj prihvati ruku, ali

ona je istrgne s gnušanjem.

- Idite i ne dolazite više nikada.

- Nada mnom ste prelomili svijeću - veli on poluglasno pa

ide do ograde.

Tu se obazre za njom. Ona je ponosito, polagano ulazila u kuću. Još razabire

crveni rubac, svezan u zatiljku i ponositu mlađahnu pojavu, u modroj

haljinici, kako ide trijemom.

On pohita na cestu gdje su ga čekali drugovi. Stigli su već i oni iz županova

dvorca i odmah razabrali po njegovu držanju da nije dobro svršilo.

Pristupivši k njima, javlja mu Pogledić što su obavili u suprotnom dvorcu.

- Gospođica Vilena gotovo je uvrijeđena što je ponovo pi

tamo o toj stvari i najodlučnije tvrdi da ni jednom riječi nije

nikome spomenula. I nikoga nije bilo u njenoj kući, osim tetke i

oca kojemu je sve prešutjela. O izdaji nismo joj rekli ništa.

- Dobro ste učinili. Morala bi se teško razljutiti na nas.

Poslao sam vas k njoj, samo da umirim našu savjest.

- Sumnja o Kuševićevoj krivnji svakog časa prima nove

dokaze - veli Slaviša Pisačić.

- Idemo k ostalima.

Kad su se vratili pod jablane, šimunić je rekao drugovima da Jasenka ne zna

ništa o bratu. Tada ih Draženić pozove k županu da tamo vijećaju što da dalje

čine. Svi su prihvatili poziv. U blagovaonici župana Berislavića povukli su se

šimunić i njegovi drugovi na vijećanje. Uzbuđeni su i rasplamćeni ogorčenjem što

im je razorena tako lijepo zamišljena urota. Dvostruko im ogorčava neuspjeh jer

je tome kriva izdaja. I sada valja tim činjenicama trijezno i oštro pogledati u

oči. Šimunić je teško potišten nakon sastanka s Jasenkom, ali i odlučan. Kratko

razjašnjava drugovima situaciju u koju su zapali i podvlači zaključak:

- Još jučer sam vam kazao: tek sad će se Brandenburg

osvećivati, tek sad će on poduzeti najstrašnija sredstva protiv

nas

- Ponajprije će se baciti na Turopolje jer smo mi najbliži.

A u Lukavcu sjede knez i njegov pouzdanik Pencinger.

- Pravo veli Arbanasić. Kod nas u Zagorju nije mu tako

lako jer su naši plemići razbacani po raznim dvorcima na brdi-

nama, mnogi dobro utvrđeni, i mi se sa svojih brdina lakše bra

nimo. U krapinskom Brandenburgovu dvorcu i nema posade.

Svakako smo mi tamo u boljem položaju. Danas ćemo se vratiti

kući, držati na okupu svoje momke i budno paziti na svako kretanje

Brandenburgovih plemića. Ali vi ovdje, u toj ravnici, predani ste mu

to više što je on, kako je rekao Arbanasić, ovdje u Lukavcu vama za

pravo pred nosom. I vi, koji ste iz Zagreba i okolice, niste u toj po-

gibelji, jer se Brandenburg naročito boji gričkih građana. Prema tome, potrebno

je da mi iz Zagorja, i vi, gospodine Mrnjavčiću iz Zagreba, budemo uvijek

spremni pohitati u pomoć našim drugovima u Turopolju.

- Učinit ćemo to drage volje, gospodinu Šimuniću. Mi, zapravo

moramo sada smatrati kao da smo u nekom ratnom stanju s Bran-

denburgom.

- Kad je to uređeno, druga nam je briga ustanoviti izdajicu.

- Dovoljno je jasno tko je - upadaju glasovi.

- Još uvijek nismo govorili s njim. A to nam je dužnost.

I zato, dok nismo sasvim točno dokazali opravdanost sumnje,

neka ova izdaja bude tajna.

- Gospodinu županu ne bismo htjeli zatajiti - predlažu

Turopoljci. - On mora znati, glavar je našeg kraja.

Šimunić značajno pogleda Arbanasića. Sporazumjeli su se pogledima. I kći mu već

zna o tome, to prije valja sada reći i ocu. Cvjetko odmah saopći drugovima:

- Sam ću gospodinu županu reći što je bilo, što smo htjeli

i što se dogodilo, jer kako velite, glavar je Turopolja. Neka zna.

Nakon toga javi se Draženić:

- Gospodo, moram vas podsjetiti na vrlo važnu stvar. Mi

smo se nadali provaliti u Lukavac i tako doći do supruge i sina

hrvatskog junaka, gospodina Damira brezovičkog. Ova nam je iz

daja to onemogućila. Možda bismo ipak morali nešto učiniti da

saznamo zašto je ona tamo i što se s njom događa. Gospodin

Mrnjavčić je u Zagorju kod Cvjetka Šimunića ustvrdio da ona

nije mogla po svojoj volji ući u Lukavac i očito je domamljena.

Tu se mora nešto učiniti. Dok sam ovdje sa svojim momcima,

nudim vam svoju pomoć.

šimunić prijazno potapša po ramenima Draženića:

- Valjan ste čovjek i vitez. Podsjećate nas na veliku duž

nost. Odmah ću vam sada razjasniti. Kad smo ono u Loboru

pronašli Stjepka Brodarica, on je sasvim jasno dokazao kako

je nemoguće da bi Gordana ostala njegovati svojeg sina u Lu

kavcu. Mladić poznaje tu ženu iz dječačke dobi i ja mu vjerujem

što god kaže. Bistar je i pogađa sve, pa je očito pogodio i to.

On, dapače, tvrdi da je ono s veprom bila neka zamka Gordani

da dođe u Lukavac. Naš izdajica i tu je ženu lišio slobode, a nas

mogućnosti da učinimo svoju dužnost prema hrvatskom junaku

Damiru. Ali što da činimo? Nemamo čime opsjedati grad, dakle,

nemoćni smo. Ali moramo odmah do banovca i priopćiti mu sve

da predstavnici kraljevstva smjesta pošalju kralju izaslanstvo,

zaprijete se i zatraže neka se Gordana pusti na slobodu. Osim

toga, oni kojima je poznato gdje se nalazi bojište morali bi ja

viti njezinu mužu što se dogodilo. To je sve što zasad možemo

učiniti. Cim nam se pruži prilika, trgnut ćemo mačeve za oslo

bođenje te žene.

Videći da su im svi putovi do Gordane zapretani, prihvate odmah ono što je

predložio Simunić.

Još jednom podijeliše uloge gdje će tko voditi obranu. Tada se Šimunić zahvali

Draženiću na pomoći koju im je pružio:

- Vi ste napadaj na Brandenburga pripremili i vodili takvim

sposobnostima da vam je slavno bojevanje s Turčinom sasvim

sigurno. Vi ste rođeni vojnik. Ali sada vas zove dužnost da opre

mate svoju četu za bojište.

- Svejedno, dok sam u ovim krajevima, mogu vam uvijek

pružiti pomoć ako me pravovremeno stignu vaši glasnici.

Odredili su brzotečama najbrže i najsigurnije jahače kojima će biti dužnost do

dozovu djugove u pomoć čim se gdjegod pojave Brandenburgovi vojnici.

Nakon toga se šimunić uputi s Draženićem zajedno k županu.

Cvjetko mu ispripovijedi sve, počev od prisege na Griču, do posljednjeg prizora

pred gradom Lukavcem, pa do” izdaje.

Stjepan Berislavić trnuo je od užasa nad izdajom, a kad je čuo ime Jelenka

Kuševića, problijedi. Prepast ga posvema srvala i stao se jadati:

- To je on snovao kad je prijetio? To je dar kojim je htio

obdariti Vilenu. Predati Draženića u ruke Brandenburgu. To mu

je bila jedina namjera.

- Možda ne samo njega, gospodine župane - primijeti ši

munić - gorio je osvetom na sve svoje drugove ovdje, jer su

morali ustati protiv sablazni što ih je počinjao, ne samo u vašoj

kući nego i onoga dana na svečanosti blagoslova žira. Nesretnik,

nije ni mislio o posljedicama. Srce mu zamutilo glavu.

- Kolika je to sramota za moju kuću. Njegova obitelj go

dinama je bila s mojom u bratstvu, a to je veza kao da smo rod

po krvi. Jelenko je boravio pod mojim krovom kao kod kuće,

bio je drug u igri mojoj kćerki. Zamislite kakva golema sramota!

Ne da se to ni izreći. A moj budući zet još ga je i zaštićivao.

- Htio sam ga uvijek nekako izvući, pružiti mu prilike da

se vrati. Nudio sam mu pod vašim krovom da se izmiri sa mnom,

želio sam ga smiriti da ne čini nikakve budalaštine koje bi mogle

nanijeti sramotu vašem imenu. Htio sam samo dobro vama.

- Znam, sinko, ti si suho zlato. Na sve si ti mislio, a sad,

eto, što se dogodilo. S njegova imena pada i na moje teška sra

mota. Je li, gospodine Simuniću?

- Mi ćemo to spriječiti. Odlučili smo zadržati Jelenkovu

krivnju tajnom dok ne bude dokaza.

- A sada, gospodine župane, još nešto važno. Moj zaroblje

nik u Loboru neprestano je govorio o nekom kraljeviću kojega

želi dobiti u ruke Brandenburg. Nije li vam štogod poznato o

nekom kraljeviću ili je to samo Batorijeva izmišljotina?

- Mladi moj prijatelju, na to vam ne mogu odgovoriti!

- Traže nekog kraljevića? - začudi se Draženić.

- Stjepko Brodarić naslućuje tko bi to mogao biti - od

govori Cvjetko.

- Ostavimo to. I vi, gospodine, i ti, Slavimire, ne pitaj o

tome i nigdje ne spominjite - odlučno im naredi župan.

- Razumijem, gospodine župane. Vašoj ću se želji pokoriti,

to više što moji drugovi ne znaju o tome ništa.

Draženić obeća županu pokoriti se njegovoj želji. Obojica su shvatili da on

nešto zna i smatra velikom tajnom i odmah je Šimunić razgovor skrenuo na mjere

koje su dogovorili u obranu od Brandenburgove osvete. Berislavić ih kori:

- Dragi mladi prijatelji, vaš pothvat i prokletu izdaju skupo

ćemo platiti. Kad se toga sjetim, prolijeva mi se žuč.

- Ne govorimo više o tom - moli Draženić.

Župan je pozvao Simunića s njegovim Zagorcima, kao i sve strane plemiće, na

doručak.

Razgovaralo se o raznim prilikama u zemlji, ali ni jednom se riječi nisu dotakli

urote, ni Kuševića, ničega što je s tim u vezi.

Nakon svršetka jela Turopoljci su ispratili komadić puta Simunića, Mrnjavčića i

drugove.

A u županovu dvoru otac pripovijeda svojoj kćeri u prisutnosti vjerenika što je

Jelenko Kušević skrivio.

- Taj crni đavo prometnuo se u izdajnika. Da sam to slutio,

nikad njegova noga ne bi bila prekoračila moj prag. Ako to ipak

izbije na javu, kakva će me zadesiti sramota.

A Vilena samo šuti, zuri u oca. Ne veli ni riječi kojom bi označila dojam te

vijesti. Samo bljedilo njenog lica prikazuje duboku uzbuđenost. Draženić je

uzima za ruku, nježno je pomiluje i odlučno naglasi:

- Ne mislite o tome. Svojom bojnom slavom prekrit ću vaše

ime i nitko se neće ni sjetiti da je Kuševićevo ime bilo u vezi

s vašim. A nitko i ne zna o tome i ne smije doznati. Zaboravite

na sve to kao da nije bilo ništa. Sad ja moram čuvati čast vašeg

imena.

župan nije imao više vremena da na to odgovori, jer je Draženić zamolio Vilenu:

- Draga, ne ljutite se. Imam nešto govoriti s ocem nasamu.

Ona se isprva protivi, ali poslije se odazove želji svojeg

zaručnika pa odlazi iz sobe.

Kad su ostali sami, Draženić se približi k županu:

- Prije nego odem na bojište, moram se s vama porazgovo-

riti o svojoj sudbini. Nemam nikoga, osim vas, i želim vam reći

mnogo toga. Posjedujem dvorac Draženićevo na lijepom brdu,

opasan zidom. Kad odem na ratište, moj će kaštelan graditi

novi dvorac za nas dvoje, sa svim udobnostima koje može sebi

zamisliti nježno srce moje ljubljene. Gradit ću tamo i viseći vrt

da moja žena ima mirisavog cvijeća pod krovom. Kaštelan će

urediti dvorac .najljepše, najudobnije. Bit će tamo naslonjači i

ležaji od talijanskog brokata s lijepim sagovima. Znam, Vilena ljubi lijepe

stvari, ljubi udobnost i raskoš, želim joj dati sve što može dati srce koje

ljubi.

- Čekaj, sinko. Moja kći ima miraz koji bi svakog mladića

u hrvatskom kraljevstvu usrećio, ipak za tvoje bogatstvo bit će

to premalo.

- Za nju je sve premalo što imam ja, a o vašem mirazu

i ne vodim računa.

- Toliko je ljubiš - usklikne župan i ne taji svoju sreću.

- Ako već kanite uspoređivati, onda je meni čast što me

ljubi kći tako odlične časne obitelji.

- Dakako, moj brat ban bit će ti uvijek sklon i ako se pro

slaviš, imenovat će te drugim banovcem. Već sam o tome go

vorio s Vilenom. Ona i tvoja bojna slava mogu postići ste što ho

ćemo.

- Sam po sebi želim steći vrijednost, ali sve su to još

daleki računi.

- A ti pitaj Vilenu kako su blizu. Dijeli nas samo nekoliko

mjeseci što ćeš proboraviti na bojištu, a znaš da se ne ratuje u

jesenskim kišama i u snijegu.

- Ljubim Vilenu i okružit ću je sjajem i bogatstvom i da

nije vaša kći i banova nećakinja. A jer polazim na bojište, osta

vit ću o svemu oporuku. Svu imovinu nakon moje smrti ostavljam

Vileni.

Začuđeno i zapanjeno gleda župan mladića:

- Ne znam, bih li kliknuo od čuda što toliko ljubiš Vilenu,

ili bih se ljutio kad govoriš o mogućnosti smrti.

- Ljubim je i sve bih dao za nju. Moj otac ostavio mi je ve

liko imanje i mnogo dragocjenosti koje sačinjavaju čitavo blago.

- Nikada nisam pitao o tome.

- Ostao sam, dakle, jedini baštinik nakon smrti majke i

oca. Imam svega što mi srce zaželi, ali bogatstvo ne bi značilo

za mene sreću da nisam mogao zadobiti Vilenino srce. I pitam

vas: nikad se nećete predomisliti i uskratiti mi njezinu ruku?

Da mirno krenem u boj, želim zadobiti još jednom vašu časnu

riječ.

- Na poštenu riječ, tvoja je.

- Pouzdajem se u vašu časnu riječ i u njezinu zakletvu

na grob majke. A sada molim još jednom čujte: kad bih pao,

sve što imam blaga i bogatstva bit će njezino. Nemam nikoga,

osim nje i vas. Ovu ću odluku ostaviti u pismu i položiti na Kap

tolu. To je sve što htjedoh reći, a da ne čuje Vilena.

Stari župan dršće od sreće: ne zbog novaca, koliko od ushićenja što mu je kći

tako plemenito ljubljena.

Svršivši razgovor, započeli su o bojnim poslovima. Ali župan se ne može smiriti,

čini mu se da mladić nije sve rekao. Vrlo je turoban i zamišljen.

- Reci mi, Slavimire, nije li tebi još nešto na srcu?

- Jest, pogađate.

- Onda si mi dužan reći.

- Niste nikad pomislili da se ja ne vratim živ?

- Opet o tome. Otkud ti ta pomisao?

- Ne bojim se neprijatelja na bojnom polju. Moj mač neće

me izdati. Jaka mi je ruka i mirna, oko prodirljivo, hitro će

spaziti svaku oštricu koja zijeva u mene. Samo jednom ne mogu

uteći: ako me dočeka zasjeda iz busije.

- Zasjeda? Čija zasjeda?

- Danas govorimo posljednji put pred moj odlazak na bo

jište. Radi se o onoj teškoj prijetnji koju je izrekao Jelenko.

Župan se nevoljko trgne. Crveno, okruglo punano lice izgubi vedri izražaj.

- Uvijek i svuda sam ga branio jer mi to nalaže dužnost,

a na to me nuka i sažaljenje. Smrtno ljubi Vilenu, a ja sam

povod da je izgubio nadu.

- Varate se. Nikad mi ne bi bilo na kraj pameti poći za

ovakvu ništicu - oglasi se Vilena.

Nepozvana se opet vratila u sobu i čula posljednje riječi svojeg vjerenika.

Zaboravila je sve pogibelji, sve opasnosti. Strah od nesreće nije dugotrajnog

vijeka u njenom srcu. Odviše je razmažena od sreće, a da bi se predavala

bojaznima što su ih izazvala u njezinoj duši sjećanja na Kuševićevu prijetnju i

tajanstveno obećanje. Vedra ćud i srce puno sreće nisu plodno tlo osjećajima

tuge, straha i zlokobnim slutnjama. Sva se podaje užitku koji joj pruža

blizina zaručnika, njegov govor, ljepota njegove pojave.

U tom užitku prođe objed. Nakon jela mlađi su izašli u vrt i sjeli pred

krošnjato stablo. Tu se Vilena predaje milosti sadašnjosti i topi se u

melodijama buduće sreće koju joj zaručnik dočarava svojim pričanjem:

- Naš život bit će pjesma ljepote i dragosti. Okružit ću vas

dvoranima kao kakvu kraljicu, a ja ću biti vaš vjerni paž, naj

ljepša moja. Sjat ćete u svili i baršunu, u draguljima što mi ih je

ostavila majka. Sav će mi svijet zavidjeti na vašoj ljepoti, na

vašoj ljubavi. A vama će zavidjeti svaka kraljevna na uresima

kojima ću ovjenčati vašu glavicu, vaš divni bijeli vrat.

I govori joj sve toplije sve usrdnije, zanosnije.

- Samo neka mi sudbina dade uteći svakoj nevolji koja bi

me mogla s vama rastaviti.

- Nevolja ne zna puta do mene, zato joj je zatvoren put

i do vas - veli ona čarobnim sjajem plavih očiju.

- A kad bih pao?

- To ne može biti. Ništa me nije strah.

- Kad bih bio zarobljen?

- Ni toga se ne bojim.

- Kad bi me Turčin zarobio i tražio otkupninu? Recimo

da zatraži kojeg svojeg zarobljenika za zamjenu?

-

- Smjesta bih pohitala k banu da vas zamijeni.

Gleda je prodirljivo i začuđeno, gotovo ne shvaćajući:

- Ništa ne muti moju sreću, samo vaš čudni mir, neshvat

ljivi mir. Ne ljubite me dovoljno, Vilena, kad vam srce ni časa

ne dršće od straha za mene.

Osupnula se zbog toga, zamislila i onda veli svom dušom:

- Srce mi stalno govori da vas ne može zadesiti zlo. Kad bih

samo načas u to vjerovala, ne bi mi bilo mira ni pokoja. Zar

niste čuli kapetana kako je rekao: Vilenu je sreća pokćerila i

učinila svojom mezimicom. Sva sam puna tog uvjerenja i zato

nemam straha, što god učinim, sve mi ide od ruke. Ne bojim se

zato ni za vaš život.

- Sjećate se prisege na bojištu? Prisegli ste da ćete me

čekati. Vilena, kad biste prekršili prisegu?

Zagledala se u njegove velike tamne oči. Tog trenutka nešto je u njima mračno,

izazovno, prijeteće:

- Iskreno mi recite: čega se bojite? - pita ona.

- Vaše vedrine kojom čekate naš rastanak.

- Neću danas misliti na to. Sutra će biti dovoljno vremena

suzama. Tako je lijepo, lijepo.

- Bit će još ljepše ako ostanete vjerni, Vilena. Umro bih

bez vas, bacio bih se sam na turski mač kad biste dopustili da

vas netko otme mojem srcu.

- Opet ljubomorite? Na koga?

- Na svakog tko je mlad, lijep i hrabar, čak i na vaše

misli, na poglede, na sve što je oko vas. Muka mi sapinje srce

od pomisli da će vas drugi gledati, drugi slušati vaš glas, dok

ja budem daleko na bojištu.

- Ja ću biti s vama svakog časa, uvijek samo s vama.

- I vjerno me čekati? Recite da hoćete. Srce mi je danas

tako puno straha da biste mogli pregaziti svoju prisegu. Zakleli

ste se u hrvatskom taboru, a sad vas molim zakunite se, Vilena,

na grob svoje majke još jednom.

- Kunem se na grob svoje majke. Jeste li sada mirni?

Držao je njenu ruku u svojoj i ona osjeti kako mu ruka

dršće i prolazi ga veliko uzbuđenje.

- Te zakletve dokazuju da vi mislite o meni kao otac: da

sam razmažena, nestalna, prkosna, neko nestašno dijete, zato

želite da ovdje uz svojeg zaručnika, koji je moj ponos i moja

ljubav, budem tužna, žalosna i nemirna. Kad sunce sja, grijem

se na njegovim zrakama, a ne plačem jer će zapasti. Strah i ža

lost spremam za one časove kad vi ne budete uza me, a sad

želim biti sretna.

- Hvala. Sad vas bolje razumijem i srce mi je mirnije.

- Želim da bude posve mirno i sretno kao moje.

Dok njih dvoje u vrtu čavrljaju o svojoj ljubavi, štrcale se sluge po dvoru oko

odličnog gosta koji je upravo ujahao u dvorište. Kućedomaćin ide u susret banovu

tajniku kanoniku Benku i pomaže mu silaziti s konja. Smjesta su pozvali Vilenu i

vjere-nika da pozdrave gosta.

Onda su svi otišli u kuću, a Vilena i njezina tetka ponudile su gosta jelom i

pićem.

Svi su se štrcali da odličnika što ljepše podvore i pozabave.

Najposlije kanonik zamoli župana za razgovor u četiri oka.

On ga povede u svoju sobu i tu obojica sjedoše uz vrč vina.

- Sve mi se čini, prečasni, da mi donosite nešto važno -

oslovi ga župan.

- Primio sam pismo od bana za vas i donosim ga, ali tu

je priloženo još jedno pismo od Damira s molbom da ga uru

čimo Gordani. Otišao sam u Brezovicu prije nego što sam stigao

k vama da se uvjerim, što je s tom pričom o njoj. Potkastelan

i sva družina pripovijedali su sve što je bilo s njezinim srnom

i kako je ona s kaštelanom Mladenčićem otišla u Lukavac. I tako

sam iz Brezovice pošao ravno u Brandenburgov dvor da vidim

i čujem Gordanu.

- To ste vrlo dobro učinili, prečasni, a što je zapravo bilo

- ljubopitno ispituje župan.

- Neću zadovoljiti vašu ljubopitnost kao što nisam zadovo

ljio ni svoju želju da saznam istinu. Nisu me pustili u dvorac.

Straže su mi rekle da nema ni kneza ni kaštelana u dvorcu i ne

mogu nikoga stranoga primiti, a o brezovičkoj gospodarici ne zna

ju ništa. Tako sam se morao vratiti neobavljena posla.

- Tu se nešto teško krije, prečasni gospodine.

- Siguran sam da je knez zaigrao opasnu igru i to će skupo

platiti. Prirodno bi sada bilo obavijestiti odmah Damira, ali to

je nemoguće.

- Zašto? Zar mu se ne može poslati glasnik?

- Ban mi javlja neka sada nitko ne šalje na bojište nikakvih

vijesti jer bi glasnici dospjeli u ruke neprijatelja. Ni to mi ban ne

javlja gdje se nalazi ni što misli učiniti, samo nalaže da mu dotle

ništa ne javljamo dok on sam ne pošalje glasnika.

- Očito smjera nešto važno.

- Bit će da je tako. Nadalje ban nam nalaže da nastojimo

mirno snositi Brandenburgova haračenja dok se on ne vrati kući.

Odlučio je Turčina što prije potjerati daleko od naših granica i

zato dok se ne javi, mi moramo čekati. Prema tome ne možemo

ni Damiru poslati glas što se događa s njegovom ženom i sinom.

- Ali moj budući zet mora krenuti za dva-tri tjedna na bo

jište. Ipak bi morao znati kojim smjerom da ide.

- O tome vam ban piše u vašem pismu pa sam ljubopitan

kakve vam šalje odredbe.

Župan je odmah raskinuo pečat i pročitao pismo svojeg brata. Svršivši, preda ga

na čitanje kanoniku.

- Moj budući zet ima pričekati sa svojom četom u blizini

tvrđave Jajce, točno mu je označeno mjesto. Sam ću mu to saop

ćiti. Mladić gori od želje da se proslavi hrabrim djelima. Bit će

mojem bratu od velike pomoći na bojištu.

- Mora da je vrlo bogat kad ima novaca da na svoj trošak

opremi pet stotina momaka.

- Majka mu je ostavila silne dragocjenosti, a on to žrtvuje

za domovinu. Sretan sam što mi je kći našla tako plemenitog čo

vjeka. Malo prije mi je rekao da želi napisati oporuku i spremiti

je na Kaptolu. Vilena je rođena pod sretnom zvijezdom kad joj

je dodijelila takva muža.

- Hvala Bogu, tako ste barem mirni za sreću svoje jedinice.

A što je s Brandenburgom? Zar opet provaljuje, ćuo sam nešto

putem da je jučer počinio novi zločin.

- Toliko su toga počinili da ne bi bilo čudo kad bi se naši

mladi junaci odlučili da navale na njega oružjem kad putuje iz

Lukavca u Medvedgrad ili u Krapinu.

- Ban nam savjetuje da budemo strpljivi i da čekamo.

- Prečasni, da ste vidjeli što je jučer opet počinio, onda, bis- •

te morali pristati uz mladež koja nam spočitava jer se još uvijek

nismo odlučili protiv Brandenburga dignuti oružje. Ali naravno,

goloruki ne možemo ništa, već samo gdjegod odbiti kakav napa

daj njegovih vojnika.

Nije htio pripovijediti kanoniku što su šimunić i njegovi drugovi pokušali da ne

mora spomenuti izdaju Jelenka Kuševića. Strepi od svake pomisli da će ljudi

pronijeti njegovo ime u vezi s imenom obitelji Kušević koja je odavno u bratstvu

s njegovom kućom i s njegovim domarima.

Onda se kanonik spremi da putuje dalje na svoj turopoljski posjed u Rakarje.

Ispratili su ga župan i Draženić, a zatim su se obojica polagano vraćali sa

svojom pratnjom od dvadeset momaka u županov dvorac

Putem su raspravljali o Jelenku Kuševiću.

- Vidiš, Slavimire, sada mi pada na um: otkud Jelenku uz

državanje tolikih momaka? Nekoć je imao samo Žarka i još jed

nog slugu. A sad je tamo osam mladića i osam konja. - Mislio

sam dosad da je negdje pokupio ove sluge zato da pokaže tebi

kako i on može imati svojih momaka, da ti to čini iz zavisti, a

sad vidim, drugi su putovi kojima je on došao do tih momaka i .

konja. Ako se to dokaže, Slavimire, zgazit će njega i sve nas koji

smo s njim bili u vezi.

- Ja se više ne usuđujem ništa kazati.

- A znaš li što znači crveni oklop? Samo ban Ivaniš imao je

takve oklope, on bogataš. Vidio sam takve oklope kao mladić u

Lukavcu kod bana Ivaniša.

- Zar je to moguće?

- Jest, tamo sam ih vidio. Presvučeni su crvenim baršunom

i opšiveni zlatnim resama, a preko grudi izvezeni plavi ljiljani.

Kaciga je ukrašena skupocjenim crvenim perjem.

- A gdje bi on to imao u svojem dvorcu da se ne bi vidjelo?

- Tko zna gdje on to skriva. Dok si ti bio s Vilenom u vrtu,

razgovarao sam s kapetanom banderija. Njemu sam morao sve

prijaviti jer ne znamo gdje će mi i kada ustrebati kapetanova ob

rana od tog razbojnika. On je tada odmah pozvao Jelenkova slugu

i pitao, ima li njegov gospodar neki oklop.

- Pa što je rekao sluga?

- Najprije se jako smeo i počeo mucati, a kad mu je kape

tan zaprijetio, momak stade poricati da bi vidio kakav oklop. Ako

ga ima, ono će znati samo žarko, vođa njegovih momaka. Kape

tan je rekao neka dođe Žarko, ali momak je tvrdio da nije kod

kuće. Sve se čini da su momci upućeni, ali drže čvrsto uza svojeg

gospodara.

- Ipak će kapetan doznati od žarka ako je ovdje.

- Ne može ga nikako prisiliti da dođe preda nj jer je Žarko

slobodnjak. Ako uistinu nešto zna, sakrit će se.

- Vidjet ćemo hoće li se Jelenko pojaviti ili ne. To je sada

najvažnije.

U razgovoru vraćali su se u dvorac.

Dotle u Kuševićevu dvorcu ide trijemom Jasenka. Smućen joj je pogled, lice

blijedo. Katkad pogledava na oranicu gdje među težacima boravi majka. Razabire

njenu uspravnu lijepu pojavu kako se saginje, popravlja lijene, upućuje težake i

pripovijeda im priče. Slušaju njene pripovijesti kao propovijedi. Zagleda se

svojim tamnim očima u daljinu, govori, govori, nitko ne zna tko joj sve to

kazuje, gdje skuplja svoje priče. O podne težaci idu na ot> jed. Ide i gospođa

Kušević pa zapita svoju kćer:

- Što su kod nas radili plemići?

- Pitali su za Jelenka i onda otišli.

- Zašto su ga tražili?

- Htjeli su nešto s njim govoriti.

- Valjda očekuju da se javi sučiji? Trebala si reći neka ga

ne traže. Izvršit će zadanu riječ.

- Oni to i sami znadu.

- Zašto ne jedeš, Jasenka? Blijeda si.

- Nešto me boli glava i ne mogu jesti.

Majka je promatra, nešto naslućuje pa pita:

- Je li bio i Šimunić ovdje?

- Malo, brzo je otišao.

- Uvijek sam mislila da će te zaprositi.

- Ne bih ni pošla za njega.

- Gle, mislila sam da si mu sklona?

-

- Ne, majko. Ne želim se još udati. Lijepo mi je ovako.

- Pravo veliš. I mlada si još.

Nakon objeda gospođa opet ode na polje, a Jasenka se povuče u kut sobe pa šije.

Ali samo naoko. Zapravo ruke spušta u krilo i gubi se u mislima. Razgovor sa

Simunićem progoni je. Nigdje nema mira ni pokoja. A majci ne može povjeriti što

je čula. Moglo bi je udariti u srce. Majka ljubi sina, možda i više nego nju.

Kad bi znala kakva je sumnja pala na njega, izbezumila bi se. Šutjet ću i nositi

sama taj teret. Možda se brat ipak vrati i onda će sve razjasniti. Saznat će što

ga vodi u lukavačke šume preodjevena u neki crveni oklop. Je li to moguće? Zar

je taj oklop tamo u staji u nekoj škrinji zatvorenoj onom čudnom napravom što ju

je otac još donio s bojišta? Zbilja, crveni oklop?

U sobu ulazi sluga. Trgnula se od njegovih koraka. Stigao je pred njom smeten i

gužva otrcani šešir.

- Zašto ne veliš pošto si došao?

- Mlada gospođice, zvao me gospodin kapetan banderije k

sebi. Kad sam se vraćao s polja, otišao sam.

- Što je htio kapetan?

- Da mu kažem kad je mladi gospodin odlazio u lukavačke

šume, s kim i što su Žarko i Bartol govorili o tome.

- što si odgovorio?

- Ne znam ja ništa. Radim na polju i nemam posla u staji.

Ne mogu ništa ni reći.

- Uistinu, ništa ne znaš?

- Dakako da ne znam.

- A drugo te kapetan nije pitao?

- Samo mi je naložio da tražim gdje su haljine našega mla

dog gospodara pa da sve pogledam, nema li gdje kakav crveni

oklop. Gdje bi to vrag našao. Nikad to nisam vidio ni na spraviš-

ću kad je tu bilo stotinu gospode hrvatskog sabora.

- Tako si mu rekao?

- Jesam. Ali mi je zapovijedio neka pogledam, a ja njemu:

ne smijem ogledavati odore mojeg gospodara. Onda me grubo ot

pustio. Bojim se to reći staroj gospodarici, a nešto kuhaju protiv

našeg mladog gospodara, čini mi se: sve to ide tamo prijeko od

one pogospođene gospođice Vilene.

- A ti voliš svojeg mladog gospodara?

- Kako da ga ne volim. Znate kako je: kažu da se razbija,

izaziva, ali on to čini samo prema sebi ravnima, prema plemićima,

a nama još nikad nije prokleo ni đavla. A da bi na nas ruku po

ložio? Ne daj bože. Samo kad on pogleda, ne onako oštro, mi već

znamo što hoće. I kad bismo s njime nekamo jahali, ne bi zagri

zao hljeba, a da prije ne pogleda imamo li mi momci jesti. I kako

da mu ne bih bio dobar?

- Možda zbog toga tajiš ako što znaš o njegovim putovima?

- Ne znam ja ništa, baš ništa. I nisam tu da znam, nego da

radim.

- Dobro. Ne reci ni riječi staroj gospođi da su te zvali.

- Samo sam vama mogao kazati da se čuvate. Neka se čitavo

Turopolje postavi na noge protiv njega, svejedno mi je, ja ne znam

ništa o njemu.

Jasenka ga promatra kako izlazi iz sobe i još dublje zapada u misli. Dakle, već

istražuju? I kapetan i župan. Sve se ruši protiv njega. A on, nesretnik, žrtva

je divlje ćudi i ljubavi. Izgubio je pri-sebnost od ljubavi. Jer da je priseban,

ne bi mogao počiniti... što? Izdaju?

Raspravlja, raspreda u sebi. Najprije poniženje od Vilene, razočaranje, prezir,

sramota kojom su ga obasuli u županovoj kući, vratili ga s bojišta. Može li se

to podnijeti, a da se ne izgubi svijest? Zato je tako planuo i obrekao da će se

osvetiti svima, strahovito i jezovito. Putovi su njegovi mračni, govorio je on,

a osveta će biti jezovita! Tako je govorio.

"Siromašni, poniženi moj brate. Sve ti možeš podnijeti, osim pogaženog ponosa."

Lijepa tamna glavica puna je teških misli. Mlado djevojačko srce puno je boli.

Crne žarke oči pune su suza.

Onda se digne. Sjeti se kapetanovih istraživanja. Traže crveni oklop. I ona se

duboko zamisli.

Pred zapad sunca stigla je majka kući. Težaci su uzeli večeru i otišli svojim

kućama. Jasenka sprema postelju svojoj majci i pita:

- Recite: mogu li se od- ljubavi počiniti velika nedjela?

- Ljubav je poput đavla. Nosi u svojem krilu najveće dobro

te i najveće zlo. A čemu to pitaš?

- Palo mi je na um zašto je Vilena odjednom tako zla pre

ma Jelenku i meni, a bila je nekoć tako dobra. Sada je ohola i

zlobna.

- Mnogo većih zlodjela može počiniti ljubav nego što su giz-

da i zloba. Sve se bojim: Jelenko će zapasti u neku tešku nesreću

zbog nje. Bolje o tom i ne govoriti.

I djevojka osjeća da svakim pitanjem povećava majčine brige i boli. I odlazi.

Starica je legla u postelju, a Jasenka je izašla u hodnik i spušta se u

prizemlje. Iz kuhinje čuje razgovor družine.

Brzo izlazi u vrt. Još se dobro vidi. Krenula je prema stajama.

Pseto joj dotrči u susret i umiljava se mladoj gospodarici. Ona ga pomiluje i

žuri se dalje.

Pred stajama ni žive duše. Otvori vrata. U staji blago preživa. Čuje samo

njihovo jednolično preživanje. Žuri se ravno prema praznim jaslama To je mjesto

Jelenkova vranca. Sad je prazno. I sagne se pod jasle. Tu je škrinja. Žarko je

otkrio njoj i majci da Jelenko tu sprema odijelo u kojem odlazi na tajnovite

pohode.

Već u podne došla je u staju, potražila i ustanovila da se škrinja nalazi na

istom mjestu koji je označio Žarko.

I povuče ispod jasala drvenu škrinju, okovanu željezom. Teška je, ali ipak je

vuče. Naprava čvrsto drži pokrov. Ona ne zna kako se otvara, čudni stari

mehanizam, bez ključa. Još ga je otac donio kući iz Dalmacije gdje je ratovao

protiv Turaka. Venecijansku napravu često je pokazivao majci, njoj i Jelenku.

Sigurno se on sada poslužio time da nitko od slugu u kući ne bi mogao škrinju

otvoriti, čak ni bravar.

Djevojka odjednom zadršće. Da otvori i pogleda škrinju? Zebe je od pomisli da

tamo možda ne leži nesretni crveni oklop. - Ne, ne - šapće joj strava i otkine

se i potrči u kut staje. Poslije podne, kad joj je sluga saopćio da kapetan

ispituje za crveni oklop, spremila je lopatu da izvrši zasnovan plan. Uzima

oruđe, povuče zasun na vratima staje i vrati se k jaslama.

Već je mračno. Posegne u njedra, izvadi lojanicu i kremen. Nekoliko udaraca i

iskra zapali svijeću. Ona je zatakne u jasle, uzme lopatu i gurne je u zagaženu

zemlju, tj. u pod staje.

Teškom mukom upinje se i reže lopatom zemlju, vadi je, slaže kraj udubine.

Tada se trgne. Na vratima zaškripi. Zastala je, sluša. Jasno čuje šape psa kako

grebu o hrastove daske. Cvileći, traži ulaz. Brzo potrči, pusti ga u staju da je

ne oda.

Opet uzme lopatu i kopa, a pas se vrti oko nje, zagledava u jamu što se sve više

produbljuje, proširuje. I zadire prednjim šapama kao da bi joj htio pomoći. Znoj

klizi niz Jasenkino čelo. Srce joj udara, duša dršće.

Jama je iskopana. Odbaci lopatu i vuče škrinju. Pas skače, ogledava se, njuška

kao da i on osjeća da se nešto veliko događa sa škrinjom njegova gospodara.

Škrinju je dovukla na rub jame, kad je zahvati snažna želja da otvori pokrov i

zagleda istini u oči.

Bila kako strahovita, bila kako porazna, ali neka se razriješi: neka na nju

padnu sve nevolje odjednom.

I sagne se, dotakne stari čudan mehanizam, traži pritišće. Pero odskoči.

Škljocaj preleti čitavim tijelom, ruke joj dršću dok prima pokrov.

I digne ga. U škrinji crveni se oklop.

Jasenka klone na koljena, pokrije lice, zaplače. Lije suze nad otvorenom

škrinjom kao nad lijesom u kojem leži mrtvo tijelo njenog brata, mrtvo tijelo

majke.

Crveni oklop, rumen sramote imenu koje nosi.

Crveni oklop, crna noćna ptica što je sjela na krov njezina pustog dvorca i

pjeva pogrebnu pjesmu poštenom imenu onih koji su pomrli pod ovim krovom.

Svi će umrijeti i majci će puknuti srce. Nju, Jasenku, slomit će žalost, a

Jelenka zagušiti nesretno spoznanje da su mu prezir, razočaranje i poniženje

oduzeli vid, sluh i svijest.

Nema svijesti. Nema, jer nikad ne bi počinio zlo.

"A je li ga uistinu počinio? Još pitam dok tu leži dokaz, stra-noviti crveni

pečat crnom djelu?

Nije Jelenko više svoj. Zlodusi su zavladali njegovim nesretnim zgaženim srcem.

Uzdiše, plače i jadikuje mlada, shrvana duša.

Pseto je nemirno, možda ga bole njene suze. Čini joj se da negdje daleko osjeća

nečiji korak i skoči, zatvori škrinju, prebaci je u jamu, uzme lopatu i zagrće.

Pseto se upre na prednje noge, zuri čas u Jasenku, čas u lopatu kojom zagrće

zemlju.

Obilazi je neka zima kao da zakopava mrtvaca kojega je ubio Jelenko. Jezom joj

ispunjena duša, mora sakriti, pokopati dokaz bratove krivnje.

"Krivnje? Ne, to je njegova nesreća, ne krivnja" - šapće Jasenka. Bori se

sestrinska ljubav za nesretnog, poniženog, izbezumljenog dragog brata.

Osjeća da pokopava njegovo nedjelo, njegovu sramotu, njegov grijeh, dokaz koji

traži kapetan banderije. Ne, neće ga naći. Ne smije

I upne sve sile da što prije završi.

Neprijatan štropot je smete. Zastane. Pseto je pohitalo k vratima. Uši su mu

uzdignute i žestoko maše repom.

Neko hoće da otvori vrata. Protrnula je. Bit će da već dolaze sluge. Sluša časak

i smišlja što će reći ako pokušaju provaliti.

Onda bude tiho. Brzo uhvati lopatu pa se žuri pokriti drugi dio škrinje.

Što je to? Gleda u žižik, njiše ga vjetar. Otkuda u staji toliki vjetar? Vani ne

puše. Obuzima je strah. Nitko strani ne može ni u dvorište ni u staju, a ipak se

nečega boji. Žižak se saginje prema unutrašnjosti staje. Jasenka podigne oči.

Nad jaslama netko je otvorio mali prozor od dasaka.

Kroz otvor viri glava u željeznom viziru, okrenuta ravno prema njoj.

Protrnula je. Dah se steže u prestrašenim Jasenkinim grudima.

Otkriven je grijeh ljubljenog brata. Uhodili su je, raskrinkali. Ukočeno gleda u

željezni vizir, čekajući da će ispod vizira čuti neprijateljski glas kapetanova

uhode koji traži crveni oklop, crnu sramotu njenog brata.

Svjetlost svijeće jedva sablasno dršće na crnom šljemu. Kroz male rupice osjeća

dah, osjeća nečije oči, osjeća lice, a vani neko muško tijelo. Djevojka treperi

od užasa da će razbiti drvene daske zida staje i provaliti, oteti joj škrinju s

crvenim oklopom, široko su otvorene nijeme blijede usne i prestrašene oči pa

čeka. Ne može se maknuti ni od straha ni od opreza pazeći na onu glavu sakrivenu

šljemom.

Glava začas nestane kao da je i nije bilo, prozorčić je ostao otvoren, a pseto

se uspelo prednjim nogama na jasle. Htjelo bi se popeti, ali je previsoko i samo

cvili.

Jasenka ne vidi i ne čuje, silnom snagom grabi zemlju lopatom i nogom zagrće

jamu. Onda poravna pa nastre slamom, lišćem i gnojem da izbriše svaki trag,

neprestano dižući pogled k otvorenoj rupi prozora.

Sve to svrši za nekoliko časaka. Onda sakrije lopatu, otvori vrata i ugasi

svijeću.

Pseto istrči pred njom u noć.

Vani se djevojka zaustavlja. Noge je ne nose. Nasloni se na stablo i čeka,

sluša. Nigdje se ništa ne javlja, samo pseto trči vrtom, njuška, nešto traži. S

druge strane kuće dopiru do nje glasovi slugu.

Hitro ostavi dvorište pa ide u vrt.

Usred vrta je stari dvorac od debele hrastovine. Mjesec obasjava crni krov i

puste crne trijemove.

- Tek sada idete na počinak? - pita ona slugu Mihu.

- Malo smo se zapripovijedali.

- Nitko strani nije dolazio u dvorac?

- Nitko. I kako bi u ovo kasno doba.

- Pogledaj dobro tamo u dvorištu i u vrtu.

- Ne bojte se, nitko ne može preko ograde.

- Možda ipak, potraži.

- Raznijelo bi ga pseto na komade da se pojavi stranac.

- Istina, pseto bi...

Nešto je preletjelo njenom dušom. Sad joj se otvara svijest. U prvi čas nije

zapravo pazila na pseto. Nije zalajao na glavu što je virila kroz prozor. Ne,

nije zalajalo. Obratno, popelo se na jasle, cvileći kao da će skočiti na prozor.

Kad je izašla sa psom, ni onda nije zalajalo. Pseto je onoga poznalo? Htjelo je

k njemu, k prozoru. Cvililo je.

Ne, taj čovjek nije bio stranac. Došao je u vrt, u dvorište. Kako? Preko ograde?

Ili je otvorio vrata?

Sve joj to tek sada pada na um dok stoji na trijemu kuće. U prsima joj drhtaj.

Jelenko? Zar je to bio on? Ako jest, morao se javiti. Doće će. Ili je možda bio

njegov sluga Žarko? A zašto bi oni pokrili glavu šljemom?

- "Ovo i nije bio domaći šljem ni vizir" - sjeti se djevojka.

- "Jelenko ima limeni svjetlucavi, a taj je uzeo na glavu one ve

čeri kad se s njom oprostio. Ipak, čija je ono glava? Tko je bio u

vrtu ili dvorištu?" Čeka stojeći na trijemu i gleda u mračni dio

dvorišta, u grmlje, u crne zaklone što ih stvaraju krošnjata štab-

13..

Sve ono što je obasjano mjesečinom, pusto je, ali tamo u mraku? Na crnom trijemu

bijeli se njena haljinica i pruža sliku

bijele vile na crnoj pozadini. Pseto više ne dolazi iz dvorišta u vrt. Onda se

vraća sluga i javlja:

- Nikoga nigdje nema kako sam i mislio. Tko bi mogao i bi

ti?

-¦ Zašto si tako zadahtan?

- Trčao sam da vas umirim. Samo ležite, gospođice Jasen

ka.

Polagano se pomiče bijela pojava s crne pozadine. Djevojka je sjela u svojoj

sobi u mraku. Sluga joj se činio jako uzbuđen.

Još dugo sjedi, čeka, osluškuje, nada se da će doći možda brat ili njegov sluga,

da čuje barem jednu riječ. Ili nisu bili oni? Tko bi drugi bio, a da pseto ne bi

na nj zalajalo?

Nabraja Jelenkove znance, prijatelje, Šimunića. On? Taj nije došao da sakrije

oklop, ne, on bi došao da ga pokaže, dokaže.

Jelenko, nesretni moj brate. Svi su protiv tebe i ti sam. Jedina sam ja uza te i

plačem nad tobom. Svi su te ostavili. Samo ja neću. Kriv, nekriv, ne mogu te

kleti. Saromašni, jadni moj brate, nesreća te potopila. Ugušio si se u bolima.

Kad se podigla, prisluhne u drugu sobu, odakle dopire mirno majčino disanje

"Ne smije doznati. Ne smije slutiti. Puklo bi joj nesretno srce. Moje će

izdržati. Mora!"

I sjela je na postelju, stala razmišljati mirno, odmjereno. Što će biti od svih

njih kad sve to iziđe na javu? Kako će navaliti na njih. Tko će ih braniti od

prezira? Nitko. Same su.

Zašto joj je Šimunić nudio pomoć? Živo predoči njegovo lice, ozbiljno, hladno,

oči tamne i razborite. Bilo joj je drago kad je dolazio. Osjetila je da će joj

on sigurno biti prosac. Zar ga je možda i čekalo njeno srce? Sama ne zna, jer

sad je puno gnjeva. Ipak, nije joj lako.

Zaplamtjelo je čitavo njeno srce protiv njega kad je izrekao kobnu sumnju. Mogao

je reći, ali ne onako! Ne, tako nije smio govoriti. Jednostavno je nabacio na

Jelenka sumnje, a s njim je provodio dane i večeri. Nije ga smio napustiti, nije

ako je bio pravi prijatelj, ako govori istinu da mu srce gine za njom. U onom

času, u takvom strahovitom času, on se nje odriče. On nije vidio crveni oklop, a

ipak. Ne, neću da ga ikad više vidim. Osjeća se duboko uvrijeđena, duboko

ranjena zbog brata. Možda i zbog sebe?

Pristupila je k prozoru. Prijeko kod županovih gore svjetla. Kroz odškrinute

prozore dopire do nje pjesma. Ona nikad neće slaviti ni oproštaj ni dolazak

zaručnika. Nikad nitko neće podići svoje oko k njoj. Nikad je ni jedna obitelj

neće primiti pod svoj krov. S petnaestom godinom ona pokapa sve sreće, sve nade

djevojačkog srca.

Onda opazi na trijemu dvorca u mjesečini dvije pojave: Vi-lena i on. Sve je to

kriva ona. Ona je pokopala Jelenka i nju, a pokopat će i njihovu majku.

Plamti mlado djevojačko srce na sve one koje okrivljuje za bratovu nesreću i

svoje odricanje. Plamti mlada duša slična bratovoj. Diže se oganj i zahvaća je.

Što dalje misli, to jasnije osjeća. Srce joj navješćuje krvno neprijateljstvo

prema svima koji su počinili zlo i od kojih još očekuje zlo. Jasenka osjeća samo

nepravdu nanesenu njenom bratu, crno poniženje od kojega je sazidao u duši

stratište svim svojim dobrotama.

KRVAVI SUSRET

A oni u Loboru dan i noć čuvaju zarobljenika i strepe za svoje drugove. Čitav

dan i noć raspravljaju, nagađaju, mjere daljinu, raspredaju mogućnosti da

Šimunić stigne u Turopolje prije nego što će bki pohvatani pred Lukavcem. Čekaju

Šimunićeva glasnika, uzalud. Nitko ne dolazi u tihi dvorac, navrh strmine, usred

guste šume. Nad njim zavija vjetar, šušte grane što se dotiču krova.

Uznemireni, nestrpljivi, uspinju se danju gore u tornjić nad krovom i traže

pogledima duboko dolje po uskoj uvali kojom ide cesta. Ali nitko ne prolazi. Već

dva dana i dvije noći ni od koga ni traga ni glasa.

Četvrti dan predvečer sluša Stjepko kako šumom oko dvora puca granje. Ni vjetrić

ne popuhuje, ni list se ne dotiče lista, dakle, netko se probija guštarom k

dvorcu. Odmah javi svojem skrbniku Tomi Crnkoviću. Skupili su se svi u dvorištu

da čekaju došljaka. Onda opaze kako se strminom uspinju dvojica i v*ode konje

teškim usponom. Kad su se približili, prepoznaju Simunića s njegovim momkom.

Smjesta pohitaju dolje, otvore vrata dvorca i potrče im u susret s drhtavim

pitanjem. On im već izdaleka vikne:

- Spašeni su.

Svi su odahnuli i vode ga u dvorac.

U blagovaonici obasuše Simunića pitanjima. Dok im pripovijeda, slušaju ga,

sagnuti k njemu u napetosti od teških preživjelih časova i neizvjesnosti.

Najposlije ocrta on pobjedu nad luka-vačkim vojnicima. Kliknuše od uzbuđenja.

Samo malo trajala je ta radost

Vojković oslovi Cvjetka:

- Otkad ste ono izjahali iz Lobora, dršćući u strahu za svoje

drugove, mučilo nas je još jedno pitanje koje smo uzalud opeto

vali sto puta: kako je knez doznao za urotu?

Cvjetko im pripovijeda sve okolnosti u vezi s Jelenkom Ku-ševićem, njegov

nestanak, saopćenje lugara da su ga vidjeli u blizini Lukavca, posjet plemića u

Kuševićevu dvorcu, sve što je čuo, vidio i doznao.

- A sada, šta na sve to mislite, gospodo?

Jedni šutnjom izražavaju duboko iznenađenje, a drugi vikom:

- Sumnjivo je to. Plemići su se bunili protiv Kuševića, a vi

ste ga branili.

- Jesam. Branio sam ga. I dokaže li se da je kriv...

- Nitko ne može biti kriv, osim njega.

- To je jasno kao sunce.

"A meni to sunce nosi pomrčinu" - uzdahne Šimunić u duši.

Potišteni su, slomljeni pod udarcem izdaje. Raspravljaju, nagađaju, a Šimunić

pripovijeda sve što zna o Jelenku kao da bi ga htio opravdati:

- Mladić je ponižen, razočaran u ljubavi, prezren, posram

ljen, uzavrela mu krv. Vjerujte: u prvom je času planuo i htio

predati u ruke Brandenburgove Draženića da ga otme Vileni, samo

to mu je bilo na umu, a drugo nije ni mislio. Tek sada je, očito

došao k svijesti i uvjeren sam da se već danas kaje svjestan svo

jeg čina i ne vjerujem da ćemo ga ikada vidjeti. Ili će sebi suditi,

ili će nestati.

Što dalje raspravljaju, to Šimunić pada dublje u žalost. Onda opazi Stjepka koji

sluša šuteći. Smjesta se digne i pruži mu ruku:

- Gospodo, hvalimo sreći što nam je dovela na put ovog

mladića. Da nije tu bio on, svi bi naši drugovi bili u Brandenbur-

govim rukama.

- Možda više ne bi bili ni živi.

I skrenuše pozornost na Stjepka i svi mu se redom zahvaljuju.

Najposlije započeše raspravljati o zarobljeniku:

- Taj Bakačev tajnik rekao nam je istinu. Valja s njim po

stupati najljepše.

- Da ga još ispitamo nešto o Gordani?

- Ja sam ga ispitivao - veli Vojković - ali očito ne zna o

njoj ništa više nego što je već rekao.

- Šteta da knez nije poslao, umjesto sebe, vredniju ličnost.

Mogli bismo zatražiti u zamjenu Damirovu ženu - veli Vojković

- ako ona uistinu nije tamo od svoje volje.

- Već sam rekao da je to nemoguće - upadne Stjepko go

tovo povrijeđen, jer iz njegovih riječi proviruje sumnja. - Morao bi

se Damiru poslati glasnik.

- Nije to lako, mladiću moj. Možda će proći tjedni dok pro

nađu Damira u bosanskim brdinama. A smije li se on vratiti i

ostaviti bojište?

- Bolje je i za njega da ne zna. Ako je knez Gordanu zaro

bio u svojem dvorcu, onda je svaka pomoć prekasna. On je izveo

što je naumio, a Damir će prije umrijeti od jada i nevolje nego

ostaviti bojište.

- I Gordana bi prije umrla nego dobrovoljno otišla u Luka

vac - žestoko se zauzima za nju Stjepko.

- Vjerujem vam, mladiću, ali pomoći nema.

Najposlije Cvetko ode k zatočeniku i predloži mu da će ga pustiti na slobodu već

sutradan ako mu kaže čistu istinu, zašto je i kako Gordana dospjela u dvorac.

- Da me odmah objesite, ne mogu reći ništa više o tome ne

go što sam rekao. Knez mi je naložio da vam ponudim neka svi

krenete u Lukavac i ništa drugo o njoj ne znam.

- Gospodine - veli mu Šimunić. - Vi ste mi rekli neke is

tine koje su nam poslužile. Zato ću s vama postupati najobazrivi

je. Dopustit ću vam da izlazite na dvorište, da imate sunca, što

god zaželite jesti i piti, sve ću vam dati. Uostalom, čuo sam da

ste odlična ličnost na dvoru.

- Varate se, gospodine.

- Uzalud tajite, govorio sam s nekim od naših koji vas po

znaju. Bolje da priznate.

- što da priznam? Pišem u kancelariji gospodina kardinala

Bakača.

- Svakako vas cijeni kad vašem peru povjerava svoje tajne.

- Ne treba on mene cijeniti, dosta mu je da ja cijenim svo

ju glavu.

- Znamo mi što u kraljevskim dvorovima vrijede ovakvi po

uzdanici.

- Očito kanite zatražiti u zamjenu za mene neku visoku lič

nost?

- I vi biste iskoristili takav događaj i zatražili zamjenu.

- Svakako bih to učinio, shvaćam.

- Dakle, ne možete zamjeriti što to i mi želimo, to više što

knez očito drži zarobljenu ženu našeg odličnog junaka koji je na

bojištu.

- Onda ću ovdje sjediti do sudnjeg dana.

- Bakač će se pobojati da biste nam mogli izdati razne taj

ne što ste ih pisali.

- To su samo poslovi kraljevstva. Svoje političke tajne on

nikada ne meće na papir. Radije ih sprema u svojoj velikoj okrug

loj glavi. Tamo je mjesta za sve.

- Vidjet ćemo što će nam odgovoriti.

- Unaprijed znam, gospodine. Tražite neku manje vrijednu

zamjenu od one odlične gospođe.

- Njemu ste vi vredniji od kneževe osvete gospodinu Damini

i zapovijedit će knez da plemenitu gospođu pusti na slobodu.

- Ne, to nije kneževa osveta, gospodine. Rekao sam vam

posljednji put: ako ju je oteo i drži zarobljenu, onda tu nije po

srijedi samo kneževa osveta.

- Dakle, ipak znate nešto više o njoj?

- Znam ono što sam vam rekao posljednji put, a vi niste

vjerovali. Traže kraljevića.

- Kraljevića! Recite točno o kakvom se to radi kraljeviću?

- Ne bih znao ništa potanje. Znam da se na dvoru mnogo

govori o tom kraljeviću kojeg negdje skrivaju neki Hrvati.

- U kakvoj je to vezi sa ženom gospodina Damira?

- Kad razmišljam o onome što sam čuo razgovarati među

njima, dok su mene upućivali što imam ovdje raditi, što govoriti,

onda mi je jasno da traže od te gospođe neka im ona izruči kra

ljevića.

- Ni o kakvom kraljeviću ništa ne znam ni ja ni moji dru

govi - veli Šimunić. Sad potpuno shvaća zašto mu je župan re

kao da o tom šuti. Vođe Hrvata imaju neki tajni plan, a on zato

stalno tvrdi kraljevskom pisaru da ništa ne zna o kraljeviću. Ovaj

veli:

- Vidim da mi ne vjerujete. Ali znam: ako od nje traže kra

ljevića, nikad mene neće zamijeniti s njome. Sigurno ne bi ni sa

mog kneza Brandenburga zamijenio za ovakvog taoca kao što je

ona.

- A vi ste čuli na kraljevskom dvoru govoriti o kraljeviću?

- U Bakačevu uredu raspravljalo se o tome na sva usta, dak

le, ništa nisu tajili.

- Predbježno ćemo vas zadržati, i kako rekoh, postupati s

vama najljepše. Dalje ćemo odrediti što ćemo i kako s vama. Po

uzdajte se u moju riječ da vam neće uzmanjkati dobar postupak.

Vrativši se k svojim drugovima, javlja im da zarobljenik ne zna ništa više nego

što je rekao dosad. Međutim, Stjepko iznenada usklikne:

- Onda je meni rekao više. Kad sam ga ja ispitivao o Gor-

dani u vašoj odsutnosti, rekao mi je da se radi o kraljeviću kojeg

sakriva Gordana.

- To je samo priča - veli Šimunić da ostane vjeran župa

novoj odredbi.

- Nije - tvrdi Stjepko. - Ban Ivaniš ostavio je nezakonitog

sina. Njega je Gordana uzela k sebi i brižno ga odgajala. Sigurno

se radi o njemu. S njim sam se često igrao. Gordana ga je brižno

krila jer je slika i prilika pokojnog Ivaniša Korvina i uvijek je

proricala da će ova sličnost biti kobna po njega. I nadala se da će

kralj Vladislav smatrati dječaka takmacem na prijestolje svojem

sinu nedonoščetu.

- Sada je sasvim jasna zagonetka o kraljeviću - veli Voj-

ković. Stjepko odlučno doda:

- Možda je Gordana zbog toga zatočena u Brandenburgovu

dvorcu i tko zna što će sve s njom počiniti i učiniti da od nje do

znaju gdje se nalazi sin Ivana Korvina. Eto vidite, kako ste krivo

činili plemenitoj gospođi što se niste više brinuli za nju.

Makar im je prigovor bio neugodan, morali su priznati da Stjepko ima pravo, a

šimunić nastoji da opravda njihove propuste:

- Gospodine Stjepko, vi ste poznavali pobliže ovu ljepoticu,

a mi znamo samo ono što smo čuli. Govorilo se o njoj da je bila

na dvoru odgojena ha sasvim talijanski način kao neko polumuš-

ko - polužensko. To se kod nas nije rado gledalo, takve žene mi

osuđujemo. Vi to ne možete znati jer ste bili najprije na dvoru, a kasnije u

Rimu. Naši su ljudi, dakle, prosuđivali njezin korak na Lukavac s predrasudama.

Sumnjali su o ljepotici o kojoj su čuli da se vlada kao muško. I zato nije nitko

ništa učinio u njezinu korist, ali sada nam je mnogo toga jasno i mi ćemo

popraviti što smo propustili. Već je Mrnjavčić otišao banovcu na Kaptol.

Stjepko mirno sluša to opravdanje, a onda ne prestaje pripovijedati o Gordani:

- Kad su Hrvati vodili borbu protiv Vladislava Jagelovića da

on ne zasjedne na prijestolje, Gordana je bila oslonac te borbe,

trebali ste samo pitati vojvodu Iločkoga.

- Baš to s vojvodom Iločkim raspravljala su gospoda nekako

sumnjičavo. Znalo se da ju je on ljubio i ona je bila u njegovu

dvorcu u Iloku.

- Kako je to ružno - rasplamti se Stjepko. - Dok je ona

pridonosila najveće žrtve za našu borbu, gospoda su upravo te žrt

ve poprskala nedostojnim sumnjama. Tako je isto bilo i s banom

Ivanišem. Ona je sama pregarala svoju ljubav, samo da ne oda

bere i ne pomuti slogu između Lovre Iločkoga, Damira brezovič-

kog i princa Ivana Korvina kojega su htjeli podići na prijestolje.

Da, gospodo moja, kad bi muškarac bio sve to počinio što je po

činila Gordana za nas, proglasili bi ga slavnim junakom i vođom,

predstavnikom, zabilježili bi to historičari. A nju su posuli su

mnjama već tada. A danas je, bez sumnje, talac za važnu misao

hrvatskih vođa. Svi se samo igraju, sliježu ramenima i sude joj.

U Italiji bi danas ona bila najslavnija žena o kojoj bi pjesnici pje

vali neumrle stihove, a ovdje puštaju da negdje čami i tko zna

kakvim se mukama odupire da ne izda kraljevića.

- A otkud ti, Stjepko, znaš da neće izdati kraljevića?

- Po onom što je rekao Šimuniću zarobljenik, jasno je da

se radi o sinu Ivana Korvina. Po tome što je Gordana zarobljena,

razabire se da od nje traže neka im ga preda. A treće: poznato

mi je vrlo dobro da je Korvinov sin Ivan kod nje ili ga je ona

negdje sakrila. A kad Bakač traži tog dječaka, onda je sasvim

sigurno da će Gordanu staviti na najteža mučila da od nje iznude

dječaka. Nije diplomatska umjetnost pogoditi o čemu se radi kad

zarobljenik govori o kraljeviću.

Promatraju mladog čovjeka i čude se njegovu razlaganju. A Šimunić šuti i raduje

se da napokon zna tu tajnu.

- Po svemu je lako zaključiti da su, očito, gospodin Damir

i Lovro Iločki, a valjda i drugi, spleli oko Korvinova sina neku

naročitu osnovu u svakoj borbi protiv Ugra i kralja Vladislava.

To je vrlo lako pogoditi, kad znam kakve su borbe vodili i kako

su se vazda željeli osloboditi Vladislavljeve vlasti.

- Stjepko, čini se da si ti stvoren za državnika, gotovo bi

čovjek rekao: mogao bi se takmičiti s kardinalom Bakačem - ve

li mu domaćin Tomo Crnković.

- Kakve vi zbijate šale sa mnom - i Stjepko porumeni. -

Meni je mnogo stalo da gospodi dokažem kako bi morali učiniti

sve za Gordanu. Neću mirovati dok ne postignem cilj. O tom se

mora razmisliti i odlučiti vrlo ozbiljno. Ja ću makar sam otići u

Lukavac da vidim i čujem nešto o njoj.

- Mladi čovječe, mnogo ste nam toga rekli pa se nemojte

ljutiti, ali vam moramo priznati da niste pogriješili u vašem spo

čitavanju - veli Šimunić. - Tek sada razabirem koliko smo pro

pustili. Gospodine Stjepko, mi smo svi ovdje spremni da oslobo

dimo Gordanu.

S tom su odlukom otišli na počinak.

Rana je zora. U dvorištu loborskog dvorca okupili se šimu-nićevi drugovi. Momci

sedlaju konje. Domaćin želi da s Vojkovi-ćem i Stjepkom otprate šimunića komad

puta na povratku u njegov dvorac na Svetom križu. Oni drugi ostali su u Loboru

da čuvaju zarobljenika.

Kućedomaćin ide prvi, a s njim Vojković. Crnković vodi svoje goste gustom šumom

nizbrdo. Stjepko i Šimunić ih slijede. Svatko vodi svojeg konja i pazi brižljivo

da ne posrne strminom.

Teško su se probijali dok napokon nisu sišli na puteljak.

- Tako, vidiš, Cvjetko, provest ću te ovim putem. Uštedjet

ćeš gotovo pola puta do svojeg dvorca. Ja redovito idem ovim

smjerom, a ne cestom i nikad još nisam sreo nikoga. Zato ćemo

te pratiti sve dok ne iziđeš na cestu da ne zalutaš.

- Toga se ne bojim, ali drago mi je da idete sa mnom. Vri

jeme će mi biti kraće.

- Sad možemo uzjahati i sasvim lijepo korakom uzbrdo. Ni

je odviše strmo - predloži domaćin.

Popeli su se u sedla i krenuli.

Domaćin sprijeda s Vojkovićem, a Šimunić je ostao sa Stjepkom. Namjerno je

odabrao mladića da s njime putem razgovara. Njegov jučerašnji istup pribavio mu

je poštovanje kod svih plemića. Naročito Šimunić osjeti prema njemu neko srdačno

prijateljstvo. I dok su tako uporedo jahali korakom, Cvjetko s mladim

prijateljem razgovara o Gordani. Nabacuje razne osnove i osnovice kako bi se

moglo doprijeti do nje i barem potanko saznati o njezinom boravku u Lukavcu.

- Vjerujte mi, gospodine šimuniću, moje nagađanje ispu

nit će se doslovce. Dosta sam dugo bio na dvoru paž i poznajem

Bakačeve spletke. Znam čemu je sve dorastao.

- Razmišljat ću kod kuće što da radimo i onda ću vam doni

jeti u Lobor svoje prijedloge. Čini se da ste i vi jučer dugo raz

mišljali o tome. Vidio sam svjetlo u vašoj sobi.

-

- Nije mi se spavalo. Probudile su se u meni davne uspome

ne iz mojeg dječačkog doba. Bio sam, naime, sa četrnaest-pet-

naest godina zaljubljen!

- Već ste tada bili zaljubljeni?

- Nesvjesno, nekako bi čovjek rekao djetinjski.

- U neku malu princezu?

- Ne. U veliku, odraslu djevojku koja je ljubila drugoga, a

ja sam joj čak pomagao, bio sam joj savjetnik i pouzdanik. Sma

trao sam se njenim vitezom, osjećao sam sreću što joj smijem

služiti u tako uzvišenim svrhama kao što je bilo njezino djelova

nje na dvoru.

- To je bila Gordana?

- Razumije se. Nije bila nikome ta moja ljubav tajna. Smi

ješili su se kao što se danas smiješim i ja, a ipak bilo je tako li

jepo. Znate li da sam zapravo ja bio most “gospodinu Damiru do

nje? Ja sam mu otkrio njezinu ljubav, baš ja, i silno se, radovao

kad sam ih ja združio, a ipak sam onda zaplakao. To je bila prva

i posljednja bol. Plakao sam i veselio se njihovoj sreći. Nisam

zapravo znao zašto plačem. Nikad neću zaboraviti tih suza. Bilo

je vrlo lijepo.

- A zašto ste se posvetili svećeničkom staležu?

- Činilo mi se da u tom zvanju mogu danas i ubuduće naj

više koristi svojoj domovini. Vrlo je često Gordana govorila

da ni jednom staležu nisu vrata širom otvorena nauci kao sveće

niku, a domovini je potrebno ne samo hrabrih vojnika nego um

nih državnika koji mudrošću ravnaju i vode borbu.

- Lijepo vi to zborite, mladi čovječe, a vidi se da i osjećate

sve što ste rekli.

- U vama osjećam budućeg vođu naroda.

- Možda ne vođu, ali bojovnika za pravicu i slobodu koja

nam je čudnom sudbinom vazda otimana. Možda je baš zato tako

visoko cijenimo.

- Tako duboko i visoko da joj mlad čovjek žrtvuje sve ze

maljske užitke, sve radosti koje su dopuštene svjetovnom čovje

ku.

- Nikako ne osjećam da pridonosim neke žrtve. Sva me

duša vuče tim putem i vrlo sam sretan što idem naprijed. Ništa

toliko ne želim nego steći sve ono znanje i sve one vrline koje su

uvjetovane o moj stalež.

- Ushićen sam, mladi gospodine, što sam to od vas čuo.

I meni se često činilo da će biti bolje odreći se svih zemaljskih

užitaka i udobnosti i samo služiti svojoj domovini. Eto, vidite,

gospodin Damir, taj naš slavni junak, otišao je na ratište sa

svim ushićenjem pravoga Hrvata, a kod kuće je ostavio ženu i

sina. On i ne sluti što se s njima događa. A kad bi saznao, ne bi

smio otići s bojnog polja da im pomogne. Onda je uistinu mnogo

pametnije ono što sam ja učinio nedavno.

- A što to? - upita Stjepko svojeg novog prijatelja.

- Kad smo tako jedan drugome sve rekli, kazat ću vam ka

ko je sa mnom. Ljubim djevojku, sestru onoga koji nas je izdao.

- Teško je to. Ipak, ona nije ništa kriva. Ostat ćete joj

vjerni?

- Kako da uzmem djevojku kojoj je brat počinio takav zlo

čin?

- Ako je njezin brat, nije ona. Vi je ne biste smjeli nikako

napustiti.

- Sramota je pala na njihovu kuću i na njihovo ime. Za

sve. vreme neizbrisiva sramota. To je kao da je kuga pala u taj

dvorac, a svi bježe od njega i od nekih koji su u njemu. Kuševi-

ćevo zlodjelo još je više nego kuga i ostat će vječno žigosan sra

motom.

- Istina je, nema strahovitijeg, težeg zločina, ali taj zločin

pada samo na njega.

- Recite: zar biste vi tu djevojku uza sve to uzeli za svoju

ženu?

- Ni časa je ne bih prestao ljubiti i branio bih je do kraja

života.

- Mislio sanrda me ljubi sve do onog časa kad sam s njom

govorio o bratovljevoj krivnji. Onda me odbila nevjerojatno hlad

no. Tko bi znao što je tome uzrok.

- Ja mislim ponos, a možda i ljubav koju taji jer ste joj

vi dali povoda.

- Čini se, dobro je ovako kako jest. Sve sam više uvjeren

da se oni koji žele voditi narod u borbu, ne smiju vezati za lju

bav. Možda bi me ženski zagrljaj učinio tromim, slabim, možda

i slijepim, a najstrašnije bi bilo da me učini neodlučnim i nera-

tobornim.

- A ja mislim da bi vas plemenita žena nadahnjivala borbe

nim duhom, da bi baš ona oplemenjivala vašu odvažnost i rato-

bornost. Vidio sam to doslovce na Gordani. I Lovro Iločki i Da

mir su je ljubili, ona je to znala i zato je nadahnjivala borbe-

nošću njihova djela. Ona je dala zamaha njihovim mačevima, po

leta njihovim osnovama i neustrašivosti njihovu junaštvu. Žena

može biti plamen u borbi, ali ja sam se unaprijed odrekao tog

plamena pa ću možda i požaliti.

- Možda ću i ja jednom uvidjeti da ste imali pravo i da

nisam smio Jasenku ovako mimoići.

Malo je razmišljao, uzdahnuo i okrenuo se k Stjepku: , - Kad bih htio natrag,

danas više ne bih mogao.

- Kako to?

- Dok još nisam znao da je Jelenko izdajica, prisegao sam

Svojim drugovima ...

Ušuti i obori glavu.

- Što ste prisegli drugovima?

- Da će izdajnik poginuti od mojeg mača pa da mi je ro

đeni brat.

Stjepko nategne uzde od uzbuđenja ili neke prepasti.

- Strašna prisega - veli on.

- Tek tada sam shvatio tu strahotu kad sam doznao tko je

počinitelj zločina.

- Recite, gospodine Šimuniću, vi biste ga ubili da ga sret

nete?

- Izazvao bih ga i pobio bih se s njime da ga kaznim.

- Zauvijek biste na sebe navukli mržnju njegove sestre.

- Znam, a prisega me veže.

- Po shvaćanju viteškom svakako, ali po shvaćanju čovje-

čanskom nikako. Vi ga ne smijete namjerno tražiti.

- Nastojat ću da se nikad s njim ne sretnem. Zamolio sam

Jasenku neka se pobrine da mi se svuda makne s puta.

- To ste dobro učinili.

- I nadam se da neće ni doći u blizinu. Ako dođe, onda...

Gle, u razgovoru smo dobrano zaostali za našim prijateljima.

- Oni su već sišli sa strmine, a mi se još uspinjemo.

- Moramo ih stići.

Pošli su samo nešto brže, jer pred njima je još uvijek strmo brdo.

Jahati su dalje, šuteći. S lijeve strane je šuma, a s druge gusto grmlje i nešto

rijetkih stabala.

- Pogledajte tamo desno iza onog grmlja kao da se netko

skriva.

- Jest, neki jahač. Sad se povukao i sklonuo.

- Nema sumnje, jahač nas je opazio i sklonio se pred

nama.

- Očito i pred dvojicom naših prijatelja koji su prošli ovu

da prije nas. Da nije razbojnik? U ovoj pustoši ne bi to bilo

čudno.

- Ne može biti pošten čovjek kad se krije.

Malo su promatrali, osluškivali i onda se približili grmlju. Stigavši na

uzvisinu, šimunić odjednom zaustavi konja:

- Čudnovato - veli Stjepko. - Ovdje u ovom kraju nije

gospodar Loborgrada nikada sreo ni žive duše, a sada je tu neki

jahač sa svjetlucivom dugmadi. Mora, dakle, biti plemić.

- Možda je uhoda kneza Brandenburga koji traži našeg za

robljenika?

- To bi moglo biti. Možda je jučer podvečer slijedio vaš

trag negdje izdaleka i pronašao cilj vašega puta.

- Zacijelo je knežev uhoda. Ne puštam ga tako lako s oka.

2elim ga vidjeti i malo se s njim porazgovarati.

- I ja se slažem s vama. Pratit ću vas. Čovjek je sumnjiv.

Smjesta Šimunić posegne za mačem pa ide prema grmlju.

- Očito između ovog grmlja ima neki prolaz da možemo s

konjem do onoga koji se sakrio.

Pojahali su malo naprijed uz grmlje i pronašli čas prije pregaženo granje.

- Gle, gle, tu se on proverao na svojem konju - veli Šimu

nić. - Dođite sa mnom, gospodine Stjepko.

Jedva su preskočili po valjane grane, zapaze iza stabla pod gustim granjem

jahača što se spušta do zemlje.

- Gospodine Šimuniću, vidim plemićku odoru modre boje.

- Modre boje? A klobuk?

- Također modre boje s orlovim perom.

Stjepko se začudi, spazivši da je Šimunić problijedio, gotovo se ukočio. I zato

tiho upita zagorskog plemića:

- Što vam je gospodine Šimuniću?

- Ne vara li vas oko, uistinu je orlovo pero?

- Sasvim jasno vidim. A jahač je na konju i očito se skriva.

- Nema više sumnje, zapao sam mu nadohvat.

- Zar je to on?

- Da, glavom Jelenko Kušević.

- Spazio nas je i sakrio se.

- I sami vidite da je tako.

- Dođite, idemo, gospodine Šimuniću, odavde.

- Varate se. Ne smijem mu se ukloniti.

- Možda će biti mudro.

- Na mojem mjestu vi biste učinili isto.

Stjepko ne odgovori. Morao je priznati da bi učinio isto. Makar ne pozna toga

čovjeka, osjeti neko duboko preziranje prema njemu. Ali prepušta šimuniću odluku

i čeka što će slijediti.

- Molim vas, gospodine Stjepko, ne ostavite me u ovom

času.

- Što da činim?

- Budite svjedok krvave borbe da barem netko zna.

Mladićevo srce žestoko zakuca od pomisli da će biti svjedok

krvavog sukoba. Na dvoru, dok je bio paž, vidio je bezbrojnih borbi na mačeve, a

ipak ga sad obuzima teška nemir kao da će prvi put vidjeti obračunavanje na

mačeve.

Uzbuđeno slijedi Šimunića koji upravlja konja prema onom kraju gdje su opazili

jahača.

Odande iziđe ispred krošnja konjanik. Stjepko opazi garavo lice s crnim mračnim

očima, pa tiho usklikne:

- Taj nosi u sebi tri đavla. Vrlo je pristao, a izgleda jak.

Cvjetko ne sluša. Ide u susret Jelenku Kuševiću.

Obojica su se zaustavili, okom u oko, udaljeni samo nekoliko koraka. Iza

šimunića stoji Stjepko. Jelenko pozdravi mirno i zvučno.

- Dobar dan, Cvjetko.

Ovaj ne odgovara, samo ga probada pogledom.

- Pozdravio sam te, Cvjetko.

- Odgovaram pozdravu samo poštenim ljudima.

-

Jelenku se oči zamagle. Zabode pogled u šimunića.

- Što si to rekao?

- čuo si dobro, a što sam rekao, ne poričem.

- Onda ćeš mi doći na račun - i on posegne za mačem.

- Hoćeš li megdan na konju ili da siđemo? - pita šimu-

nić.

- Svejedno mi je hoću li te svaliti na zemlju sa sedla ili

bliže.

- Samo te želim još nešto pitati?

- Pitaj - i pogleda izravno Cvjetka.

- Zašto si kukavno pobjegao od svojih drugova kad su išli

na Lukavac?

- Ne polažem računa za svoje korake nikome. Ali tebi ću

kazati: otišao sam da ne slušam i ne gledam kako se gospoda

klanjaju budućem banovu rođaku Draženiću.

- Lažna izlika.

Jelenko usplamti i uzvikne:

- Čekaj malo, čekaj samo kad ja izrečem jednu istinu, svi

ćete vi zadrhtati kao lišće u oluji.

- Još se prijetiš? Još uvijek ti nije dovoljno osvete?

- Nije mi dovoljno osvete i neće mi biti dotle dok jednom

ne budem prohajao svima ispred nosa. Svi ćete preda mnom pasti

u prah, valjati se preda mnom, a ja ću gaziti po vama svo

jom osvetom.

Stjepko protrne do kosti. Iz riječi ovog čovjeka, iz njegova pogleda, iz lica

sijeva nešto pakleno, jezovito. Htio bi Sirnuno-ća odvratiti da se ne upušta s

njim, ali ga on ne sluša, ne oda-zivlje se njegovu zovu, već se približava

Jelenku. I upravlja mu pitanje. Svako je plamen i oganj:

- Jelenko, što radiš ovdje

- To isto pitam ja tebe.

- Zašto si se, Jelenko sakrio preda mnom?

- Da mi ne presiječeš put.

- Kamo bi htio ovim putem?

- Nekoga tražim.

- U ovome kraju.

- Baš u ovome.

- A crveni oklop nisi navukao na pokriješ svoje izdajničko

srce?

Slušajući ovu objedu, Stjepko upre čvrsti pogled u Jelenka Opazio je da mladi

Kušević blijedi, zjenice kao da je pokrila magla. Usta je otvorio kao da će

nešto viknuti, ali zagrize gornjim zubima u donju usnu pa samo gleda u Cvjetka.

U tom zamagljenom pogledu ima preneraženja i prepasti. Čini dojam čovjeka

zatečena na djelu. A Simunić podjaren tim izražajem, viče:

- Govori, zašto si uzimao crveni oklop kad si odlazio u lu-

kavačke šume?

- Moja je stvar - rikne muklo Jelenko.

- I naša. I prije nego te kaznim čuj: znamo sve što si uči

nio.

Sve pomnije promatra Stjepko kako se Jelenko izobličuje, a put lica biva sve

bljeđa, usne su mu posve blijede, a oči mu zažmire. Ni jednom riječi ne odvraća

Šimuniću, samo zuri u nj s izražajem strave.

- Jelenko Kuševiću, prisegao si s nama da ćeš čuvati ta

jnu naše urote. Je li tako?

Ne daje odgovora ni jednom riječi, ni kretnjom, samo gleda u svojeg suca

ukočeno, dok ovaj govori dalje:

- A ti si otišao Pencingeru, ti si mu odao urotu iz sebične

želje da njegovoj osveti predaš čestitog Draženića jer ti je o-

teo djevojku i prvenstvo na koje si računao, sebičnost je razlila

tvoju žuč, zaboravio si da nećeš predati u ruke Brandenburgu

samo njega nego sve nas. Probadaj me bijesnim pogledom koli

ko ti drago, ostavio si svoje drugove nasred puta i nestao. Ni

jednog ti časa srce nije reklo da oni sada idu u Lukavac i da

tamo knez čeka u zasjedi. Ako si već mogao mirno gledati kako

zarobljujemo krivog, kneza, kako si mogao podnositi da drugovi

idu u Lukavac u ruke knezu, njegovoj osveti. Da nismo doznali

za zasjedu, svi bismo danas bili u tamnici ili bi nas knez već bio

dao smaknuti.

Jelenkove se oči jedva razbiru, posve su ih pokrile obrve. Ovako žmireći pruža

sliku čovjeka koji stvara smrtni napadaj. Zube je zarinuo još dublje u donju

usnu. Stjepka obuzima osjećaj da će se tu nešto strašno desiti, dok Simunić

govori dalje u želji da iskali svoju savjest i olakša dušu prije nego mu sudi.

- Predao si neprijatelju svoju braću u ljubavnoj strasti. I

danas bi imao dušu, opterećenu bratoubistvima da nas nije spa

sio slučaj, pokazujući nam put.

Cvjetko udahne i onda zagrmi:

- Jelenko, opravdaj se ako imaš čime.

žestokom kretnjom on trgne mač iz korica i zavitla ga na suncu:

- Imam mač.

- Znao sam da se ne možeš opravdati. Znaj: prvi put u ži

votu bijem se s protivnikom koji nije dostojan, ali veže me pri

sega osude.

- Čije osude? - pita Jelenko sa strašnim izražajem lica.

- Drugovi su čekali da ćeš doći na sučiju jer si zadao čas

nu riječ. Nisi došao. Onda je pala osuda.

- Kakva?

- Da te ja kaznim mačem.

- Tko je sudio?

- Svi koji su s tobom prisegli.

- I Draženić?

- Branio te do posljednjeg časa.

-

Bjesnilo suklju iz Jelenkova smijeha od kojega Stjepka za-zebe u srcu.

- Jelenko, odgovori: jesi li počinio taj zločin?

- Samo mačem razgovaram sa slugom Slavimira Draže-

nića.

- Znao sam da nisi priseban. Ljubomora te izbezumila.

- Udari ako nisi kukavica.

- Još izazivaš, izdajnička uhodo!

- Udaraj, Draženićeva ulizico!

Začas obojica skaču sa sedla i potrče jedan od drugoga da se spreme.

Jelenko priveže svojeg vranca o stablo i vrati se4 Stjepko povuče šimunićeva

konja do udaljenijeg stabla da ga onamo priveže, ali se brzo okrene prema

Jelenku koji viče prijetećim povicima Šimuniću:

- Bijem se nezaštićenih grudi i gologlav.

- I ja - odgovori šimunić plameno.

- Do posljednjeg daha.

- Dok jedan od nas ne bude mrtav - odgovara šimunić.

Stjepko pretrne od prijetećih glasova i odluke. Skine sa sebe plašt, prebaci ga

na granu stabla i potrči k njima. Obojica skidaju haljetke i košulje. Neprijatan

osjećaj steže Stjepkovo srce. Ova se dvojica spremaju leći u grob. Bespomoćno

gleda oko sebe. Gospodar Lobor-grada i Vojković sigurno su već daleko. Nema se

na koga pozvati, nema koga prizvati da zapovijeda borbom kojoj pristupaju dva

razjarena lava koji su već unaprijed najavili da se žele dotući, a njihovi

pogledi, riječi i prijetnje dokazuju da će se tući dok im tijela budu komadić do

komadića.

S užitkom krvožedne odmazde ogledavaju svoje mačeve. U licu im je odraz grdnog

užitka. Stjepko gleda Šimunića kao izvršitelja osude nad izdajicom, a Jelenka

kao odmazdu, krvavo poniženog, prezrenog ljubavnika i grozi se od njihovih

pogleda, kretnja, i prijetećeg stava. Vidio je toliko borbi na mačeve, a nikad

nije osjetio tako blizu smrt dva čovjeka koje bi htio rastaviti, a nema nekakve

mogućnosti da to izvede.

Obojica su već na ledini. S jedne je strane grmlje prema cesti, a s druge ravna

ledina, u pozadini ravno odsječena. Kao da tamo brdo iznenada nestaje ili se

spušta u nizinu.

Stjepko stoji kao ukopan. Jelenko je na strani ceste, šimunić na onoj prema

čistini. Gologlavi su, bez haljetka i košulje. Golim prsima stoje prema

oštricama. Stjepko se povuče postrance. Ne može zatajiti strah za zagorskog

plemića. Čini mu se da od onog drugog prijeti veća pogibelj. U njegovu maču

Stjepko osjeća neku tajnu vatru duše u kojoj bjesni pakleni požar. To ga straši,

htio bi obraniti šimunića od onoga koji tu pred njim plamti, gori kao podivljala

ognjena bura.

Mačevi im se približe, sudare, zazveče kao prvi glasnik pohoda smrti. Zveket

prolazi Stjepku kroz kosti. Struže oružje jedno o drugo, udara, žedne oštrice

traže živa srca.

Protivnici se biju, zalijetaju, udaraju, sudaraju se, dašću. U njima je jedna

misao, jedan dah, jedan cilj: ubiti drugoga.

Dva se muškarca sudaraju, dva muškarca trepte krvnom žeđi. I duh, i srce, i um,

sada su u vršku oštrice i nemaju druge želje nego probosti protivniku grudi.

I Stjepko osjeti gadljivost, gotovo nepodnošljivu odvratnost od bjesomučne trke

dvojice lijepih snažnih mladića.

Snage su im jednake, ali da je u Jelenku deset bjesova i stotinu munja koje mu

pomažu.

Šimunićeve grudi se zarumene. Krv šikne. On ni okom ne trenu. Stjepku se čini da

upravo ova rumena, svježa krv nadražuje Jelenka, a i samog ranjenog protivnika.

Udare kao tresak groma, gotovo im se mačevi lome, a onda opet dalje kao da su se

zakleli smrti da će joj jednoga od njih dovesti u ledeno krilo.

Očajno traži Stjepko misao koja bi mu pokazala put kako razdvojiti ovu

smrtonosnu utakmicu, ovaj nasrtaj krvožedne odmazde.

Traži oko sebe, hvata pogledom svu okolinu. Uzalud.

Odjednom opazi kraj stabla kako se šimunićev konj otimlje i skače. Stjepkov

ogrtač obješen o stablo padne konju na glavu i zastre mu vid. To životinju

prestraši, lomata glavom, skače i pro-pinje se. I mladić htjede potrčati, ali se

ogrtač oklizne i potpuno pokrije životinji glavu.

Od tog nenadanog zastora životinju obuzme strava, skače u uvis, vuče slabo

vezano uže i začas se oslobodi. Poput neke crne aveti juri konj upravo prema

borcima.

- Stoj! - krikne Stjepko mladim vitezovima, dižući uvis ru

ke. Ali oni se biju dalje.

- Najurit će vas preplašeni konj.

Obojica su imali samo toliko vremena da maknu oružje na koje je gotovo naletjela

preplašena životinja i proletjela upravo između njih. šimunić se baci za svojim

vrancem, dohvati uzde, ali konj ga povuče za sobom. On ne popušta, hoće da ga

drži i baci se onako na jurećeg konja, dovikuje mu riječi kojima ga je vazda

umirivao, tapkao ga po vratu, dozivlje, uzalud.

Stjepko opazi da je konj udario preko visoravni i stade vikati:

- Tamo je ponor, kamenolom, stanite!

Ovako vičući, bježi za njim, ali Šimunić očito ne čuje i ne vidi. Pred njim je

samo grmlje, okolica mu je nepoznata. Zabavljen je odviše stravom svojeg konja,

a ovaj baš kreće prema živici. Sada Cvjetko spazi da je iza živice ponor. Ali,

prekasno. Pokuša skočiti, uzalud.

Stjepko gleda kako je konj preskočio preko živice i nestao s gospodarem.

To se zbilo za nekoliko časaka.

Stjepku titraju pred očima i stabla, i grmlje, i konj, i jahač. Htio bi trčati,

ali je prikovan slabošću, htio bi vikati, a sapet je užasom. Samo staklenim

pogledom zuri onamo gdje je u ponor nestao Šimunić sa svojim vrancem. To traje

nekoliko trenutaka. Brzo uzdrmana Stjepkova prisutnost opet se staloži, snađe

se, potrči preko visoravni do grmlja, pogleda dolje niz stijenu zapuštenog

kamenoloma. Zadršće mu čitavo tijelo. Na kamenju leži konj i ne miče se.

"Sigurno je pod njim jahač. Bože - jada se Stjepko - on je poginio, a ja sam

kriv. Nisam smio tako lakoumno objesiti svoj ogrtač i konja sam slabo privezao,

sve u stravi zbog Šimunića, zbog borbe - i gotovo da ne zaplače.

- Stjepko, Stjepkol

Okrene se. Ali iza svojih leđa ne vidi nikoga. Tamo stoji Je-lenko, pognute

glave, nepomičan.

Opet isti zov. Toliko je smućen da mu je sluh zatajio. I opet taj jedva

zamjetljivi zov. Stjepko se provere grmljem na rub ponora prema drugoj strani,

čini mu se da tamo nešto čuje. Sav protrne i vikne:

- Isuse sveti, pomozi.

Okrene se prema onom mjestu gdje je prije vidio Jelenka. Još uvijek stoji

oborene glave, nepomičan, zadubljen, poražen. Ne može doći bliže. Neće da gleda

nesreću svojeg protivnika?

- Gospodine, pomozite! - viče Stjepko. - Jelenko digne

glavu i opazi kako je mladić počeo svlačiti haljetak. To ga probu

di iz misli i potrči k njemu.

- Što je, mladi gospodine?

- Evo dolje, gledajte.

I pogleda strminom. Dolje leži konj, a gore između dva grma zaustavilo se

šimunićevo tijelo. Noge mi vise s jedne strane, a glava i ruke s druge. Krv mu

curi iz ramena potokom. Ne miče se, ali dozivlje Stjepka.

- Samo izdrži ovako i ne miči se - vikne Jelenko Cvjetku

i potrči k stablu, smjesta uoči jaku granu, uspravi se, uhvati je

i Čvrsto se objesi. Nakon nekoliko zamaha grana se otrgne. Jelen

ko je uzme i hita natrag do kamenoloma, skidajući putem male

grančice. Vrativši se na rub kamenoloma, spušta gipku granu do

Šimunića.

- Uhvati se desnom rukom za granu, a lijevom za grmlje.

Pazi, baš ti je nadohvat.

Ovaj dolje slijedi njegove upute, sasvim je pri svijesti, zna da mu život ovisi

o tome, hoće li grmlje na kojem se zaustavio izdržati težinu tijela i nastojati

da nijednom kretnjom ne pojača težinu. Zahvati grm s lijeve strane i osjeća se

sigurnijim.

Drhtava srca promatra Stjepko svojeg znanca kako nastoji iskoristiti pomoć koju

mu pružaju, osjeća da se odmiče s ruba nad kojim visi. A kad je Cvjetko čvrsto

uhvatio grane, odjednom počne popuštati pod njegovim tijelom grmlje. Korijenje

već izlazi iz plitke zemlje.

- Kako da vam pomognem? - pita Stjepko Jelenka, ali on

odbija pomoć i sam se podaje spašavanju protivnika.

Nekoliko časaka Šimunić visi nad otvorenim grobom. Smrt čvrsto drži njegov život

u svojoj ruci, ali samo nekoliko trenutaka i još čvršće se uhvati za taj život,

grčevito stisne granu koju mu je dodao Jelenko i sada ga vuče gore.

Drhtava srca Stjepko stoji kraj Jelenka skrštenih ruku jer bi svojom pomoći

smetao pogibeljnom i opasnom usponu i samo dozivlje božju pomoć. Svom

prisebnošću i hrabrošću Šimunić čvrsto drži vitku granu, zamalo je već na rubu

ponora. Sad Jelenko odredi Stjepku da uhvati Šimunića za ramena. Uskoro ga iz-

vukoše na ledinu.

Stao je čvrsto na noge.

Nitko ne veli ni riječi. Kao da nekoliko trenutaka ni jedan od trojice ne zna

što bi mogao primijetiti. Šimunić prvi progovori:

- Moj jadni vranac ode zauvijek.

- Ali vi ste mogli s njim - ukori ga Stjepko. - Niste smje

li skakati na sedlo kad ste vidjeli kako je.

- Šteta, lijep konj - veli Jelenko pa gleda dolje.

- Krv vam curi kao voda iz vrela - opazi Stjepko - pove

zat ću vas.

- Nije potrebno - mi sad moramo nastaviti gdje smo pres

tali - veli Cvjetko i gleda Jelenka.

- Razumije se - odgovori ovaj - kad se oporaviš.

- Nemam se od čega oporaviti. Već se osjećam sasvim dob

ro - tvrdi Cvjetko.

- Rana se mora povezati. Krv će isteći iz tijela bez moje

krivnje, a to baš nije časno za mene.

Dotle je Stjepko već razderao svoju košulju i spremao povez. Šimunić mu samo

pomaže s potpunim omalovažavanjem rane koju je bio zadobio od Jelenkova mača.

Dotle turopoljski plemić promatra Šimunićevo lice koje sve više blijedi.

Kad je rana povezana, Šimunić se okrene protivniku:

- Dakle, možemo nastaviti.

Međutim, Jelenko pogleda Stjepka:

- Mladi gospodine, nije li jasno da njegova tjelesna snaga

nije ravna mojoj koji sam posve zdrav?

“ - I ja sam zdrav. Rana je samo ogrebotina.

- Gospodine šimuniću, izgubili ste krvi, blijedi ste - veli

Stjepko žestoko.

- Ništa mi nije, nastavimo. Neću dopustiti da me smatra

nesposobnim za daljnju borbu.

-

- A ja neću dopustiti ni svojoj savjesti ni ljudima da mi

spočitavaju kako sam ubio čovjeka u dvoboju koji je zbog pada

u ponor načas oslabio. Rana na tvojem ramenu razderala se baš

padom. Evo, preko poveza šiklja krv.

- Ako nisi slabić duhom, a ti nastavi borbu - izazove ga

Šimunić.

- Cvjetko, spasio sam ti život da se mogu s tobom pobiti

ravnopravno, a ne ovako. Gospodine mladi, pozovite svoje drugo

ve, vidio sam ih ovuda proći.

- Daleko su - odgovara šimunić. - Predaleko - i pođe

nekoliko koraka, a onda se iznenada uhvati za šikaru pred sobom

i klone na koljena. Uzalud se zadržava, tjelesne snage ga ostav

ljaju.

Sruši se u omaglici.

- Evo, rekoh da je tako - naglasi Jelenko. - Snažan je i

jak, ali kad se krv prosiplje, ne može nitko živ da se održi na no

gama. Kamo bih ga otpremio? - pita Stjepka.

- Naprijed idu naši drugovi. Već su dovoljno odjahali, po-

hitajte za njima i vratite ih, sve će drugo biti moja briga - veli

mladi pripravnik Jelenku.

- Dobro - i on pohita prema svojem konju i uspne se. On

da se još jednom obazre Stjepku:

- Kad Simunić ozdravi, javit ću se. Ne mogu unaprijed reći

kad će to biti, ali doći ću da nastavim boj.

I podbode konja i krene nizbrdice da dostigne Simunićeve drugove.

Nije dugo potrajalo kad pred sobom opazi jahače. Zove ih, maše im. Oni se

vraćaju.

Kad se nađoše nasuprot Jelenku Kuševiću, Vojković se začudi, ali im Jelenko ne

da vremena ispitivati i veli:

- Idite gore, na visoravni leži Šimunić, izgubio je mnogo kr

vi u borbi sa mnom. S njim je neki mladi svećenik i moli da se

odmah vratite i pomognete drugu.

Smjesta odluče da se vrate. Jelenko im još na odlasku dovikne:

- Kad šimunić opet bude mogao uzeti mač u ruke, vratit ću

se i dovršiti borbu.

I potjera konja, a dim prašine valja se za njim. Oni ne razmišljaju, već hitaju

uzbrdo na visoravan. Tu nađoše Stjepka uz ranjenog zagorskog plemića. Gospodar

Lobor-grada odmah mu prilazi:

- Razumijem se u liječenje rana. Da vidimo kako je.

Ustanovi da je rana duboka.

Gospodar Lobor-grada s Vojkovićem i Stjepkom posade Si-munića na sedlo. Makar

sav blijed i slab držao se čvrsto i nekako u polusvijesti dovedoše ga u Lobor.

Tu ga je nekoliko puta uhvatila omaglica.

- Od tako neznatne rane kako je to moguće? - ljuti se on

i nastoji se odrvati nesvjestici.

- Nije od rane, nego si ti, moj prijatelju, razlijevao svoju

krv kao da je ima u tebi nekoliko bačava. Radije pij i jedi da na

domjestiš gubitak. Tako ja liječim.

Stjepko je ispripovijedao gospodi sve što se dogodilo na visoravni između

Jelenka i Šimunića.

- Da nije bilo onog mojeg plašta, ne bi se konj poplašio i

svega toga ne bi bilo.

- Hvalite Bogu. Da nije bilo plašta, sad bi sigurno jedan bio

mrtav, a drugi bi se borio sa smrću - veli Vojković.

- A sigurno bi Šimunić bio mrtav - šapne Stjepko. - Ma

kar se borio svim svojim snagama, onaj drugi bi ga nadjačao jer

mu je bio nadmoćan. Samo ne spominjite to šimuniću, razbijes-

nio bi se.

- Ne bojte se, mladi gospodine - primijeti šimunićev drug

- pozvat će Cvjetko Kuševića na mač čim osjeti čvrstu ruku,

neće mu on ostati dužan.

- I Kušević je rekao da će se vratiti kad Šimunić ozdravi.

- A nije rekao kamo ide?

- Ništa nije rekao, samo da ne zna kad će doći.

- Neće doći podli izdajica, samo se razmahao - planuše na

njega bivši drugovi, ali Stjepko ga brani:

- Bio on sto puta izdajica, velim vam: doći će. Gledao sam

ga i činilo mi se da mu je bitka na mačeve užitak. Kad je uzimao

mač i spremao se na borbu, oči su mu bile kao širom otvorena

okna na koja sam mogao vidjeti sve u njegovoj duši. A tamo je

crni pakao kao da stotinu zvijeri reži, žeđaju za osvetom ili krvi,

tko bi ga znao. Ali vam velim: taj neće šuštati. On će se vratiti,

pa makar mu putove posipali oštricama.

- A što je radio u okolici Lobor-grada? To ga nismo dospje

li pitati. ,

- Ali ga je pitao Šimunić. A on odgovori da nešto traži. Onda

su se počeli izazivati i smjesta je došlo do sukoba.

- Što je mogao drugo ovdje tražiti negoli zatočenika? Sigur

no su ga iz grada Lukavca poslali da uhodi gdje se nalazi knežev

zamjenik - tvrde redom svi.

- Sad nam je najveća briga da šimunić što prije ozdravi da

možemo nešto poduzeti za Gordanin spas - veli Stjepko.

- šimunićeva bolest odgodila je tvoje želje, dragi moj, go

tovo dvanaest do četrnaest dana - rastužuje gospodar Lobor-gra

da svojeg štićenika Stjepka.

-

PENCINGEROVA OSVETA

Dvorištem kneževog dvora Lukavca polagano ide Petar Pan. Stalno navlači malu

šiljastu bradicu. Tamne oči ispod poluzatvorenih vjeđa lukavo zirkaju u vojnike

što kraj njega na vatri žare željezo i onda nabijaju. Zaglušno udaranje gvozda

odjekuje dvorištem, odbija se od stijena i uzdiže gore u trijemove. Neprijatan

odjek ispunja čitav dvor. Iz uglova trijemova vire glave dvorske posluge i

saginju se prema nabijačima.

Pogled Petra Pana šulja se dvorištem Ijubopitno, ali on nikoga ništa ne pita,

već samo razmišlja. Vojnici u njegovoj blizini skrivenom podrugljivošću

promatraju njegove noge, tanke kao dva puta na kojima sjedi dugo tijelo. Iz

ramena se ispružio suhi vrat sa šiljastom glavom i licem. Kad ga gledaju

izdaleka, onda im je smiješan, ali kad im se približi, obuzima ih strah. Poznaju

njegov utjecaj na kneza i čast koju uživa u njegovu dvoru i boje se da nije

došao uhoditi njihov posao. I još jače udaraju po užarenom željezu. On ih

promatra i šuti, šeće, a najposlije se uspinje stubama u prvi kat. Istražujući

gleda okolo, spušta glavu, jače nateže tamnu šiljastu bradicu pa ide trijemom.

Kad je stigao do ugla, zaustave ga dva kopljanika:

- Nikoga ne smijemo pustiti k zarobljenici. Tako je zapovi-

jedio gospodin Pencinger.

Onda hoće krenuti knezu, ali ga straže ponovo zaustave jednakim riječima.

- To će Pencinger skupo platiti - promrsi on da nekako

pokrije poniženje pred stražom. Onda okrene natrag ravno u svo

ju malu sobicu pa zaključa za sobom vrata.

Petar Pan zagledava sobu. U kutu postelja. U sredini stol prepun lončića,

mazila, krinka, kapa, klobuka, svega i svačega svake vrsti, a tamo na stijeni

vise odijela i muška i ženska. I kraljevski plaštevi i razderane skitničke

cipele i čizme. Sva je soba kao pe-livansko skladište. Sve mu to treba da

nasmije svojeg gospodara.

Petru Panu nestaje s usana đavolski smješak. Poprima izražaj običnog čovjeka

kojega nešto ozbiljno zabrinjava. Nekoliko časaka promatra sva ta odijela i onda

izabere neko razderano, zaprljano i oblači se. Uzme sa stola lončiće i stade

ličiti obraze nekom crnom smjesom. Još navuče na glavu kapu i ogleda se u

zrcalu. Izgleda da je posipan čađom. Uhvati veliko rđavo kladivo pa ovakav

izlazi na trijem.

Sluge su preneraženo ustuknule pred tom pojavom, a naročito pred velikim

kladivom, a on naglo otvori vrata kneževe sobe.

Pencinger i knez Brandenburg živo raspravljaju i ne opažaju njegov dolazak.

Pencinger se obazre i opazi crnu, jako zgurenu pojavu. I knez se okrene:

- Sto je? Što hoćeš? - upita Pancinger, ne sluteći tko stoji

pred njim.

Petar Pan promijeni glas:

- Nudim se knezu ako treba kovača u svojoj kovačnici.

- Kako .taj govori? Tko je? - pita knez kaštelana, ali mu

odgovor spriječi Petar Pan:

- Čuo sam da je ovdje nekoć bio jedan knez Brandenburg

ovo je bio njegov dvorac, a sada tu stanuje neki kovački majstor

pa sam došao da i ja pomognem nabijati - gospodine majstore.

To je knezu ^dovoljno da se počne smijati, ogledavajući svojem miljeniku

odijelo, a on se ulaguje knezu i pita:

- Ne biste li možda mene primili u službu da potkivam ko

nje?

- Hajde, nema danas u dvorcu konja, svi su izjahali - od

govori knez mjesto kaštelana.

- Ako ih počnem potkivati, začudit ćete se koliko je još os

talo konja u ovom dvorcu. A meni su već kvrge izrasle u ušima

od tog strahovitog nabijanja.

- Ova prekrasna podoknica neka sjeti Gordanu da je kuc

nuo posljednji čas - veli Pencinger zlobno. - Ali sad moramo

nastaviti raspravu o našoj osudi.

- Vi raspravljate o njenoj osudi bez mene? Kneže, prodali

ste mi je za časnu riječ. Dakle, kad se raspravlja o njoj i o mo

jem sinu u duhu, onda je moje pravo da budem ovdje.

Mrko osine Pencinger dvorskog luđaka pa nešto šapće u uho knezu. Ovaj se okrene

svojem miljeniku i pokuša pokazati strogost:

- Ne zaboravi da sam ja tvoj gospodar i vladar i da...

- Kad nema dvorske lude uz vladara, on izgleda kao slika

bez okvira. Tek po meni ste u pravom svojem svjetlu.

I on se približi k njemu sasvim blizu, a knez brzo odskoči da očuva svoju

svjetlomodru odoru:

- Ne dolazi bliže, zaprljat ćeš me.

- Zar su vam vaši savjetnici ostavili još komadić mjestanca

koje nisu zaprljali?

Na te se riječi knežev kaštelan razljuti i srdito uzvikne:

- Ne ću dopustiti da slušate naše rasprave.. Kad god se radi

o lijepoj zarobljenici, upućujete kneza protiv njegovih vlastitih

koristi. Vi ga obmanjujete, nastojite spriječiti moje oštre mjere.

Petar Pan se isprsi i, poput zmije, ispruži suhi dugi vrat:

- Govorite li sa mnom ozbiljno ili u šali?

- Dosta je toga Petar Pan. Vi neprestano otklanjate od za

robljenice sve što ja odredim. Ako se, kneže, odlučite za ono što

vam on savjetuje, onda sam ja suvišan.

Knez je u neprilici. Osjeća već nekoliko dana neprestano takmičenje između svoja

dva miljenika. A on ne može biti- ni bez Pencingera ni bez Petra Pana koji sada

prekida šutnju žestokim glasom:

- Ja radim samo u korist knezu. Stječem za njega Gordani-

no srce, a vi raspirujete mržnju.

- Ne mogu slušati da ovaj čovjek stalno na mene laje.

Petar Pan čučne pod stol, baci se na četveronoške, ispruži glavu prema kaštelanu

i stade grdno lajati, režati i opet lajati kao razjareno pseto kao da se sprema

navaliti na nametljivog stranca.

U prvi čas i knez i kaštelan ne mogu se snaći, a onda Bran-denburg prasne u

smijeh. Pencinger pokušava zadržati ljutinu, ali se ne može oteti smijehu od

nevjerojatno vjernog oponašanja lajanja.

Knez se sagne i stade miriti Petra Pana kako se umiruje pseto, a on poskakuje

oko gospodara, cvili od radosti, liže mu ruke, dašće i skače.

Petar Pan je dobio igru. Polegao je pred kneževim nogama kao pseto, stavio mu

glavu na koljena i samo još malo reži na Pencingera.

Dugo je trebalo dok se knez oporavio od smijeha. Kaštelan nema više snage

otjerati nepoćudnog dvorskog luđaka.

- Vidiš, moje psetance je tako vjerno - veli knez - ništa

zlo ne misli. Ostavi ga, Pencingeru, raspravljajmo dalje.

Kaštelanu nije preostalo drugo.

- Kako sam prije saopćio, zarobljenica ni danas neće odati

gdje se nalazi taj hrvatski kraljević.

- Znao sam to unaprijed - veli knez. - Zašto smo čekali

osam dana?

- Bio sam uvjeren da neće ni dva dana proboraviti pod kro

vom gdje su sami mladi ljudi, čestitoj ženi mora taj boravak u-

ništiti dobar glas. Njoj nije ni do dobrog glasa.

- Danas je deveti dan što je ona tu, a ja još ne znam gdje

se nalazi taj prokleti kraljević, što se to više odugovlači, to ću

kasnije zavladati Hrvatskom.

- Sami ste krivi, kneže, da, sami. Jednim uhom slušate me

ne, a drugim svojeg Petra Pana. Ujutro sam vam predložio svoj

plan, a dvorska budala je ustala protiv toga i nabajala vam koje

kakve zapreke. Naravno, prestrašili ste se. Jedva sam vas nago

vorio da ga odstranite, a on je provalio k vama glupom šalom i

već ste pobijeđeni. Ako želite za jedan sat doznati gdje se nalazi

kraljević, dopustite mi da radim na svoju *nku. Dakle: hoćete li

da Gordana prizna ili ne?

- Ništa na svijetu ne očekujem tako teško kao ovo priznanje.

- S jedne ste strane stalno nestrpljivi jer ona šuti, a s dru

ge strane oklijevate da izvedem ono što sam naumio. Recite: "Ra

di kako znaš", i za jedan sat imamo sve što želimo.

Mladić se zamisli, očaj mu viri iz podbuhlog lica, zelenkastog od besanih noći,

od pića i orgija. Ispupčene debele usne rastvorile se i objesile kao da bi htio

nešto, reći, a ne može sabrati misli. Kriomice pogleda dolje gdje se pružio

njegov dvorski luđak i hrče. Pencinger položi prst na usta neka svoj odgovor

dade tiho da onaj dolje ne čuje. Ali knez to ne opaža. Ne može se odlučiti:

htio bi već jednom ovu stvar riješiti, a opet nema dovoljno hrabrosti prionuti

uz ono što mu je Pencinger predložio. Onda ga

upita:

- Misliš da će ona uistinu priznati ako pred njom bičuješ

njezina sina?

Pencingerovo lice okruženo sivom gustom bradom namršti se, a sive oči pogledaju

kneza srdito, pokazujući na dvorskog luđaka.

Mladi knez prostodušno šapne:

- Zar ne vidiš da spava?

- Pričinja se samo - veli Pencinger - i sad je doznao što

nije trebao. Da vam odgovorim na vaše pitanje: sve će ona priz

nati što hoću i sve učiniti kad stanem bičevati dijete.

- Ako ipak ne zna gdje je kraljević - pita knez.

- Ovakva pitanja postavlja Petar Pan. A vi puštate da vas

zavodi. Ona jedina zna gdje je Ivanišev sin, odgaja ga i skriva. Vi

znate da Hrvati kane Korvinova potomka odgojiti za svojeg kra

lja, pa ipak još čekate.

- Za kralja treba ogroman imetak i moć.

- Potomka kraljevske krvi lako će oženiti s kakvom boga

tom princezom Italije kojih ima napretek, a Hrvati su toliko pa

metni da potraže moć i bogatstvo gdje ga ima i tada je vaš ro

đak Vladislav izgubio svakako Hrvatsku, a tko zna, možda, i

Ugarsku.

Te riječi digoše kneza na noge. Kao da je u njemu tek sada započela strujati

krv. Pencinger nastavi:

- Zato će Gordana radije izgubiti svoj dobar glas i ostati

pod krovom s mladim ljudima negoli odati kraljevićevo zakloniš-

te. I svoju žensku čast ona bi dala za kraljevića i šutjela. Jedino

zlostavljanje sina može je sklonuti da govori.

- Otkud je toliko poznajete?

- Prvi kraljev državnik Bakač pripovijedao mi je o njoj u

Budimu. No, sad uistinu tratimo vrijeme. Ako ste odustali od svo

je nakane da doznate kraljevićevo boravište, neka Gordana ide

svojoj kući, a ja idem za svojim poslom.

- To je ludost - vikne knez. - Dobro čuvajte samo nju, a

sa sinom učinite što vas je volja.

- Bit će najbolje, kneže, da se čestito napijete. Kad god ste

trijezni, onda ste slabić. U vinu tek poprimate mušku odvažnost.

Samo ste onda jaki kad se opijete.

- Istina je. Nemam sigurnosti dok u meni ne zakipi vino. To

je baš čudno.

Pencinger ustane i zažmiri na Petra Pana koji pod stolom hrče. Kaštelan uzme

kneza za ruku kao da mu kani nešto tajno reći i odvuče ga sve do vrata. Tu mu

šapne:

- Sve ću vam objasniti što i kako kanim učiniti sa sinom -

i otvori pred njim vrata.

Knez ni sam nije znao kako je izašao iz sobe, ne obazirući se više na Petra

Pana.

Pošao je trijemom, a Pencinger je smjesta okrenuo ključ u bravi i dao talog

straži da dvorsku ludu ne puste izaći.

Tek što su se vrata zatvorila, Petar Pan skoči. Malo razmišlja o onom što je čuo

i onda pohita na vrata. Ali su zaključana. Promatra ih, zove, ali nitko mu ne

otvara. Bjesomučno stade kleti. Najposlije ušuti, srdito ide gore-dolje, a onda

se, kunući baci u naslonjač.

NARODNA JUNAKINJA I MAJKA

Duboko zamišljena, osluškuje Gordana udaranje nakovnja u dvorištu. Damir je

ispituje nekim čudnim instinktom što to dolje rade. Ne zna mu ništa razjasniti,

makar joj dušom prolaze slutnje. Zna da se danas mora nešto dogoditi. Deveti je

dan roka koji su joj odredili da otkrije mjesto Ivanova boravišta. I Petar Pan

joj je jučer rekao da se nešto sprema i obećao joj je danas javiti što je čeka.

Ali ne dolazi. Ne vjeruje sasvim dvorskom luđaku kneza Brandenburga, makar joj

iskazuje sitne usluge, često ga smatra uhodom, a opet na časove joj se čini da

joj taj čovjek želi pomoći. Samo, zašto joj pomaže? Zbog čega? To mora dokučiti.

Da sazna razlog, ili bi mu vjerovala ili ga odbacila. Što ga nuka da joj pomaže?

Njena ljepota? Čitav njen dosadašnji život bila joj je ljepota isto toliko na

štetu koliko od koristi. Sjeća se opasnosti i smrtonosnih pogibelji u koje ju je

bacila njena kraljevska ljepota. Sjeća se i svih prednosti što ih je stekla po

svojoj ljepoti. Pa kad uspoređuje i jedno i drugo, razabire da

je većinu muka i nevolja i patnja na nju survala ljepota za kojom su svi

hlepili, svi su je htjeli osvojiti.

Dosad nije mogla steći nikakav dokaz da je Petra Pana osvojila njena ljepota.

Dakle, on joj pomaže prividno, ili mora biti nešto drugo.

U tom zatočenju, u koje ju je dovela majčinska ljubav, ljepota joj prijeti većom

opasnosti negoli kneževa prevara. Otkad ju je Petar Pan upozorio na Mladenčićevu

strasnu ljubav, zabrinjava je to mnogo više negoli sužanjstvo. Sada je posve

nacistu da jedino Mladenčić može izdati tajnu koju su mu povjerili njezin muž i

vojvoda Iločki. A to je povjerenje bilo opravdano. Taj je čovjek uvijek stajao

uz Damira i vojvodu, protiv Beatrice aragonske i kasnije protiv kralja

Vladislava. Uvijek je vjerno služio njima i domovini i baš zbog toga je izgubio

svoje imanje. Ni ban Ivaniš Korvin nije mogao u Vladislava ishoditi da

Mladenčiću vrati posjed. Ali ne zbog njegove okrutnosti nego zato što je posjed

zaplijenio Bakač za svojeg nećaka. Tu nije bilo pomoći i Damir je učinio

Mladenčića svojim kaštelanom, više prijateljem nego službenikom, smjestio ga u

grad Okić, u davnu baštinu Damirove maj-

ke po knezovima okićkim. Ali Damiru je bila potrebna Mladenči-ćeva pomoć zbog

malog Ivana i pozvao ga je na Brezovicu. I tu se u njemu probudila ljubav. Zar

njenom krivnjom? To ne može sebi spočitnuti. Susrela ga je kao starijeg

prijatelja, starijeg brata štp je on uzvraćao i tako se vladao. Da je bio mlađi,

možda bi bila opreznija u svojem postupku prema njemu, ali ovako se osjećala

slobodnom prema čovjeku od četrdeset godina, udovcu koji nema nikoga svoga.

"Nije li prava nesreća moja ljepota?" - uzdahne ona u sebi. "Toga vjernog i

dobrog čovjeka mogla je ljubav učiniti našom izdajicom."

O tome razmišlja Gordana otkad Mladenčić ne može dolaziti više k njoj sam, već

ga prati kneževa straža i ne miče se dok ona izmjenjuje s njim nekoliko riječi i

sve to samo posredovanjem Petra Pana. Samo je dva puta ovih dana govorila sa

svojim kaštelanom, sve u dogovoru s dvorskom budalom, samo da s nekoliko riječi

podržava u Mladenčiću uvjerenje kako bi je knez uzeo za sebe čim bi saznao gdje

se nalazi Ivan. Ovako se utvrdila protiv opasnosti sa strane Mladenčića.

Opasnost od Brandenburga tek se približava. Jučer joj je istekao postavljeni

rok. Gordana je svjesna: knez se poslužio tim rokom kako bi je smekšao. Vjerovao

je da neće imati odvažnosti boraviti pod krovom s razvratnim mladićima. Najprije

od straha za svoju žensku čast, a onda zbog njezinog dobrog glasa, a ništa manje

zbog Damirova ugleda. Unatoč svemu, ona je izdržala. Kneževi su računi

promašili. Ali danas će kucnuti teški časovi. To joj je jasno.

Što je čeka? Ne zna i ne pita. Ne boji se ničega za sebe. Ali što će biti sa

sinom? To pitanje uznemiruje joj čitavo biće. Od rana jutra nagađa: na što bi

mogao knez sa svojim Pencingerom osuditi drago dijete? Prvog dana izmjerili su

mu okove, dakle, i njega ne mogu mimoići muke. Kakve? Na svako joj takvo pitanje

odgovara željezni odjek nabijanja po nakovnju iz dvorišta. To je opominje da bi

sa sinom morala ozbiljno razgovarati. Dugo razmišlja i stvara o tom odluke.

"Dolazi veliki čas" - veli ona sama sebi - moram o tome razgovarati s njim. To

je dužnost majčinske ljubavi. Da, dužnost. Mora znati sve, moram ga pripraviti.

I obazre se krasnom dječaku i pita:

- Oni dolje kuju okove? Jesi li razabrao?

- Jesam, majčice - odgovara dječak i približava se k njoj.

- Kuju ih za nas dvoje, majčice, je li?

- Da. Ne bojiš se? - pita ona naoko mirna.

On se malo lecne, nekako ispravi držanje kao da bi htio izgledati hrabar i pita:

- Majčice, izgledam li kao da bih mogao biti kukavica?

- Bože sačuvaj. Htjela sam samo čuti što veliš na okove.

-

- Nikoga i ničeg se ne bojim.

- Dođi - veli ona i povede ga k stolu, sjedne u naslonjač

pa mu gleda u velike bademaste oči, svoje oči, najljepše što je

baštinio od nje.

- Sinko, moram ti reći nešto vrlo važno.

Pametni dječački pogled upija se u majčino lijepo lice. U tom je pogledu

napetost, pozornost i sva pažnja mlađahne duše. Lijepa Gordanina glava malo se

sagne k sinu:

- Deveti je dan što smo zajedno zarobljeni. Danas očekujem

teške časove i moram s tobom ozbiljno govoriti zbog onoga što

bi nas moglo stići. Očekujem događaje koji bi mogli biti strahovi

ti ako tebe ne uputim u razloge zbog kojih moramo pretrpjeti,

možda, vrlo teška iskušenja.

Ozbiljno majčino lice, važne riječi i svečani glas izazivlje čudno drhtanje u

njegovim prsima. Obuzima ga neko veliko nejasno čuvstvo kao da će majka sada

dići neki zastor i dopustiti mu da zagleda u nešto neviđeno i veliko!

- Reci, Damire, shvaćaš li što je sloboda? Otac i ja govorili

smo ti često o tome. Jesi li zaboravio?

- Nikad ne bih to mogao zaboraviti.

- Dakle, što je sloboda?

- Sloboda je kad čovjek ima svoju kuću, svoju zemlju i tu

mu ne zapovijeda nitko. Može raditi, gospodariti kako mu je

bolje.

- Vrlo dobro, dijete moje. Tako mi Hrvati imamo svoju ku

ću, svoju zemlju i gospodari smo tu kako nam je bilo bolje. Onda

smo mislili da nas je premalo da bismo sami mogli održati svoju

kuću, zemlju i slobodu. I mi smo potražili i uzeli saveznike, uze

li smo njihova kralja za svojeg kralja i odlučili da ćemo vladati i

upravljati kućom i zemljom zajednički. Mislili smo da ćemo tako

ostati svoji gospodari u svojoj kući.

- I dobro ste mislili?

- Vrlo ludo. A još luđe odabrali i saveznike i prijatelje.

- Prevarili su nas?

- Dali su nam izdajnički cjelov, a sami su posegnuli u naš

džep, pod naš krov, u našu slobodu. Pred kraljevskim prijesto

ljem utvrdili su se naši otimači kao razbojnička horda, utaborili

se i pod svakojakim krinkama provaljuju u naš dom, grabe i o-

timlju.

- A zar da se ne branimo?

- Sav naš život je obrana. Dakle, neprekidna borba. Sad se

laćamo ovog oružja, sad onog, sad jednog sredstva borbe, sad dru

gog, da se obranimo od izdajničkog saveznika.

- A zašto ga, majko, ne odbacimo? Zašto smo još uvijek s

njim zajedno? Neka ide kud ga volja.

- Zar će proždrljivi štakor ostaviti smočnicu u kojoj su uvi

jek pune zdjele? Neće nas oni pustiti. Trebali bismo se silom ra-

skinuti od njih. Ali zato bi morali svi hrvatski vođe i staleži biti jednodušni,

odlučni da se ide u takvu borbu, makar prolili svoju

krv.

- Kako ne bi to htjeli? - i dječakove se oči široko rastave.

- Nisu složni, drago dijete. Jedni misle da ćemo se odrvati

pisanim zakonom u ruci, drugi opet misle oružjem, treći vele ot

porom protiv svih odredaba i zakona, naime, bunom.

- A što bi bilo bolje?

- Zamisli, sinko, ovo: proždrljivi krvoločni vuk zarinuo je

zube živom čovjeku u meso i ne pušta ga. Njegova braća stoje

okolo i vijećaju: da otkinu silom vučje zube, mogli bi sa zubima

otkinuti i komad mesa. Da pokušaju polagano rastvarati vučju

čeljust? Ugrizeni bi morao čekati i odviše dugo patiti.

- Neka ubiju vuka - klikne Damir.

- Ali onda moraju pogoditi baš u srce. Jer ako ga samo ra

ne, još će jače zagristi. Ako pogode ravno u srce, sami će se

zubi okliznuti iz mesa.

- Neka pogode baš u vučje srce - kliče Damir.

- Da se pogodi u srce, morali bi svi složno svoju pažnju i

snagu usredotočiti u toj jednoj odluci i raditi u jednom zamahu

da svatko vrši svoju zadaću. Ali, sinko moj, jedni bi ovako skinu

li zube vuku, drugi onako, a mi ugrizeni trpimo, patimo, prevrće

mo se kako bi nas manje boljelo. Uzbunimo se, kriknemo da o-

lakšamo bol, to znači: borimo se onako kako možemo, ali pri to

me gubimo svoje lijepe snage.

- Trebalo bi uzeti mač. Samo mač može osloboditi.

Dječakov poklik, pun ushićenja, načas je prekine. I opaja se

vatrom u njegovim očima i dahom buduće velike snage što je navješćuje njegov duh

i tijelo. Govori dalje kako bi do kraja izvela svoju osnovu:

- Da, dijete moje. Samo nas mač može osloboditi. Naši sa

veznici htjeli bi da kažemo ovako: evo, uzmite sve, mi smo odsad

vaše sluge, vaši robovi. Upregnite nas u jaram mjesto vaših volo

va. Hrvati se više neće boriti, oni žele samo robovati.

- To ne može biti, majko. Nikada. Treba se boriti, makar

sjeći, pobijediti, osloboditi se.

Sav plamti i kipi, a lice kao oganj. Ona zatomljuje svoju sreću i naoko mirna,

prekida ga:

- Damire, a kad bi se dogodilo da Hrvati učine što hoće i

žele svi oni koji čekaju da progutaju našu kuću i zemlju? Kad

bi Hrvati rekli ne želimo se osloboditi, pokorit ćemo se, robovati.

Što bi ti učinio tada?

Preneražen zuri u nešto neizvjesno. Lice mu je blijedo.

- Ja? što bih tada ja? Majko, sakrio bih se pod crnu

zemlju.

Junačko Gordanino srce dršće dok joj usne mirno pitaju:

- Zašto bi se sakrio, sine?

- Od srama da me ne vidi sunce.

-

žestoki mu glas dršće. A ona ide dalje sa svojom osnovom:

- A zbog ćega ti sve ovo danas spominjem Damire? Rekao

si vrlo pametno: zašto se ne oslobodimo izjadničkog saveznika.

To je životna misao tvojeg oca i vojvode Iločkog, njihovih pri

staša i svih poštenih Hrvata.

- A ima ih vrlo mnogo, je li?

- Ima. Gradimo u potaji bedeme za oslobođenje. Glavni be

dem bio nam je nekoć ban Ivan Korvin, sin kralja Matijaša. Nje

ga šu podmuklo potkopali, zločinački mu oduzeli život.

U prvi čas dječakove oči izražavaju zapanjenje, onda ogorčenje i prosvjed.

- Zna li to Ivan? - pita on.

- Još ne zna, a tebi velim zato što moraš biti upućen jer

će se dogoditi ono što “danas očekujem. Dakle, slušaj dalje. Sad

smo u svojoj borbi sagradili novi bedem, a taj je u sinu Ivaniša

Korvina.

- U mojem prijatelju Ivanu?

- Tako je.

Majka na čas ušuti i promatra ga. U dječakovim očima odražava se teška borba

kako bi to shvatio, a ona čeka dok se snađe. I onda Damir pita:

- Ivan je obrambeni bedem? Kako to, majko?

- Evo kako. Ivan ima biti onaj mač koji bi presjekao la

nac što nas veže s tom vlašću koja nas želi učiniti robovima,

Ivan bi imao biti onaj mač koji bi pogodio vuka ravno u srce.

- Ivan taj mač? Majko, onda ga moramo čuvati.

- Baš zato što ga čuvamo, mi smo ga kriomice uklonili da

uči i ostane u zakloništu. Zato jer ga čuvamo, nas dvoje sjedimo

ovdje.

- Sad znam. Brandenburg je tražio Ivana, a uhvatio mene?

- To još nije sve.

- Htio bih znati dokraja - moli sin, a majka razjašnjava:

- Kralj hoće da Ivana dobije u svoje ruke, da nam otme

taj mač.

- Možda će ga baciti u tamnicu?

- Možda i otrovati, kao što su učinili s njegovim ocem.

- Neće ga nikad dobiti u ruke, majčice.

- Dvorska stranka jedino njega želi, sine moj.

- Neka želi, njega nema.

- Od mene kane doznati gdje se nalazi, to upamti, Damire.

Vidiš, sad smo na cilju. Danas će me posljednji put zapitati

gdje se nalazi Ivan.

- Neka pitaju. Moja majka neće ni danas ništa reći.

- Siguran si?

- Siguran. Moja je majka junakinja. To su mi svi rekli.

- Da, junakinja je Gordana, a majka - i tu ušuti.

To ga preplaši, a pogled napete pažnje upijeni su u majčine lijepe bademaste

oči.

- Što mi je to zašutjela najmilija, najljepša majka?

- Pazi, Damire, oni će me htjeti prisiliti na priznanje i sta

viti na muke.

- Muke? Valjda s vrelim željezom?

Trgne se i čvrsto je zagrli kao da je otimlje mučiteljima:

- Neću to dati. Neću.

- Ono što oni kane učiniti ne može spriječiti nitko, ono pe

če strahovitije od užarenog željeza.

- Što? Recite.

- Udarit će na mučila majčinu ljubav prema tebi.

- Kako to mogu - pita, mršti se, muči tražeći smisao.

- Okovat će preda mnom tvoje ruke.

Zjenice joj se rašire, lice izražava vrhunac duševne napetosti. Čeka sinovljev

odgovor kao spasenje, a on se isprsi, zabaci glavu i vikne:

- Neka, okom neću trepnuti. Neću, majčice.

- Odvući će nas u tamnicu.

- Neka, smijat ću se.

- Ako tebe zatvore sasvim samoga, rastave te od majke ko

ja čami daleko od tebe?

- Pjevat ću da majčica čuje u drugoj tamnici kako sam

čestiti Hrvat.

Usopljen je, vruć kao da je dotrčao iz velike daljine, dovukao joj pred noge i

zgazio neku neman što je ugrožavala njene putove. Osjetio je kako se majci sa

srca odronila muka. Osjeća to i po svojoj živoj dječjoj buSnoj pažnji i svojem

snažno razvijenom instinktu.

I bude mu drago i milo jer je majci olakšao, skinuo veliki, teški, teret. Ali i

sebi. Sada odjednom zna sve, shvaća sve. Ništa više ne leži pred njim u magli.

Osjeća se ponosan jer je majci ovog časa bio potreban, ona ga je pridigla k sebi

za nešto velika. Hrabro je izdržao kušnju i pokazao se doraslim neke velike,

uvažene zadaće.

Mlađahne dječakove grudi si šire. U njima klikta radost što se mogao približiti

majci, onoj koju smatra visoko nad svim ljudima da se uz nju osjećao samo kao

mravicak.

Još mu sve odjekuje mladim grudima. Svaka se riječ obnavlja, opetuje i diže ga,

nosi na krilima nekog visokog osjećaja. I promatra majku vlažnim, sjajnim

zjenicama što svijetle kao upravo zapaljene svijeće, a njihova svjetlost

odražava se na majčinom lijepom mudrom licu.

Gordana ga u tom času ne privija k sebi, niti ga grli, niti cjeliva. Ona mu

pruža ruku kao što ratni drug pruža ruku ratnom drugu, pa svečanog izražaja lica

i odlučnim ozbiljnim glasom izreče:

- Ovog časa, sinko moj, nisi dijete. Saveznik si očev, moj, vojvodin i svih

Hrvata koji idu u boj za svoju domovinu, za slobodu i pravdu. Daj mi ruku,

junače moj. Udari dlanom o dlan.

Zarumenio se od sreće, od ponosa, od nekog svetog unutarnjeg drhtanja. Osjećao

se bojovnik. I ruku položi u ruku svoje majke.

- Lijepo mi je sada, majko. Lijepo kao nikad dosad. Promatra ga s ushitom

zarobljenice koja je našla hrabrog željenog saveznika. Našla je u njemu drugog

bojovnika, a do ovog časa uvijek se bojala da bi on mogao biti jedini uzrok ako

junakinju, bojovnicu u borbi pobijedi, slomi majka. Smatra najsretnijim ovaj čas

u kojemu joj on otkriva otpor, buntovnost, junaštvo koje joj sada dolazi poput

spasenja. Svakog je dana razmišljala: kako će podnijeti njegov očaj kad ga

otkinu od nje? Hoće li majčino srce izdržati ako sina uhvati strava tamnice?

Vidjela je, doduše, kako Damir hrabro pruža ruke kovaču prije osam dana kad mu

je stao mjeriti okove. Ali kad mu željezni lanci stisnu ruke, kad ih povuku

unatrag i zakuju za zid a on jaukne? što će se dogoditi kad se narodna bojovnica

susretne s majkom? Neće li majka odgurnuti junakinju u borbi da sačuva svojeg

sina? Neće li majka spriječiti junačku bojovnicu da izvrši djelo dokraja? I

svakog je dana tiho strepila duša narodne junakinje od majčinskog srca koje joj

može donijeti slabost i zaustaviti je u njezinoj borbi.

Sad je oslobođena tog straha. Smireno čeka što ima doći. Ne boji se više borbe s

majčinim srcem. Bojovnica za ideju pobijedit će to vječno drhtanje, majčino srce

od čega je toliko strepila, jer u toj majčinoj ljubavi urođena je i ljubav prema

ocu svojeg sina. U tom sinu utjelovljen je najveći Čas očeve hrabrosti,

utjelovljen vrhunac svega užitka njene ljubavi, u času zanosa duše koja je bila

na putu za najvišim ciljem da žrtvuje život za domovinu. Ovaj sin dijete je te

žrtve, plameni zanos, dah duha koji je one noći poslao tijelo mladog junaka da

svoj život položi pod tvrđavom Jajce za stotinu drugih. Taj sin, uspomena na

ovaj čas, zar je ponio u krvi, u duhu sveti žar očeve hrabrosti? Ne zna to, ali

sluti, vjeruje, jer inače ne bi mogao pred njom istupiti tako neočekivano i

pružiti bojovnicu svoju ruku na pomoć.

Gordani je odlanulo. Mirna je junakinja jer se više ne boji majke.

I dalje razjašnjava sinu što ih čeka, što je tamnica, što su okovi.

Gordana sprema sina na buduće patnje za domovinu, dok s hodnika dopire do njih

grdno nabijanje po nakovnju.

Odjednom se oboje prenu, čuvši korake na hodniku. U sobu ulazi knežev paž,

pokloni se i saopćuje Gordani:

- Plemenitu gospođu molim da bi se potrudila sa mnom.

- Traži me knez?

- Ne, već gospodin Pencinger.

- Dobro. Evo me.

Okrenula se k Damini. Oboje su osjetili da im kuca teški čas. I ona veli svom

sinu:

- Dođi sa mnom. Idemo.

Paž je odmah ispravlja:

- Plemenita gospođo, naložili su mi da biste se sami potru

dili.

- Dobro. A gdje je moj kaštelan? Reci mu neka dođe k mo

jem sinu.

- Ne mogu izvršiti nalog, plemenita gospođo. Gospodin

Mladenčić ne smije ostaviti sobu zapovjednika straže.

Damir odlučno zabaci glavu i veli hladno, mirno, tonom odraslog mladića:

- Sam ću ovdje čekati, majko.

Ona ga pomiluje pogledom, a riječ joj zvuči odlučno.

- Ako mi te više ne bi dali vidjeti, ne bojim se za tebe, ju-

nače moj. Sve znaš.

Naglasila je te riječi odvažno, makar je u tom času osjetila da je nešto u njoj

zadrhtalo.

- Znam sve, majčice. Sve znam i ničega se ne bojim.

Ipak, morala mu se približiti, poljubiti ga, ogrliti, uvjerena

da će mu to dati još više ponosa i hrabrosti. I nije se prevarila. Smiješio se i

gotovo veselo rekao:

- Idem k prozoru da slušam kovačku glazbu.

Krenula je preko praga. Srce joj žestoko kuca, krv zakola tijelom. Trepti joj

duša od slutnje da se s njim oprašta. I ne zna kad će ga vidjeti i kakvog. Da je

ona samo u ovom zatoče-nju, klicala bi. Ne bi joj srce zakucalo.

Svladava se. Digne glavu pa ide trijemom kako junak na stratište. I smiješi se

kao da je pozvana u goste.

Paž je zaustavi pred hrastovim vratima kule i otvori ih.

"Koga će naći?" S tim pitanjem ulazi.

U sobi kule nikoga. Paž joj veli, poklonivši se:

- Odmah ću javiti da je vaša milost ovdje - i ode, zatvo

rivši vrata.

U trenutku joj pogled zaokruži prostorijom. U onome što će tu vidjeti mogla bi

razotkrit što kane.

Nigdje nikakav sumnjivi predmet. Naprotiv, prijatnost sobe ulijeva povjerenje.

Okolo stijena klupe su urešene rezbarijom. Na stijenama slika iz lova na

veprove. U kutu stol. Pred njim naslonjač s pozlaćenim naslonom. Očito je

donesen iz blagovaonice. Poznaje ona sav uređaj dvora i čini joj se da je

naslonjač dopremljen baš za nju, svakako su ga ovamo donijeli iz blagovaonice.

Zašto?

Razmišljajući, pogleda na uski prozor. Širom je otvoren. Vuče je. Pogleda dolje

na dvostruke opkope. Dva reda dubokih graba, do vrha ispunjenih vodom. Na

obalama naoružane straže.

Nema izlaza iz dvorca! To je bila njena prva misao kad je prije devet dana

prevarom namamljena u dvorac. Danas su straže opkopa pojačali naoružanim

vojnicima.

Gordana digne vjeđe. Pogled joj traži preko guštare iza koje se steru polja, sve

tamo preko gustog šaša što je opasao veliku i malu močvaru. I još dalje

proviruje sivi toranj Brezovice, njeno gnijezdo. Mašta joj prikazuje svaku

odaju, svaki kutić, svaku stvarcu. Tamo su svjedoci divnih časova kojima joj je

sudbina naplatila dane, provedene u borbama i pogibeljima. A bilo ih je

dvostruko više od sretnih dana tihog domaćeg života. Stalno je prekidana njena

sreća ljubavi. Preostajali su joj samo dani i mjeseci za život s mužem. Uvijek

bi na vrata mira i ljubavi pokucala borba za domovinu. I ona bi umjesto pjesme,

uspavanke sinu, jahala s mužem u gluhoj noći, u oluji i snježnim mećavama,

okupljajući borbene, neustrašive i ogorčene, pravedne Hrvate da grade nasipe za

obranu protiv razbijača slobodnog života. Onda bi opet navalili Turci. Opet je

život bio razoran. Svakog dana igrala se smrt sa životom muža.

Bezbroj puta bila je u Brezovici prekinuta sreća. Ali dvorac nije bio pust. A

sada, zločinačka orgija zaigrala je najstrašniju igru. Uzela je za oruđe sina,

njenog ljubimca. Što će biti od toga?

Zar će Brezovica ostati pusta? Dvorac opustošen, zarašćen korovom i pokriven

paučinom, kako je Damir sanjao pred polazak na bojište? Zar bi se smio ispuniti

taj strahoviti njegov san?

Gdje je sada on, ljubav njene mladosti? Možda u teškom okršaju, možda u

smrtonosnoj opasnosti, možda i ranjen?

Sklopljenih ruku stoji Gordana, puna nemira i brige, gledajući na pustu

Brezovicu, svoje gnijezdo i tamo gore k Griču, gradu sa sedam tornjeva.

Zaškrinuše vrata. Obazre se. Na ulazu u kulu pomolila se žuta brda i sive oči u

blijedom licu. Pencinger se nakloni i pozdravi. Držanje mu je ozbiljno, ali u

njemu kliče jedna misao:

"Bademaste oči su vlažne. Nagledala se svojeg gnijezda. Bit će mekša. Znam zašto

sam joj ostavio da gleda na tornjeve Brezovice.

Onda izreče glasno i vrlo uljudno:

- Plemenita gospođo, ovdje je naslonjač.

Njegova uljudnost čini joj se kao lijepo izvezeni tok u kojem je donio oštar

bodež i samo čeka da ga izvuče.

Videći da ona ne prima njegovu ponudu, nego i dalje gleda kroz prozor,

primijeti:

- Privikli ste jahanju zelenim lugovima. Samo je na vama

da opet živite po svojoj volji u svojoj Brezovici.

- Dok tirani vladaju u Hrvatskoj, nitko ne može po svojoj

volji živjeti u svojem domu.

Lukava maska njegova lica ostaje nepokretna. Samo usne ispod brkova pomiču se:

- Plemenita gospođo, po nalogu kneza imam vam saopćiti

svu poruku: teška je zabluda ako mislite da će se Ivanu Korvi-

nu dogoditi kakvo zlo. Kralj će dječaka uzeti na dvor jer je unuk

kralja Matije pa osjeća dužnost da se pobrine za njegovu buduć

nost. Kralj se ne boji da bi dječak ugrozio prijestolje kraljevu

sinu Ljudevitu. Vi sami znate: po zakonima prijestolje pripada

kraljevu jedincu. Kralj i Bakač žele dječaka opskrbiti, ali odgo

jiti tako da ne pođe krivim putem zabluda o svojim pravima.

Eto, to je uzrok zbog kojega kralj želi da mu predate dječaka.

- Sasvim se slažem s kraljem. Dječaku uistinu nikad neće

pasti na um da traži prijestolje. Ni njegov otac nije ga postigao,

jer je bio kraljev nezakoniti sin. I ovaj je dječak nezakonit, da

kle, stvar je odveć jasna.

- Eto, slažemo se. Prema tome, nema zapreke da nam ka

žete gdje se dječak nalazi, a ujedno da nam izručite pečat svoga

muža.

- Kakav pečat? - pita ona s namjerom da otegne ono što

ima doći.

- Pečat koji je udaren na ispravu kad je Ivan poslan u svo

je zaklonište. Isti taj pečat morate udariti na pismo kojem ćete

od Ivanovih čuvara zatražiti da ga predaju našim izaslanicima.

- Ne znam ništa o pečatu. Nije potreban nikakav pečat jer

Ivanova majka ne bi sina dala ni meni ni vama uza sve pečate

ovoga svijeta.

- Točno smo upućeni u sve. Dječaka ste odveli vi i vaš su

prug u neki dvorac, a čuvari ga neće dati bez pečata. Nikako ni

je moguće da bi gospodin Damir od Brezovice uzeo pečat na ra

tište. Takva se dragocjenost ostavlja ženi. Vaš potkastelan ne

zna gdje se nalazi.

- Tražili ste pečat mojega muža u Brezovici? S kojim pra

vom?

- Pravom jačega, plemenita gospođo.

- Jači je onaj na čijoj je strani pravednost.

- Smatrate li da je pravednost na vašoj strani?

- Potpuno na mojoj.

- A ipak ste u kneževoj vlasti, dakle, slabiji, plemenita go

spođo.

- Obmanjujete se. Vi ste protiv mene upotrijebili silu, znak

da niste mogli od mene postići nešto pravim putem, dakle, pre

ma meni ste slabiji. Kad državnik upotrebljava silu, bilo javno

ili pak tiho, podmuklo, znači da je slab. Samo se slabiji mora

latiti sile. A sve što je oteto silom, mora se vratiti prije ili kasni

je s krvavim kamatima. To je sudbina svih tirana i današnjih

i budućih.

- Hvala Bogu, što kneza ne možete svrstati u njihov krug.

Nije odgovorila. Ili neće da iskaže svoje mnjenje, ili očekuje

da on trgne svoj bodež iz napirlitanog toka njegove uljudne pri-jaznosti kojom

izriče svaku izreku.

- Da, plemenita gospođo. Knez nije tiranin, već samo izvr

šitelj želja kralja Vladislava i onih koji upravljaju kraljevstvom.

Rekao sam vam na početku sudbinu mladog Korvina. Sad vas

molim: kažite mi njegovo boravište.

- Žalim što mi nije poznato kamo je njegova majka s njim

otputovala.

- Onda ću to doznati od vašeg kaštelana.

- Da zna, vjerujte, već bi vam otkrio, a vi biste doista znali

nagraditi njegovu uslugu.

Pouzdaje se u bedeme što ih je sagradila oko Mladenčića i odvažuje se na tu

izjavu.

Uzalud. Pencinger hitro navaljuje:

- Posljednji put vas pitam: hoćete li priznati ili ne?

- Htjela bih, ali ne znam gdje je Ivan.

Ustao je. Gordanino srce zakuca kao tada kad je ostavila u onoj sobi sina.

Zahvatila je Pencingera pogledom kao duhovnim kliještima i prati svaki njegov

pokret, svaki odraz misli u obrazima uokvirenim žutom bradom.

Sive oči skrenuše k vratima. On ide polagano i odlučno, otvara, izlazi, povuče

za sobom vrata, ali ih ne zatvara.

Očito su vrata prislonjena na kaštelanova leđa.

Gordana se čvrsto upire rukom o stol, u njemu traži uporište nečemu što sada

ulazi u ovu sobu. Napne sluh i razabere neki poluglasni mrmor muških glasova

kroz pritvorena vrata u koja je uprla prodoran pogled, kao da će drvo probušiti

i uočiti što tamo kroje tirani.

Još uvijek se knežev dostojanstvenik ne vraća, a ipak je čula iza vrata

mrmorenje njegova glasa. Sada je ondje tiho. Možda je otišao? Da provirim u

hodnik? Ne bi mu htjela otkriti svoje grozničavo očekivanje.

Koleba. Ipak, ponos pobjeđuje. Svejedno što on sprema, uteći ne može, ugledala

ono vani prije ili poslije. Okovi su to, osjeća, zna, a da li samo za nju?

To pitanje dršće joj u glavi, ali ne usuđuje da ga saopći srcu.

Postojano se upire u stol. Ne miče se. Oči su upiljene o željeznu kvaku na

vratima ...

Kroz tišinu nešto dopire izvana, gibanje, koraci, čiji? Dršću joj prsa.

Ne, nisu Damirovi. Lakše diše. Lanci zvekeću. Nose ih za nju, samo za nju.

Osjeća to jer želi tako.

Sva se ukočila uz teški stol. "Zašto je tako gurnut u kut?", sine joj iznenada

glavom pitanje. "Dosad joj to nije palo u oči." I promotri stol, ne zna zašto.

Zakovane su mu noge uzi zid. I ne može micati od zida. Zašto? Ovdje je kane

utamničiti. Ili sina?

Netko je po vratima udario lancima. Štropotom se otvore. Gordanino se tijelo

protegne, nešto ulazi u nju što je uspravlja kao da raste.

Ulazi Ijudeskara okruglog obraza, zarašten, crne kose. Gotovo nema čela. Znojne

crne vlasi padaju do očiju, široko su rastvorene u Gordanu. Crn je, čađav,

neprijatan. Zasukani su mu rukavi ispod debele nadlaktice. Nosi okove i lance.

Iza njega ulaze Pencinger, dva kopljanika i jedan paž koji je stao uz vrata.

Nitko ne veli ništa.

Kovač sam pođe ravno Gordani, metne na stol okove i sređuje ih. Sve to prati ona

nijemom šutnjom. Onda on digne okove i posegne za njenim rukama. Ona mirno

podnosi i dopušta da joj zaokrenu ruke unatrag.

Braniti se ne može, a želi da se ničega ne plaši.

Okovi škljocaju. Sada joj je jasno. Svezana je i neće se moći služiti rukama da

brani sina. Ali njemu neće trebati obrane.

Sve misli okuplja oko sina. Što je ona mirnija, manje će muka odrediti njezinu

sinu. Okuju li i njega, bit će hrabar.

Čudnim je smiješkom promatra Pencinger i podrugljivo primijeti:

- Plemenita gospođa posve je ušutjela?

- Lanci govore.

- Možete ih ušutkati zauvijek.

- Nemam čime.

- Vaš udobni lijepi dvorac čeka vas.

- čeka, znam.

- Osedlani konj, prijatelji i sloboda. Samo riječ.

- Ne mogu ništa reći jer ne znam.

- Za koga se vi žrtvujete, plemenita gospođo?

- Žrtve nema.

- želite odgojiti svog nezakonitog kraljevića u stalnom uvje

renju da bi mogao zasjesti na prijestolje što ga je izgubio otac?

- Već sam rekla: odgaja ga njegova majka.

- Dakle, uzalud vas pitam?

- Uzalud.

Okrenuo se, pljesnuo. Paž mu ide u susret.

- Idi kako ti rekoh. Požuri se.

On hitro ode, a Pencinger mahne rukom kovaču koji je svezao Gordanu i čudno

naglašava dvije riječi:

- Nastavi posao.

To pobudi u njoj sumnju. Kamo se to mora žuriti paž? Kakav posao ima nastaviti

taj golemi čovjek? Na to je pitanje brzo dobila odgovor. Uzeo je iz košare drugi

lanac i omotao joj ga oko pasa. Taj nemili dodir probudi prosvjed, ali odmah

opazi da bi time kaštelanu pružila radost. Pričini se, dakle, ravnodušna. Mirno

podnosi da joj lancem sputava struk. A zašto to čini?

Iznenađena opazi da je veže uza stol prikovan uza zid. Znači li to da će je

ostaviti u ovoj kuli svezanu i okovanu uz nepokretni stol da se ne može kretati

po sobi ni maknuti s mjesta? Da, to je sasvim jasno. Dakle, to je izmudrio

Pencinger. Svejedno, izdržat će.

- Malo neugodan položaj, lijepa gospođo! - opazi Pencin-

ger i pojačava podrugljivost hladnokrvnim naglaskom i ozbilj

nim držanjem.

- Hrvati su dorasli podnositi i najteža mučenja - odgovori

Gordana.

- Da, istina, žilavi ste, izdržljivi. Odakle vam to svojstvo?

- Od vjere da ne možemo propasti dok živi pravednost.

- Mislim da je ona danas na umoru.

- Samo se pritajila da lakše uhvati krivce.

- Divim se vama Hrvatima. Podnosite uistinu mnogo.

- Podnosimo sve.

- Sve? Hajde, uvjerimo se.

I on odlazi k vratima. Otvori ih i odlučno odsiieče zapovijed:

-Uđite.

Zapovijed joj udari u sljepoočicu. Zjenice zure u vrata. Nepomičan pogled čeka

na rubu praga onoga koji dolazi. I korakne dječakova noga u plavim cipelama.

Damir ide čvrsto, uspravno ponosito.

Kaštelan čeka. U tišini zveknu lanci. Damir pogleda u kut k stolu. Spazio majku,

ukoči se i šuti. Gordana opazi kako ga je obišao tajni užas. Gotovo se zaljuljao

da pohita k njoj, ali je pročitao u majčinu oku poklik: "Budi miran, hrabar."

Rastvorio je lijepe oči v čita joj misli i šuti. Ne miče se i guta muku do

pogleda na okovanu majku, svezanu lancima o stol.

"što će biti s njim?"

To pitanje leži Gordani u oku, u izražaju lica, u srcu.

Pencinger trenutak čeka hoće li to mučilo Gordani otvoriti usta. Uzalud.

"Svezana je, okovana, pa ipak se pokorava? čekaj!" - prijeti se on u mislima.

Čudno promijeni glas i okrene se kovaču:

- Nastavi posao.

"Posao? Koji posao?" - preleti Gordaninim mozgom. Svu snagu upire da zadrži

stalni razmak između mozga, borca domovine i majčinog osjećaja.

U sobi nastaje štropot, gibanje. Svi su se ushodali. Svi su promijenili mjesto.

Kovač korakne prema crnoj košari. Okovi zazveče i kovačevoj ruci dok ide k

Damini.

Pencingerove oči uprte su u Gordanino lice. Nepomična je. Usne stisnute, pogled

pun riječi, upravljenih sinu što stoji čvrst, jak, nepokretan. Kao da se njih

dvoje razgovaraju nijemim govorom i dojavljuju jedno drugome nekim čudesnim

tajnim putovima.

Kovač se približava Damini. On mirno gleda okove i mirno ispruži ruke.

Ni sada Gordana, svezana o s,tol, ne trepne okom. Zjenice su joj stopljene sa

zjenicama dragog dječaka, saveznika. Nestrplji-

vost se već pojavljuje u Pencingeru, ali se svladava, povisuje glas i

zapovijeda:

- Nastavi posao.

Ali ni jedno se ne miče. Ni sin, ni majka. On drži ruke pred sobom. Kovač ih ne

dira, već pristupi bliže i stade otkopčavati njegov haljetak.

"Što je to? - pitaju se međusobno sin i majka. "Zašto ga otkopčava i svlači?"

Dva para bademastih očiju pune su čuđenja, pitanja.

Čađavi čovjek svuče Damirov kaputić od plavog baršuna i dobaci ga pažu. Onda mu

povuče košulju naglavce. Gordanine se misli digoše na stražu. Oprezno i hladno

želi promatrati događaje, a duša joj se ipak uznemiruje, trepti. Zašto s njega

svlači košulju? On samo gleda majku. Hrabar je. Bujna crna kosa pada mu neuredno

oko lijepog lica. Tijelo mu je golo do pojasa, vitko, krasno izraslo kao da se u

njemu uskladila ljepota majke i oca.

Kovač dobaci pažu Damirovu košulju, a onda uzme okove. Polagano okuje ruke

Gordaninu sinu, ali ne na leđa, što se majci čini kao neka olakšica, ili kušnja.

.

Pencinger se odjednom razbudi, na licu mu se pojavljuju crvene pjege,

svjetlucaju mu zjenice. Očekuje nešto radosno kao da mu se približava pobjeda.

Gordaninoj pažnji ne izmiče da se u njemu bude prvi zraci trijumfa. Gdje su

zameci tog nadanja? U čemu? Ona to ne razabire, ali budno pazi.

Kovač dovrši. Obje su dječakove ruke okovane, a on gleda majku kao da su ga

okrunili krunom.

Pozdravljaju se Gordana i- sin, zadovoljni su jedno s drugim.

- A sad svrši - zapovijedi Pencinger kovaču.

"Svrši?", opetuje Gordana u mislima. Kovač se sagne i nešto traži u košari.

- Hoće li moj sin biti sa mnom? - pita Gordana kaštelana

- Bude li mogao podnijeti hladnu tamnicu dolje u podrumu.

- Ali vi ste me ovdje prikovali.

- Samo dotle dok ne svršimo.

"Svršimo? Nije li svršeno? Okovao je sina i sad još što ima svršiti?"

Usne ispod žutih obrva podrugljivo se nakrive. Pencinger opaža u Gordaninoj duši

tajno sijevanje kobnih crnih slutnja, a to ga oživijuje vidnim veseljem.

- Uhvati ga - zapovijedi Pencinger jednome od oklopnika.

Kaštelanova podrugljiva zapovijed dopre do majčina srca.

Pokuša misliti o njegovoj nakani. Zar će mu okovati noge? Ili čitavo tijelo? I

zašto? Zar dječak nije savršeno miran? čvrsto uzima na nišan žutobradog pa opet

onog koji se približava Damini. Ne pušta s vida ni jednu kretnju. Njihove korake

osjeća na svojim prsima. Crna sumnja ulazi u majčino srce.

Oklopnik se približi dječaku i čvrsto mu stisne ramena. On samo pogleda majku

mirno, pitajući kako bi u njenom licu našao

razjašnjenje zašto ga je taj čovjek tako uhvatio, zašto ga drži kao da bi on

htio bježati.

Gordana pogleda Pencingera.

- Zašto taj čovjek drži sina?

- Da ne uzmakne.

Damir srdito digne glavu i veli čvrstim glasom:

- Nikad neću uzmicati.

- Samo ne tako gizdavo - podruguje se kaštelan i okrene

se kovaču koji još uvijek kopa po košari:

- Nastavi svoj posao.

Toliko puta izrečena rečenica ovog časa nemilo potrese majku. Oči joj se usjekle

u one jake crne ruke do lakta utonule u košari. Što li će to izvući? Neku

strahotu?

Čeka ukočena kao da će iz košare izmiljiti zmija otrovnica i omotati se oko

tijela njenog sina.

Čitavo njeno biće nestalo je u crnim kovačevim laktovima, na rubovima košare iza

kojih se mora pojaviti nešto od čega je prolaze hladni srsi.

Ukočen pogled zahvaća neman koja se diže iz košare. I ledena je ukoči jeza.

Stoji kao kameni kip užasa zagledana u ono što su podigle kovačeve ruke iz

košare.

Kožni bič sa sedam trakova.

Sedam udaraca u sljepoočicu, sedam bodeža u srce. Sedam krikova prestravljene

majčine duše dršće na nijemim usnama. Zjenica puna ljubavi traži sinovljeve mile

oči. U njima je prene-raženje kao da su mu pokazali sablast usred noći na

groblju. Kovačeva koščata desnica drži bič, a licem žutobradoga titra radosno

očekivanje pobjede. Skrstio je ruke na prsima, drsko uživajući od iznenađenja

što ga je prouzročio majci. I oči mu se smiješe i usne rastvaraju. Zapovijed

pada u tišini kao udarac po nakovanju:

- Svrši posao, kovaču.

On digne bič.

- Stanite!

Krik majke zagrmi pod svodovima. Damir je iznenađeno pogleda. Uzdigne glavu i

ruke kao da je kani ušutkati. Kaštelan zadrži kovačevu ruku i zamalo da ne

prasne u smijeh od sreće nad pobjedom. Gordo okrene k njoj lice i veli uljudnom

podru-gljivošću:

- Vi se, dakle, pokoravate?

- Pozivljem vas da ne dotaknete mojeg sina.

- Na vama je da ga oslobodite biča.

- Na vama je, gospodine Pencingeru, da spasite glavu kne

zu i svoju vlastitu. Upamtite što velim.

- Vršim kraljev nalog.

- Onda će pasti njegova glava i njegovo prijestolje. Kralj

nije luđak da se poigrava svojom glavom i krunom.

- Vi ste nazivali veličanstvo luđakom, gospođo!

- Krivotvorite moje izjave da opravdate svoje zločine. Do-

zovite kneza, s njim želim govoriti.

- Ne mogu vam ispuniti želju dok mi ne odgovorite na pi

tanje koje devet dana lebdi nad glavom vašeg sina.

Pogledom obuhvati dječaka. Savršeno tijelo drže dvije ruke kao kliješta. Lice mu

je blijedo, oči upaljene, široko rastvorene. Iz njih viče goruće pitanje: što

želite majko?

Strahovita oluja lomata u Gordaninoj duši. Dvije divlje snage sukobljuju se kao

dva orkana. Divovska misao gospoduje neumoljivom zapovijedi:

"šuti. Tvoja izdaja upropastit će osnove onih koji su se za-vjerili da će

skinuti nepodnošljivi jaram i rastrgati nemile državne veze!"

A majčino srce gromko zapomaže:

"Ne daj za narodnu borbu isprebijati dragog, nejakog sina, dragi zalog svoje

ljubavi."

U prsima joj je pakao. Kruta ledena zapovijed narodnog vojnika na bojištu

zahvaća je željeznom šakom. A noktima iskapa majčinu ljubav, put srca da

pobijedi snagom bojovnicu, junakinju kojoj je drago dijete: ideja.

Biju boj dva borca, dva junaka, dva diva: mati svojeg sina i vojnik svoje

domovine.

Pred bijesnim navalama dvojice bojovnika pucaju joj grudi, krvari srce, savija

joj se jako tijelo okovano lancima. Savija, propinje, otimlje, brani svoju

snagu, mučeničkom mukom na dva križa.

A sin gleda kako na majčino lice pada smrtno blijedilo, na oči magla, na usne

plavilo, instinktivno osjeća njene patnje. U duši mu odjekuju riječi što ih je

čuo prije jedan sat u odajama. Znoj ga oblijeva, gledajući nad sobom bič.

- što je? Dokle ćete promišljati?

Kastelanov poziv dodirne Gordanu kao udarac nožem u prsa. Nestaje joj daha, usne

su stisnute, slika je snage prikovane na užareno željezo.

Dječakovo srce se grči od boli nad majčinom patnjom. Zna zašto, zbog čega. Zna

sve, shvaća sve i vikne joj:

- Budite mirni, majčice.

U tom trenutku on uvuče dah, zagrize usne, zažmiri i čeka bič.

- Udari! - vikne Pencinger.

Kovačeva desnica zamahne. Gordani nestaje glasa, daha, s unatrag svezanim rukama

baca se naprijed da zaštiti sinovljeva leđa, ali je lanci stegli o stol, povukli

natrag. Svezana je, strahovito nijema kao zamrla ...

Kožni bič sa sedam trakova prsnu po dječakovim bijelima leđima.

Po snježnoj koži iskočile crvene pruge kao crvene zmije. Prska rumena krv.

10 GORDANA VIT

?R9 "...._

Damir dočeka udarac zatomljenom, zagušenom silom, skrivenim progutanim krikom.

Čudno: kao da ga i ne boli, ne peče kako se nadao. Muk kojim je primio udarac

smatra Pencinger nesviješću i veli oklopniku koji ga drži:

- Položi ga na zemlju.

Ovaj hoće da ispuni zapovijed. Dječak se uspravi i namrštena pogleda pita:

- Zašto bi me položio na zemlju? Izdržat ću i stojeći.

Načas su svi nemoćni, preneraženi. I kovač, i kopljanici, i

paž, i Pencinger. U Gordaninim očima blista suza kao jutarnja zvijezda što

navješćuje svršetak noćnog mraka. Damir stoji sa crvenim tragovima biča,

blijedih obraza i plamenih očiju. Nešto ga je obuzelo kao vrućica, kao oganj na

kojemu je zakipjela mlada duša s nekim divljim prosvjedom, urnebesnim zanosom i

sili ga da se razgoli, razgali, razmaše snagama. Osjeća u sebi da je ovog časa

porastao preko glave svojim mučiteljima. Zahvaća ga neka jakost da bi na

ramenima podigao goru, zahvaćen je duhovnom vrućicom. Sve gubi realnu sliku i

ovi ljudi, i bič. U grozničavoj ekstazi ne osjeća fizičku bol ni strah, htio bi

ih sve izazvati, sve dozvati da dođu da ga biju, tuku, a on da ne pisne.

U Pencingeru se okuplja sva osveta razočaranoga, pokvarenoga. A to dječak vidi.

U zanosu groznice okreće se prema svojoj mučenici majci i dobaci hrvatskim

jezikom da oni ne razumiju:

- Majčice, slatka, ne recite im ništa.

- Zlato, boli te?

- Ništa me ne boli. Baš ništa.

- Što se dogovarate? - vikne Pencinger pa ide bliže Gor-

dani: Jedan je udarac izdržao, ali neće više. Dotle ću ga tući dok

ne odate kraljevićevo zaklonište, pa moramo dječaka i ubiti.

- Raznijet će vas Hrvati na oštricama.

- Pobrinut ću se da im ne dođem na oči.

- Život ovog dječaka strahovito će skupo platiti oni koje

služite.

- Dosta je prijetnja. Hoćete li priznati ili ne? Ni trenutka

ne čekam.

Samrtni pogled Gordanovih očiju traži spas. A Damir se ustobočio pred kovačem i

raširi okovane ruke:

- Što čekaš? Udari! Ne bojim se. Udari. Ne recite ništa,

majko. Ni okom ne ću trepnuti. No? Zašto ne udaraš?

Svaka riječ prodire joj do kosti. Smrtno ukočen, ne nalazi riječi. Crni čovjek

ne udara, zuri u dječaka kao u čaroliju, prepast mu je u licu.

- Udari kad hoće - zapovijeda Pencinger. - Udaraj div

ljački!

Kovačeva se desnica digne, ali ne udara. Zaustavljaju ga dva plamena dječakova

oka, mlade nježne grudi i nježna leđa išarana njegovim bičem. Osjeća da ga je

netko svezao.

- Što je? - vikne Pencinger bijesno. - Udari ga!

Kovač se ne miče, bulji izgubljenim zamagljenim zjenicama.

- Što ti je? Zar si šenuo?

- Gospodaru - šapne kopljanik - začaran je. Ona ga je

začarala, sigurno ona. Vidite, kovač je uzet.

Bijesno gurne kaštelan kovača.u rebra, ali uzalud.

- Udri ti! - zapovijeda Pencinger kopljaniku.

Blijed i zaprepašten, ovaj samo dršće i šapće:

- Gledajte joj u oči, gospodaru, to su oči čarolije.

Sam Pencinger ne može uzeti bič. Toliko nema hrabrosti i još više kune i udara

kovača.

- Potkupila te? Izgubit ćeš glavu. Vješat ću te smjesta.

- Ne mogu dići ruke - šapće kovač slomljen.

- Ti, razbojnice, koliko si poubijao ljudi?

- Ali oni su svi bježali, vikali, u stravi se valjali pred mnom,

a ovaj tu došao mi je okom u oka, prsa o prsa, još nikad nisam

ubio čovjeka koji bi mi hrabro došao pod nož. Ovaj tu, dijete,

stupa kao junak, njega ne mogu, nestao mi je dah. Vile će me

na mjestu ubiti, ako ...

- Udri ga, ili ću ja tebe!

- Krvnice - vikne Gordana Pencingeru - poniknite pred

licem ovog razbojnika. Pošteniji je od vas, plemenitiji od vaše

životinjske duše. Kad me oslobode iz ove spilje, nagradit ću ga

svim zemaljskim dobrima.

- Na vješala s njim! - zapovijedi Pencinger.

- Gospodine kaštelane, vaše psetance cvili pred vratima -

upozori paž koji je preuzeo stražu na vratima i drži zasun.

- Ostavi me, do vraga. Ovaj će na vješala, a ti uzmi bič ako

nećeš da ti zaokrenem vratom.

On se pripravi da preuzme kovačevu službu.

- Udaraj dok ne rastrgaš bič ili njega.

Na vratima cvilež, lavež. Razbješnjeli Pencinger vikne:

- Pusti to prokleto pseto.

Paž gurne zasun. Preko praga uleti Petar Pan, skoči prema čovjeku koji je

podigao bič, istrgne mu ga i vikne:

- U kneževo ime zabranjujem tući dijete.

Kaštelan bijesno korakne prema dvorskom luđaku:

- Tko vas je pustio iz sobe? Tko vam je dopustio da se

poslužite varkom?

- Njegova visost čovječnost.

- Osuđeni ste zbog veleizdajstva.

- Uvijek su tirani čovječnost sudili zbog veleizdajstva. Vi,

slugo tirana.

- Kralja nazivate tiraninom?

- Vi služite tiraninu koji je u vama, niskom puzavom sluzi

što se želi dodvoriti gospodarima, a oni će vam prvi pljunuti u

lice kad im više ne bude potrebna vaša podlost.

- Svoju ste glavu zaigrali.

- U obranu kraljeve krune i kneževe časti!

-

-

J9

901

- Izbacite ga napolje! - zapovijedi Pencinger.

U očima Petra Pana mirna odluka. Iz toka izvuče mač i stane uza zid:

- Tko se usuđuje dirati plemića i kneževa miljenika? Ho

ćete li da vam žutu bradu obojadišem crvenilom?

Ta prijetnja iznenadi kaštelana. Nije ni opazio da se dvorski luđak opasao

mačem. Protiv ovoga njegov bi laki kućni mač bio igračka. A Petar Pan prijeti

glasom i oštricom.

- Ne mičem se dok ne obranim kraljevu krunu.

- Ludovati možete samo u prisutnosti kneževoj i njegovih

prijatelja da ih nasmijete.

- Moram uredovati u prisutnosti kneževih službenika kad

se spremaju oblatiti kneževu čast, ugroziti kraljevsku krunu i

prijestolje.

- Petar Pan, pozivljem vas, idemo knezu.

- Ne mičem se dok knez ne sazna što ste učinili i ne kazni

vaš čin. Vi ste sve to odredili na svoj vlastiti račun. Knez ni

kada ne bi počinio taj nedopustivi čin. Knez je vitez, on je samo

htio preplašiti plemenitu gospođu, i ništa drugo. Nikad ni u snu

ne bi naložio da bijete njezina sina, da nju vežete ovako kako se

ne veže ni razbojnik. Kad se knez vrati iz lova, planut će na vas.

Pencinger sluša kako Petar Pan brani kneza i svu krivnju baca na njega,

kaštelana, a pri tom mu, okrenuvši leđa Gorda-ni, stalno očima daje neke

znakove. Ima li kakav naročiti uzrok? Što dalje govoriti dvorski luđak, to se

kneževu kaštelanu sve više čini da je tu nešto posrijedi što se moralo zbiti dok

se spremao iznuditi Gordanino priznanje.

- Ćim se knez vrati, zapovijedit će da plemenitoj gospođi

i njenom sinu skinete okove. Zato učinite to radije odmah da se

oslobodite njegove srdžbe i kazne.

"Idem pitati kneza je li ga on slao" - pomisli kaštelan i odredi ljudima da

ostanu pred vratima na straži pa ostavi kulu.

Gordana je uzalud pokušala proniknuti riječi Petra Pana. Kad su ostali sami,

dvorski luđak brzo joj šapne:

- Zašto im ne kažete da se kraljević nalazi u kakvom uda

ljenom mjestu, bilo gdje, svejedno.

- Ne znam kraljevićevo boravište. Označim li bilo kakvo

mjesto, neće ga naći, a tada bi se osvetili na sinu. Da vi niste

prodrli ovamo, možda bih se morala poslužiti i time.

- Ne želim nositi glavu na udar kneževoj osveti, ali poku

šat ću vam pomoći. Moram, dakle, brzo otići za Pencingerom.

Počinio sam vratolomiju, moram sada izravnati.

Suhe, duge noge u žutim čarapama nestale su iza hrastovih vrata. Sve je to

promatrao i slušao Damir, upijajući svaku riječ. Osjetivši da je sam s majkom,

pohita k njoj, ogrli je oko pasa što je lancima okovan i svezan o teški

nepokretan stol pa je gleda s izražajem bolne odanosti:

- Što su učinili s mojom majčicom?

Samo su je okovali lancima, ali tebe su tukli...

- Platit će to oni kad odrastem.

Prislonio je goruće obraze k njenom licu kad je sagnula

glavu:

- Okreni se da vidim što su ti učinili.

Ali on neće da posluša.

Ništa me ne boli, baš ništa, neću da pokazujem leđa

kad nije ništa.

Pa ipak sada već osjeća da ga nešto peče i boli sve jače. Napetost čitavog bića

popustila je, val uzbuđenja smirio se i sada osjeća fizičku bol. Duševna

groznica učinila ga je bešćutnim na udarce u strahovitom trenutku kad je mislio

da će majka zbog njega odati Ivanovo sklonište. I baš zato ponavlja:

- Ništa me ne boli, ništa, samo kad niste rekli, majko.

- Bojao si se da bih mogla otkriti?

- Samo zato da me ne bi tukli. Ivan je mač, moramo ga

čuvati, makar nas vezali, tukli, mučili, moramo braniti mač.

- Već sam odlučila reći lažno sklonište, samo da te ne biju,

a onda je došao Petar Pan.

- Ako me budu još tukli, okrenite glavu, ne gledajte me,

majčice, samo zažmirite.

Suza joj ovlaži oči, htjela bi ga zagrliti, privinuti na svoje grudi čvrsto da

ga svojom ljubavlju zaštiti kao oklopom od čelika...

- Možda nam pomogne Petar Pan, ako ne, reći ću da je

Ivan...

- Ne smijete kazati ni krivo mjesto. Neka ne misle da je

moja majka klonula ili da sam ja kukavica. Neću to, majčice.

I čvršće se savija k njoj, a njene su ruke svezane, okovane unatrag.

- Majko, sada mi se čini...

- Što ti se čini? Reci.

- Čini mi se, dok vas gledam ovako okovanu lancima, kao

da je moja majčica domovina, a ja njezin sin vojnik koji je

nikad neće napustiti ni ako ga ubiju. I oslobodit ću svoju maj

čicu, domovinu.

- Hoćeš jer znaš trpjeti za nju, jer te ništa ne boli, ni bič!

U grlu su joj suze.

- A to su najsramotnija mučila. Majčice, znate li kako je

strahovito sramotno čovjeku kad ga tuku? Osjećaš se jadnije

od pseta. Platit će oni, ali ne bič, nego onaj sram od poniženja.

- Sin si oca junaka, zametak njegova najjunačnijeg časa.

- Kad bi on znao što se događa?

“ - Ne dao Bog da sazna prije nego se vrati. Rekoh ti već: mač bi mu u ruci

zadrhtao i neprijateljska oštrica našla bi puta k njegovim prsima. A on nam se

mora vratiti.

292

¦Hll "__,_..,,

Po Pencingerovoj zapovijedi nalijevao je sluga u knežev vrč najjače vino. U

trijeznom stanju bio je slab, samo omamljen vinom razmahivao se okrutnošću i

tada ga je spopadao strah od vlastitih čina. Već je ispio mnogo vrčeva da utaži

nestrpljivost kojem očekuje Gordanino priznanje. I budimska dvorska stranka

šalje mu već drugog glasnika koji bi javio jesu li pronašli nezakonitog sina

bana Ivaniša Korvina. A kneza sve više mori želja za banskom vlašću u Hrvatskoj.

U toj žudnji ispija vrč za vrčem i promatra na stolu kutiju u kojoj leži

izrezbareni sat od srebra.

Onda skoči sa stolca i zine u Pencingera koji je gotovo dotrčao u sobu.

- Imate kraljevića?

- Niste li poslali Petra Pana?

- Zatvoren je u blagovaonici.

- Nije tamo, izašao je, prevario me, oponašao moje pseto i

pustili su ga.

- Briga me! Je li priznala?

- Već sam bio na cilju kad je Petar Pan uletio i sve po

kvario.

- Objesit ću ga ako je to istina.

- čujte sve kako je bilo.

I redom ispripovijedi što je sve učinio s Gordanom i njenim sinom. Knez upada,

ispituje, ponovo pita, ne može vjerovati, čini mu se da se kaštelan pretvara u

dvorsku ludu pa iskrivljuje.

- Petar Pan, kako je mogao doći kad smo ga zatvorili?

- Ovog sam časa pitao slugu, a on mi veli da je čuo lajanje

u blagovaonici i struganje po vratima. Mislio je da je ostalo za

tvoreno moje pseto i otvorili su mu. Tako je bilo i u kuli.

Pomno razlaže kaštelan knezu kako je došao dvorski luđak, prijetio se mačem i

što je sve govorio.

- Najposlije sam mislio da se dogodilo nešto novo pa ste ga

poslali. Nikad se ne bih nadao da će vaš miljenik izravno istu

piti protiv vas u obranu one žene i njezina sina. Kneže, dosta

je igre tog nitkova. Njega su potkupili Hrvati. Izdaje vas.

- Ovamo s njim, objesit ću ga. Tako mi imena!

- Da, objesite ga, drugo nije ni zavrijedio.

Te riječi ubaci Petar Pan na vratima i odmah nastavlja:

- Optužujem, kneže, vašeg kaštelana. Lišio vas je vlasti ba

nova zamjenika. Čekajte, Pencingeru, šutite dok ja govorim -

vikne dvorski luđak, sonornim glasom kakvog nikad nisu čuli

iz njegova grla. Vi ste bičevali sina ljepotice čiji je muž već bio

na putu da primi kneza za zamjenika bana Berislavića.

- Lakrdije ne pristaju tom sudbonosnom času - zaviče

kaštelan.

- Lakrdijaš je ostao u sobi Petra Pana. Tu stojim ja, plemić

koji branim kraljevo prijestolje, kneževu čast i kneževu vlast.

Kneže, jeste li prije pol sata primili dvojicu Hrvata? Jedan je bio kanonik, a

drugi neki stari plemić?

- Naravno, primio sam ih.

- Ne znam što ste s njima govorili, ali prije nego što su od

vas odlazili, lukavošću sam utekao iz blagovaonice. I bojeći se

da me ne biste vidjeli, sakrio sam se za kip sveca koji je vani

u mraku na trijemu. Vidio sam kako odlaze hrvatska gospoda i

čuo sam sve što su govorili. Plemić je rekao ove riječi:

"Ako Gordana uistinu na dvoru dobrovoljno njeguje sina, onda bi nas zacijelo

primila. Knez ne govori istinu."

"Sad vidite: zar ne bi počinio ludost da se ovaj knez u znak pomirenja primi za

namjesnika bana Berislavića? Čudim se da je i Gordanin muž pisao da je najbolje

pomiriti se s njim pa bilo uz žrtvu da mu se ponudi da bude banov zamjenik."

Onda je plemić rekao doslovce ovako:

"Pričekajmo još dva tjedna da vidimo kad Gordana izađe iz dvora, pa ćemo onda

odlučiti hoćemo li se s njim pomiriti i prihvatiti prijedlog da ga uzmemo za

zamjenika bana Berislavića ili ne."

Petar Pan ne da nikome do riječi, već brzo proslijedi:

- Ja sam kao lud potrčao hodnikom, pitao za Pencingera,

pohitao do kule, poslužio se prevarom, jer bi on svojeg psa pustio

k sebi u postelju, i podigao se u obranu dječaka i Gordane u

vaše, kneževo ime, razumijete li, u vaše ime vikao sam na kašte

lana. Svu krivnju prebacio sam na njega da Gordana primi ne

pobitni dojam kako je sve kriv on, a ne vi. Rekao sam da ste

u lovu, samo da vas, kneže, obranim, spasim vaš ugled i vašu

vlast, jer ako Gordanu uvjerim da je ovaj radio mimo vašeg na

loga, kad vidi da sam se ja usudio zaustaviti mučenje, onda mora

vjerovati da vi niste krivi i ne može vas optužiti svojim ljudima.

Zato sam se usudio to učiniti. Nisam pao s osušena stabla da

nosim glavu na vješala ni za ovako lijepu ženu ni za njezina

sina.

Brandenburg bulji u Petra Pana. Donja mu usna visi. Kao da se otrijeznio. Od

tolike navale događaja ne može shvatiti sve što mu je rekao dvorski luđak i

ponovo ga pita:

- Reci još jednom: kako su govorila ona dvojica?

I on se požuri da obnovi sve riječ po riječ. Snagom naglaska i pogledima napaja

kneževu žeđ nadom svojega sna da zadobije samo jednu uzdu vlasti u toj zemlji.

Onda se okrene Pencingeru i nabuhlim usnama prošapće:

- Onda je tvoj bič prokleto pogriješio.

- Sami ste pristali.

- Zašto si mi savjetovao?

- Ne vjerujem u to. Nikad Hrvat neće popustiti.

- Tko vam to veli? - upita Petar Pan.

- Vidio sam majku i sina. To su divovi. Kneže, od Gordane

možete dobiti priznanje samo ako joj na mrtvo prebijete sina.

-

- čemu nam sada to priznanje kad se radi o kneževu

banovanju?

- Moramo znati gdje je Ivanišev sin - zagrmi Pencinger

crven od bijesa. - Glupan će vjerovati da bi Gordana zaboravila

kako ju je knez dao dovabiti ovamo, drži je ovdje, dakle, nema

pomirenja s Hrvatima niti knezu banovanja, osim silom.

- Svu krivnju svalit ću na vas, samo na vas, vi ste mladog

kneza iskoristili za dvorsku stranku, on je u vašim rukama bio

oruđe. Više je puta obratno, ali tako ću ja njoj prikazati. Kladim

se, knez će uspjeti da postane banov zamjenik po Gordaninoj

sklonosti.

- Onda ja unaprijed polažem glavu.

- A vi mu je unaprijed ne skidajte, kneže, neka se uvjeri

da je na moje. Evo, smislio sam kako se sve mora učiniti.

- Pokušajte. Ako ne uspije, onda perem ruke nad smrću

ovog pravednika koji čezne da bude ban Hrvatske.

U kuli su čekali majka i sin. Gordana sva u lancima, a Damir sa crvenim

tragovima biča. Onda se vrati Pencinger i mrka lica vikne svojim ljudima:

- Naprijed!

Gordana se uspravi, na njoj zazveče lanci. Pozorno gleda u kaštelana. Nikakve

promjene na njegovu licu koja bi odavala što se ima dogoditi.

Ulaze kopljanici, paž i kovač i čekaju.

- Što blejite? Uzmi, kovaču, bič.

On se sagne u košaru, a Gordana uzalud očekuje da će unići Petar Pan. Ponovo je

obuzimaju sumnje o tom čovjeku koji neprestano glumi.

- Udari! - zapovijeda ponovo Pencinger.

- Čekajte! -¦ vikne Gordana. - Imam s vama važno govo

riti. Gdje je knez?

- S njim želite govoriti? Nemoguće, i nemam kada gubiti

vrijeme. Uzalud vam nastojanja da odgađate moje namjere. Dakle,

na posao, pograbite dječaka, ovo neće izdržati.

- Hoću! - vikne Damir sav blijed od groznice i bjesnila

što mu ulijeva bič.

Izvana gurnuše vrata. Petar Pan zaleti se u sobu i vikne:

- Knez ide. Došao je iz lova. Jao vama, Pencingeru, rekao

sam mu sve.

U hodniku vika, kneževe kletve i grdnje:

- Taj luđak, prokleti, bjesomučni, objesit ću ga.

I knez utrči u sobu, razmahuje se, prijeti:

- Tko ti je, prokletniče, dopustio da tako sramotiš moje

ime? Lopove, van. Smjesta van. U tamnicu s njim. Jeste li

čuli? Vodite ga. Kovaču, smjesta skidaj lance plemenitoj gospođi i ovom dječaku.

Što? Tukao ga je? Ti, živino, van, van.

I zapanjeni kopljanici odvedoše svojeg gospodara kao uznika, dok kovač skida

okove i lance Gordani i Damini.

- Vidite, kneže, što je učinio ovaj žutobrati lucifer. Znao

sam da vi to nikad ne biste dopustili.

- Plemenita gospođo, zaprijetio sam se tamnicom istina, ali

nikako mučenjem vašeg djeteta. Evo što radi oko mene taj pro

kleti krvožednik. Ja vas doduše ne mogu pustiti iz dvora jer bi

me kralj kaznio, možda će mi zapovjediti da vas zatvorim u tam

nicu, ali nikad ga ne bih poslušao da mi zapovjedi položiti ruku

na vas ni na sina.

- Vidite, gospođo, knez se ponaša kao vitez - veli Petar Pan

- to mu morate priznati.

- Priznajem - odgovori ona uvjerena da je ovaj odgovor

sada najbolji.

Petar Pan slavodobitno pogleda kneza pa onda upozori da se odmah dozove vrača i

donese Damiru melema da obloži krvave tragove biča, a onda sam knez u pratnji

Petra Pana otprati Go-rdanu do vrata njezine sobe i reče:

- Kaznit ću kaštelana kako je zaslužio.

Kad je opet stigla sa sinom u svoje sobe, pali su jedno drugome u naručaj. Damir

se gušio da potisne jecaj što je navalio iz njegove mlade duše. Uskoro dođe vrač

i donese lijek. Drhtavim rukama ispirala je Gordana rane na leđima sina,

obložila ih melemom i povezala.

Smirenje je poleglo na duše majke i sina. Vratili se iz kule i odmaraju se.

Damir osjeća umor kao da je prešao golemi put i usne. U Gordane počiva samo

tijelo. Duh upire svu snagu, prodirući naprijed da izvidi putove u potpunoj tami

i mraku. Ne da se ništa razabrati, osim jedine stvarnosti: Petar Pan donio je

samo prividno i časovito olakšanje, izvršio je napad koji je samo načas prekinuo

njezine i Damirove muke. A što će biti dalje? To ne može prozrijeti. Ne pouzdaje

se potpuno u dvorskog luđaka. Na to je upućuje prirođen oprez a, opet, ne nalazi

razloga da ga sumnjiči. Jedno joj je nejasno: zašto je on brani uz toliku

opasnost? Govorili on koliko mu drago o čovječnosti, ne može mu vjerovati. Ali

ovog časa zadovoljava se njegovim činom da joj je oslobodio sina fizičkih boli,

a nje strahovite borbe i duševne patnje. Mora čekati razjašnjenje.

U tim je mislima nađe Petar Pan. Ona se brzo digne, ide mu u susret i upozori ga

da ne bi glasno govorio i probudio sina.

. . . -..._^_-.^ , i i L

- Imam mnogo vremena razgovarati s vama, vaša milosti.

Povela ga je u blagovaonicu.

- Od kneza sam dobio dozvolu za ovaj posjet i smijem se

duže zadržati. Naravno, moram se k njemu vratiti s nekim stal

nim rezultatom.

- Dobrovoljnim priznanjem o nečemu što ne znam?

- Prije nego vam na to odgovorim dopustite mi da u vaše

ruke položim jednu ispovijest.

- Sjednite, gospodine. Slušam vas.

Sjela mu je nasuprot, ljubopitna na ono što će joj reći, a dotle promatra

njegovu pojavu.

Ovako razokrivena, bez lakrdijaševe maske, razabire jasno njegov južnjački tip,

tamnu put lica, suh, zavinuti nos što mu pruža oštrinu, ozbiljnost i muževnost.

Oči mu leže malo koso ispod uvijek poluspuštenih vjeđa kao iza odškrinutih

vrata, pogled mu stalno nešto vreba. Zašiljena tamna bradica upotpunjuje izražaj

vrebajućeg lukavog podrugljivca. Tek sada Gordana shvaća svoju nepovjerljivost

prema čovjeku koji ima toliko lica koliko je maska na stolu njegove sobe.

Osjetio je prodirljivost istraživanja njezinih lijepih bademastih očiju pa joj

odgovori na ne-izrečeno pitanje:

- Da sam takav kakav jesam, moram zahvaliti svojoj sud

bini. Nastojao sam dati svojem licu potreban izražaj svojeg zva

nja. Želim pred vama skinuti masku i sa svoje duše, što nisam

učinio još ni pred jednim čovjekom.

- Neću zlorabiti vašu povjerljivost.

- 0 tom sam unaprijed uvjeren. A zašto se pred vama razot

krivam, saznat ćete kad vam ispovjedim zašto vam pomažem.

- Da, to bih htjela znati.

- Plemenita gospođo, vaša sudbina je vezana sa mnom.

- U kojem smjeru?

- Moj otac bio je čuveni velikaš u Napulju, neizmjerno

bogat. Kralj Ferante nije mogao podnijeti nikoga tko je imao

zemaljskih dobara, a da mu ih ne bi otimao.

- Dakle, Beatričin otac? Vi ste iz Napulja?

- Da, vaša milosti. Jednog dana kralj je dao uhititi mojeg

oca, majku, dva moja starija brata i bacio ih u tamnicu.

- Čime ih je okrivio?

- Cime? Cime okrivljuju nedužne podanike kojih se kraljevi

i vlade žele riješiti?

- Dakako: veleizdajstvom.

- Tako je, plemenita gospođo. Kralj ih je dao optužiti da

su izdali kralja i domovinu, naravno, uvijek su takvi jadnici

izdali domovinu da tužitelji mogu zaplijeniti njihova dobra. I za

plijenili su sve.

- A vaša obitelj ?

- Moja obitelj? Kralj Ferante, taj okrutni Španjolac, dao

je sve moje pogubiti. Sva je njihova dobra zaplijenio i priklopio

svojim imanjima. Nema razlike između razbojnika na prijestolju i razbojnika na

cesti. Vjerujte mi. Tako su razoreni moj dom i obitelj.

- A vi ste iznijeli živu glavu?

- Pukim slučajem. Kao najmlađe dijete, sklonuo me u vino

grade jedan nadglednik. Tamo sam saznao da su mi cijelu obitelj

uhitili, a nadglednik, plemenita duša, pobjegao je sa mnom k

nekom svojem prijatelju. Sakrio me kasnije u svojem selu. Tamo

sam, kao dvanaestogodišnji dječak, doznao da su mi roditelji i

braća smaknuti. U strahovitoj tuzi otpratio me nadglednik jed

nom prijatelju mojeg oca u sjevernu Italiju. Plemić me zadržao.

Tu sam se izobrazio s njegovim sinovima. S dvadeset godina oti

šao sam u svijet sam samcat, bez ičega i bez ikoga svoga.

Njegovo se lice potpuno promijeni. Umjesto vrebajućeg izraza, Gordana opazi

ogorčenje i mržnju.

- Nigdje nemaš nikoga i ništa, samo u srcu ogorčenje, u

glavi znanja i duha, na ustima britku riječ. Što mogu nego da se

dadem u zvanje putujućeg viteza. Takvih ima danas dosta. Tako

sam obilazio kneževske i kraljevske dvorove. Stigao sam jednom

zgodom i u Njemačku k caru Maksimilijanu. On, kao naobražen

čovjek, pobudi u meni smisao da sam stvoren za dvorskog lakr-

dijaša. Uskoro sam opazio da mi to naročito pristaje. Ali nisam

mogao dugo izdržati na njemačkom dvoru. Maksimilijan je od

više sređen, miran, škrt i samo misli kako bi zgrtao novac. Ne

treba mu mnogo zabave i smijeha.

- To je više potrebno lakomislenim vladarima, osobito ta

kvima koje progoni savjest.

- Doslovce pogađate, plemenita gospođo, a kako nisam na

šao dovoljno toga u Maksimilijanu, opet uzjašem konja, pa put

pod noge, u razne dvorce markgrofova i knezova. I tako me

slučaj nanese kralju Vladislavu u Budim. Tu je već bio knez

Brandenburg.

- I onda ste ostali na dvoru?

- Smjesta sam opazio da Vladislav nema čistu savjest, ne

prestano ga nešto progoni, a Brandenburg uopće nikad nije imao

savjesti i dršće od noći. Vladislav dršće i od dana i od noći pa

sam tako tu našao široko polje svojem novom zvanju. Upotrijebio

sam sve svoje dosjetke i nisu me više pustili od sebe.

- Zar ste rado na ovom dvoru?

- Vrlo rado. Zamislite, plemenita gospođo, na dvoru kralja

Vladislava, odnosno njegova nećaka, koji sada neko vrijeme bo

ravi ovdje, tu sam našao oduška svim svojim mržnjama, ogorče

njima, jadima. Čovjeku je tako divno i lako u duši kad je može

baciti u lice kraljevima, knezovima, državnicima i svima onima

koji nepravdom vladaju sudbinom nesretnih podanika. Dvorskom

luđaku dopušteno je sve, zabranjeno nije ništa, što vi ionako

dobro znate.

- Razumijem, sad vas razumijem.

-

- Tu smo, na cilju. Prvog dana, kad su ovdje počeli govoriti

o hajci veprova na nekog dječaka, uzbunila se sva moja savjest.

Mislio sam i htio već tada krenuti da onemogućim Pencingeru

ovakav okrutan čin i pridobio sam čak i onu glupu deriščad koja

se vrza oko kneza, ali uzalud. Kad sam pak doznao zašto i kako

vas progone i kako su vas domamili u dvor, bacio sam se u

borbu za vas.

Malo zastane i gleda joj ravno u oči kao da očekuje njeno pitanje:

- Bunite se protiv nepravde nanesene meni, jer su i vama

počinili nepravdu?

- Tako je. Ali se neću prikazivati boljim jer tu ima još

jedan ružan motiv koji me na to sklonuo, nipošto čovječan, ali

ljudski.

- Kakav je to motiv?

- Ime mu je: osveta. Što god radim, govorim i činim protiv

ovih okrutnika na vlasti, stalno osvećujem nepravdu počinjenu

na mojem ocu, majci i braći. I ta mi osveta pruža divan užitak.

Moj život i ne može biti drugo nego odmazda u bilo kojem obliku.

- Uistinu, ne možete naći zgodnije poprište svojoj osveti nego

što je ovo. Ja bih učinila isto.

- Potpuno ste me shvatili. Moja se sva unutrašnjost zove:

revolt protiv onih kojima ludo čovječanstvo prepušta da se igraju

njihovim sudbinama i životima samo po slučaju rođenja, a niti

po zasluzi niti po prednosti darova prirode. Jednom riječi: ple

menita gospođo, sve me to bacilo u borbu protiv Pencingera i

kneza za vas. Morao sam to učiniti. Pozvao me moj unutrašnji

prosvjed protiv tih ljudi. Vaša nevolja i moja jednake su. Nas

smo oboje s vašim sinom: plijen sile i pohlepe vlasti nad bespo

moćnim podanicima.

- Sada shvaćam vašu zagonetnu pomoć - veli Gordana.

- Odviše ste mudri i u opasnoj situaciji da biste mi poklo

nili potpuno povjerenje i kazali svoje namjere. Ali ja to i ne

tražim.

Na tu izjavu ona ne odgovori. On nastavi:

- Nemam nikakvih zadataka na ovom dvoru, osim da njih

zabavljam, a sebe i svoje osvjećujem. To sam mogao dosad činiti

samo riječima ili kojom šalom, ili zgodno upriličenom predsta

vom. Sada mi vi pružate mogućnost da osvetu napojim nekim

činom. Dakako, neću prelaziti u opasnost da me knez ili kralj

objese. Ipak, nalazim mogućnost za vas i za vašeg sina da učinim

nešto unutar vješala.

- Već ovo što ste danas učinili vrlo je mnogo.

- Za vas mnogo, za mene je nešto, ali ne dovoljno ni za

mene ni za vas. Predbježno sam spasio vašeg sina, dakako, to je

samo za kratko vrijeme. Vi to najbolje znate.

- Jasno mi je, oni neće šuštati.

- Naravno, jer traže nekog kraljevića.

- Kralj ga želi dobiti u ruke?

- I knez. On ga kani prodati kralju za bansku čast u

Hrvatskoj.

Zapanjenje se odrazi u Gordaninim očima. Dakle, za bansku čast?

- Odao sam vam, eto tajne kneževe ciljeve da lakše pro

sudite položaj i smislite obranu.

- Da se spasim iz ovih zidina preko onih opkopa morala

bih se pretvoriti u pticu i u kljunu ponijeti svojeg sina.

. - Zar nemate nikakvih nada da bi vaši prijatelji mogli nešto javiti vašem

mužu na bojište?

- Kako da ih obavijestim da nisam dobrovoljno ovdje? A

kad bih to i mogla i kad bi moj muž doznao gdje se nalazim,

zar bi smio ostaviti bojno polje?

- Ni jedan junak to ne bi učinio, makar mu srce iskrvari,

to je jasno. Ali baš zato morali biste, gospođo, neprestano odga

đati zločinačke pokušaje vaših mučitelja.

- Lakše bi mi to bilo kad bih poznala okolinu jer bih tada

mogla stvoriti naročiti plan po kojem bi se dalo izigrati i kneza

i njegova kaštelana.

- Upravo sam to htio predložiti plemenitoj gospođi. Ako ste

u mene stekli povjerenje, nastojao bih vam pomoći. Ne želim

da mi povjerite bilo kakvu svoju tajnu, zadržite za sebe sve što

smatrate važnim. Ja sam spreman učiniti sve što mogu. Zapo-

vjedajte.

- Prije svega, recite mi što se krije iza onog događaja u

kuli kad ste obustavili mučenje mojeg sina i svu ste krivicu baci-

ci na Pencingera?

- Bila je to jednostavna dosjetka. Danas me nisu pustili

k vama. Tada sam prodro knezu dok se je dogovarao sa svojim

kaštelanom Pencingerom i čuo sam sve što kane. Tada su me

zatvorili u sobu. Pencinger je otišao da provede mučenje, a knez

k svojim prijateljima. Uskoro je stigao jedan sluga, pokucao na

mojim vratima, a kako su bila zaključana, javio sam se kneževim

glasom, savršeno oponašam svačiji govor, i sluga mi je rekao da

su stigli neki izaslanici Hrvati i žele. govoriti s knezom. Naredio

sam mu, kao da, tobože, govori knez, neka ih odvede u pokraj nu

sobu. Kad je sluga izvršio nalog, stao sam lajati i grepsti po vra

tima kao da je u sobi pseto. Otvorili su mi. Uvukao sam se

smjesta pod zastor na vratima iza kojih je govorio knez s hrvat

skim izaslanicima.

- Zar su možda stigli da mene potraže?

- Jest, gospođo. Bili su neki kanonik i neki plemić. Knez im

je, naravno, rekao da vi njegujete na smrt ranjenog sina. Kad

su oni zatražili da govore s vama, knez je slao tobože sluge k

vama, a ovaj se vratio s vašom porukom da ne možete ni časa

ostaviti dječaka. Gospoda su otišla. To mi je dalo povoda da iz

mislim čitavu priču kojom sam zaskočio kneza.

i

Ona se sagne k njemu i pozorno sluša:

- Rekoh knezu da sam bio sakriven u hodniku i čuo kako

gospoda međusobno razgovaraju da bi bilo ludo da prihvate nje

ga za banova zamjenika, makar je već i vaš muž pristao na po

mirenje, jednom riječi, prikazao sam sve kao da bi on mogao

postati banov zamjenik u znak pomirenja između Hrvata i Bran-

denburga. A kad sam ga. u to uvjerio, priredio sam onaj posljed

nji prizor. Naime, da Pencinger tobože nastavlja bičevati vašeg

sina, a knez neka odigra viteza koji će vas spasiti kao da on nije

ništa kriv. To je on učinio u uvjerenju da mu samo vi možete

pomoći do banovanja. Pencinger nije imao više vlasti nad njim

i tako sam ovdje uspio to lakše što knez ne traži samo kraljevića

nego i vas.

I sine joj u mislima ono što je govorila Mladenčiću i sada joj je jasna nevolja

da je izmišljotina postala istina.

Petar Pan joj otkrije i ono što mu je knez rekao onoga dana kad je Petar Pan

markgrofu Danijelu pripravio grdnu šalu, odje-nuvši se u ženu.

- Čini se da je vino ispilo mozak gospodinu knezu.

- On sigurno očekuje da ćete vi biti udovica i njegova žena.

- Svakako ga ne možemo smatrati ozbiljnim. I baš zato bih

to lakše mogla izigrati toga čovjeka.

• - Kad ne bi bio uza nj barun Sjgismund Pencinger. On je demon.

- Rekli ste mi da su ovdje bila dvojica mojih zemljaka, a

to je znak da se brinu za mene i to mi pruža nade. Ali kad ste

mi već to povjerili, razjasnite mi kakva je to bila bitka prije tri

dana oko ovog dvorca?

- I to ću vam otkriti.

Gordana je doznala kako su hrvatski plemići zasnovali urotu da zarobe kneza

Brandenburga, ali im je izdajstvo pomrsilo račune.

- Izdajstvo? S koje strane?

- Ne znam tko je izdajica, ali govorili su da je dotičnik iz

kruga samih urotnika.

- Ne vjerujem, nikako ne vjerujem, pa to bi bila grdna

sramota, prevelika nevolja, preveliki jad.

- Tako sam čuo. Zašto ne bi bilo moguće? Na polju divne

pšenice mora rasti i kukolj.

- Ali u takvom času, takva izdaja, ne mogu vjerovati.

- Sada razabirete da vam izvan ovog dvorca ne dolazi pomoć

koja bi vas mogla osloboditi.

- Dakle, unutar ovih zidina ne smijem čekati skrštenih ruku.

To manje što mi svakog časa prijeti opasnost da će Pencinger

opet zauzeti vlast nad knezom. Je li tako?

- Upravo sam to htio naglasiti, a vi ste sami pronašli. Valja

nam, dakle, pokušati, plemenita gospođo, zaigrati igru. Ne mogu

nikako obećati siguran uspjeh, ali moja je volja i želja da vam

pomognem. Bila bi divna osveta mojem srcu kad bih knezu oteo iz ruke plijen po

kojemu se kani dočepati vlasti.

- Kakva je okolina kojom bismo imali zaigrati igru? Ocr

tajte mi ukratko te ljude.

- Knez je spužva, možeš ga namočiti u svaku tekućinu, upija

sve i najveći gad. Ima samo jednu strast: uživanje i žeđ za vinom

i banskom vlašću. Danijel je bezopasan, a smrtno zaljubljen u vas,

što nam može izvrsno poslužiti. Ostali kneževi prijatelji nisu

drugo nego duhovne igračke koje moraju uvijek biti na uporabu

svojem gospodaru. Jedino vrlo opasna životinja na ovom dvorcu

jest Pencinger. On vodi kneza, podstrekava u njemu žeđ za vinom,

za vlašću i zlodjelima.

- U koju svrhu to čini?

- Ovako bi se želio dočepati časti i blaga kad bi knez bio

ban. Taj Pencinger je, naime, pohlepan za zlatom kao gospodin

kancelar Bakač.

- On je Pencingera dao knezu za savjetnika?

- Nisam se prije zanimao za to. Međutim, Pencinger je

lukavac, gotovo zločinac, uživa u tome da drugima čini zlo. To

mi je pričao jednog dana sam knez kad sam ga načas oteo kaste-

lanovu utjecaju.

- Protiv tog Pencingera nije lako voditi borbu, naročito

meni zarobljenici koja sam lišena svake mogućnosti da protiv

njega iskoristim one druge.

- Glavno je da smo sada od vašeg sina odvratili Pencingerov

bič. Kako će biti dalje, ne da se predvidjeti. Ali moram još

upozoriti na Mladenčića. Pobudio sam kneževu ljubomoru na va

šeg kaštelana i zato mu je zabranio da dolazi u vašu blizinu, ali

čim je Pencinger doznao da tog vašeg poudanika trese groznica

ljubavi prema vama, poveselio se, rekavši da će njegovu strast

dobro iskoristiti.

Lijepe svilene obrve na bijelom čelu smrknule su se od neprijatnog otkrića, ali

nije rekla ni riječi.

- Ako vaš kaštelan štogod zna, bit će oruđe u ruci žuto-

bradog zločinca.

- Da, kad bi on znao - veli ona.

Oprezna je prema svojem savjetniku kojemu ni sada ne može

povjeriti pravu istinu.

- Plemenita gospođo, sreća je ako Mladenčić ne zna, a

nevolja ako zna.

Ona ne odgovara.

- Po vašem sustezljivom držanju, gospođo, mogu zaključiti

da se ne možete potpuno pouzdati u mene. Razumijem vas. Ja

sam stranac, živim tu, u dvorcu, u odviše lošem društvu, a da

biste mogli odmah povjerovati u istinitost moje ispovijesti i mo

tiva koji me vode da vam pomažem. Vi ste živjeli na dvoru, u

krugu himbenosti; i laži i vrlo ste oprezni. To je dobro. Ipak mi

morate toliko vjerovati, koliko vam pouzdanje donese koristi.

Ako vam nešto bude sumnjivo, izvolite odmah zatražiti od mene razjašnjenje.

- Gospodine, nema ničega čemu vi ne biste našli uvjerljivo

razjašnjenje.

- Istina je - nasmiješi se on - i ta mi prednost ovog časa

nanosi štetu, jer mi zaključuju put do vašeg povjerenja.

- Gospodine, prikazali ste mi uzroke svoje pomoći nagonom

revolta što nalazi svrhu života u osveti kneževskom krugu. Ne

možete se izravno osvetiti onome koji vam je upropastio dom i

obitelj, ali mrzite širom svijeta sve one koji s istoga mjesta iz

vršavaju nepravde prema drugima.

- Da nisam bio napadnut od sile, gledao bih možda ravno

dušno, čak i pomogao tim zločincima pravde u njihovim činima.

No, moji roditelji i ja morali smo stradati da jednog dana uz-

mognete vi naći u meni saveznika. Ako su vaši Hrvati tako mudri

kao što su otporni u borbi, onda bi jedina stvarnost borbe bila

da skinu sa sebe vlast koja ih guši i uzmu sudbinu u svoje ruke.

Ima očito susjeda kojima bi to dobro došlo i, eto, prirodnih sa

veznika. Pojurio sam predaleko i vi biste mogli s pravom opet

posumnjati da sam ipak samo knežev uhoda. Zato prekidam

razgovor i idem na svoj posao.

- Još časak. Nisam nikako osigurana protiv ponovne navale

Sigismunda Pencingera. Je li tako?

- Stalno prijeti pogibelj, ali ću pokušati da se omjerim s

njegovom snagom. U kneževim se činima i kaštelana Pencingera

krije ruka dvorske stranke. Vi ih poznajete i progledavate, ali

onda je stvar još teža. O tome se još moramo dogovoriti i oda

brati svoj plan.

- Trebalo bi kneza udaljiti od Pencingera. Pokolebati povje

renje. To je ishodna točka svake naše igre.

- Dali ste mi dobru misao. Idem knezu.

Kad je Gordanu ostavio samu, ona razmišlja o njemu:

"Zar mi taj čovjek pomaže, uistinu, zbog svoje mržnje ili pak vješto izvodi neku

tajnu osnovu izvan kneza i kaštelana? Vrlo opasan saveznik, ali primam njegovu

pomoć i zadržavam svoje tajne. Možda je moj oprez suvišan, ali nikad ne može

biti na štetu."

I pobrzala je u spavaonicu gdje je još uvijek spavao Damir. Ona ga promatra i

ganuto šapće:

"I bojovnica i majka obožavaju te, junačiću moj."

Knežev pouzdanik Sigismund Pencinger zlovoljno je ostavio poprište mučila u

kuli. Nije pratio kneza u njegove odaje, nego se spustio u prizemlje gdje je

kaštelanski ured i stan. Tu su mu blizu sluge, vojnici i ostali muški

namještenici kneževskog dvo-ranstva stisnuti u tri sobe, dok su momci konačili u

stajama.

Nakon poraza u kuli prolazi stajama, dvorištem i stroga izražaja lica nadzire

sve redom. U stajama su momci čistili krave, a drugi ležali na ležajima. Viknuo

je i oni se dižu i pokazuju mu uređeno i očišćeno oružje. Onda pogleda onoga

koji je zakovao Gordanu i Damira i zove ga u svoju sobu.

- Ti si, Andrija, bio kovač po zanatu dok nisi pristupio

razbojničkoj bandi?

- Da, gospodaru, izučio sam kovačiju, ali nije mi se dalo

potkivati konje kad trgovci putuju svijetom sa svojom robom.

Takvom se čovjeku malo pusti žila i već imaš punu mošnju no

vaca. Zašto, dakle, nabijati po nakovanju?

- Kad bi ti čovjek za stanovitu uslugu obećao alat i ko-

vačnicu?

Kovač gladi brk i šuti. Debele mu crne obrve strše kao četke, oči nekako škilje

u kaštelana kao da ga pitaju: a što ti hoćeš? Koga da ubijem? Ali nikako ne

pokazuje radost i ne odgovara na ponudu. To ponuka kaštelana da od njega izvuče

što o tome misli:

- Imat ćeš sve, učiniš li što ja hoću i budeš li o tome šutio

kao u grobu.

- A što mi je činiti, gospodaru?

- Ono što će tebi pružiti užitak i mogućnost da budeš svoj,

da samo zapovijedaš i da nikoga ne slušaš. Što veliš?

- Dao bi svaki čovjek pol života da može drugu polovicu

zapovijedati, a nikoga ne slušati. Što hoćete, gospodaru, od mene?

- Možeš li izraditi okove da se zatvaraju napravom, koja

hitro zahvati ruke, a da ih ne može skinuti nitko, osim tebe ili

mene?

- Znao bih pogoditi.

- Dobro. Sutra ćeš dolje u tamnici započeti taj posao. Osim

toga, novi bič.

-¦ U tamnici? Kažnjavate me jer mi se ruka ukočila nad onim malim junakom?

- Neka ti se to više ne dogodi.

- Da je vama trgnuti bič na dječaka koji dolazi okom u oko?

Da je tiranin, onda bih s njim obračunao drukčije.

- Tiranin? Gdje si naučio tu riječ?

- Učiti? Nije mi bilo potrebno učiti ono što svakog dana

vidim pred sobom.

- Pred sobom? Na koga misliš, razbojnice?

- Mislim: gdje ima razbojnika, ima i tiranina, jer bez raz

bojnika, slabo bi tiranima rodilo polje.

.- Gdje su te ovako naučili govoriti?

- Svuda gdje je siromaštvo i nepravda.

- Razbojnik se usuđuje govoriti o nepravdi? Ti, koji si ubi

jao ljude kao mačiće?

- Jest, ubijao sam ljude, ali tako su me naučili kraljevski

vojskovođe. Morao sam ubijati kad je kralj htio tuđu krunu.

-

zašto ne bih ubijao kad ja hoću tuđi klobuk? I moram sjeći i ubijati kad knez

hoće žita i hrvatskih hambara u Turopolju, a zašto ne bih ja ubijao kad mi se

hoće robe i novaca i mošnje putujućih trgovaca? Što smije jedan čovjek, zašto ne

bi smio drugi?

- Kralj i knez su poglavice.

- Dok su živi. Kad umru, legnu baš tako nauznak kao i ja.

- A nisi ni časa pomislio da bih te sada mogao dati za sve

ovo objesiti?

- Danas ili sutra? Svejedno.

čovjek mirno gleda u kaštelana. Pogled mu je hladan, a riječ još hladnija.

- Ništa ti nije sveto - zgraža se kaštelan.

- A vama, gospodaru, što je sveto?

- Lupežu, sa mnom se upoređuješ?

- Neka mi vaša milost oprosti. Razbojnik se uvijek smatra

dorastao svojim gospodarima, to je već tako u životu. Kad ne

bih znao raditi sve ono što vi od mene tražite, ne biste me uze

li u službu. A svatko ne može što mogu ja.

Promatrao je nekoliko časaka snažna jaka prsa obrasla dlakama i velike ruke što

su poput kliješta. Razmišlja neko vrijeme, a onda mu naloži:

- Idi, kuj okove kakve sam ti odredio da vidim i iskušam.

- U tamnici je vrlo tamno, neću pogoditi baš onako kako,

želite.

- U dvorištu se čuje udaranje nakovnja. Zato želim da siđeš

dolje, to nije kazna, slobodan si.

- Onda ću jamačno pogoditi sve po vašoj volji.

I makne svoje čvrste gole noge pa odlazi. A Pencinger uzme pero, papir i piše.

Onda opet odloži pisaći pribor, digne se i us-pne u prvi kat.

SAVEZNIK NA DJELU

Kad je Petar Pan izašao od Gordane u hodnik gdje šeće straža, promijeni svoj

lik. Bez pomoćnog sredstva, bez ikakva ličila. Samo nakrivi usne, podigne kožu

čela i kose mu obrve skoče uvis, a vjeđe malo spusti. Tada otvori vrata kneževe

odaje.

Leži u naslonjaču i nepomičnim vodenastim očima bulji preda se, napola zabrinut,

napola preplašen i upravo izazivlje pozornost Petra Pana.

- Prestrašili ste se kneže sami svojeg viteštva kad ste obu

stavili mučenje? Bojite se izgubiti kraljevića.

- Vraže, uvijek mi čitaš u duši. Nikad ne pogriješiš.

I

- U plitkoj vodi ni slijepac se ne utopi - nasmije se Petar

Pan. - A ja dođoh da vam čestitam, kneže. Sebi i vama. Ipak je

korisno kad vladari poslušaju svoje dvorske budale.

- Ne brbljaj, radije reci: na čemu čestitaš?

- Svladali ste, slomili, zadobili, osvojili i pobijedili srce ko

je se skriva za najljepšim prsnim košem što sam ga ikad vidio u

žene.

- Kako, osvojio? Izreci već jednom.

- Znate što mi je rekla? Evo doslovce: "Mrzila sam kneza,

prezirala, rekla sam mu najgore riječi prigodom našeg sastanka

u ovom dvorcu."

- A sada?

- A sada veli: "Spoznajem svoju zabludu. On me zarobio,

ružno prevario, iskoristivši moje najsvetije majčinske osjećaje.

Danas sam razabrala, providjela sve. Gospodine Petar Pan, knez je

sve to činio po tuđoj želji. Vidim, nije on to naredio po svojoj

zamisli."

- Tako je rekla?

- I na vlas pogodila. Uistinu, niste vi izmudrili ni prijetnje

u tamnici ni mučenje djeteta, to je jasno. Ali ona je rekla još

nešto drugo, ali to vam ne smijem kazati.

- Hoću da čujem sve.

- Ne želim da zapadnete u napast, jer...

- Otvori gubicu, hoću da čujem - i knez ga uhvati za rame.

- Dobro, neću biti kriv za posljedice. Rekla mi je u govoru

ovako: "Kneževa lijepa pristala pojava" ... što ste zinuli kao da

ćete me progutati? Rekla je još i ovo: "Kneževa lijepa pristala po

java, duboki pogled njegovih zamišljenih očiju, pruža sliku kras

nog muškarca, a takav muškarac ne može u duši biti zao. On je

sigurno dobar, podatljiv, ljubak."

Što dulje razvlači Petar Pan svoj izvještaj, to se kneževe usne blesavije

rastvaraju, a Petar Pan žuri:

- A onda mi je rekla: "Onoga časa, kad se knez pojavio u

kuli da me obrani, zapanjio me svojim nastupom. I sada tom li

jepom mladom vitezu dugujem naslov osloboditelja. I osjećam

prema njemu zahvalnost i udivljenje. što je dosad učinjeno pro

tiv mene, opraštam mu jer on to zaista nije mogao skriviti svo

jom voljom, on je samo ...

- Čekaj - prekine ga knez - uistinu je kazala: "lijepa

pristala pojava" i "lijep, mladi vitez"?

- Petar Pan zalaže svoju riječ, kneže.

Obuzet nemirom, knez ustane, ide po sobi i sasvim nehotice pogleda u zrcalo.

Dvorski luđak pričini se kao da to ne opaža i nastavlja.

- Sada imamo tri uspjeha: sklonost žene koja opaža snagu i

ljepotu muškarca. Onda sklonost zahvalne majke, dakle, jednom

smo rukom mahnuli i uhvatili tri muhe.

- Koja je treća? To nisi rekao?

- Kraljević. Sada ćemo nastojati da u iskru pušemo sve do

tle dok od iskre ne bude plamen, a onda ćemo u tom plamenu

taliti zlato.

- Kakvo zlato?

- Vas, kneže. U plamen njezina srca bacit ćemo vas. Sami

ćete od nje doznati gdje se nalazi kraljević.

- Baš nije sasvim nemoguće da konačno steknem njezino sr

ce, makar joj je muž ljepši.

- Da, muž. Kad najljepši biser dnevno gledaš, nameće ti se

nehotice misao: a što se ljudi toliko bore za bisere? To je konač

no ipak samo zrnce školjke u prljavom dnu mora, neki kamen

čić kojim se žele okititi kraljevske ljepotice. A zar im taj biser

može dati ljepotu očima, usnama i crtama lica? Ne može. Dakle,

ne vrijedi. To će se dogoditi i s biserom koji se zove Damir od

Brezovice. To više što je on daleko. Od njega ne može dobiti

ni glasa, a vi, lijepi, mladi u punoj ste blizini.

- Kakva korist od toga kad mi nije dopušteno uživati tu

blizinu?

- Tko vam ne dopušta.

- Pencinger. Pripovjedao sam ti nedavno da se svladavam

i ne dolazim Gordani. Pencinger mi je rekao da tako mora biti

jer bi me inače namamila u mrežu svoje ljepote.

- A zapravo ste vi nju namamili u mrežu svojeg viteštva.

Vi ste svoje polučili, a Pencinger to ne razumije. On je u dobi

kad muškarac nema prilike da upoznaje slabe strane ženskog spo

la. Dakle, nas dvojica možemo jedan drugome čestitati. I ne

sustajte, osvajajte je.

- Što bih imao činiti?

- Rekao sam: vatra se mora razgarati, nastbjte joj iskazivati

sitne male viteške usluge koje će je stalno osvajati i jednog da

na bit će od nje vaš branitelj. Ta žena kadra je sve što ste učinili

zatajiti zemljacima i zagovarati sve vaše želje. Od te moćne že

ne možete sami sebi izgraditi prijateljicu, branitelja i zagovorni

ka i još štošta više. Naravno, katkad se morate lijepo udesiti, obu

ći svoje svilene odore i otići k njoj u posjet. Ne bojte se Pencin-

gera, ja ću vas pratiti.

- Baš si smiješan. Kao da će me on u tvojoj pratnji pustiti

k njoj.

- Valjda ne gospodari u ovom dvorcu on? Vi ste ovdje svoj

gospodar? A mi ćemo našu ljepoticu posjećivati u tajnosti. Neka

se malo nagleda vaše muževne ljepote, naužije vašeg viteštva, daj

te ribici neka polagano ulazi u mrežu i eto je osvojene, okovane

ne lancima gvožđa, nego lancima ljubavi! Do đavola, ovakav sta

sit, lijepi knez pa da ne osvoji lijepu ženu koja je s njim pod is

tim krovom? Tko vam je savjetovao da od nje izvučete priznanje

okovima i mučenjem sina,” toga bih smjesta objesio za noge, a

glavu gurnuo u mlaku. Starac grbavac, šepavac, rugoba, morao

bi iznuđivati ovakvim gvozdenim sredstvima, ali pristao vitez, mlad kao kaplja?

Jeste li ikada čuli da bi takav mladi vitez morao ljepoticu iznuđivati? A

Gordana nikad neće reći ništa silom. Nju možete zadobiti samo milom. A onda je

sve vaše što god vam padne na um: banstvo, kraljević, žena, sve. Otkad je

svijeta, mladi knez nije morao otvarati lijepe usne bičem. Kako ste smjeli svoju

mušku ljepotu tako potcijeniti?

Mladi se knez uspravio, isprsio, počeo koračati sve čvršćim koracima kao da želi

potvrditi svaku pohvalu njegovoj ljepoti. Onda baci oko u venecijansko zrcalo i

popravi nezakopčani ha-ljetak. Svaka mu riječ podražuje taštinu, mladost se u

njemu budi i prihvaća uvjerljivo tumačenje Petra Pana. Sve mu biva razumljivo,

prijatno, dokučivo i gotovo bjesni na Pencingera.

- A upravo, taj moj savjetnik nije me htio pustiti k njoj u

blizinu. Rekao je da će me ona pridobiti pa onda ne bih dopustio

mučenje.

- Kad Pencinger ne bi bio stari panj, prisegao bih da vas

je na to nagovorio samo zato kako bi ljepoticu odvratio od vas i

zadržao je za sebe.

- Sebi? Ta stara rugoba?

- Tko zna za koga? Za vas nikako. Razmislite: savjetovao

vam je da uzmete za posrednika između Gordane i sebe lijepog

umišljenog Danijela. A što je bila posljedica? Pokušao je provali

ti k njoj i bio bi izveo namjeru da ga nisam namjerno one veče

ri raskrinkao.

- Ono nije bila slučajna šala?

- Slučajna? Naprotiv, ja sam je pripremio da ugledate svo

jeg takmaca. A danas evo Pencingera. Tamo u kuli ispričavao se

ljepotici da izvršava samo vaše zapovijedi. To je sama ona rekla.

Umiljavao se kao nedužno janje, a sve je bacao na vas, ali kad

ste onda došli vi, ona je morala vidjeti da vi niste ništa krivi.

Savjetujem vam: pokušajte milom i imat ćete sve što hoćete.

Ako pogriješim, skinite mi glavu. Ali ne dajte se sramotiti. Zar

svaka žena i svaki vitez neće pitati: kako izgleda taj knez koji

ne može osvojiti ženu, koji joj je tako odvratan da tek na mu-

čilima može od nje dobiti riječ.

- Imaš pravo! Tako moraju misliti.

Petar Pan odahne, ali se pričini miran. Onda sjedne mirno k prozoru i promatra

kneza kako korača po sobi sve žešće, snažnije, odlučnije. U tim koracima dvorski

luđak progledava zbivanje u duši mladog gospodara. Svaku misao zna pročitati u

njegovu hodu, a svaki pokret i novi osjećaj u pogledu. Sa svom pozornošću i s

potpunim užitkom promatra djelovanje onoga čime je napunio njegovu dušu i

probudio sve njezine slabosti. Zadovoljno gleda razvitak svojeg djela i čeka

rezultate. Knez je pretrpan razlaganjem, jedva može sve slijediti, osjetiti,

ogledati. Jedna ga stvar najteže pogađa:

- Zbilja se ne mogu dosjetiti kako mi taj Pencinger nije

barem predložio da ja pokušam osvojiti Gordanu, a onda se latiti

drugih sredstava?

- To vam je najbolji dokaz da se tu nešto krije. Kao da su

vas baš namjerno htjeli ukloniti njezinoj blizini da vas ne vidi,

ali neka osjeti vaše tobožnje okrutosti. Vjerujte mi: taj Pencin

ger ima neke tajne namjere.

Sve se više priklanja kneževo uvjerenje razlozima dvorskog luđaka, što dalje

razgovaraju, to se kneževo mnjenje preokreće i poprima sasvim lakrdijaševo

stanovište.

Dok Petar Pan uživa plodove svoje navale na prirodnu taštinu mladog kneza i

njegovu staru slabost prema lijepoj ženi, iznenada dolazi Sigismund Pencinger.

Na prvi pogled dvorski luđak opazi da kaštelan nosi u sebi neku mračnu misao,

odluku ili možda već gotov čin. S druge strane kaštelanova izoštrena pažnja

razabire neku promjenu u kneževu držanju. Dva lukavca, Petar Pan i Sigismund

Pencinger, promatraju se, nešto očekuju, osjećaju u zraku sukob oštrica.

Polagano prilazi kaštelan svojem knezu:

- Vaša kneževska milosti, razmišljao sam o svemu. Pogreš

ka koju ste počinili tamo u kuli mora se brzo popraviti ili je uza

lud držati Gordanu u dvoru.

- Kakvu to mislite pogrešku?

- Kneže, Gordani je već bilo na usnama priznanje, a vi ste

ga zaustavili, onemogućili prihvativši savjete dvorskog lakrdija-

ša.

Na taj izazov Petar Pan ne trepne okom, već sjedi razvaga-njen u naslonjaču, a

Pencinger hladno predlaže:

- Moramo, dakle, nastaviti, odnosno, pojačati mučenje želi

te li kralju predati kraljevića.

Ovo pruža priliku knezu da upadne:

- A zašto bih to morao postići mučilištem? Nisam li dovo

ljno pristao i mlad da lijepu ženu zadobijem za sebe? želim je

osvojiti, razumiješ?

Sigismund Pencinger počini nepopravljivu pogrešku. Nasmiješi se i začas digne na

noge kneževu taštinu.

- Što? Možda misliš da nisam tome dorastao? Jesam li star,

ružan kao ti? Mlad snažan vitez pa da sramoti svoj obraz muči

lištem? Svijet bi se grohotom smijao i proglasio me grdobom.

Ja, kakav jesam, pa da se sa mnom izruguju čak i vojnici i sluge

u stajama? Svršeno je. Ženu ću osvojiti, pridobiti, zaluditi. Da.

Što buljiš u mene, starce? Zaboravio si davno što privlači žene?

Moja je volja da tako učinim i svršeno. Predat će mi kraljevića

sama - viče on zarumenjen, raspaljen uvrijeđenom taštinom

mladosti.

- Kako će dugo trajati osvajanje tvrđave? - pita mirno Pen

cinger.

- To ćemo vidjeti.

- Kraj osvajanja bit će vaš poraz, a njezina pobjeda.

- Dakle, ja sam šuša, a ne muškarac?

- Da ste i sto puta ljepši i mlađi, nje ne biste mogli osvo-

jiti.

- Otkud to znaš? - pita knez sumnjičavo.

- Rekao mi je netko tko je vrlo dobro poznaje.

- Tko je taj? - skoči knez podboden nekom sumnjom.

- Dakle, netko je već pokušao osvajati ovdje? - ravnodušno

će Petar Pan.

- Tko ti je to rekao?

- Javili su mi iz Budima.

Petar Pan se začudi:

- Kako biste primili vijesti iz Budima da knez to ne zna?

- Kad si primio vijesti iz Budima da ja o tome ne znam,

reci - prihvaća sada knez, raspaljen na Pencingera.

- I Šelnberg i Bakačevi prijatelji sve su mi saopćili o Gor

dani.

- Da su vam što javili, znao bi o tome i knez - opet će

Petar Pan.

Na te riječi Pencinger ga pogleda ispod oka kao da mu je poslao strelice u prsa.

Podjaren, knez plane:

- Ti, dakle, primaš vijesti iz Budima, a da o tome ne znam

ja, knez, tvoj gospodar?

- Primam samo pisma svojih ličnih prijatelja, a knez nikada

nije tražio od mene da mu ih predložim. A izvještaj o Gordani

primio sam još u Budimu.

- Izvještaji iz Budima vrlo su manjkavi - podrugljivo će

Petar Pan - rekli su vam da je Gordaninu sinu otac Ivan Korvin,

to nije istina, dakle, gospoda su tamo slabo upućena.

- Kanite li, gospodine kneže, voditi borbu s Hrvatima? -

pita Pencinger, ne osvrćući se na Petra Pana, ali ovaj se umiješa

i veli:

- Nikada ne bih dao svoj život na uzaludnu borbu s divovi

ma da sam ja na vašem mjestu, kneže.

- Zašto me pitaš tako ludo? Zašto bih napustio borbu s

Hrvatima? - pita knez kaštelana.

- Vi ste mi sami nametnuli to pitanje, kneže. Ako želite da

vodim borbu, onda mi ostavite slobodne ruke.

- Cime se kanite boriti protiv Hrvata? - pita Petar Pan

Pencingera, a ovaj naglasi:

- Silom i izdajom njihovih zemljaka.

- Izdajica bi mogao postići veliki uspjeh, kad bi ih bilo -

veli dvorski luđak.

- Da ih ima, dokazuje kneževa prisutnost. Kad Gordanini

zemljaci ne bi imali izdajnika u svojoj sredini, sada bi knez sje

dio negdje zarobljen.

- Vaš izdajica svakako je u obliku nekog duha koji vam se

prikazuje u snu?

r

:

- Petar Pan, ja ne lažem! - vikne Pencinger, a knez uporno

šuti, Petar Pan odgovara:

- Gospodin Pencinger je odviše uman, a da ne bi lagao, laž

je stijena na kojoj državnici grade vlast i slavu. Međutim, vi ne

lažete, samo kneza tješite prikazivanjem nekog izdajice koji će

mu donijeti Hrvatsku na srebrnom pladnju. Izdajice i nije bilo.

- Prikazujete me hvalisavcem koji lažno stvara neke uspje

he da se ulaska knezu.

- Časti mi, to mi nije, palo na um. Samo sam ustvrdio da

izdajice nema jer biste ga već davno prikazali knezu, ili bi taj

delija došao sam da ubere nagradu.

- Nitko ne smije znati njegovo ime - mrko će kaštelan, a

Petar Pan skoči:

- čestitam, kneže. Nisam slutio da služim nekome tko je:

nitko.

Tog se časa Brandenburg digne kao da su ga probudili iz sna i upadne u riječ

prije nego što je kaštelan dospio nešto odgovoriti.

- Tu sam ja gospodar. Hoću da znam čemu ova priča o iz

dajici?

- Nije priča. Istina je, kneže.

- Pencingeru, kaži mi ime i dovedi ga k meni. Još danas ga

želim vidjeti na dvoru da mi bude dvoranin kad budem ban. Dak

le? Tko je?

- Zabranjeno mi je izreći njegovo ime.

- Čujete li? Tu još ima neki veći gospodin od vas, kneže,

- ubaci Petar Pan. - A ja, magarac, mislio sam da ste vi moj

vrhovni vladar, gospodar. Kad tamo još je netko veći od vas ov

dje, nevidljiv.

Luda se sagne, pogleda pod stol i stolice. Njegove primjedbe podsjete kneza da

se tu nešto radi iza njegovih leđa. Obuzme ga sumnja prema kaštelanu i vikne:

- Tko je taj koji ovdje zapovijeda?

- Na ovom dvoru ne, tu ste vi, kneže, gospodar, ali knežev-

ska milost dobro zna da su iza svega oni gore oko Bakača, Šeln-

berga i kraljevih kancelara.

- Vama, kneže, taje ime izdajice kojim biste se mogli pos

lužiti. Vi ste im gore sumnjivi da biste se mogli složiti s Hrvati

ma, vi ste pod sumnjom i pod paskom. Nisam li vam uvijek go

vorio: sva će Sava prije isteći nego što postanete ban. Vaše je

banstvo na vrbi svirala.

Uzalud je Pencinger pokušao prekinuti lakrdijaševo brbljanje, on ga je nadvikao

i dovršio svoju paljbu, pogodivši kneza u dušu. I on vikne:

- Tko se usuđuje tamo u Budimu dignuti na mene, kneza

Brandenburga, kraljeva rođaka? Tko se usuđuje meni zatajiti

ime onih s kojima zapravo radim?

- Vi ste se, kneže u tome pokorili da zasutim ime, a sa

da...

- A sada želim saznati, ili će biti zla.

Pencinger iznenada učini nešto neočekivano. Obori oči i spusti glavu kao

pokajnik koji priznaje grijehe:

. - Da, ne postoji hotimično izdajstvo, slučajno sam doznao čitavu urotu.

- Dakle, ipak? - klikne Petar Pan.

- Bio sam u šumi u lovu, kad sam vidio nekog turopoljskog

lugara kako ispituje naše lugare kada knez ide u Krapinu i zašto

već ne odlazi. Došao je nekoliko puta ispitivati. To su mi rekli

naši ljudi, opisivali su mi kako taj dotični izgleda i naglasili sum

nju da je mladi plemić samo preodjeven u lugarsku surku. To

mi je bilo dovoljno da posumnjam kako Hrvati knezu spremaju

zamku. Mislio sam: napast će ga, možda uzeti za Gordanu, to

barem nije bilo teško pogoditi, i tako sam knezu savjetovao neka

mjesto sebe pošalje drugoga.

- Zašto si mi govorio da ti je sve izdao odlični plemić?

- Da biste mi vjerovali za vijest o uroti.

- Iz lugarske surke skrojili ste crveni oklop? - smije se

Petar Pan. - Fantazijom se kanite izvući?

- Nije fantazija. Vidio sam jednog stranca kako je projahao

oko opkopa našeg dvorca u crvenom oklopu, zaustavio me i ne

što ispitivao o putu u Turopolje.

- A lice mu se sjalo kao bijela mjesečina? - smije se dvor

ski luđak.

- Petar Pan zna da vitezovi pokrivaju lice vizirima kad ne

će da se pokažu, a taj se očito nije htio pokazati. I kad sam mu

rekao kuda vodi put u Mraclin, on je odjahao. Rekao sam Bato-

riju neka kaže hrvatskim plemićima da je izdajica crveni oklop-

nik i plemić iz njihovih krugova. Sve sam to učinio zato da među

Hrvate bacim razdor.

- To je svakako dobro oružje, samo zarđalo pa se odmah

razabire koliko je staro - veli Petar Pan.

- Nikad nije tako staro da se njime ne bi potukli. To je

hrvatska slabost koju sam iskoristio.

- I potukli su vaše bojovnike, okupali ih u opkopima.

- Okupat ću ih zato ja u njihovoj krvi.

- Toj kupki bih htio prisustvovati, kaštelane. Ako uspijete,

poklonit ću vam se do crne zemlje.

- Vodit ću naše vojnike na pohod plemićima. Već sutra po

činje naša hajka na plemićke povelje, kako sam to obećao, kneže.

Svi će oni biti vaši kmetovi.

To smekša knežev bijes prema Pencingeru i on se odmah uplete u razgovor,

ispituje i žedno čeka njegove odgovore.

- Bit će slavlje, kneže, kad vam dovedem u dvorac plemi

će s poveljama koje ćemo zapaliti mjesto ivanjskih kresova i

onda bivše plemiće pretvoriti u sluge. A sada očekujem da se

do sutra predomislite i dopustite svojem vjernom sluzi da vas što prije učini

banom.

- Dobro, dakako, ali Gordana će sama priznati meni, samo

meni. To ću već sam urediti. Nju i sina imaš ostaviti na miru.

Sad ja preuzimam u ruke da od nje dobijem priznanje. Upamti.

- Sto duže puštate Gordanina sina bez biča, to će ona biti

jača u otporu. Nikad neće dobrovoljno priznati.

- Valja iskušati tko je jači: vaš bič, ili kneževa mlada lje

pota - oštro naglasi Petar Pan.

Nije više ni odgovorio ni pogledao, nego se poklonio knezu i ostavio sobu:

Lakrdijaš šuteći gleda kneza, a onda mu prilazi blizu i šapće:

- Na ovom se dvoru, osim Gordane nalazi još jedan zarob-

ljenk.

- Gdje?

- Tu preda mnom.

- Ja zarobljenik?

- Vi, kneže. baš vi. Tamničar vam je Pencinger.

- Ne zbijaj glupe šale.

- Vaš luđak ovog puta govori ozbiljnije od svih mudraca.

- Tko me zarobio?

- Dvorska stranka.

- Luđače, ja sam ovdje njen predstavnik i vođa.

- To su vam rekli da vas- izrabe za svoje osnove.

- Kako bi to moglo biti, kad mi je sam kralj rođak?

- Ali njegova pamet nije u rodu s njim.

- Ipak toliko da ne može biti protiv mene.

- On ne, ali drugi kojima je vaša baština nakon pokojne že

ne trn u oku i nastojat će što prije da ga izvade.

Tom je tvrdnjom kneza gotovo stjerao u propast. Uhvatio je luđaka za koštunjavi

lakat. Debele usne vise mu kao uvijek kad je uzbuđen. Sav se trese dok mu riječi

kruže, mozgom.

- Moj imetak, moja baština, to bi moglo boljeti Bakača.

- Miluje forintu kao mladić djevojku.

- Dakle, i ti znaš koliko kardinal dršće za novcem?

-Vidio sam onu okruglu njušku s mesnatim nosom i glavu koja nema vrata. Jedini

kralj Ferante napuljski ljubio je novac kao Bakač, ali Ferante je novcem

pripravljao užitak sebi, svojim trabantima i svojim ljubovcama. U Bakača imaju

sreću uživati u novcu samo njegova dva prsta: palac i kažiprst kad premeću

dukate iz jedne mošnje u drugu, iz crvene škrinjice u plavu i obratno. Kad vidi

forintu u nečijim rukama, zadrhti kao muškarac kad opazi da drugi pase svoje oči

na njegovoj ženi. Što stariji, to je lakomiji. Dragi kneže, njega ubija muka što

vi imate dvorce u Hrvatskoj, u Slavoniji, svuda gdje je ban Ivaniš "imao imanja

i zato vas je stavio pod skrbništvo. Pencingren je tutor. On mora paziti na

svaki vaš korak.

Knez se sve više gubi u slušanju, a onda upita:

- A zašto paze na moje korake?

- Pitajte ovako: zašto ne mogu postati hrvatski ban, prem

da mi je kralj ujak? Zar vam kralj ne može podijeliti čast koju

hoće?

- Ne smije zbog hrvatskih zakona.

- Ima li na svijetu kralj koji bi poštivao zakon kad mu

nije u računu? Ako mu bude volja, on će jednostavno reći da

pljuje na zakon samo zato što ga želi oprati od prljavih ruku

koje njime barataju. Ali da se vama nije moguće domoći banske

časti u Hrvatskoj, tome su krivi drugi.

- Mnogo sam puta rekao kralju neka me imenuje, ali mi je

uvijek odgovorio: Bakač veli da to nije zakonito jer banovima ili

banovcima mogu biti samo Hrvati.

- Ni vaša pamet nije mnogo u rodu s vama ako se već oda

vna niste pitali: zašto se Bakač pozivlje na zakon kad ga je toliko

puta prekršio? Odgovaram odmah: neće on da budete ban vi.

- Netko drugi?

- Kako ste slijepi. Bakač želi učiniti banom nekoga od svo

jeg roda, možda i ovog Franju Ferencija koji ovdje jede vaš kruh.

Prisegao bih: ovog mladića nisu poslali ovamo za drugo nego da

nas uhodi.

- Sto mi to veliš, čovječe?

- Rekao sam vam onog dana kad ste uhvatili Gordanina

sina: vi ste ovdje magare koje nosi na svojim leđima vlast. Ma

gare će pobrati i stradati, a jahač će stići na cilj zdrav i čitav.

Preko vaših leđa želi Bakač ušuljati u bansku vlast u Hrvatskoj

druge. Zato Pencinger ovako postupa s vama. Zato vam taji ime

izdajice da se ne biste njime poslužili, već ga drži samo za svoje

osnove.

- Zar Pencinger nije razjasnio da nema izdajice?

- Ako mu vjerujete tu glupu laž, onda, naravno, može divno

potkapati vaše banovanje. Onda vas može lako opet navesti da

mučite sina najmoćnijeg plemića među plemićima. A zašto to čini?

Da vas omrazi u hrvatskim krugovima i onemogući za sva vreme

na. Jednom riječju: vi ste oružje kojim on radi protiv vas. Vi

ste slijepi na oba oka.

- Ugušit će me pljusak tvojih strahota. Zar nisam ovdje ja

predstavnik dvorske stranke i vlasti?

- A njihove naloge prima Pencinger tajno i ne smije ih oda

ti vama. Kad sam ga stjerao u škripac, istovario je nekakvu priču

o lugaru, a vi još pitate: zar nisam ja ovdje predstavnik dvorske

stranke? Otvorite oči i ne dajte se zauzdati od Pencingera. Ne

vozite njegov voz brašna. To sam vam rekao ozbiljno pa sada ra

dite što vas je volja. Posrnete li u svoju propast, sjetit ćete se

što je govorio Petar Pan.

Ovo najnovije otkriće smlavi kneza. Zarinuo je glavu među dlanove i očajava:

"Samo se Bakač protivio mojem banovanju, dapače, češki kancelar šelnberg je

rekao: neka đavo odnese taj hrvatski zakon, dosta smo se nad njime pekli kao na

ražnju, dajte nećačiću Brandenburgu neka banuje. Ali Bakač prevrća očima, diže

uvis svoj frnjasti nos kao neka prijetnja i veli: ne, ne, ne! Kako da onda Petar

Pan ne bi imao pravo? Da, ovaj čovjek jedini mi je prijatelj!"

Knez dugo gleda preda se, razmatra sam u sebi pa onda napokon tiho veli Petru

Panu:

- Sve što si rekao, sve odgovara istini. Sad se tek sjećam

kako mi je Bakač vječno kratio da budem oko kralja i odredio

neka idem u Hrvatsku da ovdje budem njegov zamjenik.

- Htio vas je maknuti od kralja da vam ne bi popustio. Pre

ma tome: ne dajte da vam gospodari Penoinger. Radite što vas

volja i određujte.

- Samo te molim: nikad me ne ostavljaj s Pencingerom na-

samu, mrzim ga, mogao bih mu poletjeti u obraze. Neka ne sluti

što sve znam, ponizilo bi me. Morao bih ga otpustiti, a nemam

hrabrosti.

- Ne bi on ni otišao. Ali ja se ne mičem od vas i kad biste

me potjerali. A sada je potrebno malo udvarati se našoj ljepo

tici.

- Da idem sada k njoj?

- Bilo bi prebrzo, ne smije ni sanjati da sam je zapravo na

mijenio vama, ali danas ćete joj udvarati iz daljine.

- Takvo udvaranje nisam nikada vidio.

- Tu se i nema što vidjeti. Udvaranje na daljinu je poetič

no. Niti vi vidite nju, niti ona vas, a ipak udvarate žarko, vrelo,

strasno.

- Kako do vraga?

- Jednostavno: sada ću otići i kazati lijepoj gospođi: njego

va milost knez od Brandenburga izvolijevao me poslati s nalo

gom da upitam milost kako se osjeća vaš sin. Treba li liječnika?

Onda knez moli neka bi vaša milost poručila želi li se možda vaš

sin prošetati dvorištem. Ima li vaša milost kakvih drugih želja

koje vam knez može ispuniti? On je spreman ispuniti sve što

smije. Sutradan ću joj prišapnuti: knez bi vam ispunio svaku

želju da ga ne čuva Pencinger. Prekosutra opet: knez bi vas smje

sta pustio na slobodu da sam nije zatočen od budimske vlasti.

Vidite, ovako ćete joj udvarati iz daljine, dopustit ćete sinu da se

slobodno kreće dvorištem, a ja ću se brinuti da nju jednog dana

nađete na svojem obrambenom opkopu kao branitelja. Oboje ste

zarobljeni od istog tamničara i jednog dana možete vi Bakaču

obrisati debeli nos. Još ćete vi u tabor Hrvata. Časti mi luđačke.

Dakle, da idem?

- Idi i reci joj sve što misliš da može steći njezinu sklonost,

a onda se vrati. Sve više zapadam u sjećanja koja mi potvrđuju

tvoje tumačenje da je Pencingera postavila ovdje dvorska stran-

316

ka. Varaju me, iskorišćavaju, izigravaju me. Kako si to pogodio Petar Pan?

- Gordana je rekla da je knez oruđe dvorske stranke. I onda

sam odlučio u vašoj prisutnosti ispitati od Pencingera da vidim

je li vam taj čovjek iskren. Sada ste se uvjerili: lagao je da ima

izdajnika, ili je lagao da ga nema.

- I kako se bezobrazno nasmiješio kad sam rekao da ću

osvojiti Gordanu. Lupež se smije kao da sam žaba krastača, a ne

lijepi mladi muškarac.

- Taj smiješak otkrio je da ima tajne namjere. A niste li

vidjeli kako mu se žuri da što prije iznudi od Gordane kraljevića?

Da se žuri vama, bilo bi razumljivo njegovo požurivanje, ali kako

to da on mora kraljevića imati što prije kad ga vi još ne morate

imati? Što velite na to? Nije li odao da nešto radi na svoju

ruku?

- Potpuno se raskrinkao. Ali neće. Kad osvojim Gordanino

srce, imat ću kraljevića i nju. To je tako prirodno i razumljivo.

- I nikako drukčije ne može biti. A sada, kneže, dozovite

straže i zapovjedite im pod prijetnjom vješala da mene, Petra

Pana, puste Gordani u svako doba.

Smjesta ispuni knez želju Petra Pana i odredi straži strogu zapovijed. A tada

njegov ljubimac ostavi sobu.

Laganim koracima ide trijemom. Straže mu se duboko poklone.

Pokucao je na Gordaninim vratima. Đamir je već bio budan. Spaziv Petra Pana,

odmah se digao: .

- Neću ležati, majko. Ništa mi nije. Nimalo me ne boli.

Baš ništa.

Njegovo blijedo lice dokazuje protivno, ali ni osloboditelju neće priznati bol.

Petar Pan odmah javi Gordani da joj ima nešto važno reći nasamu. Otišli su u

drugu sobu.

- Plemenita gospođo, oplodili ste moju diplomaciju. Uspjeh

je iznad očekivanja. Zamutio sam jednodušnost i sklad među va

šim protivnicima. Razdvojio sam ih.

- Sada tek možemo raditi dalje. Ali recite mi nešto potanje

o razgovoru.

- Kneza sam nahuškao na Pencingera, služeći se vašom

opaskom da je knez samo Bakačevo oruđe, a Pencinger njegov

uhoda. I sada će protivnici jedan drugoga sumnjičiti, izigravati

se. Ali vi morate svakako poslati knezu po koju lijepu poruku.

Ja sam sada vaš ljubavni glasnik.

- Samo pripazite da se glasnik ne zatrči predaleko.

- Onda ću se opet vratiti. Htio sam od Pencingera saznati

neke važne tajne.

Ta vijest obuzme svu Gordaninu pažnju i ona ga ispituje, riječ po riječ, a on

saopćuje čitav razgovor s Pencingerom, među ostalim, i njegovu ispovijest kako

je saznao za urotu. Gordana se razvedri:

- Vidite, nespretnost je bila put do otkrića urote, a izda

jicu je ubacio među Hrvate da im naruši jednodušnost borbe.

- Nisam toga mnjenja, gospođo, odmah ću razjasniti. Onog

popodneva, prije odlaska u Krapinu, sam je Pencinger pouča

vao tajnika kraljevske kancelarije Batorija kako se ima vladati i

što ima reći plemićima kad ga zarobe. Govorio mu je ovako:

"Pazi, tek kad ti javim da su hrvatski plemići zarobljeni u Lukav

cu, reći svojim čuvarima da nisi knez. Ako te pitaju kako je knez

doznao za urotu, reci samo da sam dobio neko pismo od nekoga

iz Turopolja, a zatim im reci slobodno: našao sam među njima

saveznika koji ih izdaje."

- Vidite, to je zamka.

- Slušajte dalje, Pencinger je govorio "Saveznik nije plaće

nik, nego osvetnik kojemu su oni učinili grdno zlo i baš on će

mi zato poslužiti protiv njih."

- Osvetnik? Tko bi mogao biti? - zamišljeno će Gordana.

- Bila istina ili laž, kad bih saznala ime, moglo bi se prosuditi

koliko je moguća izdaja. Pokušajte saznati. Kad bi se knez jed

nom već htio maknuti u lov, mogli biste nesmetano ispitati luga

re. Za vrijeme lova knez ide u šumski lugarski dvorac. Nagovori

te ga na lov.

- A dok bismo mi bili u lovu, Pencinger može učiniti s vama

što ga je volja.

- Istina je. Morate, dakle, čekati priliku.

- A onda još nešto. Najprije je Pencinger danas tvrdio da

ne može reći ime izdajice, a kad je knez vikao neka prokaže

ime, učinio je nešto nečuveno ludo. Bez ikakva prijelaza učinio

se pokajnikom i priznao da nema izdajice. Kao da se nečega

pobojao i lagao. A tada je rekao da je vidio crvenog oklopnika,

ali ne zna tko je. Sve je zbrkao, dakle, laže, svuda laže.

- Kraljica Beatrica donijela je iz Napulja crvene oklope za

svečane špalire. I ban Ivaniš imao je Lukavcu takve oklope. Niste

ih vidjeli u kojoj dvorani?

- Mislim u jednoj kuli. Još ću pogledati.

- Ovakav je oklop u našem kraju nešto neviđeno i zato

napadno. Ako ga netko nosi, onda želi upasti u oči. Pripazite na

to, gospodine, i nastojte doznati postoji li izdajica ili ne.

- To će Pencinger ljuto kriti, ali vidjet ćemo. Svakako je

čudno zašto sad odjednom on sam sebe tjera u laž.

- Pencinger govori knezu sad ovo, sad ono. Znak da mu taji

istinu, a to potvrđuje da radi mimo kneza za dvorsku stranku.

Meni je mnogo do toga da saznam postoji, li izdaja, ili je među

Hrvate bacio priču o izdajici da izazove razdor. Možda se gospo

da državnici spremaju na neki novi napadaj na Hrvatsku i nas

toje oslabiti naše redove?

- Jest, ovih dana Pencinger kani navaliti na turopoljske ple

miće, spaliti im povelje da ih učini kmetovima.

Gordane se teško kosne to otkriće. Ustala je uzbuđena i rasplamsana gnjevom:

- Iskoristili su otsutnost hrvatskih junaka na bojištu da nam

kuće pretvore u bojno polje? Zar su posve izgubili pamet? Oni

će im se strahovito osvetiti.

Ogorčenjem plamte lijepe bademaste oči i sjaju nekim uzvišenim dubovima sjajem.

Petar Pan dugo šuti i promatra njenu šetnju odajom. Onda je tiho pita:

- Primate li moju časnu riječ da vas neću iznevjeriti pa mo

rao malo iznijeti i svoju glavu pod udar pogibelji?

- Još prije nekoliko sati rekli ste: pokušat ću sve što neće

ugroziti moju glavu. Kako da razjasnim tu promjenu?

- Današnji prizor u kuli otvorio mi je nov svijet, nove lju

de. Dok sam tamo razgovarao s knezom i Pencingerom, osjećao

sam kako ste me s nekoliko riječi učinili svojim suradnikom.

Onda sam idući k vama razmišljao o čudesnom herojstvu

tamo u kuli gdje se žena i majka i sin potpuno predaju u služ

bu uzvišenih ciljeva. Napokon sam rekao sebi: ipak si ti kukavi

ca, kad revoltiraš, osvećuješ se izvan granica pogibelji. Ova te

žena sa svojim sinom pregazila. Nisi ništa drugo nego obična

bitanga ako joj ne pružiš pomoć, ne samo polovičnu. Vi ste u

meni probudili čovjeka koji se već duševno okužio u ovoj pok

varenoj pljesnivoj okolini. Gospođo, pouzdajte se u mene.

- Ja sam već odlučila da se posve pouzdam.

- Dakle: što bi imalo biti naše prvo djelo?

- Zaštititi sina od Pencingerovih mučenja. Drugo mi je spo

redno. Da dječaka mogu obzidati sigurnim bedemima, ja bih ča

mila ovdje dok god hoće zla kob. Moram nešto pronaći, a možda

i vi nađete misao?

- Prvi je korak učinjen. Razmišljat ću što bi se dalo.

- Kad biste mogli naći puta da samo jedan čovjek izvan

dvora sazna u kakvom sam zatočenju.

- Pošto je knez danas onako odbio vaše zemljake, kanoni

ka i plemića, više oni neće doći.

- Ima u Turopolju mladih ljudi "koji bi svakako pohitali u

Zagreb da jave banovcu i Kaptolu. Imam tu i znanca župana i

mladog plemića Kuševića.

- Sve je to-vrlo teško. Nikog ne mogu poslati iz dvora, a da

kaštelan ne bi znao. Krenem li ja s knezom, vi ste predani Pen-

cingeru. Ali kako bi vam mogli vaši pomoći kad bi doznali is

tinu?

- Otišli bi kralju Vladislavu.

- On je spužva kao i njegov nećak. I kralja su državnici već

čestio namočili u svoju kaljužu. “

- Vladislav nosi Bakačev jaram kao vol, ali istodobno stre

pi od Hrvata.

- A zašto?

-

- Jer zna: dok Hrvati nemaju svojih pravica i sloboda, dot

le nema sigurnosti ovom kraljevskom prijestolju. A zna i to da

moj muž Damir nosi u svojoj moći sigurnost krune.

- Ako, dakle, sazna što rade s vama, od straha bi nešto uči

nio. Razumijem. Smislit ću kako bih kroz ove zidine poslao vijest

da je sve laž što je knez proširio o vašem dobrovoljnom boravku

u Lukavcu.

Pošto su se o svemu sporazumjeli, on ostavi Gordanu pa ide knezu i hrani ga

slatkim lažima o Gordaninu ushićenju zbog njegova viteštva, ljepote i mladosti.

U kastelanovu uredu sjedi Pencinger i nastavlja pisati već prije započeto pismo:

- "Kad sam već imao gotovo njezino priznanje, uletio je knez i sve pokvario.

Napio se ovog puta, umjesto vina, otrovom svojeg dvorskog luđaka. Vaša svjetlost

i presvijetlost neka mi izda nove naloge kako da postupam s knezom. Sasvim se

promijenio. Otkad je ova žena pod našim krovom, kao da su se promijenile i sluge

i služavke, čak i naši razbojnici i ubojice što smo ih svrstali u kneževu vojnu

družinu. Tko bi ikada mogao zamisliti da takav razbojnik neće udariti. A ipak se

to dogodilo. Uvjeravam vas: sve se u toj kući izmijenilo. Ne putuje se više na

orgije u krapinski dvorac. Sve mi. se čini da su kopljanici pravo rekli: ova

žena ima moć tajnih čarolija. To dokazuje Petar Pan. Taj duhoviti sarkastični

zabavljač odjednom se podigao do kneževa savjetnika. Pod njenim dojmom taj

čovjek je na putu da bude saveznik ženi krvnog neprijatelja vaše presvijetlosti

i čitave kraljevske vlasti. Njegov današnji nastup nije više šala, nego

veleizdaja. On se miješa u poslove kraljevske vlade i tamo gdje biste mogli

posve glatko i nesmetano kročiti našim ciljevima, njezine putove zatrpava

izdajničkim zaprekama, odnosno, kopa jame tamo gdje biste mogli posve glatko i

nesmetano kročiti našim ciljevima. Nitko ne poznaje kneževe slabosti kao on pa

ga obmanjuje da će po sklonosti zatočene ljepotice postati ban. To je sada

najnoviji čir koji je izrastao na kneževu tijelu, a prouzročio ga jeJPetar Pan.

Kardinal Bakač naredio mi je: čim opazim da bi knez mogao kvariti naše tajne

poslove u Hrvatskoj, neka odmah javim vašoj presvijetlosti i tada će smjesta

zatražiti od kralja ručno pismo da nećaka zovne u Budim. Sada je nastupio taj

moment. Kneževa prisutnost nanosi tešku štetu ciljevima vaše stranke. Molim,

dakle, da što prije odstranite njegovu kneževskir milost, zajedno s dvorskim

lakrdijašem. Samo tada mogu doznati za boravište nezakonitog kraljevića kojega

kardinal želi što prije dobiti u ruke. Već spremam naročite okove koje ne može

nitko, osim mene,

320

skinuti lijepoj gospođi, a isto tako i bič s okrajcima od željeznih bodljika.

Sve će to biti začas svršeno samo da se ova dvojica odstrane. Neka se vaša

svjetlost požuri, jer nam je potrebno vremena da sve ovdašnje malo plemstvo

spremimo pod udar izdajstva. Sva borbenost u Hrvatskoj dolazi u prvom redu od

malog plemstva. Bakač je rekao da je to malo plemstvo klica svega otpora u

Hrvatskoj, a od te klice izrasle su petlje, velikaši. Zato su i oni protiv

vlade. Dakle, započet ću uništavati klicu, a kako su sada na bojištu svi stariji

i zreliji, bit će mi lako. Vjerujem da ću po strahu i trepetu žena doznati gdje

počivaju njihovi štitovi, naime povelje. Kad ih nađem, javno ću ih spaliti, kako

mi je naložila vaša svjetlost i ostala velemožna gospoda. Knez je bio oduševljen

kad sam mu to predlagao, ali pod utjecajem Petra Pana mogao bi me i ovdje

sprečavati u vršenju vaših naloga. Dok ne stigne kraljevo ručno pismo da se knez

zove u Budim, povest ću vojnike na hrvatske maloplemiće. Dotle će biti dovršeni

okovi i novi bič. Oni će Gordanu sklonuti da mi odmah otkrije kraljevićevo

zaklonište nakon prvog udarca. Taj bič dovoljan je jamac da neće kazati krivo

mjesto boravišta.

Neka se toga vaša svjetlost ne boji. Kad prokaže kraljevića, otpremit ću je

odmah u Budim kako mi je vaša presvjetlost naložila po gospodinu Batoriju. On je

sad u zatočenju, što sam opisao vašoj presvjetlosti na prvoj stranici ovog

pisma. Kako vidite, moja je zadaća ovdje velika i teška. Imam plan za rat protiv

plemićkih povelja koje će oni dobro štititi i krvavo braniti. Moramo se latiti i

bestidnosti i svetogrđa jer inače nikad nećemo vidjeti klice hrvatske

borbenosti, a kamoli do njih doprijeti, ugušiti, pogasiti ih, iskorijeniti.

Neka, dakle, gospoda, prime sve pritužbe koje stižu od Hrvata, neka obećaju

kazniti zločince, neka se zgražaju, obećavaju, a nas puste u miru da uništavamo

hrvatske glave, ušutkavamo njihove prosvjede, dižemo strahovlast u podmukloj

tišini, činimo sve što više možemo tajno. Nećemo šuštati dok ne uništimo klicu

da ne rastu petlje. A kad se vrate oni s bojišta, uništeni, izmrcvareni, naći

će opustošeno polje.

Nadam se od vaše presvijetlosti, i Bakača, i kralja da će uvažiti i naplatiti

moje velike zasluge za ubijanje hrvatskih klica i nadam se da će i moji vojnici

dobiti svoje, a isto tako nagraditi one saveznike koji mi pri tom poslu pruže

pomoć, a ona se mora to više nagraditi što će oni ipak pomagati nas,

neprijatelja protiv svoje zemlje. To se mora dobro naplatiti. Što sam obećao,

moram i izvršiti i zato mi kraljevska vlast mora što prije poslati tisuću

zlatnih dukata. Neka, dakle, vaša presvjetlost brzo puni kese i pošalje po

brzoteči. Isto tako i kraljevo ručno pismo da knez i Petar Pan moraju smjesta na

kraljevski dvor u Budim. Hitno čekam novac i zapovijed i duboko se klanjam pred

licem vašim

najponizniji sluga.

Sigismund, barun Pencinger

i-:

-

Svršivši pismo, kaštelan namigne mladiću koji je stajao u dnu sobe i reče mu:

- Petar Pan mogao bi te sresti dok budeš izlazio iz dvorca. Dođi, sam ću te

pratiti sve do preko opkopa i da si jahao do Budima mahnito. Mijenjaj konje

koliko možeš.

Tada Pencinger otprati brzoteču koji krene u Budim.

IZDAJICA

Opet je svanula nedjelja. Pred crkvu Sv. Barbare dolaze ljudi. Žene u svečanim

haljinama, s izvezenim surkama i plemićkim zobuncima. Svijet dolazi rano i

zaposijeda ledinu ispod granatog drveća. Imućniji sjede pred krčmom. Svatko

donosi sobom zalogaj i gutljaj da se okrijepi nakon dugog hoda, vožnje u kolima

ili jahanja. A pri tome pripovjedaju i slušaju pričanje drugih. Svaki pojedinac,

svako mjesto, selo i dvorac donosi sa sobom po koju novost što su je čuli od

putnika, glasnika, putujućih trgovaca i drugih lutajućih koji bi prošli njihovim

selima, dvorcima i krajem. Prepričavaju vijesti, pričaju događaje, bili

istiniti, iskrivljeni, izmišljeni, svejedno, svi ih rado slušaju, o njima

govore, raspravljaju i tako povezuju svoj život s nepoznatim ljudima udaljenih

krajeva. Zato se svi žure nedjeljom pred crkvu da čuju novosti ili ih predaju

drugima.

Sjeli ljudi pod stoljetno ogromno turopoljsko drveće. Proljetno sunce ugrijalo

zrak pun svibanjskih mirisa.

Čavrljanje prija ljudima više nego doručak. Mnogo se toga zbilo nadaleko i

široko njihove ravnine i tamo daleko gdje su brežuljci posuli čitav kraj. Ćuli

su ovo i ono, a sve se spleće i prepleće. Dolaze jedni k drugima, plemićka

selišta i plemićke kurije i s napetom znatiželjom pitaju i slušaju. Ne od

zabave, nego da olakšaju jade i nevolje. A lukavačka gospoda, zastupnici dvorske

stranke, pobrinuli su se da bude pregršt nevolja za razgovor, raspravljanje,

jadanje. Napadaj Sigismunda Pencingera prije tri dana na plemićke kurije teško

je ozlijedio ljudski osjećaj čitavog kraja.

Dolaze plemići iz svih mjesta. Kad se pojavi koji od oplije-njenih, okreću se

svi k njemu, punim srcem i sućuti i pitanjima koja su izraz ogorčenja.

Razjašnjava se, raspravlja, obnavljaju događaji, optužuju opljačkani i oni

pošteđeni u potpunom uvjerenju da lukavačka aždaja jednog dana neće proći mimo

njihove kuće. Tuže se žene, kunu starci, prijeti mladež.

Sve više dolaze ogorčeni ljudi i ledina pred crkvom pretvara se u nabujalu

rijeku prosvjeda. Odjednom se svi zatalasaju. Na ledini dolazi sestra Velislava

Arbanasića. S njom su majka,

mlađa sestra i braća Petar, Juraj, i Velislav. Lijepa, jedra i zdrava djevojka

blijeda je, obara oči od nanesene joj sramote. Saža-lijevajući, prilaze joj

žene, djevojke.

- Ne obaraj oči. Nema Turopolje ženika koji bi te prezreo

zbog prokletog silnika. Sramota ne pada na tebe.

A mladi se ljudi okupe oko Velislava i šapću mu:

- Osvetit ćemo tvoju sestru kad dođe čas. Svatovat će ona

baš zato što su učinili s njom takvo zlo.

A onda se ljudi svih sučija okupe oko Velislava. Najmlađi plemići svih selišta i

kurija, jedni uz druge, grnu oko Velislava Arbanasića, Smiljana Pogledića i

drugoga koji su bili u urotničkoj otmici u Zagorju.

- Recite nam što se to govori? Bili ste uhvatili kneza? A on

vam je utekao?

- Je li to moguće? - pita stariji sijedi plemić Lukinić. -

Pustili ste ga da utekne. Ti, Velislave, i svi vi?

- Ništa nije bilo - odgovori Velislav.

- Kažu neki da ste ga pustili uz otkupninu? - primjećuje

drugi pognuti starac. - Kakva je to otkupnina?

- To su krive glasine. Ništa od svega nije bilo - brani se

Velislav.

- Zagorci su uhvatili kneza, a naši su se, baš naši - pogađa

li s njime. Hoćemo da znamo - traže starci. - Jeste li osramoti

li naše lice?

- Došli smo da čujemo je li istina što se to pripovijeda -

traži drugi starac.

- Tko pripovijeda? - pita Pogledić.

- Svi lugari grada Lukavca.

- Lažu, samo da bi nas međusobno posvađali - tvrdi Velis

lav.

- Nešto je ipak bilo. Govorite. Ili nemate hrabrosti da priz

nate?

- Došli smo ovamo da čujemo što se dogodilo. Tko je bio,

gdje i kako? Položite račune o svemu.

- Sine, ne može se ljudima tajiti - pozove otac Velislava. -

Ljudi hoće nešto vidjeti ili nešto znati. Neprijatelj to zna i zato

širi lažne glasine. Takvi su ljudi. Kad ne vide što radimo i ne zna

ju, zar su oni krivi ako su njihove duše prestrašene? Ogorčeni, oja

đeni, više nikome ne vjeruju. Kad te biju sa svih strana, onda mi

sliš da i onaj nosi pod plastom bodež koji je trgnuo mač da te

brani. Nema tu pomoći, Velislave. Moraš im reći što je bilo.

Sve bučnije se talasa svjetina, sve glasnije traži objašnjenje. Napokon se

Velislav pokori. Iziđe na ledinu i digne svoj šešir:

- Kad želite, čujte što je bilo: dozlogrdilo je muškoj mlado

sti zlo što ga prosipaju po našoj zemlji kraljevski državnici. Dozlo

grdilo je čekanje dok se ne okupe naši junaci s bojnog polja pro

tiv Turčina. Umjesto da se ide na razgovore kraljevskim savjetni-

cima u Budim, da se troši pergamena i crnilo za prosvjede kod nijemog kralja,

muška mladost odluči se na smioni čin.

Svjetina sluša. Usta, oči i srca širom su rastvoreni. Nitko ne trepne okom.

Velislav im prikazuje urotu i objašnjava kako je izvedena. Slušaju ljudi plan

mladin urotnika kao glas iz neba. Nitko ne prekida, nigdje ne prodre riječ,

svuda teško očekivanje.

Odjednom Velislav izreče sudbonosne riječi:

- U nekom dvorcu, gdje smo ga zarobili, odjednom smo do

znali da je onaj kojeg smo uhvatili samo nalik na kneza kojeg

nitko od nas ni od vas još nije vidio u oko, zato je mogao poslati

drugoga, umjesto sebe.

Mrmor, zaprepaštenje, čuđenje i slutnje rasplamćuju ljude.

- Kako je to bilo? Tko ga je obavijestio?

Padaju pitanja, a Pogledić odgovori mjesto Velislava:

- Niko ne zna kako je knez doznao za našu namjeru.

- Izdajstvom - ubaci Velislavljev otac.

- Tko bi to počinio? - padaju pitanja.

- Ne možemo okriviti nikoga jer ne znamo - odgovora Ve

lislav blijeda lica. Hoće da bude vjeran obećanju županu Berisla-

viću. Ako je već bio prisiljen reći što su učinili i kako je ispalo,

a ono barem zatajati ime izdajice.

- Ni na koga ne sumnjate?

- Tko smije udariti čovjeka tako strašnim razbojničkim oru

žjem kao što je sumnja?

- Vi se ne trudite da doznate tko je potkopao uspjeh uro

te?

- Tražimo ga, ne možemo ga još sada otkriti, ali neće trajati

dugo.

- Djeco, ne možete ni prstom maknuti, a kamoli mačem dok

se ne vidi gdje je izdajnik. Ništa ne možete, savezanih ste ruku

dok ga ne otkrijete.

- Znamo to sve i nećemo mirovati.

- Proklet bio na ovom i na drugom svijetu.

Svaka misao kune, svako srce mrzi, svaka duša zove osvetu s neba. Crvena su im

lica, zapaljene zjenice, suhe usne od ognjenih kletvi. Neznani izdajica ušao je

u njihove redove, u misli, u predodžbe. Uljezao u unutrašnjost njihova života

kao crv u jabuku. Uvukao im se u mozak kao jeza u kosti. Ni o čemu, ni o kome se

ne misli i ne govori, samo o njemu, nepoznatom, neznanom i od svih prokletom. I

svi osjećaju kao da ih je nešto pritislo o zemlju.

- Ide Kuševićka sa svojom kćeri - veli neka žena.

Objava je pala kao neko olakšanje. Razbudili se, pokrenuli kao da od nje traže,

očekuju objašnjenje. Pohitali su prema staroj gospođi koja dolazi s Jasenkom.

Mati u svojoj crnoj svili. Poznaju tu haljinu. Nosi je otkad je ostarjela.

Nosila ju je i njena majka. A ipak, svake nedjelje, kad u njoj ide u crkvu, čini

se svima kao da je nešto veliko, svečano i novo u naborima stare crne halji-

ne. Sijedu kosu pokrila je visoko krojenom kapom čiji je kostur sastavljen od

drvenih sipki i škrobljenog platna, a preko toga napeta je crna svila.

Jasenka je obukla krasnu novu haljinu od ružičaste tkanine, s plavim vrpcama i

svjetlucavim zrnjem opšivenom vrpcom. Tu haljinu šila je Kuševićka svojoj kćeri

u stalnom uvjerenju da će biti brzo isprošena, bilo od Arbanasića, bilo od

Šimunića. I požurila se da djevojka nastupi pred crkvom i na misu u haljini,

dostojnoj mlade i lijepe nevjeste. Prosci su prošli mimo Jasenke, a povrijeđena

majka odredi svojoj kćeri da odjene haljinu. Majka hoće da joj se kći sviđa za

inat onima koji nisu došli.

I nije promašila. Načas sva muška mladež gubi misli i pči u krasnoj nježnoj

djevojci. Vrpca joj se ljeska povrh čela, pletenice padaju duboko niz pojas i

svima se čini da bi se pretvorile u tamni plašt kad bi ih rasplela.

- Vidite, majko, odviše smo rano.

- Htjela sam čuti što ima novo - veli ona. - Ali vidiš: Tu

ropoljci su nešto živi, gotovo ugrijani. Dolaze prema nama. što

im je?

Nekoliko ljudi ide im u susret, pozdravljaju ih, brzo pitaju za zdravlje i kuću,

jer prije toga nije pristojno započeti drugi razgovor. I sada svi jedva čekaju

da Kuševička što brže odgovori na pitanja koja se iz pristojnosti moraju

postaviti. I Tomislava odgovori sve kako valja, a onda oni hitro uvale svoje

želje.

- Jedva smo vas čekali, gospodarice.

- A zašto baš mene?

- Velike strahote dogodile su se ovdje.

- Kakve, za ime božje?

- Izdani smo knezu Brandenburgu i njegovu čoporu u Bu-

dimu.

- Izdani? Kako ljudi? U čemu izdani?

- Među poštene zašao neki razbojnik i odao knezu urotu.

Odao je naše mlade plemiće netko između njih. Jest, izdajica je

među njima. Da nema tog izdajice, ne bi danas više lukavački ha-

rambaša gospodario nama ni drugima.

- Pripovijedajte što je bilo.

Jasenku nitko i ne gleda. Smetnuli su je s vida i s uma. Svi se žure

ispripovjediti poštovanoj starici što su čuli da što prije ona kaže svoju.

Potisnuta u pozadinu, djevojka sluša uzrujano pripovijedanje o naumu mladeži i o

izdajstvu neznanoga. A gospođa Tomislava Kušević svoji među njima u crnoj svili,

crnoj kapi, bledunjava lica i crnih očiju koje još uvijek sjaju čudnom

svjetlošću.

Stoji i sluša. Obrve joj se skupljaju. Ljudi promatraju njeno lice da bi u njemu

pročitali željeno objašnjenje. Mračne sjene u njenim očima navješćuju neke

daleke crne oblake što joj na svojim krilima nose priču punu strahota. Oni je

naslućuju, čekaju, željno kao nešto što dosad nisu znali, što im donosi odmazdu

za

neizvjesnost, strah, za muku i bol koju im nanosi otkriće o izdajici.

Već su sve rekli gospođi Tomislavi. I sada šute. Istražuju joj lice, pogled,

obrve, tako neobično govorljive obrve, čiji drhtaj poznaju kao glasno izgovorene

riječi. I razabiru, čitaju da priča dolazi, ili se rađa. Svejedno, samo da dođe.

- Brzo dođite, svi, pripovijedat će.

I grunu k njoj bliže.

Čitav kraj poznavao je priče Tomislave Kušević. I daleko na Griču i Kaptolu, u

Zagorju, svuda se pronosio glas kako ona umije pripovijedati o davnim stvarima i

prastarim vremenima. I tražili su njene priče u društvu, na svečanostima i kad

bi je sreli pred crkvom. Tražili su njene priče svagdje, plemići i kmetovi, a

ona ih nikad ne bi uskratila.

Otkuda te priče, nitko ne pita. Svejedno. Oni ih slušaju kao lijepu pjesmu, kao

prosvjed, utjehu, molitvu, kao zvukove crkvenih zvona od kojih se nadaju da će

nad usjevima rastjerati crne oblake.

Jedva što su je ugledali na ledini pred crkvom, jedna misao, jedna želja preleti

njihovim dušama: ona mora kazivati priču o izdajici. I ona se ne brani. Gleda

nekud daleko kao da joj se negdje nešto ukazalo.

Jasenka ostaje u pozadini blijeda, u prsima drhtave sjene, u mislima sive slike,

nejasne, a ipak prouzrokuju strah. U ušima joj bruji stotinu riječi, čas prije

izrečenih.

- Rekli ste da je Brandenburgu izdao braću? - pita Tomis

lava Kušević.

- I zato nisu oteli pravog kneza. Podmetnuo im je čovjeka

sebi sličnog, a oni nikad nisu vidjeli njegovo prokleto lice kao

što ga nismo vidjeli ni mi ni vi, nitko od plemića u ovom kraju.

- Izdajstvo. Danas, u ovoj strahoti, koja nas nađe, izdao je

svoju braću onome koji je bije?

- Izdajstvo. To vele i Velislav Arbanasić, Smiljan Pogledić,

Lektorić i Petar Arbanasić i svi redom.

I ona ih gleda. Potvrđuju, samo nešto odviše mirno, suzdržlji-vo, kao

preplašeno. Velislav i ne kazuje ništa, već gleda u staricu plahim pogledom pa

se obazre za Jasenkom. Tamo je daleko iza skupine koja okružuju majku. Blijeda,

zamišljena, možda i uplašena? Odviše je daleko od njega da bi mu to bilo jasno i

nema vremena misliti o tome. Ljudi su utihnuli i upiljili oči u staricu.

Pogled joj se gubi daleko, preko glava ljudi što su posjeli oko nje po ledini.

Tanke usne otvaraju se.

Šutnjom čeka svjetina riječi što će sada pasti s ovih usana.

"Hrvati oru, lome koplja, spremaju kruh i pašu mač. U borbi oni nikome ne daju

svojeg, noću i danju znadu svoje čuvati. Braća u slozi, braća u ljubavi, braća u

borbi, u dobru i u zlu, u svakoj su se najezdi znali odrvati. Jednog crnog dana

grdna neman, visoka, kao svemir, bacila se na Hrvate. Jedan brat, podmukle

duše, zla srca odmetnuo se. I protiv rođene braće, protiv rođene grude, protiv

rođenog doma svojeg, pružio je pomoć neprijatelju. Tiraninu je izdao braću

svoju. I lance na ruke braći svojoj okovao. •Tiranin nevoljni bio je gospodar

Hrvatima zbog izdaje rođenog brata."

"Ali Hrvati, pećine, hridine, još i okovanim rukama mač hvataju i zameću ljute

borbe, svakog vijeka, ljeta i dana."

"Ogorčena braća održala su vijeće. Što da učine s izdajničkim bratom, pitaju

jedan drugoga".

"Ubijte ga! - savjetuju mladi..."

"Golemu je kaznu zaslužio - vele stariji - ali krv je krvi naše!"

"Ubijte ga da našom zemljom ne uzmogne sijati sjeme kažu

mladi."

"Tamnica neka mu do smrti bude stan - predlažu stari."

"Kroz rešetke noćni će vjetar pronositi njegovu zloću. Takav skot mora se

utamniti da naša djeca o njemu nikad ne čuju i ne doznaju."

"Okrutnosti vam je puno srce kad ste počeli žeđati za krvi. Neka nevjernik ide

svijetom božjim. Ni praha, ni zloće, ni traga, ni glasa neće mu biti u našoj

zemlji."

... I osuda je pala. Morao je poći u progonstvo."

Sluša svjetina, nitko ne makne rukom ni glavom. Zapiljili se u njezine široke,

rastvorene zjenice koje kao da čitaju u dalekoj daljini. Magla je pala na lice,

gorčina na usne. Oštrije zvuči njezin glas:

"I prognani brat luta svijetom. Gdje god se pojavi, muškarci ga preziru, žene se

od njega odvraćaju, djeca mu bježe s puta. U samoći jedina mu družica: sramota."

Svi su poustali s ledine pa će Tomislavi:

- Strahota je što nam rekoste. A istina je.

- Otkud ste uzeli ovu priču?

- Upisana je gore na nebu, dolje na zemlji, u suncu, u zvijez

dama, na svakom mjestu, u svakoj travi, na opomenu.

šute i misle. Nema više drugih misli, nema drugih govora, drugih predodžbi, osim

jedne jedine: priča o izdajici, priča o kojoj veli Tomislava napisana je na

nebu, na zemlji, u svakoj trav-čici, a sada u njihovim dušama posijana opomenom.

Iza njih stoji Jasenka. Mutno joj je u mislima, ledeno u srcu. Svaka riječ

majčine priče pogađa je kao da se netko nabacuje bodljikama u lijepu malu glavu.

Priča je straši, muči, protiv volje povezuje priču o kobnim razgovorom sa

šimunićem. Uzalud se brani, bježi, misao goni njeno srce kao vuk ovcu. Slabost

je obuzima, osjeća da će pasti u ralje i cviljeti, trpjeti, nestati. Zašto su

došle ovamo? Zašto je mati sve to čula, sve to pričala? Zašto sestrinsko srce

mora samo nositi tešku tajnu svojeg otkrića, Šimuni-ćevih sumnja, na koju pada

ova priča, teška kao odron pećine?

Muči se ovako sama u sebi i digne pogled da potraži kakvu drugu misao. Nedaleko

ispod granatog drva spazi Vilenu. S njom je otac župan Berislavić i njegova

sestra. Jasenkina pažnja zapne o lijepe plave oči svoje nedavne drugarice.

Maglen joj pogled, lice blijedo. Zar se i na nj svalila neka nevolja? Šuti i

čudno zuri. Kamo? Zašto?

Jasenka traži smjer Vilenina pogleda. Upiljen je ravno u Tomislavu, njezinu

majku. Što ima tamo gledati?

Dolazi bliže, stalno upirući pogled u staricu koja nešto priča ljudima. Vilena

pristupi i osluškuje, skrivajući se iza drugih žena. Jasenku obuzme neodoljiva

želja da obiđe krug i dođe joj otraga. Čini joj se da se zadahtala od zebnje, od

čega li? Nagloise okrenula i sukobila se s Jasenkom okom u oko.

U prvi čas kao da je zaboravila razdor, ali je morala nešto reći, primijetiti:

- Strašna je ova priča tvoje plemenite gospođe majke. Nikad

nisam čula nešto strahovitije.

- I tebe je streslo u duši, Vilena?

Jasenka gleda u blijedo lice i osjeća kako joj dršću ledene ruke.

- Zašto bi me streslo? - pita ona čudnim naglaskom.

- Lice ti je bijelo kao vrpce pod tvojim vratom.

- I tvoje je danas izgubilo svoje rumenilo.

- Danas su svi ljudi blijedi i ustrašeni.

- Govori se da je počinjena izdaja. Nisi čula o tome, Jasen

ka?

- Da, čula sam, ovdje na ledini.

- I ne zna se tko je bio izdajica? - pita Vilena.

- Da se zna, sigurno bi ga prokazali.

- A možda taje, jer žale obitelj - primijeti županova kći.

- Izdajica ima i obitelj? Dakle, ti ga znaš?

- Otkud bih znala. Nekako se čini da ima obitelj i zato taje

jer ne bi dobro prošao kad bi narod doznao.

Gnjev obuzme Jasenku, a taj je učini jakom, pa se gotovo izazovno zagleda Vileni

u plave oči.

- Kad ne znaš, zašto onda nagađaš, izmišljaš? Izdaja nije

momak da s njime očijukaš.

- Teško djevojci kad nema s kim očijukati - odgovori lijepa

plavuša i ostavi Jasenku pa se uputi k svojemu ocu i tetki. Oko

njih su kapetan i suci u živom razgovoru.

Na ledini, pod krošnjama, okružena je narodom gospođa Tomislava Kušević. Svi je

ispituju o izdajici kojeg im je prikazala. Sad ga svi nose u predožbi jasno i

snažno i sipaju na nj prezir, gnušanje. I pitaju: tko je? Gdje je? Kako mu je

ime? Otkuda je?

S tim su pitanjima navalili na Velislava Arbanasića, na mladog brata Petra, na

Smiljana Pogledića i svakog mladog plemića kojega bi vidjeli u njihovu društvu.

A svi se brane:

- Ne znamo tko je. Kad bismo ga bili pronašli i dokazali mu krivicu, više ne bi

gledao sunce.

Ljudi zagledaju jedni drugima u lice kao da svatko u onom drugom traži skrivenu

neman što se dovukla k njima.

Izdajica je ušao među ljude. Izdajica koraca s njima, diše s njima, živi. Goni

ih samo jedno pregnuće: da njegov život što prije ugasi.

Zvona se oglase. Svi se dižu. Plemićke žene i djevojke pokupile svoje duge

suknje, poravnale ukrase na glavi, kmetice svoje peče, muški poskidali klobuke.

Svečani zvuči zvona zovu ljude, a izdajica ide k njima u crkvu. Uvukao im se u

molitvu. Ništa ga ne može odagnati. Zaigrao je na najtanje strune njihovih duša,

nadgrobnu pjesmu sam sebi.

CRVENIOKLOPNIK

Gospođa Tomislava Kušević ide uz Jasenku i pozorno promatra njezino blijedo

lice, sumornost njenih očiju.

- Nisi bolesna, Jasenka?

- Možda i jesam, majko, glava me boli i u prsima - veli dje

vojka i ne laže.

Molitvu naroda u crkvi osjetila je u kostima. Jedva se zadržala da ne klone.

Muka joj je a niotkuda pomoći. Kad bi se barem odnekle pojavio Jelenko. Kad bi

došao da nesretna djevojka is-plače svoju muku.

Na ledini opazi Žarka kako se žuri k njima. Krv joj poleti u blijedo lice. Ide k

njemu.

- Jelenko je stigao?

- Nije, gospodarice, ali dolaze vojnici iz Lukavca. Eno, iza

one šume. Mnogo ih je.

- Onda opet idu plijeniti naše kuće?

- Jao, bože!

Crni glas prenese se od usta do usta na ledini. Možda izdajica vodi sada

lukavačke plaćenike.

Mladi plemići začas su na okupu. Vijećaju. Velislav ih poziv-lje:

- Ako idu plijeniti, svatko je izdajica tko ostane kod kuće.

- Idemo svi do jednoga - opetuje tridesetak mladih plemi

ća.

Sam župan Berislavić pozivlje muškarce:

- Ostanimo zajedno, braćo, nitko neka ne izreče riječ, nitko

neka ne takne držak mača dok oni prolaze mirno. Neka se ne izgo

varaju da smo ih izazvali.

- Ali ako se usude dirnuti u nas, ubio ih Bog.

I poslušaju svi. Nijemi su i spremni.

- Žene u crkvu - određuje župan zabrinutim glasom. Nitko

ne zna što se može dogoditi. Sve žene u crkvu.

Začas su se sklonule u prednji dio crkve. Tomislava i Jasenka su posljednje i

najbliže vratima. Muškarci su se poredali pred crkvom i upiru oči niz cestu. U

magli prašine, mirnim kasom, u smeđim i tamnim odorama, približavaju se vojnici.

Koplja su im u ruci, a kacige na glavi. Na čelu su dvojica, nešto poodmakli.

Očito vođe. Svijetle im kacige na glavi, viziri su spušteni do pod-bratka.

- Pokrili su crne obrazine da ih ne upamti pravda - veli

Arbanasićev stari otac.

Onda četu opet pokrije gusta živica i spuštene grane drveća uz cestu. Muklom

kletvom u duši čeka narod da se opet pojave. U blizini crkve, iza živice, izlaze

na čistinu dvojica sa crnim vizirima. Koračaju. Iza njih se protegne konj,

odskoči i pojuri naprijed.

- Što je to? - preneraze se mladi plemići od Velislava.

- Kakvog li jahača? - šapću drugi.

- Gledajte čudovište.

Muškarci su se maknuli, razgibali. Susjed se obraća susjedu pitajući, a nitko

nema odgovora.

- Nikad ne vidjesmo što slično.

Mladi plemići stisli su se iznenađeni, zbunjeni. Titraju im rjenice, dršću ruke,

nesvjesno se laćaju drška svojih mačeva.

- Ljudi, zar ...

- On je. On, braćo, jadna mu majka.

- Crveni oklopnik. Tako je rekao krivi knez - bolno usklik-

ne Velislav u vatri uzbuđenja. - On je to.

- Tko on? Izdajica? - nagrnu oko njih koji su čuli usklik

i zabadaju vrele poglede u jahača, promatraju njegovu visoku po

javu, snažno držanje i vitko tijelo u oklopu presvučenom crvenim

suknom, obrubljeno zlatnim resama. Na glavi mu siva kaciga s

velikom gustom kitom crvenog perja. Neproziran vizir pokriva mu

lice kao i drugoj dvojici njegovih drugova. Ne gledaju ni lijevo

ni desno već jašu cestom.

- Izdajica! Izdajica! - proširio se glas od plemića do crkve

nih vrata.

- Ako je on tamo, nije među nama - okrene se Ilija Vukan

Velislavu Poglediću. Gledajte, tamo je onaj koji nedostaje ovdje

među nama.

Smjesta se sagne k njemu Arbanasić i oštro zapovijeda:

- Šuti Ilija. Tu su njegova mati i sestra. Da nisi otvorio gu

bicu. One nesretnice nisu krive.

- Zbog Jasenke tajiš?

- Udarit ću te po jezičini i više nećeš ujedati nikoga.

Preplašio se, ušutio, još jače zarumenio, a usne. mu se smiješe

kao da se sav rastapa od zluradosti.

- Pazi - zaprijeti mu i Pogledić. - Učiniš li nešto protiv od

redbe županove i volje moje i Velislavljeve, izbacit ćemo te iz brat

stva.

Ustuknuo je i sa smiješkom se ispričava:

- Govorim samo od šale da malo razvedrim ovu sliku stra

hovitog čuda. Evo ga, pogledajte mu tijelo, držanje, sve je jasno.

"I previše!" - veli sam u sebi Velislav, jedva dišući. To otkriće zakopalo je

njegove nade u Jasenku. Teško uzdiše i opominje drugove na mir.

- Neka prođu, a onda ćemo ih slijediti izdaleka da vidimo

kamo će.

U crkvi gužva žena. Ćule su da vojnici prolaze. Sve bi htjele vidjeti. Kuševićka

i njezina kći puštaju pred sobom druge da se zagledaju u cestu. Muškarci im

zakrčuju vid, ali njihovi razgovori dopiru u crkvu:

- Izdajica? Ovo je izdajica?

- Tako kažu naši mladi koji to znaju. Evo ga.

- A obraze je sakrila, neman?

Žene su guraju, Tomislava stoji straga. Jasenku ponese val znatiželje i nađe se

na pragu crkve. Oko joj potraži cestu. Dva crna jahača, a u sredini?

Bulji, pogled joj se žabo u konjanika.

- Što je to na njemu? Crveni haljetak?

- Oklop mu je crven.

- Crven oklop?

- Zar ne vidiš, Jasenka? Tamo onaj što jaše prvi ima crveni

oklop.

Djevojka se uhvati crkvenih vrata i snagom svoje volje zadrži se uspravno.

"Ne, ne. Nije moguće - vapi joj duša. - To ne može biti on. Oklop je zakopan.

Nije onaj tamo na konju on. Nikako. Zakopala sam oklop. To nije on" - i sva

trepti.

Dok ovako umiruje svoju dušu, klecaju joj noge i zebe je. Bije joj srce i

probija grudi. Čini joj se da svi oko nje čuju njegove udarce.

Povorka je projahala mirno, ne osvrćući se na ljude koji stoje pred crkvom i

tihim kletvama prate plaćenike.

Čim su svi prošli, muškarci se sabrali u gusto klupko mržnje i osvete.

- Što ćemo s njima? - pitaju se.

Mladi plemići potraže pred crkvom župana Berislavića i kapetana turopoljskog

banderija. Velislav Arbanasić ih predvodi:

- Slijedit ćemo ih da vidimo kamo idu i što kane.

- A ja ću sazvati momčad banderija neka je u pripremi ako

vojnici nekoga napadaju. Odviše ih i previše su naoružani da bi

kanili proći Turopoljem na šetnju.

Dotle su žene izašle iz crkve. S njima i Tomislava.

i

- Eno, onaj u crvenom oklopu je izdajica! - pokazuje zlob

ni Ilija ženama i gospođi Tomislavi.

Zagledala se za njima pa onda reče:

upita Velislav Arbanasić, stojeći iza To-

- I danas izdajica ispred ljudstva šeće našom domovinom.

Zato Hrvati nose lance, ali i okovani se bore i borit će se dovije

ka.

- Dokle će tako?

mislave.

- Samo dotle dok posljednjeg izdajicu ne ubiju. S ovim po

čnite! - vikne ona i opazi Velislava Arbanasića kako je smućeno

gleda.

- Što je? - pita ona. - Bojiš se ubiti izdajicu? Istrijebiti se

mora ta neman.

- Nije lako ubiti svoju krv.

- Izdajnička krv nije ni tvoja ni naša. To je pokvarena, gnji

la krv izroda, krv nakazne nemani.

- Tko je taj u onom crvenom oklopu to ne znamo - veli net

ko, a Kuševićka vikne:

- Tko je da je, neka je proklet.

Velislav se ukoči od užasa, brzo krišom pogleda prema Jasen-ki. Tek što joj je

majka izrekla posljednje riječi, ona se uhvatila stabla kraj kojeg je stajala,

prislonila se i sklopila oči. Čini joj se da se crvenilo oklopnika pretvara u

crninu. I sve drugo je crno, i ljudi i dan. I ne može više stajati na nogama,

klizi uz stablo i pada. Ne odolijeva slabosti. Velislav priskoči, uhvati je za

ramena. Taj dodir probudi u njoj nadzemaljsku snagu. Upre se, bori s maglom koja

joj pada na oči, silnom voljom nadoknadi smalaksalu snagu i digne se. Sva se

uspravi. Blijedo lice prisilno se smiješi da bi pokazala Velislavu kako se

prevario. Njoj nije ništa. A njega, od dodira pupoljaste ljepotice, prolaze srsi

i srce mu žestoko zakuca.

- Jasenka, dužan sam vam reći istinu. Morate znati što se

plete oko vašeg brata. Braća su kao dvije ruke na jednom tijelu,

a ovome ne može biti svejedno što rade njegove ruke.

- Žudite da pričate lijepe stvari o drugu. Dakle, što se plete

oko njega? - veli podrugljivo.

- Šimunić je govorio s vama, ali očito vam nije rekao sve.

Onda nije bilo tako očito kao danas.

- Što je danas očito?

- Da je naša divno smišljena urota propala jer je izdajica

odao svu našu osnovu. Iz mržnje prema Draženiću koji je vodio

napadaj na kneza htio je njega predati kneževoj osveti i zabora

vio u svojoj mržnji što radi.

Trnula je. Srce je zastalo, a usta joj se smiješe kao da sve to smatra šalom.

- Ne smiješite se Jasenka, zarobljeni krivi knez točno je ka

zao da je izdajica vaš brat.

- Moj brat? To je rekao izričito?

- Rekao je: izdajica uvijek odlazi na lov, sastaje se s lu

garima, preodijeva se, ide u lukavički šumski dvorac, izdajica je

onaj koji se prijetio da će se strašno osvetiti.

- Nije istina - oštro će ona.

- Izdajica nosi crveni oklop i vizirom skriva svoj obraz.

- Dokažite da je on.

- Da mu skinemo vizir i pokažemo ljudima neka ga pro

ganjaju, prokunu, gone što je vaša majka prije tako strašno, ali

istinito pričala? To želite, Jasenka?

- Želim. Skinite mu vizir - veli ona prkosno, a istodobno

joj se srce stislo. - Da vidimo tko je.

- Hoćete da ga razotkrijem, a onda? Što onda, Jasenko? Što

će biti s vašom majkom kad zagleda strahovitu sramotu svojeg

imena?

- Ne brinite se vi za naše ime - plane djevojka.

- Čujte me, Jasenka, samo još čas.

- Ne čujem ništa. Nikad više neću da čujem vašu riječ. Vi

ste se ogriješili o njega. Vi ste ga svi ostavili onog dana kad se

vratio iz hrvatskog tabora prije deset dana. Već ste svi bili pro

tiv njega da se dodvoravate Draženiću. Jest, udvorili ste se.

I otišla je. Gotovo poletjela. Ne nosi je jeza, muka i bol, samo da što prije

utekne, što dalje odmakne od ovog čovjeka koji je nad njom prosuo more jada i

otvorio strahovitu vatru na brata, na njihovo ime, otvorio je vidik na strašne

jazove što su pukli na putu njenog života. Nije se ni obazrela za majkom niti

ostalima koji su još uvijek okupljeni pred crkvom, zaokupljeni, razbuđeni slikom

oklopnika pod vizirom, a u njemu nazrijevaju izdajicu. Ilija Vukan viknuo je: to

je on i svi gledaju u njemu strahovitu neman o kojoj im je pričala Tomislava

Kušević. On je taj izrod koji nema prava da živi na zemlji. I sve njihove želje

stapaju se u jednu jedinu da tog izroda razrezu na sitne komadiće, da ga spale i

prah njegov prospu u vjetar.

- Ali kako se domoći tog lupeža? - pitaju ljudi u skupina

ma.

Starac plemenitaški seljak Galeković govori:

- Nema života poštenom čovjeku dok ova neman korača po

našoj zemlji. Sve što je muško i sve što ima oružja, dužno je uda

riti na izdajicu. Nije sada najvažniji ni knez, ni Prencinger, ni

dvorska stranka. Izdajica je tu najvažniji, najstrahovitiji, najcrni-

ji, najljući neprijatelj.

Krikom pristanka svi se odazivaju. I žene se okreću prema nemani što je

projahala ispred crkve i odazivlju se tihim šapatom želji da ta strahota

nestane.

Velislav dolazi k svojima. Smiljan Pogledić dočeka ga s pitanjem:

- Zašto si tako smućen? Zar od razgovora s njom?

- Tako mi je kao da su me isprebijali željeznim motkama,

-

- Promatrao sam te, a još više nju. Nema sumnje: zna nešto

više nego mi.

- Brani svojeg brata, razumljivo je, ali u toj obrani prepoz-

znao sam u njoj njega. Streslo me. Ne mogu više. Idemo za crve

nim oklopnikom. Neka se dogodi što mu drago.

Međutim, Smiljan skrene pogled prema cesti, odakle se između drveća pojavi novi

konjanik zavijen u prašinu. I ljudi su ga već opazili pa se načas sva pozornost

svratila na njega. Uzbuđenoj svjetini ništa ne može izmaknuti oku zaokuplja je

svako gibanje. Jahač unosi novo pitanje, nova uzbuđenja u njihove duše. Odviše

tjera konja, a da ljudi ne bi naslutili neku crnu vijest.

Stotine glava okreće se onamo. Jahača čas pokriva krošnjato stablo, čas opet

čistina razotkriva njegovu pojavu.

- Je li Lukavčanin ili je prijatelj?

- Samo brzoteča tako juri - potvrdiše svi jednoglasno. I

čekaju da vide otkud je:

- Naš je. Plemić je.

Na čistinu pred crkvu dojezdi čovjek. Jahač i konj okupani su u prašini i znoju.

On usporava i pita ljude koji stoje u blizini:

- Gdje bih našao dvorac gospodina Arbanasića ili Pogledi-

ća?

- Obojica su tu pred crkvom.

Upiti i odgovor brzo se prenose od usta do usta sve do Velis-lava i njegova

druga. I pohitaju odmah u susret brzoteči koji je sišao s konja.

- Pa to je zagorski plemić Slaviša Pisaoić - opazi Arbana-

sić i potrči k njemu.

- Što nosite? - pita ga i prije no što su se pozdravili.

Mladić obriše znoj i zadahtan odgovara:

- U Šimunićev dvorac na brdu Svetoga križa došla je četa

od petnaest lukavačkih plaćenika.

- Što su učinili?

- U ime kraljevo tražili su da ih gospodar pusti u dvorac. Bio

je kod kuće stari otac sa svojim slugama i težacima. Starac nije

udovoljio njihovoj želji, onda su pokušali prodrijeti, ali su težaci

i sluge odbili navalu i raspršili ih. Putem su, međutim, Lukavčani

sreli jednog Šimunićeva slugu koji se vraćao iz klijeti i nudili mu

novac ako ukrade i njima preda škrinju u kojoj šimunić čuva

svoje plemićke povelje.

- Povelju su tražili? To je nešto novo - čudi se Velislav, a

Pogledić pita zagorskog plemića:

- A vas je poslao gospodin Cvjetko da nam to javite?

- Ne, on nije u dvorcu. Leži ranjen u Loboru.

- Ranjen? što se dogodilo s njim?

Svi se plemići štrcali oko glasnika koji razjašnjava šimuniće-vu sudbinu:

- Sreo se s Kuševićem u blizini Lobora, s njim se pobio

i gotovo stradao životom u ponoru. Cvjetko leži u Loboru i tamo

će ostati dok-ne ozdravi.

Na ponovna pitanja on im ispripovjedi kako se dogodio sukob i kako je na kraju

Jelenko obećao da će ponovo doći na megdan Šimuniću kad mu rana zacijeli.

- A kamo je onda otišao Jelenko Kušević?

- Pratili smo ga pogledom s vrha brda. Krenuo je ravno ces

tom prema Zagrebu.

- Kad je to bilo?

- Prije dva dana u zoru.

- Naravno, onda je već lako stigao u Lukavac - primijeti

Smiljan Pogledić pa izvijesti svojeg zagorskog druga o oklopniku

koji je malo prije projahao ispred svjetine pred crkvom.

On se zaprepasti, a kad ga upitaju što ga toliko uzbuđuje,

odgovori:

- Pripovijedao nam je Cvjetko kako mu se Jelenko prijetio:

"Neću mirovati dok ne projašem svima vama ispred nosa. Svi

ćete strepiti od mene, u prahu se valjati preda mnom." Tako je

pričao Cvjetko, a mi smo uzalud nagađali što to znači.

To ih porazi, poništi, a Velislav očajno usklikne:

- Sad znate što to znači. Projahao je pored nas u crvenom

oklopu na čelu Lukavčana.

- Onda će sigurno tražiti povelje kao što su ih tražili i u

Šimunićevu dvoru.

- Kad traže povelje, hoće da nas učine vazalima, svojim slu

gama, kmetovima. Takvo nam zlo još nikad nije prijetilo.

- To je sigurno osveta što smo kanili zarobiti kneza.

Već se oko njih okupio svijet, a među njima i župan i kapetan. Saopćili su im

vijesti koje je donio Slaviša. Rumeno županovo lice zamrači se, a svijetle mu

oči iskoče kao dva bodeža.

- Na naše povelje ide knez? Da nas učini svojim slugama?

I sada, kad su naši ljudi i kad je naše oružje na bojnom polju

u obrani kraljevstva? Hulje, kukavice.

Svi su se natiskali oko njih, svi pitaju i slušaju što im mladi plemići

saopćuju. U prvi čas prelazi kroz svjetinu nijemi strah. A župan im govori:

- Ne bojte se, ljudi, čuvat ćemo svoje povelje, braniti ih. Ni

su one pusto plemstvo, nisu gospoštine, to su pisana jamstva na

šoj slobodi. Dok su u našim rukama, ne može nas ni knez, a ni

kralj prisiliti da im robujemo. Zato idemo na obranu povelje. I

općina i mi svi. Nitko ne može od nas tražiti ništa na što se nis

mo obvezali dok su povelje u našim rukama. Nitko nije mogao

zadobiti povelje, to pisano jamstvo slobodnog čovjeka ako nije po

činio kakvo veliko djelo u korist domovine, u korist svoje braće.

Mi ćemo, dakle, na obranu ovoga našeg blaga. Tko nema kamo

sakriti zalog svoje slobode, neka ga donese na općinu. Kapetan

banderije pohranit će povelje u općinsku škrinju. A sve što ima banderija, neka

se sakrije u općini da čuva i općinske i vaše povelje.

- Slabo će to koristiti, provalit će u općinu.

- Tko može dospjeti u Zagreb do Kaptola, neka ponese svoje

povelje na čuvanje - savjetuje Velislav, a starac Galeković saop

ći:

- Ima ih mnogo koji su dali povelje prepisati na Kaptolu za

slučaj da izgore. Ovima ne prijeti pogibelj kao nama drugima

koji ih držimo u kućama.

- Neka svaka župa ide svom županu da sakrije povelje. U žup

ni dvor knez se neće usuditi - savjetuje kapetan banderije.

Smiljan Pogledić upozori da se vraća sluga kojega je poslao da izdaleka slijedi

lukavačke vojnike. Momak je jahao preko polja najbržim kasom. Njegova žurba

zabrine i Smiljana i njegove drugove.

Momak projaše cestu poprijeko i stigne pred crkvu.

- Gospodaru - saopćuje - lukavački plaćenici ne misle

dobro.

- Što su učinili?

- Mirno su jahali, a onaj crveni oklopnik ih je vodio. Onda

su se zaustavili u Rakarju kraj Modeca, ostavili tamo deset mo

maka na cesti pred kućom.

- I navalili su?

- Ne nisu navalili, već se tamo utaborili. .

- A crveni oklopnik i oni drugi?

- Jahali su dalje, opet u Lomnicu. I tamo su pred dvorcem

gospodina Arbanasića ostavili deset momaka. Zatim su krenuli u

Mraclin, a ja sam se vratio da vam to kažem.

- Čudnovato, svuda postavljaju vojnike, dakle, nešto spre

maju.

- Možda čekaju nas dok se ne vratimo kući pa da nas po

hvataju?

- Nije ništa drugo, već traže naše povelje pa nas čekaju.

- Onda moramo poći i udariti.

- Toliko naoružanih ljudi nemamo da bismo mogli isto

dobno braniti svačiju kuću, a bit će da su” nakanili udariti na

više strana.

- Moramo se obraniti - vikne Velislav Arbanasić. Tko nema

oružja, neka uzme sjekire, vile, motike, što god ima.

- A naši teški mačevi su kod kuće - podsjeti Smiljan Pog

ledić. - Na to su Lukavčani računali.

- Samo tiho, ljudi - umiruje župan raspaljene muškarce.

- Treba izvidjeti gdje nema vojnika. Tamo neka se požure doma

ri i donesu oružje što imaju u kući i porazdijele drugima.

- Što god ima oružja u općini, neka se brzo iznese - naredi

kapetan momcima svojeg banderija.

Međutim, župan je izabrao najbržeg plemićkog jahača i naloži mu:

- Sedlaj konja i traži gospodina Draženića. Upitaj za njega

u okolini Bistre. Ako nije tamo, pitaj gdje se nalazi. Negdje je

svakako u blizini. Reci mu što se događa i neka nam brzo dođe

u pomoć.

A onda se župan, kapetan i vođe plemića pobrinu za žene. Jedan dio žefia smjesti

župan u svoj dvorac, a drugi u crkvu. Mladi oboružani plemići sjedaju na konje,

oni drugi pohitali su na sve strane da nađu oružja i da požure ostalima u pomoć.

Poput vala, valja, se četa mladih plemića na obranu svojih sloboda.

* * *

Deset vojnika na konjima zaokružilo je mali dvorac plemića Modeca. U kući je

djed sa dvije djevojčice. Četrnaestogodišnja obujmila je koljena svojeg djeda,

šesnaestogodišnja, sakrila se u kut. Starac se oslobodi unučica pa ide k

prozoru. Obje djevojčice zaplaču i pune strave zamole djeca:

- Nemojte ići da vas vide.

- Mirujte, ne vičite, neka ne pasu zloću svoju na vašem stra

hu.

- Ubit će vas, djede.

- Ubit će me, gledao ja na prozor ili ne. Hoću da vidim što

kane lupeži.

I proviruje oprezno na cestu. Promatra, razmišlja i ne zna što sve to znači.

Zašto su oni vani i zašto su opkolili kuću, a nemaju vođe. Nema ni lukavačkog

kapetana, već samo momčad. Dugo tako čeka i gleda, niotkud nikoga. Njegov sin,

stariji i mlađi, sluge i snaha, svi su otišli u crkvu Sv. Barbare.

- Evo ih, dolaze.

- Otac i majka? - pitaju djeca u jednom dahu djeda.

- Ni otac, ni majka, ni sluge, baš nitko, ali dolaze Luciferi.

Sakrijte se djeco da vas nitko ne nađe: Uvucite se u postelju i pok

rijte se blazinama.

Prestravljene djevojčice kao bezumne potrče u drugu sobu da se sakriju. On se

pak povuče u sobu i samo krišom sa strane zir-ka na cestu. Dojahala su trojica,

dva u smeđim odorama, a jedan u crvenom oklopu. Svi imaju vizire.

Vojnici preskoče grabu koja dijeli dvorac od ceste, udare na vrata ograde, ali

nitko im ne otvara. Provaljuju silom u dvorište, pa u kuću i navale u sobu.

Traže, prevrću sve. Dvojica se nađu okom u oko sa starim.

- Gospodine, kapetan vas zove. Izađite.

- Gospodar sam u svojoj kući, idem kad hoću i kamo hoću

- odgovori djed.

¦M

; “

< 5

i i

Oni ga pograbe i nemilo gurnu na vrata, pa izvuku u dvorište pred kapetana

lukavačkih vojnika. On se ustobočio u sedlo, u smeđoj odori sa sivom kacigom na

glavi, i okosi se na starca:

- Izvuci napolje svoje povelje. Knez Brandenburg hoće da

vidi da li je istina da si plemić.

- Da sam plemić, to je upisano i na Kaptolu i u zakonu

koji je potvrdio kralj Bela IV. Nemam što dokazivati knezu. Samo

hrvatski sabor može zatražiti od mene dokaza.

- Dakle, nećeš da nam dadeš povelje?

- Ponajprije, ne dam se od vas tikati, a onda nemate pravo

od mene tražiti moje povelje. To sam već rekao.

- Udari! - zapovijedi kapetan vojnicima.

Pograbe starca i skidaju s njega haljetak i košulju. Bace ga na zemlju, četovođa

trgne iz pojasa bič i udara stara leđa. Zari-nuo je zube u zemlju da ne viče.

- Gdje su povelje? - pita s konja kapetan.

On se ne miče i ne odgovori.

- Udari dok mu ne istjeraš poganu dušu.

ćetovođa udara, staro se tijelo savija, a krv teče.

Crveni oklopnik zamahom ruke pozove k sebi potkastelana. Nešto mu šapće. Ovaj se

vrati kapetanu i veli:

- Plemeniti gospodin veli: ne smijemo nikoga ubijati, ako

ga ubijemo, knez mora odgovarati hrvatskom saboru.

- Dok jedan ne bude mrtav, drugi neće zastrepiti. Nisu Hr

vati šeprtlje, eno, gledajte, starac grize zemlju, ali neće moliti mi

losti.

- Morate dati znak da prestanemo tući. Starac se ne miče,

obamro je.

- Zar nema žena u kući? - pita kapetan.

- Nismo našli nijednu.

- Pogledajte bolje. Ako je kući žena, odmah ćemo saznati

gdje su povelje.

I vojnici ulaze u kuću, a potkapetan se vraća od crvenog ok-lopnika s nalogom:

- Treba ženske svući do gola i tako ih izložiti, i sve ćemo

doznati gdje god ima koja povelja.

- Ako to ne koristi, predat ćemo ih vojnicima na zabavu.

- Crveni oklopnik veli da ne smijemo prevršiti mjeru jer

ćemo odgovarati hrvatskom saboru.

Kapetan se bijesno okosi:

- Briga me za njihov sabor. Gdje bi oni dospjeli da se još

tuže? Kad spalimo povelje, neće biti ni plemića, ni tužbi, ni u

Turopolju, ni u Zagorju.

Vrisak iz kuće prekine razgovor. Potkapetan se razveseli i. klikne:

- Evo ih. Sad ćemo sve saznati.

Vojnici vuku, gotovo nose dvije djevojčice. Vrište, otimlju se. Kad opaze na

zemlji starca kao mrtva, strava ih obuzima i baj čaju se k njemu. Ali ih vojnici

uhvate za kose i vuku do kapetana.

- Gdje djed čuva vaše plemićke povelje? Čuješ li, budalo?

- gurne stariju - govori.

- Ne kazuje nama djed gdje što čuva - odgovori starija. -

Mi ne znamo ništa.

- Haljine dolje! - zapovijeda kapetan.

Dvojica počnu trgati odijela sa starije djevojčice, a drugi su uhvatili mlađu.

Vrisak raznosi vjetar nad ravnim poljem. Starija se baci na zemlju da sakrije

golotinju.

- Ako ne kažeš gdje ti djed čuva povelje, orumenjet će tvoje

tijelo ovaj bič.

- Ne znam, ne znam - vrišti djevojka izbezumljena užasom.

Strah joj stisne srce i svijest je ostavi, a tijelo pada na zem

lju.

Iz kuće dolazi vojnik i viče:

- Gospodaru, dolazi sva sila plemića s mačevima, a kmeto

vi sa sjekirama. Vidio sam ih iz prvog kata.

Kapetan to javlja crvenom oklopniku, ovaj nešto tiho reče kapetanu, povuče ga za

sobom iz dvorišta iza ograde i nestaje u šikari zajedno sa svojim pratiocem.

- Branite se - naloži potkapetan vojnicima.

Kao val bjesomučnosti, bace se Hrvati na Lukavčane. Potkapetan zapovijeda

obrani. Bitka traje samo kratko vrijeme. Lukavčane hvata strah od razjarene

svjetine koja udara na njih. Strahovita mržnja pretvara svaku motiku, svaku

sjekiru u smrtnu osudu. Lukavčani bježe.

Domaći priskoči onesvještenom krvavom starcu i djevojci pa ih ponesu u kuću.

- Eno, ljudi, izdajice. Eno ga, jaše preko polja - veli mladi

plemić.

- Crveni oklopnik bježi?

- Za njim! - viču svi.

- Njega ubijte, pa će Lukavčani položiti oružje.

Ljudi divlje progone oklopnika i Lukavčane.

U kući su ostala samo dvojica da njeguju. starca i dozovu k svijesti djevojku.

Kao bujica ispod napuklog bedema, valja se raspaljeni svijet za oklopnikom i

njegovim pratiocima. Ali oni su se već zaklonili u šumu i nestali. Progonitelji

su stali.

Velislav Arbanasić i Smiljan Pogledić posavjetuju se:

- Valja nam obići svaki dvorac koji su opkolili lukavački

đavoli.

- Sada su u Kurilovcu kod Pogledića - jave im brzoteče.

I nastave trku ravno prema Pogledićevu dvorcu.

S boka opaziše na konju jahača kako se žuri k njima, doma-huje im svojim

haljetkom i viče.

Smjesta krenuše k njemu. Kad su stigli, opaze da je to njihov drug Lektorić.

- Što je? - pitaju ga.

- Navališe na moju kuću, izvukoše mi napolje majku i oca,

traže povelju. Htjedoh u pomoć. Kad ja kraj tvog dvorca, Velis-

lave, a ono strahota.

- Kakva strahota? - čudi se Velislav. - Majka i sestra, svi

su moji u crkvi i starac je tamo, a povelje neće tako brzo naći.

- Razbiše u tvojoj kući sve i pobacaše na dvorište. Kao da

su zlodusi plesali đavolski ples i sve smrvili. Strahota je to gle

dati. Vodio ih je crveni oklopnik.

- Onda je svršeno sa mnom - veli Arbanasić blijedeći. -

Idemo dalje, možda spasimo koji drugi dvorac.

I opet trka, jurnjava, hajka, čitav je kraj bojište.

Stigli su pred dvorac Pogledića u Kurilovcu. Već izdaleka opaziše crvenog

oklopnika na konju usred ceste. Mirno sjedi i očito ravna napadajem na dvorac.

Zaklone se živicom i potjeraju konje.

U dvorištu se isprsio kapetan na sedlu. Pred njim stoji lijepa, stasita i jedra

žena.

- Ništa nećemo učiniti, gospođo, ni vama ni vašoj djeci -

mirno će kapetan - jedino želimo da nam pokažete plemićku

povelju. Po kraljevoj želji knez mora pregledati sve povelje da se

ustanovi tko je zaista plemić, a tko nije.

- Uzvišeni knez sumnja u naše plemstvo? Vrlo bih rado ras

pršila tu sumnju, ali povelje nemam u svojoj kući.

- Ako plemenita gospođa kani tajiti, onda moram izvršiti

nalog i prisliti vas na priznanje.

- Možete od mene učiniti što vas volja. Braniti se ne mogu,

a niti odvratiti od sebe nevolju koja mi prijeti. Povelje nemam.

Moj muž i sin odnijeli su povelje već odavno na Kaptol.

Kapetan dade znak dvojici vojnika:

- Hajde, lijepo i oprezno svucite plemenitu gospođu da vi

dimo kako izgleda bez haljine. Možda će se onako razgoljena na

svježem zraku dosjetiti.

Žena ustukne i pogleda preko ograde na cestu prema oklop-niku.

- Zar vam je to došapnula ona hulja izdajnička? Onaj izrod,

ona neman? Onaj tamo kojega je vlastita majka proklela pred

crkvom?

- Za tu pogrdu plemenitom gospodinu neka posebno pla

ća. Bičujte je - vikne potkapetan.

I grube ruke stadoše trgati s nje haljine. A ona samo stoji, šuti, blijeda,

gotovo skamenjena. I kad je uhvatiše oko struka da joj razderu suknju, digne

ruke, stisne pesti i udari vojnika posred lica strahovitom snagom. Kriknuo je i

srušio se.

I

- Izbila mu je oči. Tucite je do smrti.

Bijesno razdiru sa ženinog tijela haljine. S ceste vikne oklop-nikov pratilac u

sivom viziru:

- Dolaze Turopoljci. Udarite na njih.

Crveni oklopnik i njegov pratilac opet se udalje i nestaju ispod stabla u

šikarje da umaknu onima koji dolaze. U dvorištu ostave gospodaricu dvorca, a

vojnici se svrstavaju na otpor. Potkapetan zapovijeda.

A Velislav Arbanasić juri na čelu svojih drugova i puka koji ih slijedi.

I padoše u dvorište kao gromovi. Sa svim bijesom raspalje-ne pravednosti udaraju

vojnike. Bitka na život i smrt. Čovjek ide na čovjeka, biju se, sijeku i vojnici

i mladi plemići, i kmetovi, i slobodnjaci. Svi što su imali oružje ili oruđe,

ušli su u ovo dvorište da pobiju neprijatelja do posljednjeg čovjeka.

Vojnici brzo popuštaju strahovitom pustošenju sjekira. Nakon krvave borbe

prebace se preko ograde i bježe u polja i u šumu. Oni koji su blizu vrata

izjanali su i trkom se dadoše u

bijeg.

- Lupeški kukavice - bijesno viču za njima Turopoljci. -

Na kukavice, ljudi!

- Na izdajicu! Na njega!

- Razbojnik prvi uzmiče.

- Ne usuđuje se boriti jer bismo mu skinuli vizir.

- Tko mu skine vizir, tome župan daruje stotinu dukata -

javlja glas brzoteče koji se opet pojavio na cesti. Digao je mač

i opetuje:

- Ljudi, župan, plemeniti Berislavić, javlja: tko skine vizir

crvenom oklopniku, sto dukata. Tko ga uhvati, dvije stotine.

- Ne treba nam dukata - viče mladež gotovo uvrijeđena.

- Nećemo dukate! Hoćemo izdajicu!

- Želimo ga kao žedan kap vode.

- Hajdemo, ljudi - predlaže Velislav. - Valja nam krišom

uhoditi kamo kreće crveni oklopnik, pa ga onda opkoliti. Nikako

ne smijemo otvoreno na njega.

- Zna on i za vremena uzmiče.

- Dakle: ja idem za njim s one strane šume - javlja Velis

lav.

- Idem s tobom - javi se Smiljan Pogledić.

- Gle tamo na cesti novog glasnika. Viče iz sveg grla.

Požurite se u susret mladom seljaku koji dolazi trkom.

- Na županov dvorac - viče on. - Lukavčani su udarili na

županove.

Taj glas sve ih okrene smjerom kojim ih je pozvao glasnik.

- županova je sestra sama u dvorcu. Što li će učiniti s

njom?

I ljudi kreću za Velislavom.

U lijepom zidanom dvorcu župana Berislavića sprema njegova sestra sa služavkama

objed. Iz crkve su se vratile samo sluge da budu gospodarici na pomoć. Nitko od

njih ne sluti što se događa pred crkvom i u obližnjim mjestima. Već je davno

objed gotov i prostrt stol, a nikoga još nema. Županova sestra čeka, kad joj

sluga najavi da se približavaju konjanici u smeđim odorama i kopljima, a to ne

može biti nitko drugi već Lukavčani.

Izašla je na trijem i promatra povorku. Na čelu su joj dva oklopnika, dva siva

demona, a treći crveni. Ona se začudi, raza-bravši da idu ravno prema njenom

dvorcu. A još se više čudi kad je povorka stala baš pred ulazom. Kapetan zatraži

da im otvore.

Gospodarica se protivi, sluge ne otvaraju, već uzimaju iz ruke županove sestre

oružje da brane ulaz u kuću. Lukavčani žele provaliti vrata ograde, ali su

hrastova, teška i ograda je čvrsta, napola zidana, a gornji dio drven.

Nakon duge muke razvališe vrata i pojaviše se u dvorištu. Kućna su vrata

zatvorena i još čvršća nego ona vani i okovana željezom.

Hrabro ide županova sestra na trijem gornjeg kata da bi tako zapriječila

razbijanje. I oslovi potkapetana koji sjedi na sedlu u sredini dvorišta.

- Što tražite, gospodine, u dvorcu turopoljskog župana?

- 2elimo s njim govoriti.

- Onda vam mora biti poznato da se nalazi u crkvi, ili mož

da u općini. Ja sam njegova sestra.

- Prema tome, nije potrebno da tražimo župana. Vi nam mo

žete pokazati umjesto njega, svoje plemićke povelje.

- U čije ime tražite da ih pokazujem?

- U ime kraljevo.

- Jedino hrvatski sabor ima pravo tražiti povelje.

- Vi se, dakle, odupirete kraljevoj zapovjedi? To vam je

naložio župan?

- Niti mi je on mogao naložiti jer nije znao da dolazite niti

se opirem kraljevom zapovjedi. Samo znam tko ima pravo što

tražiti od nas, a tko nema.

- Nemam kad s vama razgovarati. Pokažite mi povelje, smje

sta ću ih vratiti, samo da izvidim jesu li prave ili krive.

- Stotine godina bile su uvijek prave i nisu se mogle od

ležanja iskrivi. Ali povelje nisu u kući, nego kod bana koji je

moj i županov brat.

- Vi imate nećakinju. Neka izađe.

- Nemate pravo pozivati djevojku. Ali ona je još u crkvi.

- Nije istina. Ona je u kući. Smjesta neka izađe.

- U koju svrhu?

- Gospodin u crvenom oklopu tamo na cesti želi s njom

sovoriti.

- Ali ona ne bi željela s njim govoriti niti bih ja dopustila

kad bi djevojka bila u _ kući. Ostavite, gospodine, dvorac.

- Uskraćujete mi pokazati povelje?

- Kad bi i bile ovdje, uskratila bih.

- Provalite vrata! - zapovjedi kapetan, okrene se i odjaše

na cestu do oklopnika.

Županova sestra prati svaku njihovu kretnju, razabire kako nešto vijećaju, a

onda se kapetan vraća.

Ona pohita dolje. Kućna su vrata zatvorena. Sluge ih čuvaju oružjem. Nalože im

neka udare sjekirama i mačevima svakoga bez milosrđa tko bi htio prijeći prag.

- Uzalud je to, gospodarice - veli sluga - njih je dvadeset

puta toliko koliko nas. Sasjeći će nas.

Lukavčani stadoše razbijati kućna vrata, a županova sestra opet pohita gore da

promatra što se događa.

Sa strane dvorca prostire se voćnjak. Kroz granje spazi župana kako trkom jaše s

nekoliko momaka prema dvorcu. Očito su ga obavijestili i hita u pomoć. Ali ona

se ne raduje, naprotiv, zastrepi, usporedivši broj vojnika prema nekoliko ljudi

koji jure sa županom.

Povukla se iza zastora i gleda. Župan je zaklonjen drvećem. Ni vojnici ni

oklopnici ne zapažaju ih, oni istražuju pred sobom samo polja i cestu kojom bi

napadnutima mogla stići pomoć. Očito ne slute da bi mogla doći i s koje druge

strane.

Sa strahom u duši prat^ gospođa svojeg brata kako izlazi iz voćnjaka iza ograde

i preskoči grabu. Već je na cesti. U to ona pomoli glavu kroz prozor. Htjela bi

vikati da upozori brata na pogibelj, ali onda će na njega upozoriti vojnike.

Očito on već zapaža pogibelj, ali se ne boji. Jaše ravno prema oklopnicima,

izazovno, pun jada i prezira, i vikne gromko crvenom oklopniku:

- Tu si, huljo izdajnička? K meni si došao da se osvetiš,

nevoljo?

Trgne mač i zovne sav dršćući:

- Na megdan mi dođi. Pod mač, ja ili ti! Ovamo dođi.

Crveni oklopnik nešto govori svojem pratiocu. Ovaj pojase

prema županu i vikne:

- Gospodine, naš potkapetan nema volje da s vama tro

ši vrijeme.

- Ako nisi kukavica, brani se - vikne župan crvenom oklop

niku i podbode konja. Istog časa pojahalo je nekoliko vojnika na

dani znak i opkolilo župana. On zamahne lijevo, desno, brani se,

ali deset ljudi baci se na njega. Uzalud se župan brani, zarobljen

je. Oduzeše mu oružje dok se on bjesomučno otimlje i prokli

nje.

- Jelenko, lupežu! I majka te proklela! Đavolski sine, izrode

pakleni. Proklet bio.

I župana vežu, a potkapetan im zapovijeda:

MHH?

I župana vežu, a potkapetan im zapovijeda:

- Crven oklopnik je odredio da ga dovedemo k njemu na

razgovor.

- Grize nas ova zvijer - vele oni koji se bore posljednjom

snagom s uhvaćenim županom.

- Vodite me na razgovor. Svezanog može voditi samo kuka

vica, lupež izdajnički - viče on i uzalud se brani.

Cetovođa mu savije ruke unatrag, a onda ga pokušavaju svezati za konja.

Njegova sestra ne zna što bi započela i odluči sići u dvorište, dogodilo se što

mu drago. U posljednji čas opazi žena kako s dva kraka trče plemići i kmetovi na

konjima i pješke prema dvorcu. Sva je uzdrhtala. Samo da joj ne odvedu brata

prije negoli oni stignu.

Dršće, strepi i mjeri svaki skok njihovih konja, hoće li pri-spjeti na vrijeme.

Ali je izgubila nadu. Odveć su daleko.

Odjednom iz živice kraj ceste bane konjanik. Prepoznala je Velislava Arbanasića.

U nekoliko skokova naleti na vojnike koji su se bavili oko župana. Prvog udari

posred ramena. Ovaj se sruši, onda obara dalje, zahvata drugog, treći umakne, a

Velislav hitro mačem razreze županove spone.

Potkapetan zapovijeda, vičući. Momci udaraju na župana i Velislava.

- Ako izginemo, skupo ćete platiti - zaprijeti se mladić.

Župan osjeti da su mu ruke slobodne i trgne mač. Dvojica

njih biju se s petoricom. Groza hvata županovu sestru.

Tada iz živice izmilje ljudi, tiho, kriomice, i bace se na vojnike kao bijesne

mačke.

Strahovito kreševo. Nasrću kmetovi i plemići na Lukavčane. Turopoljci udaraju na

konje i svakoga se časa jahači strovaljuju uz divlju radost odbrane.

Oko dvorca krika raspaljenog naroda u strahovitoj borbi. Lukavački vojnici

nastoje spasiti glavu, a narod ih goni i sudi.

Velislav zove momke da podignu s ceste čovjeka kojemu iz ramena teče krv.

- Odnesite ga u dvorac, ali pazite da mu nitko ništa ne uči

ni nažao. Taj mi treba.

- Jao meni, smilujte se - moli on - nisam ništa kriv.

- Ti govoriš našim jezikom. To si veća hulja. Nosite ga -

odredi plemić - odmah ću za vama.

Očistili Turopoljci županov dvorac od Lukavčana. Gospodar ulazi u kuću. Sestra

mu padne u naručaj.

Brat i sestra promatraju kako kapetan banderije s plemićima i kmetovima

nastavljaju goniti Lukavčane, dok je crveni oklopnik netragom nestao.

Velislav i Smiljan Pogledić sišli su dolje gdje je ležao ranjeni vojnik.

- On je vezao župana i htio ga voditi crvenom oklopniku,

očito će nešto znati da nam kaže - primijeti Velislav.

Čovjek je ležao svezan i jaukao.

- Imaš i zašto jaukati, nitkoviću - veli mu Arbanasić. -

Kako si dospio u lukavačke vojnike? Tko si?

- Bio sam općinski lugar, uvijek u šumi, sreo sam se tamo

s lukavačkim lugarima i nagovarili su me da stupim među voj

nike.

- Već su ti na nosu pročitali da si lopov i zato su te zvali.

- Nisam ja sam, vidio sam tamo više naših ljudi.

- Nije istina. Lukavački su vojnici razbojnici koje je knez

povukao iz budimskih tamnica.

- Jesu, gospodine. Ali prije otprilike deset dana doveo je

lukavački potkapetan naše siromašne kmetove i silom ih uvrstio

u vojnike i još će ih pokupiti iz raznih selišta i silom dovući.

- Vratit će ih oni natrag. A sad čuj: znaš li točno iz kojih

su selišta dovučeni?

- Znam, gospodine.

- Onda ćeš ovdje redom imenovati svakog pojedinca. A sada

hoću da čujem nešto drugo.

Ranjeni čovjek upre sa strahom pogled u Arbanasicevo strogo mrko lice.

- Tko je taj crveni oklopnik?

Čovjek šuti i dršće.

- Moraš reći sve što te pitam. Razumiješ li? Odgovoriš li

po istini, pomilovat ću te i izliječiti ranu.

Sa strahom promatra on Pogledića koji šuti i Velislava koji ga pita:

- Tko je crveni oklopnik?

- Plemić, gospodine.

- To znamo, ali čiji je, odakle?

- Vaš je, odavde.

- Znam, poturica je. Ali kako se zove, to te pitam?

- Kušević.

Pogledić i Velislav izmijene poglede i zakimaju glavom. Onda se Velislav opet

obrati ranjenome:

- A gdje stanuje? U Lukavcu?

- Ne, već u onom šumskom malom dvoru gdje stanuju lu

kavački lugari i gdje knez konaci i drži gozbe kad ide u lov.

- Stalno tamo stanuje?

- Neko je vrijeme tamo odlazio gotovo svaki drugi dan. Sa

da je stalno ondje.

- I ti si ga vidio?

- Bio sam tamo u lugarnici dok su me vježbali baratati oru

žjem.

- I gledao si ga okom u oko?

- Uvijek je dolazio pod vizirom kad god se sastajao s gos

podinom kaštelanom.

i

i1

- S Pencingerom?

- Da, s njime.

- Zar su zajedno dolazili?

- Gospodin kaštelan dojahao je u dvorac, a Kušević bi došao

kasnije pješke, ne znam gdje je ostavio konja.

- I dolazio je pod vizirom? Kako si onda znao da je on?

- Onda još nismo znali tko je. On bi dolazio u dvorac i du

go razgovarao s gospodinom kaštelanom, sasvim nasamu. Mi smo

svi morali otići u šumu. Onda su lukavački lugari mislili da se

gospodin kaštelan tajno sastaje s ljubovcom gospodina kneza, jer

mi moramo otići. A jednom smo pričekali skriveni pa smo tako

vidjeli da to nije žena nego crveni oklopnik koji dolazi na tajne

dogovore.

- Dobro, kad ste vidjeli da je oklopnik, što je onda bilo?

- Pošto nije bila žena, nismo se dalje brinuli.

- Kako si saznao da je to Kušević?

- Jednog jutra došao je opet crveni oklopnik na dogovor s

gospodinom kaštelanom. Kad je ovaj otišao, gospodin kaštelan je

sve nas lugare uzeo sobom u Lukavac, naoružao nas i naložio da

uhvatimo hrvatske plemiće jer će doći pred Lukavac. Ne znam

kako je bilo, samo znam da sam tamo našao vojnike koji su govo

rili našim jezikom pa sam čuo kako razgovaraju da se mladi

Kušević dao u kneževe prijatelje iz osvete jer mu je netko od

prijatelja oteo djevojku i svi su ga prijatelji ostavili i bili pro

tiv njega. Drugo ne znam ništa. Gospodine, molim vas, smilujte

se. Znam, učinio sam zlo onog časa kad su me vodili na naša

kućišta, ali nisam više mogao uteći, sasjekli bi me.

- Gade kukavni. Bolje da te sasijeku nego da budeš gamad

u svojem domu.

Velislav je odredio da ga odvezu u njegovo selo i pošalju mu vrača neka mu

liječi rane. A onda se upute k županu.

Potreseni i potišteni, ispripovjedaju županu sve doslovce. Razmahao se od

prevelikog gnjeva, drhtao, crvenio i blijedio. Jedva su ga sestra i mladi

plemići umirili da sjedne i započne s njima raspravljati o događajima današnjeg

dana.

- Kako vidimo, izdajica je navalio najprije na dvorce vođa

urote. Najstrašnije je razarao u Arbanasićevu dvorcu kojeg naj

više mrzi - ustanovi Pogledić. - Međutim, podžupan ga uzruja

no prekida:

- Mene najviše mrzi, mene. čuli ste: mene je htio odvući da

mi se negdje svezanome ruga, možda da me i bičuje i tako mi se

osveti jer je Vilena privoljela Draženiću, a ne njemu.

Dok oni razgovaraju, dolazi glasnik i javlja da su Lukavčani glavom bez obzira

pobjegli u Lukavac i obustavili strahoviti pohod na čitav kraj.

- To ne znači da neće nastaviti - veli župan. - Branit će

mo se.

- Ali ljudi, nemamo dovoljno oružja.

- Branit ćemo se onim što imamo - veli župan - vidjeli

ste danas Lukavčane Njima je glavno da spase svoju glavu. Stoka

plaćena, ne brine se mnogo za gospodara kojemu služi. Lako ih je

natjerati u bijeg. Tako ćemo izravnati nedostatak oružja njiho

vom kukavštinom i nekako se ipak braniti.

- Kad bi samo mogao javiti netko banu na bojište što se

događa.

- Ne znam gdje se nalazi, a zabranio je da mu se šalje ka

kav glasnik jer bi mogao zapasti u ruke turskim uhodama i onda

bi neprijatelj doznao kakva nas bijeda tare u kući našoj.

- Strahoviti je dan bio danas - uzdahne županova sestra,

ulazeći u sobu. - Sva sreća da Vilena nije kod kuće. Taj lupež

tražio je da ona izađe jer crveni oklopnik ima s njome govoriti.

- Nju je tražio? - trgnu se župan i Pogledić i Arbanasić.

- Da. Htio je da dođe i tvrdio je da je u kući.

- Moje je dijete u pogibelji od izdajice?

- Branit ćemo vas i nju - uvjerava ga Arbanasić.

- Kukavni izdajica ipak nam je izmaknuo. Imetak bih dao

za njegovu glavu.

- Gospodine župane, pred vama se kunemo: nećemo miro

vati dok izdajica ne bude kažnjen.

- A sad idemo k župniku da žene otpratimo kući - veli žu

pan. - I ja ću dovesti Vilenu, ali ne recite joj ništa što je bilo

sa mnom, prepast će se.

Muškarci se digoše da idu prema crkvi Sv. Barbare.

Ove su nedjelje Turopoljci objedovali tek popodne. Začinjali su jelo plamenom

gorčinom svojih duša nad strahovitim otkrićem izdajstva i teškim nedjelima

kojima je izdajica dao svjedočanstvo o svojem opstanku.

Svaka kuća tog dana dobila je jezovitog ukućana. A on živi s njima u duhu kao

sablast pred kojom će drhtati. Oko njega se raspredala strahovita priča gospođe

Tomislave Kušević. Užas strave od izdajničke sablasti prolazio je čitavim

krajem, a ljudi se stisli kao pilići pred kopcem kojeg osjećaju negdje daleko

nad sobom i strepe od njegova dolaska.

Oko stola, u županovu dvorcu, sjele su Vilena i njezina tetka. S njima je

gospodar kuće. Jelo im ne ide u slast. Lijepo mlađahno Vilenino lice je blijedo,

plave oči sumorne i odražavaju teško prikrivenu stravu. Otac je ozbiljan,

zamišljen. Uzbuđenost je prošla, ali zabrinutost sve više raste. Što dalje

misli, to ga više zaokuplja briga.

Njegova sestra je očajna.

- Nemojte tako. Zašto svi šutimo? To je mnogo teže pod

nositi negoli razgovor o današnjoj nesreći. Vilena jedva guta za

logaje, u grlu je steže. Razgovarajmo, bit će nam lakše.

Odložili su jelo kao da je svima odlanulo što se ne moraju na silu gušiti

pečenjem i kolačima, već davno osušenim na ognjištu.

- Možda nemaš krivo - veli brat. - Radije govorimo. Rije

či su u nevolji kao suze u žalosti. Lakše je kad ih proliješ.

- Nemam krivo, vjeruj mi. Netko će Vileni kazati što se s

tobom dogodilo i bit će joj strasnije negoli kad dozna od nas.

- Što se dogodilo? - pita djevojka oštro i gleda oca.

- Neka ti kazuje tetka - veli on.

Ona joj potanko pripovijeda. Najprije kako su stigli oklopni-ci i tražili

povelje, a onda zahtijevaju da ona iziđe pred crvenog oklopnika.

- Ja? - začudi se Vilena. - Mene je tražio?

- Da, tebe. Tko zna što je namjeravao.

Djevojka se nasloni na stol i zuri u oca.

- Tebe je htio oteti - primijeti on.

- Pasti u njegove ruke, sveti bože. Voljela bih umrijeti.

- I bilo bi bolje da umreš nego da te zadesi ta sramota -

veli otac. - Poživinčio je, podivljao.

- Proklet bio - gnjevno ga kune tetka i promatra Vilenu

kako je sva zamrla, ukočila se, skamenila. Ali kao da neće o tom

razgovarati, okrene s k tetki:

- Zašto mi ne kazujete što je bilo s ocem?

Tek sad joj opisuje prizor kako se zbilo. Vilena napola zažmiri, stisne usne kao

da je boli svaki grubi dodir vojnika koji su vezali njenog oca. I suze joj navru

na oči.

- Eto vidiš, dijete moje, kakvu smo doživjeli nedjelju. Lu

ka včani nikad nisu sami počinjali takva zvjerstva pod vodstvom

kneževih kapetana i kaštelana kakva su počinili pod vodstvom

gnusnog izdajice.

Djevojka složi ruke u krilo i sjedi potištena, utučena, a onda počne drhtati kao

prut. I tetka i otac priskoče k njoj.

- Zaboga, umiri se. Sad je sve svršeno. I otac je spašen,

imamo oružja i stražu i ne može nam nitko blizu.

Ona sve više dršće, blijedi i pokriva lice rukama.

- Umiri se - moli otac. - Zašto se toliko uzrujavaš kad

više nema pogibelji?

Ne može se smiriti. Hvata se za sljepoočice, onda klone ocu u naručaj.

Opet je otac pridigne. Glas mu dršće kao od nekog straha i pita:

- Zašto ovaj očaj? Govori.

- Zato jer je zbog mene palo tako mnogo zla, a još će doći

više.

- Ne vjerujem. Nije moguće. Zbog toga što tvoje srce nije

moglo ljubiti onog divljaka, zbog toga se okrivljuješ? Ne, Vileno.

Nešto je drugo u tvojoj duši što mi tajiš?

- Reci - moli je tetka - olakšat ćeš muku.

- Ne mogu. Ne znam ništa. Kad zaboravim današnje straho

te, bit će mi lakše. Oče, šaljite glasnika Slavimiru. Neka on dođe,

odmah.

- To sam učinio pred podne. Ali brzoteča ga nije mogao sti

ći ni ako je u Bistri. Možda će sutra biti ovdje.

- Ostavite me samo malo samu da se smirim. Bit će mi lak

še. Samo da dođe Draženić, zaboravit ću sve te grozote.

Za objeda, u gradu Lukavcu, stigao je kaštelan Pencinger knezu Brandenburgu.

Našao ga je kako slasno jede i čavrlja sa svojim prijateljima. Spazivši

kaštelana, Petar Pan digne glavu kao pseto kad se približava neprijatan stranac.

A Pencinger se smjesti uz kneza i šapne mu:

- Moram govoriti s vašom kneževskom milosti.

Knez nehotice pogleda prema dvorskom luđaku. Ovih dana zaokupio ga je Petar Pan

bjelodanim dokazima da je on spasio njegovu bansku čast. To uvjeravanje nosi

ploda Petru Panu kad god dolazi Pencinger na povjerljivi razgovor s knezom. On

prisustvuje svakom razgovoru i protiv kaštelanove volje.

- Ništa nije tako važno - odgovori knez kaštelanu - da bih

odložio svoj masni batak. A ništa ne tajim pred svojim prijatelji

ma. Zašto odjednom sva ova tajanstvenost?

Dvorski luđak zna: knez se boji saslušati kaštelana, a da ne bi bio prisutan on.

I stupa između kneza i Pencingera, uzme gospodaru iz ruke batak i ponudi mu:

- Dok vi kneže razgovarate, ja ću drage volje pojesti ovaj

batak. Kad dvojica nešto važno vijećaju, treći obično pojede njihov

zalogaj. Uvijek je bolje biti onaj treći negoli jedan od one dvo

jice. Kako vidite, ja sam taj dobitnik.

- Nećeš - veli knez,, uzme natrag batak i ponuka kašte

lana:

- Hajde, istresi što ima novo pa ćemo vidjeti je li važno ili

nije.

Nezadovljan tom igrom, ipak se odluči:

- Uzvišeni gospodaru, htio sam vam kazati što je bilo u Tu

ropolju.

- Zar je nešto bilo? - čudi se on.

- Onog dana, kad su hrvatski plemići, vaši ljuti neprijatelji,

odlučili da vas zarobe i došli pred Lukavac, vi ste neizmjerno pla-

nuli željom da im se osvetite.

- A ti mi tu želju ni do danas nisi ispunio!

Petar Pan upada:

- Kneževska milosti, njemu je slađe vezati lijepa ženska ti

jela negoli trčati u opasnost za vašim neprijateljima.

Sigismund Pencinger se ljuti i sarkastički pita dvorsku ludu:

- Zar je užitak vezati ženske tijelo?

- Kad se žena veže lancima, to znači: "Hoćeš li da ih skinem,

budi moja!"

Toj dosjetki smije se samo Petar Pan. Knez istražujući pogleda ispod oka svojeg

kaštelana. Nagrizen je sumnjama i u svakoj riječi Petra Pana nalazi naročito

značenje. Sigismund poravna bradu, slegne ramenima i potpuno je ravnodušan:

- Kad nekoga ostavlja duhovitost, onda se sam mora smija

ti svojim šalama. Tako je i s Petrom Panom. U posljednje doba

dao se na ozbiljne poslove, one za koje nije rođen, a sad nije ni

šaljivčina ni diplomat.

- Vas čovjek ne može naučiti šali jer se vi ne znate veseliti,

a diplomaciju ne bi podnosilo vaše tijelo. Diplomati, moj gospodi

ne, izgledaju svakojako, ali nikako kao gospodin Pencinger. Ne

osporavam da ste lija, ali toj su životinji sasvim nepravedno do

dijelili slavu lukavosti. Ne zaslužuje je. Nema ni kapi lukavosti u

svojem mozgu. Cim se lija pojavi, po njenom krznu znaš da je

lija. Ima diplomata koja također ne mogu sakriti svoje krzno.

- Rekoh: prometnuli ste se u propovjednika - odgovori

kaštelan, a Petar Pan ustane i usklikne:

- Kneže, molim vas otpust. Idem propovijedati svijetom o

nepoštenim prijateljima, o lažnim savjetnicima, o zločinačkim

službenicima, o himbenim ljudima svake vrste koji potkopavaju

svoje dobre gospodare jer su plaćene sluge njihovih neprijatelja.

Kneževi prijatelji zinuše u Petra Pana. Sam knez prestane jesti. Kaštelan

Pencinger nekoliko puta obori oči i opet podigne vje-đe, očito teško savladava

bjesnilo. Petar Pan gleda i smiješi se:

- što je to? gospodo moja? Ne smijete se? Baš nitko se ne

smije? Valjda to nisam mislio ozbiljno. Ili držite da jesam? Me

đu nama. ima takvih ljudi? Ima? Dakle, brzo. Ima ili nema?

- Samo je jedna budala ovdje - veli Pencinger - a ja mo

lim da me ne sprečava saopćiti mojem gospodaru važne stvari.

Ćitav je taj razgovor namješten, samo da ne bih mogao govoriti

s knezom, a to je njegova najtoplija želja.

Posljednja izreka zaokupi Brandenburga. Pohlepan za svime što bi mu moglo biti

od koristi, smjesta se obraća kaštelanu s pitanjima. Ovaj osjeća da je pobijedio

Petra Pana.

- Gospodaru, danas oko podne, upravo pred objed, dok su

plemići ovog kraja stvarali najljepše predodžbe o toplom masnom

objedu, o pečenju i kolačima, ja sam im pljunuo u jelo.

- što si učinio - izgaraše kneževe oči, a ispupčile se debe

le masne usne.

- Učinio sam što rekoh. Navalio sam” na njih baš u vrijeme

kad su svi bil pred crkvom, a ostali su kod kuće samo starci, slu

žavke i gospodarice koje su spremale nedjeljni zalogaj.

- Navalio si na njih? I pobio ih? I rekao si da je to moja

osveta zbog urote?

- Još ne. Još nije bilo vrijeme, samo sam tražio povelje da

ih uzmem i zapalim ovdje u našem dvorištu kriješ, a nazvat ću

ga: Brandenburgovim krijesom.

- I uzeo si? - klikne knez i uhvati Pencingera za ruke sav

predan toj divnoj misli.

- Bit će da su Turopoljci nešto slutili, jer su imali oružja, a

donijeli su i sjekire i motike.

- Kako? Usudili su se braniti kad ja tražim od njih povelje?

Ja, kraljev rođak?

- Usudili su se napasti nas, protjerati naše vojnike. Polovica

je ranjenih.

- Kako si to smio dopustiti?

- Vi ste to dopustili kneže, kad nemate u dvorcu dovoljno ve

liku četu. Njih je bilo dvaput toliko i bit će ih još više kad dođem

drugi put.

- Dakle, naša je posada premala?

- Treba mi još jedanput toliko momaka da mogu navaliti

čestito, opkoliti kuće i odoljeti navali obrane.

- Morao bih tražiti od kralja, jer mi s momcima mora dati

na svakog i za uzdržavanje.

- Valja sklonuti kralja da vam dade još jedanmput toliko

ljudi, ali odmah, jer upozoravam vas: gospodin Bakač će prosvje

dovati. Njemu treba za njegove nećake i njegovu obitelj svaki nov

čić, a kamoli ne svaka forinta. Stoga bi bilo najpametnije da sami

idete kralju i zamolite ga neka vam dade veliku četu i uzdržava

nje.

- Sada da idem u Budim? - iznenadi se knez i već ga nešto

odvraća od kaštelana i pogleda svoju dvorsku budalu. Taj kao da

i ne sluša, zijeva glasno i promatra neki stalak s grbom kralja

Matije. I ne miče se.

- Ponajprije ću pisati kralju - dosjeti se knez - pa ako ne

bude ništa, onda naravno moram otići.

- Kneže, ako mi ovdje za -dva tjedna postavite dvostruki

broj vojnika, čitav ovaj ogromni veliki broj plemića bit će vaši

vazali. A znate koliko je to? To je čitava jedna kneževina. A kad

te plemiće svučemo iz plemićkih odora, i seljačke i gospodske, i

kad slobodnjake opet potjeramo pod volovski jaram, tada ćemo

se pojaviti u Zagorju. Ima tamo plemića kao klasja u polju. Sve

ćemo ih lišiti njihovih povelja. Vi ćete stolovati u krapinskom dvo

rcu, a dolje svuda vaša kneževina.

Mladić sluša razlaganje svojeg kaštelana i sve mu trne duša od tolike dobiti.

Biti gospodar velikih krajeva, bogatih polja, grabiti, puniti svoje mošnje da

može živjeti u raskoši, naročito u zabavama. Tog časa pada mu na um misao i on

je izreče poluglasno:

- Koliko bih onda mogao prirediti maskiranih plesova. Ništa

nije tako zabavno i tako divno kao juriti nekom dvoranom ili vr-

tom gdje su svi ljudi pokrivena lica i ne znaš kome si rekao nešto prosto ili

slično.

- Vaša kneževska milost moći će onda prirediti takvu zaba

vu na samom trgu grada Zagreba. Svaki građanin mora pokriti li

ce krinkom, a vi ćete učiniti i raditi s ljudima što vam padne na

um.

- Zar taj gizdavi grad? Taj bi mogao pripasti meni?

- Kad ste podjarmili sebi i Turopolje i Zagorje, vi ste od

plemića učinili kmetove. Kako se onda može braniti taj oholi

grad na brdu Griču? Opkolit ćemo ga, opsjedati, od gladi će nam

pasti u naručaj. A kralj? Kralj će šutjeti i smješkati se kako je

njegov nećak upokorio hrvatsku oholu gospodu.

Taj prikaz uništio je u kneževoj lakoumnosti sva neprijatelji stva što ih je

Petar Pan ucijepio u kneza protiv kaštelana Pen-cingera.

Pred njegovim pohlepnim očima leže pokoreni krajevi, ogromni, veliki, plodni, a

kao kruna svemu na Griču grad koji je prezreo kraljeva rođaka već od prvog časa

čim je stigao u Hrvatsku. Otada nosi taj žalac u svojoj duši protiv Griča i

njegovih građana. I nije ni pokušao da ga izvuče. Nosi ga stalno i mrzi

nepokolebljivo taj grad, mrzi one bedeme dok ih gleda s kule Lukavca, mrzi

tornjeve što se ponosno uspinju k modrom nebu kao opomena svakom pohlepniku koji

bi zaželio posegnuti za njime. Mrzi ljude koje ne poznaje, nikad ih nije vidio,

samo ih mrzi, crnom mržnjom, žednom osvete. Još danas točno zna da su mu

zatvorili ulaz u grad kao kakvom razbojniku koji je htio navratiti ili

zaustaviti pod gradskim zidinama. Doviknuli su mu da ga ne puštaju u svoju

tvrđavu, makar sto puta bio knez i sto puta kraljev rođak. I morao je otići

ispod zidina, posramljen, uvrijeđen pred svojim kaštelanima, kapetanima, još

više pred svojim vojnicima. Tu uvredu ne može zaboraviti. I te se osvete ne može

odreći. Ta je osveta spavala jer su iz Budima stigli nalozi da se ogleda za

nezakonitim kraljevićem bana Ivaniša. I pokušao je učiniti sve kako mu je

savjetovao Pen-cinger i ponadao se da će pomoću toga kraljevića iznuditi od

kralja da ga protiv zakona učini banom. Ta ga želja obuzima i zbog vlasti, ali i

zato što bi tom vlašću mogao iskaliti nad gradom svu svoju osvetu, uzeti

zadovoljštinu za nanesenu mu uvredu. Zna da su svi oko grada Lukavca njegovi

neprijatelji. Zna to i po Bakaču. i po Pencingeru i po svakom čovjeku koji mu

dolazi u blizinu, zna to i po brojnim prosvjedima hrvatskog sabora koji su

zaredali pred kraljevskim vijećem u Budimu. A on sjedi u ovom dvorcu kao na

otoku koji oplakuju mržnje, a po njem plove brodići i brodice ljute osvete.

Treba samo okupiti dovoljno jakog brodovlja da te brodiće šatre, potopi i sam

zavlada pučinom.

I sada Pencinger opet izvlači njegovu staru mržnju i želju za osvetom. Nudi mu

brodove za navalu i obećava mu pobjedu. Ništa nije tako slatko kao riječi što ih

je nanizao pred njim rječiti kaštelan. Toliko mu je to slatko da zaboravlja

himbenost na koju

ga je upozorio Petar Pan. Zaboravlja sve i pouzdaje se u ono što mu obećava

kaštelan.

- Sad znate, uzvišeni kneže - nastavlja Sigismund Pencinger

kad je promatrao djelovanje svojeg prijedloga. - Sve ćete vi

imati do svojih nogu ako udvostručite posadu. Ali požurite se u

Budim jer će nas inače Hrvati pobiti.

- Kako bi nas pobili kad nemaju oružje?

- Nikad niste vidjeli što znači kad na konjanika navali ta

kav pješak sa sjekirom u ruci i mržnjom u duši? Uzalud vam je

tu mač i koplje. Ako udari konja po nogama, već ležite na zemlji i

može s vama učiniti što ga je volja. Ne treba Hrvatima kovano

oružje. Njihova je mržnja ubojita strijela koja će nas sve potama-

niti.

- Pa dobro. Otići ću kralju, mora dati ljude. Ujak mi je kralj

i što god ja steknem bit će i njegovo. Samo ne misliš nikada o to

me da bi se s bojišta mogli vratiti vojvoda Iločki i Damir brezo-

vički?

- Dok se oni vrate, vi ste već zasjeli na vrat i Turopolju, i

Zagrebu, i Hrvatskoj. Rat s Turcima produžit će se sve do jeseni, a

tada ste već vi, kneže, gospodar, a današnji hrvatski plemići kme

tovi.

Već mu se lice rumeni od uzbudljive nade. Mašta mu se razigrala i više ništa ne

poznaje, osim svojih novoosvojenih krajeva. Od prozora se okrene k stolu Petar

Pan i upita:

- Kad se smijem oprostiti s vama, kneže?

- Bez tebe ne odlazim nikamo ni bez svojih prijatelja.

- Ali ja idem bez vas.

- Zar si sjedio na ušima dok je Sigismund Pencinger iznio

pred naše oči svoj plan kao će me učiniti” gospodarem grada Za

greba i čitave Hrvatske?

- Da, vrlo je lijepo naslikao tu sličicu, samo je šteta da nije

slikao na platnu, već na papiru koji će se otrčati prije nego što se

boje osuše. Gospodin Sigismund Pencinger divno zabavlja. Šteta

što nemate djece. Tako biste divno pričali tim mališanima, a svi

bi skakali od veselja.

Kaštelan mrko promjeri Petra Pana i potuži se knezu:

- Čudno je da se vaš miljenik ne veseli što ćete postići to

like dobrobiti?

- I te kako se veselim. Skačem. Evo vidite kako skačem -

i stade skakati kao dječak. Evo, gledajte: malešni sam dječarac.

Čujte što mi vele: Petar Pančiću, ako budeš dobar i dopustiš da

ti dademo batina, da te zatvorimo u kut, da te vučemo za uši,

dobit ćeš jednog dan kulu u zraku. Kako se to dječačiću sviđa?

Zamislite, kula u zraku. To je divno. - I oponaša dječji govor,

dječje kretnje i grimase: - Imat ću krasnu kulu u zraku koja leti

kao ptica. Evo, slobodno me tucete, slobodno me natežete za kosu

i za uši, samo mi dajte divnu kulu u zraku. Kamo moram da idem?

Stajati u kut? Sve ću učiniti, već tapkam, idem u kut. Joj - vri-

-

šti Petar Pan kao bjesomučan - gurnuli su me u crnu izbu. - Joj okovali me i

sada je svršeno. Obećali su mi kulu u zraku ako se dadem od njih navlačiti za

uši, sve samo zato da me mogu svezati i zatvoriti. Eto, vidite, kako je dječačić

bio glup. Petar Pan istrči i dolazi knezu pa se isceri:

- Kneže, dječače moj mali, ja sam nešto pametniji i neću

dopustiti da me natežu za uši da me domame i gurnu i crnu izbu.

Ja ne. Ja sam mudri deran. Lupež kao što su i oni. I ja ću pobjeći

svojim putem. Mene nitko neće dobiti u crnu izbu.

Brbljao je brzo kao da sipa pljevu u zrak. Oni nisu dospjeli nešto smisliti, a

kamoli nešto kazati. Jedva su slijedili smisao njegovih riječi. Danijel, jedini

bistrouman među njima, gleda Petra Pana s nekim strahom. Čini mu se da je sada

rekao nešto što ugrožava i njega.

Pencinger ustane, nasmije se dvorskom lakrdijašu:

- Vi ćete uistinu dobiti kulu u zraku, a moj knez dvije kne

ževine i jedan oholi krasni grad i bansku vlast u Hrvatskoj.

- I zaušnicu - upadne Petar Pan.

- Od koga?

- Od Hrvata.

Netko je pokucao. Ulazi kastelanov pouzdanik i javlja:

- Gospodine kaštelane, crveni oklopnik vas čeka u lugarskom

dvorcu.

- Oklopnik? Koji? Zar onaj tvoj saveznik? - okrene se knez

Pencingeru.

- Da, moj saveznik, odnosno vaš.

- Gospodine kneže, sad znam - vikne Petar Pan. - Vi ima

te saveznike koji stanuje u zračnoj kuli i zato ga nikako ne može

te dobiti k sebi da se s njim porazgovorite.

- Moram otići i nemam kada tratiti vrijeme kao Petar Pan,

a vi se, kneže, žurite što prije na put i za dva mjeseca spremit ću

vam svečanu instalaciju hrvatskog bana.

Brandenburg se zamislio. Nešto mu je neprijatno. Ne može podnijeti da se Petar

Pan na njega srdi jer mu se uvijek čini da ta srdžba proizlazi iz neke važne

pogreške koju on sam počini. A opet je zapao u kastelanovu mrežu i dobro se

osjeća. Htio bi samo povući za sobom Petra Pana:

- Slušaj me, čovječe. Ne shvaćam zašto ti sumnjaš da se ne

mogu osvojiti i Turopolje, Zagorje i Zagreb, i banska čast? Zar se

se nisu osvojile čitave kraljevine? A ovdje neće biti ni rata. Ču

ješ li? Zar nije lako uzeti nekome povelje i spaliti ih i čitav kraj je

tvoj? Svi su tvoji kmetovi jer nisu plemići slobodnjaci? To je

tako jednostavno kao na primjer, evo razlijevam ovaj vrč po sto

lu i u vrču više nema vina.

- Ali vrč je ostao u vašoj ruci i n.etko će vam njime razbiti

glavu. A to će učiniti Hrvati ako pokušate prolijevati vino.

Pomalo se Danijel opet zamišlja i osjeća potrebu da čuje što to dvorski luđak

zapravo misli. I zove ga:

- Dođi ovamo, Petar Pan i molim te govori ozbiljno, Ja poš

tujem tvoju pronicljivost.

- Ne, jer ja ću se smjesta odreći.

- Casak budi samo ozbiljan da se porazgovorimo. Tvoja pri

ča o djetetu koje su oblagali i gurnuli u crnu izbu nije samo tako

izbrbljana bez smisla. Je li? - pita ga Danijel.

- Samo kraljevski savjetnici i državnici brbljaju bez smisla,

dvorske budale čuvaju dostojanstvo pameti. Ja sam vam jasno

rekao što čeka kneza. Ali on se pomamio kao dijete za obećanjem

zračnom kulom jer misli da je kula u zraku pravi pravcati toranj.

- A što misliš ti? Kaži - pita knez.

- Baš osobito oduševljeno niste tražili moje razjašnjenje, dra

gi kneže, ali ja vam velim istinu, a vi me možete izbaciti iz dvora.

Već unaprijed tražim da me smjesta otpustite, ali reći ću vam.

Primaknuli su se k njemu i knez i Danijel i slušaju ga.

- Već sam vam rekao: Sigismund Pencinger igra dvoličnu

ulogu. Ali čim vam je rekao o kneževinama, vi ste na to zaboravi

li i zbog toga morate stradati. Danas vam je gospodin Pencinger

sagradio u zraku dvije kneževine i posjed zagrebačke tvrđave. Znao

je kako mora govoriti s vama, ali on traži za to dvostruku po

sadu koju morate zamoliti od kralja. I to lično. Dakle kani vas

otpremiti u Budim jer ste mu na putu. Da, on radi za dvorsku

stranku, za gospodina Bakača i njegove nećake.

- Ti gledaš sve sa stanovišta svoje ljubomorne i lične mržnje

prema kaštelanu.

- Prije nekoliko dana govorili ste drugačije. Ali onda ste

opet slušali mene. Sad slušate njega. Da imate treće uho, slušali

biste možda kojeg vojnika dolje u dvorištu.

- Ako Petar Pan možda ipak pogađa? - upozorava mark-

grof svojeg bratića Brandenburga.

- Rekao sam vam: Pencinger ima ovdje svojeg pomoćnika, a

to je gospodin Franjo Ferenci, jedan od Bakačevih nećaka. On vas

ovdje najradije zabavlja jer je uhoda. I sada je Pencinger s njim

na razgovoru. On ga je već pratio u lugarski dvorac na dogovor s

tim njegovim saveznikom. Prije pet dana Pencinger je pristao na

sve što ste vi, kneže, odredili za Gordanu i njenog sina. Pristao

je da dječaka puštamo u dvorište da se tamo zabavlja s potkaste-

lanovom djecom, pristao je da Gordanu pustimo na miru dok ona

sama ne uvidi da je najbolje izdati kraljevića i vratiti se kući.

- Rekao je da želi pokušati drugim načinom sklonuti Gor

danu da kaže istinu.

- Ne, gospodine Danijele, pristao je zato što kneza kani mak

nuti iz dvorca. I vrlo mu se žuri. Cim knez ostavi ovaj dvorac, ovaj

kraj i ovu zemlju i krene u Budim, Pencinger će Gordanu i sina

otpremiti daleko i vi, kneže, nikad nećete dobiti u ruke kraljevi

ća ni bansku čast.

- Brbljaš što god. Kralj će mi podijeliti.

- Vladislav nosi samo naslov kralja.

-

- Ipak je on kralj i dao mi je riječ.

- A Bakač je dao riječ svojem nećaku.

- Da će postati ban?

- Jest, gospodine kneže. Njega će učiniti banom. Belu, stari

jeg brata vašeg prisnog prijatelja kojeg vam je na pladnju donio

Pencinger za prijatelja i špijuna.

I Danijel i knez su smućeni. Stisnulo ih je u grlo.

- Tako je, gospodine markgrofe. Vi ovdje zabavljate svojeg

bratića i kneza i čekate dok mu ne padne u zdjelu banska čast, a

vaš mladi drug Franjo Ferenci jednostavno šalje u Budim svoje

glasnike o kojima vi ne znate ništa. Oni nose pisma Bakaču u ko

jima Ferenci javlja svojem ujaku ove riječi: "Knez je svakog dana

sve više omražen u čitavoj Hrvatskoj. Time se svakog dana otva

ra put Beli."

Plamtećim pogledom skoči Brandenburg sa stolice:

- Petar Pane, otkud to znaš?

- Petar Pan sve zna kad hoće. Glasnik je čekao dok je Fe

renci pisao pismo. Ja sam sve to nanjušio, iznenada stupio u so

bu i lakrdijašio, onda sam iznenada pograbio pismo, njime se

poigravao, dražeći Ferencija i tako mi je uspjela varka. Vi znate

da dvorska budala može u svojoj šali doprijeti i do dna kraljev

ske riznice. Dok sam mahao po zraku papirom, neopaženo sam

pročitao ove dvije izreke koje sam ovdje izrekao. A bit će dobro

da o tome šutite kako bih mogao što više takvih izreka pročitati

iz pisama vaših kućnih uhoda.

- Zašto mi nisi odmah to rekao da zaustavim glasnika? -

pita knez.

- Zato što sam se šuljao za glasnikom i gledao kako on lije

po odlazi iz dvora, a da vi o tome i ne znate.

- Pencinger je znao da glasnik ide?

- S njime je prije odlaska tiho govorio, dao mu otvoriti grad

ska vrata i spustiti most.

Zaprepašteni knez sklopi ruke od čuda. Markgrof shvaća sve i primijeti:

- Zar Bakač i njegovi pristaše vode kraljevske poslove i po

litiku mimo kralja, a u korist...

- Svoje mošnje, mošnje svojih rođaka i svojih prijatelja i

pristaša, Dvorsku stranku nazivaju zmijskom spiljom u kojoj oni

skrivaju ukradeno blago.

- I tako oni kane iskoristiti mojeg bratića kneza Branden-

burga i lišiti ga svake nagrade za usluge?

- A kralj će reći svoju krilaticu: "Bože" - i svršeno je. On

mora sve potvrditi onima koji su ga posjeli na prijestolje.

- Sto da se tu čini? - pita markgrof, a knez je utučen kao

dijete kojemu se razbila staklena igračka. Opet se našao u nevo

lji i jadu i počne moliti:

- Savjetu] nam ti, Petar Pan, što da radhno?

- Kad dvorski savjetnici ispiju posljednju kap mozga svojem

vladaru, onda on traži pameti u svoje dvorske budale. Moram pri

znati: svoj mozak nisam imao prilike istrošiti. Malo me kad pitate

za savjet, kneže, a da ste više pitali mene, a manje Pencingera,

imali biste manje brige. Dali ste se od njega voditi na uzici. Vidite

kamo vas je zaveo!

- Smislite nešto - obraća se Petru Panu markgrof Danijel.

- Mnogo se ne mora misliti da se nešto nađe, ah bi knez tre

bao skinuti sa svoga vrata uzicu. Vi biste mogli, gospodine mark

grofe, nagovoriti kneza da se jednom odvaži i reče Pencingeru:

ne.

-. Ali kad mi on sve to tako lijepo prikazuje.

- Kad se djeca žele pridobiti za svoje namjere, onda im se

uvijek prikazuju lijepe sličice.

- Reci već jednom što da učinim?

- Otkrešite Penoingeru u brk: ne želim ići u Budim sada, ne

go onda kad mene bude volja. A vi, gospodine markgofe, pazite da

mu kaštelan opet ne ispripovjeda kakvu lijepu pričicu o anđelima

i vojnicima koji skaču na žici. A ostalo će biti moja briga. Savjeto

vat ću uvijek knezu što je najpametnije. Bude U slušao mene, svo

jeg najpametnijeg prijatelja kao što je slušao svojeg lukavog nepri

jatelja, moglo bi još sve krenuti u njegovu korist.

- Zadajem ti riječ: neću više pasti pod utjecaj Bakaćeva

sluge.

- A gospodin markgrof Danijel morao bi kneza podsjetiti da

zadana riječ nije batak kojemu se oglođe meso, a kost se baci

psetu. Otići ću malo na sastanak sa svojom pameti da zajedno ras

pravimo što bi bilo najbolje i donijeti vam prijedlog.

Knez i njegov bratić Danijel ostali su sami. Markgrof spočitava Brandenburgu

lakoumnost i nepažljivost prema samom sebi. Sasvim je usvojio mnjenje Petra Pana

i upozorava svojeg bratića istini onim dokazima kojima je dvorski luđak ustao

protiv kaštelana Pencingera.

Prvi put rođaci su se našli u ozbiljnom razgovoru i ostali tako do kasno poslije

podne. Trgnula ih je tek truba koja se oglasila sa stražarske kule.

- Gle, netko otmjeni dolazi u dvorac - upozori markgrof

kneza. - To navješćuje trublja i odviše napadno.

- Da, zatrubio je tri puta uzastopce.

- Čini se kao da tebe ne veseli došljak? - veli Danijel.

- Da opet nisu neki hrvatski prosvjedi ili možda kakvo iza

slanstvo koje traži Gordanu.

- A što ćeš im odgovoriti?

- Jednostavno ih neću primiti.

Dok vijećaju pod dojmom zvuka trube, prolazi vrijeme.

Petar Pan se pojavi na vratima, zaškilji kosim očima na kneza, podrugljive usne

se smiješe, a tanki prsti cupkaju šiljastu bradu.

I

- Tko to dolazi Petar Pan? - pita knez.

- Svakako vrlo odličan vitez. Vidio sam pratnju od četvorice

kopljonoša. Svi na jakim čvrstim konjima. Došljak je svakako

plemić, odora mu je šarena. S njim je još šarena ličnost.

- Koja šarena ličnost? - pita knez.

- Vaš mili pouzdanik, gospodin barun Pencinger, dakle, ne

možete nešto dobro očekivati od plemića kojega je on dopratio u

dvorac.

- Da nije njegov hrvatski saveznik pa mi ga hoće pokazati?

Pojavio se paž, široko otvorio vrata i svečano naviješta:

- Glasnik njegova veličanstva kralja iz Budima.

I knez i markgrof zapanjeni su. Pogledi su uprti u Petra Pana. I on se uznemirio

i polazi k vratima. Najprije ulazi Pencinger, s njim dva dvoranina. Onda ulazi u

pratnji četiri kopljanika vitez, visok, crnokos, guste brade, u plemićkoj odori

šarenih boja. Pristupio je knezu i duboko se poklonio:

- Uzvišeni kneže, nosim vam pismo njegova veličanstva kra

lja.

Knez mu pristupa, uzima pergamenu, pozdravlja plemića i ljubazno ga oslovi:

- Vrlo se veselim što sam se opet nakon dugog vremena vid

jeli, gospodine Balaš. Kako je moj dragi ujak?

- Njegovo se veličanstvo dobro osjeća, jedino mu vi nedo-

stajete kneže. Svakog se dana tuži na samoću.

- Žalim ujaka, ali u Budimu nema dosade. Prije bih rekao

ovdje, ali neću vas zadržavati. Smjesta vas moraju ukonačiti. Očito

ste umorni od puta. Očekujem vas na večeru.

- Samo jedno molim, uzvišeni kneže, kralj mi je dopustio

da ostanem ovdje samo jedan dan i jednu noć i naložio mi da se

odmah vratim s odgovorom na predano pismo.

- Bit će po vašoj volji.

Ugarski plemić oprostio se s knezom i ostavio u pratnji paža sobu.

Petar Pan je vrlo nemiran. Danijel i knez su uzbuđeni.

- Upravo sam ljubopitan kakva je to važna vijest koju mi

šalje kralj.

- Bit će vrlo važna kad smjesta traži odgovor.

- To se i meni čini - odgovori knez pa raskine kraljevski

pečat.

Sa strane stoji markgrof Danijel i zabrinuto promatra svojeg bratića. Pencinger

je, naprotiv, ravnodušan, šuteći, čeka dok knez ne pročita pismo. K prozoru se

uvukao Petar Pan i promatra prodirnim pogledom kastelanovo držanje.

Knez smota pregamenu i spremi je u njedra. Plahi mu pogled potraži Petra Pana u

kutu prozora.

- Okladio bih se da vam kralj javlja nešto vrlo veselo - pri

mijeti Petar Pan - tako barem razabirem iz vašeg držanja, kne

že.

Te riječi smatra knez nekom opomenom ih” barem uputom pa se nasmije:

- Pogađaš Petar Pan. Kraljevo pismo me u prvi čas iznena

dilo, ali zapravo me raznježuje. On me voli kao otac.

Petar Pan skokne k Brandenburgu. Očito mu je da knez ne zna što bi rekao i traži

od njega savjet. Ali pred Pencingerom ne usudi se ništa reći. U veselju, kao i u

šali, hvata Petar Pan kraljevo pismo i, dok čita, brblja:

- Razumljivo je, ne može kralj biti bez mene. Ja sam naro

čito potreban njegovom veličanstvu. Da se je udovac oženio, ne bi

mu trebala budala. Što će siromašni udovac, gle, to je divno. Kako

vas pozivlje srdačno, očinski.

- Dakle, što tako važno javlja kralj? - zapita Pencinger kne

za povrijeđen što je Petar Pan dobio pismo prije njega. A ovaj se

požuri odgovoriti mjesto svojeg gospodara:

- Važno je, vrlo važno. Kralj želi sada, dok još cvatu jorgo-

vani, naužiti se dražesnih maska. Knez Brandenburg priredio je

upravo čarobnih vrtnih zabava u Budimu i sada bi kralj htio da

onako ljudski zaplešete oko kraljevskih busena. Vidite, i naš dragi

kaštelan predložio vam je da idete u Budim. Slutio je on što želi

kralj.

- Kraljevski glasnik traži do sutra odgovor - primijeti kaš

telan - a što znači taj odgovor?

- Da će knez, naravno, ići u Budim. To želi kralj, ali dopus

tite, gospodine kaštelane i gospodine kneže, kralj želi i mene, dak

le, i ja nešto vrijedim.

I Danijel i knez promatraju Petra Pana. Ne mogu prosuditi što kani. Ni jedan ni

drugi ne znaju bi li se protivili putu ili ne, pa kako se pouzdaju u dvorskog

luđaka, ne vele ništa. Ovaj osjeća da su bratići izvan sebe od uzbuđenja, ali

šute o tome u kastelanovoj prisutnosti. Petar Pan nastavlja, pružajući knezu

pismo:

- Sutra se morate spremiti da krenemo zajedno s gospodinom

preuzvišenim barunom Balašem u Budim. Do sutra vam neće biti

tako teško spremiti kneževsku prtljagu.

Mladi se ljudi ne mogu snaći. Čas prije Petar Pan je nagovorio kneza da se

usprotivi Pencigerovoj želji da ode u Budim, a sada Petar Pan pristaje. Možda

zbog kralja? Da, kralju se ne smije protiviti i zato će obojica biti prisiljeni

putovati. A ipak ih odvraća od tog puta sve ono što im je prije dolaska

budimskog glasnika razla-gao Petar Pan. Sada se on odjednom ushodao dvoranom i

sav ushićen uzviknuo:

- Neka živi kralj 1 Dao mu Bog sve što mu ja želim. Napokon

me spasio.

- Čega vas je spasio? - pita Pencinger nekako sumnjičavo.

- Zar mislite da sam ja uživao ovdje pod ovim krovom? Đa

vo me gotovo odnio, a morao sam se činiti kao da se rastapam od

miline. Više ne znam što bih mislio i radio. Podivljao bih od do

sade. Ne vidiš ljude, samo Pencingera, markgrof a Danijela i one

-

druge mladiće. Nemaš s kime izvesti kakvu poštenu šalu. Ni s vama, gospodine

Pencingeru.

- Da, sa mnom nije šale - nasmiješi se on.

- Ne. S vama nije šale jer vi se ne znate smijati. Od kakve mi

koristi sva moja duhovitost kad je ne razumijete. I slušači moraju

imati duha.

I on stade poskakivati po sobi, sretan i veseo.

- Bit će na kraljevskom dvoru umne gospode. Njihove su

glave zdjelice u koje neprestano štrcaju vodopadi umnih riječi.

A bit će i lijepih žena, crnookih i crnokosih. Kada idemo?

- Kako vidite, kraljevski glasnik tražio je odgovor do sutra.

- Zar kralj traži da već sutra putuješ? - pita Danijel kneza.

- To je ipak prebrzo, bit će strašno pusto kad ti odeš, moj kneže.

- Bit će to prava mrtvačnica. I našu lijepu zarobljenicu os

tavit ćemo ovdje? Kaštelan Pencinger i kaštelan Mladenčič bit će

joj čestiti čuvari, čujete, gospodine, vi ste u smrtnoj opasnosti.

Dugim elastičnim koracima mjeri Petar Pan sobu, zviždi, pleše, sve mu lice sjaji

od sreće i radosti.

- što mislite, kneže, kako će to biti divno među onim kras

nim ženama koje još ne poznajete, a sve same nove ljepotice. Što

već to vrijedi?

Knez napokon shvati njegove riječi i baci se u naslonjač. S pot_ punom spremom,

glumi veselost i oponaša budalu:

- Znam ja što to vrijedi. Baš ću zaigrati Ugrima pred nosom

da će zinuti. Valja, dakle, sve pripremiti.

- A ja se žurim - veli Petar Pan - moj prtljag je mnogo

kompliciraniji od vašeg, gospodine kneže, poslagat ću sada u sandu

ke sve moje muške i ženske haljine, sve ukrase, sve maske i svako

jaka moja iznašašća. Sve vidljivi znaci moje duhovitosti. Ono što

ne nosim u glavi, to leži u škrinji.

Vani u hodniku sav se promijeni. Lice mu je zabrinuto. Gotovo potrči trijemom

prema Gordaninim odajama. "Što će ona reći na taj strahoviti preokret!" Uletio

je u Gordaninu sobu zaprepaštena lica i rekao:

- Pencinger nam je digao u zrak sve naše obrane. Dao je

preko kralja pozvati kneza i mene u Budim.

Ostala je bez riječi, dugo razmišljajući. Tada ustane i nemirno ide gore-dolje.

- Petar Pan, bilo bi to beznadno ako ne bismo mogli zaprije

čiti taj put - reče konačno.

- Već sutra knez mora na put s Balašem.

- Balaš je tu? To znači gotovu propast za sina i mene. To je

ugovorena urota, oni će mučiti Damira. Ali ja ga ne dam. Prije ću

udariti glavom o zid i umrijeti jer onda ne bi imali razloga udariti

moje dijete na muke.

Sav smućen stoji Petar Pan i veli:

- Pričinio sam se kao da ludujem od sreće što mogu otići u

Budim u nadi da bih mogao na neki način ostati.

- Dobro ste učinili. Vratite se za neko vrijeme k meni, moram

nešto smisliti.

U kneževoj sobi ostali su s njim Pencinger i Danijel. Ovaj ustane i najavi.

- Odmah ću izdati nalog da se spremamo za put.

I on ode za Petrom Panom da u njega traži savjet.

- Bilo bi dobro da priredite svečanu večeru u počast kraljev

skog glasnika - predlaže Pencinger knezu.

- Samo se po sebi razumije, ali što ćete vi ovdje bez mene?

Kako ćete voditi borbu s plemićima?

- Sve ću vam potanko razložiti. Kad se vratite, dočekat ću vas

u Zagrebu, usred Markova trga, svečano, kao bana Hrvatske. Zato

je potrebno da što prije stignete u Budim i pošaljete mi stotinu

momaka.

Sigismund Pecinger ponovo pripovijeda knezu kako će zajar-miti hrvatske plemiće.

Pripovijeda knezu priče o kulama u zraku, a on ih sluša, ali nema više vjere

nemiran je, razbuđen od pomisli na putovanje.

"Ali zašto se moram pokoriti tom putu?" - pita se knez i osjeća da se Pencinger

ne miče od njega samo zato da ne bi mogao govoriti sa svojim lakrdijašem. Nasilu

je primoran slušati kaštelana, a sve u njemu strepi od pomisli da ga varaju,

iskorištavaju i zovu u Budim kako bi banska čast pripala Beli Ferenciju. A kad

bi se protivio putovati? Odvući će me silom. Balaš je Baka-čev pouzdanik.

Izgubljen sam.

CRVENI OKLOP

Bol leži u Jasenkinoj duši. Ni sjenka mraka ne smije se pot-krasti u bijelo

lice. Ni najmanji odraz muke ne smije se pojaviti u njenim očima. Sama mora

snositi strahotu koja ide za njom kao zvijer za nedužnim plijenom. Nigdje joj se

ne može oteti. Nikako joj izmaći. Razmišljala kako mu drago, tražila zaklonište

bilo gdje, golema strahota plazi njenim tragom. Kud ona, tud i njezina nevolja.

Izdajica, on je, dakle, izdajica? Ono grdno neljudsko stvorenje kako ga je u

priči opisala njezina majka. A sama majka prikazala je ljudima tu jezovitu

neman. Ona sama. Jadna moja majko!

Od onoga časa, kad je Jasenka ostavila Arbanasića pred crkvom i otišla s majkom

kući, jedva se drži na nogama.

Služavka je spremila objed i donijela ga na stol. Gospođa Ku-šević dijeli

zalogaje družini. I pri tom ispituje Žarka i druge momke što su sve vidjeli i

čuli toga dana. Raspravlja se o svemu što je bilo i što bi moglo biti. Zalogaj

nikome nije slastan kao drugih dana. Svatko nosi u sebi sliku priče koju je

pripovijedala gospođa To_

"..__" *^*>- _. , M i.J

mislava na ledini. A družina osjeća neko naročito počitanje prema onoj koja zna

što ne znaju drugi, koja vidi što drugi ne vide.

- A gdje je Tomo? - pita gospođa Kušević, spazivši da je

mjesto na dnu stola prazno.

- Ne znam, gospodarice - odgovara Žarko - vjerojatno je

otišao s Pogledićevim slugama kad ih je gospodin Smiljan slao da

idu za Lukavčanima i paze njihove putove i nakane.

- Valja mu spremiti objed da ne ostane gladan.

I raspravlja se dok ne svrši, objed.

Kućna družina ide, a gospodarica i njena kćerka ostaju u sobi.

- Ne znam što je s tobom Jasenka, blijeda si. Nikad te nisam

¦vidjela takvu.

I posegne za njenim rukama i zapanji se:

- To su dva komada leda, a ne ruke. Što je tebi? Boli li te

glava? Ili ti je slabo? Vidjela sam: silom si jela. Jest, silom si jela,

hvata te bolest.

- I meni se tako čini - veli ona, hvatajući se te majčine pri

mjedbe kao slamke. Ovako će lakše podnositi muku koja joj je

saplela i dušu i tijelo. Prevelika je bol što je nosi, a da bi tijelo

moglo izdržati.

Na majčinu želju legla je odjevena da se malo ugrije. Gospođa je pokriva toplim

rupcima i zabrinuto promatra nježni pupoljak što je prislonio glavu na jastuk.

Jasenka sklopi oči kao da spava, samo da ne mora govoriti s majkom i gledati

njezino zabrinuto lice.

Onda majka pohita iz sobe, a Jasenka se pritajila. Iz hodnika dopru do nje

uzdisaji, tihi krikovi zaprepaštenja i užasa. Digne glavu i sluša. Srce joj

strahovito kuca, a ipak joj se čini da je to srce led, toliko je zebe.

Digne se, otvori vrata. Na hodniku je mladi sluga Tomo, sav razderan, prašan i

znojan. I pripovijeda momcima i služavkama, a u sredini stoji njena majka i

neprestano ispituje:

- Crveni oklopnik je sve to gledao mirno?

- Gospodarice, on je izdavao zapovijedi, ali samo izdaleka, ti

ho da ne čujemo pakleni glas.

I Tomo iznosi jednostavnim riječima jezovitu sliku što ju je gledao svojim očima

kad su Lukavčani prodirali u plemićke dvorove tražeći povelje.

Jasenka ne može dalje slušati, potrčala je natrag svojem ležaju i gurnula glavu

u perje. Boli je u srcu. Plač je tamo, a ne smije proliti suzu. Jecaji su tamo,

a ne smiju naći puta iz mladih grudi.

I ostane tako, kad se majka opet vratila u sobu. Nepomična je i dalje se

pretvara da spava.

Ali samo je odjednom majka trgne.

- Gledaj, tamo su u županovu dvorcu Lukavčani.

Jasenka skoči puna strave. Gotovo se ruši..

- U županovu dvorcu, dakle tamo?

Više joj ni misli nisu jasne. Samo oči, lijepe, crne, sjajne oči zapiljile su

prema županovu dvorcu. Kroz granje vrta i šljivika koje ih dijeli od onog dvorca

razabire Lukavčane, čuje buku, samo ne može razabrati riječi, predaleko je. I

sve joj igra pred očima kao vrzino kolo. Ali majka sve razabire.

- Župana vežu na konja, župana, glavu Turopolja, usuđuju se,

odgovarat će za to, čak ni župana ne štede.

Blijedo lice stare gospođe zarumeni se gnjevom i kao da se tek sada sjetila da

je sa županom u neprijateljstvu, ispričava se Jasenki:

- Nismo više u bratstvu, čak smo u mržnji, ali on je župan

Turopolja, dužnost je naša da ga branimo, jer je glava čitave op

ćine. Tko dira u njega, taj gazi naše zakone, naše pravice. Gle, Ja-

senko, crveni oklopnik je tamo na cesti i on sve to gleda mirno,

žalosna mu majka. Prokleti izdajica!

Djevojka ne može više izdržati, pada u nesvijest. Majka zaboravlja sve što se

tamo događa, uzme je u naručaj i zovne djevojke da joj pomognu.

Spušta se sumrak. U prizemlju spremaju služavke suđe, a momci pripravljaju

sjemenje za sutrašnju sjetvu i čiste oruđe.

Jasenka je hitro sišla stepenicama u vrt, pohitala je u dvorište i stigla u

staju. Nikoga nema u blizini. Otvori vrata pa ih s one strane zasune. Polaganim

koracima ide tamo gdje je nedavno zakopala škrinju s oklopom.

Iz kuta staje uzme lopatu i stade odgrtati zemlju. Lopata dodirne drveni

poklopac. Jasenkina ruka zadršće. Ali mora steći neku sigurnost, mora otkopati

škrinju, zaviriti u nju da bude sve jednom svršeno.

Napokon je čitav poklopac vidljiv. Ona se sagne i potraži napravu. Traži

dršćućom rukom pero koje će joj jednim mahom otvoriti sadržaj škrinje.

Tanki prsti nađoše pravo mjesto i ona pritisne svom snagom. Pokrov popusti.

Punim grudima udahne zrak, upre svu fizičku snagu da bi bila jaka. Je li unutra

oklop ili nije? To je Ja-senkino životno pitanje.

Još čas i odlučno digne drveni poklopac.

Oklopa nema.

Posljednja joj nada pade u praznu škrinju.

Zamrla je.

Zar je ipak on bio tamo?

Tko ju je to gledao kroz prozor kad je zakopavala škrinju? On, zacijelo on.

Zacijelo, došao je po oklop.

Digne se i zagrne zemlju opet na poklopac i gotovo potrči iz staje kroz dvorište

u vrt i onda u kuću.

Nije otišla k majci kao što je to činila svake večeri. Samo je zagnjurila glavu

u postelju. Tminom prolaze slike, sličice iz njenog života s Jelenkom i onom iz

županova dvora, nekadašnjom drugaricom Vilenom. Hvata sličice, slaže ih, traži

opravdanje za svojeg brata. Sad joj se čini da drugo ne može, samo jedno:

opravdati ga.

".. Jelenko ne zna što čini, htio je samo predati Draženića lukavačkim

vojnicima, sasvim sigurno, a nije pomislio na to da će i ostali stradati. Da će

time propasti urota!"

"Ne, to ne može biti. Nikako se ne slaže, pobrkala sam sve."

Sigurno se htio osvetiti njima, baš njima, jer su ga izdali. Da, oni su ga

izdali prije nego on njih, on im je samo vratio milo za drago, a nije slutio što

radi."

Sestra se hvata slamke kako bi obranila brata, a ne ispada joj logično. A mora

ga braniti, jer je na to goni sestrinska ljubav.

I teku suze, tiho, neviđeno, samotne suze.

Drugog dana ide za poslom kao uvijek. Zatomila je svoju bol u prsima kao u

grobni lijes. I mora je čuvati dan i noć da majka ne digne pokrov i ne nađe tamo

duboko sahranjenog sina kojega oplakuje Jasenka.

"Kad bi ga pronašla, kad bi znala, na mjestu bi je ubilo."

Dokle će moći čuvati pred majkom tu strahovitu tajnu? Dokle će moći skrivati

majci da je svojom pričom pokazala svjetini na izdajicu?

Crveni oklop pao je na Jasenkino srce.

SUDBONOSNA ODLUKA

U susjednom dvorcu, bogatom i uglednom, muči svoju bol drugo djevojačko srce.

2upan sa strahom promatra svoju kćer. Plave oči, vedre, svijetle, pune sunčane

sreće, sada su mutne, tamne, smućene. Kao da ih pokrivaju tanke sjene, muke

nemira ili straha. Otac ne zna što je pa ide okolo, razmišlja i promišlja i kopa

po svim događajima prošlih dana. Rumen njegova okruglog lica gubi se i obilna

tijela nekud nestaje.

- Što se to dogodilo s Vilenom? - pita otac nju i sestru.

Uzalud. Djevojka tvrdi da nije ništa, nego ono što se dogodilo u

nedjelju, a sestra opet pripovijeda svojem bratu, tiho, nasamu i

povjerljivo:

- Još prije nedjelje nešto se u njoj promijenilo, nešto se za

brinula. Da nije posumnjala u Slavimirovu ljubav? Možda se boji

da nije stalan? Tko bi znao? Ima tome već mnogo dana što ona

ne spava onako mirno i sretno kao što je spavala od poroda pa

do svoje šesnaeste godine. Nešto joj krati mirno spavanje.

- A to je, veliš, već bilo prije nedjelje?

- Naravno, da je bilo prije i pitala sam je što se to prevrće

i zašto uzdiše, a ona odgovori da joj nije dobro.

I oboje idu u sobu gdje kraj prozora sjedi Vilena. Sunčane zrake stapaju se s

njenom kosom, sjajnom poput zlata. Ali lice joj je blijedo i pogled sumoran,

uperen u daljinu.

Na dalekoj cesti nije zadimio ni najmanji oblačić prašine koji bi javio dolazak

konjanika. Kiša je smočila putove i lišila je tih radosnih vjesnika vjerenikova

dolaska.

• Sve je u kući tiho. Sve nešto pritisnuto, sve pognuto puno čekanja, a od

dugog čekanja rastu tihe sumnje i strah.

Odjednom se na cesti pred dvorom pojavi brzoteča. Svi su u kući ispružili glave

kroz prozore i trijemove da vide tko dolazi i što donosi. Brzoteča javi županu

Berislaviću:

- Dugo nisam mogao naći gospodina Draženića, onda ga za-

tekoh napokon u Stubici. Kad sam rekao što je, smjesta je uzeo

pedeset momaka i dolazi za mnom.

Ta vijest digne Vilenu na noge. Kao da je pala rosa na uvele latice, obrazi joj

se osvježili, orumenjeli. Sva je bodra i vedra. I svi su se u kući digli na

noge, oživjeli od mrtvih. Priprema se, redi, a mlada nevjesta odijeva najljepšu

haljinu i kiti se da dočeka vjerenika ukrašena i nasmiješena.

Oko podne zablistale su kacige na sunčanom svjetlu što je već osušilo cestu, a

konjanici su već obavijeni dimom prašine. Dolaze ponosni kao vojska nekog

slavnog viteza. Na čelu jaše Slavimir. Tjera konja prema dvorcu. Ujahao je na

širom otvorena vrata, kao vjetar skoči sa sedla i pohita u dvor. Obasjan je

srećom. Crvena odora i rumenilo njegova lica kao da se takmiče. Zadahtan, lijep

u blistavoj odori, stupa u blagovaonicu. Dočeka ga župan, sav radostan, grli ga

i pozdravlja srdačnim riječima, čovjeka kojemu je sve lako podnositi, samo kad

je on uza nj.

I otvara mu vrata. Vilena stoji usred sobe sva plava kao da je s obzorja netko

skinuo komadić neba. Plava haljina i plave velike oči stapaju se u plavetnilo,

vedro, sunčano. On pohita k njoj. Proljetni pupoljak stoji pred njim, ali ga ne

smije privinuti na svoje prsi. Samo uzme njezinu ruku, nježno je stisne i gleda

joj u

oči.

- Kako sam teško provodio dane, ne gledajući vaše lice, Vi

lena.

Otac stoji straga pa gleda kako se ona sva začas izmijenila. Sva je svijetla kao

da bi u mračnu sobu donijeli svijeću.

"Da, da, tako je to. Bit će da je njegova odsutnost kriva što se tako prevrtala

bez sna već nekoliko noći prije one strašne nedjelje."

Mladi su sjeli uz prozor na klupu. Županova sestra određuje slugama i služavkama

da nose na stol vrčeve vina i zdjele. Onda sve pozivlje k objedu.

Sjeli su. Župan na čelo. Već nekoliko dana prije nije tako mirno i vedro

prisustvovao blagovanju pod svojim krovom kao sada.

Za vrijeme jela ispituje mladog plemića što je sve bilo oko njega i kako je

putovao.

- Ostavite to, sad brinem samo za vas. Dobro je. Skupio sam

više od četiri stotine mojnaka, još samo malo i imat ću potpuni

broj. A meni je do toga da čujem što je bilo s vama kad ste slali

po mene. Što se tu sve dogodilo? Putem se nisam zaustavljao da

nešto pitam. Jedino znam što mi je javio glasnik. On mi reče sa

mo toliko da su lukavački vojnici sa svojim kaštelanom projaha-

li pokraj crkve i vi me zovete neka dođem.

- Kad sam slao svojeg glasnika, još nisam znao što će biti,

samo sam slutio zlo, a sad slušaj, sinko, i sudi može li se ovako

dalje živjeti?

2upan mu sve ispripovijeda. Razvezao je pred njim svežanj svih događaja koji su

se zbili od nedjelje, počevši od priče gospođe Tomislave Kušević, kojom je

prikazivala narodu kolika se neman skriva u izdaji, a onda sve dalje. Konačno je

opisivao napadaj lukavačkih vojnika pod vodstvom crvenog oklopnika i najpos-lije

je prikazao sliku napadaja pred svojim dvorcem.

- Vas su se drznuli dodirnuti? - plane i oči mu sijevnu.

- Vezali su me, vezali - a crveni oklopnik sjedio je u sedlu

podaleko, gledao i začas nestao.

- Zašto je nestao?

- Odredio je da me dovedu k njemu i valjda je zato otišao

u Lukavac da me dočeka.

- A kako ste se onda spasili?

- Velislav Arbanasić banuo je baš toga časa i udario one

koji su me vezali, jednog je teško ranio.

- Ponio se kao junak - doda Vilena - upravo pravi junak.

Kako sam mu zahvalna - naglasi djevojka tako živo da je Dra-

ženić pogledao ljubomorno kao da mu je krivo što hvali drugog

mladića.

Ali otac nastavlja pričanje o crnoj nedjelji, a Draženić sluša, primjećuje,

štogod pita i opet sluša.

A onda bude tiho. Župan je svršio pripovijedanje. Draženić se zamisli. Čekaju

njegovo mnjenje. Najposlije on digne glavu i pogleda župana:

- Crveni oklopnik, velite? Zašto baš crveni? Nisam još čuo

ni vidio crvenog oklopa, kako je izgledao?

- Obični oklop bio je presvučen crvenim suknom i obrub

ljen zlatnim resama. A na prsima nešto zlatno kao neka zlatna pti

ca - razjašnjava Vilena Draženiću.

- S kacige su stršala uvis crvena pera - veli župan.

- I crvena perjanica na kacigi? Otkud je uzeo takav neobični

oklop?

- Kralj Mati ja uveo je u svoj dvor takve oklope za svečanos

ti kad je u Zagrebu držao veliki dvor i primao poslanike inozem

nih vlasti. Ti su oklopnici uvijek stajali kao ures crnima, oklopni-

cima Matijaševe crne čete.

- I vidjeli ste baš takve oklopnike u Zagrebu, na kraljevu

dvoru? - pita Draženić.

- I kasnije na dvoru kraljeva sina bana Ivaniša. Imao ih je

i u Lukavcu. Jelenko je uzeo takav oklop da izgleda što strasniji

i čudesniji.

- Imate li dokaza da se uistinu Jelenko krije pod onim ok

lopom? - pita Draženić.

- Evo dokaza: Velislav Arbanasić ranio je vojnika koji je

rekao da se Jelenko Kušević dao u službu iz osvete zbog djevojke

i jer su se njegovi prijatelji okrenuli protiv njega.

- A gdje stanuje taj oklopnik?

- U kneževu šumskom dvorcu ili kako ga naši nazivaju lu

garnica. Tamo se skriva da ga ne nađu i ne ubiju, tamo dolazi k

njemu Pencinger da se dogovaraju. Jadna Kuševićka, ne sluti pro

tiv koga je digla svjetinu. Raskomadat će ga kad im jednog dana

dođe u šake.

- Čuvat će se on. Zato i tako kukavno bježi. Cim mu se Tu

ropoljci približe, on nestane. Zna da bi mu rastrgali tijelo - veli

županova sestra.

Dok ona u riječi, dolaze u blagovaonicu Velislav Arbanasić, Pogledić i kapetan

banderija. Ćuli su da je stigao Draženić i dolaze ga pozdraviti.

Već prve riječi nakon pozdrva skrenuše na crvenog oklopnika i haračanje na

pojedine dvorce i selišta.

Smiljan Pogledić i Velislav Arbanasić ponovo prikazuju Sla-vimiru kako se sve

dogodilo i razvijalo, najposlije mu rekoše doslovce što im je sve iskazao

ranjeni lugar iz lukavačke čete.

Mračna čela, stroga pogleda, sluša sve to Draženić.

- Sad je napokon i meni dosta - reče Draženić povišenim

glasom. - Branio sam ga kad se radilo o našoj uroti. Pijan, oma

mljen ljubomorom, vidio je pred sobom samo mene koji sam mu

oteo djevojku. Razumio sam to. U njemu je buktio pakleni pla

men, a u onom požaru pretvorio se u prah i pepeo svaka misao,

svaki drugi osjećaj, samo je mene želio uništiti. Mene predati

Brandenburgu, značilo je osloboditi se moje prisutnosti zauvijek,

ali sad on ide protiv svog naroda, on vodi Lukavčane dok oni oti-

mlju našim ljudima najsvetije, zalog njihove slobode, pomaže ne

prijatelju da naše hrvatske plemiće učine robovima. Tu više nema

opravdanja. Osjećam se lišen svakog obzira. Valja nam sada slož

no najprije protiv izdajice.

- Konačno si jednom i ti planuo - veli župan Berislavić.

- Gospodo, još mi puna dva tjedna nedostaje do onog dana

kad sam obećao banu stići na bojište. To mi je dovoljno da idem

u potragu za izdajicom.

-

- Živio! Tako treba - veselo kliču kapetan i župan, a s nji

ma i dvojica mladih ljudi.

- Predvodit ću vas na njega.

- Primamo vašu ponudu - uzme riječ Pogledić. - Zakleli

smo se svi koji smo bili u uroti protiv Brandenburga na urotu

protiv izdajice. Da nije izdajice, danas bismo se bili oslobodili

Brandenburga i Pencingera.

- Samo su izdajice krivi ako zulumćari razbijaju naš krov i

naše sloboštine.

- Smrt svakom izdajici hrvatskog roda.

- Šimunić je rekao: smrt izdajici, pa da nam je rođeni brat.

- Šaljite odmah glasnika Šimuniću i zagorskim plemićima.

Neka dođu k nama na dogovor - predloži Draženić, a dotle ćemo

smisliti kako da ga uhvatimo.

- Ali dok je moguće ne recite narodu njegovo ime - upozori

Velislav - prije bismo morali nekako maknuti gospođu Kušević i

njenu kćer. Narod ih u ogorčenju ne bi štedio.

- Da, to morate - veli Draženić - one sigurno ne odgova

raju za njegove čine.

I župan se s tim složi i kapetan banderija. A Velislav i Pogledić preuzimaju

dužnost da maknu obje žene iz dvorca.

Zaključili su i odmah odredili što se sve ima učiniti. Smiljan i Velislav se

oproste pa se požure da izvrše što je odlučeno, a s njima se oprosti i kapetan.

Ukućani su ostali" sami. Župan je, međutim, povukao na stranu Slavim ira i

upozorio ga na Vilenu.

- Gledaj, sinko, nije li čudo? Ona sve vrijeme sjedi blijeda,

šutljiva i kao da nije prisebna.

Draženić baci pogled prema vjerenici. Njeno liee pokriva sjena, plave oči magla.

Slavimir šapne županu:

- Dok smo ovdje govorili, primijetio sam nekoliko puta neku

veliku promjenu.

I tada se približi k njoj i uzme je za ruku:

- Sto vam je, Vileno? Zar možda slabo?

Župan razabire da je to opet ono mračno lice što ga je gledao prije nekoliko

dana. Opet sumornost, opet neka težina u njenom pogledu i duboka potištenost. To

ga tjera u očaj. Nikad Vilenu nije vidio ovakvu. Župan odluči da konačno sve

otkrije vjereniku. On je tu da preuzme od oca brigu za nju i mora saznati sve.

- Sam si opazio da se nešto s njom događa?

Vilena se stade žestoko braniti:

- Varate se, svi se vi varate, potresla me ova nesretna nedje

lja.

- A prije nedjelje, što je bilo tada?

Draženića uznemiri Vilenino držanje, a još više županova primjedba i pronicljivo

ju promatra. Ona okrene k njemu svoju lijepu glavu:

- Oni me nikako ne razumiju, barem me vi shvatite, Slavi-

mire. Zar mogu biti sretna kad se više ne osjećam sigurna? Ni

kad ne znaš kad će ti u kuću banuti oni grozni ljudi. To je tako

strahovito, tako teško i leži ti na prsima kao mora. Čini mi se kao

da su u našem vrtu vuci koji će me rastrgati kad izađem iz kuće.

Zar mogu biti vedra i sretna kao prije? Recite, Slavimire, nije li

tako?

On spusti glavu, razmišlja, ali potvrđuje samo lakim zamahom glave i onda veli:

- To je sasvim razumljivo. Ne može biti drukčije, uistinu,

ne.

- Kako da budem vedra i vesela kad osjećam kao da oko

mene lete mrtvačke ptice. Osjećam da mi prijeti veliko zlo. Sa

njam o tome i dan i noć i ne mogu se otresti nečega što stoji pre

da mnom kao u magli i čeka me.

I Slavimir i župan i njegova sestra razabira da je sva drhtava i smućena.

Onda mladi vjerenik ustane i zamoli župana i njegovu sestra:

- Vrijeme je lijepo, dopustite da s Vilenom idem u cvijet-

njak.

- Idite djeco - ponuka ih on u nadi da će vjerenik rasprši

ti oblake što su pali na dušu njegove, uvijek sretne kćeri.

Mladi par izlazi i siđe u vrt. Draženić potraži klupu usred zelenila i oni

sjednu. Njena ljepota opaja ga. Gleda je, ispija. U dnu njegova tamnog oka kao

da gori neutaživa vatra. Ruke mu se dotaknu njenog struka da je ogrli. Ona se

povuče, krv joj udari u lice.

Povukao je ruku i uzdahnuo:

- Čini se da premalo mislite na mene, ljubljena?

- Po čemu to sudite?

- Ne biste bili tako potreseni da vas je srce češće sjećalo

moje ljubavi.

- Kad je nesreća na pragu, može li se radovati i kad se lju

bi?

- Vidim, izdajica je otrovao sve ljude. Nitko nije ovdje ona

kav kakve sam ostavio. I vaš otac, i kapetan Turopolja, i mladi

drugovi, svi su izmijenjeni. Istina, velika je to naša nevolja, ali

nije vrijedan da se čitav život zbog njega okrene naglavce. Priča

Kuševićke svima je ušla u krv.

- Jeza me hvata kad se sjetim.

- Ni ja nisam više dovoljan da vam rastjeram strahovite

slike? A vidio sam kako vam ushićuju dušu drugi mladi junaci.

Ona se trgne i začuđeno pita:

- Nitko me ne može ushititi.

- Dobro sam opazio. Vaše je plavo oko čudno sjalo dok ste

hvalili Velislava Arbanasića, a tek kad je stigao posije objeda. Pri

stao je, stasit i junak, i...

-

- Zahvalnost nije ushićenje. Zahvalnost je samo uzdarje što

mi je spasio oca da ga nisu odveli u Lukavac.

- Zaslužio je hvalu i s moje strane, ali ljubomora me izjeda,

Vilena. Ne mogu podnijeti ni jedno muško ime na vašim usnama,

osim ako ga izgovorite s omalovažavanjem. Nije lijepo, ali ne pri

krivam svoju ljubomoru.

Bijeli niz zuba ukaže se iza rumenih usana, a plavetnilo u oku poprimi vedriji

sjaj. Kao da joj godi njegova strasna ljubomora. A njegove tamne velike oči

gledaju je plamcnim žarom, dok su mu usne iskrivljene trpkim smiješkom:

- Junaštvo vas osvaja kao i ljepota? Je li tako, Vilena?

- I dobrota i plemenitost srca - dodaje ona.

- Velislav posjeduje sve te kreposti.

- Vi ste nad svima u junaštvu, dobroti, plemenitosti i lje

poti.

- Želim biti takav, samo da vi budete moji.

- Zar opet sumnjate?

- Zakleli ste se grobom svoje majke. Sjećate li se?

- Zašto me toliko puta sjećate na tu zakletvu?

- Da ne biste zaboravili kad ugledate druge junake, slične

meni - i on uzme njene ruke u svoju drhtavu, vlažnu.

- Prisega je bila izrečena po nalogu mojega srca - tiho će

ona.

I primakne se k njoj i gleda u njezino bijelo lice što se čini kao latica u

ružičastim maglicama zore. I šapće joj vrelim dahom.

- Nikada se ne budim, a da mi vi niste u mislima i ne leg

nem bez vaše slike u duši. Ljubim te, samo tebe - i povuče la

gano njene ruke k sebi i privine ih na svoje srce.

- Prisluhni kako bije za tebe.

Prvi put je oslovio tom riječi. Glava puna zlatne kose lagano se spušta, sva

trne i ne veli ništa. A on je promatra, udubljuje u nju svoj pogled, ne pušta

ruke i pomakne se bliže:

- Zašto ne mogu vidjeti što sada misliš, kako se osjećaš.

Digni vjeđe da se barem napojim plavetnila tvojeg oka.

Ne ispunjava mu molbu. Nepomična je, spuštene glave i oborena oka.

- Ti si kao zatvorena škrinja u svetištu. Tajnovita, nedoku

čiva. A ja hoću da vidim što je u dnu tvojeg srca.

Ona podigne vjeđe, gleda mu u tamne oči i šapne:

- Moj vjerenik ne zna što mi je u srcu?

- Dokaze hoću. Dokaze da samo na mene misliš, samo mene

želiš, samo mene čekaš. Samo mene i nikoga drugog.

- Iz tih riječi opet se k meni kradu sumnje.

- Ne sumnje, nego strah, tajni strah da bih te mogao izgu

biti. Možda je to kukavština, ipak ne mogu zatajiti. Steže mi du

šu muka.

- To ste mi već jednom rekli na bojištu, pred šatorom mog

ujaka, prije dva tjedna. Sjećate li se?

- Znam što sam rekao doslovce.

- I tada sam se zaklela. Je li tako?

- Sve to znam i nosim u duši.

- A ipak vas još mori strah kao tada?

- Još veći.

- I preko moje ponovljene zakletve? Zašto? Tu mora biti ne

ki odlučan razlog?

- Vaše srce pogađa. Važan razlog goni me u strah. Stalno

sam odsutan, a moja vjerenica u kući svojeg oca kamo imaju

slobodan pristup toliki mladi, lijepi i vrijedni junaci kao sada

Velislav. A srce moje Vilene slavi junaštvo, slavi ga iz sve duše,

opasno slavi, i...

- Rekla sam: sve vaše kreposti ne može nitko natkriliti, nit

ko doseći, pa ni junaštvo.

- Ja to želim i tako će biti, ali dok ja moram boraviti dale

ko na bojištu, ti nećeš vidjeti moja djela. Nećeš moći uživati u

njima.

Vilena se smješka njegovu strahu, godi joj gledati kako dršće za njom i strepi

od svakog pogleda, koji ona pokloni drugima. To je privlači pa ljupko veli:

- Mislit ću samo na onoga kojeg ljubim, a znam da njegova

djela mogu biti najveća i najsjajnija jer ih nitko ne može doseći,

a kamoli natkriliti. - Je li vam to dovoljno?

- Ako zatražim zalog za te riječi?

- Što biste još mogla tražiti?

- Dokaz, vječni, nedvojbeni.

-• Ima li još nešto što nisam pružila u dokaz?

- Ima, ima! - šapće on vrelo. - Smijem li izreći? Dopušta

te li?

- Dopuštam.

- Prisega pred oltarom.

Zagleda se čas u njega kao da ne shvaća i, čudeći se, odgovori:

- Nisam li to obećala onog dana kad ste ini priznali ljubav?

- Obećala si, ali još nisi ispunila.

- Obrekli smo vjenčati se kad se vratite s bojišta.

- Obrekli smo. Istina. Doskora idem na bojište. Sa mnom

ide i opasnost, a možda i sreća. Ne zna se nikad što čovjeka pra

ti na bojište.

- Znam zastalno: sreća.

- Neće biti dana ni časa, a da me ne bi progonio strah i pra

tila muka. Misli su smjele i donose ludosti u dušu ljudsku.

- Ne dopustite im da vas muče.

- A vi? Zar ne činite isto? Evo, tu sam u vašoj blizini, u ne

posrednoj okolici, a kakvu sam vas našao. Čudna promjena.

- To vam je posijao u misli samo moj otac.

-

- On ima pravo. Izmijenilo se moje nebo. Tamo gdje je bila

vječna vedrina, gdje sunce nikad nije zalazilo, sad se provlači

magla jesenska, neprozirna. Skriveno mi je plavo nebo i zlatno

sunce. A zašto? To se pitam. Ne tajite li, Vilena, još nešto?

Djevojka ga pogleda, plaho pitajući, a on odgovori:

- Jelenko Kušević tražio je da vi iziđete iz dvorca na razgo

vor. Mogu li podnijeti da budete ovdje stalno izloženi njegovim

osvetama?

Kao da je obilazi zima, stisla se u svoj lagani ogrtač i zagledala u cvijeće do

svojih nogu. Tiho veli:

- Otac će utvrditi dvorac, a uzeo je još momaka za obranu.

- To ne može biti dovoljno. Vi znate Jelenkovu prisegu da će

se osvetiti vama i meni. A ima li strasnije osvete nego da vas ot

me i povede k sebi? Vilena, kad bi se to dogodilo, zdrobio bih

svijet. Sebe bih nataknuo na mač, znaj, draga, ova misao ne mo

že sa mnom na bojište. Ne, jer ne bih mogao ispuniti svoje du

žnosti.

Gleda u njegove oči što gore i čeka kamo vodi njegovo razlaganje.

- Razjasnio sam svoju ljubomoru. Prvi je uzrok mojem stra

hu da ne izgubim tvoje srce. Drugi je uzrok drski zahtjev izdaji

ce da mu dođeš na razgovor. Ako te otme, Vilena? Tako ne mogu

na bojno polje.

Plava se glava spušta na prsa.

- Ali i ti živiš u stravi, ja to osjećam. I ti se njega bojiš.

Skloni se u naručaj onome koji će cijeli život razgrtati oblake s

tvojeg čela.

I stisne njezinu ruku i čeka odgovor.

- Kako da shvatim te riječi?

- Da se vjenčamo.

- Prije nego idete na bojište?

- Za osam dana neka nas ozovu i vjenčaju.

Porumenjela je do čela i oborila oči.

- Treba li predomišljanja mojoj molbi, Vilena?

-- Tako nenadano da odlučim, bez oca?

On povuče njezinu ruku na svoje grudi. Osjetila kako se nad-imlju i spuštaju, a

srce mu strahovito udara.

- Otac ima riječ tek nakon toga što je izrekla svoju nje

gova mezimica.

- Otac želi svatove s mnogo sjaja i svečanosti.

- Biju nas na granioi Turci, a ovdje poturica i njegovi gospo

dari, pa da još snujemo velike svatove, sa sjajem i svečanostima?

A vi da dotle muku mučite ovdje, u strahu, u opasnosti, a ja na

ratištu, u trepetu za vašu sigurnost i srce? Ne može otac biti pro

tiv vjenčanja, ne može ako vi pristanete uza me.

- Pristajem.

Tako je čvrsto stiskao njene ruke i tako ih vrelo cjelivao da se ona, sva

smetena, gotovo preplašila plamena njegove ljubavi.

- Oprosti mi, draga, neobuzdana je moja ljubav. Odviše du

go iščekivana čežnjama. Ja sam izgubljen od sreće. Za osam da

na, Vilena, neće biti pod suncem nikoga tko bi mi bio ravan. Idem

odmah k ocu - veli on.

Ustao je i smjelo otišao u dvorac da potraži župana. Našao ga je u razgovoru s

nekim nepoznatim čovjekom. Župan pozove Slavimira da dođe bliže:

- Evo, novi glasnik od bana. Javlja mi da je živ i zdrav i

stalno čeka Turčina u zasjedi. Ali oni se i ne miču iz svojeg lo

gora. Ban je siguran u pobjedu jer će mu doći u pomoć Fran-

kopan iz Senja i ti, sine.

- Može li se banu poslati vijest? - pita Draženić.

- Nikako - odgovori banov glasnik. - Ja sam otposlan još

prije nego što je ban maknuo svoje čete u zasjedu. Valja nam se

strpiti dok koja velika bitka ne proširi naše putove i omogući

nam slobodno kretanje u pozadinu.

- A kako ću ja onda sa svojom četom naći bana?

- On će sam poslati gospodinu županu vijest gdje vas oče

kuje.

Još malo razgovaraju o bojištu, pitaju za svoje znance i prijatelje, onda

glasnik ustane:

- Nosim poruku gospodarici na Brezovicu od gospodina Da-

mira i gospodina vojvode Iločkoga.

- Uzalud biste tamo odlazili - zaustavlja ga župan - ne

znamo što se zbiva s njom.

Župan mu saopći što zna o Gordani, a glasnik sluša i ne može se načuditi.

- Gospodin Damir o tome ne sluti i nada se da žena i sin

žive u miru pod krovom u Brezovici. Zar se ništa nije učinilo kod

Brandenburga da se Gordana oslobodi?

- Rekoše mi da će zagorski plemići na čelu s Cvjetkom

Šimunićem i zagrebački s Mrnjavčićem i Vojkovićem otići k bra-

novcu u Kaptol da se ide kralju u Budim. Drugo ionako ne mogu

ništa. Ne možemo navaliti na Lukavac goloruki.

- Dobro. Idem, dakle, k banovcu u Zagreb da mu predam

Damirovo pismo za Gordanu, neka on odredi što će biti.

- Kad bismo barem mogli javiti Damini?

- Ne može se blizu bojišta - izvijesti glasnik.

- Kad odeš, Slavimire, na bojište, saopći najprije banu, a

on neka odredi ima li se izvijestiti Damira.

- Bit će suvišno - odgovori Draženić - jer kad ja odem

na bojište, Gordana mora već biti na slobodi.

I župan i glasnik začuđeni su odlučnošću njegovih riječi pa ga ispituju. Napokon

se dade sklonuti pa im razjašnjava:

- Nisam li danas obrekao podići svoju četu na izdajicu?

- Jesi, sine, ali kakva je veza između njega i Gordane?

- Da nije izdao našu urotu, danas bi Gordana već bila oslo

bođena.

-

- Da i to je njegov zločin.

- Zakleo sam se da ću s ostalima protiv njega. Smislio sam

još nešto. Uhvatit ćemo ga i onda od njega zatražiti da iskupi

svoj život oslobođenjem Gordane.

- Ti bi mu još povjerovao ako obeća osloboditi Gordanu? I

pustio bi ga?

- Nikako. On će nam sve iskazati, u sve nas uputiti i vodi

ti nas, a mi ćemo ga držati kao taoca za Gordanu.

- Da, to bi vam moglo otvoriti put do nje ako je ovom izro

du uopće do njegova života.

Glasnik se oprosti i ostavi županovu kuću, a Draženić navijesti svom budućem

tastu da ima s njim vrlo važan razgovor.

- Zbog Vilene? Dakle, što je priznala? Što je muči?

- Strah od Jelenkove osvete, jeza od izdajice, od Branden-

burga, a sve to muči i mene.

- Tako? Dakle, misliš da je ipak samo strah?

- Najprije sam se pobojao da je možda počela misliti na,

drugoga.

- Na koga?

- Sve su joj oči sjale dok je govorila o junaštvu Velislava

Arbanasića, a moja je ljubav brza na ljubomori.

- Vilena je uvijek obožavala junaštvo muškaraca, to je isti

na. I tebe je zavoljela, ne samo zbog ljepote, nego i zbog slave

kojom ti je urešeno ime još od prošlogodišnjih bitaka s Turči

nom. A što je sada hvalila Velislava, to je zbog mene.

- Rekla mi je i umirila me. Ali ima nešto drugo što nisam

ni njoj htio spomenuti. Ne radi se tu samo o Jelenkovoj osveti.

- Nego o čemu?

Draženić mu ocrtava čitav položaj Turopolja i onda naglasi:

- Traže vaše povelje da unište vaše slobode, da kmetujete

Brandenburgu. Prema tome je jasno: izlazit će svakog dana ili tje

dna i goniti vas da se domognu povelja. Bit će tu pravo bojište.

Vi ste ovdje glava Turopolja. Jelenko i Brandenburg nastojit će

da se domognu vaše kćeri. To bi im bio najjači oslonac da iznu

de od vas općinske povelje. To nisam imao odvažnosti spomenuti

Vileni. Ali recite: nije nemoguće da lupeži zamisle ovakvu osno

vu i vas prisile da Brandenburgu predate čitavo Turopolje?

Županov se pogled zamagli, rumen nestaje s lica. Strahovita je to slika

budućnosti njegove ljubljene kćeri. I sav protrne:

- Sinko, dobro je što si mi to spomenuo. O tome mislim dan

i noć, ali nisam htio govoriti. Moramo nekako Vilenu odvesti što

prije.

- Nudim vam zaštitu: svoj dvorac Draženovac visoko na

brdu.

- Da, kažu da je tvoj dvorac dobro zaštićen, ali...

- Vjenčajte me s Vilenom za osam dana. Povest ću je svo

jem domu, daleko od ovog kraja. Tamo ne mogu do nje doprije

ti ni Jelenko, ni kneževi vojnici, ni glas o njima. Živjet će okružena

mojim momcima koji mogu lako braniti utvrđeni dvorac. I vi ćete biti s njom.

- Ja, sine moj, moram ostati uz moje Turopolje. Moja je

dužnost braniti ih, ali što će ona na to?

- Pristala je ako ste i vi sporazumni da se tako brzo vjenča

bez bana i svih slava.

Berislavić razmišlja, dok mladić sve življe govori:

- Nema svrhe čekati ovako opasne dane. Sve se može uči

niti. I Kaptol će nam ići na ruku. Za osam dana stupamo pred

oltar. Ostat ću kod vas ovdje dok vježbam svoje momke za boj

i lovim izdajicu. A kad dođe vijest od bana da dođem na bojište,

tada ću svoju dragu ženu odvesti na moj dvorac i otići na bojište.

Mirno ću se boriti kad budem znao da je ona daleko od svake po

gibelji.

Misli župan, misli, i onda mu pruži ruku:

- Ako ona pristaje, ne mogu se ni ja oprijeti. Nemaš kri

vo, sine, čekaju nas strašni dani od lukavačkih životinja. Samo u

tvojem dvorcu bit će sigurna. I opet će biti vedra i sretna. Pravo

veliš. Neće ni glasa čuti o nevoljama koje su širom otvorile sva

vrata, u Turopolje. Neka, dakle, bude. Odmah sutra idem na Kap

tol da biskupovu zamjeniku razložim.

Draženić se sagne, poljubi županovu ruku, sretan, ushićen.

- Hvala vam. Usrećili ste me.

I onda dozvaše županovu sestru i Vilenu.

- Dakle, Vilena, za osam dana bit ćeš žena ovog junaka.

Ona porumeni i osmjehne se, a on se približi i šapne joj:

- Blaženstvo me čeka s tobom, ljubljena.

Stara je gospođa jedva shvatila da se svadba može obaviti za osam dana. Onda su

svi sjeli i ugovarali što se sve ima učiniti, kako što prije spremiti sve

potrebno za vjenčanje.

Kad su svršiti glavne stvari, stigoše Arbanasić i Pogledić. Vilena ode s tetkom

da nastave dogovaranje kako će udesiti kuću za stanovanje mladom paru za ovo

kratko vrijeme što će ga on provesti u kući, a župan s trojicom mlađih ljudi

sjedne na vijećanje. Velislav saopći da je poslao vijesti u Zagorje i Zagreb i

pozvao sve mlade plemiće na dogovor za buduću, nedjelju, a domaće su pozvali za

istu večer u županov dvorac. Draženić pak saopći svojim drugovima kako je

zamislio prisiliti Jelenka da im pomogne osloboditi Gordanu.

- Da, on bi nam jedini mogao omogućiti, a njoj duguje i za

hvalnost, - primijeti Velislav. - Sjećate se kako ga je uzimala

u obranu prije dva tjedna kad je doveo Gordanu s ostalim gospo

đama iz tabora naših junaka?

- A čuo sam od Vilene da ga je branila i na putu kad je mo

ja vjerenica nešto rekla protiv njega. Gordana mu je iskazivala

mnogo dobra.

- Ti, uistinu, očekuješ od njega zahvalnost? - podrugljivo

će župan Draženiću.

-

- I zločinci su česte”zahvalni. Ako ne učini dobrovoljno, uci-

jenit ćemo ga za život.

- Samo kako doći do njega? Sigurno ga dobro čuvaju u lu-

kavačkoj lugarnici - primijeti Pogledić.

- Čekajte - zaustavi ih Draženić. - On ima i majku i ses

tru. Ne može se nikako misliti da im se ne bi javljao.

- Naravno, da im se javlja :- upada župan ljutito - samo

im sigurno šalje lažne poruke. Stara i ne sluti što joj radi sin.

- A sestra? - pita Draženić i pogleda Pogledića.

Ovaj opet pogleda Velislava.

- Što misliš ti koji si s njom govorio?

- Što biste htjeli znati? - pita Draženić.

- Mi ćemo u Kuševićevo zakloniš te uz pomoć njegova glas

nika koji dolazi majci i sestri. A to se može samo onda ako se on

javlja kući. Što veli djevojka? Gdje joj je brat?

- Tvrdi da ne zna, ali rekao sam joj što je učinio. Ona ne vje

ruje.

- Možda je sasvim točno upućena u sve.

- Ako jest, onda taji pred majkom i tajit će do posljednjeg

časa.

- Kako ste vi, gospodine Velislave, s njom tako povjerljivi,

nastojte je sklonuti da sa svojom majkom nekamo ode, bilo ka

mo. Mi bismo Jelenku javili da smo ih uzeli kao taoce za Gor-

danu.

- Čujte li mojeg Slavimira? - nasmiješi se župan. - On

misli da ta zvijer ima srca za majku i sestru.

- On ih je silno ljubio, pa zato se slažem s gospodinom Dra-

ženićem - prihvaća Velislav. - Da možemo dvije žene nekamo

otpremiti i čuvati, vjerovao bi da smo ih zatočili i tko zna ne bi

li odustao od daljnjih zločina.

Draženić odmah nadoveže:

- Kad bismo majku i sestru prije toga mogli otpremiti od

kuće, sami bismo se sakrili u njegov dvorac, dočekali ga i rekli

mu: Jelenko, napusti Brandenburga i oslobodi Gordanu, a mi ti

poklanjamo život. Tvoju majku i sestru držimo kao taoce. Tako je

odredio Damir.

- To ga mora poraziti!

Raspravljaju osnovu i sve više dotjeravaju i usklađuju, dok najposlije nisu svi

bili vrlo zadovoljni i uvjereni da će se domoći Jelenka Kuševića. Onda se župan

dosjeti:

- Prisegli ste da ćete ga ubiti.

- Ako nam preda Gordanu i njenog sina i ostavi Branden

burga, onda je to pokajanje. Uostalom, prije moramo njega do

biti u šake, a onda ćemo vidjeti što da radimo. Dakle, još ove no

ći postavit ćemo stražu.

- Jelenko poznaje svakog čovjeka u Turopolju - veli žu

pan.

77A

- Moji momci su §,trani, njih ne može poznati, neka se oni

mijenjaju na straži, imam dvojicu lukavih, njih ću poslati na-

izmjenice - predlaže Draženić.

- I sve neka javljaju gospodinu županu, on je najbliži Ku-

ševićevu dvorcu.

- Radije Slavimiru, on ostaje ovdje i može sve sam voditi,

primati vijesti i obavijestiti vas druge.

Velislav i Pogledić pristaju, a Draženić odmah pozove svojeg čovjeka iz

dvorišta, prikaže ga gospodi pa mu naloži što mora činiti. Svi su zadovoljni jer

čovjek odmah shvaća i obećava da će izvršiti nalog.

Nakon toga pojavi se sluga i pozove gospodu u blagovaonicu na zalogaj.

- Još malo ostanite - zaustavlja Draženić goste. - Vas

ste mi dvojica iskazali najtoplije prijateljstvo i zato vas molim

obojicu da mi budete i dalje prijatelji, i braća, i djeveri. Za osam

dana bit ću najsretniji muškarac na svijetu.

Zapanjenim mladićima brzo objasni zašto se odlučio na taj korak, a oni mu

povlađuju istinskim osjećajem prijateljstva, a Velislav mu stisne ruku:

- Samo tako možete očuvati Vilenu od Kušenićeva ludila, a

mi smo vrlo sretni što ćete ostati ovdje do polaska na bojište.

Sada smo uvjereni da ćemo uhvatiti izdajnika.

Čitavim krajem pronijela se već drugog dana vijest da će pred podne mladi

vjerenici na zapis. Okupio se svijet oko županovog dvorca. Mladenci su dojahali

na konjima, pokrivenim crvenim suknom. Vilenino lice se smiješi, a plave oči

gledaju smireno i vedro. Ljudstvo se nije čudilo tako brzom vjenčanju. Svi su

znali da je crveni oklopnik tražio Vilenu i svi su odobravali što mladi junak

želi svoju vjerenicu odvesti daleko. I svi prate mladog vje-renika s izražajem

najsrdačnije sklonosti. Svi osjećaju njegovu ljubav za djevojku svojeg srca.

Vijest o vjenčanju mladog para unosi u njihov život, pun straha o budućnosti,

mali odmor. A kad se pronijela vijest da će sve do polaska na bojište mladi

muškarac ostati u županovu dvoru da brani sve njih od Lukovčana i hvata

izdajicu, svi su nagrnuli oko Draženića, kličući mu najljepše riječi

zahvalnosti.

I u Kuševićevu dvorcu doznalo se da će za osam dana u župana biti svadba. Žarko

je donio tu vijest s polja gdje su mu saopćili težaci. Sav utučen stao je

pred Jasenkom u vrtu i rekao:

- Vjenčanje je objavljeno za osam dana. što velite na to?

Jasenka digne pogled k momku:

- Žališ za njom?

Momak se zbunjeno nasmiješi:

- Kako bih mogao žaliti? Nije mi gospodarica.

- A ipak ti glas zvuči kao da pjevaš opijelo.

- Ne, mlada gospodarice, niti žalim za njom niti pjevam

opijelo, već mislim: što će naš mladi gospodar kad taj glas dopre

do njega?

- Njega se to ne tiče.

- Baš ne može biti sasvim kako vi mislite.

- Što misliš ti?

- Da je mladi gospodin nikako ne može zaboraviti.

- Nije na nju nikad mislio niti bi mu mogla biti vjerenica.

- Kako nije, sigurno je mislio. I odviše.

- Tebi je rekao?

- Ne bi on govorio nizašto, ali u očima mu je zapisano.

- Ne znaš ti čitati.

- Pisana slova ne, ali u očima i u licu piše sve bez slova.

- Ako si vješt tom pismu bez slova, onda je dobro da mla

dog gospodara nema.

- A baš bi mogao stići sada kad ne treba.

Promatra ga s prikrajka, pozorno istražuje njegovo držanje, sluša kako naglašava

riječi i opaža da je njegov pogled nešto us-trašen. To ju nuka da ispituje

dalje:

- Kao da očekuješ gospodara?

- Otkud bih ja znao da li će on doći ili ne, ali pseto je ne

mirno. Neprestano sjedi izvan ograde i maše repom. To je znak da

bi uskoro mogao doći.

Uto se približi stara gospođa Kušević, a Žarko se udalji. Jasenka odmah priopći

majci o vjenčanju.

- Sjećate se, majko, što ste pripovjedali Jelenku onog da

na kad je odlazio? Priču o Nosimiru i Ratimiru. Čudno se ispunja

va vaša priča. Gotovo me strah kako pogađate. Nosimir će se vjen

čati s Ratimirovom ljubavi.

Starica gleda zamišljeno svoju kćer i nakon male stanke klimne glavom:

- A Ratimir je ubio Nosimira, sasvim nedužnog, jer je bila

kriva ona. Samo je ona svemu kriva.

- Odvest će je Draženić odavde. Niti ćemo je vidjeti niti

čuti.

Starica čisti lijehe i dugo šuti, onda se opet oglasi:

- Svakog dana teško čekam Jelenka, a sad bih htjela da se

ne vrati sve dotle dok se oni ne vjenčaju i ne odu.

- Bilo bi uistinu dobro da sada ne dođe.

- Ali gdje bi mogao biti? Zašto izostaje, a da ne daje od sebe

glasa?

- Tko to zna, majko.

Nešto sumnjivo promatra starica svoju kćer.

- Jasenka, ti ga u posljednje vrijeme uopće ne spominješ.

Zar si zaboravila na njega? Ili znaš zašto se još ne vraća? Znaš

gdje je?

- Kad bih znala, ne bih ni časa tajila.

- Uvijek si samo o njemu govorila dok nije bio kod kuće,

sad kao da si zaboravila njegovo ime.

- Sto vas napada, majko? Jelenko je rekao: možda će izo

stati nekoliko dana, možda manje, a možda i više. Eto, ostat će

više nego što je sam mislio, a sad je prava sreća da ne dođe.

- Da, željela bih da ne dođe dok ona zmija ne otputuje odav

le. A ti uistinu ništa ne znaš o njemu? Niti si što čula?

- Majko, što vam je odjednom? Kako bih ja vama to pre-

šutjela? Pa i zašto?

- Dobro, tako sam mislila. Svašta starim ljudima sune u

glavu.

I polako se udaljila u kuću. Jasenka ostane u vrtu. Steže je u srcu da bi mogla

viknuti. Srce joj se prevrće u nekim slutnjama. Osjeća da je bilo sasvim loše

što se klonula razgovora o Jelenku i odluči da će ubuduće neprestano govoriti o

njemu kako bi razbila svaku slutnju u zabrinutom majčinu srcu.

Žarko kopa nedaleko od Jasenke. Ona ga naročito promatra, polako mu se

približava i tiho pita:

- Bio si vani u selištu? Jesi li čuo ima li što nova?

- Ni o čemu ne govore, već samo dršću od izdajice.

- Da, to sam i ja čula, a o crvenom oklopniku ne govore?

- Kažu da je on taj izdajnik. To je rekao plemeniti gos

podin Ilija Vukan.

- A ne znaju ime tog crvenog oklopnika? Naime, onoga koji

se skriva pod tim oklopom?

- Ne znaju, otkud bi znali.

Sve oštrije promatra Jasenka Žarka. Zna da mu je odan. I uvijek ga je uzimao

sobom kad god bi odlazio na duže putove, čudno je da ga je baš sada ostavio kod

kuće.

- Slušaj, Žarko: što god ti ljudi govorili, ni o čemu ne smi

ješ pripovjedati gospodarici. Starost ne podnosi ništa. Zašto da je

strašimo? Što god se dogodi, reci samo meni i nikome drugome.

- Učinit ću po vašoj zapovjedi.

- A i družini zabrani da se pred njom govori o tim strašnim

stvarima što se događaju. Sve je to jako žalosti.

On kimne i obeća da će se držati njenih naloga.

Jasenka strepi od pomisli da će jednog dana čitav kraj spominjati Jelenkovo ime

i njega nazvati izdajicom, posuti ga gnušanjem, klevetama, odvratnošću kojom su

obavili pojavu izdajice.

Svaki dan i svaki čas nosi Jasenki nova uzbuđenja i strah. Očekuje da će jednog

dana netko izviknuti ime njenog brata i cijeli će kraj planuti mržnjom prema

njemu. Plaši je svaka riječ kad družina razgovara o crvenom oklopniku i o

neznanom izdajniku.

Svaki došljak prouzrokuje novo drhtanje, ne donosi li možda crnu vijest. Vječno

je na straži da do majke ne dopre nikakav

glas, a stalno je muči spoznaja da to neće potrajati dugo. Crni oblaci moraju se

jednom prolomiti, munje što sijevaju jednog će dana baciti na njihov dvorac grom

i zapaliti ga.

Nakon razgovora s Jasenkom otišao je Žarko polagano u staju. Sluga čisti jahaćeg

konja sivca. Neko vrijeme 2arko gleda taj posao, a onda mu naloži:

- Osedlaj ga, moram s njim projahati, već dugo čami ova

ko u staji.

Žarko izjaše iz dvorca, a za njim ide pseto. Što odmiču danje prema Kurilovcu,

to brže tjera sivca i skreće prema Velikoj Mlaki.

Pseto skoči naprijed kao da ga vodi. Jaše preko poljana.

Sve se više približavaju šumi od šaša.

Već se spremao zapad sunca, kad su stigli u blizinu močvare. Pseto stade skakati

i zaleti se u šaš. Odande izađe konjanik, omotan plaštem. Na glavi mu kaciga s

vizirom. I digne ga uvis. Ispod rešetke izmilji blijedo mršavo Jelenkovo lice,

uokvireno vizirom. Upali obrazi, upale oči. Usne stisnute, blijede, svaki mišić

odražava bolest duše.

- Oprostite, gospodaru, zakasnio sam - veli Žarko. - Gos

pođica Jasenka bila je dugo u vrtu i nisam smio otići dok nije

otišla u kuću.

- Kako joj je, pita li mnogo za mene?

- Baš smo danas govorili o vama.

- Znaš što ti rekoh na mojem odlasku? Prvo me moraš iz

vijestiti o svemu, a drugo čuvati majku i sestru.

Žarko kimne da je razumio i onda čudno pogleda svojeg gospodara.

- Što me tako gledaš?

- Svakog puta kad dođem s vama na sastanak mršaviji ste

i bljeđi.

- Nije ni čudo. I sad reci: što je nova? Govore li ljudi štogod

o crvenom oklopniku?

- Kako ne bi govorili, kad je projahao Turopoljem i hara

čio.

- Reci mi što govore o njemu.

- Da je izdajica, samo ne znaju tko je.

- Baš ništa nisi čuo? Nitko nije spomenuo ime?

- Nitko ništa ne spominje. Gospođica Jasenka danas me pi

tala jesam li što čuo. Ali nisam. Mladi plemići neprestano nešto

šapću. Možda je njima poznato. Do danas nisu još ništa rekli.

- Znaš li što o šimuniću?

- 0 njemu se veli da leži negdje u Zagorju ranjen.

- I to znam. Ne znaš ništa drugo?

- Naša gospodarica pripovjedala je ljudima priču o izdajici

i otada su svi strahovito bijesni na njega.

- A njegovo ime baš nitko nije spomenuo?

- Nisam čuo, kunem se.

- A zašto si tako smeten?

- Samo zato što nisam rekao sve, a ne usuđujem se.

- Zvao sam te zato da mi kažeš istinu, bilo što. Govori.

Mladom momku zapinje riječ. Blijed je, prestrašen i ruke mu

dršću. Jelenko približi svojeg konja k njegovu i žestokim ga glasom opominje da

kaže sve što zna.

Znoj oblije mladog čovjeka i počinje mucati:

- Gospodaru, strah me da ne prouzročim zlo.

- Dakle, ima novo i važno kad toliko dršćeš? Reci sve ako si

mi još uvijek vjeran.

Gotovo mu plačno zvuči glas dok pripovjeda:

- U županov dvorac stigao je Draženić.

- Slutio sam zašto me danas nešto vuklo ovamo. A dokle će

ostati? I kamo ide? Na bojište?

Žarko se još više smete i odgovara:

- Bili su na zapisu. Ona i on. Vjenčat će se za nekoliko da

na.

Široko rastvorenih očiju, Žarko gleda svojeg gospodara, istražujući dojam i bez

daha promatra kako mu crne oči igraju, zagledane nekamo daleko. Ukočeno čeka da

mu gospodar nešto kaže, no on samo šuti i zuri u daljinu kao da su svaka njegova

misao i svaki osjećaj tamo daleko. Onda se odjednom blijedim, mršavim Jelenkovim

licem prospe podrugljiv smijeh:

- Strah te bilo te vijesti? Neka se vjenčaju. Zašto se ne bi

vjenčali? Zato su se i vjerili da se vjenčaju. A on kani ostati do

vjenčanja ovdje?

- Nisam mogao saznati drugo nego da će za osam dana bi

ti svadba.

- A Velislav Arbanasić i Smiljan Pogledić dolaze li k njemu?

- Jučer sam ih vidio. Dva puta su dolazili u županovu kuću.

- Dakle, vijećaju se. Dobro. Žarko, tvoje su vijesti vrlo mr

šave.

Momak ga začuđeno pogleda, a gospodar mu se nasmije.

- Vjenčanje me ne zanima. Ali čuj: pazi i raspituj se što lju

di govore o crvenom oklopniku. To je jedno. Drugo: nastoj saz

nati što kani Draženić. Ide li na bojište ili kamo drugamo? Ili

će možda sa svojom mladom iz Turopolja u svoj dvor? Što je od

lučio? Saznaš li bilo što novo, odjaši ravno na Vidovac. Tamo u

pustoši popni se na najviše stablo, a na vrhuncu zapali baklju

ako je večer. Ako je pak dan, zapali ognjište da se čestito dimi.

Moji će ljudi paziti i danju i podvečer. Kad mi ovako dadeš znak,

ostani tamo tako dugo dok ne stignem. Nađi izliku da moraš na

općinu. A u nedjelju ostani dugo pred crkvom pa ćeš čuti sve i

tada mi se javi.

- Ima u župana služavka mlada i lijepa djevojka, upoznao

sam se s njom onako preko ograde. Katkad razgovaramo. Od nje

sam doznao i za vjenčanje. Sve ću, dakle, znati što god je u žu

panovu dvoru odlučeno.

- Pametan si ti momak. Još mi reci: govori li štogod o me

ni majka?

- Kod objeda često vas spominje i nada se da ćete brzo do

ći, ali Jasenka šuti. Da joj izručim kakvu poruku?

Jelenko se zamisli, a onda odgovori:

- Poruka bi bila dokaz da me ti izvješćuješ, a to ne smije

biti. Nitko ne smije ni slutiti da dolazim ovamo i da mi ti nosiš

vijesti. Preko tebe ušli bi mi u trag. I zato se dobro ogledaj prije

nego ideš k meni.

Sluga se malo zamisli i upita:

- Gospodaru, zar neće jednom već sve to svršiti?

- Ne znam kada, ali znam da bi me ti upropastio i razbio

sve moje osnove ako preko tebe itko sazna gdje bi me mogli na

ći. Šutnja, grobna šutnja, razumiješ li? To je tvoj zavjet i tvoja

prisega. Niti znaš za mene, niti se možeš domisliti gdje bih mogao

biti. A briga je tvoja, Žarko, da čuvaš moju majku i sestru. To

im jedino smiješ reći i ništa drugo.

- Prisegao sam i umrijet ću prije nego pregazim prisegu.

-¦ Nagradit ću te, Žarko, kad jednom bude vrijeme.

- Ne čekam ja nagradu, već činim za vašu dobrotu.

- Mrak pada, moram poći.

- Gospodaru, nije dobro što dolazite tako kasno i vraćate se

noću.

- Ne boj se za mene, s druge strane močvare čekaju me lju

di, a oni me neće izdati.

Momak je htio još pitati kamo ide i zašto se krije, ali nema hrabrosti i zna da

ne bi dobio odgovor.

- Cuj me, Žarko: ako se desi kakva neprilika majci ili sestri, nešto teško da bi

trebale moju pomoć, učini ono što sam ti rekao. I ne puštaj sestru ni majku s

oka. Razumiješ li!?

- Razumijem, gospodaru. Pouzdajte se u mene.

- Zbogom i žuri se kući.

žarko okrene konja i vraća se. Pseto se umiljava gospodaru ali mu Jelenko ošto

zapovijeda da slijedi Žarka. Pas se teško pokorava i potrči za momkom.

Nekoliko puta Žarko se obazre. Ali ne vidi ništa, osim guste šume od šaša dok ea

konj nosi poljanom strelovitom brzinom kući.

Kad izađe na cestu, pobrza prema Kurilovcu. Tu ga je zaustavio neki konjanik,

žarko trgne motku s pojasa da se obrani ako ga napadne.

- Vodi li ovuda put u Kurilovac? - zapita stranac.

- Vodi. Otkuda ste vi?

- Dolazim iz Zagorja i nosim vijest županu. Mogu li s va

ma?

Žarko mu dopusti. Oni idu istom cestom. Stranac ispituje momka tko je i odakle

dolazi tako kasno.

, - Iz Kuševićeva sam dvorca - veli on - i bio sam na polju. Dugo sam se

zadržao. Zbog toga se vraćam tako kasno.

Stranac ga stade ispitivati najprije o županu, pa onda o drugim plemićima, a

najzad o njegovu gospodaru. Momku se učini to ispitivanje sumnjivim i” odgovara

mu o svemu opširno, a ipak mu ništa ne kazuje.

Stigavši do Kuševićeva dvorca, Žarko zaokrene, pozdravi i ostavi stranca na

cesti.

Nepoznati jahač pohita ravno, u županov dvorac, siđe s konja i uputi se u

blagovaonicu. Tu nađe Berislavića s Draženićem, Arba-nasićem i Pogledićem i

saopći im svoj susret s nekim momkom koji mu je rekao da je iz Kuševićeva

dvorca. Ispitivali su ga redom što su sve govrili.

- Da, to će biti Žarko - veli župan - o tom nema sumnje.

Taj susret, dakle, ne znači ništa. Valja strpljivo stražariti i čeka

ti hoće li se gdjegod pojaviti Jelenkov glasnik.

- - Ako nije danas, bit će sutra ili prekosutra - utješi Dra-ženić župana -

svakako treba paziti i na Žarka. Možda on ne ide u polje, nego u susret kakvom

glasniku. Po tome ćemo Jelenka brzo domamiti u njegov dvorac.

A onda su nastavili vijećati i raspravljati o svojim osnovama.

Županova kuća sprema se za svadbu već puna tri dana. Dra-ženić se ukonačio u

prostranom zidanom dvorcu Smiljana Pogledi-ća da tamo provede dane do vjenčanja.

Ali čitav dan boravi u županovoj kući uz svoju vjerenicu. Vilena je sve vedrija.

Očito je uz vjerenika prošao svaki strah. Opet joj se licem prosulo rumenilo i

vedra je i vesela, spremajući se za svatove. Što se više približava taj dan, to

je zadovoljnija i mirnija.

Četvrtog dana izjutra opazi njena tetka da je neobično zamišljena. Prozirna put

bjelog lica nešto je izbledjela kao da su pale po njemu neke tamne sjene i oči

su neprestano uprte u neku neizvjesnu točku i odaju zamišljenost.

- Što ti je, Vilena danas? - pita je tetka.

- Želim da što prije budem daleko odavde.

- Silno ti se žuri da ostaviš oca i mene?

- Ne, ne i vi morate sa mnom tetko. I oca bih rado nagovo

rila da dođe sa mnom u onaj veliki dvorac, na visini, gdje nećemo

čuti ni znati što se ovdje događa.

- Nikad se nijedan Berislavić nije krio od neprijatelja. Tvoj

otac neće se maknuti odavde kad bi znao da ga čeka i smrt. On

-

je župan, glava Turopolja, mora ostati da brani svoj kraj i svoje domare.

- Znam, tetko, znam, ali dršćem za njega, a danas naročito.

- Zašto baš danas?

- Snilo mi se o njemu.

- 0 kome? - i tetka je pogleda začuđeno.

- 0 Jelenku. Strahovito je bilo. S ovog prozora vidjela sam

ga u snu. Penjao se preko naše ograde. Najprije sam opazila

glavu, onda je stao rasti i rasti kao neka strahota. Bio je tako

visok kao hrast u našem vrtu i samo je prekoračio ogradu kao ne

ki gorostas. A kako je izgledao.

I ona pokrije lice rukama pa se sva strese. Tetka ne može zaustaviti svoju

ljubopitnost i pita je:

- A nije ti rekao ništa?

- Da, nešto je vikao, ali ne usudim se opetovati. Ne pitajte

me, tetko. Još sam sva puna grozote i neću da Slavimir štogod

primijeti. Odredio je da o Jelenku ne govorimo ni riječi i to je

najbolje. Ne recite ni ocu ni njemu ništa.

- Radije se brini za svoju vjenčanu haljinu. Da vidimo kako

djevojke šiju i sve ćeš zaboraviti. Čini se da su u sobi tvojeg oca

već na okupu plemići. Odmah će doći i Slavimir.

Tek što je izrekla otvore se vrata, a Draženić ulazi. Svjež, rumen, oči mu se

žare kao nikad dosad. Pohita k Vileni, cjeliva njezine ruke i šapće joj riječ

pune ljubavi.

- Hajde, mi imamo posla - draška ga županova sestra -

oni tamo već čekaju na tebe.

S nekoliko vjernih pogleda oprosti se s.vjerenicom pa ide u županovu sobu gdje

su Velislav Arbanasić i Smiljan Pogledić s ostalim plemićima sve dane vijećali,

ispitivali Draženićeve momke koji stalno straže da bi pronašli Kuševićeva

glasnika. Ali uzalud.

- Čuva se Jelenko da ne dođe u blizinu svoje kuće - veli.

župan pun mržnje. - Ni za majku ni za sestru se ne brine. A

jeste li vi, gospodine Velislave, bili kod Jasenke?

- Rekao sam jučer Žarku da bih htio s njom govoriti, ali

mi je poručila da nema ništa što bi mogla sa mnom razgovarati.

Dakle, nije me htjela ni vidjeti.

- Prkosna je kao njezin brat. Kad ona odbija sama pomoć,

nismo odgovorni što će se dogoditi - primijeti opet župan - a

onda nastave raspravljati sve dok im sluga ne najavi da su konji

spremni.

Mladi su ljudi ostavili župana, izašli u dvorište i uzjahali.

U pratnji dvadesetak momaka obilaze s Draženićem Turopolje, zaustavljaju se

redom u svakom dvorcu, ogledavaju zgrade iznutra i izvana kako bi ih mogli

utvrditi i donekle zaštititi od na- “ padaja iz Lukavca. Savjetuju ukućanima što

bi mogli poduzeti da se obrane i gdje i kako bi sakrili svoje povelje.

- Najbolje bi bilo da ih ipak odnesu na Kaptol - savjetuje

Pogledić.

- Nipošto. Jučer se jednom seljačkom plemiću dogodila te

ška nezgoda. Uzeo je povelje da ih nosi u Zagreb, kad ga na cesti

zaustave dva lukavačka plaćenika, bace na zemlju i počnu pretra

živati i ispitivati kamo ide. Na sreću on je svoje povelje sakrio

u sare čizama, a ove mu nisu svukli jer su na polju radili težaci

i opazili što se događa pa su dotrčali s motikama i lopatama i uda

rali vojnike. Pobjegli su i tako je čovjek spasio svoje povelje.

- Lupeži - razgnjevi se Draženić. - Ni jedna cesta nije si

gurna, svuda će oni čekati u zasjedi jer znaju da svijet sakriva

svoje povelje na zagrebački Kaptol. Zato je najbolje da ih svatko

sakrije kako može kod kuće.

Uskoro se gospodi pridruže i seljački plemići Galeković, Lek-torić i Trumbentaš

pa ih prate od selišta do selišta, gdje ih dočekuju seljački plemići i primaju

njihove savjete. Sam Draženić istražuje najsigurnija mjesta u dvorištu, u vrtu,

pred kućom ili u stajama, kako bi se sakrio svaki trag zakopanim škrinjama.

Ljudi, puni zahvalnosti, primaju savjete, slave i hvale mlade plemiće koji im

pomažu. Najviše Draženiću čiji su savjeti najzgodniji i najdosjetljiviji.

Mladi se plemići opet vraćaju kući da sutradan nastave.

Poslije podne stigoše zagorski i zagrebački plemići, šimuniće-va rana već je

dobro zacijelila. Draženić razjašnjava došljacima što se zbilo za njihova

odsustva i što su oni naumili.

Saslušavši sve to, Šimunić uzme riječ:

- Mislim da ne moramo hvatati toga đavla. On će sam do

ći, samo razglasite da sam ja stigao u Turopolje i čekam ga da

mi dođe na obračun mačem.

- Nadate se da će uistinu doći?

- Gospodine Draženiću, zadao je riječ pred svima nakon one

moje nesreće kad sam pao u ponor. A on želi osvetu.

- Da, ali nakon toga se pokazao već u crvenom oklopu na

čelu Lukavčana i zna: kad bi se pojavio, ljudi bi ga rastrgali.

- Kako? - začudi se Šimunić. - Zar se zna njegovo ime?

Nismo li obećali presvijetlom županu Berislaviću da ćemo zadr

žati u tajnosti tko je izdajica i to zbog njegove obitelji?

- Istina je, svijet ne zna tko je taj crveni oklopnik, znadu

samo Lukavčani.

- I još nešto - upadne Velislav - onaj lugar što sam ga

ranio i poslao kući u njegovo selo. Taj zna, ali sam mu prije od

laska strogo naredio da šuti. Taj je vrlo daleko na krajnjoj gra

nici Turopolja.

Šimunić je ostao čvrsto uvjeren da će se Jelenko pojaviti čim se razglasi da je

stigao. Odluče da tu vijest razglase preko svojih momaka. Onda izvijeste Cvjetka

o Draženićevu vjenčanju i njegovu planu da do bojišta ostane u županovu dvorcu i

pomaže odbijati svaku navalu ako bi Lukavčani opet došli otimati ljudima

povelje. Osim toga, učinit će sve da se domognu Jelenka i preko njega oslobode

Gordanu.

- Vidite, gospodine Šimuniću - primijeti sada Draženić. -

Vaša je dužnost da odustanete od megdana s Jelenkom.

- Ni za živu glavu.

- Morate barem odgoditi. Mi ćemo samo preko njega dopri

jeti do Gordane. On je smion i drzak, a kad je tako bliz Branden-

burgu, lako će naći kakva tajna vrata na koja bi ona izašla na

slobodu.

Svi su živo pristali uz Draženića i zatražili od Šimunića riječ da neće nigdje

izazvati Jelenka, gdje god bi se s njime susreo, nego će ga predati županu.

- Zahtijevam da mi ga predate - veli šimunić - kad bude

vrijeme. Zakleo sam se da ću izdajicu kazniti.

- Izdajica mora bit kažnjen - naglašava Draženić - sas

vim se slažem s vama, ali on zasad mora ostati živ da oslobodimo

ženu slavnog junaka. To smo dužni Damiru brezovičkom.

Svi pristanu, a Velislav još primijeti:

- Zakleli smo se na njegovu smrt, ali kaznu odgađamo, jer

to zahtijeva Gordanina sudbina. I sada moramo čitavo Turopolje

opasati stražama, ali tako da nikome ne upadnu u oči. Netko od

nas mora žrtvovati i zaci sam u šumu grada Lukavca sve do lugar

nice da izvidimo gdje on živi, kad izlazi i kamo, jer je moj ranje

nik tvrdio da se Jelenko nalazi baš u tom šumskom drvenom dvor

cu kneza Brandenburga. Već sam odlučio da idem prvi.

- Čekajte, gospodine Velislave - primijeti Draženić, svi će

mo redom imati pune ruke posla dok se ne dokopamo tog mladi

ća. Ovoj stražarskoj službi najbolje će poslužiti moji ljudi, jer

njih Jelenko ne poznaje. Prepustite to, dakle, meni.

Razgovor prihvaćaju i raspravljaju dalje sve potankosti.

Župan Berislavić pozvao je mlade prijatelje k objedu.

Svi su otišli u blagovaonicu i sjeli oko stola. Draženić je započeo razgovor o

svadbi, a njegovi su drugovi razumjeli da pred Vilenom ne želi govoriti o svojim

vijećanjima koja bi je uzrujavala. I tako je vrijeme objeda prošlo u vedrom

raspoloženju.

Prije nego što su se digli, najavi Draženić svojem budućem tastu.

- Rekoše mi jučer na Kaptolu da moram pribaviti spise za

vjenčanje. Zato ću skočiti kući u svoj dvorac da uzmem sve što

mi treba. Već sam rekao Vileni da bih sutra u zoru otišao, a za

dva dana sam opet natrag.

- Mislim da ne bi morao sam odlaziti kući, pošalji svojeg

kapetana Lučića.

- Pohranio sam sve važne spise i dragocjene nakite na takvo

mjesto u zidu svojeg dvorca o kojem nitko ne zna ništa, pa ni on.

Pošten je, ipak sam pohranio u zakloništu vrlo mnogo blaga u

draguljima, zlatu i dukatima, a isto tako i vrlo važne pergamene.

Nikako ne želim da itko sazna gdje se sve nalazi, osim mene i mo-

je buduće žene. Kad je odvedem u dvorac, pokazat ću to samo njoj.

Njegov se pogled potkrade k Vileni, cjeliva je i miluje, a ona obara oči i

porumeni. Oni ostali se učine kao da nisu ništa opazili. Draženić se okrene k

Velislavu i Poglediću koji su nešto tiho međusobno šaputali.

- Ne biste li me vas dvojica, moji djeveri, otpratili u moj

dvorac da vidite kako je tamo i što sve čeka moju buduću ženu?

Htio bih da izvijestite o tome njenog oca, a i nju.

- Slavimire, ne treba mi svjedoka - prosvjeduje Berisla

vić.

- Ne, gospodine župane, upada Velislav - svakako ćemo

primiti poziv gospodina Draženića. Ionako smo se zabrinuli ma

lo prije kad je govorio o svojem putu. Treba da ga pratimo.

I opet pogleda svoju vjerenicu.

- Ova dva dana ostavit ću na straži svoja dva čovjeka da

čuvaju Jelenka Kuševića, a Lučića uzimamo sa sobom - nastavi

Draženić.

- Primam vaš poziv - odgovori Velislav - a ti, Smiljane,

hoćeš li poći?

- Razumije se, i ja primam. Mi smo njegovi djeveri i ne os

tavljamo ga.

Draženić navijesti županu i Vileni:

- Ostavit ću vam trideset momaka da vas čestito štite ova

dva dana dok ne budem ovdje, dvadeset uzimam sa sobom na put.

Već sam Vileni sve razjasnio kako će moji ljudi obraniti svaki

napadaj na vaš dvorac. Napokon, čvrsto je zidan i kad se smjesti

u njemu trideset momaka, gotovo je tvrđava.

- Nježno se brineš za nas, moj sinko.

- Brinem se za svoje srce i za svoj život koji ovisi o sreći i

životu moje vjerenice.

Ljupki Vilenin smješak nagradi ga za te riječi.

Čitavo popodne proveli su vjerenici zajedno. Slavimir govori s Vilenom samo o

budućim danima sreće i blaženstva i o slavi koju će steći na bojištu, jer odlazi

onamo miran, sretan i siguran, da je ona samo njegova. I tada joj dočarava slike

iz daleke budućnosti, o sjaju i ljepoti kojom će je okružiti.

- Već stoti put govorim vam, Vilena, jedno te isto. Ne dosa

đuje li vam ta slika jer je stalno obnavljam pred vašim lijepim

očima?

- Sve što je lijepo i plemenito nikad ne može dosaditi. A sve

što mi kazujete, to je obećanje sreće. Upravo želim biti sasvim

sretna i vesela kao što sam bila prije ovih groznih dana što smo

ih proživjeli.

- Ti, živote moj. Ti si sve i jedino što želim posjedovati i

zadržati do smrti. Zbog tebe ću se okruniti slavom i častima i

svim onim što me čeka u budućnosti. Neki mi je vrač jednom pro

rekao da me čekaju velike časti i visoke vlasti u životu. Sve to

-

meni ne treba za mene, već samo da me ti što više ljubiš. Dok sam uza te, ginem,

nestajem, dršćem i žeđam za tvojem cjelo-vom.

Onda netko otvori vrata. Ulazi župan Berislavić.

- Vas se dvoje još uvijek niste dovoljno napripovjedali?

Oboje se trgnuše, pa idu u susret ocu, gotovo raspoloženom

od radosti. Draženić mu sav sretan razjašnjava:

- Sutra u zoru idem i neće. me biti dva dana. Zamislite: ko

liko srce ima da kaže srcu prije toliko dugog rastanka. A ja vas

molim: čuvajte je i ne puštajte iz kuće. U subotu ćemo biti ovdje

još za dana, sigurno o zapadu sunca. To je najkasnije, a onda još

samo jedna noć i Slavimir Draženić bit će kralj svemu svijetu.

U sretnom čavrljanju provedoše večer, a tada se Draženić zajedno s Pogledićem

uputi u njegov dvorac na počinak.

Prve zrake zore pomilile su se na istoku i zaustavile na povorci konjanika u

županovu dvorcu. Na čelu povrke je Draženić. Uza. nj Velislav i Smiljan, svi u

potpunoj opremi.

S prozora promatra Vilena svojeg vjerenika kako određuje još posljednje

zapovjedi svojim vojnicima koji će ostati u županovu dvorcu. Svršivši naloge,

ogleda se na kapetana Lučića koji vodi njegovih dvadeset momaka. Ovaj mu najavi

da je sve u redu i može se poći. Ali Draženić još ne daje znak za odlazak.

Zagledao se u Vilenu. Zlatna joj je kosa osvijetljena prvim zracima zore. Plave

oči nalik su na nebo, vedro i čisto. Ne može skinuti pogleda s te slike. I sve

ostale zanosi ljepota djevojke. Nešto je čudno u toj ljepoti. Nešto čarobno,

neviđeno kao da nije živ stvor, već samo slika, slika umetnuta u okvir od

prozora i nitko se ne čudi što Slavimir ne kreće, već ostaje u sedlu, nijem i

nepomičan, zagledan, izgubljen. Kao da je nešto prestrašeno u tom pogledu, neka

teška misao, strašna čežnja, ljubomora, ili sve zajedno.

- Rastaješ se s njom kao da se nećete vidjeti godinu dana

- veli mu župan tiho.

- Samo još dva dana, Vileno, i evo me puna sreće i lju

bavi.

Digla je ruku i mahnula mu. On dade znak. Povorka krene.

Kad su izišli iz dvorca, još jednom okrene konja, digne klobuk i opet je gleda

dugim pogledom. Onda zatopoću kopita, uzvitla se prašina, a mladić, okružen

svojim prijateljima, jaše niz cestu.

Župan se okreće za njim iz svog dvorišta i primijeti svojoj kćeri na prozoru.

- Uistinu je krajnje vrijeme da se vjenčate, jer će se taj

mladić u svojoj ljubavi rasplinuti.

Ona se samo smiješi. Oči su joj svijetle, a čelo vedro. U njezinu dušu kao da se

opet vraća mir i vjera u sreću koja joj je

uvijek bila pratilica čitavog života, od djetinjstva pa do minulih dana, kad je

zajecala u naručju svog oca.

Župan je sretan i zadovoljan. Raspršena je magla koja jeza-stirala od nedelje

lice njegove miljenice.

- On je čestit čovjek, muškarac i junak, bit ću doista miran

kad te povede u svoj dvorac. Tamo te ne može nitko dostići. A

jesi li ti sada barem sasvim sretna? - pita je da smiri sebe.

- Da, oče, sretna sam, samo još uvijek osjećam strah za

vas.

- Ne smiješ se ni časa bojati za oca koji nosi ime Berislavić.

Želiš da ti vjerenik bude junak, a otac? Zar on ne mora biti ju

nak?

- Nisam tako mislila.

- Dakle, ne zaboravi da ti je i otac junak. Pa kad se za vje

renika ne bojiš, bila bi uvreda da se bojiš za oca.

Ona raskrili ruke i pruža ih dolje u dvorište kao da bi ga htjela zagrliti, a on

se smiješi, pokazuje u daljinu, gdje duga crta prašine pokazuje put kojim odlazi

Draženić.

- Šalji ovaj zagrljaj njemu. Jadni mladić, on je tvoj rob, ma

kar je na maču junak.

I dugo još prati Vilena tu bijelu crtu dok se nije sasvim raspršila.

A kad se župan uspeo u dvorac pristupi svojoj kćeri pa je zagrli:

- Velika mi je briga pala sa srca. Osjećam da ću lako umri

jeti jer znam: štitit će te čovjek kakvog ti ne bih mogao naći ni

da sam ga sto godina tražio.

- I vi ste sasvim zadovoljni s njim, oče?

- Sretan sam, ne samo zadovljan. Svi smo te mazili, svi smo

bili tvoji sluge, jest, tako je, ali sada ćeš dobiti muža koji ti je

rob. Svezala si ga do kraja života i neće mu biti zlo.

Ona se nasmiješi:

- Uvijek ste mi rekli da sam mezimica sreće. Ovih sam da

na u to posumnjala. Sada opet vjerujem da je tako.

PUT KNEZA BRANDENBURGA

One večeri, kad je u Lukavac stigao kraljev glasnik iz Budima, da odvede kneza i

Petra Pana na kraljev dvor, priredio je Bran-denburg njemu u počast večeru. Oko

stola, punog mirisnog pečenja i svakovrsnih poslastica, sjedi knez. Njemu zdesna

ugarski plemić Balaš. Domaćin mu iskazuje najveću pažnju i toliko ljubaznosti da

zadivljuje i kaštelana Pencingera. Brandenburg je široke volje. Prazni vrčeve i

neprestano izaziva Petra Pana na šale. Ovaj se spremno odazivlje i društvo

čitavu večer beskrajno hi-

i

&

f

hoće. Ni kaštelan Pencinger nije se već dugo toliko zabavljao i nikad nije

iskazivao Petru Panu toliko prijaznosti kao te večeri. Ali grof Danijel dopušta

da mu se Petar Pan ruga i nazivlje ga svojim trubadurom koji ga je mačem

zaštićivao. I kneževi prijatelji bučni su i natkriljuju jedan drugoga u

smijanju.

Raspojasani mladići posežu za šalama Petra Pana kao i za punim vrčevima.

Gospodin Balaš promatra ih i sudjeluje u njihovu hihotanju. Kad su se mladi

ljudi već dobro napili, ustane od stola, povuče se s kaštelanom Pencingerom u

dno dvorane i tiho mu reče:

- Gospodin Bakač želi da mu svakako izbavite zarobljenika

Batorija.

- Kako da ga izbavim? Zar da možda hrvatskim plemićima

ponudim u zamjenu našu ljepoticu? Ili sina?

- Ne zbijajte šale. Nešto bi se moralo učiniti. Bakaču je Ba

tori vrlo potreban. I kralj neprestano ispituje o njemu. Kralj ni

kome ne može kazivati u pero, već samo Batoriju. Mi se upravo

mučimo da kralja uvjerimo kako je Batori bolestan i zato izostaje

iz službe.

- Dakle, kralj ne zna ništa o toj otmici što su je zasnovali

hrvatski plemići?

- On uopće ne zna ništa što se oko njega zbiva. Kralj spava,

to mu je uvijek bio najvažniji kraljevski posao. Ali Bakač je nes

trpljiv. Hoće da već jednom dobije u ruke tog nezakonitog Kor-

vinova sina.

- Knez me neprestano sprečavao da od Gordane doznam

dječakovo boravište. Čim krenu sutra put Budima, smjesta ću je

okovati u lance, do gola svući njezina sina i bičevati ga dotle dok

ona ne prizna. Opisao sam presvjetlom Verbeciju sve kako je bilo

prvi put kad mi je Petar Pan s knezom sve pokvario. Već joj

je bilo na ustima priznanje.

- Ne mogu shvatiti da li taj lakoumni knez još danas nosi

u sebi kakav osjećaj za tu ženu. Ali očito je tu u igri njegov

bratić markgrof Danijel. Nije li tako, gospodine Pencingeru?

- Danijel se pomamio za njom, ali tu nešto zapleće baš Pe

tar Pan. Zašto, ne znam. Možda je i on pobenavio za ljepoticom,

to nije ni tako teško, a možda se samo izlaže za kneza. Lako bi

meni bilo s tim kraljevim rođakom da nije ovaj đavo uza nj.

Vjerujte, u njemu se skriva opasan čovjek. Više puta opažam

u njegovm očima neku crnu podmuklu mržnju. Ali Petar Pan mo

ra s knezom otići u Budim i tamo neka Bakač potraži neku drugu

dvorsku ludu koja će uhoditi Petra Pana. Saopćite Bakaču moja

opažanja i moje sumnje da je Petar Pan neprijatelj sviju nas, ali

ne znam za uzrok njegova neprijateljstva. U tim čudnim, kosim

očima leži nešto pakleno.

- Uistinu, gospodine kaštelane. Dok ga promatram, čini mi

se da ste proniknuli. Uistinu, kakav je to pogled. Đavolski, pod

mukao, opasan.

- Glavno da se sada oslobodim kneza i ovog Lucifera, a on

da će kraljević Ivan biti u mojim rukama.

- Bakač tvrdi da je sigurno negdje u jednom dvorcu u Hr

vatskoj, ili u Iloku, u tvrđavi Lovre Iločkog, ili drugdje. Možda

u kakvoj tvrđavi u Primorju, možda su ga Frankopani uzeli u

Novi i tamo ga sakrivaju.

- Ostavite to samo meni. Žena Damira od Brezovice otvorit

će svoja lijepa usta čim se maknu knez i Petar Pan.

- Čujte - upozori Balaš Pencingera - čini se da baš sada

knez govori o njoj.

I obojica se pričinjaju kao da razgovaraju, a zapravo prisluškuju kneževe

riječi.

- Znam, Danijele, da ćeš se zaviti u crno od žalosti za ba

demastim očima. I baš je dobro što moraš sa mnom, jer je već

skrajnje vrijeme da zaboraviš te oči. A ne trebaš se za nju ni bo

jati. Pencinger mi je obećao da će je pustiti na miru tako dugo

dok samoj ne dozlogrdi zarobljeništvo. Petar Pan tvrdi: "Najbolje

je ostati pasivan kad nešto hoćeš od koga postići. Najposlije tvoj

mir dosadi protivniku pa se počne valjati u muci i učini što god

hoćeš." Vidjet ćemo, ima li Petar Pan pravo.

- Petar Pan ima uvijek pravo - odgovori dvorski luđak. -

I čim mi dođemo u Budim gdje su lijepe crnooke žene, markgrof

Danijel zaboravit će da je bilo bademastih očiju. Neka živi kralj!

Pijem u njegovo zdravlje jer me oslobodio tamovanja u tom do

sadnom kraju. Što je s vama, gospodine kaštelane? Kad me ne

bude, tek onda ćete me kovati u zvijezde. Čim ja odem iz ovog

dvorca, bit će to mrtvačnica. I dozivat će Petra Pana, ali on se

više neće vratiti.

Svi se okrenu k prozoru gdje stoje kaštelan i Balaš, dok luđak govori:

- Kneže, tako mi luđačke časti, kanite li se još jednom vra

titi u ovaj dvorac, istupit ću iz službe. Tu sam se uhinio, ukalju-

žio. Sam se sebi, gadim. Života mi se hoće na kraljevskom dvo

ru u krugu lijepih žena i muškaraca koji imaju bar nekakvu gla

vu, magareću, volovsku ili praseću, bilo kakvu, ali ipak glavu, a

ovdje svi idu bezglavo. Svima su skinuli glave Hrvati mačem svo

je izdržljivosti.

Petar Pan bunca kao da se i on ponapio.

Pencinger i Balaš stoje još uvijek kraj prozora i promatraju društvo, a Petar

Pan malo tetura i viče:

- Gospodine kaštelanu, gospodin markgrof Danijel veli da će

jahati u Budim na sivcu, baš onom kojemu sam ja namijenio

sreću da nosi jedinog umnog čovjeka u ovom kraljevstvu, budalu.

- A ja ne dam sivca i ne dam.

Pencinger odgovori lakrdijašu:

- Odredio sam za put u Budim najjače, najbrže i najizdrž-

ljivije konje.

- Kladim se da niste dobro odabrali.

-

- Ne brbljaj, Petar Pan - mrgodi se knez. - Ja ću sutra

odjahati na svojem vrancu u Budim. Smućuje mi se od brblja

rija.

I on strašno namršti lice i uhvati se za prsa, zabaci glavu pa sklopi oči.

- Gle, gle, kneže, kanite li odigrati neku lakrdiju? Ne možete

jer lice vam odaje tragediju.

Knez se ne odazivlje. Glava mu najednom klone. Čitavo mu tijelo omlohavi kao da

je obamro, smota se u klupko i pada sa stolice.

Markgrof Danijel dotrči k njemu. Petar Pan skoči i pomaže Danijelu. Zovu ga, ali

se ne odazivlje.

- Što se to s njim dogodilo? - pita Petar Pan. - Valjda se

prejeo?

Drugi se strče oko kneza. Nitko ga ne može dozvati k svijesti.

Pencinger i Balaš sliježu ramenima:

- Opio se kao životinja - šapne Pencinger budimskom glas

niku.

Petar Pan i Danijel zovnu baruna Konrada pa nose kneza u njegovu spavaonicu i

polože ga na postelju.

- Do đavola, nije se opio - vikne Petar Pan - nešto mu

je očito pozlilo. Dozovite odmah liječnika, gospodine barune Kon-

rade.

I on istrči iz sobe.

U blagovaonici lukavački kaštelan ne brine se za kneževu nesvijest i raspravlja

sam s Balašem. Sjeli su k stolu, uzeli vrčeve, približili glave i okrenuli

bradata lica sučelice. Balaš šapne Pen-cingeru:

- Očekivao sam vas na razgovor podvečer.

- Nisam se usudio doći u vašu sobu. Petar Pan je sve vri

jeme šetao trijemom, gore-dolje. A nisam htio da me vidi s va

ma. Kako vidite, od njega nisam siguran nigdje, ali o tom kasnije.

Sada molim: kakve zapovijedi šalje kardinal Bakač?

- Prvo da mu što prije izručite nezakonitog Korvinova sina,

drugo da pritisnete sve plemstvo što je u okolini kneževih imanja:

slobodnjake i kmetove.

- To sam već čestito započeo, a doskora ću nastaviti.

- Zatim neka vaši vojnici što više prodiru na posjede grada

Zagreba. Građani će planuti zbog toga. Medvedgradsko imanje

ima premalo posjeda. Zato mi želimo Zagrebu uzeti za Medved

grad sela Gračane i Dediče. Naravno, to možemo osvojiti samo

oružjem, i to u kneževo ime.

- Bit će teško. Za taj pothvat trebam mnogo više ljudi, ali

bih molio manje osuđenih razbojnika, a više izvježbanih plaćeni

ka. Ovi razbojnici ostavljaju me čim nemaju dozvole da pljačka

ju za sebe. A mi ih šaljemo da grabe za vas, gospodo, u prijestol

nici.

- Dobro, gospodine barune, vaše ću želje podnijeti kardinalu,

Verbeciju i Ferenciju. Nama je naročito mnogo stalo do toga da

se kmetovi i vazali kneževih imanja što više umnože.

- Onda Bakač ipak radi u korist kraljeva rođaka kneza Bra-

ndenburga?

- Kud ste zašli, gospodine kaštelane? Mi radimo samo u ko

rist kraljevstva. Vi znate da je kraljev rođak utuvio u glavu da

postane ban Hrvatske.

- Ali ban kao i banovci mogu biti samo rodom Hrvati i vje

rom rimokatolici.

- Protiv toga se ne može. Zato smo našli Hrvata koji će pri-

seći na zastavu vlade i potpuno pristati uz našu stranku. Mi kne

zu Brandenburgu moramo dati priliku da se čestito omrazi pred

Hrvatima, jer kralj Vladislav je slab prema svojem nećaku Đuri

pa neprestano jauče Bakaču neka kneza preporuči hrvatskom sa

boru. Zato i moljaka Hrvate za pomirenje s knezom.

- Zbog toga želite lišiti povelja plemstva u blizini njegovih

imanja da ga obogatite podanicima i novim selištima? - pita Pen

cinger.

- Ne zato da njega obogatimo. Knez, taj razvratni pijanac,

neće to uživati. Čak smo odlučili da se ne smije oženiti.

- To mu niko ne može braniti - upadne Pencinger.

- Nismo li mu već pokvarili ženidbu s poljskom princezom?

Ni jedna ga djevojka neće uzeii, to je naša briga. Tako će on um

rijeti bez potomka, a onda po zakonu sva njegova imanja pripa

daju kraljevstvu, a to znači nama koji smo na vlasti. Vidite kako

vam se nude prilike da steknete našu zahvalnost. I kad sam vam

ove zime poslao osnovu kako ćemo od hrvatskih plemića i slo

bodnjaka Turopolja izmijesiti bespravne kmete, onda sam od

mah mislio i na vašu nagradu. Učinit ću vas vrhovnim kaštelanom

svih imanja i rizničarem kraljevske riznice.

- Ali one koju bude punila Hrvatska, ona druga je uvijek

prazna.

- Da. Iz Hrvatske dolazi najviše daća jer ih znamo čestito is

cijediti do dna. Sad znate u koju svrhu radite. Kralj Vladislav

neće se protiviti našoj volji jer nema snage reći: ne. Ta riječ u

njegovu mozgu ne postoji.

- Pravo je čudo da se taj slabić znao progurati na prijesto

lje.

- Progurali smo ga mi, protivnici hrvatskog kandidata Iva-

niša Korvina. A sada nam je odjednom uskrsnuo taj kraljević,

krv krvi Ivaniša Korvina.

- Ne može on nauditi Vladislavljevu sinu Ljudevitu - veli

kaštelan.

- Po zakonu kraljevstvo mora priznati prvorođenog kralje

vog sina. Ako pak nema potomka, onda biramo novog kralja.

- Zašto se onda toliko bojimo tog nezakonitog crva?

-

- Ne bojimo se njega, gospodine barune Pencingeru, nego

Hrvata. Oni su uvijek bili protivnici Vladislava, a pristaše Korvi-

na. Ako oni iskopaju tog crva iz zemlje i nađu mu veze u inozem

stvu, otcijepit će se Hrvati od države što svaki Hrvat vruće želi,

dakle, taj mladi crv koji negdje postoji, može podgrizati kraljev

stvo, odvratiti Hrvatsku od nas. Zato ga valja zgaziti dok ne na

raste. To je prva stvar. Druga, Bakač me ne bi slao ovamo samo

zbog toga da dovedem kneza nego mi je naložio da govorim s

vama o nekoj osnovi protiv Hrvatske, što možemo izvesti samo

uz pomoć nekoliko Hrvata koje moramo predobiti bilo uz koju

cijenu ili ih lukavošću namamiti u naše kolo. Naročito trebamo

u tu svrhu odlična hrvatska imena koja bi djelovala na hrvatsko

pučanstvo. Valja podijeliti posao: vi ćete voditi protiv Hrvata

borbu oružjem u ruci, a mi lukavstvom. Za jedno i drugo osno

va je gotova.

Na vratima se čuje neko šuškanje. Upozoren na to od Pe-cingera, Balaš ušuti.

Malo su slušali. Kaštelan ustane pa ide k vratima što vode u hodnik i otvori ih.

Vani je tamno.

- Svjetla su već pogašena. Sluga je mislio da smo i mi legli

pa je ugasio svjetlo. Nikoga nema u hodniku - opet se vrati i

reče tiho Balašu:

- Da nije knez poslao Petra Pana za mnom?

- Tako malo vjeruje u vas?

- Otkad se lakrdijaš plete u moje stvari, knez se promije

nio. Rekoh vam: taj dvorski luđak ima neke posebne namjere.

- Precjenjujete tu čeljad. Svi lakrdijaši na dvorovima ulizu-

ju se svojim gospodarima jer im je drago kočiti se, šepiriti kao

miljenici vladara i knezova.

- Varate se, plemeniti gospodine, ovaj čovjek ima mnogo vi

še soli u glavi, nego što pokazuje. Samo dosad se nije pleo u

moje stvari.

- A zašto se plete sada? Na to mi odgovorite, gospodine kaš

telane.

- To ne mogu razjasniti, samo konstatiram da je pokolebao

kneževo povjerenje u mene.

- Onda se očito spleo s kojim od Hrvata i radi njima u pri

log?

- Gdje bi Napuljac pomogao Hrvata. Dok je kraljevala Beat-

rica, Hrvati su bili krvni neprijatelji svemu što je došlo iz Napu

lja - uvjerava Pencinger.

- Dovoljno su bistri da sada potraže njihovu potporu ako im

ustreba. Ako toliko sumnjate u Petra Pana, onda moramo dobro

pripaziti na njega.

- Zato sam zamolio da ga kralj pozove u Budim i s knezom

makne s ovog dvora.

- Dakle, želja vam se ispunjava.

- Ali i tamo morate pripaziti na njega.

- Tu ću opomenu javiti u Budim preko našeg prijatelja Fra

nje Ferencija. Kako se knez s njim slaže?

- Vrlo dobro. Pije s njim kao s ostalima i ne sluti da ga je

Bakač postavio da pazi na njega. Nije vam pripovijedao kako se

knez u posljednje vrijeme ponaša prema meni?

- Nisam našao priliku da s njima razgovaram. Neprestano su

mi na vratu ili knez, ili Danijel, ili Petar Pan.

- A vi ste to smatrali slučajem? Ne, gospodine, to nije slu

čaj. Petar Pan ih je podučio da to čine.

- Otkud bi on nanjušio što se plete iza kneza, odviše je glup,

vi ga precjenjujete, gospodine barune, sasvim obična ljudska bun

deva. Nikad ne može doseći Bakaćeve tajne niti. A sada i ja idem

na počinak - veli kraljev glasnik. - U zoru krećemo svi prema

Budimu. Evo, to je pismo koje ima donijeti za mnom brzoteča.

Napisao sam to u ime banova namjesnika kao da se moram smjes

ta vratiti zbog važnih događaja na ratištu. Podvečer ću se vratiti

u Lukavac.

- Knez će ipak posumnjati.

- Ne može sumnjati, mora u Budim, a kad se ja vratim...

- Imat ću već Gordanino priznanje.

- Samo nastojte da ne učinite ništa odviše grubo zbog čega

bi se Hrvati potužili kralju i onda bi doznao za otmicu. Baš zato

sam vam odredio da kneza navedete na otmicu jer će pred kra

ljem on odgovarati. I kad se vrati u Budim, knez će pomno skri

vati što je izveo.

- Uvjerio sam ga da će od kralja iznuditi bansku čast ako

mu preda kraljevića i tako mu natovario svu odgovornost za Gor-

daninu otmicu.

- Hrvati će, naravno, tužiti kralju.

- Na koga će svaliti krivnju ako Hrvati zatraže zadovoljšti

nu?

- Na kneza, a najviše na vas, ali vaša nagrada bit će prema

tome i otkrojena.

Pencinger se nakloni, a Balaš mu se nasmiješi:

- Kad radimo za kraljevstvo, radimo za svoje džepove.

Iz hodnika dopru odjeci koraka. Oni su uzeli vrčeve da popiju preostalo vino.

Onda se vrata hitro otvore. Barun Konrad utrči sav blijed i uplašen.

- Što je gospodine barune? - pita kaštelan.

- Knez umire.

Gospoda zabezeknuto gledaju glasonošu pa onda izmijene značajan pogled.

- Tko veli da umire?

- Dođite, pogledajte ga. Liječnik mu više ne može pomoći.

Oni se požure u kneževu spavaonicu.

Pod krovom baldahina od crvene svile leži knez. Uza nj su liječnik i njegovi

prijatelji. Petar Pan sjedi do nogu i mračno zuri

preda se. Ne gleda kraljeva glasnika ni Pencingera. Ovi su se zaustavili pred

posteljom i, šuteći, promatraju kako se na postelji knez previja, jauče, stenje.

- što je to? - pita kaštelan liječnika.

- Sva mu se utroba prevrće - veli on. - Teško je, vrlo teš

ko.

- Otrovali su me - stenje knez.

- Otrovali? - vikne Petar Pan, uspravi se i digne glavu. Ši

ljasta kozja bradica čini se kao da prijeti.

- Gospodo, čujete li ovu optužbu?

- Još i sada budalite, Petar Pan, - okosi se na nj Pencinger.

- Knez optužuje, ne ja. Svi ste to čuli - prijetećim će glasom

Petar Pan. Svi su se trgnuli. Pencinger žestoko poviče:

- Kneže, ne može biti, odmah ću pozvati kuhara, sve je bilo

svježe. Kad bi jelo bilo pokvareno, mi bismo se svi razboljeli.

- Baš zato što smo mi svi zdravi pitam: od čega je knez obo

lio? - pita Petar Pan, vičući iz sveg grla.

- Nemate koga pozivati na račun - izdere se Ijutito Pencin

ger.

- Kralju se mora položiti račun od čega umire njegov milje

nik nećak. Jeste li razumjeli što to znači?

Kraljev glasnik iziđe naprijed da potisne dvorskog luđaka od postelje:

- Ostavite kneza. Ne uzbuđujte ga.

- Petar Pan, prijatelju, ne ostavi me - stenje knez i pruža

za njim ruke.

On ide još bliže knezu i govori mu uvjerljivo:

- Samo me smrt može odijeliti od vas, gospodaru moj.

- Sjedni uza me, šalji poruku da me netko htio maknuti.

Optužba lecne sve, a najviše kaštelana:

- Kneže, ne optužujte najvjernije svoje službenike, odmah

ću dozvati kuhara i sluge i služavke.

- Neka se zakunu na raspelo jesu li što knezu metnuli u vi

no - određuje bijesno Petar Pan.

- Netko jest. Sluge ne mogu biti - stenjući govori knez.

- Pomozite, vraču - moli Petar Pan - smilujte se, pomozi-

te - uzdiše iskrenom žalosti dvorska budala.

Kraljev glasnik zove dvorskog liječnika u hodnik. Za njima idu Danijel i barun

Konard.

- Recite što mu je? - pita Balaš.

- Po svemu se čini da je otrovan.

- Poludjeli ste kao i ona njegova budala.

- Gospodine barune, nisam crpio znanost iz pameti dvorskih

budala, nego iz knjiga. Velim: otrov je i ništa drugo.

- Pazite što govorite. Očito se prejeo i zato...

- Vaša milosti, ja sam čovjek znanosti, a ne nagađanja. Li

ječio sam kraljeve i vojvode.

- Koji su umrli od vašeg liječenja.

- Molim gospodina baruna neka me otpusti, bolesnik treba

moju pomoć.

- Jeste li mu dali lijek?

- Znam svoju dužnost, ali tko zna nije li otrova bilo toliko

da mu više ništa ne može pomoći. Svakako bi ujutro trebalo doz

vati svećenika.

Balaš se uputi u blagovaonicu u Danijelovoj pratnji. Tamo nađoše kaštelana kako

preslušava kuhara, služavke, sluge i sve one koji su zaposleni kod ognjišta i

dvorbe. Svi su smrtno blijedi. Svi prisežu da nisu ništa učinili niti im je tko

naložio da knezu saspu otrov u piće ili jelo.

Tada ih kaštelan otpusti. Danijel ide očajno, gore-dolje, i uzdiše:

- Netko je ipak kriv.1 Ne može otrov pasti iz zraka. A kome

bi bilo od koristi ako ga otruje? Kome je do toga da se kralju

zamjeri do smrti?

- Baš zato ne vjerujem u otrov, gospodine markgrofe. Sabe-

rite misli i utvrdite da je kakvo otrovanje sasvim nemoguće.

- Vidjeli ste ga. Smrtno je blijed, oči upale, kao da smo ga

izvadili iz groba.

- Istina je. Ali otrov ne može biti. Nikako, osim ako ipak

nije netko od slugu.

- Svi su ga voljeli. To ne može biti - poriče Danijel.

- Ako su njegovi vojnici”- upadne Pencinger. - Nad njima

uvijek viče i prijeti im da će ih objesiti.

- A ipak nikad nijednog nije izbičevao, a kamoli objesio.

Vojnici nisu. I otkuda? Gdje? Tko od njih može do kneza? Jedino

njegov peharnik koji je Verbecijev pristaša. Taj pobuđuje sum

nju.

- Gospodine markgrofe? - upada Balaš uvrijeđeno - na-

dani se da ovom sumnjom ne želite uvrijediti dvorsku stranku i

njezine vođe.

- Ne, gospodine barune, ali se ne da poreći: knez nije po vo

lji vašim istomišljenicima u vladi.

- Varate se, vole ga svi.

- Ne vole, jer je odviše lakouman, spočitavaju mu da rasip-

lje imetak. Istina, posezao je u kraljevu riznicu u Budimu, a to

ih je ljutilo jer je njima ostalo manje, ali otkad je knez u Hrvat

skoj, pomaže kraljevsku smočnicu svim što joj treba. Ipak, još

uvijek mrze kneza jer misle da želi steći bansku čast u Hrvat

skoj.

- Vi se zalijećete u opasne objede, gospodine markgrofe, su

mnjičite najviše dostojanstvenike.

- Ne sumnjičim nikoga lično, ali mene ne može više nitko

uvjeriti da moj bratić nije otrovan.

- Gospodine markgrofe - plane Pencinger - ja sam odgovo

ran za njega.

y

- Ako me želite pozvati na odgovornost, požurite se jer ću

već sutra otputovati kralju da mu saopćim što se tu dogodilo.

- Kralja se ne može i ne smije uzbuđivati takvim sumnja

ma - upadaju čas Balaš, čas Pencinger.

- Nisam vaš podanik, gospodine barune, a kralj je i moj ro

đak - vikne Danijel. - Imam pravo otići k njemu i reći mu što

me bude volja.

Njegov oštar nastup i odvažne riječi preplaši oba Bakačeva pouzdanika. Videći da

se mladićeva sumnja ne da ničim zaustaviti ni ublažiti, stadoše ga moliti:

- Gospodine markgrofe, strpite se. Vidjet ćemo kako se raz

vija bolest pa tek onda zaključiti.

- Ja sam svoje čuo, zaključio i odlučio. Sutra idem.

- Pričekajte, možda ipak ostane na životu.

- I onda idem kralju.

- Ali čemu kralja uznemirivati? Ionako je sumnjičave pri

rode. To bi ga moglo povesti krivim putem.

- Naprotiv, pravim. Umre li moj bratić ili ne, moram kralja

upozoriti na sve što mislim, a onda ću i bratića povesti sa sobom

u Njemačku. Tamo ima uglednih rođaka, čak i na njemačkom

kraljevskom dvoru. Neka car Maksimilijan zaštiti knežev život.

- Ali ja prosvjedujem, gospodine markgrofe, da se bilo tko

sumnjiči i molim vas iskažite mi samo toliko poštovanje da pri

čekate još sutra. Sam ću se pobrinuti da se knezu pruži svaka

pomoć - uvjerava Pencinger.

- Pružit ću vam dokaze da kneza nitko u vladi ne. mrzi -

brani se Balaš - naprotiv nastoje da ga učine hrvatskim banom.

Ako to dosad nije uspjelo, krivi su zakoni u Hrvatskoj. Bakač

bi bio najsretniji da to može uspjeti, ali kneza čekaju najveće

časti i službe u ovom kraljevstvu. Na to vam zadajem riječ.

- Ne radi se sada o časti i službama, nego o njegovu životu.

U to se pojave kneževi dvorani, barun Konard s Franjom Fe-

rencijem.

- Kako mu je? - pita Danijel zabrinuto.

- Sve gore, svakog časa stenje i sve više slabi, na časove gu

bi svijest.

- Svršeno je s njime - zaurla Danijel. - Sutra u zoru pu

tujem kralju. Tko će od vas sa mnom? - pita drugove.

Franjo Ferenci pogleda, pitajući Pencingera, pa onda Balaša, ali ovi mu ne

odgovaraju nikakvim znakom ni riječima.

- Ako vam nije s voljom, ostanite uza nj - veli markgrof.

- Možda će mu biti milije da ste ovdje - ja putujem bilo mu

kako bolje ili gore, živ ili mrtav.

Uzrujani Pencinger zapita:

- Zar nikako nećete uslišati moju molbu gospodine mark

grofe da pričekate?

- Ne, gospodine barune.

- Vaša sumnja može toliko uzrujati kralja da bi ga mogla

udariti kap.-Znate kako je već bilo s njim kad je umrla kraljica

Ana.

- Pripravit ću spretno, oprezno. Odgovaram za sve.

Nepokolebljivost je vidno ozlovoljila i Balaša i Pencingera.

Danijel ostavi sobu. S njim idu i njegovi drugovi.

Balaš pogleda Pencingera čvrsto u oči i polagano mu se približava:

- Gospodine kaštelane, niste li vi možda pokušali da vam

knez ne bude na putu?

Kaštelan mrko pogleda budimskog glasnika:

- Ista misao kruži sada mojom glavom, možda ste vi...

- Ali, gospodine kaštelane, to je odviše smjelo prema Baka-

čevu prvom pouzdaniku.

- Meni se isto tako čini. Zaboravljate da je mene poslao

kardinal da budem savjetnik i vođa kneževu životu i vladanju.

Obojica se promatraju. Pogledi im se zakvačili kao i sumnje. Balaš stade šetati

blagovaonicom. Pencinger sjedne sav izmoren. Onda predloži:

- Ne bismo li obojica legli na počinak?

- Prije se moramo sporazumjeti, gospodine Pencingeru.

- Evo me na vašu zapovijed.

Predstavnik vlade gleda mrko, gotovo gnjevno kaštelana:

- Ovim trovanjem sve su mi osnove pokvarene. Moram sada

sve promijeniti, a Bakač će bjesnjeti baš kao što će kralj plakati.

Ali nema druge pomoći. Sutra u zoru moram otputovati u Bu

dim.

- Kako? Zar ne kanite čekati da vidimo što je?

- Svejedno: ozdravio ili umro, markgrof ide kralju. Moram

ga prestići da prije njega saopćim kralju kako je sasvim nemogu

će što će mu kazati Danijel. Ne učinim li to, kralj mora prihvatiti

sumnju da je naša stranka otrovala kneza. A onda će se kralj pri

kloniti Zapolji i njegovim pristašama i tako bismo mi oko Bakača

izgubili tlo pod nogama.

- Kakve posljedice zbog ludog kneza.

- Da, gospodine kaštelane. Onaj kome je palo na um da ot

ruje kneza iskazao je vrlo lošu uslugu vladajućoj stranci.

- Mislim da je to dovoljan dokaz da su vaše sumnje prema

meni samo plod trenutačnog uzbuđenja.

- Možda i jest tako. A sada vas molim, Pencingeru, odredite

da u zoru osedlaju konje, meni i mojoj pratnji, a vaša je zadaća

da zadržite markgrofa Danijela. Isprva ga zaustavljajte na svako

jake načine, iskinite konjima potkove, što god. Ako to ne uspije,

uskratite mu spustiti most i otvoriti vrata dvorca.

- Dobro, učinit ću, ali ne zaboravite, gospodine Balaš, vaš

odlazak odgodit će moj plan sa zarobljenicom.

1

- Bakač mi je odredio da se ne vraćam bez kraljevića, a ni

kneza mu, ne mogu dovesti u Budim, osim ako ispusti dušu pa

se ona posadi uza me na konja.

- Ako knez umre, brzo ću svršiti s Gordanom. Bude li pak

bolovao, onda naravno nisam kriv ako me Petar opet zaustavi.

Zato vas molim uzmite ga sa sobom.

- Sam kralj planuo bi da sam knezu oduzeo njegovatelja.

Ova bolest sve mi je poremetila.

Otišli su još jednom u kneževu spavaonicu. Našli su istu sliku. Mladi knez

stenje, jauče, oko njega prijatelji. Slušaju njegove muke, a onda se upute na

počinak.

- Idite i vi, mlada gospodo, tiho upućuje Petar Brandenbur-

gove prijatelje.

Barun Konrad i Franjo Ferenci poslušaju savjet, samo Petar Pan i Danijel ostali

su uz postelju na kojoj sjedi liječnik i neprestano ulijeva bolesniku lijekove.

Tek što je sutradan zora zabijelila, pojavio se na trijemu Petar Pan strahovito

tužna lica, pa ide gore-dolje. Ruke je položio na glavu i uzdiše. Kaštelan

Pencinger i kraljev glasnik Balaš htjeli bi neopaženo izaći da ih Petar Pan ne

opazi. Međutim, on kao da se kani šetati ovim trijemom do kraja života. Balaš se

još više boji sresti s Danijelom i zato odluči da prođe kraj lakrdijaša. S njim

je Pencinger.

Pozdravili su se, na što Balaš upita:

- Kako je knezu?

- želite ga pogledati?

- Valjda nije ...

- Još nije, ali do večeri ne može živjeti. Već mu pjene idu

na usta.

- Bože! - prepadne se Balaš.

- Molim gospodina kaštelana neka pošalje u Turopolje po

nekog svećenika. To mu je posljednja želja.

- Ali taj svećenik ne smije ni -s kim u dvoru razgovarati.

Sam ću ga dočekati i odvesti knezu - odgovori kaštelan.

- Tko je kod kneza? - zapita Balaš.

- Markgrof Danijel. Upravo je došao k njemu na oproštaj.

Knez ga je zamolio neka mu napiše oporuku.

- Oporuku?

- Da, oporuku. Izašao sam, ne mogu to slušati.

Pencinger i Balaš se sporazumiju da će još govoriti s liječni

kom. Poslali su k njemu paža i pričekali na hodniku.

Cim se pojavio, ispituju ga o Brandenburgovu stanju, a on saopćuje:

- Smrt se približava brzim koracima, gospodo. Lijekove mu

ipak još pružam. Spasiti se može samo ako Bog učini čudo.

- Ne vjerujem u čuda - odgovori Balaš - ali vjerujem da

ne može biti otrov. Vi, gospodine liječnice, morate ustvrditi da

umire od bolesti želuca.

- Gospodine, moja je dužnost da govorim istinu.

- Onda nećete živ iz ovog dvorca.

- Gospodine barune, ovo je krupna šala i ne pristaje u tako

ozbiljnom Času.

Preneraženi Balaš se ogleda, Petar Pan izlazi iz tmine trijema do kojeg još nisu

doprle prve zrake dana.

- Vi, dakle, uhodite? Prisluškujete? U koju svrhu?

- Evo, već ide Danijel. On će vam saopćiti kneževu oporuku.

Kaštelan i budimski glasnik ne čekaju, već se brzo spuste

stepenicama u dvorište gdje čekaju osedlani konji i pratnja.

- Danijela ne pustite iz dvorca na moju odgovornost - pri

mijeti Balaš.

Tada mu otvore vrata, spuštaju most, a onda ga opet dižu i zatvore željezna

vrata dvorca.

Sat nakon odlaska budimskog glasnika pozove markgrof kaštelana Pencingera:

- Zašto mi niste osedlali konja za put? Ni momci nisu spre

mni za pratnju, što to znači?

- Kovač mora popraviti potkove. Nijedna nije u redu. Ostali

biste na pola puta.

- Kada ćete dovršiti posao.

- Tek poslije podne.

- Ja moram još prije podne na put.

- Do sutra vam nije moguće, gospodine grofe.

- Nitko me neće zadržati, nitko zakrčiti put do kralja da

mu otkrijem zločin.

- Ne može biti zločina nema zločinca.

- Kralj će ga potražiti, ja ću mu sam pomoći.

- Vi ste, markgrofe, bistroumni i molim vas ne dajte da vas

zavede nesretni knez. Tko zna od čega je došla ova nesreća, a on

misli da je otrovan. Tko bi se usudio na takav čin protiv kraljeva

rođaka. Svako zna da bi izgubio glavu. Prepuštam vam: istražujte

čitav dvor, sami ispitajte ljude i uvjerit ćete se da knez nije otro

van.

- Liječnik to sam potvrđuje.

- Sveznajući nije. A čime može dokazati da je otrov? Danas

se ne može dokazati da je netko umro od otrova.

- Baš zato mnogi hrane svoje takmace otrovom.

- Ovdje knez nema takmaca. Molim vas smirite se. Možda

se knez ipak izvuče. Liječnik mu još nije prestao davati lijekove,

a to me ispunja nadama. Samo vas molim ostanite barem još

danas ovdje pa ćemo vidjeti.

- Samo pod uvjetom da mogu zajedno s Petrom Panom ispi

tati sve ljude na ovom dvoru.

- Ja vas dapače molim. I meni je stalo da budem nacistu.

s.

Dao je pozvati kapetana i potkastelana, pa im zapovijedi:

- Gospodin markgrof ima pravo s Petrom Panom ispitati sve

što je na dvoru živo i moraju odgovarati.

Onda se oprosti s markgrofom pa ode s potkastelanom u svoj ured. Ovdje mu tiho

veli:

- Danijel ne smije iz dvorca. Odgovarate mi svojom glavom.

Tiho ulazi Danijel u sobu svojih drugova i nađe ih da duboko

spavaju. Onda se uputi u kneževu spavaonicu. Tu su samo liječnik i Petar Pan.

- Dakle? - upita tiho unišloga markgrofa.

- Ne pusti me otići. Dopustio je da sve ispitamo i otišao je

iz dvorca. A oni svi spavaju.

- Napokon - odahne dvorski luđak, skoči k vratima i zasu

ne ih. Tada priđe k jednoj škrinjici, otključa, izvadi iz nje svježe

kuhane butine i vina pa stane nalijevati u vrčeve.

- Što je to? - upita Danijel začuđen.

- Lijek za liječnika, a malo i za bolesnika.

Hitno pristupa k postelji i šapne:

- Hajde, kneže! Okrijepite svoj otrovani želudac.

Brandenburg se naglo uspravi i odahne:

- Poštenja mi, zaslužio sam taj doručak od tolikog stenja

nja i bacanja posteljom.

- Što veliš liječnice? Još nikad nisi toliko zaslužio ni za jed

nu bolest koliko ćeš dobiti za ovo kneževo zdravlje - smije se

Petar Pan.

- Što će biti ako Pencinger dozna za prevaru? - plaho pita

liječnik.

Knez se tiho smije i prebaci ruke pod glavu:

- Onda bih i ja, i Petar Pan, i ti Danijel bili notorni glupa

či. Čuješ li? Daj brzo ovu butinu, gladan sam kao mladi vuk.

Začas svi oni sjedoše oko kneževe postelje pa počeše jesti i piti.

- Bolesnik, liječnik i njegovatelji slave gozbu - šapće Petar

Pan.

- Moraš mi priznati: divno igram otrovanog. Samo htio bih

znati zašto si, Petar Pan, izabrao baš otrovanje, a ne kakvu drugu

bolest?

- Druga bolest ne bi prestrašila gospodina Balaša i on bi mi

rno slušao kako Danijelu kazujete u pero svoju oporuku. Otrov

ga je otjerao u Budim kao strijelu u šuplji panj.

- Zamisli kako su obojica plesali od straha jer je knez, kra

ljev rođak, otrovan u prisutnosti dvojice Bakačevih pouzdanika.

Strah im je stresao srce u čizme, što velite, gospodine markgro-

fe! - pita luđak.

Mladić se tiho nasmije, slasno jedući suho meso:

- A da znate kako sam ozbiljno i ogorčeno dizao prijeteći

glas da idem u Budim da optužim kralju ubojicu svojeg brati

ća. Da vam je bilo vidjeti njihova glupa lica? Molili su me neka

ostanem. Prosili me, gotovo da nisu moleći poklekli i od ljubaznosti raspali se

na komadiće.

- I mene su nagovarali neka kažem da je knez umro od bo

lesti želuca - veli liječnik.

- Kad budem hrvatski ban, ti si moj prvi i jedini liječnik,

razumiješ? Kralj će te bogato nagraditi što si me izliječio.

- Znam, gospodine kneže, moj je život u vašim rukama, moja

vjernost vaša služavka.

Petar Pan reže suhu butinu i pruža knezu meso:

- Oni bi vas otrovali od puke proždrljivosti za vašim ima

njima. Svi su vam zavidni što ste baš vi baštinili bogatstvo Ivana

Korvina.

- Ostavi pokojnika. Sad moramo ugovoriti ono najvažnije,

do kada moram biti bolestan?

- Možda ćete ozdraviti već za deset dana.

- Sve te dane moram odležati?

- Naravno - upadne Petar Pan. - Ležati je ugodan posao,

a kako se najradije bavite tim poslom, nije gubitak vremena.

- Ipak moramo kralju javiti o tvojoj bolesti - upozori Da

nijel. - Dakle, da idem u Budim sam ili da nekoga pošaljem?

- Sad ste nam potrebni ovdje kao knežev novi saveznik. U

to ime dopustite da ispijem ovaj vrčić u naše novo prijateljstvo,

gospodine Danijelu.

- Poštenja mi, Petar Pan, već sam te bio zamrzio.

- To je bilo zbog one noćne pustolovine?

- Zaista sam te onda nasamario. Znao sam da se ti kriješ

u ženskom odijelu.

- Ipak vam to ne vjerujem, dragi markgrofe. No, jedite, kne

že. Čitavu ste noć umirali od tolikog napora, morali ste ogladnje-

ti. Ali i nama koji smo vas oplakivali ispraznio se želudac. Nije

čudo da ljudi nakon sprovoda pripreme gozbu.

Tiho su se smijali, pojeli butinu i popili vino.

- A što će biti za objed? - pita knez.

- Ne bojte se. Petar Pan će već napuniti onu škrinju potreb

nim lijekovima. Vama, gospodine liječnice, preporučujem da što

manje puštate k bolesniku njegove drugove i Pencingera. Recite

im tragičnim glasom da je bolesnik iznenada pao u san i ne smi

je nitko u sobu. Tek nakon sedam dana možete reći da mu je bo

lje i da će ozdraviti. Što duže knez boluje, to će duže imati mira

od svojih neprijatelja.

- A ja ću kralju poslati svojeg glasnika - veli Danijel.

- Sada ostavite sve na miru. Balaš će kralju dokazivati da

niste otrovani, a to će ga još više uvjeriti da umirete od otrova

nja.

- Cuj, Petar Pan, tvoj otrov otjerao je načas sve podmukle

lije. Sad smo opet slobodni. Ne moramo u Budim.

- Ako kralj pošalje kakvog novog glasnika? - pita Danijel.

-

- Dotle ću ja već kralju javiti sve što oni rade - odgovara

dvorski luđak.

- Ali sada mi reci: što je s našom zarobljenicom? Hoće li

ona progovoriti dok ozdravim? Obećao si mi, Petar Pan, da će sa

ma priznati.

- Sada bolujete, dakle, ne smijete se uzrujavati. Sve je to

moja stvar. Oni su vas htjeli maknuti odavle u Budim da mogu

uzeti kraljevića i da ga oni predaju kralju, a ne vi. Je li tako,

markgrofe?

- Više je nego jasno. Vode politiku protiv tebe, moj brati

ću, a ti ideš kao slijepac. Petar Pan te spasio.

- Ja bih znao još štošta više, moja gospodo - veli Petar

Pan. - Malo sam u hodniku osluškivao dok ste se vi, kneže, ov

dje mučili s otrovom.

- Osluškivao si!

- Gdje se spletkari, tamo svima pametnim ljudima ponaras-

tu uši. Tako sam moje uši gurnuo iza vratnica. Uvjerio sam se: Fe-

renci je vaš uhoda, a Beli je Bakač odredio banstvo u Hrvatskoj.

Dakle, ipak je na moje. Sad idem istraživati zločinca, gospodine

markgrofe, a osim toga, moram pogledati lijepu zarobljenicu.

- Ako te straža ne pusti?

- Danijelu i meni dopušteno je da preslušamo sve što je ži

vo u dvorcu, a ona je također još živa.

- Ja ću ostati uz bolesnika - veli liječnik.

- I zasunite vrata da vam ne dođu oni drugi - upućuje ga

Petar Pan.

Pošto su brižno pospremili tragove slasnog doručka, Petar Pan namaze kneževo

lice bjelilom, onda kistom učini nekoliko poteza oko očiju, a zatim se dugim

koracima i širokim zamahom svojeg plašta uputi ravno Gordani.

Ulazeći u njenu odaju, oprezno otvori vrata i duboko se pokloni:

- Dopustite plemenita gospođo, da vam čestitam.

- Dakle, sve je pošlo za rukom?

- Pod vašom se upravom razvija na ovom dvoru upravo pre

krasna diplomatska spletka. Ushićen sam vašim uspjehom.

- Koji ste izvojštili vi.

- A vi zamislili i vodili me kao pelivana na uzici. Skakao

sam po vašoj zapovijedi.

- Dakle, što se sve dogodilo?

- Čudno. Zarobljenica vodi svoje tamničare na uzici, čak mr

si račune onima u Budimu. Zapanjen sam.

- A ja znatiželjna kako je bilo. Jeste li otrovali kneza?

- Točno po vašem nalogu. I glasnik iz Budima već juri nat

rag da bi predusreo Danijela.

- Kazuj te mi, dakle, sve.

Ispripovijedio joj je čitavu igru s knezom i Pencingerom i sve što se događalo

jučer uvečer i danas ujutro, a tada je ushićen pita:

- Plemenita gospođo, otkuda vam ta diplomacija?

- Kad smo goloruki, onda nam ne preostaje drugo nego uzeti

u ruke spletkarsko oružje i nastojati u neprijateljskim krugovima

izazivati zabunu, nesporazume, navesti ih na međusobne suko

be, zbuniti im redove. To više puta nadomješta borbu, često i nad-

mašuje.

- Vi ste kneza potpuno oteli Pencingerovu utjecaju i povje

renju.

- To nije moja, nego vaš zasluga.

- Ja sam u svemu samo vaše oruđe, plemenita gospođo, i vr

lo sam sretan što posjedujem toliko darova da mogu provesti va

še osnove.

- Dakle, da pregledamo tlocrt naše spletke: oteli smo kneza

Pencingeru, a njega opet knezu, nahuškali smo jednog na drugog

i sada je njihovoj slozi kraj. Ali smo nahuškali kneza i na Baka-

ča, dakle, vođu vladajuće stranke. Knez vjeruje da Bakač kani uči

niti banom Belu Ferencija?

- To sam po vašem nalogu ustvrdio kao da sam uspio zavi

riti u neko pismo Franje Ferencija kad je slao glasnika.

- Makar Bakač ne može ni pomisliti da Belu predloži Hrva

tima, odviše je lukav da bi na taj način izazvao protiv sebe Hrva

te.

- Samo knez sve to ne zna. Razmaženog kraljevog miljenika

nije priroda obdarila svojim mezimčetom kad mu je dijelila umne

darove.

- To je bolje po mene - veli Gordana.

- A zatim smo kneza spasili da ne mora u Budim.

- I vas, gospodine Petar Pan, i tako nisam predana na milost

i nemilost Pencingeru. Rezultat je odličan.

- A sada bih htio čuti nove zapovijedi, što mi je sada raditi?

- Ponajprije nastojte da knez ne ozdravi od tog trovanja do

sta dugo. Kralj mora svakako vjerovati u otrovanje i posumnjati

da su se htjeli riješiti njegova nećaka. A knez i Danijel, naši ne

vjerni saveznici, nikako ne smiju naslutiti da je misao potekla

od mene.

Malo je razmišljala, a on čeka, promatrajući njezino bijelo visoko čelo što je

sada zrcalo dubokog razmišljanja. Onda okrene glavu punu kovrčave smeđe kose s

odrazom žara od bronce k njemu, činilo mu se kao da gleda kraljicu koja će mu

sada izdavati naloge.

- Gospodine Petar Pan, stvorili smo dobru situaciju i sada

se moramo požuriti da sve to čestito iskoristimo. Dok knez bolu

je, valja nam brzo raditi.

- Spreman sam, plemenita gospođo. Izvolite zapovijedati.

- Mogla bi se stvoriti mogućnost da izbavim sina, kad je on

spašen i zaštićen, onda sam ja pobijedila. Oslobodila sam se svih

pogibelji jer ja ću se već znati boriti protiv njih kad me ne budu

mogli zastrašivati mukama sina.

- To je bjelodano, plemenita gospođo.

- Zato, gospodine Petar Pan, polažem sve snage u to da iz

bavim sina.

- Kako?

- Imam potpuno izrađen plan.

- Vi ste, dakle, našli rupicu kroz koju bi se mogao provući

vaš junačić na slobodu?

- Jest, pronašla sam. Za provedbu toga plana trebam dva

smiona ali ujedno i dosjetljiva. Jednog ovdje u dvorcu, drugog

izvan njega. Moj ste saveznik u ovom dvorcu vi, Petar Pan, i up

ravo sam duboko uvjerena da ćete taj plan potpuno provesti.

- Sav ću se posvetiti, plemenita gospođo, vašoj osnovi i va

šoj zapovijedi pokoriti, pa makar me stajalo glave. Ali gdje naći

saveznika izvan dvorca?

- U Turopolju. Sjećate li se, gospodine, govorila sam vam o

nekom mladom plemiću, ali tada još nisam znala kako bih se nji

me poslužila.

- Kako vidim, osnova je u vašoj glavi gotova u tančine?

- Pogađate. Naravno, saveznik izvan dvorca prvi je uvjet

toj mojoj osnovi. I odmah sam odabrala onog plemića. Ime mu je

Jelenko Kušević. Njegov je dvorac u Kurilovcu, tako se zove jed

no mjesto u ovom našem kraju Turopolja.

- Bit će spreman čovjek kad ste ga vi odabrali.

- Moj je izbor pao na njega jer je do krajnosti smion i do

sjetljiv. Moj muž pripovijedao je kako je taj Jelenko jednom sam

samcat najurio lukavačke plaćenike kad su u selu grabili seljaci

ma jesensku sjetvu i bacio na njih zapaljeni barut. To je bilo i

smiono i dosjetljivo, jer je tako on, jedan čovjek, potjerao čita

vu hordu. Više ih je puta dočekivao, skriven negdje u grmlju,

ili na visokom stablu kraj ceste i odande ih gađao oružjem na ba

rut. Vele da je svaki hitac njegove puške pogodio, a od vatrenog

oružja plaćenike hvata strava.

- Taj mladić, dakle, umije baratiti puškom kao sveti Ilija

gromom?

- Baš tako. I zato će vam biti ravnopravni saveznik, a još

sam opazila da mi je vrlo zahvalan za jednu moju obranu njegove

časti.

- Prihvaćam ga, plemenita gospođo. Ali kako da doprem do

njega?

- Knez je otrovan. Lebdi između života i smrti. Čuli ste od

mene da u Turopolju ima negdje neki starac koji može izliječiti

nekom travom svakog čovjeka od svakoga otrova. Pencingeru mora

biti i te kako stalo da se knez izliječi i zato ćete vi otići u Turopolje da

tražite tog starca.

- Izvrsno ste to smislili, samo ste zaboravili na sebe. Taj

drski kaštelan mogao bi iskoristiti moju odsutnost i obnoviti mu

čenje vašeg sina čim odem.

- To bi svakako učinio kad ne bi bio vaš zarobljenik.

- To bi bila rajska slast, ali ne znam kojim bih putem mo

gao naći vrata tom raju. Ali svaki čovjek u ovom dvoru, osim me

ne i Danijela, kneza i liječnika, služi njemu. Ne mogu na njega

položiti ruku, a da me odmah ne sveže.

- Nećete na njega položiti ruke, gospodine Petar Pan, niti

ga svezati lancima, već ćete ga okovati okovima skovanim umnom

lukavošću.

- To je, dakle dio vaše osnove?

- Jest. Pencinger mora odsad služiti vama.

- Bajoslovne li priče, plemenita gospođo, vi ćete je pretvori

ti u stvarnu zbilju.

- Samo preko vas, gospodine Petar Pan. Vaš gipki bistri duh

splest će lance i Pencinger će sam ići s vama da traži starca. On

jednim, a vi drugim putem ravno u dvorac mladog Kuševića.

- Jedva čekam da saznam kako ste to sve zamislili.

- Da vam obrazložim, potrebno je dosta vremena. Najprije

se osigurajte da vas Pencinger ne nađe kod mene.

- Kao da netko dolazi? •*- upozori Petar Pan i ustane. Gor-

dana ga umiruje.

- To je moj sin, očito se vraća iz dvorišta, poznajem njegove

korake.

Vrata se otvore. U sobu ulazi dječak. Crna mu je kosa kuštra-va, rumenkasto

zdravo lice malo oznojeno kao da je ovog časa nešto teško radio.

- Zašto si tako užaren i oznojen? - pita majka.

- Učio sam vratareva sina Ferka kako se mačuje. Istina, sa

mo smo imali batine jer nam vojnici ne daju mačeve. Kao da ja

nisam već davno vičan maču. A vratarov sin Ferko vrlo je jak,

samo još ništa ne zna. Ali došao sam, majčice, da vam nešto važ

no kažem.

- Što to, dijete moje?

Dječak se sagne k majci i pripovijeda šapćući:

- čuo sam vas jednom da ste s Petrom Panom razgovarali

o crvenom oklopniku. I tada je gospodin rekao da je taj crveni

oklopnik izdao plemiće kad su htjeli ugrabiti kneza. Je li bilo

tako?

Petar Pan ispravi:

- Pripovijedao sam plemenitoj gospođi da je to govorio kaš

telan Pencinger.

- Svejedno tko, ali upamtio sam.

- Kako ti je, Damire, pao na um sada taj crveni oklopnik?

-

- Jer je baš sada stigao u dvorac.

Gordana i Petar Pan živo se lecnuše i oboje pitaju gotovo u jednom dahu:

- Vidio si ga u dvorcu?

- Baš dok sam Ferka učio napadati, zazveče mamuze, a ja

se okrenem i vidim kako s mosta u dvorište stupa crveni oklop-

nik. Malo je stao i promatrao mene i Ferka. Odmah sam mislio:

"Gle, o tebi su govorili majčica i Petar Pan da si izdajica", i

smjesta sam ostavio mačevanje, uputio se uza stube i polako se

šuljao za njim.

- Ti pametni moj junače. Kako izgleda?

- Visok, uspravan, korača baš čvrsto junački, ima smeđi

plašt na crvenom oklopu, mora da je snažan čovjek.

- Kakva je obraza? - nestrpljivo će majka.

- Da sam mu vidio obraz, već bi ga znao opisati, ali pok

rio se vizirom i to još bojnim, pa nisam vidio ni oči. A nije di

gnuo vezira ni onda kad je ulazio u dvorac, čak ni na hodniku.

- Zar je došao sam?

- Pratio ga je neki čovjek s lugarskim klobukom na glavi.

- Kamo su krenuli? - upada Petar Pan.

- Ravno u prvi kat na lijevo krilo dvorca. Lugar je išao na

prijed i vodio ga u sobu gospodina Pencingera.

Gordana zažmiri i sumnjičavo šapne:

- Svatko skida vizir kad ulazi pod krov, osim kad se krije

od svih.

- Da, majčice, a nije ga skinuo ni kad je ulazio u sobu -

pripovjeda dalje dječak. - Stajao sam, naime, na trijemu i vi

dio kako mu lugar otvara vrata. Gospodin Pencinger hitro je us

tao i došao mu u susret, a lugar zatvori vrata i ode. Mislio sam:

bit će majčici po volji da joj to odmah javim.

- Dobro si učinio i pametno. Petar Pan, idite, pa onda naglo

uđite u kastelanovu sobu s nekom viješću o knezu. Okom u oko

kaštelanu sigurno je oklopnik gurnuo vizir natrag i dobro mu

pogledajte lice. Čekajte, još bolje prije prisluškujte. Ako je naš

plemić, mora s Pencingerom govriti samo latinski. Njemački naš

ne umije.

- Već trčim - i Petar Pan požuri iz sobe.

- Jesu li što govorili lugar i oklopnik? - pita Gordana sina.

- Ni riječi.

- Slušaj, junačiću moj. Idi sada na stube, sjedi tamo, uzmi

strune i pleti konop, a kad oklopnik bude silazio, osluškuj, mo

žda će nešto govoriti, svakako će ga netko pratiti.

- Već znam, što majka želi.

- Budi oprezan da te ne opaze.

- Učinit ću sve kao da ih ne vidim i upamtiti svaku riječ.

Dječak izlazi na trijem pa ide, igra se klobukom, bacajući ga uvis.

Gordana ne može ostati u sobi. Vuče je na trijem, a pogled joj prati Petra Pana

kako se vere suprotnim krilom. Cas ga skrivaju stupovi trijema, čas se opet

pojavljuje. Sada je krenuo u lukovima k vratima i bez kucanja zahvati kvaku.

Gordana čeka što će biti. Dvorski lakrdijaš dugo stoji pred vratima i kuca, ali

onda se povuče iza lukova i nestane.

Prošao je čitav sat. Gordana šeće gore-dolje, razmišlja i kriomice pogleda u

lijevo krilo dvora. Napokon se vrata otvore. Na trijem izlazi visoka muška

pojava. Na glavi mu kaciga s crvenim perjem, a obraz pokriven vizirom. Prsa mu

sapinje crveni oklop. Niz ramena se spušta smeđi plašt. Prožima je neki teški

mukli osjećaj. Zar se pod tim vizirom uistinu skriva izdajica?

Nastoji požuriti korake da bi stigla prije njega. Ne zna gdje je Petar Pan, ali

osjeća da je i on na straži. Po koracima razabire da tamo daleko za crvenim

oklopnikom ide još netko. Ipak ne diže pogled, već spuštene glave nastavlja put.

čvrsti koraci i zve-ketanje ostruga postaju sve glasniji. Dok ona ide desnim

trijemom, onaj drugi prolazio je s lijevog trijema. Prošao je pročelje. Tog časa

ona se tobože lecne, zaustavi i pogleda u onoga koji je dolazio. U tom je

trenutku stala okom u oko s visokom stasitom pojavom crvenog oklopnika i zagleda

se u ruke. Ako je taj čovjek poznaje, mora ga ovim pogledom smesti.

- Gospodine viteže - veli ona - dopustite mi riječ!

Ali nijedan trzaj, nikakva kretnja ne odaje ni sjenku iznenađenja. Niti je

pozdravlja niti što veli, već nehajno, kao da ne čuje, ne vidi ili ne razumije

njen govor, ide ravno prema stubama.

Tu sjedi Damir, plete konopac i lukavo zirka u neznanog oklopnika. Iz trijema

stupa Pencinger. Ne opaža Gordanu iza stupa. Zamišljen je kao da nosi u sebi

neku važnu misao. Ona se okrene i vraća da Pencingera ne bi upozorila na sebe.

Zamalo opazi da i Petar Pan dolazi pa požuri u svoju sobu.

Dvorski luđak se ušulja za njom i tiho je izvješćuje:

- čuo sam iza onih vrata tiho šaputanje i ništa drugo. Htje

doh unići, ali su vrata bila zaključana. Niti na moje kucanje nije

bilo odaziva, čekao sam na trijemu. Kad su prolazili pokraj mene,

nisu govorili ni riječi. Svakako je taj oklopnik snažan čovjek gip

ka, oštra koraka. Po držanju mora biti grub, osoran, drzak. Vidio

sam vas kako mu se približavate.

- I oslovih ga, ali je prošao pored mene sasvim hladno, kao

da me ne poznaje.

- Time se razotkrio. On vas vrlo dobro poznaje. Svaki stra

nac ostao bi zapanjen pred tolikom ljepotom žene kad je nenada

no sretne na trijemu dvorca. Stranac bi pozdravio i nastojao da

progovori koju riječ, plemenita gospođo, ovaj vas čovjek odveć

dobro poznaje. Utekao je, ne odgovorivšd da ga ne biste prepo

znali po glasu.

-

- Jest i meni se to čini. Crveni oklop potječe od bana

Ivaniša. Ovaj ga je dobio na ovom dvorcu. Jeste li vidjeli takav

oklop ovdje?

- Vidio sam sasvim isti u jednoj kuli.

- Tko li se krije u tom oklopu? - zamišljeno će ona.

Iza njenih leđa tiho se otvore vrata, a Damir ulazi sav crven i uzbuđen.

- Majčice, čuo sam ih. Govore latinski.

I Petar Pan i Gordana saginju se k dječaku, dok on šapuće:

- Gospodin Pencinger silazio je za oklopnikom niza stube,

ja sam se šuljao za njima, a kad su sišli u dvorište, rekao je kaš

telan tiho, ali ja sam ipak čuo:

Gordana upadne sinu u riječ:

- Dosjeti se dobro, sine, što si čuo. Doslovce mi kaži:

- Upamtio sam svaku riječ. Pencinger je rekao oklopniku:

"Ako vam ova vaša divna dosjetka uspije, svi bespomoćno padaju

u krilo budimske stranke. Zaslužit ćete našu zahvalnost. Želim

vam sreću."

- A oklopnik ne reče ništa?

- On na to veli: "Sve sam pripremio do u tančine. Siguran

sam. I nije stvar teška." - Njih su dvojica još dalje govorili ali

su već prošli pored mene i žurili se prema izlazu, a ja potrčim k

vama, majčice.

Petar Pan i Gordana razmišljaju, raspravljaju.

- Svi padaju bespomoćno u krilo budimskoj stranci", dakle

nešto su veliko zaigrali - zamišljeno veli ona. - Slutim nešto će

se strahovito dogoditi, Petar Pan.

- Nema sumnje, spremaju urotu protiv vaših zemljaka.

- Kakva bi to morala biti urota koja bi ih sve predala na

milost i nemilost? To mi je neshvatljivo.

- A taj oklopnik, mislite, da je netko od vaših?

- Ne vjerujem. Ne mogu vjerovati ali sada, gospodine Petar

Pan, moramo izvršiti prvi dio moje osnove. Valja vam što prije

u dvorac Jelenka Kuševića. On mnogo ide u lov. Ako ga ne biste

našli kod kuće, recite sve njegovoj majci i sestri. I majka i kći

jednako su pouzdane. Kći je djevojka od petnaest godina, ali

pametna i, dakako, iz dna duše mrzi Lukavčane. Recite im zašto

tražite Kuševića i uputit će vas pravim putem. Sve ćete to učiniti

pod izlikom da tražite turopoljskog starca koji umije liječiti

svaki otrov. Opisat ću vam sada točno put do dvorca, kako iz

gledaju Jelenko, njegova sestra i majka da ste već unaprijed upu

ćeni. Ali najprije pogledajte gdje se nalazi kaštelan. Kad budete

sigurni da vas ne može iznenaditi, vratite se, obrazložit ću vam

kako ćemo kaštelana učiniti vašim zarobljenikom.

Majka i sin ostali su sami. Ona mu ovije ruke oko vrata i poljubi lice što nosi

lik onoga kojem pripada njezino srce.

- Damire, budi uvijek veseo kao da se ne osjećaš zaroblje

nikom, što god netko razgovara, bilo tko mu drago, sve je važno,

sve slušaj i sve upamti. Jedna jedina riječ može mi otkriti njihove

namjere. Samo se pričinjaj pristojnim dječakom koji je sve zabo

ravio što su učinili s njime.

- Pjevat ću i smijati se, a u srcu svakog dan misliti: "Jao

njima, kad odrastem, osvetit ću svoju majku" - šapće vrelo kao

da polaže prisegu.

NA PUTU

Teče bistra Sava zelenim poljanama, gubi se u daljini kao neki tajni put što

upozorava na neprijatelja. Teče rijeka kao glasnik daleke budućnosti. Uz obalu

raste šuma, sočna, duboka, mračna. Od šume do ceste polegla oranica, a do ceste

mala kuća i široko dvorište sa stajama i sušama. Sve pokazuje da je to gosti-

oničarska postaja na kojoj se zaustavljaju putnici kad žele nahraniti sebe i

konje i one koje je pred šumom zatekla noć.

S boka kući tri ražnja već odavno ugasla. Tri momka leže na travi uz zapretani

pepeo. Krčmar sjedi na klupi i drijema. Dan je sumoran, nebo oblačno.

Cestom pojahao konjanik, ravno prema gostionici. Ljudi se probude i skoče.

Gostioničar i tri momka zabrinuto pitaju:

- što se dogodilo? Za objed bilo je sve spremno, a nikoga

ni blizu.

Konjanik silazi sa sedla sav oznojen i ljutito prokune:

- Zamalo da više nikad ne bi objedovali. Gospodin Draženić

uzeo je kraći put šumom da bi stigli što prije objeda.

- A što se dogodilo? - pitaju momci u jednom dahu.

- Moglo se dogoditi veliko zlo, a evo kako je bilo. Kad mi u

šumu obalom Save, najednom iz guštare ispred nas pojave se

đavli u smeđim kacigama kao da su niknuli ispod zemlje.

- Lukavački plemići?

- Drugih đavola i nema u našoj zemlji.

- Pa što je bilo?

- Zaokružili nas s jedne strane oni, a s druge Sava. Oni na

valjuju, a mi se branimo. Trebalo ih je zatjerati u šumu da nas ne

bace u Savu. Mi se branimo. Gospodin Draženić i Turopoljci Veli-

slav Arbanasić i Smiljan Pogledić čestito ih mlate oštricama svo

jih mačeva. Napokon smo ih ipak potisnuli u šumu i potjerali.

I nestadoše u guštari. Nije nam preostalo drugo nego natrag, a on

da izaći iz šume i krenuti cestom.

- I niste ih više sreli?

- Kako da nismo. Odjednom zatutnji šumom prasak, baš

iz oružja na barut što ga zovu puškom.

-

- Je li koga pogodio?

- Jest, pogodilo je konja gospodina Draženića i Draženić se

nađe na zemlji. Bilo je to učinjeno iz zasjede. Gospodin Draže

nić se digne i ne vidi nikoga u blizini. Odjednom opazi da k nje

mu trče Lukavčani. I on se popne na stablo i zapuše u rog. Čuli

smo ga. Prvi je gospodin Velislav s momcima natjerao lukavačke

vojnike i gospodin Draženić im je sretno izmakao.

- A tko je pucao?

- Tko drugi nego četovođe.

- Ne znaju oni baratati oružjem na barut.

- Tko veli na ne znaju?

- Znam kako ih je znao natjerati Jelenko Kušević, jedan

naš turopoljski plemić - priča momak Velislava Arbanasića stra

nim drugovima. - Uvijek se oni boje puške.

- A tko je onda pucao?

- Ne znam ja tko. Samo nisam čuo da netko drugi umije u

našem kraju baratati ovim oružjem, osim Kuševića. Ali on ne mo

že biti.

- što ne može biti? Čuo je sigurno da naš gospodar vodi u

nedjelju Vilenu k oltaru i planu ljubomorom?

- Ostavite to - prekine gostioničar - ja trebam znati, hoće

li doći k meni ili ne?

- Kako ne bi došli, ali sad moraju cestom, a to znači dvos

truki put pa će stići tek podnoć. Ja sam se probio kroz šumu i no

sim vam vijest što je bilo i zašto nisu stigli na objed, nego će tek

biti ovdje navečer.

- I morat će ovdje prespavati na mojoj putnoj stanici, a to

mi nije krivo. Potrošit će se koja mjerica više.

- Zar je još daleko do Draženićeva dvorca? - pita momak.

- Dijeli nas samo ova šuma i one oranice, ali baš zato ne mo

žemo onuda jer tko zna gdje nas sve očekuje zasjeda. Tek u zoru

idemo u njegov dvorac. A sad naložite ognjišta da se prigrije

objed za večeru.

Gostioničar pljesne rukom o ruku i usklikne:

- Žurimo se, momci, bit će svi gladni i žedni kad stignu ova

mo nakon muke i boja.

I odmah su počeli ložiti vatru. Pri tom razgovaraju o pojedinostima sukoba, dok

im momak ponovo razjašnjava kako je sve bilo. Gostioničar ide u suše, u staje da

priredi noćište Draženiće-vim momcima i konjima, a zatim se uputi u kuću, sprema

stol, vrčeve i zdjele. Neprestano ide okolo, uzbuđeno čekajući unosne goste.

Pred suton pojavili su se. Na čelu Draženić s Velislavom Ar-banasićem i

Smiljanom Pogledićem. Posljednji dolazi kaštelan Lučić koji određuje momcima

kako valja konje urediti i nahraniti. Gostioničar se duboko pokloni Draženiću i

saopćujc mu da je sve spremno.

- Hoće li i za moje momke biti dosta pečenja i vina? -

pita gostioničara.

- Spremio sam svega dovoljno kako mi je već jutros izru

čio glasnik.

- Dobro. Hajdemo u kuću. Svi smo izmučeni, gladni i že

dni.

Oko krčme buka momaka koji se žure da sve urede kako bi mogli što prije jesti.

A u kući pod drvenim svodom između trošnih zidina gostinj-ska soba. Na stolu

nagomilano pečenje od prasetine, suhog mesa, sira i kruha. Vrčevi su puni vina.

Draženić ulazi i nudi goste:

- Baš nije odviše udobno u ovoj sobi. Nadao sam se ove ve

čeri podvoriti vas u svojem dvorcu. Tamo bi večera bila svakako

obilnija i stol čestito prostrt, a sobe i ležajevi udobni. Ali, prokle

ta lukavačka horda spriječila nam je otpočinuti u mojem dvoru.

- Ići će nam i ovo u slast - odgovori Velislav Arbanasić. -

Spavat ćemo dobro i na slami.

- Zadržali su nas, to me ispunja bjesnilom - veli mladić

srdito. - Ali ipak ćemo stići na vjenčanje pravodobno, makar

putovali noću.

- Lupeži su znali kamo smo krenuli. Više me zabrinjava što

su vas napali. To je znak da dobro vode računa o svakom vašem

koraku.

Smiljan Pogledić potvrdi Arbanasićevo mnjenje i još domet-

ne:

- Taj napadaj u šumi dokazuje da su imali grdnu namjeru.

Draženić samo mahne rukom i slegne ramenima:

- Znam, ciljaju na moj život. Nije ni čudo kad sam im toli

ko puta oduzeo iz ralja plijen. Ali sad smo ih natjerali i neće se

više vratiti, a ima nas dovoljno da se obranimo.

Nastavljali su raspravljati o drskom napadaju, a pritom uzeše slasno jesti i

piti. Draženić ih nudi jelom, a krčmar neprestano toči vrčeve.

Napokon ulazi u sobu Draženićev kaštelan Lučić i izvijesti svojeg gospodara da

su momci uredili i nahranili konje pa su i oni sami prionuli uz večeru.

- Postavio sam oko gostionice straže, a isto tako u blizini za

voja ceste. Čim bi opazili što sumnjivo, javit će.

Razgovor polako skrene sa sukoba na svadbu. O tome se ras-pripovjedao mladi

vjerenik. Teku mu riječi pune nade i riše svoju budućnost ružičastim bojama. Sav

je zanesen, govoreći o Vileni i o dalekoj budućnosti kad će se vratiti ovjenčan

slavom s bojnog polja, i s njom živjeti u svojem dvorcu. Gostioničar ide

neprestano oko stola, nudi još jelom i pićem.

Noć je duboka. Mladi ljudi hitro prazne vrčeve.

- Kasno je. Hvata me san - opomene Arbanasić. - Sutra

moramo uraniti.

- I meni se spava - oglasi se Pogledić.

-

- Spremi nam ležajeve - zapovijedi Draženić gostioničaru.

- A ti, Lučiću, pogledaj straže i momčad da je sve na svojem

mjestu.

- Sam ću pripaziti da straže budu čitavu noć budne. Može

te mirno spavati.

- Ne vjerujem da će nas napasti ovdje u gostionici. Ipak

postavi dvostruku stražu na cesti i oko našeg logora. Ako se je

dni momci umore, neka bdiju drugi. Moramo biti pripravni na

sve.

- Sve će biti po vašoj želji i zapovijedi. A u koje doba da

smo spremni na odlazak?

- čim svane, neka su momci na konjima, a naši osedlani.

2elim da što prije stignemo u moj dvorac, tamo se možemo od

marati. Čekajte, Lučiću, idem sam pogledati straže.

Gostioničar sa dva momka donosi slamu za spavanje i moli Draženića za oproštenje

što nema boljeg ležaja.

- Prespavat ćemo mi ovdje na toj slami kao na blazini - ve

li Arbanasić, zijevajući.

Na podu prostrta slama pozivlje ih na počinak. Svukli su samo haljetke i čizme.

Za čas-dva čulo se u jobi samo duboko disanje mladića koji su zaspali čvrstim

snom.

Čudni se san prikazuje Smiljanu Poglediću. Stoji u crkvi, punoj svjetine. Pred

oltarom je Vilena u svadbenoj haljini. Plavu kosu pokriva ukras od dragog

kamenja. Ali Draženića nema. Župan sam usplahiren pristupa k njemu i saopćuje

mu:

"Draženića su negdje zaustavili, još dugo neće stići. Umjesto njega pristupite

vi k oltaru kao njegov prokurator."

To ga smete. Sav je znojan od uzbuđenja. Osjeća u svojoj duši ljubomoru i bol

kao da je u njemu nanovo probuđeno sve ono što je nekoć osjećao prema ljepotici

Vileni. I on pristupa k njoj. Pogledala ga je ljubazno, nasmiješila se i pružila

ruku. I sad joj spočitava zašto nikad nije svratila svoje oči k njemu davno

prije, a ona se samo smiješi i ne odgovara. Onda dolazi pred oltar svećenik.

Njemu se čini da će sad uistinu postati muž ljepotice. Odjednom ga netko odgurne

od oltara. Opazi pred sobom Draženića. Lice mu odražava bijes, oči sikću

ljubomorom. Nešto mu viče. Onda ga udari, a on padne.

Probudi se i otvori oči. Kroz mali prozor mlaz sunca udari mu ravno u zjenice.

Ne može se snaći. Sav je ukočen. Misli su mu nepokretne. Ništa mu nije jasno,

samo zna da je ono tamo sunčana svijetlost. Leži nepomičan. Svijest mu je

daleko. Ne shvaća što je oko njega i gdje se nalazi. Najposlije mu se razbistri

pred očima i opazi kraj sebe Velislava Arbanasića. Stade ga zvati. On se ne

odazivlje. Pokuša se uspraviti. Strahovito mu je teška gla-

va. Vjeđe mu se spuštaju, opet bi spavao. Sjeća se jučerašnjih Draženićevih

riječi da moraju putovati dalje čim svane zora. Prisili se i digne glavu. Pokuša

ustati. Ne može. Gleda okolo i ponovo mu pogled padne na Velislava. Spava kraj

njega kao zaklan. Prodrma ga.

- Ustaj, Velislave!

On samo nešto promrmlja i dalje spava.

- Do đavola, zar smo se tako napili? - i još jače prodrma

svojeg druga. Ovaj se napokon prene i gleda oko sebe smućeno

i začuđeno.

- Zar je već svanulo?

- I sunce je.

- Draženić je već ustao i sigurno je u dvorištu. Ne budi nas

iz obzira.

- što je to sa mnom? Glava mi je kao olovo. Noge cjepani

ce, ruke utezi, čudno je to.

- Ustaj, ustaj. Draženić nas sigurno čeka - opominje Veiis-

lava Pogledić.

Obojica nastoje na se izvuku iz slame pa se odijevaju i tuže jedan drugome na

mlohavost i težinu tijela.

- Krčmaru! - zove Pogledić.

Nitko ne dolazi.

- Valjda u dvorištu sprema doručak - razjašnjava Veli-

slav. - Idemo u dvorište.

Na prozoru se pomoli nečija glava. Ne poznaju to lice. Očito je krčmarev momak.

- što je - vikne onaj na prozoru - zar nećete ustati. Ot

kad se tako dugo spava na putničkoj stanici?

- Tko ste vi. Tko ste? - pita Pogledić čovjeka.

- Putnik sam i tražim gostioničara, a vrata s obje strane ku

će zatvorena.

- Kako bi bila zatvorena? Svi su već davno na nogama.

- Ne vidim nikoga - odvraća nepoznati čovjek.

Velislav Arbansić i Pogledić začuđeno se pogledaju, onda izlaze iz sobe u

hodnik.

- što je to? Vrata su zaista zatvorena. I jedna i druga.

- Ni ključa nema. što to znači?

- Nešto se čudno zbilo. Valjda nas nisu ostavili ovdje i oti

šli?

- časti mi, mogli bi to lako učiniti, jer smo valjda spavali

mrtvim snom. Sad nam drugo ne preostaje nego da razbijemo

vrata.

Našli su neku sjekiricu i brzo otvorili.

Na dvorištu ispred vrata stoji čovjek i izmučeni konj. Niz sedlo mu visi puna

vreća. Odmah razjašnjava turopoljskim plemićima:

- Stigao sam iz sela gdje sam prespavao i nadam se da ću

ovdje nešto prodati, a sve je kao groblje. Zar su poumirali?

Velislav i Smiljan požure se najprije u staju da vide jesu li tamo konji. Našli

su ih.

- Bit će da je sve ove noći bilo pijano pa nisu ustali. Da vi

dimo u suši.

Obišli su staju i otišli u drugo dvorište. U suši na slami spavaju momci, jedan

do drugoga. Ne mogu se tome načuditi. Pokušaju buditi momke, ali oni jedva

ustaju mamurni, smućeni. Onda opet pogledaju iza suše. Tu su kupovi sijena. Kad

su se približili, opaze da iz sijena viri glava kaštelana Lučića. Usta su mu

zavezana rupcem.

- Velislave, tu se nešto teško dogodilo - klikne Pogledić. I

odmah izvukoše napolje kaštelana. Tek sada opaze da su mu sve

zane ruke i noge. Brzo ga oslobode užeta i skinu mu povez. Sav

je slomljen.

- Gdje je gospodin Draženić? - pitaju turopoljski plemići.

- Bože, smiluj se - uzdahne čovjek pa se pokuša dići sa

zemlje.

- Gospodine kaštelane, što se dogodilo?

- Sam Bog to zna. Sve je išlo kao da su pakleni đavli us

krsnuli ispod zemlje. Gdje su moji momci?

- Spavaju tamo pod sušom, jedva se odazivaju.

- Budite ih brzo - teško dišući, određuje im Draženićev

kaštelan.

Ništa dalje ne pitaju, nego trče, drmaju momke i silom ih dižu na noge, a oni

smućeni, polupijani, omamljeni.

- Hajde na zdenac, zagnjurite svoje pijane tikve u vodu -

zapovijedaju im turopoljski plemići, pa se opet vraćaju kaštela

nu Lučiću i ponovo navaljuju na nj pitanjima.

- Govorite već jednom što je bilo?

Kaštelan očajno lomata rukama i diže se teškom mukom na noge.

- Nikad to ni u snu ne bih zamislio. I straže tamo spavaju.

- Omamljeni su, drugo ne može biti.

- Kako omamljeni?

- Ne znam, ali nikad pijano čeljade ne bi moglo na takav

način zaspati kao što su zaspali ovi. Spavao sam i ja, no ipak

sam se probudio, nisam toliko pio kao drugi:

- Recite: gdje je Draženić? - viknuše turopoljski plemići.

- Tko to zna?

- Govorite, čovječe, što se dogodilo, brzo, časovi su drago

cjeni.

- Kad sam vas ostavio jučer navečer, svi smo legli. Ja sam

još dugo pazio na straži. Htio sam bdjeti svu noć, ali sve više klo

nem i, naslonjen na sijeno, zaspim.

- Nemoguće je da smo toliko pili - uzbuđuje se Velislav.

- To ne može biti od vina - upadne Pogledić. - Koliko

smo se puta već smrtno napili, a nismo bili tako omamljeni.

- Ostavi neka Lučić pripovjeda što je bilo. Gdje je Draže

nić? To je najvažnije.

- Baš to ne znam - odgovori on. - Spavam kao crna zem

lja. U pola noći osjetim kako me netko vuče. Mislim: budi me

Draženić. Tada osjetim da me vežu neki ljudi pa mi sve doviku

ju: čekaj malo dvoranine mladog princa. A onda me pitaju za ne

ke paževe gospodina Draženića. Ja sve mislim: ovakva gospoda

spadaju u kraljevski dvor. Tek kad sam otvorio oči, vidim da se

počelo daniti. Stao sam vikati da budim momke, a tada su mi

zavezali usta. Onda me gurnuše u sijeno.

- Vi sve o sebi, a ne o Draženiću.

- Spavao je s vama u sobi. što ste radili dok su njega vu

kli iz gostionice?

- Vukli? Govorite li istinu ili bulaznite?

- Nosila su ga četvorica. Vidio sam to u sivoj magli svita

nja. Odjednom je počeo lomatati sobom, valjda se probudio.

- A mi ništa ne znamo o tome - zapanji se Velislav. - Tu

se nešto grdno zbilo s nama.

- Ali što je bilo dalje s Draženićem?

- Svezali su ga i prebacili preko sedla tako da je s jedne

strane visjela glava, a s druge su mu strane visjele noge. Bučao

sam, ali uzalud. Tko bi čuo kad su mi svezali laloke. Gotovo sam

se udavio. Onda su odjednom krenuli svi zajedno iz dvorišta.

- Tko? - viknuše drugovi kao izvan sebe.

- Lukavčani, prepoznao sam ih po kacigama, a svim je up

ravljao crveni oklopnik.

Povik užasa prodre iz prsa mladih plemića.

- On je ugrabio Draženića? Ćuješ li, Poglediću?

- Kako bi se to moglo dogoditi da nitko od nas ne bi čuo?

A ipak nismo čuli, još sada mi šumi u glavi. Velislave, tu je netko

zaigrao podlu igru.

- Lučiću, jeste li vidjeli ili čuli gdje je gostioničar? On mora

znati.

- Vidio sam ga. Kad su oni otišli s mojim jadnim gospoda

rom, krčmar se popeo na konja kojeg mu je pridržavo Lukavča-

nin i zajedno su uzjahali. Bilo ih je oko četrdeset, barem mi se ta

ko čini.

Velislav zazviždi i zapanjeno pogleda svojeg druga:

- Sad mi biva jasno. Taj lupež gostioničar bio je s njim u

vezi. Dao nam je nešto popiti da zaspimo.

- Drugo nije moguće - odgovori Velislav i pohita u kuću.

Blijed i očajan, kaštelan Lučić zove momke na okup pa ih

ispituje. Svaki od njih se tuži da je omamljen, vrti im se pred očima.

- Zar nije moguće, gospodine kaštelane, da je sve to nama

bilo pripravljeno? - pita Pogledić.

- I zato su nas zaustavljali u šumi i presjekli nam put, sa

mo da nas spriječe da za dana stignemo u Draženićev dvorac.

-

Znali su: ako se zaustavimo, nema nam druge nego prespavati na ovoj putničkoj

stanici. Znate li kako su nas zadržavali, svakog su nas časa čekali u zasjedi.

- Najprije su pokušali uhvatiti Draženića, a istodobno spre

mili sve ovo ovdje ako ga se ne domognu na putu. Sad je jasno.

- Tako je, dakle, Kušević htio spriječiti vjenčanje mojeg gos

podara.

Pogledić je sav izvan sebe. Kaštelan se jedva drži na nogama i zapovijeda

momcima da odmah osedlaju konje. Pogledić se sjeti putnika koji još uvijek čeka

da će se pojaviti gostioničar.

- Jeste li koga vidjeli da je putem projahao? - pita Po

gledić putujućeg kramara.

- U ranu zoru krenuo sam iz sela. Sreo sam samo kraj šu

me neke momke, dvojicu ili trojicu.

- U smeđim haljinama i sivim kacigama?

- Da, baš tako. Stajali su na cesti, a onda skrenuli u šumu.

Pokazao im je točno kamo su momci odjanali i onda im stao

nuditi svoje platno, ali se nitko na nj ne obazire. Zamalo istrči iz kuće

Velislav i nosi veliki lonac neke guste smjese.

- Pogledaj čime su nas omamili. Lupež gostioničar omamio

nas je onom travom. Ovo su nam umješali u vino da nas oma-

me.

- Kako nismo bili razabrali?

- Jer je vino bilo prepuno mirodija i baš nam je zato išlo

u tek - razjašnjava Lučić - tko zna što su još nalijevali u jelo

da nas omame. Zato je gostioničar uvijek samo punio vrčeve i

onda otišao s njima. - Zapalit ću mu sve - plane Lučić bijesno.

- Malo nam koristi od osvete. Draženića su ugrabili, što će

mo sad?

- Kako da se županu vratimo bez njega?

- Pio sam to mirodijsko vino kao vodu, iskapio nekoliko vr

čeva još prije jela, naravno da sam morao spavati kao mrtav -

ljuti se Velislav.

- Uzalud nam je sada jadikovati. Valja nešto učiniti.

- Idemo za njima u potjeru.

- U noći je pala kiša, bit će nam lako naći trag konjskih

kopita - upozori Lučić. - Bilo je toliko jahača da ne možemo

promašiti.

I potjerali su konje na cestu. U blatu sasvim se točno razabiralo kojim su putem

pošli.

- Evo, put ih vodi u šumu baš preko oranice. Tako je rekao

onaj kramar.

Točno su se u blatu opažali otisci kopita.

- Upozoravam vas, gospodo, šuma je gusta i tamo bi nas

mogli dočekati.

- Sasvim nas suvišno upozoravate, gospodine kaštelane, kad

čovjek ima prijatelja kao što je Draženić, onda za njega izlaže i

glavu.

- Mi ćemo lupeže slijediti bilo kamo.

- Tragovi pokazuju da su pošli prema sjeveru - upozori sa

da Lučić.

- Možda opet u Turopolje?

- Tko bi znao, ali tako se čini.

- Dakle, udarimo ravno njihovim tragom.

Mladi plemići s kaštelanom i momcima potjerali su konje oranicom, pa se onda

izgubili u šumi, pazeći na svježe tragove konjskih kopita.

Čitava dva sata jahali su šumom tragom otimača. Kaštelan Lučić, koji jedini

pozna put, vodi ih. Dva puta je zaustavio povorku da se posavjetuje s

Draženićevim prijateljima, a onda su opet nastavili put.

Odjednom se Velislavu pričini da pred njim nešto leži. U sjeni na šumskom

puteljku razabire se nešto svjetla. I on potjera konja.

- To je Draženićev klobuk! - usklikne on, siđe, digne še

šir i zamahne prema Poglediću i kaštelanu Lučiću.

Oni mu pohitaju u susret.

- Evo klobuka. Prošli su ovuda. To je siguran trag. Što mi

slite vi, gospodine kaštelane?

- Da, moramo ravno ovim putem. Klobuk je siguran puto

kaz. Vidite, otkopčala se spona. Uvijek je šešir nosio prikopčan

uzicom o ramena, Evo, i taj je otkinut.

- Brzo nastavimo potjeru - požuruje Pogledić i dadoše za

povijed momcima da krenu šumskim putem. Tragovi su pokazi

vali da ovuda voze i kola.

Nade su ih osvježile. Pohitaju dvostrukom brzinom i sa čvrstom odlukom da neće

mirovati dok ne pronađu kamo su odve-zli Draženića.

Nije prošlo ni pola sata, a već su izašli iz šume na ravninu. Oranice su pune

težaka zaposlenih oko proljetne sjetve.

- Ako su izjahali iz šume, onda su ih seljaci morali vidje

ti.

Pogledićevo mnjenje usvojiše i ostala dvojica. U kasu skrenu konje prema

oranicama. Približivši se seljacima, zapita ih kaštelan Lučić:

- Jeste li možda vidjeli prije otprilike dva sata neku veliku

četu momaka?

- Izjahali su iz šume - odgovori stariji seljak.

- Gdje, na kojem kraju?

- Baš onim putem kojim ste vi sada izašli iz Crnog luga.

- A kamo su krenuli?

- Tamo onim poljem i izgubili se u šikari.

- Dakle, prema sjeveru - upozori Velislav.

-

- Ima li onom šikarom put? I kamo vodi?

- Ima put, a poslije su opet oranice i sela.

- Kamo vode putevi? što misliš ti?

- Svi putovi vode gore gdje je ona velika tvrđava Zagreb i

gdje je velika biskupova crkva i veliki Kaptol.

- Tako? A kad su oni otprilike ondje izašli?

Seljak gurne klobuk natrag, upre pogled prema suncu, malo zažmiri, nabere čelo i

odgovori:

- Sunce je baš bilo nad onim vrškom hrasta, a to znači

prije dva sata.

- Sasvim ti je dobar račun - veli kaštelan.

- A kako je izgledala povorka? - upita Velislav. - Kakve

su odore imali konjanici?

Seljak slegne ramenima:

- Nisam baš gledao, letjeli su kao strijele. Svakako su bili

tamno odjeveni, kako to već imaju gospodske čete.

Iza starijeg seljaka stoji mladi momak i ubaci živahnošću mladosti koja prima

jače dojmove:

- Bio je među njima jedan u crvenom oklopu. Nikad u ži

votu to nisam vidio. Kao Lucifer. A na klobuku sve nešto kao

oganj crveno.

- Crvene perjanice - primijeti Velislav i pogleda svojeg dru

ga Smiljana.

- A nisu nikoga vodili sobom?

- Baš mi je to bilo čudno. Preko sedla je visio čovjek, je li

mrtav ili živ, tko bi to znao, gledao sam dugo za njima. Ne vidi

se tako što svaki dan.

Kaštelan okrene konja i bez riječi jaše dalje. Arbanasić se-gne u mošnju, izvadi

novaca i dade starijem i mlađem seljaku nešto sitniša.

Nastavili su trku preko polja, a onda zašli u guštaru. Primijetili su tamo put i

tragove. S onkraj ponovo su izišli na čistinu, ispitali seljake koji su radili

na polju. Saznali su jednako kao i prije.

Mladi Turopoljci začas su zaustavili konje da saopće jedan drugome kobne misli:

- Jelenko je ugrabio Draženića i nosi ga sa sobom prema Za

grebu, što misliš ti, Velislave? - zapita Pogledić.

- što bih imao na to reći? Vodi ga očito u Turopolje.

- Jučer je nesretni Draženić nešto spomenuo.

- Sjeti se Jelenkove prijetnje da će Vilenu obdariti darom

nad kojim će plakati do kraja života.

- Od rana jutra mislim na to - potišteno odgovori Arbana

sić - a njegov drug nešto uplašeno pita Lučića:

- što mislite vi, gospodine kaštelane?

- Nemam što misliti, samo dršćem od užasa. On ga je ubio

i nosi ga Vileni.

Jahali su čitav dan. Noć ih je našla na novoj putnoj postaji. Tu su ispitali

ukućane. Ovi su im saopćili da je oko podne prošla neka velika povorka momaka s

crvenim oklopnikom, ali nisu vidjeli da bi nekoga vodili prebačenog preko sedla.

- Svi su sjedili u sedlima, tako smo im dali jela i pića. Tek

što su nešto popili i progutali, krenuše dalje najbržim trkom.

Sigurno su odavde već daleko.

- Sad nam ne preostaje drugo nego prenoćiti - predloži

Velislav. - U noći nema ni bijega ni potjere.

Drugog jutra zarana su proslijedili put.

Svuda su pitali za četu, dok odjednom ne izgubiše trag. Seljaci nekog malog

seoca bili su posljednji koji su ih vidjeli. Odmah zatim slijedila je jedna

krčmica uz cestu, ali onuda nisu prošli.

- Dakle, nema sumnje, morali su s ceste kroz polja i šumu,

tko bi znao gdje i na kojem mjestu. Što sad? - pita Lučić.

Pogledić predloži da najprije traže u Turopolju, a onda će nastaviti.

Prijedlog je prihvaćen.

Stigli su na cilj poprečnim putovima još za bijelog dana. Putem ispituju plemiće

i kmetove nije li prošla Turopoljem kakva povorka. Nitko nije vidio nikoga.

- Onda nisu stigli u Turopolje. Draženić je, dakle, živ.

- To još uvijek ne znači da sam se prevario - veli kaštelan.

- Jelenko očito nije cestom nosio svoj jezoviti dar Vileni.

- Da, morao je krenuti samo poprečnim putovima.

Sva trojica poniknula su pred groznom slutnjom koja im sve više postaje

činjenica.

- Ako se usudi pred župana, pograbit će ga trideset momaka

mojeg gospodara - upozori Lučić. - Ostat će nam, dakle, je

dino osveta.

- Ne, ne, još ne mogu vjerovati. Ne mogu - vikne Velislav

odjednom pun groze - on ga je uhvatio da ga ponizi i takvog

će donijeti Vileni, ali ne mrtvog. Ne, nije lupež. Kani ga osra

motiti.

- što kani vidjet ćemo, ali što da radimo? - pita kaštelan.

- Drugo ne preostaje nego otići županovima.

- Što ćemo kazati, zašto smo tu bez njega?

- Ovako će biti najbolje - savjetuje Lučić. - 2upan ne

smije vidjeti ni mene ni moje momke, dakle, idem sada u vaš

dvorac gospodine Poglediću, a vas dvojica ravno k županu.

- Kako objasniti naš povratak?

- Sasvim jednostavno. Recite: Draženić se toliko zabrinja

vao za Vilenu da ste vas dvojica odlučili da se vratite i čuvate

županov dvorac tek onda je Draženić mogao mirnije proslijediti

put u svoj kraj.

-

- To je vrlo dobro i vjerojatno. Ovako moramo govoriti da

oca i kćer ne bacimo odmah u očaj.

Prihvatili su i otišli s kaštelanom najprije Arbanasiću gdje su našli šimunića.

Mladi se plemić skamenio od te vijesti. Onda su prijatelji Velislav i Smiljan

otišli u županov dvorac.

Našli su oca i kćer kod kuće. Iznenadili su se, spazivši da se župan ni malo ne

čudi njihovu dolasku, već on i njegova kći kliknu od radosti i obasiplju ih

pitanjima:

- Dakle, sve je sretno prošlo? Ćim sam vas vidio, odmah sam

znao da je lupež svladan.

Drugovi su se našli u čudu. Pogledali se. Pogledić upita zapanjen:

- A kako ste doznali da nas je napao?

- Kako ne bih doznao. Draženić je jučer poslao brzoteču ko

ji je dojurio kao bez glave da mu odmah pošaljem u pomoć tride

set momaka. Uhvatio se s Jelenkom negdje na cesti i treba mu

pomoći.

- A vi ste poslali? “

- Kako ne bih slao. Ali zašto se tako čudite?

- Kako to izgledate? - zapanji se Vilena, gledajući zbu

njene mladiće. - Kao da ne znate? Zar niste bili s njim? Govorite"

već jednom.

župan ih pozorno promatra:

- što je to s vama? Obojica ste blijedi. Zar se dogodilo ka

kvo zlo?

- Kad je stigao brzoteča da šaljete momke?

- Jučer u zoru.

Velislav i Pogledić osjećaju kao da im se tlo izmiče ispod nogu. Razabira golemu

prevaru, a ne usuđuju se izgovriti istinu. Boje se strašnih posljedica za župana

i Vilenu pa nastoje oko-lišiti:

- Kad je taj brzoteča došao k vama, već je sve bilo svr

šeno, a to je daleko odavle da bi brzoteča samo zrakom mogao

doletjeti, dakle...

- Što, dakle? Govorite ljudi?

Pogledić sada primijeti Velislavu:

- Čuješ li? Brzoteča je došao po momke da ih odstrani od

županove kuće kako otac i kći ne bi imali zaštite ni obrane kad

on dođe.

- Tko? - vikne Vilena, a otac gotovo grubo navali na ple

miće:

- Ne razgovarajte međusobno. Odgovarajte na moja pitanja,

što je bilo?

I Vilena požuruje njihovo razjašnjenje.

Osjetili su da iz te stupice ne mogu. Ne preostaje im drugo nego priznati cijelu

nesreću koja je zadesila na putu Slavi-mira Draženića.

I počeli su pripovjedati plaho, prešućujući mnoge potankosti koje bi ih još više

potresle. Nijedan se od njih nije usudio dotaći misli da očekuju Jelenka sa

strahovitim darom što ga je obećao Vileni na dan zaruka.

Ona je klonula u naslonjač, pokrila lice rukama da ne vide njen očaj. A župan

šeće gore-dolje kao da su u noge ušli đavli, korača bijesno i prijeti. Onda

pošalje jednog momka do kapetana turopoljskog banderija s porukom neka

brzotečama na konju obavijesti suce svih sučija da dođu u općinu.

- Neka čitavo Turopolje zna tko je izdajica, tko je lupež.

Neka se proglasi, neka mu se glava stavi na ucjenu. Neka ga pro

kunu i izbace iz bratstva i iz crkve. Sve će to učiniti ljudi kad sa

znaju da je Jelenko Kušević izdajnik. Nikad ne smije stupiti na tlo

Turopolja.

- Već ste to davno trebali učiniti, gospodine županu.

- Da, Velislave - istina je, trebalo se učiniti, ali moj Dra

ženić sam je skrivio da mu je protivnik mogao učiniti toliko zlo.

On ga je zaštićivao.

- Istina je, gospodine župane, on je kriv, mi bismo ga već

osudili i predali kako je i zaslužio.

Najposlije su plemići priznali da se kaštelan Lučić sklonuo s momcima po

dogovoru da se kći i otac ne preplaše.

Odlučili su da ga pozovu k županu.

Kad su otišli, svratio je nesretni otac svu pažnju svojoj kćeri. Skinuo je ruke

s lica. I gotovo se zaprepastio. Kao da su njene ruke oprale rumenilo i svježinu

s njezinih obraza. U svakoj žilici strava i očaj. Župan je očajan zbog toga.

Ćini mu se da je kći potonula u neko more čemera iz kojeg je nikad nitko neće

spasiti.

- Vilena, ne zdvajaj. Jelenko je to učinio samo zato da spri

ječi tvoje vjenčanje.

- Kamo ga je mogao odnijeti? I što će biti s njim?

- Izdajica sigurno ima negdje zaklonište pod krovom svo

jeg gospodara.

- U Lukavcu?

- A Medvedgrad? Krapina? A majuri sve tamo dolje gdje

još ima raznih selišta u Posavini koju je knez baštinio nakon smr

ti Beči Frankopanke? Ima ga on gdje sklonuti.

Plave su oči pune neke tajnovite strepnje. A on je ne može dokučiti i ponovo

pita što zapravo misli, čega se toliko boji.

- Na zarukama mi je obećao neki dar kojim ću plakati do

kraja života. Oče, ako ga ubije.

On se srdito trgne i, makar je zadrhtao, žestoko odbije tu misao:

- što ti pada na um? Ni on ne može samo tako ubiti čovje

ka. Nije on zvijer. To su ludosti. Tko zna što je onda mislio s

tim darom, luđak, svi su njega gledali, svi mu se divili? Umišlje

na je luda i od toga sve te nevolje.

Pokušava na sve načine tješiti Vilenu, odbijajući od nje tu misao koje se ni on

ne može otresti.

Konačno se naoko smirila. I dok je otac izašao da vijeća s kapetanom banderija i

dočeka suce svih suči ja na dogovor, Vilena pozove k sebi svoju povjerljivu

služavku i naloži joj:

- Idi preko k Jasenki Kušević i reci joj da sam doznala ne

što važno o njezinu bratu, neka siđe dolje, čekam je tamo u gra

bovim.

Dok je djevojka odlazila, požuri se Vilena dolje i, sakrivajući se ispod

stabala, stiže do grabovine, upravo na međi posjeda županovih i Kuševićevih.

Brisala je suze, čekajući Jasenku, sva slomljena i poništena.

Dugo čeka razmišljajući, dok napokon ne opazi ružičaste skutove Jasenkinih

haljina. Tamne pletenice ljuljaju se niz njene grudi. Odlučila se na to u prvom

času želje da nešto sazna o Jelenku. Išla bi ne znam kamo na sastanak, samo da

nešto čuje o nesretnom ljubljenom bratu.

Svjetle crne oči ukočile se, gledajući Vilenine blijede obraze, zaplakane oči,

blijede usne. Kad ona plače, zaskočilo je očito neko zlo, a kad nju zove, onda

je to sigurno skrivio Jelenko.

Gledale su se dugo. Jasenka neće da pita, Vilena se bori s plačem. Mlada

djevojka garava lica čvrsto šuti i čeka. Napokon se Vilena odluči pa makar

morala ipred njome jecati.

- Jasenka! Reći ćeš nemam ponosa što te opet molim za

ovaj sastanak. Moram ti nešto reći što se ne da isporučiti.

- Dobro, slušam te.

- Tvoj brat oteo je mog vjerenika.

Jasenkinim tijelom proleti trzaj. Čini joj se vjerojatno. Jelenko ljubi ovu

zlokobnu ljepoticu, a opet ne može vjerovati i pita:

- Je li to istina?

- Istina je. Arbanasić i Pogledić putovali su s njim na njegov

dvorac. Na postaji blizu Crnog luga navalio je Jelenko s više od

četrdeset momaka.

Oko malih nježnih Jasenkinih usana zatitra neki podrugljiv smiješak.

- Gdje bi on uzeo toliku četu?

- Gdje ih je uzeo, ne znam, ali je ipak tako. što hoće s Dra-

ženićem?

- Mene pitaš? Ako je istina da ga je ugrabio, zar bi meni

polagao račune?

- Ne to, nego sam mislila da ti već znaš što se zbilo, a sa

mo ti poznaješ svoga brata pa možda slutiš što bi mogao učiniti

s njime?

Jasenka je blijeda. Strava izlazi iz Vilenina bića i prelazi u Jasenku. Obje

djevojke dršću, jedna za brata, druga za vjerenika. Vilena pruži obje ruke prema

njoj i sklapa ih:

- Znam, sve sam kriva samo ja. Sve, pomozi mi, Jasenka,

da to popravim.

A mlada djevojka je gleda i osjeti samilost prema velikoj boli koja napokon

priznaje svoju krivnju.

- Znala sam, svemu si kriva ti!

- Tešku sam uvredu nanijela Jelenku, smrtnu uvredu.

- Zbog Draženića?

- Da, priznajem, ali što to sada koristi? Mora se popraviti

ako je ikako moguće.

- Popraviti? Kako? Može li se pomoći onome koji se skotr-

ljao na dno ponora?

- Ako je još malo živ, Jasenka, može se pomoći, stigne li

se na vrijeme.

- Da, a jesi li ti došla ni vrijeme?

- Ne znam, možda ipak.

- Htjela bi pomoći, veliš? Kako? Što tražiš od mene?

- Slušaj što ću ti sada reći i prisežem na to.

Jasenka zuri u nju i čeka. Svečano Vilenino lice odaje da se u njoj zbiva nešto

veliko.

- Da, Jasenka, spremna sam odreći se Draženića.

- Odreći se Draženića? Što to znači?

- Da neću poći za njega. Ni za koga. I opozvat ću uvredu što

sam ja nanijela Jelenku i krenuti u samostan.

- A onda? što onda? I zašto sve to?

- Zato da tvoj Jelenko pusti na slobodu Draženića, da mu

ne učini ništa nažao, da ga ne ubije. Da, Jasenka, toga se bojim

i kao da slutim: donijet će mi jezoviti dar.

Ponovo prelaze trzaji Jasenkinim tijelom i srce joj se zaustavlja i dah je

steže. Misli samo na majčinu priču:

Ratimir je ubio Nosimira, i nije bio kriv. Ona je bila kriva. Da,- ali ova tu

priznaje još prije negoli je nevini ubijen. Ili je već svršeno?

- O kome ti govoriš. Jasenka? Zar si izvan sebe? Kakav Ra

timir?

- Nesretni Ratimir, samo ja znam tko je on.

- A tko je ona? Naslućujem: ja. Je li?

Pune su im duše nekog drhtaja, a glave misli. Na usne im pada šutnja. I traje

dugo, Vilena očekuje od svoje bivše drugarice samilosnu riječ, ali ona je ne

izreče. Onda opet moli:

- Jasenka, posreduj, pomozi. Reci mu: imat će svu zadovo

ljštinu pred svijetom i pred samim sobom, samo neka ga pusti i

neka mu ništa ne učini. Neka mi ga ne daruje mrtva. Volim se

odreći živa vjerenika. I održat ću prisegu. Evo, kunem se na svo

ju majku, održat ću ako ga pusti. Budi milosrdna, Jasenka, ba

rem ti. Skloni brata da svoje ruke ne uprlja krvlju. Rado ću oti

ći u samostan, vrlo rado. Mnogo sam kriva, tamo ću barem oka

jati svoju krivnju.

Djevojci se čini da pred njome ne stoji Vilena, već netko drugi. Prema ovoj tu

ne osjeća mržnju koja je ispunjava prema prijašnjoj, onoj koja je skrivila tu

nesreću njezina brata. Pa ipak ne može zašutjeti svoju bol:

- Od mene tražiš, Vilena, samilost? Ti si mi uništila brata.

Što će biti tek s majkom kad dozna što se događa? 0 sebi i ne

govorim. Za mene je život svršio. Meni je dosuđena samoća, dje

vo van je do groba.

- Znam, sve to znam, krivnja je moja i baš zato se ponizu-

jem i molim milost jer sam skrivila drugima. Ono što sam nanijela

sebi i ne računam. Molim te javi Jelenku što ti rekoh.

- Da javim? Otkuda ja znam gdje je on? Da znam, ni časa

ne bih šetala pod krovom svojeg doma. Otišla bih k njemu, bilo

gdje i bilo kamo.

- Ne znaš gdje je?

- Ne znam, Vilena.

- Nije ti se ni javio?

- Nikada, ni jednom riječi ni porukom. Ne slutim gdje je.

Očajno zalomi Vilena rukama i gleda slomljena Jasenku:

- Onda je sve uzalud?

- I meni bi bilo draže da mogu javiti što si mi rekla. Bilo

bi i u moju korist. To znaš sama. Kad bi mi se javio, smjesta bih

mu isporučila tvoje riječi.

- Zar je mogao ostaviti majku i sestru sve zbog...

- Učinio on što mu drago, ili ne učinio, znaj, Vilena, nikad

neću dopustiti da ga dodirne tko spočitavanjem. S njim sam do

posljednjeg časa svog života. Nesreća je velika stigla njega, a

nosim je i ja.

- Onda je sve propalo. Ništa se više ne može popraviti -

prošapće Vilena, pogne glavu, zaplače, onda bez riječi otrči pre

ma svojem dvorcu.

Dugo je još gledala Jasenka za njom, a u duši joj se borila mržnja sa samilošću

prema drugarici koja je uništila život čitave njezine obitelji. Tada i ona

pohita kući da majka ne dozna gdje je bila i s kim je razgovarala.

Vilena je prešla prag i sklonula se u svoju sobu. Dugo je tamo, skrivena od

ukućana, nastojala srediti misli i osjećaje. Sad joj je bilo jasno da je sve

izgubljeno. Ničim ne može spasiti vje-renika. A onda je krivila sebe zbog

njegove sudbine.

Nakon jednog sata dotrči k njoj tetka sva usplahirena i pokaže na prozor.

- Vilena, dolaze Lukavčani.

Djevojka skoči k prozoru. Cestom se približava k dvoru povorka lukavačkih

vojnika. Prvi jahač nosi plemičko odijelo. Na glavi mu klobuk. Lice mu je

obrašteno smeđom bradom. Obje žene s nekim slutnjama čekaju gdje će se

zaustaviti.

- Pred našim dvorcem su stali! - šapne tetka kao da navje

šćuje neko zlo.

- Što opet hoće od nas? - zadršće Vilena, gledajući kako

plemićki konjanik šalje jednog momka u dvorac.

I tetka i nećakinja ne mogu izdržati u sobi. Izašle su na trijem da čuju što

hoće.

- Koga tražiš? - pita gospođa s trijema četovođu.

- Plemeniti gospodin, poslanik baruna Pecingera, želi govori

ti s gospodinom županom.

- Upravo je na općini. Potraži ga tamo.

Momak ode na cestu i saopći poruku. Ali plemić i četovođa se ne miču, a momak je

trkom odjahao.

Vilena i njezina tetka povukoše se u kuću. Proživljavaju časove pune nemira i

straha. Izdaleka paze na svaku kretnju Lukav-čana.

Vilena ne može prikriti strah.

- Bojiš se da će opet nešto učiniti tvojem ocu? - pita je tet

ka.

- Kad njega traže, to nije dobro.

- Kad bi barem Arbanasić i Pogledić saznali da su Lukavča

ni ovdje.

- Poslat ću nekoga k Velislavu. Tamo je Šimunić i dovest će

pomoć.

Izdaleka gledaju na cestu i promatraju držanje plemića na čelu lukavačkih

vojnika. Ne opažaju ništa što bi im dalo povoda zabrinutosti. Ipak su nemirne.

Nekoliko puta obazreo se plemić smjerom kojim je otišao momak.

- Gledaj, otac već dolazi. Momak ga je sigurno sreo na pu

tu.

- Eno, prate ga kapetan banderija s općinskim lugarima. I

to nešto znači.

S napetom pažnjom promatraju županov dolazak i njegov susret s poslanikom baruna

Pecingera. Razabiru da su izmijenili nekoliko riječi. Strani je plemić ujahao u

dvorište, a njegovi momci ostali su na cesti. Župan i njegova pratnja dolaze

zajedno sa strancem. To žene smiri. Očito nema oružanog napadaja.

- Bit će ipak nešto važno - primijeti Vilena.

- Samo kad je tu tvoj otac, nema straha.

Župan s kapetanom ulazi u sobu.

- Moram u četiri oka govoriti s gospodinom poslanikom iz

dvorca Lukavca - veli otac i pogleda kćer i svoju sestru.

One krenu prema vratima. Ali lukavački poslanik uljudno se pokloni:

- Ono što imam reći gospodinu županu odnosi se na gospo

đicu u prvom redu, pa molim da me sasluša.

"Bit će, dakle, riječ o njemu" - pomisli župan, dok je tetka izlazila iz sobe.

Vilena se vrati i sjedne.

Župan ponudi gostu stolicu, sjedne mu nasuprot i oslovi ga: - Izvolite mi

saopćiti što vas nosi k meni.

Mirnim glasom započne Lukavčanin:

- Šalje me kaštelan barun Sigismund Pecinger.

Otac i kći su svjesni da će čuti nešto važno i sudbonosno, šute i čekaju.

Pouzdanik lukavačkog kapetana pogleda kriomice Vi-lenu i veli mirno i

ravnodušno.

- Jedan od vaših hrvatskih plemića ponudio se gospodinu ka

štelanu Pencingeru za saveznika.

Plamen zadršće u županovim očima. Vilena spusti glavu kao da ju je netko udario

u zatiljak.

- Gdje je dobre pšenice, tu mora biti i kukolja i korova -

odgovori mrko župan Berislavić prezirnim glasom.

- Nije na meni da izrečem bilo kakvo mnjenje, samo sam

pouzdanik svojeg gospodara koji mi je naložio što vam imam sa

općiti.

- Naravno. Slušam, gospodine.

I kći i otac jedva čekaju da Lukavčanin nastavi:

- Ne znam da li znate tko je taj saveznik, ali konačno to

je svejedno.

- Vidjeli smo ga projahati u crvenom oklopu. Pokrio je

svoje obraze da sunce ne bi potamnjelo od srama što mora gle

dati njegovo lice. Njegovo ime ne spominjemo samo zbog toga

što čovjek izbjegava govoriti o nečemu što izaziva gađenje.

- Meni je naloženo da vam kažem ovo: Jelenko Kušerić, sa

veznik gospodina baruna Pencingera, doveo mu je danas pred po

dne odličnog mladog plemića kojeg dobro poznajete.

- Doveo ga je, velite? - upada župan, upiljivši u nj oštar

pogled.

- I predao ga njemu? - odgovara i pogleda Vilenu.

Ona ne može prikriti tajnu radost koju odražavaju njene plave oči. Načas

Lukavčanin ušuti i promatra je. U čitavom joj biću leži izražaj kao da joj je

odlanulo. Plemićev pogled istražuje neobično pozorno neočekivani dojam što ga je

njegova vijest proizvela na djevojku i ne može se suzdržati, a da ne iskaže

svoje mnjenje, makar je u početku naglasio da mora samo saopćiti vijest i nikako

se upuštati u raspravljanja.

- Kako vidim po držanju plemenite gospođe nije se pres

trašila.

Osjetivši da se nehotice razotkrila, Vilena jednostavno odgovori:

- Gospodine, Berislavići se ničega ne boje i snose dostojan

stveno svako zlo pa i onda kad to ime nose žene.

Očito ne vjeruje tom tumačenju, a ne može protumačiti zašto se Vileni potkrao

izražaj zadovoljstva kad joj je saopćio da je Kušević mladog plemića doveo

Pencingeru. Samo otac zna da mu je kći gotovo uskliknula od sreće, jer se iz

poslanikovih riječi razabire da je njezin vjerenik živ. I on osjeća da mu je pao

težak kamen sa srca, ali se zna svladati i mirno ispituje lukavačkog čovjeka:

- Vi ste mi, dakle, došli javiti da se moj budući zet nalazi

u rukama gospodina kaštelana, pouzdanika kneza Brandenbur-

ga?

- Da, tako je gospodine.

- Znači da se gospoda nisu zastidjela preuzeti slobodnog ple

mića kojega je neki nedostojan čovjek na putnoj stanici kukavno

omamio nekim uspavljujućim sredstvom da se ne može braniti,

a onda ga svezao i očito za dobre novce prodao gospodinu kaš

telanu?

- Nije mi poznato kao se dočepao plemića je li ga prodao

ili ne, jedino znam da je tamo.

- Knez i njegovi ljudi naši su neprijatelji, ali plemić i čov

jek bi predmnijevao da ni gospodin Pencinger ne može zadržati

nekoga tko je tako nepošteno zarobljen.

- Gospodin Pencinger kani vam budućeg zeta vratiti.

Na te riječi Vilena se makne. Srce joj zakuca.

- To sam očekivao.

- Ujedno vam šalje poruku s posve prihvatljivom ponu

dom.

- Kakva je to ponuda? - pita župan.

Vilena jedva zadržava mir, iako joj čitava duša trepti od onoga što će čuti.

- Gospodine župane, kaštelan je želio da ovo s vama ras

pravim nasamu. Jedino plemenita gospođica smije čuti njegovu

poruku i ponudu jer i njoj pripada riječ.

- I s moje strane slobodno može odlučiti.

- Mi vam unaprijed zadajemo riječ da nikad nitko neće saz

nati naš ugovor.

- Čemu tajanstvenost ako je riječ o poštenom činu da vra

tite slobodu plemiću?

- Tajiti moramo zato da vama olakšamo prihvaćanje ponu

de.

- što prihvaćam u tajnosti, za to odgovaram pred svima.

- To je prava riječ odvažnog plemića, ipak je tajnost važna.

Uvjerit ćete se.

- Onda recite: kakva je ponuda pa ću se uvjeriti, mogu li

je prihvatiti ili ne.

I župan i kći osjećaju kako ih je pritislo u duši.

- Gospodin kaštelan vam poručuje ovako: rat s Turcima tra

jat će do kasne jeseni. Hrvatska ne može za vrijeme odsustva

bana Berislavića ostati u rukama banovca. Valjalo bi postaviti

zamjenika, i to neku odličnu ličnost.

- O tome je već odlučio hrvatski sabor - upadne župan -

i tu ne može nitko ništa ispravljati, ni sam kralj.

- U kraljevstvu se moraju rješavati vrlo važne stvari koje

će predložiti kancelar kraljevstva.

- Kad se hrvatski sabor sastane na vijećanje, odlučit će o

tome.

-

- Ali provedbu te odluke ne može se prepustiti banovcima,

nego odlučnoj i odgovornoj ličnosti. Zato gospoda u Budimu že

le da se postavi na čelo Hrvatske banov zamjenik.

- Rekoh: hrvatski sabor odlučio je o zamjeniku.

- Ne treba se bojati da bi vaš brat, ban biskup Berislavić,

bio zbog toga skinut.

- Dok trebaju njegove bojne sposobnosti, gospoda ga svaka

ko neće maknuti. On mora braniti kraljevstvo, a gospodi u Budi

mu svakako je udobnije provoditi nasilja negoli poći na obranu.

Hrvati su tu da brane, a gospodari kraljevstva da nas gule.

- Oprostite, ali mi...

Plemić ušuti, ali župan upada:

- Vi ste, dakle član stranke koja tako nedostojno vlada?

Onda bih vam rekao: ne trudite se govoriti o banu. Brat mi je,

dakle, ne pačam se ni u kakve pregovore zbog njega.

- Ne, krivo ste me shvatili, sasvim su drugi razlozi koji nas

vode ovamo. Ban se ne" može vratiti s bojnog polja. Dakle, valja

za pol godine postaviti čovjeka koji je i umom i ugledom doras

tao toj zadaći.

- Nemam nikakvih ovlasti govoriti o tome, gospodine.

Župan naglašava svaku riječ, a Vilena gotovo bez daha čeka

završni prijedlog.

- Varate se. U ovoj stvari vi možete vrlo mnogo.

- Ne razumijem vas, gospodine.

- Gospodine župane, vi ste ugledna ličnost među Hrvatima.

- Po svojem poštenju i slavi imena, a ovo smo stekli na ob

rani domovine i kraljevstva.

- Istina je. I baš zato što vaši ljudi poznaju vaše poštenje

i vjeruju u vas, posjedujete velik utjecaj na svoje plemstvo. Je

li tako?

- Da, tako je.

- I što vi predlažete gospodi, to oni primaju s povjerenjem?

- Jest, gospodine.

- Ako biste sada smatrali potrebnim da hrvatski sabor nešto

odluči i to predloži, stara gospoda i ona koja nisu na bojištu smje

sta bi se sastala i vaš prijedlog prihvatili, smatrajući ga dobrim.

Oni vjeruju da vi možete predlagati samo po narod korisnu

stvar.

- Da, gospodine, tako je.

- Onda je stvar jasna. Vi ćete, gospodine župane, nagovori

ti svoje prijatelje da sazovu taj hrvatski sabor.

- U koju svrhu?

- Da odluči izabrati banu novog zamjenika.

- Tko bi to imao biti?

- Onaj kojeg vam naknadno priopći budimska vladajući st

ranka.

Župan pocrveni, oči mu se zamagle.

- Govorite li vi istinu?

- Da, gospodine župane.

- Dakle, ja bih morao pristati uz budimsku vladajuću stran

ku protiv koje se tako dugo bore Hrvati?

- Uvidjet ćete da ste bili u zabludi i ovo ću prikazati svim

svojim pristašama. Prijedlog glasi: gospodin župan zadat će mi

časnu riječ da će izvojštiti pristanak hrvatskih velmoža na bano

va zamjenika kojega predlože gospoda iz Budima. Ime te ličnosti,

dakako, ne znam.

- Kad ga predlaže budimska stranka, svejedno je kako se

zove.

Župan ide nekoliko koraka po sobi i konačno se zaustavi pred kapetanom:

- A kako ponuda glasi dalje?

Bez riječi i kretnje Vilena sluša te riječi.

- Ako gospodin župan pristane, imat će od toga ogromne

koristi.

- Da čujem - veli on i promatra poslanika.

- Podijelit će vam velike časti i naslove. Učinit će vas ba

runom.

Berislavić ne trepne pogledom, a poslanik dovrši:

- Osim toga, gospodin Pencinger vratit će vam vašeg budu

ćeg zeta.

U sobi je tišina i mir. Ni otac ni kći ni jednom kretnjom ne odaju svoje

mnjenje.

Otac je upiljio dug prodoran pogled u svoju kćer. A ona ga gleda široko

rastvorenim očima koje sjaju čudnim žarom. Blijedo lice poprima rumenilo. Sva se

izobličuje pod dojmomo nekog zbivanja u duši. Dok je prije sjedila sva u

strepnji, sada se budi, uzdiše, poprima neku sigurnost, jakost. Sve to opaža

župan i kao da nema hrabrosti izreći riječ koja mu je na usnama. Poslanik

budimske stranke ustane:

- Spreman sam udaljiti se načas da se dogovorite s pleme

nitom gospođicom.

Župan se trgne:

- Nije potrebno. Prečistit ćemo to pred vama.

Plemić se nakloni i opet sjedne. Župan stade govoriti mirno, ali mu glas dršće:

- Stvar je posve jasna. Budimska stranka traži da ostavim

svoje zemljake i pridružim se zakletim neprijateljima Hrvatske

- i onda pogleda kćer snažno, prodorno.

Ona se digne i uspravi, čudno crvenilo njezinih obraza i sjaj modrih očiju

pokazuje da je njena duša puna nejasnih, ali teških oluja.

Poslanik je gleda, očekujući njezin pristanak. Osjeća da ona vlada ocem. Osjeća

da u njoj bije srce ljubavi. Siguran je da će kći svladati oca.

Kad je Vilena pristupila k županu i položila mu ruku na rame, on se ukočio od

nekog straha, a poslanik joj zadovoljno kinine glavom.

Vilena uspravi glavu, pogleda Pencingerova izaslanika i veli mirno:

- Gospodin kaštelan Pencinger je zaboravio da bi moj vje-

renik odbio ovakvu pogodbu s gnušenjem i morao bi se mene

odreći kad bih ga htjela spasiti uz cijenu da moj otac bude iz

dajnik. I pravo bi imao. Volim čitav svoj život djevovati nego da

steknem vjerenika uz tako strahovitu ucjenu.

Župan skoči k svojoj kćerki i ushićeno je zagrli.

Lukavački poslanik zapanjeno promatra, ne vjerujući svojim očima ni svojim

ušima. Prošlo je nekoliko trenutaka dok se sabrao:

- Kako? Plemenita gospođica napušta svojeg vjerenika? Pre

pušta ga njegovoj sudbini?

- Obratno. Uza nj sam više nego ikada i vršim njegovu vo

lju kad odbijam takvu nedostojnu ponudu.

Očito plemić traži riječi za odgovor. Kad se sabrao, naglašava:

- Ako gospodin Draženić očekuje da ćete vi nagovoriti svo

jeg oca da ga spasi iz zatočenja?

- Nikad to ne bi mogao očekivati dok mu je ime Slavimir

Draženić.

Župan se ponovo isprsi pred poslanikom.

- Ćuli ste, gospodine, odgovor moje kćeri koju uz mladog

čovjeka veže vjerna ljubav.

- To baš ne bi mogao reći, gospodine.

Vilena se užari od ljutine i vikne:

- Očekivali ste da ću ja nagovoriti svojeg oca da prihvati

ponudu?

- Žena koja ljubi pregazit će sve.

- Ja sam kći Berislavića koji su ginuli za Hrvatsku.

- Gospođice, predomislite se i odlučite.

- Nemam se što predomišljati. Moj otac nikad neće počiniti

izdajstvo nizašto na svijetu.

- Gospodin kaštelan Pencinger naložio je neka vam saopćim:

ne pristanete li, on će vjerenika baciti u najdublju i najstrašniju

tamnicu.

- Moj je vjerenik junak i podnijet će.

- Još ste nešto zaboravili.

- Sto? - pita ona izazovno, grubo.

- Da je vaš vjerenik bio vođa urote protiv kneza Branden-

burga i knez ga po pravu zbog toga može suditi i na smrt.

Problijedila je. Lukavčanin joj mota oko vrata uže i ostavlja joj samo nekoliko

časaka vremena da se spasi ili uguši.

Njezin otac gotovo se ukoči od te prijetnje. Otac i kći međusobno pogledima

istražuju svoje duše i misli. Ona okrene leđa poslaniku i plaho pogleda svojeg

oca. Ovaj plamti bijesom i viče:

- Poslat ću kralju Vladislavu izaslanstvo hrvatskih plemića

da pitaju: hoće li kralj potvrditi ovakvu razbojničku osudu. Slo

bodni plemić ima se staviti pred sud hrvatskog sabora.

- To nije kraljeva stvar, već kneževa.

- Znajte: kralj će doznati za tu ponudu koja je dostojna sa

mo razbojničke čete kad uhvate taoce i traže otkupninu.

- Ne biste li možda ipak, gospodine župane, razmislili do su

tra? Tko zna što se može dogoditi s gospodinom Draženićem.

- Mislite li da ću sutra imati manje poštenja i časti nego

danas?

- Ali danas je gospodin Draženić živ, a sutra može biti mr

tav - prijeteći izlane lukavački izaslanik.

I otac i kći protrnuli su od te riječi. Župan gleda Vilenu, očekujući od nje

odgovor.

- Dakle, plemenita gospođice, pristajete li?

- Ne, gospodine!

- Onda će Draženić umrijeti.

- Upamtite - vikne župan - onog ćasa kad on umre, dig

nut će se požar bune.

- Znamo mi to unaprijed. Hrvati se svakog časa bune.

- Od sreće, prevelikih sloboda, od sitosti se bune.

Poslanik slegne ramenima. Župan plamti:

- Da, bune se Hrvati, bune se jer ne daju svoje pravo, svoj

kruh, krov, ne daju svoju svetu čast, poštenje. Kad nas već ne

možete ucjenjivati ničim drugim, onda podmećete nož poštenim

ljudima i časnim Hrvatima. A kad kriknemo od prosvjeda, onda

nam spočitavate da se bunimo. Bunimo se samo zato što nemamo

snage da se odupremo oružanom silom. Da imamo oružja koliko

ima vojnika, ne bismo se bunili, jednim bismo vas udarcem ski

nuli, s vrata. To recite vašoj gospodi kao poruku župana Berislavi

ća.

- I ne bojite se posljedica?

- Da se bojim, onda bih kukavno šutio.

Poslanik se okrene k Vileni vrio ozbiljna lica. Opet je blijeda, osjeća

strahoviti čas, ali još drži glavu uspravno.

- Plemenita gospođice, ako ljubite svojeg vjerenika, onda

ne dajte da umre.

- On će radosno umrijeti prije nego dopusti da stekne slo

bodu uz ovakvu sramotu. Ako on umre, umrijet ću i ja. Umrijeti,

ali nikad neće pasti ljaga na njegovu čast i na ime mojeg oca.

- Kćeri moja. pročitala si svaku riječ u mojim mislima i

u mojem srcu. Nemam ništa dodati, gospodine.

Lukavčanin kao da sam sebi ne vjeruje. Ipak se digne i slegne ramenima:

- Sami ste potpisali svoju sudbinu. Idem, dakle, i nosim va

šu poruku.

- Da, odnesite je - naglasi Vilena - i dodajte još ovo: Moj

vjerenik govorio mi je ne samo jedanput ovo: "Svoj ću život dati

za spas domovine!" Odbijam, dakle, vašu ponudu po njegovoj

želji. Idite.

Poslanik odlazi.

Ledeni drhtaj zahvati djevojku. Bacila se u naslonjač, sva iznemogla od teškog

napora u neprestanom suzdržavanju očaja i zdvojnosti koji su je neprestano

zahvatali za vrijeme razgovora s Pencingerovim poslanikom. I njen otac je

iscrpljen. Odviše je to bilo za čovjeka koji je ovih dana imao pred sobom sliku

svatova svoje kćeri i konačne njezine sreće. Golemim udarcem sve je smlavljeno u

prah.

Kraj njega kći oplakuje vjerenikovu i svoju sudbinu. Plače, a ipak zna da ne

može biti drukčije. Sva joj se duša buni protiv grdnih uvjeta kojima bi mogla

spašavati Draženića. Suze joj teku niz lice, a otac je gladi po kosi:

- Kćerko, ipak sam u toj groznoj nesreći još uvijek sre

tan.

- Sretni ste?

- Da, jer nisi zatražila od mene da prihvatim ponudu.

- Oče, dragi oče - i sagne glavu i obaspe mu ruke cjelo-

vima i suzama.

- Nisam ni slutio kakva mi je kćer junakinja. I to je u ovoj

nesreći moja sreća.

- Zadovoljni ste sa mnom, oče dragi?

- Ponosim se tobom i lakše snosim tu golemu nesreću.

- Zar će Pencinger izvršiti prijetnju?

- Neće se usuditi. Nikako neće. Eto, odmah šaljem kralju

brzoteču. Napisat ću mu sve.

- Knez Brandenburg mu je nećak i ni vlas mu neće pasti s

glave.

- Ali poslanik je neprestano govorio o budimskoj gospodi,

Pencingeru, a ne o knezu.

- Uistinu, nisam to odmah opazila, a ipak, malo je nade.

Zar bi mogli izvršiti osudu?

Ne može dalje govoriti i pada u očev naručaj.

Iz druge sobe čuju se glasovi i koraci. Vilena obriše suze. U sobu ulaze

prijatelji župana Berislavića: Pogledić, Arbanasić i Šimunić koji je ostao u

Arbanasićevu dvorcu, dok je on pratio Draženića. S njima dolazi i kapetan

banderija. Već mu je dodijalo jer vani čeka od časa kad je došao poslanik

Lukavca. S njima je došla u sobu i županova sestra, jedva čekajući da sazna što

se je zbivalo.

Opazivši tragove Vileninih suza i županove potištenosti, gospođa se okrene k

svojem bratu:

- Tu je kao na pogrebu.

- I jest tako. Mjesto svatova, pokapamo.

- Što velite, gospodine župane? - uplaše se mladići i ka

petan.

- Zar su ga ubili?

- Slušajte što mi reče Pencingerov poslanik.

Sve su duše buktjele protiv besramne ucjene koju im saop-ćuje župan. Vilena

sjedi sve vrijeme pognute glave.

- Sad nam je jasno zašto je Kušević priredio taj napadaj.

- Ali tko mu je dojavio da Draženić putuje?

- Samo njegov Žarko. Zato ga je ostavio kod kuće.

Vilena se okrene k njima:

- Jasenka se sluti gdje joj je brat, otkud bi znao Žarko?

- Sestri taji, ali momak mu je ortak. Sve mu je dojavljivao,

tako i Draženićevu odluku da ide u svoj dvorac.

- Tko je Žarku mogao kazati kad mi putujemo?

U dnu sobe sjedi županova sestra i neprestano briše suze nad sudbinom svoje

nećakinje i njezina vjerenika.

Dok mladi ljudi raspravljaju o Žarku pa izriču sumnje kake bi on mogao saznati

za Draženićevu odluku o putovanju, ona se iznenada digne:

- Čekajte, djeco, sad mi nešto pade na um.

I brzo pođe k vratima pa stade dozivati služavku. Onda stoji na pragu i čeka

dotle dok se nije pojavila mlada jedra djevojka. Gospođa je zovne u sobu.

- Reci, djevojko, što ti imaš s Kuševićevim Žarkom?

Služavka se zažari, preplaši i ne može odgovoriti.

- Vidjela sam te već dva puta da s njim razgovaraš preko

ograde iza staje. Jednom sam te već izgrdila. Što si imala s njim

govoriti?

- Gospodarice, ništa, tako, pitao me je li mi teško čistiti

staje i govorio mi kako se govori djevojci.

- Lažeš, ispitivao te sigurno za gospodina Draženića.

- Pitao me samo kad će biti svadba i je li gospođica Vile

na jako vesela.

- A što si ti rekla?

- Kako ne bi bila vesela kad se vole.

- A što si govorila o svadbi?

- Da ćemo svadbovati, samo gospodin Draženić ide još na

put, u svoj dom.

- Je li te pitao kada ide?

Ona slegne ramenima i, ne sluteći ništa, odgovori:

- Mislim da me pitao, kako ne bi pitao.

- I rekla si?

- Nije to bila nikakva tajna, svi su znali, i momci, i naše

sluge.

Poslali su djevojku iz sobe.

- Sad je sve razumljivo. Momak je od nje saznao što nam

jeravamo, a on je požurio s Lukavčanima. Već dan prije doče-

kao nas je, zakrčio put i prisilio nas da prenoćimo tamo na putnoj postaji.

Potkupio je krćmara da nas omami.

- Tome ga je mogao naučiti samo Pencinger. Oni su vični

na dvoru baratati takvim sredstvima od kojih zaspiš.

- Mogli smo svi zaspati zauvijek.

- Što je prošlo, o tome ne treba gubiti riječi, ali o onome

što ima slijediti - upozorava župan. - Sto velite vi, gospodine

Simuniću? Neobično ste šutljivi.

- Mislim o svemu tome. Ne ide mi u glavu i hvata me jeza,

tolika jeza da mi nije do govora. Ipak, moram vas sve upozoriti

na pogibelji koje dolaze.

Digli, su poglede k njemu.

- Još nisu iscrpljene sve nevolje? - pita Vilena, okrenuv-

ši se k njemu.

Simunić joj odgovori:

- Tek sada će banuti na sva vrata i prozore. Vi i gospodin

župan odbili ste ucjenu. I mi bismo učinili isto. Ali što sad, gos

podine župane?

- Sada će Pencinger saznati za vašu odluku i odmah skovati

novu urotu.

- S izdajicom - krikne ojađeni župan. - Ali sad je dosta

optužbe. Na posao, djeco moja. Svatko neka se utvrdi u svojem

dvorcu kako zna i može. Ja moram Vilenu sklonuti u Zagreb.

- Ne ostavljam svojeg oca. Meni je mjesto ovdje, uz vas i u

blizini svojeg vjerenika.

- Ne možete joj to kratiti - zagovara Vilenu Pogledić.

- Ne slutite što joj se sve može zaprijetiti.

- Tu je Draženićev kapetan Lučić s momcima. Oni pripa

daju Draženiću, dakle, vama. Tu će se utaboriti. Dođe li Pen-

cingerova rulja, bit će boja.

- Ipak sam Vilenu htio odvesti.

Ona opetuje svoju volju tako odlučno da je i otac odustao od prijedloga. Tada se

Pogledić ponudi:

- Idem kući gdje čeka Draženićev kaštelan Lučić. Naložit

ću mu neka dođe u obranu vjerenice svojeg gospodara.

- I recite mu sve što se dogodilo, a onda upozorite sve naše

ljude da moraju biti u pripremi kao da čekamo Turčina. Neka

pripreme oruđe, oružje, sve ćemo trebati, a kapetan banderija

neka pozove svoju vojsku na okup.

- Već sam i sam o tome mislio - odgovori kapetan - ali

očito ne snuju odmazdu nama, nego vama, gospodine župane.

Stoga bi se svi moji momci morali sakriti po dvorcima onih koji

su vam najbliži. Tako ćemo biti na okupu.

- Samo vi, župane, vaša kći, obitelj i vaš dvorac bit će stal

no napadani.

- I povelje - podsjeti kapetana Simunić.

Berislavić udari po stolu.

436

- Da, na moje povelje će njihov prvi udarac. Spaliti moje

listine i učiniti me kmetom, to bi oni mogli pokušati. Ali nikad

neće uspjeti da zarobe nijednog Berislavića. Sav svijet zna kako

smo stekli svoje plemstvo. Škrinju s poveljama valja mi odnijeti u

noći na općinu i zakopati je duboko u podrumu.

- Znala bih nešto bolje.

Svi se okrenuše k Vileni.

- Sto predlažeš, kćeri?

- Odnesite ih župniku. Ćula sam da su seljački plemići Lek-

torić i Trumbentaš odnijeli svoje povelje u crkvu Svete Barbare,

a župnik ih je sakrio u oltar.

- Još danas ćemo povelje odnijeti župniku. Neka ih čuva, a

živote svoje čuvat ćemo svojim mišićima. Sad idite kući, mladi

prijatelji.

Prije odlaska zamoli kapetan banderija da ga saslušaju:

- Gospodine župane, sudac naše sučije reče: duže ne može

čekati s osudom Jelenku Kuševiću. Dosad smo tajili njegov ime,

a sada se već svuda govori da je on oteo Draženića. Sudac će ga

javno isključiti iz turopoljskog bratstva i predati javnoj sramoti.

- Neka radi što zna. Neću da se više taji da je prokletnik

bio u bratstvu i s mojom obitelji.

Čitav dvor bio je spreman primiti sutradan brojne svatove. Sve su sobe pune

vjenčanih haljina. S druge strane dvora već su uređene dvije odaje mladom paru

do Draženićeva odlaska na ratište. Kud god se Vilena obazr,e, svaka je stvar

sjeća da je sutradan imala stupiti s Draženićem pred oltar. Županova sestra

sklapa ruke i guši se u plaču.

- Moj put vodi u samostan - odlučno naglašava Vilena. -

Idite, tetko, na Kaptol i molite prečasnog kanonika Benka neka

mi pomogne naći mjesta u tišini samostana.

- Nitko se ne smije maknuti iz kuće bez pogibelji da ne pad

ne u ruke Lukavčana - upadne Berislavić.

Na te očeve riječi Vilena se trgne.

- Sada moramo misliti na obranu, onda na sve drugo, kće

ri moja.

- Slušam vas, oče moj.

Otišla je u svoju sobu da bude sama. Strahoviti događaji potpuno je slomiše.

Stala je razmišljati: sjeća se Draženićeve vrele molbe da se odmah vjenčaju. Da

je ikad mogla slutiti što će se dogoditi na putu, ne bi ga pustila da ode. Ne bi

pristala da se vjenčaju da se nadala kakvom napadaju na Draženića.

Gleda u predožbi njega i sebe u času rastanka.

Stoji pred njom u svoj snazi stasite pojave. Primaknuo je lice tako blizu k njoj

i pogled njegovih tamnih očiju izražava molbu punu čežnje, ruke mu obuhvaćaju

njezin struk, a usne gore željom za prvim cjelovom. Ona odmakne glavu i

prošapće:

"Samo muž ima pravo na cjelov."

1

"Da, tog časa bilo je nešto čudno u tim očima. Što? Razočaranje? Ili možda ipak

slutnja da će još dugo čekati taj cjelov?"

Tko zna hoće ili ga ikad vidjeti. Hoće li se ikad opetovati taj prizor koji ju

sada uzbuđuje i uznemiruje?

"Zar sam ga uistinu vidjela posljednji put? Kako mi to srce nije osjetilo? Ni

straha ni zabrinutosti ništa nije bilo u mojoj duši. Osjetila sam mir i

vjerovala da će se vratii. A sada me progoni ta slika rastanka i samoukor."

Šimunić je otišao s Velislavom Arbanasićem čiji je bio gost. Pridružio im se i

Pogledić. Putem tiho raspravljaju. Uvjereni su da će župan sada biti nišan

budimske osvete i dogovaraju gdje i kako mu moraju biti na pomoći.

- Zadivljuje me Vilena - primijeti Šimunić. - Ova razma-

ženka odjednom postaje junačka hrabra djevojka.

- Ako su je razmazili, nisu u njoj razvodnili Berislavićevu

krv - uhvati riječ Smiljan Pogledić. - U krilu sreće snivala je

san maze, u nevolji probudila se prava njena krv. Nekoć sam se

zagledao u nju, sada bih je obožavao kad to ne bi bilo izdajstvo

prema mučeniku prijatelju Draženiću. Preostaje mi samo da joj

se duboko klanjam.

- I zaslužuje - potvrde prijatelji. Onda ušute. Prolaze kraj

Kuševićeva dvorca. U vrtu opaze Jasenku. Ona se okrene kao da

ih ne vidi.

- Nesretnica - šapne Velislav, a Šimunić šuti kao da i ne

čuje taj izraz sažaljenja, ali ga srce zaboli. I ne gleda više u vrt,

već ide kraj ograde.

Kad su već bili daleko, tiho odgovori:

- Zar je moguće da ljubav može čovjeka pretvoriti u ne

časnu zvijer? Recite vas dvojica.

Ni jedan mu ne može na to odgovoriti.

- Ni jedan od nas još nije osjetio takvu ludu ljubav, a valjda

ni vi, gospodine Šimuniću?

- Tko zna što me još čeka i što još ne poznajem u sebi -

odvrati tiho pod dojmom boli kao da se u prsima iznenada ot

vorila neka neznana rana.

- Ostavimo te razgovore - predloži on. I odoše u Arbana-

sićev dvorac da isporuči Draženićevu kaštelanu Lučiću što se do

gađa s njegovim gospodarem i što mu je sada dužnost.

Ispod trijema u dvorištu opaze Cvjetko Šimunić i Velislav Arbanasić osedlanog

konja. Sluga im reče da je malo prije dojahao neki mladi svećenik. Kad su se

uspeli u prvi kat, nađoše u blagovaonici mlađeg Arbanasićeva brata u društvu sa

Stjepkom Brodarićem. Izmijenili su srdačne pozdrave.

418

- Napokon sam vas pronašao, gospodine Šimuniću. Otišao

sam iz Lobora k vama u vaš zagorski dvorac. Ondje su mi kazali

da ste otputovali, a ja za vama - veli Stjepko.

- Što vas nosi k nama? - pita ga Velislav.

- Savjet, gospodine. Valja mi iskupiti dug.

- Kome što dugujete ovdje?

- Gordani dugujem zahvalnost i pomoć.

- Naše su osnove u tom smjeru propale.

- Onda sam stigao u horu.

- Ne možemo ništa započeti - odmahne rukom Šimunić.

- čut ćete.

- Obratno, gospodine, imam mnogo nade.

- Gdje ste ih stekli?

- U razgovoru s vašim zarobljenikom Batorijem u Loboru.

Mnogo sam s njim drugovao da bih ga naveo na razgovor i tako

sam doznao zanimljivu stvar.

- Vi ste ipak pravi diplomat. Kazujte nam što ste doznali.

- U Budim dolazi nećak nekadašnje kraljice Beatrice Hipo

lit s jednom polusestrom pokojne kraljice. Ona i Hipolit tuže kra

lja Vladislava za novac što su ga izmamili Beatrici kralj Vladis

lav i ugarski velikaši. Kralj je kazivao u pero Batoriju pismo sve

tom ocu papi neka Hipolitu zapovijedi da obustavi tužbu, a za

tu uslugu Vladislav obećava svetom ocu da će Turcima zapriječiti

put u sjeverne i zapadne zemlje.

- Samo Hrvati stoje na ratištu, a kralj obećava pobjedu u svoje ime - klikne

Šimunić. - To je nedostojna prevara.

- Sveti otac vrlo dobro zna koliko ima vjerovati tom obeća

nju. Hipolit, koji je primio kardinalsku čast od pape Borgie, živi

raskalašeno i potpuno je u nemilosti svetoga oca zbog svojeg ži

vota. Hipolitu su u Rimu odredili neka se smjesta povuče na

vječnu pokoru. Tu odluku nosim po želji svojeg skrbnika iz Ri

ma kralju. Povjerili su mi tu misiju jer sam mlad i vješt brzi

jahač. A sada ću tu vijest malo iskoristiti na kraljevskom dvoru

u dobrobit Gordane.

- Putujete, dakle, u Budim?

- Prije toga želim Gordanu vidjeti i čuti da se s njome do

govorim.

- Neće vas pustiti u dvorac.

- Ako nosim dobre vijesti Vladislavu, onda će me kraljev

nećak radosno primiti.

- Možda se nećete prevariti.

- Svećenika ne smiju odbiti. Ulazim u dvorac kao poslanik

svetog oca.

- Onda biste mogli saznati nešto i o Draženiću.

Objasnili su mu sve što se zbilo i potanko ispripovjedali posljednje događaje.

Stjepko pozorno sluša. Blago lice, zrcalo du-

hovne čistoće, ne odražava nikakvo zgraženje ni ogavnost. Sluša njihove optužbe

protiv Jelenka kao ispovjednik u ispovjedaoni-ci.

Kad su mu sve objasnili, zamole ga da ispita Pencingera o Draženiću i neka ga

uputi u teške posljedice ako Vilenina vje-renika osude na smrt zbog vodstva u

uroti protiv kneza.

A kad su završili, Stjepko razmišlja i diplomatskim mirom primijeti:

- Sigurni ste da je te strahote mogao počiniti Jelenko Ku-

šević?

- što vam pada na um ovakvo pitanje? Nisu li već njegovo

ime iznijeli na javu i sami Lukavčani?

- A nisu li oni sve to učinili sami i podmetnuli Kuševića da

bi vas međusobno zavadili, razdijelili vas na dvije strane, za i

protiv njega?

- Nitko ne može braniti izdajicu kad je od svih prokazan.

- Možda su se nadali da će biti dvije stranke.

- Uzalud nas tješite. Evo, sve je na dlanu.

- Može li takve strahote izvoditi čovjek naše krvi, duše i

srca?

- Ako izbezumi?

- Danas je već kasno, ali sutra iza podne idem u Lukavac.

- Zašto ne biste išli ujutro?

- Knez Brandenburg pretvara dan u noć, a noć u dan. On Ii-

ježe u zoru, a ustaje iza podne i tako ću sutra baš oko podne

doći na vrijeme. Onda ću ga naći kako ustaje, dakle, bit će tri

jezan, a u takvom je stanju slab, podatan i brzo ga uhvatiš u

laži.

- Kakvog li diplomata u našeg mladog velečasnog. Još će

od vas biti državnik.

- Hvala na zvanju tako slabog ugleda u poštenom svijetu.

- Vi biste taj ugled popravili.

- Baš bi me zato svrgnuli i smaknuli kao izdajicu države.

A sada bih vas molio, gospodine Simuniću, da mi pokažete put

do kurije kanonika Benka. U Turopolju ima svoju kuću.

- Da, u Rakarju kraj potoka.

- Tamo će me primiti na konak.

Arbanasić mu ponudi svoj dvorac, ali mladić otkloni:

- Bolje mi se pristoji u kanonikovoj kući.

- Kad ćemo se opet vidjeti da nas obavijestite što je bilo u

Lukavcu?

- Bude li što nova i važna, saznat ćete na vrijeme. Sad još

ne mogu ništa odrediti. Možda ću ostati i dan dva u dvorcu, a

možda i ne, sve ovisi o uspjehu moje zamisli koju sam stvorio

nakon razgovora s Batorijem.

- A ako vas Pencinger ili knez zarobe?

... “ 440

- Bilo bi odviše opasno takvo nasilje na brzoteči svetog oca pape, a kad bi to

ipak učinili, sami će sebi naškoditi. Svakako budite uvijek spremni da vam

pošaljem kakvog glasnika.

Nakon toga odoše da otprate Stjepka u Rakarje.

Na plavom nebu zlatna kugla sunčanog sjaja pušta tople zrake na procvali

Jasenkin vrtić. Proljeće buja oko nje, proljeće pjeva pjesmu radosti novog

života, a usred vrta sjedi Jasenka. Iz crnih očiju teku suze niz lice. Sagnute

glave sjedi djevojka na klupi, zaklonjena grmljem.

Netko je stao pred nju kao da se spustio iz zraka. Nije čula ni koraka ni

šušnja.

Prene se i digne glavu. Pred njom stoji Velislav Arbanasić. Zaplakana je i zbog

toga se ljuti i stidi pa ustaje:

- Kako ste smjeli ulaziti?

- Istina je, nisam došao kako bi se pristojalo. Prebacio sam

se preko ograde, jer me niste htjeli primiti. Morao sam, gospođice

Jasenka, silom do vas. Teški su dani na vidiku. Ne može se više

držati u tajnosti ime vašeg brata.

Glas mu dršće od nijemih suza i jedva zaustavlja ganutost koja ga svladava pred

tom slikom nježne mladosti i grube boli.

- Što hoćete gospodine?

U nekoliko riječi prikaže joj Draženićevu otmicu i onda brzo nadoveže molbu:

- Nastojte majku nagovoriti da vas povede barem nekoliko

dana iz Turopolja. Imate svoje rođake u Zagrebu. To je potrebno

da spasite majci možda i život, da joj srce ne pukne.

Osine ga pogledom prezira i korakne:

- Ne trebam vaših savjeta. Učinila sam već sve što sam sma

trala potrebnim.

Poniknuo je očima i prišao joj bliže.

- Imate me pravo prezirati, Jasenka, ipak vas molim ne od-

bijte moju molbu. Ostavite s majkom ovaj dvorac.

- Brinemo se same za sebe i ne trebamo ničije pomoći, a

najmanje vaše. Ako majka ode, bit će to po njenoj volji, a ne po

vašem savjetu.

- Da, Jasenka nisam se ponio prema Jelenku kako bi tre

balo. Ne mogu odoljeti tim strahovitim činima i dokazima koji

su podgrizli moju snagu da mu vjerujem. Ne mogu tome odo

ljeti kad je sve tako bjelodano. Reći ću vam istinu: ni moja lju

bav prema vama, o kojoj vam nikad nisam govorio, nije mogla

smanjiti sumnju kad je sve tako jasno kao sunce.

- Zbogom, gospodine.

-

Okrenula mu je leđa i otišla hitrim koracima u kuću.

Ostao je kao udaren u obraze. Osjeća da se u njoj diže na prosvjed ponos brata

koji je njene krvi. Koleba se između ljubavi prema njoj i prezira prema bratu.

Muči se, ali nema uporišta i pokorno prima svoju sudbinu. Ona je odbila njegove

savjete, gizdavo i grubo, kao što bi odbio i Jelenko.

I ostavi Jasenkin vrt pun cvatućeg proljeća.

U sobi dvorca našla se Jasenka s majkom.

- Dakle, jeste li se odlučili što sam vam danas predložila?

Morate majko, u Zagreb k tetki. Zvala vas je. Ima divnog sjeme

nja za povrće i cvijeće. Odvezite se. Lijepo je vrijeme, sutra u

zoru bit će vam dobro putovati.

- A zašto me toliko tjeraš? Znaš kakva je moja sestra. Kad

dođem k njoj, ne pušta me tako brzo kući.

- Sve ću ja sa Žarkom urediti. I dobro je da malo sama

primim posao u ruke. Danas-sutra, kad budem svoja gospodarica,

bit ću već vješta- sama voditi kuću. Vidite, majko, kako je dobro

da idete.

- Odredit ću da mi sutra pripreme za put.

Jasenka teško očekuje zoru, a još teže čas kad će majka sjesti u kola da ostavi

dvorac kojemu se približavaju crne nemani. Sutra u zoru otputovala je gospođa

Kušević u Zagreb.

ZAROBLJENICA VLADA

U Lukavcu, dane i noći, vlada uzbuđenost, strah i trepet. Svi strepe koga će

okriviti zbog kneževa trovanja. Petar Pan vješto podržava ovaj strah čitavog

dvora. Lice dvorskog luđaka, što je čitav dvor gonilo u smijeh, sada izazivlje

stravu. Svatko istražuje u njegovu licu kneževo stanje s kojim je tako usko

povezana njihova sudbina. Svatko se nada, ostane li knez živ, neće s dvoranima

postupati tako nemilosrdno. Markgrof Danijel i knežev liječnik točno izvršavaju

naloge Petra Pana. Liječnik za novac, Danijel za bezbrižni i lagodni opstanak

koji očekuje od života svojega bratića kneza. Zato se potpuno predao kneževu

dvorskom luđaku. Uvjerio je Danijela da su zavarali i kralja i nagovorili ga

neka pozove k sebi na dvor nećaka da imaju slobodne ruke i Gordanu prisile na

priznanje. A onda će uzeti kraljevića Ivana i njime se okoristiti. Čvrsto

vjeruju i knez i Danijel u ono što im je tako vjerojatno prikazao Petar Pan po

Gordaninoj uputi koja je iz svoga zarobljeništva progledala spletku dvorske

stranke i pogodila njihovu osnovu. I ne samo knez, nego i Danijel potpuno su

predani Petru Panu i njegovu vodstvu. Danijel zavarava i kneževe prijatelje

baruna Konrada Ruprehta i Franju Ferencija

da je knez doista otrovan i brižno ih drži daleko od njegove sobe da ga ne

uznemiruju. Mladi se ljudi pokoravaju toj odredbi. Danijel samo katkad dolazi k

njima da im donosi vijesti.

Petar Pan ide dvorcem, sipajući oko sebe strah i trepet od sumnje koja lebdi nad

svima zbog kneževa trovanja. Svi gledaju u njemu najvažniju ličnost jer znaju da

će kralj najprije tražiti razjašnjenje o kneževoj bolesti od Petra Pana. On je

bio knežev miljenik i nikada se nije dijelio od njega. Dapače, svima je poznato

da je spavao s njim u istoj ložnici. I zato se u svim očima ličnost Petra Pana

digla do vrhunca uvažavanja. I kaštelan Pencinger promijenio je svoje vladanje

prema njemu. I on dolazi k njemu da pita za kneževo stanje i jada se nad

nesrećom. Povjerava mu svoj strah i trepet za njegov život. Kako je Petar Pan

zagospodovao kneževim dvorom nitko ga ne pita kamo ide, nitko mu ne sprečava da

se i po tri puta prošulja trijemom do Gordane i traži nove odredbe. Čitava

osnova s kneževom bolešću i sve što je s time u vezi niknulo je u njenoj glavi,

a dvorski luđak je izvršitelj zamišljenih spletki.

U zatočenju Gordana upravlja dvorom kneza Brandenburga.

Ovog je časa Petar Pan primio najnovije odredbe, saslušao kako mu ona prikazuje

pojedine prizore i mogućnosti koje bi mogle nastati i opet se uputio u kneževu

sobu.

Liječnik mu odsune vrata i odmah za njim zabravi. Knez se digne s postelje i

široko zijevne:

- Moram priznati, nije loš posao ovako dan i noć ležati, ali

dakako, tek onda kad se dobro najedem i napijem.

- Samo što ja kraj vas gladujem, dragi kneže - veli Pe

tar Pan. - Objed koji donesu sluge gore za liječnika i mene

vi gotovo sami opustošite. A još sam im rekao da pošalju obilno

jer mi koji dan i noć bdimo uz bolesnika moramo se čestito kri

jepiti. Vina ima dovoljno, ali jela nikada. Moram ih prevariti da

i Danijel bdije noću pa mora tri puta večerati. Inače se ne mo

že izdržati ova samaritanska služba. A sad idem na važan raz

govor. Dobro se zatvorite. Do objeda ću se vratiti.

Cim je Petar Pan zatvorio za sobom vrata, kao da je na lice nataknuo masku

očaja. I pogne glavu pa ide trijemom, ide polagano i ne obazire se ni na koga.

Oni koji bi ga sreli skrivaju se iza stupova trijema da g& mogu bolje promatrati

što im kazuje njegovo lice, navješćuje li strahote. A kad on to opazi, stade

mrmljati nešto u sebi, mračiti se i sipati bijesne poglede.

Kaštelan Sigismund Pencinger saznao je od sluge kakav je strahoviti izgled lica

dvorskog luđaka i smjesta je izašao iz sobe, približio se k njemu, gotovo ga

ponizio pozdravio i zapitao za kneza. Ali on ne odgovara. Samo bulji preda se i

uzdiše.

- Gospodine - prošapće Pencinger - zar je tako zlo? To

je strašno, očajan sam.

Petar Pan razabire da se kaštelan ne pretvara, uistinu strepi i pozove ga u

svoju sobu.

- Sjednite, gospodine kaštelane - veli on. - Danas je stra

hovito zlo. Opet se pogoršalo. Gubim nadu. Taj će ga otrov

ubiti.

Teška zabrinutost gotovo utuče Sigismunda Pecingera. Lice odaje tragičan očaj.

Ide gore-dolje i poluglasno izražava svoj bijes.

- Otrov? Tko to stalno tvrdi?

- Liječnik, i ja, i knez.

- Knez ne može znati ništa.

- Varate se. Knez se svega sjeća.

- Sjeća? Čega? - promrsi stari lisac i u njegovu držanju

odražava se užas nekog otkrića.

Nijemo stoji pred dvorskim lakrdijašem čije ga lice straši isto toliko koliko i

njegove riječi. Polagano, spuštene glave ide Petar Pan gore-dolje da bi što duže

navijao kastelanov strah. Onda se ogleda tajanstveno, zaključa vrata, ide prema

Pencingerovoj pojavi što ukočeno čeka teški udarac i veli mu:

- Gospodine Pencingeru, žalim što vam moram otkriti ve

liku opasnost koja prijeti vama.

- Meni? - promrsi čovjek i bulji u Petra Pana.

- Budite, dakle, spremni na sve. I ovako jak čovjek kao vi,

mogao bi pod teretom iznenadnog otkrića iznenada pasti mr

tav.

Riječi Petra Pana hvataju ga za grlo kao pandže i stežu mu dah, sive oči gube

životni sjaj.

Lakrdijaš se naslađuje njegovim mukama i nastavlja:

- Slušajte dakle.

Pođe malo dalje od njega i stade tiho šaputati, pripovjedati:

- Znate da sam spavao s knezom u istoj sobi i tada kad je

bio zdrav. Uvijek ima loše sne i boji se. Uvijek mu se čini da ga

progoni pokojni ban Ivaniš Korvin i banica Beči Frankopanka. Ja

ga opet umijem dovesti k svijesti. I kralj se odrekao mojih šala

koje su i njemu potrebne i ostavio knezu da mu budem na po

moći.

- Da, znam, gospodine.

- Kralj ljubi ovog mladog lakoumnog kneza kao rođenog si

na. Silna nježnost veže ga uz sina najmilije kraljeve sestre.

- Znam, - upada Pencinger, teško očekujući kamo to smje

ra dvorski luđak.

- Ja sam, dakle, ušao kralju toliko u volju više zbog toga

što mu miljenika kneza čuvam od strašnih snova negoli zbog

mojih šala. Na odlasku rekao mi je kralj u četiri oka: "Petar

Pan, budi mu zaštitnik i otac i pazi da mu se ne dogodi kakva

nesreća. Zakuni se!" I ja sam se zakleo.

Tjeskoba savije Pencingera što dalje sluša ovaj govor.

- Nisam se nikad ogriješio o prisegu, čuvao sam kneza, čak,

sam spavao u njegovoj ložnici. Kad ga je zadesila ova strahota,

svake noći bdim uza nj. I eto, što se dogodilo ove noći.

Kaštelan se nehotice povuče korak natrag kao da se nada: udarac iz daljine bit

će manji, slabiji.

- Vi znate da knez govori u snu.

- Ne znam, gospodine.

- Ali tako je. Govori u snu i odaje svoje tajne. To je onaj

najvažniji uzrok zbog kojeg mi je kralj odredio da spavam uza nj.

Cesto kralju nije drago da tko drugi čuje kneževe izjave u snu.

Sive oči šire se kao od nekog teškog predosjećaja.

- Ove noći knez je u snu počeo zvati moje ime i onda vik

nuo: "Otrov mi ulijeva u vrč. Vidiš li, bradata lija lijeva mi ot

rov, otrovao me!"

- Kakva je to "bradata lija"? - pita Pencinger, ali Petar

Pan ne odgovori, već nastavi:

- Onda je još viknuo: "Glasnik je donio otrov, udari bra

datu liju. Evo, ulijeva mi otrov!"

Samo još trenutak drži Pencingera strah, a onda veli:

- Naravno da o tom sanja kad se na javi bavi tom ludom

sumnjom.

- Danas ujutro se probudio, ali nije dugo bio priseban. Ta

da se sasvim oporavi, pridigne glavu, pošalje sve iz sobe i reče

mi: "Petar Pan, znam sigurno, mene su otrovali zavjernici na kra

ljevu dvoru koji ne mogu oprostiti kralju što mi je dao bogat

stvo bana Ivaniša Korvina." Uvjeravao sam ga da su to priviđa-

nja, ali on mi reče: "Sjećam se, točno se sjećam, Pencinger je

uzeo vrč, držao ga u ruci, zatim je Balaš nešto bacio u vrč koji

je stajao na stolu, ja sam posegnuo za njim i rekao: "Ovo će vino

biti slađe od onoga mojeg." Ona su dvojica odmah ustala, otišli

su u dno dvorane i tamo sve vrijeme nešto šaputali i promatrali

me kako će djelovati otrov".

- Objeda. Luda objeda. Idem knezu. Nikada ne bih to mo

gao učiniti. Nikada ni za kakvu naplatu. Idem knezu - viče kaš

telan.

- Leži u besvijesti, liječnik vas neće pustiti k njemu i ne

možete mu ništa reći. Ja sam mu govorio, uvjeravao ga a on mi se

kune da je vidio vas i veli mi: "Zaklinjem te na svoj grob, mo

raš sve to kazati kralju kad umrem."

- To je samo crna objeda. Gospodine Petar Pan, kunem vam

se na čast i dušu, vjerujte mi, nikad to ne bih učinio. Tražite

kakve god želite dokaze, gospodine Petar Pan. Ne može to nitko

vjerovati, branit će me Balaš i svi.

- Čekajte, gospodine kaštelane. Sada o tome moramo ozbi

ljno razmisliti. Ako knez umre, što je gotovo već sigurno, kralj

će svisnuti od tuge i planuti osvetom.

- Mene ne može okriviti.

- Čekajte, knez je otrovan onog dana kad je stigao Balaš.

Jednog su dana Verbeci i Balaš savjetovali kralju neka kneza po

šalje u Hrvatsku. A kad su opet kralja nagovarali neka ga pozove

._!_, .. J

natrag, on pada od otrova. Svako dijete mora posumnjati da su se oni htjeli

riješiti kneza pošto sva njegova imanja, u pomanjkanju potomaka, pripadaju

kraljevstvu, a kraljevski državnici već imaju svoje baštinike kojima žele

pribaviti to veliko bogatstvo.

- Koža mi se ježi od vaših izjava.

- Još nisam gotov. Kralj mora posumnjati najprije u onoga

tko je odgovoran za kneza, naime, u onoga koji gospodari i up

ravlja kneževim dvorom.

- Nisam kriv, ne mogu biti kriv ni ja ni tko drugi. Kakva

je to luđačka misao napala kneza da bismo ga otrovali?

- Kad podanik države brani istinu i pravicu, onda ga mak

nu u tamnicu ili na statiste, a kad je na putu viša ličnost, napoje

je otrovom. Danas je otrov lijek koji stalno kuhaju državni vra-

či, danas napadaju ljude otrovom kao goste vinom. Upamtite

jedno: bili vi krivi ili ne, ako bi vas zadesila nesreća da knez uis

tinu umre, ja bih to otvoreno rekao kralju i morao bih jer će kralj

u slučaju kneževe smrti najprije baciti sumnju na sve one koji su

ovdje u ovom dvoru oko kneza.

Naglašava posljednje riječi tako čudnim naglaskom da se Pencinger uznemirio i

posve povjerljivo primijetio:

- Posve naravno da će sumnja pasti na one koji su oko nje

ga-

-T- Vaša je sreća, gospodine kaštelane, da je ovdje bio Ba-laš. Vjerujte, sumnja

bi u prvom redu pala na vas. Vi ste, konačno pouzdanik budimske gospode.

- Ja njihov pouzdanik? Tko vam to veli?

- Tako sam čuo još za vrijeme svog boravka na kraljev

skom dvoru u Budimu. Vaši će pouzdanici u Budimu najprije

baciti sumnju na vas, samo da sa sebe stresu svaku sjenu kriv

nje ako i nisu ništa krivi. A u to ne vjerujem. Vaši će vas gospo

dari u Budimu prvi ostaviti.

Taj nož zareže duboko u kastelanovu dušu. Više se ne brani tvrdnje da je ovdje

pouzdanik, izvršitelj dvorske stranke. Potpuno ga obuhvaća vjerojatnost navoda

Petra Pana i sada mu je samo do samoobrane ako knez umre. A Petru Panu je jasno

da se Pencinger sve ove dane bavio jedinom mišlju, da će baš njega okriviti zbog

kneževa trovanja. I zato mu je razumljiv nemir i strah koji je pokazivao,

ispitujući o bolesti mladog kneza.

Petar Pan govori uvjerljivo:

- Svi su ovdje u teškom položaju, osim mene.

Na blijedom Pencingerovu licu ponovo zadršće strah koji mu prolazi kroz kosti,

dok Petar Pan nastavlja:

- Svi biste vi pali pod udar kraljeve sumnje. Znate i sami

što bi vas moglo zadesiti, ali naročito vas, gospodine, jer ste vi

kaštelan i odgovorni kralju za sve što se događa na dvoru njegova

nećaka. Molim vas ne ljutite se, ali moram vas upozoriti: svi na

dvoru šuteći okrivljuju vas.

Krv udari Pencingeru u obraze i gnjev u oči.

- Gadovi, kako se samo usuđuju u to pomisliti. Da, da,

opazio sam da se sasvim drukčije vladaju prema meni nego pri

je. Nema više one poniznosti i pokornosti.

- Dobro je da ste to uočili. Već sam vas htio na to upozo

riti.

- Gospodine Petar Pan, pitam vas što vi mislite o meni?

- što mislim ja? Pitate me nešto o čemu je teško govoriti.

Bili ste uvijek neprijateljski raspoloženi prema meni, stalno ste

me ocrnjivali knezu.

- I sada ćete se vi meni osvetiti i optužiti me kod kralja?

Nekoliko trenutaka Petar Pan nije rekao ništa, ali uporno

zuri u oči kaštelanu Pencingeru kao da ga je htio probosti, smaknuti ili

zdrobiti. I čini mu se da je Pencinger problijedio. Čini mu se da je taj pogled

objava osvete i jasno se razabire kako kaštelanova unutrašnjost poprima

raspoloženje strave i gubi nadu.

Njegov pogled pokazuje Petru Panu da ga smatra svojim krvnikom.

- Gospodine barune Pencingeru, vama je očito sasvim jas

no da bih sada mogao nad vama izvršiti krvavu osvetu zbog va

šeg neprijateljstva prema meni. Dapače, i progona. U drugim bih

prilikama sigurno to učinio. Mi stojimo nad umirućim knezom,

svakog časa on može izdahnuti. U mojim je rukama mnoga sudbina

na ovom dvoru, pa tako i vaša. Ali baš zato što stojim duboko

očajan nad srećom svojeg kneza, ne kanim vršiti nad vama osve

tu. Pokušat ću da prijeđem preko svake osvete.

- Petar Pan, vi ste valjan čovjek - klikne Pencinger i pris

tupi mu.

- Nastojali ste me istisnuti, gospodine Pencingeru, iz kne

ževa srca. Očito ste se natjecali sa mnom.

- Ne bi to bilo moguće, gospodine Petar Pan. On je tako

povezan s vama.

- Još više nego što vi mislite. A sada, kad stojim pred va

ma i osjećam da ćete vi biti prvi na kojeg pada sumnja da je

možda u ime spletkara na dvoru napojio kneza otrovom, baš

zbog toga pozvat ću svoju savjest neka prema vama bude prave

dna ako se, dakako, uvjerim da niste imali pri tom trovanju ni

kakva posla.

Kao da se pretvorio u nekog pokajnika, ili pokornog slugu. Pencinger spušta

glavu i stade uvjeravati sniženim glasom:

- Kunem vam se i na dušu i na svoju čast da nikad ne bih

to mogao učiniti. Znam da sam odgovoran za kneza i doista

kralj mora najprije posumnjati u mene.

- I to više što je Balaš bio prisutan. A tko zna nije li on

štogod učinio na vaš račun? što mislite o tome?

Zamislio se, slegnuo ramenima i uzdahnuo.

- Tko zna što je njemu bilo u glavi i s kakvom je namjerom

došao. Možda je čak i mene prevario.

J

- I umjesto da kneza vodi kralju, on ga jednostavno otru

je. Od toga ima dvije koristi: kneževa imanja padaju u krilo dvor

ske stranke, a optužba koju će Hrvati podići zbog nedostojne ot

mice Gordanina sina i nje same prebaciti sasvim na vas.

Sumnja se uvlači u Pencingerovu misao i čini mu se stvar vjerojatnom, pa ipak mu

je čudno zašto mu Balaš ne bi to povjerio kad mu povjerava toliko drugih tajna?

Doduše, otrovati kneza mnogo je važnije nego sve tajne zajedno.

I sam se počinje kolebati bi li vjerovao u sumnje Petra Pana. A on ih još

raspiruje.

- Zašto je Balaš tako hitno pobjegao u Budim?

Na to pitanje Pencinger ne zna odgovoriti i time je Petru Pa-nu sve jasnija veza

između Pencingera i dvorske stranke.

- Ja ću vam na to odgovoriti. Pohitao je u Budim. Ako knez

umre, vi ćete snositi svu odgovornost. I naredio vam je da Dani

jela ne pustite kralju.

- To baš nije isključeno - veli kaštelan, a u duši mu sve

više ulazi sumnja.

- Sasvim sigurno, moj gospodine.

- Mislio je da će na uzici voditi kralja ako knez umre. Ali ja

ču u tom slučaju sam otići kralju i reći svoje. Ja, da, ja.

- Držim, gospodine Petar Pan, da pri tom nećete zaboraviti

obećanje koje ste mi dali, naime, da se nećete poslužiti osvetom

što sam vam zavidio na kneževu prijateljstvu.

- Vaša je sudbina, gospodine Pencingeru, u mojim rukama,

a ja, kad hoću, imam i savjesti. Ako ste doista nevini, neću prega>

ziti savjest.

- Gospodine Petar Pan, kako da vam dokažem svoju nekriv-

nju. Nemam za to mogućnosti. Vi ste pošten čovjek.

- Jedini pošten čovjek na kraljevskom dvoru a zovu me bu

dalom, ali ta će budala učiniti svoje. Budite mirni, ne želim vas

okriviti zbog osvete. Možda vam se pruži prilika da me uvjeri

te u svoju nevinost.

- To vruće želim - veli kaštelan.

- A sada da vidim što je s knezom. Javit ću vam odmah.

Ako se približava smrt, morali bismo se o mnogo čemu dogovo

riti.

Nekim teškim koracima izlazi dvorski luđak iz sobe i zatvori za sobom vrata.

Pencinger ostaje sam sa stravom koje mu je puna duša. Uvjeren je da će knez

umrijeti, a ništa nije vjerojatnije nego da ga kralj pozove na odgovornost. I

sad je posve u ruci Petra Pana. Obećava mu da će ga poštedjeti, a tko zna, ne

može se pravo pouzdati u tog čovjeka kojemu je čas prije rekao da je pošten, ne

bi li mu se ulaskao.

Vazda je kaštelan smatrao kneževa miljenika opasnim lukavcem. Ima za to i

dovoljno dokaza. Sve što je poduzeo posljednjih dana u obranu Gordane i njezina

sina, dokazuje da ga Pe-

tar Pan u lukavosti natkriljuje. Zato još kraj svih obećanja nije siguran u

njega. A ipak ne nalazi izlaza. Sam počinje sumnjati da je možda Balaš otrovao

kneza, a u tom slučaju ispunit će se proročanstvo Petra Pana da sumnja padne

najprije na njega.

Ide gore-dolje pa razmišlja što da učini.

"To ovako ne mogu ostaviti." Lakrdijaš ide s maskom očaja na licu. Lako pokuca

na vrata kneževe spavaonice. I oglasi se ugovorenom lozinkom liječniku:

S one strane otključavaju se vrata, a Petar Pan ulazi.

Stupivši u sobu, odmah zasune vrata,, sjedne na postelju svojeg mladog gospodara

pa mu stade šaptati:

-: Uhvatite se čvrsto za mene da ne biste zaista pali u bolest.

- Zašto to govoriš, Petar Pan?

- Jer vam nosim grdnu vijest.

Podigao je glavu i vodene oči upiljio u Petra Pana.

- Kneže, ovog časa zamolio me vaš pouzdanik Sigismund

Pencinger...

I dvorski luđak zastane da još više napne kneževu radoznalost.

- Tebe zamolio? Što?

- Ako vi umrete od tog otrovanja, neka se zauzmem za nje

ga-

- Kako? Zašto? - uzbuđeno ubacuje pitanja knez.

- Zato da kralj ne okrivi njega. I znajte, kad sam mu obe

ćao pružio mi je ruku.

Debele kneževe usne rastvorile su se kao ralje, a ni riječ ne može naći puta.

Samo glupo bulji u Petra Pana.

- Dakle, što velite na to, kneže? On se boji da bismo ga

mogli osumnjičiti.

- Ne bi li taj čovjek mene uistinu otrovao kad bi to traži

li moji zavidnici?

Uzalud knez čeka odgovor svojeg pouzdanika. On samo zuri preda se i šuti.

Odgovara tek pošto ga knez ponovo pita.

- I ja bih vas, kneže, htio nešto pitati: otkuda dolazi Pen

cinger na tu misao da će kralj osumnjičiti njega? I zašto čitav

dvor šapće da je to djelo Pencingera i Balaša?

Otvorio je usta kao dijete, namrštio pogled i čudno stegnuo lice. Pitanje

razgara u njemu sumnju.

- Čuješ li, Petar Pan, ti imaš pravo. Oni bi me svi mirne

duše otrovali.

- Rekao sam već jednom: htjeli bi vašu baštinu i bansku

čast, milom ili silom. A recite mi: kakvo je bilo ono pismo kojim

vas je kralj pozvao da dođete na dvor? Naime, je li bilo pisano

onako kako vam kralj obično piše, toplo i očinski nježno?

- Ni izdaleka, baš me to kosnulo. Piše mi hladno kao što

mi nikad još nije pisao.

-

- Dakle, nagovorili su ga neka vas zove, a tko zna možda

su se pobojali da ćete vi kralju sve ispripovjedati pa su onda od

lučili otrovati vas, a vašem kraljevskom ujaku slagati da ste mo

žda sami posegnuli za otrovom u pijanstvu. Ali sad je svejedno.

Vi ste živi i zdravi, a u Pencingeru dršće strah i trepet da će kralj

udariti na njega svojom sumnjom i osvetom. To dokazuje da mu

savjest nije čista, kako ste to sami pogodili.

Ovo toliko uzbuđuje kneza da je ustao iz postelje i stao hodati gore-dolje.

- Ja sam izručen ovom čovjeku na milost i nemilost.

- I onima kojima on služi - naglasi Petar Pan. - Mora

te biti na oprezu. Sad smo mi njima odigrali trovanje, a moglo

bi se dogoditi da ga odigraju i oni, ali ne bez otrova.

Lakrdijaš osjeća da je potpuno otkinuo lakovjernog kneza od Pencingera i njegova

utjecaja za sva vremena i jedva može sakriti radost.

- Ti si mi jedini prijatelj, Petar Pan - šapće knez i zagrli

ga. - Ako bi me ikad Pencinger pokušao predobiti za sebe, zašti

ti me i sjeti me tog trovanja. Ovo će me uvijek čuvati da bilo

kome vjerujem.

- A sad idem da pogledam našu zarobljenicu. Ona je očajna

zbog vaše bolesti. Naravno, nisam joj kazao što smo zaigrali. I

drago mi je kad je gledam kako je iskreno tužna i silno zabrinu

ta za vas.

- Uistinu? Eto vidiš. Znao sam ja. A mora mi biti zahvalna

što sam je oslobodio. Samo reci, hoće li mi onda odati kralje

vića?

- Prisegao bih. Izmučit će je strah za vaš život i odat će

kraljevića, a ja ću joj prišapnuti neka to učini da nitko ništa ne

sazna, samo vi. Ljepotica se čestito smekšala, gotovo bih rekao,

već malo ljubi.

Mladi knez skoči pa uhvati lakrdijaša za ruku.

- Ne šališ li se?

- Ne ponizujte svoju mušku ljepotu i vjerujte mi. Ova va

ša bolest sasvim ju je priklonila k vama. Reći ću vam doslovce

kako mi je rekla: "Ako su njega otrovali, onda je znak da ne želi

biti njihov sluga. U tom slučaju nastojat će da ga Hrvati privu

ku k sebi i slože se s njim. To će biti moje djelo." Eto, to su

njezine riječi.

Obradovan, knez ponovo zagrli Petra Pana, radujući se kao dijete.

- Bit ću ban po njoj. To sam već davno slutio, otada kad

si me ti naveo da joj izbavim sina. Moj lakrdijašu, bit ćeš mi

još miliji. Obasut ću te svim častima i blagom zemaljskim.

- Samo, sad opet legnite, moram vas opet malo oličiti, sve

ste izbrisali. Spustit ćemo i zastore, a gospodin liječnik neka sto

ji nad vama kao da ste već na umoru.

- Zašto to?

- Sad ćemo odigrati još jedan prizor ove komedije da Pen

cingera još više prestrašim. Moram se pobrinuti malo i za svoje

lično veselje.

Knez se odmah dade u postelju i namazati lice bjelilom, a oko očiju crno i

dopusti da spuste crvene zastore. Liječnik se sa-gne nad njim kao da budno pazi

na njegovo disanje. Knez zaklopi oči, a Petar Pan otvori vrata i dade zvati

Danijela.

Mladi, markgrof brzo dođe, a Petar Pan se s njim sporazu-mije. Pozvat će

prijatelje da pogledaju bolesnika, a on se vraća u sobu gdje je ostavio

kaštelana Pencingera.

Sjedio je zabrinut, spuštene glave.

Trgnuo se, spazivši da Petar Pan dolazi k njemu vrlo brzim koracima. Strah mu

udari u srce i prošapće:

- Zaboga, valjda nije?

- Leži u nesvijesti. Ali dolazim zbog nečeg drugog.

- Govorite, gospodine Petar Pan.

- Iznenada sam doznao da bi mu se moglo pomoći.

- Kako, za ime božje, recite?

- Otišao sam poslije vas Gordani da joj saopćim što se de-

gađa s knezom. Ona mu je dužna zahvalnost pa sam od nje tra

žio neka sa svojim sinom moli za kneza. Možda se Bog uslišati

prošnju onog djeteta.

Pencinger odmahne rukom.

- Čekajte, ona mi je dala važne upute. Gordani je i te kako

stalo za knežev život koji joj je spasio sina i odmah je priskoči

la u pomoć savjetom. Ona veli da u Turopolju ima neki stari ple

mić koji se razumije u otrove. Kad god se tko otruje ludim glji

vama ili koga ujede otrovnica, ili se dogodi da se otruje kakvom

travom, taj starac zna svakog izliječiti.

- Je li vam rekla gdje je taj čovjek? U kojem kraju Turo

polja? I kako se zove?

- Ne može se sjetiti njegova imena, a ni mjesta u kojem ži

vi. Tvrdi da se može lako naći. Valja samo ispitati u ravnici Turo

polja i u bregovlju pa će nas ljudi uputiti gdje čovjek stanuje.

Ona je vidjela toga starca na Griču kamo je bio pozvan kad se

netko otrovao.

- Poslat ću odmah kapetana naših vojnika neka idu u po

tragu.

- Njima ne vjerujem. Oni će se vratiti s viješću da starca

nema.

- Ako mu ja zapovijedim?

- Možet.e li se zakleti da kapetan vaših ljudi nije u Balaše-

voj tajnoj službi? Da on nije bacio otrov knezu.

Pencinger se osjeća gurnut u procijep, a Petar Pan se isprsi:

- Gospodine, rekli ste malo prije u ovoj dvorani da biste

htjeli meni dokazati svoju nekrivnju. Pruža vam se prilika.

- Recite: kakva?

-

- Pokažite da biste željeli da knez oživi.

- Nemam druge želje.

- Onda pohitajte sa mnom u Turopolje i za dva sata ima

mo starca i lijek, a možda i spašen knežev život.

- Idem smjesta i neću se vratiti dok ga ne nađem.

- To je i moja odluka. Dakle, neka smjesta osedlaju konje.

Vi ćete ići jednim krajem, a ja drugim.

- A svaki od nas mora uzeti jednog pratioca koji zna hrvat

ski jezik da možemo lakše ispitivati, samo budimo oprezni da ni

tko ne sazna o čemu se radi. Svijet bi brzo raširio sumnju da je

netko u dvoru otrovao kneza.

- Da, to je istina, bolje je držati tajnu.

- Odmah ću dati nalog slugama neka opreme konje.

Pencinger pohita u prizemlje, a Petar Pan gotov otrči trije

mom prema Gordaninoj odaji i ulazi.

Na lijepim joj usnama zatitra smiješak zadovoljstva.

- Vaše mi lice kazuje sve. Uspjeli ste mu stati na vrat.

- Hvala mojem velikom učitelju, Pencinger leži preda mnom

povaljen u stravi, moleći milost.

Ta je vijest razbudi i oči joj sijevnuše radosno.

- I zatražili ste da ide s vama u potragu za čudotvornim

starcem?

- Već je otrčao da opremi konje. Sada ću napokon jed

nom sam iz dvora da obavijestim vaše prijatelje.

- Samo nastojte da Pencinger ode drugim krajem, a vi oda

berite. Kurilovac.

- Već sam u razgovoru to spomenuo.

- Putem, kad izađete iz dvora, recite mu da bi to mogao

saznati od crvenog oklopnika. Neće biti zgorega da nešto saznate

o njemu.

- Hoću, plemenita gospođo.

- A vi se sada žurite putem prema dvorcu Jelenka Kuševi-

ća i pođite ravno onamo. Ali tek kad Pencinger već odjezdi dru

gim smjerom. Ne smijete mu nikad vjerovati. Dakle, još jednom:

ako ne biste našli Jelenka kod kuće, potpuno se pouzdajte u nje

govu sestru i majku i stavite im na srce da odmah pošalju neko

ga po njega. Ako se nalazi negdje daleko, ostavite mu poruku i

uručeni rok za sastanak. A knez vam nikako neće pokvariti igru

svojom nestrpljivošću ili neumjerenim jelom i pilom?

- Danijel će paziti na njega dok se ne vratim, a on smatra

kneževu sudbinu svojim opstankom. Obradovao sam kneza da

mnogo mislite na njega i obećao mu da ćete mu otkriti gdje se na

lazi kraljević. Sada je dvostruko sretan pa će rado odležati ove

dane koji su nam još potrebni.

- Napokon će moj glasnik moći izaći iz ovog dvora. Dugo

je to trebalo.

- Ali vi ste, gospođo, nepokolebljivi, izdržljivi i do vrtogla

vice diplomatski lukavi.

- Hajde, Petar Pan, ne pjevajte ditirambe, nego se žurite.

Prvi put ide moj glasnik preko opkopa dvora, a dosta sam se na

mučila za taj uspjeh. Dakle, žurite se.

- Imam još vremena dok osedlaju konje.

- Onda mi recite jeste li dovoljno smirili Mladenčićevu nes

trpljivost.

- Svakog dana idem k njemu i ispripovjedam mu kako su

svi izvan sebe zbog kneževa trovanja i kako će ovaj događaj vas

i njega za koji dan osloboditi.

- I vjeruje u to, posve sigurno?

- Kako ne bi vjerovao kad mu ja prišapnem kako ste zabri

nuti za nj, uvijek pitate ima li sve što treba i koliko mu isporu

čujete pozdrava.

- Ovaj nam, dakle, neće smetati ni s koje strane.

- Miran je i strpljivo čeka sretan čas kad će se naći s vama

sam samcat u Brezovici.

- Dakle, sa svih strana smo zaštićeni. Sad oprezno, ali hra

bro naprijed.

I ona mu otvori vrata.

Petar Pan silazi. Vani već čekaju konji i pratnja.

Pencinger i lakrdijaš uzjašu. Svakome se približi jedan pratilac iz dvora.

Dršćući od radosti, izlazi Petar Pan s Pencingerom iz dvora.

Bilo mu je kao da su ga pustili iz tamnice.

I potjeraju konje.

Kad su već bili podaleko od Lukavca, počnu se savjetovati tko ići kojim putem.

- Ja ću ravnicom - veli Petar Pan, a vi u bregove. Sad mi

pada na um. Vi biste, gospodine Pencingeru, mogli otići k vašem

savezniku, on sigurno zna gdje se nalazi starac od kojega oče

kujemo spas našeg kneza.

- Kakvog saveznika?

- Crvenog oklopnika. Pripovjedali ste mi d njemu kad smo

pratili Batorija.

Očito mu ovaj razgovor nije ugodan, ali slegne ramenima:

- Ne, ne, prije ću to saznati od drugih ljudi. Vi, dakle idete

ravno u sela?

- Idem ravninom od sela do sela dok nešto ne saznam o

njemu. A onda ću se vratiti u dvor. Vi ćete očito učiniti isto

tako. Sastat ćemo se u Lukavcu. Je li vam tako s voljom?

- Sasvim se slažem s vama, gospodine Petar Pan. Učinit

ću kako ste rekli.

Pencinger odjaše prema sjeveru, a Petar Pan prema jugu. Njegove nešto kose oči

zažmire, jer mu se duša smije.

"Crna huljo, zauzlao sam te tvojom lukavošću. Sad si moj. I ne slutiš da mi te

predala tvoja zarobljenica. A sad, lakrdijašu, putuj da što prije stigneš u

dvorac Gordanina znanca" - veli Petar Pan sam sebi.

J

Jahao je puteljkom što vijuga kroz šikaru. Neće da izlazi na cestu da Pencinger

ne bi odmah opazio kamo kreće. Gordana mu je točno označila kojim smjerom valja

ići prema Kurilovcu.

Jaše polagano i svakog časa ispituje momka kao da ne zna baš ni jedno ime

mjesta, ni dvorca, ni plemića. Najprije pođe prema Lomnici da odmah ne ide ravno

u Kurilovac i tako zavara svojeg pratioca, a najposlije će u Kuševićev dvorac.

Stojeći na pragu općine, sudac je dovršio svoju objavu. Za-tutnji bubanj

općinskog bubnjara. Svjetina šuti, u prvi čas nema riječi.

Sve su oči široko otvorene. U njima jedno jedino pitanje:

"Zar je to moguće?"

Nijemo stoje ljudi ispunjeni samo tim jednim traženjem istine, samo tim jednim

pitanjem koje je načas sve zaustavilo, sve bure, sva ogorčenja što bi morala

provaliti kao golemi prosvjed.

Jedan se glas iz svjetine digne kroz tišinu:

- Crveni oklopnik izdajica, zar Jelenko?

- Da, on je - vikne drugi glas. - Dokazi su bjelodani.

Osveti je žrtvovao svoju braću. Lično u svojoj osveti.

Zamrmori bubanj općinskog bubnjara u znak da je sud izrekao svoje.

"Svatko ga mora uhvatiti tko ga nađe ili sretne i predati sudu svoje općine. Tko

to ne učini, smatra se njegovim ortakom."

- Jelenko je izdajica - vikne opet glas iz ljudstva. Kao da

je netko bacio baklju na suhu slamu, plane požar. Nitko više ne

misli. Nitko ne pita. Nitko ne odgovara, plamen zahvaća njihove

duše.

Grne svjetina ispred općine. Zahvaća je bjesnilo. Sjećanje na nedjelju koju je

crveni oklopnik pretvorio u crni dan nevolja i jada uskrsava u njima sve

strahote što su ih tada počinili Lu-kavčani, vođeni crvenim oklopnikom.

U muci između vjerovanja i sumnje idu ljudi svojim kućama. Idu kao u vrućici od

neke strahovite bolesti koja je ušla u njih iz usta suca na pragu općine.

Što dalje idu, to se više gubi sumnja, to plamnije gori plamen optužbe nad

imenom Jelenka Kuševića. Razgara se pred njima oganj i idu nehotice prema

Kuševićevu dvorcu što je ograđen visokom ogradom od hrastova drva.

S onkraj ograde smiješi se Jasenkino proljetno cvijeće na suncu i širi miris

proljeća. A nasred vrta diže se dvorac s trijemo-vima i lukovima. Dvorac od

hrastova drva u kojem su se rađali i umirali pradjedovi optuženoga.

Od pogleda na taj dvorac razbuktaju se ljudske duše. Kao da su jaukali od jada

nad nevoljom. Krikove odmazde stapaju u poziv da razore ovo gnijezdo što im je

dalo izdajicu.

Neka nevidljiva sila zahvatila je svjetinu i bacila je prema dvorcu. Pograbili

su putem što im je god došlo do ruku, želeći udariti, razbijati, kazniti,

uništiti. I već su uz ogradu i udaraju o tvrde hrastove daske. Lomataju njima da

razvale ogradu. Bacaju grude zemlje, slomljene štapove, iz zemlje izvađene kolce

uz pratnju kletva, pogrda i poklika.

- Ljudi, ljudi, ne može to biti da je on izdajica.

Ovaj ih poklik razdraži kao da ih izazivlje na još veću uzbunu.

Nekoliko muškaraca opazi kmeta što stoji kraj ograde, raširivši ruke kao da želi

očuvati svojim tijelom dvorac od njihove navale.

- Kako se usuđuješ, pasji sine, braniti ga?

- Može li biti izdajica čovjek koji je dobar kmetu kao sam

sebi?

- Kakav dobar, razbojnik je, razbijač.

- Dobar je. To znamo svi mi koji smo u njegovu selištu,

njegovi kmetovi. Postupa s nama kao sa svojima.

- To je samo naoko. Nema dobra u crnoj duši.

- Nemojte, ljudi - oglasi se sada drugi glas čovjeka iz

ljudstva i diže ruke uvis, sklapajući dlanove.

- Istinu govori onaj moj domar. Nema boljeg čovjeka od

njega.

Prešao je val odmazde preko njih i gurnuo ih u dubinu. Udarci padaju po njima,

udarci namijenjeni njihovu gospodaru.

A onda lava opet uhvati svoj prijašnji tok i juri na dvorac. Plamen krika diže

se oko strehe. Sada će je zapaliti, uništiti.

- Upalite gnijezdo izdajice!

- Upalite dvorac!

Ti se poklici pretvaraju u oganj jedine želje da vide pred sobom dvorac u

plamenu kako se ruši u prah i pepeo.

- Donesite kudjelje i kremen. Brzo da zapalimo neman izo

pćenu od ljudi.

Ljudstvo se talasa kao rijeka razmahana vihorom.

Na crnom trijemu dvora stoji bijela pojava. Bijela, mlada i nevina kao ljiljan.

Na glavi joj vijenac od bijelog jorgovana. Bijela haljina oko sniježnog

djevojačkog tijela prosula se kao snježni veo oko tanke vile.

Ispružila je ruke čudno, neobično prema nebesima.

Stoji ponosno, raskriljenih ruku, i šuti.

- Jasenka!

Riječ ide od usta do usta. Nešto je uzbudilo svjetinu. Stišala se.

Trgnuli su se ljudi pred tom slikom nevinosti. Pred bijelom slikom anđela na

crnom trijemu.

..JI

što sad? Nitko ne zna. Samo stoje, mrmore, dobacuju pitanja i odgovore.

- Jasenka je to. A zar je ona što kriva?

- Morala bi znati što joj čini brat.

- Otkud muški pripovjedaju ženama što im je u misli, u

duši, i u činu?

Padaju pitanja i odgovori brzinom munje kad se odjednom uzdigne gromki glas

muškarca.

- Neka Jasenka ostavi dvorac, onda ćemo ga zapaliti.

Svi se glasovi stope u jedan jedini poklik.

- Jasenka, ostavi dvorac.

- Iziđi! Ti nisi kriva.

Ali djevojka se ne miče kao da se pretvorila u kip od mramora, stoji nepomično.

Zjenice joj blistaju u crnim očima kao zvijezde u mraku. Ruke su joj raširene,

uhvatila se za stupove, zaniječe glavom oštro, ponosno, postojano.

- Ne.

- Siđi dolje, makni se iz dvorca jer će planuti.

- Jesi li čula, Jasenka?

Ona mahne glavom. Svjetina naperi uši, hoće da čuje njezin glas. Djevojka se

uspne i nagne naprijed da oni bolje čuju i reče glasom punim dostojanstva:

- Ostajem u tom dvorcu do posljednjeg daha, makar ga vi

zapalili.

A oni gromko viču:

- Dvorac koji nam je dao izdajicu mora izgorjeti.

- Kad, ste, ljudi, vidjeli obraz izdajice? Gdje ste ga vidjeli?

- Čuli smo dokaze onih koji znaju.

- Kad ste ga zatekli? Kad su ga oni vidjeli, licem u lice?

Ili čuli njegovo priznanje?

- Ne treba priznanja i nikad neće priznati da je vodio Lu-

kavčane na nas i oteo Draženića. Dao se u sramotnu službu na

šim nasilnicama.

- Ne bojite se, ljudi, optužiti čovjeka, a da ga niste vidjeli

na djelu, da niste rukom dotakli njegove zloće, da ga niste sas

lušali?

- Neka dođe. Neka se pokaže. Neka reče.

- Jeste li poludjeli, tko to od vas pregovara s djevojčicom?

- Gle, odjenula se u bjelinu kao da ide na prvu pričest.

- Da nas obmane, pobudi samilost.

- Lukava je.

- Dosta je toga. Ako ne siđeš, upalit ćemo dvorac i ti ćeš

izgorjeti.

- Znamo da nisi kriva, podjeljujemo ti milost da siđeš.

- Ne primam ničije milosti. Znam da moj brat nije kriv i

idem u smrt. Zapalite dvorac, braćo!

I ne miče se. Ostaje hladna, prkosna, ponosna, na trijemu u bjelini.

Iza nje se pojavi žarko i stade je moliti plačnim glasom:

- U ime vašeg brata zaklinjem vas ostavite dvorac. Eno, već

pale kudjelju. Siđite sa mnom, odvest ću vas, odvest ću vas odav

de.

- Ostajem i ne silazim i ne pokoravam se i umirem prije

nego što ću se pokoriti ludilu onih nesretnika.

Kruto zvuči njezin glas, a duša joj dršće što se mora rastati sa životom. Cvili

Jasenkina duša kao dijete što moli oproštaj, cvili joj mladost što čezne za

životom. Ali ponos ne sluša. Ponos ne zna za milost. On hoće da umre, uprkos

svima, za kaznu svima koji su je tako ljuto razočarali.

- Još jednom te pozivamo, Jasenka, da siđeš.

- Ne, i ne.

- Jeste li čuli sestru izdajice kako se razmeće u gizdavosti?

Zapalite dvorac.

Skamenjena stoji Jasenka kao bijeli dah proljetnog jutra i čeka. Volja joj je

gvožđe, ponos ocijel.

S onkraj ograde pale kudjelju. Dim sune uvis.

Niz cestu jurnuše jahači. Gusta prašina zamota ih kao sumrak bijeli dan. I valja

se oblak prema dvorcu, a dim pospe čitavo ljudstvo.

- U kraj ljudi, jeste li sišli s uma?

Svjetina se nastoji sklonuti od jahača što su se bacili među njih.

- Nije kriva Jasenka, nije kriv dvorac.

- Maknite se.

- Dajte nam izdajicu da ga kaznimo.

- To je naša briga i naša dužnost.

Dim se malo prorijedio i svjetina razabire na konjima Velis-lava Arbanasića,

Smiljana Pogledića i Cvjetka šimunića s nekoliko njihovih drugova.

- Ljudi, vratite se kućama. Ne dirajte ovaj dvorac.

- Zar ćete vi braniti izdajicu? - uzvikne nekoliko ojađenih

glasova.

Tog časa digoše sva trojica ruke uvis, a sam Velislav vikne:

- Zakleli smo se na čast i na dušu. Odsad nemamo drugog

cilja nego da uhvatimo izdajicu i kaznimo ga. Je li vam to dovo

ljno?

- Primamo vašu riječ i zakletvu. A sad, ljudi, hajdemo kući.

Još uvijek svjetina stoji. N može se odmah uživjeti u novu

situaciju. Ne može se oteti onom osjećaju što ju je vukao ovamo da nađe

zadovoljstva osveti. Teško je vraćati se u dom, a da nije zadovoljila poriv

prosvjeda koji traži odmazdu.

A Pogledić i šimunić određuju svojim drugovima da čuvaju dvorac i paze dok i

posljednji čovjek ne ostavi cestu i čitav kraj oko dvorca.

Na crnom trijemu nema više Jasenke. Čim je spazila plemiće i čula njihovu

obranu, smjesta se povukla u sobu. Sjedi tamo

kao u snu sva ukočena. Još u njoj trepti svaka žilica. Gleda preda se, a svijest

joj luta po tami u kojoj se ukazuje slika gorućeg dvorca. Plameni jezici vitlaju

pred njom. Bivaju sve veći. A svjetlost joj zasljepljuje vid.

Još bi dugo tako sjedila, ali je iz misli trgne štropot u sobi. Ogleda se i

spazi kako je Žarko otvorio škrinju, uzima iz nje smotanu kudjelju i sprema je u

njedra. Sve je to jasan znak da kani nešto zapaliti. Što i gdje? Hoće da ga

pita, ali se Žarko išulja iz sobe.

To je ponuka da ga slijedi. I pođe za njim. Silazio je niza stepenice, a onda

hitrim koracima prošao pored ograde.

Ona silazi za njim. Momak je pošao prema staji. Skrivajući se, ide ona za njim s

one strane staje. Tu je Žarko , žureći se izašao. Očito se nekud žurio, a njoj

nije rekao ni riječi. Odlazi iz dvorca i ne javlja joj kamo ide i zašto. To nije

njegov običaj. Tu se nešto krije. Ne može on otići, a da se ne javi svojoj

gospodarici. Mogao se oprostiti kad je sjedila u sobi gdje je uzimao kudjelju.

To je ispuni sumnjama i, ne brinući se, ide za njim. Pred T jom je gusto

šikarje, a dolje stabla, grmlje, opet stabla. Svuda na zakloništa. Što više

promatra pred sobom Žarka, to joj je jasnije da se skriva i nekamo šulja. Ima

neku naročitu nakanu.

Ne, ne može ga pustiti, a da ne ide za njim. Mora vidjeti i znati što on radi i

kamo kreće.

I tako ide za njim, slijedi ga kroz grmlje, kroz šumu, pazeći da ne izgubi

njegov trag.

Sada je sišao na kolni put, ogledava se na sve strane, onda se zaustavi. Uz

jedan hrast opazi Jasenka svezanog konja. I klikne sva zapanjena:

"To je naš sivac!" Momak pazi na njega. Žarko će nekamo odjahati!

Ne može dopustiti da ide i da joj ništa ne kazuje.

I potrči za njim. Trči i viče...

- Žarko, Žarko!

Spazio ju je, a ona mu domahuje rukom neka čeka.

Mladić neko vrijeme stoji nepomičan. Sada ne može bježati. No, čime će mladu

gospodaricu obmanuti? Kakvom će izlikom pokriti razloge zbog kojih odlazi na

Dubovac da zapali baklju i podigne dim kako mu je naložio Jelenko.

Smišlja neku priču, stojeći onkraj ceste. A Jasenka trči, ne pazeći da joj

haljina zapinje i razdire se o grmlje.

Napokon je stigla k njemu. Žarko se uspne gore.

- Kamo si se to šuljao?

- Gospodarice, nisam s šuljao, nego sam htio dolje u naše

selište da zovnem kmete na okup.

Ona ispruži i dohvati njegov haljetak:

- Zašto ti je trebala ova kudjelja?

- Da zapalim baklje i pozovem kmetove.

Ona pogleda Žarka oštro i strogo:

- Lažeš, nekamo si drugamo kanio. Hoćeš li da posum

njam u tvoju vjernost?

- Želim pozvati kmetove da dođu u dvorac i da vas brane.

- Dobro, idem i ja s tobom. Hoću da sama s njima govorim.

Ta ga odluka teško uznemiri. Htio bi se požuriti da Jelenku

dade ugovoreni znak, ali kako da se oslobodi njene prisutnosti.

- Gospodarice, imamo samo jednog konja, a meni se žuri

da opet ne zakipi ona luda svjetina. Bit će bolje da uzmete momka

neka vas prati natrag. Do večeri ja ću dovesti kmete. Ćuli ste.

Oni su jedini pristali u obranu našega gospodara, ali su bili samo

dvojica. Sazvat ću sve.

Taj razlog činio joj se dovoljan da mu vjeruje, pa ipak nešto kopka u glavi.

Zašto joj nije to sve rekao tamo u dvorcu, već se stao šuljati iz sobe i otišao

bez riječi? I zašto ga sivac čeka ovdje ako je htio u selo?

Momak koji čuva konja odjednom poviče:

- Šumom dolazi jahač neki strani plemić.

Jahač je već blizu. Već ih je uočio i čini se baš zato potjera konja još bliže.

U nekoliko je skokova stao pred njima i digao klobuk u znak pozdrava. Očito je

stranac koji ne zna puta. Odjeven je plemićki, a prati ga samo jedan momak. To

jedino pobuđuje sumnju.

Jasenka promatra čovjeka sa čudnim duguljastim licem, šiljastom bradicom i

tamnim kosim očima što je gledaju začuđeno.

- Primite moj pozdrav, nepoznata lijepa gospođice - veli

on. - Zaustavio sam se da nešto pitam ako ste vješti latinsko

me?

- Vješta nisam - odgovori ona - ali vas razumijem.

- Vrlo se lijepo možemo sporazumijevati. Tražim ovdje mje

sto Kurilovec.

- Valja ići ovuda ravno ili poprečnim putem.

- Hvala, gospođice. Idem najkraćim smjerom. Kažu da tamo

ima neki starac koji umije liječiti, a njega vrlo dobro poznaje

plemić Jelenko Kušević.

Žarko i njegov momak čuli su samo ime, trgnuli se i približili konjaniku.

- Poznajete ga? - zapita Jasenka i srce joj zdršće.

- Samo sam čuo o njemu. Želim k njemu.

- Nema ga u dvorcu već dugo.

- Onda će sigurno biti njegova majka i sestra - tako su

mi rekli.

Te riječi iznenade Jasenku. Sve joj se čini da bi taj mogao biti poslanik njenog

brata. I makar mu lice izgleda nešto neprijatno i podrugljivo, ipak ne može da

mu se zataji, jer ju je zahvatila neka nada da je poslan od brata.

- Ja sam njegova sestra - veli ona.

- Onda bi to bio čudan slučaj što vas nalazim ovdje u toj

pustoši, na cesti s dvojicom momaka.

- Neki me događaj prisilio da se udaljim od dvorca.

- Gospođice, taj čovjek govori o našem gospodaru. Pazite

kakve ćete riječi s njim izmijeniti - opominje je Žarko.

- Ne boj se, znam što radim.

I pozorno pogleda neznanca koji je sišao s konja, još jednom se duboko poklonio,

rekavši poluglasno:

- Moram vjerovati vašim riječima, gospođice, jer ovakvo lice

mogla je priroda darovati samo istinskoj duši. Ono što vam imam

reći, poruka je jedne nesretnice koja čami zarobljena.

- Možda u Lukavcu? Sad tek vidim: pokrivač vašeg konja

nosi grb Lukavca. Vi ste možda poslanik?

- Plemenite gospođe Gordane.

- Dakle, uistinu je zarobljena? Nije istina da je vepar ranio

njenog sina?

- Ne, gospođice, ona je tamo domamljena, a osloboditi je

može samo vaš brat.

Sklopila je ruke na grudima i potresla se.

- Kad su ga svi ostavili, ona ga je uzela u obranu. Sada ne

znam gdje se nalazi. Zaplakala bih zbog toga.

- I ja bih vam pomogao, lijepa gospođice, jer sam se nadao

donijeti zatočenoj gospođi bar nekakav glas nade. Ona mi je sa

ma kazala: ako ga ne nađem slučajno kod kuće, isporučite mu vi

kad se vrati. Došao bih opet sutra da s njim govorim.

- Već davno nije u ovom kraju. I ne znam kamo je otpu

tovao.

- Plemenita gospođa Gordana pouzdala se u njega.

Jasenkine oči ispune se suzama. Ne može ih suzdržati, a Petar Pan osjeća da je

neki sakriveni teški uzrok izmamio ljepotici plač. I povjerljivim glasom joj

šapće:

- Molim vas, recite mi iskreno: zar vam se brat dugo ne

kani vratiti? Ne tratimo vrijeme. Imamo samo nekoliko dana vre

mena da spasimo Gordanu i njenog sina. Već su ga jednom tukli

bičem. Ako se to još jednom dogodi, bit će velike nesreće. Stoga

ga majka želi spasiti ispod krova Lukavca, a zato trebam smionog

i poštenog momka.

Njegove riječi zadiru joj nož u srce. Gordana se pouzdaje u njegovu smionost i

poštenje, a nad njim lebdi crna avet izdajstva, pakleni zločin crvenog

oklopnika. I onda jeca, pokrivši lice rukama.

- Što sam, zaboga učinio? Zar moje riječi uzrokuju žalost

lijepoj gospođici? Razjasnite mi, molim, u ime brezovičke gospo

darice. Što vam je palo na srce?

- Na mojeg brata, u kojeg se ona pouzdaje, pala je otpužba

izdajstva.

Sagnuo se sasvim k njoj i zapita šapćući:

- Kakvog izdajstva, gospođice? Možda ono kad su kneza

htjeli zarobiti?

Ona samo kimne, stenjući pod teretom svoje boli.

- Bože moj, crveni oklopnik?

- Kažu da je on. Ja to neću da vjerujem.

Petar Pan ubaci nekoliko pitanja, a ona mu odgovara. Začas mu bude sve jasno.

- Strašno će to djelovati na gospođu Gordanu, ali razjasnit

ću joj sve što ste mi rekli. Prema tome, vaš bi brat imao biti sa

veznik baruna Pencingera koji je predstavnik dvorske stranke?

To je trgne i plamenim glasom usklikne.

- Ne, to ne može biti. Ljubav bi mu mogla pomutiti pamet

da se osveti Draženiću, da ga uhvati i preda neprijatelju, ali da

bude saveznik naših ljutih neprijatelja? Ne, gospodine. Recite

Gordani da to ne može biti, ne može.

- Ne poznajem vašeg brata i ne mogu suditi. Jedino znam:

crvenog oklopnika vidio sam u Lukavcu kad je dolazio onoj bra

datoj liji na razgovor. Tada je došao Pencingeru predložiti neku

naročitu osnovu.

- Kad je to bilo?

- Prije četiri dana.

Drhtanje joj zahvati čitavo tijelo od strahovite misli koja joj sijevnu mozgom.

"Zar osnova da ugrabi Draženića?"

I blijede joj lica i zima joj prelazi tijelom. Sve je tu kao na dlanu. Optužba

izdajstva sve je vjerojatnija. I njoj se čini da više ništa na svijetu ne bi

moglo skinuti s njega tu krivnju. Bez nade je njezino sestrinje srce, ipak

krikne u obranu te goleme nevolje:

- Ja to ne smijem vjerovati, jer bih se morala sunovratiti s

obale Save.

- Ja sam pridonio vašem jadu nove dokaze. Ali bolje je da

znate sve. Strahota vas bije, ali i gospođa Gordana osjetit će uda

rac. Pouzdala se da će joj vaš brat pomoći da oslobodi sina. Eto,

došao sam uzalud.

- Tko ste vi, gospodine, da se tako brinete za Gordanu? -

pita ona u nekoj želji da ostane u vezi s tim čovjekom koji je na

svoje oči vidio u Lukavcu crvenog oklopnika.

- Kraljevski sam dvorski lakrdijaš, a sada uzajmljen mla

dom knezu. Pomažem joj koliko mogu iz puke osvete onima koji

su nekoć izbičevali moj čitav život. I nemam drugog cilja nego

pomagati bičevanima. Već tri tjedna što se borimo protiv đavla

Pencingera i tek smo sada izvojštili ovaj čas da mu mogu izaći iz

dvora sam, a ostaviti mirne duše Gordanu i njenog sina u Lukav

cu. Katastrofa je to, gospođice lijepa, što nisam našao vašeg brata

i njegovu pomoć.

2arko ih promatra. Ne razumije latinski, ali vidi Jasenkine suze pa se osmjeli

zapitati:

- Gospođice, ovaj gospodin spominje ime mojeg gospodara

i Gordane brezovičke, a vi ste u suzama. Kažite mi što taj gospo

din zbori, možda vam ja mogu pomoći.

Izrekavši ovu posljednju riječ, zarumeni se dovrh čela, smete i ušuti. Čini mu

se da je odao nešto od povjerene mu tajne. Jasenka ne opaža njegovu zabunu. Ali

je prozrijeva Petar Pan svojim prodirljivim pogledom. I smjesta upozori

djevojku:

- Taj se mladić čudno smeo. Što vam je rekao?

- Neka mu kažem što ste mi govorili o mojem bratu i Gor-

dani, jer možda bi on mogao pomoći.

- Gledajte ga, smeten je do dna duše. I mojeg se pogleda

straši. Pazite, gospođice, ovaj momak zna možda mnogo više o

vašem bratu. Prestrašio se vlastite ponude i sada blijedi pod sna

gom mojeg pogleda. Uhvatite ga čvrsto, zapovijedajte neka govo

ri. Ne puštajte ga. Ja ću ostati s vama dok on ne kaže istinu.

Momak osjeća da govori o njemu. Smatra se raskrinkanim i sve se više razotkriva.

Tek sada počne ga Jasenka ošto i sumnjičavo promatrati. Od tog mu bude tijesno u

duši i crvenilo njegova lica pretvara se u bljedilo.

- Ovaj vam momak nije iskren, gospođice, nije vjeran.

- 0 vjernosti ne sumnjam, ali neiskren je. Zna on i zašto.

Tada se okrene k njemu i oštro, strogo zapita:

- Sve što si mi prije rekao laž je. Nisi htio u selo po kmete.

- Jesam i dovest ću ih.

- Onda prije toga ideš drugamo, znam kamo. Ovaj gospodin

mi je rekao.

Pogledao je Petra Pana i čvrsto ga promotrio:

- Kako bi on mogao znati moje putove?

- Zna gdje se nalazi moj brat.

- Nitko to ne zna ni ja.

- Zakuni se, Žarko.

- Mogu se zakleti, ne znam gdje je.

- Zakuni se da sada ne ideš s njime na sastanak.

Ne da odgovor i bulji u nju prestrašen i promrsi:

- Ne upuštajte se u razgovor s ovim Lukavčaninom, tko

zna što snuje.

- Poslanik je brezovičke gospodarice i traži našeg gospoda

ra.

- Zašto? Pitajte ga.

Saopćila mu je. On sluša, razmišlja i šuti.

- Rekao si da bi mu mogao pomoći. Nisi se mogao zakleti

da se nećeš sastati s gospodarom, žarko, priznaj sve.

- Gospođice, položio sam zakletvu i umrijet ću prije nego

odati gospodara.

- Dobro. Ideš mu javiti što se dogodilo?

On šuti i obori glavu.

- Tvoju šutnju razumijem. Neću te više ispitivati. Idi kud

hoćeš, ali reci bratu: umirem od jada i muke. Majku sam osobo-

dila i ostat će barem tjedan dana u Zagrebu. A gospodarica od Brezovice poslala

je pouzdanika dvorskog lakrdijaša i traži Jelen-kovu pomoć.

Ispripovijedala mu je sve što je čula od Petra Pana. žarko samo sluša, ne veli

ništa.

- Dakle, što vam je kazao momak? - oglasi se sada Petar

Pan.

- Ništa važno. Dužnost mu nalaže da šuti, a htio bi pomoći

pa ste morali opaziti njegovu borbu. Sigurna sam: moj će brat

uskoro doznati što traži plemenita gospodarica Gordana od nje

ga.

- Vrijeme ide odviše brzo, a nama preostaje samo pet do

šest dana vremena.

U to se Žarko molećivim glasom približi Jasenki:

- Gospodarice, dopustite mi da odem. Što brže odem, to ću

se prije vratiti k vama.

- Idi i donesi mi barem kakvu utjehu.

- Ovaj momak neka ostane da vas otprati kući - veli na

odlasku i, bacivši se na sedlo, pojase cestom prema turopoljskom

bregovlju. A dvorski lakrdijaš gleda za njim. Silno mu se žuri, sve

u njemu dršće. Ima neku važnu misiju.

- Vi ipak razumijete hrvatski?

- Ni riječi, ali izražaj duhovnih kretanja čitljiv je svakome

tko ima prodirljivo oko. A sada, gospođice, što da radim? Smi- “

jem li se nadati odgovoru od vašeg brata?

- Još ne znam ništa o njemu. Ipak, stigne li mi kakav glas,

gdje bih vas mogla naći?

- Doći su sutra opet u isto doba na ovo mjesto.

- Dobro. A sada idem kući.

- Dopustite da vam ponudim svojeg konja.

- Hvala, idem pješke, nije daleko.

- Vidim i lukavački konj vam je omražen, makar on nije

kriv ako mu je gospodar zao, naime, nisam ja njegov gospodar,

već jedna sasvim druga životinja. Ipak mi dopustite da vas pra

tim kroz ovu šumu. Povući ću se odmah čim vi zaželite.

Tek sada opazi Jasenka koliko se udaljila od Kurilovca i prihvati ponudu,

obuzeta osjećajem nevoljkosti u toj pustoši. Petar Pan ogleda se za svojim

pratiocem. Ali njemu nigdje traga.

- Moj momak se izgubio. Slijedit će me, nije tako daleko -

i on ide uz Jasenku, dok njen drugi momak vodi njegova konja.

Putem ga ispituje o crvenom oklopniku, ali joj on ne može reći ništa više nego

što je svojedobno čuo od Pencingera.

- Ako se sastaje s njim u lugarskom dvorcu u šumi - ispi

tuje ona - znači da on tamo trajno obitava?

- Jest tamo. Lukavački kaštelan odjahao je i sada k njemu.

I prije su se tamo sastajali.

-

- Valjda nije uvijek boravio u onom dvorcu? Ili jest? Onda

ne može biti iz Turopolja, jer bi zacijelo konačio u svojem domu,

je li tako?

- Kaštelan je pripovijedao knezu da taj crveni oklopnik do

lazi u šumu i tamo se tajno sastaju da nitko u Turopolju ne bi

zamijetio.

To je nov udarac njenom srcu. Jelenko je zalazio u lukavač-ke šume u crnom

ogrtaču koji je pokrivao njegovu odoru. To je saznala od Žarka. Što dalje

pripovijeda Petar Pan, to je srce više steže.

- Što veli gospodarica Brezovice o njemu?

- Ne zna mu imena, ali nikako ne vjeruje da se pod oklo

pom skriva bilo koji vaš zemljak. Ona misli da Pencinger hoće ti

me baciti razdor u redove vaših plemića.

- To će biti! - usklikne ona, uhvativši se za tu mogućnst

kao utopljenik za čvrstu vrbu. I čvrsto se drži, potpuno uvjerena

da će je ta grana prebaciti na čvrsto tlo.

- Umna je Gordana. Najumnija žena od svih. Bila je na dvo

ru, zna im zloće i namjere. Pod onim vizirom krije se kakav Pen-

cingerov pouzdanik. Da, da, tako je rekla plemenita gospođa?

- Uvijek me uvjeravala o tome.

- Jer ona zna, ona ih poznaje. I Draženića je oteo Pencinger

preko svojeg pouzdanika koji nosi crveni oklop. On ga je oteo,

samo on, ali zašto?

Tu se njena nada opet nasukala i glas zadrhtao. Petar Pan osjeti topli očinski

osjećaj prema krasnoj mladoj djevojci i stade je ispitivati o kakvoj to govori

otmici.

Spremno mu razlaže kako je Draženić otet, očekujući da će je to osloboditi nove

muke. Čim je završila opisivanje otmice, upita:

- Zašto bi Pencinger otimao županova vjerenika? - Velite

da je taj plemeniti Berislavić brat vašeg bana? Onda nije teško

zamisliti zašto bi otimao njegova budućeg zeta. Tu ima raznih mo

tiva. Možda je odlučio upokoriti ili zeja ili župana, a možda i pri

siliti ga na kakve velike protuusluge. Možda ga kani ucjeniti? Če

kajte - i on klikne gotovo i udari se žestoko po čelu.

Zaustavila se i pogledala ga. Njene crne oči upile su se u njegove zjenice. Sva

je drhtala, osjećajući da mu je nešto važno palo na um. I on se zaustavio i

veselo joj stao govoriti:

- Sad mi biva sve jasno. Kad je crveni oklopnik bio na dvo

ru, dječak Damir čuo je kako mu Pencinger govori "ako vam ova

dosjetka uspije, svi će oni pasti na milost i nemilost vladi". Vi

dite, tu bi mogla biti veza. Crvćni oklopnik očito je predložio Pen-

cingeru otmicu budućeg zeta Berislavića da tako upokori župana

koji je vođa turopoljskih plemića.

- Gospodine, to je sigurno tako. Pencinger otimlje Turopo-

ljem plemićke povelje. Hoće ih uništiti kako bi svi kmetovali.

- Onda ne može biti sumnje. Oteli su županu zeta da ga uci

jene, bilo za povelju, bilo za kakav drugi važan plijen na koji su

bacili oko. Jest, gospođice, to se slaže.

- Sretna sam što sam se s vama srela. Sad mi je lakše, mno

go lakše - i od ganuća zadršće joj u grlu suza.

“- Ima još jedna okolnost koju sam prije drukčije tumačio.

- Koja? - klikne ona i opet se zaustavi.

- Gospođa Gordana oslovila je tog oklopnika ali on se nije

ogledao na nju. Smatrao sam to dokazom da je vrlo dobro poz

naje jer stranac bi stao zapanjen nad njenom ljepotom. A on se

bojao govoriti s Gordanom da ga ne prepozna po glasu. Sad mi se

čini stvar drukčije: oklopnik nije razumio što mu Gordana govori

jer nije vaš zemljak i nije stao pred njenom ljepotom jer ju je

već očito mnogo puta čuo i vidio na dvoru. Tko zna koga je kašte

lan odjenuo u taj oklop i zašto ga nastanio u šumskom dvorcu.

Jasenka se zamislila. U prvi čas gotovo je zaboravila na oklop što ga je našla u

bratovoj škrinji. Sada joj sine pred oči slika crvenog oklopa u staji njenog

dvorca i tuga joj pada na lice kao magla na bijeli dan.

Ali o tome neće spominjati. Sluša dvorskog lakrdijaša.

Valjda ne zbija šale sa slabašnom djevojkom koja od jada i nevolje već sasvim

smućena i zaboravlja da je vidjela crveni oklop u škrinji svojeg brata. To je

ipak jedina zapreka da joj nada zaplovi dušom.

- Opet ste snuždeni - opazi Petar Pan.

- Jer se ne usuđujem vjerovati u sve ovo čemu sam se čas

prije veselila, štošta mi se zadijeva u ono što bih htjela vjerova

ti.

- Samo odvažno vjerujte. Više puta su spletke tako čudno

spletene.

- Da, nikad se ne zna što je u mraku noći.

- Dan će sve osvijetliti. Samo se pouzdajte.

Već odavno nije čula tako.dobrih toplih riječi. I bude joj drago što je srela

tog čovjeka i osjeti prema njemu zahvalnost.

- Sve ću priopćiti Gordani - veli joj on - i kad se opet sre

tnemo, kazat ću vam njezino mnjenje.

Onda su opet govorili o Gordaninoj sudbini. Prolazili su poprečnim putem, između

grmlja i drveća, pa onda sišli na cestu.

- Sada ćemo stići na cestu - veli ona. - Već sam posve bli

zu svojeg dvorca. Eno, vidite, tamo je, a vi se vratite. Ne želim da

me tko vidi zajedno s Lukavčaninom.

. - Sasvim se slažem, samo ću još ostati na cesti i gledati za vama dok se ne

uvjerim da ste sretno prispjeli. Sakrit ću se za grmlje kraj ceste.

Oprostili su se, Petar Pan gleda za nježnom djevojačkom pojavom u bjelini što se

gubi među zelenilom kao bijeli mali obla-čić.

Ogledava se za svojim pratiocem, zove ga uzalud. Nigdje mu traga. Ali nema kad

misliti o njemu.

Onda povede svojeg konja na cestu.

Nasuprot opazi konjanika kako polagano dolazi putem koji vodi u Lukavac. To mu

se učini sumnjivo. Zar je Pencinger slao nekoga za njim?

Odluči pričekati da vidi tko je.

Ostao je, stojeći uz konja, kao da veže nešto na sedlu. Konjanik se približavao

Petru Panu. Ovaj opazi da ga ne poznaje. Odijelo pokazuje svećenički stalež, ali

lice je mlado. Kad je dojahao u blizinu, Petar Pan pozdravi i upita:

- Gospodine, čini mi se da dolazite iz Lukavca?

- Namjeravao sam poći u dvorac.

- Zašto ste promijenili namjeru? Pitam zato što sam i ja iz

dvorca.

- Nisam promijenio namjeru, ali me nisu primili.

- Sudeći po odijelu, svećenik ste?

- U Lukavcu ne iskazuju dužno poštovanje mojem zvanju.

- A ipak bi vas tamo trebali.

- Zašto gospodine?

- Netko je teško bolestan, uostalom, kad biste mi rekli što

vas nosi u kneževski dvor, mogao bih vas povesti onamo.

- Vi ste ovdje stranac?

- Nešto više od službenika, a nešto manje od gospodara, a

sve ovisi o dobročinstvu mojih dosjetki.

- Lakrdijaš kneževskog dvora?

- Njegovo veličanstvo dvorski luđak koji uči pameti umnike

na dvoru. Sad, dakle, znate da vas mogu povesti u dvorac ako mi

iskažete kome idete i zbog čega?

- Nosim pismo kralju Vladislavu od rimske stolice, a kako

je knez Brandenburg kraljev nećak, mislio sam da ću ovdje naći

konak da se odmorim.

- Onda okrenite konja. Evo i mene pa ćemo zajedno natrag,

ako dopustite.

- Vrlo rado, gospodine. Umoran sam od puta, a ne vjerujem

da me knez ne bi primio. Ipak me straža nije htjela pustiti.

Jahali su natrag. Petar Pan namjerno pođe dužim putem, uvjeravajući ga da je

kraći. Krenuše prorijeđenom šumicom. Dvorski lakrdijaš nastoji što više doznati

o mladom svećeniku.

- Vi ste ovdje stranac?

- Da, gospodine.

- Poznajete kneza?

- Još dok sam bio paž na dvoru.

- Onda ste poznali sve hrvatske dvorane? Sigurno i ljepo

ticu Gordanu?

Obojica su se pogledali prodirljivo. Ovaj ih pogled čudno približi.

- Divna žena - reče Petar Pan - samo da oduži razgo

vor.

- Umna. Znam je, bio sam i njen posrednik u ljubavi - od

govara mladi svećenik.

- Onda ste joj iskreno odani?

- Kako joj ne bih bio odan.

Sve dublje se upuštaju u razgovor.

Petar Pan odluči da ga uvede u Lukavac i da upita Gordanu može li se pouzdati u

ovog čovjeka ili ne.

Stigli su pred dvorac. Petar Pan poviče preko vodenih opkopa stražaru na kuli:

- Spuštaj most!

Neko vrijeme čeka odgovor. Stražar se nešto vrpolji i tek onda vikne:

- Zapovijed glasi da ne smijem nikoga pustiti u dvorac.

- što ti je? Zar ne vidiš tko sam? Dvorski lakrdijaš, najvaž

nija osoba u tom dvorcu.

- Ni vas ne smijem pustiti.

- Tko ti je dao tu zapovijed?

- Kaštelan, gospodin barun Pencinger.

- Lažeš! Naredio mi je da se žurim u dvorac.

Stražar brzo upada:

- Rekao je: Petra Pana ne smiješ pustiti niti ikoga drugog.

- I rekao je da ću nekog dovesti sa sobom i moraš nas pus

titi.

- Obratno, kazao mi je ako nekoga dovedete sobom, ni jedan

ne smije preko opkopa.

Odgovor zapanji dvorskog luđaka. Što to znači? Izašao je iz dvorca zajedno s

kaštelanom. Dogovorili su se da će se sastati u dvorcu, a ovaj ga ne pusti

unići?

Onda pita stražu:

- Zar je gospodin kaštelan već stigao natrag?

- Ne, nije stigao.

- Zapovijed da ne pustiš nikoga u dvor vrijedila je prije ne

koliko dana, danas više ne.

- Ne, gospodine Petar Pan, prije nego što je danas gospodin

Pencinger izašao, prišapnuo mi je tiho da nikoga ne pustim u dvo

rac dok on ne dođe, naročito ne vas i vašeg pratioca.

Petar Pan za sebe grdno prokune talijanskim jezikom i poluglasno promrmlja:

"Čekaj, huljo kaštelanska, platit ćeš mi zbog ove prevare." Stjepko je Čuo ovu

primjedbu i razumio. U djetinjstvu je naučio talijanski od dvorana Beatrice

Aragonske, a kasnije u Rimu. Ali se učinio kao da ništa ne razumije i pozorno

osluškuje kletve Petra Pana i njegovo mrmljanje. Bistro oko i prodirljiv pogled

razotkriva mu situaciju. Jasno mu je: između kaštelana i njega postoji

nepovjerenje i neprijateljstvo. Prema tome, taj dvorski la-

M

krdijaš mogao bi biti sasvim pouzdana ličnost. Mogao bi od njega doznati nešto

više o Gordani. Ali Stjepko ide oprezno i pita:

- Po onom što stražar veli, čini se, gospodine, da vam gospo

din barun Pencinger nije baš osobito sklon?

- Između nas je stalni dvoboj.

Petar Pan ga stade promatrati.

- Vi ste Hrvat?

- Jesam - veli on.

- To je već jedan dokaz da bih smio biti s vama povjerljiv.

Dakle, ako ste uistinu Hrvat, rekao bih vam sve iskreno o čemu

se radi.

- Gospodine, zadajem vam riječ: ako niste neprijatelj mojeg

roda i brezovičke gospodarice, odmah ćemo se sporazumjeti.

- Vjerujem vam, gospodine, ali vi niste sve do sada vjerovali

meni i ne znam čime bih mogao steći vaše povjerenje?

- I ja želim steći vaše povjerenje i pitam vas: jeste li ikad

od Gordane čuli da je spomenula nekog paža na dvoru kralja

Matije?

- Zvao se Stjepko, prezime nisam upamtio, teško je meni

upamtiti vaša hrvatska imena.

- Gospodine, taj sam ja.

Petar Pan privede konja sasvim blizu k Stjepku:

- Vi ste došli da čujete i vidite Gordanu?

- Da, gospodine, zato sam došao.

- Nosite joj valjda kakve vijesti i možda biste je htjeli spa

siti?

- Da, gospodine.

I pruže jedan drugome ruku. Tog časa padoše svi mostovi nepovjerenja.

Na to će Petar Pan svojem novom savezniku:

- Pencinger me ne pušta u dvorac. Lupež zna da ga imam u

svojim rukama, pa ipak me prevario. Dogovorili smo se da ćemo

se sastati u dvorcu.

- Vi ga imate u rukama?

- Razjasnit ću vam kasnije. Sad možete zamisliti što sve on

može počiniti i što je sve kanio s Gordanom kad me vara i sad, a

mogu ga uništiti. Sto bi on učinio s njom da je njegova vlast neo

graničena!

- A kako ste tu vlast ograničili? Čime?

- Ne ja, nego Gordana sama svojim velikim umnim sposob

nostima.

- Već znam: diplomacijom. U tom je ona pravi umjetnik.

Sam Bakač je govorio da je šteta što nije muško. Mogla bi voditi

čitavu Hrvatsku.

- Da, to sam i ja već mnogo puta u sebi rekao. Ona je zarob

ljena, pa ipak iz svog zarobljeništva vlada situacijom, samo svo

jom diplomacijom.

- Njezin je položaj simboličan. Zarobljena je kao i naša do

movina, a još se u tom ropstvu čvrsto drži i neprijatelju zadaje

brige i muke, neprijatelju koji ima silu, oružje i plaćenike!

- Ako je ona simbol vaše domovine, onda vašu domovinu ni

kad ni jedan silnik neće moći podjarmiti niti ikada bilo kakva

vlast upokoriti.

- Dobro ste uočili, gospodine. Upokoriti nas ne može nitko.

Tko se tome nada, uzalud trati i troši svoje snage. Za nas Hrvate

ima samo dvoje: ili pobijediti, ili izginuti u kakvoj pobuni do po

sljednjeg čovjeka. Biti upokoren je sramota, a predati se bijedno

je i nisko, nedostojno čovjeka i Hrvata. Takvi smo se rodili. Boriti

se, makar u borbi iskrvariti, ali predati se nikada. Predaju ili po

kornost ne poznaje naša prošlost niti će je poznati budućnost. Pro

tivno je to našoj prirodi. Ali ostavimo sada filozofiranje. Ćini se

da vas je vaš kaštelan doista grdno prevario.

- Bojim se da je prevara teža nego što mi se to činilo u prvi

mah. Dok smo izlazili, ljubazno mi je govorio kako ćemo se sasta

ti u dvorcu. Međutim, on se mogao vratiti u dvorac da za vrijeme

mojeg odsustva počini strahote na Gordaninu sinu.

- Razjasnite mi sve, gospodine, da mogu s vama o tom ras

pravljati.

Stjepko je skrenuo konja naprijed. Petar Pan se još uvijek ogledava preko

opkopa. Sve više ga podilazi strah da se kaštelan Pencinger u njegovoj

odsutnosti vratio u dvorac.

Tada se požuri za Stjepkom da mu povjeri sve što se događa u dvorcu.

SUDBINA DVORSKOG LUĐAKA

Pošto se oprostio s Petrom Panom, vrlo zabrinuti kaštelan Pencinger krenuo je

sasvim drugim putem da ispituje za čovjeka koji ima lijek protiv otrova. Pratio

ga samo jedan momak u srne-đem odijelu, obrašten gustom bradom. Pencinger se

nekoliko puta ogledavao za Petrom Panom i nastavio put u kneževska polja,

oranice, i napokon skrenuo u šumu kneza Brandenburga. Poznaje točno svaki

puteljak i ne treba svojeg pratioca, ali onda se odjednom zaustavi i zapita

bradatog čovjeka:

- Ovdje je u blizini koliba, ona u kojoj smo prije mjesec da

na sklonuli Gordanina sina. Sad sam izgubio smjer.

- Da, gospodaru, skrenite malo desno, na kolni put, tamo je

koliba. Gospodar sigurno želi nadgledati jesu li straže na mjestu?

Mogu priseći: svakog se dana i noći nalaze ondje po dva momka.

Ali Pencinger ništa ne veli, nego skreće putem koji mu je pokazao pratilac.

Uskoro su ugledali kolibu, spletenu od čvrstog granja. Pred njom leže dva

lugara. Spazivši kaštelana, trgnuše se i potrče k njemu. Jedan zapita:

- Gospodin kaštelan želi u šumski dvorac?

- Najprije trebam nekoliko ljudi. Zatrubite straži.

Neki određeni znakovi trube prolaze šumom. Začas se odazivaju jednaki zvukovi.

- Čuli su nas, a nisu ni daleko odavle, samo nekoliko stotina

koračaja - razlaže lugar kaštelanu dok ovaj stade ispitivati:

- Zar ništa nova u lugarnici?

- Ništa, gospodine kaštelane. Sve je mirno i tiho.

- Baš nigdje niste opazili barem kakvog uhodu koji bi poku

šao prodrijeti do našeg šumskog dvorca?

- Ne, gospodine, nitko se nije pojavio. Ni uhoda, a ni kakva

četa?

Bradati čovjek iza kaštelana ubaci:

- Nisu Hrvati tako ludi da se približe šumskom dvorcu. Nji

ma je jasno da mi čuvamo sa stražama pristup do zgrade.

- A možda i ne znaju koga tamo čuvamo? - odgovori jedan

lugar.

Pencinger se nasmije:

- Tko bi se usudio ušuljati među moje veprove?

Iz šume se pojave četiri jahača.

- Ovo su, gospodine kaštelane, druge predstraže.

Neobično pomno promjeri Pencinger momke, a onda odredi

svojem bradatom pratiocu:

- Ti, Stanislave, bit ćeš im vođa u važnom pothvatu.

- Kamo nam je poći, gospodaru?

- Na jednog čovjeka

- Bila bi sramota ići a^ četvoricom na jednoga. Dovoljna su

mi dvojica.

- Ne znaš na koga te šaljem.

- Zar je toliki junak?

- Tvoja je dužnost napasti dvorskog luđaka Petra Pana.

Svi se nasmiju.

Bradati Stanislav osjeća se povrijeđen i obraća se kaštelanu:

- Gospodine, toga ću komarca nabosti na vrh nokta. Idem

sam samcat.

- Ne zbijaj šale. Svi mi znamo samo to kako budala vlada

svojim prokletim jezikom i lukavošću. Kako vlada oružjem, tko

to zna? Meni nije do toga da s njim bijete megdan. Razumiješ li?

On mi je zakleti dušmanin.

- Gospodine kaštelane, uistinu nema veće budale na svijetu

kad se usuđuje biti vaš dušmanin.

- Želi me ocrniti kod kralja i uništiti. Ne samo mene nego

sve moje pouzdanike, dakle, i tebe i one druge.

- Prokleta hulja. Što da učinim s njim?

- Povest ćeš momke na njega.

- I baciti ga u tamnicu?

- živa ili mrtva gurnuti u Veliku Mlaku. Razumiješ?

- Potpuno. A gdje da ga nađem?

- Odmah će doći njegov pratilac. Naložio sam mu da se iz

gubi i javi kamo je otišao. Rekao sam mu da dođe k ovoj kolibi.

Valja nam pričekati. A kad saznamo kojim je pravcem pošao, sli

jedit ćeš ga i smaknuti, a zatim odvući u močvaru da knez nikada

ne dozna gdje je.

Onda se Pencinger obrati k jednom od stražara koji su stigli na glas trublje i

pita:

- Je li crveni oklopnik u dvorcu?

- Jest, gospodine kaštelane.

- A gospodin Bela Ferenci?

- Već je od jutros kod njega.

- Dobro. Idi i javi im da dolazim na kratak vrlo važan dogo

vor, a onda se žurim u Lukavac.

Dok je momak pohitao šumom, kolnim se putem pojavio jahač.

- Evo ga - primijeti Pencinger i pričeka svojeg pouzdanika.

A kad se približio, odmah ga pita:

- Kud se vere dvorska budala?

- Pratio sam ga kroz šumu do ceste gdje je našao mlađahnu

djevicu u bjelini.

- Gle, gle, bio je dobre sreće. A što je bilo?

- Počeo je s njom govoriti latinski, pa nisam ništa razumio.

Onda je sišao i s djevicom govorio sasvim tiho. Tako se zadubio

u razgovor da se više nije ni osvrnuo na mene.

- Zar je djevojka bila sama?

- Ne. Bila su s njom neka dva momka. Nitko se nije brinuo

za mene i tako sam se polagano udaljavao. Iz šume sam ih pro

matrao i opazio da Petar Pan s gospođicom ide u Kurilovac. Mis

lio sam: ako se odande vrati, mogao bi me preteći, pa sam po

žurio da vam odmah saopćim.

- Stanislave, ako nije išao dalje od Kurilovca, moraš ga do

čekati negdje putem u Lukavac.

- Ako se prije vrati u Lukavac?

- Neće mu spustiti most, dakle, dođe li prije tebe pred Luka

vac, mora čekati mene. Tada iskoristi priliku pa izvrši moj na

log. Neka ga više ne vide moje oči živa. Upamti to.

I pogleda bradatog oštro i prodirljivo pa veli tiho:

- Znaj, umro knez ili ostao živ, Petar Pan kani okriviti sve

nas da smo otrovali kneza. Nas će proglasiti ubojicama.

- Ali na drugom svijetu, gospodine kaštelane. Jamčim vam

za to svojom glavom.

-

Uz šikaru se proverao 2arko na čistinu turopoljskog bregov-lja. Tu je zemlja

malo uzdignuta. Stigao je na malu čistinu, okruženu šumom.

Sišao je s konja i stao se ogledavati na sve strane. Tu mu je rekao Jelenko da

za dana upali ognjište, a u noći navrh stabla baklju. Pošto je još visoko dan,

brzo nabere granja i stade paliti. Neprestano nosi gorivo i loži vatru.

Visoko se uzdižu bijeli tragovi dima.

Već je prošlo dosta vremena, a niotkuda se ne javlja Jelenko. Žarko se

zabrinjava, Jelenko mu je točno rekao gdje ima zapaliti vatru. Možda je i to

povjerio nekome, a taj je nepažljiv.

Ogledava se na sve strane. Valjda nije u toj šumi? Ako jest, kako će opaziti

dim?

Žarko razmišlja duboko uznemiren zbog svega što se danas dogodilo i pred dvorcem

njegova gospodara i s Jasenkom. I čeka hoće li se tko pojaviti.

Vrijeme prolazi, a njemu je tjeskobno. Zar je on sve to učinio za što ga

okrivljuju?

Sjedi pokraj ognjišta i razmišlja, raspravlja sam sa sobom i ne može ništa

zaključiti.

Trgne ga neki prasak. Skoči na noge, gleda oko sebe duž livade. Nekoliko časak

osluškuje, a onda opazi kako je iz šume iz-jahao konjanik.

- Gospodar - usklikne Žarko uzbuđen, skine klobuk i stade

mahati.

Konjanik kreće ravno prema njemu. Zaustavio se baš pred ognjištem.

- Gospodaru, čekam vas kao na iglama.

- Zar kakva nesreća?

- Teška, gospodaru. Prokleli su vas, izopćili.

- Uistinu? Lijepo, a zbog čega?

- Da ste izdajica.

- A drugo ništa?

- Da ste oteli Draženića.

- Vrlo dobro. Što još?

- Tvrde da ste vi crveni oklopnik.

Žarko pogleda u oči svome gospodaru i pita ga u čudu:

- Vas to ne srdi, gospodaru?

- Čini se da tebe srdi?

- Kad o vama nešto zla kažu, svisnuo bih od jada.

- Imi li još što?

- Vaš dvorac su napali i htjeli ga zapaliti.

Dok to saopćuje, promatra gospodara s nekom zebnjom u duši. Sve što mu je do

sada rekao, nije proizvelo na mladog čovjeka nikakav dojam. Samo mu nešto kao

smiješak lebdi na usnama, a pogled mu je upravljen daleko. Kao da samo ušima

sluša, a misli su mu odsutne.

žarko je očekivao da će ga barem ova vijest potresti. Ali se prevario.

Sto se događa u njegovoj duši? Žarko ne može nikako zamijetiti iako je uvjeren

da može čitati s lica sve što je tamo napisano bez slova.

Momak razabire da se gospodar, otkako je ostavio svoj dvorac, silno promijenio.

Crte lica nekako su mu krute, a ne odaju baš nikakve pokrete duše. Mršavi obrazi

još su mršaviji nego što su bili. Oči upale, uvukle se nekud u tamne kolobare i

skrivaju se da ne bi odale što se zbiva u Jelenkovoj duši.

Samo su usne vazda iskrivljene u neki čudan smiješak. Žarku se čini da je

podrugljiv i zloban. Stalno promatra taj smiješak koji gotovo odvraća od

gospodara. Nikad nije zamijetio na njegovu licu sjenku kakve zlobe, a sad, što

da misli o svemu? Pa ipak, kad mu pogleda mršave upale obraze i one oči, obuzima

ga duboka sućut. Htio bi saznati sve što muči njegova gospodara.

I odluči se na odvažan korak.

- Gospodaru, što je s vama? Veoma ste se promijenili.

Jelenko spušta pogled k svojem momku i pozorno ga promot

ri:

- Samo izreci sve što si mi zatajio.

- Zatajio nisam ništa, naprotiv, htio bih znati zašto vi...

Ali mu Jelenko ne da da dovrši izreku, već upada strogo:

- Ti treba da vršiš moje zapovijedi, a ne da pitaš. Što je uči

nila moja majka kad su napali dvorac?

- Jasenka je poslala gospodaricu još prije toga u Zagreb.

Dakle, nije vidjela.

- A moja sestra? što je ona učinila?

- Stala je na trijem kad su joj rekli da siđe jer će upaliti

dvorac. Nepokorno je ostala na trijemu, obučena u bijelu haljinu

s vijencem od bijelog jorgovana. Rekla je sluškinjama da je to

njena svadbena haljina u kojoj polazi u smrt.

- Tako je rekla?

- Da, gospodaru, i nije se dala s trijema. Ljudi su je poziva

li da siđe, a ja sam je htio silom odvesti. Ali tada su došli plemi

ći Pogledić i Arbanasić i drugi pa su ljude zaustavili u nakani i

poslali ih kući. I šimunić je bio tamo.

- Kako? On je u Turopolju?

- Čeka vas da dođete na megdan. Svima okolo govori da ste

obećali, čim on ozdravi od rane, nastaviti s njim obračun na oruž

ju.

- To je vrlo važno, vrlo važno. On me, dakle, čeka? Dobro.

Doći ću.

- Kanite doći, a oni su vas prokleli, izopćili?

- Baš sam to čekao.

Ne zna momak razjasniti ni sliku svojeg gospodara ni njegovu dušu, ali čitava

njegova pojava odražava da se nešto strahovito u njemu događa, što mu pije život

i mladost i što momka du-

boko boli. Manje bi mu bilo teško kad bi znao što je, ali čim se približio

Jelenku s kakvim pitanjem, već ga strogo odbija. Ne dopušta mu da se približi

na korak tajnama, a mladić još više pati od neizvjesnosti koja ga ispunja

strahom. Jelenko, međutim pita:

- Što je učinila Jasenka nakon toga kad je saznala od ljudi?

- Vikala je da ne vjeruje, branila vas je, a kad su svi otiš

li, onda je šutjela. Ja uzeh tada kudjelju pa potrčim iz kuće. Si

gurno me slijedila. Daleko od dvorca, već na cesti prema Lukavcu,

opazim je kako trči za mnom. Onda je od mene tražila prisegu

odlazim li k vama. Naravno, nisam se na to mogao zakleti i zaci

jelo bi me slijedila dalje da nije na sreću došao neki strani gos

podin koji je svrnuo njenu pažnju na sebe, s njom dugo razgo

varao i tako me ipak pustila otići.

- O kakvom to gospodinu govoriš? Zar je Turopoljac?

- Ne, gospodine, bio je dvorski čovjek iz Lukavca. Gospođi

ca je dugo s njim razgovarala. Čak su joj suze poletjele na oči

i onda sam čuo da neprestano spominju vaše ime. Najposlije mi

je rekla da gospodin traži vas. Rekao je da ga šalje gospodarica

Brezovice s porukom iz Lukavca da biste joj vi pomogli spasiti si

na iz kneževskog dvora.

- Poslala ga je baš meni? Tko ti to veli?

- Taj lukavački gospodin, knežev lakrdijaš. Sreli smo ga baš

kad je htio u naš dvorac.

Jelenko je okrenuo svoje lice prema šumi. Dugo ne veli ništa. Momak ga stalno

promatra, a ne zapaža ništa nego duboku zamiš-ljenost. Napokon se Jelenko obraća

k svojem čovjeku:

- Ti si bio prisutan tom razgovoru? Vidio si čovjeka okom

u oko?

- Dakako, da sam ga vidio, a onda mi je gospođica Jasenka

sve razložila i pustila me otići. Znam sigurno: slutila je kamo

idem, naime da ću se s vama sresti.

Neko je vrijeme razmišljao, a onda se okrene k svome momku i oštro ga pogleda:

- Upamti, Žarko: vratit ćeš se u dvorac i Jasenki saopćiti

moju želju: neka smjesta ode za majkom i tetki u Zagreb i tamo

ostane neko vrijeme. Mora to učiniti zbog sebe.

- Ako joj to kažem, onda joj moram priznati da sam govo

rio s vama.

- Priznat ćeš da si me sreo u šumi gdje sam te oslovio, ali

ne kaži gdje. I reci joj da ne pita za mene i neka se ništa ne bo

ji-

- I još nešto, gospodaru. Onaj iz Lukavca doći će gospođici

Jasenki po odgovor jer mu je rekla ako štogod sazna o vama, ja

vit će vam .Gordaninu poruku.

- A ti reci: Jelenko mi je kazao da će razmišljati o poruci

brezovičke gospodarice i onda isporučiti.

Žarko stade gasiti vatru i gušiti ognjište da se dim izgubi. Dotle Jelenko,

šuteći sjedi u sedlu. Pogled mu je stalno uperen prema šumi. Toliko se zamislio

da je Žarku bilo već čudnovato što još uvijek ne odlazi.

Onda odjednom kao da sam sa sobom govori, stade poluglasno mrmljati:

- Da, to je najbolje. To mora biti najbolje.

I odmah zatim veli glasno svojem momku:

- Sad se vrati, ali oprezno. Možda su te slijedili moji nepri

jatelji do ove šume.

- Nisu, gospodaru. Pošao sam takvim putovima da bih sva

kog morao smjesta opaziti.

- Kad te Jasenka slijedila, onda su mogli i oni. Lako bi te

dočekali, uhvatili i tko zna kakvim mučilima prisilili da im kažeš

gdje sam. Ako se ipak to dogodi, priznaj da sam ti ja upalio vat

ru na ovoj čistini da dođeš i da si mi donio vijesti. I zato je bolje

da više ne dolaziš.

- Da vam više ne zapalim ni baklju na vrh kakvog stabla?

- Tko mi jamči da taj znak nisu zapalili oni. I tada bih pao

u njihove ruke. Dakle, više ne može biti nikakva sastanka među

nama.

- Kako ćete onda doznati što se događa?

- Nije mi više ni potrebno doznavati.

U Žarkovim očima pojave se suze i čini mu se kao da više neće vidjeti svojeg

gospodara.

- Idi sada kući i pozdravi Jasenku. Neka odnese moj poz

drav majci.

- Isporučit ću im. Možda će to gospođicu Jasenku malo pri-

brati i razvredriti. Uvijek je zamišljena, tužna.

- Dobro, samo joj isporuči moju poruku i otpremi je, kako

rekoh, u Zagreb odmah sutra. Razumiješ? Zbogom, momče.

Žalosno promatra Žarko svojeg gospodara kako odmiče na hitrom vrancu prema šumi.

Ni jednom se nije obazreo. Juri i sve se više primiče tamnoj crti livade gdje

započinje šuma.

Sad je nestao. Progutala ga je šuma tamna i neprozirna kao noć.

Kamo ga vode putovi kroz taj mrak ispod granja stare hras-tovine? Gdje obitava u

crnoj šumi koja se prostire nedaleko i široko kao komad crne noći usred bijela

dana?

Sjetivši se Jasenke, koja je sada sama u dvorcu, prekine” Žarko svoje

razmišljanje, skoči na sedlo i vrati se kući.

Ispred Lukavca otišli su Petar Pan i Stjepko putem prema selu. S desne strane

skriva ih šuma, a s lijeve šikara. Jahali su korakom. Dvorski lakrdijaš

razotkriva putem mladom svećeniku sve

što se zbivalo posljednja tri tjedna u gradu Lukavcu od onog dana kad je Gordana

domamljena u kneževski dvor.

Stjepko sluša pozorno i uskoro se pred njim razvilo čitavo bojište oko Gordane,

njenog sina i nezakonitog kraljevića Ivana. Jasna mu je borba dvorske stranke da

se dokopa tog dječaka. Odavna već poznaje Gordanine sumnje da će sličnost

nezakonitog djeteta s pokojnim banom Ivanom, sinom kralja Matije, biti kobna.

Sve mu je sada bjelodano. I sada vijeća s Petrom Panom o svim događajima i

počinje smišljati kako da pomogne Petru Pa-nu obraniti Gordanu i Damira.

- Vaše je ratište dvorac, opkoljen dvostrukim vodenim opko

pima, stražama i dignutim mostovima. To je gotovo očajno. Čini

se da je svaki pothvat nemoguć. Ali vi, gospodine Pan, velite da

Gordana ima izrađenu osnovu?

- Da, ali trebala je vani smionog i vratolomnog saveznika, a

rekoh vam što sam o njemu čuo od Jasenke, njegove sestre.

- Sada je najvažnije provući se u dvorac. Ponajprije, zatajit

ću da sam Hrvat, jer me inače Pencinger ne bi pustio k njoj.

- To je vrlo dobro. Naći ću načina da se s njom sastanete.

- Vi se neprestano nemirno ogledavate, gospodine Petar

Pan?

- Mori me sumnja da je taj lupež ipak u dvorcu. Zašto me

ne bi pustio unići?

- Mislite da opet muči Damira? - uplašio se Stjepko.

- I to je lako moguće. Svakako me grdno prevario.

- Ako se nije vratio, mora ipak doći. Gospodine Petar Pan,

ja bih vam nešto savjetovao. Neka nas on uopće ne nađe zajed

no. Vi ćete ostati ovdje, a ja ću poći ovim putem podalje od dvo

ra. Odande mi je dobar vidik i odmah ću opaziti čim se pojavi

Pencinger na obali opkopa. Nastojite ga zadržati dok ne dođem

i tako ćemo se mi tamo naći kao da se ne poznajemo.

- To je vrlo pametno. Važno je da taj čovjek pusti vas u

dvorac, a sve drugo razvit će se samo.

Odmah su se dogovorili potanko, a onda Stjepko krene natrag.

Zaustavio se u blizini jedne oranice gdje su bili zaposleni kmetovi i dva seoska

mladića: Trumbetaš i Lektorić.

Svi su odmah skinuli šešire i pozdravili mladog svećenika. Raspredao je s njima

razgovor, ispitivao o njihovu životu, o knezu Brandenburgu i njegovim nasiljima.

Dok tako razgovaraju, opazi Stjepko jahače koji dolaze cestom prema seoskim

kućama.

Kad su se malo približili, prepozna na čelu pratnje kanonika Benka. Povorka je

žurila i zamalo se nađe njemu okom u oko.

Stjepko pozdravi kanonika koji je zaustavio konja i gotovo ga ukorno oslovio:

- što je s tobom, Stjepko?

- Prečasni, ukonačio sam se u vašoj kuriji u Rakarju, op

rostite.

- Ne zamjeram ti, već se naprotiv veselim što si moj gost.

Upravo sam o podne stigao sa Kaptola, kad mi rekoše da si od

jučer pod mojim krovom, ali sam se ljutio kad mi rekoše da si

danas otišao u Lukavac.

- To mi zamjera vaša prečasnost?

- Nije pametno da ideš sam samcat u razbojničku spilju.

- Dobro sam naoružan svojim poslanstvom, prečasni.

- Ta tvoja diplomacija mogla bi te stajati slobode.

- Sve sam tako dobro proučio, a imam i saveznika u dvor

cu.

- Tko je taj?

- Sam dvorski lakrdijaš. Već vidim: mrgodite se, ali ovaj

put nemate razloga. Odmah ću vam razjasniti.

Pošli su malo dalje, a Stjepko mu stade govoriti sve što je čuo od Petra Pana.

Kanonik Benko sluša sav preneražen i ozlojeđen na kneza i Pencingera. I nekoliko

puta prekine Stjepka provalom ljutine.

- Nedostojni lupeži, platit će to skupo. Dva puta sam bio

kod kneza. Kako me prevario. Slutio sam da se nešto strašno

zbiva. I govorio sam banovcu i ponovo smo otišli, ali kako otišli,

tako se i vratili. Tada sam napisao pismo kralju i poslao glasnika

u Budim.

- Nikad neće doprijeti do kralja, prećasni gospodine. Poz

najem u tančine dvorske spletke. Sva je vlast i gospodarstvo u

rukama nekolicine silnika.

- A ipak je čudno kako se taj dvorski luđak prometnuo u

Gordanina saveznika? Ti si, dakle, s njim već sve ugovorio?

- Kako vam rekoh, sve. Naravno, vidjet ćemo kojim će smje

rom poći naša osnova. Sad čekamo Pencingera.

- Opasna je to lija. Možda Petra Pana neće više pustiti u

dvorac.

- Kako bi bilo, prečasni, da vi zatražite ulaz? Možda je kaš

telan u dvorcu, a vama mora otvoriti vrata.

- Idem i neću šuštati dok mi ne spusti most.

- Recite u dvorcu da me ne poznajete. Cim bi saznali da

sam i ja Hrvat, ne bi mi Pencinger vjerovao. Ipak je čudno što

tamo tako dugo radi Petar Pan? I ne vidim ga više nigdje.

Šikarom se šuljaju Pencingerova ljudi koje je poslao na Petra Pana. Istražuju

daleku ravnicu, ali ne razabiru ništa. Valja se uputiti u Kurilovac da ondje

potraže njegov trag. Putem na oranicama rade težaci. Stanislav ih pita jesu li

koga vidjeli ovuda jahati iz Lukavca. Ljudi mu odgovaraju da nisu vidjeli nikoga

i on proslijedi put.

Brzo bradati vođa odluči. Neće tražiti Petra Pana i ne bi mu bilo tako zgodno da

se s njim uhvati u bitku u blizini kojeg mjesta. Smatra najboljim, nasigurnijim

bojištem ledinu oko vodenih opkopa pred kneževskim dvorom.

I pozove svoje momke pa krene kroz mladu šumu prema Lukavcu.

Kad su već bili u blizini dvorca, vođa zaustavi momke, a jednoga pošalje neka

ide pješke sve do ruba i tamo izvidi je li Petar Pan već stigao. Čvrsto je

uvjeren da dvorski luđak mora čekati pred dvorcem jer ga straža neće pustiti

unutra.

I momak se vrati s viješću da se četovođa nije prevario. Petar Pan sjedi na

konju, duboko zamišljen i samo ide korakom.

- Sad pazite, momci, udarajte na nj. Što prije ga naše oružje pošalje u pakao,

to bolje za nas.

Sišli su svi sa sedla pa idu pješke, vode konje polagano da ne pobude pozornost.

Kroz gusto granje razabiru opkope. Dijeli ih od dvorca samo široka ledina.

Stigavši na rub šume, pritajili su se čekajući Petra Pana. On dolazi s donje

strane. Poguren sjedi u sedlu, duboko zamišljen. Ne može protumačiti zašto tako

dugo nema kaštelana. Zar je pred njim samo glumio da se boji za knežev život?

Jest, to je bjelodano. Pretvarao se. Prihvatio je njegovu ponudu da idu tražiti

starca i lijek za kneza. Prihvatio je samo zato da ga može maknuti s dvorca, da

mu ne bude na putu. Ili baš hoće da knez umre? Nadmudrio ga je.

"Mi smo propali s lijepo zamišljenom zasjedom" uzdiše Petar Pan u sebi. A iza

opkopa u dvoru čeka Gordana rezultat mojeg poslanstva. Kakva hulja u tom

Pencingeru. Sam bi sigurno otrovao kneza da mu se ne žuri da ga spasi. Pencinger

se sada sasvim razotkrio. Ali ako je ta hulja već u dvorcu i muči Damira?"

Približivši se Lukavcu, pogleda preko opkopa na toranj k straži. I sve je

nemirniji.

"Možda baš sada tamo u dvorcu muči Damira?" Valja nešto započeti. Ne može više

čekati.

Čas^dva razmišlja što da učini. Leđima je okrenut ledini i šumi koja se prostire

iza nje.

Ćini mu se da čuje neki topot.

Okrene glavu. Ravno.prema njemu dolazi nekoliko konjanika. Na čelu im neki

bradati čovjek. Odore i kacige pokazuju da su kneževi ljudi. Petar Pan traži

među njima Pencingera.

I čeka mirno. Ljudi mu dolaze u susret sasvim mirno, bez ikakva znaka

neprijateljstva i Petar Pan ne može slutiti s kakvim mu se namjerama

približavaju. Naprotiv, uvjeren je da će od njih nešto čuti o kaštelanu ili s

njima moći u dvor.

Petorica se približe Petru Panu i trgnu oružje.

Dah mu je stao u prsima. Crna mu slutnja preleti mozgom. Hitra misao dojavi mu

zasjedu. Opkoljen je neprijateljima.

Strelimice izvadi mač na obranu, ali osjeća da je sve uzalud.

Ipak, za nekoliko trenutaka pretvori se u bojovnika. Nategne uzde, okrene konja

dok je desnicom čekao pet oštrica.

Ljudi navale. On sam samcat ne može misliti ni na što, već pokušava vještinom

odbijati navalu. Petorica su pred njim, pet oštrica traži njegova nezaštićena

prsa. Ni oklopa ni štita, ništa, osim golog mača protiv pet napadača.

Okrenut je leđima vodenim opkopima, barem je tamo siguran pred udarcima oružja.

A oni navaljuju na njega svom žestinom i snagom. On se brani. Već je dvojici

oštricom mača raskrva-rio lice, ali bradati im vođa zapovijeda:

- Udarite, sasijecite ga.

Nasrnuli su na njega u jednom zamahu.

Petar Pan se strovali sa svojim konjem u vodeni opkop.

- Ne smije živ iz vode.

Dva momka tjeraju konje u vodu, ali ovi se ne pokoravaju.

- Koplje, koplje za njim - zapovijeda Stanislav.

Ta zapovijed razotkrije Petru Panu sudbinu koja ga čeka.

Vođa plaćenika siđe s konja, uzima lako koplje i nanišani na nj.

Petar Pan zaroni. Pod vodom otpliva dobar dio. Opet izroni, udahne zraka, a

pogled mu traži napadače. Tamo su na opkopima. Čim je Stanislav ugledao njegovu

glavu na površini vode, nastaje vika i krika:

- Ovamo, izronio je.

Jedan čovjek baci oružje prema Petru Panu. Koplje sune zrakom ravno u njegovu

glavu. Zaroni pod vodom i zapliva. Pod vodom osjeti kako je koplje pljusnulo za

njim i dotaklo se njegove noge. Ne zna je li ranjen ili nije, ali pliva dalje i

roni do dna.

"Bacili su se na moj život. Smrt ne mogu izbjeći!"

Drugo mu ne preostaje, nego roniti, opet se izvući načas da se ne uguši, a dokle

to može izdržati u okruglom opkopu odakle nema bijega? Bacit će se oni za njim u

vodu. Petorici se ne može oteti.

Sjeti se Stjepka? Kamo je otišao?

"Da barem mogu njega dozvati! Moram pokušati!" I opet izroni, pa iz svega glasa

vikne:

- U pomoć, u pomoć.

Baš njemu nasuprot na opkopima stoje progonitelji, čekaju i nišane ravno u

glavu.

Odviše se dugo zadržavao izvan vode. Koplje sune i zabode se u rame.

"Jedanput su me zahvatili. Svršeno je. Gdje je taj moj mladi svećenik?"

Pod vodom pokuša izvući oštricu iz ramena. Uspio je. Tada se uhvati posljednje

slamke. Zaroni do dna opkopa pa okrene i zapliva natrag da bi zavarao

progonitelje.

Dugo se ne javlja na površinu, a oni trče okolo dvora uvjereni da pliva istim

pravcem naprijed.

Više ne može izdržati bez zraka. Petar Pan odluči izroniti na površinu, makar mu

se u glavi sastalo svih pet kopalja. I digne glavu iz vode. Našao se nasuprot

ledini gdje je započela bitka. I opazi kako trkom jaše Stjepko, za njim pratnja

kanonika Benka i on sam dolazi straga, a iza njih trče seljaci s oruđem u ruci.

"Ćuli su moje zapomaganje" - pomisli i potisne se k obali, skupi svu snagu,

brzinu i vještinu, uspinje se, hvatajući grmlje i vičući u sav glas:

- Ubijaju me.

Stjepko ga je već spazio i okrene konja k njemu. Još prije nego što je stigao,

Petar Pan se izvuče na opkop i vikne:

- Tamo su iza dvorca. Napali su me. Misle da plivam okolo.

Tada se Petar Pan baci k jednom momku, trgne ga sa sedla

i zauzme njegovo mjesto. Voda curi s njegova odijela, pomiješana s krvlju iz

rane.

- Oružje! - vikne.

Jedan mu momak doda svoj mač.

Pencingerovi ljudi obilaze oko prvih opkopa gdje su se zadržali, čekajući da

Petar Pan opet izroni. Nevjesti plivačkoj umjetnosti južnjaka, nisu slutili

njegovu varku. I kad su izašli iza dvorca, zapanjeni gledaju Petra Pana na

konju, a oko njega nepoznate jahače. Straga stariji svećenik, a iza njega

seljaci s motikama i grabljama.

Bradati Pencingerov pouzdanik u prvi čas se zaustavi. Čini mu se kao da su ovi

ljudi iznikli ispod zemlje. Tko su i što hoće?

Stanislav se okrene k svojim ljudima i zaustavi ih.

- Mislio sam da se zagušio u kaljuži opkopa, a on tamo.

- Nije to bez đavla.

- Kaštelan će nas povješati.

Vođa razmišlja što da učini, ali nepoznati ljudi već idu k njemu. Da ih dočeka,

ili da bježi?

Stjepko ide prvi. Kanonik Benko ga dostigne.

- Pusti da ja s njim govorim, a ti kao da si došao s ovom

pratnjom.

Kanonik pozove preda se Pencingerove momke.

- Sto se tu zbilo? Zašto ste htjeli ubiti čovjeka?

- Bila je šala, prečasni gospodine. To je dvorski luđak, uvi

jek se mi s njim šalimo.

- Kladio se s nama da ga nećemo pogoditi.

"Gle ti hulje kako je dosjetljiv" - pomisli u sebi Petar Pan, ali odluči

šutjeti.

Kanonik Benko uspravi se dostojanstveno na svom sedlu i zapovijedi:

- Idite mi s puta. 2elim knezu u dvorac.

Bradati samo slegne ramenima i krene natrag pa se utabori daleko od opkopa na

ledini i tamo čeka što će biti. Još se uvijek nada da će stranac otići čim sa

straže objave da ne može ući.

Tada se kanonik okrene prema tornju i vikne straži da mu spuste most jer želi

posjetiti kneza.

- Knez je bolestan, ne prima nikoga - odgovori straža, a

gospodin kaštelan zabranio nam je da bilo koga puštamo u dvo

rac.

- Želim govoriti s kaštelanom.

- Nije u dvorcu.

- Onda ću čekati dok se ne vrati.

- Neće se vratiti, na danas, ni sutra.

- Čekat ću osam dana ovdje pred dvorcem.

Odlučna riječ iz usta crkvenog dostojanstvenika proizvede porazan dojam. Straža

na tornju ušuti, a bradati Pencingerov pouzdanik se prestraši.

Malo zatim opazi Petar Pan da je Stanislav nešto tiho rekao svojem momku, a ovaj

se izgubi u šumi.

Dvorski luđak upozori Stjepka i kanonika:

- Poslao je glasnika. Možda će dovesti pojačanje i navaliti.

- Odmah ću upozoriti seljake. Tu su i seljački plemići Lekto-

rić i Trumbetaš - veli kanonik Benko pa im se približi i razjasni

0 čemu se radi, a oni jednodušno zaključili udariti oruđem na Pen

cingerove ljude ako navale.

- Pazite, ljudi, gađajte konje da popadaju sa sedla, a onda

su naši - poučava Trumbetaš svoje kmetove. Kad ovakav lupež

padne sa sedla, uzalud mu je oružje.

Svi su pred dvorcem razbuđeni. Ljudi su spremni na bitku. Kanonik se obazre

Petru Panu:

- Gospodine, iz ramena vam teče krv kao iz vrela. Siđite

neka vam povezu.

Prilazi mu plemeniti seljak Lektorić i ponudi mu svoju pomoć.

Nije dugo trajalo. Petar Pan se osjećao opet čvrst na sedlu

1 sprema osvetu svojim napadačima.

A Stjepko i kanonik brzo se dogovore. Došaptavaju iz sedla u sedlo da tamo u

pozadini Pencingerovi ljudi ne zamijete njihove međusobne veze. I još su se malo

razdijelili. Kanonik se povukao okružen svojim momcima. Stjepko se priključio

seljacima, a Petar Pan je ostao na čistini, u sredini, sam samcat kao da nema

nikakve veze ni s jednim ni s drugim svećenikom. Ali jedna i druga skupina

postavila se tako da uzmogne u svakom času zaštiti Petra Pana.

Straža s kule razabere da oni dolje ne kane nikako ostaviti opkope. U to je

uvjeren i Pencingerov vođa Stanislav i uznemiren pogledava u šumu.

Prošlo je više od pola sata kad se odjednom pojave tri jahača. Prvi je

Pencinger. Čekao je u zasjedi da mu jave je li Petar Pan mrtav, a Stanislav mu

poslao vijest o strancima koji su ga zaštitili.

Pojahao je ravno prema kanoniku Benku i s namještenim počitanjem skinuo klobuk:

- Prečasni gospodin želi...

- Želim posjetiti kneza, nosim mu veoma važnu poruku.

- Prečasni gospodine, knez je teško bolestan.

- Onda je razumljivo zašto vaši ljudi ovdje ubijaju nekog

čovjeka i gone ga po vašim opkopima. Prekrasan vidik za stran

ca koji dolazi da posjeti kneza.

- Momak mi je javio da su zbijali šale s dvorskim luđakom.

- Vaši se momci šale dok je knez na samrti?

- Prečasni, ova čeljad nema srca ni za sebe, a kamoli za

kneza.

Pencingeru se približava Stjepko.

Kaštelan ga začuđeno promatra. Njegova odora i klobuk pokazuju da je mladi

svećenik stranac. Što radi ovdje, kako se našao uz Petra Pana? Zar je vidio što

su radili s dvorskim luđakom? Sve se vrze Pencingeru pred očima. Toliki ljudi i

taj strani svećenik čije je lice tako strogo.

Skinuo je šešir i pozdravio neznanca, čekajući što mu kani reći. Stjepko hladno

zapita:

- Vi ste kaštelan ovog dvorca?

- Jesam, prečasni gospodine.

- Želim knezu Brandenburgu.

- Neka mi vaša milost oprosti, knez nikoga ne prima.

- Nisam slutio da je na dvorcu kneza Brandenburga izumr

la gostoljubivost.

- Knez je teško bolestan i ne može primati goste.

- Vi unaprijed odbijate one koji posjećuju kneza za vrijeme

njegove bolesti?

- Ne smijem nikoga pustiti u dvorac, tako mi je naređeno.

- Recite knezu da je ovdje svećenik koji putuje k njegovom

ujaku kralju Vladislavu.

Pencingera obilaze sumnje. Gledao je čas kanonika, čas mladog svećenika, a onda

opet Petra Pana. Ali nema nikava znaka da bi ova trojica bili u kakvoj vezi.

Ne zna što da misli, ali odijelo mladog svećenika pobjeđuje u njemu uvjerenje da

je stranac. I pokušava doznati nešto više.

- Časni gospodin putuje kralju Vladislavu? Možda iz ino

zemstva?

- Da, gospodine, iz inozemstva. Rekoše mi da ću naći odmor

i konak u dvorcu kraljeva nećaka kneza Brandenburga.

- Otkud dolazi časni gospodin?

Stjepko ga strogo pogleda i odgovori:

- Putujem iz Rima i nosim poruku kralju Vladislavu od Sve

te stolice.

Stotinu kletvi zagrmi Pencingerovom dušom. Osjeća se pritisnut o zid bez ikakve

nade. Taj mladić, svećenik ide kralju, a dolazi od pape. Sad mora položiti

oružje.

- Izvolite, gospodine kaštelane, pogledati papinski pečat na

poruci njegovom veličanstvu.

Stjepko izvadi kožnu mošnju, otvori i pokaže kaštelanu spis s pečatom.

Sve nade kaštelanove klonuše. Neoboriva je istina. Ovaj mladi svećenik putuje

kralju kao papinski poslanik. Pred njim ne može zatvoriti vrata.

"Sto sad? Kako pustiti u dvorac poslanika, a spriječiti ulaz Petru Panu?"

A taj se dvorski luđak ne javlja ni jednom riječi. Sjedi u sedlu s povezanim

ramenom, okrenut leđima čitavom društvu kao da se njega ništa ne tiče. Ali uši

su mu usiljene od budne pažnje. Samo čeka pravi čas da se baci> na smrtno

omraženog kaštelana.

Približava se kanonik Benko. Stjepko ga pozdravi kao da su se prvi put sreli.

Kanonik uzvrati i oslovi mladog svećenika:

- Čini se da ovdje ne poštuju poslanike iz Rima, a ni vlasti

tog kralja. Pošto su vam pokazali vrata, prihvatite moj poziv.

Kaštelan osjeti da ne smije uvrijediti rimskog poslanika i pokloni se:

- Vrlo sam nesretan što vaša milost sumnja da bih mogao

zatvoriti vrata tako odličnom gostu.

Stjepko se okrene kanoniku i zamoli ga:

- Molit ću prečasnog gospodina da se sa mnom potrudi u

dvorac. Tko zna kako će me knez primiti, pa bih još uvijek morao

računati s vašom ponudom.

Ni ovim riječima Pencinger ne može prosvjedovati, ali dvorski luđak toga časa

skrene svojeg konja ravno prema njemu i kao da ga je tek sada opazio, zapita:

- Nisam vas ni vidio u skupini tolike pratnje i seljaka.

- Evo izlazim da me malo bolje promotrite.

Iz očiju dvorskog luđaka sijevaju žeravice. Jedva zadržava plamen bjesnila da ne

digne niač i siječe. I gleda ga ispod spuštenih vjeđa, a kaštelan odgovara:

- Vi ste se već vratili iz sela? Našli ste štogod?

"Himbenu hulju" - pomisli u sebi Petar Pan, pa onda veli

glasno:

- A vi, gospodine kaštelane? Vi ste našli?

- Ne, nikako nisam mogao ništa doznati o tom starcu.

- Ali ja sam doznao - odgovara i probada ga očima.

- Hvala Bogu.

Odgovori su živi oganj i peku Petra Pana, ali se mora svladati i pita:

- Ne vidite li da sam ranjen?

- Ozbiljno ili samo u šali?

- Vi zborite o nekoj šali?

- Nešto mi je o tom rekao jedan momak.

- Htjeli su me ubiti.

- Kako bi se usudili miljenika kneza Brandenburga. što vam

pada na um? Rekli su mi da ste se s njima okladili za neku šalu.

- Prosta laž.

- Gdje ste, momci? Gdje ste lupeži? - vikne Pencinger i ok

rene se onamo gdje su kraj šume prije stajali Stanislav i momci

kojima je kaštelan odredio da ubiju Petra Pana.

Tamo nema više nikoga, čim je stigao Pencinger, Stjepko, Petar Pan i kanonik

Benko usredotočili su svoju pažnju na nj. Stanislav iskoristi priliku da se

krišom povuče u šumu.

- Vi ste im naredili da se sklonu jer ne bi mogli meni u lice

ustvrditi da su sa mnom zbijali šale.

- Gospodine Petar Pan, oni su s vama sklopili okladu da vas

neće pogoditi kopljem.

- Otkad dvorski luđak sklapa oklade s vašim vojnicima?

Lukavi kaštelan okrene se Stjepku i kanoniku sa smiješkom,

ne bi li pred njima natjerao dvorskog luđaka u laž i stade im razlagati:

- Prečasna gospoda dobro su upućena da dvorski lakrdijaši

zbijaju šale sa svim dvoranima.

- Kad se obraćate prečasnom kanoniku i papinskom poslani

ku, onda je na meni da ih i ja molim neka me saslušaju.

To preplaši Pencingera i strogo zapovijeda:

- Ostavite prečasnog gospodina i časnog papinskog poslani

ka. Sigurno su umorni i treba da im pružim konak.

- Vi ste ih ostavili stajati ovdje više od sata pred dvorcem i

straža ih nije pustila unići.

- Kako? Zar vas moje straže nisu pustile?

- Da, gospodine - naglasi Stjepko, - bio sam jednom u po

dne ovdje, a straže su me odbile. Morao sam se ponovo vratiti.

- I meni su ovdje zabranili ulaz - naglasi kanonik Benko.

- Lupeži, sve ću ih svezati i baciti u tamnicu.

- Vi ste im naložili da ne puštaju nikoga. Sami su mi to

rekli - vikne Petar Pan.

- Ne pristaje vam ova tragična maska dragi moj prijatelju

- nasmiješi mu se Pencinger.

Petar Pan mu odvraća pun mržnje pa se okrene Stjepku i kanoniku:

- Optužujem ovog čovjeka pred vašim licem.

- Ostavite gospodu da ih povedem u dvorac - i Pencinger

skrene konja između Petra Pana i Stjepka. Ali on se nije uputio

prema opkopu, već stoji mirno i zapita Petra Pana:

- Vi ste ovdje dvorski lakrdijaš?

- I jedini vjerni knežev prijatelj.

- Zašto optužujete gospodina kaštelana?

- Zbog ubistva.

- Kako? - začude se i kanonik Benko i Stjepko pa dođu

bliže. Pencinger vikne:

- Dvorska ludo, pazi: ove bi šale mogao platiti svojom služ

bom.

I sada se Pencinger okrene gostima i zamoli ih:

- Molim vaše milosti neka mi oproste što ova budala ovdje

smeta.

- Ne smijete dopustiti da vas optužuje zbog ubojstva pred

licem dvojice svećenika - veli Stjepko.

Te riječi prob udiše u Pencingeru malu nadu da mu mladi svećenik govori u

prilog. Sada se javi i kanonik Benko i ozbiljno opomene Petra Pana:

- Gospodine, teško ste uvrijedili gospodina kaštelana.

- Rekao sam istinu.

- Kad biste rekli istinu, onda biste to morali i dokazati.

- Da, gospodine - primijeti sada Stjepko - povucite svoju

objedu, grijeh je nekoga obijediti.

- Nije objeda - vikne Petar Pan.

- Dosta je - odgovara Pencinger i sa svojim konjem zađe

pred Petra Pana da ga potisne natrag. Ali ga ovaj obiđe i opet je

okom u oko kanoniku i Stjepku:

- Posvećene ličnosti pozvale su me da povučem ono što sam

rekao.

- Da - veli Stjepko, a Pencinger se obraduje i računa da će

omraženog čovjeka pobijediti.

- I molim vas budite suci jer želim dokazati istinu.

- Čime ćete dokazati? Lažima? - povikne Pencinger.

Petar Pan se isprsi u naročitoj pozi pa će onda povišenim gla

som:

- Evo me pred časnim licem gospodina kanonika i rimskog

poslanika. Ako ne mogu dokazati svoju tvrdnju, pokoravam se

svakom sudu koji vi crkveni odličnici izrečete. U dvorcu leži knez

Brandenburg, kraljev nećak. Sasuli su mu u vino otrov.

- Tko? - zapitaju istodobno Stjepko i kanonik Benko.

- Sam je knez označio ubojicu: ovog čovjeka.

Pencingeru se čini da se oko njega steže obruč, ali se brani

pun bjesnila:

- Knez nije pri svijesti i ne zna što govori.

- Dobro, ako mislite da knez nije priseban, dat ću drugi

dokaz.

Srsi prolaze kaštelana od onoga što očekuje iz usta rasplam-ćenog Petra Pana.

Ali ne može ničim predusresti njegove optužbe koje mora konačno doznati kralj

od mladog poslanika.

- Kpez leži u dvorcu otrovan. To je potvrdio i sam liječnik

kneza Brandenburga. Stojim pred licem poslanika koji će govoriti

s kraljem i evo mojih dokaza. Recimo da kneza nije otrovao kašte

lan.

- I nisam - vikne Pencinger.

- Onda molim prečasnog kanonika i časnog gospodina da sa

slušaju ovo: saznao sam danas da ovdje u Turopolju živi neki

starac koji sigurno liječi protiv svakog otrova. Rekao sam to

kaštelanu i pozvao ga da on i ja idemo tražiti starca i taj lijek.

- I smjesta sam se odazvao - veli Pencinger.

- Jest, odazvao se. Zatim je otišao svojim putem, a ja svo

jim da ispitujemo za starca.

- Zar sam kriv što mu nisam našao trag?

- Ali ja sam ga našao i pojurio sam ovamo pred dvorac da

stignem svojem gospodaru i da ga spasim. A kad tamo, straža mi

je zabranila ulaz u" dvorac.

- Kako bi to bilo moguće? - zapita kanonik.

- Nije istina da mu je zabranila - opravdava se Pencinger.

Petar Pan tog časa vikne na stražarski toranj:

- Zašto ste mi uskratili put u dvorac? Recite odmah.

- Gospodin kaštelan nam je rekao.

- Objesit ću ih sve redom ako ne kažu istinu - viče kašte

lan. - Naprotiv. Naložio sam im da puste lakrdijaša smjesta čim

dođe.

- Obećali ste im vješala i sada neka opetuju istinu? Objesili

ste istinu, a ona će vam se odužiti. Optužujem vas da me niste

pustili u dvorac jer ste znali da ću knezu donijeti lijek.

- Vi ste uistinu pobudalili - vikne Pencinger. - Moja je

korist ako knez ozdravi.

- Tko će vam vjerovati? Samo onaj tko ne zna da služite

stranci koja želi kneževu smrt. Još nisam gotov i molim gospodu

samo čas.

Kaštelan tiho kune. Petar Pan pokaže na Pencingera.

- Ovaj čovjek naručio je svoje ljude da me ubiju.

- Vi bulaznite. Zar nismo sklopili prijateljstvo nekoliko sa

ti prije nego što smo izašli iz dvorca?

- I dok sam vam ja plemenito obećavao uvjeravati kralja da

niste otrovali kneza, vi ste poslali na mene ubojice da ne mogu

spasiti kneza.

- Petar Pan! Sad mi je navrh glave vaših ludorija. Idite mi s

puta.

- Vođa vaših izdajica vikao je: "Zakoljite ga!" Pet ih je na

valilo na mene jednoga i tada sam skočio u vodu i zaronio.

Kaštelan se nasmije.

- Evo, časnim gostima mora sada biti jasno: dvorska buda

la ovog časa igra tragediju.

- Bacio sam se na dno opkopa, a kad sam podigao glavu, ba

cili su na mene koplja.

- Da, to sam vidio - veli Stjepko. - I čuo sam da viče u

pomoć.

- Istina je, - primijeti kanonik. - I ja sam čuo dozivanje

i, čekajući da me puste u dvorac, dohitao sam ovamo.

- I ovi su seljaci dotrčali na zapomaganje, vjerujući da ne

koga ubijaju.

- Za ovu ćete mi objedu odgovarati, gospodin Petar Pan -

vikne Pencinger.

Onda se okrene prema straži i pita, vičući preko opkopa:

- Tko je navalio na gospodina Petra Pana?

Nekoliko časaka tišine, a onda netko odgovara:

- Ne znamo, gospodine.

- Poučili ste ih unaprijed da ne bi možda knez ozdravio i

pitao stražu tko je ubio njegova miljenika. Prečasni gospodin i

papinski poslanik vidjeli su ovdje ljude u odorama kakve nose

samo kneževi vojnici.

Pencinger osjeća tešku optužbu pred svećenikom koji putuje kralju i hvata se

posljednje slamke:

- Dvorski luđak me mrzi jer se sa mnom natječe u sklonosti

prema knezu. Sada mi svoju šalu podmeće optužbom.

- Vi ovdje zapredate kavge i prepirke, ali još uvijek niste

dali spustiti most, a knez umire. Zašto oklijevate? - upita Stje

pko.

Kao teška optužba padaju te riječi na kaštelana i on se okrene i vikne na kulu:

- Dolje most. Jao vama, pseta, što ste se ogriješili o gosto

ljubivost kneževa dvorca.

Lanci zazvekeću preko opkopa. Most se polagano spušta. Pencinger pohita tamo

gdje će most pasti na obalu, a pri tom razmišlja što da učini. Mora naći uzroka,

da Petra Pana ne pusti u dvorac. Papinski poslanik pao mu je sada na put i

zaštićuje Petra Pana, ali uza sve to on se odluči ponajprije povesti kanonika i

mladog svećenika u dvorac, a straži zapovjediti da dvorskog luđaka na vratima

uhvate i svezu. Točno je proraćunao kako će to izvesti.

- časna i prečasna gospodo, molim vas, vama ide prednost.

I oni poslušaju. Stigavši do mosta, odjednom se Stjepko okrene Petru Panu i zove

ga:

- Na vama je prednost. Vi nosite knezu lijek. Požurite se na

prijed.

I lakrdijaš potjera konja pa ide prvi.

To potpuno uništi Pencingera. Kanonik i Stjepko puštaju ga naprijed. Kaštelan je

nemoćan da izvrši svoju odluku i riješi se neprijatelja. Uvjeren je da će knez

umrijeti i sumnja u lakrdija-ševo obećanje da ga neće optužiti kod kralja. Tako

je odlučio kratkim putem maknuti s p^”ta čovjeka koji bi ga uvijek držao za šiju

i prijetio mu otkrićem. A sada mu kanonik Benko i mladi svećenik iz Rima

zakrčuju put do Petra Pana.

Kanonik Benko ide s dvorskim lakrdijašem, a za njima Stjepko. Posljednji

Pencinger.

U dvorcu pokucao je markgrof žestoko na vrata kneževe spavaonice. Liječnik mu

otvori. Mladić ulazi, uzbuđen, u sobu, dok je liječnik.iza njih opet zabravio

vrata. Knez začuđen pogleda svojeg bratića.

- Što ti je Danijele?

- Petru Panu poslali su koplje u glavu.

Liječnik i knez razrogačili poglede, a Brandenburg pita:

- Progone te priviđenja?

- Trijezan sam i budan. Bio sam u kuli kod naših prijatelja,

kad odjednom dopre do nas zapomaganje. Gledam kroz puškarni-

cu. Dolje u vodi opkopa vidim glavu Petra Pana, a vojnici s obale

bacaju prema njemu koplja. Glava nestane pod vodom, a jedno

se koplje uspravi. Očito ga je pogodilo. Onda je nestalo i oružje i

Petar Pan.

Mladi knez skoči sa sjedala.

- Prekasno. Otkad sam to gledao, prošla su već dva sata.

- A ti nisi ni maknuo?

- Kako nisam. Smjesta sam potrčao dolje i zvao stražu, ali

mi zakrči put potkastelan. Svađali smo se i prepirali. Rekao je da

nikome ne smije ostvoriti vrata jer mu je tako naredio kaštelan.

Kad mu rekoh što sam vidio s kule, on mi se nasmije i reče da

je to šala Petra Pana.

- A koplje koje je poletjelo za njim?

- Rekao sam mu i prijetio se, a on mi sve dokazuje da je ša

la. Kad sam htio izaći iz stražare, zatvorio je vrata. Razumiješ li?

Mene, markgrofa, zatvorio je tvoj potkastelan jer da ne može do

pustiti da uzrujavam tebe zbog jedne šale. I bjesnio sam u stra-

žarskoj sobici, a vrijeme je prolazilo. Bio sam kao u kavezu. Tada

se pojavi jedan momak i otvori mi vrata. Ja potrčim k tebi i evo

me.

Knez ide k prozoru što se otvara na trijem. Kroz šareno staklo ne vidi dolje na

dvorište i htjede ga otvoriti. Danijel ga zadrži:

- Nemoj. Ako te vide, razotkrit će varku.

- Idi barem u kulu i pogledaj dolje. Sad mi ta bolest više

ne treba ako se mojem lakrdijašu dogodilo zlo. Idi na kulu.

- Već sam bio gore, ali nigdje nikoga, samo sam vidio neke

seljake koji odlaze od dvora. Bit će da su dolazili ispred ulaza.

Knez razmišlja. Prozori soba svi su okrenuti prema dvorištu i na trijemove.

Prema opkopima ravni zidovi.

- Dakle, ne može se ništa vidjeti, osim s kule.

Hodnikom odjekuju koraci kao da netko trči, a zatim kucanje.

Danijel zapita:

- Tko je vani?

- Petar Pan - odazove se glas izvana.

Bez riječi markgrof otključa vrata. U sobu bane lakrdijaš. Lice mu je gotovo

plavkasto, oči mutne.

- Kako to izgledaš? - pita knez.

- Kao čovjek koji je slučajno utekao ubojici.

- Dakle, nije bila šala? - usklikne knez.

- I vama su to rekli? Sve je taj lupež priredio.

- Htjeli su te ubiti? - pita Danijel.

- Pencinger je poslao petoricu na mene.

- A zašto te htio ubiti, moj prijatelju?

- Da vama, kneže, ne donesem lijek.

Sjeo je u postelju i zagledao se preneražen u dvorsku budalu. Pred očima mu

pukne vidik na urotu. Više nema najmanje sumnje. Pencinger je njegov dušmanin,

postavljen od onih koji posi-žu za njegovim dvorcima.

U njegovu dušu ulila se mržnja prema Pencingeru ...

Međutim, liječnik prilazi Petru Panu i skida mu povez.

- Ranjeni ste. Odmah ću pogledati kako je.

Slabost uhvati Petra Pana i on se nemoćno spusti na stolicu i dopusti da ga

liječnik i Danijel svlače.

Na postelji prepušta se mislima mladi knez. Ne zna što da počne i kako da

nastupa. Obuzima ga potpuna nemoć. Ali još je tu Petar Pan. Sada se mora potpuno

pouzdati u nj, on mu je jedina nada.

- Kako je to s ranom? - pita zabrinuto liječnika.

- Koplje mu se čestito zabolo u meso, ali neće biti tako te

ško da ne bi prebolio. Trese ga groznica, mora nešto žestoko po

piti.

I sva mu trojica ispiru ranu, oblažu melemom i napajaju ga. On se prepušta.

U borbi za život smalaksale su mu tjelesne snage. Ali duh mu je potpuno

priseban. I šuteći, promatra bojište na kojemu je gotovo ostavio svoj život.

- Možeš li mi Petar Pan kazati što je sve bilo?

- Još me nije izdala snaga, a treba da doznate mnogo toga.

Ponajprije smo se Pencinger i ja rastali i svaki je pošao svojim

putem da traži lijek. Odjednom opazim da je pratilac kojeg mi

je dao nestao. Mislio sam: zalutao je ili zaostao, slijedit će me.

Onda sam sreo nekog stranca i zaboravio na tog momka. Očito

je nestao po nalogu kastelanovu jer sam ga kasnije vidio među

napadačima.

- Kakvog si stranca sreo?

- Mladog svećenika koji dolazi iz Rima i putuje kralju Vla-

dislavu s nekom porukom Svete stolice. Tražio je konak, ali ga

nisu pustili u dvorac. Poveo sam ga natrag i uvjerio se da ni me

ne ne puštaju i tako sam pred dvorcem čekao Pencingera. Stran

cu je valjda dodijalo čekati - veli Petar Pan da zataji knezu ka

ko se sporazumio sa Stjepkom. - ne hoteći čekati dalje, mladi

svećenik odjaše. Tada petorica Pencingerovih ljudi navale na

mene.

I prikazuje svojem gospodaru čitavu borbu na opkopima i najposlije kako je zvao

u pomoć.

- Odjednom opazim da se stranac vraća s nekim kanonikom

i njihovom pratnjom i oni me uzeše u obranu.

Sve što se kasnije dogodilo, objašnjava Petar Pan knezu brzo i kratko, pa onda

naglasi:

- Eto, kneže, sad konačno vidite koga vam je kralj dao za

savjetnika i prijatelja. Niste otrovani, to je samo naša varka, ali

da je uistinu bilo u vašem vinu otrova, umrli biste bespomoćno.

Pencinger vam je oduzeo iz usta spasonosni lijek jer vjeruje da

ste otrovani.

- Platit će mi to izdajnik! - plamti knez.

- Ali kad vas oblaže da će vas učiniti banom Hrvatske, opet ćete vjerovali

njemu, a ne meni.

- Kad bih mu još ikad mogao nešto povjerovati, onda uisti

nu ne bih zavrijedio drugo nego da me otruje. Ali reci: Petar Pan,

što da sada činimo? Osjećam se u vlastitom dvorcu kao u raz

bojničkoj spilji.

- Grad Lukavac i nije drugo nego spilja u kojoj vi sami hra

nite svoje neprijatelje.

- Što da učinim? Sve neka bude kako ti odrediš. Meni je

kao da sam uistinu otrovan, u svim udovima, osjećam slomlje-

nost.

- Prepustite sad, kneže, sve meni! - tješi ga Petar Pan -

ja ću vas iz ovog vrtloga izvesti živa i čitava.

- Samo to želim da li uzmeš moju sudbinu u svoje ruke.

- Krajnje je vrijeme da se povjerite meni. Spasio sam vam

život.

Nitko ništa ne odgovori. Lakrdijaš ih promatra, a onda veli:

- Nisam vam spasio život? Da je knez, moja gospodo, uisti

nu otrovan, što bi bilo kad bih ja napustio borbu? Umro bi bez

lijeka.

- A zašto si zapravo išao po taj lijek kad nije bio potreban?

- pita Danijel.

- Napokon. Čitavo vrijeme čekam to pitanje. Htio sam isku

šati Pencingera. Mislio sam: možda mu činim krivo, možda on ne

bi dodirnuo knežev život. Eto, zato sam ga pozvao da idemo tra

žiti čudotvorni lijek. Sad mi je savjest mirna. Život sam stavio

na kocku da umirim svoju savjest i vama, kneže, donesem doka

ze: tko je pošten ili lopov. Eto, on je hulja čiste pasmine. Dakle,

imam pravo boriti se protiv njega?

- Mi ćemo ti Petar Pan, jedini moj prijatelju, u svemu po

moći - uzdiše knez.

- A vi ćete, gospodine Danijele, sada u kneževo ime pozdra

viti goste dok ja skupim malo snage.

I Petar Pan popije vrč vina, a onda stade upućivati mark-grofa.

Ispod lukova prizemlja, nedaleko od ulaza, razmahao se Da-mir sa štapom u ruci.

Nasuprot mu je stao vratar sin i prima Da-mirove pouke u mačevanju. Pomalo

dječak shvaća učitelja i veseli se svojem napretku.

Dok su tako bili u najžešćoj borbi, opazio je Damir da mar-kgrof trči dvorištem

i viče. Onda je stigao potkastelan i žestoko su se rječkali. Dječak je naćulio

uši, povukao sobom vratareva sina, pa se tako lukavo došuljao k stražarnici

odakle su do njega dopirali Danijelovi povici.

Tada se oprosti s drugom i pohita u prvi kat.

- Majčice, Petra Pana će ubiti! - navijestio je Gordani.

Upućen od majke, budno je pazio na sve što se događa u dvoru i, slušajući

Danijelovu prepirku s potkastelanom, obavijesti Go-rdanu što je čuo.

Nemir joj ulazi u dušu. Opetovano ispituje Damira, nije li možda štogod dodao

crnoj vijesti. Razmišlja, riječ po riječ. U vodenim opkopima utopit će se

njezina nada. Biva joj bjelodano: kaštelan je protiv dvorskog lakrdijaša

zasnovao urotu. Uzalud joj tako dobro smišljena zasjeda. Petar Pan sam je pao u

nju. U tome naslućuje urotu i protiv sebe. Koplja uperena u glavu Petra Pana

bačena su njoj. Ako je Pencinger odlučio smaknuti njenog saveznika, želio je

otvoriti put do nje, do njenog sina. Iz svih kutova ovog dvorca vire koplja

nabrušena na nju. Osjeća duboko u duši opasnost. I ne pušta više Damira dolje.

Već vidi ispružene kaštelanove ruke. Toliko se zadubila u misli da ne odgovara

na Damirova pitanja.

Svakog časa prilazi k prozoru i gleda na dvorište. Otvara prozor, osluškuje. Ali

do nje ne dopiru nikakvi glasovi. Vrijeme se vuče sporo. Nejasne slike pogibelji

izmjenjuju joj se pred očima.

Damira muči tegoba. Osjeća majčin nemir pa izlazi na trijem i gleda u dvorište,

ne bi li tamo nešto našao što bi majci olakšalo brige.

Nakon dugog vremena pobude njegovu pozornost oštri glasovi u dvorištu. Brzo se

dovuče k stubama kako bi vidio tko će se to uspeti gore.

Sakriven među lukovima trijema, napeto pazi na one što dolaze i sluša što

govore. Razabire kako uza stube trči Petar Pan, za njim kanonik, a onda neki

mladi svećenik. Svi idu desnim hodnikom. Najposlije se uspinje stubama

Pencinger. Ali ne slijedi svećenika, nego pozove k sebi stražu, nešto naloži i

onda ide lijevim trijemom.

Damir opazi da kaštelan kreće ravno u sobu njegove majke. I pobrza za njim, pun

neke tjeskobe. Otvorio je tiho vrata i ušulja se u odaju.

Pred Gordanom stoji Pencinger, uljudno joj se klanja i oslov-ljuje:

- Plemenita gospođo, imam dobru vijest.

- Za vas je dobra?

- Ovaj put za vas.

Čudni mir u licu lukavog čovjeka što Gordani ne ulijeva pouzdanje.

- Dakle, što mi nosite?

- Vama još nije poznato zašto vas je knez zarobio?

- Vaše su riječi šaljive - veli ona.

- Nema povoda šaliti se. Vi ste, naime, tvrdili da vas je za

robila budimska stranka. A ja ću vam dokazati da je to samo

kneževo djelo. Htio je pomoću kraljevića izmamiti od kralja da

ga postavi banom Hrvatske i protiv hrvatskih zakona.

- Vi u tome nemate nikakva udjela?

- Samo kao knežev sluga koji mora vršiti zapovijed. Vi ste

odviše mudri a da biste bili povjerovali da je ozbiljno spašavao

iz mojih ruku vašeg sina, ili čak mene kaznio jer sam ga dao

bičevati. Sve je bila komedija da sa sebe skine ljagu. Niste li to

odmah opazili?

- Svoje mišljenje običavam povjeravati samo pouzdanici

ma.

- Da, ja to nisam - odgovori mirno. - Ali naglašavam: knez

je samo htio baciti na mene krivnju, jer mu je dvorska budala

utuvila u glavu da bi vaša zahvalnost mogla pregaziti hrvatske

zakone i preporučiti kneza hrvatskim velmožama.

Ukočena gleda ona u sive oči pod debelim vjeđama, osjećajući da joj sprema težak

udarac.

S praga ih sluša Damir i ne miče se. Kaštelan ga i ne opaža.

- Mislim: s tim ste nacistu, plemenita gospođo?

- Muškarcu ne dolikuje tolika ljubaznost kad sam već rekla

da svoje mišljenje dijelim samo s prijateljima.

- Ne vodi me ljubopitnost, nego želja da vam dokažem kako

je vaša mudra glava ovog puta krivo optuživala omražene držav

nike koji upravljaju ovim kraljevstvom.

I opet se on pokloni kao da saopćava neku važnu vijest kraljici i onda reče:

- Petar Pan i ja otišli smo po vašoj uputi tražiti knezu lijeka,

ali kad smo stigli u dvor, bilo je prekasno.

Savršeno mirno gleda joj lijepe bademaste oči, tražeći dojam svoje vijesti, dok

u njoj sve više raste neka crna sumnja i upozorava je na oprez.

- Zašto prekasno? - pita namješteno.

- Kad smo stigli, knez je već bio mrtav.

U Gordaninu mozgu probudile su se misli na uzbunu. Iza ove riječi leži teška

zasjeda. Ona je gleda otvorenim očima, samo joj ne razabire lica.

- Umro? - usklikne, tobože, zaprepaštena. - To je odviše

strahovita vijest, gospodine, a vi rekoste da nosite dobru?

- Dobra je. Pošto je on mrtav, nema više razloga držati vas

u ovom dvorcu.

Malo je spustila vjeđe da sakrije sumnjičave misli i šuti:

- Da, plemenita gospođo, njegova smrt otvara vrata vama i

vašem sinu.

Sasvim je oborila pogled i malo spustila glavu.

- Vi ste slobodni - dovrši on.

- Dakle, tako? - prišapće ona, ne dignuvši pogleda. - Slo

bodna sam?

Kastelanov glas poprima uljudan, ali ravnodušan prizvuk:

- Kad sam ulazio u dvor, našao sam pred opkopima kano

nika Benka. Upravo je htio knezu da zatraži neka vas pusti na slo

bodu. Ali već na mostu saopći nam potkastelan nesreću i rekoh

prečasnome da ću vas odmah otpustiti iz dvorca. Dakle, izvolite

se spremiti. Kanonik vas očekuje vani sa svojom pratnjom.

- Sva sam smućena od sreće, gospodine kaštelane.

- Prema tome sam dokazao da je vaša optužba protiv bu

dimske stranke bila kriva.

- 0 tom se moram tek uvjeriti.

- Pružit ću vam dovoljno razloga da se uvjerite. Plemenita

gospođo, molim vas neka odsad bude među nama mir i prija

teljstvo. To iskreno želim. U znak tog prijateljstva dajem vam slo

bodu.

Duša joj se ledeni, a u srcu grmi prigušeni orkan. Ali mozak šalje na usne

smijeh radosti i usklik zadovoljstva.

- Onda vam smijem vjerovati?

- A kad izađete iz dvorca, bit ćete u svojoj vjeri i čvršći i

razabrati, gospođo plemenita, da u ovom kraljevstvu ima ljudi

koji poštuju zakone i hrvatske pravice. I to baš oni koje ste vi

dosad mrzili i smatrali neprijateljima. To je ona stranka koja je

stajala pod kneževim pritiskom jer mu je kralj u svemu popuštao.

Ja sam se morao pokoriti njemu. Svi mi nismo nosili krivnju za

ono što se kod vas provodilo. Sva je krivnja bila na tome knezu,

samovoljnom, drskom, umišljenom. On je mislio da je vaše hrvat

sko kraljevstvo ovdje samo zato kako bi se imao čime razbacivati

i napajati nepresahnjivu žeđ svoje goleme taštine. Njegova je lična

osnova bila ova: zauzeti vašu zemlju: proglasiti je svojim kraljev

stvom, baštinom svojih otaca, želio je spaliti sve vaše zakone i

povelje koji su svjedoci vaših sloboda. 2elio je od vaše zemlje

učiniti svoje imanje da stekne bogatstva koja će gomilati u ino

zemstvu i tamo sipati novac u svoje, već davno propale posjede u

svojoj domovini. Da, gospođo, to je on htio i na to je prisilio

sve nas, svoje službenike. Isto tako i one gore na vlasti.

Njeno je lice kao kameni pokrov onome što se događa u njenoj duši. Ne prekida

ga, samo sluša.

- Sada je knez mrtav - veli on - i sve su njegove pogubne

osnove pale s njim u grob. A mi koji smo od njega patili kao vi,

evo, na prvom koraku pružamo vam ruku i skidamo lance va

šeg ropstva da uzmognemo živjeti s vama i s vašima u prijatelj-

stvu i slozi. To recite svim svojim velmožama i plemićima kad se vratite iz ove

tamnice u mir svojega doma.

- Da, gospodine, razumijem, to ću učiniti vrlo rado i s punim

zadovoljstvom objaviti mojim zemljacima sve što ste mi sada

rekli.

- I nadam se da će primiti moju ruku pomirnicu.

- Nemaju razloga da je odbiju.

- I vi ćete se zauzeti da ubuduće gledaju na Lukavac, gdje

ja i nadalje ostajem gospodar i upravljač, da gledaju u meni svo

jeg prijatelja.

- Gospodine barune, dali ste mi dovoljno razloga da osvojim

svoje zemljake neka ponuđenu ruku pomirnicu prime s potpunim

pouzdanjem.

- Vaše me obećanje usrećuje.

- A hoćete li, gospodine barune Pencingeru, u znak tog pomi

renja odbaciti izdajicu ako je postojao?

- Samo se po sebi razumije, jer u prijateljstvu bi nam izda

jica mogao samo nanositi štete.

- Dakle, imali ste u našem krugu saveznika? - pita ona.

Ne smije spomenuti crvenog oklopnika jer bi pobudila sum

nju da joj je o njemu govorio Petar Pan.

Pogled sivih očiju gleda mirno, a glas mu nastoji poprimiti što srdačniji

prizvuk:

- Plemenita gospođo, uistinu je knez imao svojeg saveznika,

ali krio ga je i preda mnom.

Drugo nije ni očekivala, pa samo kimne glavom i potvrdi riječima:

- Razumljivo, sve je on držao u svojoj željeznoj ruci koja je

znala samo tući. Je li tako?

- Hvala Bogu da ste napokon to uvidjeli. A sada ćete sigur

no spremiti svoje stvari?

- Jeste li saopćili li tu radosnu vijest i mojem kaštelanu Mla-

denčiću?

- Kad ostavim ove odaje, saznat će i on da vas može slobod

no pratiti u Brezovicu. Dopustite, plemenita gospođo da vam po-

šaljem služavke neka vam spreme stvari.

- Vrlo dobro, barem ću prije svršiti i otići.

- A sada ću odstraniti s vašeg trijema sve straže, a zatim

idem prečasnom gospodinu kanoniku da ga zabavim pred dvor

cem dok vi ne siđete.

Poklonivši se, krene k vratima. Tu opazi Damira kako stoji u kutu, povučen i

nepomičan, kako se to dolikuje dječaku. I nasmiješi mu se i ljubazno:

- Sada će tvoj drug u dvorištu žaliti za svojim učiteljem

mačevanja. Ali među nama više nema neprijateljstva.

Velike, lijepe dječakove oči široko su rastvorene i gledaju u neprijatno lice,

obraslo plavom bradom. To mu se lice smjesi tako čudno ljubazno i zamalo

nestane.

Hrastova se vrata zatvore. Damir stoji i ne miče se. Gleda majku. Po njenom licu

pale su tamne sjene kao da se odnekle šulja noć. Ne vidi sina. Misli joj se

spustile u dno nekog jezera, rastvorenog pred njom. U mozgu joj vrtlog i jedva

ga savladava snagom svoje prisebnosti. U brzom letu sjećanja vitlaju se oko nje

riječi što su upravo pale iz usta čovjeka, prokopale zemlju i potkopale pod njom

opasne dubine ...

"Knez je mrtav!!"

To je rekao Pencinger i razotkrio joj jednim mahom opasnost tla na kojem stoji.

Razotkrio joj bezdan što ga je namjestio pod njome.

"Uvjeren da knez uistinu boluje, poslužio se neistinom. Javio joj je da je umro"

šapće joj misao. "I time mi je pokazao da je negdje nešto strahovito podmuklo

zamislio i namjestio."

"A toliko je uvjerljivo dokazivao nekrivnju budimskih državnika. Sve je

strovalio na kneza. Ponudio slobodu. Čemu ona uvjeravanja da je knez krivac.

Čemu molbe da se zauzme za njega kod Hrvata?"

"Da, da, to je sasvim jasno. Sve je učinio jedino zato da u meni probudi potpuno

povjerenje. Povjerenje je htio steći da ću uistinu sada izići na slobodu.

Povjerenje je htio da me po njemu prevede po sigurnom mostu koji će se smjesta

poda mnom stro-poštati čim koraknem na nj!"

"Daje mi slobodu! A onkraj te slobode? Nije li laž? Prevara? Nisu li mučila na

kojima će razapinjati mojeg sina da me prisili predati neprijatelju kraljevića

Ivana?"

Pogled joj padne na dječakovo lice. Nešto je u njegovim očima zagonetno. I

šapćući ga pita:

- Što me tako gledaš, dijete?

- Majčice, on laže!

Ona se probudi iz svojih misli i potvrđuje:

- Da, sinko, on laže, jer mi znamo da knez nije ni bolestan.

- Laže zato jer kanonik Benko ne čeka pred dvorcem, on je

tu gore.

- Što. Gospodin prečasni kanonik Benko?

- Jest, majčice, on.

- Damire, jesi li dobro vidio?

- Predobro. Cuo sam da netko dolazi, sakrio sam se uza

stube. S kanonikom je bio neki mladi svećenik, čudno odjeven i

lijep, prijazan u licu. Kao da ga odnekle poznajem.

Od ranog djetinjstva ostalo mu je Stjepkovo lice u blijedoj uspomeni, ali se ne

može sjetiti. I dječak dalje priča:

- Vidio sam Petra Pana. Prvi je trčao, ali je bio vrlo daleko,

nisam ga mogao zvati. Išao je prema kneževim odajama.

- Dakle, je ipak živ?

- Bilo mu je povezano rame, sigurno je ranjen.

"Kad mi je Pencinger najavio kneževu smrt, onda je uvjeren da više neću govoriti

s Petrom Panom. Dakle, kaštelan ima na-

ročite nakane sa mnom. Iz ove pukotine viri pandža nemani koju mi je spremio u

zasjedi." To otkriće natovari joj na dušu tešku brigu.

- Nisi li možda vidio kamo je krenuo kanonik s onim dru

gim svećenikom?

- Cuo sam kako Pencinger nalaže potkastelanu neka ih vodi

u blagovaonicu.

Dječakove vijesti pomalo osvjetljuju zamršene zagonetke Pencingerovih namjera.

"Kad bi prešla prag ovog dvorca, izašla preko opkopa, tko bi me tamo čekao?

Kaštelanovi, ljudi? Kamo bi me vodili?"

- Majčice, kako vam je lice mračno.

- To su brige, teške brige.

- Zašto mi moja majčica ne kazuje ako sam joj sada sa

veznik?

I ona uhvati njegove ruke što su od uzbuđenja hladne i povuče ga k sebi:

- Idemo, valja nam se odjenuti za put.

- Uistinu nas pušta na slobodu?

- Istine nema u ovih ljudi. U njihovu dušu ne može istina

kao što ne može sunce sjati u mračnu noć. Ali dođi. sve ću ti ra

zjasniti, saveznice moj. Moraš sve znati što bi nas moglo zadesiti.

Sada ćemo prolaziti strminom nad ponorima.

- Ja ću hrabro slijediti korakom moju majku.

- Svaki nepromišljeni korak i najmanja nepažnja može nas

strovaliti.

- Razumijem, majčice, bit ću hrabar i oprezan.

I oboje odlaze u drugu sobu da spremaju odijela.

Trijemom je prošao Pencinger. Tu stoji straža, a kraj stuba potkastelan.

Nekoliko koraka ide svojem pretpostavljenom u susret. On mu samo mahne rukom i

kimne glavom:

- Sasvim se pouzdala u mene i primila sretno svoju slobodu.

- Onda će mirno ostaviti dvorac. Nitko ne može ništa zami

jetiti.

- Ne trebaš se bojati ničega. Straže neka se maknu s trije

ma da smjesta osjeti slobodu. Samo dolje pod stubama neka se sa

kriju. Ako bi se možda zbog nečega usprotivila, lako joj je sve

zati usta.

- Dolje su straže spremne i znaju što moraju učiniti.

- Dobro, a ti moraš vazda ostati uz nju, samo budi vrlo

uljudan. Iskazuj joj sve počasti da ni časa nema uzroka pokole

bati se u povjerenju. Sada je puna sreće. Riječ sloboda zaslijepila

joj je mozak, kao sunce oči kad su dugo gledale u mrak. Dakle,

tvoje vladanje ne smije je probuditi. Klanjaj se kao da je naš

visoki gost.

- Bit će tako. Dolaze služavke da joj pomognu spremiti odi

jela.

- Reći ćeš joj da je čekam dolje s kanonikom.

- A zapravo kamo da vam javim, bude li što izvanredno?

- Idem u blagovaonicu kanoniku i rimskim poslaniku, zaba

vit ću ih razgovorom da ne bi koji od njih izašao. Je li tamo kod

kneza sve postavljeno na svoje mjesto?

- Straže su s golim oružjem zaposjele vrata kneževe odaje i

prozor koji se otvara na trijem. Baš malo prije htio je Danijel

izići da pozdravi goste, ali mu je straža zakrčila put. Navalio je

na njih, ali se morao povući.

- Gle, htio je ići kanoniku. Sigurno je Petar Pan već sve is-

pripovjedio. Pazi, lakrdijaš se ne smije maknuti od kneza, a ni

Danijel, dok ona ne bude izvan dvorca. A da naši gosti ne iziđu,

to je moja briga.

- A gosti odlaze još danas?

- Kanonik svakako, a laj rimski poslanik će prenoćiti. Pe

tar Pan se više ne smije pojaviti ni pred kim. Zato ćemo ga dr

žati u kneževoj sobi.

- Uvijek sam ispunio dužnost.

- Imaš li dovoljno vojnika u prvom katu?

- I odviše. Sakrio sam ih ovdje u izbicu kraj stube.

- Njima ću ja ravnati - veli Pencinger. - A tvoja je briga

da nju izvedeš. Kad s njom siđeš u dvorište, ne daj joj uzjahati ko

nja. Kad bi projahala mostom, mogla bi i uteći. Kažu da joj ne

ma premca kad sjedne na sedlo. Zato reci da je konj čeka na op

kopu.

- Samo se bojim ako opazi da tamo nema kanonika?

- Vojnicima koji će je pratiti već sam odjenuo turopoljske

haljetke i klobuke, to će u njoj smjesta pobuditi povjerenje, čim

se pojavi na veži dvora. A ti idi naprijed pa dozivaj tobože me

ne i kanonika kao da sam na opkopima sa sjeverne strane. Glav

no je da stigne na most. Ako bi se tamo stala buniti, a ti s njom

obračuna j.

- Da, tako ću učiniti.

- Ako pak mirno stigne do svojeg konja, uljudno se prigni

da joj pomogneš na sedlo, a zatim ...

- Znam. Pograbit će je straga dva vojnika, svezati joj ruke,

a momak koji drži konja smjesta će joj začepiti usta. Druga dvo

jica učinit će to isto s dječakom i ravno u šumu. Kad ste vi odla

zili s Petrom Panom tražiti lijek, sve sam točno dolje u stražar-

skoj sobi iskušao. Svaki će biti na svome mjestu, odabrao sam naj

okrutnije od najokrutnijih vojnika.

- Svakako udari sporednim putovima jer do večeras moraš

stići na Medvedgrad.

- Požurit ću se i neće mi biti ugodno putovati s tako opas

nom ženom.

- Ne skidaj joj čitavog puta povez s usta, a i dječaku treba

dobro zavezati gubicu.

- Kad stignem na Medvedgrad, da je ostavim u okovima?

-

- Razumije se, isto tako i dječaka. Ne pouzdaj se u njegove

godine. Gledao sam ga kako umije baratati mačem dok je učio

vratareva sina. Bit će to živi vrag kad odraste.

- Držat ću se točno vaših odredaba.

- Kad stigneš s njom u Medvedgrad, odredi joj dvije služav

ke da joj budu na usluzi, a onda joj kaži neka se predomisli i

prizna gdje se nalazi kraljević. Kad ja dođem, nema više uzmica

nja. Vojnik koji je bio kovač zgotovio mi je bič s bodljikama

pred kojim bi pokleknuo i div, a komoli ne bi majka. Bude li šu

tjela, razderat ću taj bič na mesu njenog sina. Sve joj to reci

unaprijed.

Potkastelan upozori Pencingera. Duž trijema dolaze dvije služavke i nose

svežanj.

- Spremile su joj stvari. Sad će i ona sa sinom.

Kad su se djevojke približile, zapita ih potkastelan:

- Što radi gospođa?

- Oblači sebe i dječaka.

- Kakve je volje?

- Vrlo je vesela i pjevucka. Veli da je sva zbunjena od sre

će!

- Dobro, siđi sa svežnjem i odnesi ga vrataru.

Djevojke su krenule niza stube, a potkastelan prevede na latinskom Pencingeru

svoj razgovor s njima. Kaštelan zadovoljno reče:

- Dakle, sasvim vjeruje da sam joj dao slobodu. To je vrlo

važno. Mirno će ostaviti dvorac.

- Kao da je ne bismo mogli i silom otpremiti.

- To sam i kanio, ali sada kad je tu poslanik iz Rima, ne

smijemo staviti na kocku da on čuje kakvu buku ili viku pa sam

izmudrio varku slobodom.

- Ovaj poslanik nije vam stigao u zgodan čas i zbog Petra

Pana.

- Jest, ali više zbog nje. Poslanik ide samom kralju, a do

lazi od pape. Tu se ne bih mogao izvući da me optuži zbog sile

prema ženi. Morao sam izmudriti čitav diplomatski govor da Gor-

danu uvjerim o iskrenosti moje ponude na prijateljstvo.

Potkastelan tiho upozori i pogleda na lijevi trijem:

- Pogledajte, Damir je izašao već odjeven za put. Sad je stao.

Sigurno čeka nju.

- Potpuno je povjerovala.

Pencinger se povuče u tminu iza stupa i šapne potkastelanu:

- Pazi, ne učini nikakvu kretnju koja bi u Gordani mogla

pobuditi kakvu sumnju. Dočekaj je ovdje sam. Neka vidi da ne

ma straže.

- Sve će biti po vašoj želji.

- Glavno je da siđe niza stube, vjerujući u slobodu. Ja sada

hitam kanoniku i poslaniku u blagovaonicu. Budi oprezan!

- A vi mirni. Ništa neće izmaći mojoj pažnji.

U polutami hodnika pobrza kaštelan prema blagovaonici. Otvori hrastova vrata i

ulazi.

Našao je Stjepka i kanonika u razgovoru. Odmah se stao ispričavati:

- Ne zamjerite. Nema nikoga u dvorcu da odlične goste za

bavi, a ja sam morao odrediti da vas podvore.

- Mi smo vrijeme proveli u razgovoru o vašem dvorskom lak-

rdijašu - veli Stjepko, ne osvrćući se na kaštelanove isprike.

- Čitav je taj događaj s njim čudan. Sto se to zapravo desilo i

zašto vas toliko optužuje?

Prije nego što će odgovoriti, kaštelan istražuje lice mladog svećenika. Zar je

sklon njemu, ili se kani zauzeti za Petra Pana? Stjepko sjedi mirno i sabrano.

Iz njegova bića proizlazi zrelost i potpuno nepristranost. I to je dovoljno

Pencingeru da ga ohrabri. Znajući da je Gordanu predao u sigurne ruke, sjeda k

njima i stade razjašnjavati:

- Vi znate, časna i prečasna gospodo, svi se dvorski lakrdi-

jaši nastoje dokopati utjecaja. Osobito ako su umni. I tako se

stalno bore s kraljevskim savjetnicima za svoje prvenstvo.

- Da, to je istina - upada Stjepko. - Poznajem te stare

svagdašnje borbe. Ipak, ovo su crne optužbe. Zašto vas tako okriv

ljuje?

- Evo, zašto. Mene je poslao knezu državni kancelar pa i sam

kralj da budem mladom knezu savjetnik. Tada se Petar Pan po

čeo miješati u kneževe poslove. On je odbio te pokušaje i meni

naredio da dvorskog lakrdijaša držim na uzdi. Bio sam s njim

često vrlo strog i zato me Petar Pan smrtno zamrzio. Čak je i

knezu dodijala ta njegova mržnja pa ga je htio otpustiti. Sada je u

toj bolesti koja je zadesila kneza jadnog bolesnika uvjeravao da

je otrovan. Možda i jest, ali...

- Tako? - upita Stjepko. - tko bi ga mogao otrovati?

- Moram vam odati tajnu. Knez ne može ni jedne noći spa

vati, stalno ga u snu progone pokojnici, ban Ivaniš Korvin i nje

gova kasnija udovica koja se udala za kneza, a već nekoliko mje

seci nakon vjenčanja umrla. Kneza očajno progone ti sni pa se

opija. U takvim časovima hoće da umre.

- Dakle, sam se otrovao? - pita kanonik.

- Lako je moguće, ali nikako, u pijanom stanju, jer ga vi

no i sni sasvim smute i ne zna što čini. Njegov dvorski luđak uvi

jek je s njim i noću i tako je iskoristio protiv mene ovu nesreću,

jer misli da je knez posegnuo za otrovom. Dakako, nije ga uzeo

toliko da bi umro. I sad on mene okrivljuje. Vidjeli ste kakva je

mržnja sukljala iz očiju dvorskog lakrdijaša. Bilo bi smiješno da

ja, koji sam • zapravo pouzdanik kraljevih pristaša, dignem ruku

na kraljeva miljenika. To bi značilo da sam sebe povukao na

vješala. Petar Pan je Talijan, vrela krv, mrzi smrtno. To je razlog

optužbi. Ali ja sam miran. Poznaju me gospoda u Budimu i sam

kralj.

-

- A zašto su na lakrdijaša bacili koplje?

- On se s njima kladio da ga neće pogoditi, a možda su pre

koračili granicu, jer Petra Pana ovdje svatko mrzi. To ću svakako

još danas temeljito ispitati i kazniti krivce.

- Sad mi je sve jasno - veli Stjepko s uvažavanjem - dvor

ski luđak u vama nalazi svojeg najopasnijeg takmaca. To su sva

gdašnje spletke i borbe na dvorovima. Vidio sam toga dosta kad

sam bio na kraljevskom dvoru paž.

Iznenađeno pogleda Pencinger mladog svećenika.

- Časni je otac bio nekad paž?

Njegovu se čuđenju sada pridruži i kanonik Benko, pa i on upravi Stjepku pitanje

kao da tobože ništa o njemu ne zna.

- Gle, moj mladi drug bio je paž. A gdje? Na kojem dvoru?

- U Italiji kod vojvode Ferare. Tamo se vodila uvijek smrt

na borba između kraljevskog luđaka Gamile i vojvodinih savjet

nika.

Izjava da je bio paž u Ferari silno podigne Stjepkov ugled u kastelanovim očima.

A mladi diplomat nastoji taj ugled još poVe-ćati i pogleda kanonika koji ponovo

ubacuje pitanje:

- Tako, dakle, u Ferari? To znači da ste vrlo odlična roda?

- I jest tako. Rođak sam vojvode D”Este!

- Rođak vojvode D.Este od Ferare? - čudi se kanonik. -

Nisam ni slutio kakva visoka ličnost sjedi sa mnom za istim sto

lom.

Pencingeru se zamaglilo pred očima kad je čuo ime tako odlične vladarske

obitelji. Ali ne zato što bi ga to počastilo, već od straha što je tako visoka

ličnost čula objedu koju mu je dobacio u lice Petar Pan. Nije ni slutio da su se

u njegovoj odsutnosti Stjepko i kanonik dogovorili kako će mladi svećenik

nastupiti prema sadašnjem gospodaru u kneževom dvorcu.

- Onda sigurno poznajete i napuljski dvorac? - pita kano

nik. - Jedna je princeza napuljskog kralja Ferantea bila svojevre

meno naša kraljica, žena kralja Matije.

- Znam, bio sam dapače na napuljskom dvoru kad se treći

put vjenčao napuljski kralj i otac kraljice Beatrice. Pratio sam

na to vjenčanje vojvodu od Ferare koji se oženio starijom kćer

kom napuljskog kralja Eleonorom.

- Zaista? - čudi se kanonik. - Kako se to krasno razvija.

Vi ste, dakle, bili paž sestre naše kraljice pokojne Beatrice? I pra

tili ste je u Napulj?

- Da, gospodine. Imam i znanaca među vašim zemljacima iz

Napulja. Bio je u napuljskom dvoru prigodom vjenčanja jedan

hrvatski velmoža, stasit muškarac, vanredne ljepote, crnomanjast,

sve su žene ludovale za njim.

- To je Damir od Brezovice. Visok, jak, u krasnoj modroj

odori.

- Jest, jest - naglašava Stjepko pa se nasmiješi. - Još

imam jednu uspomenu na vaše zemljake iz onoga doba. Bila je to

žena.

- Tko bi to mogao biti?

- Čuvena ljepotica. Premda još kao dječak, a naravno kao

paž, bio sam svuda prisutan. Ona je bila dvorska gospođa kraljice

Beatrice i dopratila je na vjenčanje u Napulj kraljičinu poluses

tru.

Kanonik sluša vrlo ljubopitno, a Pencinger osjeti neku neprijatnost.

- Bila je visoka, krasna, bademastih očiju. Kosa joj smeđa s

nekim žarkim odsjajem. Svi su vitezovi ludovali za njom, čak i

jedan Borgia. Jednom su joj se kavaliri odviše približili. Ja sam

stao u njezinu obranu i optužio ih vojvodi od Ferare. On je smjes

ta nastupio u obranu odlične ljepotice, čak se i napuljski kralj

zaprijetio vitezovima. Vojvoda od Ferare uvelike je poštuje i da

nas ne samo zbog ljepote nego zbog njenog uma.

Laki nemir obuzme Pencingera. Pogledao je na vrata. Ali se opet smiri. Sada je

Gordana već davno izašla iz dvorca. Međutim, kanonik prihvaća ugovorenu nit

razgovora:

- To bi mogla biti samo Gordana, žena junaka Damira.

Stjepko tobože slegne ramenima:

- Imena joj se ne sjećam, možda se tako zvala.

Kanonik oštro pogleda Pencingera. Ali on je potpuno miran,

dapače zadovoljan. Očekuje da će kanonik otkriti mladom odličniku Gordanino

zatočenje, ali on će sve prebaciti na kneza, a naj-poslije izjaviti da je već na

slobodi i dokazati da je izašla iz dvorca. Zato posve sabrano čeka daljnji

razgovor.

Pred služavkama, koje su spremale stvari za odlazak, Gordana se prikazivala

vesela i radosna, čavrljala s njima, potpuno uvjerena da će kaštelan djevojke

ispitivati o njenom držanju. A onda ih je poslala naprijed da načas ostane sama

sa sinom.

Uzela je lijepu glavu među dlanove i pitala:

- Jesi li dobro upamtio kako sam ti razložila?

- Jesam, majko, sve. Da već idem?

- Najprije iziđi da vidiš stoji li netko u blizini stuba i je li

straža na trijemu? Učini tako kao da mene čekaš pred vratima.

- Znam što majčica želi. Već idem.

Polagano prijeđe prag, odjeven, s klobukom na glavi. Onda ide trijemom, gleda u

dvorište kao da ga ništa ne zanima gore na trijemu. Ali pametne oči ispod

klobuka kradu se kriomice desno i smjesta uoče u blizini stuba potkastelana.

Pencingera nije mogao vidjeti jer se već povukao.

MilŠtt

Nekoliko puta prošao je Damir gore-dolje, a onda se vratio na prag sobe svoje

majke i naslonio se, gledajući u sobu. Gordana se sagnula k njemu dok on šapćući

saopćava što je vidio.

- Dakle, samo potkastelan? - šapne ona. - Straže nema?

- Nigdje ih nema majčice - odgovori on i uđe u sobu.

- Onda je Pencinger uistinu maknuo straže da što više pobu

di moje povjerenje? U dobar čas. Hajde sada opet na trijem i ka

ko sam ti rekla šeći, ali gore, lijevo.

- Dobro, majčice, a kamo da gledam?

- Samo dolje u dvorište. Onda zovi mene i pitaj: "Hoćete li

skoro majčice?" Razumiješ?

- Vrlo dobro razumijem. Naravno, samo tobože.

- Da, zlato moje, i onda se polagano udaljuj lijevo, ali tako

kao da to činiš iz dosade.

- Sve mi je jasno. Opirat ću se o ogradu, brojit ću stube kao

iz dosade, vrlo dobro, brojiti prema lijevo.

- Već si čitav diplomat. Požuri se.

I opet je izišao natrag na trijem. Gleda dolje na dvorište, sve korak po korak

odmiče pravcem koji mu je označila majka.

Odjednom je zove, ona se odazove.

To pobudi potkastelanovu pozornost. I on se nasmiješi od zadovoljstva.

Dječakovo dozivanje učvrsti ga u spokojnost.

I čeka mirno. Pencinger ga je uvjerio kako Gordana ništa ne sluti. Samo on mora

biti pažljiv i uljudan da ne pobudi sumnju. I zato nehajno stoji kraj stuba,

naslonjen na zid.

A Gordana, odjevena za odlazak, približava se pragu odaje da izađe na trijem.

Ali se zaustavlja kao čovjek koji mora preskočiti opasni jarak ili prijeći preko

krhke brvi iznad bujice. U kojem će trenutku učiniti taj korak, a da ne bude

sudbonosan? Odabere li zao čas, izgubi li u tome prvom koraku ravnotežu, sve je

propalo.

Odvažnost je s njom, samo hoće li biti i sreće?

Malo se nasloni na vratnicu da bi razabrala gdje je Damir, ali ga više ne vidi.

Bit će da je dosta daleko. Dakle, mora krenuti.

Onda iziđe na trijem i nekoliko koraka krene desno. Tada se zaustavi, stade

tražiti i okrene se lijevo.

Damir stoji baš na uglu trijema koji zaokreće u novi četverokut dvorca. Gordana

pruža prema njemu ruke i hitro ide dječaku:

- Dođi, žurimo se.

Potkastelan, naslonjen pokraj stuba, trgne se i prati svaki njen kret:

"Dolazi! Gle, ne vidi dječaka, a on je tamo gore, sad ga je opazila, zove ga.

Zašto se dječak ne miče? Sad ona ide k njemu, naravno, žuri joj se, taj

gospodčić kao da se prilijepio na trijem i gleda u dvorište."

Pencingerov pouzdanik savršeno mirno promatra kako ona do-zivlje Damira, ide

prema njemu i pruža mu ruku. "Sad će ga uhvatiti, povesti i sve je svršeno!"

i.

Kad je ona uzela dječakovu ruku, šapne mu:

- Sad budi hitar.

I umjesto da krene desno trijemom prema potkastelanu, začas su nestali na

protivnu stranu lijevo, pa iza ugla naprijed.

Tu se mati i sin sagnuše ispod lukova i bježe duž gornjeg trijema. Glave su im

prignute ispod ograde.

Začas su stigli na drugi ugao. Tu su zaklonjeni dubokim prečkama, preko lukova.

A s druge strane nekoliko vrata.

Još nekoliko koraka i Gordana bane na jedna mala vrata i otvori. Oboje se nađoše

u nekoj sobi. Strelimice Gordana gurne zasun. Zastali su i ostali tiho bez daha.

Prisluškuju.

Izvana nikakva glas, nikakav štropot. Ipak, sada se već čuju brzi koraci do ugla

trijema. Opet tiho. Zaustavio se. Opet koraci. Sad je krenuo natrag.

Mati i sin dadoše samo znak okom da ih to potkastelan traži i ne zna kamo su

nestali. Očito se vratio. Još malo osluškuju, onda se ona okrene i pokaže Damini

na suprotna vrata.

Dječak tiho na prstima ide naprijed, a ona za njim. Onda se sagne k njegovu uhu:

- Sad najbržim trkom na ova vrata, a na druga, ravno, ra

zumiješ? Točno znam, tamo je ulaz. Ako koga sretnemo u toj so

bi, samo naprijed, ne obaziri se.

I Gordana otvori i uleti u drugu sobu, onda otvori i naredna vrata.

Potrčali su oboje na prstima kroz dvije sobe, a na trećim vratima Gordana jako

uhvati kvaku, gurne i, držeći Damira za ruku, bane u blagovaonicu.

Tu sjede kanonik Benko, Stjepko, a nasuprot kaštelan Pencinger, leđima okrenut

vratima.

Kanonik i Stjepko digoše se preneraženi. Pencinger osjeti da se iza njegovih

leđa nešto događa. Obazre se i skameni.

Lice mu je smrtno blijedo. Ne može ustati. Čini mu se da je sve priviđenje. U

ušima mu zvuči Gordanin taman glas veselo, radosno, gotovo pustopašno:

- Prečasni gospodine, vi me čekate ovdje, a ne dolje pred

dvorcem? Gospodine kaštelane, očito ste se zabrbljali s prećasnom

gospodom?

Ona mu u oči baca žeravicu. I trepće trepavicama. Nema riječi. U mozgu nema

dosjetke o koju bi se uhvatio. Prignječen je o zid, ni živ ni mrtav.

Kao da ništa ne sluti, Gordana pristupi bliže i sa smiješkom na usnama nastavlja

svoju igru:

- Koliko sam vam zahvalna, prečasni gospodine, što ste se

potrudili k meni.

- Ja? - pita kanonik pa gleda kaštelana, ali on šuti. I Iju-

tina i bijes oduzimaju mu mogućnost da misli. Ne može nikako

shvatiti otkud je i kako Gordana mogla doći s ove strane, na ova

vrata, kroz sve kneževske odaje? Ne zna da joj je u ovom dvorcu

-

svaki kutić isto tako dobro poznat i poslužila se time, saznavši od Damira da su

kanonik i drugi gost u blagovaonici.

Ona jasno razabire kako se Pencinger muči da nađe neki izlaz i još ga više

smućuje svojim govorom, okrenuvši se kanoniku:

- Gospodin barun Pencinger bio je tako ljubazan pa mi je

rekao da me čekate pred dvorcem s pratnjom da me otpratite na

Brezovicu. Želim što prije ostaviti kuću u kojoj je mrtvac. Ali vi

ste se ovdje odveć dugo zadržali i zabavili, pa ste zaboravili na

mene?

Čitavo vrijeme promatrala je ispod oka Stjepka. Na prvi pogled ga je prepoznala,

ali neki instinkt joj šapće da se drži kao da ga nikad nije vidjela. U tom ju

učvršćenju drži i mladi čovjek. U njegovu licu, u kojem ona tako dobro čita,

napisano je kako joj se valja vladati.

I učini kao da ga je tek sada opazila. Digne pogled k Pencingeru, pa opet

kanoniku i reče:

- Oprostite, nisam zamijetila. Imate gosta, gospodine kašte

lane?

- Da, odličnog gosta - uzme riječ Pencinger da bar nešto ka

že, a kanonik prihvati ruku mladog svećenika i stade ga prikazi

vati:

- Poslanik svetog oca pape koji putuje kralju Vladislavu,

inače rođak vojvodine obitelji D.Este iz Ferare.

I već joj je sve jasno. Razumije sve. Stjepko se prikazao rođakom odličnog

vladara da bi držao na uzdi Pencingera. Kako je stigao ovamo, to sada ne pita,

razumije samo da putuje kralju Vladislavu. Je li to istina ili nije, svejedno.

Ali stvar je dobro namještena. I ona prepoznaje već sazrelu lukavost nekadašnjeg

pa-ža koji joj je tako dosjetljivo i vjerno služio u svojem djetinjstvu. I

obuzima je nada i radost, osjeti neku sigurnost.

Pozdravila se s mladim svećenikom i smjesta veselo primijetila:

- Nismo li se možda sreli prigodom vjenčanja kralja Feran-

te u Napulju? Ili se varam?

- Ne varate se, plemenita gospođo. Malo prije sam pripovije

dao gospodinu barunu Pencingeru svoje uspomene na vaše zemlja

ke i na vas.

"Kako je lukav taj Stjepko, da se prikazao Hrvatom, ne bi ga ni pustili u

dvorac." I ona nastavlja:

- Prošlo je mnogo godina. Ja sam se udala za svojeg junaka

Damira brezovičkog. A ovo je moj sin.

I prikazuje Stjepku dječaka i pripovijeda mu događaje kao da on ništa ne zna. A

zatim se okrene kanoniku:

- Prečasni gospodine, hoćemo li krenuti?

- Upravo sam čas prije pozvao našeg poslanika da se ukona-

či radije na Kaptolu, pa bismo mogli sve troje zajedno.

- To bi bilo divno - odgovori Gordana. - Nije shodno ko-

načiti u kući u kojoj je mrtvac. Je li tako? - i pogleda Stjepka.

- Već po drugi put spominjate mrtvaca, gospođo? - začudi

se kanonik.

- Gospodin kaštelan priopćio mi je da je knez upravo um

ro.

Mirno i strogo pogleda Stjepko Pencingera:

- Nama gospodin kaštelan nije ni riječi spomenuo o tome.

- Nisam vas htio uznemiravati. To bi značilo da vas tjeram iz

dvorca, jer uistinu nije dobro konačiti gdje netko leži mrtav.

- Istina je - prihvati Gordana. - Dakle, idemo. Zbogom,

gospodine barune. Hvala za sve!

- Pratit ću vas - ponudi se Stjepko.

U posljednji čas nađe Pencinger svoj mir i stekne opet vlast nad sobom. Stao je

usred sobe, poklonio se i svečano izjavio:

- Neka mi plemenita gospođa oprosti, ali vi ste još uvijek

zarobljenica.

Namrštila je obrve i snizila glas:

- Gospodine, prije jedan sat držali ste mi propovijed i doka

zivali da je samo knez počinio taj zločin i mene, ženu slobodnog

hrvatskog državljanina, zarobio. A sada velite da sam zarobljena.

Što je to? Onda ste mi prije lagali?

- Plemenita se gospođa preoštro izražava.

- Nazivljem vaš postupak pravim imenom. Ako sam sada

zarobljenica, onda što ste prije rekli, nije istina?

- Ne mogu vam odgovoriti, nisam ovlašten od onih koji mi

zapovijedaju.

- Vi ste mi preljubazno ponudili ruku pomirnicu, zaželjeli

da vjerujem u vaše prijateljstvo i kazali mi da gospodin kanonik

Benko čeka sa svojom pratnjom da me vodi u Brezovicu? Izvoli

te odgovoriti.

- Odgovaram samo višoj vlasti.

Ona se okrene kanoniku i Stjepku i svečano javlja:

- Gospodo, ovaj mi je čovjek rekao da sam slobodna.

- Nisam ovlašten, gospođo, razjašnjavati - odgovori Pencinger da bi predusreo

kakvu izjavu Stjepka ili kanonika. Izazovno ona okrene glavu prema kaštelanu:

- Zašto ste mi rekli da mogu u Brezovicu? Kamo ste me htje

li odvesti?

Kaštelan odgovara hladnom uljudnošću:

- Opetujem: nisam ovlašten bilo što odgovoriti.

- Dakle, ovlašteni ste samo na to da lažete? Među kakvim

smo to vitezovima kojima je laž svagdašnje djelo?

- Plemenita gospođo, vitezovi koji odlučuju o vašoj sudbini

tako su odlične ličnosti ovog kraljevstva da se ne biste smjeli o

njima izražavati s toliko smjelosti.

- Što viša ličnost, to veća laž.

-

Polaganim koracima približi se Stjepko kaštelanu i dostojanstveno upita:

- Gospodine barune, ja sam ovdje kao gost kneza Branden-

burga, a vi ste njegov pouzdanik. Dužnost mi nalaže da ovoj gos

pođi pružim svoju zaštitu. Dakle, kakav je to grijeh zbog kojega

je ona zarobljena?

- Njezin se muž roti protiv samog kralja Vladislava.

- Moj muž je na bojnom polju i svoj život izlaže ne samo

za svoju domovinu nego i za kralja Vladislava. Ako Hrvati puste

Turčina preko granice, neće kralj više sjediti na svojem prijesto

lju. Vaša je, dakle, objeda lažna.

- Govorim ono što su mi kazali moji pretpostavljeni - veli

kaštelan.

- Dopustite da vas pitam: što kanite s ovom gospođom? -

strogo će Stjepko.

- Ja ništa

- Onda je pustite kući. Ja ću je sam pratiti s prečasnim ka

nonikom.

- Sa svim poštovanjem koje dugujem tako visokom gostu i

poslaniku svetog oca pape moram naglasiti ovo: plemenita gos

pođa Damira od Brezovice zarobljenica je njegova veličanstva kra

lja Vladislava. Tko bi se usudio pustiti je na slobodu, izdajica je

samog kralja.

- Zašto ste mi onda ponudili slobodu?

Na to on ne odgovara, a Stjepko uzima riječ:

- Znajte, gospodine, plemenitu gospođu zagovarat ću kod

kralja i Svete stolice, a i drugi vladari na jugu. Sam ću se pobrinu

ti da kralj Vladislav dade ženi junaka koji je na bojnom polju

dostojnu zadovoljštinu.

- Bit ću zahvalan ako to učinite, ali dok kralj ne odredi,

drukčije, moram vršiti njegovu zapovijed.

Nakon tih riječi okrene se Gordana k Stjepku i kanoniku:

- Vama, gospodine poslanice, i vama, prečasni gospodine,

evo žive istine: domamili su me ovamo lažno i ugrabili mojeg si

na da me prisile priznati gdje je nezakoniti sin bana Ivaniša, prem

da mi je nepoznato njegovo boravište. Ovaj gospodin ovdje nare

dio je vojniku da muči mojeg sina i sada me želi odvesti na neko

zabito mjesto da može staviti na muke moje dijete. Pitam vas:

je li to kraljeva zapovijed?

- Sve radimo samo po višem nalogu - odgovori Pencinger.

- Jeste li čuli, velečasni gospodine poslanice? - naglasi Gor

dana.

On smjesta odgovara:

- Ne vjerujem da bi se kralj Vladislav dao na takvo bezboš-

tvo a istodobno tražio od svetog oca naročite milosti koje smije za

tražiti samo krepostan čovjek.

To iskoristi kanonik Benko i prilazi kaštelanu:

- Mislim, gospodine, barune, da ćete vi svojim postupkom

sebe upropastiti, jer o tom nasilju mora hrvatski sabor izreći svo

ju. A papinski poslanik priopćit će to u Rimu. Ostavite po strani

kralja pa recite istinu: dvorska stranka sramotno harači po Hrvat

skoj i želi prisiliti ovu plemenitu ženu na neko priznanje u svoje

lične političke svrhe. Vi ćete kruto nastradati. Vaši vas gospoda

ri neće zaštititi.

Kaštelan šuti, a Stjepko ga pita:

- Što će, dakle, biti s plemenitom gospođom?

- Ostat će i dalje zarobljena.

- Gdje? - zapita Stjepko.

- Možda želi otići u Medvedgrad. Tamo će imati mira.

- Ne, nikako - oštro će ona.

- Onda morate ostati ovdje dok mi iz Budima ne odrede

drugo - odgovori kaštelan.

- Zašto ste me malo prije htjeli maknuti iz dvorca pitam

vas opet?

- Da ne morate provoditi časove uz mrtvaca.

- Gospodine kaštelane, neću se maknuti iz ovog dvorca dok

se ne riješi sudbina ove plemenite i čestite žene - odlučno veli

Stjepko. - A sada molim prečasnog kanonika neka bi bio tako lju

bazan i pogledao mrtvog kneza.

Kanoniku je bilo jasno. Stjepko želi ostati u blagovaonici da čuva Gordanu, dok

on ima izići da dobije vezu s Petrom Panom.

Sve teže zapreke padaju na Pencingerove putove. Čini mu se da ga peče koža od

nekog nevidljivog ognjenog pljuska, koji se spustio po njemu. Brzo je progledao

stupicu u koju je zapao i odmah se odluči. Lako mu je opravdati ako se i mladi

poslanik i kanonik uvjere da knez nije mrtav i lako mu je sada pozvati straže s

praga kneževe spavaonice. Sve oko kneza sada nije važno. Gordana mu je pomrsila

sve račune. On ih opet mora dovesti u sklad. Zato mu je najvažnije da nju ne

ostavi s poslanikom iz Rima, jer opasna žena pridobit će mladog čovjeka za sebe

i učiniti ga njegovim neprijateljem. Tko zna što će mu ona predložiti da je taj

odličnik otme njegovoj vlasti. Ako je sada uspjela umaći, neće uspjeti u gluho

doba noći kad svi budu spavali. Dok ga je ona ovdje optuživala, skladao je

odluku da još noćas izvrši ono što sada nije uspio. Ukonačit će mladog svećenika

s druge strane dvorca, a nju svezati, onemogućiti joj da itko čuje bilo kakav

povik i odnijeti je s vojnicima iz dvorca. Da svoj plan provede, promijeni

potpuno taktiku i najvećim mirom razjašnjava svoje držanje:

- Učinio sam samo svoju dužnost kad sam vas htio zadržati,

prečasni. Ako želite, otvorena su vam vrata. Izvolite se poslužiti

svim pravima gosta. Vaše kretanje na ovom dvorcu nitko neće

ometati.

- Rekli ste da su straže na pragu kneževe odaje?

Barun smjesta otvori vrata, zove kopljanika s hodnika i nalaže:

- Prečasnog ćeš voditi kamo god on zaželi i može razgovarati

s kim god hoće, straže kraj kneževe odaje neka se povuku.

I Gordana i Stjepko i kanonik shvatili su da se Pencinger neće maknuti iz ove

sobe kako se ne bi mogli dogovarati. I dok je kanonik odlazio, kaštelan sjedne

nasuprot gostu i s najljubaznijim smiješkom nudi ga vinom.

Kanonik je odlazio s kopljanikom. Pred vratima kneza Bran-denburga naloži mu da

pozove Petra Pana.

Ovaj je za čas izašao na hodnik, a kanonik pođe s njime trijemom, pa mu hitro

ispripovijedi što se dogodilo u blagovaonici s Gordanom, što je Pencinger tvrdio

o knezu i kako je odjednom promijenio postupak.

- Znači da je skovao novu urotu - veli Petar Pan. - I dok

sam ja jurio knezu da mu javim što su sa mnom učinili, nisam ni

slutio što je snovao taj lupež. Sad mi je jasno zašto je tako brzo

pristao da pođe sa mnom tražiti lijek. Istodobno je odlučio mak

nuti mene da ga ne optužim kralju, a onda Gordanu odvesti na

Medvedgrad i tamo iznuditi priznanje. Ali sada je situacija ipak

povoljnija, jer je tu taj mladi svećenik, poslanik svetog oca koji

ide kralju.

- To je sada jedina Gordanina zaštita.

- Ta bi zaštita trajala samo nekoliko sati, prečasni gospodi

ne, ali tu je sada knez. On mora uzeti u ruke gospodstvo na ovom

dvorcu.

- Možete li se pouzdati u tog prevrtljivca?

- Dovoljno sam ga uvjerio da mu je Pencinger smrtni nepri

jatelj. Prepustite sve meni, samo neka mladi poslanik zatraži da se

pojavim u blagovaonici i neka mi ishodi slobodno kretanje dvor

cem.

- Dođite sa mnom, nitko vas neće sprečavati. Rekoh: kašte

lan je promijenio način postupka.

- Vrlo dobro, samo da nešto odredim Danijelu i liječniku, a

knezu prišapnem što mora učiniti.

I pohita u spavaonicu. Kanonik ga pričeka. Petar Pan se vrati pa ide s kanonikom

duž trijema.

- Neka taj mladi svećenik ostane što duže u dvorcu - moli

Petar Pan.

- Ne bojte se, ostat će, a ja odlazim sutra u zoru da izvr

šim svoju dužnost.

Obojica su stupili u blagovaonicu. Stjepko i Gordana sjede u Pencingerovu

društvu, slušaju i podnose njegovu ljubaznost kojom im ponovo pripovijeda kako

se knez otrovao u pijanom stanju.

Ugledavši dvorskog lakrdijaša, poprimi i prema njemu prijazno lice. Očekivao je

da će Petar Pan iskoristiti kanonika i smjesta se pojaviti pred mladim

poslanikom. Ali je spreman na sve.

"Samo dok ne padne noć - pomisli u sebi - opet ću ja biti gospodar u ovom

dvorcu." I dok mu ova misao ide glavom, odmah pita Petra Pana:

- Dakle, knez je mrtav?

Kose oči Petra Pana nadignu se i obrve se pomaknu na vrh čela kao dva savinuta

uskličnika što opominju na oprez. I gleda Pencingeru drsko u lice:

- Mrtav? Vi ste mislili da je mrtav?

- Rekli su mi ljudi. I da je sav pjegav pa sam odredio da

straže nikoga ne puste u blizinu, jer bi se moglo dogoditi da svi

obole.

- Tako? I zato ste odredili da straže mene ne puste izići?

Možda bih ipak kojom srećom uhvatio smrtonosnu bolest pa me

ne biste trebali ubijati.

Na to se kaštelan grohotom nasmije. Odlučio je svaku lakrdi-jaševu riječ primiti

kao šalu. A to mu ne može nitko zamjeriti kad je lakrdijaš na dvorcu za to da

nikada ne govori ozbiljno.

- Vi ste neodoljivi, Petar Pan, čak i kad nekoga mrzite, ali

htio bih znati što je zapravo s knezom.

- Ne biste li se sami potrudili k njemu?

- Strašiv sam i bojim se priljepčivih bolesti, priznajem.

Petar Pan se nasmije, oponašajući točno kastelanov smijeh s

tolikim umijećem da su se i oni drugi nasmiješili.

- Jao meni - veli Petar Pan - vi se ozbiljno natječete da

preuzmete moju lakrdijašku službu.

- Eto, vidite, gospodo, čak je ljubomoran i na moj smijeh.

Pencinger prihvaća svaku priliku da uvjeri Stjepka o lakrdija-

ševoj mržnji prema njemu. A Stjepko pokazuje neku dobroćudnost, naivnost s kojom

Pencinger računa, ne poznavajući lukave sposobnosti mladog poslanika. A ovaj se

nasmiješi barunu kao da mu potvrđuje i ujedno se obraća Petru Panu:

- Gospodinu kaštelanu su javili da je knez mrtav, možda

nam vi, gospodine, možete kazati nešto povoljnije?

- Ako mi dopustite, razjasnit ću vam. Donio sam lijek za

kneza, čvrsto zatvoren u limenoj posudi koja se doduše sa mnom

okupala u opkopima, ali voda nije mogla doprijeti u posudu, i

tako sam potrčao u njegovu spavaonicu i dao mu lijek. Zamalo

da nije bio prekasno. L.ežao je kao mrtav.

- Eto - primijeti Pencinger - zato su svi mislili da je uisti

nu umro.

- A je li mu lijek štogod koristio? - pita Gordana, a Pecin-

ger odmah ubaci:

- Bila bi doista velika sreća za mene da knez ozdravi.

Dvorski lakrdijaš živo upadne:

- Vama je, gospodine barune, sreća uvijek za petama.

- Kako? Zar mu je bolje? - trgne se Gordana i gleda Pet

ra Pana značajno, očekujući preokret.

Dvorski lakrdijaš se pokloni i razjašnjava:

- Hvala rimskom poslaniku i vama gospodine što sam mo

gao živ potrčati s lijekom knezu. Silom sam mu ulijevao u usta,

baš onoliko koliko mi je savjetovao taj starac. I čekao sam pol

sata da vidim uspjeh. I doista: kako mi je starac rekao, točno na

kon toga vremena stao se knez osvješćivati. Gledao je oko sebe,

počeo govoriti, tražio mene i sasvim suvislo rekao nekoliko rije

či. Htio sam tada potrčati da saopćim tu veselu vijest gospodi,

ali straža me je golim kopljem zadržala. Zatim - nastavi Petar

Pan - knez je čvrsto zaspao. Sjeo sam pokraj njega i čekao, dru

go mi nije preostalo, straže su pred vratima branile ulaz. Tada se

knez probudi i stade tražiti jelo.

- Moram priznati, taj je lijek čudotvoran - primijeti Pen-

cinger.

- Zato taj starac i uživa toliki ugled - veli Gordana. - Čak

su ga dovezli u Zagreb da tamo na Griču liječi gradskog suca koji

je zabunom popio otrov.

Na to Petar Pan nastavi:

- I odmah se knez sjetio svega što se dogodilo - i pri tom

pogleda Pencingera ispod oka - pa je naredio da jelo koje se nje

mu ubuduće nosi moraju najprije okusiti njegovi vjerni prijate

lji gospodin Franjo Ferenci i barun Rupreht.

Lakrdijaš je osobito naglasio ime Ferenci i prodirljivo pogledao u sive oči

bradatog kaštelana. Ali ni sada se nije dao smesti u svom miru pa promatra

Damira kako ogledava na stijeni veliki pozlaćeni štit.

- Došao sam sve to javiti - veli Petar Pan - i opet idem.

Ali on ne izlazi iz sobe, već nastoji uhvatiti Gordanin pogled.

Shvatila je da bi htio s njom govoriti, ali ih sprečava kaštelanova prisutnost.

Još malo su razgovarali o knezu, kad se pojavi markgrof Danijel. Spaziv Gordanu,

mladić se zacrveni od nenadanog susreta sa ženom o čijoj ljepoti stalno sniva.

Duboko joj se pokloni, ali ne veli ništa. Ne zna kako je dospjela ovamo, a nema

odvažnosti da bilo što pita. Ona mu odvrati prijaznim pogledom i pitanjem:

- Kako je knezu?

- Vaša milosti, s njim se događa pravo čudo. Pošto je popio

još jednu količinu lijeka, oblio ga je znoj, ali nakon toga je još

svježiji nego što je bio. Svega se sjeća i pita za sve.

- Sutra u zoru dobit će još jedan dio lijeka - upada Petar

Pan. - Starac se zakleo da će za nekoliko dana moći jahati milje

daleko.

- Sada sam već i ja uvjeren da mu više nema pogibelji -

naglasi Danijel, - a onda otvori vrata i pozove u sobu slugu pa

mu smjesta naredi:

- Neka se donese jela i pića za odlične goste.

Ta zapovijed trgne kaštelana. Otkud Danijel uzima sebi pravo da određuje dok je

to samo njegova stvar. Kao da je markgrof pročitao tu misao, nakloni se Gordani

i gostima:

- Knez je naložio da ga zamijenim kao kućedomaćin, podvo-

rim odlične goste i primim u dvoru vlast dok on boluje. Moj bra

tić nada se da će sutra toliko prizdraviti da bi mogao razgovarati

s poslanikom iz Rima. I šalje vam svoj poziv i molbu da biste

ga počastili i u njegovu dvorcu odmarali se još nekoliko dana.

Taj poziv smatrao je Stjepko djelom Petra Pana i prijazno odgovori:

- Isporučite knezu moje riječi: rado prihvaćam njegovu go

stoljubivost, to više što sam putovao bez odmora ravno iz Rima.

A osim toga, i zato što me ovdje mora zadržati još jedna važna

zadaća. Preuzeo sam, naime, zaštitu nad plemenitom i kreposnom

gospođom - i pri tom pogleda Gordanu - pa i o tome želim go

voriti s knezom.

Danijel se nakloni:

- Isporučit ću knezu vaše riječi, časni gospodine, a zatim do

pustite da vam odredim konačište u dvorcu.

- Već sam se pobrinuo za to - prekine sada Pencinger Dani

jela, ali mu on opet upadne u riječ:

- Vršim volju gospodara ovog dvorca koji je odredio da se

tako odličnoj ličnosti priprave najljepše odaje na lijevom trijemu,

baš one odaje što ih je uredio sam kralj Matija. Već sam izdao

slugama nalog da tamo priprave sve što je potrebno.

Pencingera zahvati toliki bijes da je oborio oči. Razumije grdnu prevaru. Na

lijevom trijemu stanuje Gordana pa je tako kaštelanu prerezan put do nje ako bi

je htio silom odvesti. Stjepko može stalno biti na straži.

Danijel sjedne uz Gordanu i navijesti:

- Po želji svojeg bratića ostat ću s gostima i brinuti se za

njih.

Pouzdanik budimske stranke osjećao je da nema svrhe i dalje stražariti među tim

ljudima, jer Danijel će sigurno s njima ostati do kasne noći. I najavi da će

pogledati kneza i obaviti svoje poslove pa iziđe.

Dvorski lakrdijaš odahne. Smjesta se približi Damiru, vodi ga okolo dvoranom i

pokazuje mu štitove i oružje, zabavlja se s njim, uvjeren da će Gordana

iskoristiti taj čas i pristupiti im.

I ona teško čeka da se može sporazumjeti s Petrom Panom, pa makar samo sa dvije

riječi.

Danijel je pozorno slušao Stjepka kako mu pripovijeda o Rimu, Ferari, Napulju, a

Gordana ustane pa ode k svojem sinu i stade mu svlačiti haljetak koji je obukao

za put. Pri tom je tiho šapnula Petru Panu:

- Sad razumijem zašto niste odmah nakon povratka došli k

meni.

- Zapanjio sam se, videći vas ovdje.

- Jeste li govorili s Kuševićem?

- Sestra mi je rekla da ga već davno nema. Okrivljuju ga da

je crveni oklopnik, dakle, izdajica.

-

Iznenađenje se pojavi u Gordaninim očima, ali šuti i razmišlja, a Petar Pan

šapće:

- Kažu da je iz osvete oteo županovoj kćeri vjerenika i pre

dao ga Pencingeru.

- Crne li vijesti - šapne Gordana.

- To crnje što sada nemamo pomoćnika vani. Ali taj mladi

svećenik mogao bi nam nekoga naći. Razotkrili smo se jedan dru

gome potpuno, zato je došao da vam pomogne i tako smo se sreli

pred dvorcem. Da ga nije bilo, već bih bio mrtav. Sve su moje na

de u ovom mladom svećeniku.

- Ali moja se osnova ne može provesti bez smionog savezni

ka vani.

- Vaša milosti, doživio sam danas strahote koje su mi, među

tim, donijele neku misao.

- Izvedivu?

- Vrlo ludu, ali ipak izvedivu.

- Trebali bismo se porazgovoriti sami.

- Od sutra knez prima vlast u dvorcu.

- Prebrzo je ozdravio, neću moći Damira osloboditi odavle.

- Možda ipak, ali predugo razgovaramo. Danijel ne smije na

slutiti naše veze. Sutra ću doći k vama.

Ona se počne smijati, najprije tiho, a onda glasnije. Gospoda se obazru k njoj,

a Danijel primijeti ljubomorno:

- Petar Pan uživa sreću. Njegove šale razveselile su plemeni

tu gospođu.

- Nenadoknadiv je u svojim šalama - veli ona - približa

vajući se k stolu - a kako je knezu bolje, radosno primam razo

nodu.

Sjela je opet na svoje mjesto. Danijel je promatra sve ushiće-niji njenom

blizinom, a ona sluša Stjepka koji nastavlja razgovor s markgrofom. Odmah je

razabrala da ni kanonik, a ni Stjep-ko ne kane razotkriti pred Danijelom nikave

tajne. Cak ne odaju ni to da im je poznata varka s kneževom bolešću. Govore s

njim oprezno, ali mu ništa ne povjeravaju. Petar Pan je obavijestio Stjepka još

pred dvorcem da mu Danijel služi samo kao oruđe.

Tada se pojave sluge i u srebrnim zdjelama nose jelo, a u zlatnim vrčevima vino.

Prije nego što su prionuli jesti, veli Petar Pan:

- Tko će prvi okusiti od ovog jela i pića? Ja nisam jamac.

Meni- bi sigurno moj prijatelj Pencinger priuštio da se otrujem.

Ne bi li došao on sam, njegova glava je dovoljno jamstvo. Sve

druge glave u dvorcu imaju slabu cijenu, a moja vrijedi namanje.

Toliko je lagana da sam se morao upravo mučiti kako bi zaronila

u vodu, ali neprestano mi je opet isplivala na površinu kao praz

na bundeva i dozivala koplja što su lepršala nad njome.

I stao ih zabavljati svojim šalama. Gordana je pozvala k stolu Damira. Petar Pan

mu je ustupio mjesto kraj sebe. On čas gleda, onda se odjednom bez ikakva povoda

približi k majci i odabere

mjesto između nje i Danijela. Petar Pan se nasmiješi. Razumio je i poznavajući

Damirovu ljubomoru prema Danijelu, kojeg je zamrzio već od prvih dana svoga

boravka u dvorcu. Ispod oka namigne Petar Pan markgrofu. Ovaj ponovo porumeni.

Svaka aluzija na njegovu zaljubljenost uzrujava ga i tjera mu krv u lice. Petar

Pan se još usudi dodati svojim mislima glasno:

- Mi smo sretni i presretni što nam je Bog poslao vašu mi

lost rimskog poslanika, ali mislim da je ipak najsretniji markgrof

Danijel.

Toliko se uzbudio da je jedva našao odgovor.

- Da, pogađate, prisutnost časnog gospodina bit će od velike

koristi mojem bratiću.

A u prizemlju razjareni Pencinger razlijeva nad potkastelanom svoj bijes.

Prijeti mu i kune ga, neprestano diže pesnice, htio bi ga udariti. A nesretni

potkastelan moli da mu dade mogućnost da se oprvada. Kad se kaštelan umorio od

kletvi, i srdžbe, sjedne sav zadahtan. Potkastelan prihvati zgodu da se

opravdava.

- Da ste sami bili prisutni, ne bi se bilo moglo ništa učini

ti. Nestala je iza ugla. Mislio sam da ide po dječaka koji se nije

dao od trijema. Začas je nestala s vida. Smjesta sam pohitao za

njom i gledao ovamo, gledam onamo. Tada sam potrčao iza ug

la na desni trijem. Nema je i nema. Kamo je mogla uteći? U zrak?

Ili u dvorište preko ograde? Tako visoko ne može skakati. Nig

dje je ne vidim.

- Namjerno je pobjegla na onaj trijem i kroz dvije sobe po

javila se u blagovaonici.

- Kako je znala? Tamo su troja vrata i baš je ta jedna po

godila?

- Kako je znala? - začudi se sada Pencinger.

- Eto što mogu ja kad ona zna koja su od troja vrata pra

va.

- Da, to joj je mogao reći samo Petar Pan - mrmlja kašte

lan.

- Nitko drugi. Kako onda ja mogu znati da se ona sprema

na tako divan skok? Tražio sam ispod lukova, oko stupova dok

mi nije palo na um da pogledam nije li se sklonula u kakvu so

bu. Jedna je bila zaključana iznutra. Naslutio sam, ali onda je već

bila davno u blagovaonici, među gospodom. Prisluhnuo sam na

vratima i kroz ključanicu je vidio, ali nisam se usudio unići da

me vi ne biste ubili.

Tada vratar najavi kaštelanu da je iz šumskog dvorca stigao gospodin Franjo

Ferenci i želi govoriti s kaštelanom, ali nipošto neće da sretne goste.

Najmlađi nećak kancelara Bakača otvorio je vrata kaštelanova ureda. Plava mu je

kosa kuštrava, a modre oči mrke. Lice po-

kazuje čovjeka od trideset i pet godina. Pošto je Pencinger zatvorio vrata,

polagano ide k stolu gdje je plemić sjeo pa mu se ispričava:

- Oprostite što sam poslao u šumski dvorac brzoteču i zamo

lio da se odmah vratite u Lukavac. Kako sam vas prije tri sata

ondje ostavio, dogodile su se ovdje teške stvari.

- Već sam sve čuo od kapetana i zatražio da mi gosti ne

smetaju. Kao nećak prvog državnika, neću da kakav papinski po

slanik od mene traži računa zbog Gordane. Ali moram priznati, us

pjeh” ste sve baciti naglavce.

Pencinger slegne ramenima i poluglasno progovori:

- Glavom o zid ne mogu. Sad se desio neočekivani slučaj s

ovim popom iz Rima.

Ferenci poravna kosu i osine kaštelana pogledom punim Iju-tine:

- Od početka ste pogriješili. Trebali ste slušati mene, ali,

naravno, vi ste već bili sasvim u šapama ove opasne zvijeri, la-

krdijaša.

- Ne možete mi to zamjeriti. Radilo se o otrovanju, a on je

sumnjao na mene, čak i na Balaša. Bojao sam se da će me osum

njičiti pred kraljem i taj me strah nekoliko dana učinio robom

Petra Pana.

- I dalje biste bili drhtali pred njim da vas nisam podsjetio

na pismo uzvišenog gospodina Verbecija i uputio vas što imate

činiti.

- Varate se. Čim je lakrdijaš predložio da će sa mnom traži

ti lijek, smjesta sam bio nacistu da mi se pruža prilika maknuti ga

iz dvorca. I kad sam to odlučio, priredio sam sve da se Gordana

odvede u Medvedgrad. Najbolji je dokaz što sam prije nego što

smo izišli poslao glasnika na Medvedgrad neka pošalju nekoliko

vojnika kako bi dočekali zarobljenicu. Zar vam nisam malo prije

u lugarskom dvorcu sve razložio kad sam stigao u dvorac s cr

venim oklopnikom?

- A opet je sve palo u vodene opkope.

- Kažu praznovjerni ljudi: kad ti preko puta prijeđe pop,

sve će ti se osnove razbiti. A meni su prešla preko puta dva popa.

Kanonik i taj mladi poslanik iz Rima. Sastali su se tamo na op

kopu obojica kao od đavla naručeni da zaštite tu lakrdijašku hu

lju.

- Izgledate očajno kao da ne kanite skinuti s vrata i jednog

i drugog?

- Izvolite, uzvišeni gospodine, počiniti neuljudnosti, ili čak

nasilje prema poslaniku svetog oca pape koji ide kralju Vladis-

lavu i nosi mu neke važne poruke.

- Dakle, istina je? Nosi poruke kralju od svete stolice? Nis

te mogli saznati kakve poruke?

- Pokušao sam, ali nije niti natuknuo. A da mi đavo još više

napakosti, taj mladić je rođak vojvode D”Este i sada učinite nešto

protiv njega.

To otkriće zbuni Ferencija, pa ustane i stade koračati po sobi. Zamišljen je i

mrk. A onda digne glavu i pita:

- Kako će dugo ostati ovdje?

- Sigurno nekoliko dana. Sutra kani govoriti s knezom o

Gordani.

- S knezom? Pa on je nesvijesti i tko zna hoće li do sutra

biti živ.

- Petar Pan je donio lijek i knez već govori i traži jelo, izda

je zapovijedi.

Kancelarov nećak promrsi neku kletvu i zagleda se u kaštelana:

- Dakle, taj uopće ne kani umrijeti?

- Kako vidite, predomislio se.

- I onda taj Petar Pan. Svuda on. Svagdje gdje je već naš

uspjeh zapečaćen dođe on i lomi ga.

- I danas je Gordana mogla uteći u blagovaonicu samo tako

što joj je on dojavio kako bi se mogla spasiti.

- S njom je govorio prije vas? Ili poslije?

- Nikako nije mogao govoriti prije mene, a otkud bi ona

znala?

- čujte, gospodine kaštelanu, ova je žena prijatelj evala s Be

či Frankopankom, ženom bana Ivaniša. Sigurno je k njoj dolazila

u ovaj dvorac i duže boravila ovdje. Ona ovdje poznaje svaki ku-

tić, to je opasno.

- Ispitat ću o tome njezina kaštelana.

- Kako od tog čovjeka ne možete izvući nikakvu korist?

- Stalno tvrdi da ne zna gdje je kraljević. Možda on tako

govori jer ljubi Gordanu.

- I to niste mogli iskoristiti?

- Pokušavao sam na sve moguće načine. Očito ga ona drži

u vlasti, makar s njime ne dolazi u vezu. Prokleta je moć u te

žene.

- Sto ćete sad s njom? Trebalo bi joj svezati gubicu i odni

jeti je iz dvorca.

- A baš pored njenih odaja odredio je Danijel, na kneževu

želju, konačišta onom mladom papinskom poslaniku.

- Knez već određuje?

- Jest, bilo bi dobro da sami odete k njemu pa da se uvjeri

te. Meni je nemoguće stupiti pred njegovo lice. Petar Pan ga je

uvjerio da sam ga ja otrovao. S Petrom Panom trebalo bi obraču

nati da uzmognemo kneza opet dobiti u svoje šake.

- Slušajte, gospodine kaštelane. Pozvat ćete ga preda se. Ili

neka smjesta ode, ili ćemo ga optužiti da se urotio s Hrvatima

protiv nas.

- I on će otići, naravno, ravno u Budim kralju-

-

- Ako ga vi pustite mirno putovati.

- Moj gospodine, zaboravljate da je na dvoru taj nesretni

pop. Dok je on ovdje, nama su svezane ruke. On je ponajprije

izjavio da Gordana stoji pod zaštitom svete stolice, a isto tako i

inozemnih vladara. Time se očito zaprijetio svojim vezama u Ita

liji. Pa što sad kažete? Pružiti mu razlog da nas optuži, ne samo

pred papom?

- Kad bih samo znao kakvu vijest nosi Vladislavu.

- Neće nam, dakle, preostati drugo nego da se sutra svečano

odjenete i poklonite mladom poslaniku.

- A on će zatražiti od mene, kancelarova nećaka, da pustim

Gordanu na slobodu. Kako bih mu dokazao da smo je zarobili po

nalogu ujaka i gospodina Verbecija? Ni blizu mu neću. Vratit ću

se u šumski dvorac crvenom oklopniku. On je vraški dosjetljiv.

Možda mu padne na um kakva dobra misao, kako bismo se što

prije oslobodili mladog popa.

- Eto, i vi izmičete, a od mene tražite da se borim protiv

tili neprilika.

- Onda recite što ste naumili?

- Iskazavati rimskom poslaniku najveće počasti, biti mu na

usluzi i nastojati da ga što više uvjerim kako me Petar Pan mrzi,

a već sam u tom pogledu donekle i uspio.

- Dobro, dobro - nestrpljivo će Ferenci - ali kako dugo

kanite provoditi tu taktiku?

- Još nisam rekao sve. Pritajit ću se potpuno, pustiti Gorda

nu i Petra Pana na miru, pa i samog kneza dotle je ovdje taj mla

di pop. A on ne može dugo ostati. Nakon pet-šest dana mora kre

nuti dalje da kralju nosi vijest.

- Ako ostane duže?

- Krenut ću ga bilo kakvom prevarom. I time je stvar svrše

na, a kad nogom prekorači prag ovog dvorca, onda ću ja zamah

nuti svojini bičem.

- Dobro, vidjet ću. Ipak, moram vam otvoreno reći: dodija

lo mi je već to nespretno komešanje. Naši neprestani neuspjesi

još više će dodijati mojem ujaku i gospodinu Verbeciju.

- Zadajem vam riječ i jamčim svojom glavom: riješit ću

stvar za pet-šest dana, milom ili silom. Pa makar nosio glavu na

vrhu oštrice. A dotle ću ovo vrijeme iskoristiti da se ponovno ba

cim na Turopoljce i potražim njihove povelje.

- Trebali biste još jednom pokušati pritisak na župana Beri-

slavića.

- Čime? Kako?

- Javite mu da će njegov budući zet Draženić biti za dvadeset

četiri sata mrtav ako se ne obveze nagovoriti članove hrvatskog

sabora da prihvate bana kojega će im poslati iz Budima.

- Dobit ću, gospodine, isti odgovor kao i prvi put.

- Jurišajte svom snagom na ljubav Draženićeve vjerenice.

- I to smatram uzaludnim. Djevojka ga očito i ne ljubi. To

sam rekao i njemu. Isporučio sam Vileni da je njezin vjerenik uh

vaćen i predan na milost i nemilost meni i Brandenburgu, a ona

se isprsila i dobacila našem prijatelju da je Draženić junak. Ona

veli da će u samostan i slijedit će ga u smrt, ali ga neće iskupiti

uz tako podlu ucjenu. Može li to reći žena koja ljubi?

Ferenci razmišlja, pa onda veli:

- Svakako, ne izgleda da je to kazala žena koja ljubi, ali

smo već imali priliku upoznati jednu Hrvaticu koja nam zadaje

toliko muka. Zar je i ova...

- Gordana je osebujna pojava.

- Varate se, ova poruka županove kćeri sasvim nalikuje na

Gordanine izjave. Ako su hrvatske žene tipovi Gordane, onda, moj

barune, nećemo nikad imati priliku da zarobimo hrvatsko mišlje

nje.

- Dakle, od županove kćeri nikakve koristi.

- Kako bi bilo da joj on napiše pismo i zatraži od nje neka

ga spasi i primi ponudu?

Malo je razmišljao i onda oštro zanijekao glavom:

- Time bismo pokvarili čitavu situaciju. Bolje je još jednom

pokušati s prijetnjom. Ostavljamo joj dvadeset i četiri sata da se

predomisli, a onda ćemo joj poslati njegovo mrtvo tijelo.

- Bilo bi zgodno da pošaljete drugog poslanika koji će joj

znati prikazati onaj grdni čas kad će joj pred noge položiti mrt

vog vjerenika.

- Dobro, pokušat ću još jednom. Dakle, uzvišeni gospodine,

ovih dana imat ćemo dosta posla, a dotle neka se ovdje događa što

mu drago. Činit ću se kao da me ništa ne zanima, a na sve ću bud

no paziti.

Kancelarov nećak odjednom se rasplamti, počne hodati gore--dolje, a onda se

zaustavi i lupi šakom o stol:

- Ipak mi je već svega dosta. Gospodine barune, čekam ov

dje mjesec dana da mi izručite kraljevića i da se s njim vratim

u Budim. Čekam, ali uzalud. Neprestano vrludate sa svojini diplo-

matiziranjem koje ide savršeno krivim putem.

I Pencingera uhvati ljutina, premda se pred nećakom visokog državnika mora

svladati. I odgovara mu:

- Od mene tražite da vam predam ovcu, a okružili ste me

samim vukovima. Kancelarove pristaše htjele su se riješiti kneza,

poslali ga u Lukavac i još su mu dali za pratnju Petra Pana.

- Vi ćete ostati skrštenih ruku dok ja tamo sa crvenim ok-

lopnikom skladam velike osnove?

- Obratno. Doći su k vama da razradimo osnove već preko

sutra. Tu ću ostaviti svoje ljude koji će Petru Panu uliti nekoliko

kapljica otrova u jelo i stvar je svršena. S njim se svakako neću

natezati. Kad mladi pop vidi da nemam nikakvih zlih namjera

prema Gordani i ne kanim je nikud odvući, za dva-tri dana mora

krenuti u Budim. Budem li pokazivao zle namjere, on će ostati.

-

Jamčim vam: za tri dana sve će biti na svom mjestu. Poslat ću mu tobožnjeg

glasnika iz Budima kao da je kralj već doznao za njegov put i očekuje ga.

- Ostavljam vam još tri dana roka. A sad idem u šumski

dvorac. Dok je ovaj pop ovdje, ne želim se vratiti. Ako knez poč

ne govoriti o meni, neka mu kažu da sam se vratio u Budim. Još

večeras vas očekujem u šumskom dvorcu da se porazgovaramo.

Ali ja bih ipak ostavio svoje ljude ovdje da osluškuju, da paze.

- Već sam odredio.

- Da ipak pokušate Gordanu oteti pažnji mladog poslanika?

- Vidjet ćemo.

I obojica ostave sobu.

Kad je te večeri Stjepko krenuo u svoju ložnicu, sjeo je da se porazgovori s

kanonikom Benkom. Ovaj je svako odlučio sutradan otići na Kaptol da odande

pošalje svojeg glasnika u Budim i priopći kralju Vladislavu kako su nasilno

zarobili Gordanu.

Stjepko upozori kanonika:

- Siguran sam da nijedan glasnik nije dopro do kralja.

- Pogodili ste. Vratila su se već dvojica koje je slao bano

vac, a da nisu govorili s kraljem. Međutim, ovaj put će moj tajnik

ići kao brzoteča papinskog poslanika koji javlja kralju da mu nosi

važne odluke u vezi s parnicom što ju je podigao protiv njega

titularni kardinal Hipolit, nasljednik kraljice Beatrice.

- Vrlo dobro, prečasni gospodine. Mojeg će brzoteču pustiti

ravno do kralja. Ali ne smije nikome drugome ništa saopćiti. I ne

ka ne kaže da je Hrvat. Inače mu Verbeci ne bi dao pristupiti

kralju.

- Sve ću to udesiti. Za tjedan dana moramo Gordanu dobiti

iz ovih zidina. Valjda niste zaboravili da vas knez Brandenburg

poznaje, a mi smo vas prikazali kao rođaka vojvode od Ferare.

Hoće li vas prepoznati?

- Naravno, mora me prepoznati. To će biti samo u prilog,

prečasni gospodine. Kad me knez vidio, bio sam paž i nikako se

nije mogao zanimati za moje rodoslovlje. Sada ću ga najljubaznije

podsjetiti gdje sam ga vidio, prikazati mu moje rodbinstvo i na

glasiti kako sam baš zato postao paž kraljice Beatrice jer vučem

lozu od znamenite obitelji. Sve je tako povezano da moram kod

kneza steći povjerenje, a to mi je sada najvažnije. Kad dođem na

dvor kralja Vladislava, i tamo ću nastupiti s istim rodbinstvom.

Kanonik se veselo smješka i potapša Stjepka po ramenima:

- Vrlo dobro smišljeno. To ti mora uspjeti, Stjepko. A sad

mi reci kako dugo misliš ostati ovdje?

- Samo dotle dok Gordanina sina oslobodimo iz dvorca. To

bi moglo biti za koji dan.

- Kad Damir nestane, Pencinger je izgubio oružje kojim Gor

danu može prisiliti na priznanje pa bi joj se mogli strahovito os

vetiti. Ona bi morala pokušati da bježi zajedno sa sinom.

- To je mnogo teže provesti, a ona neće ni za živu glavu sta

viti na kocku da bijeg Damirov ne uspije.

- Ipak, žena je, ako iz osvete pokušaju napadaj na njenu

čast?

- Razmišljao sam to i spomenuo joj danas nakon večere

kad je markgrof Danijel neko vrijeme govorio s Petrom Panom.

Uzalud, ona stalno tvrdi da se ničega ne boji i ne može ugroziti

sigurnost Damirova oslobođenja.

- Gordana, majka, ima jedinu želju odstraniti sina kako

njegove muke ne bi prisilile nju, vojnika za domovinu, da položi

oružje.

- To joj je ovog časa glavno, prečasni gospodine, i mi se mo

ramo pokoriti.

- Cuj, Stjepko, uistinu neobična žena. Hrabrnost je u nje i

diplomacija.

- Sam kancelar Bakač bio je pobijeđen njezinom diplomaci

jom. Dok sam bio paž, imao sam sreću gledati je u vrtlogu tih

spletaka. Uvijek je ona imala u ruci barem jednu nit kad su niti

u svim drugim rukama popucale.

- Neobična sudbina prati tu ženu.

- Da, prečasni gospodine, prolazila je kroz sve faze hrvat

skih borba s neprijateljima. Bila je već i na dvoru i u središtu

dvorskog života. Kraljica Beatrica splela je oko nje nade da po

njoj zavlada čitavim kraljevstvom. Danas je Gordana domamlje

na u zarobljeništvo. Neprijatelj ju je pozvao da spasi sina od smr

ti. Oblagao je i zatvorio za njom vrata, zarobio je. Spomenuo sam

Petru Panu: Gordana je simbol borbe kojim je pošla naša zem

lja. I Hrvatsku su domamili prijateljskim zovom saveznika da spa

simo zemlju, naš narod, naše sinove od drugih tamničara. A kad

smo se odazvali pozivu, zatvoriše za nama vrata robovanja, za-

točenja. I nikada nismo mirovali u tom zatočenju. Stalno smo se

borili da provalimo vrata. Baš kao što se događa s Gordanom.

Hrvat nema oružja, nema vojnika, nema slobode, ali ima oruđa

svake vrsti. Ima lukavosti, diplomacije i tim sredstvima vodi sitne

male borbe za velike ideje. Bori se i za mrvice koje su ipak kruh

jer i mrvicama možeš prehraniti tijelo da ne umre. Tako se i mi

u stalnoj borbi za svoj dom borimo sitnim malim borbama, često

mrvicama koje su nam više puta spasonosna hrana da steknemo no

ve snage. Kad jednom, prečasni gospodine, primim u ruke vodstvo

borbe, vazda ću blagosiljati sve one koji u borbama za domovi

nu stječu i mrvice.

- Pravo govoriš, divno, Stjepko moj.

- Valja cijeniti svaku i najsitniju žrtvu, svaku najmanju po

bjedu i u neznatnim stvarima. Mnogo malih, sitnih pobjeda stvara

jednu veliku kao što opeka do opeke stvara veliku zgradu.

-

ili*

- Lijepo i drago mi je čuti te misli. Ako vi mladi koji osta

jete iza nas gajite takve misli, onda su svim neprijateljima za sva

vremena zakrčeni putovi do nas i vjerujem da...

Iznenada kanonik ušuti. Stjepko je pogledao na vrata. Obojici se pričini da su

vani na trijemu čuii neki štropot. Slušaju. Svuda je mir. Ali samo nekoliko

trenutaka, jer se opet čuo štropot da netko diše i šulja se trijemom. Obojica su

ustali.

- Netko je na trijemu - šapne kanonik Stjepku.

- Nešto vuku. čujete li? Kao da ih je više?

- Brzo pogledaj.

- Samo oprezno, sakrit ću se. Valja ih zaskočiti. Uzmite svje

tlo, ja ću brzo otvoriti vrata, a vi osvjetlite trijem.

Nečujno korača Stjepko k vratima, uhvati kvaku i osluškuje. Kanonik je uzeo

svjeću, približi se i sluša. Vani je netko tiho pretrčao trijem, a tu iza vrata

kao da šušti neka haljina, kao neko disanje. Stjepko razabire da se onkraj vrata

nešto događa. Točno razabire kako su se nečiji koraci šuljali, približavajući se

vratima, a zadahtan čovjek teško i brzo diše. Dugo je šutnja. Kanonik Ben-ko i

Stjepko nestrpljivo čekaju, samo se znakovima sporazumijevaju, nastoje da budu

nepomični, pritajeni. Odjednom čuju šaputanje na trijemu i sasvim blizu uz

ključanicu neko kretanje, a odmah zatim tihe riječi:

- Spavaju obojica?

- Možda mole?

- Ne, spavaju. Pokušajte sada ...

Stjepko zuri u kanonika. U njegovu pogledu čita vijest o pogibelji. Zar

Pencinger nešto pokušava, iako je promijenio taktiku i pričinio se da ne kani

protiv Gordane dignuti ruku? Prije večere otišao je iz dvorca, lijepo se

oprostio i naložio pred njima potkas-telanu da u svemu sluša Danijela i kneza.

Dakle, i to je bila podla zamka?

Dok o tome razmišljaju i mladi pripravnik i kanonik, vani je netko dirnuo o

vrata, a neki glas opomene:

- Pazite, probudit ćemo popove, idemo na posao!

Tog časa Stjepko otvori vrata.

Pred pragom njihovih vrata čučnuo je potkastelan Lukavca. S njim je Gordanin

kaštelan Mladenčić.

Obojica su se našli obasjani svjetlom, prestrašeni, zablenuti, zaskočeni.

Blijedi su kao voštani kipovi. Straga stoje uz ogradu trijema četiri momka. U

ruci im užad, povezi od remenja i nosiljka.

- Što radite, gospodine potkastelane? - strogo će Stjepko.

- Velečasni, ja sam zatekao ovdje ...

- Govorite istinu, ili ću se tužiti knezu. Zar se kod vas ova

ko postupa s gostima iz Rima?

- Što ste ovdje htjeli? - vikne kanonik.

- Oprostite, velečasni i prečasni, vama nitko nije htio...

- Htjeli ste ubiti rimskog poslanika. Za ovo ćete odgova

rati.

- Ne, oprostite za ime božje, oprostite, ja sam tu uhvatio

ovoga - i pokaže na Gordanina kaštelana Mladenčića.

- Kako? Vi? Kaštelan Brezovice? Vi ste ovdje? - pita ka

nonik Mladenčića.

Prije nego što bi on mogao odgovoriti, upadne potkastelan:

- I on je u zatočenju, ali samo naoko.

- Kako to smijete reći - promuca Mladenčić, ali Lukavča-

nin ne haje za taj prosvjed i razjašnjava:

- Gospodin Mladeničić pobjegao je iz kuće gdje je zatvo

ren, pa se stao šuljati oko odaje svoje gospodarice. Davno je pro

goni svojom grešnom ljubavi, pa se htio uvući k njoj, ja sam ga

uhvatio.

- Lažete! Vi ste odlučili provaliti k njoj ne biste li je sve

zanu spustili preko trijema u dvorište.

- Prečasni, pitajte gospodaricu Brezovice, već je pokušao ne

dostojno se uvući k njoj, a sada je potkupio ove momke da mu

ljepoticu donesu u kulu.

- Prevarili ste me, hulje, prevaranti! - vikne Mladenčić, a

Stjepko i kanonik opaze da se tu nešto grdno spremalo. Da čuju

istinu, upita kanonik Mladenčića hrvatski kako ne bi razumio

potkastelan:

- Sto je bilo? Recite istinu, ili ću vjerovati ovom čovjeku.

- Zapovjedio mi je da po nalogu baruna Pencingera prisluš

kujem o čemu vi govorite.

- Što su htjeli učiniti?

- Spustiti gospodaricu, kojoj su svezali usta, preko ograde

u dvorište da ne bi trebali proći pokraj vaših vrata.

- A vama su rekli da će vam gospodaricu donijeti u kulu?

- Da, rekli su mi neka od nje saznam gdje je kraljević.

- Lažete svi, i vi i on.

- Za ovo će mi gospodin kaštelan odgovarati - uplete se

Stjepko kao da ne razumije što su govorili kanonik i Mladenčić.

- Nisam siguran za svoj život pod krovom kraljeva nećaka.

Potkastelan nastoji dokazati da je samo uhodio Mladenčića kako ne bi dodijavao

Gordani, a zatim odvede osramoćenog Mladenčića i udalji se zajedno s momcima,

dok su ona dvojica pošla trijemom, odlučivši pozvati Petra Pana.

Ovaj je raspravljao s knezom u njegovoj ložnici. Liječnika su poslali da se

čestito naspava u svojoj postelji, a Petar Pan je ostao s knezom u sobi pa mu

razlaže:

- Pencingerova sloboda samo je vučja jama u kojoj nas kani uhvatiti. Moramo biti

oprezniji nego da nam je postavio na vrata oružanu silu.

- Ne, ne, on se prestrašio poslanika.

- Samo se po sebi razumije, ali znajte: kad se gladni vuci

povuku od sela, znak je da okupljaju u šumi još gladnije vukove

kako bi se dali u navalu. Ova sloboda, koja vani vlada, meni na

vješćuje novu pogibelj.

- Krasno ti meni govoriš. Lijepi izgledi za budućnost.

- Upozoravam vas na pogibelj da je sačekate spremni.

- Što da radim?

- Već sutra odredite da se svi pokore vama, a ne kaštelanu

Pencingeru. Sazovite straže i sve službenike pa im najavite da ste

preuzeli upravu čitavog dvorca u svoje ruke. Gospodin kaštelan

odlazi na Medvedgrad jer tamo ima važnog posla!

- Pencingera poslati na Medvedgrad? To misliš?

- Možete li se kretati u ovom dvorcu bez straha da vas ne

otruje? Ne možete. Pencinger mora ispod ovog krova.

- Bilo bi divno bez njega. Jest. Protjerat ću ga.

- Lijepo i pametno mu kažite: nas dvojica ne možemo više

pod jednim krovom. I svršeno. Valjda ste vi knez. Ili je možda

on?

- Samo se bojim da neće poslušati.

- Još nikada nisam vidio gospodara koji nema vlasti da za

povijeda slugama.

- Reći ću mu to pred onim poslanikom iz Rima pa se neće

usuditi ništa protiv mene.

- Vidite, kolika je sreća da je stigao. Morate nastojati da

steknete njegovu sklonost da ne ostavi dvorac. Pencinger ga se bo

ji-

I Petar Pan stade razlagati tko je Stjepko, kako je bio paž

na dvoru Beatrice aragonske. Kako poznaje kneza i kako je rođak odlične

vladarske obitelji. Saopćuje knezu sve što je potrebno da u njegovim očima

učvrsti počitanje prema Stjepku.

- Uistinu, taj bi mi mladi poslanik iz Rima mogao mnogo

koristiti - veli knez.

- Ali i naškoditi ako ne budete nastojali da ga pridobijete za

sebe. On je preuzeo zaštitu Gordane u svoje ruke. Ako vas zapita

zašto je Gordana zarobljena?

- Onda je bolje da s njim ne govorim.

- Opet ste kukavica.

- Valjda ne mogu tom odličniku priznati da sam Gordanu

domamio.

- Vi niste, ali Pencinger.

- Istina je. To ću kazati.

- On ju je domamio, vi ćete je pustiti na slobodu.

Kao da to i nije čuo, knez primijeti:

- Petar Pan, sve vrijeme dok sam bio bolestan, razmišljao

sam o tvom obećanju. Rekao si: Gordana će mi otkriti boravak

kraljevića. Cak si mi obećao njezin zagovor da me Hrvati prime za

bana. Nisi mi lagao?

- Čim vam je nož skinut s leđa, već hvatate za tim nožem

kako bi ga podmetnuli drugome. Prekrasno. Najbolje da vas osta

vim u miru. Neka vas otruju. Za drugo i niste.

- Kako ti to govoriš sa mnom?

- A kako vi shvaćate sada svoj položaj? Sutra će vam Pencin

ger naliti u čorbu otrova. Ima i pravo kad se ne znate braniti.

Sad trabunjate o kraljeviću, a vaš život je u pogibelji.

- Što će mi život ako nisam hrvatski ban?

- Lakše c”ete postati kralj negoli hrvatski ban.

- A nisi li mi to obećao?

- Što mi vrijedi obećanje kad vi radite izravno protiv toga.

Što god uhvatite u ruke, sve ste uperili protiv te vaše najvrelije

želje. Ne može se s vama, kneže. Vi jeste i ostajete dječačić. Utu

vili ste u glavu imati zlatnog konjića, ali umjesto da se lukavo šu

ljate svim putovima koji vode do njega, vi idete baš na protivnu

stranu gdje morate udariti glavom o zid. Što me tako gledate?

Tako je kao što sam rekao. Jučer ste me još molili da uzmem va

šu sudbinu u svoje ruke, a danas mi je već izbijate. Osuđeni ste

da izdahnete prignječeni o zid od vaših neprijatelja. Perem ru

ke.

On ustane da ide. Knez pohita za njim i stade ga moljakati.

- Petar Pan, ne znam što ti hoćeš. Ne razumijem ništa. Ako

me ostaviš, razumjet ću još manje.

- Dojadilo mi je vječito igranje s vama.

- Dragi dobri, jedini prijatelju, sve ću učiniti što hoćeš, ali

ja ne razumijem ništa.

- Vi ste ležali, pili i jeli. Tu bi i Sokrat zaglupavio! Dakle,

ili ćete slušati mene, ili odlazim.

Knez mu se ulaguje, moljaka kao dječačić, sav očajan i prestrašen.

- Čini što hoćeš, samo te jedno molim: kad bude sve kako

treba, moram postati hrvatski ban.

- Moram imati zlatnog konjića. Do sto đavola., imat ćete ga.

Ali dok se ja mučim da vam ga pribavim, ostavite me da radim

kako hoću.

- Dobro, pokoravam se.

- A sad čujte: Gordana će mi priopćiti gdje se nalazi kralje

vić, ali morao sam joj obećati nešto zauzvrat.

- Što si joj obećao?

- Da ćete je za protuuslugu pustiti na slobodu. Mislim: uz

tu cijenu odmah bi pristala.

- To je vrlo lako. Ponudi joj.

- Ali ona će tražiti i jamstvo.

- Zaboravio si moje namjere.

- Da se njome oženite uz živa muža?

- U Budimu su uvjereni da se iz ovog rata nitko od Hrvata

neće vratiti živ. Budim im nije dao bojnu pomoć.

- A ako se svi prevare?

-

- Bi li na mojem mjestu pustio ovu lijepu ženu za kojom

sam ludovao od prvog časa kad sam je vidio? I zakleo sam osve

tu njenom oholom mužu.

- Valjda vam je više do kraljevića negoli do nje?

Na vratima se čulo kucanje. To ih začudi. Petar Pan ustaje, otvara, izlazi na

hodnik.

Vani stoji sluga sa svijećom u ruci:

- Poslanik iz Rima zove vas da odmah dođete.

Pohitao je hodnikom, ne rekavši ništa knezu.

Na otvorenom trijemu sastane Stjepka i kanonika. Odmah je naslutio da se nešto

dogodilo.

Pozvali su ga u svoju sobu, zatvorili vrata, pa mu ispripovijedali što je bilo.

- Dakle, pogodio sam - veli Petar Pan. - Upravo razlazem

knezu da me Pencingerova blagost vrlo uznemiruje. A što su kanili

ti lupeži?

- Nismo mogli točno ustanoviti što su zapravo htjeli - od

govara Stjepko. - Ne vjerujem da bi Mladenčić mogao ovdje

zarobljen potkupiti sluge i zašto? Razjasnite mi.

Sve što je znao o Mladenčiću ispriča Petar Pan Stjepku i kanoniku, a naročito

kako se nastojao uvući Gordani.

- Taj nesretnik počinio je pravo izdajstvo prema Gordani,

zaveden strašću - konstatira Stjepko, a Petar Pan razlaže:

- Evo, što je sve morala podnijeti: Mladenčić je bio ovdje

isto takva pogibelj kao i Pencinger. Ne znam postoji li taj kralje

vić kojega traže budimska stranka i knez niti sam tražio da mi

plemenita gospođa o tom govori, a niti mi je to rekla. I nije po

trebno. To su njezine tajne. Ipak, ako postoji, znade li o tom Mla

denčić, naravno da joj od njega prijeti izdajstvo.

- Što ona veli o njegovu postupku?

- Stalno ga drži u nekoj nadi o svojoj sklonosti. To je mora

la učiniti da joj iz ljubomore ne bi pogoršao njezin položaj. Ali u

ovom današnjem pokušaju Mladenčić nije tako važna ličnost.

- Uhodio nas je, prisluškivao kad ćemo zaspati da provale

u Gordaninu sobu i spuste je preko ograde u dvorište pa s njom

na Medvedgrad.

- Valjalo bi ustanoviti je li još budna i upozoriti je.

Petar Pan izađe iz sobe pa krene Gordaninim odajama, poku

ca tiho na vrata. Iz sobe mu se javi tihi Gordanin odgovor:

- Ne mogu vam otvoriti, navalila sam na vrata teški ormar.

Čula sam ih da se šuljaju. Ostat ću budna, a onda vas očekujem

ujutro.

Vratio se kanoniku i Stjepku i priopćio im Gordaninu poruku.

- Bila je spremna. Ne bi uspjeli izvesti namjeru.

- Ali sutra moramo stvar ozbiljno razmisliti i spremiti se

na konačni posao.

- Pencingera nema u dvorcu? - upita Stjepko.

- Dugo je raspravljao s gospodinom Ferencijem i onda su

otišli u šumski dvorac.

- Šteta da nije ostao s nama, sada bismo bili podigli gala

mu i od njega zatražili razjašnjenje.

- Zato je i otišao da pouzdanici pokušaju u njegovoj odsut

nosti odvesti Gordanu. Tako bi se bio pred poslanikom opravdao

da je sve to počinio Mladenčić. Ono što vam je rekao potkaste-

lan to je bilo u dogovoru s Pencingerom. Vidjet ćete sutra kad se

vrati, koliko će se taj čovjek zgražati zbog ovog događaja pred va

šim vratima.

Stjepko je dugo razmišljao i onda će Petru Panu:

- Knez sutra mora biti posvema zdrav. Taj lijek mora dje

lovati čudotvorno. Neka preuzme svu vlast, a ja ću ga podupirati

u svemu. Jeste li mu to predložili?

- Sve kako smo ugovorili.

- I da će Pencingera otpustiti iz dvorca?

- Pristao je.

- Hoće li samo ostati kod riječi?

- To je moja briga.

Svakog časa odlazi Stjepko k vratima, osluškuje, otvara, gleda na trijem i opet

zatvara. Onda povede kanonika i Petra Pana u drugu sobu koja nema izlaza na

trijem. Nigdje nitko ne može prisluškivati. Sjeli su k stolu. Stjepko pita

lakrdijaša tihim šapatom:

- Vi ste sasvim odlučni za onu pustolovinu s Gordaninim

sinom?

- I uvjeravam vas da će mi uspjeti.

- Vrlo opasno. Ipak, ako vas posluži sreća, mogla bi se is

puniti najvrelija Gordanina želja da njezin sin izađe iz dvora.

Što velite vi, prečasni?

- Ono što si ti Stjepko malo prije rekao: pustolovina. I ništa

drugo.

- Drugog puta nema - šapće Petar Pan. - Pripravit ću sve

sam samcat.

- Kad bi vas na pola puta uhvatili?

- I onda ću uvijek naći kao lakrdijaš dobru ispriku. Neću

ni misliti na to. Gospođa Gordana veli da se u sve mora vjerovati

i tako vjerujem u uspjeh. Ali prečasnome se ipak moja misao ne

sviđa?

Kanonik zakima glavom i zamišljeno prošapće:

- Naočigled čitavog dvora iznijeti dječaka? Moram priznati:

to može pasti na um samo lakrdijašu.

Velike usne Petra Pana smiješe se lukavo. Približio je svoju glavu saveznicima:

- Krivo činite Pencingeru, prečasni gospodine.

- Kako njemu?

- Ja sam samo majka te misli. Otac je Pencinger. Njemu,

dakle, pripada sva zasluga.

-

I Stjepko i kanonik gledaju malo začuđeno dvorsku budalu.

- Čudite se tome? Istinu vam velim. Moj smrtni neprijatelj

Pencinger prosijao je u mozak tu pustolovinu. Samo on. I to baš u

času kad me htio smaknuti.

- Shvaćam - prihvati Stjepko - pošto ste se okupali u op

kopima, sinula vam je ta pustolovina.

- Ali mogla bi vas stajati i glave - upozori kanonik.

- Vlastodršci su uvijek spremni i najmanju glavu države ski

nuti prije negoli glavu budale.

Nasmijali su se primjedbi, a onda Stjepko upozori:

- Kad bi u dvoru bilo više ljudi pred kojima biste to izvo

dili, nitko ne bi imao vremena misliti.

- Velečasni, vi ste uistinu dvorski čovjek. Odmah ste razab-

rali da je potrebno veselo društvo. Ali već sam se za to pobrinuo.

- Gdje ćete uzeti to društvo?

- Evo tu je pismo. Molim prečasnog gospodina da ga sutra

odmah pošalje u kneževski dvorac u Krapinu. U ime kneza pozvao

sam njegove gošće koje sada tamo čame bez zabave. Mlada baru

nica Marcela sa dvije drugarice mora doći smjesta u Lukavac.

Dopratit će ih tri kavalira koji borave na dvorcu. Obične badavad-

žije kojih knez u onom dvorcu ima čitavo čudo. Ovako će se druš

tvo povećati, čestito ponapiti, razveseliti. Pobrinut ću se da bude

sve pijano i ludo.

Kanonik i Stjepko zadovoljno se smiješe, a Petar Pan šapćući nastavlja:

- Dakle, napisao sam u ime kneževo kako je bio na rubu

groba i sada je čudnotvornom snagom jednog lijeka vraćen u ži

vot pa to želi proslaviti u krugu svojih najodabranijih prijatelja.

Neka smjesta sjedaju na konje i putuju u Lukavac.

- Hoće li samo doći na vrijeme?

- Ni časa ne sumnjam. Mlada lijepa barunica Marcela gospo

dari čitavim tim društvom žena i muškaraca. Čestito je zaljublje

na u gospodina markgrofa Danijela. Pismo je oslovljeno na nju i

već je vidim kako je kriknula od veselja i određuje za put.

- Na sve ste mislili, gospodine Petar Pan.

- Molim da ništa o tom ne spomenete pred Danijelom. Otka

ko je vidio Gordanu, više mu nije ni na kraj pameti Marcela, pa

bi pred njom mogao pobjeći. Lijepa crnka ne poznaje šale. Očito

je sebi utuvila u glavu da Danijela mora uloviti u bračni kavez, a

pred tim on bježi kao vrag pred tamjanom. Moram ga iznenaditi,

zaskočiti i čvrsto zadržati ovdje.

- Bio vam je izvrsno oruđe sve ovo vrijeme?

- A u ovoj mojoj pustolovini poslužit će mi Danijel kao brv

kojom ću odskočiti s Damirom iz dvorca. Molim samo, prečasni

gospodine, da svakako sutra, čim dođete na Kaptol, otpošaljete

pismo mojoj mladoj barunici. Ona će mi donijeti sreću. To već

unaprijed očekujem. Izvolite, prečasni.

Uzeo je pismo i spremio ga pomno u njedra, obećavši da će izvršiti želju Petra

Pana.

- Gordana je u sve upućena? - zapita Stjepko - i sa svim

se slaže?

- S njom sam sve ugovorio, dok ste vi nakon večere razgo

varali s Danijelom. Sama mi je dala savjete. Morala je prihvatiti

moju misao jer se ne može osloniti na Jelenka Kuševića. Prvobit

no je imala vrlo dobar plan, ali tu je bio potreban smioni saveznik

izvan dvorca. A kako sam vam rekao, njega odavna nema kod ku

će i nema nade da će se vratiti, jer je pala sumnja da je on taj

crveni oklopnik.

Stjepko se okrene kanoniku..

- Što mislite o toj objedi?

- Premalo ga poznajem da bih o tome mogao izreći sud.

Ipak, nije vjerojatno.

- Njegova sestra rekla je Petru Panu da ga svijet okrivljuje

zbog otmice Slavimira Draženića, svojeg suparnika.

- Mogao bi ga oteti da spriječi vjenčanje mladih, ali predati

ga Pencingeru, to je već teže vjerovati.

- Kad se sutra vrati kaštelan, bilo bi dobro da ga pitate što

je s tim Draženićem. Gdje se nalazi i zašto ga je Kušević oteo i

predao njemu. Vama, rimskom poslaniku, dat će Pencinger bilo

kakav odgovor, po čemu bismo mogli barem nešto naslutiti. Taj

bi mi mladić i u mojoj pustolovini bio potreban.

- Učinit ću po vašoj želji Petar Pan - veli Stjepko - i me

ne zanima koliko je on uistinu otkrio urotu svojih drugova, a ka

štelanu ću kazati da sam sve čuo od prečasnoga da ne bude sum

nje. Ali zar knez uistinu ne zna tko je taj Pencingerov saveznik?

- Jamčim vam - ustvrdi Petar Pan - kad vidite kneza, od

mah će vam biti jasno da ga Pencinger vrlo lako vodi na uzici i s

njim radi što ga volja. Sve on izvršava u njegovo ime, ali mu

ništa ne kazuje. Bili bismo u divnoj situaciji kad bi knez nešto

znao. U svom dvoru on samo nosi ime kneževskog gospodara, a

zapravo je posljednji sluga ili, još bolje, rob, upregnut u kola bu

dimske Verbecijeve stranke. Već je kasno, morali biste otpočinuti.

Idem da dalje razmišljam o svojoj pustolovini.

Oprostio se s njima i izašao na trijem.

Tiho i nečujno šulja se gore-dolje između stupova i osluškuje. Polagano ide

hodnikom i pokuca na vrata markgrofa Danijela. Dugo je trebalo dok se probudio i

otvorio mu vrata.

- Što se dogodilo da me budiš u ovo doba?

- Lupež je otišao u šumski dvorac, a tu je ostavio svoje lju

de i zamalo da nisu provalili Gordani, svezali je i spustili u dvo

rište preko trijema.

Markgrof se silno usplahirio i razbjesnio:

- Trebali bismo i noću paziti na te razbojnike.

- Zaslužila je da i vi malo bdijete - veli Petar Pan. - Neko

liko puta vas je baš čarobno pogledala kod večere.

-

- I meni se tako činilo, a opet razabirem da je njezin pogled

jednako tako čaroban dok gleda tebe.

- Gleda mene, a misli na vas. Samo se skanjuje pred sveće

nicima, to je sve. Znam ja žene. Sve ljubazno govori meni, a na

vas misli. I baca mi čaroban pogled koji je namijenila vama.

- Neću ti dopustiti, Petar Pane, da s tim zbijaš lakrdije.

- Eto što znači kad je čovjek lakrdijaš. Ni poštenu istinu

mu ne vjeruju. Kao da je to teško: između mene, ona dva sveće

nika, kneza i Pencingera odabrati na ovom dvoru lijepog Danijela.

- Dakle, ozbiljno si opazio da bih joj se mogao sviđati?

- Rekla mi je baš danas: "Vaš markgrof je izvanredno pri

stao mladić. I otmjen. Izvrsno govori." Možete biti zadovoljni.

Kad žena prizna muškarcu da izvrsno govori, ne može željeti više.

Ako se knez postavi na noge i sam zagospodari ovim dvorcem,

mogli biste još češće pružiti dokaz o daru svojeg govora. A to joj

nikako ne bi bilo krivo. Ako vama ne otkrije gdje se nalazi taj kra

ljević kojega traži knez, onda će to ponijeti sobom u grob.

Markgrof se zamislio, dozivlje u pamet svaki prizor kod večere i svaki Gordanin

pogled i mladenačka taština ga uvjerava da Petar Pan ne laže, pa onda zakima

glavom:

- Te bademaste oči progone me i u snu. Samo, molim te, ne

reci o tome mojem bratiću. Sve mi se čini da knez nije ravnodu

šan prema njoj.

- Pogađate. A sad idem leći. Dosad sam bdio, tamo su sveće

nici uhvatili lupeža na djelu i pozvali me.

- Sjest ću na trijem i bdjeti.

- I sanjati o bademastim očima.

- I to - veli Danijel pa se stade odijevati, a pri tom predla

že:

- Da si pravi čovjek, bio bi mi već predložio da uzajamno

bdimo i čuvamo ljepoticu.

- Do vas je da uzmete to pravo. Knez neka sutra preuzme

vlast i Pencingera pošalje na Medvedgrad. To bi bilo jedino rje

šenje. Ako on ostane zajedno s njim pod ovim krovom, vjerujte

mi, gospodine markgrofe, taj će lupež uistinu otrovati kneza.

- Uzet ću u svoje ruke bratića, jer se ovako više dalje ne

može mirno živjeti. A sad idem na svoju noćnu službu.

POSLJEDNJA PORUKA

Vilena se zaodjenula crninom. Suze su joj s mladenačkog lica obrisale rumenilo

sreće.

Županovo lice, vazda nasmijano, zarumenjeno zadovoljstvom, zdravljem, blijedo je

od zagušenih muka. Njegova sestra obara oči da brat ne opazi kako su crvene od

plača.

Mladi plemići Arbanasić, Pogledić i Šimunić, koji su vazda d.olazili bučno,

prelaze prag tiho i šutljivo. Skidaju klobuke pred županom i njegovom sestrom.

Sjedaju bez riječi i čekaju dok ih tko štogod ne upita. A onda opet odlaze.

Vani u dvorištu sjedi Draženićev kaštelan s momcima, čuvajući vjerenicu svojeg

gospodara.

Svanula je subota. Tri druga stigla su rano pred podne u županov dvorac i tiho

pozdravili. Ali ne sjedaju niti što pitaju. Župan im značajno dade znak da ga

slijede.

U svojoj sobi pomno zatvori vrata, spusti se na stolicu, nemoćan kao od bolesti

slomljen. Mladi plemići slijede njegove kretnje. Pogledavaju se i ne usuđuju

pitati.

Tada on digne k njima svoje plave oči u kojima leži strahovita žalost. I veli:

- Vidjeli ste da k meni dolazi lukavački plemić, je li?

- I došli smo. Zacijelo je bilo nešto važno?

Odmahne rukom i ne reče ništa. Pogledić se usudi zapitati:

- Očito je donio zle glase?

- Optužili su Draženića zbog urote protiv kneza Branden-

burga.

- Optužili, dobro, ali ne mogu mu ništa. Zakoni su tu - ve

li Simunić.

- Zakoni u rukama razbojnika samo su toljage za umorstva.

Glas županov se lomi. Opet šuti, a oni čekaju dok smogne

snagu. Pribrao se i skrstio ruke u krilu:

- Iz Lukavca je poslao Pencinger posljednju poruku Vileni.

- Posljednju?

- Da, posljednju. Ako ne prihvatim njihovu sramotnu ponu

du za dvadeset četiri sata, poslat će joj Draženićevo mrtvo tije

lo.

Prelazi ih jeza. Pogledić se usmjeli pitati:

- Što ste mu rekli?

- Zvao sam Vilenu. Saslušala ga je.

- I odgovorila?

- Nikad je nisam vidio takvu, čvrsto se uhvatila za naslon

stolice, sabrala i rekla da će vjereniku napisati pismo.

- A onda?

- Gledao sam kako mu piše da će u tamnim zidinama samo

stana dovršiti svoj život, moleći za njega, junaka kojeg ljubi do

groba. Suze su joj kapale na te riječi. I predala je pismo lukavač-

kom poslaniku.

- I otišao je?

- Nije odmah, nego joj reče da mladi vjerenik očekuje od

nje spasenje i moli je neka mu ne da umrijeti.

- Strahota - usklikne Pogledić, a Simunić prosvjeduje:

- Nikada to Draženić nije mogao poručiti. Ne vjerujem. Ko

liko ga poznajem, ne bi to mogao isporučiti.

-

2upan zakima glavom:

- Pogodili ste. I Vilena je tako odgovorila, gotovo istini ri

ječima. Na to je Lukavčanin uvidio da ne može ništa postići i

otišao je.

Malo su svi šutjeli, gledajući preda se. Tad župan uzdahne:

- Za dvadeset četiri sata Vileni će poslati njegovo mrtvo

tijelo.

Brzo je ustao i otišao k prozoru da svlada uzbuđenost pred mladim ljudima. Tada

mračno reče:

- Jelenkov dar. Iscrpao sam sve kletve. Više nemam ni jed

ne koja bi pristajala njegovoj paklenoj zloći.

- Može li to shvatiti čovjek zdrava razuma? - usklikne

Arbanasić.

Nitko ne odgovara, a Šimunić zapita:

- Braćo, gdje bih mogao naći Jelenka?

Svi se ogledaju k njemu, župan slegne ramenima:

- Kakve koristi od toga ako ga vi kaznite? Slavimirova će

glava ipak pasti.

- Ne mislim sad na kaznu zbog koje sam se zakleo. Zatražio

bih od Jelenka da spasi Draženićev život. Samo on to može.

Pogledić i Arbanasić se uzvrpolje:

- Gdje je? Tko to zna? Svakako u blizini Pencingerovoj.

- Onaj vojnik, kojega je Velislav Arbanasić ranio točno je

označio da se crveni oklopnik nalazi u šumskom dvorcu kneza

Brandenburga.

- Rekao je, ali otada je možda već davno u Lukavcu. Ili mož

da čak na Medvedgradu. Tko to zna?

Šimunić odlučno i žestoko primijeti:

- Potražit ću ga. Najprije idem u šumu, u kneževu lugarni

cu. Prije svega upitat ću Žarka i slomiti mu kosti ako mi ne ot

krije boravište svoga gospodara. On mu je sigurno nosio vijesti.

- Draženićevi su momci pazili i kaštelan Lučić je stalno dr

žao na oku Kuševića momka, ali ga nisu mogli uhvatiti da bi po

lazio dalje od polja.

- Svejedno, nemoguće je da ne bi štogod znao.

župan se baci na rub postelje, obliven znojem i spuštene glave, slomljene duše.

- Odbio sam Lukavčane i ubio zeta.

- Duboko se klanjamo vašoj boli i vašem činu što ste odbili

ponudu koju vam je donio Lukavčanin. Draženić je junak i morao

bi svisnuti od sramote da ste položili zatraženu otkupninu.

To ga tješi. Mladi ljudi nose s njim bol zbog smrti koja čeka mladića, odabrana

da mu bude zet. I onda se okrene k Simuniću:

- Rekli ste da ćete potražiti Jelenka, njegova krvnika?

- Potražit ću ga i probuditi iz ludila. Vratit ću mu vid. Mora

progledati. On će se žrtvovati da spasi Draženića. Idem. A vi, Arba-

nasiću, čekajte me s Pogledićem u svojem dvorcu.

i

Otišao je, a druga dvojica ostali su sa županom da s njim raspravljaju, ne bi li

ga utješili i smirili.

U Kuševićevu dvorcu udario je Šimunić na vrata ograde. Sluga je stigao da mu

otvori. Odmah zatraži neka dođe žarko jer mu ima nešto važno reći.

Pojavio se odmah i pohitao simuniću. Ovaj mu oštro pogleda u oči:

- Znaj: nastat će veliko zlo za Jasenku, za njenu majku, ako

mi odmah ne veliš gdje se nalazi tvoj gospodar.

- Ne znam, gospodine.

- Ubit ću te na mjestu, ne iskažeš li.

- I tri puta me možete ubiti, ali ne znam gdje je. Samo znam

da sam govorio s njime prije tri dana.

- Gdje? - upita Šimunić pun nade.

- U šumi, negdje u blizini Lukavca. Sreo sam ga slučajno,

a on mi reče da će doći s vama urediti račune. Kada to ne znam.

- Sigurno ti je rekao gdje ćeš ga naći da mu doneseš vijes

ti?

- Kunem se: rekao mi je neka ga nigdje ne tražim, da ne

treba mojih vijesti i ne treba ništa znati što se događa.

- Za majku i sestru ne mari?

- Molio me je, da Jasenku pošaljem u Zagreb, to je sve.

- I otišla je?

- Nije, neće da ide.

- Kaži joj da želim s njom govoriti.

I pošao je gore. šimunić čeka. Odlučio je potražiti Jelenka, makar ga stajalo

života.

Jasenka se polagano spušta niza stube. Blijeda je, propala. Simuniću se stegne

srce od boli. Jasno mu je da djevojka muči muku u svojoj duši. Ali ga hladno

pita:

- Što želite?

- Jasenko, Draženića će smaknuti za dvadeset četiri sata. Pi

tam vas: možete li do brata da zajedno spriječimo ovu strahotu?

Sva se stresla. I ne može dugo do riječi. Najposlije će tiho i drhtavo: - Ne

znam puta do njega niti znam gdje se nalazi. Ali ne mogu vjerovati da bi on

mirno dopustio njegovu smrt.

- Barun Pencinger javio je županu, stavio mu sramotnu ucje

nu koju pošteni župan ne može prihvatiti. Traži od njega da pre

da pravo hrvatskog sabora.

Crne Jasenkine oči stadoše se širiti. Čudna svjetlost bljesne u njima. U lice

joj udari krv.

- Mislite da Jelenko traži takvu podlu ucjenu? Smijete li to

izreći?

- Ne mislim na njega, nego Pencinger traži, a možda Jelenko

ništa ne zna. I ne može se probuditi iz ludila svoje mržnje. Mož

da je njegova ljubav prema Vileni tako paklena, tako golema da

mu je smutila um. Ali ja ga želim probuditi, pomozite mi Jasen

ka.

-

- Gospodine šimuniću, zar nikad niste pomisli da su Lukav-

čani bacili sumnju na Jelenka samo zato da vas sve zavade među

sobom?

- Da nas zavade?

- Da, to mi je rekao jedan gospodin iz Lukavca.

- Iz Lukavca? Vi ste govorili s nekim iz kneževskog dvor

ca?

- Dvorski lakrdijaš došao je k meni s porukom gospođe

Gordane. Ona traži Jelenka da joj pomogne. Dakle, nigdje ga tamo

nije vidjela. Ni lakrdijaš ništa ne zna o njemu.

Nova sumnja uleti u Šimunića. Kako dvorski lakrdijaš dolazi do Jasenke? Otkud bi

on nosio njoj poruku zarobljenice koju je uhvatio sam knez? Lakrdijaš, knežev

službenik. To ne može biti.

I smjesta mu se spletu sumnje oko Jasenke i njene veze s kneževskim dvorcem i s

bratom. I bude mu očajno u duši.

Zar i ova mlada djevojka pomaže svojem bratu u paklenoj mreži?

"Ne, ne. To ne može bitilc - govori mu neki glas. - "Varaš se, u ovim nevinim

crnim očima nema himbe!" Naj poslije stekne ravnotežu i veli:

- Kad bi bilo tako kako vi velite, Jasenka, bila bi to prava

sreća.

- I jest tako. Sigurna sam.

- Ako Jelenko nije kriv, zašto se skriva? Zašto ne dolazi?

- Doći će.

- To vam je isporučio?

- Tako je rekao žarku kad se jednom s njim sreo.

- Ali neće doći da se opravda, da sve popravi, nego da se sa

mnom pobije i mene otpremi na drugi svijet. I smjesta bih um

ro, ne marim, samo da mogu spasiti onog mladog junaka od smrti,

a poštenjaka župana tolike nevolje.

- Kad bih znala gdje je Jelenko, otišla bih sama.

- Čujte, Jasenka, ako vam je nešto poznato, koraknite i uči

nite dobro djelo. Ako što propustite, vi ste njegov ortak.

Ta je riječ strahovito pogodi i trgne se:

- Stidite se zbog te riječi. Idite i ne želim da mi se još kada

pojavite pred očima. Već sam to jednom rekla.

Njezin pogled ga pali i on se gotovo prestraši od plamena što suklja iz njenih

zjenica.

- Izrekao sam grdnu riječ, ali samo zato da vas prisilim da

obavijestite brata ako je moguće. Sad razabirem: vi ne znate gdje

mu je boravište. Sve je propalo, razumijete li? Vileni će pred noge

položiti vjerenikovo mrtvo tijelo. Za dvadeset četiri sata.

POHOD NA SLOBODU

Mukla tišina nad čitavim krajem. Oblačno nebo, sivi dan. Olovna težina zraka

pritište ljude. Na duše im je polegla sumornost. U srcu nemir. Mlohavost se

odražava u kretnjama ljudi. Omara ih sapinje i čini im se da se odnekle valja

mukla tutnjava i traži izlaz. Ljudi koračaju umorni. Na nogama im utezi, na

rukama okovi. Svi osjećaju da im je to oblačno, subotnje nebo palo na prsi.

Zastaje dah, kucaj srca, samo neki nejasni tajni zvuči navješćuju da se

približava nešto neznano, nepoznato, neizvjesno, a ipak plazi oko njih i

podrhtava nekom ledenom jezom. Ljudske duše osjećaju blizinu oluje kao što

jugovinu osjećaju u svojim kostima.

Mračne sjene provlače se domovima, dvorištima, krovovima, nevidljivi glasnik

nečega što nije dobro. Tako je tmurno, tiho i teško pod tim oblačnim nebom. Samo

zloća može putovati takvim strahovitim danom. Njezini titraji dotiču se duša,

uvlače se u žile.

Bubnjevi su pronijeli kroz njihove žile taj osjećaj. Bubnjevi što ih je župan

razaslao ujutro kad je iz njegove kuće otišao luka-vački poslanik. Bubnjevi su

zatutnjali, a općinski preživači najav-ljali: neka nitko ne ide u polje. Neka

svatko čeka u svojem domu, skupi oružje tko ima, a tko nema neka prikupi poljsko

oruđe, vile, motike i sjekire. Svatko neka bude pripravan.

Svi su spremni na bitku. Spremni da čekaju zloću koju već od jutra ove subote

navješćuje crno oblačno nebo.

Pusta su polja, puste oranice i puste ceste. Ljudi sjede na pragovima i gledaju

prema Lukavcu, odakle jedino može doći to zlo. I duše su im pune mržnje koja od

svake motke u njihovoj ruci stvara ubojitu strijelu. Miruju ruke u krilu i šute

usne, a tutnje duše.

Šimunić je uzjahao konja. Njegovi drugovi sjede u sedlima, spremni da ga prate,

a onda su krenuli preko polja prema gustim šumama Turopolja.

Stigli su u šikaru. Tu im se pruža vidik na daleku cestu.

- Ovim putem mogli bismo uštedjeti mnogo vremena i pri

je stići do kneževa dvorca.

- Na kom je kraju šume taj knežev dvorac? - pita šimunić.

- Nikad ga nisam vidio - odgovara Arnabasić - ali kažu

da je sjevernije i dosta blizu grada Lukavca. Valjda jedan sat uda

ljenosti.

- Kad stignemo na kolni put, vi ćete se vratiti, ja to hoću,

jer želim govoriti s Jelenkom.

- Ne vjerujem da ćete moći do njega sasvim po svojoj snazi.

Sigurno ga čuvaju.

- Mene ovdje ne poznaju i prikazat ću se kao da sam zalu

tao. Ostavite me, molim vas.

-

Ipak su pošli dalje da ga otprate još komad puta. Još je daleko šuma.

Zalazili su u mladu, još rijetku šumicu, pa razgovaraju. Tada se sva trojica

zaustave. Pred njima iza visokog grmlja stoje dva konjanika.

- Što to može biti? - pita šimunić drugove.

Obojica promatraju.

- Ovakva odijela ne nosi nitko kod nas.

- Bit će da su stranci.

- Ipak im surke nisu tuđeg kroja.

- Svakako nas ne vide. A ipak su na straži.

- Naši nisu dakle, mogu biti samo Lukavčani - tvrdi Pog-

ledić.

- Idemo k njima pa ih oslovimo - predlaže Simunić.

- A čemu? - pita Pogledić. - To su straže koje ne dopušta

ju ulaziti u kneževu šumu pa će nas zaustaviti.

- To je najvjerovatnije - prihvati Arnabasić - i zato, gos

podine šimuniću, treba da skrenemo s njihova puta.

Ipak se zagorski plemić još ogledava:

- Odore nisu plemićkog kroja, dakle, nisu plemići, ali sva

kako pripadaju nekome tko može držati svoj banderij. A obojica

su odjeveni u sivo. Kneževi ljudi odjeveni su u smeđe.

- Ne miču se. Pazite, promatraju nešto tamo daleko. Vidi

te, baš onim smjerom na Turopolje. Mi ih očito nimalo ne zani

mamo.

- Ako su straže kneza Brandenburga, čim se približimo, za

ustavit će nas. Ostanimo u zakloništu.

Sa zanimanjem promatraju tri plemića konjanike koji su od njih udaljeni oko

dvjesta koraka. Nepomično pažljivo promatranje zaokuplja pozornost trojice

drugova.

- Nekoga u zasjedi očekuju - šapne šimunić drugovima,

promatrajući nepoznate momke.

- Nas svakako ne mogu očekivati, jer nitko ne zna da smo

krenuli i kamo namjeravamo.

- Naravno, a i ne gledaju prema nama. Očito im je vidik ot

voren na Turopolje kao i nama.

Šapćući paze na svaki kret dvojice momaka.

- Sad su se nešto uzvrpoljili. Jedan se diže na sedlo i hvata

se stabla drveta, nešto je zapazio.

- I mi bismo morali vidjeti ono isto što je i njega toliko raz

budilo da se čak popeo na stablo. Učinit ću isto - ponudi se Ar-

banasić i približio konja stablu, stane nogom na sedlo, uhvati se

za drvo i uspne. Drugovi ga promatraju i čekaju. Držanje Velislava

Arbanasića čini im se značajnim i napeto iščekuju što će im reći.

Ali umjesto da nešto kaže, hitro se spusti sa stabla na sedlo. Ona

druga dvojica približiše se:

- S one strane Velike Mlake iz šaša pali su po livadi jahači

kao neka dugmad.

- Tko su? Otkuda?

- Nisam mogao razabrati, predaleko je.

- A mnogo ih je?

- Čitava četa.

- Dakle, nisu došli sa strane Lukavca? Ili jesu?

- Ne, dolaze od Velike Mlake ovamo i jašu hitro.

- Tko bi to mogao biti? Valjda ne dolazi, tkogod iz Zagreba

ili Zagorja?

- Onda bi jahali cestom. Ova kao da su bili negdje u našem

kraju, jer dolaze sa strane sela Pleso.

Dok pripovjeda, Velislavljev konj se uzemiri i okrene svojeg gospodara, on

nategne uzde i povuče konja natrag.

- Braćo, pogledajte onoga što se tamo popeo na drvo.

- Baš se bacio na sedlo kao kakav akrobat.

- Nešto saopćava drugome, a sad su pojurili...

- Ne prema Lukavcu, nego poprijeko ovom šumicom.

- Da nije između njih i onih tamo što dolaze neka veza?

- Drugovi, da vidimo kakva je to četa što dolazi od Plesa -”¦

predlaže Pogledić, a Šimunić veli:

- Ja moram prodrijeti u kneževu šumu i preko svih straža, a

i odavle možemo lako vidjeti, ova je šumica rijetka i otvara nam

se široki pogled.

Oko stotinu koraka išli su za Arnabasićem, a onda se zaustave:

- Gledajte, daleko nad poljanama, oranicama, tek zasađenim

pali su konjanici.

- Zasađenom oranicom ne može nitko od nas tjerati konje.

- Samo lukavački plaćenici.

- Zar su negdje haračili našim krajem?

- Nema sumnje. Ako su došli, kako tvrdi Velislav, sa strane

Plesa.

Nekoliko časaka gledaju svi jahače što su krenuli prema središtu Turopolja.

- Idu ravno u naš kraj.

- Što je to? - usklikne Arbanasić.

Druga se dvojica zagledaju u daljinu. Pogledić pita s nekim nevoljkim

predosjećajem:

- Što su to ugledale tvoje dalekovidne oči, Velislave?

- Gotovo se bojim izreći. Možda me ipak varaju.

- Lukavčani su, je li? - recite samo, nuka Šimunić.

- To smo već razabrali, ali ima još nešto, nešto se tamo

crveni.

Ušutjeli se i zagledali se kroz rijetku šumu preko poljana. Velislav muklo

navijesti:

- Odveć dobro vidim, on je.

- Crveni oklopnik?

- Vidim jasno kako se crveni, samo časak ustrajte.

Ostali su bez riječi. Ali Arnabasić se brzo sabere i javi:

- On dolazi. To je nepobitno. I baš u naš kraj.

- I sa čitavom četom - doda Smiljan Pogledić.

Zagorski plemić muklo najavi:

- Dakle, uštedio mi je da ga tražim.

- Kako? Sada ćete poći k njemu?

- I da je poveo sobom čitav pakao, idem mu ususret.

- To znači samoubojstvo. Mi ćemo vas pratiti.

- Brzo braćo, istim putem kojim smo došli stići ćemo pol

sata prije njega.

I krenuše.

Zamalo su izašli iz šume i šikare na oranicu. U brzom trku Arnabasić se ogledava

na sve strane, kad odjednom stane i zaustavi drugove:

- Stanite čas! Gledajte tamo gore.

S onkraj mlade šume iz koje su izašli u dobranoj udaljenosti stoji četa. Kao da

se sakrila uz šumu i pritajila.

- Što to znači? - pitaju se oni i upiru poglede onamo gdje

su otkrili ljude kako mirno sjede na sedlima, ali spremni da sva

kog časa krenu.

- Eno, tamo iz šume pojurila su dvojica, to su momci koje

smo vidjeli u zasjedi.

- I trkom se žure prema onima što nekoga čekaju.

- Sad je jedan od dvojice skinuo klobuk i maše. Pripadaju

ovoj četi, za nju su bili na straži. I čim su opazili da dolaze oni

sa strane Plesa, pohitali su dojaviti ovima gore.

- Drugačije ne može biti - potvrđuju Pogledić i Arnabasić

Šimuniću.

- Još da vidimo kamo će ova četa gore, na koju stranu,

čekali su, momci se uzgibali, samo uvijek još nije jasno na

koju stranu.

Sređuju se ali ne polaze. Ipak je čudno tko to može biti.

- Oni u prvom redu imaju sive oklope i sive kacige.

- Bit će, dakako, vođe.

Neko su vrijeme promatrali kako se oni gore miču sad lijevo sad desno, očito ih

vođe upućuju, izdaju naloge. Konačno su dva momka sa straže stigla gore.

- Sad izvješćuju vođe - upozorava Velislav Arbanasić.

Čekajući još nekoliko časaka, opazili su da konjanici kreću

polagano prema Turopolju.

- Zapravo dolaze ravno prema nama. Što to znači?

- Naši nisu, to je jasno. Naši bi mogli doći samo iz Zagorja

ili Zagreba, i to baš protivnim smjerom.

- Ne bi ni mogli do ove šumice, a da ih naši već davno ne

opaze i najave. Mogli su doći samo iz kneževskih šuma ili s one

strane Turopolja.

šimunićevo lice odražava duboku uznemirenost. I saopći svoje misli drugovima:

- Evo, što mi pokazuje bojno znanje. S one strane dolazi

crveni oklopnik s lukavaćkim plaćenicima, s one strane došli su

negdje iz lukavačkih šuma novi vojnici.

- To znači da će navaliti sa dvije strane na Turopolje - us-

klikne Smiljan Pogledić, gledajući drugove. Šimunić potvrdi.

- Ili će nas napasti istodobno s dvije strane, ili crveni ok

lopnik namjerava navaliti istodobno i na županov dvorac, pa ako

naiđe na otpor, onda će valjda doći u pomoć ovi s ove strane.

- Po svoj prilici ova četa sa sivim vođama dolazi samo kao

pojačanje. Kreću polagano, ne žuri im se.

- Dosta smo vidjeli. Sad znam gdje ću tražiti crvenog oklop-

nika.

I puni uzbuđenja potjeraju konje ravno k svojem cilju.

Jašući najbržim trkom, opaze jahača koji im dolazi u susret. Izašao je ispod

drveća i banuo na malu čistinu. Sva trojica ga promatraju. Nijedan ga ne

prepoznaje. Odijelo mu je tamno, konj čvrst i dobro hranjen. Ne znaju kamo bi ga

svrstali, čekaju dok im se sasvim ne približi, ali konjanik skrene desno, želeći

ih izbjeći.

- Taj jaše baš gore prema onoj četi što se sakrila iza one

šume - upozorava ih Velislav.

- Čini se i odijelo ga izdaje, zaustavit ću ga.

I šimunić potjera konja prema momku da ga zaustavi. Ali on skrene i pojuri pored

njih da izbjegne sastanak.

- I to je Lukavčanin. Bio je očito negdje na straži.

- A mi smo otišli baš u nepravi čas i ostavili svoje kuće.

- Kao da se sprema podoh na čitav kraj. Pencinger je zatru-

bio u bojnu trublju. Naprijed, braćo!

Tri druga žure da što prije stignu kući i objave ljudima što se sprema.

I uskoro stigoše pred županov dvorac. U dvorištu stoje Draže-nićev zapovjednik i

kaštelan s naoružanim momcima. I župan je u oklopu, spreman na boj.

- Gdje ste za ime božje? - viče im on. - Dolaze Lukavčani.

- Vidjeli smo ih i zato evo nas natrag.

- Već sam dao objaviti po brzotečama svim vašim drugovi

ma. Od kuće do kuće nose crne vijesti o crvenom đavlu koji se

približuje.

- Ne mičite se odavde, gospodine župane - veli šimunić

Berislaviću.

- Tu ja zapovijedam, moj mladi gospodine, ja i moj mač.

Prije ću glavu ostaviti nasred ceste negoli dopustiti da netko dru

gi sasiječe onog lupeža. Možda je baš zato došao da mu se osve

tim.

- Najprije ću ja s njim govoriti - naglasi šimunić, a njegov

drug Velislav odmahne rukom:

-

- Nitko od nas ne zna tko će s kim još do zapada sunca mo

ći razgovarati, a Lukavčani imaju još jednu četu, ne zaboravite,

moj prijatelju.

Na hitrim konjima dolaze drugi plemići.

- Evo naših drugova. Svi se okupljaju.

Sa svih strana hitaju oboružani ljudi na konjima. Svi su članovi turopoljskog

banderija, plemići, seljaci. Svi se okupljaju oko kapetana banderija i čekaju

njegove zapovjedi.

- Brzoteča! - kliknuše svi, okružiše ga, ispituju i traže vije

sti. Zadahtani čovjek javlja:

- Lukavčani su navalili s one strane u Pleso, pa na dvorac

plemića Modeca. Razrušili su ogradu, provalili u dvorište, iskopali

škrinju s poveljama.

- Županu će smaknuti zeta, a Turopolju oduzeti slobodu.

- Ljudi, danas je pohod na povelje. - I dok to reče, Pogle-

dić promatra župana koji je otišao u dvorište i nešto određuje. A

na trijemu kroz prozor provirila je djevojka. Crni veo pokrivao

je zlatnu kosu. U blijedom licu neka apatija kao da se pomirila

sa sudbinom. Sagnuvši se prema dvorištu, zapita oca:

- Recite mi, oče, otvoreno, što se sprema? Dovoljno sam ja

ka da sve dočekam mirno.

- Trebala si me slušati kad sam te molio da ideš u Zagreb.

- Meni je mjesto uz svojeg oca, ponavljam to stoti put.

- Još bi uvijek mogla uteći Vileno, onome što nas čeka.

Mladi će te ljudi otpratiti do Save.

Pogledić odmah ponudi svoju službu i nagovara Vilenu da se sklone još u

posljednji čas.

- Plemenita gospođice, ono što se sprema nije za vašu žen

sku nježnost. Niste navikli uzbuđenjima.

Neka mrka ozbiljnost prelazi joj licem:

- Ne dopuštam nikome da me još i danas smatra razmažen-

kom. U sreći svatko je mogao da me mazi, ali u nevolji neću biti

slaba žena koja bježi. To upamtite, gospodine Poglediću, a i vi

oče.

Pogledi su upereni u nju puni iznenađenja. Navikli su gledati tu lijepu glavu,

nagnutu u stranu kao od nekog pustopašnog prkosa, plave oči, uvijek nasmijane, i

lice obasjano bezbrižnim smijehom jer ga je sreća stalno milovala.

Sada se u okviru tog prozora odražava njena slika u crnini s blijedim licem,

umornim pogledom od pretrpjelog užasa. Ljupko biće pretvorilo se u odvažnu zrelu

ženu koja hrabro čeka ono što ima doći, a usko je vezano s njenom sudbinom. Zna

da se približavaju crni oblaci, ali ona ne bježi. Ovakvu je nisu poznavali ni

otac ni oni drugi. I načas su svu svoju pažnju svratili k njoj na prozor.

Ali brzo ih opet zaokupi pripovijedanje brzoteče koji još uvijek sjedi u sedlu i

odgovara ljudima na stotinu pitanja.

- Mislili smo: Lukavčani će doći da se osvete županu jer je

odbio sramotnu ponudu. Kad tamo, prešli su čak u Pleso da tamo

izvuku povelje.

- Simunić, Pogledić i ja vidjeli smo gore neku četu od go

tovo četrdeset ljudi. Ovi idu možda na župana, a oni drugi na

povelje.

- Neka dođu - vikne župan.

Drugi se ponovo obraćaju brzoteči:

- Nije moguće što ti pričaš. Kako su Modecu mogli oteti

škrinju s poveljama?

- Rekoh vam. Iskopali su i oteli.

- Nemoguće, velim. Nitko ne zna gdje smo je zakopali -

naglašava Pogledić.

- Našli su je smjesta. Vidio sam na svoje oči - tvrdi brzo

teča.

- A crveni oklopnik s njima?

- I s kapetanom vojnika određuje i zapovijeda.

- A kamo je krenuo od Modeca?

- Odjahali se svi prema Velikoj Mlaki, a smjerom koji vodi

ovamo.

- Ili na župana? Ili na općinu?

- Na mene - oglasi se župan, dolazeći iz svojeg dvorišta. -

čekam ih.

- Trebalo bi izići izdajniku u susret - predloži netko, ali

kapetan banderija ih zaustavi i stade određivati kamo se tko ima

postaviti i onda pozove Lučića, Draženićeva kaštelana, pa mu na

redi što sve ima poduzeti za obranu županova dvorca, kako ima

javiti na općinu brzotečom ako bi se Lukavčani pojavili prema

Berislavićevoj kući.

- A moj banderij neka me slijedi. Valja nam čuvati općinu

gdje su pohranjene naše općinske slobode u poveljama. Makar

smo ih dobro spremili, oni će razrovati do dna da ih pronađu.

Svaki je primio zapovijed. Onda kapetan banderija razloži:

- Ako su dvije čete, moja braćo, znak je da će svakako jed

na napasti župana, a druga općinu. Više im je do toga da općinu

učine vazalom kneza Brandenburga negoli pojedinca, a naš kraj

predstavljaju župan i općina. Navalit će, dakle, na njih u prvom

redu.

Pošto je kapetan sve odredio što se ima učiniti, zamole ga Arnabasić i Pogledić

da smiju pratiti Šimunića koji želi da ide u susret crvenom oklopniku. Kapetan

im dopusti i dade im potrebne

upute.

Dva druga slijedila su Šimunića. Krenuli su cestom i pošli kraj Kuševićeva

dvorca. Šimunić ih zaustavi da ga pričekaju, a on ide sve do vrata u dvorište.

Uz ogradu stoji Žarko i promatra što se događa. Opazivši zagorskog plemića,

pozdravi. Momak osjeti da mu Simunić nosi neke važne vijesti. Lice mu odaje ne

samo uz-

¦ifz.-MJ.Ji

buđenje nego i tronuće. I oslovi momka bez grubosti kojom je još danas nekoliko

sati prije tražio od njega da mu pokaže Jeienkovo boravište.

- Žarko, kaži gospođici Jasenki da imam važnu vijest. Gos

podar dolazi, želim s njom o tome govoriti.

Momku je gotovo zastalo srce i kao bez glave potrči mladoj gospodarici.

Slušala je protrnuvši, a ipak ne može zaboraviti kako se danas rastala sa

šimunićem.

- Rekla sam mu neka mi ne dođe više na oči, a ti...

- Ne odbij te ga, gospodarice, moramo čuti što će nam kazati

o gospodaru. A on mi je rekao: "Doći ću." Hoće da se pobije sa

šimunićem. I sada dolazi.

Osjetila je želju da čuje nešto više o bratu, pa silazi stubama i pohita preko

dvorišta. S one strane sjedi u sedlu zagorski plemić. Jasenka ga pogleda i čita

mu u licu koliko mu je duša zatalasana onim što nosi u sebi i bez pozdrava je

oslovi:

- Gospođite Jasenka, dolazi vaš brat.

- Otkuda? Kada?

- Ni pola sata neće proći i već je tu.

- Da se s vama pobije?

- Kamo sreće da mu je samo to namjera.

- što bi ga drugo moglo sklonuti da dođe, kad je poručio

da vam dolazi na megdan?

- U vašim je rukama sudbina čitavog kraja. Spasite domove

svoje braće. Svi su oni vaši, makar su vas htjeli napasti. Vaše

srce nije osvetljivo.

- Učinit ću sve, ali od koga da ih spasim i od čega?

- Od onoga što on namjerava. Idite u susret bratu i recite mu

neka uzme na nišan samo mene, a sve druge ostavi u miru.

- Sigurna sam i nije potrebno moliti ga za to.

- A ipak već je bio u Plesu i kod Medeca oteo slobodu nje

govu pisanu u poveljama.

- Modecu je oteo povelje?

- Da, gospođice Jasenka, zajedno s plaćenicima,

- Nikad to ne mogu vjerovati.

- Ne čini to on po svojoj volji. Znam, osjećam, gone ga Lu-.

kavčani. Mora, svezali su ga tko zna kakvim prijetnjama.

- Prije bi umro i deset puta nego se pokorio bilo čijoj sili.

Nikad nije bio kukavica.

- Znam, nije bio, ali oni mu možda prijete da će učiniti zlo

vama i vašoj majci ako ih ne bi vodio. Sada već i sam vjerujem da

ne može to sve činiti iz vlastite osvete. Njega su zarobili đavli i

možda baš sve to zbog vas čini da vam spasi život, a možda i

čast. Razumijete li, Jasenka što mislim?

- Razumijem - odgovori polumrtva.

- I zato vas molim da mu idete u susret i recite što god sa

mi znate. Kad sam danas bio prvi put kod vas, odbili ste me da

idete sa mnom tražiti brata. Ali tada je stvr-.r bila drukčija, a sada on dolazi

sam na čelu Lukavčana...

- A tko vam veli da je on na čelu onih što otimaju povelje?

- Brzoteča ga je vidio kako ravna napadajem na Modecov

dvorac i sam sam vidio crvenog oklopnika kako dolazi na čelu

Lukavčana.

U dnu duše Jasenka osjeti težak udarac. Gotovo je pod njim zastenjala, ali se

uspravlja, diže ruke na obranu i blijedim se usnama brani:

- Ne, ne. Ne smije to biti. Ne može biti, ne smije!

- I život bih svoj dao u potvrdu vaših riječi, ali on je to, vi

sami znate da je on. I Lukavčani više ne taje. Molim vas slijedite

me. Idemo u susret zajedno. Podsjetite ga na to neka misli na

vašu sreću i na život majke. Neka se otme Lukavčanima i prijeđe

k nama i sve će biti zaboravljeno.

Podilazi je drhtaj, a svaka riječ para joj dušu i ne može smoći riječi.

U želji da je svlada, nastavlja svoju molbu:

- Zamislite, Jasenka, krv će se proliti ovom našom zemljom,

vi to jedini možete spriječiti.

Klonula je na ogradu i prošaptala:

- Idite, sama ću učiniti što mi dužnost nalaže i što ...

Ne može dalje govoriti, samo klone, pa ide u dvorac i ostavlja Šimunića na

ogradi.

Nije stigla dalje od trijema u prizemlje. Zaostala je i prislonila se, trese je

zima. 2arko joj prilazi, promatra je nekoliko trenutaka i onda započne moliti:

- Gospodarice, možda biste ipak išli u susret gospodaru?

Ošinula ga je pogledom ukora:

- I ti vjeruješ da je on pod crvenim oklopom?

- Ne znam i ne vjerujem, ali ipak bih otišao da vidim barem

vizir. Da vidite gledaju li kroz one rupe vizira njegove oči.

Ona zakima, pa mu naloži:

- Neka mi gospodarica pozajmi svoju crnu peču i crni ha-

ljetak. Ugurat ću se među svjetinu ili negdje kraj ceste, iza živice.

Znaš li možda ti kakvo zgodno mjesto da se sklonemo?

- Već znam. Povest ću vas tamo gdje nas nitko ne može vid

jeti. A vas nitko neće prepoznati u onoj crnoj suknji u staračkom

haljetku i peči. Bit ćemo baš kraj ceste da ga vidite kako prolazi,

a nitko neće vidjeti vas. Ako ga prepoznate, oslovite ga.

- Ali tebe će ljudi poznati.

- I ja ću drukčije odjenuti da nikome ne padnem u oči.

Brzo ulazi u kuću, a momak joj donosi određeno odijelo.

Jasenka pribode crne pletenice na tjeme i pokrije ih širokom

pečom.

Kad se sva izmijenila u crnoj staračkoj haljini, izađe iz kuće. Iza staje čeka

je žarko. Na mala vratašca izišli su kraj dvorca u šljivik, pa onda u šikaru.