MARIJA JURIĆ ZAGORKA

GORDANA VIII

MARIJA JURIĆ ZAGORKA

GORDANA

Za izdavača Petar Majstorović

Glavni urednik Marijan Sinković

Likovna oprema Ferdo Bis

STVARNOST ZAGREB “•"•

DOLAZI

Kao glas noćne sove prošla je jezovita vijest čitavim krajem o pohodu Lukavčana

koje vodi crveni oklopnik. l diglo se na noge sve što ima oružja i oruđa da

brani svoje domove od onoga što ima doći. Brzoteče divljim trkom idu”od mjesta

do mjesta, javljajući ljudima da dolaze vojnici iz Lukavca na čelu s crvenim

oklopnikom, da otimlju i pale na lomači povelje, njihove slobode. Plemići hodati

i siromašni, seljački i gospodski, di?u se u obranu. Svi su spremni na borbu, a

još spremniji na smrt. Bolje umnjcti nego robovati otmičaru bilo kojeg imena,

vjere i porijekla, hio to kne/ Brandenburg, ili vlast na vrhu kraljevstva bilo

kojeg imena.

Diglo se Turopolje. Zatalasali se ljudi. Uzbudila srca. Svima je u glavi samo

jedna misao: ra/hii: napadače.

U Lomnici nekoliko kuća. Pred njima su domari, susjedi, težaci i nekoliko

plemića iz raznih dvoraca.

Kao crna avet. vuče se cestom lukavačka čeljad, preskakuje grabe i

pada baš pred Lektorice \ u kuću. Kapetan lukavačkih momaka zapo

vijeda gospodaru kuće-; •

- Daj ovamo povelje!

Nemam ih u kući. gospodine, a da ih imam, ne bih ih dao. Pošten čovjek ireba

svoju slobodu kao kruh i sunce. Samo hulje i razbojnici mogu biti bez slobode.

Njima je dovoljno da se nažderu i naloču. Čovjek ima svoj dom i brani ga.

- Hoćeš li mi dati povelje ili ne?

- Moji su ih pređi stekli zato Sto su se u poštenju svojem borili za dom. Svaki

bi me pošten čovjek morao prezreti kad prije ne bih dao život, nego pošteno

stečenu sloboštinu.

Lukavački kapetan podrugljivo se hihoće:

- Dok izmolim molitvu, neka su povelje u mojim rukama.

- Neka moli vrag pakleni - odgovori Lektorić.

Tog časa Trumbetaš udari straga kapetanova konja u noge. Ovaj se povali, a

kapetan leži na tratini, seljački plemići bace se na njega. S ceste dohitaju

vojnici na konjima i svjetlucava koplja zabadaju se u meso branitelja.

Sudaraju se branitelji sa silom. Motike udaraju po glavama, a mačevi po prsima.

I po koja motka i sjekira pomažu.

Deset vojnika jedva se otimlje obrani. Lukavčanima dolaze u pomoć još nekolicina

s ceste.

Strahovita bitka oružja i oruđa. Mladi plemići Modec, Mušić i Tolović dojahali

su na hitrim konjima i brane svoje drugove golim mačevima.

Bije se bitka, prska krv. Konji gaze preko ljudi i opet posrću, pogođeni

poljskim oruđem.

Krikovi, psovke, kletve i udaranje gvozda.

A iza kuće seljačkog plemića Lektorica dva vojnika kopaju, zaštićeni petoricom

drugova. Hitro kopaju.

U dubokoj jami gvožde udari po drvetu.

- Evo je! Tu je škrinjica - najavi kopač. Drugi se sagne i digne malu kutiju od

drveta zatvorenu lokotom pa brzo na konja.

Svi su odjahati iza staje, preskočili grabu i zamalo su na cesti gdje na visokom

konju čeka momak. Sa sedla vise dvije vreće. Brzo spuste u jednu od njih malu

škrinjicu, pa onda momak krene s lakim teretom, obilazeći borbeno klupko i

zaustavlja se na cesti gdje čekaju Lukavčani.Voda sjedi mirno na sedlu, sav u

crvenom oklopu. Na kacigi vjetar vitla crvenim perjem. Lice mu pokriva vizir,

samo dvije rupe omogućuju mu da gleda.

Spašen iz ruku branitelja, sav razderan i isprebijan, digao se kapetan plaćenika

na drugog konja i pohitao prema vodi. Putem nastoji popraviti razderani haljetak

i pokriti ga plaštem. Onda pristupi crvenom oklopniku i nasmije se:

- Iskopali su povelje i pokopali već drugog plemića. Tako mi, eto, idemo

Turopoljem i pokapamo, ali ipak svatko ostaje živ. Tko nam može spočitnuti da

činimo nasilja.

- Do kraja ovog pohoda neće baš svi ostati živi. Tada crveni voda digne ruku u

znak da se četa ima svrstati. Onima koji se još uvijek biju pred Lektoricevom

kućom kapetan odredi:

- Vojnici, na okup. Ostavite ovu gamad. Ima važnijeg posla.

- Na općinu! - vikne jedan od vođa vojnika. Na tu se zapovijed Lukavčani počnu

povlačiti od kuće seljačkog plemića. Sada još žešće branitelji navaljuju na

njih.

Od desetorice vojnika bez konja ustala su dvojica Od trojice ranjenih ,ve°o se

jedan na sedlo svojem drugu, utekao. On, koji su obraml, svojc konl udarcima

koplja požure se na cestu do glavne čete. Iz kuće su izašle/eiie i plačući

navješćuju: __ Sve uzalud Odnijeli su našu slobodicu.

Kako? Povelje Nemoguće. ..

Vidjeli smo kako su ih straga u dvorištu iskopali i ponijeli.

Zaprepašteni zglcdaju se plemići s opljačkanim Lektprićem.

Sto to znači, ljudi” Zar đavo vodi Lukavčane i pokazuje im naša

Skr° Pohitaju iza kuće gdje nađoše iskopanu jamu i praznu.

- Kako su mogli naći škrinju kad smo je mi sami zakopali? "amo

smo mi (tm)^*L-m ^j, pogodihi uM _ pripovijeda plemić

M CC” Kako se može odmah pogoditi, kad smo ih mi sami /ukopali zajedno? Ni

susjed za susjeda nije /nao kamo je koji skU muo svoje p> <\ elje

-- Tu čovjeka ostavlja pamet.

l baš kod Modeca pogodili i kod mene - naglasi Lektonć.

- Drugdje |oš nisu bili.

I nastade šutma. stratim iu. pitanje u očima. Nemir im trese tijela i duše kao

da neka neman tiho i nevidljivo obilazi oko njih i jezovitom zloćom otkriva

neprijatelju zaklomšte starih papira sto nose u sebi njihove

sloboštine. ..,.

Bijesno zuri Lektonć u iskopanu jamu iz koje su mu odnijeli škrinju

Blijeda lica i očajna pogleda obraća se drugovima:

A što sad” Od ovog Časa sam sluga, rob lukavačkog kneza,

budimske vlasti, svih lopova i razbojnika Koji posebnu /a moiim životom

Njegov se glas ori dvorištem kao vjesnik osvete.

Uz kuću prislonila se njegova žena i sklopljenih ruku plače.

A svi okolo stoje i šute.. Peku ih misli u ^Lr/i Ne mc^U natrag tom nevidljivom

čudovištu koje bi moglo Lukavčanima pokazati gdje su sklonili svoje povelje.

l neprestano obnavljani pitanja, dozivaju sjećanje. Muče muku njihove misli kako

da nadu puta k nevidljivoj opasnosti koja Lukavčanima razotkriva najskrovitije

im tajne.

- Kako su mogli pogoditi već dva puta? Zar s njima putuje

nečastivi? ...

Neman je izdajnička neka neman izopćena od ljudi razbojnika i

đavla paklenih!

- Što neman? Čovjek je to koji im je rekao, ali tko? Zar nas je netko promatrao

i/ oblaka?

- Drugo se ne može n i n i u Bili smo samo nas desetorica vjernih

drugova. v"

- Pravo vili Modec. Idemo svi. I seljački gospodski plemići. Jednako gubimo

svoju slobodu.

- Uzalud je sada ra/bijati glave tim mislima Bolje je razbiti mačem. Hajdemo,

braćo.

- Mi smo je već izgubili. Modec i ja - veli Lektorić. - Hajdemo, braćo, u pomoć

drugima, ili barem na osvetu.

l Lektoricu dadoše konja pa uzjaše, uzima koplje Stoje palo iz ruku nekom

vojniku.

Tako se i Lektorić pridruži Modecu i Mušicu da se upute u pomoć braći. Još im

pogledi dosežu Lukavčane. Nisu odmakli daleko. Ali plemići ne krenuše za njima.

Poznaju točno poprečne putove i odluče se kroz šikare, šiji vike i poljane da bi

prestigli crvenog oklopnika i prije njega stigli pred općinu.

Žurili su se i pregazili mnogu tek zasijanu oranicu kako bi što prije javili

braći da Lukavčani smjeraju na općinu.

Znojni i zadahtani. izašli su na trg pred općinom. Već izdaleka razabiru svoje

mlade drugove na konjima kao i banderij pod vodstvom turopoljskog kapetana.

- Banderij je na okupu! - veli Modec. - Valjda su već unaprijed pogodili kamo

želja vuče otimače.

Pogledić i Arbanasić opaze jahače pa hn izlaze u susret. Obasiplju ih pitanjima.

Modec priopćuje što se desilo pred Lektorićcvom kućom i kako su mu odnijeli

povelje.

- Što to veliš? - zaprepaste se mladi ljudi. - Kako su mogli znati gdje se

nalaze škrinje? Pa to je kao neka čarolija?

- Našli su i jednu i drugu škrinjicu. odmah otprve. Dok su se sprijeda pred

kućom ljudi branili, oni su se zavukli iza kuće i brzo iskopali.

- Nečastivi plete ovu zasjedu, braćo. a: - Nemamo kad o tome raspravljati.

Hitro svaki na svoje mjesto.

- Pravo rekoste. gospodine kapetane, jer oni dolaze baš na općinu. “!• - Otkud

znaš?

- Čuli smo kad je Lukavčanin izdao nalog, pošto je crveni oklopnik 4>o znak

rukom prema Gorici.

- Jao nama. neman nas je zahvatila svojim šapama.

- NaSu plemenitu općinu hoće učiniti vazalom? Čujete ljudi? - objavljuje

kapetan.

A svima plamte lica. Župan viče:

- Ubijte crvenu neman. Tko ubije crvenog oklopnika. neka mu bude moj dvorac.

Tako mi časti!

Ali ovog časa nitko ne uvažava Županovo obećanje. Nitko ne traži dvorac, svatko

Želi samo sačuvati svoju slobodu, svatko želi proliti krv onoga koji se opasio

crvenim oklopom.

Metež je pred općinom od ljudi koji dolaze pješke, noseći sa sobom oruđe, l svi

se svrstavaju oko konjanika. Kapetan banderija uzvikuje:

- Mir. tko nema konja, natrag. Konjanici naprijed. Vi drugi ostanite straga,

pregazit će vas lukavački jahači.

- Ciljamo mi na njihove konje, sve ćemo ih ppleći na ledinu.

- Morale se pokoriti mojoj zapovijedi. Kako ja odredim, lako će biti. Svatko ima

svoj posao.

Pokoravaju se s oruđem u ruci i s mrkom odlukom u duši. ?"• - Razbit ćemo ih -

viče Lektorić napojen osvetom.

Tada kapetan banderija javlja crnu vijest: “ -v “

10

Ne dola/e samo ovi cestom l s one strane ceste vidjeli su četu sivih

konjanika, l ono su Lukavčani Doti će crvenome u pomoć. Dok on navali na općinu,

oni će drugi na župana.

Vijest o nekoj sivoj četi kuja ilnla/i odozgo da im udari u leda pronosi se od

usta do usta. pali ih plamenom otpora. Svima je jasno: ne mogu odolieti. Ne mogu

odbiti navalu. Ali branit će se.

"- Umirati je bolje nego robovati!

Na vrancu iznenada se poja \ i / u j\m. Blijed je. u ruci mu goli mač. Svi ga

gledaju začuđeno, s nijemim pitanjem:

“"Zar |e gore ostavio kćer?"

U susret mu pohita kapetan i moli:

- Vratite se. gospodine Beiislaviću. Štitite svoj dvorac.svojepovdje i svoju

kćer. Ne ostavljajte je.

- Sama je tražila od mene da idem na općinu.

- Onda neka i ona dođe dolje pa da je sakrijemo u zgradu.

- Ni maknuti se IH\c "va je kao izbezumljena. A gore su Lučić i Draženovićevi

momci Sami ste im vi odredili kako se moraju vladati.

Dolic iz banderija netko vikne:

. idu Lukavčani1

Kapelan skrene kći , Za njima jurne župan. Već su obojica ispred bandcrija i

gledaiu duž ceste.

- “idu davli!

Crveni ih vodi! Crveni oklopnik dolazi!

Topot konja čini im se grmljavina pa”kla M icilucanje kopaija ispunja ih nemilim

osjećajem.

L” prvi čas svi su pred općinom ukočen ledeni. Tek kad ih kapetan oslovljuje.

razbudili se. uzavreli. Banderij stoji u polukrugu poput potkove da im

neprijatelj dođe ravno pred mač.

Samo Šimunic ide naprijed, sam samca t. i potjera konja cestom.

- Cvjeiko je poludio - vikne Arbanasić i pohita za njim trkom.

Ljudi pred općinom ne /naiu /ašto i^a m!.;i1 plemić h\aia i začuđeni promatraju

kako ga je dostigao i zaustavio.

Nekoliko sioima koraka pred njima pojavio se crveni oklopnik. Okružen je

vojnicima u ždieznoi huino| opre n •!. Šimunic se zaustavi i veli svojem drugu

Arbanasu, u koji ga je dostigao:

- Ostavile me. gospodine Velislave.

- Ovdje ga kanite izazvati na megdan? Sasjeći će vas.

- Neću trgnuli mač i ne može me napasti, a da ne osramoti svoju čast pred svima,

- Dakle, vi kanite gospodine Šimuniću...

- Govorni s njime.

Mislit će svijet pred općinom da ga molite za milost.

- Zar ste izgubili ]>i>\”ic]enic da la”i u IH •,.: ništa šio hi moglo baciti

sjenu na moj obra/, na odvažnost? Neću ponizili ni sebe ni vas, nikoga. Bio sam

s Jelenkorn prijatelj, govorit ću s njime.

Dobro, odlazim ali osla! ću tamo iza šikare u blizini.

I skrene konja, preskoči grabu, pa zađe za gustu živicu kraj ceste. Tamo podalje

u grmlju ~.\\i/\ Arbanasić žensko stvorenje u crnoj peči, u

l*

crnom haljetku i suknji. Stoji uz nekoga čovjeka u poderanom kaputu, sa širokim

klobukom na glavi. Žena je navukla crnu peču na lice. a ruke sklopila. Očito se

skriva od Lukavčana i boji se.

Dalje je Arbanasić ne gleda. Sva pažnja prikovana je uz Šimunića koji stoji

nasred ceste i čeka povorku Lukavčana. Ima ih više od četrdeset. Koplja im strše

uvis kao šuma oštrica Što prijete. Na čelu jaše crveni konjanik.

Stigavši bliže Šimuniću. crveni je usporio trku. Okreće se k onima u bojnoj

opremi. Očito im nešto govori, izdaje nalog. Što li? Trojica izlaze iz povorke

kao da žele zaštititi crvenog vodu.

"Kukavica" - pomisli Velislav. - "Boji se da ga ne uhvatimo! I kako se oprezno

ogledava oko sebe?"

Na cesti čeka zagorski plemić pa uzdiše:

- Da mi je s njim govoriti u Četiri oka. Ili bih ga svladao riječima, ili

sasjekao mačem.

Pozorno prati Velislav iz svojeg zakloništa. Očito je crveni oklopnik prepoznao

Šimunića na konju, usred ceste i ne želi se s njim sresti. Velislav sve to

promatra, ali mu zahvaća pažnju i žena u crnoj peči. jer je pala na koljena.

"Jadna žena. strepi od njega!" - pomisli Arbanasić. ne sluteći da se pod crnim

ruhom i pečom krije Jasenka. Jadna djevojka ne može više da se održi na nogama.

Klekla je na zemlju, a Žarko stoji uz nju u poderanom kaputu i šapće joj:

- Pazite, promatra nas Arbanasić.

- Što hoće. gospodin Šimunić - pita ona. ne brinući se za drugo. Sasvim se

zavukla u crnu peču i nepomično zuri u crvenog oklopnika. Ali još je daleko.

- Pazite gospođice, gospodin Arbanasić često nas promatra.

- Šuti. Ne gledaj ga. Hoće li doći bliže crveni oklopnik? l dolazi bliže.

Dolazi.

Ništa ne postoji za Jasenku, samo taj crveni oklopnik. l dršće. To je onaj oklop

koji ona poznaje. Zakopala ga je u staji. I otkopala i našla praznu škrinju.

Zima je strese usred vrelog dana i duša joj dršće od strahovite zebnje. Usne joj

se sledile. Strava joj teče žilama kao ledena zmija.

Sa ceste dopre do nje glas lukavačkog kapelana. Prignuo se k uhu crvenog

oklopnika. Zar prima njegove naloge? Sada ide prema Šimuniću. Svaka kretnja

oklopnikova i kapetanova ide joj kroz žile.

Nekoliko koraka pred Šimunićem kapetan lukavačkih vojnika zaustavlja se i pila:

- Sto želite, gospodine?

- Želim govorili sa svojim davnim prijateljem, a sada crvenim

oklopnikom. . .,

";” - Nema vremena. . " A-.

<... - Imal će vremena jer on me zvao. y, , .-u . , •;

•

, - Kako bi vas zvao? Po kome je poslao poruku? “ ; ,

- Znam po kome. l znam da mi je javio: doći će da se ta moom

^A

nj - Tako? Pričekajte da mu kažem zbog čega ste došli.

--

] k a pet a n se \ ra 11 Šimunić razabire da mu saopćuje njegovu poruku i prima

mcgo\e naloge Opet se kapetan vraća k njemu.

- Plemeniti gospodin Jelenko Kušević sada nema vremena. Ali kad svrši svoj

posao, onda će vam doći na megdan.

Nema važnijeg po^la <>d izravnanja časli. Kada ćemo izravnati i kako. 10 hoću da

mu kažem.

- Svaki \itcz zna kako će izravnati čast.

- Prepustite to njemu i meni.

Šimunić je dojahao pored kapetana bliže crvenom oklopniku. Uzalud mu kapelan

nastoji zakrčiti put. Šimunić se zaustavi oko dvadesetak koraka od oklopnika i

veli glasno:

Želim gen 01 m tobom. Jelenko. jer možda za koji sat neću više biti na životu

Umjesto oslov jcndt odmah odgovara kapetan osorno:

Maknite se s puta. gospodine! l opet poja ha Simunu nekoliko koraka bliže.

-- Čuj me Jelenko.

I/a živice skamenjena kleči Jasenka. Uha su joj rastvorena, svaka kapljica krvi

picivoicna K u sluh. Ukočena bez daha i kucaja Čeka. Sva njezina duša če/ne da

čuje oklopnikov glas. Ali on se ne odazivlje. Ili Jasenka ne čuje Šum! joj u

glavi kao u velikom mlinu. I trgne za rukav Žarka:

Je li su rekao?

Ništa Možda će ipak odgovoriti kad mu kaže što je naumio.

l utihnušc o”K”ic Jasenka i momak Čekaju iza grma dršćući.

Držeći uzde. uoknuk i miran Šimunić poziva:

Jelenko! Dođi načas! Ne uzimam oružje. Goloruk te Čekam. Želim li samo kazati

jednu jcd1 IH. riječ.

Ni kamen nije tako krut. leden i ukočen kao Jasenka iza živice. Uzalud. Ništa ne

čuje.

Ipak nešto se događa na cesti, ali što? Vidje ostavlja, sve joj igra pred očima.

Ruka crvenog oklopnika di/c se uvis. Ruka u bojnoj rukavici. Diže se ruka kao

strašilo, kao crveno krilo neke zlokobne nemani.

Što znači taj znak. što govori taj pokret ruke? Ne zna Jasenka. Čeka. istražuje

Umjesto riječi crvenog oklopnika. opet sluša Šimunićev glas: Veliš Jelen k. d;

ti idem s puta? Ne mogu dok me ne saslušaš. Hoću da isprosim u t l L h n K . Da

nju usrećim. Zbog nje dođi, ostavi neprijatelja. Vrati se k nama. Sve je

oprošteno. Jelenko. za sestru, za majku.

Jasenku zahvat L .Hoće da ustane, viče u sav glas. ali sva je u grču. I hoće da

potrči na cestu. Ne može. kleči, ruši se. tijelo je krhko.

Crveni okU-rt k ponovo diže ruku i učini znak otklona.

Nećeš ti usrećim sestru? Jelenko. nije ti ni do majke ni do sestre”.” Dođi

d. ti kažem...

Ne. ne. Ne i”i < n govoriti o meni. Ne, dahće djevojka. Ali riječi su

jo.l ostale samo šapat Ona misli da viče. ali nema daha ni glasa. Samo joj u

grudima hropće

14

Cestom se začuje topot konja, diže se prašina i neki oklopljeni ljudi okruže

crvenog oklopnika, jedan pograbi Simunićeva konja i silom ga vuče u stranu, dok

vojnici pojure naprijed.

- Sramotom si posuo obraze sakrivene vizirom, Jelenko! Izdajice kleti! Dao si me

napasti golorukog! - viče Simunić.

šimunić izvadi mač. S one strane preskoči Arbanasić živicu i golim oružjem ide

da brani druga. Lukavčani hitaju naprijed dok su tri vojnika ostala da svladaju

Šimunića. Udaraju ga mačevima, ali on se brani. I njegov drug mu pomaže.

U šikari kraj ceste nešto se pomaklo, konjanici iz guštare izjahali. preskočili

grabu i našli se na cesti.

Jasenka zapanjena gleda kako se iza njezinih leda pojavljuju plemići. I prepozna

zagrebačku gospodu Mrnjavčića, Vojkovića, Kraljevića i njihove drugove. S golim

mačevima priskoče u obranu Šimunića, ali Lukavčani, čim su ih opazili, dadoše se

u bijeg pa ravno za svojom četom što je brzim trkom krenula na općinu.

Šimunić i Arbanasić razabiru da im je put slobodan. Začuđeni gledaju zagrebačke

plemiće:

- Otkud, braćo? - pita zadahtani Šimunić.

- Iz Zagreba. Zvali ste nas, gospodine Cvjetko. >/,.,. V<*,

V-*M - Ja? Ne znam ništa o tome. >v-s*

- Došao je glasnik da svakako budemo što prije ovdje.

- To je župan poslao glasnika. Eto, vidite. Zlo se sprema.

- Čuli smo od brzoteče još pred podne i evo nas.

- Hajdemo za njima.

- Onda preko vrtova da stignemo prije njih. Začas smo tamo, a Lukavčani moraju

obići nekoliko zavoja.

Smjesta pojuriše. Hitaju, gazeći zasađenu zemlju koja im je dragocjena. Ali ne

može se drukčije.

Velislav je zaboravio ženu u crnoj peči stoje klečala u živici. Sad je izašla na

cestu sa Žarkom. Groznica je trese:

- Što mislite, gospodarice?

- Misli su mi nemoćne, srce mrtvo.

- Vitak je, visok kao naš gospodar, ali neću da je on - naglašava momak.

- Knežev lakrdijaš je rekao: nekoga su poslali da ubaci mržnju medu nas. To je,

samo to vjerujem, premda sam... ali ušuti. Neće da vjeruje, premda je vidjela

oklop. Ovaj isti. Zakopala gaje i opet je iščezao.

- Idemo pred općinil. Žarko. Sakrit ćemo se i gledati.

I njih dvoje odu.

Šimunić s drugovima stiže pred općinu.

Nitko ne opaža plemiće koji su stigli sa Šimunićem i dvojicom Turopoljaca. Svi

su kao odsutni. Vid, sluh, svi osjećaji njihovih duša, sve je to prikovano uz

oklop što se crveni na prsima vode lukavačkih plaćenika.

Još samo pedeset koraka.

Neprijatelji šute. I branitelji. Nešto je ovog trenutka palo medu njih. Neko

pitanje zadršće u zraku, nijemo, u svim prsima.

Što će biti sada?

Tko će progovoriti”.” Tko izazvati?

Sva pažnia onih pred općinom usredotočena je na kretanje crvenog oklopnika.

Ali on je miran. Suvereno ponosan Pod oklopom kao da se sakrila nabujala mržnja.

Čini im seda je taj crveni ok”.oj kna\ oblak ;/ koieiia ^ provaliti žarka bujica

Šute. Kapetan turopoljskog banderija sjedi u svom sedlu. Uza nj župan. Bli|ed.

krut. žedaja boja t Wi napadaja "koji se^piema udaiio m u je u obraze hladan mir

Probada pogledom mržnje oklopnika, okružena lukavačkim vojnicima.

Što čeka0 pitaju se branitelji pred općinom.

Možda očekuje dola/A -A ih momAa Mi> MI ih mladi plemići vid|eli u zasjedi”“

Kaciga se okrene prema lukavačkom kapetanu. Očito mu nešto kazuje. Ali to nitko

ne čuje

Lukavčanin digne glavu, gleda hrvatske plemiće. Glas Lukavčanina prenosi se nad

glavama onih pred opi. mom

- Po nalogu uzvišenog knežev skog gospodara i/nesitc povelje svoje općine da se

ustanovi jesu li krive l prave.

Kao udar vjetra, djeluju te riječi na ljudstvo. Župan vikne iz sveg grla:

Samo hrvatski sabor ima prava istraživati naše povelje.

- I knez. gospodar ovog kraja - odgovara Lukavčanin.

- Gospodar ovog kraja smo mi, hrvatski sabor i narod.

- Još netko veći. Dolazim u ime ki al ie\ o - naglašava LukavčaJtlB.

- Dajte kraljevsko pismo i pečat da vidimo. , , “_,.

- Ne vjerujete svome knezu

- Knez je svoj - nikad naš. . .",”.••

- Vaš je i bit će dok god mu bude volja.

Ako nas nije volja, nitko ne može vladati nama. I kralja biramo. I biramo onog

koga mi hoćemo

Riječ jednog i drugog ukrštaju se kao naoštreni mačevi. Sve žešće se sudaraju.

Župan se okrene prema crvenom oklopniku:

Dosta mi je loga razgovora s ovim slugom neprijatelja. Zašto ti sine crveni,

izrode pakla, šutiš? Voda si. Govori.

Svi se okrenu prema crvenom oklopniku.

Šuti i ne odgovara. Samo mahu omalovažavajući rukom.

Izdajnice podmukli! Zar si sluga i lukavačkom kapetanu? . ••

Bez daha čekaju ljudi odgovoj ispod željeznog vizira.

Sve su se zjenice usjekle u one željezne crne očnice.

Šutnja. Tada se oklopnikov.t glava sagnula prema kapetanu nečujnim nalogom.

Ponovo vikne župan;

- Ne skrivaj se kukavno. Govori, što hoćeš od nas. nemani neljudska.

Svjetina je vruć plamen. Zasiktala su usta "vih branitelja jer crveni

15

oklopnik šuti. Samo njegova kretnja znači nalog koji nitko ne čuje, osim

kapetana Lukavčana.

Ovaj ponovo digne glas:

- S plemenitim gospodinom vi nemate nikakva posla. Ja sam onaj koji izvršavam

njegove zapovijedi.

- Samo s njim imamo posla, a s vama ćemo lako svršiti - veli kapetan banderija.

Župan čvrsto napne uzde pa izazivlje.

- Dođi. nevoljo! Izađi mi na megdan! Pozivam te. Jetenko KuŠeviću! Izađi mi na

mač ako nisi kukavica!

Ruke crvenog oklopnika kao da su jače povukle uzde pa se konj stade propinjati.

- Evo i živina na kojoj sjedi buni se što mora nositi takvog izroda. Lukavački

kapetan ponovo vikne:

- U ime kralja poslani smo da uzmemo općinsku škrinju s poveljama. Pazite što

velim.

Njegov glas nitko ne čuje. Svi slušaju župana koji ne prestaje dozivati:

- Izađi mi na mač, Jelenko, ako nisi kukavica! Crveni se opet pomakne kao da ga

svaka riječ pogađa u oklopljena prsa i onda povuče k sebi kapetana, nešto mu

veli. Ovaj vikne:

- Plemeniti gospodin vam poručuje da će vam izići na mač. ali ne smije prije

nego što se izvrši kraljeva zapovijed. Dajte povelje.

- Ne damo dok smo živi.

- Dat ćete kad budete mrtvi! - bijesno vikne kapetan, l trgne mač. Koplja

zazvekeću u rukama njegovih momaka. - Naprijed, Lukavčani! Kao orkan, prolomi se

krik Hrvata pred općinom.

- Udarite na crvenog izroda! Razderite crvenu neman! Raskomadajte crvenu živinu!

Oluja zavitla. Osveta se zatalasa. Goruća poplava mržnje. Valovi narodnog gnjeva

zapljuskuju...

Tresak oružja, mačevi, koplja, sjekire, motke sudarom ispunjaju zrak.

Crveni oklopnik, povukao se u pozadinu, ravna Lukavčanima. Njegov kapetan

izvikuje zapovijedi momcima koje mu određuje.

Nasrnuli su, zahvatili se, zagrizli jedni u druge.

Cestom dolazi neka buka kao grmljavina u oblacima. Dim sune uvis. Tamni

konjanici padoše pred općinu kao prikaze iz ponoćnog mraka.

Četa, naoružana do grla. zavrti se, razdvoji, a svaki dio čete se produži. Dva

crna zmaja okružuju bojovnike.

- Svršeno je. Pali su nam u leda - veli župan. - Sad umri Berislaviću kao što se

pristoji junaku.

- Došli su u pomoć Lukavčani! - vikne Pogledić, bijući se. To su oni odozgo.

- Udarimo, braćo. Moramo umrijeti, radije u boju nego u ropstvu! Padaju povici

ispred općine. Poklici, krikovi. Bješnje navale branitelja na Lukavčane. Obrana

pruža pravednicima jakost.

- Udarite! - viče župan. - Neka je smrt naša dragocjenija.

16

Nadošla četa na čvrstim konjima, okretna, hitra, brza kao nevidljivi

znak nekog nevidljivog, omotala se poriii ui i i i . .> noni”h koji se

biju

pred općinom.

L savršenom okrugu sagradili su živu ogradu oko bitke. Zaokružili su Ote

protivnika.

Stanite! 4^Luje se povik s onkraj ovog zida sivih konjanika. Ljudi MI u žurnali

11 u kojem se oružje ne da zaustaviti. I buka je zaglušna, a poziv se rasprši.

Prasak zatutnji nad glavama ljudi kao da su udarila tri groma iz oblačnog neba.

Bojovnici se pokolj povukli oružje.

Barut mirise nad. njihovim glavama, a tome nisu vični. Okreću se. ti,i/c. otkuda

prijeti grdna smrt od laneta.

Zablenuti gledaju kako nr\ a četa upire u njih ubojite cijevi. Sto je to? Zašto?

Za r l u ka u a n" ":i,,r ., \ ,ii: ajL” m u/jc \ik,uU\i n”-u vidjeli u

njihovim rukama Iz Budim a su im poslali to kukavičko oružje koje im se čini

prikladno vinu razbojnike. Župan viče bijesno:

Iz zasjede pucaju oružjem koje se dolikuje samo kukavici. Na megdane ne dolaziš,

a u ni đavole. Puškom ubijaš zasjedniče. Na nišan u/eti čovjeka metkom sramotna

je kukavština.

Odjednom se oglaM i . d mračne nepoznate čete: Nismo pucali u ljude.

Nikoga nismo ranili. Tko ste? Zašt. > pucate ako niste kanili iz zasjede nikoga

ubiti? Opet odgovara glas o>\”..:1 i iz sivih momaka: Pucali smo da 4.111 --M ,

> i. :

Umrijet ćemo prije nego zaustaviti obranu, lukavački zmaju! Plemići oko župana i

banderij uzvrpoljili se. Opkoljeni su i Lukavčani.

l mi i oni”.” ^i,>;d” “ . - čude se hrvatski plemići. Ali zašto? JCat na taj

način Pencinger kani pomoći crvenom vragu”.”

Zapanjenje prela/i dudama branitelja, dok lukavački kapetan viče onima što su

opkolili bitku:

- Tko ste vi da se u^udujeK- sprečavati borbu?

To pitanje smete Tui upojjcc Zašto taj viče na svoje saveznike?

Još prije nego bi tko odgovorio, župan upućuje svoje ljude:

- Pazite! Lukavštinom.flas kane pobijediti! Lukavački kapetan dovikuje im kao da

nisu jedno.

Zatečeni su zbrkom i od iihouiiL i “ nitko se ne može maknuti. Opet se oglasi

lukavački kapetan, vičući svojim momcima:

- Naprijed, udarit ...inu”

- Tko se makne i nastavi bitku, dobit će hitac u glavu.

Novo zaprepašten,L /, i sve branitelje općine. Tko to

zapovijeda Lukavcanima I zašto? Što se događa?

Crveni oklopnik JL u središta i neprestano se saginje lukavačkom

Kapelanu. Ovaj diže ruku f,re^ . . icma Četi koja iir, jcba^ i/,L leđa:

J GORDANA VIII

- Tko ste vi tamo.”

- Tko šino da smo, jači smo i tražimo da smjesta bacite mačeve u korice.

- Tko to zapovijeda kraljevskoj Četi? - opet se žesti lukavački kapetan.

Odgovor na to pitanje čekaju i hrvatski bojovnici u tišini. Neki duboki glas

odgovara Lukavčanima:

- Ja sam taj koji zapovijedam.

Narod pred općinom ne može shvatiti. Otkud ova četa da zaustavlja crvenog

oklopnika i njegove ljude i istodobno i njih? l istražuju, zagledavaju.

Iza čete. stoje zaokružila bitku, stoje dva jahača. Obojica su odjeveni u sive

odore, zamotani u plašteve, oklopljeni sivim oklopima. Na glavi im kacige.

Viziri im pokrivaju lica. Jedan od njih čini se vrlo visok, snažan i plećat.

Onaj drugi također je visok, ali i vitak, mlad. Tako se barem čini ispod oklopa.

Svi pogledi istražuju im tijela, oklope, rupe na viziru, da bi im zamijetili

oči.

Zbunjeni su svi, i branitelji i napadači. Smućenost zahvaća sve jednako. Vreva

misli u svim glavama.

Što se dogodilo? Što hoće ova nova četa, predvođena dvojicom čudnih ljudi što

sjede na sedlima, u sivim oklopima kao dva demona. Onaj plećati i onaj vitki,

obojica kao kipovi od gvozda.

Duboki, mirni, snažni glas dopire ispod vizira plećatog oklopnika:

- Gospodo, Turopoljci! Zahtijevam da samo neko vrijeme obustavite borbu.

Te riječi rasplamte župana:

- Da se vaši Lukavčani odmore, a crveni uzmak ne našem gnjevu? Znamo ga mi.

Kukavče, trebao ti je. Kuševiću. i sivi oklopnik u pomoć? što hoćete i zašto

skrivate lice sivim vizirom?

- Odmah ćete vidjeti.

Napeto očekivanje zanijemi sva usta. Plećati oklopnik ponovo vikne:

- Kapetane Lukavca, upamtite: tko digne mač ili koplje, razoružat će ga naše

puške.

- Ne vjerujte! - dovikuju hrvatski plemići. - Sivi izazivlje samo naoko.

Nove sumnje drže ih na oprezu. Čekaju što će slijediti.

Sivi oklopnik dade neke znakove rukom, a sivi momci opet se redaju, neobično

spretno, svi kao jedan.

- Ljudi, tako se kreće samo kraljevska vojska! - šapću Turopoljci.

- Nema nitko prava zapovijedati kraljevskim Četama - oglasi se lukavački

kapetan, ali njegov prosvjed nije odviše samosvjestan.

- Hoćete li slušati ili ne? - pita sivi oklopnik, digne ruku, a njegovi momci

maknu sumnjivim kretnjama puške.

- Oružje u korice svi. Svi.

Zapovijed pod cijevima pušaka djeluje. Oružje zvekne, mačevi padaju u korice,

koplja se spuštaju niz sedla.

- Sada vi, hrvatska gospodo, učinite isto! l slušaju. A ipak sve to zapanjuje

župana i njegove ljude. Čekaju i šute, ali budno paze na Lukavčane i na one što

zapovijedaju.

18

- Pazite, mogli bi nas iznenada zaskočiti.

l drže oružje u pripao

Sivi oklopnik pomno L javlja i mirno, hladno zapovijeda:

- Izađite, gospode Turopoljci, iz okruga kroz ovo malo mjesto između moje

momčadi S\i io u _. oko one lipe i ostanite na miru.

Plemići banderija gledaju župana i svojeg kapetana. Što će oni odlediti0 Cijevi

zure. a župan odredi:

Neću da itko od vas izgine oo hica iz ove cijevi što ju je izmislila kukavština

i zasjeda. 1/aditesa mnom tL •> Kjirno ^o-kuilu Uiji-hi d^ji.!;i “I|" uvijek

možemo i/puniti život ako bi se usudio da nas svojim odredbama ponizi. I onda

digne glas prermi sivom oklopniku:

- Svaka odredba koja bi nam nametnula i najmanje poniženje izazvat će nas na

smrt Ali nikada na predaju.

- Časti mi moje. ne”kanim NC ujikuit l u vašu borbu s Lukavčanima.

- Zašto onda tražite da se odstranimo ispred općine koju želimo

braniti?

- Ostanite pred općinom, ali mirni dok ne izvršim ono Što kanim. Samo vas molim:

ne miješajte se u moje poslove.

- A vi se miješate u naše - veli župan - i samo pogledom pozove svoje da idu za

njim.

Okrug sivih momaka razmak IK M vmiij uuko ii, ,I\OJKM jm d\opća bandcrijskih

konjanika uzmognu izlaziti. Svi se svrstaju pred općinom. Onaj drugi sivi

oklopnik samo šuli ne miče se.

Poredali se Turopoljci i zauzeli mjesto ispred općine. Na čelu su fan župan,

kapetan banderija. suci i ostali službenici općine.

Svaka riječ i kretnja jakoL” nni<k,u\ ;i u sivom oklopu sve više inati sumnje,

dvojbe i izaziva nt oprez. Već slijedećeg Časa potrese ih još nevjerojatnije

čudo.

Sivi oklopnik nastavlja odredbe. Okrenuo se prema Lukavčanima, Sto stoje

stisnuti u obruč, i veli mirno:

- Kapetane lukavačkih vojnika, odredite svojim momcima da izađu s ove sirane

mirno. Neka se skupe tamo uz onu lipu u potpunom miru.

- Moram znati kome se pnkm :i\;mi -odgovara on - i pitam vas: tko ste?

- Žuntc se. gospodine kapetane. Moja puščana zrna ne pitaju u čijem će se tijelu

zaustaviti.

- Pokoravam se. "ti znajte, suprotstavili ste se kraljevim odredbama.

Na drugoj strani opet se ra/makiu >_>tM UL M\ m tn-muk.! a lukavački momci

i/laze ravno pred lipu što je porasla uz bok bojištu.

- Taj pripravlja novo bojište - veli šimunić. - Eto, sebi je očistio prostor Sad

on vlada ledinom. Koji je to đavo”1 U koju svrhu svrstava sve

Ali čovjek koji ima tako veliku čelu i opasn K ; 11 n . r a

Popuštanje. I napadače i brami^ie. Sada je bojovnike razdijelio, a sam

“auz.ma ledinu Branitelji ćaćine uibudeoi su. Nakane sivog doSljaka

nitko ne može odgonetnuti^ 4}, > • ., , , ,,,:.,

19

- Ako je to sam Pencinger? - šapne Pogtedić svojim drugovima.

•"•"•••• - Taj sivi? - mogao bi biti on...

- .. .došao je s dosjetkom da nas zaskoči i svlada bez boja.

•"#” - Samo tiho. Da čujemo što govori - ušutkava ih župan.

Lukavčani su polagano izišli iz okruga. Posljednji se uputi crveni oklopnik koji

je stajao na najkrajnjem mjestu ledine. Kad je htio izići iz kruga, plećati sivi

konjanik zakrči mu put:

- Plemeniti gospodine, izvolite malo pričekati. On se ispravi i upilji pogled u

neznanca. Ali ovaj dade rukom znak lukavačkom kapetanu koji je uz bok crvenome.

- Gospodine kapetane, izvolite izići. "Taj ne pozna šalu!" - misle ljudi, dok

kapetan izlazi. Sivi oklopnici stadoše na put crvenome. Plećati snažni čovjek u

željeznom oklopu oslovi zaustavljenog:

- Imam s vama nešto važno govoriti, gospodine. Crveno pero na kacigi okrene se k

njemu. Ljudi utihnu. Ipak do njih dopire samo neki mrmor ispod vizira crvenog

oklopnika.

- Sto želite? Zarobiti me?

- Bože sačuvaj. Samo se porazgovoriti. Sudeći po odori, vi ste plemić?

- I po rodu - odgovara poluglasno.

Svakome od Turopoljaca, koji su u blizini, hrapavi glas je nepoznat. Svjetina

pred općinom ispruži glave, nategne vratove i zabode pogled u dva oklopnika:

crvenog i sivog. f,.,, - S vršeno je. ^ - Sporazumijevaju se - tvrde plemići.

1: - Rekoh: Pencinger je znao da smo mi živi pakao u kojem će inprjeti na lomači

njegov ljubljeni saveznik i došao je da ga spasi lukmvšiinom.

,•; - Izmaknuo nam je, izdajnik.

- Ne može to biti. Ne damo ga.

Nekoliko njih utjera konje na sive momke da prokrče put do crvenoga.

Župan ih zaustavlja, dozivlje i zapovijeda:

- Čekajte dok ja ne odredim. Svako neka drži mač u pripremi, ali neka miruje dok

ne znam što hoće ovaj.

Burno im kucaju srca, a ruke grčevito stišću drške mačeva. Svi vjeruju da je pod

sivim oklopom sam barun Pencinger.

Crveni oklopnik sjedi na sedlu sam samcat, u obruču nove čete. Pred njim na

konjima dvojica sivih oklopnika. Onaj jaki, s mirnim hladnim glasom, zakima

nešto glavom pa mu odgovara na primjedbu:

- Znam. I po rodu ste plemić. I ovaj moj drug koji mi stoji slijeva plemić je po

rodu.

Crveni okrene k njemu glavu, ali ne veli ništa. Ni vitki sivi oklopnik ne

govori. Riječ vodi samo onaj snažnih ramena.

- Crveni oklopniče. odmah ću vam razjasniti što želim od vas, ali

pomaknite se malo dalje u okrug. •"••••>•

20

- Ipak ste me žaro h

kralja.

- Rekoh vam na ča

Tko se to usuđuje? Stojim pod zaštitom ••••”"•: Pomaknite se da vam ne

ne /dim \ .i-- /MI obu moram silom odredili mjesto. Nećete? Dobro.

Onda pogleda sivog d m ga i obojica sivih skrenuše konje tako daje crveni morao

pred njima uzmaci. Sada se dogodi novo čudo.

Obruč sivih momaka se zatvori. Tri oklopnika su na konjima u sredini okruga, na

ledim, naočigled onih pred ";^”:n. 1:1 i l.uVa\čann pod lipom koje čuva osam

momaka sivog oklopnu-a s puškama.

l opet voda digne glas i ruku da upo/ori ljude na posluh. Ali to je suvišno. Svi

šute. Rastvorenih usana i razrogačenih očiju prate hrvatski branitelji tajne

namjere nepoznatog e"\ii”k,i

Evo, objavljujem svima - progovori sivi oklopnik. -Obustavio sam bitku samo zato

što se ne /na hoee ii crveni oklopnik ostati u vašoj borbi živ. Vjerojatno ste

ga osudili na smrt.

Pred općinom se zatalasale sve duše, maknule sve ruke. Sumnja dobiva potvrdu

Hoće da spasi izdajnika, svojeg slugu.

Oklopnik nastavlja govor:

- Netko je tu kome je više do života plemića što se krije pod ovim oklopom

negoli do vlastitog.

I zabruji nešto kao bjesnilo. AH nimalo ne smete govornika:

- Evo. moj drug i ja. Mi ga ne damo vašoj osudi. Sve bučniji biva prosvjed i

sve življa vjera: crvenog oklopnika su zaštitili i nitko više neće moći do njega

s\oinm oštricom. Ali sada \ikne sivi voda:

Moj drug želi zatražiti od crvenog oklopnika da se s njim pobije na mač.

Izlika! Laž! Himba! Varate se. Evo pazite!

Lukavčani stoje mirno. * pred općinom se skamenjuju od neočekivanog preokreta.

Ne mičem se odavde dok vi, crveni oklopniče, ne izidete mojem drugu na megdan.

Sto će odgovoriti crveni?

Njegov se glas ne čuje jer tiho pita protivnika:

Otkud vam pravo tražitj da ^ l n ni s njim? I ne poznajem ga. Ali ga ja poznajem

i to mije dovoljno. Meni nije. Moram /na n zašto se želi pobiti. Ima li to

pravo? Ima pravo. Jamćnr /a M

- A tko ste M. gospodine? - upravi pitanje crveni snažnom

čovjeku.

^ To je sporedno A tko je moj drug, uskoro ćete saznati.

~ Pripravan sam se pobiti, ali reci u- /bou čeca me zove. To hoću da znam.

U to sivi digne glas da se sve orilo:

- Kako se naziva vitez koji drugom vitezu neće na megdan? ~ Kukavica - odgovara,

neki ei nepun mladić u krugu sivih. Crveni oklopnik osjeti udarac, okrene se k

onom drugom i veli:

"!-.!;- Primam, ali s kim se bijemV

- S plemićem sebi ravnim - odgovara plećati, umjesto svojeg ftniga.

- To se mora dokazati. tfc - Dokaz želite? ^ - Da, gospodine.

v - Ako želite dokaz, onda je samo do vas da ga dobijete. Šutnja leži nad

ledinom i drhtavo pitanje.

- Imat ćete dokaz ako obojica skinete vizire. Dakle, crveni oklopniče?

Pozvani ne makne rukom.

- Istog časa kad skinete vizir, skinut će ga i moj drug. Istodobno. Zadajem

riječ. Dakle, naprijed!

Svjetina dršće. Dršću svi oni pod lipom i oni pred općinom. Nitko ništa ne pita.

Svaki čovjek samo čeka, zureći u ono čudo od visokog čovjeka kojemu nitko ne

vidi lice, nitko ne zna odakle je, zastoje stigao, tko gaje poslao i što hoće, a

svi ga slušaju pod pritiskom ognjenog oružja, a sada pod snagom njegove

ličnosti.

Svi razabira da tu netko hoće borbu na mač sa crvenim oklopnikom. I to će biti

jedini uzrok stoje zaustavio njihovu borbu. Netko je tu tko ima račune sa

crvenim. I ne da ga dok se s njim ne pobije.

I dok se Lukavčani bune, pred općinom se hrvatski plemići razbudili nekom tajnom

radošću. Kao daje neka svjetlost sijevnula oko njih, sva su lica zasjala, a

pogledi su zahvatili onu trojicu u sredini okruga. Oslobodili se sumnje i sada

se nadaju da će oni sami moći krojiti kaznu crvenom đavlu.

- Dakle, gospodine crveni oklopniče, primate li ponudu da obojica skinete

vizire?

On zaniječe glavom.

- Neće da skine vizir - objavi sivi zapovjednik. Mrmor prosvjeda i spočitanja u

redovima hrvatskih plemića, a sivi zapovijeda crvenome:

- Onda se morate pobiti s mojim drugom pokriveni vizirom.

Načas crveni oklijeva, a onda prkosno trgne glavom i dade znak da prihvaća.

Hrvati slute da se tu nešto krije stoje ipak u njihovu korist. Neznanac nije

protiv njih.

- Sivi oklopnik, moj mladi drug poziva na mač crvenog oklbpnika - objavljuje

nepoznati voda da je morao svatko čuti. I uskomešaju se svi, razbude,

rasplamsaju, očekujući.

- Crveni oklopnik prihvatio je izazov.

Pred općinom radosno drhtavo iščekivanje borbe, a tamo pod lipom skunjili se

Lukavčani. Ali i njih diže na noge Ijubopitnost. Kapetan je blijed, uznemiren,

neprestano se ogledava kao da nekog traži da mu pritekne u pomoć.

- Nijedan od bojovnika ne smije izvan kruga koji su povukle moje čete. Upamtite,

momci! - određuje plećati.

I krenuše jedan do drugoga i stvaraju oko njih neprodornu ogradu. Tog časa vikne

ispod lipe kapetan Lukavca.

22

__ Kakvog računa imaju ova dvojica zajedno?

Š^^*

tore pokriveni vizirima jer tako želi crveni

oklopnik - najavi voda L p ,KU " hrvatski plemići oko župana^

Ali bSa " brzo slila. Tamo stoje dva borca. Jedan visok vitak klooom IJ njegovu

držanju nešto prkosno, silovito, e Tsok poklopljen sivim oklopom. Stoji kao

an. mjem, samosv,, " " Kao da u njemu nešto vri. Snažnom

JC

S mač. Oko njih i vani izvan kruga grobna tišina. Protivnici se razdvajaju.

Svaki stoji na svojem mjestu.

Plećati oklopnik odredi:

7edrSbrzinom pohitaju prouvmc, jcd.u, r, ,ns urugogainavaie kao dvije razdraženc

zvijeri. Duje mržnje Dvije """*•

Zašto se biju”“ Tko je taj sivi što strasne, n.puda crvenog?

Sudaraju se mačevi, a zveket ide ljudima d,. K o, t, Svaka duša osjeća

da se ovdje bije neki tajni obračun. . .

Udaraju snagom mladost,, nasrću bijesom uvrede, odbijaju jakim mišićima,

sukobljuju se gladnom željom da jedan drugog smrvi u prah.

Zvekeću oštrice. Svak, udarac osjećaju ljudi u svojim grudima.

- Zar nevolja neće pokositi -^oga “ - pitaju se Lukavčani. l dršću i pomažu

svakom kapi krvi, svakim dahom.

Pola sata je prošlo. u"a"ti

Što se to događa? Kakva je to borna.1 N .jedan mje mogao dohvatit drugoga. Prsa

su im oklopljena. ali su ruke M, -hodne , trbuh ,e tu da primi oštricu mača?

Uzalud čekaju. Ni kap krvi ne poteče

Zar je to igra, ili prevara? . . ...

Nešto se zamutilo u redovima hrvatskih plemića. Om najvještiji mačevima izgubili

su mir.

- Ljudi, sivi ga štedi.

- Jest, sivi je mogao svojom oštricom \cc davno čestit" pcskakiiau

crvenoga. K

- Pravo veli Darko Mrnjavčić. l ja sam to opazio - priključi mu se

Šimunić, Pogledić i svi redom.

Valja čekati u jednakoj borbi. Nijedan ne popušta. Kao da su se

dogovorili. .

Tada se najednom nešto promijeni u tajnom <M ueu.. Sivi kao da se pretvorio u

đavla, kao da mu je neka tajnovita sila spustila iz oblačnog neba bljesak snage.

Sav se razgorio, razbudio, raspalio...

Bacio se na crvenog protivnika straluniiom uimfavom i bije nesmi

ljeno. hitno, strelimice .. . .

Opet se sivi zaleti na crvenoga kao grom. On odbije, ali se zaljulja.

Uzvik ushita prođe hrvatske plemiće.

Crveni je na koljenima. ">"

“ Odjednom se hitro digne, zadrži na nogama i upre mač.

i Razočaranje u očekivanju brzo se opet digne do bučnog poziva

svome sivom štićeniku.

stoje to? Sivi čeka. Ne navaljuje. Čeka i crveni. Prolaze čas-dva: još uvijek

čeka. što je to? Dogovor?

Sumnja se uzbuni. Vika razliježe:

- Kukavče crveni, nemaš hrabrosti?

Crvenom je jasno da mora navaliti. I potrči k protivniku. Njegov mač odbija ga

udarcima koji zvone kao glasnici poraza.

- Gotov je. Sad će ga pogoditi ravno u trbuh.

Mač u ruci crvenoga zastane. Zar mu je ruka ukočena? Smalaksala je.

- Pusti mač, bijednice, nije za tebe mačevanje, razbijaču bijedan.

- Ranjen je! - kliču ljudi.

Sivi diže mač od protivnika i pušta mu da se opet osvježi.

- Nije ranjen - šapću lukavački momci.

- Štedi ga! - prosvjeduju hrvatski plemići.

- Dao mu je vremena da se snađe.

Sivi, jasno, sve više štedi crvenoga. Očito je neće da ga izrani. Dopušta mu da

ga i odbije, ali opet neprestano napada. Kad bi ga mogao probosti, povuče mač.

Hrvati sve više dižu uzbunu. Protiv vlastite njihove volje i odredbe županove

provali bijes pred općinom.

Vika je sivoga dozvala k svijesti. Ili nešto drugo upravlja njegovom desnicom.

Bez daha i bez odmora navaljuje, udara. Treska za (reskom. Zveket za zveketom.

Mač mu je pobjesnio u ruci kao daje divlja zvijer koja ga goni, ali ne razdire

žrtvu.

Crveni odbija, dašće, noge mu klecaju, sivi goni kao mahnit.

Lukavština, bjesomučna mržnja ili nenadmašiva snaga razara, uništava

protivnikove sile. Pije ih, lomi, pustoši, baca u ništavilo.

Hrvate hvata drhtanje, grozničavo treptanje, dahtanje.

Sivi skoči, udari bjesomučno pet puta. Kao munja, svjetluca mač od

udaraca o mač protivnikov... "•-

Crveni zatetura.

Krik radosti hrvatske svjetine. Mukla strava Lukavčana.

Sivi skoči, udari bjesomučno.

Crvenome ruka klone, mač se spušta na zemlju. Pao je na koljena. Divlje se ori

vrisak radosti. Još se drži. Mukom hoće da nadvlada nesvjesticu.

Crvenome gasne posljednja snaga.

Sivi udari još jednom po klonulom maču gromovitim udarcem.

Crveni pada na ledinu. Pokriva ga pljusak radosti. Ali stoje to? Ljudi se jedva

snalaze.

Kao zvijer, skoči sivi na onoga na zemlji i pograbi ga za vrat. Crveni se trgne

i odbija protivnikove ruke.

Ovakav svršetak viteške borbe? Ne, to još nisu vidjeli.

Pred njima se kotrljaju dva tijela. Osjetivši na sebi protivnika, crveni se opet

osvijesti, brani se.

24

f ,-ri ruke zahvatile se na ledini kao pandže divljih zvijeri.

šio je to? zapanjeno pitaju hrvatski plemići. - Crveni nije

a sivi se baca na njega iakama? . .

ranj Rekoh - veli župan - htio ga je izmučiti i sramotno bacit, na

crnu zemlju. To je htio. Zato ga nije ranio. y-"

;

A zašto ga baca na wnlju? ( ." .

Đavolski vitez-”kBkae netko. “;--: ;

Samo hi se đavo usudio na takav ""• V-_ “ ., “,

Zajahao je sivi na njega. Je h to vKtaOlM|*T

Ugušit ga hoće? To nije viteški. ~*V “.”.". . , •

Zna on zašto tako postupit

Izdajicu valja ugušiti.

Onda sivi zna tko je crv L m ...... -.

Bijesna mu navala veli da zna. Tko h je taj sm?

Vepar je. ne čovjek

Svatko je izgubio svoje misli u onoj dvojici što se bore na zemlji. Sivi ga

savija, skače Po njemu i lomata njime. I uhvat, oko vrata.

Jao. guši ga.

Velike li štete! < ,

Nešto mu veže oko vrata. Vidite li"

- Ne ne, obratno raskopCa\ a.

Veliko široko urnebesno pitanje bljesne u očima hrvatskih plemića. Raskopčava

vizir”“ Vizir će mu skjnuti.

Ljudi poskakuju. Kliču. Pogledi pohlepno hvataju ruke sivog protivnika ruke što

su se kao di\lje zvijeri zadrlc u vrat crvenome.

- Vizir, vizir - ponavljani liudi kao da oeekuiu neku veliku slast.

- Vizira će se dokopati.

- Zato se crveni brani kao bijesna zvijer.

- Dere ga sivi kao vepar, Neće mu uteći. Gle. crveni ga bije. ali uzalud.

- Što radi tako dugo. zaMn uc skida vizir? , Nešto se odjednom pre\nu

Nekoliko krikova,

- Crveni se bacio na li buli

- Hoće da sakrije lice Svršeno je.

- Gledajte ljudi. U blatu je zarinuo glavu.

- Bit će dvostruko blatan ubra/ hulje.

- Jelenko, sad ćeš pred nama svanuti u svojoj sramoti.

- Jelenko, jadna ti majka

- Ljudi, gledajte sivoga, živi je Lucifer. _:

Skaču ljudi, guraju.”", "vatko hoće da vidi sivoga što se bon da

otkopča onom drugom remen kacige. I ponovo kliknuSe. jar

Sivi raskopča remen.digne iila\n kao iia K knkmu. oJ radostLOnda čvršće pritisne

čitavim li]elom u \enoguklopuiLi pod suhutr, vuče mu s glave otkopčani vizir.

Crveni, kao da će >jla\oni pod ledinu, i se sakrije. Zadržav a se noktima i

rukama Protivnik mu vuče s glave vizir s kacigom.

Sivi leži na crvenome. U niti mu je vizir. Digne ga uvis i baci visoko

25

27

kao da bi ga htio odbaciti oblacima. Ali glava je protivnikova zagnjurena u

ledinu.

Svijet čeka. Sivi opet zahode ruke oko vrata protivniku, ali se neda okrenuti

kao da gaje crna zemlja uzela u zaštitu i upila u sebe. To još više raspali

nadraženog sivog oklopnika. I sjedne crvenom oklopniku na leđa. Ljudi urliču.

Sad onome dolje nema pomoći.

Objema rukama zgrabi sivi crvenoga protivnika za vrat, stisne ga i digne mu

glavu k sebi gore.

Ispod sivog vizira zaori poludivlji glas: , ;>-••, \

v - Evo ga, gledajte ga. Evo mu obraza. ,”

Urlanje, udaranje, divlja provala. Ljudi se valjaju. \

Hrvatski plemići nasrnu na obruč stranih momaka, muvaju se,

mačevima krče put do razotkrivenoga. . • • •

Gromko viče sivi zapovjednik i dade znak četi: ••

- Razdijelite se. Pustite ih. Neka gledaju. Momci otvorili prostor. I sunuše

Turopoljci u okrug kao bujica Stoje razruiila nasip.

- Lice crvenoga ovamo. Tijelo njegovo dajte. Glavu njegovu hoćemo.

Pali su oko razotkrivenog kao pljusak tuče iz crnog neba. Kao munje razdražene

oluje.

Nastaje tišina kao iza praska groma. Ljudi zanijemjeli, oSinuti strijelom.

A onaj tamo što drži glavu crvenog oklopnika i pokazuje razotkriveno lice viče

ispod svog vizira poput luđaka opsjednuta đavlom:

- Evo, on je! Evo vam ga, to je on.

Ni poklik, ni riječ ne silaze s usana onih Sto su se zaustavili kao da su

udarili glavom o pećinu.

Kao da im tlo nije pod nogama sigurno, kao da se zemlja pod njima stresla.

Protivnik još uvijek sjedi na leđima crvenom oklopniku i drži njegovu glavu.

Ispod sivog željeza neko đavolsko hihotanje, urlik zadovoljene osvete. Ali nitko

mu ne poklanja pažnju. Svi su se izgubili u zaprepaštenju, gledajući njegovu

žrtvu.

Ova se ne može maknuti. Kuštrave tamne kose prosule se po znojnom čelu. Iz

ogrebotine curi krv po blijedom licu. Oči polumrtve. Ne brani se. Prepušta se.

Snaga mu je iscrpljena. Nema više čime da se brani. Igračka je u rukama ognjenog

pobjednika.

Sivi plećati čovjek na konju probudi hrvatske plemiće što zure kao zamrli.

- Moja gospodo, jeste li sada vidjeli izdajnika?

Nitko mu ne odgovara. Omamljeni su teškim udarcem. Pogledić, Arbanasić i Šimunić

stoje prvi sprijeda.

Ruke su im nemoćno klonule niz bedra. Župan iza njih izgubio prisutnost. Ne zna

Sto se to pred njim odigrava. Izgubio je vid. Sve je u magli.

- Nemoguće! - dašće nekoliko glasova.

- Ljudi, tko je to pred nama? - krikne župan. "d. liai rriifi

26

Očajni povici pitaju sa strahom i užasom.

Nitko ne vjeruje očima Župan se bijesno zaleti, vičući:

- Tko je taj? Ljudi; govorite.

- Zar ne vidite? - vikne neki glas. - Evo pogledajte!

- Draženić

_ Valjda niste poludjeli”,” Oslijepili ste, ljudi!

-- Ne, to nije njego M"1 lite. braćo.

- Neka sam Bog zna tko je.

A župan stade drhtati kao da gaje tek sada zatiumla spoznaja onoga što gleda.

Kapetan banderija čvrsto ga uhvati za lakat i prodima:

- Prikaza je to. ništa drugo, gospodine župane. Netko od plemića vikne iz

sveg grla:

- Slavimire Draze.novitu, JW>te li to vi?

Crveni se miče Slomljen, polumrtav, predan na milost i nemilost dvjema divljim

rukama što drže niegoui glavu i 01 k rivaju ljudima lice.

Župana oblijeva smrtni /noj. Teško diše V^e ho^- Ja mu iskou iz grudi. Čas je

blijed, čas opet crven Čini mu se da će pasti mrtav. Skupivši posljednju snagu,

hoće još da opravda pred liudnna <>n> --10 gleda i oca ino vikne:

Laž je to, laž, obmana. I nestaje mu /raka Kapetan ga hvata da ne padne.

Oni drugi saginju se, bulje u to lice na zemlji Da, to je Draženićevo lice. Ali

otkud”1 Kako je ovaj pod crvenim oklopom -zadobio njegov lik? Tko mu je navukao

crveni oklop? Gdje? Kada”“ Kjko?

Bio je zarobljen, dakle, om su ga zarobili, uvukli su ga u taj oklop.

Onda se njihova pažnja skrenula prema onome koji mu je skinuo kacigu i vizir. A

tko je sivi? Tko je njegov plecati drug”,”

Munjevito kruže misli i primjedbe. Župan i prijatelji obasiplju se pitanjima.

Padaju im na duSo kao utezi.

Dva siva oklopnika zapovijedaju ovom četom što je dojurila odozgo,

s onkraj šume kao na dani znak Tko su ti ljudi?

Tko je onaj sivi što zapovijeda?

Tko je taj što je s crvenim oklopljenikom zapodjenuo borbu na mač”11 štedio ga u

dvoboju, a divljački izmorio? Htio gaje imati nemoćna pred sobom, ni ranjena ni

mrtva

A zašto ga je htio imati samo i/morena, uništena, nemoćna? Samo zato da mu može

otkriti lice?

I zašto su mu se ruke kao zvjerske pandže bacile na vizir? U njemu je bilo sve

što je htio imati od crvenog oklopnika? Ne njegov život, ne krv, samo vizir.

Zašto samo vizir”7 Zašto mu je bilo samo do toga da pokaže njegovo "će. Ako ga

mrzi, mogao ga je ubiti, l deset puta. Borba je. izgledala na život i smrt, a

zapravo se vodila o vizir,

Iz prestravljenih županovih prsiju provali očajna muka: --- Ljudi, u tome je

skrivena đavolska obmana, spletka, prevara uperena protiv Draženića

\

- Jest, ništa drugo nego to - vele svi. Te riječi olakšajte t

Dale su pravac odgonetki. ,

Prvi do sivog zapovjednika stoji Šimunić i pita ga: , < ,

- Tko ste vi?

- To je manje važno, tko sam ja - odgovori ovaj sa sedla. .; - Kakva je to

igra? - zaviče župan prema sivom oklopniku.

- Neka se razjasni. Neka progovori ako je vitez. ,. - Skinite vizire, sivi

đavoli!

- S puškama se bore zasjednici, sramota! "g - Vatreno oružje nije za poštene.

- Samo na Turčina ide se tim nedostojnim oružjem! Niste ljudi, Lukavčani ste.

Zapovjednik na konju ne može do riječi. Ogorčenje zapljuiti protiv njega. Kao da

ga se to nije nimalo kosnulo. Samo zuri kroz crne rupe i čeka.

Grde, psuju, traže da razotkrije lice.

Nitko ne pomaže crvenom oklopniku da se oslobodi bijesa svojeg protivnika. U

viteško obračunavanje ne smije se nitko upletati. Ipak, ovakav obračun nisu

vidjeli. Ne za čast i krv, nego za vizir.

Župan nasrće prema sivom zapovjedniku, poziva ga na red, izaziva njegov odgovor.

- Skinite vizir ako vam je lice pošteno. > - Čekajte, plemeniti gospodine, ne

prilazite ovamo. <•! - Ne marim, ubijte me, ali razotkrivena lica.

- Ako ste kaštelan Pencinger ili njegov čovjek, recite što sve to H? Da čujemo?

•..; - To se ne može izreći s nekoliko riječi. . - Onda razložite opširno.

Ako ste vitez i plemić, govorite.

-.j, - Ovog je časa važnije tko je onaj tamo - i pokaže na sivog

oklopnika koji još uvijek drži glavu svoje žrtve.

.".<! - Da, tko je ovaj tu? - pita Šimunić, a s njim svi drugovi.

I gledaju oklopnika koji još uvijek drži visoko Draženićevu glavu kao da osjeća

naročiti užitak što ljudi zapanjeno ogledavaju Draženićevo lice.

- Dostaje, vidjeli smo ga - nahrupe Draženićevi prijatelji. - Sada želimo

vidjeti protivnika. Dolje vizir!

- Sasvim se slažem s vama - odgovori zapovjednik i okrene se prema pobjedniku s

odredbom:

- Ostavi ga! Pokori se želji ove gospode. Skidaj vizir.

Odredba udari ljude u zatiljak. Svi se trgoše k sivom pobjedniku. On odmah

posluša, side s leda pobijeđenog i okrene ga na leda. Ovaj se ne brani. Ni

jednim jedinim pokušajem ne nastoji spriječiti svoga protivnika da s njime radi

što ga je volja. Nema snage. Oči su mu napola otvorene, udovi tijela obamrli.

Sivi diže ruku da otkopča vizir. Povlači za sobom sve poglede Ijubopitnosti, svu

žeđ da ugledaju njegovo lice. Oko njega gužva. Zahvatili su pogledima svaku

kretnju njegovih ruku.

Otkopčao je remen. Snažna desnica digne vizir i kacigu. Golu glavu okrene k

njima i gromko zaori:

_ Tu sam!

Zanijemili su. Ukočili se....

Ponovo zamire svjetina, ponovo Md" mrak neizvjesnosti.

Hladne ruke hvataju sljepoocice. Pred očima im titra. Blijedi im vid.

Skamenjeni ljudi šapću: - Jelenko!

Što se to dogodilo? Kakvi su se to zlodusi poigrali s njima,, Sto se tu odigrava

pred njima? Kakav sukob nemogućnosti? Pred njima uovenom oklopu Draženić

smlavljen na zemlji, a nad njim se isprsio Jelenko. njegov pobjednik. Draženić

na ćelu Lukavčana, a Jelenko pod zapovjedništvom nekog nepoznatog snažnog

oklopnika.

Strahovita obmana, jezovita zabluda, nikad viđena vjerojatnost. Tu dolje na

zemlji vide druga, vođu njihove urote protiv kneza Brandenburga. druga otetoga,

a sada položenog na zemlju bez snage, na pola izbijenoga. Uza nj Jelenko

Gdje da počnu pitati? Gdje raspredati čvor u koji su zapali? A ovaj leži nemoćan

na zemlji. Nitko se nije sjetio da mu p^iimgne Ni sam župan. Zagonetka je jača

od svakog osjeća ja prijatelisAva^svctui, čak i osjećaja budućeg rodbinstva.

Gvozdenom rukom drži ih ta zagonetka, u koju se survala sva pažnja, svaki

ljudski osjećaj. Tu je jedina /elia /agledati u lice neizvjesnosti što leži u

magli te zagonetke. Razotkriti \c. prodrijeti joj do dna. To jedino žele svi.

Draženić će to razjasniti - pada riječ iz nečijih usana. Tek ova primjedba sjeti

ili nevoljnika koji leži na kumi On to može

razjasniti.

Približe se k njemu, uhvate IM /a mke d.i ni ga digli. Jedva diše. Jedva

se miče. Iscrpljena snaga do posljednje kapi.

Svi nagrnu prema Dra/cnuu Zete ga čuti. U njega vjeruju.

l saginju se k njemu koji leži smlavljen od protivnika. Nekoliko

njegovih mladih drugova pokuiu.vafu.jja.doAa.lik “ICMI. /".mledaiu :,i u liec

i razabiru da gleda. Oči mu svijest nije potamnjela.

- Možete li ustati?

Ne odgovara. Oči su mu napola otvorene, bori se da bi te odupro nesvjestici što

razara sve nje;jn\. i>jc ( UK sve --u" se oko uiega dV^Kla, ali je kao zamro,

izgubivši ticK;.:: i snacu l iiulmia se čini da SU mu svi udovi tijela uzeti i

nikada \ i ^ neće stupiti na noge.

- Nije ranjen - ustanovi općinski ranarnik - valjda nije ni uzet. Onaj ga je

crni vrag smrtno izmučio, svaku mu snagu zatro. Treba da nešto žestoko popije.

l potrče u obližm a dotle mu vrač tare žile. Sve se vise ljudi

^agmjeknjemu. Htjeli __ , . mi m m- : .”.djajna iLuuj.i "O •n^:.> i”u^

koja bi im rasvijetlila tajnu što se koči pred njima zaogrnuta plaštem

tmine.

- Pokušajte se u - veli mu Arbanasić - i prihvati ga za ruke.

Ne diže se i ne odt Leži nauznak. Prilazi mu župan i sućutno ga

- Slavimire. sto je to s tobom? Govori!

- Ipak nije priseban - veli netko.

28

- Morao bi razjasniti što je to, kako? " v . s t-

nose

- Dajte mira - odlučno će vrač - nemoćan je. Euoi”

okrepu. •>•:

Vrač pruži ruku za vrčem i napaja obnemogloga. " " > H-

Kapetan banderija predloži mladim plemićima:

i - Neka ide netko u županovu kuću i kaže Vileni što se dogodilo. U

tolikoj daljini ne mogu nas od županova dvora ni vidjeti, a kamoli čuti.

Smjesta se kapetanovoj odredbi usprotivi župan:

- Da nitko nije otišao u moju kuću. Jao onome tko bi joj što rekao. Vilena ne

smije doznati ništa dok se ova zagonetka ne razjasni. Pošaljite dva općinska

službenika na zaokret neka ne puštaju nikoga proći cestom k mojem dvorcu.

Sada se Draženić makne i stade se upirati rukom o ledinu. Njegovo se tijelo

pomakne. Ruke mu traže oslonac. Neki mladić primijeti:

- Čim je čuo da su spomenuli vjerenicu, probudio se u život.

- Njeno ime bila je najbolja okrepa. Evo, diže se.

Ranarnik i drugi uzimaju ga pod ruke i pridižu glavu. Na pola se podupre o

desnicu i uspravlja.

Kosa mu je razbarušena, znojna, lice zaprljano od dodira s blatnom zemljom.

Oklop na njemu svinut, crvena navlaka napola razderana.

Napokon se diže. Protare čelo, mokro od znoja. Opet su se razgibale zaustavljene

misli. A ljudi oko njega ne čekaju, već ga nemilosrdno biju pitanjima.

- Što je bilo? Kako se dogodilo? Zašto nosite crveni oklop?

- Čekajte dok pribere svijest i snagu i misli - zaštićuje ga župan. Divljaci

ste, ne ljudi.

- Istina je. Neka samo što prije dođe k sebi da razjasni.

- Eno, već čvrsto stoji na nogama. Bit će uskoro sasvim čio. Svi se guraju k

njemu.

A Jelenko se popeo u sedlo k svojem zapovjedniku koji je pokriven vizirom.

- Evo izdajnika utječe se k svojem zapovjedniku u zaštitu.

- Ljudi, Jelenko je sablast što stoji u mraku ove zagonetke. On je to.

- Kako je došao ovamo? Zašto? Kakva je to četa?

- Lukavačka. Sve je bila prevara. Ono je Pencinger, ili njegov sluga.

- Čekajte, ne nagađajte - opominje ih Darko Mrnjavčić - zamalo će se Draženić

oporaviti i sve razjasniti.

Dok oni raspravljaju, Jelenko Kušević mirno sjedi u sedlu uz zapovjednika u

sivom oklopu. Kao da i oni nešto očekuju.

Župan stoji uz Slavimira Draženića, hrabri ga toplim riječima, tješi ga i napaja

žestokim pićem da što prije uzmogne govoriti.

- Nisi ti osramoćen. Znamo mi svi. Ovako se ne bije. Znaju to i oni. Htio te do

smrti izmučiti da te što više utuče. Samo nastoj steći jakosti. Evo pij! Sve će

se razjasniti. -Znam: žrtva si osvete sivog demona.

Draženić progovori:

- Hvala vam na brizi. Uistinu sam žrtva, ali razjasnit ću sve ... Jelenko se na

sedlu okrene k Turopoljcima i digne ruku u znak da želi nešto reći.

30

- Što taj kani? - prosvjeduju oni.

_- Čujte me svi! - zagrmi Jelenko.

Te riječi djeluju na Dra/enica “ka>> dah svih ljudskih snaga. Popne se, stisne

pesti, digne glavu. Protivnikova pojava i njegov glas ispune ga plamenom života.

Pohita nekoliko koraka i vikne prema njemu:

- Hoćeš li još govorni. SIIIHMI laži? Podmukli spletkaru?

Taj povik zapali Jelenko\c oči žarom i gromko vikne: > .

Sad ćete vidjeti kome pristaju ove pogrde. Razjasnit ću.

Oba protivnika okom u oln kao dvije sjekire, kao dva mača, što bi zasjekli jedan

u drugi u smrtnom zamahu, kao dvije čeljusti, žedne da jedna drugoj zarinu zube

u meso.

Krikom kakav još nitko nije čuo iz Draženićevih usta vikne on:

_ Razjasniti mogu samo ja. Samo i jedino ja.

- Mislite li, gospodine plemeniti”? Ja opet vciini: ima još drugih koji su zvani

razjašnjavati. Najprije ja, Jelenko Kušević.

- Zamijesili biste ljudski razum svojim lažima, himbama, izdajico! Ne slušajte

ga pozivlje Slavimir Draženić.

Draženić se razmahao, razvikao Nikad nisu slutili da bi ga mogla rasplamtiti

tolika vatra.

- Samo čovjek komu su nanijeli krivicu može se ovako razgnjeviti - upućuje župan

mlade ljude oko sebe.

- Nećemo slušati Jelenka. Neka govori Draženić.

- Slavimire Draženiću. pozivam te, govori! -javlja se županova zapovijed.

- Ne biste li prije mene poslušali”.” - pita Jelenko. Buka prosvjeda diže se

protiv njega, a svi se okreću k Draženiću: Samo njega slušamo. Neka govori.

- Dobro, slušat ću i ja - veli Jelenko, a blijedo lice odaje zluradost. Na to se

Draženić okrene k plemićima Turopolja i Zagreba i platneno započne:

- Drugovi, prijatelji sumišljenici moji!

Baš kao krasni naslovi - upadne Jelenko sa zlobnim podrugljivim smijehom.

Ponovni prosvjed diže se protiv njega, a Draženić uzdigne glas:

- Čujte me, prijatelji” Evo, razjašnjenja.

Stisnutim srcem sluša župan. Svi nagrnu naprijed. Svi čekaju nešto vehko o čemu

ovisi i njihova sudbina. Ispruživši ruku, Draženić pokaže prema Jelenku:

Ovaj tu oteo me pred očima mojih drugova Pogledića i

Arhanasića. Je li bilo tako?

- Istina je - potvrde obojica mladih drugova. Jelenko podrugljivo šuti.

- • Oteo me, a prije uortaćen s gostioničarem ilaiJL• sasuti u naše vino

uspavljujući prašak Od toga smo zaspali i nitko od nas nije se mogao Probuditi

kad nas je dopala njegova zločinačka ruka.

- I to je istina - potvrde Arbanasić i Pogledić. . ^ šumskom dvorcu kneza

BnmdenbnrtJa odi/ali SU nada mnom suu jer sam bio voda urote protiv kneza. I

osudiše me na smrt.

Bijesni pogledi i tihe kletve padaju prema Jelcnku Kuševiću. i\ Draženić stupa

korak naprijed:

- Ali su se predomislili i osudili me na još veću kaznu nego što je smrt. Odluče

mi pokloniti život ako moj budući tast pristane na ponudu koju su mu predložili

preko svojeg izaslanika.

Jelenko se smije i probudi bijes plemića protiv sebe, a Draženić klikne prema

njemu.

- Smijte se, gospodine! Zamalo ćete zaplakati, zaridati nad svojom sramotom. Moj

budući tast ponosno je odbio da mi spasi život na taj sramotni način, l moja

vjerenica je odbila.

Uzbuna zavlada u krugu mase i sve više raste naklonost prema (flDraženiću.

- A sad čujte što je još učinio sa mnom ovaj čovjek, izdajica. “$i “i -

Pazite, Draženiću! Ova riječ mogla bi pasti na vašu glavu.

Ali Jelenkov prijeteći povik zagluši razdraženi prosvjed pred općinom. Kad

Draženić opet nastavi, svi ušute.

- Evo, braćo i gospodo, ovaj izdajica predložio je Pencingeru u (ugarskom

dvorcu, gdje sam čamio, strašan zločin.

- Što još? - promrmlja župan.

- Taj zločin je glasio da mene, otetog uznika, silom odjenu u crveni oklop i

odvedu na čelo lukavačkih vojnika kao da sam njihov voda. Čujete lito?

Poput grmljavine zagrme poluglasne kletve prema Jelenku Kuševiću, a Draženić ih

poziva da ga slušaju:

- Eto, braćo, tako mene zarobljenika vode silom. Onaj kapetan tamo vazda čini

kao da u mene traži naloge, naginje se k meni i sve određuje on sam na moj

račun.

- Zašto ste ga poslušati? - vikne Jelenko. - Zašto? Zašto niste viknuli: evo,

braćo, zarobljen sam, uzmite me.

- Nisam to mogao učiniti jer ste mi zaprijetili: odam li se ljudima, navalit će

na dvorac moje vjerenice i na njoj učiniti sramotno djelo.

Zgražanje se prospe iz usta svjetine. I njihovi poklici prijete Jelenku

Kuševiću. Sa zlobnim smijehom okrene se Jelenko svojem sivom zapovjedniku.

Župan digne glas i okrene se prema Turopoljcima.

- Čujete li sada zašto je on bio tamo na čelu Lukavčana?

- Jest, zato sam bio. I zato je kapetan mogao raditi sa mnom stoje htio. Zato se

nisam mogao maknuti da čuvam čast svoje vjerenice. Eto, tamo vam je lukavački

kapetan. Pitajte njega.

Okrenuli su se prema lipi, gdje stoji kapetan sa svojim momcima.

Drži ga čvrsto na oku siva četa nepoznatog zapovjednika koji niti što veli

niti što čini, samo hladno, mirno sluša. \<; “\; <

A Lukavčanin potvrđuje Draženićeve riječi:-,!”“1

- Istina je! .(&

- Dalje! Što je bilo dalje? - izaziva Jelenko.

Žestokom se kretnjom obazre Draženić k njemu: tyfr>t4 •"

- Što dalje? Evo što. Došli ste vi sa četom koju 11111 j Pencinger, moj

tamničar.

Ovog časa svi su sepodedi našli na viziru visokog plećatog oklopnika fto sjedi

na konju uz Jelenka i ravnodušno sluša.

Crveni oklopniće. stoj! - vikne plećati čovjek na konju, a njegovi unere duge

cijevi prema općini.

Puške izazi viju ogorčeni pi os\ ied. Draženić nestane u grupi, sagnuvši se

dolje.

Nema milosti nikome tko ga zaštiti. Jedan, dva Ljudi se ra/dijele. Hra/eme

ostane nadohvat L: huji t om oružju, blijed i raspaljen:

- Izdajice, Kuševiću. što hoćete?

Umjesto njega, čuje se glas njegova zapovjednika:

- Gospodo plemići. do^ni ste slušali optužbu. Čuli ste je do kraja. Pozivljem

vas da sudite optuženome.

- Stoje to; opet?

Zapanjeni su stari i mladi, ne vjerujući da su pravo čuli. Ali sivi opetuje:

Pravo je i pošteno da povučete krivca pred svoje suce. Opet /a m k vikne

Draženić. - Ljudi, udarimo na njih! Pravo veli * a i plemić ovdje - oglasi se

Jelenko. - Sudite mi. Rođen sam Turopolja^. Sad ja tražim sud.

Na te riječi Draženić potrči nekoliko koraka naprijed: Osudu su izrekli.

Prokleti su ga, izgnali. Nisu! - najavi snažni čovjek u sivom oklopu. - Ne može

narod i/ncati osudu Samo vaši suci imaju na to pravo.

Udarimo na si\ oga! Na njega! - Čuju se poviti. ,4ri Udarimo na

sve

/ove Dra

Sivi oklopnik digne ruku i veli: ,,

Po/ivljem, gospodo, da se nitko ne lati mača. Na sredinu ledine po]ah,n je

Kušević, uzviknuvši: .: :

Gospodine /upane. časni suci općine turopoljske, tražim od vas da me smjesta

povučete pred svoj sud.

Pred sud? Taj hoće pred sud?

Jest. pred sud želim. Suci su me pozvali da dođem.

- Ne dajte obeščastiti svoj sud - vikne Draženić. - Nema za ovoga više suda.

osim vješala! Udarimo na njih! Evo, ja ću dati i život. Izvukao je mač, slijede

ga i drugi.

- Stoj! Ne m n , - zaprijeti sivi oklopnik s vizirom na licu tako gromko da

su se ljudi zaustavili, a Jelenko opet nastavi:

Ima li pravičnijeg puta nego da stupim pred suce? Zvali ste me pred svoj sud. Tu

sam. Ako još ima u Turopolju pravde, onda me ova mora pozvati pred svoje lice i

kazniti.

Draženić; gromko prosvjeduje i pozivlje drugove:

Ne jnože biti suda bjelodanom zločinu. Samo vješala. Samo oštrice naše smiju

suditi ovom izrodu. Je li tako, prijatelji?

Prije negoli su mogli odgovoriti, izađe Darko Mrnjavčić i mirnim nastupom ušutka

drugove:

Gospodo, nema ništa prirodnije nego da Jelenka Kuševića Povučete pred sud. Ne

razumijem zašto se tome protivite?

>A\A VIII

Tada se na ledini pojavi sijedi starac, najstariji sudac Turopolja, najčasnin od

svih. l on digne ruku. Neki ušutkavaju bučnu mladež.

- Šutite. Čujmo što misli sudac, plemeniti Musić.

Starac ih pogledom ušutka, a onda progovori mimo, svečano: “ - Neka bude

mir. Ćujte moje riječi. Dugo smo čekali da ovaj nesretnik dođe pred naš sud.

Sada je tu. Ima odgovarati za svoje čine.

- Onda u tamnicu s njim! - vikne Draženić.

- Tako je! Neka mu se sudi. Ja to tražim, ja župan.

- Ali odmah, ovog časa, tu pred svima! - traži Jelenko.

- U tamnicu s njim, a na ove dignimo mačeve svoje! - pozivlje Draženić.

- Ne! Sada odmah ovdje neka se sudi.

- Pred sud! - kliču ljudi, u želji da čuju priznanje grešnika.

- On hoće odmah, samo da nam osujeti borbu! - opominje Draženić prijatelje.

Svjetina je već prihvatila prijedlog da se sudi odmah. U tom prijedlogu

nazrijeva zadovoljenje svoje goruće želje da čuje priznanje izdajice. I diže se

platneni prosvjed:

- Sud! Odmah sud!

Jelenko gromko nadvikuje ljude: ;”-:

S l - Evo. tu sam, čujte me.

““*••

> Na to se Draženić upne i dobaci Jelenku sav izvan sebe:

:( - Imaš li još kakav zločin koji ja ne znam i nisam mogao prokazati?

" - Ima! - odgovori Jelenko.

Ovaj njegov odgovor pada kao ulje na vatru. Zapiskutao je gnjev ljudi, ali se

nitko više ne približava Kuševiću. Zaokupili su starog suca Mušica koji pozivlje

još dvojicu svojih drugova da odmah pristupe suđenju.

- Neka se Lukavčani maknu ispod lipe.

- Tamo je stol, a oko njega klupe. Neka sud zasjeda.

Sam sivi oklopnik odredi Lukavčanima da se pomaknu, dok njegovi momci budno paze

da ni jedan ne umakne.

Svi se poredaju na ledinu. Stari sijedi sudac sa dvojicom ide k stolu. Župan je

rumen, krv mu je pošiknula u glavu od zadovoljstva.

- Tako. neka sad sluša i neka Draženić prisegne pa će onda sav svijet vidjeti

kakva mu je nanesena nepravda.

Oko Draženića se okupe drugovi. On im uzbuđeno priča:

- Ne smije se dopustiti da onaj tamo ostane pod vizirom. Neka ga skine.

Ljudstvo se smirilo. Svi su se okupili i stisnuli u klupko da budu bliže sudu.

Kapetan banderija određuje da se ljudi pomaknu i ostanu na mjestu.

- Neka se nitko ne upleće u suđenje. Dok se svi redaju, Draženić pripovijeda:

- Ne mogu vam iskazati što sam pretrpio u tamnici kamo me spremio Jelenko.

Drhtavo sam Čekao što će Vilena? Ali ostala je junakinja. Nije pokušala

nagovoriti oca da prihvati sramotnu ponudu. Ova hulja još se usuđuje pred sud.

Vjerojatno je smislio novu varku.

- Ne bojte se. Suci će jta r"dmah raskrinkati čim počne lagati.

34

__ Hoće li pripovijedam kako je na mene navlačio crveni oklop? Mislio sam da ću

poginuti od jada.

- A što mislite. Dražen K u ; [kujo taj u M \i_mi oklopu što tu sjedi na konju i

drži nas sa tvojim puškama na uzdi?

__ Ne znam i ne slutim Ilije Lukavčanin ili neki drugi Kuševićev ortak. Svakako

hulja, kao i on.

- Pošten čovjek ne može biti kad skriva lice.

Tada se približi Darko Mrnjavćic i primijeti:

_ Evo. vidite, napokon Jelenko pristupu p\\\\ sud od svoje volje.

Draženić se nasmije posprdno i razjašnjava:

- A zašto”1 To je vrlo jasno Ne bi se stavio pred sud sam da tu nisu njegovi

Lukavčani. To je ova. siva četa s puškama. Nešto su, gospodine, novo smislili da

vas zabave kako bi iz Lukavca stigla pomoć.

- Zar ih nema dovoljno > - odgovara Darko. - Nije im potrebno vise.

Nema ih dovoljno da nas potuku do posljednjega. Vidjet ćete. gospodo. Jelenko je

zatražio sud da IVncm^ci sicknc \rcmuia l iMnonli su u Lukavcu: sve do

posljednjeg plemića još će danas učiniti kmetom. Trebalo bi to reći sucima i

županu.

Sam župan je za to da se odmah sudi.

Vidjet ćete kakva nevolja od toga - uvjerava Draženić.

- Idite, recite vi županu, gospodine Draženiću, mi vas pratimo - ponudi Šimunić.

Odmah su se upi.::, k njemu. Draženić mu stade razjašnjavati zašto sivi hoće

suđenje. Međutim, /u|\ii: :K- mu/c dun/kati KUSOVKOUI k.i/nu veli:

- Ako ne sudimo i onda nas sivi može držati ovdje sa svojini prokletim puškama.

Đaku, na istom smo. Protiv ovih vatrenih metaka ne možeš. Ostani miran. Neka se

dokaže po sudu tvoja nevinost, sine moj.

Ni Draženiću za voiiu HCL”V se odu-či užitka da pravda suda zauvijek ožigoše

Jelenka Kuševića. Uvjeren je da će svaka njegova riječ biti kao suho gorivo na

ražareno ogniištc Hlu> IM da izazove proffv nfega slasnu osudu zakonitog suda A

to mu je potrebno samo zbog jednog razloga. Župan osjeća da ne bi mogao više

živjeti u svojem dvorcu ko|i |c taku Hizu Kuševićeva. Ako mu suci izreknu osudu,

onda će ga zauvijek izagnati i neće više moći živjeti u svojem dvorcu, neće ea

svojom pnfavom i/a/i\aij, Ako bi Jelenko ostao tamo, onda bi župan morao

ostaviti vlastito gnijezdo. Ta okolnost utvrdila je u njemu odluku i nikako ne

odstupa. ^ivo traži da mladom čovjeku sudi sud. i to smjesta, to vise Što ga je

sud već jednom pozvao da se javi

l suci se slažu sa županom

C

svjetina pak očekuje od tog suđenja nepoznata otkrića i Iraži suđenje Sluti da

bi mogla čuti priznanja od kojih će trnuti, groziti se, ali

nua ^u °^ bučnije želi neka se pokore svi. i Draženić, i njegovih

n ckoliko prijatelja. Nikoga sada ne zanima Pencinger ni Lukavac, svi su

eijni nečuvenih otkrića i burno kliču da se Kuševiću sudi ovdi, IK; ledini Pred

svima.

35

Mladi plemići povukli su sensipi ijed. Župan ne popušta. a ni sudac, l ostali se

pokoravaju.

i n suca sjede na klupi jedan pored drugoga. U sredini sjedoglavi starac Musić.

Sva trojica pobuđuju poći tanje. Županu su odredili mjesto kraj sebe. | on sjeda

u teškom očekivanju da će sada osloboditi i sebe i svoje dijete prisutnosti tog

zlotvora.

Svi su utihnuli. Jelen koje sišao sa sedla i približuje se sucima. Sva se pažnja

slila na njega. Svi razabiru da je njegova stasita pojava neobično omršavjela.

Lice upalo. Oči se izgubile u crnim kolobarima. Kao da se u njemu sve urušilo.

Što je to postalo od tog plemića? To pitanje leži u svim pogledima, dok on ide

sve bliže sucima.

Zaustavio se polagano i mirno. Svima se čini: drsko. jL Stari sijedi sudac

oslovi ga: ^ - Jelenko Kuševiću, želio si pristupiti ovom sudu?

- Jesam. Bio sam zastavnik banderija. Prije mjesec dana oteo sam zastavu pred

crkvom i zadao sam poštenu riječ da ću se vratiti. Evo me, tu sam da odgovaram

za svoje čine redom.

- Zadao je Časnu riječ da će se vratiti za koji dan, a nije došao - vikne

Draženić.

Njegovi mu drugovi odobravaju i još dodaju: ?^”

- Nije održao riječ. Nije vrijedan ovog suda. ^.”,v

- Može li sud ispitivati nekoga tko nije održao riječ? ^?-javi se

Draženić ponovo. “^>f

Došao sam sada, gospodine. V “ VQ

Sada kad vas štiti čitava vojska? ;" • *>“““

Jelenko se okrene prema Draženiću i njegovim drugovima:

- Bojite se, gospodine Slavimire Draženiću, mojih izjava pred sudom?

Odgovori mu grohotan smijeh. Sudac digne ruku i glas, pa ukori mladež i odredi

im da šute. Jelenko razlaže sudu dalje:

- Rekao sam i zadao riječ da ću se vratiti, ali kad izvršim djelo na koje sam se

obvezao. Tek sad sam ga do kraja izvršio. ;;v} ">;*r?

- Da izvršite izdaju. ^w|*

- Ne žurite se, Slavimire Draženiću! (fi-”w*>tto

- Mir, mlada gospodo - pozivlje sudac ponovo plemiće a s njima i Draženića da

šute i slušaju.

Sučeva ličnost, prema kojoj su puni počitanja, utjecala je na njih i potpuno ih

smirila. Sudac pita dalje:

Jelenko Kuševiću, bivši zastavnik turopoljskog banderija, oteo si

jednog dana zastavu iz ruku onog kojemu je kapetan banderija povjerio

daje nosi na blagoslov žira. Priznaješ li? ,.,!.•> H,- i. ,i

Priznajem, oteo sam zastavu. . ,.},<-,-y.\

- Zašto si to učinio? *H"V.^" r:"

- Jer sam saznao da kaštelan Slavimira Draženića nije dostojan da nosi zastavu.

- Stoje učinio taj kaštelan da bi bio nedostojan?

- Nije dostojan da nosi zastavu zato stoje u službi Draženićevoj.

36

Medu svjetinom digne se platneni prosvjed, a nadvikuje ga

Draženicev glas:

Blati moju času Zašto mu dopuštate da govori?

naglasi Jelenko.

sudac opominje Ja se više

- Vi ćete dobiti svoju /a ..l \ uijštinu, GOšpodir.eDra/cneu, Za svaku klevetu

koju vam nanese ovdje pred sudom Jelenko Kušević. Dakle, molim vas. smirite se

I ja ću mu dati svaku zadovoljštinu Podrugljiv smijeh dopire do .lelenk; ne

obazire i posluša daljnja pitanja

Znaš li. Jelenko Kuševiću, da moraš svaku klevetu opozvati ili ono što tvrdiš

dokazan vjerodostojnim svjedocima?

- Znam. plemeniti suce! -•:”

- A gdje su tvoji svjedoci? ...

- Eno tamo. Lukavcani - ubaci opet netko od plemića, -f-Župan potvrdi glavom,

dok Jelenko digne glas:

Plemenita gospodo suci! Dane i noći gubio sam san s očiju, a u dušimirod jedne

jedine želje: d;i dude laj tu”tiutak da u/mogncm slali pu-d vaše lice naočigled

čitavog naroda

- Zaštićen lukavačkom vojskom poluglasno mu dobaci župan sa svoga mjesta.

Mladić mu ne odgovara. Šuti i čeka novo pitanje. Musić nastavlja, a ljudi

slušaju.

Zašto si tako dugo oklijevao, Jelenko Kuševiću?

- Nisam oklijevao, nego čekao čas.

- Da se uzmogneš dokopati gospodina Slavimira Draženića?

- Da, to sam čekan

Priznanje pokrene upkc mladih ljudi oko Draženića, a on sav 10 i ne može se

uzdržati pa doda:

crven, zakima slavodol

- Priznaje drski

hoćemo? - padaju povici. “v “

Njega sam htio domamiti pred vaše lice da ga

- Priznaje. Što 10

- Da. priznajem razotkrijem.

Hladno i mirno /\iui njegov odgovor.

pita

- Prema tome. *priznaješ sve ono što je on ovdje kazao? sudac.

- Samo to da sam htio skinuti vizir pred svima vama. Samo to

priznajem i ništa više.

Razbuđeni Dražem

e n!

, ali ga oni ušutka vaju da

m ne pobjegne ono što se govori pred sudom.

U potpunoj tišini padaju hitro pitanja i odgovori:

- Dakle, ti si oteo T) i i" a”;., a ,amo /a”to da ga možeš obuci u crveni

oklop i sramotiti ga pred narodom?

~- U njegov oklop m i ga oblačio ja. : • .;• ““••

- Ali tvoji saveznici u Lukavcu? “ . ;”.,(,”;>““ -”•-. i

Ne, gospodo suci. Oblačio se sam. ,.•;,-..•<

- Rekao si da ćeš priznati sve, dakle, nemoj nijekati. “•” Priznat ću sve red

, rekoh onako, kako je bilo. • Ti si na sramotan način oteo plemenitog mladog

vittta?

l

“&• - Ne, nisam, gospodo suci.” ; “^”"““"““- “ “ • *

- Kako nisi, a kad su tada bili u županovoj kući i suci - upozori Musić Jelenka

- i onog ti je dana Draženić pred svima ponudio bratstvo?

- A ja sam odbio ponudu.

- Mržnja te zaslijepila zbog djevojke koja te odbila i tako si odbio, ne samo

bratstvo, nego si se zakleo osvetom Draženiću i djevojci? Sada se javi župan pa

doda sa svoje strane:

- Gospodo suci, nije obećao osvetu samo njoj nego i drugovima i svemu svom

narodu koji se odvratio od Kuševića jer je izazivao svakog čovjeka, svakog

druga, razbijao je kao nedostojnik, razbijač. Svi su ga zbog toga odbacili i

tako se svima zaprijetio osvetom.

- Jest, zaprijetio sam se svima.

Svijet se pomakao još bliže kao bujica što nastoji potkapati zemlju da

nade put. Jelenkov ih odgovor razdražuje, razgara plamen njihova

ogorčenja i župan osjeća tajnu radost da će ga izagnati. Nitko neće pristati

da ga dulje gleda u općini. > f,

Ponovo se Musić obrati Kuševiću: ““"“ "••"““

- Tvoja osveta bila je ova izdaja, je li? ;:”V!l

- Jest, izdaja drugo.va. Izdaja cijelog Turopolja! - viču oni iz svjetine.

Na te riječi Jelenko zagrize usne. Nekoliko trenutaka šuti. Mišići čeljusti mu

podrhtavaju. A ljudi utihnu da bi čuli svaku riječ:

- Priznaješ li? Izdaja je bila obećana osveta?

- Još nisam dospio do ove stvari i molim plemenite suce neka mi dopuste

ispripovijedati što se dogodilo prije one izdaje i prije one moje prijetnje da

ću se osvetiti svima.

- Podruguje se sa sudom. Govori u vjetar. Ta primjedba pada iz usta Draženića i

njegovjh prijatelja. Župan se diže pa ide da umiri svojeg budućeg zeta i njegove

drugove:

- Čujete li kako grdno sam sebe sramoti? Pustite ga. Sudac pozivlje Kuševića

povišenim glasom:

- Govori dalje, ali obećaj da nećeš nikoga dotaći objedom.

- Kunem se: nikoga ne kanim obijediti. Za sve što velim, odgovaram sudu.

Od časa do Časa Ijubopitnost raste kao poplava. Jelenkovo lice poprimi čudan

izražaj. Kao da mu je navalila na dušu gorčina žuči. Plamen mu suklja iz očiju.

Mršavo lice kao daje nestalo u kostima. Mišići trzaju od neke teške unutarnje

napetosti. Grudi mu padaju i opet se dižu. Svijet je kao olujom zahvaćena

rijeka.

Sudac ga promatra neko vrijeme i tada opominje:

- Zašto ne govoriš dalje?

- Plemeniti suci sjećaju se da sam jednog dana, prije više od pol godine, nestao

iz Turopolja? Bilo je to odmah nakon onoga kad sam bio izbačen iz županove kuće.

- Da, osam dana nije te nitko vidio. I tvoji su te uzalud tražili. I M ušice vi

drugovi potvrđuju te riječi, ali ga odmah pitaju:

- A gdje si bio? . :,

Lutao sam daleko od Turopolja, stvarajući odluku da se nikad

više ne vratim.

Da si bar ostao na toj odluci - promrmlja župan.

Opet ni riječi ne odvraća Jelenko, već gleda u oči sucu i nastavlja polagano i

glasno dok "vi slušaju. I Draženić je upro sluh.

I tako leđnog dana, ovako osramoćen, jadan, sav potopljen nevoljom, sretnem

jahača u plemićkoj odori. On me gleda kako jašem korakom. Možda su mu prodorne

oči oikrile da nosim u sebi L-nlcmi teret Ne /nam zašto, ali on me slomio, pitao

me. odakle sam "Po vašoj odori - reče on_mogli biste biti i* Turopolja1.”" Rekoh

da se ne vara. Ispitivao me mnogo za moj rođeni kraj, a napokon mi reče nekako

čudno dobrostivo "Mladi čovječe, očito vam je netko umro? Barem mi se tako

čini!"

Ljudi na ledini bivaju nestrpljivi. Željni su čuti zločine, prevare, i/daju, a

nikako priče Ali se ne usuđuju prekidati, već samo tapkaju o

ledinu.

Pokopao sam mnogo svojih - odgovoriti ja nepoznatom. - Sada su drugovi pokop a

1” mene. Čudno me gleda plemić, ispituje, a ja rekoh: "Osramotili su m

Izbacili!" Sve tako riječ po riječ - nastavlja Jelenko i taj me plen i pozove sa

sobom. Odveo me u jedan dvorac.

l lukavačkoj lumi leži taj dvorac? - prekida sudac.

Ne mogu nikon reći gdje leži.

Znam Tamo ti dosad obitavao! - naglašava sudac, a ostala dvojica potvrde.

L Brandenburgovu dvorcu - vikne nesavladljivim uzbuđenjem

Dražen ič.

Sudac ga opomene samo znakom ruke, a Jelenko kao da nije čuo, ili ga više ne

dira. ne oda/ivlje se pokliku U očima mu bljesne i opet utrne neko svjetlo kao

da je na dalekom mračnom ob/orju /asvjellucala munja

I sad nastavlja glasno, odviše glasno kao da bi htio da ga čuju od jednog kraja

do drugoga:

- Ostao sam na tom dvorcu i razotkrio svoju dušu plemiću. Ra/otkrio je do dna.

Suci kimaju glavom, dok Musić pita nekako sućutno:

A taj neprijatelj našeu naroda iskoristio ]c tvoju nevol|u i naveo te na zlo da

nisi pravo ni Znao. Je H bilo tako?

Svecu vam razjasniti kad stignem do ovogdijeia moiegpriznanja Onda mladić obriše

znoj sa čela i uzdahne:

- Pošto sam mu razjasnio i ra7otkrio stoje zapravo bio uzrok da su me izbacili,

moj gostoprimac i/nenadio se, i saopćio mi je nešto vrlo, vrlo čudno.

Sve pomnije slušaju ljudi priču.

To što ii je rekao utjecalo je na tvoju izdaju? Saopćit ću \am do kraja,

plemeniti suci “ >nt sin mi ie mo| dotad nepoznati plemić rekao bilo je

neočekivano. U meni se razgorio pakao. Miknuo sam od želje da idem putem koji mi

je pokazao on.

- Mržnja te. dak]e; navela da si ga poslušao?

- Tek tada se u meni raspalila mržnja kad je taj plemić podigao

39

38

lusto crno pokrivalo i pokazao mi glavu koja nosi dva obraza. Jedan blag ,”j

dobar, a drugi crn, đavolski.

Oko Draženića uzgi bali se plemići. On im nešto priopćuje, ali drugi ih

ušutkavaju da bolje čuju, dok sudac srdito pita:

- Kakve to priče pripovijedaš? Govori jasno. Kakva dva obraza?

- Bit ću jasniji. Moj zaštitnik pripovijedao mije doživljaj koji je bio u vezi s

mojom sudbinom i upravljao svim mojim činima.

- Dakle, što je to bilo? - upita Musić potaknut i osobnom znatiželjom.

- Moj mi je zaštitnik pripovijedao ovo: "Jednog dana sam izjahao, želio sam

vidjeti okolicu Zagreba. Odabrao sam skrovite putove oko zagrebačke tvrđave.

Odjednom opazim da stazom s Medvedgrada dolaze u susret neki otmjeni jahači.

Vidio sam izdaleka da su Brandenburgov kaštelan s nećakom prvog budimskog

kancelara. Taj nećak zvao se Ferenci.

- Nemoguće je dalje slušati - viče Draženić. - Kakvim to pripovijetkama hranite

plemenite suce?

Drugovi mu povlađuju, ali ljudi hoće da čuju i opet ušutkavaju:

- Želimo slušati.

Opet sudac mora iskoristiti svoj utjecaj da smiri uzavrelu mladost. Jelen ko se

i ne obazire na njih. Sudac ga opominje:

- Kaniš li nas zavarati nekom pričom?

- Možete sa mnom činiti što vas je volja ako se ogriješim o čast suda. Moj

zaštitnik ocrtao mi je doživljaj ovako: "Vidim kako jaše Brandenburgov kaštelan

s budimskim plemićem Ferencijem. S njima je bio i treći plemić, u posve

neobičnoj odori, koja mije upala u oči jer takvu ovdje nitko ne nosi." Moj

zaštitnik točno je upamtio lice tog mladića, baš zato što mu se ta odora učinila

nepoznatom. Još se ogledavao za ovim gospodinom. Dok je opisivao mladog plemića,

zajednički smo ustanovili tko je to bio u društvu kaštelana i nećaka

predstavnika budimske stranke, što je zakleti neprijatelj Hrvata.

- Tko je to ustanovio? - pita sudac.

- Moj zaštitnik i ja pošto sam po opisu prepoznao toga gospodina. “^ - Kojega? -

pita sudac. ;..”•" - Pencingera! - upadne nekoliko glasova. ."i” - Koga si

prepoznao? - pitam sada Kuševića i nikoga drugog - njglasi sudac.

•:fL:. - Svojeg najljućeg neprijatelja.

--,jp - A kako se zove?

- Reći ću na kraju sve do posljednje riječi plemenitom sudu jer prije svega

moram razjasniti kako sam se odlučio na sve ono što se kasnije zbilo i svalilo

na mene.

Župan nešto razgovara sa sucima. Stari sudac ga umiruje. Onda dolazi Draženić sa

svojim drugovima i upozorava da je priča izrugivanje suda.

- Ostavite ga. Neka govori i kazuje tako dugo dok nikoga ne vrijeđa odluči

sudac. - Kad smo odlučili da ga ispitujemo i stavimo pred sud,

40

eha da sve saslušamo što nam kazuje. To je njegovo pravo da se brani

“ izjava starog suca izaziva počitanjc i posluh. Svi se umire. Musić

ponuka Jelenka da nastavi

__ od časa kad mi je mo| zaštitnik sve to rekao i kati smo ustanovili J-! moj

smrtni neprijatelj ide s predstavnicima naših neprijatelja, u meni je planula

želja za osvetom

Dakle, priznaješ da si se htio osvetiti?

Osveta me gonila, ona je upravljala mojim putovima, mojim odlukama. To priznajem

pred ljudima i pred Bogom. Na te riječi svi su tihi i mirni. I čekaju što će

slijediti.

l odlučio sam da se vratim u Turopolje, da uhodim.

Svoje drugove dobaci poluglasno Draženić. Znoj pospe Jelcnkuu čelo. Mišići

su mu nategnuti kao od teškog tjelesnog napora, l nastavlja kao da nije ništa

čuo:

Sve sam ugovoiiu si svojim zaštitnikom. Svakog tjedna odlazio sam iz Turopolja

dva puta k njemu da mu odnosim vijesti i primim od njega upute.

O kome i o čemu?

- O kretanju mojeg neprijatelja. Odlazio sam redovito u lov u lukavačke šume.

(ekao sam da vidim kako će se tamo sastati moj neprijatelj s lukavačkim

kaštelanom.

Očito su već i suci nestrpljiv i. Starac ubaci pitanje koje mu već dugo peče

usne:

Kad si imao neprijatelja za njih uhodario, zašto si onda izdao Brandenhurgu

svoje drugove i zašto si izdao urotu protiv Brandenburga?

Ne. nisam izdao drugove ni urotu. Tog časa planuše svi zajedno, a na čelu im

Draženić:

Zašto ste onda, Jelenko Kuševiću, nestali kad smo išli na Lukavac? Znali ste da

ćemo pasti u ruke Brandenburga koji nas čeka u zasjedi?

- Nestao je na putu, a da se nije ni javio. Samo izdajica može ovako ostaviti

drugove - upada Šimunić. Sada i suci opetuju ta pitanja:

- Zašto si onda tako kukavno nestao? Odgovori: zašto drugovima nisi rekao kamo

ideš”.”

- Čekao me na određenom mjestu moj zaštitnik koji je isto tako došao u Zagorje

da sa mnom uhodi svaki korak jednog čovjeka.

- Bajke nam je dosta!

;- Prvi put sam bio u sumnji da možda krivo činim svojem neprijatelju. Moj

zaštitnik i ja odlučimo poći u Turopolje da negdje u blizini Lukavca promatramo

sto će hm Hoće li on doći tamo? Hoće li sa mojim drugovima doista protiv

Brandenburga? Ali nismo stigli na vrijeme u luropolje. Konj mojeg zaštitnika

slomio je nogu.

Grohotan smijeh poprati njegove riječi. Ipak se on ne da smesti.

Naravno, nismo ni slutili šio bi se moglo dogoditi pred dvorcem

uro Lukavca “ da ona! u Loboru nije knez, dakle, daje netko otkrio

“otu.To nam nije bilo ni na kraj pameti. Tek drugog dana saznali smo da

41

je urota otkrivena pa bi gotovo bili svi nastradali da Širnunić nije na vrijeme

stigao. Tada je moj zaštitnik uskliknuo: "Sad je jasno tko je izdao urotu!"

- Dakle, tko? - pita sudac.

- Ako već sada odgovorim na to pitanje, sigurno mi nećete dopustiti da iskažem

sve do kraja.

- Znak da kaniš taj grijeh navaliti na tuda leda?

- Samo na prava leda. Istina mnogo puta robuje, jer se protiv nje roti laž.

- Laž! Laž se roti na njegova usta - vikne Draženić.

- A stoje bilo dalje? - pita sudac Jelenka.

- Moj zaštitnik preselio se bliže Turopolju da mi bude na pomoći. Pošto je

otkrivena urota, svakog smo dana uhodarili sumnjivog čovjeka. Jednog dana. kad

sam otišao u Šumu da stražarim i opet uhodim hoće li sumnjivac doći na razgovor

Pencingeru, istrči iz guštare preda me jahač. Bio je kapetan lukavačkih vojnika.

Onaj tamo.

- Dakle, sastajao si se s njim? - vikne Draženić iz redova plemića a ostali

zlurado prihvaćaju tu primjedbu. Jelenko se ne osvrće i pripovijeda sucima:

- Taj kastelanov kapetan reče mi tada ovako: "Danas gospodin Pencinger ne može

održati sastanak u šumskom dvorcu."

- Evo ga! Priznaje! - javljaju se plemići, a Draženić uzvikuje plamenom radosti.

Župan ushićeno sluša i rukom daje znakove da šute. Sudac jedva stišava mladež.

Jelenko neprirodno po vi su je glas:

- Kapetan lukavačkih vojnika rekao je dalje: "Gospodin Pencinger ne može danas

održati sastanak jer je stigao iz Budima Verbecijev glasnik!"

- Čujete li ljudi? S neprijateljima je ortačio. Ne slušajte ga dalje. Zabranite

mu govoriti. Sramota je da ga slušamo. Sudac strogo opominje:

- Gospodine Draženiću. ne upadajte. Mirno čekajte priznanje koje ide vama u

prilog.

Ali ga ni to ne može smiriti. Lice mu gori i ne može ostati miran, slušajući

priznanje smrtnog neprijatelja.

- Neka Kušević nastavi - odredi sudac.

- l tada. plemenita gospodo suci - naglasi Jelenko - tada reče kapetan: "Sutra

dođite na Medvedgrad. Tamo vas čekaju na dogovor budimski glasnik i gospodin

Pencinger..."

- Čujte ga! Čujte! - viče masa. a Jelenko krikne i nadvisi buku:

- A tada kapetan reče još ovo: "Do viđenja na Medvedgradu, plemeniti gospodine

Draženiću!"

S vi se dignu. l suci i župan, i sve plemićke pesnice. Svi su kao val što ga je

bacila uvis divlja oluja.

- Jelenko Kušević. izrekli ste nedostojnu klevetu - veli sudac, uzviknuvši.

- Sramota je da mu sud dopusti govoriti - krikne Draženić.

I dok su svi zakipjeli od bijesa, suci svom svojom snagom usutkavaju

svijet, a sjedoglavi starac opet pita Jelenka: “"•v =".

42

Tebi je kapetan rekao: "Do viđenja, gospodine Draženiću?"

Jest. rekao je mcm. l zagrmi prosvjed na ledini, a prijetnje padaju.

Kako je tebi mou.ii > reci "l K >\ idi-nja, ^ • .imame l > .-..-\ nn. n- kad

ela" lukavačkih vojnika pozna tvoje lice?

- Istina je to. plcim n” gospodine suce! Istina, ali ja sam na sebi imao

crveni oklop. Kacigu sa crvenim perjem. I vizir na licu.

- Imao je crveni oklop - vikne župan. - To je dovoljno, on je to

bio.

Odjednom urnebesno zagrmi Jelenkov glas kao da je nakanio

govorili oblacima na nebu

- Imao sam na sebi i oklop ali onaj koji mi je dao moj zaštitnik,

- Pomjerio je umom

- Ruga se sudu i zdravoj pameti. Laže svaku rjječ.

- Gdje mu je zaštitnik?

Kao divlja zvijer, doleti na ledinu Draženić, pa će županu raspaljenim

glasom:

- Vi sve to slušate? Vi ste to dopustili? l sud s vama? Vi odgovarate za ovu

klevetu. Tražim /adovoljštinu.

Za njim dotrče Draženićevi drugovi. Ostala se masa pomakne naprijed u divljem

prosvjedu da sluša ovakve ludorije.

- Ne smije sedal.K i .miolin sud plemenit - r i Turopolje. Dosta

je-

Ne dam govoriti dalje, makar ga morao ubiti! - vikne Draženić.

l pesnice prijete i mačevi M.J \._uje i/ koiica. Uku Jdenka skce j-lamcii mržnje

i prosvjeda. Ali on se ne miče. Stoji i gleda beskrajno zluradim smiješkom,

drsko skrstivši ruke na prsima.

Na sučevu odredbu /au/nu "kapelan banderiia svoje mjesto i -/aprijeli

svojim ljudima:

- Sud traži mir. Sud će odlučiti. Neka svatko mirno teka. Dobit će on svoju

odma/du. A vas, gospodine Draženiću, Čeka zadovoljština.

Smirite se.

- Moja je /adovoljštma samo u oštrici mača.

- Pravi plemić mora čekati dok se ne odluči. Ako ne bude mira, smjesta idemo u

općinu da sudimo iza zatvorenih vrata.

- Bolje je tako nego da OMJ.K: N;m mnj obraz - upada Draženić.

Ali svi prosvjeduju Nitko neće da bi se rasprava vodila u općini. Međutim, i

suci čekaju i ne miču se. Kapetan banderija sa svojim drugovima napokon ušutka

Vuli U potpunoj tišini odzvanja glas starog suca:

- Jelenko Kuševiću, znaš li kako zakon strahovito kažnjava klevetu?

- Znam. plemeniti sude.

- A ipak ne povlaci objedu?

--• Ne, plemeniti smk

~ Onda ne znaš da si izrekao najongu

LUMHiuma i^aiiuiii u1 L”“-”--^-^”-t-- - f " ,

•

samo zato da se može vratiti. Trebali su njegovu snažnu desnicu na

bojnom polju protiv "l mana Napokon se vojvoda morao odlučiti i

oda/vati se svojim prijatelnma da n bude na pomoći U bojevima protiv

Turčina, a isto tako u neprestanim borbama s Budimom. Ja sa mostao

dalje u progonstvu Protiv mene naročito se urotio gospodin Verbeci jer

sam stalno zastupao nacda ua bi bilo najbolje prekinuti s nedostojnom

lažljivom budimskom vladom i i”.”tia,,:i >i; a • : “• inozemstvu

kojemu bi bilo u interesu da mi budemo svoja država kao što smo nekoć

bili. To je Verbeci znao i svuda me pratio i tražio da me uhvati i baci u

tamnicu gdje bih sigurno već davno izginuo, bilo otrovom, bilo kakviin

drugim podmuklim umoistvom I zato mi je sam vojvoda zapovijedio da

ostanem u progonstvu. ^..

- Zašto ste se opet vratili u ovako opasnom času kad |e Verbecijeva stranka

jača nego ikad”.”

- Gospodin Damir i von oda imali su osobitu osnov u u n> •-, i i i i hudimske

stranke pa su me pozvali da te vratim. AH tajno da nitko o tom ništa ne dozna.

45

t - Bit će kleveta tek onda kad ono Sto sam rekfCRifaču moći

4"kazati. - f* l

i- - Dokazati hoćeš? - pita sudac gotovo zapanjen. , r.M

lb, - Jest. dokazati redom sve što sam ustvrdio. •;•!";<

- Znaš li, Jelenko Kuševiću. što je dokaz? *irW!t*T n..”*

- Znam. Vjerodostojno svjedočanstvo.

- A gdje imaš svjedoka, pa još vjerodostojnog? Nije to moguće. Svi tvoji dokazi

bit će nova kleveta.

Sivi oklopnik približio je svojeg konja županu i sucima, digao ruku i zaustavlja

njihove odluke svojim povikom:

- Stanite, gospodo!

Uskomešali se ljudi i suci. Sivi oklopnik s vizirom na licu obraća se sucima:

- Plemeniti sude, plemenite općine. Dopustite mi riječ!

- Što hoćete? - pita sijedi sudac, dok se svjetina malo primiri, znatiželjna što

će reći.

- Molim plemeniti sud da mi dopusti izići pred vas i nešto kazati.

- Pod vizirom nitko ne može stupiti pred naše lice.

- Dolje vizir, dolje - viče svjetina. Sivi oklopnik silazi sa sedla, pokloni se

sudu i javlja:

- Skinut ću vizir, ali samo pred vama, plemenita gospodo suci, i pred licem

plemenitog gospodina župana. Molim vas da me odvedete u općinu.

- Ne dajte se prevariti. To je lukavački izaslanik, hoće da ude u općinu da se

lukavo uvuče do vaših povelja.

Te riječi uzvikne Slavimir Draženić županu, a onda opetuje svojim drugovima. Dok

se svi oni neprestano uzbuđuju. Darko Mrnjavčić sve mirniji i staloženiji. l

opet se javlja:

- Čekajte, gospodine Slavimire. ne može on protiv nas tolikih ništa. Ipak je

dobro da saznamo tko je i što. Sudu i županu mora svatko vjerovati.

- Bit će zlo ako ga pustite u općinu. Vi i ne slutite kakva to može biti zamka.

Suci ne slušaju Draženića i odluče. Idu zajedno sa županom i s oklopnikom prema

zgradi.

Ljudi se razdijele u dva reda. Svatko nastoji da izbliza zagleda plećatom

čovjeku u vizir. Ali ne mogu ništa primijetiti.

Ljubopitnost je opet porasla, a s njom i uzbuđenje: “ - Tko se krije pod

vizirom?

“" - Zašto su dopustili da idu sami s njim? - prigovaraju ljudi. “•<“ Tada

Draženić, Arbanasić i Pogledić polete za županom i ponude mu svoju pratnju:

- Ne bojte se. Imam i ja uza se mač kao i on.

- Ali gospodin Draženić misli da bi mogla biti prevara skovana protiv vas. Ako

on iznenada navali na vas?

- Tu-je Berislavić. Tu je i kapetan banderija. Ostavite me s mirom.

l ulazi sa svima u kuću.

Općinska hrastova vrata zatvorila su se za njima. f.t^O

44

Suci. župan i sivi oklopni k uđoše u sobu. Za njima kapetan banderija

mačem u ruci. Starina sudac pogleda o : “: ^to stoii pred njim i oslovi

^ - Dakle, skinite vizir.

- Na vašu zapovijed, gospodine suce.

Otkopčao je remenje Suci, župan i kapetan zure u njega.

već

Zagledali su se začuđeno u niei”oM • l K e i”Vmemi”li iru o”h dobrano

prosijcdoni bradom. Tamna mu je put lica i tamne su mu oči mirne, spokojne. L"

je lice čovjeka koji u sebi nosi promišljeni razbor, odluku, spremnost na sve.

Ipak ga gledaju s nepovjerenjem. To je lice prava zagonetka. Ne po/naiu ua

<tk\”| n k s, okrene k županu. Berislavić korakne bliže k njemu i usklikne

zapanjen:

- Vi ste to? Vi. plemeniti gospodine?

- Kako vidite ja, gospodine župane. Na čelu onim momcima vani? Da. gospodine/i

] . To su moji momci. Pa zar niste u inozemstvu? Evo me pred vama ovog

časa. Ali kako to”.” Ne razumijem. Ponajprije vas molim, gospodine župane, da

kažete plemenitim

sucima tko sam.

Smjesta župan udovolji njegovoj želji:

Ovaj vitez, gospodo, pobratim je vojvode Iločkoga, plemeniti Davor Antolković.

Borio se s njim protiv kralja Vladis.la.va kad smo htjeli dići na prijestolje

Ivu niša Korvina. Svi ga duboko štuju i cijene. PoSto je gospodin Davor

Ifpitolković bio vazda uz vojvodu i na njegovu dvoru vodio borbu protiv \

iailislavljeve vojske, otišao je s njim u progonstvo u Veneciju. A dalje ne znam

ništa.

Dalje ću vam reći sam prihvati Davor Antolković. - Boravili smo ondje, a zatim

su dolazili prijatelji gospodina vojvode Iločkoga i

ipak smirio s kraljem

gospodina D

1 “ i :•*"!, emirin c Vralipr

- Sad razumijem zašto niste htjeli skinuti vizir. •<*•>>“• no,, .•

- Da, gospodine župane, zbog toga sam i došao pokriven da me Verbecijevi ljudi

ne prepoznaju.

- A gdje obitavate?

- Najednom imanju svojih sumišljenika, ali to nikome ne kazujem, što manje ljudi

zna, to bolje. I tamo imam svoje momke koje stalno vježbam boju da prođe

vrijeme. I od toga će biti koristi. Pošto su Damir, vojvoda i svi nenadano

pozvani na bojište, prekinuli smo naše vijećanje i pripreme za borbu protiv

domaćih Turaka. E, tako sam sa svojim momcima došao ovamo u času kad je započela

bitka. Moram vas moliti za oproštenje što sam je zaustavio i to vatrenim

oružjem, ali inače se ne biste pokorili ni vi, a ni Lukavčani.

- Odlučili smo da ih sve pobijemo, ali od vaših smo pušaka morali šuštati - veli

kapetan banderija.

- I zato je naš narod mislio da se pod vašim vizirom krije Pencinger - razlaže

Musić.

- Molim, dakle, plemeniti sude, razjasnite narodu zabludu, ali ne izrecite moje

ime.

- Samo se po sebi razumije.

- I molim gospodina župana i suce da nikada ni pred kim ne spomenu ime Davora

Antolkovića jer će smjesta Lukavčani tragati za mnom i progoniti, ne samo mene,

nego i one koji su me pozvali i ovdje mi dali zaklonište. (J prvom bi redu

stradali gospodin Damir i vojvoda Iločki.

Župan prilazi k njemu i pruža mu ruku:

- U svoje ime i u ime časnih staraca, kao i u ime kapetana banderija.

kunem se: nitko iz naših usta neće doznati tko ste. 4 ,

- Hvala! O vašoj izjavi ovisi i moja glava. “^. ,

- Po nama ni vlas neće pasti s nje. w-j

Nakon toga stari sudac pristupa k Davoru s pitanjem:” v;.^ .

- Vi ste se prijavili da sudu nešto kažete? "^ ,

- Da, plemeniti gospodine suce, i hvala vam što ste mi dop^sljli da se samo vama

otkrijem. Sada molim da mi dopustite govoriti. .”",.

- Izvolite, plemeniti gospodine. Slušamo vas. . ,

- Htio bih da čuje i narod. Pošto je sud voden pred svima, bit će

sigurno i meni slobodno da govorim javno? v ,. .

- Samo se po sebi razumije - pristanu suci. -,f:

- Jedino molim da ostanem pod vizirom. ,. ,ti,.

- Naravno. To vam je slobodno kad mi odredimo. ..-/ . ,

- I molim objavite narodu da sam vjerodostojan čovjek. ;

- To nam je dužnost. l”w V /

Župan nešto razmišlja i zabrine se: i:>““<<“:”

- Plemeniti gospodine, vi poznajete Jelenka Kuševića? ,

- Da poznajem ga.

- Onda vas sigurno nije mogao oblagati i obmanuti svojim izmišljotinama?

- Ne, gospodine župane, ne bi me mogao nitko obmanuti niti nalagali. Vi ćete se

o tome uvjeriti.

46

Dakle, hajdemo nastaviti - pozove sudac, a župan i ostali idu s

(cšj,o j-.^., §ve su oči uprte u zatvorena vrata općine.

Kapetan ih otvon. Kao da je ljude dotakla munja. Razbudili se, okrenuli k

vratima fcroz koja izlaze suci, župan i Čovjek s vizirom.

To ih nemalo začudi Neznanac je, dakle, izišao prekriven iz općine kao što je i

ušao? Znak da su mu oni to dopustili. Ako su mu dopustili, mora da je netko

odličan I čini im se da suci i župan svojim držanjem iskazuju sivom oklopniku

neku čast.

Pristupili su k stolu. Župan ponudi svoje mjesto na klupi sivom oklopniku.

Začudcnje ide od usta do usta. Tko je taj? Kad ga časte, ne može biti nitko od

Lukavčana. a kamoli Pencinger.

Mladi plemići skupili su M: u klupko i šapću:

- Tko hi to mogao biti?

Nagađaju, i Pogledic. i Šimunić, i Arbanasić, i Mrnjavčić i Vojković. Uzalud. Ne

mogu se dosjetili

- Netko ih je grdno prevario - veli Draženić - neki pustolov.

- I to je moguće, ali plemeniti gospodin župan ponudio mu je s\oje

mjesto.

- Da mu je znanac, po/nao hi ga bio po glasu već prije. Tko zna ŠtO-je sve

nabajao staroj gospodi. Trebali ste tražiti da i vas upute i pozovu u općinu.

Sivi oklopnik nije prihvatio županovu ponudu, već mu se vrlo uljudno nakloni i

kao običan istraženik stoji ispred stola, okom u oko sucima.

Stari sjedina MUSR ustane. Tišina. Pohlepno sluša narod:

Uvjerili smo se da je prisutni plemeniti gospodin časna, vjerodostojna osoba

koju poznaje sam plemeniti župan Stjepan Berislavić. Imamo razloga dopustiti

plemeniti mi gospodinu da govori pod vizirom.

U grobnoj tišini saslušali su ljudi tu sučevu izjavu. Počitanje se odražava u

masi što K poredala na ledini. Nitko se ne miče. Svi su usredotočili pažnju na

ono MI > ile čuti. 7abor,i\ ili su Lak i na Jelenka koji je stao postrance,

odviše mnan

- Željeli ste dati ovom M.idu neko ra/]aMi|enie - veli sudac Davoru. Pozivam

vas. dakle, plemeniti gospodine, kažite sve što smatrate potrebnim, a sud će

kasnije postaviti i svoja pitanja.

- Plemeniti i poštovani >• ud c! Slušao sam s( n je pri po \ifed a o Jelen V o 1

dužnost mi je da sudu neke stvari razjasnim.

Ljudi su se odjednom potisnuli naprijed, ali ih kapetan banderija “adrži i opet

bude tišina.

Pogledi istražuju Jetenkovo lice, ne bi li u njemu unaprijed našli odgonetku, u

kojem će smjeru govoriti neznanac. On je miran, premda ^”jed. zclenkast. Desnu

je ruku polo/in na držak mača, a oči mu lutaju aaleko. Ničim ne pokazuje sto

očekuje, nada li se, ili se boji.

Ispod vizira pred sudom ćuie se snažan i nepoznati glas:

- Plemeniti Kušević rekao je da ne može kazati kako je upoznao nckog svog

zaštitnika.-

- Taj sigurno i M postoji? - upita sudac.

47

Obratno, postoji. *&•*&*>"•-&.v^-f";/.-,.•:>.i*^^-,..^ #7; r?

- Zašto ne kazuje kako se s njim upoznao i gdje je taj njegov zaštitnik. Kako se

zove?

>, ,-"r- Jer je zadao riječ da će šutjeti i nikako neće odati ni dvorac ni ime.

- To vam je kazao Jelenko...

- Znam sasvim točno da ga je netko uzeo u zaštitu i tražio od njega šutnju.

Napeta pitanja bljesnuše u očima plemića, naroda, sudaca i samog župana.

Možda vi poznajete tog zaštitnika? - pita Musić.

Poznajem.

Možete li nam reći tko je? .”,

*"- -Ja- i

•;•), U ljudstvu još upornije pitanje, a kod sudaca i župana zajpuoa... , -

Kako? Vi, plemeniti gospodine? “/otpT Vi njegov zaštitnik? - prošapće župan

preneraženo.

•^i.i-rr- Da, ja, plemeniti suci i plemeniti gospodine župane, i

-- Dakle, ipak ste se dali od njega obmanuti?

•”&-,” - Ne, gospodo. Nisam se dao obmanuti. tj

% i - Ali kako? Što onda znači vaše svjedočanstvo? >v

r - Reći ću svima jasno i glasno.

Q Svjetina se ukočila, samo da bude tiho i mirno kako bi mogla što bolje

||ti. Draženić stupi korak naprijed, ispruži vrat i zagleda se u sivog

Oklopnika.

I suci i župan čekaju njegove riječi u bezglasnom miru.

- Gospodo, sve stoje Jelenko Kušević ovdje pred sudom iskazao ja ću razjasniti i

dokazati.

Ljudi se poljuljali, suci zablenuli, župan porumenio, Draženić skoči naprijed,

samo je Jelenko miran.

m - Tko ste vi? - povikne Draženić, skočivši iz redova plemića. 3^”j Sivi

oklopnik digne ruku u znak da ne kani odgovoriti na to pitanje.

““ - Ne mogu dopustiti da tu netko govori, a ne znam tko je.

wv - Miznamotkoje-vikne jedan od sudaca - a to nam je dovoljno. .^*, - Gospodo,

pod ovim se vizirom skriva neki pustolov. Želim ga vidjeti.

- Šutite. Ne uplićite se u suđenje - digne se časni Musić. - Ne

dopuštam takvo ponašanje. jjfif,;

Uzbuđeni Draženić ne može se zaustaviti: ;^! •

- Pustolov je pod vizirom. “, ,”• .

- Uvrijedili ste časnu osobu - vikne Musić. j,..,-.

- Tko jamči da je časna? <V

- U prvom redu gospodin župan, a vas opominjemo da se vladate dostojno kao što

ste se nekoć vladali.

- Ne mogu dopustiti da me tjeraju u laž, a ne znam tko je?

- Sud je.ovdje da sudi, a ne vi.

Kapetan banderija približi se i stade umirivati Draženića. On se okrene prema

svojim prijateljima, polagano dolazi k njima i pita:

48

Šu> je to. braćo? Vi me ostavljate? Ne branite me?

Ne smijete se upletati u riječ sudu. Sve će oni riješiti pa ćemo

vidjeti i ^ ^ vjzjrom ne smije nitko na mene bacati sjenke, ja ću ga

1 r°J župan, vaš budući tast, iskazao mu je počast. Čekajte.

- Mir vikne sudac i okrene se prema plemićima. Smjesta su

noslušali. samo se Dra/enk n. može smiriti.

Opet su ljudi mirniji, ali Ijubopitnost dršće u njihovim dušama. Svi Medaju u

suca koji oslovljuje sivog oklopnika:

" - izrekli ste veliku riječ Molim da nam, dakle, redom kažete što je istina

u priči Jelenka Kuševiea. a što nije?

Gospodo, jednog sam ^ boravio u dvorcu jednog plemića, kako sam to priopćio malo

prije povjerljivo ovom sudu, i tamo susreo ovog mladića. Odmah opazim da ga je

udarila teška žalost i oslovim ga. Konačno ga povedeni k sebi gdje mi se

povjerio, baš kako je to prije razložio. Pripovijedao mije kuku je u /upam>\c>i

K LI L”bio od djetinjstva. I sada su mu najednom zabranili da prijeđe prag. To

je za njega velika sramota, a uvjeren je da mu je i: H a m. i u Mxn\u> in.V “n”,

uli pK ;n L k;>j je došao s gospodom, hrvatskim plemićima, iz križevačkog

sabora, u posjet turopoljskom spra višću*Ttt je bio gost u županovoj kući, a

onda je dolazio često pod taj časni kro\ Kušević tvrdi da su mu njegovim

utjecajem zabranili dolaziti u županovi, kuću.

Laže! - promrsi Draženić, ali ga prijatelji ušutkaju.

l zato je zamr/.io gospodina Draženića? • pita sudac.

To je razumljivo. \K\Uii: r. i govorili - nastavlja

sivi oklopnik - pripovijedan mi je Kušević da je taj mladić vrlo lijep i

bogat i odijevao se sasvim im fv napadno i južnjačkog kroja i boja.

Nisam ništa rekao Jelenku. već sam mu predložio kako bi bilo da nas

dvojica pod vizirima odemo u Turopolje i da mi pokaže toga mladića.

Privolio je. Odmah sm. se spremili na put. Naime, u županovoj je

kući taj mladić bio " posjetu.

Ta riječ digne na noge /upana Ustao je kao da su mu skinuli utege. Opet je lak i

pokretljiv.

- Da. lako se zabunm jer nitko n. . i nas reći da je nepogrešiv.

- Dobro gospodo nastavi sivi oklopnik - recimo da je tako. Ja ^am pogriješio.

Ali dopustite da stvar završim, pa ćemo onda konačno ustanoviti kako je.

- Izvolite, plemeniti gospodine, nastaviti.

Narod istegne vratove i upija njegove riječi.

v ~p Od toga dana. k ud "sa.m pnj ij/nao Slav”mira I)ra/ei>iL.i,Opet sam

Kuševića poveo sohom Razgovarali smo o Draženiću. Priznajem: bio s"m zabrinut:

- Zašto ste se zabrinuli"

- Ako taj mladi Draženić poćirža\a \.czc Batorijem i Pencingerom. °nda bi

mogao naškoditi -nagoj borbi protiv Budima. To je jasno.

..- Zašto niste, plemeniti gospodine, nakon toga odmah stvar javili sv°.imi

sumišljenicima”.”

49

- Zato što sam i ja, kao što je malo prije rekao gospodin sudac, počeo misliti:

možda se ipak varam. Možda je tko drugi toliko sličan ovoni mladiću da sam ga

zamijenio.

- To je bilo vrlo pametno, jer sigurno u tom leži čitava zagonetka, plemeniti

gospodine - primijećuje sudac gotovo radostan i pun nade da će pomoći razjasniti

zabunu.

- Zato sam odlučio da pomoću Jelenka Kuševića uhodim gospodina Slavimira

Draženića.

- Ali Jelenko vam je bio pristran pomoćnik, jer je mrzio Draženića pa je tako,

naravno, sve radio protiv njega, voden mržnjom i osvetom.

- Možda je bilo tako, ali čujte dalje.

- Kako ste, dakle, uhodili gospodina Draženića? Recite nam prije svega to.

- Nagovorio sam gospodina Kuševića neka se vrati u svoj dvorac jer je kanio da

nikad više ne prijeđe prag Turopolja. On je poslušao i vratio se. Sastajali smo

se vrlo često na ugovorenom mjestu u šumi. A kako je bio lovac, bilo mu je lako

često dolaziti tamo. Jednog dana opazili smo iz daljine povorku kneževih

prijatelja koji su s ceste krenuli u šumu. Bilo nam je jasno da će u knežev

šumski dvorac gdje se, kako znate, održavaju njihove pijanke. Kad su oni prošli,

mi smo ostavili svoje konje i verali se kroz guštaru da negdje nađemo kakvog

lugara ili goniča koji bi nam kazao tko je sve u toj povorci. Došli smo do neke

kolibe. Znali smo da je tamo straža. Ali ovoga puta nije bilo nikoga. Odjednom

opazimo da kolnim putem prema toj kolibi dolaze dva jahača. Odlučili smo se

sakriti da nas ne zamijete. Brzo smo sakrili u guštaru konje i popeli se na

ogromno drvo gdje smo našli dobro zaklonište i čekali da oni prođu. Kad su se

približili, bio sam silno iznenađen. Jedan od tih jahača imao je crveni oklop i

kacigu s crvenim perjem. Vizir je dignuo jer nije bilo nikog stranog u blizini,

a vizir je uvijek, kako znate, nepriličan. I onaj drugi s njim digao je vizir.

- I koga ste vidjeli? - pita sudac.

- Onaj koji je nosio crveni oklop i napola je digao vizir bio je Draženić.

- Vidite, plemeniti gospodine, đavo vam je dovodio u misli neprestano tog jadnog

mladića pa ste mislili da je opet on.

- Istina je, nisam bio siguran, ali sam htio da se uvjerim.

- Kako? Zar ste ga zaustavili?

- Ni govora. Onda bih pokvario našu osnovu. Htjeli smo, naime, doznati je li

Draženić doista u službi ili nije. A zato treba čestite dokaze.

- Tako je, plemeniti gospodine, dokaze - veli župan.

- Otišao sam na Grič i naručio isto takav crveni oklop kakav je nosio taj jahač,

a ja sam točno znao kako izgleda jer sam na dvoru kralja Matije vidio svu silu

takvih oklopa.

- Što ste učinili s tim oklopom?

- Dao sam ga gospodinu Jelenku Kuševiću neka ga spremi u svojem dvorcu. I kad je

on dolazio sa mnom na sastanak, uzeo je taj oklop, a pokrio gaje crnim plaštem

sve do poda. Na glavu je stavio crni klobuk, a kacigu s vizirom nosio je sa

sobom u vreći. Neviđen, dolazio bi u šumu s jednim momkom, njega bi ostavljao da

pazi na konje, a on bi pješice

, ,ie Tako isto učinio sam i ia Sreli smo se na određenom mjestu,

krenuo aau . . ^^ y ^^ ^.^ ,ajc Mm, pi , , vldjeh

obavli

oklopnrka. Moogo puta smo zalazili tamo, a da nismo ništa d;i Jdenka Obiačite u

taj oklop i s njime

u šumi-

o -_ .--- ; -

moi crveni oklopnik njihov. Tek osmi put uspjelo je. Ja sam jahao iza

, ? “ ni , kao njegov pratilac, a on u crvenom oklopu naprijed. Vidjevši da

,oh" e^umom neki lugari, a njima na čelu kapetan lukavačkih vojnika.

notlfsnionaprrjed. l Kuševi. , ;., K " vizirima. Čim su nas opazili,

Unetan je pojahao brž.e prenui nama.

Ljudi na ledini počeli su se micati kao da očekuju težak udarac. ?ur>an je

nabrao čelo. a suci ^i -\ MI-”I glave.

-”Čim je kapetan dohn.m K nm rekao je KuSevicu, pokrivenom crvenim oklopom i

vizirom, da danas neće biti u šumskom dvorcu nikakvog vijeća. Došao je iznenada

Batori pa mole neka sutra dođe na Medvedgrad Na to je Ku^- potvrdio da će doći,

a kapetan mu je doviknuo: "Do viđenja, plemeniti gospodine Draženiću?" Laž. laž!

vte iz mase Slavimir.

Očajno odjekuje taj usamljeni glas nad ledinom, ah nitko ne

protuslovi, nitko ne odoha.i i:r. utm/uic. Svi šute. Kaoda

su svi izgubili eovor.

Župan je spustio glavu. Nitko mu ne može zaviriti u oči, samo mu usta mrmljaju

sablasna

Nemoguće je d . Jelenko vas je prevario.

Te su riječi digle na noge i starog suca pa se okrene k Davoru:

- Plemeniti gospodine. Jelen k> : _”• r> “dim-inuoin inu “l >raženic

- Nije mogao, gospodine podmetnuti.

- Iz mržnie. i/ osvete.

- Alija sam stajao kraj njega, dva koraka udaljen, kao što se pristoji pratiocu.

- Mislite li da ste ćuli?

- Ne, gospodine suce. ja ne mislim, nego znam. Moj sluh je čist i nepogrešiv,

točno sam čuo

- Ali zašto malo prije Kušević nije rekao da nije bio sam?

- Jer nije smio pioka/ K incin.”. Strogo sam mu naložio da me ne •>pominje dok

ja ne otkrijem svoje lice sudu, a naročito plemenitom gospodinu županu koji me

lično poznaje.

Plemići oko Dra/eni^i u>l c: u u .- ,u,. Spustili su glave. Čini im M-” da se

spustila oluja u kojoj ništa ne čuju, ništa ne shvaćaju. A on ih izazovno pita:

- Gospodo. prijak-h, zar me vi ostavljate? Vi, s kojima sam vodio uroiu?

Suci kao da su čuli riječ urota i jedan od njih

Nitko mu ne" smjesta upita:

- Kako bi fe to moglo vjerovati, kad je Draženić na čelu naših

"nadih plemića vbciu urotu protiv Brandenburga? . . •

l

51

• •”• - Baš za to što sam čuo da vodi tu uro tu on i baš za to što sam čuo da se

sam ponudio Šimuniću da će pomagati sve što poduzme protiv kneza, baš sam zato i

vodio tako točan račun. I zato sam ga toliko uhodio. Svaki put, kad sam htio

priopćiti to mojim sumišljenicima, trgnuo sam se i opet nastavljao izvide. Nisam

sam sebi vjerovao, gospodo. I zato odlučim da ga uhvatim na djelu. Onih sam dana

stalno dolazio s Kuševićem u Zagorje i sakrivao se da s prikrajka promatram što

zapravo radi Draženić i nema li negdje iza leda svoje saveznike. Snebio sam se:

što to znači da lukavački kapetan tako govori, a Draženić vodi napad na kneza. I

urekao sam sastanak s Kuševićem. I on je nestao jer nije mogao odati da ga ja

čekam. Pošao je sa mnom jer ja nisam znao puta pa da ne zalutam, došao je na

urečeni sastanak. Krenuli smo dalje, uvjereni da ćemo stići prije Draženića i

ostalih plemića, a onda će se Jelenko pridružiti. Ali nevolja je htjela da sam

preskočio grabu i konj je slomio nogu. Sve ostalo znate: kako je urota otkrivena

i da su Kuševicevi drugovi gotovo pali u ruke knezu.

- Što ste mislili tko je otkrio urotu?

- Naravno, nitko drugi nego Draženić.

l opet se javljaju njegovi očajni povici, ali uzaludni. Svi ga ušutkavaju.

Međutim, sijedi sudac posavjetovao se nešto sa svojim drugovima i onda pozvao

Šimunića, Pogledića i Arbanasića. Mladi plemići istupili su pred suce blijedi od

uzbuđenja. Najprije postavi sudac pitanje Šimuniću:

- Vi ste iz Lobora donijeli svojim drugovima vijest da uhvaćeni nije knez. Što

su na to rekli vaši drugovi pred Lukavcem?

- Nisu mi htjeli vjerovati. Tvrdili su da nas je knez samo zavarao.

- Tko je od njih to tvrdio?

- Gospodin Draženić. A sivi oklopnik se uplete:

- I sigurno je nastojao da i drugi preuzmu njegovo mnjenje i da j svakako

prijedete preko mosta u lukavački dvorac? Je li bilo tako? - pita oklopnik.

Onda se okrene ostalim plemićima: \

- Dobro promislite, gospodo, tko je najviše tvrdio da je one u ] Loboru zaveo

knez i tko je najviše nastojao da mimo Šimunićeve vijesti idete u dvorac?

Malo razmišljaju, a onda redom tvrde:

- Svi smo mislili da su oni u Loboru zavedeni. Prvi je to rekao gospodin

Draženić i ponukao nas da idemo. Ali u tome se ne može naći krivnja.

tfti - Ostavite to, gospodo, sudu - veli im ovaj pod sivim oklopom. i4wi! Musić

je uhvatio novu nit pa se obraća domaćim plemićima: v?;v - Kada je i kako u vama

nastala sumnja na Jelenka K uše vica?

- Zato što je nestao, ne rekavši nikome ništa, i nije stigao pred Lukavac da s

nama ide knezu. Vidjeli smo daje urota otkrivena, a mogao je izdati samo netko

između nas. Postoje Jelenko nestao i nije stigao pred dvorac, posumnjali smo.

Gospodin Draženić ga je branio.

- Naravno da ga je branio pred vama. ali iza leda sve je gurnuo na njegovu dušu

- primijeti Davor ispod sivog vizira.

52

Ali d r LI ti i dan sreli smo neke lugare iz Lukavca koji su nam rekli , su

jelenka vidjeli u šumi u društvu Lukavčana. Davor odlučno niječe:

Nije moguće-” (>ni su očito bili poslani da to kažu. Mogu ovdje risećida je

Jelenko Kuscvić bio sa m ni im dan i noć, a toga jutra daleko od Lukavca. Svu

čaši polažem na tu tvrdnju. Plemići šute, ne vele ništa. Sto to znači, zai ovaj

sivi govori istinu? Sudac ponovo na i ]i i/\ ući neku korist za Draženića i

pita Davora

Antolkovića:

Mislite du te Draženić ponudio Šimuniću i ostalim mladim ljudima da vodi urotu

kako bije mogao izdati?

- Uvjeren sam u to.

Dobro. Kad bije htio izdati, zašto bi tu izdaju nastojao prebaciti na Jelenka

Kuševića? Čemu to?

Tome je kri\ sam Jelenko. Vrele je krvi i vruće ćudi i nekom se zgodom odao

Dražcniću, tako da je on morao naslutiti Kuševićevo ubadanje i tada.

Kad je to bilo”.” - prekine ga sudac.

Kad su pošli na ratište, na granici su se utaborili, čekajući iz Budima bojnu

pomoć,

Kako je to bilo? Razjasnite nam, Jelenko Kuševiću? - pozove sudac.

Jelenko je stupio dva koraka naprijed.

U hrvatskom tabori”Štu govorilo se o županovoj kćeri i o nnauim ljudima koji /a

njome gLibe oči. Među njima sam stajao i ja, šuteći, dok se Draženić isprsio i

podrugljivo spomenuo: "Jedan je od njih već izbačen iz dvorca jer se nameće

odličnoj liepotici!" Bilo |c iasno da se to uče mene. I kad sam se našao u čelni

oka s Dra/enićem, raspaljen rekoh mu nekoliko riječi.

Što si mu rekao? - pita sudac.

Rekao sam mu: "Bit će još tko izbačen iz županova dvorca kad mu s blatnog obraza

skinu ci \ em oklop!" Tada je nastao onaj sukob među nama. Gospodin Damir

i/.išao ie i/ svona šatora i ukorio me. Morao sam. naravno, šutjeti i primiti

ukor jer tko bi mi vjerovao da optužujem tako uglednog viteza. I kad me Oi

a/enic pitao u županovoj k uči pred svima sto imam protiv njega, rekao “•aru mu

da on to dobro zna. ah nemam doka/a i nitko mi ne bi vjerovao. Naprotiv, svi bi

me bili kamenovali.

Još uvijek ne vidim zašto bi Draženić svoju krivnju morao Prebaciti na Jelenka

Kuševića?

Sivi se oklopnik okrene sudu i najavi:

- Ono što je Jelc”iiko iako nulo rekao svojem pi oii\ nikli iJra/eiliču, moralo

je ovog navesti na misao da nešto zna i da ga uhodi. Kad smo se ^usreli u šumi s

lukavaćkim •kapelanom i kad je rekao Jelenku Kuševiću: lio ^.v”den:”a- gospodine

Dra/emću. u Medvedgradu na vijećanju", narav-

dje taj kapetan morao Draženicu kasnije spomenuti što mu i e rekao u

- t Dražen"-”Jeopet*naoda nije bio tamo Morao je, dakle, opaziti netko drugi

nosi crveni oklop. Netko ga je uhodio i sigurno je budno

53

pazio jer je lukav do srži. Ona Jelenkova primjedba u hrvatskom taboru bila je

dovoljna da Draženiću otkrije tko je taj koji ima još jedan crveni oklop i koji

ga razotkriva. Sad je bilo važno da sve što Draženić čini, mora baciti na

Jelenka. Postoje oteo onu zastavu, on je morao ne samo šutjeti nego se i kriti i

morao je snositi objedu daje izdao urotu jer sam ja odlučio da prvom zgodom, kad

mi budu pri ruci puške, izvedem konačni napadaj na Draženića i da ga razot

krijem. A ja sam bio jedini koji je štitio pravednog Jelenka.

Zašto se meni nije povjerio? - upita Šimunić. Jelenko se okrene k svojem bivšem

prijatelju:

- Dva ili tri dana prije nego što smo pošli u Zagorje da otmemo kneza bio si kod

mene. Tada sam ti rekao da sam oteo zastavu i htio sam ti otvoreno priznati što

imam protiv Draženića. Ti si me predusreo ovim riječima: "Sve mi možeš reći,

samo ništa protiv poštenjaka Draženića". Planuo sam i pohranio svoju tajnu. Tada

sam te sreo u blizini Lobora.

- Što si tamo tražio? - upada sudac.

- Draženića. Njega smo tražili zajednički - odgovara mjesto Jelenka Davor

Antolković. - Išli smo za njim da vidimo kako on skuplja četu s kojom hoće da

ide na bojište i koju je ponudio banu. Vidjeli smo ga s njegovim kaštelanom

prolaziti cestom oko Lobora. Gledali smo skriveni iz guštare i tada je Jelenko

išao jednim putem, a ja drugim da vidimo kamo je krenuo jer nam je iznenada

nestao s vida. Još istog pred podneva sastali smo se na ugovorenom mjestu i tada

mi je Jelenko rekao da se pobio s vama jer ste ga nazvali izdajicom.

- A nije li onda zaprijetio Šimuniću da će svi pasti pred njim na koljena kad

projaše Turopoljem?

Jest, zaprijetio sam se - potvrdi Jelenko - i samo još malo i moja će se

prijetnja izvršiti.

- U čemu? - pita sudac.

- Neka mi dopusti plemeniti sud da završim - veli Davor - i onda će Jelenko moći

na to odgovoriti.

- Neka mlada gospoda odstupe, a vi, plemeniti gospodine, govorite

- Rekoh: Draženić je svu svoju krivnju prebacio na Jelenka Kuševića s jednog

razloga: da mu nikad nitko ne može povjerovati ako iznese na vidjelo krivnju

gospodina Slavimira Draženića. A svrhu je gotovo postigao, jer i mojim se

riječima jedva vjeruje, toliko ih je Draženić obmanuo, a sam Jelenko Kušević, sa

svojim izjavama vruće ćudi, potvrđivao je sve objede.

- Dobro, plemeniti gospodine, recimo da je tako - veli Musić - zašto je onda

Jelenko otimao plemenitog Draženića i zašto ga je predao barunu Pencingeru?

Nemir preleti svima. Ljudi su se pomakli, razbudili. Svaki se utisnuo u svog

susjeda da bi dopro što više naprijed i čuo što će odgovoriti nepoznati svjedok.

A on malo čeka. pa onda odgovara:

- Plemeniti sude, Jelenko Kušević nikad nije otimao Slavimira

Draženića . i ts ttf. ^

- Kako? Pa Draženić je bio otet. .(

Ne plemeniti sude. Nije bio otet. .

Ovdje stoje dva plemića, vjerodostojna i čestita: Pogledic i

Xr|Tin,sić. obojica su bili prisutni _ Rili su prisutni, ah omamljeni. Ra/umije

se, omamljeni - primijeti sudac. - Otmičar ih je

ara ispitao tko gaje platio i tko mu je dao

omami0jcUli kaŠ"

mra nisu tamo našli - veli ^ .

Plemeniti gospodin., molim razjasnite nam tvrdnje- moli sudac. Toua dana, kad je

gospodin Draženić navodno otet, bio je nko Kušević sa mnom u dvorcu o kojem sam

govorio. čuđenje prela/! ljudima i žedno očekivanje da im se zagonetka

Vi niste mali kamo ide Draženić?

“L, 7

- Znali smo od K u

se sprema otići u svoj

- /.IIUII ninv v.v. m. “^ ••--,..---

dvorac po neke stvari jer će se za nekoliko dana vjenčati.

- Tada je Jelenko Kušević pošao za njim.

- Nisam ga pustio d a se makne jer ^u._\r,”\ \< -\\ L >_v \ ie1e e vidi. A meni

je bila svrha da točno ustanovim Draženićevu krivnju, da ga razotkrijem kako ne

bi i dalje i/davao svoje drugove I tada sam uzeo sve u svoje ruke. Povici

Draženićevih ljudi padaju kao kamenac u mru n niekii. Nitko se ne buni. nitko ne

plane /bog optužbe na njega, nitko ne učini nijednu jedinu kretnju. Njegov glas

odjekuje očajno kro/ tišmu Minmie šio se . a.”ia oko njega, a Davor nastavlja

optužbu:

- Poslao sam dva svoja pouzdanika da prate Draženića iz daljine. Preodjenuo sam

svoja dva čo\jei\a u odijelo putujućih kramara da nitko nigdje ništa ne

posumnja.

- Što su ustanovi]s

Pnje nego što je Draženić krenuo, otišla je na put jedna njegova četa koju je

sabrao u Stubici. U blizini Save, u nekoj šumi, utaborila se. Moji ljudi nisu

znali ito to znači pa su krenuli polagano cestom, jašući korakom. Onda su čekali

s druge sirane eeMe, skriveni U gustom visokom grmlju. Dva sata nakon toga

stigao Je Draženić i pošao kroz tu šumu. Vlastiti njegovi ljudi su ga umo/e

napali Sami iz puške ranili njegova konja, ali ne naočigled turopoljskih

pratilaca, nego kad je Draženić pojahao negdje šumom, daleki" od v, o uh praul.K

a Sve je to bila igra koja se imala odigrati pred PodeJieem i \rhanasieeM Ja i

n ;\, Jelenko hoće Draženića zaustavili. ] tada su stigli na tu postaju

predvečer. Već je prije toga Draženić govorio >. krčmarom i sve priredio. Omamio

je jedan dio vlastitih momaka 4* ništa ne vide i ne čuju. I dok je on pio čisto

vino, napajao je krčmar Arbanasića i Pogiedića dnitiim \jU\nna 7 MI V \ u r. sam

ulijev ao vino jer je znao u kojem je vrču omamljujući prašak, l legli su

sPavati svi zajedno. Naravno, postavili su sira/e, tobože, da Kušević opet ne bi

navalio. Ova dva plemića /aspala su i tek su se probudili kad je stigao neki

trgovac sa sitnom robom. Toj" bio moj pouzdanik, moj vlastiti sin. ^itavu Je noć

skriven t"01 čekao ito će biti. Sutradan u zoru imao je što vidjeli.

54

Ljudi se talasaju, suci kimaju glavom, župan pun teške sumnje

. zagleda se u pod.

• - Tek što je zabijeljela zora, pojavi se pred krčmom Draženić. I

krčmar je bio na nogama i kaštelan Lučić. Ovaj je primao neke naloge od svoga

gospodara. Onda se cestom pojavio drugi dio čete koju su u noći tobože poslali

na stražu. Zatim su jednog momka obukli u Draženićevo ruho i prebacili ga na

konja, onda su otišli na dvorište i zakopali kaštelana Lučića u sijeno. Sam

Draženić jahao je na čelu povorke koja je otišla preko oranica u šume.

.-•”*” - Sve je to gledao vaš sin? - pita sudac. *i - Da, gospodine. Gledao

je on sa svojim drugom, dakle, dvojica.

- A što je bilo zatim?

- Najprije je krčmar otišao, jašući na konju sam samcat prema selu. Nakon toga

je dugo bilo sve tiho i mirno. Sunce se već diglo visoko. Jedan od mojih ljudi

otišao je u dvorište, zagledao se kroz prozor u krčmu i vidio dvojicu plemića

kako spavaju čvrstim snom. l tada je stao vikati i zvati. Napokon se probudio

jedan od plemića iz sobe.

Sudac pozove Arbanasića i Pogledića k stolu.

- Jeste li čuli što je rekao ovaj gospodin? Neki vas je trgovac zvao?

- Istina je.

- Kako ste izašli iz kuće?

- Bilo je sve zatvoreno i ključ nije bio u bravi pa smo razlupali vrata i onda

izišli. Vani smo našli omamljene momke i gospodina Lučića u sijenu. On nam je

pripovijedao kako je pred njegovim očima Draženića oteo Jelenko Kušević.To nas

je silno razgnjevilo i otišli smo u potjeru.

- Moj sin, tobožnji trgovac, pokazao im je put u šumu kamo je četa nestala -

primijeti sivi oklopnik.

- Da, taj nas je trgovac uputio - potvrde Arbanasić iPogledić - i u šumi smo

našli Draženićev klobuk koji nam je služio kao putokaz. I putem su nas upućivali

seljaci koji su vidjeli projahati četu s nekim Čovjekom svezanim na konju.

- To su vidjeli tobožnjeg Draženića. Čini se da gospodin Draženić ima pustolovnu

maštu kad mu se htjelo tako provoditi do utančine, a zapravo je to učinio da

ova, dva mlada plemića uvjeri kako gaje oteo mladi Kušević. To se moglo lako

vjerovati jer je Draženić objavio svoje vjenčanje, a svi su mogli misliti da

Jelenko želi spriječiti taj brak.

Odjednom se župan probudi iz mrtvog sna i skoči na noge:

- Plemeniti gospodine, prije toga, taj je mladić u mene teško isprosio dozvolu

da se već za osam dana vjenča. Zašto bi on samo pod izlikom tražio vjenčanje?

Zar mislite daje njegova ljubav bila lažna, da me htio samo prevariti? Zbog

čega?

- Sve moje poštovanje vama, gospodine župane. Neizmjerno žalim što baš vama

moram zadati udarac. Vjerujem daje taj mladić zaljubljen u vašu kćer, to nije

nikakvo čudo. Očito je bila njegova želja da se s njome vjenča, ali tek kad bude

vrijeme. Zatražio je vjenčanje za osam dana. premda je znao da neće moći

izvršiti? Razlog ću točno razložiti.

Zarumenjen od uzbuđenja, župan pristupa bliže, dok Davor Antolković razjašnjava:

56

Draženić je razglasio da će se za osam dana vjenčati. A tri dana e netko ga otme

Svatko živ mora smjesta pomisliti: oteo ga je Jelenko

Kušević.

A zašto 1>i se dao oteti? To recite? - pita župan. Dviie su”važne stvari zbog

čega mu je to nužno trebalo. Recite - ponuka sudac Antolkovića.

- Ponajprije se C približavalo vrijeme kad bi sa četom od petsto momaka morao

kremu na bojište, kako je obećao banu.

- Eto. vidite klikne sudac - zar bi izdajica mogao ponuditi banu da će mu o

svom trošku dovesti četu od pet stotina momaka?

- Da, on je to puti u dio samo zato da ga ban pošalje natrag, da tako na častan

način ostavi bojište na koje se nikad nije kanio vratiti. A sada je upriličio

ovu otmicu sam sebi i razglasio ULI je predan uospodaru Lu”kTivea A pošto je u

tamnici, naravno, ne može na bojište.

- Zašto hi p skrivao ako je tako pokvaren? Mogao je otvoreno pristupiti

neprijateljima i svršeno.

Da mogao je Ali u tom ga je spriječila ljubav.

- Kako to”.” Ne razumijem - primijeti sudac.

- Možda je on priji- i iv.islin ot\ oreno pristali uz našeg neprijatelja, a

možda i nije jer ga onda ne bi primali u svoj krug naši plemići. Ali,

gospodo moja, on je ljubio kćerku Hrvata, uglednog dostojanstvenika i

nikad mu ovaj ne bi dao svoju kćer kad bi bio u redovima protivnika.

Župan pohita k Davoru i usklikne:

Čovječe, znate li da mije Pencmger slao svog pou/danika i tražio od mene neka

pridobijem naše plemiće da pristanu izabrati za banova zamjenika onoga koga nam

predlože naši neprijatelji u Budimu. I prijetili su mi, ako to ne prihvatim. /LI

dvadeset četiri sata poslat će mi Draženićevo truplo Čujete li tQ?

A što ste vi na to, gospodine župane?

Moja je kći sama odbila takvu sramotnu ponudu, makar ljubi ovog čovjeka. Što

velite na to, gospodine?

Stvar je potpuno jasna. Draženić je neprispodobivom lukav-stmom i pravom

podinukloseu htio Ua vas prevede preko mosta ljubav i u neprijateljski tabor. Da

ste vi pristali, on bi se vratio i/ Lukavca kao da ste ga. tobože, vi spasili,,

vi biste bili oruđe neprijatelju, a on bi morao neprijatelju služiti po vašoj

krivnji, a ne po svojoj Osjećate li vi. gospodine *upane. u toj osnovi

besprimjernu spletku gospodina Verbceija i njegovih pristaša.” Jer oni su spleli

sve to u svojim glavama. Oni koji su i kraljicu Beatricu tako nevjero jat no

prevarili Vjenčali su je s kraljem Vladislavom, “"onda pred svijetom tvrdili da

nije vjenčana, a utrošili su njen novac u njegov izbor i zatim je i/a anali iz

zem i je. Na tom istom ognjištu skuhana je “ ova prevara. Još bi vam zet bio

spočitnuo da ste ga doveli u krug neprijatelja Hrvatske. Samo je ovako mogao

dobiti vašu kćer: da glumi junaka.

kupanu se magli, srce mu prestaje kucati i jedva dotetura do klupe.

/• R . Ht”ojcvašu kćer . .• emi. a vaše uvjerenje i vašehrvatsko

poštenje

cl udim. l sve W mu to uspjelo da se nisam ja umiješao i rukovodio

S7

divljim Jelenkom K uše vicem i tajno uhodio Draženićeve korake. Sreća da sam ga

vidio kako silazi s Medvedgrada u krugu naših dušmana.

Svi su ljudi poniknuli. I oni koji slušaju i oni koji ga ispituju. Kao da su

tmasti oblaci s neba sišli na zemlju i polegli na njihove duše.

- I on je haračio, plijenio naše ljude? On je na čelu lukavačkih razbojnika

obilazio Turopoljem? - pita stari sudac drhtavim glasom.

- Slušao sam ovdje da ste se snebivali kako je crveni oklopnik mogao pronaći te

povelje koje je danas iskopao i ugrabio?

Mladi su se plemići trgnuli na te riječi. U njihovim licima pojavi se

zaprepaštenje.

- Čini se, mlada gospodo, već shvaćate? Znam od K uše viceva momka. Prolazili

ste od kuće do kuće da sakrivate i povelje i povelje seljačkih plemića. Draženić

je bio s vama, on je sam tražio u dvorištima mjesto i savjetovao kamo neka tko

zakopa svoje povelje. Je li, dakle, čudo da su ih Lukavčani tako brzo pronašli?

Svi neka ih sakriju još danas na drugo mjesto.

Nijema tišina pritisla je ljude k zemlji, mukla težina strahote, užas smućuje im

duše. Suci su poniknuli. Župan zamalo da se ne sruši s klupe. Sve je pokrila

mrtva groza.

- Ljudi, Hrvati! Može li sva ta zloća naći mjesta u čovjeku hrvatskog srca?

Ovaj poklik pada iz usta suca Mušica stoje naslonio sijedu glavu na staračke

ruke, pod teretom jezovitog otkrića. Ledena strava pada iz tog poklika na sve

duše, strava se uvlači u kosti.

Sivi se oklopnik okrene k ljudima i vikne: Vvf •-*

- To je prava riječ. To pitanje čekam od svih vas. ^.*:i

- Što hoće time kazati? - šapće svijet. "9 *"it;”

- Ne može. Ovakva zloća ne može naći mjesta u hrvatskoj duši - odgovara Davor

sam sebi.

- Ne može, ne može! - potvrđuju ljudi kao da bi se htjeli obraniti od onoga što

pred njima leži otkriveno.

- Ali zastoje onda to mogao učiniti Draženić? - pita Musić plaho i jer se boji

odgovora.

Sivi oklopnik sam digne svoje ruke i klikne:

- Pitate, zašto je onda to mogao učiniti Draženić? Zato što duša ovog mladića

nije naša.

- Kako? Nije naša? Draženić mu je otac?

- Ali majka mu je kći naših neprijatelja. Kći naroda koji nosi u sebi jedinu

želju, cilj: podjarmiti nas. Kći brata, nebrata saveznika kojemu smo pružili

bratsku ruku, a on ju je prevarno okovao.

- Ljudi, čujte - šapću kao da im pada s duše golemi teret.

- Recite nam. Razjasnite - moli Musić.

- Naš se zemljak Draženić oženio kćerkom neprijatelja našeg. Ona

je svojemu sinu pjevala tuđu pjesmu. U nj je udahnula misli, osjećaje naših

dušmana. Samo je nosio naše ime. a srce i duh bili su srce i duh našeg

osvajača. ,,

Duboko potreseni ljudi primaju u sebe svaku riječ i iute.

Davor se okrene prema Jelenku K uše vicu: , "* ", ;

38

- Evo. tu stoji mladić čistu obra/a i poštene duše koji je zamalo bio progutan

od klevete, jer ste joj vi priklonili uho.

Nitko se ne usuđuje maknuti, nitko se ne usuđuje pogledati u oči svojem drugu.

Mladi plemići osjećaju sramotu svoje zablude, l nitko od njih nema riječi ni

kretnje, jedva se usuđuju disati. Svi su oborili pogled. Nitko i ne pita tko je

taj čo\ i t. M o c pieii uli n. t ia/u!”krid k-vku pievai u Svi znaju da je

vjerodostojnu svaka riječ jer i sud i sam župan primaju njegovo svjedočanstvo

bez prigovora.

Strahovita je oluja prohujala nad njilu>\ im tjlavamu i iii^.ia K\lemc -.t

zagonetnog /ločinca. srca im zamiru, duše su im urušene u dno grudi, slomljene,

poništene oči spo/naj”e stiaho\i;e zablude.

Zar je moguća takva himbena, zUu mačka duša u čovjeka kojemu ic lice pošteno,

pogled blati, nieč ljupka, <>< Kazna i plemenita”“ - tiho pita stari sudac.

l opet odgovara si\•[ oklopnik spremno:

Kome je zloća upisana na obrazu, tome nitko neće vjerovati. 1/dajica. pustolov,

/ločinac himbe, varke h eha Ijepdu. mili “iu, poštenje i čestitost na svome

obra/u da može zavaravati ljude. Bez toga bi mu bio slab posao, l sad /nate

otkud njemu tobožnje blaizo. Otkud mu raskošne haljine”1 Znam sasvim sigurno:

otac mu nije ostavio nikakva imetka.

Tek na ove riječi ljudi se okrenuli za nj”im. Svi ga pogleu i UMA V i. da

je nestao u zemlju.

Kad je sva pažnja bila usredotočena na ispitivanja tuca, Draženić se polako

izvukao iz skupine mladih plemića. Tako oprezno da nitko ništa nije osjetio.

Samo da ne pobudi pozornost, nije se ni pribli/m k : " : “i su stajali malo

podalje od općine. Vidio je pred sobom najkraći put do visoke ograde, ispletene

od granja. Polagano, nečujno, iza leda svih onih koji stoje na ledini, dohitao

je do ograde da se što prije prč MUCI preko, l/a ograde više ga nitko ne može

opa/iti, tamo je dalje trnovita pustara Lako će se, skrivajući, sve više

udaljavati.

Dopro je sve do plota, uspne se i hoće da skoči preko.

Dva oka prate nje^j \u n.mijau.dva oku ispod sivog vi/ira. IJelenko gleda /a

njim. Ali ga ne odaje jer mu njegov zaštitnik rukom daje znak neopaženoda sve

prepu ;” n V mu, 1 bas IH .isu kud se bjegunac uspinju n na plot. vikne gromki

gla^ ispod sivog vizira: Draženić bježi Eno ga, bježi.

Riječi prodriješe m., d u ljut] c kao blijesak munje. Sve se uzgiba, svi se

"krenu za kažiprstom uperenim na mladog plemića na plotu. Za njim!

Kao jedan jedini t i taj poklik, l mladi plemići, još malo prije

iJraženićevi drugovi, poskočili su kao živa, oštra koplja koje je netko

oacio /a njim. Ali on preskoci plot. preskakuje grmlje, skriva H- u siušiai u.

a onda se na jednom/a bi je na /em Iju i ukoči se da ne bi n ijednu n k retnjom

prou/rokovao škripanje granja. Bode ua trnje po licu rukama s kojih su

mu u bijegu ispale bojne ruka VKV

Preko plota skaču mladi plemići, obaziru se, trče šikarom. Nigdje "“Koga. U

trnje i ne zala/.e Kako bi se mogao baciti onamo. A ipak, kamo Je nestao?

59

- Kroz prozor je skočio u općinu - veli netko od njih. l već se jedan popne pa

ulazi u zgradu, dok drugi traže. Zamalo se na prozoru pojavi netko i javlja da

nema nikoga. Hitaju naprijed šikarom. Što dalje, to biva gušća. Traže, razgrću

grmlje. Već davno su prošli kraj njega. Novi pridolaze i skaču, traže ga.

lijevo, desno, kad im crvena bojna rukavica pokaže put.

- Ovim je smjerom krenuo. Ovamo, drugovi.

I zadu u grmlje iz kojega se Draženić digne i nagne u bijeg. Oni još brže za

njim. Nekoliko se ruku ispruži za njim. On trgne mač na obranu, ali obrane nema.

Golim ga rukama uhvate. Otimlje se, kune, dobacuje im pogrde, spočitavanja.

- Krivog svjedoka slušate! Lažnog, potkupljenog nitkova.

- Koga poštuje župan i suci, ne može biti lažan ni potkupljen nitkov.

- Sve su ih kupili, sve su ih obmanuli - dobacuje on, boreći se noktima i

zubima. Uzalud!

Zgrabili su ga i vežu mu ruke unatrag kao robu. Drže ga čvrsto dok mu drugi

sputavaju noge.

- Sad ga dignite uvis da ga nosimo. Inače ga ne možemo vratiti sudu.

Arbanasićevu zapovijed poslušaju i drugi. Draženić je bio svezan. I digoše ga i

nose. Približivši se k plotu, ljudi se obazru i upru poglede. Slika crvenog

oklopnika, sputanih ruku, razbudi sve duše krikom veselja.

- Ovamo ga dajte. Ubit ćemo ga.

Svi navale prema plotu, ali Davor Antolković pozove svoje momke na obranu da

zaštite plemića.

- Ni blizu ne pustite nikoga - zapovijeda Davor, a suci mu prepuštaju riječ.

Smjesta su momci opkolili Draženićeve nosače da zaustave val bijesne svjetine

koja se bacila prema njemu. Tada Davor zapovijedi plemićima:

- Amo ga donesite, pred sud!

Nitko se ne protivi. Svi povlađuju nepoznatom tužitelju.

Suci su se, međutim, udaljili od stola i zaokružili župana. Lomi se urušen,

poništen. Glava mu pade na grudi. Ruke su mu klonule. Lice je slika nijemog

očaja.

- Htjeli smo učiniti sve da časnog i vjerodostojnog svjedoka podsjetimo kako se

lako zabunio, lako pogriješio bez vlastite krivnje. Plemeniti gospodine župane,

sve je bilo uzalud. Čuli ste sami.

- Čuo sam, čuo, jadan.

- I sada nam više ne preostaje nego ovom časnom čovjeku povjerovati i izreći

osudu.

Draženića su skinuli s ramena i postavili na noge. Malo su mu popustili uže da

može koračati, ali mu ga ne skidaju. Ruke su mu svezane unatrag kao zločincu. S

lica mu kaplje krv od ogrebotina što ih je zadobio, bacivši se u grmlje. Od

mladog lijepog stasitog mladića grdna slika čovjeka, kukavnoga, s kojeg su

zderali haljinu.

A Davor pozivlje suce, naklonivši se: •

60

_- Plemenita gospodo suci, sud još nije dovršen.

- Ne. još nije.

__ Još niste izbrhljah sve laži - vikne Draženić. _ Jadni mladiću, nije se ni

vrijedno oha/ri|eti na tvoje primjedbe ve)i mu Davor s omalovažavajući(tm)

glasom. Najednom se Draženić okrene svjetini:

- Ja sam vodio urotu protiv vašeg zulumćara. Ja sam stavio na kocku svoju glavu,

svoju slobodu. Ja sam vas branio, ja sam otjerao s vaših grbača lukavačkc

razbojnike. Ja! A vi vjerujete tu nekom strancu koji je pokrio svoje tiče

vizirom da mu ja ne bih zagledao u plaćenički

obra?.

l prije nego Sto svjetina dospijeva da mu nešto odgovori, vikne

Davor. okrenuvši se ljudima:

Otjerao je Lukavčane kad su došli na vas, ali to je sve učinio s njima u

dogovoru. Jest, po izričitom dogovoru da u vama posije vjeru u

sebe. Ludu vjeru i pou/aanje kako je on \aš branndi Dok vi vjerujete u njega,

dotle on može raditi što ga volja i služiti vašem neprijatelju. Treba on vaše

povjerenje da može živjet i u \asoj sredim, s \ania ••;_• “HM ili “ vama kovati

urotu da je m o/c izdati. Ne može biti izdajica kome se ne vjeruje. Onaj kojeg

neprijatelj felje kao uhodu mora na svoj crni obraz objesiti drugi, pošteni,

vjerni, odvažni i vama odan. l/dailu treba vaša odanost da biste mu povjerili

svoje srce, misli, namjere i osnove.

Kao grmljavina, romore ra/budeni ljudi, odobravajući nepoznatom čovjeku. Ali on

još nije svršio:

Pokrio sam svoj obra/ /am da taj čovjek ne može u nj zagledati i njegovi ortaci

što flt čuvaju moji momci. Bila bi odviše masna lovina kojom bi se oni divno

okoristili. A da je moj obraz čist i svijetao, to vam dokazuje povjerenje što mi

ga poklanjaju plemeniti gospodin župan i vaš plemeniti sud.

Doći će djelo na vidjelo1 - vikne Draženić iz svega grla, bjesneći. Sve mu pjena

izla/i iz usta.

- Već je došlo na vidjelo - vikne Davor.

Svi promatraju sivog oklopnika. S\i ivu ^da”a svoje \ trovanje, svoju počast,

dok crveni oklopmk, sav razjaren, kukavan, smlavljen, stoji usred ljudstva kao

hrast usred gromova iz munjevitog neba.

Zatim se sudac opet obrati Davoru:

- Kako to da ste baš danas izašli pred nas i zašto niste prije iznijeli sve to?

- Čekali.smo najprije da imamo u ruci sigurne dokaze protu kr-.L.i A kad smo

dokaze imali i kad sam potpuno stekao čisto uvjerenje, i moja Je savjest bila

nacistu da imam u ruci pravog zločinca, tada smo čekali samo dan da izađe na

Turopolje. Jelenku je bilo do toga. više negoli do njegova života da ga

razotkrije pred svima. A to sam odobravao mladom c°vjeku. Vjera u Draženića bila

je tako velika da bismo je teško mogli pokolebati Vidjeli ste i sami kako se

vješto izvlačio pošto mu je KuŠević skinuo vizir, kako je sve prikazao u svoju

korist. Čak je i optužio Kuše-”ca da mu je on dao da obuče taj crveni oklop i da

je morao pod Prijetnjom ići na čelu lukavačkih vojnika.

61

- Još jednom vas moram pitati: mi smo danas već unaprijed znali da l se neka

siva četa sprema i trojica mladih plemića pripovijedali su pred županovim

dvorcem o toj četi.

- Da, vidio sam izdaleka ove plemiće i Jelenko ih je poznavao, ali smo ostali

mirni i nismo se brinuli za njih. Samo jedan naš momak pohitao je u Turopolje i

doznao da ćete se utaboriti pred općinom. Sreo je trojicu plemića, ali im se

maknuo jer je imao da nas izvijesti kako se vi spremate na obranu. Odlučio sam

zapriječiti Lukavčanima da proliju vašu krv i pružiti Jelenku mogućnost da skine

vizir Draženiću, stoje tako vruće želio. Doznali smo da je Pencinger s

Ferencijem u šumskom dvorcu zaključio odmah danas ići na povelje i zato smo

odmah opremili naše momke i čekali da se pojave Lukavčani na čelu s crvenim

oklopnikom. A sada molim, plemeniti sud, da vrši dalje svoju dužnost.

Sve to vrijeme stoji Draženić svezan, zureći u zemlju. Čim Jelenko progovori,

Draženić se trgne, pokroči naprijed, ali koraci su mu kratki jer su mu noge

svezane. Sudac pozivlje Jelenka da kaže što je želio.

Zvonko se pronosi njegov glas nad glavama ljudi, što su stali i napeto slušali.

- Plemeniti sude, pristupam ovamo i optužujem Slavimira Dra-ženića da je

oklevetao moju čast, bacivši na mene sumnju najstrašnijeg, najgnusnijeg,

najsramotnijeg zločinca, izdajice svojeg doma.

- Tvoja nevinost je dokazana - odgovori sudac. ."j-.t;

- A je li dokazana njegova kleveta pitam slavni sud? ifvr .

- Jest, i kleveta je dokazana - odgovori sudac. -1

- Plemeniti sude, po zakonu i pravici imam pravo tražiti osudu i

nanesenu klevetu. .>j

Svjetinu prolazi tiha strava...

(i

"Dakle, to je čekao Jelenko. To je čekao", šapću ljudi drhtavo.

- Po zakonu klevetnik ima platiti oklevetanom ponajprije odštetu u novcu.

Jelenko drhtavo vikne:

- Odbijam novac kojim mu je platio neprijatelj njegovo izdajstvo.

V; Sijedi sudac nastavlja kimajući: :&t - Tvoja odluka je časna.

fer- - Plemeniti sude, još nešto propisuje zakon za klevetnika. 4* -

Čujete li, to je čekao Jelenko tako hladnim mirom - šapću ljudi

na ledini, a sudac zakima:

- Jest, zakon propisuje: tko drugome klevetom uništava ime i čast, ima mu se

izrezati jezik i prognati ga iz našeg kraja.

Klonuće uhvati Draženića. Klecaju mu noge. S ledine se čuju glasovi:

- Smrt je zaslužio, smrt!

- Ali ja neću njegovu smrt - klikne Jelenko.

Draženićev pogled užasa kruži, nekoga traži da progovori za njega riječ ili

odnekle očekuje spasenje?

Lijepo, mlado lice izobličeno je od straha, drhtanja, oči vrludaju, istražuju

sve tamo gore pod lipu gdje jedan dio Davorovih momaka čuva lukavačke vojnike,

držeći ih na okupu, strahom od vatrenog oružja protiv kojeg nema borbe sabljama

ni kopljima.

62

Kapetan Lukavćana uzvraća Draženiću pogled, ali je taj potišten i vidan l

ukavčanin se boji da bi se sjetili i njega pa šuti, ne miče se, Z”d”no s

vojnicima Ali nitko ne misli na njih. Svi su zaokupljeni niraženićem i onim

šu" se događa pred sudom.

Sve upornije |(aic osuđenikove oči. Nitko se ne javlja u njegovu

obranu. .

Uzalud Draženić n i i aohi i i glavama onu zlatnu glavu koja hi ea mogla spasiti

Ali daleko je županov dvorac. Vidik mu sprečava granata stabla. Ipak mu se čini

da bi već morala znati i čuti što se ovdje zbiva. A gore su Luci., njegov

kaštelan i njegovi momci. Zašto nitko ne dolazi”? Dakle, do njih još nije dospio

glas u u\or.i -.udu”? IH,1 viui pm* l a s u od “časa kad mu je Kušević skinuo

vizir, a odozgo nikoga? Što je to?

Ne. ona ne zna, ne zna.

Draženiću je jasno da tia je ne\oija su^a /a vrat kao krvnikove uže. l nema

bijega ni pomoći Svi su konci između njega i bivših poklonika i drugova popucali

Draženić se okrene sucima.

Plemeniti sude. molim, dopustite da samo nekoliko riječi progovorim s gospodinom

županom kojemu bih imao biti zet.

Poluglasno je izreka da ne bi drugi čuli i prosvjedovali. Suci se posavjetuju

Onda ustane najstariji, odlazi županu Berislaviću koji je klonuo na klupu i

priopći mu želju osuđenika.

Bez dozvole krene Draženić prema njemu, dok straga ljudi prosvjedom dižu ruku.

Župan ga mrko dočeka i pita:

- Što bi ti imao još da kažeš meni nakon svih tvojih podlosti?

Molim, ne dajte da izvrše nada mnom osudu. Ja ću vam sve potanko ispripovijedati

sramota moja pada i na vas.

- Na mene” - plane župan i blijedo lice odjednom bude tamnocrveno. - Ja da nosim

na svome imenu tvoju sramotu?

- Vezani smo. plemenui gospodu c, svezani i bilo što mu drago, kriv ili ne kriv,

vašem će imenu biti samo ^ >d koristi ako ne dopustite da izvrše nada mnom osudu

koju ne snuje izreći ni jedan plemićki sud. Ovako se kažnjavaju samo obični

zločinci.

- Sto. zločinci”? Nema većeg zločina od tvojeg.

- Ni tada ne možete dopustiti i!.i i^i/\vši tak a .da nada mnom, plemićem. Imam

pravo da se pozovem na kraljevski sud.

- Dakako, tta kraljevski sud. Oni će te još i nagraditi za tvoje Podlosti.

- Zbog vašeg imena nastojite da barem odgode, pa makar me zatvorili.

Zbog mojeg imena ? Zbo a imena - opetuje župan i kao da je tek l s^nva”io da

je ovaj mladić bacio ljagu na njegovo ime i povezao čine i pesti ne s njegovom

ličnosti, s njegovom čistom blistavim poštenjem.

Mupa pred sud i suce i navješćuje im da mora nešto kazati ljudima “J” su

svjedoci ovog strahovito- otkrića.

ni ~ Ovaj mladić ovdje pruža slik u t..-\jc-ka kojemu je srce na jeziku, l

govo lice izazivlje pouzdanje lice njegovo osvaja poštenjake koji nikad

nisu vidjeli crne himbe pod obličjem dobrote. Tako je, eto, mogao obmanjivati

mene i moju kćer i sve moje prijatelje.

- Čast vama, župane - kliču plemići odano. Poražen sluša Draženić kako ga

njegove riječi još više udaraju i guraju pod nož osude. Berislavić pak digne

glas:

- Čuj, mladeži. Upiši to u svoje duše: ne može sin ove zemlje prodati kuću

svoju, rod svoj, braću ni za kakvo blago ovog svijeta. Ni za kakve časti

zemaljske. Berislavići i njihovi hrvatski drugovi, samo su čašću, poštenjem,

prolijevajući krv i ginući, stekli i plemstvo i darove zemaljske.

I onda se okrene prema Draženiću, pa opet k mladim plemićima:

- Ovoga ovdje nitko ne smije smatrati sinom ove zemlje. On to nije. Čuli ste što

je rekao vjerodostojni časni čovjek pod ovim sivim vizirom. Mati mu je bila kći

onih prevarnika koji su njega iznajmili za svoje zločine. On je sjeme

neprijatelja.

- Istina je. Istina - viču ljudi sa svih strana ogorčeni.

- I zato neka ga nitko ne zove imenom hrvatskim. U njemu teče krv prevarnika,

otimača naših sloboda. Onaj koji hoće da nas liši pisanih povelja, taj hoće da

od nas učini robove, sluge, hoće da nam otme pravice i sloboštine. Braćo, po

pisanim zakonima kraljevstva hrvatskoga, samo onaj može imati svoj sabor koji

ima poveljom priznato pravo. Tko nam uzme te povelje, taj hoće da nam otme

najveću svetinju hrvatski sabor. Taj želi razrušiti najjaču našu tvrđavu.

Kad je to izrekao, glas mu je drhtao, obuzeo ga očaj i osjeti da ne može više

gledati svezanog i posramljenog mladića i krene ravno prema općini.

Za njim ide kapetan banderija, osjećajući da mu treba potpore, utjehe u golemoj

nesreći.

Očaj obuzima raskrinkanog izdajnika. Pogled mu traži, dozivlje, moli, gotovo

viče. Zebnja mu je u kostima. Zubi mu svokoću, bijes mu para grudi, mozak vri,

misli traže zaklonište od onoga što mu prijeti, uzalud.

Onaj koji ga je uzimao za zeta, prijatelji koji su ga štovali, branili, častili,

zvali ga junakom, okrenuli su od njega glavu. Štoviše, pružili su ruke za njim i

hvatali ga tamo u grmlju da ga ponovo izvuku pred sud.

"A ona koja ga ljubi? Što će ona? Hoće li doći, poletjeti da ga oslobodi?" -

pita se on udaren smrtonosnim žigom izopćenja.

Doći će. Mora doći. Ljubav njezina ne može preboljeti. Ne može zanijemiti, ne

može se oteti. Ljubav njezina mora ga spasiti kad čuje strašnu osudu. Ako ne

ljubav, a ono samilost. Njezina ženska samilost kao spomen ljubavi.

Nije mogla, ne može ljubav izbrisati nitko ničim. I zločinci su bili ljubljeni.

Sto god učinio, ljubav ne može ostati nemilosrdna. “ Sva mu je nada u

Vileni. Ali gdje je?

Vikao bi, ali gore ne dopire njegov glas.

Gdje joj je otac? Zašto je otišao župan? Možda je pohitao gore k njoj da joj

kaže? On gaje odbio, prokleo, ali njoj neće spriječiti da ga oslobodi strahovite

osude.

Župan je muškarac Ne može prijeći preko njegovih čina. Ali ona je ljubi ea. ne

može ljubav suditi kao što sudi sud. Ne može. Te su misli prohuiale mozgom, kad

ga opet trgne glas smrtno

omraženog protivnika

jelenko Kušević ponovo je stupio pred suce:

Plemeniti sude. izrekoste osudu po zakonu i pravdi. Molim da mi dopustite

naglasiti još jedno

__ Sto želite?

- Podsjetiti plemeniti sud na stare običaje i propise zakona koji pružaju još

jedno pravo

- Koje to pravo”?

- Sud može po zakonu predati osuđenog klevetnika onome kojega

je oklevetao.

- Jest. ako to oklevetani zatraži.

Smrtna zebnja strese Draženiea Ljudi povlađuju Jelenku, dok sudac ponovo uzima

riječ

Da. zakon dopušta da osuđenika osudi i sam oštećenik koji je oklevetan.

Drhtavim glasom vikne Jelenko:

Molim ovaj sud da osuđenog preda meni.

Tišina pada na ledinu kao da su svi izgubili govor, Čekaju odluku suda. Odluku

koja im donosi slutnju neke nove grozote. L" krilo tišine padne od^oMn

Jelenko Kuševič ima pravo da mu predamo osuđenika. Tako je prihvate i druga

dva suca, a sijedi starac obraća se k Jelenku:

Predajem ti osuđenika da sam izvršiš osudu koja je određena! Kr\ se zaustavi u

Draženićevim žilama. Urušio se. Tijelo mu je obamrlo. Klecnuo je. dahnuo Kaoda

mu oi^a i n ot; ča sa izlazi iz tijela. U očima strava.

Mladić stoje hm lijep kao djevojka, slavljen kao junak, poštivan kao u?or

plemenitosti, stoji sada pogrđen, osramoćen, predan na milost i nemilost

osvetniku

Nitko ga ne žali Svi povlađuju tražeći odmazdu pravednosti. Iz svih usta padaju

po njemu pogrde. Os\eta je /akipjela i prc>.1,i”.. uas ushitom onome od koga se

ne može očekivati samilost. Prema izdajici nema u njihovim dušama nimalo sućuti.

Duše su im pune odvratnosti, gadljivosti i nemilosrda

Ali i nešto drugo peče milio\ e duše. Još jedan udarac uzvitlao je to njihovo

ogorčenje Još jedna kap žuči pala je u njihova srca. Njihovi Orazi poprskani su

sramotom, porugom.

laj crveni oklopnik stoji pred njima, ne vunu "kan i/.laiiea,nego kao

Vdva uvreda, smrtna poruga njihovim dobrotama. Obmanuo ih je

bifjJ°m Plemenit°šću. Ohlagao poštenjem. Ulio je u njih vjeru i oni bi se

p0J,a "JeSa Pobili, za njega ruke slavni u vatru, za njegov obraz i poštenje

1” bi se. Obasipali su ga poštivanjem svojeg srca i poštenom vjerom.

64

65

Jelenko Kušević okrenuo se k njima. Nešto je strahovita u njegovu

liCU.ll/ n”i”L”i i\ i MUHI i u1r.!/, \ i se pmsji m |ena aaisa i/ M >ie e e

sada jurnm1

bujica u njihove obraze, što su tako prestrašeno uprti u njega.

Jelenko se popeo na sedlo, isprsio, okrenuo se k njima, a licem inu sijeva sto

munja. I vikne gromkim glasom, punim nekog divljeg y.ido-voljstva:

- Evo, moja braćo. Moja je osveta izvršena. Dođi sada, J ruže Šimuniću, i digni

mač da ubiješ izdajicu. Dođi da braniš poštenjaka Dođite, sudite me! Evo, tu

sam. Obećao sam doći kad izvršim što ,nm naumio. Evo me. Došao sam.

Potreseni su, nijemi. Osjetili su bič njegove duše.

- Evo tu sam. Uhvatite me, vodite, tužite, gonite, kunite. Jelenko Kušević,

izazivač, razbijač, kukavac, kojega su vratili s ratišta jer m pokvario bitku.

Nešto je sramotno počinio. Nije mu se htjelo rmnije\ati krv na bojnom polju. To

ste mi bacali u obraz.

Nitko ne odgovara. Čini se da ih svaka njegova riječ udara u sljepoočice. Svi su

pogledi smućeni. I K;S m r-ta paaa tuča bodljikava, ognjena i pali ih.

- Hajde, Šimuniću! Moraš me ubiti za svojeg \elikog obožavanog prijatelja. Da

sam ikad progovorio, optužio ga pred vama, bili biste me kamenovali, prognali

ispod starog krova koji me rodio i othranio poštenim.

Sav je kao živa vatra. Okreće se desno, lijevo i viče sve jačim glasom:

- Zakleo sam se da ću se osvetiti svima. Njemu i vama. Evo, moja je osveta

izvršena.

I onda se ponovo okrene Šimuniću i vikne:

- Obećao sam ti: kad jednom projašem Turopoljem, vi ćete biti poraženi,

poništeni do mojih nogu i drhtat ćete preda mnom. I/\ ršio san obećanje.

Projahao sam Turopoljem da vam razotkrijem vašeg ljubimca

I onda se odjednom plamtećim bijesom okrene k Draženiću i usklik"

strahovitim plamenom osvete: ,,

- Sada je moj i vodim ga kamo hoću. A vi mu dajte svoju zastavu dl

je nosi, onu zastavu koju sam oteo Lučiću. (

Više ga ne mogu slušati. Pali ih svaka riječ kao da im otvorene ranj zalijeva

ljutom žuči.

Šimunić istupa prema njemu i hoće da nešto kaže, ali mu on upada riječ:

- Hajde, vodi i časti Turopoljem mladića o kojemu si rekao: "Sve mi smiješ reći,

ali ništa protiv Draženića!" Evo, tu ti je tvoj slavljeni, poštovani, plemeniti,

koji je mene, nevrednika, uvijek pred vama branio, uvijek ispričavao moje

zločine, izdajstva, uvijek ih zaodijevao isprikama da ga mrzim, da ga progonim

zbog djevojke. Evo, ja sam ga progonio jer mi je jedan plemeniti, uzvišeni

čovjek hrvatskog roda, otkrio da je podlac koji se uvukao među čestite sinove

našega roda.

Davor mu prilazi i podsjeća ga:

- Dosta, Jelenko! Ne ubijaj više. Uzeo si stostruku zadovoljštinu. Zatim prilazi

k mladim ljudima, nekadašnjim njegovim drugovima, da im razjasni njegovu

ekstazu:

Jelenko je vrelo Sto je dugo pod zemljom tražilo izlaz da provali, udari i sad

se baca nebu pod oblake. Svi odobravaju Šutnjom.

- Njegove patnje sanu > i poznajem - veli Davor. - To su patnje skrivene u

prsima. U času zadovoljštine morale su izbiti.

Slušaju ga blijedi, potreseni, poraženi.

Prvi se snađe Darko Mrnjavčić. Uvijek je hladno promatrao sve događaje, a bio je

lično naida”nc , k- k- n k u K \ 1 1 . 1 zato mu sada pristupa

prvi i oslovi ga:

- Gospodine Kuševiću, golema nevolja progonila je vaše drugove jer su lutali

mrakom zablude. R a/ umijem \a”Mi gorčinu i jad, t )pra\ Jano je sve. Stojimo

pred vama, skidamo klobuke i dižemo mačeve u počast, na zadovoljštinu vama

molimo, svima oprostite!

l već su drugi povukli mačeve iz korica na počast, još prije dva sata sramotno

obeščašćenome

Onda iz redova izla/i Šimunić:

-~ Znam. Jelenko, meni nema isprike. Meni najmanje. Svima prije nego meni. Imaš

pravo Moja savjest nije na straži. Slijepo sam vjerovao ovom čovjeku i nisam

dtipusiio da ini se povjeriš. Ja mi ka/eš istinu V. K! si ono jednom pokušao Sad

tek vidim što smo učinili.

- Jao nama dok smo slabi u vjeri, a brzi na sumnjama! - primjeti sada Arbanasić.

Smiljan Pogledić dodaje hrabro:

Bili smo spremni prikloniti uha zločincu kojeg nam je poslao neprijatelj da nas

oku/i sumnjama.

Dok oni govore. Jelenko se zagleda daleko. Ne govori. Nešto mu sja u očima kao

da je sve ovdje već završeno i sad se sprema na nešto drugo, što je negdje mnogo

dalje odavde

Ne odgovara, ni Šimuniću, ni Mrnjavćiću, ni Davoru. Misao i pogled nose ga

neodređenim smjerom.

"Kakve ga misli spopadose"? - pitaju oko njega.

Odjednom zažmiri, između trepavica iskre mu se zjenice. Kao da njegova osveta

jot nije dovršena. Nešto čudno prelijeće njegovim obrazima, upalim blijedim,

ispijenim, poluzeknim. Đavolskim smiješkom iskrive mu se usta, đavolska radost

odrazi mu se na licu.

"Što mu je? Zašto šuti1” Zašto ne progovara drugovima na njihove riječi? Niti se

obazire na počast koju su mu iskazali, Ni pogleda ni riječi nije ih udostojio Ne

mogu to prosuditi ni shvatiti. Ili ga je muka izbezumila, ili srce otvrdnulo i

zatvorilo se svima zauvijek?"

Samo čas-dva i nestade s njegovih usana zlokobni smiješak. Pogled mu se svi ne

dolje gdje Draženić stoji svezan. Jelenko mu posprdno dovikne:

~ A ti razbojnice moje časti, dršćeš kao kukavica. Ti gade svih n|skosti,

posljednji odpatku s\ih gadosti, sad dolazi red na tebe.

Svezani kleca, još malo i past će na zemlju.

- Držite kukavicu na nogama. Sad je moj. Hajdemo na posao. ..... ^tran 7grči

Draženićevo tijelo. Oči mu gasnu, lice mu je smrtno D11”jedo, a usne vapiju:

66

67

- Oslobodite me osude, vi to možete. Pristajem na sve Sto zatražite od mene.

- Ja ne pristajem ni na Sto - odgovori mu Jelenko - i ne tražim ništa.

I svi na ledini radosno povlađuju:

- Izvrši, Jelenko, osudu, zaslužio je.

y*t Sramota i nevolja Draženićeva ispunja ih trijumfom, dok on moli: • -

Gospodine Kuševiću, pružit ću vam svaku zadovoljštinu.

- Hulja ne može dati zadovoljštinu poštenjaku - vikne Davor ispod svog vizira.

Plemići povlađuju, l puk odobarava vikom nad bijedom čovjeka koji je njihove

ličnosti poprskao sramotom i porugom prevare. Rumeni od stida i bijesa viču

Jelenku: " - Na posao. Izrezi jezik iz kojeg su izlazile himbene riječi.

- Izrezi glasonošu blatne mu duše.

- Neka nikad više ne kalja ničiju čast. °\h i - Ovamo britvu, ovamo! f> !* Svi

se okreću prema Čuvaru općine koji je izišao iz zgrade s britvom

Ljudi dršću u očekivanju.

“ Draženićevo je lice posivjelo. Groza mu je izbečila oči. Čini se da su om Od

straha iskočile.

i!lf< - Gospodine Jelenko, uzmite sva moja imanja.

- Još se usuđuješ sine. đavolji, ponudili mi prokleto gnijezdo? i r.> i On se

približava Jelenku i dok svjetina viče, moleći, gleda u Kuševića: . • *” • -

Uzmite sve, sve što hoćete.

- Možda će ustupiti i nju? Vjerenicu svoju - viču glasovi iz gužve. Buka se

stišava čim su spomenuli vjerenicu. Svi gledaju Jelenka, ali on prezirno

odgovori na povike:

- Meni da ustupi vjerenicu? Tko sam ja? On bi jedini pristajao uz nju. Lijep,

mlad, bogat. Ne može se nadaleko naći mladić koji bi bolje pristajao od

Slavimira Draženića. Reklo je to čitavo Turopolje i svi vi.

I opet k njemu pristupa Darko Mrnjavčić, spazivši da požar u Jelenku raste:

- Dosta ste nevjerne drugove razapinjali na križ. Zaslužili su, ali je previše.

On se isprsi na sedlu i vikne:

- Tko se ikad sjetio da je previše blata na mojoj glavi i previše muke u mojem

srcu?

Darko slegne ramenima. Svaku mu riječ odobrava, svaku provalu bjesnila razumije.

Htio bi ga samo smirili, ali uzalud se nada.

Opet se Jelenko obraća Draženiću i promatra ga. Kao da ga obuzima neka radost

što muči svog zulumćara. Ne može ga pustiti iz ruke i ponovo ga navlači na

mučila strave:

- Kako će izgledati tvoja ljepota bez oružja tvojih kleveta? Ispruži

jezičinu. :B MI

_ Me mučile me r-moli on - makar znam da sam kriv. Zbog mene

vam je Vilcna /uhranila dola/Hi u kuću.

_ Dakle, ipak zbog tebe, oho/avam gospodine. _ Priznajem. Bio sam Ijuhomoi.in na

\.i^oJ n \I-L” Jana. Molim vas ovdje javno, na koljenima, pred svima oproštenje.

Jurmava. gužva i vika. Punim ustima siplju po njemu psovke. Kukavae. rmti kao

prosjak. Valja se u kukavštini, u gnusobi svoje himbe. Nekadašnji drugovi, koje

je prevario, obmanuo, osjećaju se kao ranjemei kojima JelcnVvo svojim

podrugljivim riječima raskapa rane. Poskakuju i dovikuju žedni osvete:

Nema oproštenja izdajici, nema oproštenja izdajici, nema. Sve mu se više

približavani, a ou se uijeca "Ln > da ]c u “kipu”vm "kotiu l pograbe općinskog

ču\ara i gumu ga naprijed:

- Britvu daj Kuševiui.

Čovjek poima na ledinu uz burne poklike ljudi. Davor se približi Jelenku. ovaj

silazi s k mi, i >,>!,> •./ -,p,,i a/]im"c\,iiu Ah M- n”sta ne čuje u grmljavini

ljudstva koje se podalo žeđi osvete.

Svi su se okrenu i prema općini i čekaju.

Ranarmk mora biti ovdje da mu poveze. Takav je propis. Komadić jezika se i/u-/x,

a on mora zaustaviti krv da mu rana zacijeli. I onda gospodin ide u progonstvo.

- Gde je ranai n:k? Ci d K” je

Svi se okreću i pm/aju ruke /a nekim snažnim čovjekom što izlazi iz općine.

Davor se vraća k Jelenku. Nešto su se sporazumjeli, na što mladić zapovijedi

plemićima;

- Na konje sv i koji žele vidjeti što još nisu vidjeli.

Poskakali su SM u sedla od radoznalosti i želje da vide nešto što bi zadovoljilo

njihovo c;ji>iLV];k.

A onda Jelenkn određuje pred općinom najmlađim plemićima handerija:

Hajde, neka banderij ide naprijed da slava bude veća.

Ogledali su se za svojim kapetanon. la ga pitaju. Ali on je otišao u općinu

zajedno sa županom I odluče poslušati Jelenka. Vuče ih znatiželja i bez pnanja

kapeumova s.u svi na okupu, pitajući: Kojim putem da idemo? Ravno cesiom

N uko ne zna šio Jelenko :ma na umu. Ali čini im se da Kušević kani osuđenika

povesti u šumu da ondje izvrši k a/mi l o doka/uiei si ruci “kojim ih je poslao.

Krenuše. J_ banderija odmah Draženić. Čim je osjetio pod sobom i ja. već se

(Oporavlja. Ruke su mu svezane unatrag, ali noge su mu Mobodne. Moi su ih

odvezati da uzmogne jahati. Čvrsto se opre o stremen. Konj i cesta pribiru

njegove misli i smanjuju stravu. Osjeća mogućnost bijega Ako zabode ostruge

konju u trbuh, odjurit će. A posadili su ga na njego, a vlastitog konja. Često

je pokušavao jahati na “om konju, a da ne uzme u ruke uzde iz prokSenosti i

besposlenosti. Sada

69

bi mu to moglo koristiti. I misli mu zaigraju u mozgu, lete, traže, sklapaju

plan kako bi utekao i spasio se.

Već je priseban i zna: mora se pritajiti da nitko ni u pogledu ni u kretnji ne

otkrije što misli.

Skrutio se, ušutio, spustio glavu i zuri preda se kao zvijer u kavezu što čeka

kad će se željezne rešetke načas otvoriti da se baci u slobodu.

Sa svake strane su po dva konjanika. Ali to ga ne straši. Mora ih zaskočiti i

prikazati se kao da je potpuno potišten, slomljen i predan sudbini. A njegov će

konj, čim ga udari ostrugama u trbuh, divlje pojuriti.

Sve više se saginje, ali se čvrsto upre u sedlo.

Iza njega Šimunić i drugi zagrebački i turopoljski plemići, tek onda Jelenko i

Davor.

Povorka ide cestom. Prolaze kraj grmlja. Između lišća spazi Draženić blijedo

lice ispod peče. Načas mu sine u očima. To je Jasenka. Premda crnu peču nose

stare žene. Ipak se nije prevario. Ona je. Samo trenutak i već je lice iščezlo.

Glava kao da se povukla iz grmlja ili je propala u grane. Ne usuđuje se ni malo

krenuti glavom onamo da ne bi svratio na sebe pažnju pratioca. A htio bi da vidi

nije li tamo iza grmlja još tko drugi. Misli rade i oči neprestano gledaju

naprijed gdje se iza oranica pomaljaju šume. Tamo će ga voditi Jelenko. Tamo će

on izginuti u trenutku kao da ga nikad nisu uhvatili ni vodili. Šuma mu je

siguran spas.

Povorka je ostavila grmlje uz cestu i pošla gore, kad se odjednom iz šikare

digne muškarac, noseći nježno žensko stvorenje u crnoj haljini. Mlada u crnoj

peči klonula je kao bez duše.

Sve je Jasenka gledala oko trista koraka udaljena od općine. Ugledavši brata u

povorci, htjela je kriknuti, otrčati mu u susret, ali od uzbuđenja klone u

zakloništu i sruši se na ledinu od prevelikih uzbuđenja koja su potresala

izmučenu dušu. Vjerni Jelenko v momak brzo ju uzme na ruke i nosi ispod gustih

stabala. Za njim trči stara gazdarica da pomogne mladoj gospodarici.

Pohitali su prema Kuševićevu dvorcu. Nitko ih ne vidi, nitko se ne osvrće na

njih. Svi su upiljili poglede u povorku što kreće cestom, svi žure za njima da

bi bili svjedoci što će se dogoditi s osuđenikom.

Jahači napreduju polagano kao da se ne žure. Banderij kreće i ne zna gdje će se

zaustaviti.

Tako su jahali pola sata, kad se odjednom u prvim redovima pojavi sivi oklopnik

i zapovijedi povorci da skrene desno.

Draženić spazi zaokret i sav se strese. Šuma je bila njegova nada, tamo bi mu se

bilo lako spustiti konju na vrat, zubima uhvatiti grivu i potjerati ostrugama u

guštaru. Kad stigne na zaokret, izvršit će svoju namjeru. Njegov konj neće ga

ostaviti.

I čeka spreman da izvrši posljednji pokušaj. Još više se spušta naprijed. Stigao

je. Zaokrećući, ostalo je između momaka i njega dosta prostora. Začas zabode

ostruge u tijelo svom konju, spusti se na njegov vrat, zubima uhvati grivu i

dade mu smjer. Od boli konj poskoči i divlje jurne ravno cestom koja vodi u

šumu.

Sva se povorka uskomešala. Poklici, krikovi, dozivanja i dvadesetak konjanika

divljim trkom dade se u potjeru.

70

jedan je od njih iskočio daleko naprijed. To je Jelenko. Bijesna trka

c.imo nekoliko časaka. .

uajei,.”pnko brzo dostigne bjegunca, pograbi uzde i zaustavi ga. Ali ga

raženić goni, udarajući konja mamuzama i on opet juri, Jelenko s njim,

ne P3oUseZdaUjeUkonjl podivljao. Ali i onaj koji ga zaustavlja. Svom

-m ..se uza ni i ncvr uli n: snagom drži i nateže uzde. žest,nom ja*uza ^^

^ bjcgunceBi drugi jahači. Jedan uhvati

biegunčeva konja s druge strane i silom ga zaustavi. Konj izranjen po

trbuhu divlje skače i u”.milie se. .......

Skinite Dra/n, - zapovijedi Jelenko.

Jedan konjanik pograbi Draženića, drugi prereze uzicu kojom je vezan za sedlo.

Skinuše ga i povukoše dolje.

Tako. to je dobi. zadahtan promrsi Jelenko. - Jedan momak neka side i

ostavi svojeg konja.bjeguncu.

Brzo su izvršili njegovu zapovijed. ..,,,_,, t.

l opet se Draženić n na sedlu, dašćući i kunuci zlu kob. Jelenko

mu dobaci: c

. , ...

- Priznajem, mudro si izmislio kao što su tvoje podvale i himbe bile

mudro smišljene. Ali nadrljao si i ovog puta.

- Tko bi ikad slutio d;i bi mogao da izmisli ovakav bijeg.

- Vješt je na bijegu kao što je bio vješt na zločinu. Morate mu

priznati, a sada natrag.

Nakon ove Jelenkove odredbe Draženić osjeti da je sve svršeno.

Kupa se u znoju i čini niu se da ^;.e MUIM liruuot: srur^i n^oiu SL--pusti sa

sedla i udan glavom #neJto tvrdo i tako utekne jezovitoj osudi.

l povorka krene nešto brže.”,: . , , • .”

ftjRAŽENIĆEV$ASTELAN

Šumskim putem najbržim trkom, juri Lučić, Draženićev kaštelan, da

što prije stigne u šumu ki i Brandenburga. Čim je Draženić pred općinom

razotkriven, M . mu je to kriomice njegov momak u županov dvorac. Ne rekavši

nikome ništa, on je potajno uzjahao konja i udario

prema Lukavcu.

S njim je poš;i< i momak glasonoša, ali ovaj stalno zaostaje, jer

kaštelan divlje jun.

Draženićev pouAlamk sretno je umakao, nitko ga nije sreo čitavim

Putem jer su svi bili nkuplieni pred opum”in. ;i L! n “/n: ;n,,”\a duu >.. odvKe

Je daleko da ondje Štogod saznaju.

Napokon je l U^”L stigao u iume koje pripadaju gradu Lukavcu. Tu s" mu svi

putovi poznati. Nakon trke, nar" ^” n ••- "• ll n”edkni " ni yJ|e ?-na daje

uvijek straža Pencingerovih lugara.

Viknuo je pred kolibom nekoliko puta. Vrata se otvore i dva snažna c°Y)eka

izla/e:

- Stoje, gospodine, da ste tako zadahtani? - upita ga Pencigerov bradati

pouzdanik.

- Nemam kad govoriti. Gdje je gospodin kaštelan? U dvorcu?

- Nije dugo što je ovuda pojahao u Lukavac.

-il”.e

ogej

- Znate li sigurno da je otišao tamo? Moram ga odmah naći. Pjv> ito govorite.

- Sasvim sigurno. Stao je ovdje nekoliko časaka i dao nam nalo:

- Kakve naloge?

- Kada se vrati crveni oklopnik iz Turopolja, neka mu uC..

brzotečom javimo u lukavački dvor. |

- Dajte mi jednog od vaših konja. Moj je odviše umoran. Šum <, . _ kaštelanom.

I sišao je, dok je jedan od dvojice lugara otišao da mu dovede konj Ovaj drugi

ga dotle ispituje:

- Gospodine kaštelane, nešto se moralo strahovito dogoditi. \". sasvim

izobličeni.

- Nije čudo takva prokleta sudbina. Tko bi to mogao vjerovati

- Dakle, nesreća?

- Golema nesreća za mojeg gospodara? i

“ - Valjda nije ranjen? Zar su možda Turopoljci navalili?

.-r - f)st.i\ itc nic. nemam kaci goMM :”.i Mini mi se pamet. "Vt svu sreću

hip,: a d\ i -i i,dal]e:i . >d općine l IKK a hi se v;etili i mene. a i

uda je moj

gospodar izgubljen. Ovako ću možda ipak dospjeti da mu dovedem] pomoć.

- A što se dogodilo s njim?

- Tko bi znao što sada s njim rade. Zacijelo će ga zatvoriti čim su Ugledali

njegovo lice. Platit će to skupo tko god je učinio.

- Ja ništa ne razumijem.

- I ne možete to razumjeti. Neki sivi đavoli su se bacili na Dotle je stigao

Lučiću i njegov momak koji je zaostao i pita ga:

- A ne znaš tko su ti razbojnici koji su mojem gospodaru pomrsili račune?

- Ne, gospodine kaštelane, čim je sivi protivnik sjeo na leda crvenom oklopniku

i otkrio ga, bio sam kao lud. U prvi čas nisam mogao ni vjerovati da je to lice

našeg gospodara. I prva mi je misao bila da vam brzo javim, a ne da pitam tko je

taj sivi vrag. I drugi nisu ništa znali, takva je strašna bila vika. Bio sam

sretan da mogu umaći pa što prije k vama.

Već je lugar Lučiću vodio drugog konja. On skače na sedlo i bez riječi krene

uskim puteljkom prema Lukavcu.

Tjerao je kao pomaman sivca, dršćući od strave, neprestano misleći ito se pred

općinom Turopolja događa s njegovim gospodarom.

Ništa ne sluteći, lukavački kaštelan vraćao se iz šumskog dvorca i polagano

dojahao u grad Lukavac.

Ulazeći u dvorište, odjednom ga zaustavi bučno društvo mladin

muškaraca. S njima su n ljepotice. Prepoznao je gospodu i gospođe koji su bili

gosti kneza Brandenburga u njegovom krapinskom dvorcu.

Veseli mladi ljudi pohitaju k njemu, pozdravljaju ga. Lijepa mlada žena prva se

nade pred kaštelanom i klikne:

Gdje ste. gospodina barune? Zar ste bili na Medvedgradu? Pozdravio je i stao se

ispričavati da ga zaokupljaju veliki poslovi, a

tada upita:

.- Kada ste stigli u Lukavac?

- Baš jučer prije sumraka. Bio je divan put. l druge dvije lijepe žene nristi.pe

k DK-n:u. a i/a njih gospoda. Dok se pozdravljaju, zapita ih.

Čemu imun zahvaliti tu veliku sreću da vas opet vidim u

Lukavcu1.”

Baš ne bih rekla da vas naša blizina usrećuje-veselo će barunica

Marcela.

Pun sam brige zbog proljetnih poslova na polju, a ove mi nisu

dopustile da moja sreća /a”bhiia s\ im iU”K”i;| i adi isti kad Nam \as uuledao

Drski čovječe, kako umijete divno lagati.

- Vi stalno drugujete s vražićima, lijepa barunice. Htio bih znati koji je to od

lijepih da volci ča bio tako jjuha/an i podsjetio \ a^ da poli a/i te svojeg

starog obožavatelja u Lukavcu?

Znam na što nišanite. Varate se. Odveć su gospoda ljubazna i vesela i vrlo me

dobro zaha\ljaju. dakle, m mh -.e bila ni sVii”a da i o\dje ima nekih kavalira

koji su mladi, ali dosadni kao markgiol Danijel. Došla sam jednostavno da se

smijem do besvijesti. A gdje nema Petra Pana, tamo se ljudi smiju samo pri

potpunoj svijesti.

Gle. gle. dakle. Petru Panu iskazana je ta velika sreća?

- Ni izdaleka njemu, \ec njCLiimni salama Mi smo, dakle, došli da ukorimo kneza

ito nas tako dugo zanemaruje. To se još nikad nije dogodilo.

- A vi ne znate zašto se ne miče odavde?

- Sto? Zar ie mo/da ovdje kakva ljepotica koja nadomještava sve nas?

- Ne znam Mislim da nije to uzrok - izvinjava se Pencinger.

Važno mu je da nisu mMa -..i/naic u (ioidani. Ml.-.d.i Va: un\ >. r. rlja dalje:

Stigli smo jučer u dvorac i podigli silnu buku. Potkastelan nas je upozorio da

nismo sanu Vi l i dvorcu visoki gost, čak poslanik pape. Naravno, morah smo se

sklon, u u. uiiiu-”“ kiLL\o!K: Iijep^ --o”j”C /a^i ai^Io je odličan poslanik,

rođak kraljevske kuće D”Este. Tu se moramo vladati “•rio oprezno.

-^ Uza sve to mj CL nu i j\_i < prirediti krasnu veselu proslavu. To smo

/”"tražili od kneza *- razjašnjava druga ljepotica, a gospoda povlađuju.

- Orgije nisu moguće u prisutnosti takvog dostojanstvenika - upozori ih

kaštelan.

-- Sad razumijem zašto se Petar Pa n usu ; k \i\ a oa nam PUH-MI neku veselu

predstav u. U pravo smo preneražene Vaš dvorski lakrdijaš pravi je

72

pogrebnik, samo bulji preda se i ništa ne govori. Nije ni čudo da je knez sasvim

sjetan pokraj njega.

- Bio je bolestan - primijeti, ali ljepotice ne posvećuju tome pažnju.

- Da, to nam je rekao, a sada želimo u slavu njegova zdravlja prirediti slavu

smijeha. Tražimo od vas da zapovijedite Petru Panu neka nam priredi nešto

naročito veselo. U Krapini su nas svi ostavili. Nitko se ne brine za nas. Ni

knez, ni vi.

- Žalim, lijepa barunice, rekoh vam: u gradu je gost zbog kojeg ne

možemo i ne smijemo zbijati šale*. Ali idem da vidim što je s knezom pa

ćemo već nešto ugovoriti. i>-v u u;

l on ostavi gospode i uputi se u kaštelanski ured.*•” M”!T"H” ,..-,. Našavši

samoga potkastelana, upita ga: ,#&• - Što je s knezom?

- Neće umrijeti. Već je prošetao trijemom i zapovijedao gromkim glasom kao da

nikad nije bio ni bolestan. Pozdravio sam ga, pokušao sam mu kazati kako se

radujem što je ozdravio, a on me odmjerio bijesnim pogledom i pošao dalje, onda

je krenuo u blagovaonicu. Kad sam tamo došao da ga zapitam što želi, našao sam

svu služinčad kako stoji pred njim, a on im objavljuje da je preuzeo svu upravu

u dvorcu i da ga svatko mora slušati ako neće da izgubi glavu.

- To je, dakle, to je nešto novo. Očito me kani skinuti sa časti kaštelana?

- Tako se i meni čini. Upravo sam vam htio poslati brzoteču da vam to javi.

- Ništa se ne boj. Priredit ću mu sutra veliku slavu i donijeti mu na srebrnom

pladnju turopoljske povelje i zapaliti ih pred njegovim očima. Onda ćeš vidjeti.

- Danas do večeri sve će biti u mojim rukama. Crveni oklopni k otišao je da ih

pokupi.

- Kad bi ih mogao tako brzo pronaći?

- Zna vrlo dobro gdje je koja skrivena. Sam ih je zakopavao i skrivao sa svojim

turopoljskim drugovima.

- Divim se vašoj dosjetljivosti, gospodine barune.

- Uzalud mi moja dosjetljivost kad se on ne bi znao tako divno pretvarati. I

zato znaj: sutra na slavi donijet ću knezu te povelje i javiti mu da su svi

turopoljski plemići njegovi podanici. Neka ih sada pozove medu svoje vojnike s

kmetovima i neka im zapovijeda. I sva njih"va imanja pripadaju Lukavcu. Vidjet

ćeš ti kako će me knez zagrliti i onda je vječno moj. Već sutra mogu učiniti s

Gordanom i njenim sinom Što me volja.

- Sad razumijem zašto ste tako veseli.

- A što radi papinski poslanik?

- Govorio je s knezom vrlo kratko vrijeme i povukao se opet u svoje odaje. Petar

Pan bio je dva puta kod njega, ali Što su govorili, naravno, ne mogu znati.

- Idem sada k njemu, stalo mi je da steknem i zadržim njegovu sklonost. A tebi

je dužnost da se pobrineš za sutra. Želim da bude velika

Barunica Marcela i njezino društvo baš su mi dobrodošli Kako im

g mn palo na um da se pojave, a da ih nismo zvali? , . ...

je samo \. ^^ ^ ^ /;,pan|cn, kad su se jučer pred mrak pojavili.

>, •"" A-i ie Marcela \ će izgubila strpljivost jer markgrof tako dugo ne

dolazi u Krapinu. Luda je za njim. Gutala ga je pogledima svojih

lijepih očiju.

Kad bi ga samo progutala? _

On je neprestano s knezom i uvijek nešto tiho i povjerljivo

razgovaraju," a čim se ja pojavim, ušute.

^ Svi će oni nestati odavle kad ja Ine a -pet i > l i n usvoje šake,a ,o će

biti sutra. Nakon i-p/he svi su moji zarobljenici.

Pred papinskim poslanikom ne možete izvoditi orgije. Njega ću sutra odmamiti iz

dvorca. Taj mladi pop očito nije mnoeo naučio na kraljevsk im d\<>io\ ima "l

"^inia nm ie/i pi^lodušnost i povjerljivost. Moj je plan gotov, sad idem da mu

se poklonim. Krenuo je sam u pi kat pa se dade najaviti Stjepku. Kad mu sluga

saopći da ga poslanik očekuje, pokuca na vrata i duboko se klanja:

- Dolazim ravno s Medvedgrada. I opet se moram vratiti. Stigao sam samo da pitam

kako se časni gospodin osjeća i ima li kakvih želja.

_ Vrlo ste pažljivi prema meni. gospoumeKirmii:. Sve i L uVilijepr1” i dobro

nasmiješi se Stjepki naivno jedino na dvoru nedostaje malo veselja. Vaš

lakrdijaš zaslužm bi naziv trageda, a ne lak unjaša. Nisam čuo od njega niti

jedne vesele riječi. Bio je kod mene, ah” uzalud sam nastojao da se razonodim.

Čini se i kne/u ne prija to njegovo mračno lice. Malo prije potužili su se na

njega i kneževi gosti. S potpunim praumi Rekao bih: tome se čovjeku vrze po

glavi mržnja prema vama, gospodine kaštela ne, a ne dužnost da zabavlja kneza i

njegove goste. Upravo je neprijatan.

Naivni pogled mladog poslanika i njegove uvjerljive riječi ispunjaju Pencigera

uvjerenjem da Stjepko go\ ori istim \ to ga ponuka da bude još ljubazniji i

nastoji ga sasvim pridobiti za sebe.

Petar Pan vazda je sp1c(Vaiu brinući se kako bi mene izbacio iz kneževa srca. To

je posve uspio To sam više sretan što nalazim kod vaše milosti hladno

prosuđivanje, unatoč vašoj mladosti.

-- Mladost nije zapreka da /ivin pnnna! i a na M >t “!•-..:”x Već tamo na

opkopima bilo mi je jasne d.a vas lakrdijaš smrtno mrzi, ali zbog kneza kojemu

je nosio lijek zauzeo sam se za njega. Šteta samo što njegova m”žnja oštećuje

razonodu koju čovjek treba na odmoru. Zadovoljan ovim riječima, Pencinger

izjavi:

Osjetio san da je moja prisutnost ovdje potrebna:”^”"•”“ “

__- Možda nije potrebno da lakrdijaša kaznite, ali vjerujte: nema

kneževskog dvorca, a ni kraljevskog, gdje bi se dvorska budala usudila

ovako nemilo ponašati.

- Otuđio mi je kneza pa se sada smatra gospodarom na dvoru.

, - Otuđio vam je kneza ! mda\a” ^nsptulai ne/r;, ji:nMidivati.,”K.ad

budem s njim razgovarao, upozorit ću ga da vam Čini krivo.

"5

Kaštelan se rastapa od radosti i odmah i/javi Stjepkuda će biti sve p0 njegovoj

želji.

Smjesta otvori vrata i pozove slugu da mu naloži da pozove Petra Pana. Onda se

vrati svojem tiosiu. sjedne mu nasuprot i stade se i?vin|avati zbog buke koju su

očito podigli jučer gosti.

- Varate se. Ne smetaju me. Rekli su mi da su knezu stigli gosti,. a

:.iime se radujem. Harem ćemo i m a i i malo dru”šlv a; pa i /e usku L:

l)iilio\||c

žene, ako su čestite, pružaju lijepu razonodu. A naša zarobljenica se ne

pokazuje, očito je vrlo potištena.

- Neizmjerno žalim tu lijepu ženu, časni gospodine, to smijem reci

samo v ama n četi] i oka. ali mem MI \e/ane i uke. Kl a1|c\a /apm”ijed lesko

me obavezala daje držim ovdje. Ništa joj ne manjka, obasip] iem ,• svim

udobnostima, ali kralj mi je naložio po svojem poslaniku da -nu odgovaram za nju

svojom glavom. Možda ćete vi, časni gospodine, moći što učiniti kod kralja u

Budimu?

Zapanjen tom drskom lukavosti, Stjepko je ipak zadržao naivni smiješak na usnama

i spremno odgovori:

- Razumijem vas, gospodine, i odazivljem se vašoj želji, to više, što

sam gospođu uzeo pod svoju zaštitu. .1 "s d \ a da n a ai x- o \ Lije od m a

rati, a

zatim pohitati u Budim. It

U to se u sobi pojavi Petar Pan. Lice mu je žalosno i mrko kao daje

sada došao od nečijeg odra. Mrko se pokloni i pozdravi. Pencinger ^e

isprsi pred njim i da pokaže koliko uživa sklonosti u papinskog POM.I-

nika, sjeo je kraj njega i mrko pogledao Petra Pana. .

- Što misliš lakrdijašu, zar te držimo ovdje da učiniš ljudima bota-vak kod nas

nesnosnim?

Petar Pan se duboko nakloni i ne veli ništa.

- Čini se da zaboravljaš kakav se odličan gost nalazi pod insim krovom. Ili

tvoja bezbožna duša kani prosvjedovati protiv crkveno dostojanstvenika? Poznajem

te, Petre Pane, mrziš svakoga tko nos svećeničku haljinu.

"Dobro me uštinuo" - veli u sebi Petar Pan, "samo što sam ja ni sreću u milosti

ovog mladog popa." Zatim se pokloni i opet ne veli ništa

- Bezbožnik je on - nastavi Pencinger, gledajući Stjepka - pa M pretvara da vas

tobože ne želi uznemiravati. Lijepo će kralj gledati kad nU isprippvijedite da

vas je otjerao zapravo dvorski lakrdijaš. Ali ja ću m" izbiti iz glave njegove

lične osjećaje. Mrzio ti, Petre Pane, svećenika ili ne imaš se pokoriti.

- Što mi je činiti? - pita Petar Pan vrlo mrkim glasom.

- Skidaj sa svog mrkog lica tu mračnu masku i zabavi odlično] gosta. Danas i

sutra, bio dan ili noć, neka su u dvoru svečane šaljiv" predstave. Ne igraj se s

mojom strpljivošću. Sad idi.

- Pokoravam se vašoj zapovijedi - veli Petar Pan i izlazi iz sobe

- Mržnja mu viri na oči i usta i na uši - primijeti Stjepko. _- Zahvaljujem,

gospodine barune. Nisam mračne ćudi, vedar sam i želju1 vedrine oko sebe, pa će

mi ona dva dana biti mnogo udobnija i veselija

Pencinger odluči da još ostane u razgovoru sa Stjepkom. Ali se naglo

vrita Na pragu se pojavi potkastelan. Nije došao u pravi čas i S”nrineer mu

odmahne rukom da ide.

Ostavi me kad govorim s odličnim gostom. Ihritoč tome potkastelan ne odlazi, već

pristupa bliže.

Oprostite, gospodine kaštelane, moram vam kazati: naši su u Turopolju doživjeli

strahoviti napadaj. TU _ Ne bojim se. Odbit će ih i pokositi.

Ne gospodine kaštel me pojavili su se neki sivi oklopnici s crncima i

čitavom malom vojskom i razotkrili crvenog oklopnika. "U Kaštelan skoči i

pohita prema svojem pouzdaniku:

_ Tko to veli”.” .

Ovog časa dojahali su Lučić i njegov momak. Ovaj je vidio crvenog oklopnika. na

njemu je ležao si\i i otkrio ga l iko /na M o M- sada

već tamo dogodilo.

Sive oči u blijedom kastelanovom licu ukočile se. Stjepko opazi kako mu /noj

oblio čelo Ne može prikriti užas. I potrčao je bezumno prema \ratima. Tek tamo

se sjeti da nije svojeg odličnog gosta ni pozdravio, l odmah se vrati k

St.iepku:

Sto puta vas molim, ne zamjerite. Imamo neke pobune naših kmetova, uvijek smo u

borbi s tom čeljadi u ovom kraju i upravo mi javlja ju da se nešto neočekivano

dogodilo. Moram smjesi a OM.niti d\nrac i /bilja ne znam kad ću se vratiti.

- Razumijem vas. uospodme kaštelane, neću vas ni časak zadržati. Nadam se da

ćemo do večeri opet biti zajedno.

- Ne /nam. vaša milosti, vjerojatno ću biti prisiljen da sam idem upokoriti

buntovnike. Ipak. do Mina eu nm/da biti ovdje Molim i/nesite svoje želje

potkastelanu. Ni do čega mi nije toliko stalo koliko do vaše udobnosti i

razonode Ako se lakrdijaš ne bi pokorio mojoj zapovijedi, smjesta se potužite

potkastelanu

Brzo se oprosti, odla/i trijemom, gotovo trči u kaštelanski ured.

Tamo ga čeka Draženićev kaštelan Lučić.

Što se dogodilo? - vikne još na vratima Pencinger.

Lučić mu br/o ispripovijeda, stoje čuo od svojeg momka, kako su crvenom

oklopniku skinuli vizii i kako je tamo vidio neke sive oklopnike i čitavu četu

momaka

Zar ste poludieli” - vikne Pencinger. - Gdje bi Turopoljci uzeli toliku vojsku

da svladani moju vojsku i otkriju vašeg gospodara?

- Ne. to je bila neka druga četa koja je dnjaliab kasnije i zaprijetila vatrenim

oružjem.

Četa koja ima puške? - zapanji se Pencinger. - to bi mogli biti samo ljudi i/

Budima. a ovi ne bi napadali l )i a/eniea Da ni MI oni s ratišta?

Ne znam. gospodine barune. Valjda nisu oni na ratištu doznali da Je Gordana

uhvaćena i vratili se? Možda Damir? To mu se čini vjerojatnim.

Čovječe, je”.U tvoj momak, pouzdan?

Pametan je. bistar i odan mi je kao ocu. A čitavi banderij turo-P°liski spremao

se danas na nešto jer su svi bili na okupu, a ova je četa d°jui ila odnekle i

sasvim su drugačije odjeveni nego naši, u nekakve sive

76

odore. S njima su dva oklopnika s vizirima koje nisu skidali. Moj n< <uiak

bio je tamo dok nisu razotkrili moga gospodara. ,

- Kako je mogao do gospodina Draženića da mu skine vizir?

- Ponajprije su se pobili na mačeve. t - Učinio je ludo kad je pristao na

to.

- Prisilio ga je sivi. >

- Tu nema Što dalje raspravljati. •"“ “• "f

• - I ja tako mislim, gospodine barune. Sav dršćem za sudbinu s\ o lu

gospodara. Zacijelo su ga zarobili. -

- Što su radili moji vojnici?

- Siva je četa u njih uperila puške, a od toga se boje i strepe i morali su se

predati.

Pencinger izbaci nekoliko bijesnih kletvi i pograbi potkastelana.

- Idi brzo dolje. Sve što je momčadi u dvorcu neka uzme oni/je.

neka sedlaju konje. Moram ostaviti dvorac, a ti pazi naročito da bude

mladom poslaniku sve po želji. Ali knezu ni riječi o tome. .

Potkastelan pohita dolje. Pencinger ponovo ispituje Lučića. Ne može

mu ništa novo kazati, već opetuje ono što zna. “

Onda Pencinger odredi.

- Moramo odmah u šumski dvorac. Dostaje tamo momaka. Sam ću vas predvoditi. Ali

prije svega treba nam poslati u Turopolje nekog uhodu da pogleda što se tamo

dogodilo da nam donese daljnje \ijesti.

- Moj momak poznaje svaki kut u Turopolju. Samo bi mu trebalo

izmijeniti odijelo. •”

- Tamo u šumi ima seljačkih odijela.

Sišli su dolje. Sam Pencinger stade pomagati pri osedlavanju konja, J t

onda ostavi dvorac i divljim trkom krene u kneževu Sumu. •*

M,-,” i ,” .11 iiii L ; ui|a -.r Ti”i.ii T,i n ti Stiepkov u sobu i stade se

prevnati u

tihom nečujnom smijehu i objavi: (tm)

- Izvršit ću zapovijed gospodina kaštelana.

- Neka je pobuna u Turopolju i zato su ga zvali. Potkastelan. rekao da je crveni

oklopnik raskrinkan.

Petar Pan se zapanji i široko rastvori oči:

- Ako je pobuna, onda neka bude blagoslovljen onaj koji ju, započeo. Trčim odmah

priopćiti gospodi Gordani.

IZVRŠENJE OSUDE

^M Povorka s Draženićem skreće putem. ,>/”,”.i, -• ^

Stigli su pred Kuševićev dvorac. Draženić pogleda preko ograde u

dvorište.

Čudno je to. Čini mu se da povorka nije stala pred dvorcem. Banderij

ide dalje? Dakako, neće oni u dvorište, samo njega vode s onkraj ograde.

Jelenko traži zadovoljštinu svojoj osveti da proslavi svoj dvorac

odmazdom protivniku. Da, tako će biti. ... • . - ... . “.

m

78

l niegov je konj stigao uz ogradu. Sad će otvoriti vrata i uvesti ga u Kuševićev

vrt.

Što je? Muti li se njemu svijest? Zar ovo nisu vrata u Kuševicevo dvorište? Oni

idu pokraj njih? Ne otvaraju, ne ulaze?

Malo podigne gla\ u da se uvjeri. Zar je smućen od strahota koje je doživio ili

su uistjnu prošli uz ogradu, a nisu se zaustavili.

Pred očima "u je oblak. Ipak razabire drveni Kuševićev dvorac. Nikoga nema, a

oni prolaze kao da .leleiiki > tu ne slan uje Što to mora biti?

Jedva mu zamagljena svijest ustanovi tu činjenicu, trgne ga nešto novo. pred

očima mu je sasvim nova slika.

Kroz drveće zabijelili se zidovi s trijemom na koji se oh.iraju prozori Granato

drveće poraslo je vrtom. Procvali buseni jorgovana. I zidani dvorac. Oko njega

ograda napola zidana, napola od rczamu: drveta. Sve bliže mu dolazi slika ili se

on primiče k njoj”.” Zar ie to predočba ili uistinu prilazi k županovom dvorcu

Srce mu počinje kucati, osjeća dušu. U njemu dršće. Dah mu se vraća i nada u

život ponovo zakola. Pogled traži s onkraj ograde županova dvorca, tamo bi morao

biti njegov kaštelan Lučić, onaj koji nije dolazio ni blizu pred opernu

Prepoznaje nekoliko lica njegovih momaka. Kaštelana nigdje

Kako je to moguće da nije dotrčao ni on, ni tko drugi od njegovih momaka?

Tamo pod trijemom u prizemlju nekoliko žena gleda iza stupova. Digne pogled na

zgradu, tamo negdie mora biti ona. Prsi mu se nadimlju, misli bistre, snage opet

pribiru.

Od pogleda na taj dvorac probudi se. Tu mora naći spas, ali nešto valja učiniti.

Mora vikati, kliknuti, dozivali nju koja ga ljubi. Ona će čuti, dotrčati, baciti

se na put kojim ga vode. Ne može dopustiti srce da Jelenko izvrši svoju odmazdu,

ona mu neće dopustili da Jelenko izvrši osudu, Ona ga ljubi i u njoj je njegov

spas. Ali ne smije ostati miran.

Ne može proći kraj njenog dvora, a da ne bi gromko i/viknuo njeno ime i zatražio

njen LI poni oe. Jelenko Kušević je zaboravio da će se poslužiti njenim imenom

Ili možda ona nije tamo?

Ledena mu zima j tosti uji kroz tijelo pri toj pomisli. Bez daha gleda kako se

banderij približava prvom uglu ograde.

Pogled Draženicev zapne o prve redi \ e nandeiija. Neka ruka U crnim bojnim

rukavicama ŠUM u v is. Sivi konjanik zaustavlja konjanike. Zašto to čini? Što

hoće? Ne može vjerovati. Ipak, jahači se zaustavljaju ispred ograde županova d

\. >i e a Za njima svi oni sprijeda i oni straga zaustavili se. On ne čuje vise

topot, već samo neke odredbe, hitne primjedbe, čuđenja, zaprepaštenja, osvele

žednih i zlokobnu radost.

U tom dvorcu kim Jelenko i/v i ni osudu suda? Tu kani zadovoljiti svoju

odmazdu.” Tu pred njenim dvorcem? Njoj naočigled? Zar se Prometnuo u zv jer” -

pita se Draženić.

Ipak sijevaju u duši iskre tajnih nada. Ako Jelenko hoće izvršiti osvetu pred

njenim očima, onda je spašen. To ona neće dopustiti. Ne može dopustiti

Neka samo pokuša Jelenko. Draženić više nema straha. Ona će mu

79

istrgnuti iz ruke britku oštricu, dogodilo se što mu drago. Bacit će se preda nj

i zakrčiti mu put do jezive osvete.

U bunilu gleda oko sebe kako silaze s konja, kako se spremaju na nešto što mu

sve više oživljuje njegovo pouzdanje.

U dvorištu topot konja, zveket oružja, poluglasne riječi, čudni žamor, sve to

dopire do Vilenina uha kao mrmor uzburkanih valova rijeke. Ništa ne razumije,

ništa pravo ne razabire, samo gibanje konjanika.

Nastoji nešto i čuti i pružiti glavu kroz prozor i pogled upire onamo. Neka

bijela maglica zamućuje joj vid i šum u ušima zaglušuje sluh, očajna obrati se

staroj gospodi pored sebe:

- Tetko, kao da su to naši? Prepoznajete li koga od njih?

- Vidim neke sive momke i nekog sivog oklopnika s vizirom na licu. Ali i

Pogledića vidim, i Arbanasića, i Simunića.

- Sve su ih zarobili?

- Ne izgledaju kao da su zarobljeni. A ne vidim Lukavčane. Ili su to ovi sivi

koje vodi taj plećati čovjek s vizirom na licu.

- Čujte, tetko, nije li ono tamo Jelenko? I on je u sivom oklopu. Ispod vizira

ga prepoznajem.

- Pazi! Svi gledaju gore, a nitko ništa ne kazuje. I Draženić gleda.

Vilena pokrije lice rukama da ne bi susrela njegov pogled. Sve joj se čini da

joj netko para čitavo tijelo ledenom oštricom. I sve je boli. Misli su joj

postale kamen i tište je. Praznina je u mozgu, mir i zebnja. Ništa ne zna što se

zbiva oko nje.

Tad osjeti da je netko drma i skida ruke s lica.

Usred sobe stoji Smiljan Pogledić. Blijed, zabrinut. Gleda je gotovo

prestrašeno. Nekako je pognuo glavu. Govori promuklim, stranim glasom, kao da je

opetovao nekoliko puta iste riječi:

- Gospođice Vileno, odredili su mi da vas pozovem dolje, a vi možete i odbiti,

možda je dobro da otklonite taj poziv.

- Da otklonim poziv i da ne idem dolje?

Napokon je shvatila što joj veli, ali smisao poruke ne shvaća. Tetka je briznula

u plač. To je nekako podiže. U tom plaču osjeća pogibelj koja prijeti njenom

vjereniku, a u Pogledićevim riječima osjeća da se dolje nešto događa stoje dio

njene sudbine. I zuri u njega, a u duši joj se javlja umorna i izmučena volja da

se otme navali očaja i zdvojnosti, da se odrva i probudi svoju svijest, l volja

upija snagu mladosti i probudi se iz bunila u koje je zapala. Bistri joj se

pogled i stupa naprijed bliže k Poglediću:

- Tko šalje poruku? . - Jelenko Kušević. •trt - Zašto velite da bi bilo bolje

da otklonim?

- Jer će biti odveć ružna slika koju biste morali gledati. .. "fiv Ružna

slika?

Mladić joj se približi s dubokom sućuti i davno zamrli osjećaji mladenačke

ljubavi nukaju ga daje zaštiti od svega što bi morala gledati i čuti. I hoće da

joj sve razjasni, da je poštedi od onoga što je čeka dolje. Sagne se k njoj i

molećim glasom pruža prema njoj ruke.

- Nemojte sići, Vileno. I nećete moći kad vam sve razjasnim. Protiv Jelenkove

volje reći ću vam sve.

Šio sve? Zar ne znam da su mi obećah položiti pred noge megovo , tiielo. ako moj

otac ne izda sveta prava svojeg doma? Dajte da ;Vfin kažem. Slušajte me.

Ali sad ie već jaka i snažnu, spomen njenog oca kao da je probudio u njoj

Berislavićevu krv i kao daje osjetila želju da dolje svima vikne u lice kako je

na sve spremna jer je kći Berislavićeva, kći onih koji su ginuli i si”radali za

svoj dom i svoje svetinje.

Ra/gorjela se u njoj \atra Berislavićeve krvi i ona otkloni žestokom gestom

svako razjašnjenje:

- Ništa neću da čujem. Idem dolje i ne bojim se ničega.

- Zar ne znate što se dogodilo tamo pred općinom?

- Ništa ne znam, ali silazim. Istupit ću hrabro pred oči istine. Na križ hoće da

razapnu moju ljubav, neka je prujMie Jelen Kn K.iise\ie. Vidjet će me zlotvor

okom u oko. I njegova osveta neće biti zadovoljena.

- l ne slušajući dalje molbe Po<A”eiiee\ e da mu dopusti saopćiti joj golemo

razotkriće. poturi na trijem i silazi niza stube u dvorište.

U prvi čas vidi samo silu konjanika raznih odora, vidi poznata i nepoznata lica

i čini joj se da i h je stotinu Sve joj trepti pred očima i nikoga ne zahvaća

pogledom. Pokolehaojoi ^e u easu \ui: viil1. ali je čvišta \ol|a da ostane pred

tim ljudima snažna i jaka, pa makar morala pred sobom gledati vjercnikovo

umiranje

Napokon je pobjednica straha i nepeia, pobjednica uzbuđenja. Sve je stjerala na

dno duše i stoji čvrsta i spi em n a da u M\ a mosti vidi sliku koja ju je danas

neprestano progonila.

Pogled joj uporno traži vjerenika. U jednom trenutku njihovi su se pogledi

našli. Samo je stisnula usne da zaustavi svaki poklik koji bi je mogao pokazati

slabom

Njen vjerenik mlad. lijep, ponosit, na sedlu svezanih ruku unatrag. Njegova

ljepota kao da je neeijem ni-m”Lmi /VK>m i/i;a*Ka/u:a f >>. N;, mu mutne kao da

je u njima već runiu/ik umu anj.i Lice je izgubilo svaku boju živog čovjeka Na

njemu oklop, presvučen crvenim suknom što je izvezeno zlatom, alijfc razderano i

visi u komadićima. Čitavo mu odijelo rasparano i crveni plašt visi s rijeka u

komadićima. Slika nekog bijednika kojeg su valjali u blatu i trnju. Samo je u

njegovim zjenicama nada usredotočena u njenoj ljubavi Smrtno blijede usne

prošapću njeno ime:

- Vilena, Vilena1

- Ne bojte se. tu sam - odvraća ona tiho. A svi okolo šute “Svi su naćulili uha

i zapiljili oči u njih dvoje da čuju i vide što će se dogoditi

Svi su poraženi, mrki, razočarani. Kao da je svima krivo Što ih je elenko doveo

ovamo "taj dvorac da tu izvrši osudu, da tu uzme zadovoljštinu, ne samo sebi

ncjio i njima. Kazna dosuđena Draženiću ima zakoni od njih zadovoljiti /iiiinju

/; osvetom. Tu kaznu osjećaju svojom odmazdom i svojom osvetom, ali tu stoji

lijepa mlada djevojka. Zar će popustiti da pred njom sve/n ničim- \”e”u:" “ ! -a

pi;-n”,Y-- na -cin”ia ^ mu režu jezik, kako je glasila osuda?

Zar ti još nije dosta V - šapću mu drugovi iza leda. I župan bi htio d sustavi

njegovu riječ, ali on gromko vikne:

80

"1MNA

* t”*

Doviknula mi je: u okove s njim. A ja, rasplamćen bjesnilc .iekao sam: gospođice

plemenita, jednog dana doći ću da vam done {kvadbeni dar nad kojim ćete plakati

do groba. j Tiha jeza prolazi dušama Jelenkovih drugova.

Župan se uznemiri, polagano mu ide bliže kao da bi morao od nečega1 zaštititi

svoju kćer ili zaustaviti ono što Jelenko namjerava. Stao je tik glave njegova

konja i čeka njegove namjere koje su se očito udružile protiv njegove kćeri. Svi

to osjećaju i svi trnu od pomisli da bi Jelenko za odmazdu pred očima mlade

nesretne djevojke izvršavao osudu na Draženiću. l svi su spremni da ga od toga

odvrate. Svi pažljivo promatraju svaku njegovu kretnju i jasno razabiru kako je

malo nadigao glavu i malo zažmirio svojim crnim očima što sijevaju kroz guste

crne trepavice.

Drugovi osjećaju kakva strahovita oluja pokreće njegovu vrelu ćud. Kad god ovako

strahovito zažmiri, kao da skuplja svu svoju snagu da sav plamen mržnje baci na

svoj plijen. Nešto je zastrašujuće u tom njegovu licu, tako propalom i tako

blijedom. Trzaju mu se mišice od usta do čela kao u muci da navale strasti u

njegovoj duši. I zube je čudno stisnuo kao da se sprema zagristi svoju žrtvu.

Nosnice mu se dižu i spuštaju. Tijelo mu je nepomično ustremljeno. Sve je u

njemu kao napet luk iz kojeg će sada zviždati strelice ravno u srce djevojke.

Ona stoji zamotana u crni veo kao u plašt žalosti, blijeda i ukočena, predana

Jelenkovoj osveti.

On još uvijek šuti, ali ne od želje da muči druge mukama neizvjesnosti, već je

sam sebe uhvatio golemom voljom za šiju da svlada bujicu koja hoće da provali u

britkim riječima na ova blijeda drhtava usta.

Drugovi se sve više uznemiruju.

"Što li hoće da kaže? Što hoće da učini za odmazdu toj jadnoj djevojci" - uzdiše

u sebi Pogledić i obraća se neprestano svojim prijateljima, istražuje njihovo

držanje hoće li mu pomoći ako se baci na obranu Vilene. I malo prikloni glavu

Šimuniću koji mu je najbliži i jedva mu čujno šapne:

- Ne smijemo dopustiti da ovu jadnicu vuče na ova grozna mučila.

Šimunić samo kimne u znak pristanka, ali stalno prati Jelenkove kretnje, pogled

mu je stalno na straži i hvata svaku munju što sikće s blijeskom osvete kroz

crne Jelenkove trepavice. Očekuje provalu dugo očekivane odmazde.

Onda se njegova usta rastvore i zaori se njegov glas kao odjek groma: j

- Obećao sam vam donijeti svadbeni dar. Evo me: došao sam d"j

vam ga predam. .”

Desnica Jelenkova se makne. Preda uzde konja ljevici. Ta kretnja prelazi kroz

žile Pogled iću i njegovim drugovima. Desna mu se ruka pomakne sve do širokog

kožnog pojasa. Mladi ljudi osjećaju taj dodir kao da im se približila hladna

struja.

Ruka Jelenkova ostala je na pojasu nepomična i svi su sada zarobili svoje

poglede u onu suhu, blijedu, snažnu ruku. Njome će sada plaćati svoja poniženja.

U njoj je sav plamen, sva snaga, svaki čin njegove osvete. Zahvatili su je

pogledom mladosti koja obožava ljepotu djevojke i sili ih da je zaštite.

Dok napeto stražare nau Jelenkovom ruKom, iz njegovih usta opet se

"•nnose plamene riječi

1 sud mije poklonio ovog čovjeka da ja nad njim izvršim osudu.

Plave oči široko ^ lasnonk u ,lL-iunka; u jednom jcOmom golemom

, ,"iu Plemenita ljepota lica, obasjana bljedilom mučeničkog razoča-

nia boli i straha A velike oči uprle su svoje plavetnilo u Jelenka kao

r”kočene. Svima se čini da .ldcnko ne mo/c odolieli tom pbvom pogledu u

koiem kao da su se ogledala sama nebesa.

Ipak i dalje žmiri, još su se više stisnule crne trepavice, još jače se trzaju

mišići upalog licu čvršće se prilegla njegova desnica na kožni pojas. “ Sve što

je/ivo u tom \rtu sve je razapeto na kii> M:\i1iovi1oi: čekani a Vilenaižupan. l

Dražemc što stoji tu kao MITI-vljem oMa”.ak IjmKkoi” hica Jelenkove usne di scu

kao da osjeća na sebi sve goruće poglede ljudi:

- Plemenita gospođice, osuda je glasila da se klevetniku ima odrezati jezik kako

nikad ne bi mogao zablatiti poštena čovjeka.

Plave oči su zali cptale: uprle se u daljinu. U njima se odražavaju misli što se

sabiru da bi shvatile i predočile sliku te osude.

- Po starom običaju i zakonu zatražio sam od suda da meni preda čovjeka i da sam

izvršim osudu.

Zima prolazi Velenmim tijelom. Još jače blijedi, a modre oči se zatvore

Zatvorila ih je da ne gleda onoga koji joj to govori, a i čin koji se sprema

izvršiti.

Pogledić i drugovi razbudili se, zbunili, razgibali i nešto mrmljali. Šimunić

šapće kraj sebe svojim prijateljima:

Ljudi, to je grdno, zvjerski prema djevojci - i okrene se Smiljanu Pogled iću.

- Ne, to nećemo dopustiti.

- Još čas da ga ne i/azovemo prenaglim napadom Mora ionako sići sa sedla da to

i/vrši

- Tiho. opet će nešto reći.

Njegova ruka poseže za pojas.

Zabačene glave i sklopi jenm očiju stoji Vilena još uvijek na stratištu osvete

svojeg druga iz djetimstva. a njezin otac prihvati objema rukama hamove njegova

konja

- Izvršitelji osude, pomoćnici moji vikne Jelenko Čuvaru općine i ranarnik.

ovamo.

Primakli su se k momu. Straga je uzbuna. Pogledić i njegovi drugovi Pokušavaju

se proguran do Jelenka, ali im sivi oklopnik zakrči put.

- Ne miješajte se u njegove poslove.

- Gospodine, ne može se dopustiti takva nemilosrdnost prema djevojci.

Ostanite na mjestu ne puštam vas dalje.

Samo se čas oni zaustave i pogledavaju na koju će stranu prodrijeti kpoz guste

redove Davorovih momaka.

Pogled iću se fini da ga je udarila oštrica u čelo. Jelenko poseže duboko u

kožni pojas, trgne iz njega svjetlucavi nož. U zraku nabrušena oštrica. U sve

njih ovog časa ulazi britka strava kao daje oštrica prodrla kr"z njihove žile

83

82

v Samo dva-tri trenutka drži Jelenko grdni nož u svojoj ruci, a onda ga

jjfredaje čuvaru općine. Debela jaka ruka hvata držak.

% - Da ja izvršim djelo, gospodine?

<*. - Valja ga svezati da se ne može micati - upada ranarnik.

Jelenko raširi ruku. Njegovi čvrsti i suhi prsti strše kao pet bodeža zataknutih

u svoju žrtvu. Svih se pet prstiju spušta prema čuvaru kao neki znak:

- Ne ti, ja izvršavam osudu.

Draženićeva glava pala je duboko, koljena mu se saginju, groza gaje zgrabila

željeznim rukama i bacila na zemlju. Ono što je tu palo pred Vilenine noge nije

više ljudsko stvorenje.

Od te slike kao da se diglo neko svjetlo i obasjalo Jelenkovo lice. Užitak mu je

na usnama, u pogledu. Široko je rastvorio pogled, podigao vjede i veo crnih

trepavica se razdijeli, a ispod njih pojave se oči ka blistava površina crne

rijeke u čije dno nitko ne vidi, od čijeg dna svatl strepi.

Opet je tišina, samo se osjeća brzo disanje.

Trenutačna šutnja probudi Vilenu iz ukočenog mrtvila i ona gledne. Zapaža da su

svi pogledi svrnuti dolje k njenim nogama. Tu na zemlji leži neki stvor kojeg je

ona ljubila kao velikog junaka, čija će se lijepa glava okruniti lovorom. Ali

nema kad misliti o tome. Napetost zahvaća njenu dušu i pažnju i svijest traži

uzrok toj strahovitoj šutnji. Zar je već izvršena osuda? Zašto su ljudi tako

strahovito zaprepašteni? Zašto je Pogledić spreman da pojuri sa svojim konjem?

Zašto su svi natiskani pred Jelenkom?

Oštrica je u rukama čuvara općine, a kraj njega stoji ranarnik. Zna postupak i

obred i prisutnost tih ljudi otkriva joj Što bi se moralo dogoditi. I opet

upravlja plave oči prema Jelenku.

Njegove se usne zlobno nasmiješe. Ruka mu učini kretnju poklona. Glas mu zazvuči

svečano:

- Plemenita gospođice, izmolio sam sud da mi preda ovog čovjeka, zato da mogu

izvršiti svoje obećanje prema vama.

Svi su se progurali naprijed i val ljudi otisne se bliže k Jelenku.

- Plemenita, ponosita gospođice, poklanjam ga vama kao moj svadbeni dar. Na vama

je da učinite s njim što vas je volja.

Svi su odahnuli. Sve usne istisnule su dah olakšanja. Kao da su svi klonuli od

prevelike napetosti, od prevelike neizvjesnosti. Samo sivi oklopnik nasmiješeno

pogleda mlade plemiće i kimne im glavom. On je jedini znao kako će završiti

Jelenkova osveta.

Svi koji su još sat prije željeli gledati krvave osude nad omraženim izdajicom,

sada su na to zaboravili. Njihove su se duše napojile uzbuđenjima i zadovoljne

su tog časa.

Ukočena stoji Vilena na stubištu dvorca kao crni kip na stalku. Osjeća kao da je

od kamena i nema daha, ni glasa, ni srca, potpuno je bescutna.

Događaji što su tako brzo jurili pred njenim očima i lomili njenu dušu toliko su

izmučili srce daje sve klonulo u njoj. A otac nema riječi od

.,nia 7bog sramote koju je doživjela njegova kći. Ali šuti i muči

°g°ku ublaženu riječima mladog osvetnika. . . .

Jelenko” uzme kacigu, pokrije glavu, pa će hladnim i ozbiljnim

glasom: ^_^ ^ ^^ ^ ^ ^ ^ obećao piemeniti gospodine

-"nane i plemenita gospođice; zbogom!

l okrene koma i popni poKcdniVa krene ravno prema izlazu. Nitko a ne slijedi.

Sjede na sedlima i čekaju. Nitko više ne obraća pažnju na nr?žen ća što se digao

sa zemlje kad su do njega doprle nječi Jelenka Kutevića kojima on odus,a,e od

izvršenja osude. Svi su pogledi uprti u Vilenu koja još uvijek sto,, popni

kamena, Oko nj, Mikijo” oluja, ^aiu munje i praskaju gromovi iz mračne, netom

sasvim razotkrivene zagonetke izdajice i zagonetke Jelenkove prijeteće osvete.

Njihovi pogledi /apilnli se u njeno lice. Svi očekuju od nje riječ, neku

posljednju odlučnu riječ. Hoće li izreći ono što od nje očekuju? Ili je u orkanu

nesreće izgubila oai go\oia Hoće li pomjeriti umom naočigled tolike nevolje? Već

je Jelenko izašao na LIMU, a drugi još čekaju, gledaju,

" l djevojka instinktivno osjeti sve poglede na sebi i čita pitanje na

njihovim usnama Čita tako jasno kao da joj dobacuju vičući.

Makne se. Plave oči zapnu o Drazcnka koji sinji sam pred njom još uvijek svezan,

blijed, razderan, blatan od sramote.

Bude joj crno pred očima, u duši i u srcu.

Odjednom, kao da je neka crna sjena pala s neba, kao da se razlila po njenom

licu gadljivost, odvratnost stoje navalila iz njeno duše ( elojoj se nabra. U

plavim očima, nekoć tako zamamnim, milim očima, zamrači se gnjev. Podigne bijele

roke i poviče kao u samrtnoj obrani prema Dra-ženiću:

- Daleko vam kuca od moje. Daleko vam putovi od mojih, daleko

na kraj svijeta, daleko!

Dršću mu čeljusti, usne su mu plave, ruke svezane unatrag napele se kao da žele

razderati uže. Osuda gaje bacila na zemlju, pretvorila ga u stravu Od tih riječi

osjeti kao da po njemu gaze ljudi i konji u ovom dvorištu i da su ga raž gazili.

- Odatle s ovim podlim čovjekom da ne umrem od gnušanja. I povuče se natrag na

stube i vikne:

- Mislila sam da sam vjerenica junaka i poštenjaka. To je neman, odbijam ga

zauvijek

Sva su lica zasjala zadovoiisn om. Svima je lako. Pukao je lanac veze što je

vezao dijete njihova kraja s ovim čovjekom. Samo su to čekali. Sad su mirni i

opraštaju Jelenku što se odrekao grdne osude.

Drukčije i ne može 1->ni. To je kći Berislavića! - veli glasno mladi Arhanasić.

- I to je svršeno-čuje se glas Šimunića.

- Sad, gospodo uh te,” - progovori Davori dade znak da odlaze iz Aorista.

Zadržao je samo nekoliko momaka i ostao uz župana.

Vani na cesti ogledao se Jelenko na svoj dvorac nedaleko od županova. Ni žive

duše nema na trijemu. Ni majke ni sestre. Uvjeren je da

85

su obadvije otišle u Zagreb, na Grič, kako im je poručio. Ni Žarka ne vidi,

Sigurno je otpratio žene i potjera konja prema općini.

Pogledić i drugovi slijedili su njegov trag.

U vrtu je ostalo samo nešto Davorovih momaka i čekaju njegove zapovijedi.

Sišao je s konja, približio se županu. Vilena još uvijek stoji ni stubištu. Dva

su groma udarila u njenu dušu: izdajstvo Draženićevo i osveta koju je čas prije

nad njom razasuo Jelenko.

A otac, slomljen od muka, pada na klupu i zuri u zemlju. Davor mu se približi da

mu nešto kaže. Ali župan mu ne da do riječi i spočitava mu:

- Niste smjeli, gospodine Davore, dopustiti Jelenku da ga dovede ovamo. Ne, to

niste smjeli.

- Moram vam razjasniti zastoje to bilo, a onda ću vam saopćiti joj nešto

važnije.

- Svejedno zašto, svejedno što god mi kažete, ne možete opravdati i

tako strahovitu odmazdu mojoj Vileni. ,

- Čujte me samo načas. Vama nije jasno kako je ona postupala * njim i što se

medu njima dogodilo. Kad sam vidio i čuo njegove patnje, morao sam prihvatiti tu

vruću želju ovog mladog čovjeka. Vjerujte, tu zadovoljštinu nesretni je mladić

zaslužio. I makar mije teško bilo, ali gaje strahovito ranila, vjerujte odviše

je patio od svih sramota koje su ga zadesile zbog Draženića. Više je patio

njegov mali prst nego li sva srca ovih mladića ovoga kraja. Pravednost je tu

izvršila svoj sud. Eto, ja sam joj bio samo pomoćnik.

- Razumijem sve - tiho promrmlja župan. - Ali mi razdire dušu, A sad ću sve

podnijeti, samo mi ovog Čovjeka vodite s puta. Jelenko gaj" poštedio, ali ne

zato da bude plemenit, nego zato da ga može darovati mojoj kćeri. Znam to.

Vodite ga natrag na općinu.

- Dođite sa mnom malo dalje, reći ću vam što kanimo s njime.

Vilena je sjela na stube jer ne može više stajati i sakrila lice u ruke*

Čuvši da ga vo/Je na općinu, Draženić se približi k Davoru i županu i veli

glasno moleći:

Osuđeni nesretnik moli samo jednu poslednju milost u vas, gospodine župane, i u

vas, Vileno. Posljednju molbu.

Ona podigne glavu i pogleda ga s izrazom ogorčenja:

- Nema milosti za onoga koji je ulazio u moje srce nemilosrdnom himbom.

- Zločinac ne može tražiti milost - vikne župan.

- Znam - odgovara poraženi Draženić. - Pred smrt zločincu dopuštaju da

ispovijedi svoje nedjelo.

- Nikakva ispovijest ne može izbrisati čin - zagrmi župan.

- Ne mislim izbrisati, plemeniti gospodine, već samo iskazati sve do

posljednjeg nedjela, do posljednjeg crnog čina. Ispovijest ne može naći

odrješenja, a ni pokore. Meni više nema života medu poštenim ljudima.

Dakle, ni milosti. Ima samo jedno: olakšanje muka i sramota vama,

plemeniti gospodine župane, i Vileni. Bit će mi lakše sve podnijeti i

sramota će biti manja kad vam sve ispovjedim. “

Tronut, drhtav pada Draženić na koljena pred djevojkom: •>

Samo isp-”Mjed dopustite, -...-..f1 ••• “t “ •• ••> ;.”, " -^ :” . Ako ti

je s voljom, Vileno, neka zločinac kaže još pred svoj što je sve učinio i kako.

Dobro, neka govori! - muklo odvraća ona, ne pogledavši

^ sas|u-.) gospodine - okrene se župan prema Davoru. Kimnuo je glavo i u

znak da pristaje. Nemoćan, jedva se držeći, započe Draženić slomljenim i

tronutim

glasom.

majka r<xjena je

VerbeC1JČujete li? klikne župan. - Mati njegova sestra najvećeg

protivnika hrvatskog namJa" ...,.,.

Opet Davor samo kimne, a Draženić pripovijeda dalje:

- Otac se upoznao s mojom majkom kad je odlazio na vijećanje

budimskog sabora . .

-- Eto posljedice toiv "u.. ,vn na biurmsk, -".U.K”. Ženidba koja je rodila

izdajicu 3* li nam to trebalo? Svaki pohod medu neprijatelje ostavlja svoie

tragove

Upirući pogled u zemlju, sluša Vilena bez riječi. Ni gledati ne može u Draženića

i odvraća glavu

l tako se moi otac /aiileJan u nioiu r : ku i oženio njome. Sjećam se iz mog

djetinjstva da" su čest n medu mirna bile nesuglasice. Otac je Često odlazio i

dugo se nije $wćao. Nisu bili ni sretni ni složni. U djetinjstvu nisam znao

ništa rasudili. an SUHI ij^ik \n.li> > da njih eS> >“ -”ive ra/i.]vniem> Mati je

težila k svojima, otac k svojima. Otac je često odlazio na bojište. D\a puta su

ga donijeli kući ranjena. Naš dvorac - nastavi Draženić - leži na samotnom

mjestu na visini, odijeljen od svijeta. A nije bio nikada bogat. Zbog

nesuglasica s ocem majka je često odlazila u Budim i povela mene sobom. Više je

puta ostala i godinu-dvije u svojem rodnom gradu. Nije mogla živjeti J" svojih.

Bolovala je za svojom domovinom.

- Naravno, tako je to. Evo tako - mrmlja župan ojađeno.

- Ja sam uvijek bios ;iv.]kr!n l”e.iliMin, i.1-ik1nsM”_ ki-iit majka i sestra

Verbecijeva pričali su mi još kao dječaku da tamo dolje preko Dunava ima

hrvatski narod koji se razgoropadio u oholosti i hoće odjednom da bude

samostanu.

- Hoće da bude” Bi smo svoji već tada kad Ugri još nisu doprli ovamo u o\e

krajeve. A sad uče da mi hoćemo odjednom da budemo svoji. A zar nismo stupili s

njima u Italski S;I\LY pn s\. ••},;] volji? - rasplamćuje se župan, upadajući

žestok n razjaren, ojađen. A kad je ušutio, Draženić nastavlja:

- I svakog pm dana slušao da se Hrvati bune, hoće da razdvoje kraljevstvo, da

neprestun. ruju protiv države i našeg kralja, da su nezahvalni Ugrima kon su ih

oslobodili.

Župan se trgne i uzvikne:

Od koga MI nas m oslobodili? Od Turčina? Tatara? Nisu im ni Primirisati Oni s ,

o^l. in naše su poljane pile krv našu, naša je zemlja u/imala u naručaj pale

junake hrvatske krvi, a oni su nas

oslobodili? Kada? Čime? Protiv koga? Luđaci, misle da te lažima okužiti razum,

izmišljotinama oslijepiti istinu. Kad se župan umiri, opet će Draženić.

- Slušao sam sve to i počeo mrziti taj narod koji hoće da raskopa i potkopa

državu i kraljevstvo. Počeo sam to vjerovati i u toj sam vjeri rastao, l kad sam

već bio mladić, tajio sam ocu stoje u mojoj duši, jer su mi tako naredili i

majka i tetka. Ni oca nisam mogao voljeti jer je on mrzio majku što nije sklona

Hrvatima i ne pristaje uz njih. Bili smo majka i ja neprijateljska strana protiv

oca.

- Kakav je to bio brak. Sad mi je jasno zastoje pokojni lutao oko svojih

prijatelja i nikad nije boravio u svojoj kući.

- Mati me tada slala opet u Budim ujaku Verbeciju. Od njega sam primio upute.

Govorio mi je: nosiš hrvatsko ime svog oca, a u duši ljubav k narodu svoje

majke. Pozvan si da počiniš velika djela za svoj narod kojemu je kći tvoja

majka. Uhodit ćeš Hrvate koji su izdajnici kraljevstva. Sveta je dužnost i

plemenito djelo služiti državi i kraljevstvu, po tebi mi ćemo zagledati u osnove

odmetnika koji su se nazvali Hrvatima.

- Dakle, zato si se, lupežu, uvukao u moju kuću? - plane opet župan.

Davor sluša bez riječi. Vilena se trgne i digne glavu. Žestokom kretnjom

zanijeće Draženić županovu tvrdnju:

- Ne, nije tako, plemeniti gospodine. S tom sam zadaćom zalazio medu hrvatske

velikaše i plemiće. U vašu me kuću doveo slučaj. Kao mladić, nisam imao još

prava na saboru zastupati svojeg oca, ali sam onako dolazio da sve vidim i

čujem, a oni su mislili da želim učiti kako se vijeća. I tako sam došao s

gospodom velikašima i članovima hrvatskog sabora na vaše veliko spravišće. Tom

sam prigodom bio gost kao i drugi u vašoj plemenitoj kući. Od toga časa počinje

moja muka jer je srce moje skrenulo k vašoj kćeri, samo srce.

- Izdajničko! - vikne Vilena s odvratnošću. fl

- Kunem se na majku i na sve na svijetu: ljubav me zahvatila dd dna. Samo ljubav

prema vama. l zbog te ljubavi kasnije sam se kolebao između srca i zadaće,

između mojih u Budimu i vas, Vileno.

- Ne dopuštam vam govoriti o ljubavi, pripovijedajte o svojini nedjelima -

žestoko će Vilena.

- Ako ne smijem govoriti o tome, ipak ću se do smrti kleti da me ovdje zadržao

samo plamen srca. Evo, kako je bilo: isprva sam se sretan podavao tom osjećaju,

a isto tako mirno odlazio kad me Pencinger tajno pozivao na Medvedgrad. Tamo me

jednog dana vidio sivi oklopnik koji je nastupio danas protiv mene kao svjedok.

Međutim, pozvali su me na bojište. Ali još se nisam usudio gospođici Vileni

priznati ljubav. Htio sam to učiniti prije nego odem na bojište. Verbeci mi je

poručio da ne idem, jer me on treba ovdje baš onda, kad svi odlični hrvatski

junaci odu na bojište. Vidio sam da se Vilena oduševljava junaštvom i zbog nje

bih morao otići na bojno polje. Što mi je bilo učiniti? Odlučim banu predložiti

da ću sam dovesti petsto momaka. Tako sam se mogao vratiti s bojišta u Časti, a

mislio sam odmah poslije zaruka vjenčati se. Onda se umiješao Jelenko Kuše”vić i

pomrsio moje osnove. Istina je, znao sam: nikad neću zadobiti

ruku i srce igru

Vilcnmo ako ne budem junak. I tako sam započeo dvoličnu

Najposlije će ona biti kriva - plane župan - da je on postao lupež - i mal° se

udalji pa ostane s Davorom, okrenuvši leđa Draženiću koji nastavila ispovijed

- Započela je u mcm borba i kolebanje što da učinim. Da ostavim one koje sam

smatrao svojima i kojima sam dužan služiti? Nisam to mogao Odveć su me /upleli A

osjećao sam s njima, priznajem. Ipak, dok sam uhodio Hrvate, ljubav k vama često

me odvraćala od toga, a možda sam se i bojao da ću i/si u hi ti \a--u -.Klonu-1

Ui|;i -,;ini : samo slutio, a poslije u hrvatskom taboru zadobio vaše priznanje.

Bio sam neizmjerno sretan zbog toga i nastojao kako bih pred vama i pred drugim

stekao zasluga da me hvale i slave kao junaka koji će biti ovjenčan bojnom

slavom. Mislio sam: je J r. n m ču /;i \ladati \ a M ni M\.VIII i \ i ćete se pi

i kloniti k meni Računao sam na to da volite raskoš, sjati u nakitu i sjajnim

haljinama, pa kad zadobijem od svog ujaka velikih časti i ugleda, zaboravit ćete

bojno junaku-

Krivo ste računali. Raskoš volim, ali u poštenju.

Nije znao tko x ka Beri sla vica - mrko će župan. - Izigravao je pred nama lažna

junaštva. Sad mi pada na um. Pošao je, tobože, skupljati momčad, a Liika\eane je

uputio da navale na nas. Kad sam ja poslao glasnika, onda je on došao najednom

natrag, otjerao plaćenike i ubrao slavu osloboditelja

- Priznajem, tako sam učinio da se svidim njoj za kojom mi je srce uvijek

drhtalo da ću je izgubiti.

- A kasnije je taj isti oslobi-ditdi p.i-,au na cd i. I ukavčana da otima

Hrvatima njihovu imovinu, blago i žitak, a onda povelje...

Otkrit ću vam sada istinu. Da, bio sam na čelu, ali da ja nisam vodio Lukavčane.

bili bi već da\ no Pencin^ei~> >\ i l|udi p spalili -,\e dvorce i sva sela.

uništili sve povelje i poubijali polovicu vaših junaka. Ja sam spriječio

Pencingera da nije popalio s\c šio ic V uća i kućišta u Turopolju i da sve vaše

ljude ne povješa jer sam se bojao da će to strahovito djelovati na Vilenu.

I on to priča kao neko dobročinstvo? Stotinu mrtvih više ili manje, svejedno.

Gdje je borba, tu je i krvi, a da su popalili sve kuće i kućišta, barem bi nas

spopao takav bijes i bili bismo podigli ustanak kakav svijet nije vidio Nije to

nikakva zasluga da si spriječio poubijati manje ljudi i unesrećiti manje

obitelji.

- Ni \i. gospodine /upaiic ne biste bili više živi, a možda ni ban. Tko zna. ne

bi li već davno budimski ljudi po kome drugome na mojem mjestu sasuli otrova i

banu i vama svima koji su mu na putu. Ja sam ipak sprečavao da ne čine prevelika

xla. l/\joiavn -,.im ih onaa.Kiic nc^u”li -ao bi bio učinio tko drugi. M nosio

^am toga prešutio jer me na to ponukala moja ljubav prema Vileni Dugo sam tvrdio

da ni vi ni tko drugi ništa ne /natc o nekom kraljeviću kojega ski ivniu vode

Hrvata da bi ga podigli na Prijestolje i okrunili za kralja protiv sina kralja

Vladislava. Spasio sam - života <vtfih zemljaka. Još se usikl LIJCV hvaliti da

si spasio naše glave? - srdi se župan.

88

•” - Jest. spasio sam vam glave, gospodine župane, l mnogo drugih samo zato što

ljubim vašu kćer. Zbog te sam ljubavi nastojao sprečavati njihove namjere, a da

me ne bi uhvatili u laži. odao sam urotu protiv kneza. Napokon, knez nije

nikakva velika ličnost, makar je kraljev nećak. Budimskoj stranci ne znači

ništa, a ipak sam tim činom pobudio u sebe potpuno povjerenje. Mislio sam:

danas-sutra. kad sve to ispripovjedirn Vileni. naći ću kod nje zahvalnost i

pouzdavao sam se u to. Župan ljutilo vikne:

- Zahvalnost za spaljene povelje?

- Upamtite: vi ne biste bili živi ili biste čamili u tamnici da mene ljubav nije

prisilila spriječiti vašim neprijateljima da se približe vama. l kad sam dao

napasti vaš dvor i to je bilo samo prividno, l svezati sam vas dao prividno,

skrivajući pred mojima svoju ljubav. Danas sam učinio ovo. sutra ono. jer sam se

neprestano kolebao, a kad sam se dao oteti, učinio sam to jedino da Jelenka

optužim jer sam protiv njega gorio ljubomorom.

- Lažeš! Zamrzio si ga zato stoje bio tako lud pa lije već unaprijed dobacio u

četiri oka da zna tvoje lopovštine. samo ih ne može dokazati.

- Gospođica Vilena zna koliko sam Ijubomorio na njega. Bila je s .njim

ljubaznija nego sa mnom. Povjeravala mu je sve svoje misli, s njim se smijala,

čavrljala više nego sa mnom. Zamrzio sam ga smrtnom ljubomorom.

- I oteti si se dao da mi pošalješ glasnika i pridobiješ me za Ver-becija. To je

bio tvoj posljednji juriš na moje uvjerenje i na moju čast.

- Kad sam doznao od Pencingera da vam je slao poslanika i što vam je poručio,

bio sam izvan sebe. Ali mi nije bilo pomoći. Onda sam Pencingeru priznao svoju

ljubav prema Vileni. l rekao mi je: ta će vas ljubav upropastiti, l tako je

bilo. Sad sam rekao sve stoje utjecalo na mene da sam poslao izdajnik. Ali laj

izdajnik i saveznik neprijatelja vašeg spasio je bezbrojnim Hrvatima i junacima

živote. Spasio sam čitavo Turopolje. Danas bi sve lo bio prah i pepeo. Da je

plaćenike vodio drugi i da je Pencingei imao drugog saveznika, ne bi Vilena više

imala oca. To je moja ispovijed. Sad mi ostaje samo progpnstvo na koje me osudio

sud.

- Pitanje je Što će još suci odredili. To je njihova stvar. t

Taj odgovor pobudi novi strah u Draženićevoj dflši:

- Da me ubiju, ne bih nijednog časa prosvjedovao. Ali strahotu na

koju su me osudili ne može podnoslili ni jedan junak svijeta. “•

- Kukavica ne može nikad biti junak. "

- Nisam kukavica. Zahvalio bih vam na koljenima da mi pružite .oružje pa da se

ubijem.

- Ovakva se ćud nikad ne ubija.

“ Dra*enić pogleda Vilenu. Nije trepnula okom. Kao da joj je svejedno što

se s njim događa.

- Što nam je sada činiti s njim? - zapita odjednom župan Davora.

- Da ga pošal.jem odmah gore na općinu? Trebalo bi potražiti suce da ih

-pitate? “< •

- Kušević me predao vama. Vileno. a to znači da SMB* vlasti vašoj,

plemeniti župane. Učinite sa mnom po svojoj volji. #v "t*”

Sada se oglasi sivi oklopnik poluglasno: i •/: "> “• .

Gospodine župane, želim s vama govoriti nasamu.

Slijedite me veli on i povede Davora sa sobom. "

shvimir Dia/L-nK- uteče se Vileni i stade joj usrdno govoriti: “_•

“ Zar su moji Čini mogli izbrisali sve? - pita on sa zapanjenjem.

\e dobivu od nje odgovora. Ipak ne sustaje i nastavlja još usrdmje:

Vileno zar uistinu ne mogu dobiti oproštenje m nakon svoje

i^neispoviiLdi.Tib/iumiii-ae”aUiudedatr-.uiiU” ““-.”r!; u,^ M_ca

Gotovo uv rijedena. > k i ene ^ k njemu i pogleda ga sa strane, a oči su

joj P^j^J”^usudiiieie nadati daje u mojem srcu mogla zaostati samo .skrica

osjećanja r K m vama? Probola bih ga kad bih zamijetila u njemu ioš samo sjenku

vašu.

Dakle ttoja se slutnja obistinila. Niste me nikada ljubili? .- Na mo”ui sramotu

ljubila sam vas.

- Mene ne, već samo slavu ste ljubili, ugled moj. onu slavu koja me čekala

Ljubili rte samo junaka kojeg ste sebi predočili. Obono je f lavu. zamislio se i

onda uzdahnuo;

- Da uvaMnu^n.".”;:M.”"m,-l1ih-i Ispovijediosamse,

alizarkajanjeu vama IK ,1,1 UM - ...>,, m Mv.,,^ ^”a ^L ••"";"“

Nikad nisam slutio da ću biti tako nesretan kao ovog časa. Osramoćen,

lišen vaše ljuba\i. Dapače, smilovanja. Što mogu drugo nego probosU

svoje srce. Sann> mi to preostaje. Samo to jedino.

Odjednom Vilena progovori, okrenuvši se prema njemu:

- Dosta K Vaša me prisutnost obeščašćava. Idite, ostavite me.

- Samo ioš ICUIK . Vilena. Saslušajte me. samo još nekoliko časaka. Vidim: sve

je propalo Ah / i n može tko zabraniti da sve to popravim u dubokoj pokori”.” Da

služim Hrvatima i njihovim osnovama? Zar ćete mi i to zabraniti1.” Vileno

razbojnik se može popraviti. Zar samo ja da ostanem žigosan žijuiu vječnog

grešnika?

Izdajica Je više od zločinca. Izdajica je izopćena neman, kad je tamo pred

crkvom stara Kuševićka pripovijedala priču o loj flcmani izdajničkoj, kolika K-

-naui t i”iK-ia ITH”H srce. Kakva je zebnja obilazila moju dušu Toliki MKI h

treptio je čitavim mojim bićem. Sad znam zašto. Zašto”; opita on.

Objasnite mi.

- Zato što n “i dusi osjetila da Kuševićkina priča pada na moju sudbinu.

Nesvjesni . tr.ma duša osietna <.\.\ K n i. •! ; i K” “ii.”.in | • . •! , “

l >. je moj vjcrcnik peman.

Šav poi ažen bespomoćan, ponovo joj se obraća:

Smrvit ću t u pucu u prah i pepeo svojim dobrim djelima. Kunem se Ništa drugo ne

želim nei”o vratiti se pokajnički k narodu mojeg oca! Boru ću se za njega, pasti

u toj borbi. Samo to želim. A onda ćete možda >pak doći na crob i nomolm ^ mene.

Hoću da barem zavrijedim vašu molitvu, barem |Hj"lillU

Pričekao je cas”lb”od nje dobije odgovor. Uzalud.

Smijem li očekiva i. Vileno. da ćete doći na grob čovjeka koji vas

\c ljubio i dao život svoi samo za vaš oproštaj, za jednu vašu molitvu?

Ne znan Ništa ne znam - odgovori ona rr osim jedne

stvarnosti: vaša K izdaja moja naderobna ploča. >

90

- Dakle, uskraćujete mi nemilosrdno i oproštenje poslije smrti? Dobro, muškarci,

plemići koji su me prokleti oni će ga naći. Dat ću svoj život da operem ljagu sa

svojeg nedjela.

- Rekoh vam: nitko vam više ne može vjerovati da dadete i svoi

život. J

- Dat ću s.voj život svojim bivšim drugovima i protiv njihove volje Učinit ću

djelo koje mi moraju pripisati u pokajničke pokajanje. Barem to mi morate

dopustiti.

- Nemam vlasti niti vam mogu što dopustiti niti spriječiti.

- Sud me predao Jelen k u Kuševiću. a on me izručio vama. U vašim je rukama

pokoj moje duše. Jednom svojom riječi možete mi dati mogućnost da umrem kao

pokajnik.

- Eno tamo mojeg oca. on odlučuje.

On pristupi k njoj. još bliže se sagne. još tiše šapće: "i - Nikad u životu

nećete naći mira ni pokoja ako me ne oslobodite ovih spona i ne dopustite da

idem putem koji znači umirati u pokajanju.

Na stubama pojavila se mlada djevojka, lijepa. Čvrsta, stasita, zaplakana lica.

Stoji na stubama i gleda dolje kako njena gospodarica razgovara s osuđenikom.

- Vodi me. Luča. gore - šapne joj Vilena. - Zlo mi je.

Uspinjala se stubama, a on gleda za njom i očekuje da će se ipak u posljednji

čas trgnuti i obazrijeti k njemu i nešto reći. Obujmio ju je svojim pogledom i

čeka. čeka. Kad je šuštala na stubama, pun je nade. Ali ona nastavlja put.

Stigla je na trijem. Ne obazire se k njemu. I nestaje kroz vrata.

Čitav ovaj razgovor prisluškivali su Davor i Župan podalje, a kad je ona otišla,

povede Davor Vilenina oca malo dalje i primijeti:

- Vidite: ni ona mu ne vjeruje ni riječi.

- Sad vas molim samo jedno: odvedite ga.

- Plemeniti gospodine župane, prije nego Što je Draženić najavio; svoju

ispovijest, najavio sam vam da vam imam kazati nešto vrlo važnom

- Govorite, gospodine. Ja se jedva držim na nogama. i]

- Jelenko Kušević dobio je prije tri tjedna vijest od svojeg momka. * < ta

vijest stigla je za njega iz grada Lukavca. Žena Damira brezovačkfcg tražila je

pomoć gospodina Jelenka Kuševića.

- Ona još uvijek čami u Lukavcu, a nitko ne može do nje.

- Nekim čudom stekla je prijateljstvo dvorskog lakrdijaša na kneževskom dvoru i

htjela bi odande barem spasiti sina. To je taj čovjek javio Jelenkovoj sestri

koju je susreo. Još nismo govorili sa Žarkom jer nije bilo za to vremena pa ne

znamo je li kasnije lakrdijaš bio opet na Kuševićevu dvorcu. Jelenko i ja

dogovorili smo se što ćemo učiniti kad nam Draženić dospije u ruke. Sud je

izrekao svoje. Jelenko mu je poklonio svoje osude. A kad je doveden ovdje, znali

smo da ćete ga vi opet predati sudu.

- A vi ste nešto drugo odlučili?

- Da. mi ćemo ga držali zarobljena i zatražiti od Pencingera da izmijenimo

zarobljenike. v

- Koje zarobljenike? > <

92

Ženu gospodina Damira i njenog sina. a mi njima Draženića.

Nju drže lamo da lm pii/na tnlie i e saki iia n (Aut: l.i a1ie\ ita Očno vam IL

1° poznalo. Dakle, ne vjerujem da će Pencinger predati Gordanuza

DrJ/ On je nećak najmoćnijeg čovjeka u kraljevstvu. Verbecija.

Da. on to *eli. a zar je to istina?

Jesi. Ja sam to davno znao. Vama to nikad nije bilo poznato?

Nikad u živci u nisam znao tko je i Sto žena pokojnog Draženića niii sam je

ikada u ži\oiu vidio i Čuo o njoj. Malo prije smo doznali od njezina si”na

/ašlose nikad nrc-plavila n /agn-hu ni na LiV\oj s\i-”amMi na koiu su inače

dola/di druge žene naših plemića i velikaša.

- A nije vam nikad spominjao da ima majku?

- Samo onako spominjao je da ima majku, ali ja sam mislio da se ona nalazi u

njegov u du ULU To je znao uzgred spominjati.

- Ne. ona je još za života svoga muža bila u Budimu. Sve što je govorio o životu

svoje majki- i oca, čista je istina. Znao je, mladi nitkov, zašto vam prešućuje

pimn.-kln majke. Sigurno biste bili dobro razmislili priie negoli hi ste prišla

h da d t H! L K u i >. d h n-.h >, •• IKJ”I u. K i_ MI a 1 li \atske. S kakvim

je ogavnim lažima stupio pred moju kćer. čak je i majčino porijeklo zataiiu samo

da se uvuče u moju obitelj.

- V tome ga moram obraniti. Nije to bio samo račun. Uistinu je izgubio glavu za

vašom kćeri. To mu se ne smije poreći.

Da je barem izgubio glavu pred nečijim mačem.

Vidite, plemeniti gospodine, mi ćemo sada njega zamijeniti za Gordanu. Pencinger

će biti prisiljen da nam je preda. To je moja briga. Znam kako će se prijetili i

poan ie ia \ n<> f > damka a Budim Verbeciju. Sve sam to dobro ru/mislio

pripravio. Međutim. Draženića ne želim zatvoriti u općinu jer bi se Pencinger

osvetio Turopoljcima. Zato ću ga povesti nekud gdje ga nitko ne može naći.

Vodite "ga samo da što prije nestane.

Ispunit ću vam ovu želju. Nitko neće slutiti kojim smo ga smjerom odveli. A

dotle vas mol i m: zaiu.”i ne a a u svoju družinsku sobu. Sve ću ja s njim

ugovoriti, {itava se stvar vas ništa ne tiče. Sve je moja briga.

Dobro je. radite što hoćete, samo da mi ide s očiju.

Nekoliko \asih slugu neka stražari oko zgrade. Ako stavim svoje momke, svatko ee

posumnjati da se on nalazi kod vas, a nitko ne smije doznati gdje je. Samo

Jelenko i ja upućeni smo u to.

Pristajem na sve veli on - i pozove svojeg momka koji je upravo silazio stubama

- Gdje je Lueic Gdje su njegovi momci?

Gospodine, jedan je momak došao s nekotn viješću gospodinu Lučiću, na što je on

otima! izjahao i otišao. Kad su Draženića dovodili ovamo, njegovi su se momci

sakrili, a sada nema nijednog. Pobjegli su. Prema tome, nikog od njegovih nema

ovdje? Nisam nijednog vidio u kući. Znači da je jedan od njih otišao javiti

Pencingera? ~ O tom nema M a r “-V . ---a n u Vi i -n n mi v eći d, i o

inkavačkih vojnika ?arobili i Pencingei nema dovoljno ljudi da se opre meni i

vašem

93

banderiju. Ne brinite. Čuvajte zarobljenika dok ne dođemo po njega j! odredite

svojim ljudima da slušaju moje zapovijedi - veli Davor. . Župan odmah

zapovjedi momku:

- Dovedite još dvojicu i neka slušaju sve što im reče plemeniti gospodin u sivom

viziru.

Momak se udalji, a Davor Aniolković još jednom naglasi županu:

- Sad prepustite sve meni. a vi idite u dvorac. Treba vam odmora.

Ne obazrijevši se na Draženića, uputi se Berislavić oko zgrade da i druge strane

ude u svoju kuću kako se više ne bi susreo s mladini plemićem. Istodobno krene

Davor prema Draženiću koji je. shrvan, i slomljen, čekao da sivi oklopnik sa

županom rješava o njegovoj sudbini. Pristupivši mu. oslovi ga Davor sasvim

mirnim glasom:

- Plemeniti gospodin župan pokorava se odredbi suda. Pošto vam je Kuk vit

oprostio izvršenje osude, preostaje još samo progonstvo. A to je zapravo ovog

časa za vas vrlo povoljno.

Rješenje ga ispunja novim životom.

- Mogu li odmah otići?

- Nikako. To bi bila vaša smrt. Narod je ogorčen. Smjesta bi vat opazili i moglo

bi se dogoditi zlo, a vaši su momci zajedno s Lučićem nekamo otišli. Nema tko da

vas zaštiti.

Nije odgovorio, ali očito teško čeka da mu Davor navijesti daljnju sudbinu:

- Zamolio sam gospodina župana da mi dopusti skloniti vas u družinsku sobu, a

kad bude zgodno, doći ću po vas s mojim momcima i otpratiti vas sve do granice

Turopolja.

- Kad će to”biti?

- Po svoj prilici kasno uvečer ili oko ponoći. Moramo pričekati d" svi budu u

svojim kućama. Vama je očito jasno da bi vas ljudi razderali kad biste im dopali

ruku.

- Istina je. A ako me ovdje u ovoj kući netko od Turopoljaca ubije?

- Nitko vas neće dotaći, loje moja briga. Ne želim odgovarati bilo kom za vaš

život. Dakle, i meni je mnogo do toga da vas odvedem iz Turopolja živa i zdrava.

- Kamo ste me nakanili odvesti?

- To ćemo se sporazumjeti putem. Doći ću po vas sa svojim pouzdanicima i ne

smijete se maknuti iz ove kuće.

- Zapravo sam još uvijek vaš zarobljenik?

- Da. gospodine. Dotle ćete biti moj zarobljenik dok mi ne pode za rukom odvesti

vas na sigurno mjesto. Zato ću ostaviti svoje momke da paze na vas.

- Dobro, gospodine, neka bude onako kako vi želite.

- A sad dođite sa mnom.

Davor krene zajedno s njim dvorištem na drugi kraj dvorca, gdje stoji drvena

prizemna kuća za družinu. Tamo već čekaju četiri momka koje je odredio župan da

čuvaju Draženića. Odmah otvaraju vrata.

Ispod niskog stropa, kraj zidova, klupe. U sredini stol. Davor odriješi

Draženiću svezane ruke. Jedva ih može gibati. Bole ga svi zglobovi i ramena,

odviše je dugo nosio svezane ruke unatrag. ji,..-. % ..."

94

_ Želite l: štogod založiti, pobrinut ću se za to - ponudi mu

\ntolkovic.

On samo sle^i^ ramenima potpuno apaučan.

Treba da se okriiepile R-r ćeum ^ ;i” ,ii • • " L noći krenuti, a put je

dalelNijemo je potvrdio glavom da. se pokorava i bacio se na klupu, sav i/mučen

i isprebijan od tjelesnih napora i duševnih uzbuđenja.

- Jošvas jednom upi”/i”iavm n, M-M^ i. “_>,<“>•. u ••.!”. • •••

> ^ Momcima je naloženo Ja vas spriječe. Preuzeo sam svu odgovornost za vas

Sad idem dolie M sud da im to kažem.

Oni će sigurno odrediti nešto drugo primijeti Dražemc kao da ie osjetio novu

pogibelj.

Moja je briga da ostane onako kakoj, i A lim A župan vas ne kam dulje držati pod

svojim krovom od ove noći.

- Da. ni ona. _ .

Očito niste smjeli očekivati ništa drugo. Nadam se da ćete bili

ra/horiti i nećete dopustiti mojoj straži da se s vama nateže.

Svjestan sam da “ me svatko od njih s užitkom ubio. <*<>.

Prema tome. ilažemo se. r

Čekat ću vas supljivo ja mi drugo ne preostaje.

Dakle, do viđenja - veli Davor pa izađe iz sobe.

Pred kućom naredi momcima ka k. ga mi>iaiiičii\ .:” i lihoim nalo/i

Ni koraka ne smije i/ove sohe < Manik • iu pu.! . ialima dvojica, a

dvojica kod pro/ora. Ako se makne, svežite ga. Osim toga, dajte mu nešto

/aložiti. Zamolile u županove šesta

Nakon uh odredH. uvjerivši se d je zarobljeniku nemoguće bježati, uputi se

Davor k < i

A Dra/enić s. baci na klupu, leži kao mrtav i podaje se potpunoj bešćutnosti.

Sve što je živo i zdravo u TUK>I <> ju i/ašlo je iz kuća. Žene su ostale pred

kućom u dvorištu ili su se sakrile negdje u blizini općine, iza šikare i odande

promatrale i slušale što se događa.

Svi muškarci su pred općinom l 4 uninama raspia\"i,i”u "-iu\1i;iiu događaj riječ

po riječ, sliku po sliku,

Otkrivena je zagonetka koja ih je tako nemilo uhvatila za vrat. Ta

otkriće se survalo na n|ih i nisu dospjeh da sve to shvate i pokušavaiu sada

osvijetliti pojedine događale, povc/ati ih kako bi mogli ra/umieii šio ic sveto

bilo.

Sud. osuda. Jelenko, Draženić i sve što se odigralo posljednjih mjesec dana

otkako je crvem oklopn > zavladao njihovim krajem, opetovano raščmje sad jedan,

sad drugi uvijek nalazi Ijubopitnih slušatelja.

Gotovo su se bacili na mlacle plemiće koji su drugovali • 1, k-nVom i

Dra/enićem. /aokružili ih i gotovo nagradili da im ne mogu umaknuti i Prisilni

ih da im razjašnjavaju još jednom

95

N A kad im bude sve potpuno jasno kako je i zašto Slavimir Draženić počinio

svoja nedjela, u njihovim dušama uskrsne jedno pitanje:

Gdje je sada? Kamo su ga odveli? Zašto nije izvršena osuda? Zbog čega mu je

Jelenko poklonio kaznu? Kako bi smio ostati nekažnjen takav zločinac? Takav

izdajica?

Šimunić im razjašnjava zbog čega je Jelenko odustao od osude. Oni prosvjeduju,

smatraju to nepravdom, dok su plemići od banderija shvatili Jelenkov čin kao

plemenitost, manji plemići i puk smatraju to nepravednim pomilovanjem.

Pogledić umiruje ljude i objašnjava im da će sivi oklopnik obračunati s njim

kako treba.

Čekaju i ne miču se ispred općine.

Tamo podalje stražare Jelenko i Davorov sin četu lukavačkih vojnika. Jelenko je

razvezao vreću u koju su bili sklonili iskopane povelje, pozvao plemića Modeca i

seljačkog plemića Lektorica i svakome predaje njegovu škrinjicu.

Ne veli im ništa, ali čim su primili opet svoje blago, puni su veselog klicanja.

- Brzo se vratila k nama slobodica naša - veli Lektorić i pogleda Jelenka - i

baš je primam iz ruku onog kojega su toliko kleli.

- Ostavite to - hladno ga ušutkava Jelenko.

Odmah se udaljava, pa ide svojem novom prijatelju sinu Davora Antolkovića i

obojica raspravljaju živo i tiho, Čekajući da se vrati Davor.

Od časa do časa dolaze k njim ljudi i traže razjašnjenje zašto Jelenko nije

izvršio kaznu. On ih uvjerava da je samo odgođena jer s njim ima izravnati još

neke obračune. Uvjerava ih da će biti zadovoljni kad saznaju kome će donijeti

slobodu, baš to što nad Draženićem nije izvršena osuda.

Napokon se cestom sa strane županova dvorca pojavi Davor s nekoliko svojih

momaka. Čim ljudi opaze da ne vodi sobom zarobljenika, diže se buka:

- Gdje je izrod? Zar ste ga ostavili vjerenici da ga miluje? 1

- Nemojte, ljudi. Odbacila ga je - veli netko. 1

- Slabo je vjerovati ženi. r”

Sivi oklopnik ide u susret Jelenku, s njim se sporazumijeva, a onda

ulazi u općinu. Tu je našao suce, skinuo je vizir s lica, obrisao znoj i stao im

razjašnjavati.

- Pošto je Jelenko odustao da izvrši osudu i oprostio mu, sud više nema što

reći, nego da se Draženić otpravi u progonstvo. Nikad više ne smije stupiti na

turopoljsko tlo. Ali, čujte gospodo, ako ga sada i odvedemo iz Turopolja, on će

se vratiti, i to u čestitoj pratnji.

Kapetan banderija upravo je Ušao u sobu i slušao Davorove riječi i odmah se

pridruži njegovu mnjenju:

- Ali mi smo mu morali suditi po zakonu, ne misleći hoće li se on moći vratiti s

više ili manje momaka, po zakonu mu ne možemo ništa drugo učiniti - opravdavao

se sudac - kad ga je Kušević pomilovao.

- Istina je, vi niste mogli ništa drugo učiniti, a nama je jasno da će on otići

u progonstvo i vratiti se u Lukavac, ali mi ne smijemo dopustiti

m čovjeku da nam tako jednostavno izmakne. Zadržat ćemo ga kao irobljenika i

preko njega ishoditi slobodu ženi Damira brezovačkog.

“““ I sada im razlaže sve što |c odlučio Ponovo su ga saslušali i odobrili

s\e što je predložio.

Vi nemate nikakve odgovornosti. Ja ću ga tobože voditi na kraj Turopolja i on će

mirno ići sa mnom jer gaja šutim od ogorčene svjetine. A k-id izađemo iz

Turopolja, proclasit ću ga svojim zarobljenikom. Svezat ćemo ga i odvesti dotle

držati kod sebe dok nam Pencinger ne izruči

Gordanu. ... .

Kad ćete u Lukavac javiti svoju odluku?

Već sam poslao onamo svojeg pouzdanika i nadam se da ću još danas dobiti odgovor

Zato sam odlučio čekati ovdje s mojim momcima. pa bilo do kasno u noć, dok mi

Pencinger ne javi odgovor.

- Kad je vaš poslanik otišao k njemu?

- Onog časa kad je Kušević predao Draženića gospođici Vileni.

Dakle, sve ste unaprijed pripravili?

Tako je. gospodo Ovakve se stvari moraju brzo završavati. Neprijatelj ne smije

imati vremena da mnogo razmišlja. Mi sada čekamo Pencingerov odgovor. A vas

molim: umirile ljude, recite im daje Draženić otišao u progonstvo i nastojte da

ljudi odu što prije svojim kućama, jer uvečer želim odvesti Draženića da nitko

ništa ne vidi.

Teško će biti svijet maknuti ispred općine.

----- Neka kapetan banderija odredi da s\i idu kući. Ako još danas ne izmijenimo

zarobljenike, odvest ću Draženića. Kad bude kod mene, nitko ga ne može tražiti u

Turopolju. Moj će pouzdanik već prema tome izvijestiti Pcncingera.

A što ćemo sa zarobljenim vojnicima grada Lukavca? - zapita kapetan banderija

Vidjet ćemo kakav nam odgovor donosi moj poslanik. Prema tome ćemo se ra\ nali.

Vi se svakako vladajte kao da sam i vas zarobio, jer tako je i bilo.

Dok oni duž ledine odlučuju u bučnim raspravama o prošlim časovima koji su se

ovdje odigrali, ljudi se počinju pitati: a što će biti sada? Svi znaju da će ti

događaji imati velikih posljedica Svi očekuju odmazdu za Draženića. Svi upiru

pogled prema mladoj šumi iznad koje \ire tornjevi grada Lukavca. Što se događa

tamo u onom dvorcu, udaljenom od njih samo šal brzog jahanja”1

Što snuju tamo?-pitaju se svi i pomalo se sadržaj njihova razgovora pretvara u

nagađanja za budućnost.

BRAT I SESTRA

Jasenka se brzo oporavila od nesvjestice u koju je pala, žrtvom,

slušajući prizor pred sobom Doiiadaji su prolazili kroz tijelo i dušu i srce T

napokon je shrvali.

Ali sad je već potpuno jaka i svježa i razmišlja o svemu što se događalo. Ipak

joj se čini da sve to sanja i daje sve to samo umislila po

96

97

svojoj vlastitoj želji i ništa se nije završilo onako povoljno za njezina brata

kako je čulo njeno uho. Ona samo lamala rukama i plaće od sreće.

Jasenka ide na trijem i dozivlje Žarka. Ali njemu nigdje ni traga. Djevojka

nemirno luta dvorcem, očekujući nekoga da joj javi stoje bilo u županovu dvorcu.

Sluge joj pripovijedaju stvari koje ne može vjerovati.

Najposlije se na cesti pojavi Žarko, jašući kasom. Njegova žurba otkriva joj da

nosi neku važnu vijest.

Jedva ga je dočekala na trijemu. Njegovo lice sjaji od radosti.

- Gospođice Jasenka, evo me, ravno dolazim ispred općine. Govorio sam s mojim

dragim gospodarom.

- Je, li sretan, nasmijan?

- Još uvijek je nešto čudno u njegovu licu. Tako je ozbiljan i mrk kao da nije

on pobjednik.

I on se sagne k djevojci i Šapne, žmirkajući preko na županov dvorac:

- Čini se zbog nje tamo nije dobro u njegovu srcu. Ili možda kakva druga briga?

Ne znam.

- A što je bilo u dvorcu? To mi kazuj. Jesi li čuo na svoje uši?

- Kad sam vidio kamo zaokreće povorka, potrčao sam iza ograde i čuo baš sve. Ali

najprije da vam izručim poruku gospodina Jelenka. Čim sam mu se približio, odmah

me zapitao da li ste vi i gospodarica u Zagrebu. Rekoh mu da vi niste htjeli

otići. Onda sam mu pričao kako smo slušali iza onog grma i kako ste se

onesvijestili, a gospodar mi reče da vas želi vidjeti.

- Doći će u dvorac, je li?

- Ne, gospođice Jasenka, rekao je da ne želi dolaziti ovamo. Tamo prijeko je

dvorac župana, a gospodar neće da bilo koga od njih vidi. Zato vas moli da se

lijepo obučete i dođete pred općinu.

- Ja da dođem dolje medu tolike ljude?

- Da, on to želi. Znate kako je rekao: "Hoću da Jasenka side ovamo, neka je vide

svi koji su je zbog mene prezirali."

Radost joj rastvara oči. Shvaća svojeg brata. Zna što on misli i želi. Mora se

pokazati pred svima koji su je zbog njega prezirali, jer je to njenim patnjama

zadovoljština, l odmah upita: "i. - Je li dolje gospodin Šimunić? ^ - Jest

i on je dolje. fil: - I gospodin Arbanasić?

- Naravno i on. Svi oni stoje u klupku, njih dvadesetorica koji su sumnjičili

mojeg gospodara. Svi su išli protiv njega i srce mi je bilo rana. gospođice, a

ipak sam uvijek mislio: kako može takav čovjek biti zao kad je sa mnom i sa

svakim tako dobar?

- To je bio i Draženić, aii samo zato da im omili.

- Istina je, a moj gospodar je nama dobar i kmetovima zato jer je dobar.

Na njena nova pitanja brzo joj ispripovijedi što je bilo kod župana. Jasenka

pozorno sluša, a onda odlazi u sobu da se odjene.

"To je, dakle, bio njegov obećani svadbeni dar? Nikad mi Jelenko

neće dokazati da Vilenu ne ljubi, branio se on koliko mu drago. Pa ipak.

kako ju je osramotio." , .,, , ... > .,

98

Pozvala je brzo gazdaricu da joj pomogne u odijevanju. "Jelenko hoće da se

lijepo obučem. To ću učiniti!" I sa svom mniom slade češlian lijepu bujnu kosu i

upleće šarene nizove u tamne Pietenice L”zima ogrlicu oko vrata. Na tamnu kosu

oko bijelog čela

ezala ]e vrpcu izvezenu s\ietluca\im zrnjem. Duge vrpce spuštaju se niz

uređena izaila je u dvorište, sjela na konja i u pratnji jclenkova pouzdanika

Žarka odjahala pred općinu.

Već izdaleka razabire svjetinu stoje pokrila čitav \ciiki piostoi ispred

općinske zgrade. Sve joj u očima trepti. I sva podrhtava od nekog velikog

predosjećala. Toliko je tamo ljudi da nikoga pravo ne razabire. Još prije nego

što je stigla, silazi s konja. Poravna haljine, pa onda ide sve bliže općini

Osjeća da se”tvi okreću k njoj. Pozorni joj pogled odmah uoči Šimunića.

Arbanasića i Smiljana Poglcdića. Ne gleda ih; ali razabere da su sva trojica

okrenuli onim smjerom kojim ona dolazi. Zna da gledaju u nju. Uspravlja se i

podigne glavu, pa ide kao mlada paunica. Gipki njezin djevojački struk sve se

skladno previja. Tamne pletenice u brzom hodu ljuljaju se niz pupoljaste grudi.

Arbanasić osjeća kako mu je 7akutalo srce Simuniću je nestao dah. Poglediću je u

očima divljenje. Ostala muška mladež”osvrće se k njoj, dok ona visoko digne malu

lijepu glavu. I Arbanasić i Šimunić kroče nešto bliže da bi svrnuli njezinu

po/omosl na sebe. Ali uzalud. Ona ne trepne okom, ne okrene ni časa svoj pogled

k njima, premda posve jasno vidi njihove namjere daje žele pozdraviti. Ali ona

to neće i prolazi kraj njih ponosno, dok oni šapću:

- Kao da se umi l a sunčanim sjajem - veli Pogledić.

- l oči joj se krijesc - šapne Arbanasić.

- Čini se u toj haljini kao da je ružičasti oblačie pao na ledinu - veli

Šimunić.

- Nije nas ni pogledala.

-- Ima i zašto - uzdahne Šimunić.

A nju zahvati val radosti. Ganuće je potrese, spazi vši Jelenka. Časak je

usporila hod od straha da bi se mogla spotaći i pasti. Jelenko pohita prema njoj

Pričini joj se da nikada nije bio tako ponosan, tako junačan i lijep. Ne vidi

njegove upale blijede obraze i smatra ga kraljem koji dolazi okrunjen lovorom s

bojišta Pruža prema njemu ruke i dušu i srce;

- Jelenko, brate moj!

I njime je zavladalo tronuce, ali ga zadržava i požuri se. Svi gledaju samo

Jasenku, najdražesniji cvijet ovog kraja. U njihovim je očima kao prika/a neke

vile što je sišla na ledinu. Svi osjećaju ganuće što obuzima braću u času

sastanka, nakon golemih prepaćenih boli i nevolja.

Čvrstim korakom pristupi Jelenko k njoj, obujmi je i privine k sebi.

Nju ostavlja snaga. Sva je drhtala, a iz grudi joj provali jecaj.

- Jasenka, ne smiješ plakati. Budi jaka, svi te gledaju. Ne smiješ Pokazati

slabosti

Čim je to spomenuo, već se uspravila i smogla snagu. Suzdržava se i smiješi,

prislonivši glavu na njegove grudi pa mu gleda u oči:

- Teško je bilo. Jelenko, strahovito teško. x> u >>>>u^>. • M<-

Znam, osjećao sam koliko patite ti i majka, i”.-t. “ “,.";.•.".”> •”;

99

l

- Majka nije znala ništa. Vješto sam pred njom sve sakrivala i na vrijeme je

otpremila u Zagreb.

< - Barem ona nije mučila muku. Sama si nosila boli. s Samo je potvrdila

glavom jer se ne usudi govoriti da ne bi zaplakala.

- Vjeruj mi, Jasenka, savjest me često prekoravala zbog tebe i majke, ali sam to

morao izvršiti. Oprosti mi što sam ti zadao boli.

- Ne, ne. Morao si. Sad razumijem sve. I svaka mi je pretrpljena bol danas

velika radost.

- Zbog mene su te prezirali, zbog mojih čina te Šimunić nije zaprosio. Znam to i

mene boli.

- Ne smije te boljeti. Mene ništa ne boli.

- Možda ipak?

- Ne, uistinu me ništa ne boli. Radujem se. iskušali smo barem tko su nam pravi

prijatelji.

- Da, iskušali smo. Moja rana razočaranja još nije zacijelila.

Sve joj to govori, držeći je još uvijek u naručju. A ljudi samo iz

prikrajka pogledavaju, samo njihovi skriveni pogledi svjedoci su nježnog

usrdnog sastanka braće. ,^_ .•",,*,/.. “,.*.,.. . ,.

- Jasenka, strahovito si patila, znam. fc rt" >;

- Ne znaš što je palo na moje srce? Ic ;”^

!>

- Što, Jasenka? “•” j >

- Oklop, crveni oklop. Našla sam ga u staji, zakojtilOan ga. l tada se pojavi na

prozoru muška glava u željeznom viziriuoi, -”)

- Nisi mogla slutiti tko je to? Se n ;

- Pseto je tako veselo skakutalo i nije lajalo. Tada sam mislila da si bio ti.

Žarko je te večeri govorio tako smeteno, a opet. . .

- Dobro si slutila. Bio sam ja.

- Zašto se nisi javio? Zašto mi nisi razotkrio čemu čuvaš taj oklop i škrinju?

- Rekoh ti na rastanku: šutnja kao u grobu, potpuna šutnja, to je jedini put da

izvršim svoju zadaću, da nađem istinu. Zadao sam riječ svojem zaštitniku da se

ni pred kim neću odati.

I dok njih dvoje razotkrivaju svoje osjećaje, pozove Velislav Arbanasić Cvjetka

Šimunića uslranu.

- Kad sam vas danas pratio, gospodine Šimuniću, na vašem putu u susret crvenom

oklopniku, misleći da se pod vizirom skriva Jelen ko, rekli ste da kanite od

njega isprositi Jasenku i usrećiti je. Nisam vas dosad imao kada pitati: što to

znači?

- Kad već pitate, reći ću vam: dolazio sam tako često k mladom Kuševiću zbog

sestre. Srce mi je Čeznulo za njom. One večeri, pošto je Jelenko oteo zastavu,

htio sam je zaprositi u brata i u majke. On mi je tada ispripovjedio što se

dogodilo i upozorio me da se ne prenaglim jer njega čeka borba u kojoj će možda

počiniti težih stvari nego što je otmica zastave. I nisam je isprosio niti sam

joj što rekao.

- A ona vam je bila sklona?

- Kad čovjek voli, onda se i nada. Znao sam to: kad je na Jelenka pala sumnja

daje otkrio urotu, otjerala me prvi put, a poslije svaki put kad sam došao k

njoj zbog brata, i njezine su riječi bile kao bodeži.

Arbanasić osjeti potrebu da prizna istinu i sa svoje strane kad je j7mamio

priznanje od Šimunića.

Onda smo, gospodine, obojica jednake sudbine. I mene je uhvatila ljubav. Ali.

kad je Jelenko bio posut sramotom, govorio sam joj

th je zbog brata nitko ne može uprositi. Ona mije LTO\ orila grubu, o t resi t o

i okrenula mi leda.

- Dakle, zadesila nas }c ista s ud bi na. ali sad je pitanje: kako će sve to

zav "_ Ako je ćudi kao njezin brat, neće biti dobro ni za vas ni za mene. Ostat

će ponosna i uvrijeđena kao i on.

- Kad se zatalasalo jezero smiri, opet je mirno i glatko kao zrcalo.

- Da. gospodine Šimuniću, samo tko će se ogledati u tom zrcalu: vi

ili ja?

Ponajprije, ne znamo, hoće li Jelenko jednog dana s nama

obnoviti prijateljstvo ili nas zabaciti. Ni časa se nije ogledao na nas pa ni na

vas s kojim ste tako usko prijateljski vezani.

- Mislim da je pravo sto veli MrnjavČić: kad se smiri, opet će biti s nama dobar

kao prije.

U lom slučaju opet ćemo doći u Jasenkinu blizinu, gospodine. Polako će se

zaboraviti na sve, a staro prijateljstvo opet uskrsnuli.

- Ako se to dogodi, bit ćemo opet u blizini Jasenke.

- Razumijem na što nišanite. Onda bi se niotzlo dogoditi da Jasenka prema

jednom od nas dvojice iskaže sklonost

- Da. to mislim i ne bih htio da se zbog toga medu nama razvije neprijateljstvo,

da se takmičimo i zamrzimo.

- Sasvim se slažem s vama. Ako vam je s voljom, mogao bih nešto predložiti.

- Recite. Možda mislim i ja tako.

- Da se medu nama ne ra/vije neprijateljstvo koje hi modo nastali evo što ćemo

raditi: nijedan od nas ne smije ništa učiniti na štetu drugoga.

- Prihvaćam, gospodine Šimuniću.

I još nešto: ako jedan između nas opazi da mu Jasenka iskazuje

više pažnje ili da mu je priznala sklonost, mora to saopćiti drugome da se

povuče i da uzalud ne gaji nade. Bilo bi smiješno i nečasno da se međusobno

borimo i da, na primjer, stradavam ja, dok je ona već

poklonila svoje srce možda vama.

- I obratno, zato prihvaćam vaš prijedlog.

. - Pogledajte je kako se divno smijesi svom bratu. Dok ona tamo s njim čavrlja,

zadajrrfo jedan drugome časnu ri|eć da ćemo postupati viteški i časno.

I oni pruže jedan drugome, ruku.

Jelenko je uzeo za mke Jasenku i poveo je ledinom. Njeno je lice

nuto prema obojici plemića, a Šimunić upozori Velislava:

Čini mi se da nas |c vio pogledala.

Jest. Sasvim sigurno, mi smo joj upravo nasuprot. Ali već njezine oč, gledaju

Jelenka

Zar je osjetila da smo pružili ruke zbog nje?

100

01

- Taj pogled udario nam je pečat na naše časne riječi. I mi ćemo ih održati.

- Jest, održat ćemo.

Jelenko i Jasenka polagano koračaju ledinom. Oboje su pogledali prema

Arbanasiću. I brat i sestra nešto su oduže promatrali kako mladi ljudi pružaju

ruke. Jasno im je da su se o nečem morali sporazumjeti, ili o nečemu se

pogoditi, ali ništa ne pitaju niti drugom spominju svoje opažanje. Duboko su u

razgovoru o sebi:

- Jelenko, zar nećeš kući?

- Ne mogu i ne smijem. Mogli bi misliti da ih izazivam svojom prisutnošću ili

još štogod gore. Meni je mnogo draže da ih ne vidim. Kad naš dvorac ne bi bio

tako blizu županova, svakako bih se navratio.

- A kamo kaniš? Gdje ćeš stanovati? un - Ne mogu ti o tome ništa saopćiti.

;ri - Zar kaniš otići daleko i ostaviti mene i majku? Možda ideš na bojno

polje, Jelenko?

- To mi je duboka želja. Ali što ću učiniti i kamo otići, zavisi o tome Sto

odredi moj plemeniti zaštitnik.

Njezinim djetinjim licem odrazi se sjeta. Ona uzdahne:

- Slutim da će te on oteti nama, ali spasio te i moraš ga slušati.

- Ne tako, Jasenka. Ni on još pravo ne zna što će biti. Ne zaboravi: tamo je

Lukavac. I Pencinger i knez Brandenburg. I tko zna što nam prijeti. Malo prije

si mi pripovijedala kako si se susrela s dvorskim lakrdijašem i što ti je sve

rekao i kakvu mi je poruku poslala gospoda Gordana. Dakle, ima još dosta poslova

za mene.

- Zar ti nije o tome govorio Žarko kad je krenuo s tobom na

sastanak? Znala sam da ide, makar je poricao. . ,i

- Jest, rekao mi je. l već sam sa svojim zaštitnikom sve ugovorio!] Nadam se da

ćemo uspjeti spasiti Gordanu zajedno sa sinom. Meni jel dužnost da idem za nju u

borbu. Kad su me svi prezreli i kad me ponizila ona tamo u županovu dvorcu,

jedina Gordana uzela me u zaštitu i obvezala vječnom zahvalnošću.

- Koja šteta da lakrdijaš nije htio kazati kakvu osnovu ima gospoda Gordana i na

koji bi joj način ti mogao pomoći? - veli Jasenka zamišljeno.

- Moj zaštitnik i ja već smo sve ugovorili i vjerujem da će nam Lukavac biti

prisiljen izručiti Gordanu. Čekam glasnika i odmah ćemo sve znati.

- Ako se prevarite i Lukavac ne izruči Gordanu?

- Imamo u ruci jako oružje, jer osnova mojeg zaštitnika najsigurniji je put do

Gordane.

Ona se malo zaustavi, dosjetivši se.

- Sada mi pada na um. Pričao mi je Žarko da je gospodin kanonik Benko boravio

prije nekoliko dana u Lukavcu s nekim mladim papinskim poslanikom. Baš onoga

dana susrela sam se s lakrdijašem. Možda je što njemu poznato.

- Daleko bi mi bilo sada otići na Kaptol da ga pitam, a ono što mi kanimo, rekoh

siguran je put do Gordane i njenog sina. A sad, Jasenka,

02

zai i sutra kad sve urediš u dvorcu, spremi se na put k majci u Zagreb.

P° l Zar se nećemo prije vidjeti? ... J ...... -u

Hoćemo. Dočekat ću te na cesti kraj kipa i dati ti nekoliko mojih .maka da te

prate sve do prijevoza na Savi Ako se sve dobro svrši, i sam

^ S l° Koliko će se majka radovati kad joj donesem radosnu vijest.

_ Sve joj kaži kako je bilo i spomeni joi piiću kuju mije dala na put

d sam odlazio prije one urote od kuće. Sjećaš li se? Priču o Ratimiru i

N! “miru Reci majci da se priča djelomičnu izvršila. Nisam ubio svojeg

protivnika, već sam otkrio njegovu nečasno lice. Ali to je strahovitija

L7na neeo da sam prolio krv.

- Kako će biti ponosna na tebe, Jelenko, kao što sam ponosna i ja.

I ona mu se nasmiješi. Već su se približili onom mjestu gdje stoje Arbanasić i

Šimunić Jasenka je sva zarumenjena od sreće i blistava, ponosna I upravo prolazi

kraj Arbanasima i Simunića udaljena od njih nekoliko koraka. Ali kao da ih ne

uđi. l mladim se plemićima čim da n i ona ispunjena odmazdom kao i njezin brat.

Ni on nije skrenuo pogled k njima. Idu oboje uzdignute glave, ne brinući se za

dva mlada čovjeka koji su ostali iza njih, u svojoj duši postideni. kažnjeni, a

osjećajući da su zaslužili kaznu.

Jelenko i Jasenka stidi su do Žarka koji drži konje. Jelenko zagrli sestru i

digne je na sedlo. Još lednum H- nasmiješi pa onda okrene konja. Zna da je prate

pogledi dvojice mladih plemića, ali se ne obazire ni na brata da ne bi možda ona

dvojica gajili nadu da se obazire na njih.

A oni kriomice promatram ružičaste nabore njene haljine koja je pokriva kao

ružičasti oblak sunce. Obojica stoje tu jednako odbijeni, jednako poraženi Tiho

su uzdahnuli, a ipak kao da njihovi uzdasi skrovito pitaju: "Hoće li se ona ipak

jednom obazreti na njih”.” I na kojega će pasti njen pogled?"

"MVJET SIVOG OKLOPNIKA

Sumom šušti lišće, pucketa granje. Šulja se četa. Na čelu joj je oklopljem

jahač. Ispod u/dignutog vizira viri Pencingerovo mrko blijedo lice.

Iza njega drugi jahač, Draženićev kaštelan Lučić. I njegov pogled

pomno istražuje pred sobom šumu Kunji jed\.i prula/e uskim prostorom i/medu

debelih stabala. Svi se žure.

Tada se šuma prorjeduje i svjetlost pada na jahače.

- Stanite! - zapovijedi Pencinger i mahne rukom svojem Pouzdaniku, čuvaru

šumskog d . MI ea Sianisla\ u. Ovaj daje znak ostalima što idu za njima i jedan

po jedan Mi,iajn. l.acic se piihli/a l.ice Hikavačkoi; kaštelana odaje krajnju

zabrinutost. Dugo razmišlja, dok napokon ne oslovi Draženićeva kaštelana Lučića.

- Dalje ne možemo Šuma je već rijetka, mogli bi nas Turopoljci opaziti.

103

- Moramo se ovdje zaustaviti, gospodine barune, već i zato što sam na ovom

mjestu ročio svojeg glasnika.

- Hoćemo li dugo čekati na njega? Nestrpljiv sam.

- Ne, gospodine kaštelane. Mladić je hitar, brzo će sve saznati i još brže

dojahati. Mi smo se zadržali u šumskom dvorcu i dok su se vojnici spremali, već

je prošao čitav sat.

Pencinger je bijesno dahnuo.

- Kakvu golemu odgovornost nosim prema Draženićevu i njegovu ujaku, a ništa

nisam kriv. Lijepo sam ga poučio što mora raditi. Sigurno nije poslušao, inače

ne bi pao u tu prokletu stupicu.

- Vjerojatno je tako kako veli vaša barunska milost, a opet, moj gospodar sve

što čini, mnogo puta promisli. Nikad se ne prenagli.

- Baš mi je zato sve to nerazumljivo. Osigurao sam ga sa svoje strane i

najvještijim i najgoropadnijim ljudima i najbolje plaćenim, dakle, ne mogu

razumjeti zašto bi ga ostavili.

- Momak mi je pričao da ga nisu ostavili, Čak nisu dospjeli ni u borbu, jer su

sivi napali i opkolili jedne i druge vatrenim oružjem i onemogućili svaku bitku.

- I opet sivi. Tko su ti ljudi? Kako su mogli dospjeti tamo pa još s vatrenim

oružjem?

- Sto puta se pitam i ne mogu se dosjetiti.

- Zašto se niste bolje uputili, gospodine Lučiću?

- Nisam smio otići pred općinu da potanko izvidim. Bili bi me odmah prepoznali i

ne bih vas mogao izvijestiti, gospodine barune, niti bih mogao nešto poduzeti da

oslobodim svojeg gospodara.

- Jest, moramo ga osloboditi, pa makar sivi poubijao polovicu mojih ljudi. I

onako ta gamad nije za drugo. U posljednje doba pribavili su mi samo poraze. A

sada, eto, polovica ih nedostaje. Kako ću izvesti svoj plan?

- Idemo li u obranu gospodina Draženića još prije večeri?

- Najprije moramo saznati što se s njim dogodilo i gdje se nalazi. Ako sada

navalim pred općinu, mogli bi ga ubiti, jer su ga sigurno zadržali u zatvoru.

Dok je u njihovim rukama, moram biti oprezan.

Lučić potvrdi, a Pencinger ušuti i razmišlja. Čelo mu je namršteno. Neprestano

gleda kroz prorijeđenu šumu, preko Šikare i oranica.

- Vaš momak ipak odveć dugo izostaje. Samo da ga nisu otkrili i uhvatili?

- U odijelu turopoljskog seljaka ne može nikome pasti na um da traži mojeg

momka. On će uskoro biti ovdje.

Lukavački kaštelan neprestano mrko gleda odakle ima doći glasnik, a pri tom

oslovi bradatog Stanisalava i Lučića:

- Tko mi spasi Verbecijeva nećaka, bogato ću ga nagraditi.

- I bez ikakve nagrade pokušat ću ga oteti. t

- Volio bih da su mene zarobili. Što će učiniti u Budimu, ako se njemu što god

dogodi.

- Opet nastaje šutnja. Tada se Lučić uspravi i upozori: “

- Vidim u šikari nekog jahača. •>"("•" ^.ac^ "

- Ne, dvojica su - primijeti Pencinger.

104

_- Jedan je zaostao, a drugi kao da je pošao desno.

Obojica prate pogledom jahaćev u glav LI što katkad proviri iz šikare. 7 malo je

zaustavio konja pred njima i sišao odjeven u seljako ruho.

- Dakle, br/o - veli Pencinger - što se tamo dogodilo?

- Strašne stvari, vaša milosti - veli momak.

_- Ubili su ga? - upade lukavački kaštelan gotovo bez daha.

^ Ne znam, nisam ništa čuo, ali sudili su ga.

- Sudili? Kakve su to budalaštine? Govori što znaš?

Mladić stade pripovijedati što ie čuo od seljaka kako su Draženića sudili pred

općinom, predali ga Jelenku i kako ga je on vodio županu u njegov dvorac.

Svaku riječ prati Pencinger s poklikom, a onda upadne:

- Dakle, taj Kuševic nije izvršio groznu osudu?

- Nije. Ljudi se zbog toga bune. _ Ali gdje je gospodin Draženić?

- Ne /nam, vaša milosti. Nitko to ne zna od onih ljudi koji stoje pred općinom.

Sivi oklopnik vratio se od župana bez njega.

- Dakle, od župana Benslavica dalje nitko t!a nije vidio -opetuje Pencinger i

okrene su Lučiću. - Bila bi sreća za njega kad bi ga županova kćerka ljubila,

jer bismo se mogli nadati da će ga u/eti pod SVOJU zaštitu.

- Sigurno ga ljubi. Na to bih se prisegao - odgovara Lučić s potpunim

uvjerenjem.

_ Varate se. Kad sam poslao županu svojeg čovjeka s prijetnjom da će Draženić

izgubiti život ako ne prihvate uvjet, otklonili su ga otac i kći.

- Otac je to učinio, ali nikako ona.

- Poslanik je bio prisutan kad je ona sama rekla da otklanja.

- Uostalom, reci - okrene se Lučić svojem momku - Što su ti kazali: kako se

Vilena držala kad su doveli Draženića?

Nisam pitao za nju, samo za osudu. Pred općinom gospođicu nitko ne spominje, svi

samo govore o njemu, osudi i o Kuševiću - odgovara momak, a Lučić doda: - Alija

sam čvrsto uvjeren, gospodine barune, ako je Kušević predao gospodina Draženića

Vileni, ona će ga sakriti.

- Još imam nešto saopćiti vašoj milosti - veli momak. - Cestom sam sreo jednog

jahača i reče mi da ide u l uka\ at Pitao sam ga koga tamo traži, a on reče da

nosi važnu poruku iz Turopolja gospodinu kaštelanu Pencingeru.

- Do vraga! Poslao si ga u Lukavac da opet gubim vrijeme.

- Odmah sam mu rekao neka me čeka tamo u šikari dok mu ne javim gdje se nalazi

gospodin barun.

- Smjesta pojuri i dovedi ga.

Momak skoči u sedlo i pohiia da izvrši zapovijed, a Pencinger malo odahne:

- Što mislite Lučiću, taj bi mogao biti od Draženića?

- Hi možda koji od mojih momaka. Oni su ostali u županovu dvorcu kad sam ja

otišao.

Svakako nam nosi nešto važno. Sve bih dao kad bih mogao dobiti Draženića u ruke

živa j zdrava.

l OS

Nisu dugo čekali, jer Lučić opazi: “ • "> “•”-”"-1” v

- Eno, već ih vidim pred šikarom. Dolaze. To je bio onaj jahač što srno ga

vidjeli da zaostaje. Odmah će nam biti jasno kakvu nosi vijest.

Od uzbudenosti Pencinger ništa ne odgovori, već ide u susret dvojici jahača.

Lučić i Stanislav ga slijede.

Napokon je momak doveo nepoznatog konjanika. Ovaj smjesta side sa sedla.

Pencinger omjeri njegovu pojavu. Mlad momak, plavokos, po odijelu sudeći

turopoljski kmet. Lice mu je zaprašeno, pogled i držanje ravnodušni. Polagano

pristupa Pencingeru.

- Vaša milost lukavački kaštelan barun Pencinger? Već sam vas vise puta vidio

kad ste projahali cestom u Medvedgrad.

- Ti si odavde? - pita Lučić mjesto lukavačkog kaštelana i svako mu pitanje i

odgovor prevodi na latinski.

- Nosiš neku važnu vijest? “"““ - Rekli su mi da je važna - odgovara mladić

ravnodušno.

v"<"“ - Tko te šalje kaštelanu grada Lukavca?

^” - Sivi oklopnik. ••>:-

““>?* Pencinger i Lučić se sporazumijevaju.

m - Da, taj sivi je sve skrivio - razjašnjava on i nastavi pitati:- “

M • - Što poručuje okloptoik?

* “ - Poručuje da će njegovoj milosti barunu Pencingeru predati onog pospodina

što su ga zarobili, kako li se zove? Da, gospodina Draženića. ;<w* - Ali traži

otkupninu? Je li?

•>,>!!••” - Da, naravno.

..”;•”“•< - Novaca? Koliko hoće? Što je rekao? Koliko novaca? Kako si Uttav.

Zar ne znaš brzo govoriti. ^ "* - Nisam ja učen Čovjek.

^”1 -Glupane, govori. Sto traži za Draženića? •”

"<&•” - Traži da bi vaša milost njega izmijenila s gospodaricom Brezovice

t-rinorn. •

:”“i,i Iznenađeno pogleda Lučić Pencingera. a ovaj šapne latinski: ">

“>ty - Prokleti lupež. Zato ga je zarobio da može tražiti izmjenu. 4

- On traži Gordanu za mojeg gospodara. “••<••*

- Taj me čestito uhvatio u stupicu. Sada valja pametno postupati da me ne

prisili na predaju.

- Gospodine barune, neće on nizašto drugo predati gospodina

Draženića, već jedino za Gordanu? Ali da vidimo, ima li još kakva

poruka? ^-.”? •

- Što je još poručio sivi oklopnik? ! -<i; .”/;Uj

- Rekao je neka kaštelan odmah šalje odgovor. >*”-r •" ;”: ;4

- To je sve što je rekao?

- Da, vaša milosti, sve. Samo još ovo: ako kaštelan ne pristane, nikad više neće

vidjeti zarobljenog crvenog oklopnika gospodina Draženića. Ako pristane, neka se

izmjena izvrši odmah.

- A gdje se sada nalazi Draženić? U Općini? - pita Lučić zabrinuto.

Momak slegne ramenima i nakrivi usne:

- To ne znam, a ni drugi ne znaju.

106

Dakle, sivi oklopnik drži gospodina Draženića zarobljenim?

7 Zarobio je čitav banderij i sve mlade plemiće. Nije im dao da" hiiu s

lukavačkim vojnicima

- Što buncaš, kako bi sve zarobio?

Svi stoje pred općinom i ne snuju se dotaći mača. Tako zapovijeda "vi oklopnik A

ima i čime zapovijedati. _, Valjda nema čitavu vojsku?

Boeme ima A tamo iza općine još je mnogo njegovih momaka, svi imaju ono prokleto

oružje sto iz cijevi riga vatru. Tko je taj "vi oklopnik?

- Ne znam, vaša milosti.

- Pazi ako te nateenem na mučila?

_ Natezali vi mene koliko god hoćete, ne mogu reći kad ne znam ništa, nego što

vele drugi.

- Dakle, ipak nešto vele? Što? .

- Da je kriomice došao s bojnog polja Kako li se ono zove: vojvoda

Iločki.

- Vojvoda? Nemoguće

- Moguće ili ne. samo velim ono što čujem. •;•;••

- Moraš znati - zagrmi nad njim kaštelan Lučić. . -

- Otkud bismo mi u Turopolju znali?

- Om ne znaju ali ti znaš. Uzeo te za svojeg glasnika. Dakle,

poznaje te .....

- Možda poznaic. ali ja njega ne poznajem kad je pokriven vizirom.

- Zašto bi tebe izabrao za glasnika ako mu nisi pouzdanik?

- Pitao je tamo m općini tko se usuđuje otići u Lukavac za jedan

dukat? Pošao bih ja za tak\u plaću i dalje mi I.uk.i\ca. l ponudio sam se. Nisi

znao da bih te mogao baciti u tamnicu?

- Ni to nije zlo. Imao bih tamo jesti i na što leći.

Na taj ravnodušni odgovor sporazumno aiu se Lučić i Pencinger sa

Stanislavom. a zatim Lučić pita:

- Ljudi vele da je M\ i oklopnik vojvoda Iločki?

- l ljudi i župan laku govore, a što ja mogu znati. Lučić i Pencinger

razgovaraju poluglasno na latinskom. Lučić upozori Pencingera

- Akoje vojvoda Iločki ili njegov pouzdanik,mogli bismozk>proći. Ni časa neće

oklijevati da ubije Dra/emća ako m u ne dal e C mi danu. A više vrijedi,

gospodine kaštelane, Verbecijev nećak nego li ona i sin.

Meni treba njezino priznanje gdje se nalazi kraljević kojeg tražimo i ništa više

Onda je mogu lako predati. A to ne mogu izvesti danas. Tamo mi je sjeo na \rai

mladi papinski poslanik koji je u rodu s kneževskim dvorom u Ferrari. Svi drugi

mi nisu na putu. A trebam vremena da njega maknem i/ dvorca, a onda ću Gordanu i

sina udariti na muke i svršeno"

Gordana će vam kazati boravište, a moj gospodar će sjediti zarobljen. Najbolje

da /amijenite /aroNjemke uJmah

Blijedoliko lice lukavačkog kaštelana porumeni. Htio bi dobaciti

107

1

l

i

pouzdaniku psovku, ali se mora suzdržati da Draženićev čovjek ne bi mislio kako

se dovoljno ne brine za gospodara. Ionako je sav izvan sebe od brige da ne

izazove nemilost predstavnika budimske vlasti. I mora se ispričavati.

- Ne bojte se. Lučiću. Sve ću to udesiti. Prevarit ću i Gordanu i njih, samo da

mi je saznati gdje se nalazi Draženić.

I uputi Lučića neka ispita momka. Možda se ipak nekako zaplete pa će izlanuti

što bi ih moglo dovesti na trag zarobljeniku. Draženićev kaštelan učini još

posljednji pokušaj:

- Razmisli, momče, brzo: hoćeš li da ti objesim oko vrata kesu novaca, ili uže?

- Mojem vratu bolje pristaje kesa. s

- Onda reci gdje se nalazi gospodin Draženić? l

- Pol kese koju mi obećavate dao bih onom tko bi mi rekao gdje je.i

Ali otkud bih ja znao kad ne zna nitko? .j

- Slušaj. Sigurno je u općini. Tamo imaju zatvor.

- Daje u općini, ne bi svijet koji tamo stoji prigovarao i bunio se jer su ga

odveli nekud cestom, a nisu ga ostavili u općini kako su ljudi htjeli.

Ta se izjava podudara s onim stoje Lucićev momak doznao u selu da od županova

dvorca dalje nitko nije vidio crvenog oklopnika. Lučić se uhvati te okolnosti i

brzo upada:

- Dakle, odveli su ga u županov dvorac i tamo je ostao?

- Kamo su ga vodili u povorci, vjere mi, nisam mogao znati, jer nas kmetove nisu

pustili da idemo s njima i ostali smo pred općinom.

Ponovo se Lučić sporazumijeva s Pencingerom, a onda pita glasnika:

- Gdje sivi oklopnik čeka odgovor gospodina lukovačkog kaštelana?

- Tamo je pred općinom sa svojom vojskom.

- Vrati se k njemu i reci: kaštelan Lukavca voljan je predati u zamjenu za

Draženića gospodaricu Brezovice.

Momak gleda Lučića, a pokazuje na kaštelana.

- Tako je rekla njegova milost kaštelan?

- Jest, kaštelan je rekao. Ali slušaj dalje: njegova milost nije gospodar grada

Lukavca, nego mora dobiti dozvolu od kneza Bran" denburga. Ovaj se danas nalazi

na Medvedgradu i zato ne može već danas izvršiti zamjenu.

Momak napeto sluša kao da se boji da neće zaboraviti.

- Ali sutra u zoru poslat će knezu glasnika. Dakle, sutra moramo čitav dan

Čekati jer knez spava uvijek do podne. A dok dade privolu i glasnik se vrati,

proći će čitav dan. Zato tek prekosutra možemo izmijeniti zarobljenike. Sad

znaš. Reci da gospodin kaštelan poručuje neka sivi oklopnik pričeka do

prekosutra, naime, u ponedjeljak pred podne. Sada još jednom sve opetuj da vidim

jesi li sve dobro razumio.

Najprije razmišlja, a onda polagano ponovi čitavu poruku. Lučić je zadovoljan i

okrene se k Pencingeru i opet prima od njega naloge koje saopćuje glasniku.

- Kaži da gospodin kaštelan poručuje sivom oklopniku neka dobro postupa s

gospodinom Draženićem i on mu jamči da će u ponedjeljak još

108

A podne izručiti gospodu Gordanu. Još danas gospodin Pencinger P a dobiti

odgovor, prihvaća li sivi oklopnik njegovu poruku ili ne. rnor __ Razumijem. Još

danas moram donijeti odgovor.

Bilo bi bolje da pošalje pametnijeg od tebe. Ne može mu se desiti -ta zla Ali

donio nam odgovor ti ili drugi, bit ćemo već tamo. Zato

k- ži svojem gospodaru: naš će glasnik čekati njegov odgovor danas kraj drvene

kapelice Nosit će baklju da se glasnici ne bi mimoišli. _ Ra/umijem, gospodine.

- Sjedaj na konja i požuri. Sto Čekaš?

Ništa, samo pitam, biste h mi objesili kesu oko vrata kad bih vam

donio vijest gdje čuvaju zarobljenika1.” ......

- Čim se radi o kesi. odmah si dosjetljmji. Akodoneses vijesti, ali istinite,

razumiješ, tek onda možeš dobiti naplatu.

- Znam ja. ne može se tu lagali- Mogao hi h i štogod reći, ali ne znam

istinu i šutim.

On požuri, "koči na sedlo i potjera prema šikari.

Barun Pencinger pozove svojeg bradatog povjerenika, čuvara kne-ževskog dvorca

Stamslava na vijećanje s Lučićem.

- Eto, u kakvu smo zapali nepriliku. Nadao sam se da ću danas dobiti u šake

turopoljske povelje i sutra ih zapaliti na lomači, a oni su uhvatili Draženića.

To se ne bih ni u snu nadao.

l ne biste se mogli nadati, gospodine barune - primijeti Lučić - da nije došao

taj prokleti si\ i oklopnik za kojeg vele daje vojvoda Iločki.

- Ako je on. zašto se skriva pod vizirom? - pita bradati čuvar kneževskog

dvorca.

- Da ne bih javio u Budim kako vojvoda ostavlja bojno polje i spašava svojeg

prijatelja

- Ako je sam gospodin Damir? - primijeti Lučić.

- Ili jedan ili drugi - primijeti Pencinger - kralj će teško kazniti onoga koji

ostavlja bojno polje zbog žene. Netko je svakako od njegovih ljudi. Ovdje nemaju

vatrenog oružja niti toliko momaka. I ovaj glasnik veli da je sivi oklopnik

opkolio jedne i druge. Dakle, uistinu ima mnogo momaka, a nije im dopustio da se

pobiju, jer |e htio imati Draženića netaknutog da ga može zamijeniti za Gordanu.

Čudno je to kako je baš danas dojurio taj sivi kad je crveni oklopnik otišao da

iskapa povelje. Sve mi je tu nešto zamršeno.

- Nije li se tu upleo Kuševic” - primijeti Stanislav. - Znate da on mrzi

Draženića.

Raspravljaju o tome, ali nikako ne mogu naći tračak svjetla i razotkriti tajnu.

Onda su prešli opet na vijećanje.

- Gospodine barune - zabrinuto će Lučić - molim odredite tko ee dočekati uvečer

glasnika sivog oklopnika kod kapelice.

- Evo. moj bradati Stanisla\. Taj se dobro razumije u takve pregovore, a ja ću

biti u blizini, skriven sa svojim ljudima, ako bude Potrebno navaliti Svoju sam

glavu založio gospodinu Verbeciju za Draženićev život kad mi je mladog čovjeka

povjerio i uputio me da ga uljeni medu Hrvate.

“ nastavi razgledati svoju osnovu:

109

- Rekao sam da je knez Brandenburg na Medvedgradu samo zato da steknem jedan dan

vremena. To je zbog Gordanc. Ona mora otvoriti usta. Mogao bih to izvesti još

ove noći da mi nije na vratu onaj papinski poslanik. On ne smije ništa vidjeti

ni čuti. Vi ste. Lučiću, lukavi. Sutra ćete otići k mladom popu kao poslanik

vojvode Iločkoga koji je, tobože, od kanonika Benka saznao za njegov boravak na

kneževskom dvorcu i molite ga da posreduje u zamjeni zarobljenika. Kad on ode iz

dvorca, odvući ćemo Gordanu u naš šumski dvorac i tamo je prisiliti na

priznanje. Ali sina ću zadržati kao taoca da je tako prisilim neka označi pravo

boravište malog kraljevića.

- Taj sivi oklopnik traži i sina?

- Ne bojte se. Obući su vratareva dječaka u haljine malog Damira i divno ću ih

prevariti. Zamjenu ćemo izvršiti na dva mjesta, i to u šumi.

* * *

Prašnom cestom na oznojenom konju dojuri pred općinu Davorov glasnik, noseći

poruku lukavačkog kaštelana.

Mladi plemić Mladen, vitez od Srednjice. koji je tako dobro odigrao turopoljskog

kmeta, preodjeven u seljačko odijelo, izvješćuje podrobno o svom sastanku s

Pencingerom, Lučićem i Stanislavom u šumi.

- Uspio sam ih zavarati da ne razumijem latinski pa su se sve preda mnom

dogovarali. Pencinger je pristao na zamjenu zarobljenika, ali tobože treba

privolu svog gospodara kneza Brandenburga.

Glasnik podrobno ispriča sve stoje zapazio. M lađi-plavokosi plemić izvijesti

dalje:

- Još vas je dao moliti da lijepo postupate s Draženićem i jamči da j ] će u

ponedjeljak zamijeniti zarobljenike. Još danas čeka vaš odgovor, i ]

Glasnik točno saopćuje Davoru gdje je urečen sastanak i naposljetku

primijeti: “

- Još mi je obećao punu kesu ako mu donesem točnu vijest gdje se nalazi

Draženić.

Mladi prijatelji Jelenko i vitez od Srednjice očekuju odluku svojeg vode. Ovaj

neko vrijeme razmišlja, a zatim se okrene glasniku.

- Ovo je važno: Pencinger je naumio maknuti nekog papinskog poslanika iz

Lukavca. To je znak da se pred njim ne usuđuju postupati protiv Gordane.

Sutradan će ga valjda na neki način odvesti iz dvorca da Gordanina sina može

mučiti i tako majku prisiliti na izdaju kraljevića. Dobro je on to smislio. Ali

ja ću mu zapriječiti. Ti ćeš sada odmah, Mladene, otići pred kapelicu i javiti

mu da sam dolazim na dogovor.

- Jelenko i Mladen žestoko se opiru:

- Zamislite u kakvu bismo nevolju pali svi mi da vas zarobe. On se nasmiješi

dobrostivo mladim ljudima i zakima glavom:

- Lijepo je da se toliko brinete za mene, ali zaboravljate da sam isto toliko

lukav koliko i Pencinger, a može bit ću ga i natkriliti. Dakle, Mladene, pohitaj

k drvenoj kapelici i javi da želim sam ugovarati s gospodinom kaštelanom.

Sigurno neće biti daleko, neka ga smjesta potraže. Ja ću, međutim, krenuti

odavde za tobom i uzeti 20 momaka koji

110

oraju drmati u pozadini. Kad saznaš da će Pencinger doći, bit ću na

mjStu.atimesamoA.vi.

- Izvršit ču točno va- nalog.

Još mu reci i to da M čuo kako ijjii poslao nekog svog momka s

. nm vijesti k velikoj močvari gdje čuvaju Draženica. Neka misli da se

" i Ji daleko od opčine l ŽIUVLUL l Licka ^ ^. ondje tio/c. <jlu\ no mi je

da zametem trag Ali kaži također da imamo neku lozinku koju nikako

nisi mogao doznati.

_ Sve ču izvršiti kako ste mi naložili.

Pourabit ĆU ja već Verbecijeva trabanta za $"u da spriječim mučenje Damirova

sina •. njegove žene. Vidiš, ipak sam lukaviji od njega, >r baš tebe Mladene

u/imam za >u>icg i:iaM.ika Računao "am da će on pred običnim momkom razgovarati

latin-ki i n ćeš moći ilo/nau njihove

tajne namjere.^ ^^ ^ ^^^ _ ^ ću ^^ ovdje skrStenih ruku? Ne boj se i a tebe fana

dovoljno posla. A ti, Mladene, požuri

""^Glasnik se uputi da i/vrši zapovijed, a Davor pozove ispred zgrade u sobu

svojeg sina koji je vani na čelu njegovih momaka čuvao prilaze k opčini

Smedokosi mladić ude k ocu i ovaj mu naređuje.

- Na sve putove odakle hi IVHUM" d"", i netko iz Lukavca postavit ćeš straže.

Gospodin kapetan banderija poslat će s tobom ovdašnje plcmiče koji poznaiu svaku

iia/ieu/ii. -J,1 ““ "<] ::J “i1--11 - •-”•- " da Pencinger ne bi poslao

preostale vojnike k općini. Tko zna što mu naiednom može pasti u ludu glavu.

Nadalje, postavit ćeš straže oko čitavog županova dvorca Ti će5, sine, ostati na

Berislavićevu dvorcu dok se ja ne vratim. Ako čuješ u noći prasak, znaj: treba

mi pomoći i smjesta mi šalji pred kapelicu petnaest momaka. S\, n i^; ir L”.n i-

Viim-c [osovcnoci pobiti.

- A što če biti sa mnom.” - pita opet Jelenko?

- Sada dolazi red na tebe Smjesta ćeš odjahati kanoniku Benku.

- Sada na Kaptol? U noći se ne može preko Save.

- Malo prije mi je gospodin sudac kazao da se kanonik nalazi u svojoj kuriji.

- Da. ovdje je već nekoliko dana -potvrdi sjedokosi sudac-ikad ste vi otišli s

Draženičem gore k županu, poslao je svojeg momka da pita što je to pred opčinom.

- Prema tome. naći cei ga kod kuće. Želim, naime, da on bude posrednik pri

zamjeni zarohljenika. izveo ja to danas, ili sutra.

- A kamo da donesem odgovor J

Ravno pred kapelicu Bude li već sumrak, javi mi se kad stigneš u blizinu sa tri

zvižduka. Ako ti uzvratim, dođi k meni. ako ne. pi icekaj, jer ću ti se javiti

ja. Sve mora biti točno ugovoreno da mi ne bi možda svojim dolaskom pokvario moi

razgovor s luku\aćkim kaštelanom. Svakako ćeš ostati tamo sa mnom ako dođe do

bitke, trebat će mi tvoj mač.

Još je dao neke upute kapetanu banderija. a /atini povuče JelenVa u stranu i

potanko mu saopći svoje namjere.

Uskoro svi krenuše pred općinu

l

Svjetina se uzgibala, osjećajući da se nešto događa. Davor određuje da se svi

stariji vrate kućama, s samo sposobni ostanu na okupu. Ali svi pitaju za

Draženića. na što im Davor javlja:

- Smirite se. ljudi. Sutra ćete doznati što je s izdajicom i bit ćete

zadovoljni. A do tada strpljivo čekajte. Nećemo pustiti iz ruku lukavačkog uhodu

samo ovako.

Napokon po vjeruju plemiću kojemu ne vide lice, ali gaje sam župan proglasio

vjerodostojnim.

l stadoše sami određivati tko ima da ode kući. a tko mora ostati.

Jelenko se bacio na sedlo i pohitao kanoniku Benku, a Davor ostavi općinu s

dvadeset momaka.

Kapetan banderija pozove Arbanasića i Pogledića da budu na uslugu Davorovu sinu

i točno ga upute gdje se treba postaviti straže da se nitko od Lukavčana ne može

uvući neopažen do općine ili do županova dvorca.

VILENA JELENKO

Pošto je Davor Antolković ostavio dvorac župana Berislavića. ovaj se uputio u

kuću i sklonio u svoju sobu. Od pretrpljenog jada jedva se može držati na

nogama. Čitavo mu je tijelo slomljeno, a duša umorna. Jedva stoje malo odahnuo,

ulazi k njemu sestra. Na trijemu je slušala sve što se dolje zbivalo. Zaplakana

i očajna hoće da pita što će biti nakon strahovitog otkrića s Draženićem. Brat

je nije ni pogledao. Mrsko mu je što ga sestra gleda ovako potištena i gotovo se

okosi na nju:

- Što je? Što čekaš? Što hoćeš? Smela se, a ipak zapitala:

- Što ćemo sada kad je tolika sramota sjela na vrh naše kuće? Prstom će

pokazivati na nas.

“ - A ja ću uzvraćati mačem - razljuti se on, ali se opet pribere i stade mirno

govoriti:

- Tko može meni nešto predbaciti? Sve je Draženić prevario do najvišeg i

najmudrijeg, l oni tamo na bojištu čekat će njegovu pomoć od pet stotina momaka,

a on ih je sabrao da goni nas. Meni je sada više do Vilene. Gdje si je ostavila?

- Tamo je u sobi. Sva je izgubljena. A nema krivnje. Djevojka je tolike ljepote,

iz tako ugledne obitelji s mirazom. Ne treba se bojati. Naći će muža.

- Znam to i bez tebe, ali kako će podnijeti tu strahovitu bol? O tome se brini.

- Ne odgovara mi na pitanja i rekla je neka je ostavim samu.

•;< - Lakše se snosi bol kad te drugi ne gledaju. Ostavi me.

•v I brat je tjera i ona sva potištena ode u kuhinju.

Berislavić je nastavio razmišljati. Ne smije poslati nikakvih vijesti banu,

svojem bratu, jer mu je odredio da ne šalje glasnika, a i ne zna gdje se nalazi.

S bojišta ne dolazi nikakav glas. Sve što se tu događa, mora on preuzeti na

svoja leda i snositi svu odgovornost. Kao predstavniku

112

Turopoha. valja mu upravljati ljudima i događajima da očuva čitav kraj V |0;

NCC,h nevolja Najposlije odluči pozvati k sebi kapetana banderija i Oavora

Aniolkovica Ja >e - n”fm posavjetuje što da radi ako LukavČani ,,anu i/ osvete

navaljivati

Polagano, tiho. otvaraju se \ rat; L. Ulazi Vi lena. Blijeda je i izmučena. On

gleda u plave žalosne oči i irce mu se para.

Došla sam. oče. da vam nešto kažem - veli ona.

Sjedni, dijete moje, i reci sve što ti je na duši - bit će ti lakše. Skrštenih

ruku na “krilu i pognute glave odgovara ona tihim glasom:

Sjećate li se one nedidu- k >1 k i [ [pripovijedala onu

priču”.” To je bilo onda kaci se prvi put pojavio oklopnik. Mene je zahvatio

grčeviti plač.

Znam. A /ašto to spominješ?

Danas tek osjećam . .1 i me shrvao očaj. Slušala sam priču o sudbini i/dajnika.

d/i ste rekli da se pod crvenim oklopom skriva Jelenko. Uhvatila me tada,strava.

Osjećala sam .se sukrivcem svega što je on počinio. Danas sam oslobođena te

krivnje. Cijena je strahovita.

- Što hoćeš lime reći?

- Nisam Jelenka i _ na izdajstvo. Ali razotkrilo se da je izdajica onaj kojeg

sam ljubila i htjela uzeti za muža. A doznala sam to na tako strahovit način.

Dok sam /i \. neću oprostiti Jelenku da te izvrgao takvoj sramoti.

Sve je to priredio u /]ohr. >i n.ir,”“u”

Zagledala se u pbd i odgovorila:

Bio je to grdni udarac za mene: dovesti Draženića ovamo u sramoti i bačena u

prali strave i kukavštine.

Te riječi donose Inu pred oči sliku Jelenkove osvete, tako mirne i

dostojanstvene. Župan plane bijesom:

- Platu će to mem taj razbijač.

Baš zbog toga hoću da govorim s vama. oče. Prepusti tu st\ samo meni. kćeri

moja.

- Ne mogu vam prepustiti, jer biste sigurno Jelenku učinili krivo.

Ja”.” Krivo.” Ne buncaj. Razumijem ja njegov bijes na Draženića

koji je svoju kriv nju htio n. i na leda njemu, a tebi. dijete moje, tebi

nije smio učinili lakvu gro/ni .

Rekla sam: vi ćete mu učinili krivo. oče. l mene njegova osveta peče. ali

/upravo, vratio mi je milo za drago. Ne znate što sam mu skrivila...

Ti si skrivila qjemu?

Odlučila sam, M&to. ali prije morate saznati što je bilo između mene i Jelenka.

Nemilo su ga se kosni njezine riječi. Ustao je. pošao jednom gore i uoije. a

onda se /austavio pred njome:

^akle. ipak je qfc&to bilo? Onda mi reci sve.

nii "^CuJtc- n”Je potrebno govoriti o djetinjstvu što sam ga provela s

m i Ci, /”“ smo mi|ek /a lcii naScm “ Kuševićevom dvorcu. Uvijek

UCD.O drugu igri. Sjećam ^ ... , . a l u dječačkoj dobi uvijek je bio

RIMNA \ll|

a mcni nckl v”"ez *Wgda me branio. Za svaku bi igru samo mene

pitao. Nikad ne bi nešto učinio da prije ne bih ja odobrila. Mazio me, kao vi i

tetka.

- Da, istina je - tiho će župan, obuzet uspomenama na Vilenino djetinjstvo, dok

ona poluglasno nastavlja:

- Tako smo odrasli. On je već bio gotov momak, ja tek na pragu djevojačkih

godina. Tada mi je još više iskazivao sklonosti. Uvijek su ljudi govorili: "Samo

dobar i nježan brat može se tako vladati prema sestri koju voli." I sada me

mazio, kao i svi drugi. Nazivao me često svojom kraljevnom kojoj on služi kao

vjeran podanik. Kad sam već prešla u djevojačku dob, opazim da mi Jelenko nije

samo vjeran podanik nego vjeran kraljević svojoj kraljevni. Kad bi se tko od

drugih momčića njegove dobi, pa i stariji, zagledali preko ograde u naš dvorac,

skočio bi on za njim i gonio ga. To mi se sviđalo. U svojoj nestašnosti počela

sam izazivati mlade plemiće pogledima, a onda ih tužila Jelenku da se penju na

ogradu ili da me drsko gledaju kad silazim s tetkom u crkvu. A onda ih je on

dočekao, izgrdio i otjerao. Često sam lagala da za mnom šapuću o mojoj ljepoti

jer sam uživala kad bi Jelenko zbog toga porumenio ili problijedio do bijesa i

otišao da ih traži. To mi je bio najdraži užitak. Kad je Jelenko već opasao mač,

bila sam vrlo ponosna. Sad sam ga, uistinu, smatrala svojim vitezom.

- To su sve djetinjarije - upada župan, ali ona ga moli da je sluša dalje.

- Nisu to bile djetinjarije. Što dalje, to sam više izazivala mladež, samo da se

Jelenko s njima bije na mačeve za mene. Kad god sam se negdje pojavila, svuda su

me tražili pogledi mladih plemića. Ja sam ih gledala, a to ih je valjda

oslobodilo. Ili bolje, priznat ću istinu: kriomice sam izazivala njihove nade,

samo da Jelenku pružim priliku da se bori za mene. Našla sam ga često kako

vježba mačevanje sa Žarkom da bude vještiji od drugih. Znala sam: on to čini za

mene. I još sam više mlade plemiće bodrila pogledima. Uvečer su oko dvorca

pjevali ljubavne pjesme. Onda sam se tužila Jelenku kako su mladići neuljudni

prema meni. On se sve više uzbuđivao zbog toga, sve ih više progonio, dapače,

izazivao na mačeve, bilo zašto i tako se pomalo zavadio sa svima.

- Ti si ga natjerala na to?

- Da. Ne znam zašto sam toliko uživala kad bi se on bacio na njih mržnjom i

mačem. To mije bila prava sreća. A on je već bio kao nadraženo pseto što čuva

kuću gospodara i zarežao bi na svakoga tko bi se usudio da me pogleda ili mi se

približi.

- Zlo si, dijete sijala oko sebe. Veliko zlo - primijeti župan.

- Razmažena od svih, nikad nisam razmišljala o svojim činima. Sad sam svjesna:

ja sam Jelenka učinila razbijačem, izazivačem. Meni je bilo golemo veselje.

Nisam imala majke i nitko nije opazio tu moju ludost. Tako je bivalo sve dalje.

Jelenko je već bio odrastao mladić, a ja potpuna djevojka. I tada sam opazila da

se nekako čudno vlada prema meni.

- Kako čudno? - uznemiri se on.

- Često se zagledavao u mene iz daljine, vrlo dugo, a kad sam mu se približila,

bio je smeten. Porumenio je. Više sam puta opazila kako je mračan, zamišljen,

žalostan. A čim bi me tko oslovio od plemića, u

v, m ic očima sijevalo. Više je puta znao ljutilo otići, a kad bih ga

nJC, ,žih negdje u vrtu, našla sam ga izgubljenog u mislima. ,<{ij

Župan sjedne i. naslonivši glavu na ruke, pita: ,,;i.”,<;,u

f]

A ti ga nisi ništa pitala?

Jesam i od ovih mojih pitanja razvilo se zlo. Berislavić”se oki k njoj,

gleda je okom u oko i tiho uzdahne:

Slutim što slijedi.

Čujte, oče, redom. Prvi put je na moje pitanje odgovorio da mu “je ništa Drugi

put tla LM ncs”u • boli dava ( >nJa jcanot; dana i/a/o\e on n” mač Pogledića jer

se Smiljan neobično mnogo trudio oko mene. Kad hi h odlazila s tetkom u crkvu.

MUI > je prv i da me \ Idi, kad bih i/la/iia opet je bio tamo. Kad sam jednom

sjedila u vrtu, jahao je Pogledić uz ogradu, "pozdravio me i stao me pitati o

vama oče, samo da sa mnom razgovara. Otkrila sam da se pristalom mladom plemiću

vrlo sviđam i odgovarala sam mu na pitanja. Odmah ie izašao iz svojeg dvorca

Jelenko na konju, zatekao Smiljana Pogledića. grubo se s njim posvadio i po

drugi put izazvao ga na megdan Pogledić je bio u smrtnoj pogibelji od Jelenkova

mača. U pravi čas banuo je njegov otac zajedno s vama. Vi ste Jelenka izgrdili

što izaziva i došlo je. kako znate, do velike buke. Tada ste rekli Jelenku: bude

li još koga izazivao, neće više smjeti u vašu kuću.

- Sjećam se toga, zamalo da nije sasjekao Pogkdića.

Toga dana popodne otišla sam k Jasenki, samo da čujem što će Jelenko reći i kako

će se držali. Našla sam ga u vnu s\ega izobličenoj: od neke tajne žalosti. Sjela

sam k njemu i zapitala ga, kao svoga brata, sto mu je. Toliko sam ispitivala i

molila da mi povjeri zbog čega se žalosti dok mi konačno nije rekao: "Da si

sirota koja nema nikog svoga i ničega svoga, rekao bih ti. Ovako neću Ne smijem"

- i brzo otišao u kuću.

- Tako je rekao doslovce.”

- Jest, od toga dana osjećala sam da Jelenko gubi srce za mnom. Često bi me

nekoliko dana izbjegavao i ne bi dolazio, a kad sam otišla k Jasenki, on bi

kriomice odjahao.

- A ti? Kako si ae vladala?

Bilo mi je vrlo drago da me ljubi i jedva sam čekala da dođe, da vidim kako je

ljubomoran Kad ga je obuzimala žalost, bila sam vrlo prijazna, a on se tada

neizmjerno ra/vcselio Meni je sve to bilo lijepo, vrlo lijepo.

Tako lijepo da je od loga nastala grdoba i nevolja. Pitam te: što si ti osjećala

prema njemu”“

plamen ljubomore u crnim očima? Znaš što to - Znači da mi je to godilo kao što

mi godi kad palimo kresove na

- Svi su govorili: ovo su dvoje kao brat i sestra. Valjda sam ga i ja voljela

kao brata, ne znam, samo se sjećam: kad sam opazija da je i/suibio srce za mnom.

počela sam nastojati da mu se što više svidim. Uvijek sam odabirala najljepše

haljine, lijepo se češljala i resila se da mu se što više svidim, da ga očaram A

on bi me promatrao i rekao da je moja haljina vrlo lijepa, a bilo mi je jasno da

l o govori mem; a ne haljini. Najradije sam gledala njegove crne oči u plamenu

ljubomore.

Rado si cledal znači?

114

Jurjevo Njegovi drugovi često su o njemu govorili ljutilo da je razbijač,

svadljivac, ali sam znala da je to zbog mene i samo sam se smiješila i radosno

promatrala njegov pogled. Bila sam veoma sretna.

- Nisi mislila, djevojko, što će biti kad planu kresovi u njegovu muškom srcu?

Nikad nisam ništa mislila. Bilo je sve tako lijepo,lijepo. Uživala sam vedrinu

svojeg proljeća, bezbrižna za budućnost. od* - Zašto nije ostalo tako?

“"> Jer je došao Draženić. -j

t ) • Otac se makne i nabra čelo. Oči mu mračno gledaju Vilenu. " "*••

- Oče, znate da je bilo svečano spravišće u Turopolju. Došli su

plemići i velikaši u goste turopoljskim plemićima, porazdijelili ste ih vi

sami po raznim kućama, a k nama ste doveli najodličnije od svih, a medu

njima bio je Draženić. Prvi dan objeda opažala sam da uporno gleda samo

mene. Nisam ni znala tko je. Onda sam čula kako gospoda govore o njemu

da je prije dvije godine bio na bojištu i tamo se istakao u borbi. To je u

meni izazvalo zanimanje za njega. Tako mlad, pa već junak. Godilo mije

da baš mene gleda taj mladić kojega svi smatraju hrabrim i proriču mu •:

bojnu slavu. *

Prokleta slava - ubaci župan. - Nitko od njih nije pitao tko je

taj mladić. Ni ja, tvoj otac. 4

Vilena šuti pa onda nastavlja:

- Kad je nakon tri dana otišao, začudila sam se da Jelenko ne;

dolazi. Kao obično, odem k Jasenki. Ali on je pobjegao. Pitala sam *

njegovu sestru što je s njim. Ona ništa nije slutila. Ali ja sam znala. Tri"

dana, dok je Draženić bio naš gost, nisam Jelenka pravo ni pogledala. To “

ga je očito boljelo. Najednom je opet došao u našu kuću. Pitala sam ga

zastoje pobjegao preda mnom, makar sam dobro znala, a on mi odgovori:

"Ne želim te smetati u mislima na lijepog gosta!" Bila mi je ta ljubomora

vrlo draga, ali sam ga uistinu požalila, smijala se i uvjeravala ga da mi -

Draženić nije ni na kraj pameti. Bio je naš gost i morala sam mu iskazati*

ljubaznost. Ipak, Jelenko nije imao mira. Cesto sam navraćala razgovori

na mladog plemića i pripovijedala mu što sve o njemu rekoše gospoda, .

kako će on steći bojnu slavu u obrani domovine. A on je onda opet zapao u J

duboku žalosnu šutnju. !:|

- Dosta o tome. Reci radije stoje bilo dalje - nestrpljivo je prekini^ otac.

- Za nekoliko dana pronio se glas da su Jelenka izabrali za zastavnika banderija

jer je od svih mladih članova banderija najsmioniji i najhrabriji. To me silno

obradovalo. Bila sam ponosna na njega. To mu je očito silno godilo jer je bio

neprestano kod nas. Tada sam sasvim zaboravila na lijepog stasitog Draženića i

svakog sam dana sjedila u vrtu i gledala Jelenka kako vježba u mačevanju i silno

se radovala njegovoj vještini. Onda je bila procesija, a Jelenko je izašao na

čelu banderija sa zastavom. Bila sam vrlo uzbuđena. Uistinu je bio lijep i

ponosit, i hrabar. A kad je nakon toga došao k nama, rekoh mu: "Bila sam sva

ponosna na tebe. A znaš li da si bio vrlo lijep i pristao na sedlu? Kao pravi

junak." Silno se smeo, porumenio i onda ubrao jorgovan i pružio mi. Dugo me

l dao i pitao, jesam li rekla istinu? Osjetila sam da mi se lice zarumenjelo ^ r

su mi obrazi gorjeli, ali sam potvrdila. U to je došla tetka i pozvala me di Joj

pomognem u kuhinji Te večeri nismo govorili ništa. Bojala sam se l”edati u nj. a

on je neprestano , • 1:110 u mene. Sutradan smo opet bili veseli kao”uvijek, ja

vrlo sretna, a tada se pojavio Draženić. Nje/m glas potamni, a pogled se

zamagli. ..- Došao je s nekom porukom za vas, oče.

Bila je to samo izlika. Neprestano je tako dolazio s raznim porukama koje nisu

značile ništa drugo nego želja da vidi tebe. To sam opazio, ali kako mi se

činilo da to tebi nije krivo, primao sam ga gostoljubivo. Svi moji stan znanci

govorili su kako |e mni|en. doKu . tcstit pa sam mislio: ako bude nešto od toga,

dobit ćeš vrijednog muža.

- Sve više mi je Draženić iska/ivao osjećaje, ne riječima, nego sitnim pažnjama,

a najviše pogledima Sasvim sam bila zbunjena i smetena baš time što je tako

uporno šutio, a oči su mu stalno bile uperene u mene. Oni koji su dolazili s

njim uvijek su govorili o njegovu junaštvu, o velikoj slavnoj budućnosti Jednog

dana bili smo u Zagrebu na svečanosti. Gospodin Damir brezov ačk i izjahao je na

bijelcu pred crkvom Svetog Marka. Gospoda Gordana bila je sretna i sva ozarena.

Na objedu kod bana neprestano su slavili Damira. Slavimir Draženić sjedio je uza

me. Nekoliko puta me oslovio, Cio\ orili MITI i 11junasu u u obrani domm ine od

Turčina. Tada je rekao da mu je jedini cilj u životu stvoriti junačka djela koja

bi mogla ushititi srce ljepotice na koju misli dan i noć Osjetila sam da je to

rekao meni. Od tog sam dana mislila na njega i teško brojila dane i čaše da se

opet pojavi kod nas. Nisam \iše pitala Jelen ka /ašto se povlači, zastoje

zamišljen i žalostan. Jednom mije iznenada rekao: "Odlučio sam obući napirlitanu

ljubičastu odoru." Znala sam da to ide Draženića. Njegova ljubičasta odora bila

je nešto izvanredno, svi su je promatrali jer nitko drugi nije takvu posjedovao.

Jelenkova mi je ljubomora na Draženića godila i dalje

Opasnu si tgni zaigrala.

Ali još nije svršeno Jednoga dana Draženić je započeo sa mnom razgovor:

"Gospođice Vileno. \ as drug i/ djetinjstva me mrzi. Njegovi me pogledi uvijek

progone Kad sam ga danas ujutro pred crkvom oslovio, odgovorio je nekoliko

pre/ii nih riječi i odjahao. Čini mi se da ne smijem više dolaziti k vama zbog

njega. Moglo bi doći do sukoba, ako bi me i dalje tako progonio. Znam. on vam je

\ rio tli”.se a s njime šc s”aluc. č"a\ rliate “kao m s kim drugim." "Razumije

se jer smo kao brat i sestra" - odgovorila sam ja. On mi brzo odvrati: "A taj me

brat tjera iz vaše kuće. Ako vi to “elite, ja ću se pokoriti, premda hi i o /a

mene bila strahovita bol. Jedan se od nas mora maknuti”!* kuće. Odlučite vi,

odaberite."

On je, dakle, tražio da ga protjeraš?

,- ~~ Da_- °če moj. a ja sam odlučila. bi._> ini je jasno: Jelenko je na

putu

*• ll me Draženić zaprosi Ne, to neću dopustiti, jer sam i ja željela takvog

muza kakvog ima Gordana, Planula sam i uoin Ijen”ka i čekala C.i •-, da mu

o kažem. Ovaj put bioje l )i a/cmc vrlo Šutljiv i žalostan. Premda je imao

"kanu da ostane L#”tri dana, smjesta dade osedlati konja i ostavi

17

;"^*r- Učinio je to, lupež, samo da djeluje na tebe. (t

- I polučio je svrhu. Znala sam: otišao je zbog Jelenka. Sad je bilo svršeno.

Htjela sam otići k Jasenki da ga tamo nađem i kažem što mislim. Ali se on

iznenada pojavi i reče mi da bi htio govoriti sa mnom.

- I tad se dogodilo ono zbog čega se danas osvetio? .”

- Čujte kako je bilo. Pozvao me u vrt, tamo iza jorgovana. Osjećala sam da će se

nešto dogoditi. Zamolio me neka sjednem. Bio je blijed, ali vrlo miran. Barem

naoko. Pitala sam ga: "Što hoćeš da govoriš sa mnom?" Gledao me pogledom koji bi

me morao osvojiti da nisam mislila samo na Draženića. U tom je pogledu bilo

duboko more odanosti i ljubavi. Morala sam ga slušati. "Vilena, ne mogu to više

podnositi. Valja riješiti. Možda ti to i sama želiš." "Da, možda želim"

odgovorila sam plaho. Zazeblo me, ne znam ni sama zbog čega. Jelenko se sagne k

meni i stade mi govoriti. Nikad neću zaboraviti. Svaka mu je riječ bila drhtaj:

"Nemam mira, ni sna, ni daha, ni života. Umro bih za tebe, Vilena. Ali odviše si

bogata, ugledna. Do tebe su moji putovi zakrčeni. Pa ipak, ako odem na bojište i

steknem ono najveće blago, junačka djela za domovinu, tada... Srce mi šapće

svakog dana i noći: učinim li velika djela za domovinu na bojnom polju, tada će

kraljevna moja svoju ljubljenu glavu odvratiti od ljubičaste odore. To sam čitao

upisano u plavetnilu nebeskom tvojih očiju. Onog dana, kad sam na vrancu

projahao s modrom zastavom u ruci na čelu našeg banderija, rekla si mi: ponosna

sam na tebe i lijep si bio, pristao, pravi junak. Još više od toga rekle su mi

nebeske tvoje oči. Srce mi je, Vilena, prepuno, zaguši t će me. Moram ti ovo

izreći, kraljevno moja." Dok je to govorio, bio je izvan sebe. Glas mu se

prometnuo u nježnost, tako čudnu nježnost. Bila sam načas sva uzeta.

- A što si mu na to odgovorila?

- Učinila sam najveću pogrešku u svojem životu. Držao me za ruke i držao me tako

čvrsto. Ovo me probudilo iz časovite zaboravi. Osjetila sam da me Jelenko kani

otkinuti od Draženića, zapriječiti prosidbu mladog plemića koji je već slavan i

ugledan, bogat i lijep, a čeka ga lovor junaštva.

- Što si rekla Jelenku?

- "Ti da budeš slavan? Ti razbijač, izazivač? Otkud bi ti mogao steći slavu?

Junaci izgledaju drugačije. Nisi stvoren da budeš junak, već samo da se bijes i

razbijaš! Ne želim da dolaziš pod naš krov!"

- Nije moguće - tiho dahne župan - tako si rekla? A ona nastavi:

- Bilo je strahovito gledati njegove zjenice, njegovo lice. Uhvatio me za ramena

i stresao me, posve mi približio svoje lice, smrtno blijedo, zeleno, njegov

ubojiti pogled probadao me u dno duše. Spopala me jeza, osjetila sam se kao pred

sudom. Od straha odlučim da se riješim Jelenka, a to ću moći samo ako ga

ponizim.

Župan joj se približi.

- Poniziti? Kako? Čime?

- On je tresao sa mnom i prigušeno govorio. Glas mu je siktao kao u zmije:

"Misliš li da se možeš sa mnom poigravati? Osvajati me, milovati me smješkom,

pogledom, riječima, a onda zgaziti, odbaciti?" "Nisam te nikad osvajala" -

viknem ja. Ali on me ipak ne pušta: "Još više si činila

osvajala. Govorila si mi slatko Kad me morila tuga, tražila si da ti lK^°t

krijem uzrok mojim mukama. Zašto, kad si /nali kuji K u/rok /asto " e pitala da

od mene izmamiš priznanje? Ja sam odlučio šutjeti, pa S” “"karumro. Ali kad je

došao taj napirlitani gospodićič, nije se moglo više ["HCU Muke su me razapclc.

Razmišljao sam, sjetio sam se i\ < .jiii pogleda P”\ što si mi rekla, kako si

željela da ti iskalim srce, a sve to me navelo da^i otkrijem jed svojeg srca. A

ti meni tako? Čuješ li? Tražim od tebej a. n Govori: zašto si jurišala na moje

srce ako t\oje nije otelilo ništa /a moiu muku”1 Odgovaraj, ili će biti zla."

Strahovito ic to bilo. oče. Dok je govorio, stisnuo mi je ruke kao da će ih

slomiti. Oči su mu sukljale nožarom. U grlu mesteglo. Nisam mogla odgovoriti, a

on je dalje bjesnio. Nisam smogla ni riječi ni daha On navali tada još

bjesomučnije: "Misliš da je onaj napirlitani gospodičić u ljubičastoj odori

ravan meni? Ona muška nacitrana namigusa? Onoga si odabrala s djevojačkim

nevinim obrazom? Reci? Valja pročistili račune. Odgovori." I tada me opet

stresao. Mislila sam: svu će me rastigati, dok je muklo /adahtan, Spreman na

sve. pitao: "Zašto si oko mene plela mrežu? Zašto si me tako slatko mamila?"

Njegov bijes izazvao je moj odgovor, moj otpor, osjetila vini da će mi

spriječiti udaju. Jelenko je jedina /apreka da me Dra/emć zapros:. I odlučim se

braniti udarcem koji Jelenka mora zauvijek udaljiti iz kuće. I tada sam izrekla

ono najteže Vilena teško odahne.

- Što? Kaži - nuka je otac zamračena pogleda. - Reci doslovce kako si

odgovorila?

- Prestrašena da mi ne bi spriječio udaju, rekoh: "Ti si umišljena budala. Nikad

te nisam kanila osvajati. Nije mi ni na kraj pameti bilo, nego si ti za mnom

trčao, ne bi li me osvojio da mojim mirazom okrpaš svoju sirotinju, da te

zakitiš ugledom moje obitelji. Draženić ne treba mojeg miraza ni ugleda moje

obitelji. Sam je bogat i slavan i putovi do junaštva su mu otvoreni. A što si

ti”.” Nitko i ništa, l dolaziš pod nas kro\ da te dotakane svjetlost našeg

imena. Da imaš stida, već odavno ne bi dolazio."

Županje gotovo nehotice udario po stolu kao da se i po njemu prolila bujica

poniženja.

- Kćeri moja, zlo si uradila. Odviše veliko zlo. Naslonivši glavu na ruke,Vilena

nastavlja svoju ispovijed:

- Kao uvijek u času bjesnila, Jelenko zažmiri. Nikad ne vidjeh ljudsko biće tako

strahovito izobličeno Pozelenio je, drhtao, mislila sam: sad će mnome tresnuti o

zemlju i zaguši ti me I zaškripao je zubima."To mi Je prolazilo žilama. Vidjeh

kako grči pesnice i di/e ih. Svršeno je, udarit će me. Odjednom nemoćno spusti

ruke niz tijelo. Disao je teško kao da trči roilje. Na lice mu je pao strahoviti

mrak. oči su mu sijevale baš kao danas kad me darivao Draženićem

- A onda je otišao? - pita tiho župan.

- Onako izobličen rekao mi je: "Visoko rođena gospođice, nami-, upamtite što ste

danas ovdje izrekli."

- A zatim, što je bilo? - pita župan.

-- Mi riječi više nije rekao niti sam mogla reći ja Okrenuo se i odjurio

19

118

kao munja. Nije se više osvrnuo. Ostala sam prestravljena, slomljena iznemogla,

očajna. Drugog jutra doznala sam od Jasenke da je nestao i nije dolazio kući

čitavu noć. Bojala sam se da štogod ne učini sebi, a onda sam se opet bojala da

negdje ne dočeka Draženića. Osam dana nitko nije znao gdje se nalazi.

- Sasvim točno kako je rekao sivi oklopnik. Tih je osam dana proveo kod njega i

povjerio mu se. Kad je pričao o ljubičastoj odori svojeg suparnika, njegov se

zaštitnik sjetio takve odore, vidio ju je na nekom mladom vitezu koji je silazio

s Ferencijem s Medvedgrada. Ta raskošna odora udarila ga je sumnjom. A kad se

poslije Jelenko vratio, kako se vladao prema tebi?

- Više nikad nismo razgovarali. A kad bi projahao kraj našeg dvorca, okrenuo bi

glavu da me ne vidi. Samo mi se Draženić tužio da ga svuda progoni strahovitim

pogledima, ali gaje odmah branio, primijetivši da shvaća njegov bijes i time smo

svršili svaki razgovor o njemu.

Župan uspoređuje njenu ispovijed s onim stoje čuo pred općinom od Davora i

razabire - da se sve navlas podudara!

- Vileno, kruto si ga izbičevala, strahovito ranila, ipak, da te još malo ljubi,

ne bi ovako uzvraćao. Zamrzio te iz dna duše i javno pred svima predao ti

vjerenika koji je bez časti od svih pogrden.

- Drukčije ne bi ni mogao biti zadovoljan. Vidite sada jasno: odgovorio je na

uvredu.

- Nesretno moje dijete - zastenje župan.

- Zato sam toliko drhtala i plakala onog dana kad je Kuševićka pričala pred

crkvom o izdajici. Savjest mi je tada spočitavala: "Ti si od njega učinila ono u

stoje zapao." A sada vidim: drhtala sam i plakala, jer mi je nesvjesno nešto

moralo prišapnuti da ta priča moj mladi život; pokapa u gorb.

Posljednje riječi duboko su se zarežale u očevo srce. Nikoga i ništa na ovom

svijetu nije tako ljubio kao ovo dijete. To mu je jedino ostalo u životu nakon

smrti ljubljene žene. I nije više uzimao drugaricu života.” Pozvao je sestru

udovicu da mu vodi kuću i mazi jedinicu. Do nje je smjelo doprijeti samo sunce,

vedrina. A sada je njezina sreća zauvijek razorena. A tome je kriv od svih

hvaljeni Draženić, mladić koji je svima znao prikazati drugi obraz.

Županova duša usplamti strahovitom mržnjom prema Draženiću

kojega je još ovog jutra volio kao svojeg sina. I ne može prešutjeti navalu

mržnje: “^1

- Klet ću ga do sudnjeg dana, svakim dahom svojim, u svakom cattfj

svojega života. i >f

Digla se i pristupila k ocu puna sućuti za njegovu bol: <*

- Sve sam vam to rekla, oče, da ne biste Jelenku učinili krivci

Isplatio mi je svoj dug, istina kruto, ali pravedno. *

Opet je malo šutjela kao da razmišlja, bi li rekla ono posljednje.

Najposlije odluči: .-•.--^.>m.^rm”t.".^^”< “

- Čujte moju posljednju odluku. i•.••..b.ijrixVn>M &*i.rr**v

Zabrinuto je gleda i pun straha očekuje.?j*ir.r "t. biž ,.”riu". A <

•Jt> - Posljednju odluku? Štedi me, kćeri m*)j"fca;>.n-*.>;<• *

Znam. oče. ugled vašeg imena ne može izbrisati spomen da sam

h H vjerenica podlog izdajnika Svatko će govoriti o tom do kraja moga

*” ota Čim me ljudi opaze, probudit će se u njima uspomena. Zaboravili

h” to samo onda ako nestanem ispred njihovih očiju. N i ja se ne bih mogla

-resti sa znancima, ne bih mogla podnijeli tla me narod y1ula kad idem u

rkvu Samo su crni dam preda mnom i samo jedan put.

C Koji? prošapće on, ali izražaj njegova lica otkriva da sluti

njezin odgovor.

- Valja mi uteći bd svijeta u samostan.

Gorčina ga spopa”điv,” od tih riječi, makar ih je on očekivao, sav porumeni od

bijesa

- Da je junački umro, onda bi bilo razumljivo da ga oplakuješ do izroba. Za

podlacem da ide; LI samotan” Neće li svijet misliti da ga ljubiš? Ili ga možda

ne možeš iščupati iz srca?

- Nemam što iščupali- V meni “e s\e m m o, sve. Ili nije? Ne znam, ah neću da

bude samo tračak nježne uspomene u mojem srcu. I nije. Ipak. žalost ti je u

očima, licu i duši.

Ne žalim za njim, oče, samo se kajem, kajem se što sam bila vjerenica

kukavice.”~Stidim se za sve što sam osjećala za njega. Stidim se i kajem.

Sjela je i pokrila lice dlanovima.

Otac razmišlja pognute glave, naslonjen na stol, onda ustane i

laganim koracima pmia/i sobom. Srce mu se para. , ;

Rastati se sa jedinicom koja mu je bila jedina radost osamljenog /i vola. sva

vedrina “njego\ e kuće”.” l”redao se sa\ raci LI /a ^v oj dom. JoS prije

nekoliko godina bio je stalno na bojištukad god je ustrebalo, a za mirnih dana

čitav je život ispunjala kći. Sin e e sada”.1 7ar provouiii dane Ju -a n”ha u

pustoši? Sanjao je da će kraj života provoditi lijepo, v e d r o. uz nju, UZ

zeta i njihovu djecu.

Sam sebi spočitava što nije znao progledali CO\|CK.I kojeg je primio u svoju

kuću i dopustio da osvaja njegov o srce Ako je Draženić mogao sve druge zavesti,

on. otac. ne bi smio propustiti lagodnom sudu drugih koji su se dali osvajati

Dražcnićev om vanjštinom, njegovim nastupom, njegovim namještenim lukavostima

(>n ie ipa ^ trebao ispitati tko mu je mati, a tko rodbina? Ne može to oprosti

ti olac -,<,,. >y,". d n M I dobacuje sam sebi kruta spočitavanja. Što Lgože

sada učiniti? Kamo da upravlja putove života svoje kćeri kad je na nju pala

sramota Draženićevih grijeha? Kud god ona pode. svuda će po njoj prskati

nepresahna ljaga. Urušen od jada, ne vidi drugog i/laza nego da pristane:

- Mučno je to. mou , a za lebe je ipak najbolje da se povučeš u

samostan, ali ja velim: ne zauvijek.

Ne zauvijek? Oče i a i što još može biti na ovom svijetu za mene,

osim uspomene na snmn a L laž i himbu? Ne bježim u samostansku tišinu

samo zbog ljudi. J^tog sebe. Dok živim medu ljudima, svako će me lice,

svako stablo, šuma! pol” i i i “ svagdje će me to ispunjati mišlju na

goleme nevolje.i sramote. i • ?•” ““ •” J---i”

Bol je sapeta injegovo srce i on zagrli kćer. Suze su mu ovlažile 06,

120

121

brzo ostavi Vilenu pa ide k prozoru da ona ne zamijeti njegovo ganuće. Začas će

ona tiho:

- Molim vas, oče, zamolite prečasnog gospodina kanonika Benka neka me preporuči

negdje u samostan. Dosta je da mi dade na put pismo.

- Poslat ću k njemu ili ću otići sam.

- Za tri dana sve ću spremiti za odlazak.

- Za tri dana? Dijete, ne žuri toliko. Žalost će me ubiti. Daj da se priviknem

živjeti bez tebe.

- Kad me ne budete vidjeli, bit će i vama mnogo lakše. i

Vilena ide k vratima, zove služavku i naloži joj da isporuči tetki nekai

se potrudi k njima. ,

Brzo je stigla. Već na prvi pogled opazi da se tu stvorila neka teška j

odluka. Vilena joj razloži što je ugovorila s ocem. Stara gospoda,!

zaplakanih očiju, sklopi ruke i uzdahne:

- Ne mogu vjerovati da bismo mogli živjeti bez tebe.

Djevojka nije dopustila više razgovora o svojoj odluci, već određuje što joj sve

treba za put u samostan.

Kad je tetka ustala da započne svoj žalostan posao, zastane kao da se i

nešto dosjetila: •<

- U tebe je, djevojko, onaj dragocjeni nakit kojim te darivala ona i

hulja. Znaš li to? ?i

- Zaboravila sam. Trebalo mu je baciti taj dar u obraz.

- Nije dobro držati u kući nešto stoje pripadalo vjereniku s kojim si

prekinula. Tako kažu stari ljudi. Dok je nešto njegova u kući, dotle je”l

prisutan i njegov zao duh. .<

- Vrati mu sve što imaš od njega - reče župan. “i

- Vratit ću. *

- l pisma imaš od njega, Vilena. I to mu vrati. Ništa ne smije ostati u

ovoj kući što je dotakla nečista ruka. "<

- Ne samo zbog toga - veli tetka. - Već rekoh: dok je nešto njegovo pod ovim

krovom, tako je dugo i on tu.

- Potražit ću sve i vratiti. Kamo da mu šaljem?

- Draženić je zatvoren u našoj družinskoj kući.

- Brate - uznemiri se stara gospoda. - To nije dobro, nisi smio to

učiniti. Nevolja nas neće ostaviti dok je pod našim krovom. “

- Zašto ga ne vode na općinu? - pita Vilena.

- Ne zaboravi da će Lukavac tražiti odmazdu za Draženića.” Pencinger će iz

osvete zapaliti općinu, a tamo bi ga ljudi razderali. Ovako sada nitko ne zna

gdje se nalazi.

- Saznat će da je kod nas.

- Neće. Još danas u noći mora nestati. Sve je ugovoreno s onim plemićem. On će

ga odvesti.

- .Zašto to nije učinio odmah?

- Ima neku važnu namjeru s njime.

- Kakvu namjeru? Zar mi ne kažete sve što se događa?

- Obećao sam šutnju. Sutra u zoru saznat ćeš kakvu smo imali korist od te hulje.

A Lukavčani neće imati povoda napasti Turopolje zbog njega.

U sobu ula/i služavka Luča i javlja daje stigao jedan od momaka koji

čuvaju G^spodaru __ vgij Tomo - naložio mi je sivi oklopnik da molim za

gospodina Draženića malo zalogaja da se okrijepi, jer je

sasvim t^< ga joS J branimo _ promrmlja župan, a Vilena se okrene k

otu _ MI prosjaku ne uskraćujemo jelo. Daj Tomi što imaš, neka mu

nosi- odredi služavki.

Pošto se župan ne protivi, ostavi služavka sobu.

- Gle. oko naše zgrade okuplja se svijet? - upozori gospođa. Svi troje idu k

prozoru

- Gledaju preko ograde, misle daje Draženić još kod nas. Kad nas

ne vide. udaljit će se. .

Povukli su se u sohu; a stara gospođa stade raspredati svoje bojazni.

Ako saznaju da je kod nas, mislit će da ga Vilena zaštićuje i

nabacit će se na nas mržnjom. Pošalji Tomu neka im kaže da nije ovdje.

Odmah pozvašc momka koji je došao da lUun-M- ju; zarobljeniku i nalože mu neka

ide na cestu i ljudima kaže da je sivi oklopnik Draženića nekud poslao sa

stražom.

Odmah je otišao da i/vrši nalog, a kad se vratio u sobu, saopći daje sve rekao,

ali ljudi ipak nisu htjeli otići.

Budi oprezan - opomene župan momka - da Draženić ne bi pokušao bježati, a onda

je svršio ako im padne u šake. Neću snositi odgovornost za njega.

- Nije mu ni na kraj pamet i da hjc/i. Leži na klupi i ne miče se. Pitao sam,

želi li vina, nije mi odgovorio. Izgleda kao polumrtav.

- Nosi mu jela i pića neka ne kaže da smo ga morili glađu - veli župan - ali

pričekaj. odmah će sumrak. Neka ljudi ne vide da nosiš iz dvorca zdjele.

Posumnjat će daje kud nas i spočitnuli nam da ua gosiimo

Kad je momak odlazio, naloži mu Vilena:

- Pazi Tomo. poslat ću Dra/eniću Luču da mu nešto odnese. Pusti je unići k

njemu. Razumiješ li”.” Momak potvrdi.

- Spremit ću sada pisma i njegov nakit.- navijesti Vilena.

Učini to, ali tek kad se smrači, Vilena, vidiš kako ljudi s ceste neprestano

gledaju k nama u dvorac. Svaka kretnja oko naše kuće zadržava ih ovdje. Neka se

nitko ne poia\i na trijemu ni na prozoru, pa će svi otići s ceste.

- Zašto ih ne potjeraš? upita sestra mrzovoljno.

- Tek tada bi bili uvjereni da sam gaja sakrio. Ništa mi više ne bi bi”o

neugodno nego ta sumnja. Tko bi od toga patio? Samo Vilena. Rekli o” da ga još

ljubi i zato ga uzima u zaštitu.

Nisu na to odgovorile ni kći ni tetka. Povukle su se od prozora i čekaju da

ljudi odu. Nitko od njih troje ne progovori ni riječ. Svatko je zaokupljen

svojim mislima

122

23

l

PRED DRVENOM KAPELICOM

Tamne večernje sjene spuštaju se na šiljasti drveni tornjić stare kapelice,

zaklonjene prastarim drvećem. Pred ulazom sjedi na konju bradati Lukavčanin i

gleda prema putu odakle ima doći glasnik. Podalje od kapelice tri jablana strše

u mrak kao tri prsta na prisegu. Dalje se stere visoko grmlje. Tamo se sklonio

Pencinger sa svojim vojnicima. Pred crkvom u mraku žari se baklja i javlja

Davorovu glasniku da ga Čekaju. A on je već iz daljine spazio taj znak i hrabro

potjera konja.

Stigavši do Stanislava, Mladen mu se približi i saopći:

- Imam vijesti o Draženiću - i stade mu pripovijedati ono što mu je naložio

Davor. Čuvaju ga negdje u močvarama.

*":. - Lozinku, lozinku mi reci i dobit ćeš kesu - navaljuje Lukavčanin.

- Lozinku nisam mogao doznati. <i

• - Onda mi tvoja vijest ne vrijedi.

“ - Da sam je jadnik mogao doznati, evo od mene bogataša -uzdiše

Mladen. - Ali slušajte: sivi oklopnik je blizu, moram se žuriti. <\

- Gdje? - pita tobože prestrašeno Stanislav.

- Želi govoriti s barunom. Kaže: najbolje će se pogoditi u četiri okau Sad mi

dajte odgovor. Čeka tamo u šumi iza naših leda.

- Sam ili s momcima?

- S njim je samo nekoliko momaka. Ako kaštelan pristane na sastanak, moram ga

odmah dozvati.

- Dobro, pričekaj. Upitat ću gospodara. On je tu sa dvojicom momaka.

Zašuštalo je granje dok se jahač provlačio gustom šikarom u mraku. Po šuštanju

nastojao je Mladen saznati kolika je udaljenost od kapelice do mjesta kamo je

krenuo Stanislav. Stigavši do jablana, izvijesti Pencingeru poruku.

- Ne bojim se. Imam uza se dvadeset krvoloka. Dakle, idem. Neka momci polako

dolaze za mnom i ostanu s one strane jablana. Kad te pozovem, svi udarite s boka

kapelice na njega. Osvjetlit ću ga bakljom. A sad me prati.

Obojica su poja ha l i premu kapelici, a Stanislav javi Mladenu da barun čeka

oklopnika. Glasnik pohita natrag i dozivlje u mraku:

- Sivi oklopniče, dođite!

Davor ide s uvjerenjem da je Pencinger doveo sobom četu pa sada šalje Mladena

još dublje u šikaru da dovede njegove momke bliže. Put kojim će dolaziti

zaklonjen je gustim drvećem oko crkvice i mrakom noći.

Sam samcat uputi se Davor na mjesto sastanka, spremno držeći ruku na dršku mača.

- Daj mi novu baklju - odredi Pencinger Stanislavu - a kad zovnem tvoje ime,

navalite svi na njega, uhvatite ga živa. Njegov glasnik veli da ima samo pet

momaka.

- Ako ne laže.

- Budale uvijek govore istinu, a glasnik je vrlo glup. Ako se vojvoda Iločki

krije pod onim oklopom, onda je vjerojatno uzeo sobom samo petoricu. Taj

umišljeni junak odviše se pouzdaje u svoju snagu.

Z°% “

- Ako ima vatreno oružje? •”“••.: > “ • •

U noći nema nišana. Već dolazi. Brzo baklju. Sad idi i čekaj moj

Pencingcr divi u ruci baklju i uputi se prema oklopniku. Stao je na dvadeset

koraka i. promatrajući snažnu pojavu pod oklopom i vizirom,

_ Dolazim na vašu želju i nadam se da ćemo se sporazumjeti.

- Ako ste voljni primiti moje uvjete? Pencinger mu stad i a/la^m kako mora

dočekati Brandenburgovu do/volu i nadoveže da i već poslao glasnika na

Medvedgrad:

- Prema tome. mogao bi se vratiti sutra u podne. Dakle, vidite koliko mi je

stalo da što prije izmijenimo zarobljenike, jer sam se već požurio i poslao

kne/u glas. Dakle, pričekajte do sutra u podne.

- Pristat ću. ali pod uvjetom...

- Kako glasi taj uvjet?

- Dočekat ćemo sutrašnje podne zajedno pred ovom kapelicom.

To iznenađenje zaskoči i Pencinjierov u 1 u k a \ os t. Sto tu /naći”.” l akav

uvjet mogao bi postaviti samo onda ako zna što on kani s Gordanom i sinom prije

zamjene zarobljenika. A nitko ne može znati stoje odlučio. Žutobradi kaštelan i

ne misli kako se spora/umio •- Lučićem. Ne može mu to pasti na um jer ni u snu

ne bi mogao pomisliti daje oklopnikov glasnik plemić, vješt latinskom jeziku

kojim se služe svi plemići u međusobnom razgovoru Ili taj lukavac sluti neku

prijevaru? Zacijelo je vojvoda. Pojavom mu odgovara Dakle, u stupici je? I pita

glasno oklopnika:

Ne vjerujete da ću predati C Jordan u”.” /nin n a/ite tai čuveni uvjet1”

- Ne želim razjašnjavati. već tražim ispunjenje uvjeta.

- Ako ne prihvatim?

- Stradat će Dražen ić

-- A Gordana i njezin sin vratit će dug. h M;

Varate se. mnogo nas je tu koji smo s bojišta stigli kući. Ne

pristanete li na moj uvjet, dal ću znak i oni Je vi s\ih sirana na\ al”iti na

vas,

gospodine barune, i zarobiti vas.

- Tako ne pregovaraju vitezov i Ovo je zasjeda vikne Pencinger.

- M nogo uspješnija od zasjede kuju Mcpnshmli M m L- u i. Pošto sam slutio da

dolazite sa zasjedom, ja sam je samo predusreo.

Zar taj đavo ima uhode koje provaljuju u njegove nakane? Sve zna, sve vidi. Ili

samo naslućuje i prijeti se?

Peneinger nije dovoljno brz ua se odluči. Pokušava otezanjem steći vremena. I

započinje nanovo raspra \ l jati. a pri lome i a/ia/v - \ , >j pi iluža]

Ako navali na oklopnika, a on instinuima nc”jdic *>ak n\ e: v di"iiLio\e.

zarobit će ga. Ostane li ovako s njim do sutra pred ovom kapelicom, ne može

izvesti Gordanu i sina iz dvorca, a onda je ono Čekanje do sutra suvišno i on

sutra mora predati Gordanu i sina, a da nije saznao za kraljevića

sivi samo prijeti”1” Rit ee da ima nr>_”d]r duMa -,\u|ih :ii. nnaka.aK

JCMl U mraku se Ulk" “a^° ne bije, a J°5 manJe nišani puškom. "Mogao bih uteći u

noć dok bi se moji vojnici s njegovima pobili. "c

125

"Noć bi me mogla spasiti. Ipak moram još razmisliti i barem pri. “ vidno

prihvatiti uvjet."

- Ako baš želite ovdje noćiti, nemam ništa protiv toga _ veli Pencinger.

- Privikao sam provesti noći na mnogo neugodnijim mjestima od ovoga.

- Pristajem. Čekat ću u vašem društvu sutra do podne. Želite li da siđemo sa

sedla?

- Meni je sedlo najljepša postelja.

- Dijelit ću je s vama - nasmije se Pencinger, a u sebi kune i razmišlja kako bi

mogao dovabiti ovamo pouzdanika Stanislava, a da ga ne mora pozvati i upozoriti

protivnika. Ali on je odviše pažljiv. Možda bi tek u razgovoru s njim spomenuo

Stanislava, a on to mora čuti i došuljali se s vojnicima. Budno će paziti čas u

kojem bi mogao prevariti protivnika.

"A tko je to zapravo? Zar vojvoda?" - pita se opet. - "Ili Damir?" Ne poznaje ni

jednoga ni drugoga i ni po Čemu ne može naslutiti tko je. Ipak, ovako plećat i

jak može biti samo vojvoda. I njegov odlučan nastup odgovara samo vojvodi

Iločkome.

Odlučio je ostati ovako dok mu se pruži zgoda da nešto učini. Svakako”ne želi

staviti na kocku da bude i sam zarobljen. I pričinja se strpljivim.

Obojica sjede svaki na svom sedlu. Baklja još gori. Pencinger je neće ugasiti.

Neka protivnik vidi da nema namjere umaknuti. I još primijeti:

- Bit će nam tamno kad baklja izgori.

- U mene su sovine oči - veli Davor.

Pencinger se nasmije i odgovori šalom. Davor odvraća. Ničim ne može Lukavčanin

smesti Čovjeka koji ga drži ovdje u neku ruku zarobljenim. Ali Pencinger

razabire da će uspjeti samo uzdržljivošću kojom je oboružan i njegov protivnik.

I prolaze časovi u mračnoj noći. Davor budno pazi na svaki Pencingerov kret dok

on svojim lukavim mislima nastoji pronaći put kako bi izišao iz te stupice.

Plaši se jedino: da su negdje u tami sakriveni drugovi sivog oklopnika. Ako su

tamo, zacijelo će ga zarobiti čim se makne.

Kroz mrak dopre do njega zvižduk i opetuje se tri puta. Pažljivo sluša i čeka

što će biti. Jasno mu je: netko se javlja njegovu protivniku i on se odazivlje.

Sav oprez skuplja lukavački kaštelan prema onoj strani odakle čuje jahača.

Razabire daje samo jedan i pade mu na um da sada iskoristi čas i umakne. Uhvatio

je čvršće uzde. Konj stade tapkati. Đavo/ kao da primjećuje što se događa i

dovikne mu:

- Kako vidite, moji su drugovi vrlo nemirni i šalju mi svojeg glasnika.

Nestrpljivi su jer bi htjeli zarobiti gospodina baruna, ali ja ostajem prema

vama vitez dok vi ostajete prema meni. Pogodba je, dakle, jasna: obojica želimo

u miru izmijeniti zarobljenike.

- Tako je, gospodine. Jedina je razlika u tome što vi poznajete mene, a ja ne

znam koliko se mogu pouzdati u vašu riječ.

- Žalim, gospodine barune, što se ne mogu toliko povjeriti >

126

^otkriti vam svoje ime Mislim: bit će bolje i po vas ako me ne upoznate. r” "

- Valjda ne mislite da bih se prestrašio - dolazi iz mraka ironično

^ Dovoljno sam upućen u bezgraničnu odvažnost vaše milosti kad

sic mogli zarobiti ženu i sina tako odličnog hrvatskog junaka. To

dokazuje da je vaša smjelost beskrajna.

- Varate se. Nije to bila vuno smjelost već poslušnost prema svojem gospodaru

knezu Brandenburgu.

_ Mnogo sam bolie upućen u odnose i/medu \av kneza i gospodina Verbecija, a da

bih to vjerovao. Kako vidite, moram primiti svojeg glasnika što me nimalo ne

smeta da vam i nadalje poklanjam dužnu pažnju. Hajde, dođi bliže - okrene se

Davor u mraku, odakle mu se približuje Jclenko

Kroz tminu Pencinger ne može nikako razabrati lice ni stas jahača koji se

približava Davoru, dok mu se on oglasi, ne pozvavši ga po imenu. I ne može ništa

razumjeli jer tiho “sapću. .ledinu po /\ckc(u mamu/a i macu Pencinger razabire

daje glasnik plemić.

Prošlo je samo nekoliko trenutaka kad mu opet dopre do ušiju Davorov duboki

glas:

- Dobro sam naslutio, gospodine kaštelane Moji su drugovi na sve spremni, ali ja

želim iskupiti s\oju i iicć. ()stai eemo o\dje do sutra, /nam da ste i vi

pripremili svoje vojnike. Međutim, nas ima dvaput toliko i mirno čekam sutrašnji

dan jer držim riječ.

Lijepo je što kanite odr/an riječ, gospodine. Ipak ne zaboravite: kad bisie me

zarobili, ne bi bilo moguće izmijeniti zarobljenike.

Baš sasvim nemoguće ne bi bilo. Već bih znao naći put do zarobljene Gordane i

sina. ali. naravno, bolje je da to učinimo u potpunom sporazumu i u miru.

Nekoliko časaka prošlo je u šutnji. Pencinger razabire da se glasnik njegova

protivnika ne miče od njega i primijeti:

Ako vi, gospodine, želite imali uza se druga, onda pristoji i meni da do/ovem

svojeg čovjeka

Ne, moj glasnik ne ostaje uza me, samo mi saopćuje neke važne stvari. Odmah će

otići čim završimo.

I odluči pričekati da se makne Davorov glasnik.

Vjetar šušti granjem i ne čuje se nikakav znak da jedan i drugi protivnik imaju

u blizini sakrivene momke.

Lukavački kaštelan sve je nemirniji. Ovako ne može ostati. Nešto mora učiniti

jer sutra mora u Lukavac da pošalje Lučića papinskom poslaniku kako bi ga

ugovorenom izlikom odmamio iz dvorca, a onda mora odvesti u šumski dvorac

(Jordanu i sina Mora se, dakle, osloboditi iz lukavo namještene stupice pred

drvenom kapelicom. Razmišlja na sve načine. A protivnik je silno drzak, dakle,

ovdje sigurno ima mnogo veću silu nego on.

Razabrao je kako se u tami glasnik njegova protivnika udaljuje i odmah oslovi

Davou

- Zapravo ne znam s kojeg razloga želite da ovdje dočekam sutrašnji dan?

127

- Moj hir, gospodine - odgovori mu protivnik.

- Dobro, ali taj hir onemogućuje da vam predam zarobljenike. Rekao sam da sam

poslao knezu na Medvedgrad glasnika neka mi dopusti da izmijenim zarobljene, jer

ne može znati gdje se nalazim. Kako će mi javiti kneževu odluku?

- Kad svane, otprat ću vas do Lukavca na opkope i tamo ćemo zajedno dočekati

glasnika.

- Nemam ništa protiv toga. Samo je nerazumljivo zbog čega nas dvojica moramo

ovdje proboraviti noć, u ovako neugodnoj postelji. Oprostite, ali meni je do

smijeha zbog čudne situacije koja baš nema nikakva razloga.

- Rekao sam već, gospodine, da je to moj hir.

Pencinger je sve uvjereniji da je njegov protivnik upućen u njihove namjere. I

obuzme ga sumnja.

Da nije možda uhvatio Lučića i od njega silom iznudio priznanje o mojim

namjerama? Lučić je svakako opasno lukav. Nesretni Lučić nije trebao odlaziti,

nego vjerovati da ću ja sve provesti kako treba. Zar je tog Draženićevog čovjeka

Verbeci postavio da mene uhodi? Sve bi bilo dobro da je ostao sa mnom.

Sve više se uvjerava Pencinger da je njegov protivnik morao uhvatiti Lučića i od

njega saznati sve njegove namjere. Da, zacijelo mora znati Sto kani sutra prije

podne učiniti i zato ga drži.

Ta mu se misao nametnula čim mu je Davor kazao da će ovdje dočekati zoru. I

zahvati ga teška nestrpljivost. Ako je tako, onda znači da nikad neće doznati od

Gordane ni riječi o kraljeviću, a to mu Verbeci nikad neće oprostiti. Zar svi

davli pomažu toj ženi?

U mraku razmišlja što je proživio za ovih šest tjedana otkad se ona nalazi u

dvorcu. Kako se sve čudno razvijalo i sve mu sprečavalo da je prisili na

priznanje. Kao daje neka nevidljiva sila sve to vodila i svaki put mu bacila na

putove do njezina priznanja goleme zapreke. Tko je to mogao zaigrati protiv

njega? Petar Pan? On je u tom imao svoje prste, ali nije mogao sve to provesti.

I još sam? I zbog čega bi se on usudio rotiti protiv onih koji gospodare

njegovim životom? Sada, u tom mraku i u toj samoći, odjednom ga hvata neki

neprijatan osjećaj, prozire sve događaje i osjeća neku snažnu jaku spletku,

čvrsto spletenu oko njega. Ne može ni u snu slutiti daje to Gordanino djelo. I

uzalud traži pravog začetnika koji mu je onemogućio da vrši vlast i zapovijedi

svojih budimskih gospodara.

Sve dublji biva mrak i sve mučnije u njegovoj duši. Što će učiniti ako mu ne

uspije bijeg prije zore. Ovaj će ga protivnik sa svojim drugovima jednostavno

opkoliti i odvesti pred Lukavac, a onda, što onda? Jasno je da će mu

zapovijediti. Neće mu dopustiti da se makne u dvorac, da će izvesti Gordanu i

sina na opkope. Dobro mu je poznato da u dvorcu nema vojnika za obranu. On ih

drži zarobljene. Dakle?

Mora svojem protivniku umaknuti u mrak i dospjeti do šumskog dvorca. Do šume

nije daleko. On poznaje sve poprečne putove, poznaje šikare i guštare gdje bi se

mogao skloniti potjeri. Kako umaknuti, kad on tamo skriva svoju momčad?

"Da odjurim prema cesti, skočim sa sedla i u mraku se sakrijem?" To

bi bio loš račun I dok je potjera u mojoj blizini, mogu leći u šikaru i

ne . 0 mc ne može otkriti To bi bilo opasno, ali i uspješno da me posluži

Vjetar njišc

granjem, a Pencinger misli kako da se odrva toj stupici.

SUDBONOSNI SVEŽNJIĆ

Okna županova dvorca rasvijetljena su. Župan se povukao u svoju spavaonicu,

sestra u š\ ju a Vilena je sjela sama u velikoj blagovaonici i

sprema pošiljku za Dra/emea Uzela je iz ormara njegova dva pisma, a iz kutije za

dragocjenosti prekrasnu blistavu ogrlicu. Koliko su zanosa izazvala u njoj ova

dva pisma Kad ih je primila od \]cremka. Javljao joj je O svojim nadama da će

^tvoriti velika djela i ovjenčati se slavom u borbi za domovinu U svojoj

djetinjoj mašti gledala ga je na bijelcu okružena vojskom koja mu kliče.

Smatrala gaje izbaviteljem domovine, ml l maka Tako je čvrsto u to vjerovala i

nitko joj to ne bi mogao izbiti iz glave.

U svojim pismima Draženić Je upravo izazivao te slike svakom svojom riječi,

svakim obećanjem

Da, znao je on doslovce: Vilena može ljubiti samo junaka, samo osloboditelja

svojeg doma Predobro je to znao i zato je tako pisao - razmišlja ona nad pismima

Uvijek je započeo svojim obećanjima kako će za vječnost steći njeno srce svojom

hrabrošću u obrani domovine, a tek onda počeo pisati o ljubavi i razasuo po

biielom papiru odabrane uzdahe, i zanose svojeg srca, koji su bili laž.

"Da, da, sve je to bilo lažno" - uvjerava se ona. "Sve je to pisao, ne junak,

nego izdajica. Ne hrabri bojovnik za domovinu, nego podmukli uhoda. Nije na

bijelcu iriiumfirao. nego svezan i PO t ište n, bačen na zemlju, gdje se savija

u stravi pred osudom."

Bol joj para dušu, ali oči su joj suhe. Ni jedna suza ne nalazi puta da joj

olakša muke. Ruke joj dršeu dok uzima dva njegova pisma i slaže ih u zamotak.

Pale je zrna ogrlice koja joj je nekoć dočarala blistavost budućnosti i sjaj.

Brzo je sve zajedno metnula u rubac i ćvrMo /a \ e/a la. Čini joj se da je ovaj

svežnjić sramotna popudbina onome koji je izbačen ispod ovog

krova.

Svršivši, pozove u svoju sobu omiljenu služavku Luču. , .^

Visoka i jaka žena pristupi svojoj gospodarici. Ova je pita: ;,

- Znaš daje u družmskoj M,hi Draženić?

Rekao mi je mak prije Tomo. Odnio mu je jela i pića.

-_ Evo, vidiš ovaj svežnjić. Odnijet ćeš ga Draženiću. ,, , . (

Djevojka uzme zamotuljak i pogleda svoje odijelo:

-- Moram se ipak obući. Ne mogu ovako zaprljana. HQ.. Prebaci veliku

maramu pokrit će odijelo, ali svežnjić munoni "ti u ruke. Razumiješ li?

129

128

-"- Znam. Ne želite da to drugi vide. Ne može se samo kad se nekoga voli. je

strogo pogleda:

-- Ne brbljaj suviše, nego uzmi i odnesi.

- A što ako spava? Rekao je Tomo da gospodin Draženić leži mr od umora. Ako je

usnuo?

- Onda ga probudi. Ne smiješ to ostaviti, a da on ne vidi. Ne razmota i pogleda.

Mora vidjeti što mu šaljem. ••-”"-<- A što da mu kažem?

• . - Ništa. Kad otvori svežnjić, već će on sam sve vidjeti i saznati stoj

:*>; "K"- i <ja čekam odgovor?

- Čut ćeš što će reći.

Luča izlazi iz sobe u kuhinju, otvori sanduk, stavi na glavu onda veliku maramu

prebaci preko ramena i pohita iz kuće.

U dvorištu je mračno. Obuzima je neprijatnost kao uvijek kad bi izlazila u mrak,

ali se požuri preko vrata, čvrsto držeći u ruci zamotak.

U družinskoj sobi leži Draženić. Pao je na klupu izmoren, slomljen od

pretrpljenog straha pred osudom koja gaje imala lišiti govora. Čitavo mu je

tijelo isprebijano.

Dugo je ležao bešćutan. Kad je Tomo donio jelo i piće, nije se ni maknuo. Ali

već je stao razmišljati Što s njim kani sivi oklopnik. Zar će ga zaista odvesti

samo do granice Turopolja?

Sile mu se pomalo vraćaju i sve ga više obuzimaju misli i počinje se pitati:

zašto ga vodi na kraj Turopolja razuman čovjek kad zna da će se on ipak vratiti

u Lukavac? Samo pripadnika ove općine mogu izgnati. Njega, plemića, koji ima

zaklonište u kneževskom dvorcu ne može nitko spriječiti da se vrati i ostane u

Lukavcu.

Gle, kako mije um oslabio od muke. "Kako sam smio povjerovati da će me pratiti

samo na kraj Turopolja" - veli u sebi i polagano se budi u život. Salijeću ga

pitanja. Što su nakanili s njime? očito držati ga i dalje zarobljenog. Ili možda

nešto gore? U koju svrhu?

Sve ga više zabrinjava sudbina koja mu predstoji.

l podigne glavu. Na stolu tinja sitno svjetlo, a čitava soba u gustom je mraku.

Izvana dopire do njega razgovor momaka koji čuvaju stražu.

"Odavde mi bijega nema, kad bi barem bio u dvorcu koji od mojih momaka. Ni

Lučića nema. Zar su me svi napustili, videći me svezanoga?"

Opet spusti glavu na klupu i nastavi razmišljati kako bi se dalo uteći?

Dolazi k sebi i misli samo na bijeg. Poznaje svaki kutić u ovom dvorištu i svaki

izlaz, ali mu je jasno da ga sigurno predobro čuvaju. Sjeti se Davorovih

zapovjedi: ako bi se maknuo, neka ga svezu. On ponovo klone. Nemoguće je

promijeniti sudbinu. A sve jače ga hvata želja osloboditi se po svaku cijenu.

Neki glasovi probude ga iz misli i osluškuje. Vani pred vratima upita neki glas:

- Tko je? ““. - Ja sam, Luča, nosim nešto gospodinu.

*” - To je služavka naše gospođice, samo je pustite. Odredili su mi da

je pustim unići - čuje Draženić glas kućnog sluge. .^

Ovij razcovor pobudi u njemu neku nadu, ali se još uvijek ne diže.

k [spružcn na klupi čeka i upire pogled u vrata. Visoka jaka žena

i zaoarnuta velikom crnom maramom, polako mu prilazi i šapće:

U Milostivi gospodine, ustajte, nešto vam nosim.

Draženić ustane i zagleda se u -.\c/n|ic kuji je Luča postavila na stol.

Gospođica Vilena šalje vam ovo, milostivi gospodine. On polagano razmota rubac

i/ kojega klizne ogrlica i dva pisma koja

,e pisao Vileni ostanu mu u ruci.

U slabom svjetlu uljanice titraju pred njegovim očima reci puni

ljubavi, riječi o hrabrosti, boi ni i slavi, riječi pune osjećaja koje K

poklonio

Njegove misli lete strelovitom brzinom. U glavi se rađa osnova.

Razmotani svežnjić na stolu nadahnjuje ga nadom tla još uvije k nije kasno da se

izvuče iz teške i opasne siiuacije

Gospođica Vilena ima veliko povjerenje u tebe, dobra ženo.

- Milostivi gospodine, ja bih za nju sve učinila.

Vjerujem jer ini baš tebe šalje da nam pomogneš, naime, gospođica mi piše da

želi sa mnom ->?\ m in. Presvući ću seu tvoje haljine, a ti ćeš ostati ovdje

dok.se ja ne \ ratni Idi u kuhinju i brzo se svući. Ti ćeš obući moj haljctak i

pitati ovdje kao da sam ja. Razumiješ?

- Ali ja sam bosa. a vi imate mamuze.

Skinut ću obuću samo se po sebi razumije. Ti ćeš ostati ovdje samo dotle dok se

ja ne vratim. Gospođica mi /eh nešto ka/ati da 10 nitko ne zna. Razumiješ?

Kako ne bih razumjela. Kad se radi o djevojačkoj ljubavi, onda je sve

razumljivo.

Dakle, idi br/o. Ja ću polagano šetati dolje u mraku sobe, a ti mi iza vrata

baci sve što sam rekao.

Znala je gospođica tko će izvršiti njezinu želju.

Nije te poslala samo zato što si vjerna, već i zato što si visoka kao ja pa me

vani neće nitko prepoznati.

Vidite kako je dosjetljiva Eh, kad se ljubi.

I/ sobe vode mala vrata u kuhinju . Ona ih otvori i jedva Čujno se stade

svlačiti, a tada maramu i peču /a glavu polagano polo/i na prati ot\ 01 vnili

vrata. On je već stajao spremljen, svukao haljetak, skinuo obuću i predao Joj.

Posve mirno i bez ikaK\a straha sluša svaku njegov u odredbu koju |oj šapće u

tmini. ZnaSdjevojka ne snosi odgovornost za taj čin jer je to Vilemna zapovijed.

I njoj je razumljiva. Kako bi mlada gospođica napustila lijepog mladića za kojim

je još jutros drhtala i plakala”.” Dogodilo se "“lo što, sve joj je to

ra/umljivo. Mlada gospođica /cli s njim aovoriti da •o ne znaju otac ni tetka.

Ona samo sluša njezine zapovijedi.

- Poravnaj mi peču, tako da mi bude sakriveno lice - tiho će joj ć. Tako.

sad mi prebaci veliku maramu neka mi pokrije čestito gornje tijelo.

Dugi vuneni rubac spušta se duboko sve do koljena i njegovo je

i-ornje tijelo zaštićeni > < >do/do je n.i hlače navukao Hiknju dusiu do poda U

mraku nitko ništa neće vidjeti - veli on. - A sada ti obuci

191

130

l

moje čizme. Kad ja izađem, ugasit ću svjetlo, a ti hodaj gore-dolje i udaraj

dobro nogama da mamuze zveče. Stražari moraju čuti i vjerovati da san ja. Tako

idi po sobi sve dok seja ne vratim. Neću dugo izostati jer ne znam što mi

gospođica ima reći. A da te i uhvate, gospođica je tako htjela. Ne može te nitko

pozvati na odgovornost.

To je ionako jasno pa se nimalo ne zabrinjava. Brzo je obukla njegovu odjeću. On

je prišao bosim nogama k stolu i ugasio malo svjetlo.

- Sad stupaj - šapne joj on. l zazveče po sobi mamuze, a on polagano otvara

vrata pa izlazi iz sobe u noć.

Osjetio je vani momke i čuo tihi razgovor, ali se ne obazire na njih, već korača

i budno pazi da ne bi naišao na kojeg momka. Prolazio je sredinom, podaleko od

straže. Nitko se ne brine za ženu koja je prije četvrt sata unišla po zapovijedi

gospodarice u družinsku kuću.

Svima je Tomo već najavio da mu je županova kći zapovjedila neka je puste k

Draženiću jer mu ima nešto donijeti. I svakome je razumljivo daje morala izaći.

Čuju u travi bose korake, u tmini razabira visoku pojavu u tamnoj odjeći,

zamotanu u dugu maramu, a na glavi peču. Iz sobe žestoko zazveče mamuze čiji

štropot prodire kroz zatvorena vrata. Davorovi momci ipak primjećuju neku

razliku. Jedan od njih zapita Tomu:

- Sto mu je poslala?

- Otkud ja znam. Nije moj posao plesti se u to. Kad je županu bilo pravo da mu

kći nešto šalje, nije do nas da se brinemo.

- Čini se da ga je pošiljka probudila - primijeti jedan Davorov momak. - A zašto

je ugasio svjetlo?

- Tko bi ga znao - ravnodušno će Tomo. - Valjda mu je crnoj duši u tmini ljepše.

Draženić prolazi kroz dvorište u Lucinoj suknji, bosonog, zamotan u maramu s

pečom na glavi. Pozna svaki puteljak i svaki kut u vrtu. Zna točno kako ograda

opasuje dvor. Jasno mu je da na svakom uglu stražare momci. Katkad vjetar

zanjiše granjem i grmljem oko njega, a onda opet bude tiho. To mu posluži da

budno sluša kretnje stražara oko ograde. U mraku ide ravno k onoj strani gdje je

stablo tik uz ogradu. Široko drvo spusta se onkraj zida gotovo do zemlje. Mnogo

puta opomenuo je župana da posiječe granje što se pruža kao ruke da prihvati

neprijatelja koji bi se htio popeti u županov vrt. Sada je sva njegova nada u

tim krošnjama što se dižu visoko gore i spuštaju s one strane kao gusti zaštitni

krov njegovu bijegu.

Brzo se približi stablu i zastane. Čeka da vjetar popusti. Čim je nastala

tišina, osluškuje gdje se nalaze Davorovi momci. O tom ga upućuju tihi koraci i

razgovor momaka. Sad mora brzo skinuti peču i suknju pa sve to gurne iza grma k

stijeni i čeka val vjetra da zašušti granjem i on je začas na stablu. Zaklonjen

je gustim lišćem i zaviruje dolje s jedne i s drage strane. Ne razmišlja. Vjetar

Čestito strese granama što padaju niz zid, a on se pod njihovim svodom spušta i

smjesta zakloni iza grmlja. Zbilo se to za nekoliko trenutaka.

Vjetar je polako popuštao i opet nastade tišina. Pritajio se. Ne vidi nikoga,

ali sjedne strane ceste čuje korake. I opet započne šuštati granje. Hitro

iskoristi priliku pa stade odmicati uza zid da odmakne što dalje

st raž i.

Ovako prislonjen na ogradu, ne može nikome pasti u oči. Ali val vrlo slab. Mora

se zaustaviti, a s one strane ceste na uglu netko

vjetra je v

Jasno nastavlja ra/govor

* __ Velim ti: čuo sam da se netko šulja.

_ jo je vjetar i nlSta drago.

__ Netko ide k županu. Valjda plemići ispred općine.

S one strane ceste ispred dvorca čuje se topot konja. Zamalo prepozna Pogledićev

glas kako /anmiiaki straži da otvore vrata njemu i sinu sivog oklopnika.

"Sad će otkriti Luču" - veli sam sebi Draženić. Mora se otisnuti u grmlje uz

opasnost da ga straža čuje. Iz pojasa izvuče oštru motku koju je stalno nosio

ispod prsluka i uzeo sobom i/ ili u/nisU- "KULC i < n.iluei "“l ko mi se

približi, udarit ću ga u glavu i ne može me više odati."

Onda se baci od ograde u visoku šikaru. Tu opet zastane, sakriven, da

pucketanjem granja ne bi odao svoj bijeg. Iza ugla čuje povik:

- Netko je u blizini. Čuješ li?

- Niti vidim niti čujem.

- Tamo uz ogradu zašknpilo je granje i neka se pojava bacila u grmlje. Zacijelo

je kakav Draženićev uhoda. Potrči...

Oko ograde u tmini stali su si micati ljudi. Bjegunac osjeća da se te riječi

odnose na njega Nema mu spasa, valja trčati naprijed i opet se pritajiti da tako

zavara sluh straži.

Uzrujani povici dopiru l- njemu iza županove ograde. Draženić sluti što se

događa Momci na straži s ove strane šikare zamijetili su kad se bacio u granje

šikare, ali se brzo zaustave.

- Sto viču tamo ft dvorcu?

-- Da nije taj što sam ga čuo ka k " ^* šulja preskočio u županov vrt?

- Nekoga tamo hvataju. Vidiš, to bi mogao biti taj.

Nepomičan, sakriven u grmlju, sluša Draženić kako su povici i neka trka s one

strane ograde zaveli stražu kri\im putem, jer su momci potrčali natrag dok iz

županova dvorca sve \ iše dopiru dt> njega povici. Sad mu je jasno: otkrili su

njegov bijeg. Smjesta odluči. Dok su momci otišli i/a ugla prema ula/u ograde,

trči on u protivnom smjera, u šljivik, ravno prema Kuševićevu dvorcu. Ne obazire

se i ne sluša, već najbržim trkom stigne do drvene ograde Kuševićeva dvorca,

prebaci se u vrt i ostane tamo ležati.

Davorov sin obavio je sve što ]e otac naio/u i postavio na s\a važna mjesta

momke, pojačao stražu u županovu dvorcu i pobrinuo se da zarobljeni vojnici

grada Lukavca ne mogu uteći. Onda je ostavio Arbanasića s banderijom pred

općinom, a s Pogledićem otišao k županu da tu dočeka oca ili njego\ u /apo\

ijed. t “im su im otvorili vrata, odveo je Pogledić mladog čovjeka nt\n<> rirema

di-užinskoj sohi Tu SU našli momke na straži. Dok je Arbanasić ispitivao svoje

momke o zarobljeniku, "oglcdić otvori vrata da \idi Draženica. Tek stoje otvorio

i koraknuo u sobu, dopru do njega kroz tminu poluglasne Lucine riječi: Jeste li

vi, gospodin/1

Iznenađeni Pogledić smjesta iziđe i priiapne Davorovu sinu: Neka je žena kod

njega? Kako? Zar ona?

132

t

j^ Pogledić ne odgovori, već zovne Tomu i tiho ga pita: “f-1 ,"ui

f)/ - Kakva je to žena kod njega? < •”.;•*,

- Već je davno otišla.

Davorov sin sluti zlo, ide odmah u sobu i vikne na momčad:

- Zašto ovdje nema svjetla?

- Sam gospodin Draženić ugasio je svjetlost - ispričava se Tomo - onda ulazi,

strugne kamenom, žižak zatinja i jedva osvijetli stol i klupu na kojoj je ležao

Draženić. Na stoluje netaknuto jelo. Pogledić pogleda po sobi pa iz mračne sobe

izvuče visoku i jaku stariju ženu.

- Luča? - vikne Tomo preneražen, spazivši je bez gornje suknje, obuvenu u

Draženićeve čizme i zaogrnutu njegovim poderanim haljetkom, dok pred vratima

kuhinje leži oklop.

- Gdje je zarobljenik? - pitaju i Pogledić i njegov drug, vičući na ženu. Ona se

nimalo ne boji, već otresito odvraća:

- Odmah će se vratiti!

- Kako vratiti? Gdje je? Čuješ li?

Mladi čovjek pograbi ženu i strese njome daje kriknula. Srdita zbog toga, ponovo

se okosi:

- Pred dvorcem razgovara s gospođicom Vilenom. Mladi ljudi se zagledaju, a Luča

im odgovori:

- Gospođica mu je pisala da dođe i da mu dadem svoje odijelo. Slušala sam svoju

gospodaricu.

Pogledić se okrene Antolkoviću i prišapne:

- Očito mu je Vilena omogućila da pobjegne. Tu se ne može ništa.

Ali mladi Antolković nije toga mnjenja, već pohita iz kućice, pozove momke,

smjesta razreduje, dvojicu po dvojicu da pretraže vrt, a Pogledića šalje gore k

županu da ga pita za razjašnjenje.

Smjesta su otišli svaki svojim putem. Brzo su pretražili vrt.

Tomi je odmah pala na um misao: ako je Draženić bježao, onda mu je to jedino

moguće tamo gdje je ono stablo. I pohita onamo. Prvo mu je bilo da traži Lucine

suknje. Morao ih je svući da se popne na stablo.

Našao je smjesta iza grma debeli smotak i odnese ga Antolkoviću koji mu se već

približava.

{iji - Dakle, pobjegao? - promrsi mladić bijesno, “:#<•< si•” . ••"-••

4\

.1 Dva su momka dotrčala iza njega javljajući. “•/<! “••”.• “.§*>

j; - Eto, to je taj što se verao uza zid. •> r K-

•

" -Gdje? Kojim smjerom? q/u •

_”,”?

., - EVO, gospodine, pokazat ću vam točno gdje saa}4uo<franje i vidijj

nekoga u tmini kako se vuče uz ogradu. “.i- “ •”•”• “ ;

“^

- Na konje! - zapovijedi Antolković. “ “ •”•*”

I skoči u sedlo. I ne čekajući Pogledića, izjahao je iz županova dvored

s uvjerenjem da je Vilena pomogla Draženiću u bijegu.

Malo je osluškivao u noć. Vjetar je sve slabiji i oni napinju sluh, ne bi

li zamijetili bjegunca po šuštanju guštare koja je porasla visoko u okolišu

dvorca.

- Ako se pritajio, i onda ću ga otkriti - veli Davorov sin i razdijeli

zapovijedi svojim momcima. Oni udare u guštaru.

- Ništa nije razumljivije nego da se sakrio ondje. Jedino je to

klomšte i jedina mogućnost da se tako što prije dokopa šume. Dostići

ccm°lsHkome i ne pada na um da bi Draženić smogao toliko drskosti i sklonuo se

pod krov svojeg MH i inog neprijatelja.

A on ipak još uvijek leži iza ograde u vrtu Jelenka Kuševića. Leži nepomično i

sluša na sve sirane Samo katkad dopre do njega povik iz županova dvorca, a

zamalo topot konja iz tame. Jasno mu je da za njim odlazi potjera i gubi se u

noć prema jugu, baš protivnim smjerom. To ga umiruje, odlučio je čekati da bude

potpun m i r A s ove strane nema se čega bojati. U Jelenkovu je dvorcu tišina i

tama, Sigm im on nije tu, a djevojka i ukućani otišli su spavali Nkko se ne

miče. Ostat će ovdje dok sve ne

utihne.

Te je večeri Žarko sa dvojicom slugu dugo UMIO konje, uređivao sedla i

priređivao sve potrebno /a sutrašnje Jasenkino pirunanje LI /agreb. Kad je

izišao iz staje u šupu da napuni vreću sa sijenom koju će ponijeti sa sobom na

put, opazi iznenadnu svjetlost na županovu trijemu i neke neobične povike.

Obuzet znatiželjom što se lamo uogaila. ide bliže prema ogradi. Prošao je čitav

vrt prema onoj strani ograde koja je okrenuta prema Berislaviću.

Stigavši do plota, osjeti na zemlji nešto živo kao da se skrutilo pseto. Sagnc

se i dotakne čovjeka.

- Tko si? pita on i još se više približi onom na zemlji.

- Tiše, Žarko, tjšc - oglasi se onaj na zemlji. Prepoznao je po glasu Draženića

i zapanjeno usklikne:

- Vi. gospodine, ovdje?

Da. i ostavi me na miru Otići ću. ZnaS da nitko ne dira u čovjeka koji se

sklone.

-- Znam običaj, ali moramja\ m iiosj-MO.n ci. Eno sišla je na trijem. I nju je

trgnula vika u župano\ u dvorcu i čudna svjetlost.

Pogledao je prema kući.

S drvenog trijema odzvanjaju koraci i pitanja. Očito je Jasenka s

gazdaricom i služavkama izašla da čuje što se događa. Ali je zamijetila

kako dolje u vrtu netko uz ogradu govori i upita: .;

- Tko je dolje”.”

- Ja sam. Žarko.

- 1 ako ti spremaš za moje sutrašnje putovanje? Što je tamo preko kod

županovih”.”

- Ne znam. Molim siđite, nešto je važno ovdje da pogledate.

Prva joj je misao da ^ n. Vila ,”ldenk ipak vratio kući i brzo siđe. Larko joj

ide nekoliko koraka u susret i saopći da je kraj ograde našao Uražcnića.

"On se usuđuje.”" - osupnula se pa ide ravno prema njemu i pita:

- Kako ste stigli ovamo?

,,.. 7 U krajnjoj nuždi, plemenita gospođice. Vaš me brat predao !|eni. a ona

me u mraku p. “-i.iki O.a idem svojim putem. Ali razbjesnjeli

Ur°Poljcistražarilisu okul\ •, uc.i. Silom bi htjeli izvršiti osudu koju miie

"Prostio vaš brat Hvataju me.

- Zašto se niste vratili k županu?

- Već sam bio predaleko, a ljudi mi za petama. I dok su oni išli jednim putem,

ja udarim drugim i prekoračim ogradu vašeg dvorca. To mi je bio jedini spas.

- Vi ste klevetnik moga brata, ne zaboravite.

- Nisam zaboravio, plemenita gospođice. Pa ipak sam se sklonuo na tlo vašeg doma

jer znam da sam pod krovom poštenih ljudi koji drže zakon.

Šutjela je, tresući se sva od uzbuđenja. Stoji nasuprot onome koji je uništio

život njenog brata. Gnjev joj trese čitavim bićem, osjeća napast da ovog čovjeka

preda gnjevu onih koji ga progone.

Draženić je sve lažno prikazao i reče joj:

- Pouzdajem se u vas, plemenita gospođice. Vaš brat oprostio mije osudu. On me

ne bi predao kad mije oprostio kaznu, a ne bi me predao već i zato što poštuje

običaje i čast svojeg doma. Zato sam se usudio preskočiti ovu ogradu.

- Moj brat bio je velikodušan prema vama. Ja nisam. Ipak vam n" smijem uskratiti

pravo kad ste se sklonili na tlo našeg dvorca, ali ja sutra prije podne putujem.

Ne možete ostati ovdje.

- I ne kanim. Samo još malo dok se sve ne stiša i dok ne nestane moja potjera.

Otići ću.

- Dobro, nitko vas neće dirati. i

- Odredite vašem sluzi da me ne izda momcima u staji.

Ona mu izda nalog, a Žarko šuti. Zatim Jasenka i njen sluga ostave Draženića pa

se upute u dvorac.

Kad je stigla u sobu, momak je ostao na vratima, sve nešto razmišljajući.

- Gospođice, znam, pravica je, običaj je, zakon da ne predamo neprijatelju

čovjeka koji se sklonio pod naš krov. Ipak mi se čini da taj nije zaslužio da

bude kao drugi.

- I baš se morao sklonuti pod zaštitu mojeg brata čiju je čast svakog dana

namjerno gazio.

On živo potvrdi Jasenkine riječi i pet započne raspredati svoje mnjenje:

- Naša je gospodarica rekla daje izdajica neman, izopćena od ljudi. Ako je tako,

gospođice, onda izdajica nema prava na ovome svijetu koje imaju ljudi.

- Sve je to tako, a ipak ne smiješ učiniti ništa protiv njega. Moramo se

pokoriti onom stoje običaj i zakon, a mladi gospodar bi isto tako radio.

Žarko silazi, ali se ne može umiriti. U duši ga nešto uvjerava da nije pravo što

taj čovjek tamo uživa pravo ljudskih stvorenja.

županovu dvorcu vlada teška zabuna. Sve služavke štrcale se u kuhinju, dršćući

od straha. Župan Berislavić strahovito viče. Pred njim stoji stara služavka

Luča. Na svaku njenu riječ protisne on psovke. Ništa

vieruic Bacio je na mu krivniu daje od Draženića primila nagradu i nnrnogla mu

pobjeći. Omi se žestoko hrani

_ Vaša milosti, odnijela sam što mi je d;ila gospođica. On je umotao, našao

pismo i rekao mi da mu gospođica piše neka od mene

ir”iži odijelo.

- Lažeš ušutkav a je on, blijed od bijesa i očaja. - Moja kći nije pisala.

Valjda si čula kako se odrekla vjerenika.

- Milostivi gospodine, tu MI bile riječi. Ne može se iščupati srce, a on mi je

rekao da ga gospođica čeka. da s njim govori i vratit će se neka samo dotle

/avaram momke

I opet se nad njom rasula tuča pogrda. Djevojka se ipak dalje brani: Da mi je

rekao da će bježati, ni tada ne bih posumnjala, ali je rekao da ga gospođica

čeka I ona mi je kazala da ću čuti što će mi on reći. Sve mi je bilo razumljivo.

Vilena ulazi u sobu. Iz Lucinih riječi jasno joj je stoje učinio Draženić. ali

šuti da još više ne razbjesni svojeg oca.

On. međutim, neprestane U >; ai”a po M >!n i naivčinom *>e /austa\ i pred svojom

kćeri:

- Vilena. dijete moje. znam, nisi mogla učiniti takav težak grijeh. Lijepe plave

oči ispod tamnih trepavica pogledaju župana gotovo zaprepašteno:

- Mogli biste čak posumnjati? Ne. ne. V;”-na. ne sumnjam.

- On je očito mojim pismima što sam mu ih vratila zavarao Luču.

- Tko će to vjerovati”.” l k D”.” Svi će sumnjati da si mu ti pomogla bježati.

Čitav kraj mislit će to. Svi će se na tebe nabaciti. Njemu je da proplaće od

očaja.

- Na svu sramotu još i ovu posljednju.

Županova sestra zaklima glavom:

Rekla sam: dok je nešto njegovo pod našim krovom, dotle je i njegov /ao duh

prisutan

Tek sada opazi Vilena u kakvoj je nevolji postala žrtvom, stade s ocem

raspravljati i bude mu jasno da M.- Dra/enić poslužio pivvarom koju ni je mogao

ni u snu naslutiti Sam joj je on savjetovao da mu Šalje pišam, a tetka ju je

opomenula neka mu vrati i ogrlicu. I župan i njegova sestra bolno osjećaju

sukrivnju da su Draženiću dali priliku da pobjegne.

Vilena osjeća težak udarac pa odlazi u svoju sobi) i raspravlja sama sa sobom:

"Dakle, ništa me nije postedjelo? Neka snosim još i ohiedu da sam mu ja dala

priliku,d" pobjegne, “sto je postalo od mene koju su zvali mezimicom sreće?"

I predaje se nijemoj svojoj patnji. Osjeća da je čitava njena kuća zasuta

nesrećom i sramotom iz koje ne može više izići do smrti.

A u vrtu stoji Pogledić. Sluga Tomo mu je rekao da je sin sivoga oklopmka otišao

u potjeru, ne čekajući <>ecv d< 4. Dužnost mu nalaže a ode kapetanu

banderija pred općinu i javi nemili događaj.

“ Popne se na konja i u mraku pohita k općini. s “amo bdije čitav banderij.

Kapetana je našao u kući. Kad mu je općio Draženićev bijeg, kapetan se

zaprepasti. Pogledić ne zna zašto, ali

36

razabire da su očito imali neke naročite namjere s Draženićem kad je tJ vijest

tako porazno djelovala na njega. Kapetan banderija mu naloži: |

- Smjesta moraš javiti sivom oklopniku. Uzmi još dvojicu sa sobom

i pohitajte k drvenoj kapelici. Tamo ćeš ga naći. Požuri se. ,

Istrčao je iz kuće, dozvao Arbanasića i MrnjavČića i krenuU

poljanom da što prije stignu. m t#" ^^

ONKRAJ OPKOPA LUKAVCA

Oko kneževskog stola sjedi društvo i veselim smijehom ispunja čitavu

blagovaonicu. Knez Brandenburg smjestio je kraj sebe zdesna rimskog poslanika. I

dok se svi drugi zabavljaju šalama dvorskog lakrdijaša, Brandenburg pripovijeda

Stjepku o svojim sumnjama protiv kancelara Pencingera. Već je dobrano pio, ali

riječi mu idu glatko. Svoje sumnje obrazlaže sa zavišću stranke jer je baš on

primio od kralja tolike poklone i jer je baštinio iza svoje žene toliki imetak.

Knez često podsjeća Stjepka na prošlost i raspredaju o događajima iz onog doba

kad je on još bio paž na dvoru, pa se tako Brandenburg osjeća voljko u društvu

mladog papinskog poslanika.

Međutim, društvo je sve bučnije i veselije. Petar Pan stao je točiti gostima

vino, a oni hihoću na račun onoga kojeg je Petar Pan uzeo na nišan svojih

lakrdija. Odjednom dvorski luđak stupi pred gospodara:

- Sve je u ovom dvorcu veselo, samo je jedan čovjek osuđen na tugu i žalost.

Jedan jedini.

- Koga to misliš - pita knez začuđeno.

- Siromašnog potkastelana koji je anđeo ovog dvorca u odsutnosti baruna

Pencingera, mojeg dragog pobratima i mojeg najvjernijeg prijatelja. Dižem glas

pravde i pravice u njegovu obranu i na vaše milosrđe kneže, da ga pozovete k

stolu. Lijepe krasne dame naći će u njemu pristalog zabavljača. Neka se ovi

mladići odmore od udvaranja. Sto velite, krasna barunice Marcela?

- Potkastelan je pristao muškarac, dakle, ovamo s njim - vikne ona veselo i

razdragano.

- Potkastelan? - opetuje knez, gledajući Petra Pana začuđeno. Ovaj mu prilazi i

šapne:

- Predlažem da staroj liji Pencingeru otmemo saveznika. Vidjeli ste koliko vam

se potkastelan nameće.

- Hoće da me uhodi.

- Baš zato budimo lukavi i osvojimo ga. Pozovimo ga k stolu, budite ljubazni, on

će se rastopiti od sreće, a ovdje pred svima u gozbi i veselju ionako ne kanimo

raspravljati o našim tajnama.

- Pa dobro, učini kako god hoćeš. Predajem se potpuno tvojim savjetima.

- Vi ste najmudriji knez na svijetu. Ta će vas mudrost spasiti od Pencingerovih

zasjeda.

- Čudnovato. On se uopće ne javlja. Što to znači? ,-v <*

Ne bih vas htio preplašiti!-. _ _ _ • _ Nešto se doizada1.” Moraš mi

objasniti.

Riječ objasniti vrlo je rastezljiva. Objašnjavati može onaj koji šm zna la

samo sumnjam. Pencinger je otišao danas pred podne u šumski dvorac i nije se

više pojavio.

_ Misliš da opet snuje nešto protiv mene?

- Vaša je dosjetljivost genijalna. To je i prirodno prema vašim

fuševnim sposobnostima On se ne javlja niti dolazi, negdje je čestito

len a sve što radi upereno K pmm vas. Kako on još nije bio tako

dugo izvan dvorca, više je neu> ",MIP da K morao zasnovati neku golemu

spletku protiv vaše milosti

Već sam vam to davno savjetovao, ali da vidimo što je opet nsnovao. Valja

pričekali da M •.. iati. a vi, kneže, ne popuštajte. Preuzeli ste nad čitavim

dvorcem gospodstvo i ne dajte ga iz ruke. Zato je vrlo pametno ako pridobijetc

za sebe i podkastelana. Idem mu odnijeti vaš

časni poziv.

Kimnuo je u znak pristanka i nekoliko časaka ostao zamišljen i šutljiv. Obuzela

ga briga što li to < >pei kani taj nilnkoslku u:i učinili protiv njeea? Uistinu

mu je Čudim d.i se tako dugo ne vraća i ostavlja dvorac kako to nikad prije nije

cimo

Ali val veselosti povuče ga u bujicu i zaboravi svoju brigu.

Petar Pan pošao je hodnikom i sišao brzo u prizemlje da nade potkastelana.

Ležao je odjeven i budan Spazivši dvorskog lakrdijaša, pridigne se, a ovaj mu

veselo navijesti

- Čujete li. prijatelju, knez ne želi da se dosađujete. Pozivlje vas u društvo.

- Ova bi vas šala mogla skupo stajati.

- Kako ne bih imao cimi ispi.niti tu cijenu, gospodine potkastelane, otići ćete.

dakle, sad gore, sjesti k ljepoticama i vršiti dužnost pravog muškarca od kojega

o”ne očekuju da ih zabavlja.

Nikako nije mogao povjerovati riječima Petra Pana.

- Knez mi je još pilić i.1\ a-iri dana okremii “ 1n1a. kad ^air. ^a /ap”.ao kako

se osjeća.

- Nekoliko dana mjesec nam okreće mračna leđa, a onda opet svijetlo lice Dakle

sad je u kneza opet mjesečina i zove vas na gozbu. A zašto? Lijepa Marcela

/aini/ila je k ne/a da vas pozovu. Nešto je naročito bacila oko na vas. Ako je t

n Uikrdijaška šala. CM vam u zalog moja leda, a tako skupocjenu stvar ne bih za

štogod založio. Brzo se uredite i dođite gore.

Petar Pan ga ostavi i pohita gore u blagovaonicu, sagne se k ljepotici Marceli i

šapne:

Ako /elite još dan r, no/1\ ILU da se gospodin markgrof Danijel rasprsne od

ljubomore, u/anu na nišan potka--,../.ma. Vidjet ćete, pristao Je momak, upravo

je stvoren da probudi pospanu ljubav gospodina markgrofa.

Listala je od stola i pošla nukoliko koraka s laki Jijašem Dok su oni drugi u

bučnom razgovoru, ona primijeti lakrdijašu:

- Uistinu, nema tajne koju vi ne biste nanjušili. Recite mi, dakle, Sto je uzrok

da je markgorf u posljednje doba sasvim zaboravio na mene? Njezine plamene oči

upiru se s ozbiljnim izražajem u Petra Pana.

- Dvije su stvari važne - veli on. - Ponajprije, vi ste preozbiljno shvatili

pustopašnog Danijela, a drugo, iskazali ste mu suviše vjernosti. Vjernost umara

njegovu ljubav. Čim on opazi da bi mogao biti prevaren, napušten, smjesta će se

probuditi i, evo moje glave, neće otputovati u Budim.

- Kako? On kani otputovati u Budim?

- Vi ne znate? Taj mladi lupež taji vam to? A ja vam velim: odlučio je

otputovati, samo vas molim da me ne odate. Znam točno da se sprema, a još

točnije znam da neće otići ako opazi da biste svoju vjernost mogli mirno

pokloniti drugome. To je barem tako jednostavno i svakoj ljepotici bjelodano.

Zamislila se i smrknula, a on je gleda sa zadovoljstvom i smješka joj

se:

- Petar Pan dobro je primijetio. Došli ste ovamo da vidite što je s

njime. *;

- Znam: u ovom je dvorcu neka zarobljenica koju drži Pencinger zbog nekog

veleizdajstva. Da nije možda ta žena odviše lijepa?

- Zašto bi onda putovao u Budim? Uostalom, spreman sam vam i tu pomoći. Malo ću

bolje pripaziti. A sad poslušajte: pozvao sam gore potkastelana, ali on misli da

zbijam šale. Ako ga vi pozovete, bit će vam vjeran udvarač. Pristao je, plavokos

i još neoženjen, a i Pencingerov pouzdanik. Ako ga omotate oko prsta, saznat

ćete sve što želite o toj zarobljenici. A ja vam obećavam sa svoje strane da ću

pripaziti na Danijela da vidimo s koje je strane puhnuo vjetar i pogasio požar u

njegovu srcu.

Vi ste divan čovjek Petar Pan, to sam uvijek govorila.

Došla je s njim već do vrata. On ih otvori i oni iziđu u hodnik. Još uvijek

nastoji da je što više pozabavi raspravom o markgrofu Danijelu dok je slugu

poslao neka u Marcelino ime pozove potkastelana.

On se već uspinjao.

- Vi ste đavo. Ovaj je muškarac uistinu pristao. Danas će biti nišan mojih

pogleda i pažnje - veli ona.

- A gospodin markgrof planut će kao nanovo zapaljeni kriješ.

Petar Pan opazi daje potkastelan obukao svečanu odoru, pokazujući time da je

ipak želio taj poziv. Ljepotica ga pogleda platnenim očima i nasmiješi se,

primijetivši:

- Kakva golema šteta da se vi dolje dosađujete dok tamo za stolom sjede gospoda

koja nisu zaslužila da im poklonim samo jedan jedini pogled.

Od njenih riječi i od pogleda potkastelan se gotovo smete, sretan primi ovaj

njezin poziv i sve troje ulaze u blagovaonicu.

Svi su pogledali k njima. Marcela povede potkastelana k stolu i posjedne ga uza

se, pogledavši samo kriomice Danijela. Očito se začudio, spazivši Pencingerova

pouzdanika, ne vjerujući svojim očima da ga uistinu knez poziva u svoje društvo.

Marcela je shvatila ovaj pogled sebi u

I0g i ona odluči da će se Čvrsto uhvatiti savjeta koji joj je pružio Petar

P”lfl

Dok su sluge nosi u < >ko ^.-1, cK> i puč Petar Pan se digne, uzme vrč i •tade

govoriti vrlo Šaljivu zdravicu. i" .- Obećao si nam Petar Pan danas neku

predstavu - opominje ga

“ Samo polako gospodine markgrofe. Poslastice se griskaju polagano, a ne gutaju

Noć je još duga. Za svaki sat imam svoju lakrdiju. Ako ustrajete do zore, bit

ćete svi pijani od smijeha.

Knez se okrene k njemu i opomene ga.

- Pazi. lakrdija^; uz naš stol sjedi i časna osoba.

- Baš je rimski poslanik zatražio od Pencingera da ga zabavljam.

Prikazat ću samo pristojne ludorije. A sada hitam u odjevaonicu da vam

donesem prvu poslasticu - -

I potrči iz sobe

Hodnikom se ra/liježe smijeh i/ blagovaonice. Gordana osluškuje na vratima, a

onda se vraća k svom sinu.

- Kako se to ružno smiju, majko. I kako viču. Je li to vama mrsko, m;i]čice?

- Obratno, vrlo mi je drago. Dok su oni tako bučni i nasmijani, dotle se nitko

neće brinuti za nas i lakše ćemo se osloboditi.

On slegne ramenima, gleda majku i odlučno izrazi svoje mnjenje:

- Prevarit će nas kan uida kad smo se ^prcinah na odlazak i kad SU nam rekli da

nas pred dvorcem čeka kanonik Benko.

- Ovoga puta ne mogu nas prevariti. Sada je ovdje naš prijatelj Stjepko. Dakako,

nitko ne zna da on radi u našu korist?

- Tako? A su i on radi za nas?

- Ne treba on ni n 01:0 radi 1 1. Već sama njegova prisutnost u dvorcu

znači zaklonište iza kojeg ćemo se osloboditi. nm:”?*;.”“*.”

Dječak se pmme k majci i šapćući pita:

- Ipak ćemo jednom u naš dom u

- Da, dijete moje.

- A kada to majko?

- Sutra, sutra sigurno. Najprije ćeš ti, a zatim ja.

- Kako najprije ja”.” To ne može biti. Zajedno ćemo. .,, ,...,,/•

- Ne. dijete moje. Bit će onako ka M ,am rekla. A kad OOf ttpttC da se ti

nestao, svi će za tobom u potjeru i hn re takva zabuna d* nitko Mfe paziti na

mene, a tek onda se mogu osloboditi i ja.

Razmišljao je i žestoko zanijekao glavom:

- Ne. Zašto ne bi bilo obratno"“ Ako nestancte vi, majčice, oni će se isto tako

rastrčati i tražiti vas i onda mogu ja doći k vama.

Kruta ozbiljnost 1e/i u lijepom licu. Bademaste oči zagledale se u sina. U2me ga

za ruku i privuče k sebi.

- Slušaj sad i odgovaraj. Možeš li učiniti sve što od tebe zatražim? Ozbiljnost

njezina lica podsjeća ga da se zbivaju važni događaji i °dgovori:

- Sve ću ućimii što god zatražite, majčice.

- Dakle, čuj: najprije treba da si hrabar da izdržiš.

141

140

- Kako ne bih izdržao. Gore mi ne može biti nego onog časa kad s" me tukli.

- Pravo veliš i neće biti gore.

- Spreman sam na sve, majko-veli on s nekim ponosom i čvrstom odlukom.

- Ponajprije, moraš se pouzdati u Petra Pana. On je naš prijatelj.

- Kad se moja majka pouzdaje u nj, pouzdajem se i ja.

- I možda ćeš u prvi čas doći medu tuđe ljude, a ne odmah " Brezovicu.

- Medu koje tuđe ljude?

- Svakako su naši. Najprije smo se nadali pomoći od jednog

plemića po imenu Jelenko Kušević, ali Petar Pan nije našao s njim vezu.

Svakako se moraš pouzdati u sve one kojima ću te uputiti. “ <

- A vi ćete biti tamo? “

- Sutra još ne.

Njegov pametni pogled zaustavlja se na majčinom licu i neka sumnja osjeća se u

njegovu pitanju:

- Uvijek govorite samo o meni, ali ja neću izići iz ovog dvorca bez vas majko.

."i” - Pokorit ćeš se mojoj zapovijedi.

- Nikada nisam bio neposlušan-odgovori s malo gorčine - ali...

- I ovog puta poslušat ćeš moje odredbe.

Promatrala je njegove oči u kojima se sve više javljala sumnja, razmišljala je

malo i prošetala po sobi, a on prati svaki njezin pokret. Onda Gordana sjedne:

- Dođi bliže, Damire! •”•”•*•”

Približava se polagano, sumnjičavo oklijevajući:

- Neposlušan si? Vidim da se odupireš želji svoje majke.

- Odupirem se samo vašoj namjeri da mene izbavite. Ja to neću. Morao bih se

uvijek stidjeti da sam seja, kukavica, spasio, a moja je majka ostala dalje

zarobljena.

- Zapravo me sada držiš u ropstvu ti. To ne može shvatiti i široko pogleda u

majku. Njena bijela tanka ruka pomiluje ga po crnoj kosi. Usne joj se nasmiješe:

-- Slušaj, Damire. Moja sloboda ovisi o tebi.

- O meni? Onda ćete odmah biti slobodni.

- Dok smo ovako zajedno, mogu me oni držati, mučiti me da tebe razapinju.

- Alija mogu sve podnijeti. Zar niste, majčice, vidjeli kako sam bio hrabar kad

su me tukli? Ali ništa nije tako sramotno nego kad te tuku.

- Istina je. Dakle, gledaj me u oči: ti bi dao sve da mene oslobodiš?

- Sve, sve, pa da me još deset puta tuku i to bih trpio.

- Sad razmisli: majka je zarobljena, a s njom i sin. Htio bi spasiti svoju

majku, ali je i on zarobljen. Što, dakle, da učini? Provući se na slobodu da

može osloboditi svoju dragu majku. Oružja nema. Ali ima um koji mu pruža

mogućnost da lukavim dosjetkama prevari neprijatelja. I tako se on jednog dana

lukavo izvuče iz ropstva i spašava svoju majku.

142

n ikle nije mačem mogao spasiti majku, ali je spašava lukavošću. Nye li

10 lijepo”.” . . . _ .. x

Da. ali ljepše je spasiti je mačem, mnogo ljepše.

Uvijek se. dijete moje, ne može osloboditi oružjem. Često je mnogo sigurnije

neprijatelj “-/igrati, izbiti mu iz ruke oružje. A to sada tražim od tebe. Moraš

neprijatelju izbiti iz ruke oružje kojim bi mogao uništiti tvoju majku.

Svaka mu riječ pada u dno duše U dječakovoj glavi razigrale se misli. Čini mu se

da stoji pred nekom velikom gorom V nju bi trebalo maknuti s puta. ali on je

ipak samo još dječak

- Ne znam, majčice, kako bih ja mogao izbiti neprijatelju iz ruku oružje?

Ali ja /nam, mali moj viteže. Samo ti ne želiš da izvedeš to veliko

djelo.

Te ga riječi gotovo posude Porumeni, oči mu zaplamte i, uhvativši majku za ruku,

žestoko prosvjeduje:

-- Želim majko, samo želim pokazati da sam hrabar.

Nije dovoljno da budeš samo hrabar nego i mudar. Mudrost je duhovni mač i kad

britkošću te mudu MI s\ hulaš HL pri iau-1”a, ne može se uspraviti. Nijedna

obrambena kula nije tako jaka kao mudrost u ruci hrabrog, poštenog borca Bilo je

golemih vojska, ogromnih oružja i golemih tvrđava sile. a sve ih je ra/rušila

mudrost pra \edii ne Davida. Mali je David mudrošću pobijedio silnog Golijata o

kojem sam ti jučer pripovijedala. Sad je tebi namijenjeno da budeš mali David i

da mudrošću pobijediš Golijata.

Znoj mu oblije čelo od napora da slnedi misli svoje majke i od navale uzbuđenja.

-- Recite, majčice, evo me, ja sam spreman. I pokorit ćeš se svakoj mojoj želji?

Pokorit ću se kao ;piavi vitez. Časne mi riječi -veli odlučnim ponosom kao

odrastao čovjek

Nikad nećeš zaboravu da si majci zadao Časnu riječ? Ne. nikad.

l poslušat ćeš sve što ti budu kazali oni kojima je poznato što ja

želim”.”

- Hoću. majčice

- l nećeš pokazati žalost, nego ćeš se uvijek nadati da ću i ja doći za

tobom? oj

- Hoću, majčice Bit ćete zadovoljni sa mnom.

-- Daj mi ruku mali moj viteže.

^ l kao ono posljednji put. prije nego šio ^LI Lia odveli u k u! n da ga tuku,

Piuza majka ruku. a on osjeća da izvršava neki veliki čin i daje obećao nešto

sto će mu prouzročiti boli Prepun je dojmova njenih riječi kojima je

-Tlačila njegovu zadaću i svladava jecaj sto mu se negdje i/ dna sre.i krade

Prsa. Ne da mu maha. potiskuje u a i čvrstom odlukom izleda u oči >vmoj

majci i očekuje da će od nje čuti što mora činiti. Očekuje da će mu majka

143

sada razjasniti što mora uraditi i preko čega sve pregaziti da izbije

neprijatelju iz ruke oružje.

- Damire, sada sam sretna i uvjerena da ću uskoro na slobodu, samo tvojom

pomoći, dijete moje. Upamti: u tvojim je rukama moje oslobođenje.

Uzela ga je oko struka i privinula k sebi:

- Još onog dana kad su Petra Pana napali Pencingerovi ljudi zamislio je on kako

da prodremo iz dvorca. Osnova je neobična, čudna i opasna.

- Ja se ničega ne bojim - naglasi on odlučno.

- Znam, dijete moje, ti se ne bojiš, ali to može biti sudbonosno za nas oboje. A

može lako uspjeti. Zato se veselim što su oni tamo u blagovaonici tako bučni i

raskalašeni. Znam da su već dobro ponapiti.

- Sad razumijem. Dok se oni budu veselili, mi ćemo dotle raditi.

- Naročito ti i Petar Pan, razumiješ?

- Ja? - opetuje on i lice mu se zažari, a oči sijevnu. Nešto mu se u grudima

širi. Čini mu se da raste, ramena mu se uzdižu, biva jak, velik, l ovakav će

učiniti ono veliko: izbit će neprijatelju oružje.

- Da, ti moj mali Davide, bacit ćeš kamen u sljepoočice Golijatu i on će sa

svojom silom pasti pobijeđen. I tada ću ja biti oslobođena. I mi ćemo se opet

naći u našem divnom domu u Brezovici i čekati povratak dragog oca.

- Kako će to biti lijepo, majčice, l kako će otac biti ponosan na mene.

Ona pogleda na vrata. Čula je korake i šapne:

- Netko dolazi! Čini se da je Petar Pan. Tako on korača.

Dvorski lakrdijaš, sav namazan u grotesknoj odori, ulazi tiho u sobu i

oprezno zatvori vrata. ,

- Kakva je situacija? ^ • "> 4

- Odlična! Nadam se da je ništa neće poremetiti. l

- Potkastelan? \

- Već sam ga predao u ropstvo lijepoj Marceli. 1

- Dakle, uspjeli ste?

- Svi su vaši savjeti, plemenita gospodo, uspjeli. Vi ste ovdje od svih

odijeljeni, a ipak pregledavate kroz sva zatvorena vrata i opažate ljude u svim

njihovim slabostima.

- U borbi s neprijateljem moramo uvijek tražiti samo njegove

slabosti. .^ sA

- To je najveća mudrost. <$$ J

- Svakako nastojte potkastelana što više opiti. ““l

- Što ne poluče vino i Marceline oči, to ću nadomjestiti s nešto malo opojnog

praška.

- Vrlo dobro, gospodine Petar Pan. Hoće li Stjepko do ujutro izdržati?

- Hoće. Žrtvovat će se. Kako ste vi izveli stvar sa svojim junakom?

- Moj vitez dao mi je časnu riječ i ruku. I on će to održati.

- Morate mu točno razjasniti da ga ja ne bih kojim nalogom povrijedio.

144

__ Moja majka se pouzdaje u vas pa tako i ja, gospodine - veli

-r _ Samo mi recite sve sto moram uraditi i ne bojte se. Ja se ničega

110 __ jošnikad uživotti nisam vidiolakvcujunakauovojdobi.a valjda

i neću nikad

Ta pohvala godi Damini jer je čula njegova majka i ljupko se

nab - Kad bude vrijeme vi ćete doći ovamo, gospodine Petar Pan?

Da. doći ću i treba daje Damir spreman.

- Ne boite se. sada ću s njim još točno raspraviti svaku sitnicu pojedinost, a

kad vi nađete zgodan L.v dođ”"e.

Ne mogu se ve/ati na vrijeme. S zavisi o raspoloženju i

momentu. Vidjet ću. Glavno je što prije. .. ...- •” , , ,a;

U MRAKU NOĆI

Pod ogradom Kuševiceva dvorca sjedi Draženić na zemlji. Vjetar je utihnuo. I

čitavo vrijeme osluškuje. Oko županova dvorca polako je nastala tišina. Pouzdaje

se u Jascnkinc riječi, ali nikako u šutnju njezina sluge Žarka. Nije joj ništa

odgo\oi m kad nm i e n.neilila da n u dira u njega i da nikome ne oda. I to ga

ispunja šumnima. Da nema toga, mogao bi ostati ovdje i tek onda umaknuti kad bi

bio siguran. Odavle bi mogao štošta čuti što mu je potrebno za ravnjanje, ali ga

uznemiruje Žarkovo držanje. I nakon svestranog razmišljania odluči da se makne.

Polagano se uspne na ogradu i prebaci se ope: u šljivik, a onda počne bježati.

Potjera je krenula ju/no, dakle, on se upućuje prema sjeveru.

Noć biva mrka i gusta i teško prodire naprijed. Neodlučan je i boji se da će

naići na progonitelje

Napokon je izišao na pustu poljanu. Bez daha potrči prijeko da Što prije stigne

u zaštitu stabala i grmlja.

Odlučio je da nikako ne ide prema lukavaČkim šumama ili prema samom dvorcu, l

tako odluči da će stalno uzmicati prema sjeveru, a tek kad bude siguran od

potjere, krenut će u Lukavac.

Nijeprivikao pješaci t i i bo teško korača, brzo se umara, ali ide

dalje, držeći u oku odabrani cilj.

Pred kapelicom stoji lukavački kaštelan. Pun je nemira jer vrijeme “ c, a on lc

okružen obručem nomaka sivog oklopnika. Ne može se

Taknuti i/ toga obruča, a ne po/i\ a -,\. ie vojnike u navalu, uvjeren da sivi

OKlopnik ima odviše momaka i Mauni: “hi ih A, i obio. Ovakoje ipak bolje

ra se samo zaokruženim i nada se da će iz toga kruga umaknuti.

p Da harem Stamslav dođe pogledati što on tu tako dugo radi u

n” govorusproti\nikorn”:”\e usudu K ^cda ua pozove jer hi to bio znak za

“ u k°ia hl po njega svršila kobno. Sva mu lukavost ovog časa

““ l”1""“1 “•Vl" 145”

Neki čudan udarac dopre mu do ušiju. Kao da su se sudarile dvije! konjske

potkove nekog umornog konja. Malo zatim jasno čuje trku konja. Sledila mu se

krv. On se ukoči da ne prouzrokuje nikakvo šuštanje. Sluh mu točno zamjećuje da

pridolaze konjanici sa sjevera.

"Potjera s ove strane?-čudi se, osjećajući da su s one strane pojahali ljudi.

Tko su?"

Ostane miran, nepokretan. U ovu guštaru ne mogu doprijeti jahači, to zna i leži

kao mrtav. Onda mu se čini da su jahači šuštali. Od njih ga” dijeli dobar komad

šikare. Čuje i neke glasove, ali samo kao mrmor. Znoj ga oblijeva. Novi strah

ulazi mu u kosti. Ležat će ovdje nepokretan, makar do sudnjeg dana.

Poljanom su projahala tri plemića: Smiljan Pogledić, Velislav Arbanasić i Darko

Mrnjavčić. Stigavši do šikare, Pogledić pozove drugove.

- Stanite, tu smo. Dvjesta koraka udaljeni od drvene kapelice. Bit će baš nekako

toliko. Dakle, moramo čekati.

- Tako ti je naložio sivi oklopnik?

- Ne, nisam govorio s njim nego s Jelenkom i on je tako odredio.

- Što veli na Draženićev bijeg?

• - Nije mogao vjerovati, a kad sam mu sve razjasnio, upita me hoćemo li se

pridružiti njemu da idemo u potjeru za bjeguncem. Dakako, odmah sam pristao.

Tada je odmah odjahao sivom oklopniku da mu javi poruku kapetana banderija, a

kad se vratio, saopći mi da je njegov zaštitnik odlučio drugačije: uhvatit će

baruna Pencingera. To je sigurnije nego hvatati Draženića po mrkloj noći. I

čujete: namjeravali su toga lupeža zamijeniti za Gordanu i sina.

- Bože moj, Vilena sigurno nije znala za ovu namjeru, inače mu ne bi pomogla da

pobjegne - veli Arbanasić.

- Ne vjerujem da je to učinila - primijeti Mrnjavčić. - Što vi mislite gospodine

Poglediću?

- Znam stoje rekla Luča i što sam kazao vama. Možda je služavka ipak primila od

Draženića kakvu nagradu.

- Jelenko nije spomenuo ništa o Vileni?

- Premda mu nisam imao kada ispripovijedati kako se spremio za bijeg, odmah je

uskliknuo: "To je učinila ona!"

- Mrzi je kao što ju je nekoć ljubio.

- Svi će nju kriviti, čitavo Turopolje.

- Daje znala što kane s njim, ne bi se na to odlučila, ako je uistinu ona.

Ovako raspravljaju tri plemića koji su poslani od kapetana banderija da

obavijeste Davora o Draženićevu bijegu, l pošto je Pogledić našao na straži

Jelenka, ovaj je odmah izvijestio Davora pred kapelicom. Odlučivši da zarobi

Pencingera i zamijeni ga za Gordanu i sina, Davor odredi trojici plemića da

čekaju.

Najednom se Pogledić obazre k drugovima: “

- Pazite, niste ništa čuli? Kao da iza nas škripi grmlje? “• “*•

Slušaju, nijemi, obazirujući se. • "*

148

Nešto je bilo, ali što i gdje? - primijeti Mrnjavčić šapćući. Može biti noćna

ptica, ali...

Sva trojica pažljivu osluškuju

Nekoliko časaku otplovi tišinom mraka, a tada odjekne mukli

prasak.

Naprijed, braćo! - zovne Pogledić i sva trojica potjeraju prema

kapelici -

Na zemlji leži Dražemu Kupa se u ledenom znoju. Prasak mu prolazi

kostima. Ne zna otkuda je. s koje strane dolazi i zastoje odjeknuo, ali mu

rivi ja da se negdje u blizini nula/i si\i nUopnik ili njegovi n H unci. Samo on

"ima vatreno oru/je.

"Naprijed, braćo!" - opetuje on sav u stravi. Ovaj poklik dopro mu je do uha. To

je potjera za n|im I)ni;jo ne može biti Odmah zatim topot konja. Sva mu je krv

zašumjehi u glavi, poremetila mu sluh i pobrkala dojmove. Ništa ne razabirc.

osini hli/inu pogit>el)i. Smatra se izgubljenim.

Slabost ga podilazi. Osjeća da gubi svijest. Gurne lice u grmlje. Mokra trava i

rosno lišće osvježuju mu čelo.

Primjećuje da je oko njega neobično tiho. Podigne glavu i sluša. Ne čuje više

jahače. Zar su propali u poljanu1” Ili su se pritajili i slušaju kako oko njega

škripi •grmlje? Odnekle dopiru povici, vika, krika, kreševo mačeva.

"Buka”“ Tko se bije?" Možda to Lučić dolazi u pomoć. Možda Pencinger se sukobio

s neprijateljima?

To ga ispunjava n adama koje mu vraćaju snagu. Sluša da zamijeti otkud dolaze

odjeci bitke. Oprezno i polagano diže se sa zemlje, ustaje i gleda u mrak.

Da, bitka je negdje pred njim. Ako se približi toj šikari?

Nikako ne može ostati o\die. Tamo u zaleđu šikare diže se tamno drveće. Kao da

je noć jasnija i opaža šumu, ili je vidi samo osjetilima? Svejedno, mora odavle

što brže, po svaku cijenu natrag, što dalje, od bitke, ali natrag. Ni na jug. ni

na sjever, već na zapad.

Strah ga diže na no.ne. Stade bježati prema zapadu, verući se teškom mukom kroz

šikaru.

Drhti, loniata. krči put trnjem što mu se zabada u bose noge, rukama kida

bodljikavo granje i bježi kao poludivlja zvijer.

Već dugo trči guštarom Odjednom Laje i/a sebe lomatanje, kidanje granja,

šuštanje lišća. trku. dahtanje, što li?

"Našli su trag. Hvataju me!"

U neprozirnoj tarri”i bježi. Netko mu je za petama, trči baš za njim, trči ravno

onim putem koji je uhvatio on. Sad je svršeno.

Ipak, ne da se tako lako. Još ima sn.iiie, još ima prisebnosti. Izvadi iz P°jasa

motku.

st h|kaČ “Za n-”cga Pnh!ižava se, a on još hita naprijed. Naletio je na neko

“ -• Zazvonilo mu u glavi, ali još se ne Ja, l /a njcpa ie čovjek. dasci.

On

^mahne motkom i bijesno udari. Motka mu padne iz ruke, ali kraje njega

paune nečije tijelo. To ga ohrabri i počne trčati još dalje, sve dalje. Posrče,

/c se, ponovo trči, skriva se iza stabla, onda zaustavi. Vao je na koliena,

149

sluša. Tiho je oko njega. Zar nikoga? Ubio je progonitelja? Ne dolazi a njim?

Ništa se ne čuje u šumi. Dakle spašen? - usuđuje se vjerovat Ustaje, trči dugo,

vrlo dugo, a onda osjeća da pada i svijest nestaje.

OKLADA PETRA PANA

Noć je zaplovila u susret praskozorju. U blagovaonici kneževskog dvorca oko

stola zamagljene oči, rumena lica, smijeh pijanih ljudi i krikovi žena. Glupo se

cere kneževi obrazi dok nadvikuje svoje goste:

- Mir, zapovijedani. Pristojnost tražim. Ovdje je visoki gost. Iz te vreve viri

lice Stjepana Brodarica. Nasmiješen je kao da ga sve to veseli i zabavlja, ali

njegov mudri pogled nešto kazuje Petru Panu.

- Mir, čujete li? - ušutka knez goste.

Potkastelan se ne može oteti pijanom smijehu od radosti što ga obuzima blizina

lijepe Marcele. Obujmio ju oko vrata i samo se smije, nemoćan da nešto kaže.

Vino mu je zaplelo jezik, a ljepotica pobrkala misli. Ništa ne zna, ničega se ne

sjeća i nikako ne shvaća da bi negdje bio neki barun Pencinger kojemu mora

služiti i polagati račune.

- Mir, rimski plemić hoće da govori - navijesti mladi knez. Pijana lica obazru

se prema nasmijanom Stjepku. Stoji uz kneza i drži u ruci vrč. To ih nekako

umiruje i čekaju što će biti.

- Plemenite ljepotice i gospodo, uskoro će zora proviriti na okna. Ja se

povlačim u svoje odaje. Petar Pan je već iscrpio šale, dakle, i vi biste” mogli

na počinak.

- Ja iscrpljen - krikne dvorski lakrdijaš uvrijeđeno. Začas je nasred stola. Svi

su se pomakli od njega dok on viče kao pomaman:

•#.* - Ovu tešku objedu moram oprati sa svojih obraza. ...

- Nema toliko vina da operete objedu - odgovori mu Stjepko.^ “•fftf - Nema vina.

Nema? Dobro. Ima vode. Vode!...

Svi se grohotom smiju toj riječi, a Stjepko uzima dalje riječ: r,(•”. - Ne biste

li opet hladne kupelji u opkopima, Petar Pan? "H, - Kupelji u opkopima?

"4 To pitanje podsjeća Danijela kako je Petar Pan skočio u vodene gra OKO

dvorca pa udari u smijeh.

- Okupajmo lakrdijaša, okupajmo.

•$• - Ne bih rekao da biste se veselili ponovno zaroniti u hladnu ku

• veli Stjepko.

"*” - Još mu je povezano rame. ife

•”.” • - Nije istina. Zdravo je. Okupajmo ga.

••”f* Hi”

- Ja da ne bih htio? Za sto dukata evo me -nr.viče lakrdijaš. Grohotan smijeh

poprati tu primjedbu, a Stjejiko nastavi:

- A ja vam velim: nakon jedne kupelji Petar PjMpašao je pet stotina.

;ata. ,-^j .%%• • 1

150

- Skupo cijenite, lakrdijašu, kupelj svoga tijda.” “ >“")

Opet bučan smijeh. .Nitko ništa ne primjećuje, samo hihoću. Zato siiepko

preuzima dijalog* lakrdijašem i upita:

s J “___ /a hladnu kupelj pet stotina dukata? Tko bi se za tu cijenu okupao u

opkopima?

- Ja. ja - viču gm redom.

- Vjerujem vikne Peta r Pan - ali nema nikoga medu vama tko bi platio. Svi ste

prosjaci. gladiM Ah” platili su mi takvu kupelj najednom carskom dvoru sa pet

stotina dukata.

- Gdje? Na kojem dvoru - pita Stjepko.

l knez opetuje pitanje, a.svi se opet smiju, dok Petar Pan odgovara,

vičući:

- Okladio sam se na caiskt i i Maksa njemačkog da ću

preplivati opkope dvorca za pet stotina dukata.

- Ne vjerujem, Petre i ane, da bi Škrti car platio pet stotina dukata

za vašu plivačku vještinu.

- Ne za moju. |*ć za vještinu mog pseta koje je plivalo sa mnom. Pseto je

plivalo u vreći - veli Petar Pan. Svi prasnu u smijeju

- Pseto u vreći? "ynviče knez. - kako je to moguće?

- Svezao sam pseto." vreću.

- I plivalo je?

- Jest sa mnom.

- l ti u vreći?

- Ja u svojem plastu Plivao sam kao vila tpovklfiO*,"m"9inp9etb

u vreći.

- Potopilo se u kaljuži?

Stigli smo do grauskih zidina, obojica junaci

Koji junaci?

Ja i moje pseto.

Pokaži nam tQ Petar Pan - vikne knez.

- Neka pliva u" vreći neka pliva - viče Danijel.

- Nemoguće je to - veli Stjepko.

- Kladim se za.tf. .

Vika i krika. Jedva se čuju njegove riječi, a dvorska budala oglasi:

- Oklada je: najljepM konj vašeg dvora, kneže!

- To si ti, Petre Paiu

- Ima još ljepših konja u ovom dvorcu.

Svi su ustali, svi viču. smiju se, a Petar Pan se razmahuje:

- Hoćete li, dakle, da vidite što ni kraljevi ne mogu doživjeti?

- Naprijed Petar Pan, naprijed. :. V.sh i.

I skače k prozoru, otvori i onda navijesti: --.aUti

Već puca zora, Idem pripraviti vreću i pseto. i) &(**.

- Ako se pseto uun Petar Pan? - Pita Stjepko. -"&$ oplda?

. ~- L zet ću sa sohnn , pseto kao zamjenuSDtkk, uzet

cu dva velika snažna pseta iz kneževske lovačke pasmine. ",<; .1

- Zbiya kanik to izvesti? - pita Stjepko.

- Duše mi, ho .

~- Onda ću još ostati da vidim tu lakrdiju. - Budite samo malo

strpljivi i čekajte da se vratim. Baš želim da vidite kako nisam pusti

hvalisavac. Odmah ću se vratiti. I potrči iz sobe.

Bučni smijeh zahvaća kneza i njegove drugove Danijela, Ruprehta i trojicu

plemića što su stigli s ljepoticama iz Krapine. Potkastelan ne može obustaviti

smijeh i sve bunca.

> - Potonut će on i pseto. Kladim se za vaš cjelov - šapne Marceli. i-

Ona odgovori prilično glasno da čuje Danijel:

- Želim da potone.

Danijel se namrštio i nešto promrsio. Zaokupljala je ona stasitog potkastelana

čitavu večer. Danijelova taština u pijanom raspoloženju sve se više buni, a to

Marcelu ispunja pravim ushićenjem i podstrekava u njoj nadu da se pogašeni žar

mladog markgrofa opet budi.

Svi su zabavljeni lakrdijaševom okladom i svi čekaju povratak Petra Pana.

PRED ZORU

Nad čitavim Turopoljem zavladao je mir. Tanraim nebom plaze odsjaji svjetlosti i

navješćuju da je zora na putu.

Sumom se razliježu glasovi ptica.

Dva konjanika izvlače se iz visoke šikare i ulaze pod guste krošnje stabla. Tu

je još mrak.

Oprezno i polagano kreću konjanici naprijed, gotovo se šuljaju. Jedan zaustavi

konja, drugi tiho pita:

- Zašto smo se zaustavili, gospodaru? ;”•" •>••”••: ,

- Prisluhni malo. Čuješ li? ;

- Ne čujem ništa, gospodaru. >;

- Netko je u blizini zastenjao. Slušaj! • ; . “ “v - Ovdje nije

bilo nikakve bitke.

- Ali možda se koji ranjenik sklonuo u šumu. ČujeS...

, “ - Da, netko uistinu stenje. ;fc”*x L*c”

; , - Neprijatelj? Ili tko od naših? Čini se da korača. < X -C

8$. - Kao da ide prema nama. * *W”

U tmini šume netko stenje, onda izreče gadnu kletvu.* v*

- Kako? To je kletva baruna Pencingera. Gdje bi M bn vtTK)

fctaom pa još ranjen? v<*V^"- <“*n

“•#** Ponovo se čuje latinska kletva, već nešto glasnije.”!"*.•• •”•; >

“••” •;”

- Ne varam se, to je njegova kletva. *• * s “

Jahači čekaju, a tada se jedan oglasi: &;it .

• . - Zar ste to vi, gospodine barune?

Onaj tamo kao da se prestrašio pitanja, a konjanik ponovi:

•i - Gospodine barune, prepoznajem vas po kletvi, a vi mene ne poznajete ni po

glasu?

- Tko si? - dolazi pitanje iz tame.

- Ja sam, Lučić. đ.j - Do vraga, dođite, gdje ste? Krv mi teče potokom.

• “ Pozvani se t konja baci na zemlju i koraci zaškripe u grmlju.

152

jedva vas prepoznajem, gospodine barune. Vani već bijeli zora, a tu d krošnjama

još je taka\ mrak Stoje? Sasvim ste mokri? P° od krvi. Glava mi je

ranjena. Povežite me bilo čime.

Odmah Lučić zovne s\ojeg momka i.razderu nešto u tami za povez.

- A kako ste vi stigli, Lučiću ovamo? - pita Pencinger.

Verao sam se da nešto saznam o Draženiću i nanjušio da je u 7 anovu dvorcu. Htio

sam se dm ući onamo, kad opazim na sve strane neku jurnjavu Turopoljaca

Neprestano se jahalo amo-tamo. Što mi je preostalo drugo nego da se sklonem.

Nisam se micao iz guštare. To je pametni je nego bježati na konju i na sehe

upo/orin neprijatelja \ Liko ^ie vi dospjeli ovamo, gospodine barune? Zar nemate

konja?

Ranili su ga ili je slomio nogu prigodom skakanja preko graba. l e /nam. samo je

živina poda mnom klonula. Ja sam onda počeo bježati. Lupeži su me progonili, ali

sam umakao u šumu.

- Bila je negdje bitka, tamo prema sjeveru?

- Sivi oklopnik pozvao me na dogovor osobno i htio me držati do danas pn je

podne da me onda \odi pred Lukavac i zamijeni za Gordanu s Dražcnićem. Odjednom

mi se si\ i počeo približavati. Vitlo me zarobili, a ja sam pobjegao kroz drvenu

kapelicu. Neprijatelj nije slutio da je tamo prolaz.

- Kako ste zadobili ranu?

Vrlo daleko od mjesta bitke. Neprijatelj me gonio, a ja sam pojahao kao strijela

u sumu. Kad mije konj ostao ležali, poučim u šumu Neprijatelj za mnom i udari me

u glavu. I tada sam pao, čudim se što me nisu pokupili i odnijeli

- Sigurnoje u šumi bila velika lama pa \as u di\ Ijoj tiei nisu opazili

- Bit će da je tako, a valjda sam ležao dugo bez svijesti. Kad sam se probudio

odlučim ostati nepomičan dok ne svane dan.

- Niste čuli moj dolazak?

- Nabija mi u glavi. Ništa nisam čuo, osim vašeg poziva. Već sam mislio da me

neprijatelj uhvatio

- U kakvoj se to lumi nalazimo?

- Mislim da je to općinska šuma, vidjet ćemo kad zadani. Ipak, hajdemo što prije

odavde Tu je moj momak. Uzet ćemo njegova konja. Važno je da što prije stignemo

- Moramo ravno u Lukavac.

- Dobro, samo što prije i/ ove šume. Nije daleko granica knežev-skih šuma, a

tamo smo sigurni.

Još nije sasvim sigurna ova sigurnost, ali požurimo se.

Dok su se spremali, K-nemiier pita Lučića: ••"-”• •• ",

O Draženiću ništa ne znate? *

Samo toliko da JL ostao kod županovih.

Zašto niste došli na urečeni sastanak pod jablanom? Trebao sam

i, i . Rekao sam već da su kružili neki jahači i nisam mogao izići iz

tako bes

,oi°n”sta Kon.isko kopito u noći je najsigurniji putokaz za progonitelja i sam

ostao svu noć saki neti. A da nisam, vi biste sada ostali ovdje

spomoćni ispričava on svoju kukavštinu.

153

l

Pencinger mu ne odgovara na njegove izgovore i kad se popeo sedlo, odredi:

- Sad ravno u Lukavac!

Izašli su napokon na jedan Šumski put i ustanovili da prol kneževskom šumom

prema dvorcu. Međutim, Lučić opazi daje Pencinger vrlo blijed.

- Ne možete dalje, gospodine barune.

- Magli mi se pred očima, isteklo je mnogo krvi iz moje glave.

- Najbolje da krenemo ravnim putem k šumskom dvorcu. Sad nft

možete u Lukavac. ,.

Kaštelani su nastavili put. Prevalivši kratku udaljenost, ugledaju kroz granje

kolibu.

- Gle, gle, lugari su već na nogama. Inače i po danu često spavaju.

Još nisu stigli do kolibe, kad im dohita ususret lugar. Zaustavivši $4 pogleda

povezanog kaštelana i prekrsti se: ...... - Zar i tu nesreća?

.:. Lučić se okosi na njega:

"t *• - Valjda nije kod vas ovdje nesreće? •>1<tJ

- Sad ne znam što bih rekao. Neka vaše milosti pogledaju, vm

Stigli su pred lugarsku kolibu odakle dolaze još dvojica lugar*!

pitaju: “

- Gospodin barun ne zna što se dogodilo?

- Što, govori! - promrmlja Pencinger bijesan od boli u glavi.

- Još je bila noć, kad je netko stao udarati po vratima kolibe. Mi smo izašli i

pred nama je pao čovjek. Nije nam odgovarao na pitanje. A kad smo zapalili

ognjište, nismo mogli vjerovati: bio je to gospodin Draženić. Ležao je kao

mrtav, sav razderan, bosonog i napola odjeven.

- Do sto đavola? Zar mrtav? - prestraše se Pencinger i Lučić.

- Blizu je smrti, barem se tako čini. Malo mu se vratila svijest, a onda opet

ostade nepokretan.

Lučić zapovjedi lugarima da iznesu Draženića na tratinu.

U prvim zrakama zore razabraše mladićevo blijedo Uče. Lučić se sagne k njemu:

- Budale - razgnjevi se na lugare. - Spava čvrsto.

- Ali kad je pao pred kolibom, bogme nije spavao. Bio je bez svijesti.

I Lučić prodrma svojeg gospodara. Teško su ga probudili. Trebalo je nekoliko

časaka da se sasvim pribere i napokon prepozna svojeg kaštelana Lučića i baruna

Pencingera. Obasuli su ga pitanjima, a on im odgovara kratko:

- Pobjegao sam iz županova dvorca.

- Zar ste možda ranjeni?

- Nisam ranjen, ali noge su mi razderane od trnja. Kuda sam sve bježao tko bi

znao. Najposlije sam zavarao potjeru i pošao prema sjeveru, a onda tek krenuo

natrag. Skrivao sam se u kojekakvim guštarama. Već su, mi bili za petama. •>$b

- Potjera vas je otkrila? - pita Lučić. >.#

- Svakako, netko je trčao za mnom. >•

• -t vv

Niste imali konja?

Otkuda mi još i konj”.” Lutao sam okolo kao kakva skitnica, a kad

ncm u šumu. najednom netko bje/i za mnom. Držeći u ruci još jednu

St”-g|u motku, udarim po njemu. Odmah se srušio, a ia jurnem dalje. Bježao

""“ dueo. dueo, i pao u nesvijev Probudio sa m se, a svuda je bila duboka

itsina A ja put pod UOgej sve do ove kolibe.

Kako do đavola1 C ime i. udarili progonitelja”7 pita Pencinger. _ Motkom

koja mi je još bila o pojasu.

- Da to nije ova - i Pencinger izvadi iza pojasa malo oružje za iiiLiie

napadaje.

_ Da. to je moja motka. Kako ste vi došli do nje?

- Pogledajte moju glavu pa ćete odmah znati kako sam postao vlasnik ove oštrice.

Našao >a m je pol- i. i M: IH” u” un “ _.”v-.am kva<“ mj”cn

- Nije moguće Onda ste to vi bježali za mnom? začudi se

Draženić.

- Bježao sam pred svojim progoniteljima i u mraku se sukobio s nekim koji me

udanu

- Ja sam trčao kao izbezumljen od straha, misleći da me netko hvata, udario sam

vas.

- Sad mi je ja si zašto me neprijatelj onako ranjenog nije odnio kad me udario

prijati -l

- Valjda nije rana opasna?

- Možda nije. ali glava mije svakako teška od vašeg udarca. Sva je sreća što ste

bili iznen H Da ste me udarili svim snagama, bila moja glava koliko god tvrda

sigurno bi se raspukla. Sad bih podnio još jedan udarac od same radosti što ste,

gospodine Draženiću, utekli. I ne slutite kakva je to sreća za mene. Hi |d -. i,

u /a m R- n u .M \as 11 ,i/ m ( mr< lanu i sina, ali razgovarat ćemo o tome.

Sada što brže u šumski dvorac da operete ranjene noge. a ja idem n Lukavac.

Ćurkom vam čun krv, barune, ne možete tako daleko. I čemu?

Gozba je i da knez ne počini kakvu glupost.

Dođite sa mnom, najprije će vam ranamik pružiti pomoć onda možete poći.

Da. istina, namazat će mi ranu, pa kad se još okrijepim, lakše ću odjahati.

Smjesta se dadov, na odlazak.

Lučić je predao svojeg konja Draženiću, a Pencinger se uspne na drugoga i tako

krenuše kneževom Šunkom. Stigli su pred drveni tamni dvorac, okružen visokim

hrastovim drvećem. I Pencinger i Draženić odmah uđoše g Veliku sobu gdje su im

donijeli ležajeve i pozvali starog čuvara koji je ujedno vršio službu ranarnika.

Odmah se latio posla da kaštelanu i Draicniću pruži pomoć. Probudili su plemića

Ferencija pa se °n požurio k njima i stai" ispitivati Draženića što se" sve

dogodilo jučer. Ali ovaj nije mogao u tančine pupovi K ii i ! prevelike

iznemoglosti, dok je "encinger unatoč rani ra/jašnjavan Inu n , plemiću što se

sve zbilo s njima, a onda iznenada prekine pripovijedanje i naglasi:

Sad moram u Lukavac da vidim što je tamo. Uznemiren sam.

Ne hi h vam savjetovao veli Ferenci. - Nećete stići u Lukavac.

54

155

Kako se ne bih sjećao. Rekao sam vam: Jelenko Kušević

nrestano vas progoni i^u-litc mu “--L- i dopustite da se imunu n dvorac St ra je

u Zagrebu. Jelenka nema, ,”iasmLi je, dakle, sama kod kuće.

A čemu se vi žurite? Vaš sivi oklopnik ionako ne može doći preJ

Lukavac i tražiti zamjenu kad je Draženić pobjegao. ;!

- Nemiran sam, nestrpljiv. Doduše, moj potkastelan je pouzdan, odlučan i

neumoljiv, ipak ne smijem kneza pustiti tako dugo bez nadzora, a moram doznati

kada odlazi taj rimski poslanik.

- Vaši obziri prema rimskom poslaniku preveliki su. Neka ga đavo nosi. Odlazio

on ili ne, duže se ne može čekati. Gospodin Verbeci u Budimu želi jednom imati

kraljevića. Odredio sam neka obojici pripreme jelo i piće.

Prihvatio je taj prijedlog i onda stade ispitivati čuvara dvorca da li n

tko vratio od njegovih vojnika. ]

- Da, ovdje, je Stanislav sa desetak momaka. Drugi se još nisu

vratili, očito se negdje kriju po šumama. .

Ferenci dalje ispituje baruna Pencingera kako je umakao sivom oklopniku, na što

on razjašnjava:

- Ja sam odlučio pobjeći kroz kapelicu, kad najednom dođe oklopniku neki čovjek,

očito da mu javi da je Draženić pobjegao jer oklopnik pojaha prema meni i veli

mi: "Vi ste moj zarobljenik!" Ja sam se, tobož, predao, sišao s konja i potrčao

u kapelicu. On nije slutio da sflj onuda može izići i odredio je momcima neka

pohitaju za mnom kapelicu. Straga sam jurnuo napolje, a onda uzeo konja prvom

momku i dao se u bijeg. Dok su se oni uhvatili u kreševo, ja sam odmakao.

Dalje nije mogao pripovijedati. Osjeti da mu je slabo i zatraži žestokog pića.

Ferenci odredi neka Lučić ide u Lukavac da vidi što se tamo događa dok se barun

ne oporavi. Pristao je, videći da ovakav ne može odjahati pa naloži Draženićevu

kaštelanu:

- Ispitajte je li knez jučer održao gozbu, kako se vlada prema potkastelanu i

prema drugima i kad odlazi rimski poslanik. Jednom riječi: želim znati sve što

se događa. Požurite se i uzmite u pratnju Stanislava i nekoliko momaka.

- Čekaj, Lučiću, zadrži ga Draženić - odvedi me u moju sobu - jedva stupam.

Otišli su iz blagovaonice. Lučić uvede Draženića u lijepu prostranu sobu,

kneževski uređenu. Drvene stijene obložene su slikama i oružjem, naslonjači i

stolice presvučeni sagovima, postelja natkrita zelenim svilenim zastorima. On se

zaustavi usred sobe i pogleda:

- Lučiću, mislio sam da nikad više neću vidjeti ovu svoju raskoš. Dal

su mi odrezali jezik, ubio bih se. •"

- A to je sve skrivio Kušević. Klet ću tog mladića kako ga još nitko | nije

kleo.

- Tvoja je kletva pobožna molitva prema onom što mu ja želim, a što želim, to ću

izvršiti.

- Osvetu je zaslužio.

- Osvetu veliš? Premalo. Ne znam kako bih nazvao ono što sam njemu namijenio,

ali slušaj. Zvao sam te da me otpratiš u ovu sobu jer ti moram reći nešto važno.

Jednog dana, dok sam boravio ovdje u ovom dvorcu, a ti čuvao u županovoj kući

moju vjerenicu, iznenada si došao k meni da mi nešto predložiš. Sjećaš se? Ono

zbog Jasenke.

LJirabit ću je

sebi na veselje i odvesti u neko zaklonište u blizinu ovog

dvorca Vi ste me odvraćali od toga, zabranili da učinim otmicu.

Da, jer su svi županovi momci govorili da si ti u/eo na oko mladu Kuše\ ićku. I

kad bi netko Jasenku doveo, posumnjali bi županovi na tebe onda bih te morao

otjerati ili bi po tebi pale prve sjene tragova za mnom I bilo bi tako. Danas

više nemam u/roka skrivati se. Jclenkoje razotkrio

moje liee i neka mu je sada otkriveno. Neka on prvi okusi posljedicu svojeg

otkrića.

- Što mislite, gospodaru”

- Kad su me jučer vodili svezanog prema županovu dvorcu, vidio sam Jasenku kako

se sakriva iza grmlja i gleda kako mene osramoćenog vodi njezin brat. Čim sam je

ugledao, sjetim se odmah tvojeg prijedloga i odlučim: ako u teče m iz ruku

njezina brata, onda će sestra isplatiti taj njegov čin Reci sada Lučiću:

djevojka ti se još uvijek sviđa?

- Ne pitajete, gospodine Draženiću, nego izrecite ono što očekujem!

- Dobit ćeš Jasenku kao prvi uzvrat Jelenku.

- Gospodine, kunem se: bit će mi dvostruko u slast kad mi je darujete i? osvete

Jclenku

Uzmi je. Ta će mu oštrica rasparati srce.

- Onda mi dopustile da uzmem vojnike danas predvečer.

- Prekasno.

- Zašto prekasno.” Po danu ne mogu u Turopolje.

- Jučer u prvi čas bijega skočio sam preko njihove ograde da se sklonem od

potjere, oslonivši se na pravo azila. Tada sam saznao iz njezinih riječi da ona

danas putuje u Zagreb.

- Već danas?

To bolje po te i Sigurno će je pratiti, osim Žarka, i njihove sluge, Dakle, uzmi

nešto -Vojnika, neka ih vodi Stanislav. Odšuljajte se svi uz veliku močvaru.

- Ako Jelenko prati sestru?

- Bit će to samo komad puia Do prijevoza na Savu ne može s njom, on ima sada

brigu oko turopoljske općine. Svi oni pa i on moraju sada čuvati općinu i sve

dvorce jer se nauaiu nasoi odma A”!I Dakle, njega neće piti do Save, a ti

dočekai Jasenku bliže. negdje oko močvare. U gustoj šikari lako ti se sakriti,

dočekati djevojku na putu i oteti je.

- Gospodaru, vaš mučitelj Kušević ispit će danas prvi vrč otrova.

- Neka ga ne ubije jer imam još mnogo vrčeva za njega.

- Vi mi nala/ete da uzmem Stanislava. Prije bih morao zamoliti gospodina baruna

Pencingera da mi ga otpusti.

- Nikoga ne trebaš umuti k:u: ja određujem. Tu sam gospodar ja i s o odredim,

barunu mora biti pravo. Idi odmah u Lukavac kako ti je ° rcdi°- ah se ne \ raćaj

o\ amo, nego se odande požuri ravno na otmicu.

e zadržavaj •-,. du^, u Luka\cu, ula\noje da vidiš i čuješ što tamo rade.

Ko je štogod važno, šalji samo poruku, a ti idi na veliku močvaru.

157

56

.; - Slušam, gospodaru, vašu zapovijed više nego ikad. . > - Želim ti

veselu zabavu s Jasenkom. A sada, glad me mori. •• Draženić ide opet u

blagovaonicu, a Lučić pohita iz sobe u dvoriš Tu je već nestrpljivo čekao

Pencingerov pouzdanik Stanislav i reče:

- Već je krajnje vrijeme da idemo. Gospodin barun mi je zaj vijedio da se vratim

iz Lukavca još prije podne.

- Imam drugi plan. Brzo sada najkraćim putem u Lukavac, još priji podneva imamo

izvršiti nešto važno, ali o tome ću te uputiti puteni. I pojahali su šumom da

što prije stignu u Lukavac.

PSETO U VREĆI

Nakon odlaska dvorskog luđaka Petra Pana iz kneževske

blagovaonice, čekaju uzbuđeno knez i njegovi gosti objavljenu plivačku,

produkciju. •

Ni o čemu drugom ne govore, već samo o okladi Petra Pana. Stjepko stoji u

središtu pijanog društva. Čini se kao da ne opaža njihovo stanje i raspravlja o

mogućnosti i nemogućnosti izvedbe koju im je najavio lakrdijaš. Naročitu brigu

Stjepko Brodarić posvećuje potkastelanu koji je posve zaluđen uz lijepu Marcelu

i omamljen od pića. I ne misli kako Petar Pan kani izvesti lakrdiju niti gdje

niti što mu sve treba učiniti da uzmogne odigrati predstavu.

Svi su nestrpljivi, obaziru se na zatvorena vrata, pitajući se:

,/^ - Gdje je tako dugo? Zašto ne dolazi?

“"•• - Da nam nije objesio drsku laž i sada nam se ruga?

"v i - Objesit ćemo mi njemu oko vrata uže - prijeti knez. ,-iifc

- Strpite se, gospode i gospodo. Valja još malo čekati - naglaaii

Stjepko. - Možda ima kakvih problema. Ako ne laže, on će dokazati da

može izvesti što je obećao. ^5

- Razumije se samo po sebi -MS potvrđuje Marcela. - Mora dokazati.

- Ako je pobjegao pred svojom okladom? - upozori jedan od gospode.

"u. - Zavrnut ću mu vratom - muca potkastelan. s;s I dok se svi vrte i

raspravljaju, ulazi sluga i najavi: ^*ii - Njegovo veličanstvo!

Zanijemjeli su. Svi su kao kipovi, samo Stjepko stoji mudro medu njima i zuri u

vrata.

Pojavila se visoka pojava u crnom plastu do poda. Na glavi mu papirna kruna.

- Lupež! - vikne Danijel. - To jet>n. Eto, nasadio nas je. Na vratima

prosvjeduje Petar Pan:

- Varate se, markgrofe. Gospode i gospodo, sve je spremno. Predstava će

započeti.

- Čekaj, čekaj Petar Pan! - vikne mu knez - a vreća? A pseto u vreći? Nećeš

zabašuriti svoju prevaru. Izgubio si konja na okladi.

158

Kncževski konj je moj. Predstava započinje kad vi zaželite.

Odmah, odmah1 - viču svi redom.

Onda molim neka se visoko rođena publika uputi u gledalište

mojeg kazališta.

mJ I Gdte je kazalište”.”

_ Gore u sjevernoj kuli. Odande je najbolji vidik na opkope. ;”

Hoćemo li uistinu vidjeti pseto u vreći? - zapita Stjepko. “

U kulu. u kulu! viču svi, gurajući se k vratima. “ !”^

Lijepa Marcela uzme za lakat svojeg kavalira potkastelana. Danijel

Ijutito pogleda l.jepoiK Petar Pan to opazi i malo ga povuče za lakat:

- Jučer ste me molili neka vam skinem Marcelu s vrata, a sad se bunite što sam

izvršio i želju i predao je potkastelanu.

- Ja sam te zamolio u,i skn r , isvrata? - pita on začuđeno.

- Tojemoliomarkgi i koji ii •••-ml; vina. l tako sam učinio po

vašoj želji i potkastelana gurnuo vašoj bivšoj ljubavnici. Dakle, ostavite

Marcelu. ili više ne čc/neu za Gordanom.

Mladi je markgoi t podigao omamljenu glavu i uzdahnuo:

Petar Pan Lve bih žrtvovao da mi je dotaći one divne usne cjelovom.

Mladi gospođini, strpljivost je vrlo korisna taktika. Zatim Petar Pan digne svoj

glas i vikne gostima:

- Samobr/o. Jačckam. moji PM čekaju, i konj čeka i čitav kneževski dvor. Pazite

i suzdržite se od smijeha da ne bi dvorski ranarnik morao siti trbuhe još prije

nego Št<> mrja šala/apli\a p<>\ r-”,:nom opkopa. MogUUZeti vaše velike lovačke p

kneže?

• " i-”t”f •

Uzmi ako hoćeš čitavu moju psetarnicu. Sani<> požuri da ne

čekamo.

Vikom i kukom ispunilo je društvo hodnike. Knez prednjači i

vodi ih gore u kulu

Pelar Pan je pohita e. oi \orem m i n |i mom. Tu se zaustavi, pogleda za

gostima, onda duž trijema. Nikoga nema u blizini. Svim slugama i siražama

navijestio je lakrdiiaš MH će \idieti i svi MI pohitali na puškarnice i prozore

da bi gledali to čudo koje će prikazati dvorski luđak.

U licu Petra Pana^hrUia. napetost u po^iedu. u km , u svakoj misli. Napetost mu

je u svakoj žilici tijela pojačana bukom gostiju i tišinom injema na

prvom:<Jt"pi i svakom sjenom u još mračnim kutovima hodnika...

Na otvorene irijemo\c padaju s obzorja svijetle zrake sunca.

Buka kneževih gostiju nestaje, Petar Pan potrči prema Gordaninim

odajama.

L1 velikoj sobi stoji ona, pred njom Damir. Potpuno je odjeven u neko

otrcano odijelo i obučen n srti”siii, “ i?”i u”i. Vi :”I.m:m Viinkik”i” ->i.l.

Up.-il oga viri rubac kojim inu je svezana duga kosa. Dječakovo lice izražava

odlučnost, odvažnost i pažnju. Sluša što mu majka razlaže. Njene oči c"aju u

duši svog jedinca svaki pokret, svaki osjećaj, l smiješi se lice od P” očitanih

osjećaja s dna duše sina i rumeni se kao vedrina nebeska u zoru Pa mu govori

tiho:

159

l

- I kad stigneš, sinko, kanonik Benko će te sakriti.

- A kamo će me sakhji?

- To će on sam odrediti:-"“ i - A kada ćete doći za mnom, majčice? - pita

Damin. - Dana"

- To još ne znam, srce moje. Sve ovisi o tome da se ne susretnemo] Pencingerom

ili s kojim od njegovih pouzdanika. Nadam se da dani nitko od njih neće doći u

dvorac. Izvršiš li sve točno, dobro i od važnoj ćeš kao David praćkom pobijediti

Golijata. Ti ćeš budimskoj sili izt oružje iz ruku.

- I neće ga više nikad moći dohvatiti, majčice. Tako mi časti, j

- Sloboda tvoje majke sada je u tvojim rukama.

Sav se upro, uspravio, a na lice mu pada mirna samosvijest: i - Neću je

pustiti iz svoje ruke nizašto na svijetu, o - Kad ti budeš zaštićen od

silnika, bit će tvoja majka slobodna.! djtfcaj mirno. Već se zadanilo. • -

Čuješ li? To oni idu u kulu da gledaju.

- Neka samo gledaju - veli dječak odlučno.

- Odmah će Petar Pan - veli Gordana. ,

Približi se k vratima i osluškuje. Izvana kucanje. Ona odgurne zasuni

Pojavi se Petar Pan groteskno namazana lica, korakne u sobu i mahne

rukom:

yy - Sad brzo!

r . Gordana se okrene. Majka i sin gledaju se okom u oko. Njegove 4JRnice

sjaju.

- Sine, viteže moj. Davide naš, naprijed! Do viđenja! , Pružila mu je ruku.

On udari svojom o majčin dlan.

- Do viđenja, majko!

Nije se odazvala želji svojeg srca da ga ogrli. Ne želi raznježiti njegovo

Damir korakne na trijem.

Petar Pan ide prvi. Odmah su nedaleko od Gordanine sobe vrata Stjepkovih odaja.

Lakrdijaš ih otvori. Damir ulazi i opet ih zatvori i pohita u drugu sobu. Tu je

na uzici svezano veliko lovačko pseto. Damir se sklone u jedan kut i ostane

mirno Čekati.

Vani pak Petar Pan pobrza niz trijem, preskakuje stepenice u prizemlju. Već je u

dvorištu.

Ni žive duše nema, svi već odavno čekaju na puškarnicama i prozorima da odande

gledaju kako pseto pliva u vreći. Kao perce na vjetru preleti lakrdijaš

dvorištem i ulazi u tamnu vežu. Tamo je mala izbica u kojoj spava vratar. Petar

Pan ga strese:

- Ustaj, hitro, zove te potkastelan u kulu. Čuvši to ime, vratar prebaci na sebe

ogrtač i još onako snen pohita za dvorskim lakrdijašem. Ovaj ga vuče uz

stepenice i veli.

- Što se dogodilo?

- U kuli je potkastelan.

- Budalo, ništa, svi su veseli. Hoće potkastelan da izvedem ludoriju na veselje

rimskom poslaniku i zato treba tebe.

Uspeli su se u prvi kat pa onda u kulu. Petar Pan ostavi vratara:

- Čekaj da te najavim. , *. . “ > . “ ,<;

l ude u kulu Bučna krika i prosvjed saspe se na njega:

Još ste tu, a mi čekamo? - spočitava tobože Stjepko.

Lupežu! - viče knez. - VučeŠ nas za nos? ;

_- Za zdnuu pamet vas vučem. Ne mogu izaći u opkope na

zatvorena vrata

Što? Ne /naš ih otvoriti, glupane?

To je služba vratarova. Evo, to je! - hitro će Petar Pan, otvori i /o\ne

čovjeka. ,,

Na vrata proviri snena kuštrava glava, a lakrdijaš se okrene potkastelanu:

- Gospodine, zapovjedite mu neka mi otvori vrata da izađem sa

psima.

Potkastelan {jedi uz Marcelu. Ona digne viku:

Kakve gluposti, Petar Pan. Vi tražite izliku da ne morate plivati. Razumije se.

gospodin potkastelan određuje, l nas dvoje imamo svoju okladu nasmije se ona

svojem udvaraču, a on digne ruku i mahne zapovijedajući vraut “.L

- Glupane, idi, otvaraj! Žuri se, tornjaj se!

- Asadotu nik l iii/iinlk”- vikne im Petar Pan mirno, a srce mu bije u prsima.

,

"Jedino sam ovu zapovijed teško očekivao. Sad naprijed!" Tek sad ga?alv ,,L;

u/hiiikn”c i\i uK i MI k. Pred njim korača vratar. Požuri se n ; i cii. moram

uzeti kneževske pse. Evo me odmah za tobom.

Idem. idem. I čovjek silazi pa se žuri naprijed niz stepenice, a Petar Pun

potrči hodnikom u Stjepkovu sobu i šapne:

Hajde!

Onda Petar Pan \y\ \ >.”. [• i inivniijemi 0^1 umnu vreću, raširi je na podu i

namigne Damiru:

Sad lijepo Slani ovdje. Evo tu, tako kao što ti je jučer pokazala

majka. “““

Već znam j stupi u sredinu vreće.

- Sašio sam ovalu v/rku \i cx”ti cb luli u nju mogao smjestiti veliko lovačko

pseto, a zaprau da ima mjesta za ovako Čestitio razvijenog momčića.

- Dobro je. samo požurite! - veli dječak.

- Pazi i učini sve kao što smo jučer iskušali pred majkom. ^ouzdajem se u tebe.

mlaeli junacc

- Možete se pou/dati Sve ću činiti kako je rekla majka. J etar Pan oprezno diže

tkaninu oko Da mira. a tijii nieuo\oni tilavom sveže uže f*" čitavo je Damirovo

tijelo u vreći.

-7 D;”kle, sad se uhvati /a moje rame Vreća je dovoljno široka da se možeš

držan. Samo čvrsto da ne padneš,

-- Sasvim je dobro, već sam se uhvatio. Možete ustati. vu, °” slraga

odozdo poduprijet ću ti noge ljevicom, a desnicom

t, uz.cu ovoga psa

160

M f ,(iv i

161

l

l lakrdijaš se digne. Otvori vrata, uzme uzicu lovačkog psa pa iziđe naj

trijem. l

Polagano se spušta stubama.

U prostranoj vreći Damir se drži objema rukama čvrsto za njegova

ramena. Izgleda kao da je pseto u vreći prednje šape položilo na njegovo

rame. ,,

Pod teškim teretom Petar Pan hitro prijeđe preko dvorišta.

Stigao je pred mračne svodove veže. Ne vidi vrata, ali osjeća da je u i

blizini i stade oponašati psa. To izazove lovačkog psa što ga vodi na uzirt|

uza se i nastaje lavež. ;

- Hitro otvaraj - viče Petar Pan. - Jesi li spustio most? Pseto ćem| razderati

vreću.

- Nije mi gospodin kaštelan zapovijedio da spuštam most. i

- Glupane, samo se po sebi razumije. Kako bi me pot kaštela n slao sa psima

onkraj opkopa, a da mi ne spusti most. Zar ću letjeti zrakom. Žuri se. ovaj u

vreći prokleto me nateže.

- A što će to biti. moj gospodine? - pita vratar.

- Smijeh kakav Lukavac još nije vidio - odgovori Petar uzbuđen, slušajući kako

se okreću kotači i škripi most.

Da pri k rije uzbuđenje i ne mora odgovarati vrataru, nepresta oponaša lajanje,

a onaj kojeg drži na uzici žestoko odgovara.

Bučni lavež ispunja čitavo dvorište. SlužinČad dotrči, ispitu, ogledava se. Čini

se kao da se psi među sobom kolju. U okviru ulaza u v stoji Petar Pan i viče iz

tmine:

- Brzo gore na stražarnicu, želite li dospjeti da vidite kako pliva “•”“ -

Hajte, gospodine Petar Pan, most je spušten.

Pred lakrdijašem je otvoren put. ““

"Ako sada naletim na Pencingera ili njegova čovjeka u blizi svršeno je!"

Ali se odmah predomisli i sam se upućuje: "Dođe li tko. bacit ću se 6 Damirom u

vodu. On je spreman na to."

Laganim korakom prijeđe preko praga i već je na mostu. Iza njega id* pseto.

Petar Pan pognute glave zalaje, pseto se odazove.

- Razgibaj se i glavom i tijelom - opomene on Damira poluglas:

- kad god ja zalajem. ti opetuj kretnje.

Glava u vreći se upire kao da bi htjela prodrijeti kroz platno, a tijelo žestoko

razgibalo. Sve hitrije korača Petar Pan nad opkopom, n dragocjeni teret pod

kojim se gotovo sav izmorio.

Od časa do časa on bi zalajao. Lakrdijaševo je lajanje tako spret spojeno s

gibanjem tijela na njegovim leđima kao da je u vreći veliko pset koje se otimlje

i laje, ne bi li "e\pslobodilo platnene tamnice.

- Sad smo već blizu obale]- tiho primjeti Petar Pan. - Drži se.”

Damire dobro. /

- Ne bojte se. Čvrsto sam se uhvatio. Zar ne osjećate?

- Od uzbuđenja sam neosjetljiv. Vidim njihove glave. .Lomat sobom koliko god

možeš, ali pazi.

•"*>•• I nanovo zalaje, dražeći neprestano lovačkog psa što ga vodi sobo As kule

nad opkopima razliježe se smijeh.

162

Knez1 njegov i gosti gledaju Petra Pana kako je već prešao polovicu mosta i

hihoću Padaju primjedbe:

Nosi na leđima psa u vreći, kao da je pseća pjestinja.

Golemo lovačko pseto moglo bi ga razderati - veli Marcela.

Kako se otimlje i lomata glavom.

Past će mu s leda u vodu.

Drži se pseto osjeća da mu prijeti pogibelj - razlaže Stjepko pijanoj družini.

Njegov instinkt ga nuka da se čvrsto opire o njegova

Ali ipak .prosvjeduje. Htio bi se osloboditi te nemile haljine. Istina je. ali

će se držati njegovih ramena jer pod šapama osjeća

čvrsto tlo. Neobično je profinjen instinkt psa. A zašto vodi onog drugog?

-- Ako onaj u vreći pol one. uzet će o\oe drugog. Tako nam je barem rekao

razlaže Stjcpko Naravno, ako sve to skupa nije jedna od njegovih smicalica

Ugušit ću ga veli knez. - Jao si ga njemu ako nas prevari.

Već je daleko primijeti lijepa Marcela, naslonjena na potkastelanova ramena. <

>n ^e MI\ trese od smijeha. od neviđene komične pojave s teretom na leđima.

Svako gibanje u vreći čini im se strahovito smiješnim, prikazuje im se kao da

pseto u vreći laje. Ta je varka to vjerojatnija što se nad glavom Petra Pana

neprestano odražava gibanje glave i svima je u predod/Ki da\a pse:. i /a \ e/a n

n L” LI \ reći koje neprestano laje.

On će. dakle, s obale opkopa s tim psetom u vreći preplivati natrag do veže?

upita sada lijepa plavuša, Marcelina drugarica.

Vidjet ćemo hoće H uistinu preplivati - primijeti Stjepko.

A ja vruće želim da uspije - odgovori potkastelan i žestoko stisne Marcelinu

nadlakticu

Stjepko ih nastoji zabaviti razgovorom.

- Nešto takvo uistinu nisam \idu>. Ako mu (o pode za rukom, onda doista može

prisvojiti nasKn kralja svih budala, mislim dvorskih budala. A ja ću bili Iraez

tom kralju i njegov gospodar - veli Rrandenburg.

Bit će ures i ponos \asegd\ora nastnješi se Stjepko i onda opet "Pozori društvo

na Petra Pana.

Svima su oči mutne, krv a\ c, zamagljene, a svi bulje onamo željni da Mde

obećanu šalu dvorskog lakrdijala.

Eto ga. Stupio je na obalu. Ali i dalje nosi svoje pseto na leđima.

Sto je to”? Ne vidim ništa srdi se Marcela. - Zašao je u šikaru?

Smetu nam vidiku tumači Stjepko. - Čitava je obala zaraš-

^"a visokim grmljem, ali naći će on već zgodno mjesto da se baci u

otlu Si> svojim plivačem u vreći.

, . je je? Hoće li već jednom? - uzvikne potkastelan od nekog on l "c8

u/hutienJa kao da ga obuzima neugodna slutnja. To smjesta ^ “ atjepko i baci se

pomoć primjedbama:

Tamo lijevo grmlje je vrlo nisko. Sigurno će odande započeti

163

svoju plivačku vještinu. Gledajte dignuo je uvis svoj klobuk. Daje nan znak.

nitko od njih ništa ne vidi, svatko smjesta odobrava

Premda potvrđuje:

- Vidim pero s njegova klobuka. Uistinu domahuje-primjeti kn" kako bi dokazao

rimskom poslaniku da mu je pogled bistar.

I dok su svi utihnuli, pojavi se uistinu iza niskog grmlja Petar Pao

žestoko okreće u zrak svoj klobuk. H

To već unaprijed izazivlje u njih sliku koju će vidjeti. ,.

Petar Pan ponovo nestane.

- Zaplivaj, Petar Pan. Ako ne preplivaš, zaronit ću tvoju gubicu.!

dno opkopa! - viče potkastelan. J

Da se što više odvrati pozornost od Petra Pana, Stjepko ljubazni oslovi

potkastelana:

- Vaša je želja osobito vrela da Petar Pan stekne okladu? "

- I ja sam to primijetila - smješka se Marcela - pa ispod oka zime k Danijelu

koji je tog časa gledao Stjepka, a Marceli se čini da promatra nju. To je ponovo

obraduje pa se upušta u daljnje raspravljanje sa Stjepkom.

- Sav je izvan sebe gospodin potkastelan od želje da Petar P< prepliva opkope.

- “Vjerujem da će preplivati - odvrati mladi poslanik - no, hoće preplivati

pseto u vreći, to još nitko od nas ne može potvrditi. ^_ - Ustrijelit ću Petra

Pana i pseto ako ne preplivaju.

Ta potkastelanova izjava pobudi kneževu pažnju pa mu dobaci:

- Valjda vam nije obećao polovicu svoje oklade?

- Vaša kneževska milosti, ja imam za sebe svoju okladu - i stra pogleda Marcelu.

- Gle, gle! Sad ćemo čuti još jednu okladu! - uplete se Danijel, a

naročito razbudi barunicu Marcelu i stade živo zapletati razgovore da MJ

Danijela što više nadražila ljubomorom. Stjepko joj pomaže skromnim i;

serioznim primjedbama. .”

S onkraj opkopa na obali iza visoke šikare Petar Pan je pokleknuti;

skinuo teret s leđa, a zatim šapnuo Damiru: ,

- Sada ću dobro promotriti ima li koga u blizini.

- Zar ovi iz dvorca ne vide dolje k nama? - zapita dječak dok Petar Pan odvezuje

vreću.

- Ne mogu vidjeti nikako ovamo, a ja ne vidim ni žive duše u blizini.

- Onda moram smjesta otići? , “i - Tek kad se ja bacim u vodu i viknenu

Naprijed!

Dok ovako razgovaraju, skine Petar Pan s Damira vreću, natakne mu klobuk na oči

i primijeti:

- Tvoje bademaste oči jedina su opasnost, mladi viteže. Po njima tt mora svatko

prepoznati da pripadaš gospodarici Brezovice.

- Ako mi tkogod pogleda u oči, ja ću žmirnuti kao kad čovjeku sunce pada u oko.

Ne bojte se.

- Što ja tebe opominjem kad si sam dosjetljiv.

- čujete li kako viču tamo na kuli? Smiju se. Čemu?

164

Rad je ljudima puna glava vina, onda im je sve veselo i smiješno. \ to je.

vidiš, trebalo nama.

psa da hi ga varkom strpao u nju.

To mu je brzo pošlo /a rukom, ali

Dok s njim razgov a i a. I Vi a r Pan ponovo raširi vreću i stade milovati

pseto se otimlje, laje i baca se na

tbijeei.

noge pokušava por

Gle. to će mi poslužiti kao izvrstan uvod - veli Petar Pan. -

Čekaj, sad moram dati /nak rimskom poslaniku neka ih zabavlja dok se nas dvojica

dogovorimo

I pohitao je iza visoke guštare i stao mahali klobukom Onda se opet \rati Damiru

koji sjedi na zemlji, sakriven i pažliivo gleda preda se u šumu i opet ravno

putem kraj opkopa.

Lakrdijaš se sagne k Damiru i razjašnjava mu:

Odavde do one šumice je ledina. Bilo bi najbolje da pretrčiš, ali mogli bi te

vidjeti. Pođi, dakle, dužim putem koji je sasvim siguran.

Tako je odredila moja majka.

A sada gledaj. Moram ti razložiti čitavu sliku. Poći ćeš uz ovu živicu Gdje god

je nešto niža, sagni se. Tamo na kraju prvog opkopa, ondje je iiuštara visoka,

tamo si sasvim siguran i ne može te nitko opaziti iz dvorca.

Ako me i opaze, moj klobuk i ovo odijelo neće nitko prepoznati.

Sve sam sa Stjepkom i/mjerio s kule. Točno smo ustanovili odakle te nitko ne

može vidjeti. Kad dođeš u onu šikaru, idi htvo i ravno. Doći ćeš umalo selo.

Tamo te mora čekati kanonik Bcnko. Ako ua nema. reci da te odvedu k njemu. Čim

stigneš kanoniku, nitko ti1 više ne može otkriti. Oni će meni poslati po jednom

konjaniku znak da si sretno stigao.

- Majka mije rekla da će kanonik Benko čekali ne mene. ili njegovi ljudi.

- Tako smo ugo\ orili, ali pobuna koja je jučer nastala u Turopolju možda je

onemogućila prečaMinm kanoniku da pošalje ovamo svoje IJIKIC Dakle, ne nadeš li

nikoga, oni seljani vole prečasnoga pa će te odmah odvesti k njemu. “

-- Ako opazim da netko dola/i prema vii,sakrit ću SCU Šikaru ili u šumi. Tako mi

je rekla majka.

Dobro si sve upamtio. Sad idemo na posao. Recite majčici da se ne bo|i za mene,

samo neka ona pazi da barem \ec sutra izađe. To mi je obećala.

_ - Nastojat ćemo da obećanje ispuni ako ne sutra., a ono prekosutra. a ću sada

zaplivati Dok svi budu pazili na mene, ti možeš potpuno neopaženo bježati.

Dam i r mu je pružio ruku, a onda stao miran uz grmlje čekati odla-/;>k Petra

Pana.

"digaoje vreću s psom t polaai > na mieMo i”dic |e s^nnlic naini/e. Tu

spusti svoj teret na zemlju Bučno lajanje psa očito se čuje preko opkopa

ča SU SC " ku”“ p°kazale sve ^lavc i zapazile kako pas nastoji pobjeći, ali

ie" TCCa zaustaviJa. "Petar Pan uzme uzicu i čvrsto je zaveže oko svo-

8 Pojasa, a zatim se oklizne s obale. Voda pljusne, a lakrdijaš vikne:

Naprijed, junaci1

Zaplivao je površinom širokog opkopa. Pas se pokušava održati nad vodom i

strahovito reži. Vreću drži na površini uže što ga je lakrdijaš svezao oko

pojasa, a pomaže psu i svojom rukom. Siguran je u uspjeh i baš zato odigrava

časomice kao da će pas potonuti, a onda ga opet podigne uvis.

S kule se razliježe smijeh, a na puškarnicama i prozorima ljudi se previjaju od

čuda. Sva je pažnja usredotočena na plivače, svi uzbuđeno čekaju kako će svršiti

plivačka šala dvorskog luđaka.

A dok on zabavlja ljude tom lakrdijom, gore iza pijanih glava Stjepko upire

pogled pun napetosti dolje na opkope, istražuje šikaru nasuprot šumi, a srce mu

burno kuca.

Svakog bi časa mogao tko izjahati iz one šume i opaziti dječaka i, unatoč

odijelu, prepoznati njegovo lice.

Te mu misli sprečavaju da dijeli grohotan smijeh s ostalim gostima i zato se

povukao da nitko ne zamijeti njegovu drhtavu prisutnost.

A u sobi Gordana zabrinuto prati mislima svojeg sina.

Petar Pan sve više odugovlači s plivanjem samo da što više odulji vrijeme

bjeguncu.

A on korača uz gustu šikaru s potpun9m sviješću da izvršava veliko djelo malog

Davida.

Zna Damir da sada sve ovisi o brzini njegovih koraka, spretnosti njegove pažnje,

o dosjetljivosti i hrabrosti. I sav se predaje tom velikom času svojeg života

kad mu je majka položila u ruke prvu veliku zadaću domovine. I nosi je s

osjećajem velike odgovornosti. Zaboravlja na sve oko sebe.

Svaka mu je misao u djelu koje mora izvesti. Svaka kretnja je pažnja, svaki

pogled oprez.

Žuri se uz živicu, gotovo trči, a sokolovo mu oko stalno kruži okolo. čas ravno

preda se. čas preko u šumu.

Put uz živicu vodi ravno prema malom selu, ali ovuda može proja-hati koji

Lukavčanin. I Pencinger ili njegovi ljudi, a može se tko pojaviti i šumom. Jedni

i drugi mogli bi ga zateći ako ih on na vrijeme ne opazi i ne sklone se s onkraj

živice. Zato mora što brže prevaliti oj|t koji kraj opkopa ide uokrug i koji

više nije vidljiv njihovim očima. T

Žuri se i trči. Iza njega s kule ori se jutarnjim zrakom raskalašeni smijeh

muškaraca i žena.

Onda nestaje smijeh iz njegova uha. Zar je utihnuo ili se on već toliko udaljio?

I gleda.

"Baš sam dobro trčao!" - pohvali sam sebe, opazi vši daje odmakao daleko od

dvorca. Brzo okrene glavu, zirne u šumu pa opet prema selu.

U daljini primijeti kućice. Radost mu zatalasa dušu i požuri trku, budno pazeći

na sve strane. Stalno upravlja, istražujući pogled unatrag, lijevo i desno i

naprijed.

Već je čestito odmakao od dvorca. Kućice sela sve su jasnije. AH odjednom se

zadimi cesta. Damir se lecne. To su jahači. Smjesta se zaustavi, promatra

prašinu što se diže kao žuta cesta u zraku ravno prema njemu.

"Jahaći su! Idu u dvorac. Dakle, su Lukavčani. Što sad?" - pita se H -čak

zatečen tom iznenadnom promjenom. Mora se brzo odlučiti. Natrag nikako, mogli bi

ga vidjeti jer je živica već prorijeđena. Dakle, u šumu Tamo je gusto bUiu dr “

: šikara. Onamo oni neće jer onda ne bi dolazili ovim putem kojim se puši dim. A

već idu prema njemu.

"Nećete me naći" *-veli sam sebi i odluči. Još ima vremena. Dakle, hitro u šumu.

Ondje će se sakriti dok jahači prođu i opet će krenuti prema malom seoeu.

Trkom preskakuje nekoliko stopa čistine imedu živice i šume.

Već je u zaklonu širokih krošnja. Tu se malo zaustavi i pogleda unatrag

Slijeva,već dosta daleko dvorac, a zdesna jahači. Malo se ogledava šumom. Ptice

cvrkuću na granama. Pozdravljaju sunce. Zemlja je obrasla travom i šumskim

biljkama.

"Kuko divno miriše šuma!" - a moja majčica mora tamo čamiti. Odjednom se trgnu.

Rekla mu je: "Ni časa ne smiješ misliti na mene, već samo na svoju zadaću

Smjesta skrenu i /mu onamo odakle bi morali stići konjanici. Preblizu je putu

kimu konjanici moraju prema dvorcu.

"Ako imaju sobom kakvog psa, lako bi me nanjušio, stao bi lajati i otkrio mi

trag. Moram što dalje. Ne mogu zalutati, dbbro ću upamtiti drveće, ovaj stari li

u M i ovaj. Sve ću upamtiti."

I potrči dublje u pustu Šumu koja je sve gušća i tamnija. Opet se zaustavi. "Sad

sam dosta daleko. Tu moram čekati."

Prisluškuje pažljivo S one strane prema dubini šume neka velika buka. Ne može

otkriti drugu, u un ndiuk nekih glasova. Gdje je to? Otkud ti glasovi kad je

daleko od dvorca i od onih jahača što su dolazili.

"Gle. to je straga!"

Sve pomnije osluškuie

"Da. to je u šumi Negdje škripi granje. *

Nježnidječakov sluh prinui neku >j1,iM>ve, kretnje iz guštare. Pažnju je razapeo

čitavom šumom: okreće , istražuje. Uho mu pribirejasne odjeke konjske trke koja

it približava. To ga uznemiri. S one strane dvorca jahači, a ovdje u šumi ljudi.

Valja se zakloniti Ali nigdje grmlja. Krošnje starog drveća široko se spuštaju

dolje. Zavuče su k stablu i prisloni.

"Noge će mi vidjeti" - upozorava sam sebe dječak, a sluh ga upućuje da se neki

jahači približa\ u iz šume straga, dakle to nisu oni što ih je vidio da dolaze u

susret Maknuo se onima koji dolaze prema dvorcu, a sad opet netko iz šume

"Neću ih ja dočekati ovdje!" dosjeti se pogleda gore u gusto granje. "Lako .je

to meni."

Ogleda deblo, napipa kvrgu. uhvati se, lagano upre nogama o koru s”abla i

dohvati prvu granu.

v•, ^a nek°”iko *asaka dječak se uspinje na stablo poput šumske jevenee, a u

duši >L smije ka< il se utrkuje s Ivanom dok su obojica bili na Bre/oviu.

Nestao je medu krošniam i, sjeo na odebelu granu sasvim uz stablo i ""ruje da

zaustavi šuštanje lišća.

166

167

"Tako sam se skrivao majčici u Brezovici. Kako me tražila," - j smije se. Ali

netko ga u mladoj duši opominje: ne misli sada na majčicu. Ponio je u prsima

svoju majčicu koja mu neprestano šapće: "Pazi oko sebe, mali Davide, da ne

promašiš."

U dnu šume između granja izmiljilo nekoliko konjanika. Žure se. Damirov pogled

klizi između lišća i prati smjer njihova puta. Kreću ravi prema njemu.

Iznenađenje, ali nipošto uznemiren. Budno slijedi njiho kretanje.

Pomno promatra njihove odore. Smjesta zamjećuje: jedan je od nj plemić. Ne

poznaje ga, ali čim spazi lice, prošapće: "Stanislav! To je on

Vidio gaje mnogo puta kako prolazi dvorištem kneževskog dvo:

Ta okolnost nemilo ga se doimlje, ipak sam sebe tješi da ga tu medu o

granama ne mogu opaziti. -r

"Sad moram biti posve miran, projahat će pored mene prema dvorcu

i ništa više." "

Promotrio je dobro granu o koju se pridržava i, uvjerivši se da pouzdano

uporište, potraži imedu lišća malo vidika. Jahači 9 približavaju.

Taj smjer pokazuje da im je cilj kneževski dvorac i zat moraju proći upravo

ovuda.

• < ••••”< ( ( -

“ t

Cijelim putem razmišljao je Lučić kako bi oteo Jasenku da ne pobudi.

pozornost i ne izazove obranu. Smatra da sivi oklopnik, koji se zauzima za t

Jelenka, neće još danas ostaviti Turopolje, a s njima se ne bi htio upustiti u

borbu. Dakle, ono što mu je savjetovao Draženić nije najzgodnije. Valjalo^

bi, dakle, smisliti neku prevaru. Ta gaje osnova zaokupila sve dotle dok]

nije stigao do šume u blizini Lukavca. Tu zaustavi svoju pratnju i obrati s"

Stanislavu: ]

- Nakon događaja ove noći lako je moguće da bi se Turopoljci i njihov saveznik

uputili na optužbu knezu Brandenburgu.

- Neće ih pustiti k sebi.

- Ali mogli bismo naletjeti na njih pred opkopima, a takav susret svršio bi zlo

po nas. Idi naprijed do ruba šume i oprezno se ogledaj nije li tkogod pred

opkopima. Nikako se ne želim bilo s kim sastati jer mi se žuri na drugo mjesto.

Oprezno pogledaj čitavom okolicom oko dvorca i onda se vrati.

Ne rekavši ništa, Stanislav ide naprijed dok Lučić s momcima čeka.

Damir iz svojeg zakloništa opazi kako se bradati odvojio od ostalih i

sam projurio pored njegova stabla. Ovim smjerom najkraći je put prema

dvorcu. Ipak više pažnje dječak posvećuje onima koji su zastali i samo

korakom nastavljaju put prema njemu. Promatra Lučića. Taj mu je

sasvim nepoznat, ali prepoznaje lugare po odorama i klobucima s

kneževskim grbom. ti

Njihovo polagano kretanje pobuđuje u njemu slutnju da im se ne žuri, 4

očito nekoga ovdje čekaju. Stanislava više i ne vidi, a ovaj ovdje s lugarima J

ide sve polaganije, dok se odjednom ne zaustavi. J

168

"Šta čeka”.” Šta ovdje kani?" - razmišlja dječak i ne pušta plemića s

i i Razabire da gleda za Stanislavom. ° “ Časovi odmiču, diee.ik sjem e\i sin n

vilu krošnjama i ne miče se. Ali

, onaj dolje. Mir je u Šumi. Dječak ne osjeća strah. Mlada mu duša ne "Uiže”

zamijetiti opasnost u koju je zapao. Vjera u uspjeh njegova

oslansua zakrčuje pul svakom strahu. Samo je predugo ovo Čekanje, i umara ga to

nepomični sjedenje na stablu. Valjda će se jednom ovi dolje

maknuti.

Najposlijc se nešto pomakne. Damir primjeti konjanika. Ovaj isti bradati

Lukavčanin hita natrag. Valjda nosi neku vijest. Dolje plemić pokrene konia.

nastavlja korakom u susret jahaču, a put vodi baš pored

stabla.

Stanislav je dojahao natrag, a neznani ga muškarac u plemićkoj odori

pita:

Dakle, što je? Može li se dalje? Dobro ste slutili, netko je tamo. Ta i odgovor

zaustavi Lučića upravo nasuprot Damirovu stablu.

Bradati Lukavčanin i/vjcštava

Čuo sam buku s opkopa pa sam sišao s konja i prišao živici da vidim što je. A

onu kanonik Benko sjedi na konju s nekoliko momaka i traži vratara neka ga pusti

LI J \orae_v r /vl"^”\ ^i iti •-. i im skini pus”.ir.ikinii Damir je razgu\

jctno čuo te riječi i pomisli: "Kanonik očno traži mene, a kako nisam stigao, on

je došao pred dvorac Što će biti sada?" - pita se, a istodobno sluša Lucićev

odgovor: Kanonik me nimalo ne zabrinjava. Možemo ići. Da. ali sprijeda podalje

od kanonika još je netko drugi. Očito je prije kanonika stigla neka četa koju

vodi muškarac u sivom oklopu, s vizirom na licu.

To je on klikne Lučić.

"Tko je taj?" začudi se Damir, ne znajući ništa o sivom oklopniku i napne sluh

da štogoo sazna, dok oni dolje raspravljaju dalje:

Što taj traži pred dvorcem? Možda čak želi govoriti s knezom?

Nisam čuo da bi što viknuo na kulu. Stajao je sa Četom i nikom ništa nije vikao.

- Zar je s kanonik, mi zajedno?

Ne bih rekao, n n ji s druge strane vodenih opkopa.

- Oni sigurno Čekaju Pencingera. Nama su, dakle, zakrčili put u dvorac.

- Možda nisu jer je kanonik počeo odlaziti s opkopa. "Ostavit će me. preeasiii

gospodin. To već vidim, ali ja ću već za num!" razmišlja dječak, ne brinući

se što Stanislav dolje pripovjeda. Gospodine kaštela ne, čini mi se kao da je

netko s kule kanoniku

Qavao /nakove.

Kakve /nakove. čovječe?

v idiosam sa sjeverne kule neku krpu KL .ioni |e netko mahao amo

tamo.

"To je znak da "am ja otišao!" odgonetne u sebi Damir.

169

, < ,ni k*ne oteti i zato ga je poslao njen brat da pode odmah s

, eTL So°SrlT" ^bu L°tiv Lukavči7J njer EES

nJT, nol, “ na,br>im trkom za njegovom sestrom, neka je vrat,. Tako će

nek san a doc,. a m, s,u" je oteli bez ikakva okriajš.

ona sa"11” treh.ile onda nas? - pita Stanislav. - CCM će ": svi^rs momcima,

dobro skriveni " guštan , samo aaieka pratiti da d,eso,ka ne opazi našu pratnju.

Kad momak bude s

“nforl već daleko u iumi, onda je sve moja bnga.

i ni

i i k”

Iza opkopa gdje se ono smijeh od lakrdije Petra Pana nastala Jtt.š.na

Umom, od vina i smijeha legli su knez i gosti na. počinak i zaspali cvrsum

snom Samo Petar Pan i Stjepko jo" uvijek s kuk pozorno promatraj"

okolicu Čekaju /n k ko" su već davno ugovorili s kanonikom Benkom

Čim mu stigne Damir; smjesta će doći pred opkope jahač mašući

klobukom. ....

l obojica u kuli istražuju pogledom svu okolicu, ali nigdje nema nikakva traga

ko,"amku koji hi imao d > Iznak da je sve sretno završilo.

Najposlije se Siicpko odluči i naloži lakrdijaju: . ...

- Iditcdoljc Ciordani i saopuie i"i - “ “ •:”“"“- •” “ ^u dal”e straA"“U

na kuli.

Tihi odjeci koraka krađo §e trijemom prvog kata. Petor P"n tata

71

- Tko bi u dvorcu mogao služiti nepoznatom oklopniku? kanoniku?

- Ne znam ništa. Samo spominjem što sam vidio i javljam jer je kanonik odmah

odlazio, a ja sam se požurio da odviše dugo ne čekate. D" idem opet pogledati

gospodine Lučiću, jesu li se udaljili?

- Čekaj, poslat ćemo ovog mladića - i oslovi jednog jahača iz, pratnje. - Idi

oprezno tamo i pogledaj da li odlaze ili su još tamo.

Momak kojemu je naređeno hitno ode. a kaštelan Lučić reče Stanislavu:

- Ako ne možemo sada u dvorac, onda moramo natrag u šumski dvorac. Moram uzeti

sa sobom deset momaka, a onda otići na cestu koja vodi prema Savi. Ti ćeš sa

mnom po nalogu gospodina Draženića. Reci mi: poznaje li tebe Kuševićeva sestra

Jasenka.

- Jasenka? kako ne. Vidjela me Često na pljački u Turopolju.

- Dakle, ne mogu poslati tebe da je otmeš?

- Oteti je kanite? Baš fina poslastica. >V| - Ali ne za tebe, moj bradati -

nasmije se Lučić.

Damirove su ruke odrvenjele u nepomičnosti i odjednom mu se jedna pomakne.

Stanislav se okrene.

- Što je? - pita Lučić, prekinuvši govor. - Zar si nekoga opazio?

- Gore medu granjem nešto je šušnulo, valjda vjeverica. Moj me sinčić zaklinje

da mu jednu uhvatim.

I upire pogled gore u krošnje. Damir se sav ukoči, a Stanislav nastavlja:

- Nosim uvijek uza se stupicu. Ako mi se pruži prilika da je uhvatim. Tu gore na

ovom drvetu mora biti vjeverica.

Dječakovo uho zamjećuje kako je Stanislav sišao s konja. Tek sad osjeti

opasnost.

"Neće me prepoznati u ovom odijelu."

Sjeća se što mu je rekla majka kako ima govoriti ako ga netko sretne ili

ispituje. Ipak mu sada zadrsce srce u grudima. Ako ga ipak prepoznaju? Taj

bradati čovjek vidio ga je ondje u šumi kad su ga donijeli onesviještenog u

kneževski dvorac i zarobili.

Dok se Stanislav oprezno približava stablu da ne bi preplašio životinjicu. Lučić

plane:

- Što ti pada na um loviti vjeverice dok imamo oteti Jasenku? Smjesta sjedni na

konja. Idemo. Eno, glasnik se vraća, domahuje nam, bit će da nosi dobre vijesti.

Idemo!

Pokorivši se zapovijedi Draženićeva kaštelana, bradati se popne na sedlo. Lučić

upravlja konja korakom.

- Gle, ovaj mladić izgleda bistar. Nega bih odabrao za otmicu.

- Možete se u nj pouzdati. On će dobro voditi ljude.

- Vodit ćeš ih ti, ali samo da ti budu pri ruci ako bi se Jasenkina pratnja

opirala ili navalila. Ima putem do Save krasnih mjesta gdje možeš čekati Jasenku

u zasjedi ako bi bilo potrebno.

- • A što će učiniti momak?

- Pojahat će sam samcat za Jasenkom i to ravno cestom, ali kad ona bude već

daleko u pustoši. Kad Jasenku dostigne na cesti, mora joj reći da

70

n |im.

Jasenka i ne treba poznati momka, a ipak će mu vjerovati. U kneževoj oruzarnici

in dosta sivih oklopa i kaciga?

- Kako ne bi bilo.

Dakle”.” Moj cc momak navuci sivi oklop, okititi glavu kacigom i

kazati da je iz čete sivog oklopni i Jasenka cc vjerovati da 8U ga poslali

Jelenko i njegov zaštitnik

- Naravno, to će vjerovati. Lučić pogleda prema dvorcu odakle se vraća momak.

- Taj mladić izgleda pristan i histai Sasvim ću ga lako poučiti kako

mora govoriti.

Sada se približi konjanik kojeg |e LIK ic i\ -••." i”.a i/\ Kli opkope “ i -

Nema nikoga pred dvorcem, već su odmakli prema Kurilovcu.

- Sad brzo. Ne smijemo casiti niti se dugo zadržavati u Lukavcu. Jasenka putuje

danas prije podne.

- Tek je rana zora, imamo vremena.

- Bolie će biti da mi čekamo ianm d lav sat i više nego da stignemo

prekasno.

- Ah gospodin barun Pencinger mi je naložio neka mu još prije

podne javim što se događa u dvorcu

• * *

- Nećeš otići barunu, nego samo poslati poruku. Tako je zapovjedio gospodin

Draženić. Nećak uzvišenog gospodina Verbecija zapovijeda ovdje svima, pa i

gospodinu barunu. Zovi sad našu pratnju da idemo.

Gordani i tiho zakuca. Istog trenutka otvaraju se vrata i pomoli se zabrinuto

Gordanino lice. Dvorski luđak ulazi, a ona ga obasiplje pitanjima:

- Još nema nikakva znaka? To ne sluti na dobro.

- Umjesto konjanika koji bi nam donio znak, dolazila je pred dvorac neka četa

momaka koju je predvodio neki visoki snažan čovjek u sivom oklopu s vizirom.

Obišao je opkope i doviknuo straži da želi govoriti s kaštelanom, ali mu

odgovoriše da ga nema. Oklopnik je ostao na opkopima dosta dugo. Pošto je došao

istim putem kojim je Damir krenuo prema selu, bit će da ga je ova četa smela i

on se sakrio

- Da, to bi moglo biti. Zacijelo je to učinio.

- Evo i potvrde za tu mogućnost. Nedugo nakon ove Čete opaziU smo prečasnog

gospodina kanonika s nekoliko momaka. I on je tražio ulaz u dvorac. Dakako,

uzalud.

- Vidite - upadne Gordana - moj pametni sin negdje se sakrio zbog ove čete, ali

tko zna gdje?

- Bistar je i bit će oprezan. “• *<•

- Upozorila sam ga na sve mogućnosti. W?/”

- Prema tome, ne morate se bojati. -1-v" ,

- Ne bih rekla da sam u strahu, ipak me zabrinjava: tko je taj s*” svojom četom?

I zašto se tu sreo s kanonikom?

- Kako rekoh, najprije je stigao taj oklopnik sa svojim momcima, a zatim

kanonik. Njemu smo tada s kule dali znak da je Damir već otišao prema selu.

Jednim ubrusom neprestano smo mu domahivali prema onoj strani kojom je pošao

Damir. Sigurno je to shvatio jer se odmah uputio smjerom koji smo označili.

- A sivi oklopnik?

- Neko je vrijeme još stajao na opkopima, a zatim se udaljio, i to

onim smjerom kojim je krenuo prečasni kanonik. A sada nosim poruku:

časni gospodin Stjepko moli da biste legli na počinak. \

- Kako bih mogla počivati dok ne znam da li je moj sin stigao na cilj. Ostat ću

ovdje i molim vas javite mi smjesta kad primite ugovoreni” znak, ili se što

drugo dogodi.

- Smjesta ću dohitati da vas oslobodim brige.

- Velika je to briga, ali i smjelost poslati dječaka ovako bez ičije pratnje. Da

je bio s nama u savezu Kušević, on bi ga dočekao i odveo daleko iz Turopolja, a

to je isto tako važno kao i oslobođenje iz dvorca. Ako Pencinger sazna prije

reda za njegov nestanak, pretražit će nasilno čitavo Turopolje, prodrijeti u sve

plemićke dvorce i seljačke kuće.

- Prečasni gospodin već će se pobrinuti, samo kad mu Damir dospije ML ruke.

- Sve nekako osjećam da je u pogibelji. Ako se sklonio zbog sivog oklopnika,

može na nj naići Pencinger ili koji od njegovih ljudi, a onda bi sve bilo

uzalud.

° l

“J

- Pencinger se osobito pouzdao u svog potkastelana i ne sluti što smo s njim

učinili, ali unatoč tome moramo biti spremni da će se svakog časa netko od njih

pojaviti.

- Sada moramo strpljivo čekati. A knez sigurno čvrsto spava?

172

- Kao mrtav

Dok ne dobijemo znak da je moj dječak stigao na cil|. ne smijemo Ba nikako

probuditi.

Ništa ne čini ako Damir stigne kasnije u zaklonište prečasnog gospodina, samo da

ga nitko od neprijatelja ne pronađe, a za Pencingera sam uvjeren da ne može

doći. Taj se sigurno upleo u onu pobunu o kojoj je otkastelan ^Vjjesti0

Pencingera u prisutnosti gospodina Stjepka.

Sve svoje nade polažem baš u pobunu. Ako su mogli tamo razotkriti crvenog

oklopnika koji je Pencingerov saveznik, onda je pobuna tako jaka da je gospodin

barun neće lako i brzo svladati pa će se još zadržati izvan dvorca.

-- Ako se ne \ranjos dun as jn\<l \CCLI, ispunit će se moje nade da vi gospodo

još danas stignete na slobodu.

- Prelijepa je to pjesma, gospodine Petar Pan.

Tiho i jedva čujno neiko pokuc.i. odmah su pogodili daje Stjepko.

Gortiana sva trepti od uzbuđenja:

Zar je stigao glasnik i dao znak?

Nažalost, u nije - odgovori Stjepko. - Ali nešto drugo. Iz sume pojavili su se

konjanici.

- Pencinger” - upita Gordana bez daha.

- Nije on. već njegov pouzdanik, onaj isti kojeg sam jučer vidio u dvorištu kad

su mu najavili pobunu. S njim je i onaj bradati, kojeg sam našao na opkopu

- To je Stamsla v, najkrvoločniji Pencingerov pouzdanik. Dakle, taj dolazi?

Ovaj čas je izjahao iz šume i pošao na opkope. Bit će za koji čas ovdje. Zato

sam pohitao da Petra Pana ne nađe ovdje.

Brzo je Gordana odredila, da lakuliuš ide u l,ulu i p.i/i na /naV. Ako bi možda

ula/io. neka se pričini kao da spava dok mladom svećeniku odredi:

A ti ćeš. Stjepko, uzeti molitvenik i šetati trijemom gore-dolje i osluškivati

zašto je d” i--.au lVndni;crn\ poii/danik. sto radi Kn im i uilje je1”

Rastali su se.

Gordana je ostala sama sa svojom brigom koju je sada pojačao dolazak

Pencingerovih ljudi. Okolnost da su izjahali iz šume, nasuprot pročelju dvorca,

obuzima je tajnim strahom sto bi se moglo dogoditi ako su negdje sreli Damira.

GORDAN1N SIN

Čim je Lučić sa svojom pratnjom prešao preko mosta u kneževski

dvor, pode ravno u kaštelansku sobu. Tu ga zaprepasti neobičan prizor.

Ispružen na Pencingerovu ležaju, potpuno odjeven.hrče potkastdun. Oko njega sve

razbacano kao da se s nekim natezao, sve prevalio i porazbijao Stade ga bijesno

tresti. Kad se digne, krvavim očima zuri u Lučića kao u sablast, ništa ne

shvaća.

73

<;• ,•..- - Stoje to? Sudjelovali ste na kneževoj pijanki? - pita Draženićev

pouzdanik, ali potkastelan je još potpuno omamljen, samo se smije.

- Poslao me gospodin barun da mu javite kako je u dvorcu? Sv" mirno? U redu? -

pita Lučić čovjeka kojega ne zanima odgovor jer su mu misli drugdje pa mu se

žuri. A onaj drugi još posve pijan odgovara: a

- Sve u najljepšem redu, veselju i za-do-volj-stvu.

- I na vas je prešlo to zadovoljstvo. Ali gospodin barun ga neto podijeliti s

vama.

- Pozvao me - kk-nez - i bio je - vrr-lo dobar... x - Ne tiče me se. Nego

recite: kako je rimski poslanik?

- Vrr-lo dobro i zadovoljno. j,

; . - A što radi Petar Pan?

.

,! - Onjestrahovitokomedijao - stade se smijati. Još mu je u očiat

komični plivački prizor

“M Da što prije svrši s njim, Lučić stavlja kratka pitanja: . ; i . - Dakle,

gozba je prošla sasvim u redu?

i"\ JA- r.

- U-red-no... jest! !: v.< •.

..i, - Kad odlazi iz dvora rimski poslanik?

- - Ne - nezz-nam!

- Što je sa zarobljenom gospodom? ••.j"Mijrn- Ne znam... ja...

triK”. - Vi ništa ne znate, a zastupate ovdje

/ini - Brzo recite je li u dvorcu sve u redu?

ijftftfi” - S-sve - u naj-boljem redu. .. ., ••

,ij

. ••;. - Dakle, ništa se naročito nije dogodilo od jučer do sada?

T,VJ*$ - Nišš-ta - ništa se nije dogodilo.

- Onda odmah naredite neka se šest vojnika opremi da idu M

mnom. Zatim trebam jedan sivi oklop i sivu kacigu, plemićku,

Razumijete? Smjesta, požurite se. •# L..HW •*>>*”••••>“ •• f1

- U ime gospodina baruna Pencingera. s ., .;*,"

- Zašto trebate - ššest mo-maka? U^ii,; ii- "

- To se vas ne tiče, nego ih smjesta dajte. : Pijani potkastelan stade

prosvjedovati, a Lučić vikati i tjerati ga.

- Smjesta idite gore i pitajte onog mladog popa kada odlazi. Što se kreveljite?

Čemu se smijete? ,< Dok on viče, Stjepko otvara vrata.

Da mu taj Pencingerov čovjek ne bi otišao prije nego što od njega dozna

potrebno, sam se uputio dolje. Draženićev kaštelan opazi mladog muškarca u

neobičnom svećeničkom odijelu i smjesta shvati da je to taj rimski poslanik pred

kojim Pencinger ima toliki strah. I pokloni mu se duboko.

Stjepko ga oslovi da zamete trag svojim namjerama:

- Vidio sam vas gospodine, kad ste ujahali u dvorište i mislio sam očito ste

pouzdanik poštovanog gospodina kaštelana baruna Pencingera?

- Jesam, časni gospodine. Barun mije naložio da vas pitam kako se osjećate i

imate li kakvih želja. Upravo sam htio poslati gore potkastelana.

- Hvala na brizi gospodina baruna, dobro se osjećam. Jučer je bilo osobito

veselo. Na barunovu zapovijed izvodio je dvorski lakrdijaš

vanredne

- duhovito prikaze i vrlo smiješne. To mogu zahvaliti samo

baruna Pencingera.

ljubaznoj pažnji gospo, .

Gospodin barun će se vrlo radovati.

Stjepko hitro .upadne s pitanjem:

Kako je barunu”1 Jučer mi je prije odlaska kazivao o nekoj pobuni eedje u

Turopolju i da /bog Haia mora smjesta ostaviu dvor, naime da su otkrili nekog

crvenog oklopmka"

Shvativši kako je rimski poslanik upućen, Lučić potvrdi njegove

navode:

- Ja sam o tome donio naumu vijest. Bune se protiv Lukavca, kneza

j protiv Budima i bai zato su navalili s tolikim bijesom na crvenog

oklopnika. Svi su morali otići s barunom. Vidjet ćemo kako će biti dalje.

Pred dvorcem je danas u zoru bio neki plemić u sivom oklopu s

vizirom i nekako bučno tražio gospodina baruna. Bit će valjda kakav

saveznik koji mu nudi pomoć pa sam mislio trebalo bi to javiti gospodinu

Pencingeru.

Već mu se on sam javio. Taj sivi je neprijatelj i natjeravao nas je čitavu noć

po Turopolju, zaigrao je divlju igru koju će skupo platiti.

Vjerujem da će mu gospodin barun uzvratiti kako treba. Bio je i dosta drzak kad

se pojavio pred opkopima. Međutim, pokriva ga vizir.

- Možda se pod njim krije vojvoda Iločki, a opet ne znamo. Svakako netko jest od

buntovne hrvatske stranke.

- Neizmjerno žalim gospodina baruna, očito je silno okupiran tom nevoljom. Neka

se čuva. sigurno on sam predvodi vašu obranu?

- U toj obrani zadobio je rane na glavi.

- Ranjen? Ali. gospodine, i vi o tome govorite tako hladnokrvno? Zar rana nije

teška?

- Sasvim čestita rana, zato i nije mogao sam doći da pozdravi i zapita vašu

časnost ima li kakvih želja.

Jedina mi je sad želja da gospodin barun ozdravi. Ne bih ga mogao posjetiti?

- To neće biti moguće. Sad je zaokupljen daljnjim bojevima.

- Kad može stvarati osnove za daljnji boj, onda nije tako zlo.

- Ostavio sam ga dok mu je ranarnik ispirao i povezivao ranu. Vidjet ćemo kako

će bi n dalje. Barun će imati prigode s vašom milosti razgovarati kad ozdravi.

Stjepko na to ae odgovori, a Lučiću se žuri Jto prije na otmicu Jasenke. Opet

mora prije javiti Pencingeru sto je odlučio rimski po si LI n ik u vezi sa

svojim odlaskom i brzo upita:

- Časni gospodin sigurno još duže ostaje u kneževskom dvorcu? Još nisam

odlučio >- odgovori Stjepko, osjetivši što kani doznati njncmgerov poslanik.

Lučiću se čini razumljivim da se mladom svećeniku baš ne žuri ostaviti udobnost

ovog dvorca i kad je to sa/naor >eli se sto prije osloboditi H m,-,-,,, jzvrSjtj

SVOJC p,.jpravu TgL otmicu. Toj namjeri posluži mu sam ^ lan koji je pri

Stjepkov u dolasku sjeo na ležaj i smjesta zaspao. Oprostite.časni gospodine,

ovai se nedostojno ponaša. Dopustite vas izvedem i/ sobe fito, zahrkao je.

Čitavu je noć sigurno pio?

75

- U dvorcu je bila tako bučna gozba pa bi bilo gotovo neprirodi da i on nije

čestito srknuo. I potkastelan je samo čovjek, vino ga omamilo kao i druge.

- Prema tome, moram sam obaviti vrlo važan nalog gospodi: baruna Pencingera.

Preuzeo sam vrlo važnu zadaću i hitnu.

- Lako će vam tko drugi pomoći.

- Ne može mi nitko u tom pomagati, već samo najpouzdaniji ljudi”,

gospodina baruna. Ali sad moram sam sve izvršiti i žuri mi se, vrlo j

mi se žuri. i

Shvatio je da se Lučiću žuri i više ne može ništa od njega doznati. Odviše je u

žurbi i s nekoliko ljubaznih riječi ostavlja Stjepko sobu. Izlazi dvorište i

polako se uspinje na prvi kat. Još sa stuba primjećuje kako Lučić odmah istrčao

iz kaštelanove sobe u dvorište, stao vikati zapovijedati vojnicima da sedlaju

konje i da ga prate, a zatim je po: sluge neka dođu s njim u oružarnicu.

Ovaj je povik Stjepka upozorio da će Pencingerov pouzdanik pi kraj Gordanine

sobe u kulu u kojoj je pohranjeno oružje.

Ostao je na trijemu, otvorio molitvenik i stao šetati gore-dolje. Ti stoje

prošlo nekoliko časaka, dotrči uza stube Lučić s dva čovjeka i pol” trijemom

kraj njega ravno u kulu. Kula se dotiče Gordanine odaje. Ta je oružje. Sve to

Stjepko zna i čeka što će biti. Međutim, Lučić se bi, vraća, a njegovi vojnici

nose sivi oklop, kacigu i raznovrsno oružje. Kad Lučić prošao kraj njega, on mu

dobaci:

- “To je sve za bitku?

- Mislim, ali ne znam točno zašto to treba gospodinu barunu. Onda pozdravi i

krene niza stube.

Stigavši na dvorište, Lučić pozove mladog stasitog momka kojeg je odabrao da

izvrši otmicu.

- Čvrst si, lijep i mlad. Oči su ti crne, a kosa tamna, lako bi zaludio i

najljepšu djevojku. Ipak, ne šaljem te da zaluduješ, nego da učiniš nešto mnogo

teže.

Momak ga gleda i očekuje zapovijedi.

- Možeš steći mnogo novaca i mnogo milosti u mojeg gospod ako otmeš djevojku

koju ti odredim.

- Ako je moguće, zašto ne - veli on. - Zar nema ukućana koji

me spriječili ili ubili? ,

- Otet ćeš djevojku na cesti dok putuje. Ima ona i pratnju. Ipak,"? moraš se

ništa bojati. Dojahat ćeš k djevojci sam samcat, mi ćemo biti skriveni daleko u

šikari da ne pobudimo sumnje.

- Sam samcat? - začudi se momak.

- Naravno, samcat, jer ćeš stupiti pred djevojku i reći da te šalje njezin brat

neka ne proslijedi put u Zagreb, već neka brzo ide s tobom jer je kane oteti

Lukavčani. Razumiješ?

- Dakako, onda će ona drage volje doći, ali moram znati tko joj je -

brat, kako se zove da znam s njom govoriti o bratu. Kamo da idem s J

djevojkom? *

176

Bistar si.iZoaš stoje potrebno za takav čin. Sve ću ti objasniti. Ali e valja

gubiti vrijeme Uz put ću te opremiti kako bi izgledao kao plemić " one čete koja

je jučer pr > ihau Turopoljem. I tada odmah mu stade ^blačiti plemićki dugi ha

Iju u k zatim mu veže sivi oklop, pruža mu kacigu °nri tom ga zadovoljno ogleda

i proučava. Govori mu što će činiti i Lvoriti kad dostigne na cesti Jasenku.

Iz zatvorenog prozora kriomice promatra Stjepko Lučića kako razcovara s mladim

momkom <uiii , ga, a kad je svršio, onda se popne na konja i s pratnjom ostavlja

dvorac.

Mladi svećenik pohita trijemom i pokuca na Gordanina vrata.

Jedva je doček pitajući ga tko je bio i zašto je došao.

Ispripovijedi joj redoslijedom svoj razgovor s Lučićem i što je od njega doznao,

sve l časa kad je odjenuo momka i s pratnjom izašac ;z

dvorca.

Izjahao je \o\a pogibelj za Damira. Još ni sada nikakva znaka da je stigao na

cilj. Taj koji je sada ostavio dvorac mogao bi nalutati na mojeg dječaka.

Istu brigu brine i Stjepko, ali to taji i nastoji majku umiriti:

Dok je taj Pencingerov pouzdanik boravio ovdje, mogao je Damirodmaknuti t kn /na

K u KI > u,; k k i > V s-. 11 an > -J m i/i:a;uk a sa/a iaii. ne ide li mo/da

Pencingei n” j^”ai/ilanik u bitku kako bili ian mojv.n na slutiti kojim putem

ide. Nije mi odgovorio ništa izvjesno, već jedino da u Pencingerovo ime mora

ovdje u dvorcu izvršiti važnu zadaću u kojoj mu nitko ne može pomoći, osim samog

potkastelana, a on spava pijan do i/nemoglosti.

Vrata se hitno otvore. Ulazi Petar Pan. Njegov dolazak opet razbudi Cjordanu.

ali je odmah zamuuiiia da joj ne nosi nikakvu radosnu vijest.

Došao sam ja viij. Taj stoje ujahao u dvorac već je izišao, ali s više momaka

nego što je ulazio. Jedan ima sivi oklop.

- Kojim je putem kumio” pita Gordana.

Istim kojim je i dola/u < ui : preko ledine odjahao je opet ravno u šumu iz koje

sam ga vidio izjahati. To je poprečni put kojim može neviđen banuti u Turopolju

ili otići sve do velike močvare.

Sad više ne znamo kojim; smjerom krenuo moj sin. Svuda nad njim lebdi opasnost

Taj sivi oklopnik pokvario mu je ravan put u Kurilovac. To je sada posve jasno.

- Oni misle da se poii vizirom skriva vojvoda Iločki, ili tko drugi s bojnog

polja.

Ti najbolje /nas, Stjepko, koliko je to moguće. Nikad nijedan od njih ne bi

ostavljao bojište dok su Turci s tolikom vojskom prodrli u

B"snu. Nikako u to.ne vjerujem.

Tko je onda taj njihov oklopnik? - pita Petar Pan, a Stjepko

Primijeti:

Ako je Pencingerov , mogao bi biti saveznik prečasnog

gospodina kad su se sreli na opkopima.

r~ |P"k još ne znači da taj koji je izjahao iz dvora ne bi mogao naići a

“Jamna, ali idi:L brzo gore i pazite, Petar Pan.

Lakrdijaš se [vraća gore, a Stjepko je ostao s njom da razgovara o

77

RDAN

Damirovu kretanju i svojim tumačenjem i nagađanjem smiruje njezino srce. Svaki

mu je trud uzaludan. Dok ona mirnim razborom prosuđuje i slijedi njegove korake

na putu u slobodu, dok se pouzdaje u njegovu bistru glavicu i u sve njezine

upute, majčino srce sve vise dršće od pogibelji koje lebde oko njega. I Lucićeva

pojava, naročito njegov brzi odlazak, potkrepljuju strah majčinog srca. Svakog

časa Stjepko upada u riječ.

- Da barem nije stigao taj nesretni Pencingerov pouzdanik i da nije otišao tako

brzo.

Neprestano mu trepere pred očima slike kako negdje u guštari ili grmlju otkriva

Damira, a od toga mu se mrači pred očima.

Gordana sjedi u naslonjaču blijeda od neprospavane noći, a još više od strepnje

koja je zavladala njome baš od ovog časa kad je Lučić izjahao iz kneževog dvora.

Ispod krošanja na stablu sjedio je Gordanin sin. Kad je Lučić sa Stanislavom

krenuo u lukavački dvorac, tek tada bude Damini jasno što se zbilo. Tek sada mu

zapravo zakuca srce, osjetivši svu pogibelj kad je Lućićev pratilac mislio da se

na stablu nalazi vjeverica. Međutim, Lucićeva žurba da otme Jasenku odvrati od

njega sigurno otkriće. I dok je gledao kako odlaze na hitrim konjima, osjeti

kakva mu je opasnost prijetila. Zbog te okolnosti postaje još oprezniji i dugo

čeka dok jahači nisu potpuno nestali.

Kad više ni izdaleka nije čuo topot konja, počeo je razmišljati kako da side s

debla i kamo da krene.

Najprije se vraća uputama dobivenim od majke ispred opkopima od Petra Pana.

Prečasni kanonik čekao ga je u selu, ali tu mu pada na put sivi oklopnik. Zna,

međutim, po vijesti onog momka da su kanonik i onaj drugi otišli prema

Kurilovcu.

Sad bi, dakle, morao za kanonikom, odnosno u selo. To mu je jedino

razumljivo i prirodno. Zato odluči da siđe s drveta. Pošto je opasnost

minula, u dječakovo srce vraća se prijašnje pouzdanje i vjera da mora stići

na cilj. ,

Razgrće grane i gusto lišće, još promotri šumu i osluhne. Zna da ssj šumom

pronosi svaki topot konja ili škripanje grana. Svuda je tiho, nigdjfjjj traga

ljudima.

Brzinom vjeverice spušta se vještak u penjanju. Ispod stabla još jednom razgleda

i posavjetuje se sam sa sobom:

"Onuda su otišli u dvorac Lukavčani, sada mi je slijeva dvorac, zdesna šuma,

sprijeda ravno baš mora biti selo. Tamo će biti prečasni, a sivi oklopnik?"

Brzo se dosjeti što su govorili dolje pod stablom i veselo usklikne: "Ako se oni

boje oklopnika, onda se ne moram bojati ja. Dakle, samo naprijed, uvijek

naprijed. Ne smijem zalutali. Samo to ne smije biti."

Malo zabrinuto zaokruži pogledom kroz šumu i nanovo opominje sam sebe: "Lijevo

Lukavac, desno šuma prema Turopolju, ravno Kurilovac."

78

Dječak raskrili ruke da tako ostane u pravcu i ne skrene ni desno ni

ll"eV°Ide raskriljenih ruku, pazeći neprestano naprijed. Samotna šuma He mu

tjeskobna. ali neće da misli na to. Žuri se.

Najposlije počne buvali. Osjeća kao da ga netko slijedi. Ne obazire se lijevo ni

desno od straha da ne bi izgubio pravac. Ta pažnja umori

H”-••”•ikovvid Tajna slutnja prmiaci mu se duši mi. l uhu mu sumi. Kao da needjc

škripi nešto muklo, šušti lišće, šumom tutnji nešto muklo: jahači. Da razabire

da su jahači.

Zar iz dvorca? Slijeva ili zdesna, iz šume?

To nitko ne može odredili, odviše mu se pažnia umorila. Samo trči, očekujući da

ugleda selo gdje bi našao prečasnog gospodina kanonika, osedlanog konja kojim će

pojahati daleko.

Sve glasnije odjekuje topot konja u njegovu uhu. I zaustavi se, sakrije iza

ogromnog stabla i odluči: "Opet se moram popeti. Ali kako su već blizu" -

prepadne M.

Kroz guštaru razabiru se obrisi jahača i baš su krenuli <n im pra\eem. Ne zna

jesu liga vidjeli ili nisu, ali dola/e ravno k ni em u. To već sada posve

otkriva. Brzo u zaklomšte, kamo? Tu nema grmlja. Što drugo nego na stablo.

Međutim već pokazuju na nj. "Vidjeli su me, prekasno je" - preplaši se Damir

stoji zaklonjen za deblom. U prvi čas sasvim se zbunio, ali već za trenutak

bistri mu um dodaje logične zaključke: "Budem li se skrivao, posumnjat će. Ovako

je bolje. U ovom poderanom odijelu ne može nitko prepoznali gospodiČića iz

Brezovice."

Taj razlog čini mu se vrlo mudrim i povjerava se u svoju misao. Unatoč tome,

srce mu udara žestoko, osjećajući novu opasnost.

"Ako su opet Lukaveam”.” Š\ejedno ne IIIHL”II \ise dospjeli na slabio,4

da me ne vide. Pričinit ću se kao da mi baš nije stalo do njih."

Kreću prema njegov u stablu, premda nema nikakva puta. Ne samo da dolaze nego

dižu glave i traže pogledima, nego se sporazumijevaju, pokazuju rukama onamo

gdje se on sakrio za deblo.

"Da. vidjeli su me i traže me."

Malo ga zazebe u srcu, ipak se bodri:

"Ne mogu me prepoznati u ovim haljinama. Samo oči - veli Petar Pa n, one bi me

mogle izdati. Prepoznat će oči moje majčice."

Trenutak i sine mu misao:

"Baš neću, znam kako ću."

I već se spušta na koljena, sagne se k zemlji kao da nešto traži, što? B”l.ie?

Gljive ? Svejedno . Već zamjećuje jahače iza leđa kako se zaustavljaju, nešto

šapću. Jedan glas pita ga:

- Sto radiš tu?

Tražim gljive- odgovori, ne ogledavši se i puzi dalje na kolje-nima sasvim se

prepuštajući traganju gljiva.

- Za koga bereš gljive? Za majku.

- Gdje ti je majka”

- Tamo u selu.

Šutnja, zamjećuje korake. Netko je od njih sišao sa sedla. Čuje

179

tapkanje njegovih koraka sasvim blizu sebe, iza leđa. Baš neće da se

ogleda. Onaj iza njega dolazi sve bliže. ^

Damir zirka ispod širokog šešira i lukavo veli u sebi: "Baš mi neće”

pogledati u lice."

A onaj iza njega mu ponudi:

- I mi idemo u selo, dođi s nama. •

- Vi idete u Lukavac - odgovori on, tražeći gljive najvećoBtj

pomnjom jer neće da digne glavu. <i;

- Ti misliš da idemo u Lukavac jer nosimo plemićko odijelo? i

- Naravno, tako i jest.

- Ne, dječače, mi ne idemo u Lukavac, htjeli bismo najbližim putem

na cestu. Ovdje nam konje ranjava visoko trnje. •>

"Onda su došli iz Lukavca kad žele izići na cestu" - razmišlja Damif, ubere

gljivu i puzi zemljom dalje od njih.

- Hoćeš li nas izvesti iz ove šikare na cestu? Mi ovdje nismo kod kuće kao ti.

Ovaj mu se prijedlog sviđa. Tako može barem mirno naprijed, a valjda neće koga

susresti. I kimne pa odgovori:

- Dobro, idemo! •

!•” - Sjedni k meni na konja - zovne ga jahač. ! f”*

*, - Hvala, bojim se sjedati na gospodsko sedlo. “;/i

Dok je onaj straga opet sjeo na konja, Damir ustane, ne ogledavši sef njima i

pohita naprijed. Oni mu ne mogu doći s boka jer je grmlje i trnje gusto, pa tako

dječak računa da mu ne mogu zagledati u oči. A i klobuk ga skriva.

I tako ide pred njima ravno, sam ne zna puta, ali uvjerava se da ide pravim

smjerom, baš onim što gaje odabrao od početka. Zna se također ravnati po suncu

koje već spušta u šumu svoje tople zrake.

Žureći se sve više, napinje sluh da bi načuo o čemu razgovaraju!

Odviše tiho izmjenjuju riječi. Zašto su tako oprezni? Zašto šapću? Osloviti

su ga hrvatskim jezikom, to pobuđuje povjerenje, a sada: govore li

latinski? Ništa ne može čuti. ;

- Kako se zoveš momčiću? - pita opet onaj kojega već poznaje pp glasu.

““"“ - Stjepan veli on, sjetivši se odmah imena štitonoše svojeg oca. ^oVS-.-

T- Lijepo ime. A tvoja majka? Kako je njoj ime? vti: <TT Moja majka je moja i ne

treba nitko znati njeno ime, već samo djeca i otac.

"Svojoj majčici baš ne dam bilo kakvo ime. I baš se njih ne tiče kako se ona

zove?" Da ga ne bi pitali dalje, pohita daleko naprijed.

- Stjepane, zar ćeš nas ostaviti? Čekaj, ne mogu konji tako hitro vaditi noge iz

trnja kao ti svoju poderanu odjeću i obuću.

Čudno mu je pri duši. Zašto su spomenuli obuću?

Sumnja se uvlači u nj. Instinktivno osjeća da nešto nije u redu. Čini se da ga

poznaju. Ne može nikako dokučiti otkud bi ga poznali kad im nije dao prilike da

mu pogledaju u oči, ali sva ga ta pitanja uzbuđuju.

180

Već se drveće znatno prorijedilo, samo je grmlje visoko. Odjednom red sobom

opazi kroz šikaru ravno polje. Srce će mu probiti grudi. P "Eno, tamo prijeko

malo selo!" ] poskoči. Na polju dječaci pasu Na-jo Damir potrči k njima, ne

osvrćući se na

one ko|i ga slijede

Evo ti plačnima tvoj trud - dovikuje mu jedan, ali on odmahne rukom, ne

ogledavši “*.

- Ne plaća se |O.

Osjeti da su njegove sumnje opravdane. Jedan od jahača baci se s konja i potrči

za njim. On još brže, onaj skoči k njemu:

Pokaži mi lice - i silom ga uhvati za glavu, no dječak se otme i potrči k

pastirima pa ih tiho moli:

Oni su Luka.včani i gone me. Recite da sam vaš pastir. Odmah uzeše u jjjcedinu

nepoznatog dječaka. Jahači su već za njim. Poznati glas ga /ovne

- Damire, dolazimo od kanonika.

Ipak se nije ogledao i veli sam sebi: "Nećete, Lukavčani, mene prevariti!"

Pastiri su se postavili u dječakovu obranu. Jedan od plemića vikne:

- Gle. tamo je kanonik.

Sve to smatra Damir stupicom da bi im okrenuo lice, ali ih on ne gleda i

odgovara:

Nisam ja ministrant da bi kanonik tražio mene.

Ispod oboda šešira ipak gleda prema selu. Poljskim putem ide mala kanonikova

pratnja. Podalje i/a njega nr”ka ilru^a ceu i u ni mu voda su to oni o kojima je

izvješćivao Stanisla\ Lukavčana ispod stabla.

Još uvijek ostaje Damir na mjestu. Radije će ostati s pastirima koji imaju

velike štapove željezom oko\ ane. a ima ih mnogo, pa će ga obraniti od ove

trojice. Sve osjeća da su ga prepoznali u šumi i sada bi htjeli da ga povuku na

konja i s njim bježe u Lukavac.

Ali iznenadi ga preokret Plemići pohitaju prema kanoniku. Zausta-\”li su ga i

čitava Benkova povorka hita k pastirima koji ga upućuju: Čuješ, dječače, kanonik

dolazi. Njega se ne moraš bojati.

To on zna, ali razmišlja M o li to može biti da kanonik dolazi ovim sumnjivim

plemićima”.” Tko su zapravo oni?

On čeka. Kanonik uistinu usmjeri konja k pastirima. Plemići su iza njega.

Damire. gdje si zalutao? - zovne ga kanonik. - Koliko te,

tražimo i čekamo.

I mi? pita on, pokazujući straga plemiće. Poslao sam ih da u traže šumom

oko Lukavca. Vidiš: ovaj crni ove se Arbanasić, smeđi Poglede, a plavokosi

Mrnjavčić. Oni su te veću

s"mi prepoznali.

Sva

su se i ponašah sumnjivo. “““•

su se trojica nasmija

Sad br/o, Damire*-zovne kanonik V-zašto si tako dugo izostao? Kad sam vidio onu

četu koja je odlazila, brzo sam se sakrio u

l

šumu i onda sam misliorkad prođu, idem u selo. Ali tada sam opet opazio jahače i

uspeo se na stablo.

Nije dospio ispripovijedati susret s Lukavčanima, jer se približio Davor sa

četom i oslovi kanonika: - - Prečasni, izgubili smo odviše vremena.

- Vaša pojava smela je dječaka. To, naime, nije bilo u našem računu. Ali pravo

velite, gospodine, izgubili smo vremena. Ako u kneževskom dvorcu opaze Damirov

nestanak, razletjet će se svi u potjeru.

- I svakako će najprije povjerovati da vodimo dječaka u Brezovicu,

dakle, prema Savi, zato će nam Lukavčani biti brzo za leđima ako

proslijedimo put na zagrebački Kaptol. 4

- Povest ću ga u svoju turopoljsku kuriju - predloži kanonik.

- Nigdje u Turopolju nije dovoljno sigurno sklonište, prečasni) Znam mjesto gdje

ga nitko ne može pronaći niti ga na putu u to skrovište može otkriti kakva

potjera.

- Dobro, pristajem i predajem ga vama. i

Damir nekako nepovjerljivo pogleda u sivi vizir nepoznatog čovjeka

na konju. Kanonik Benkosmjestaopazi te sumnje i požuri umiriti dječaka:

- Tvoja majka nije slutila da se ovdje nalazi vjerni prijatelj vojvode Iločkoga

i tvojeg oca pa te nije na to mogla upozoriti. Ali ti je rekla da se pouzdaš u

one kojima te šalje.

- Da, to mi je rekla.

- Onda poslušaj sve što odredi ovaj plemić. Sad brzo na konja.

- Sve ću poslušati - veli Damir i gleda kako Davor mahne dvojici plemića pa im

odredi:

- Ti ćeš uzeti dječaka k sebi na sedlo, a ti ih prati u pozadini.

Damir dopusti da ga dignu na konja, ali pažljivo sluša kako Davor mladom jahaču

određuje kamo i kojim putem ima s njim bježati. Iz Davorovih odredbi htio bi

saznati kako će daleko biti od svoje majke i hoće li tko od njih nešto govoriti

i o njezinu oslobođenju.

Ali već idućeg časa dvojica plemića krenuše s njime prema zapadu. ,

JASENKIN PUT

U Kuševićevu dvorcu već je od ranog jutra Jasenka spremala sve potrebno za put k

svojoj majci u Zagreb. Znala je da će tamo dugo ostati i morala je koješta

ponijeti. Sve je Žarko tovario na kola i čestito poredao. Momci su spremali

konje da prate gospodaricu. I stara gazdarica opremila je sebe i svoje stvari da

otprati kćerku stare Kuševićke u grad.

Rano prije podne bilo je sve spremno. U dvorcu su ostavili samo služavke i

jednog starog slugu. Oni su trebali čuvati kuću dok se Žarko i momci ne vrate.

Već su upregli kola, žene se smjestile, a onda krenuše cestom.

Kad su odmakli izvan Kurilovca, pred kipom povorka se zaustavila.

Tu je Jelenko urekao svojoj sestri sastanak. Kako ga ovdje nisu našli,

Jasenka odluči da čekaju. . , \ J

182

Žarko je odmah poveo razgovor o Draženiću:

- Upravo sam Ijubopitan Vio će reci noM-mUar kad inu saopćite da se Draženić

sakrio pod njego\ krov, a vi ste ga pustili otići.

__ Potvrdit će da sam pravo učinila jer drugo nisam smjela. Pitaj koea hoćeš u

Turopolju, bi li tko od njih uradio drukčije.

._ Onda nitko od njih ne n radio pm\. Meni čitavu noć nije dalo mira: kako ta

neman može uživati pravicu koja pripada ljudima.

Čudno je Jasenka pogledala vjernog vođu Jelenkovih momaka. U njegovim je očima

nek.i mu ma misao koju ne može dokučiti i upita ga:

- A zašlo tebe toliko muči misao na tog izdajicu? On je svoje ispaštao. Pretrpio

je česiiiu kaznu strave i upamtit će to.

_ Da. upamtit će dovijeka - "a možda i vratiti" doda u svojim mislima.

- A sada je s njim svršeno. Vilena gaJe pustila da ode pa Što je drugo mogla?

Valjda ga neće pridržati. A jer je kaznu pretrpio, nisam ni ja smjela Jelenku

poreci p”lemcm”lost.

Žarko gužva s\ o| klobuk u nekom uzbuđenju od misli koje ga sada muče.

- Sve to može biti istina. Ah” meni tako pada u moju priprostu glavu. A koje on

pobjegao onom “.u < im ni-, K >p:u k u “ I ),m,u mi K JH i-.,i I”KUO jedan

županov momak da su ga čuvah” u dmžinskoj kući i da je odande pobjegao...

- Zašto bi ga čuvali”

- Taj momak ne zn;i samo veli: bilo je buke i bruke jučer navečer kad on

odjednom nestane

- Gospođica Vilena ga je pustila da ide, zar nije tako?

- Bit će da je tako jer je pri tome imala svoje prste Luča.

- Sto to govoriš Žarko? Zar se župan ljutio jer je Draženić nestao? Pa valjda ga

je Vilena pu i u sporazumu s ocem?

- Rekao bih da HP,- pitala oca jer Draženić je pobjegao u Lucinoj haljini.

Ta vijest /bum Jasenku i prouzroči u njoj nemir.

- Čudno je što mi. kazuješ. To bi značilo da je on pobjegao protiv

županove volje.

- Naravno, da je ph.m. m:.”".ju \”jhc *•-.iuje IIKC: \ ikaouaLiA”ii i “-a svoju

kćer zbog Draženiceva nestanka. I došao je sin onog sivoga oklopnika i pošao u

potjeru za njim...

Dakle, jučer je meni lag.h” M i bježi pred narodom koji hoće silom izvršiti na

njemu osudu?

- Jest, gospođice Jučer ja to još nisam znao. Ali svejedno, nešto mi nye dalo

mira. jer nisam vidio nikakva naroda. Vi niste htjeli da diram u njega. A sve je

u meni govorilo da idem županovima i da ga izdam. Što (tm)ogu kad vi velite: nef

- Kad si sve to saznao od županova sluge?

, Onog časa kad smo danas upiedi konje u našem dvorcu Doiaoje

K ogradi i pričao mi.

, . . Kako je to zlo što moj r>rat niie ntio da dođe noćiti u dvorac Bila

Olri ipak nešto više doznala o tome.

183

- Cijelu noć bdjeli su oni tamo oko drvene kapelice. Čestito su se potukli s

Lukavčanima. Nije, dakle, naš mladi gospodar ove noći ni vidio krova nad sobom.

- Ne možemo više čekati. Vrijeme je da idemo. Ne ćemo stići do prijevoznog

broda.

Ipak se djevojka ogledava u želji da pred odlazak vidi brata. Ali joj

Žarko oduzima tu nadu. •

- Tko zna ne goni li negdje Draženića, ili Lukavčane, pa ga zato" nema.

- Da, to može biti, jer bi inače slao glasnika da me barem obavijesti kako ne

može doći.

- Dakle, idemo, gospođice. Gospodar će već za vama gore na zagrebačku tvrđavu

kad bude mogao. Sad moramo požuriti da stignemo brod. Kolima se ne putuje tako

brzo kao jahaćim konjem, makar je cesta suha.

Privoljela je. Kočijaš potjera dva lijepa čvrsta konja i kola su krenula.-Žarko

i šest momaka poredali se sprijeda i straga.

Uz Jasenku sjedi gazdarica i šuti. Djevojka ne pokazuje nikak vu-volju za

razgovor. Žali što nije vidjela brata prije odlaska u zagrebačku tvrđavu i nešto

je uznemirena. Draženićev bijeg u noćna bitka pred kapelicom očito su spriječili

Jelenka.

Sve joj se čini da je ova noć bila početak borbi o kojima je govorio Jelenko.

Lukavčani će se osvećivati i još dugo joj otimati brata. I još gore. U tim

borbama nalazi ona i pogibelj za njegov život.

U Jasenkinoj duši ostade sjeta za bratom, ali i osjećaj zadovoljstva što nosi

majci na zagrebačku tvrđavu veselu vijest o svemu što se jučer dogodilo pred

općinom.

Kako je bilo dobro da su joj stalno tajili sumnje kojima su u Turopolju obasuli

Jelenka. Sad će doznati samo njegovo otkriće izdajice i slavno skinuće sumnje

koja je prijetila uništenju časti njihove obitelji. Sad će stara majka samo

uživati u sreći koju joj ona nosi.

Dok tako razmišlja, gleda u daljinu prema Zagrebu. Promatra na visočini tvrđavu

grada sa čvrstim bedemima, visokim zidovima, kamo nitko ne može doprijeti. Ni

Pencinger, ni knez, ni njegova vojska, a ni Turci. Nitko ne može unići kome

dobrovoljno ne otvore vrata.

"Kako je tamo lako živjeti" - razmišlja Jasenka - lako i mirno. A po ovim

širokim ravnim poljima, oranicama i šumama gone se lu-kavački vojnici i strahom

i trepetom ispunjaju poštene ljude.

Neće li to već jednom prestati? Ili će biti još gore? Možda je to slutio Jelenko

kad je odredio da ide k majci na Grič? Bit će sigurno još više zla, osvećivat će

se. Zato je Jelenko šalje da se sklone u zagrebačku tvrđavu od onoga što ima

slijediti. Lukavački zulumćari dolaze na odmazdu, a Jelenko će protiv njih

stupiti u obranu Turopolja. Sve će obraniti.

I one koji su ga sumnjičili i klevetali? Ne može drugačije. Braća su mu. Svi su

jedne domovine djeca i on će sve braniti od Lukavčana i od Draženića.

"Draženić?" Ta ju misao ponovo vrati k prizoru ove noći. Kako se usudio sakriti

u njihov vrt? Sve više misli o tome. Bio joj je u vlasti i samo

184

-č bili hi ga uhvatili njezini momci. Ali nije smjela. I sada je to

uznemiruje, učinila drugačije.

"~ baš kao sto je n/ncmimalt Žarka. Da je ipak na svoju ruku

IH da je barem bila u dogovoru sa Žarkom i njemu

pustila ja učjnj šu> hoće? Odmah se ukori zbog te misli!

^ "Kako bi to bilo ru/im nevrijednu i Jelenko bi se sigurno ljutio. Znao

•inoj hrat damu Dra/eiiiv neće oprosti!i šiu.v pieiijM > >u! v.nili.i pa ipak

TI u K” oprostio osudu i predao ga Vileni. Ne, ne, dobro sam učinila."

I dok se tako uvjerava, ipak je uznemiruje okolnost što je morala dopustiti da

ide svojim putem.

Stalno joj se vraća sliku ioua čo\jelva V. nV:r> !e/i /a i”pndom i 1a/e ]nj, a

ona ga pušta na miru. I ta joj slika donosi bojazni, nemire, predodžbe,

nesvjesne slutnje da se negdje sprema nevolja.

Sto dalje kreće cestom, to MI smui c bliže i pomalo je stade snalaziti nešto kao

strah. U toj pustoši, s one M rane LI;si a: e. imuni-, prema mnč\;iri kojoj idu

u susret, odande u onoj tami gustog grmlja okupljaju se neke sablasti. Osjeća

to^.

Tjeskoba se {pUči u njeno biće. Žali što ostavlja dom i brata. Potištenost

prevlada njome i osjeti želju da se smjesta vrati.

Ne razumije što se dokada s njom”1 < >tkm.la i e misli; nc\uljki osiećaii što

bivaju sve izrazitiji i jasniji. Konačno upozna svoje stanje i jasno nuabire da

je to predosjećaj blize nesreće.

Kraj nje. šuteći, sjedi gazdarica. Jasenka joj tiho spomene:

- Ipak nismo trebali otići i ostaviti dvorac. Ako je to želio gospojini1, onda

ste morali. Baš ne bih morala, l tko /ULI što ic se s\ e i”uuioJi (i. Neće li

poginuti blago ili perad, a možda neće paziti sluge ili služavke na kuću i na

staje i može se dogoditi vatra Što to govorite?

Čuj, Terczo, kad ti u duši odjednom nešto počne šaptati da nije dobro što si

otišla, da neće biti dobro i kad ti veli: vrati se? Stara žena se /grozi.

- Tako vam nešto šapće u mladoj duši, gospođice?

- Jest, baš tako

- Onda idemo natrag. Zapovjedite Žarku.

Neodlučna što da učini, svrne Jje\oj"ka pndeil k momku koji je prati zdesna.

Opazi kako w on ogledava. Što ga to tako zanima, začudi se djevojka i ona okrene

glavu.

Daleko od njih u gusti un oblaku žute prašine opazi jahača. Sam sarncat divlje

tjera konja Ispod njegovih kopita uzvitlao se gusti dim i zaodjenuo čovjeka do

vrh glave.

-- Netko ide za nama Zašto tako juri? Ide ravno cestom. Djevojčino sree neobično

/a k uea. Tko to dolazi? Zbog čega? Boji li se l°8 jednog jahača?

Ne, nije to strah. To je nada. Ona veselo usklikne nrcnia “/arku

Bit će Jelenko. sigurno je odlučio da nas dostigne. ““ “ lornak slegne

rumenima i odgovori: Još je daleko. "te mogu raspoznati, ali kao da to nije

gospodar.

115

- Po čemu bi mogao vidjeti da nije?-protivi se ona. - Vidiš kako mu se žuri.

Može do Save poprečnim putem na jahaćem konju. Zašto n dakle, cestom tako jurio

ako ne želi stići nas?

Ogledavaju se pomalo svi, i gazdarica, i Jasenka, i momci. U svima leži jedno

jedino pitanje:/as t o se "K uko /un. O;i sigurno /na n koje doba ide J”M “V

“.”““-i” li >“.”. li”-. ima vrlo n; n tgo \ remena /a svakog uthača ako ide

poprečnim putem i poljanama.

Jahač iza dugog zavoja skrene na livadu i pode ravnim putem. Očito želi presjeći

put da što prije stigne k njima. Jaše sam samcat. N e običavaju ljudi ovim

pustim krajem jahati bez drugova.

Jahač postaje sve veća zagonetka.

- Sigurno nas kani dostići da ne putuje sam do prijevoznog broda

- veli gazdarica.

- Možda imaš pravo - primijeti Žarko.

- Da nije glasnik? - veli Jasenka.

Djevojka se sve češće ogledava. Jahačeva je pojava potpuno obuzima. Kao da

dolazi zbog nje.

... - Nije gospodar! - konstatira Žarko. - Znao sam to odmaK .,f) To

Jasenku ispuni razočaranjem.

% - Tko može biti i zašto se toliko žuri za nama? Jest, baš se k nama

žuri - tvrdi Žarko ponovo. “ ^

Još malo i djevojka gotovo klikne:

- Domahuje nam klobukom. To je Jelenkov glasnik.

- Nema sumnje. Samo gospodar zna kamo ste pošli i on ga sigurni ; - potvrđuje

Žarko.

- Zaustavi kočijaša. Želi da ga pričekamo.

Polagano zaustavljaju kola, a momci konje i čekaju.

Sve više raste Jasenkino uzbuđenje. Neka napetost ulazi u nju neobično

očekivanje, strah, što li? Da se Jelenku nije što dogodilo? Ili j) radost da joj

šalje vijesti? Ili je kani zaustaviti i vratiti kući.

Prati jahačevu pojavu. Već sasvim dobro raspoznaje nekog mladića Visok je i

vitak u tamnom haljetku i onda klikne:

- Ima sivi oklop i sivu kacigu.

- Naravno, to je glasnik našeg gospodara, jedan od sivil oklopnika.

- Kakve li nosi vijesti? - veli Jasenka.

- Čut ćemo što nosi, samo se strpite, gospodarice. Još kojih stotinu koraka, a

nepoznati jahač u najbržem tempu dojasj ravno prema kolima na cesti.

Konjanik preskoči malu grabu i eto ga na cesti ravno pred kolima

• 3 - Gospođice, nosim poruku od vašeg brata Jelenka Kuševića.

- Znala sam. Što mi poručuje?

- Prijeti vam pogibelj od Lukavčana.

“ f - Pogibelj? - trgne se ona, a s njom Žarko i stara Tereza i čitava

ptatnja. Mladić nastavi zadihan:

- Hoće da vas ugrabe. Tamo kraj močvare čekaju na vas. \1 Svi pogledi skrenuše

smjerom kojim je pokazao. Donde je jasno joi

186

l sata vožnje. A tamo čeka nepnjate!] Ta misao sve probudi. Strah im je°u

očima, a glasnik brzo govori:

_ Gospodin Jelenko hitno me poslao za vama. .- Gdje je moj brat?

Morao je izvršiti jednu zadaću protiv Lukavčana, a mene je poslao za vama da vas

zaustavim.

- Dakle, da krenemo natrag.” - pita djevojka. Već samo to pitanje uzrokuje joj

olakšanje. Tereza usklik ne prekrstivši se:

- Eto, gospođice, slutili ste da je nešto teškog pred vama. Vidite, prorekla sam

vam što duša osjeti.

Ne daju joj dovršiti izrek u. Svi su se užurbali, čekaju da se hitno nešto

odredi. Jasenka ustaje na kolima i odredi:

- Hajde, brzo, okrenimo natrag. Glasnik, međutim, oitro zakima glavom:

- Nikako natrag. Oni K opa/ili da vas je netko upozorio, izišli bi iz zakloništa

i pojurili za vama

- Što, dakle, da činim “ - nestrpljivo će djevojka.

I Žarko se obraća glasniku s istim pitanjem, a ovaj hitno odgovori:

- Ugovorio sam sve s gospodinom Kusevićem kako ću \as\rathi. a da nitko ništa od

njih ne opa/i

Nehotice se Jasenka ogleda kao da tra/i put kojim bi mogla povesti povorku

natrag, a da oni tamo ništa ne opaze.

- Gospođice, uzmite ogrtač svog momka i njegov klobuk. Bez razmišljanja Žarko

joj pruži svoj ogrtač i klobuk. Sivi oklopnik savjetuje:

- Siđite dolje, uzmite ogrtač, pokrijte pletenice i tijelo. Klobuk navucite do

zatiljka. Uzmite konja i slijedite me.

- A ja i ostali? - pita začuđen Žarko.

- Ti sjedni na konja sto }<• upregnut u kola pa ćeš ravno putem dalje kao da se

ništa nije dogodilo. Mjesto gdje je gospođica sjedila pokrij nečim da izgleda

kao da gospođica tamo leži i spava. A i ova stara žena neka malo prilegne.

Blijeda od straha. Tereza se prekrsti, ali je sivi konjanik umiruje:

- Ne boj se. tebe.nitko neće ugrabiti. A niti kome drugom neće biti nikakve

štete. Oni traže samo gospođicu.

- A što moram raditi? - pita Žarko.

~ Oni će vas zaustaviti, a ti reci-da gospođica nije sjela u kola, nego cc

dojahati za vama “Dosta si pametan da upravljaš dalje povorku i Pričinjaš se kao

da očekuješ gospodaricu

Jedva stoje izrekao, pomogne Žarko Jascnki na k c mj a. Od straha da 1 je

Lukavčani mogli dostići, ne može više ni misliti. Samo strepi.

Dok sjeda na konja, čini joj se da je ovaj čas /a nju odsudan za svu njenu

sudbinu. Načas zadršće nekim nejasnim strahom od tnga korala, u renutku obuzeta

je željom da se što prije makne s ceste. Ide ravno za momkom u sivom oklopu koji

joj dovikne

Slijedite me točno putem kojim idem ja. l ona upravlja konja kako joj je rekao.

Skreće desno prema šikari i

187

tjera konja uz grmlje. Ne obazire se ni lijevo ni desno da što brže slijed

jahača.

Kroz šikaru pojave se visoka stabla i zamalo su momak i ona skriven sjenovitim

krošnjama.

Mladić se nekoliko puta obazre. Ona se ne osvrće. Ledenim rukam upravlja uzde.

Nakon pola sata jahanja skreće Jasenka lijevo. Mladić je opomene zakrčivši joj

put:

•K “P

.,it - Ne tamo, slijedite mene kako sam rekao. );, - Zar nećemo u selo u moj

dvorac? <•<!*••- Znam samo jedno: odvest ću vas k bratu, i •

- Gdje je on?

Momak kao da nije čuo ili neće da čuje, ne odgovara, već samo rukon pokaže put

pred sobom. Gusto visoko grmlje diže se s obje strane puteljka

Najposlije biva sve gušće. Jahač je vodi prema šumskom dijel Turopolja. Dakle,

tamo negdje dočekat će je Jelenko.

Svakog časa njezin se vodič ogledava, dok ona samo misli o tome > hoće li sretno

uteći. Žarko će sigurno lukavo zavesti Lukavčane kod! močvare i oni sada čekaju

dok ona dođe na konju. Što će biti ako njezine ljude svezu? A Tereza? Kako će

joj biti?

Sve prati Jasenka u mislima i za svakog se brine, dok sebe osjeća u blizini

bratovoj.

Već su čitav sat jahali ili joj se čini tako dugo? Pred njima se prostire šuma

visokih starih hrastovih stabala.

Mladić usporava, obazre se k njoj i zovne je:

- Držite se u mojoj blizini. Ovdje se ne može prolaziti tako lako. Tu nas nitko

ne “može opaziti ni s koje strane.

Što dublje zalaze, to krošnje bivaju gušće, stabla deblja. Šuma joj se čini kao

neki golemi tamni hram. Ovdje je gotovo tmina kao da se sprema noć, a zna da je

sunce u zenitu. Jedva zamjetljivo ulazi joj u dušu neka neprijatnost, neka magla

kao pred večernji sumrak. Isprva se nastoji otimati tom osjećaju,

razjašnjavajući sama sebi da šuma nije njezin dvorac. Tu mora biti pusto i

neprijatno. I ljudi ne može biti ovdje. Jelenko zna zašto je odredio da dođe

ovamo.

Dok idu polagano, djevojka počne promatrati mladog čovjeka koji pred njome

upravlja svojeg konja, zaokreće pažljivo, sveudilj nešto istražujući oko stabla.

Sivi mu oklop pokriva snažna leda, haljetak mu pada ispod oklopa. Mladić se sagi

bije, uklanja teškim krošnjama, katkad se okreće k njoj i upozorava da joj grane

ne bi oderale obraz. . "Kamo me vodi?"

To pitanje snađe je u gustoj, tihoj, tamnoj šumi kao neko otkriće. uvi ">Tko je

taj da ga šalje Jelenko i povjerava mu svoju sestru?" “ • •* t)ok je na cesti

obuzimao strah da je Luka včani kane oteti, nije joj palo na um da nešto

razmišlja. Sada u toj pustoši zatekoše je ova dva pitanja kao da su pala sa

neba. Nekako joj bude tjeskobno. Nije li učinila nesmotrenost kad je slijedila

ovog čovjeka u šumu? Tek sad opazi da je zapravo sama s nepoznatim muškarcem i

ne zna kamo je vodi.

88

Ta misao preleti joj glavom Osjeti zebnju, grdni strah i zaustavi sci U

tren oka spopadc je osjećaj:

vr

"Ne može više slijediti ovog mladića. Natrag! Sto brže." I dok se on sagnuo,

tražeći prolaz i^poč krošnja, ona skrene konja i -ića se. A guste je krošnje

skrivaju. Iza sebe čuje zov. Začas ona stoji iza velikog debla čije grane

potpuno

skrivaju nju i konja. Sada će ovdje čekati. Dok miruje, ne može joj ući u

trag.

Prevarila se. Očito momak predobro poznaje Šumu ili je on ipak i

kroz granje vidi. Začas se mladić nađe uz nju.

- Kamo bježite? Ne bojte se, gospođice.

- Kamo me vodite”.” “ !j "

- Razjasnit ću vam putem, ne gubimo vrijeme. _ Prije želim čuti kamo idemo.

- Ako ne stignemo u pavi čas. vaš će se brat pobojati da vas nisam

dostigao i otići će.

- Moj brat ne može biti U ovoj šumi.

- Želite pasti u ruke neprijatelju1”

- Tko mi jamči da već nisam u njegovim rukama? “ . " ^

- Odgovaram Za svaku svoju tvrdnju. Jamčim ja.; “ “ “ “^n*h “•”“

- Slabo mi jamstvo od vas. “" “ “

U blizini žestoko zaški j “ grmlje, čudni grdni glasovi kao odmjeri.

- Vepar! - vikne mladić. - Pazite! “““

l ona potjera konja Mladić uhvati njene uzde i zadrži je.

To je ispuni nekim užasom ko|eiv.u ne/:ia . Hoće daše pusti sa

sedla i da bježi, bježi od čovjeka s kojim je sama usred šume.

Ne mičite se. mirujte - zapovijedi joj on.

I sada osjeti kako je zelje/na ruka uhvatila oko struka i zadržala u sedlu.

Strava joj stisne srce, otvori usta, htjela bi vikati, a glas joj nestaje u

prsima. Onda osjeti kako su je trgnule dvije ruke i povukle k sebi. Već se

nalazi uz nepoznatog vodiča. Željeznim rukama drži ic na -,eillu. U prsima joj

krik. zapomaganje. Ne zna. viče li tko ili joj se samo čim. NiMa ne vidi pred

sobom, samo još neka mala s \jellost u mnztui. Neki polica n u ko]em osjeća da

je strani čovjek nosi na konju kroz guštaru, uz drveće, golemo kao neke drvene

kolibe, a ona samo plače, stenje, jeca i dozfvlje:

"Jelenko! Jelenko!"

Sva joj šuma odvraća istim povicima. Čuje svoj glas kao da stotinu Jasenki viče

kroz debele guste krošnje u tami šume.

I sve se zaustavilo, konj \ iše ne IH i. Ne osjeća više čovjeka uza se ni sedlo

pod sobom Stoji na zemlji pored neke drvene kuće, kolibe, što lije to. Nekakve

ljestve su tu. ljestve kiUc je \Idiela “ediir-m na slici u nekoj crkvi gdje se

anđeli penju gore u nebo. l nju sada netko nosi gore, uspinje se, ljestvicu po

ljestvicu, a oko nje oblaci. Zašlo škripe n orkiv”; Sad ^ieli Pod nogama

šuštanje, onda neke muške ulascne kao da se m •< k n r a MI ; ;a" <* "Une joj

slike prolaze kroz omamljenu svijest.

Načas joj se svijest vraća. Negdje je u drvenom prostom, teži na lišću

189

u nekoj kolibi. To joj je jasno. U drvenoj maloj kolibi odozgo s krov dolazi

svjetlost i pada joj u oči. Pokuša se dići, ali klone. Jasenki se Čini d_ je

zaspala u drvenom dvorcu i sniva grdni san o svojem putu k majci!]

*•" *

U Šumskom dvorcu nastala je tišina. Umorni Draženić leži nauzafa sklapa oči, ali

ne može zaspati. Misli mu donose Vileninu sliku, hladnu, ledenu, kako ide

bešćutno uz stube županova dvorca. Ni pogledom se nijj obazrela na nj. To mu ne

izlazi iz sjećanja.

"Možda je ipak tako učinila po očevoj želji? Ili je u njoj toliki osjećaj za

čast svojeg roda da je žrtvovala svoju ljubav prema meni?"

"Kakva ljubav? Gdje je ta ljubav? Može li to sve učiniti ljubav? A koliko su joj

sjale oči kad me ugledala prigodom dolaska u županov dvorac? Da, oči su joj

sjale, zašto ako me ne ljubi? Ako me ipak ljubi, zašto me napustila?"

Strahovito ga peče, muči, razapinje...

"Zato me napustila jer sam izdajnik. Zato me prestala ljubiti? Izdajica? Zar je

to tako strahovito?"

"Zar baš moram biti izdajnik kad je to tako strahoviti pojam!"

I gleda sam sebe zaogrnuta nekom čudnom mantijom. Mantijom izdajice.

"Izdajica sam Što ne služim Hrvatima, a služim svojima. A zapravo po krvi imali

bi biti i Hrvati moji kad mi je otac Hrvat. Ali ja sam uzeo dušu majke, a s njom

sve ono što ona smatra svojim i ljubi."

"l Vilena me zbog toga ostavlja. Ona mi uskraćuje pogled divnih plavih očiju.

Uskraćuje mi svoju ruku. Neće biti moja jer sam izdajica njenog naroda."

"Ne mogu biti drugo. Moja majka pripada narodu koji gazi Hrvate. Otac pripada

Hrvatima koji smrtno mrze narod moje majke. A ja pristajem uz narod svoje majke

koja me tako naučila, naravno, moram biti izdajica Hrvata. Jednom ili drugom

narodu moram biti izdajica. Nikako ne mogu biti svoj. Nikako. To je razumljivo.

Rodili me na svijet kap izdajnika. Ali zašto je to tako strašno da bi me morala

prestati ljubiti? Naime, ako me ljubila, možda ipak?"

Ne može nikako dopustiti da ga nije ljubila, a ipak mu pada u dušu pitanje, l

otkud joj nekakva strahovita predodžba o izdajici da bi ga mogla ubiti i ljubav?

Draženić želi naći neko razjašnjenje i pita slugu: “

- Otkud si ti?

si *”“- Kmet sam na kneževskom zemljištu.

ipfc.- Znaš li ti što je izdajica?

~<!"ii-- Kako ne bih znao, vaša milosti. -, . .-^ --•.

$W •• - Valjda nije ništa tako strašno kad se rumeniš kao da su ti pljunuli

IWP^”

c.," Mladi momak sav crven u licu zakima: .

i4p,- Jest, gospodine, i ne dao Bog da sretnem gdjegod takvu neman.;

190

nražemc napola digne glavu i gleda u momka: Kakva neman” Tko ti to veli? Kažu

tako ljudi iz sela koji su čuli da je izdajica neman.

A pdje su to čuli1” .....

Tamo pred crkvom u Turopolju čuli su priču o izdajici.

Priču.” Onda je to samo priča i ništa drugo.

Nije. vaša milosti, govorila je to gospodarica Kusevicka,

rlcmenlDaklea majka Jelenka Kuševića? Ona je nešto pripovijedala?

Zna ona pričati o svemu i svnc”eimi. a priča kmeto\inKt. seljacima i

gospodi. . ..

A što je pričala O izdajici:

Pripovijedala je da i/dajica nije Čovjek, već neman. .- Dakle, tako? No. dobro,

idi. Momak odlazi a on se zamisli:

Nije li Vilena žrUa priče? Možda jje preko nje upila u dušu predodžbu o nekakvo]

nemani? Vilena je bila slomljena i poništena i savijala se od muke kad me

vidjela onako osramoćena. I kad se mene odricala sva se stresla. Bile su 10 boi

V !jutxi\i pn_>1iv n t K priče o i/dajia Ipak, čudno, zašto se Hrvati toliko

groze izdajice? Ili je to uistinu takva sramota, ili se to samo njima čini?

Dugo razmišlja dok ga konačno ne svlada umor i zaspi na ledini pred dvorcem.

fRŽINO KOLO U LUKAVCU

U dvorcu svi spavaju Odmah nakon plivačke produkcije psa u opkopu, knez

Brandenburg i njegovi gosti umorni od pijanke i smijeha, bacili se u ležajeve.

Tišina je kao usred noći Samo tihi odjeci koraka kradu se trijemom. S kule se

spušta Petar Pan. Jedan mu shiua dola/i u susret. Lakrdijaš slade zijevati:

- Je li potkastelan ustao?

Bože sačuvaj, spava i ne miče se. Da ga budim? Ostavi, samo neka spava.

Lakrdijaš opet zi|e\ n i proteže se, a kad sluga ode, potrči trijemom ravno

Gordani.

Nakon Lucićeva odlaska ostao je kod nje Stjepko i raspravljaju. Obuzima je sve

veći nemir.

Što se to mogl. d, Ini da tako dugo nema nikakva glasa? Mladi svećenik ne

može je tješiti. I sam je odviše zabrinut. Iznenada be/ ikakva kucanja netko

gurne vrata. U sobu utrči Petar pan i tiho klikne:

- Pobjeda je naša.

-- Dobili ste /nak?

191

- Ovog časa projahao je do opkopa kanonikov sluga i

klobukom lijevo i desno kao kakav mladoženja. w*i*.^

- Onda je Damir sretno stigao - klikne Stjepko. n " ,;.

Gordana sklopi ruke: , fj. /

- Sad sam slobodna.

- Još niste, ali mogli biste biti već za jedan sat.

, . - Izašla ja na slobodu danas ili čamila ovdje ne znam kako dugo,

sam ipak slobodna. Sad mogu sa mnom činiti što ih je volja. Ničega /nL

bojim. ..

- Razumijem - veli Stjepko. - Ničim vas više ne mogu slomit"

- Tako je. I tebi, Stjepko, imam zahvaliti što smo napokon f pa^h mojeg sina.

Ja sam sjedio pri tom na mekom baršunu, ali Petar Pan je plivao znoju i u

opkopima.

- Dovijeka ću hvaliti njegovoj pomoći. Ali sad valja plivati dalje

suhom. Ovaj put bit ću plivač ja. Znate li Petar Pan što sam -misli

Plemić koji je danas pred podne dolazio u Pencingerovo ime a u \ orac taj

će sada biti moje pseto u vreći. Izvrsno nam je poslužio jer ćv MRVU biti sve

još vjerojatnije. "

I brzo mu ispripovijeda svoju zamisao, a on vrlo zadovoljno po prema vratima.

- Sjajno. Sad nam je sve olakšano. Dakle, idem knezu. Probudit < ga. Ako nam

Pencinger ne upadne iza leda, vi ćete danas objedovati svojem dvorcu, plemenita

gospodo!

Otišao je ravno trijemom u kneževu spavaonicu.

Pod crvenim zastorima spava mladi Brandenburg. Lakrdijaš pristuj k njemu i stade

ga tresti:

- Kneže, ustajte brzo!

Gospodar se oglasi nekom pogrdom i nastavi spavati. Petar Pan ne da i sve ga

bučnije zove. Diže se s ležaja i prikazuje se kao da je uzrujan i zadahtan. Knez

otvori oči, zine u njega i promrmlja?

- Što je? Zašto me budiš? Što ti je, budalo?

- Sve ćete doznati, samo brzo - i vuče ga s postelje.

Napola sneni čovjek se otimlje, ali mu nema pomoći. Lakrdiji ruke dovode ga k

mramornoj posudi s vodom, zapljuskuju mu lice vu". pa uzimaju kneza kao dijete.

On kune, grdi i najposlije zbunjen pita:

- Zar gori dvorac?

- Još više. Žurite se.

l dok on neprestano pita, Petar Pan ne da mu odmora ni daha.

Navlači na nj odijelo kao ona pijanica koji glavinja, izgovara nesuvisla

pitanja i pokorava se. Onda mu ureduje kosu, najposlije uzima posudicu l

mirisom i čestito mu poškropi lice. -

To kneza malo osvijesti. Čini se baš neobična ta žurba i oštro pita

- Što se dogodilo? Pušeš kao da si dotrčao s Medvedgrada?

I ne bi bilo čudo da sam dotrčao tako daleko od onoga što se događa; u ovom

dvorcu. Čovjek bi od bijesa potrčao u zrak.

Nešto voda, nešto miris, a nešto i riječi Petra Pana osvješću. smućenog kneza.

Napokon se trgne:

Što se događa u mojem dvorcu? Reci brzo. Umjesto odgovora potrči Petar Pan na

vrata i otvori ih. Na hodniku stoji Stjenko i smjesta prekorači prag. Knez skupi

svu snagu da prikrijc mairmluk i počinje se ispričavati:

Oprostite, očito sam jučer nešto više popio. Ali Stjepko odmah HL rukom: _ Sve

to iščeza\a pred onim što se danas dogodilo pod vašim

krovom.

Gledajući svojeg Časnog gosta, Brandenburg se gotovo preplaši. I

javlja mu se crna slutnju*

- Vi me strašite. čaM i gospodine.

Stjepko se nasmiješi nekako gorko i, spočitavajući, primijeti:

--" Neka mi oprosti vaša kneževska milost. Vi se pričinjate kao da ništa ne

znate?

- Ja se pričinjam “ zablene se on i ne zna što da kaže. Ali Stjepko nastavi:

- Neću dulji1*; Bit će najbolje da odmah primite plemenitu gospodu Gordanu neka

vam ona kaže.

Gordanu?/ai Pencinger učinio nešto zlo? Ima se zbog nečega potužiti?

Vaše držanje, gospodine kneže, onemogućuje mi svako razjašnjenje. Molim

i/volite. Ona vas čeka u blagovaonici. Ta se sablazan mora razjasniti.

- Sablazan”.” opetuje knez sav smućen i zaprepašten. Ništa ne razumije, ali mu

je jasm Petar Pan paše mač, pokriva glavu klobukom i požuruje.

Unatoč zabuni, sjeti se knez da će razgovarati s Gordanom i ogleda svoje

odijelo.

- Sve je u reci ii - veli tiho Petar Pan - žurite se, kneže.

Mutno mu je u glavi i koraci su mu nesigurni. Ipak izlazi iz sobe, prolazi

trijemom ravn u blagovaonicu.

Petar i Stjepko jjjdu za njim, izmijenivši značajne poglede.

Čim Brandenburg o u. r” vrata i spazi Gordanu, pokloni se i ponudi joj

naslonjač. Ona ne pnh\ i . Upire u njega oštar mrk pogled. Njezin je stav

izazovan i strog kao da će mu suditi. Lice joj je blijedo od neprospavane noći

U neprilici knez ne zna što bi rekao i kako bi započeo. |:ft •”••

Ipak se dosjeti nekom pitanju: “;W “

- Željeli ste sa mnom razgovarati, plemenita gospodo? •""*

Gledajući ga oštro, pita ona povišenim tonom: ; “•

- Gospodine kneže. gdje je moj sin?

To pitanje pogod i ua kao udarac u snu. Čini mu se da spava, "netko ga udara po

glavi.-Ništa ne može shvatiti.

- Plemenita gospodo, uistinu ne znam Što me pitate. _ Pitam, gospodine

kiiLvu. kamo ste odveli mojeg sina? k p, t(> ncrno?Cslmitltl N i ka kn mu

nije jasno. Bespomoćan okrene se etru Panu. Ali on ništa ne veli, već stoji

sasvim miran i ravnodušan.

192

"DANA vili

Brandenburg je kao na iglama. Zar je tako pijan da ne zna što se o njega traži?

Htio bi pred tom ljepoticom izgledati prisno i trijezan ozbiljan, a potpuno je

smiješan i bude mu upravo tjeskobno, opaziv kako Gordana ide k njemu korak bliže

i povisuje glas:

- Razumijem, gospodine kneže, vašu zabunu. Očito se sami stidit svog čina, dok

ste mi obećali da ćete me štititi.

- Ja ne znam ništa, ništa ne razumijem. Zašto vi tražite od men svojeg sina koji

je s vama zajedno?

- Ne, gospodine, moj je sin nestao. Zinuo je u nju tako glupo zaprepaštena lica

daje trebalo snage i Pelr Panu, i Stjepku, i njoj da zadrže ozbiljnost.

- Ne-stao? Ne-stao?

- Čudno, gospodine kneže! Vi ste gospodar ovog dvorca i ne znat što se ovdje

događa? Kako god dobro glumite čuđenje, mene ne možei uvjeriti da vam nije

poznato.

- Petar Pan, čuješ li to? Razumiješ li? Nestao je njezin sin. Kako Kada?

, ( I opet se Gordana dobro namještenom ozbiljnošću obraća k njemu iW? - Dosta

je komedije. Zašto ste mi oteli sina?

< Sada je već i njemu dosta i počinje vjerovati da se nešto događa št Ugrožava

njegove interese. Ako je nestao njezin sin, onda to znači da g jpttko i njemu

oduzima, l pohita k njoj:

- Vama su oteli sina? Tko? ,, - Vi i vaši ljudi. Tko bi drugi mogao da mi

oduzme sina pod vaši" jkfovom? Razumijete li me? Govorim jasno i razgovjetno.

Zablenuti knez pogleda Petra Pana i veli:

t:\ - Opet je Pencinger nešto uradio o čemu ja ne znam. Idi odmah pozovi

Pencingera.

- Još uvijek nije stigao u dvorac - odgovori lakrdijaš.

- Onda pozovi potkastelana, neka smjesta dječaka vrate plemenita

gospodi.

Skrivajući ironični smiješak, požuri se Petar Pan da izvrši zapovijet Dotle knez

ponovo ponudi Gordani naslonjač. Ali ona ne prihvat

Tada knez zamoli rimskog poslanika neka sjedne i počne se ispričavat

- Uistinu nemam razloga gospodi oduzimati sina. Stjepko pogleda kneza vrlo

hladno:

- Gospodine kneže, uzeo sam pod zaštitu ovu gospodu koja čam ovdje zarobljena

protiv svih prava.

Knez se osjeća neugodno, skuplja svu snagu da nadvlada mamurlu pa se nekako pred

gostom ispričava:

- Barun Pencinger i kaštelan mojeg dvorca dobio je takav nalog iz Biidima. Ja

sam ovdje sasvim nedužan. Kako ste se sami uvjerili, nastojao sam da

zarobljenici bude dobro. Dao sam je smjestiti dolično njenom rodu.

- To ste mi već jednom rekli, gospodine kneže, ali teško je vjerovati da vi

niste gospodar u svojem dvorcu i na svojem imanju i da bi se smjelo nešto

učiniti pod ovim krovom čemu vi niste dali svoj pristanak?

Časni gospodine, već sam vam rekao: barun Pencinger vrši nada neku vlast, on mi

je i neprijatelj, Čak me htio otrovati.

I11IU poslužio se tom izlikom samo da sa -cK1 skiiKkiKnitt. ni r/daleka ne

sluteći u kakvoj su vezi Stjepko i Gordana. .......

- I opet velim teško je to vjerovati pa vi se možete potužiti kralju. Nijedan

moj glasnik nije stigao kralju. Svakog je sigurno zadržao b.,run koji"ovdje

vlada protiv mene.

I sve tako uvjerava knez ma/cnou ^< ta i rimskog svećenika, ne bi li

se opravdao. .....

Petar Pan bi / se vratio i izvijesti kneza:

Potkastelai spava kao zaklan, zato sam ja dao nalog neka poraze dječaka Nigo

ga nismo našli. Ne nalazi se u dvorcu. “ - Kako? Ti si po”.mlio.

Velim vam. vaša milosti, sin plemenite gospode nije pod ovim krovom. Ne nalazi

se u dvorcu Nestao je kao da gaje zemlja progutala.

- Tko ga je mogao odvesti? Kamo?

Sigurno onaj plemić kon IL ujutro došao u dvorac u kaštelanove ime navijesti

sada Stjepko.

Kne/u se čini kao da je pao u neki vreli kotao i ne može napolje. Nestaie mu

dah.

- Što to velite” Netko je tu bio i odveo dječaka?

- Dobro ste to udesih, gospodine kneže - ubaci Gordana.

- Što sam ja udesio” Tku ic bio ovdje? Odgovaraj Petar Pan.

- O tom vas mogu bolje obavijesnu ja. gospodine kneže - ponudi se Stjepko - jer

Petar Pan je spavao dok je ovdje bio taj plemić.

- Vi ste ga vidjeli, časni gospodine?

Da, vidio sam ga i govorio s njim. Sam mi je rekao da je pouzdanik barunov Htio

sam čuti kad se vraća kaštelan u dvorac i upustio sam se s plemićem u razgovor

Upravo sam bio na trijemu i čitao iz molitvenika, kad je izla/io iz zapadne

kule, nosio oružje i neki sivi oklop i kacigu, a određivao je kao gospodar

dvorca.

Opet neki gospodar u mojem dvorcu? - preneraženo će knez, gledajući Petra Pana

Koliko slugu, toliko vaših gospodara - veli lakrdijaš - ali Stjepko nastavi

pripovijedati.

Taj se gospodin vrlo žurio i prošao nekoliko puta kraj vrata plemenite gospode

Gordane. Bilo mi je jasno. Moja mu ličnost stoji na putu. A kako se on vrtio oko

nJL-nih vrata, nisam se htio n niknuti, premda je on nastojao da odem. Kad nisam

izvršio njegovu želju, napokon je otišao vrlo ljut.

- A što odatle slijedi? - pita Petar Pan, umjesto kneza.

- Lako je pogodit; Kad mi je gospoda Gordana rekla da je nestao njezin sin. bio

sam uvjeren da k dječaka ugrabio iai plcm”i Narav no. htio je isto učiniti i s

gospodom ali sam mu bio na putu ja.

Uistinu, dječaka nema na dvoru? - pita knez kao da ne može Vierovati.

Nigdje ga nema - reče Petar Pan odlučno. Plemenita gospoda

tražila ga je čitavo jutro

195

Kako ga je mogao oteti da vi. plemenita gospodo, nisle ništa

vidjeli? M

- Sasvim jednostavno. Zbog velike buke Čitavu noć nisam mogfcr usnuti do zore.

Naprotiv. Damir je spavao i po svoj prilici izašao u dvorište da se igra kako je

to činio svakog dana. I tako ga je ovaj plemić mogao vrlo lako odvesti. A da

nije bilo rimskog poslanika, i mene bi u postelji svezao i odvukao. Dakako, pred

rimskim poslanikom nije se usudio.

- Meni je sve crno pred očima - promrsi knez, zureći u svojeg lakrdijaša kao da

od njega traži razjašnjenje.

"Naravno, da ti je crno kad smo ti mi namazali sve crninom" - misli

Petar Pan. l

Gordana ponovo povisi glas i mrko pita kneza: “

- Sve ste to vi odredili, kneže, i zato ste pripravili gozbu da nitko odj vaših

gostiju ništa ne čuje.

- Mene okrivljujete?

- A koga bih smjela okriviti?

- Zadajem vam svoju kneževsku riječ: nisam odredio da vam otmu sina.

"Toj časnoj riječi uistinu moram vjerovati" - pomisli Gordana, t\

gleda mrko kneza koji zove u pomoć svojeg lakrdijaša: j

- Reci, Petar Pan, jesam li ja to mogao odrediti, kad dobro znaš” da..

Knez zastane. Zamalo da nije rekao: "Kad dobro znaš kako mi je najviše stalo do

toga da Gordana i njezin sin ostanu pod mojim krovom." Toliko se prepao da mu je

zapela misao u glavi, a riječi u grlu. Petar Pan ga izvuče iz neprilike i stade

ga braniti:

- Zar ne znate, plemenita gospodo, da je Pencinger htio otrovati kneza po nalogu

njegovih budimskih gospodara? Časni gospodin, rimski poslanik, bit će moj

svjedok: nije li Pencinger meni naložio pred vama, časni gospodine, jučer prije

podne da za ovu noć priredim svoje najbolje lakrdije? Je li to istina, časni

gospodine?

- Da, to je istina, još vam se zaprijetio: ako ne biste dobro zabavljali goste i

mene, naročito mene...

- U koju svrhu? - pita, tobože, strogo Gordana.

- Da može u dvorcu gdje svi dugo spavaju nakon zabave raditi vama i vašim sinom

Što ga je volja. Zar vam nisam jučer rekao, knez" Pencinger nešto sprema kad

tako dugo izostaje iz dvora.

Knez se udari po čelu.

- Istina je! Istina, Petar Pan. Ja sam jučer već slutio da će nešM učiniti, zato

je izostao. Sigurno je u šumskom dvorcu spremao otmicu Nije htio da se pojavi

ovdje, samo da ne bismo na njega bacili krivnju

Oči Petra Pana sijevnule su od radosti. “

- Eto, dakle, gospodine kneže, vama je to posve jasno kao i meni. t to mora biti

jasno i časnom gospodinu rimskom poslaniku kap > plemenitoj gospodi. Sve je to

udesio barun Pencinger. Vi ste. gospodine kneže, već jednom zaštitili plemenitu

gospodu.

- Baš zato ne bih sada odredio da joj uzmu sina - usklikne knez

196

tan što je njegov u umornu pamet Petar Pan podsjetio tog događaja koji M sada

tako”sjajno hrani

^ Eto. sad ic ive to bjelodano. Pencinger je skovao urotu i sve to

/umislio ... j -•

_ Niste sigurni ni za svoj život pod njegovim gospodstvom - živo

podstrekava Petar Pan. - A sada vam je htio učiniti još i to da plemenitu

gospodu i |j|li odvede na Medvedgrad. To je već jednom htio

učiniti-

-- Da. sve se to slaže mrmlja knez. - Sve se to slaže. On je sam

odredio t u gozbu. Da.on sam. To mi je rekao jučer i potkastelan. I tebi je

zapovjedio da zabavljaš mene i i :m-,ki". pi>0;in:k.i i -AC mnie gosic. Sve je

to jasno i nedvojbeno. Sve.

Gordana se okrene k dvorskom lakrdijašu:

Vi. dakle, mjslite, gospodine Petar Pan da je uistinu Pencinger sam na svoju

ruku |feeo mojeg sina?

Dokazao jelo i kunem e: knez pri tona nije imao nikakva udjela.

- Trebalo bi ispitan vratara i stražu - ponuka sada Gordana i oštro pogleda

Petra Pana

Razumio je smjesta i uzeo riječ:

Svi suoniovdjepi tik /i h; n m u. Nitko od njih neće odati ni riječi jer svi

znaju da bi izgubi i glavu kad bi Štogod izdali. I potkastelan je Pencingerov

pouzdanik Zato sam ga i zvao jučer na gozbu.

Na te riječi Stjepko živu upada.

Kad sam danas sišao, našao sam Pencingerova pouzdanika kako Mino grdi

potkastelana jer ne može izvršiti neke barunove zapovijedi: "Moram sam izvršiti

naloge gospodina narumi IViiemtiei .!•• - rekao m i je doslovce. Kad sam mu

spomenuo da će mu pomoći drugi da se ne uzrujava, on odgovori ""Kakvi Pencingera

su takvi da mi može pomoći samo potkastelan."

Tu nema šum nje. Oni su se svi urotili protiv mene - vikne knez.

Da. urotili su |fe. to su živi dokazi. Taj neki plemić poslan je od Pencingera.

on je odveu djeeaka

L) blagovaonicu ulazi vratar. Petar Pan navijesti knezu:

- Rekao sam mu neki dođe gore ;er >.\i vaša milost želi nešto pitati.

Pokušajte, kneže. možda ipak nešto saznate. Ulazi vratar. Razbuđeni V,ne/ osorno

vikne:

- Tko je danas ujuiu bio u ovom dvorcu? Jedan plemić koiega K poslao gospodin

barun. Koji plemić? Ne znam. vaša milosti, ali sam ga već vidio s

barun

“om jučer prije podne,

Već tada su se dogovarali - vikne knez i pita:

Što je radio danas ovdje taj plemić?

Naoružao je nekoliko momaka i uzeo ih sa sobom.

Po čijoj naredbi”.”

Po odredbi gospodina kaštelana Pencingera.

On je danas iheo sina plemenite gospode?

Ne znam. Nisam vidio.

197

Knez plane na njega, prijeti se, ali vratar uplašeno tvrdi da nije vidio ništa.

- Lažeš. Vidio si. ali su ti zaprijetili da mi ništa ne kažeš.

- Čuj - upadne Petar Pan - otvorit ćeš sada dvorac. Svi kanimo izjahati da

potražimo gospodina baruna.

- Idem pitati gospodina potkastelana. t

- Tako? - vikne Petar Pan. - Jeste li čuli, kneže? Njega ide pitati, sve je

jasno - i lakrdijaš izgura iz sobe prestrašenog vratara, a knezu razjašnjava:

- Jadnom čovjeku zaprijetio se smrću. Ne možete ništa učiniti Što ne odredi vaš

kaštelan. I tako je lijepo poslao jednog svojeg pouzdanika kojeg vratar ne

pozna, samo da zabašuri svoje djelo.

- Znat će on kad se vrati. Tako mi kneževskog imena!

Stjepko pogleda Gordanu kao da je kucnuo pravi Čas. Ona ustane:

- Kako sam razabrala iz svega Što ste vi sami priznali, a i gospodin Petar Pan,

barun Pencinger htio je izvršiti grdnu namjeru. Da sa sebe skine krivnju, poslao

je nekog Čovjeka koji očito nije bio tako spretan da, provede kaštelanova

osnovu.

- Ili bolje, bio sam mu na putu ja - upadne Stjepko.

- l tako sam ja ostala ovdje, a sina mi je dao očito otpremiti na Medvedgrad.

Kneže, vi najbolje znate zbog čega me drži barun Pencinger. Neka to sazna i

gospodin rimski poslanik. U Budimu su sebi utuvili u glavu da ja skrivam nekog

kraljevića koji bi imao tobože ugroziti prijestolje kralju Vladislava. Htjeli bi

mučiti mojeg sina preda mnom da im dadem priznanje.

Knez se osjeća neugodno. To otkriće pred rimskim poslanikom zabrinjava ga, ali

Gordana ne okrivljuje njega, nego Budim i lakše mu je pri duši.

- Čujmo dalje - veli ona - kad Pencinger dođe u dvorac, on će" naravno, poricati

da je vama, kneže, htio oteti iz ruke mogućnost kako biste baš vi lično saznali

boravište toga kraljevića.

Sve je iznenadeniji njenim izjavama, ali šuti jer ona nastavlja: !

- Sada bi gospodin kaštelan svakako našao mogućnost da i mene odvede na

Medvedgrad i ondje izvede zločin mučenja.

- Ali ja mu to neću dopustiti - naglasi knez.

- Hvala vašoj pažljivosti, kneže. ali vi niste gospodar u svojem dvorcu.

- Pokazat ću mu vrata Čim se pojavi.

- Varate se. gospodine kneže. Ako biste i našli toliko hrabrosti, on se neće

udaljiti jer ga je ovdje postavio Budim. A da tako jest. o tome više nema

sumnje.

- Da, tako se sve to čini. on se neće pokoriti. Ali ja ću Danijela poslati

kralju u Budim.

- To će predugo trajati. Zato želim nešto predložiti. Pristupio je korak bliže,

gleda joj u lijepe oči. očekuje neku sudbonosnu izjavu. Međutim, ona pita:

- Priznajete li da ste u svojem dvorcu barunov zarobljenik, kneže.

- Jest. istina je. >;

198

Baš tako kao ja? Je li tako, gospodine kneže?

Gotovo tako.

Što bi. dakle, bilo prirodnije nego da se mi ovdje protiv njega

zajednički urotimo”.” “ Tu ua ponuda zaprepasti.

Na sve sam spreman plemenita gospodo, što vi predložite, samo

da se riješim toga suparnika.

Dakle. Pencingei Želi dobiti u ruke nezakonitog sina Ivana

Korvina da ga preda gospodinu Verbeciju. l vi želite dobiti u ruke

KOI vinova sina. Vas se. dvojica, dakle natječete: tko će dobiti kraljevića.

Odviše ga uzrujava razgovor o kraljeviću, pa ne odgovara i čeka što

ona time kani. Stjepko i Petar Pan stoje u pozadini i ne upleću se u

ra>" govor.

- Čudite se otkuda znam d;i se vi i kaštelan natječete za kraljevića?

Evo. reći ću vam. kneže

Donja mu se usna objesi la, oči zasjale i zagledale se u ljepoticu i žedno

očekuje kraj razlaganja

Gospodin barun Pencmm već mi je dvaput obećavao da će me

tajno pustiti na slobodu uz jedan uvjet...

- Uz uvjet”.” Koji”?

Neka samo njemu povjerim gdje se nalazi kraljević, a vama o

tome ne kažem ni riječi

- Prevariti me htio? - plane knez.

- Da. gospodine knežt, prevariti vas je htio. a menije obećao da će me pustiti u

Brezovicu žijedno sa sinom ako mu otkrijem kraljevićeve boravište, a vama

/utajim i za n”“, 11: i . To je glavni uvjet: nikako ne smijete doznati ni

riječi.

Ražesti se i uzvikne

Slutio sam i zato vas je danas htio oteti. Uspio se dočepati samo vašeg sina.

Jest. bila mu je namira da ui ni M a neznani. Lupež, platit Će mi to.

Mozak, izmučen alkoholom od prošle noći, ne može zadržati kontrolu nad onim Sto

govori. Zaboravlja da stoji pred protivnikom i upravo se razotkn\a pred Gordanom

i pred Stjepkom. Gordana mu povlađuje:

- l neka v a m t o plati Ja ću vam pružiti ucjenu kojom ćete ga smrtno

pogoditi.

Recite, plemenita gospodo, molim vas. Kakva ucjena? Preda mnom su otvorena dva

puta: da otkrijem kraljevićeve boravište Pencingcru Ui vama. Steže ga u prsima.

Barun Pencinuei bičeva o je mojeg sina, a vi ste obustavili to “vjersuo Otada

sam vam sačuvala zahvalnost i uvidjela da ste uza sve vitez.

l bit ću prema vama uvijek. - Dakle, evo moie pnniidc.

"J želji da što prije izgovori riječi koje on očekuje, korakne prema nJ°J

Zamalo je nije uhvatio za ruke.

199

- Sklopite, kneže, sa mnom pogodbu koju nisam htjela sklopiti s Pencingerom.

- izreci ic jasno.

- Saopćit ću vam gdje možete naći kraljevića uz uvjet da me smjesta pustite na

slobodu.

- Gospodo, uistinu ćete mi otkriti?

- Da, dosta mi je tog za točenja, l velim vam opetovano: ako me

Odmah izvedete na slobodu, istog časa doznat ćete sve što znam o

boravištu kraljevića. ;-

- Spreman sam.

l Stjepka i Gordanu i Petra Pana snalazi osjećaj kao da su iz tmine

izašli na sunce. Više su sretni njih dvojica nego ona. Svi su uzbuđeni, samo “

Gordana čuva prividni mir i okrene se k Stjepku: ;

- Molim rimskog poslanika da bude posrednik u ovom našem j

ugovoru. ,

- Spreman sam, plemenita gospodo i gospodine kneže. posredovati)! i odrediti

točno gdje i kako se imaju ispuniti međusobni uvjeti. Molim da” to odmah

ugovorimo.

Gordanina ponuda da će otkriti boravište kraljevića Ivana toliko djeluje na

kneza da nestaje mamurluk. Zjenice u bezbojnim očima” zablistale su. Kao da se u

njegovim mislima pojavilo neko otkriće, osnova što li. Svi osjećaju da se u

njemu budi i razvija snažna misao, a onda se okrene Gordani:

- Prihvaćam vašu ponudu i molim da malo pričekate. Moram se sporazumjeti s

Petrom Panom.

- Ne oklijevajte predugo.

- Samo malo i vi ćete, plemenita gospodo, ostaviti dvorac. Onda povede

lakrdijaša u svoju spavaonicu. Već na pragu požuri se Petar Pan osloboditi kneza

svake brige i naglasi:

- Znam, bojite se da vas straža neće pustiti iz dvorca jer je podložna

Pencingeru. Evo prijedloga: neka vaša zarobljenica uzme odijelo markgrofa

Danijela i stavi na lice vizir, pa će zajedno s vama izaći na opkope. Htio bih

vidjeti vratara koji ne bi otvorio vrata knezu kad želi jahati. Sasjeći ćemo

svakoga tko se suprotstavi. Dakle, stvar je sasvim jednostavna.

- Ne obuzima mene briga kako bih Gordanu izveo iz dvorca, nego kako bih je

zadržao.

Lakrdijaševe visoke obrve još se više podižu, na čelu mu se pojave bore i

probode Brandenburga pogledom:

- Što vam je, kneže?

- Sebe pitaj ludove. Zar da pustim iz ruke divnu ženu za kojom sam plamtio dok

mi je bilo osamnaest godina?

- Što to znači? - snebiva se lakrdijaš. - Vi ste prihvatili.

- Ona će mi kazati gdje je kraljević i dati pismo, a onda je neću pustiti na

slobodu, već zadržati za sebe. Na to već dugo čekam. Tu osvetu njezinu mužu neću

propustiti.

200

Tome se Petu r Pan nije nadao. Nekoliko trenutaka ne reče ništa. Da iriie bijes

ide prema postelji polaganim koracima. Onda se okrene:

P Vašamilostje.dakle.pnstak, n,,,PMI,,,,,,:,r "".u , ,, •-lodohiu.

ste odlučili izvesti prevaru?

Jest, to sam odlučio. Najprije mora odati boravište toga kralje-ića zatim će

ostati ovdje d;i mi služi za razonodu. Zar ti to nisam kazao kad smo je onako

lukavo dopremili u dvorac?

Niste je domamili vi, nego Pencinger. Čitava je osnova niknula u njeeovoj glavi.

On vas je nugmoiiu i”ia kraljevića predate svojem ujaku, kralju uz cijenu da vas

posta\ i banom pnai\ ^ih /;-ki>i;a i volje hrvatskog

sabora.

- To je bila sjajna osmu a. Ali povrh toga, nagovorio me Pencinger da ne dođem u

blizinu lijepe zarobljenice, jer ako ona zamijeti moje

namjere, neće ni zazivu glavu odati svoju lajm; iViu-in^er n/ijc iekao “ to da

se čuvam njezine blizine kako me ne bi zaplela u spletke, ti si mi sam

pripovijedao o njezinoj prijetnji da će se sam; ubiti i bez ikakva oružja u ruci

umrijeti ako joj se tkogod približi. Točno sam se držao savjeta jer o tome ovisi

moje banovanje u Hrvatskoj. Ali sad je ona voljna otkriti kraljevićeve

boravište. Sad je moj čas hli/u Nisam lud da je doista pustim na slobodu.

U Petru Panu bukti gnjev Korača odajom spuštene glave. Bacio bi se na kneza i

zagušio ga. a mora se pričinjati hladan, miran. A knez mu s nasladom govori:

- Moram od nje doznati tajnu dok je ona još pod mojim krovom. Kad bih pristao da

mi proka/e kva”heviea ti a opkopima, sii”.u no K utekla Vidjeli smo kako ona

umije upravljati konjem. Nitko joj od muškaraca nije dorastao. Zato bi trebao ti

sa svojim dosjetkama M\;U udesiti ovako: vani pred vežom neka čekaju naoružani

vojnici koje ćeš odmah poslati onamo. Mi ćemo već biti u veži na konjima, tada

ona mora reći gdje je kraljević i predati mi pismo. Ja ću zapovijedi i i \ tatai

u neka oi\ ;n a i spusta most. a kad su vrata otvorena, neka izvana skriveni

vojnici pojure i potjera ju nas opet u dvorište. Eto, onda ja nikoga nisam

prevario. A to mi je sve lako izvesti jer je pot kaštela n pijan i spava. Sidi h

ivo dolje i zaključaj ga da ne istrči iz sobe i pokvari moju igru.

"Glup je ali lupcška duša ima dosjetki! l ome se ipak nisam nauao" razmišlja

Petar Pan. a kad knez dovrši, zamišljeno primjećuje:

Ako rimski poslanik traži jamstvo da ćete Gordanu pustiti na slobodu”.”

- Pružit ću mu i stotinu jamstava, a onda prekršiti i prevariti. To je

divno. /:,r nc>

- Divno, pokušajte

Mrko promatra knez Petra Pana i vikne:

-- Sto”.” Ne kaniš mi pomoći?

-j Kako vam ne bih pomogao. Činim sve što mi naložite.

~ lJakle, brzo razmisli hoće li to biti moguće? ,. H .~~ ^ok sam ja bio jedi

m vas sa vietii k, bilo mi je lako razmišljati, ali a" Je opet vaš savjetnik

barun Pencinger.

201

- Glupane, zar ne vidiš da ću ga prevariti? l sam idem po kraljevića j odvest ću

ga svojem ujaku u Budim.

- Moj kneže, vi neprestano letite zrakom. To ne čini ni vaša dvorsl luda.

- Neću više da čujem tvoje prigovore. Zar me kaniš izdati?

- Vi ste već tako čestito izdali sami sebe da meni ne bi ostalo vi nikakva

posla. Ja sam vas spasio da niste trebali putovati u Budim. Vidj ste kako me

Pencinger na opkopima zaustavio da vam done protuotrov, u času dok je mislio da

vam je budimski poslanik sasuo u otrov. Ja sam vam spašavao i sklonost lijepe

zarobljenice i razotkrio sa vam urotu gospodina Verbecija i njegovih pristaša, a

sada kad vam o ljepotica javlja kako vas drži vitezom i spremna vam je odati

tajnu da osveti Pencingeru, vi ste poletjeli u naručaj Pencingerovih n\ ida o.”

; šest tjedana. Tako je sva požrtvovnost za vas bila uzaludna. Tu . nemam što

savjetovati.

Srditost obuzme kneza. Primao je savjete dvorskog luđaka i u svem ga slušao da

izigrava namjere Pencingera. Sve je to u onim časovim primao ushićeno, hvaleći

svojeg lakrdijaše kao jedinog prijatelja. A duboko u njegovoj pokvarenoj duši

počivali su i oni savjeti i sve on osnovice što mu ih je ucijepio i kaštelan

Pencinger i sad su oživjel" probudile se i zahvatile ga svom snagom. Petru Panu

je to sad jasno i sto časak pred činjenicom kao čovjek koji je gradio kuću. a

kad je svršio, kuć se najednom pred njim srušila. I osjeća da bi krivca mogao na

mjestu ubit a ne smije mu pokazati ni zlovolju.

Knez se osjeća nadomak svojih nada. Upravo ga zato lakrdijašev šutnja raspaljuje

i on pita, prijeteći:

- Hoću da mi savjetuješ kako ćemo bolje provesti. Svaki čas j dragocjen.

- Zato vas moram opomenuti da biste u Gordane mogli proigra! sve što ste kod nje

stekli.

Petar Pan razabire što se događa s knezom. Čim je ugledao GordanU probudila se u

njemu zvijer. I to ga čini nestrpljivim, silovitim, zaboravlji sve usluge koje

mu je učinio Petar Pan i sve pogibelji koje su mu prijetile o< Pencingera. I

sada mladi knez, kao i prije šest tjedana, uzdiže glavu na< svojim prijateljem

kao gospodar koji zapovijeda i sudi. l okosi se:

- Dosta mi je tvojih prigovora, Petar Pan. Smjesta predloži kak< bismo što bolje

prevarili naše saveznike.

- Da mučim svoju ludu glavu kad vaša mudra tako divno stvara? Nešto bolje ne

može nitko smisliti nego što ste malo prije predložili. Tak< mi časti, izvrsno.

- Uistinu? Onda je lako. Ti moraš sve to vrlo spretno provesti

- Lako je izvoditi pametne osnove koje su drugi zamislili, ali znajte slava će

pasti na izvršitelja.

- Neka tebi bude slava, a ostalo meni. Sada se požuri saopćii Gordani neka se

odmah spremi na polazak, a onda pošalji sve stoje muški u dvoru i naoružano da

se sakrije pred vežom. Kad Gordana izvrši uvjei svi oni s oružjem u ruci neka

joj spriječe izlaz. Ja, nesretnik, bit cl

, ll/lu,bi]Lnus\oiemdvpru.Toćeonalakovjerovatikadjesama

p0^l”5a daVencingcr mene dl* zarobljenim baš kao i nju.

nllg “prt”ir Pan jadikuje ..

lito li s-im ja crvić zemal|ski r^"“" “ ^”" ?eniJu- Nldo smrtl * ne bih dosjetio

takvoj prevari Slava i dika budi vama. gospodaru, a ja idem ti nvu lupeštinu.

Dotle ću ja zabaviti Gordnmi i uzvišenog gosta da svojim pnpo-,pa.,niem potpuno

steknem njihovo povjerenje.

Sad Petar Pan nije koračao tako brzo kao što je, sada prešao

nrostor između kneževe spavaonice i blagovaonice.

P Ulazeći u dvoranu, zatvori vrata i tragičnim pogledom objavi

r.nrdani i Stjepku veliku yaptcv,i: .

Slabbumni silnici ipak su najopasniji. Kod njih prazninu u glavi, edie nedostaje

pameti, priroda ispunja lupeštinama.

Pogledi "im odrazu n str se tog časa događa u njihovim dušama. Gotovo su bez

riječi. Lakrdijaš tiho prokune i doda: Zaskočio nas i zločinačkom zasjedom.

Zar temo dopuMii da nam odigra tu prevaru? - pita Stjepko

Tanke svilene trepavica puk n k su bademaste oči. Razmišlja da bi se snašla pred

novom podvali “m Usne joj šapću:

Čekajte, nadmudi i ćemo ga. Naložio je Petru Panu da skupi i naoruža muškarce u

dvorcu i pošalje ih u zasjedu.

Da sve tako udesim kako je on rekao?

Svakako ga po^iik . Nije li Pencingerov pouzdanik rano ujutro od\co sobom

bradatog i posljednje momke. Za dukat svaki će sluga u dvorcu izdati kneza.

Iskopa; ^nu”-tupu u kne/c\oi p.nhali Vnieci ćemo preko mosta, hajde da

razmislimo.

- Moramo dolje, knez će smjesta biti ovdje da vas zabavlja.

Javite mu da ga vrlo veselo i radosno očekujem, a prije nego što odem dolje,

moram uzeti ogrtač i šešir u svojoj sobi. Dođite za mnom. Dotle ću smisliti

zamku

Ako ipak ne uspijemo? pita Stjepko. Moje su ruke razve/anc i>d iasa kad je

Damir izišao. Upamtite: u ruci mi je sloboda borbe jer se ničega ne bojim.

Dakle, čekam sve spremno. Stisnuvši zube. Petar Pan pohita u kneževu spavaonicu

i izvijesti:

- Ona je ushićena od radiju, a ja ^ /urini da izvršim sve Što ste mi naložili

Mo/etc se. dakle, vratiti k njoj u maski saveznika koji snuje prevaru.

Otvori mu vrata i duboko se klanja, a knez odlazi u blagovaonicu.

Debele kneževe UMU smiiu se zadovoljno, dok Gordani pripovijeda kako se raduje

što će napokon pu.-.anti onu a/aa^ kaštelana. Da bi što više prikazao svoju

mržnju, pripovijeda kako je ušao u trag barunovoj "daji, prikazuje se opet

njegovim zarobljenikom i prijeti kako će ga optužiti kod svojeg uiaka kralja.

Moli Stjepka neka mu bude na pomoći čim stigne u Budim i uvjeri njegova ujaka o

izdaji kaštelana Pencingera.

Stjepko preuzima s\e živl.ie ra/govm s knezom da Gordanu prepusti mislima kako

bijjpfcSla izlaz iz Brandenburgove stupice.

203

202

205

Svi su se trgnuli jer Petar Pan naglo otvori \ i ata i baci medu n i kao grom:

- Kaštelan Pencinger je u dvorcu. -

Gordanin se pogled ukočio. Stjepko zirne u Petra Pana. Knez skofi

ali čas kasnije mahne rukom:

- Petar Pan u posljednjem času zbija šale.

- Pogledajte me: zar tako izgleda budala kad se šali?

- Uistinu je ovdje? - pita Gordana i gleda saveznika, ne bi li njegovu pogledu

odgonetala možda namjeru da zavede kneza.

- Jest, stigao je. Ali nije čitav. Nedostaje mu komadić glav" Svezana mu je.

- Onda moram pohitati u zatvor - veli Gordana, a Petar Pai sliježe ramenima u

znak da govori istinu. Ta kruta vijest slomi Branden burga. Strovalile su se sve

njegove nade. To ne može dopustiti i ponud Gordani:

- Ipak ću vas izvesti iz dvorca ako mi kažete...

- Prekasno, kneže.

Brandenburg se osjeća poražen. Pencinger je zakoračio na pu njegove sudbine koja

mu je čas prije obećala otvoriti vrata u davne snove, mrko pita lakrdijaše:

- Kada je došao taj lupež? Što hoće?

- Da uzmognem odgovoriti na vaše pitanje, kneže, morao bih biti sveznajući. Mogu

vam jedino kazati da vaš kaštelan kune i grdi potka stelana, a možda ga je već i

zagušio.

- Zašto? - čudi se knez.

- Zato što se opio i nije izvršio zapovijed da pomogne onome ujutre

oteti gospodu Gordanu. Što će mu sada sin bez majke? “

- Tako je, ja sam opio potkastelana, samo tome može zahvaliti plemenita gospoda

da je još ovdje pod mojom zaštitom.

- Na svaku vašu riječ udaram pečat - veli Petar Pan svojem gospodaru

podrugljivo.

- Vidjeli ste kaštelana? - pita Gordana lakrdijaša.

- Projurio je pored mene i, ne pogledavši me. Blijed je u licu kao da je mjesec

dana ležao u postelji, a sva mu je glava povezana. Usta su mu puna pjene.

- Došao je suditi potkastelanu Što sam ostala u dvorcu.

- Sasuo je nad njim sve gromove. Iz njegovih riječi razabrao sam

ovo: taj gospodin koji se danas prije podne ovdje razmahivao i zapovi

jedao kruto je optužio pijanicu jer mu je barun doviknuo: "Ovako ranjen

moram sjesti na konja zbog tebe, to bi me moglo stajati života." Dakle, još

uvijek imamo nade da bi ga đavo mogao odnijeti, i•-”•, IHJ

Mladi knez nemoćno se spušta u naslonjač: D •”•”

- Onda je sve propalo. , f>V|

- Gospodine kneže, zapravo ste to skrivili šino vi - spočitne Gordana.

- Ja? - zapanji se on kao da su ga probudili. ^ Kako to mislite, plemenita

gospodo?

204

Odviše ste dugo otezali. Dobar dio vremena prošlo je od časa kad

otišli s gospodinom Petrom Panom. Da smo odmah otišli iz dvorca,

S”t”Vli biste ve^” kra1.je\ ica Ivana u rukama, možda još prije nego što bih ja

stigla na Brezovicu

Kao uhođen žalcem, trgne se sa sjedala. Nanovo oživi nadama i

eotovo sklapa ruke pad Gordanom:

- Plemenita gospodo, ako je tako blizu, onda. onda recite...

Bila sam spremna i/igrau I”cncingeia u \a;-u k ori M Vi ste oduljili i

onemogućili Dakle, čekam dok ne stvorite novu priliku. Pokuša li barun

pritisak mukama, znajte: moram kiaiievića predan nienni km; im;, mojeg

To je i/rekla brzo i izišla. Za njom odlazi Stjepko. Oboje se žure hodnikom.

Pred njegovim vratima Gordana mu šapne:

Rekla sam ti. Stjepko sumnjam da. ću još danas biti u Brezovici. Nisam se odviše

nadala, zato nisam ni toliko poražena kao ti.

- Tko bi mislio da će knez misliti na prevaru?

- Okruženi smo mtko\ inu >- kojima nc\alja -1-, lapaii s.t\c/a nojo-M.-brinuti

kako ćemo izigrati njihove lopovštine. To je sada polazna točka

naše borbe.

Ovo je pravo kolo Što nas okružuje. Ali čekamo odvažno. On ulazi u svoju sobu, a

ona pohita nekoliko koraka dalje u svoju

odaju i za sobom zasune vrata.”

U blagovaonici je ostao Brandenburg, proklinjući dolazak svojeg kaštelana, dok

Petar Pan b>, a MIIIO dr\ i. na ,^> >i ući otnmj kneževe Ijutine: Taj barun sjeo

je na trbuh vašoj sudbini. Ako ga odmah ne zbacite, /drobit će vam utrobu.

bplašenzbog kasie”,am>\a dolaska, knez izgubi sigurnost i ne zna Što bi učinio

pa se obraća Petru Pan u:

- Što da sada radim?

- Pozovite svog savjetnika Pencingera i pitajte njega.

- Ne ostavi me sada, Petar Pan. Savjetuj me.

- Tu više nema pomnu. Osim. ali l\iKrtu:_i u /aokrenete debelim vratom. Bacite

ga iz dvorca- Harem pokušani.-, do đavola. Imate ga u ruci: htio vas je

otrovati, to mu spočitnite i otjerajte ga.

Na hodniku zazvece mamu/i Pencingerova povezana glava pomoli se na vratima.

Blijed, strahovito mračan, ulazi u blagovaonicu:

Vaša kneževska milost, šio a to dogodilo na dvorcu pod vašom vlašću?

Pitanje djeluje na kneza izazovno i bijesan vikne:

- Kamo ste odveli zarobljeničina sina? .: . "

Na to pitanje Pcncmter se potpuno mirno smiješi:

-- Kneže, yi niste ispavani? i

Dotle Petar J?an obilazi i ogledava kastelanovu glavu pa se grohotom

snuje:

Uzalud je povezao ^la\ u, ipak mu je iscurila pamet. On misli da tu

Pred nnm ne stoji knez gospodar: ve”ć neki pustopašni dječačić.

r 11 opomenu shvati knez i dosjeti se da ga Pencinger ponizuje.

Kl>rakne k njemu pa gordim glasom pita:

1 •• - Tko ste vi ovdje?

Lukavi kaštelan ponizno odgovara, klanjajući se duboko: jj

- Oprostite, vaša milosti, činilo mi se da zbijate sa mnom šale ktj mi

spočitavate da sam ja oteo zarobljenika.

- Jest, vi ste ga oteli, samo vi.

- Zašto bih otimao zarobljenika kojeg čuvam u dvorcu za vas kralja?

- Ni za mene, ni za kralja, nego za gospodina Verbecija i one koj imaju s njim

namjeru zarobiti kraljevu volju, sputati mu ruke. Smjesta m kažite kamo ste

jutros odveli dječaka?

- Zaista, pamet mi zastaje, kneže. Smirite se i molim da razvidim su je. Htjeli

ste od vratara saznati nije li moj pouzdanik odveo iz dvori Gordanina sina?

Budući da se to nije dogodilo, naravno, vratar ništa o| zna.

- Ne zna jer ste mu zaprijetili smrću ako mi kaže istinu. Pouzdanik budimske

stranke čudi se kneževoj hrabrosti pa i dalji mirno odgovara:

- Ne bih htio da bude suviše buke u dvorcu zbog prisutnost rimskog poslanika.

Zato vas molim: razjasnite sve mirno. Nitko ne možl izići iz dvorca, a da mu

vratar i straža ne otvore vežu i ne spuste most,

- Gospodine kneže - živo upadne Petar Pan - to je divno štc govori gospodin

barun. Prema tome, Damir mora biti u kući. Tražimo gaf,

I već je pošao k vratima, ali ga zaustavi barunove pitanje: " <N” - Tko vam

je, kneže, javio da je nestao Gordanin sin?

- Ona sama, sva očajna.

I sada je Pencinger još napadno miran. To iznenađuje kneza, 4

naročito Petra Pana i ovaj ga oštro uzima no oko. Kaštelan zakima

glavom i primijeti: i

- Ako vam je to Gordana javila sama, onda je sve to njezina spletka i zato idemo

k njoj, kneže. Uvjerit ću vas odmah što je s Damirom.

Prvi je pošao Petar Pan. Već na hodniku svojim šaljivim povicima najavljuje

Gordani da može odsunuti vrata i pustiti ih u sobu.

Čim su unišli, lakrdijaš se smjesta postavi u pozu dvorskog

zabavljača, pokloni se Gordani riječima: “

- Lijepa gospodo, vaši obožavatelji čeznu pokloniti se vašoj ljepoti. Ali

Pencinger ga prekine da bi pretekao njegove upute Gordani i hitrtf ubaci:

- Plemenita gospodo, vi ste se prevarili. Vaš sin nalazi se u dvorcu.

Nezamjetljivi trzaj preleti njenom dušom. To bi imalo značiti daje negdje putem,

pošto je Damir stigao kanoniku Pencinger, ponovo oteo Damira.

Te joj misli prouzrokuju muku, ali kaštelan je pažljivo promatra, a ona veselo

usklikne:

- Našli ste ga? Uistinu? Gdje?

- Da, pronašao sam ga dok su ga vaši pouzdanici vodili šumom.

Te riječi smute i Petra Pana. Dakle, Pencinger je negdje uhvatio

Damira? Ipak, Gordana ne trepne okom, makar u njoj sve trepti i s

ironijom pita: “1J

206

Tko su moji neznani pouzdanici koji su vodili Damira? _ Om kojima sic povjerili

svoga sina da ga odvedu i sakriju.

Gospodin barun valjda ne drži da sam čarobnjak koji preko 7,dina i opkopa

pregov; sa svojim prijateljima?

Vašu je ljepota našla saveznika pod ovim krovom. Oni su vam omogli- Vaši

sukrivci neće izbjeći kaznu, unatoč tome što sam dječaka

Gordana. međutim, poprima još stroži izražaj i u teškoj napetosti

ovog časa obraća se kne/u

Molim da mi objasnite ovaj postupak, kneže: Želim znati gdje je

moj sin.

Brandcnburgu se čini da su ga stisli u klopku i plaho i poluglasno

muca:

Plemenita gospodo, uistinu ja - ne znam ništa.

Ali ja znan - usklikne sada Petar Pan.

Okrenuli su se k njemu, a on stade vrlo ozbiljno i povjerljivo šaputati: Da,

plemenita gospodu i vi, gospodo. Ja znam rješenje. Odmah ću vam reći. Fto. sve

je udosio dječak. Hoće da se igra s nama skrivača i negdje se krije da ga ne

motat runJi m majka, ni tko d r upi. Potrn/u ću ua ja I korak ne prema vratima,

otvori ih, stane na prag i iz sveg grla viče: Damire. gdje si? Damire, ja te

vidim. Šaljivčino! Kaniš mene natkriliti? Ne, nećeš lako uspjeti.

Gordana pažljivo promatra lakrdijaša dok joj duša dršće. Knez nikako ne zna što

ima /naćti i Pencingerova tvrdnja da se Damir nalazi u

dvorcu.

Međutim, lakrdijaš se vraća. Prošlo je samo toliko vremena da se Gordana snađe i

tobože ljutilo vikne Petru Panu:

- Ne zbijajte šale s osjećanjima majke.

- Oprostite, plemenita gospodo - ispričava se on. - Vi velite da je vaš sin

nestao. Kaštelan ne zna, ni vratar ne zna. Dakle, mora znati

budala.

- Nisam rekao da ne znam - upada barun - naprotiv, imam

dječaka u dvorcu.

- Baš zato ga i zovem - smije se Petar Pan. - Je li, kneže? Idemo

ga pogledati i zagonetki je kraj.

Brandenburg odmah pristane, ali ga barun zaustavi i primjećuje:

- Nije dječak u ovom dvorcu, nego u šumskom dvorcu u čijoj smo ga blizini

uhvatili. Sad moram samo ustanoviti tko gaje odveo i kako?

Na to se Gordana još više prepad ne. a dvorski luđak tešku /ah; i ne, ne *>amo

zbog dječaka nego i zbog sebe. Prema tome, otkrit će njegov čin. Gordana se sva

uzbuđena okrene kne/ir

- On ima mojeg sina, jeste li čuli?

Knez je sada više neun u\ icren daje uistinu Damira odveo Pencinger uperi jsvoj

bijes prema kaštelanu:

~- Pozivljem vas da dječaka predate meni. Jeste li razumjeli?

--- Pokoravam se - nakloni se Pencinger.

-- Petre Pane, smiesia idi potkastelanu neka pošalje u Šumski uvorac. Hoću da se

dječak dovede ovamo.

207

Širokim korakom korakne knežev pouzdanik prema vratima, ka* i Pencinger oslovi

Gordanu: -., - Imam nešto vrlo važno upitati gospodu u četiri oka.

- U četiri oka neću odgovarati. Pitajte me pred knezom. Vi ;ie u

njegovoj službi i nemate sa mnom razgovarati iza njegovih leda. l velim

ovdje pred licem gospodina kneza: neću \ i . >:> pustiti

da od mene traži bilo kakve izjave kao što je činio dosad.

A on se nasmiješi, potvrđuje, ne znajući o čemu se radi.

- Govorio sam vam i tražio od vas izjavu o boravištu kraljevića. To

je moja dužnost kao prvog službenika njegove kneževske milosti. Ako

želite pred njim odgovarati, onda čujte: “ , ; i ^ . u r i L ] s i mi a ko

Ivana Korvina kojeg želite posjesti na prijestolje protiv zakonitog sinu kralja

Vladislava?

IV • •” M” L! j k i ““. • “Ki !/jLi\ t m .”,: :včatio Kneževo u\”|crenjeda

iza njegovih leda kani doseći kraljevića i poslati ga u Kudim Ali (Jordanu

obuzima tajni užas, dok kaštelan opetuje:

- Ne čekam više ni jednog sata ni časa. Znajte: nikad više nećete

•.id|U “ • : :”•.-: a “k Li . L l c l” kik1 ^ •. “ , i “ k v ^”d

k~ ^c nala/i K i al|ević?

Nakon toga vaš će sin tako dugo ostati u šumskom dvorcu dok l \ .\m

Korvina ne dobijem u ruke. A vi ćete smjesta na slobodu. I

- Ako i dalje ustrajem u šutnji? 1

- Tada se pomolite za dječakovu dušu.

Upravila je pogled u kneza. On se povukao iza Pencingerovih leda.” Gordana prati

njegove kretnje, što Pencinger točno slijedi. Knez joj iza kastelanovih leda

dade znak rukom da ništa ne odgovori, ali se ovaj okrene i uhvati knežev znak.

Kao da to nije opazio, ponovo se obraća Gordani:

- Ako ne odgovorite, vi ćete, gospodo, izgubiti sina. I sad se ona trgne,

viknuvši:

- Ni uz koju cijenu neću žrtvovati svoje dijete. Radije ću sve priznati]

gospodinu kaštelanu u četiri oka.

Knez osjeti opasnost koja mu prijeti i, ne misleći na posljedice, baci se]

između Gordane i Pencingera:

- Zabranjujem vam da ubijete dijete. To nitko neće odobriti. Nećd to dopustiti.

Tu sam ja gospodar. Smjesta se dječak ima preseliti ovamo, pod ovaj krov, a vi,

gospodine kaštelane, dođite sa mnom. Ako se usprotivite, pozvat ću rimskog

poslanika neka zna da vi ubijate djecu.

Odjednom knez poprimi strogost kakvu još nikad kaštelan nije zamijetio u njega.

Da ne bi raspravljali pred Gordanom i da ne zovne poslanika, odmah se pokori pa

izlazi s knezom iz sobe.

Petar Pan ih slijedi jer nijedan od njih ne smije opaziti da je bilo u kakvoj

vezi s Gordanom.

Čim su izašli, ona zasune vrata puna brige i straha za sina. • j

"Dakle, uhvatili su ga na bijegu?" - pita sama sebe i dršće. l

Pencingerov nastup je miran, siguran i drskiji nego Stoje ikad bio. SvaJ

je izvan sebe i čeka da će joj se javiti lakrdijaš ili Stjepko. l

I sam knez se uvjerio. Čim je stupio s Pencingerom u blagovaonicu, <M|

208

• nevjet oia i no drzak Petar Pan, kao uvijek, sjeda u kut, dok se knez isprsi

pred barunom:

1 _ Vi ste se. gospodine, u ovom dvorcu dignuh nada mnom.

Pokušavate sa mnon gospodariti. Sad mi je jasno zašto ste me htjeli

otrovati. Sad je sve ja no

_. Ali. gospodi.!^ t. ne/e - upada on, no ne dolazi do njeci. Bjesnilo što je

Češće zahvaćalo kneza obuzima ga sada tolikom

snagom da mu na uši., i iic pleh.,. ]L;i; • n , i “ . U

bjesnilu mu je

glas ohrapavio: ,.

- Vi ubojica, trovatelju, izdajnice! Podmukla ništarija! Za sve ćete odgovarati

pred kraljem Htjeli ste iznuditi od Gordane priznanje da ja nisu o tome ne

saznani,

Te riječi raspale lukavog kaštelana pa se uzviče:

- Moja je dužnost bdjeti nad vama da ne zapadnete u mrežu te žene. Ali tek što

sam dan i noć bio odsutan, već ste pali žrtvom svojih strasti. Vi ste pomo.1

bijeg njenom sinu. Da vi. Sto vam je za to

obećala?

Eto! Boji se da mi nije obećala kraljevića Ivana. Je li? ceri se

knez u nekoj radosti da k uhvatio kaštelana na djelu.

Ta misao pokreće njegovo raspoloženje do Vesotv h,! n >-,;”. Sve što je dosad

Petar Pan svojim spletkama natovario na leda baiLim Pencingeru, sve se to sada

okupilo u kneževu mozgu, sve mu je to sada vjerojatno i jasno. U sve vjeruje kao

u bjelodani C”in i od toua Hiicdi \ e tiuiMiiie viče. a glas odjekuje kroz

hodnike i trijemove:

Meni podmećete svoju podlost? A vaš je čovjek dolazio ovamo u ovaj dvorac danas

u zoru i oteo dn.vaka Uok smo svi mi spavali? Zato ste priredili gozbu da se

opijem do zore, da zaspim čvrstim snom, a da vi možete raditi /a one koji vas

placaiu i; Uiuiinu; protiv mene?

Sve te misli zapanjuju kaštelana Tko mu je to mogao sve došaptati? Da je sve to

svojom glavom smislio, nikako ne može \ K.U ali l L u d. > L, sebe kao da traži

krivca. Petar Pan os|ecn na sebi barunov pogled i baš zato izbulji oči u kneza

kao da se sam čudi njegovim pretpostavkama. Ovaj i dalje viče. a Pencinger ima

vremena razmišljati o vrelu iz kojeg su potekle te objede. Kad je knez zausuisio

riječ, barun mu uzvrati:

Sve više opažam da ste za vrijeme mojeg odsustva prekinuli obećanje i odviše

razgovarali s onom žciiuia Samo je ona. dijiuila iaV. \ im spletkama Ona vas je

zavela Vi ste pomogli u bijegu njenom sinu. To ponovo naglašavam. Vi očito niste

svjesni da ie time počinjeno i/daM\o Prema vladi i kralju.

Te riječi raspališe kneza i on potrči k barunu da će ga udanu Ali ovaj uzrnakne

iza stola i vikne:

Zaboravljate svoje kne/e\sko dostojanstvo! ,or .7: Napolje, smjesta wpod ovog

krova! Napolje iz mojeg dvorca,

- Postavila me ovdje viša vlast od vas, kneže!

ovd , akle-”st”naje? Viša \k;L _V. . _ d\orae pripada metu. Ja sam baceV

k”k “ 8°spodar- $•"> ne poslušate, naredit ću slugama da vas

209

l GORDANA VIII

lfl Petar Pan kliče od radosti:

Sl>“j.

l

^ "Svršeno je. Gordana je postigla što je htjela. Njezini neprijatelji

riBarili su jedan na drugoga. Sad će joj borba protiv njih biti laka. Divno

•fd su oni pobijeđeni." “*,

“*;! Dok ovako razmišlja, lakrdijaš promatra Pencingera. “••”•<

1 Nijedne riječi nije odgovorio na knežev izljev bijesa. Samo sive c

kao dva magična stakla, navijestile su mračnu odmazdu.

Barun se okrene i ostavi blagovaonicu.

Ali mladi je knez nastavio vikati, prijetiti se kao da je još uvijek | njim

protivnik.

Napokon mu je ponestalo riječi i zamaha. Zaustavio se i red sohe i

pogledao Petra Pana. On još uvijek sjedi u kutu. Kose oči zrazavaju

zadovoljstvo. Knez tiho upita: iJ

- Kamo je otišao? Možda će Gordanu prisiliti da oda l laij”evića"

- Neće mu ona otvoriti vrata, a razbijat ih neće u [ risutnosn rimskog

poslanika. Prije svega, pozovite ljude iz dvorca i objavite neka nitko ne sluša

kaštelanove zapovijedi.

- Zovi mi odmah sluge.

I već pohita na vrata, pozove slugu. Knez mu naloži neka o o/o u- s\

muško s dvorca gore. ,

Dok je sluga potrčao da izvrši zapovijed, Pencinger je već hitao u prizemlje.

Tamo ga čeka potkastelan prepun straha. Polako se >jeća događaja prošle noći i s

užasom očekuje posljedice svoje pijanke. Č)ko njega u sobi stoje vojnici koji su

dopratili baruna. Tu su straže.: uče i vratar. Sve je morao sazvati na barunovu

zapovijed i već dugo čekaju r njegov povratak od kneza.

u"i \iše

“ l

i uprej

d

Napokon ulazi. U licu mu prijeteća Ijutina. Svi trnu, a potkastelan. Najprije se

Pencinger okrene vrataru:

- Gdje su vojnici koje sam ostavio da čuvaju ovaj dvorac?

- Otišli su na vašu zapovijed, gospodine barune.

- Nikome nisam dao zapovijed da se makne odavde - ubojiti pogled i pitanje na

potkastelana. Ovaj muca:

- Ne znam kamo bi otišli.

Vratar objasni Pencingeru Lucićev nalog od danas u zoru.

- Zapovijedio je neka šest naoružanih vojnika pode s njima, i četovoda Stanislav

je otišao. Samo su kratko vrijeme bili u dvorcu.

Sve mu je jasno. Draženićev kaštelan uzeo je sa sobom vojnike za otmicu Jasenke,

ne brinući se nizašto drugo. Draženić mu je već nekoliko puta priredio zbrke sa

svojim odredbama, a sada mu je zapravo pomrsio osnove. Ljutinu iskali na

potkastelana.

- Tako se, eto mogu pouzdati u tebe. Ostavio sam te da me ,

zamijeniš, a ti posegnuo za vrčem. j

I kune ga i grdi, a onda se izviče na sve ostale: . i

- Svi ste vi ovdje pod mojom vlašću. Upamtite. Tko se usprotivi l

mojoj zapovijedi, gubi glavu. Kneza je uhvatila bjesomučnost od vina i tko l

učini što on naloži, bit će smaknut. Nećak gospodina Verbecija stići ćej

ovamo da nad svima vama preuzme vlast. m

Onda sjedne, napiše pismo, pruži ga jednom od prisutnih momaka i

nd _” Tjeraj konja Što brže možeš i nosi ovu poruku gospodinu Draženiću.

Probudi g, “ _ spava. Ni časa ne smiješ čekati.

Istrčao je iz sobe dok je Pencinger ispitivao vratara:

Sad govori ak, ti je život drag: tko je odveo iz dvorca dječaka zarobljene

gospode”.”

_ Vaša milosti, nitko ga nije odveo.

- Ubit ću te na i: “ ako odmah ne kažeš. Knez te naputio da zarobljenog

dječaka pusu- dvorca? Govori. Čovjek dršće. klekne i kune se:

- Da mi je /apo\ ijed kralj, rekao bih, ali nitko mi nije ništa

drugo zapovijedio. nego gotpodin potkastelan da otvorim vrata Petru

Panu.

Barun natrči na mamurni ^ zamjenika, vičući izvan sebe:

- Ti si mu dao otvoriti vrata da odvede zarobljenika? Glavu polažem: nije vodio

i”lj<.cak.i. već samo pse.

- Još si pijan, huljo. O kakvim psima tian i Vrataru, čujei me? Ka/i sve.

Smrtno blijedi nesretnik klone i pripovijeda \- , “ l”,: n nosio u \reci pseto i

drugo vodio na uzici, xako je plivao s psetom, a svi su to gledali svojim očima.

"Plivao s psetom, nosio jednoga u vreći, a drugoga vodio?" - opetuje kaštelan

zapanjeno.

Ne može shvatiti Ne može prozrijeti. Valjda nije i on pripit i ne može ništa

ra/umjeti?

Onda krikne na potkastelana. Ovaj pokušava iznova prikazati šalu,

ali je Penemger smatra i/n to vidjeli i potvrđuju

da je tako bilo.

l rimski poslanik gledao je s nama šalu - dosjeti se potkastelan da olakša svoju

krivnju.

To baruna ponuka th; ide gore k Stjepku i da ga ispita.

Mladi ga svećenik prima smiješeći i brine se za njegovu ranu. Barun brzo nešto

izgovara, a on.:._ ..^/n , što se to zbilo s Petrom Panom i nekim psima u vreći,

a Stj”epko mu pripovijeda:

- Bila je odista neviđena Šala: lakrdijaš je savjesno ispunio vašu zapovijed.

Zabavljao nas je prekrasno, a na kraju izveo onu plivačku ludoriju s psetom u

vuJ

- Kako? Zar je to istina

Živa istina. Doplivao ic s n^ciom naoadcd ^MJu, Svi smo straža-ri" da nas ne pov

uče za nos. I zaista, izvršio je svoju zadaću slavno.

Barunu sečmi da ga osunl|n/dt.i\,i paimi, l\in<>\o i i 11 “ i ““.i , ^la zanima.

. , L)zeo J*-1 d\a psa Ako mu jedno ne bi htjelo plivati. A baš ono u reci bilo

Jc silno komično. PJ "kv.u,- ^, lajalo, htjelo je silom iskočiti iz eprnicne

platnene tamna Uistinu, savršena ludorija.

Šteta da to nišani vidio.

Vječna šteta, taj lakrdijaš bio bi ures na najraskošnijem kra-

2U

tujj

Ijevskom dvoru. Svaka mu šala vrijedi. Zapovijedite mu neka to opetuj da vidite.

Prostodušne Stjepkove hvale ponukaju Pencingera da se b

oprosti, obećavši da će se vratiti kad obavi svoj posao. ..,

Barun side u prizemlje. Tu nađe slugu koji mu javlja kneževu poruku neka sva

muška čeljad dođe gore.

- Idi knezu i reci da će svi doći kad ih ispitam o plivačkoj lakrdiji dvorskog

luđaka.

Zatim se okrene k vrataru, straži i vojnicima koji još stoje u kastelanovoj

sobi.

- Svi ćete sa mnom da čuvamo vrata oružjem u ruci. Nitko iz ovog dvorca, ni

knez, ni gosti, ne mogu izići. Tko bi se usudio poslušati bilo čiju zapovijed,

osim moje. gubi glavu. Sad idite.

Kad je ostao sam, stade razmišljati, a onda upita potkastelana:

- Gdje se nalazi Gordanin potkastelan Mladenčić?

- Tamo dolje s onkraj dvora u sobi kapetana vojnika. Ne smije si odande maknuti.

Vi ste tako odredili već davno.

- Znam. Tada sam morao Mladenčića odstraniti jer luduje zi Gordanom. Rekao sam

da ću tu njegovu ludoriju iskoristiti kad budi vrijeme.

- Čekao sam, dakle, vaše zapovijedi i držao ga tamo.

- Ali si morao više pažnje posvetiti tom čovjeku, često s njinl razgovarati da

saznaš koliko bi mogao biti odan svojoj gospodarici, Mislim da on uvijek laže.

Kapetan i njegovi ljudi se još nisu vratili? i

- Zarobio ih je neprijatelj. Ipak ih neće dugo hraniti, to im se ne bi

isplatilo. -,

- Ali su ih razoružali. Dakle, treba spremiti sve što je oružja m dvorcu. Kad

stignu Draženić i Ferenci, zarobit ću kneza, a Petra PanJ baciti u tamnicu.

Pridružiš li se Brandenburgu, možeš i ti s njim dijeliti] ležaj.

- Nikad mi ne bi palo na um slušati koga drugog, osim vas.

- Zašto si dao otvoriti vrata Petru Panu?

- Bio je bijeli dan, a radilo se o Šali. I rimski poslanik želio je vidjeti

tu točku, l kunem se: nije vodio Damira. U vreći je nosio psa, lajao je

otimao se. Svi smo to vidjeli. :

- Da, to ste sve vidjeli, a ipak su vas prevarili. On je iz dvorca izlazio s

psima, a dotle je dječak na nerazjašnjen način svakako pomoću lak rđi” jaša

umaknuo. U veži je tmina. Tko zna kako je Petar Pan zavara vratara. A sad idi i

dovedi Mladenčića. Ako bi knez htio uzjahati prij-nego stigne pomoć iz Šumskog

dvorca, upamti: zapriječi mu izlaz silom Budi spreman.

- Slušam vašu zapovijed.

Pencinger ode iz sobe prvi, a za njim ide potkastelan.

Već se posve otrijeznio. Sjeća se svih doživljaja ove noći i tešk očekuje da će

se već jednom pojaviti Marcela. Još je pijan od njezi ljubaznosti i napadne

sklonosti kojom ga je odlikovala te noći.

U hodniku mu se pričini da je Čuo na stepenicama baruničin glas Zaustavi se i

prisluhne. Uistinu ljepotica silazi u dvorište.

Spazivši svojeg udvaraćii, nasmiješi se, primi njegov pozdrav i povede n ii m

ra/govor da na kraju mu/L• poetici ono /bog čega jL /.ipi a \ o sila/Ila,

tražeći baš njega:

Obećali ste mi jučer da ću vidjeti ljepoticu koju knez ovdje sakriva. Ako

ispunile obećanje, i ja ću isplatiti svoj dug.

Njen dug? Sjeća se. Obećala mu je vreli poljubac ako joj pokaže Gordanu.

Okrivljuje je zbog Danijelove hladnoće. Uza sve napore nije mogla namamili Da n

ne I a Ja unm>\ i šute odnose l /a l ud se 11 tulila i”u n, u noći slušala

savjete Peti a Pa na da pod |at i u niemu ljubi.”inui n. Tome može biti kriva

samo druga žena Još ljepša od nje. Dakle: zarobljenica. Sišla je da stekne

dokaze Hoće da je vidi, a to će postići samo preko svojeg udvarača.

Nemirno pogleua potkastelan na ulaz u vežu i šapne joj:

Bacili ste me na muke. Tu me čeka sreća, a tamo je Pencinger spreman na

ubojstvo. Ne bih htio otići na drugi svijet da ne okusim vaše usne. Žurim se da

izvršim barunov nalog, a onda ću...

Ni koraka dalje. Čega se bojite? Što se dogodilo? Želim znati kakva vam prijeti

opasnost.

l odviše mu godi njena briga i brzo joj iskaže sve što je znao o Pencingerovoj

svađi s knezom i čudnim odredbama. A.pri tom je moli neka ne kazuje nikome u

dvorcu ni riječi.

Žurim se. a čim nađem vremena, doći ću da ispunim vašu želju. Sav je opojen

njenom ljepotom i nadom u njeno uzvraćanje pa se požuri u drugo mani dvorište

kneževskog grada, gdje živi zarobljeni Gordanin kaštelan M kukmu

Našao ga je leže^. Nije se ni maknuo.

Napokon ste se sjetili i mene u ovom dvorcu? - pila mrko. Gospodin kaštelan

Pencinger zapovijeda da dođete k njemu. Nešto se. dakfe. \a/r.o dogodi K i kad

ga /ove barun. Prije su ga držali u samom dvorcu, a sada |c moi a o e a miti o\

d]e u di auoimhonsui.daleko od Gordane. Sve to Vrijeme, otkako su ga posve

odstranili iz njezine blizine, čami od svih zahoi a.\ ljeti i napušten U toj

osamljenosti prepušten je svojoj strasti prema lijepo, gospodarici i

neizvjesnosti o načinu njenog života. To mu je bila gotovo nepodnošljiva muka.

Zato poziv baruna Pencingera smatra pravim oslobođenjem.

Odmah se uputi s polVasielanom Putem ga ispituje o Gordani. Ovaj mu se ne

usuđuje ništa saopćiti i šalje ga gore na obrambenu kulu kako je “"Povijedio

Pencinger

Mladenčić se nade pred njim, na što ga barun promotri i pita:

Vi ste očito kttdgod čuli da su kneževe oči svojedobno odviše ^”lutale k vašoj

gospodarici”1

Znam. to je bilo na Griču vrlo davno.

Ta

vjest

Eto vidite, danas \c km , tako /aiiia dn n u vašu gospodaricu daje I1ustio na

slobodu njenog sina.

[, . C" "J-"! *U|”I^)M

IJ"miira,onda ljubi Gord

"o je da se geJLo nemilo dogodilo u njegovoj odsutnosti. Barun

ti jer mu odaje opasnost. Ako knez otpušta

312

Ijevskom dvoru. Svaka mu šala vrijedi. Zapovijedite mu neka to opetuj da vidite.

Prostodušne Stjepkove hvale ponukaju Pencingera da se b

oprosti, obećavši da će se vratiti kad obavi svoj posao. ,.,

Barun side u prizemlje. Tu nade slugu koji mu javlja kneževu poruku neka sva

muška čeljad dođe gore.

- Idi knezu i reci da će svi doći kad ih ispitam o plivačkoj lakrdiji dvorskog

luđaka.

Zatim se okrene k vrataru, straži i vojnicima koji još stoje u kastelanovoj

sobi.

- Svi ćete sa mnom da čuvamo vrata oružjem u ruci. Nitko iz ovoj dvorca, ni

knez, ni gosti, ne mogu izići. Tko bi se usudio poslušati bilo čiji zapovijed,

osim moje, gubi glavu. Sad idite.

Kad je ostao sam, stade razmišljati, a onda upita potkastelana:

- Gdje se nalazi Gordanin potkastelan Mladenčić?

- Tamo dolje s onkraj dvora u sobi kapetana vojnika. Ne smije & odande maknuti.

Vi ste tako odredili već davno.

- Znam. Tada sam morao Mladenčića odstraniti jer luduje zi Gordanom. Rekao sam

da ću tu njegovu ludoriju iskoristiti kad budi vrijeme.

- Čekao sam, dakle, vaše zapovijedi i držao ga tamo.

- Ali si morao više pažnje posvetiti tom Čovjeku, često s njirt razgovarati da

saznaš koliko bi mogao biti odan svojoj gospodarici Mislim da on uvijek laže.

Kapetan i njegovi ljudi se još nisu vratili? “•

- Zarobio ih je neprijatelj. Ipak ih neće dugo hraniti, to im se ne bi

isplatilo. “

- Ali su ih razoružali. Dakle, treba spremiti sve što je oružja u>

dvorcu. Kad stignu Draženić i Ferenci, zarobit ću kneza, a Petra Pan*j

baciti u tamnicu. Pridružiš li se Brandenburgu, možeš i ti s njim dijeliti i

ležaj. 1

- Nikad mi ne bi palo na um slušati koga drugog, osim vas.

- Zašto si dao otvoriti vrata Petru Panu? *|

- Bio je bijeli dan, a radilo se o šali. I rimski poslanik želio je vidjeti i

tu točku. I kunem se: nije vodio Damira. U vreći je nosio psa, lajao jei>

otimao se. Svi smo to vidjeli. l:

- Da, to ste sve vidjeli, a ipak su vas prevarili. On je iz dvorca izlazioj s

psima, a dotle je dječak na nerazjašnjen način svakako pomoću lak rđi-” jaša

umaknuo. U veži je tmina. Tko zna kako je Petar Pan zavarao vratara. A sad idi i

dovedi Mladenčića. Ako bi knez htio uzjahati prija nego stigne pomoć iz šumskog

dvorca, upamti: zapriječi mu izlaz silom. Budi spreman.

- Slušam vašu zapovijed.

Pencinger ode iz sobe prvi, a za njim ide potkastelan.

Već se posve otrijeznio. Sjeća se svih doživljaja ove noći i teško očekuje da će

se već jednom pojaviti Marcela. Još je pijan od njezin^ ljubaznosti i napadne

sklonosti kojom ga je odlikovala te noći.

U hodniku mu se pričini da je čuo na stepenicama baruničin glas. Zaustavi se i

prisluhne. Uistinu ljepotica silazi u dvorište.

Snazivši s\o]eg utlvaraća, nasmiješi se, primi njegov pozdrav i povede njim

razgovor da na kraju nuve postići ono zbog čega je zapravo silazila, tražeći baš

njega

Obećali ste mi jučer da ću vidjeti ljepoticu koju knez ovdje sakriva Ako

ispunile obećanje, i ja ću isplatiti svoj dug.

Njen dug? Sjeća se. Obećala mu je vreli poljubac ako joj pokaže Gordanu.

Okrivljuje je zbog Danijelove hladnoće. Uza sve napore nije mogla namamili

Danijela na u nm u i M are od im-c Uzalud se trudila Čitavu noći slušala savjete

Petra Pa na da pod ja n u HV mi. ]jiihi>nn>i u. Tome može biti kriva samo druga

/ona Još ljepša od nje. Dakle: zarobljenica. Sišla je da stekne dokaze. Hoće da

je vidi, a to će postići samo preko svojeg udvarača.

Nemirno pogleda potkastelan na ulaz u vežu i šapne joj:

Bacili ste me na muke. Tu me Čeka sreća, a tamo je Pencinger spreman na uboJMU”

Ne bih htio otići na drugi svijet da ne okusim vaše usne Žurim se da izvršim

barunov nalog, a onda ću...

Ni koraka dalje. Čega se bojite? Što se dogodilo? Želim znati kakva vam prijeti

opasnost.

I odviše mu godi njena briga i brzo joj iskaže sve što je znao o Pencingerovoj

svađi s knezom i čudnim odredbama. A .pri tom je moli neka ne kazuje nikome u

dvorcu ni riječi.

Žurim se a čim nađem vremena, doći ću da ispunim vašu želju. Sav je opojen

njenom ljepotom i nadom u njeno uzvraćanje pa se požuri u drugo ma n K- dvorište

kneževskog grada, gdje živi zarobljeni Gordanin kaštelan Mladuiuc.

Našao ga je ležcu Nije se ni maknuo.

Napokon ste se sjetili i mene u ovom dvorcu? - pita mrko. Gospodin kaMdan

Pencinger zapovijeda da dođete k njemu. Nešto se. dakle. \a/m> dogodilo kad u a

/nw h.n i.n Prije su ga držali u samom dvorcu, a sada ie moiao čamiti ovdje u

drugom dvorištu,daleko od Gordane Sve to vrijeme, otkako su ga posve odstranili

iz njezine blizine, čami od svih zalvi a\ l]en i napušten U toj osamljenosti

prepušten je svojoj strasti prema lijepoj gospodarici i neizvjesnosti o načinu

njenog života To mu je bila gotovo nepodnošljiva muka. Zato poziv baruna

Pencingera smatra pravim oslobođenjem.

Odmah se uputi s poikasielanum “Puiem ga ispituje o Gordani. Ovaj mu se ne

usuđuje ništa saopćiti šalje ga gore na obrambenu kulu kako je zapovijedio

Pencinger

Mladenčić se nade pred njim, na što ga barun promotri i pita:

Vi ste očito jUdgod čuli da su kneževe oči svojedobno odviše zalutale k vašoj

gospodarici

Znam. to je bilo na GriČu vrlo davno.

Eto vidite, danas ieVn tako zaljubljen u vašu gospodaricu da je T^tio na slobodu

njenog sina.

Ta ga vijest zaprepasti jer mu odaje opasnost. Ako knez otpušta nam,ra. onda

ljubi Gordanu ^Slutio je da se fleSjo nemilo dogodilo u njegovoj odsutnosti.

Barun

212

••* - Damira su izveli iz dvorca. To je učinio knežev ljubimac Petar Pan. A

knez ne čini usluge ženama bez naplate.

Bradom obraslo Mladenčićevo lice izražava prepast. Barun časak čeka da ga još

više razdraži i onda primijeti:

- Ne znam još ništa o toj stvari i zato se obraćam k vama. Recite: može li se

predmijevati da bi vaša gospodarica uslišala kneza? <( - Nikako ne vjerujem.

Ona je kreposna žena - tvrdi on. d”j, Lukavački kaštelan primijeti:

•ij.- - Ali tu se radi o majci. Možda je majka bila spremna na sve?

•" - Ne, nikad to ne bi mogla učiniti, ali možda je knezu samo da|

nade kako bi joj oslobodio sina. l

- Dijelim s vama to mnjenje. Majka je slabija od kreposne žeo| Možda više ljubi

sina nego muža. Doduše, prošlo je šest tjedana Što živ rastavljena od njega.

- Svejedno, ona neće prihvatiti kneževe želje. *w*.lu •

- Ipak je knez oslobodio sina ispod moje vlasti.** ^ ,,

- Ona mu je dala nade, ali ispuniti neće. •

- Ali čujte što sam doznao. Knez ne popušta i traži naplatu, a dj bude sam u

kući s Gordanom, odredio mije neka smjesta ostavim dvorac Istjerao me. Ali ja

neću poslušati, jer su mi iz Budima naložili da 04 Gordane iznudim neka mi preda

kraljevića Ivana. Kad to učinim, neka j^ pustim na slobodu. Knez, naprotiv, hoće

da se okoristi. Sad stojim tu jai protiv svoje volje kao branitelj kreposti vaše

gospodarice da ne padne t ruke knezu. Hoćete li mi se pridružiti?

- Uvijek za obranu svoje gospodarice.

- Znao sam, vi ste joj vjerni. Dakle, uzmite mač i budite spremni ako vas zovem

u pomoć, bilo u dvorcu ili ovdje. Proglasio sam kneza zarobljenikom. Menije od

Budima naloženo: ako se usudi približiti vašoj gospodarici, neka ga odmah

zdrobim. Gospoda u Budimu su svjesna posljedica ako tkogod plemenitoj gospodi

učini štogod nažao. Od nje se jedino traži priznanje gdje skriva kraljevića, ali

se ima čuvati njena sigurnost. Kad bi ona htjela izreći što tražim, onog časa

bih je oslobodio pogibelji kneževe nastrljivosti.

- Rekli ste to gospodi?

- Nije htjela sa mnom razgovarati u četiri oka, već samo pred knezom. Pred njim,

dakako, to ne mogu reći.

Premda se Mladenčić uvjerio o barunovim spletkama, ovo mu se čini vrlo

vjerojatnim, a Damirovo oslobođenje ispuni ga strahom i ljubomorom. Zar bi majka

po tu cijenu spasila sina? Ne, nikako! Ona je samo zavarala kneza, a sad se on

kani poslužiti njenim obećanjem. A kaštelan ima nalog da sazna samo za boravak

kraljevića.

l kad bi ona progovorila, barun bije oslobodio kneževe vlasti, l zove njega u

pomoć. To je gotovo usrećuje i on se ponudi:

- Kad biste meni dopustili da govorim s njom, pokušao bih je nagovoriti da se

oslobodi dvorca.

- Zato sam vas i pozvao. Eto što sam naumio. Kneza sam dap zatvoriti, a vas sam

odredio da nju čuvate.

Mladenčić osjeti da za njega nastupa novi preokret.

214

Ništa mu se ne čim vjerojatnijim nego da se kneževo oduševljenje za Gordanom

ponovo razbudilo, a ona je to iskoristila za Damirovo oslobođenje, l ništa mu

nije razumljivije nego da se Pencinger obraća njemu:

LI dvorcu boi.r i u/vikni ^.^t - veli dalje - koji je uzeo u zaštitu vašu

gospodaricu j baš zato me knez želi izbaciti da bi lakše mogao maknuti svećeniku

ja sam ga ukonačio uz Gordanine odaje, samo da kn”e/u zakrčim put d( r . Sve

ćete vidjeti na svoje oči i uvjeriti se o pravoj istini. Budim smuti a vašu

gospodaricu Saveznicom Hrvata koji se bune protiv vlade, ali Budim traži od nje

samo to da otkrije tajnu svojih zemljaka, ali ni/a-tV- ne bi dopustili da tko

dirne u njezinu žensku čast. Prema tome, vas; . dužnost stupiti na našu stranu,

protiv kneza.

Da. mem je mjesto uz vas - odlučno odgovori Mladenčić.

Znao sam đ i ste vi vjerni gospodin. Samo je vi možete spasiti, a nama pomoći da

se t K- d< j< ui ništa zbog čega bismo morali odgovarati Hrvatima. Dođite sa

mnom.

Kad se lijepa foarunica vratila u prvi kat, odluči, tobože, potražiti

kneza, a zapravo je ntjcla \ “uljuti l Xi mir”,, l blagovaonici joj priopći

Petar Pan da njezin vjerenik još uvijek spava kao i svi ostali gosti, ali ne

odlazi nego po/ove lakrdijaša daje čuo i knez:

Dođite sa mnom o; /,i]cdiu probudimo Danijela i svu gospodu. Prijeti pogibelj.

- Kome? pita knez zapanjeno. - I kakva pogibelj?

Kneže. vas kaštelan Pencinger naoružava u dvorcu sve što je muško. Svima je nali

a da ne slušaju vas.

- Zato se vaši ljudi nisu odazvali zapovijedi i nisu došli pred vaše liee -

ustukne lakrdija”,, zagleda se u zaplašeno kneževo lice. Na lakrdijaševo

ispitivanje Marcela ih dalje upozorava:

Pencinger 1/as kani zatvoriti u vašu sobu. Poslao je u šumski d \orac po nekog

V\rixx , nećaka koji tamo već duže stanuje i po vašeg prijatelja Kicnaj Dakle,

brzo da probudimo Danijela i ostalu gospodu Du/rn su vas obraniti, kneže!

Naročito vaš nećak Danijel.

Ne možete n Mibu HL! c r markgrof - veli joj Petar Pan i, ne čekajući odredbu

gospodara požuri se probuditi kneževe goste i naloži i ni neka u/mu mačeve.

Kad im je sve ispripovijeun skok ne Gordani i Stjepku i najavi što se sprema.

Odlučili su da oMum k u svojoj sobi, a Gordana će stalno /akljucavati vrata.

||edutim, više je zabrinuta za dijete negoli za "^prijateljstva u dvorcu i pita:

Niste ništa čuli o Damiru? Uistinu je uhvaćen? M Barunovo držan K Čini mi se

vrlo sumnjivo - veli on. Nakon razgovora s ( . i i n vrati se lakrdijaš u

blagovaonicu. Tu "ade zabrinutu Marte]u samu. Knez je otišao u spavaonicu.

Sto sve to /apu znači, gospodine Petar Pan? - pita ona, "“alud očekujući Damjda.

Ne znam tujfa, osim ono Što ste nam.vi saopćili. Ako je knez u

U*

pogibelji, onda je i njegov bratić. Da niste osvojili potkastelana, sada

bismo svi mi pali u ruke Pencingera, ali time ste najviše poslužili mladonl

markofagu Danijelu. Vidite kako vam je sreća sklona. Vi ga spašavate, tj|

ga mora ganuti. “

- Sve više sumnjam da mu se ona zarobljena ljepotica vrze po srcu; To misli i

potkaštelan.

Ipak se Danijel ove noći previjao od ljubomore. Iskoristite prul liku koja vam

se pruža naočigled ove barunove urote. Potkastelan će va| obavještavati o svemu

što Pencinger kani protiv kneza i njegova bratićat Tako morate dolaziti

neprestano k nama, a lijepi markgrof bit će stalni] u vašem društvu. Lako mu

možete nositi vijesti i u njegovu odaju. Bu dete li pametni, ova urota skotrljat

će vam ga opet u naručaj.

- Vi ste genijalni Petar Pan. Slijedit ću vaše savjete. Ovo je d prilika.

Nakon pola sata već su kneževi gosti bili naoružani i okupljeni _ blagovaonici.

Danijel se zgražao što se kaštelan usuđuje protiv svojeg] kneza i predlagao

gospodi i knezu da sidu dolje, navale na baruna i izbace) ga iz dvorca. Petar

Pan predloži da uzmu Marcelu za svojeg uhodu, Danijel se vidno obraduje, poljubi

joj ruku, a tada je poučavaju što joj| valja činiti.

a

- Dovoljno je ako saznate gdje se nalazi Pencinger, a mi ćemog

odmah navaliti - određuje Petar Pan, i ona odlazi. l

U toj uzbudenosti nitko i ne misli na objed. Svi su se u dvorcu; razdijelili.

Marcela je otišla šetati dvorištem da vidi događaje i sazna gdje: je barun.

Stjepko je stajao na trijemu kao neki štit Gordani. Sakriven uj obrambenoj kuli,

čeka Pencinger svoje prijatelje iz šumskog dvorca, a onii iz blagovaonice čekaju

Marceline vijesti.

Nad dvorcem sijevaju munje kao preteče crne oluje što se polako približava.

U GUŠTAR1 STOLJETNE ŠUME

Muški glasovi dopiru do Jasenkina uha. Čudno šuštanje, pa opet" glasovi, onda

zvižduk, začudo dugotrajan kao da se nad dalekim nekim krajem dozivlju noćni

duhovi, zavijajući kroz doline i ponore i opet uzdižu nebu pod oblake, nestaju

pa se opet približavaju kao da su se spustili i lete oko njezina uha, dodiruju

kosu, lice, ruke i dižu uvis njeno tijelo. A ona leti s njima na nekim krilima,

mekim kao perje, leti i sluša zvižduk tako čudan, a opet poznat.

Budi se i otvara oči. Sa stropa svjetlost i zvižduk.

"Čudnog li sna", misli Jasenka. "Zašto sam sve to sanjala baš danas kad moram

poći k majci u zagrebačku tvrđavu? Jelenko će me dočekati kod kipa da se

oprostimo. Nema tu ljenčarenja. Ustati i poći."

l digne glavu, sjedne. Gleda! .,,-•>•

Što je to? Samo oči, oči. .-”d i ;;=, <t > ..-V ;

Pokrila je lice da hi se sasvim probudila. Kad je skinula ruke s obraza, dj ,1K

\ jede: "Zar sam s uma sišla? Oči zure u mene?" .; > u* <- >(...,”.

Mi smo tu. Mi.

Mi? Tko mi”.”

Priberite se, gospođice. Ne bojte se. ••>••:•”•.-.•;•..y;,^v>:

Da se boji”.” Čega”? Koga”,” Tko je taj muški glas što jefMMflji dovesti k

svijesti?

_ Gucni malo. odmah će ti biti bolje. , ,:

Taj glas po/naje. Onaj prvi ne. Osjeća se slabom, iznemoglom. Ali

cdje je to? I pogleda niz drveiu- MIR m neke male kućice ili kolibe, što li?

Osjeća da nešto pije. ošlro, žestoko. Sva se strese od žestine i gorkosti.

Nečim su joj ovlažili čelo. Da, sad joj je sve jasnije: i put u Zagreb, i neki

mladić, i šuma. i strah, i one /d c/ne ruke, nekakvo roktanje vepra, put na

konju i...

- Je li \eć bolje. Jasenka?

Mile ljupke oči krenuli; su se za ovim glasom i susrele pogled pun nježnosti,

brige i smiješka Samo mu je lice blijedo, vrlo blijedo, izmučeno. Digne ruke i

zarida

- Jelenko. gdje sam to?

- Ne čuješ li vjetar?

Šuma? Jest, daleka Suma, tamna i pusta, duboka. Sjeća se. Oteo si me

onom”tovjeku koji me uzeo na sedlo?

- Zašto bih te otimao”.” On mi te donio.

Zamisli se. Nije moguće da su one grube ruke htjele njeno spasenje.

- Mislim na onou glasnika k< ,v:i sm M bojala. Htio me prevariti i tuko me grubo

uzeo na sedlo.

Oprostite, gospbđiee, Što sam bio tako grub. Htjeli ste skočiti s konja baš

nadomak veprova koji su ni i “u ili K i ;ii na-- /au > v,:n \ ^ iirubo povukao.

Molim još jednom oprostite. Sad prepoznaje taj glas. I gleda.

S druge strane Jelenka stoji mlad čovjek, crnokos, u sivom oklopu. To je taj.

Sjeća se. On je dojahao na cestu i poveo je. I sada je moli za oproštenje.

Poslao sam ga da ;_ u, me ispred nosa Lukavčana i vidiš, učinio je.

A ti si me ovdje čekao? ,

Naravno, tako smo ugovorili. .,

On je iz čete "vog oklopnika? ,, ,

Njegov sin. a iru”i duha; drug. . ... •

l bude joj lakše pn duši pa odahne. .,., , -; -,,-, .-,, *u,. s,•-,."•

A gdje su naši momci i Tereza? -K"V/ :!”,,

- Om su krenuli dalu ali u blizini močvare izjahao je"t1cestaaeki

mladić, tamnokos, visok i \nak u sivom oklopu i kacigi. • .

Kako? Još jedan tvoj drug? “

• 7~ . e- toJc bio Luka\ L.mm KUK-IIUI HI dali si\ i< iklon da tebe za\

ara

sp°n Jc Zarku navijestio d te kane oteti, a da sam gaja poslao neka te

~~ Kako je mogao reći isto što i tvoj drug?

219

t"--{ - Lučić se dosjetio prirodnoj varci. Drugo ne bih ja mogao učinit nego

ovako kakoje bilo, a on je htio da povjeruješ.

- A što je Žarko na to?

- Kazao je da nisi u kolima, nego da ćeš na konju doći do Save krenuo je dalje.

A kad tamo, iz šaša uz močvaru izjahali su Lučić, Stanislai i njihovi vojnici.

- Jesu li zarobili naše momke?

- Pretražili su kola, a kad te nisu našli, krenuše k Savi, misleći da cei tamo

stići poprečnim putem. Žarku su zapovjedili da kola i povorki odvuče u šikaru. I

onda su ih čuvali. Sve nam je to javio Žarko kad yt stigao ovamo u šumu s mojim

zaštitnikom. Sad moramo što prije na put i dvorac gdje ćeš biti dobro skrivena

Draženićevoj osveti.

- Draženićevoj? - opetuje ona. Sjeća se koliko je putem neprestano mislila o

njemu.

Dakle, taj nitkov kojeg je pustila otići ovako joj vraća?

- A zašto bi me otimao Draženić?

- Iz osvete. Povjerio te Lučiću svom kaštelanu. Čuo sam sve Žarka - veli

Jelenko. - Još nas dvojica nismo izravnali račune.

- Bože moj, taj Lučić me uvijek progonio svojim pogledom.

- Znao sam to, nastavi Jelenko - i slutio sam, da će nešto pokušati.

- Mene? - usklikne ona. - Kako si to mogao doznati.

- Još jučer u noći saznali smo od prečasnog kanonika da će knežev

lakrdijaš pokušati šalu kako bi oslobodio Gordanina sina. Svi smo danas

u selu čekali Damira, ali zbog sive čete dječak je zalutao u onu šuma

nasuprot dvorca. Onuda vodi put iz Šumskog dvorca u Lukavac. Tako je

morao ovim putem i Lučić sa Stanislavom jer su dolazili u dvorac. Videći

jahače, Damir se popeo na drvo i sakrio u krošnje. Lučić je slao Stanislava

da vidi ne čeka li tko na opkopima Pencingera i vidio tamo kanonika i

sivog oklopnika. l dok su čekali da precasni i sivi oklopnik odu ispred

dvorca. Lučić je Stanislava upućivao kako mora oteti Jasenku, tjl

Kuševićevu sestru. Damir je slušao, ne sluteći tko si. A kad je napokon

stigao kanonik, odredio je sivi oklopnik mene i mojeg druga Vlastana da

odvedemo Damira u ovo naše tajno zaklonište. I dok smo jahali, moj drug

me zovne: "Čuj, Kuševiću, pričekaj, netko dolazi!" Odmah sam ga

zaustavio. Vlastan me upozori na nekog lugara, a Damir me odjednom

upita: "Imate li vi, plemiću, sestru Jasenku?" Naravno, odgovorim ja.

Zašto pitaš? Dječakovo se lice zarumenjelo od uzbuđenja i veli: "Dok vi

mene ovdje vodite, vaša sestra ide u Zagreb?" Da, rekoh, a ja se nisam

mogao s njom oprostiti jer smo dugo čekali vas, mladi gospodičiću. l sada

mi mali junak gotovo istrgne iz ruke uzde i reče: "Gospodine, dok vi mene

vodite, tamo će taj kaštelan nekog Draženića oteti Jasenku na putu u

Zagreb." I Damir mi ispriča što su ugovorili pod stablom. Meni je moj

zaštitnik povjerio Damira, a njegov sin, moj prijatelj Vlastan, smjesta se^

uputi za tobom. I on odjuri da tebe dostigne prije Lučića. \

- A ti si sam otišao s dječakom?

- Da, jer ovamo nisam smio nikoga voditi od naših momaka. Nitko ne smije

naslutiti ovo zaklonište.

- I nitko ne zna za ovo mjesto?

r;;i

Osim vode i nas četvorice. Tu nema kneA-uli lugara? Ne dopiru u ovu guštaru. l

sretno si uma k a u.

Kasnije sam Čuo šumom nekakve glasove. Međutim, nas smo dvojica bili u sigurnom

zakloni . Ovdje kraj nas mogu prolaziti i vojnici,

11 dU Bnt pomogne Jasenki da ustane s ležaja. Čudom se čudi. Nalazi se u drvenoj

kućici bez prozora, bez vrata, samo odozgo neka svjetlost.

-" Čudna je to koliba: Jelenko.

Ne to je stablo Tko zna koliko godina staro i šuplje. Mi smo ga

Hnkran izdubli i u njemu uredili pravu pravcatu sobicu. Tu sam spavao mnoge noć,

sa svojim/asu m, UH, kad ".,” uh.-oih Draženića. VidiSi, tu je ležaj od lišća

pokriven granjem. Ima i uljanica. Tu je lonac za kuhanje, zdi”ela i klupica, a

svjetlo-l dolazi odozgo.

Kako ulazite?

Ljestvicama Kad smo u rupi, povučemo ih za sobom.

- Kad te Vlastan J. u, m isu. sam te ja Ijestvama u ovaj naš stan. Bila si bez

svijesti. lmam" i raznih pića i lijekova.

- Gdje je Žarko”.1

- l drugom deblu imamo još jednu ovakvu rupu, samo manju. Tamo smo smjestili

^Damira. Neka se dječak naspava. Dakle, i on }c ovdje kod nas?

- Zapravo, on je vaš spasitelj, gospođice - primijeti glas iza Jelen-kovih leda.

Oprostite što sam prema vama bila nepovjerljiva i zahvaljujem.

- Ni časa se jBisam ljutio, bilo je prirodno.

Asadćcšiiid. l I r “ a. “hin” A je vrijeme da se nešto založi. Evo. tu

ima koješta

To je ponuka da ponudi bratu svoje usluge:

- Hajde, primit ću se posla domaćice, premda ću se u ovoj rupi slabo snaći.

Ništa žalo Hoćemo li ostati u ovoj šumi?

- Odvest ću tebe i Damira u prav i dvorac, samo da prestane vjetar jer tada mogu

lakše osluškivati šumom

Jasenka je našla u čudnoj sobi usred ogromnog da hi. s\epo: :i. hiu> /a jelo:

suhog mesa, kruha, vina i suhog voća i sve spremila za objed,”dok se njezin

spasitelj digao Ijestvama da pogleda što radi Danili. I ona je gledala za njim

kakoje nestao medu gustim krošnjama spretno prolazio iz ovog stabla u drugo.

A onda se Jasenka sjeti svojeg putovanja i priča bratu:

- Na putu me uhvaii silna zelja da se v i a i”m k tebi. Čim sam spazila sivog

oklopnika. osjetila sam. da ide po mene. a kad sam odlazila, opet me hvatao tako

čudan strah. Kad bi to znala majka!

Majci ću poslati /arka neka joj kaže da si sa mnom, a ona neka ostane u Zagrebu

dok ne minu borbe koje me čekaju.

- Još će biti borbi”.”

- Ako Draženić udaii os\eun , bit će, ali požurimo se, valja nam odavle što

prije krenuti da tebe i Damira sklonimo.

219

U KNEŽEVSKOM DVORCU

Briga za sina i čudna žurba na dvorcu izvukoše Gordanu iz sobe n" trijem.

Privukla se k zidu i osluškuje kretanje dvorištem ne bi li Čula nešto d Damini

Što bi dokrajčilo njenu neizvjesnost.

Katkad je protrčao dvorištem po koji lukavački momak, onda hitro prošao

potkastelan, pa izlazio ispod lukova Pencinger, izmijenio nekoliko! riječi sa

svojim pouzdanikom. Po svemu tome biva jasno da se nešto sprema. Od Petra Pana

zna što se zbilo između kneza i Pencingera i sadi čeka sukob. Iz polutmine

udaljenog hodnika s druge strane zamijeti hitre korake. Iza stupa pomoli se

suhonjava visoka pojava dvorskog lakrdijaš"! kako žuri trijemom k njoj. Osjeća

da joj nosi nešto važno. Stigavši posve blizu, šapne:

- Pencinger laže da je uhvatio Damira.

- Otkud to znate?

- Mlada barunica Marcela čula je dolje kako je Pencingeru došao lugar s pet

momaka i javio mu da su uzalud tražili šumom jahača s dječakom. Po svemu se raža

bi re da je lugar sreo negdje konjanika i dječakom, a jahač gaje udario po glavi

i nestao. Pencinger još nije pošao u potjeru sam. Kune Lučića i Stanislava koji

nisu izvidjeti što se dogodilo i tako je prekasno doznao o Damirovu oslobođenju.

Ovako je govorio.

- Prema tome, se barun utekao laži da još u posljednji Čas od mene izvuče

priznanje. Slutila sam, ali držanje mu je bilo odviše samosvjesno pa sam gotovo

povjerovala...

- Strahovito je bijesan - kaže Marcela - očekuje svoje saveznike iz šumskog

dvorca da zarobe kneza. Mi smo u manjini, ali branit ćemo se.

- Pazite. Netko ulazi stubama - upozori ona - krenite s onu stranu trijema. Ne

smiju vas vidjeti u razgovoru sa mnom.

Već je pohitao ulijevo pa se na drugoj strani otvorenog hodnika skriva za drvene

ograde. A onda ide šetajućim korakom.

S Gordanine duše pala je i posljednja težina. Osjeća se potpuno slobodnom. Sad

napokon ima potpuno slobodne ruke da se probija kroz neprijateljske redove bilo

kojim oružjem. Sin, dragi zalog njene ljubavi, ne nalazi se u

neprijateljskim1”rukama. Stekla je sigurnost”kao da stoji na bedemu svojeg

dvorca, okružena naoružanom četom. I osjetila se jakom, neslomivom.

Kriomice gleda prema stubama odakle jasno čuje zvečanje mamuza. Uspinje se netko

od plemićkih Pencingerovih pouzdanika.

Bio je Mladenčić.

Zapanjena je njegovim dolaskom. To opet nešto znači.

Blijed i smućen, prilazi joj, pokloni se i zuri u nju. Sve u njemu trepće. Ne

može ni progovoriti.

- Kako sam radosna što vas opet vidim - veli ona, smiješeći se. - Napokon su vas

ipak pustili k meni? Kako vam je?

- Teško, gospodarice jer mi nije bilo dano vidjeti kako je vama. - Uzalud sam

molila da mi dopuste govoriti s vjernim prijateljem-I gleda ga ljubazno, potpuno

uvjerena da ga šalje Pencinger s nekom

220

numerom Zaloga nastoji ohrabriti. Otkad je doznala za njegove uc prema sebi.

O*UČila je kao gospodarica zadržati najsrdačnije

^Virile On jedini poznaje tajnu hi \.nskih plemići i/ato i u smije i/a/vati

MJ•itcljstvo tog muškarca koji sav gori tajnim plamenom strasti.

* * *

Dolje u kaštelanskom uredu Pencinger nemirno šeće. Svakog časa

šalje slugu na kulu s pitanjem dola/e n gospoda i/ MimsMig d\oua Straže

javljaju: nigdje se u okolici ne vidi dolazak kak\ ihjahaea. H a r LI n se iješi

da su valjda skrenuli kroz šumu i čeka dalje Bez njih Pencinger neće dotaći

kneza Tek na odredbu dvojice nećaka odličnih dižav ni k. položit će ruku na

kraljeva nećaka. Neka ona dvojica snose s njim odgovornost. Tako će zaštititi

sebe. nasuprot samom kralju, pa je zato pozvao Ferencija i Draženića odmah u

Lukavac.

Dok čeka njihov dolazak, nada se uz Mladenčićevu pomoć zadobiti Gordanino

priznanje pa očekuje i njega.

Napokon je sišao s prvog kata i stupio u sobu:

Uzalud, gospodine kaštelane - veli Mladenčić. - Gospodaricu ništa ne može

zastrašiti, Ona se ničega ne boji i tvrdi kako vi nemate hrabrosti učiniti

njenom sinu neku /U 11 n m se digla na noue s\a Hrvatska i morali biste

odgovarati hrvatskom saboru i svojim gospodarima u Budim u.

Kad tako govori i ne boji se, tada je saznala da njezin sin nije u mojim rukama.

Ali kako je mogla doznati? Vi ste joj to priznali?

- Nisam lud da joj o tuni govorim. Ali vi se varate, ona ničim ne pokazuje da bi

to znala, puna je straha za Damira.

Onda vi nemate snage .mn onu s njom kako bi trebalo. Slabi ste prema njoj.

uzalud krijete, ne da se zatajiti koliko dršćete za njenom. ljepotom. Opetovano

vam \eiim: ispunjenje vaših želja ovisi o vama.

- Kad bi tako bilo, što bi mi gospodin barun predložio?

- Najprije recite pouzdaje li se Gordana u vašu vjernost?

- Svom dušom - odgovori on s nešto taštine i ponosa.

- Onda se s vama mora upustiti u razgovor o kraljeviću Ivanu i sasvim je

nemoguće da ne bi povjerila svoju tajnu kad biste joj nudili sigurnu pomoć.

Pokušao sam s\e sto ML m n; n edil , ali bez uspjeha. I sada sam joj prikazivao

sudbinu sina, a ona se ne boji.

Barun se dade u raznušlianie. pa onda prihvati riječ:

Vrijeme leti. a meni nenu "diineie Slušajte: ima te samo jedan put ta \am Budim

vrati s\a vaša zaplijenjena imanja i da zadobijete onu za ^Mom gmcte. Blizu ste

sreće. Možete s Gordanom još prije večere iz dvorca.

v Vi ne biste Gordanu nikako pustili prije nego se domognete la/cnog

dječaka, a tada bi ona ostala i dalje nadohvat kneževim

Ju"avnim željama, a m kal. • UK r,,. H-m - njom Mali u Brezovicu. A zatim: “•ma

su naložili braniti gospodaricu da nitko ne dotakne njenu čast. Odgovor ga

iznenadi, ali se brzo dosjeti:

221

- Naložili su mi da se je ne dotakne nitko od naših, a nema nikakve odgovornosti

za ono što učinite vi, njezin službenik, l zato čuj sad pošto saznam Ivanovo

boravište, vi ćete s mojom pratnjom Medvedgrad i uživat ćete njenu ljepotu. Evo

moje časne riječi! Još dan" ona pripada vama. Razmislite dok se vratim s kule.

Dok vi odete gore; moji vojnici osedlat će konja da vas otprate na svadbeni pir.

Još jednom zirne u Mladenčićevo blijedo lice i razabere da su njegove riječi

proizvele golem dojam pa ode.

Ostao je u teškoj kušnji u kojoj prevladava strast, to lakše što mu j Gordana

malo prije naglasila svoju sklonost.

"Ona mi poklanja svoje misli, svoju brigu, sklonost. Ovaj tu nudi ženu naplatom.

Moram je sklonuti neka mi dopusti otkriće. Prikazat joj kako joj sin trpi, vidio

sam ga ovdje u dvorcu obješena na mučilin iskoristit ću sve, sve, ona mora

klonuti i dopustiti da predam to Korvino derište."

Buni se sada protiv kraljevića i protiv svega što je prije smatra svetom tajnom

i časnom dužnošću. Barun ga neće slati u Brezovicu, već Medvedgrad. I zadao je

časnu riječ da će još danas ispuniti obećanje.

Riječ "danas" zamuti mu krv. Dugo ne razmišlja, a onda izlazi iz so u dvorište i

pohita prema stubama koje vode u prvi kat. Vrata zatvorena. Netko ih je s one

strane zasunuo. To ga iznenadi. Odm obavijesti baruna Pencingera.

Smjesta ode barun s potkastelanom u dvorište. Njegovo lice nemilo ~ naceri,

stade lupati na vrata i viče gore na otvoreni trijem. Uzalud. Nikoga nema.

- Zatvorili su se u prvom katu. Dakle, znali su da kanim zarobil kneza? Da nije

tako, zašto bi se zaključavali? Tko je to odao? Tko? -zatuli barun nad

potkastelanom kao u nekoj nesvjesnoj slutnji daje baš 01 sve to ispričao

Marceli.

- Zar davli vrše ovdje izdajstva? Objesit ću krivca pa da mi je rođen sin. Kako

su gore mogli doznati što sam rekao samo vama? Potkastelan se brzo snađe i stade

se ispričavati:

- Ne znaju oni ništa, ali to se sigurno zatvorio knez da mu nitko m smeta u

njegovoj svadbi s ljepoticom.

Barun ne vjeruje, ali izjava mu dolazi u horu zbog Mladenčića. upozori ga:

- Jeste li čuli? Već i on to zna. Dakle, ako vam je do te žene, nastoju je

spasiti iz dvorca zajedno sa sobom.

Mladenčić blijedi i rumeni, zuri gore na trijem i pita: Jstf - Kako mogu

doprijeti u dvorac? Željezna vrata ne mogu se razbiti *& Tada se na trijemu

pomoli glava Stjepka Brodarica. " - Rimski poslanik - klikne Mladenčić,

odahnuvši.

Njega je zaboravio. Sad se osjeća sigurnijim. Prisutnost ovog svećenika

zaštićuje Gordanu.

- Oprostite, časni gospodine - veli mu barun. - Gospoda su još od jučer široke

volje i zatvorili su vrata u prvi kat. Kaštelan plemenit" gospode želi gore k

vama.

- Već sam gospodu zamolio neka se okane borbe s vama, gospodine

slclune. ah nikako nesiušaiu Knez se zatvorio u spavaonicu, a ja čitam

plemenitoj gospodi

Barun ne sluti da su te riječi namjerno izrečene na račun MUidenčićeva mira.

Međutim, Stjepko još poručuje:

Pogledat ću ; s njima, možda ih sklonem da popuste. Pun nade čeka

Pencinger pred vratima. Odjednom s driige si; ,,iv vrata zadrmaju, a Petar Pan

vikne:

Otvorile, gospodine l VIK r Liei i.” < K\ i >i ~:\ T /a--:i > Me nas /atvorili

zarobili”.” Otvarajte, iako vam časti. ““•">““

Vidjet će tvoja -Čast zajedno s tobom kad te uhvatim. "““.”

Plemeniti čovječe, zato ste nas zatvorili da sebi spriječite put do

mene”.”

Ruga se lakrdijaš barunu i okrivljuje ga da je on zatvorio vrata sa strane

dvorišta. Ljutu; barun zapovijeda:

- Otvorite smjesia, rimski poslanik želi govoriti sa mnom. Mora pregorjeli svoju

Čežnju za vama, barune.

Ovako nastavlja Petai Pan svoje lakrdijaŠtvo s druge strane vrata," dok se opet

na trijemu ne poja\ i Stjepko i vodi preko ograde razgovor s Pencingcrom.

Mladenčić sluša Stjepko opazi da barunu nije ni do čega drugog nego da Gordanin

"kaštelan može do svoje gospodarice. Ali Gordana to ne želi i. skrivajući se n -

• . M -ohi. pi >ia\ u/ “l ne/ev u odluku da se vrata ne otvaraju.

Petar Pan dolazi !>“$ njom razgovara.

Ako se popnu gore na trijem? - pita Gordana.

- Kad bi se gore netko uspeo Ijestvama, odmah bismo ga bacili dolje. Dakle, to

ne mog L pokušati.

Već se približavalo predvečerje, kad su napokon stigli Draženić i r-erenci.

Kaštelan ih odmah uvede u svoju sobu.

Krasno, gospodine barune! nezadovoljno će Ferenci. Nakon svih vaših diplomatskih

vi ludanui napokom ste polučili sjajan završetak. Ispred nosa su vam odnijeli

Damira.

l Draženić spočitava kaštelanu:

- Zarobljenica je pobijedila s\ujeg tamničara Izvukla vam je mač iz korica. Sad

vojujte s pra/nim koricama.

Tko je tome kriv. gospodine? - vikne barun. - Vi. Svi vaši neuspjesi od početka

vuku lo/u .d vaše proklete strasti prema županovoj kccn. Da vas nije gonila

ljubomora,taj divljak Kuševićnebi vas razotkrio 1 s\e bi išlo starim tokom

- Dosta je tih prigovora - zagrmi Draženić. - Vaše su sklonosti t otjerale dotle

da /arohljcna (ion.i;n;.i u ovom dvorcu vodi sve na uzici.

avno ste mogli njezina Damira izbičevati do kosti i već bismo imali ^aljevica u

rukama. Ona vas je izigrala, l kneza i Petra Pana ova žena

uče za šiju. Niste joj doi as gospodine, a sad okrivljujete moju ljubav. stavite

se toga. To je moja stvar.

- Ali moja nevolj: Posto ste jučer razotkriveni, morao sam čitav jučerašnji dan

i ovu noć l “/van dvorca, a oni su u: radili što ih je volja. L zato je nestao

Damir

222

223

- Da ste vi bili prisutni, bio bi Petar Pan dječaka odvukao iz dvc ispred vašeg

nosa.

- Zar bi to bilo čudo kad je knez Brandenburg u dogov Gordanom i Petrom Panom?

- Kako bi to bilo moguće kad je i njemu do toga da zarobimo Korvinona sina?

- Ali njemu je prije svega da stekne Gordanin zagrljaj. Jest, gospodo, knez je

razočaran, omamljen, ona ga je začarala i postigla svoju svrhu da joj on

oslobodi Damira iz mojih ruku. Opio je potkastelana. Pozvao ga na gozbu, što

nikad nije učinio da ga opije i tako oslobodi Gordanina sina.

- Ako je sve to učinio, onda ćemo ga, gospodo, zatvorili u jednu kulu - odluči

Ferenci.

- Tako ćemo učiniti. To je lako. Ali recite, barune, kako ćete od Gordane dobiti

kraljevića kad nema Damira?

- To bi već obavio Gordanin kaštelan, ali knez je zatvorio željezna vrata na

stubama i ne pušta nas gore. Pozovite ga vi da otvori i odredite vojnkima neka

luđaka svezu i odvuku u kulu.

- Otvorit će on kad bude gladan i žedan, a već je vrijeme za večeru.

- Prije nego što su zatvorili vrata, iznijeli su iz kuhinje sve stoje bilo jela

i pića - navijesti barun.

- To je, dakle, otvoreni boj?

Stali su se dogovarali što bi učinili pa zaključe da će sutra sa svima

obračunati.

- Petra Pana valja zatvoriti u tamnicu - veli Ferenci.

- A rimski poslanik?

- S njim ću ja govoriti - oštro će Draženić. - On će se vrlo uljudno pokupiti iz

dvorca pa da je sto puta rimski čovjek. Sad ćemo preuzeti gospodstvo u ovom

dvorcu Ferenci i ja.

- To mi je naročito drago - primijeti sasvim iskreno Pencinger.

Premda zna biti bezobziran i silovit, ipak se nastoji zaštititi sa svih strana

prema gospodarima i onim ljudima koji bi mu mogli naškoditi, bilo kod vladajuće

stranke u Budimu, bilo kod kralja. l lako je sada postigao svrhu da mladi nećaci

odlučujućih državnika preuzmu u ruke vlast i. odgovornost za sve što će on s

njima učiniti protiv Brandenburga. kraljeva nećaka, a isto tako i protiv njegova

ljubimca Petra Pana.

Smiren, smjestio se Pencinger spokojno u svojoj sobi. spremajući se s dvojicom

mladih plemića k večeri.

Upravo je palo predvečerje, kad najave da je stigao Draženićev kaštelan Lučić.

To ponuka Draženića da iziđe napolje kako bi nasamu ispitao svojeg pouzdanika

što je s Jasenkom.

- Koji te đavo tako dugo zadržava u Turopolju? - okosi se na nj.

- Izgledaš kao da si Jasenku izgubio na putu? *

- Ni vidio je nisam! ,w

- Prekasno si sligao?

- Ne znam. ali njena je pratnja išla prema Savi. Rekao mi je Žarko da je ona

imala stići na konju, a mi smo Čekali uzalud.

- Da je brat nije zadržao?

224

_ Poslao sam u Turopolje svojeg momku u avom oklopu neka pita di rekoše da ie

otputovala. Neka vrag zna kamo. Kuševićev dvorac je si Nikoga nema. osim sluimt

;uji Ne znam što ću. Ta vijest ia?bijesni Diaitnića. Otmicu je smatrao svojim

ličnim

užitkom:

Zrakom mic od i negdje korača, zemljom, moraš je pronaći.

Otkako ic onai lupež skinuo moj vizir, sve ide naopako - ljuti se

Draženić. pogleda na ti i v: - Ova pijana kneževska hulja zatvorila

se u dvoiac i ne može čestitog konaka. Svi mi moramo ove noći

prospavati u pn/cmlju - l krene put lukova.

Međutim. Lučić g; zadržava:

Imam gospodaru inu vijest koja će vas obradovati.

O V i lem”.

Svi se vaši pnjau”,” varaju kad”vele da vas djevojka ne ljubi.

- Reci što vnašj|i pita Lučića i uhvati ga za ramena. - Otkud zrni:

da me ljubi”:

Jei ide u samostan.

Možda lako samo brbljaju ljudi?

Nije to bi bi janje. V /upa n •• u ^1 \oieu svnmaiu r u ne uike posla l \!<ju>

sam da na dvorištu popi,r a i i krov kočije.

Već spremaju kočiju”1 Onda kani putovati ovih dana?

- Prekosutra u ?oru.

Vijest 7buni Draženiću U prvi čas ne može vjerovati i opetovano pila

svog kaštelana gdje je čuo i Lik _. t, M1 Vilena uistinu putuje

prekosutra. To je njegov momak saznao na općini.

Tada Draženić po/ovu Lučića u prizemlje gdje barun Pencinger Ferenci sjede ux

večeru

Za vrijeme jela tu ... su o sutrašnjim osnovama.

Čuj. Draženić i - veli mu Ferenci - okupio si momke da ih vodiš mi bojno polje?

Hoće htjeti sada služiti ovdje?

Njih ne ?anima kamo ću ih vodili, već samo kako ih platili.

Baš sada su nam p> u , jer vojnici* kapetanom još uvijek čame zarobljeni u sivog

oklopnika. FV • \ ni piT^-u^”li j iriiiipi", L^L” i v :^ uvjere da ne kanimo

dola/uj na osvetu. Kad dolaze tvoji novi vojnici?

Sutra u /oru”ooJaze iz Bistre - obavijesti Lučić umjesto Dražen ić a

Onda ćemo smjesui svezati kneza - odluči Franjo Ferenci.

A Petra Pana na vješala, gospodine Ferenci - predloži Pencin-gei Samo je to

zaslužio Jidao je kralja kad je iznio Damira iz dvorca.

Slažem se s \arna - odvraća Draženić - ali ja sutra prije svega moram u

Turopolje k žup,m,

- ?ar si poludio”.1 ,J- plane Ferenci.

- Vilena ide u sanu u Sad vidiš koliko me ljubi.

- Ne umišljaj takve budalaštine. Draženiću.

Pitaj Lučića Što ir ( ljudi u Turopolju. Reci Lučiću. Uvaj smjesta

pripmi,.^.

Svi misle da je Vilena pustila gospodina Draženića da umakne

I5GORDANA VIII

225

l

zato mu je poslala Luču. Svi vjeruju da ide u samostan zbog nesretn ljubavi.

- Ide u samostan jer neće dobiti muža.

- Varate se, gospodine Ferenci - odgovara Lučić - mladi Pogl" dić je ljubi i

smjesta bi se njome oženio. To se govori na sve strane, a Vilena ga neće, nego

ide u samostan od boli srca.

- Ide od sramote jer je bila vjerenica izdajice. Draženićevo lice plane

rumenilom:

- Do vraga, taj izdajica! Neću vise da to slušam. Sutra idem Turopolje i

svršeno.

- Dakle, ne kaniš nam pomoći da najprije svršimo s knezom lakrdijašem? - upita

Ferenci. - Onda si odlučio okrenuti druj izdajnički obraz. Izdat ćeš Budim?

- Ne buncaj. Prije ću izvršiti sve što treba ovdje, a zatim uzei momčad i otići

k županu.

Makar je to rekao uvjerljivo, Ferenci se čitavu večer držao mrko gotovo nije

htio s njim govoriti.

* * *

.-,,,! Sutradan u zoru straže grada Lukavca javile su da na opkopima st teta

od pedeset kmetova koji traže gospodina Draženića.

. Odmah je odredio da ih puste u dvorac.

i,)” Bili su to momci što ih je Draženić skupio oko Bistre, kupio im konje

odredio da se jave u Lukavac.

- Dajte im odmah novaca i oružja koliko imamo - odredi Ferei Požurili su da

momčad odvedu u dvorište, uvjereni da će kneza njegove prijatelje toliko mnoštvo

ljudi zastrašiti. Ali nitko se od njih javlja na trijem, osim Stjepka. S njim se

kaštelan upušta u razgovor. Stjepko se žali što ne može ništa polučiti i tuži se

kaštelanu.

- Da sam to mogao slutiti, ostavio bih dvorac još jučer. Ovako mfj sada ne

preostaje drugo već da podnosim prisilno konačenje.

Ispod luka prizemlja stoje Draženić, Ferenci, Lučić i Pencinger, a 81 njima

Mladenčić. Svi oni ogledavaju svoje mačeve spremne za bitku. JI

Vojnici koji su još u dvorcu dovukoše željeznu prečku i teška kladivfj

k vratima koja je knez dao jučer zatvoriti. “

Onda na dvorište iziđe potkastelan i zovne s kule trubača:

- Zatrubi što možeš jače.

Između zidina dvorca grubo odjekne trubljenje. Na trijemu kata ne javlja se

nitko, osim Stjepka koji drži u ruci molitvenik i zabrinuto gleda dolje. Barun

Pencinger viče:

- Kneže, molim vas otvorite vrata dvorca. Izaslanik Budima, gospodin Draženić,

želi vam predati vijesti od kralja.

Usred dvorišta stoji Draženić u ljubičastoj odori i čeka.

Uzalud. Knez se ne odazivlje, već gore u hodniku vijeća sa svojim prijateljima.

Vidio je dolje mnoštvo momaka i upozorava ih:

- Oni će ipak prodrijeti do nas, a onda sam ionako propao. Bolje otvorite.

226

Ali Đuro!- razljuti se Danijel. - Ako se dobrovoljno predaš

:n,eru onda se lakše mogu on i njegovi saveznici obraniti pred

pencingeru, dvorac silom ondaje to razbojstvo i kralj

L-raliem. AKO pai^ t i

. svim

Panon i

h kazniti l sramota ]c predati se. " “

Om dolje trube.

Stjepko se povuče u sv uju sohu, a Gordana se zaključa u svoje odaje

pa prisluškuje.

Sa strane dvorišta utisnuli su vojnici prečke pod vratnice od željeza i stali

nabijati kako bi iskinuli kovne spone iz okvira u koje su ugrađena

vrata.

Iza vojnika koji vrše taj posao suue urugi pod vodstvom Draženića, Fercncija i

baruna Pcncingcra. Mladi su liudi potisnuli baruna u pozadinu zbog njegove

ranjene glave, pa je tako stao iza Lučića i Mladenčića.

Napokon su vrata popustila. Svi su se našli na stubama. Ali su još i gornja

vrata koja vode sa sluha u hod m k. Odmah su primijetili da je i gore spuštena

željezna prečka pa X dadoše svi na posao.

Ferenci i Draženić samo su nadzirali rad svojih ljudi, dok oni drugi stoje iza

njih na stubama s gol im mačevima, čekajući da padnu i ova vrata

Knez se sa svojim bratićem i muškim gostima sklonuo u

blagovaonicu. S njime su obje ljepotice: barunica Marcela i njena pratilica

Danijel nekoliko puta pokuša Marcelu sklonuti da napusti blagovaonicu ali ona to

otklanja s vidnim nezadovoljstvom i tiho primijeti Petru Panu: Svuda se želi

riješiti moje prisutnosti. Tu se ipak nešto krije. Barunice, u času borbe samo

mu je na pameti kako bi se lakše oslobodio neprijatelja. Zar ne vidite da nije

šala što se ovdje dešava? Molimo vas. iziđite, tu će se proliti krv.

Prkosno je napokon pristala pa sa svojom drugaricom ode u svoju sobu.

Knez i njegovi ljudi stacoše vječan Danijel je odlučan da se bije, a s

njim i Petar Pan, kao i druga gospoda. Jedino knez sve vise gubi odlučnost.

Hvata ga malodušje. Nikad nije bio odviše jak na maču. Kad je

trebalo izaći na megdan, uvijek se rado povlačio. Ali svi pristaju uz

Danijela, dakle, knez šuti i čeka Što će biti.

\7 hodnika dopiru do njih udarci, dok konačno hodnikom nisu prodrli glasovi.

Petar Pat, n, upozori: , . ~ Prodrli su u prvi kat. Sad moramo spremiti gospodi

pristojan

vJsluskivali su neko v rijeiiK1 k.ikii protiv mci ohila/c oa vrata do vrata

konačno se zaustavljaju onkraj praga zatvorene blagovaonice. K”jev

glas zaon hodnikom: Pozivam vas. otvorite!

Cjle! ceri se lakruija , vičući onome pred vratima. - Gospodin i je preuzeo

vlast u dvorcu? Je li on kaštelan? ^ ut ćeš. lakrdijašu tko je gospodar - opet

će glas s one strane.

22f

|(“J

tom

- Vidite kolike neprilike od toga rimskog poslanika - veli

- Nema se ni u šta miješati - okosi se Ferenci.

- On će podići optužbu protiv osude Petra Pana. A sam rij poslanik priznao mi je

da je Petar Pan zadojen mržnjom prema meni. ga, eto, želi spasiti i hoće da

govori s vama dvojicom.

Ferenci žestoko zaniječe glavom:

- Ni brige vas, barune. Za Petra Pana neće vas nitko tražiti računa, a onaj gore

neka govori što gaje volja. Nemam ga kad slušati. Kneza sani zatvorio u

spavaonicu i pred njegova vrata postavio stražu. Ne smije se udaljiti iz sobe.

Dok oni razgovaraju o tome, Draženić ih prekida:

- Sad predbježno nisam ovdje potreban. Idem u pohode županu Berislaviću.

To ponovo izazivlje, nezadovoljstvo. Ferenci se stalno protivi njegovu odlasku:

- Ne možeš nas sada ostaviti, kad moramo Gordanu prisiliti na priznanje i otići

po kraljevića. Netko mora ostati ovdje na straži zbog kneza i provesti osudu nad

Petrom Panom.

- Do tada ću se vratiti. Nizašto na svijetu ne kanim napustiti tu djevojku.

- Njoj za volju uzet ćeš ono drugo lice izdajice, a nas ostaviti.

- Obratno. Slušaj, Franjo. Želim nastaviti ono što sam radio dok me Kušević nije

razotkrio. Opet ću se prikazati hrvatskim junakom njihovim pristašom.

- Ne, dragi moj, ako ti to dopustimo, ti ćeš varati nas.

- Neću Franjo.

- Hoćeš jer si lud za tom djevojkom. Upamti Što li velim: podleći < njenim

čarima i bit ćeš izdajica Mađara kao što si bio izdajica Hrva" Zahvatila te

strast prema djevojci. Ne možeš se otkinuti. Past ćeš joj naručaj i svršeno je s

nama.

- Tvoje sumnje su nepravedne. Vidjet ćeš.

- Draženiću. ako sada odeš. više se nećeš vratiti onakav kakav si bio dosad.

Izigrava! ćeš crvenog oklopnika pred nama. Već si napola u svojoj duli njihov

- Po čemu lo sudiš?

- Od jučer do danas sasvim si se promijenio. Čila ve noći nisi spavao jei su li

rekli da ona ide u samostan. Od nje se više nećeš vratili, ili bar ne onakav

kakav si sada.

- Dokazat ću ti koliko se varaš. Ali ne zadržavaj me. Moram ići. I ostavi sobu.

Ferenci i Pencinger gledali su za njim kako se bacio na konja i “• svojim

brojnim momcima ostavio dvorac.

Barun je šutio, a Ferenci slegne ramenima.

- Nisle ga smjeli pustiti - veli barun.

- Taj je mladić izgubljen. Njegov je značaj prava smjesa dvoličnosti. Od njega

nikad čovjeka ni za nas. ni ?a naše protivnike. A sad valja izdati zapovijedi i

stražama i služinčadi. Nitko ne smije slušati kneza, već samo mene i vas.

230

_ l goste bi trebalo baciti napolje. Sutra u zoru sve ćemo otpraviti odavde

Pobrinut ću se za to. _ A rttnsk) poslanik? _ S njim u obračunati ja. a

obračunat ću ujedno i s Gordaoom.

IZDAJICA MOLI

Svi se /ure s poslom u županovu dvorcu. Svi su žalosni, zaplakani. kao da nekome

spremam sprovod. Barem tako svatko od njih osjeća.

"Sreća je u trula u našoj kući"- veli županova sestra dok sprema Vileni svežanj,

a po njemu teku suze. l drugima se tako čini. A najviše Vileni. Potištena V. u

svojoj sobi i čeka sutrašnji dan kad će napokon krenuti r/ svojeg doma.

Još nedavno l u Lik”D n i mi i uju u. vedrine i nade u budućnost.

a sada je njena sreću legla na odar. ostavila je samu i jedini put u životu

vodi je u samostanski i samoću.

Na hodniku neobiv.fi L x glasno uzdisati. tiho

zapomagati. To primoia d i .. ku da otvori vrata.

Spazi svoju tetku blijedu, prestrašenu, kako dolazi k njoj:

- Dijete moje.iio će opet biti s tobom? Eno gledaj.

I/a ograde dvp,ica brojna četa koju vodi Slavimir Draženić. Baš su stali pied

dvorac Qa zatraži od Županovih slugu da mu otvore.

Pritrčali su k ?up;iin \i “ ^ n” ( pitaju. Brat nije kod kuće. a ona ne zna što

bi rekla i samo M. krsti i uzdiše. Ali Vilena je dala zapovijed sluzi:

- Pustite ga da ude. Ionako bi silom prodro kad bismo mu htjeli zakrčiti put

- Došao se osvetiti što bi drugo, a oca nema kod kuće - uzdiše tetka.

- Doti će. Sigurno m i već spazili DraŽenićevu Četu i otrčali na općinu.

- Dolazi ravno k trijemu.

- Ako zatraži oca reći ćemo da je odsutan. Ako pak želi govoriti sa mnom. neću

odbiti. Ne smijem razdražiti njegovu ćud. A vi. tetko. brzo šaljite po oea na

općinu

Vratila se u sobu i čeka. a tetka stoji na trijemu.

Draženić se uspne k nn i m mo?nera?eo\aiati

s V ilenom Gospoda mu pokaže vrata njene sobe.

Pokucao je na vrata i smjerno ulazi pozdravivši Vilenu.

Ona sjedi nepomičn; samo pogleda k njemu.

guskom mladić šuteći •- b;\ “; \ u. Čini mu se da

f. s%”Jetlomodro odijelo | . jedrinu njene pojave i još vise istakle

“jedilo lica Moje uvijek bio vičan gledati, plavetnilo njenih očiju zama-

gl”lo se dubokom tugom.

i si gn-|eLa seovako i/mi|enn .1 Samo zbog njega. To mu pruža nadu

Približio se nekoiiko.kQraJca,ali kad se povukla kaou obranu, stao je. Pobjegao

sam iz vribfdvorca s uvjerenjem da će moj korak steći u

231

srcu odobravanje. A bojao sam se da će me sivi oklopnik nekud odvesti

vrlo daleko gdje vas nikad ne bih vidio.

Ni sada neće da mu odgovori. Odlučila je slušati i šutjeti. Uznemireni

je nasuprot mladom čovjeku koji je znao toliko govoriti o svojoj velika

ljubavi prema njoj. a ona je u njemu nazrijevala uzornog mladića i slavnoj

junaka. A sad se mora stidjeti.

Nerazjašnjivi osjećaji trzaju njome, ali izraz lica joj je tvrd i hladan

On nastavi sve toplijim glasom. ,

- Morao sam bježati jer nisam našao u vas ni trunka osjećaja, čak q smilovanja.

Morao sam bježati da uzmognem opet doći k vama. Njegove riječi sve je više

uznemiruju. Što zapravo kani? Ipak mu ne odgovara niti ga Što pita.

- Vi ste me. Vilena. pred svim plemićima ovog kraja odbili, otjerali

raskinuti veze koje su jedini uvjet mojoj životnoj sreći. l

Nastoji da bude mirna i ničim ne pokazuje da joj njegove riječ prouzrokuju

uzbuđenje.

- Vileno. ja vas ljubim neizmjerno. Ne mogu živjeti ako mi IH budete žena.

Sad je oslobođena straha. Izrekao je što hoće i ta izvjesnost osokoli jd l već

zadobiva sigurnost. Sabrano ustane.

- Gospodine Draženiću. što sam jednom rekla, to ne poričem.

- Moram vas podsjetiti.^Vileno: vi pripadate meni i nitko vas rn može otkinuti

od mene. Ni vi sami ne biste to mogli, jer ne smijete. Ona digne pogled k njemu

i pita:

- Tko mi može braniti? iiv - Ono biće koje leži u grobu.

Oštro je naglasio te riječi i ona se trgne. Ne zna zapravo na što nišairij

: • - Zaboravili ste stoje bilo na granici Bosne, u hrvatskom taboru,

prije nego što su oni drugi pošli na bojište. Tamo ste dopratili svog ujaka

Jednog popodneva sjedili ste na klupi pred banovim Šatorom. Razotkrio

sam vam svoje srce, zaprosio vas i vi ste pristali. U očima vam je bila sreća

Spustila je vjede kao od stida, ili od muke, ili od bola što se morala sjećati

tog časa.

On nemilosrdno nastavlja:

- Tada sam vas još jednom zapitao: hoćete li održati svoju riječ i nikad me

nećete ostaviti? Vi ste to obećali.

- Da, tada sam obećala.

- Još. više: zakleli ste se, zakleli ste se na grob svoje majke.

Izrekavši te riječi, zašuti i gleda joj izazovno u oči. Kakav je dojam proizveo

u njenoj duši? U licu i u očima odražava se sjećanje na zakletvu. I kao da je

podilazi neka zebnja, a on brzo nastavi da iskoristi taj čas:

- Kad smo se vratili, ovdje u dvorcu još jednom sam vas pitao i zatražio da

obnovite svoju zakletvu. I opet ste se zakleli na grob svoje majke.

Duša joj zadršće. Časomice je obuzme bespomoćnost. Ali samo

trenutno se osjeća nesigurnom, jer ubrzo digne glavu i odvažno progovori:

v,,- Moji putovi zovu me u samostan. “ft

41 Draženić se približi još jedan korak, pruža ruku i snizi glas:

__ Znam što sam. učimo. Izdajica sam svojeg naroda, ali čuj me: oni u Budimu,

dok su živi^aikad neće napustiti svoj cilj da Hrvate podjarme sebi da ih

pretvore u Mađare. To će oni pokušati, bio ja s njima ili protiv niih” Svako će

nepravedno sredstvo iskoristiti da napadaju i krnje hrvatske sloboštine.

Zamisli: ikn , n m nećak tako moćnog čovjeka i ako ja zadržim Budini u bujici

njihovih prohtjeva, ako ja uhvatim ruke koje su se pružile za slobodama tvojeg

naroda i tako sve popravim? “ - Tko će vam to vjerovati?

- - Ti. Vileno. Ti mi moraš \jero\al! jer me ljubiš. Ako si me uistinu ljubila,

onda moj grijeh nije mogao u tvojem srcu poharati ljubav preko

noći.

Obuzela ga drhtavica i svu mu dušu razlije želja daje ponovo osvoji,

stekne njeno srce. ij^tjeća da bi mogao za nju, za njenu ljubav istinski

okrenuti ljubav Budimu i činili s\ c “MU ni ona htjela. Ne može joj zaviriti u

oči jer je spustila pogled i šuti. ali u toj šutnji bude se u njemu vreli

osjećaji.

Sav je omamljen i samo se teško u/iirža\a da je m- Ali ona šuti, a

njega salijeću hitre misli kipuće mladosti: “"Izdajica i ovako i onako.

Izdajica prema narodu oca kao i prema narodu majke. Pa kad sam dosad

bio izdajica narodu svojeg oca, o n Ja ]c svejedno ako odsad budem i/dajica

narodu svoje majke kad za ucjenu dobnam mramorno tnelo što L: a skriva modra

haljina i samo na izresku oko vrata dopušta naslutiti bjelinu puti što izaziva

moje želje. Izdajica za uqcmi modnnc uli očnu Za dodir punih mekanih usana.

Pristao u/ oca izdajica sam Mađara, pristao uz majku, izdajica sam Hrvata, “Nema

meni ravnog puta koji zovu poštenje. Idem sada k Vileni. k narodu njezine krvi

koji je dao na svijet nju! Idem!"

Kao munja prelazi drhtaj njegovim bićem. Da prepusti ovu divnu ljepotu kome

drugome” Ne daje ni samostanskim zidinama. Ni za sva izdajstva. Zašto sada ne bi

izdao Budim? I sto Budima i stotinu ujaka izdao bi za jedan zagrljaj, za jedan

Časak počinka na ovim nježnim netaknutim grudima

Prepušta se valovima strasne mladosti u kojoj se s ironičnim smiješkom topi sve

što je obećao l eienciiu Neodoljiva bezumna želja baci ga k njoj na koljena.

Obuhvati je oko pasa. Njene su ruke već na straži da se brane. Ali su nemoćne,

jer je on pao na koljena, žestoku ic di/i : a pi|c. dršćući S tolikim zanosom da

ne može nikako sumnjati u istinitost onoga Što govori.

Ostavit ću Budini, Vileno, zbog tebe, za tebe i služit ću tvojem narodu. Služit

ću hrvatskom sanoru. “l li \.iiitna O.i ud sad pivdaii "u? š\uie snage.

Istinski. Kunem se. Zaklet ću se sto puta kako god hoćeš. Sad tek vidim koliko

sam tvoj Uzmi, Vileno, mene i moj život hrvatskom narodu.

Ovaj mladić lebdio je pred njom u slici i. Kad je pao s pijedestala heroja,

iluzija

njoj ništa nije zadihial zamišljenog heroja, osloboditi. se raspršila.

Ne može je više nikako obnoviti, nikako iznova zamisliti. Pali heroj ne može se

više jx.pclr gore. Zaprljan je, razderan, kukavan. Nije više Ponosit, nedostiži

v. ohasian ^ m ni. Više ne živi u sanjama u kojima ga je ona zamislila, iskitila

i postavila na pijedestal svojih djevojačkih čežnji. Nestao je onaj Dražemc i

sada ga više ne može trpjeti.

133

232

: Već idućeg časa zna i zašto. Dok ona šuti i traži u sebi i oko s

raspršene iluzije, zaveden njenom šutnjom, on gaji nade i hoće da je još vii

uvjeri i stvarno dokaže svoja obećanja pa nastavlja, hvatajući je ok

struka. -r-

- Čuj tajnu, Vilenio. U Budimu su zamislili da mene učine banovim zamjenikom dok

je ban na bojištu. Htjeli su da ja izvršim ono što kane protiv svih sloboština

hrvatskog naroda. Sada u meni nastupa golemi preokret. Od časa, kad sam spoznao

izdaju, evo što ti prisežem: "Prevarit ću Budim. Složit ću se s prijateljima

tvojeg oca i bana. Varat ću Budim, varati ih tajno i dok se pouzdavaju u mene,

služit ću samo Hrvatima."

Govori sve upornije, strastvenije, uvjerljivije i toplije. U njenoj duši biva

sve studenije.

Zamalo osjeća prema onome što joj on prikazuje odvratnost i gađenje. I zagleda

mu se u tamne zapaljene oči:

- Dakle, novo izdajstvo? Opet varanje. Podmuklo varanje.

- Ali sad će to biti upereno protiv neprijatelja tvojeg naroda, a loje veliki

dobitak za Hrvate ako im se ja pridružim. Shvaćaš li to?

Ne shvaća. Ona se istrgne iz njegovih ruku, povuče se s nekom grozom kao da su

te dvije ruke dvije zmije otrovnice.

- Gadi mi se sve to. Izdajstvo, licemjerstvo, podmuklost. Sad ovamo, sad onamo.

Ne, to se više ne da slušati. To se više ne da gledati. Ni zamisliti ne mogu da

provodim takav život.

Nikako ne može osjetiti da bi mogla to podnijeti pa i uz cijenu da on ispuni

svoje riječi. Sada više ne.”

- Vileno, bit ćeš žena visokog dostojanstvenika, a danas-sutra i banica. Mene

mogu učiniti banom, samo mene, jer ja sam ovdje rođen i po ocu pripadam ovamo.

Razumiješ li to? A ti ćeš biti prva žena u ovom kraljevstvu. Prva iza kraljice.

Obasut ću te sjajem, bogatstvom, sunčanim ljepotama. Nijedna kraljica neće ti

biti ravna. Pred tvojom će kočijom jahati stotinu momaka sa zlatnim štitovima.

Četiri bijelca u zlatnoj ormi s grimiznim pokrivalom vozit će kočiju, svu

urešenu zlatom i baršunom. Dragulji će sjati na tvojoj plavoj kosi kao zvijezde

na plavom nebu. Biserne ogrlice grlit će tvoj bijeli vrat, a ja ću klečati pred

tobom kao paž pred kraljicom.

Prislonila se na zid i sklopila oči od nekog tajnog užasa.

Što to on radi sada?

Riječima joj slika divnu sliku sjaja, ljepote, bogatstva, sve ono što već od

djetinjstva plovi njenom maštom. Bogatstvo, sjaj, ljepota oko nje, dvorac s

visećim vrtovima, sva u haljinama od zlatnog brokata, okružena kraljevskom

pratnjom. Kao daleka i čarobna slika njene budućnosti lebdjele su te sanje pred

njenom dušom.

A sada, kad joj prilaze čarobne slike u sjaju zbilje, hvata je ledeni osjećaj.

Ne drži više tu sliku u ruci junaka njene zamisli, već netko drugi ili. bolje,

nešto drugo što nije čovjek, već neka jezovita neman. Neman, izdajica.

Od onog časa, kad je pred njom ležao u prahu izdajstva, ne može ona ^ 234

Draženića skinuti grdni oblik neke grdobe. On se opet približava daje uhvati za

ruke i obaspe riječima, ali djevojka se povuče s osjećajem

zgražanja i vikne:

- Izdajica ostaje i/\ia;.ic.u Neman strahovita.

Neman? vikne on. - Dakle, i ti me smatraš onom nemani,

mene koji hoće da siu/i tvojem narodu? _

Ne može izdajica pi i”štcno služili nikome. Umro je čovjek i postao neman,

bezlična, beznačajna, svemu na svijetu odvratna.

Ton časa sjeti se riicči M o ili je LUD i/ ušla omu1 momka piul d\oiYcm u šumi

kad mu je ogrchcmi nogu omotao travom. Bijes sine iz njegove

duše:

Dakle, i ti vjeruješ u priču što ju je pričala Kuševićka pred

crkvom" Je li tako?

Da. vjerujem. Zatvorite oči, zavirite u svoju dušu, u sve što se dogodilo.

Ukazat <6e vam se vaši čini u najgadljivijim oblicima nekih nakaza od kojih

čovjek /CMC. Ima li na svijetu čovjek koji bi mogao vama pokloniti malo vjere”1

Tko bi mogao vjerovati i prihvatiti vašu službu? Sve šio izreknu vaša usta. sve

što učine vaše ruke, nosi žig izdajstva, zadah podmuklosti. gnjiloće.

dvoličnosti.

Dvoličnost? Dakle vi velite da sam dvoličan? Ali zašuti. Sjetio se

Ferencijevih riječi, a ona upadne.

Ne znam tko vam je to još rekao, osim mene, ali svakako je i/rekao ono što

je.mogao n vama opaziti.

Stoji posred sobe, blijed i zadahtan, i zuri u nju. Čini mu se da je strahovito

daleko od nje. Do kraja svog života neće moći prevaliti tu strahovitu udaljenost

i gotovo očajno vikne za njom u tu beskrajnu daljinu:

Vileno. Vileno, ne uskraćujte mi ruku, hoću da se dignem. Hoću do vas, do vašeg

srca do ljubavi, do svega onoga što vi ljubite.

U sohi je tiho Djevojka kao da silazi u sebe i traži svojom dušom negdje u dnu

imali tamo kA\<> /aklonište /a njega. Hoće li se naći barem malo vjere?

Toliko je uzbuđena, prestrašena i toliko ojađena onim što joj on nudi da ne

nalazi ništa i ne vidi nisla. već samo pojavu po kojoj je pala tuča sramote,

samo pojavu k ci) a |e svim pod muk los tim a o\ oga s\ ijeta i/1 Hici l a svoj

lik. I njoj se čini da on uopće nema duše ni srca Sve je samo močvara. kaljuža

od koje se ETOZi.

"Što je to s njom.”" pita sam sebe i osjeća da ne može izaći iz ove sobe dok

nema njene privole

"Milom ili silom, svejedno. Ona će biti moja!" ~- Vileno. velim vani, ne i/la/im

i/ ove sohe. iz ovog dvorca, dok mi ne pružite ruku i ne obećate da ćele hiti

moja žena Bolesni ste. Pričom vas .ic otrovala suluda starica Probudite se.

Pogledajte mi u oči i vjerujte mi. Na što da vam se zakimem “ Recite: na što?

Ne kuni te se da ne počinite još veći grijeh. Klet ću se i zakleti i nebo i

zemlju za vas, sve za vas. Iz njega suklja plamen odluke nepopuštanja.

235

Ona mu nije dospjela odgovoriti jer su se otvorila vrata. Rumen od Ijutine ulazi

župan Berislavić, a iza njega kanonik Benko.

U tren oka poleti Vilena svome ocu i ogrli ga. Sad se osjeća spašenom.

Kanonik stoji na pragu i zagleda se strogo u Draženića. Ovaj ne veli ništa,

odviše je uzbuđen, gotovo omamljen, sav je preplavljen osjećajima bijesa i

strasne ljubavi i mukom odbijenog prosca.

Kanonik Benko zatvori vrata. Župan Berislavić nježno posjedne svoju kćer u

naslonjač i okrene se k Draženiću:

- Nakon svega što se dogodilo vi ste imali obraza doći pod m krov?

- Ljubav nema obraza, gospodine župane.

- Vaša ljubav uistinu nema nikakva obraza jer vi ljubite sam izdajstvo.

- Danas ljubim samo vašu kćer.

- Zabranjujem vam gospodine, spomenuti njeno ime. Udaljite SQ ispod ovoga krova.

- Prije ne mogu otići dok me ne saslušate.

- Ne mogu i neću.

- Dopustite da ja saslušam ovog mladića u vaše ime - ponudi kanonik. - Neka ne

kaže da ga nismo htjeli čuti.

- Molim vas, prečasni, iskažite mi tu ljubav.

Župan se uputi iz sobe i povede Vilenu, ali Draženić ih zaustavi:

- Molim samo čas ostanite ovdje: ovog časa ostavit ću ovaj doi ako mi prečasni

gospodin odgovori na jedno pitanje.

- Dobro, pristajem, ali uz uvjet da održite riječ.

- Tko nema Časti, ne može imati ni riječi - upadne župan.

- Ipak, dopustite, prijatelju moj - okrene se kanonik Berislaviću

- dopustite da mu vjerujem i da mu odgovorim na ono što me želi pitati.-j I

Vilena i otac ostali su u kutu sobe, držeći se za ruke, i čekaju. *j Draženić se

okrenuo kanoniku čije ga oči gledaju mirno, ozbiljno i1 pozorno. Mladić jedva

dolazi do riječi. Blijed je, teško svladava drhtanje, dok napokon povišeno ne

upita:

- Prečasni gospodine, kad se netko zakune, mora li održati zakletvu?

- Ako se pošteno i pravedno zakleo, mora, naravno. “

- Ako je zakletvu pregazio, ne počini li grijeh? >“<! - Naravno da čini.

Hitro se okrene prema Vileni i pokaže prstom: “;

•\ / .*>;- Lvo vam bogobojazne djevice. Ona je položila prisegu i hoće daje

pregazi.

Prečasni kanonik pogleda Vilenu pitajući. Njezin otac zuri u nju sa strahom dok

Draženić trijumfirajući opet okrene glavu kanoniku:

- Prečasni gospodine, kad sam uprosio u hrvatskom taboru prvi put gospođicu

Vilenu, ona je pristala da mi bude žena i na to položila zakletvu.

Draženić baci pogled k djevojci pa opet brzo nastavlja da ga ne prekinu:

" u ovom dvorcu ponovo sam je pitao hoće li biti moja i može h se 236

zakleti. Ona se zaklela. Prečasni gospodine, zaklela se na grob svoje

m”ijkc da će biti moja.

Jako, snažno županovo tijelo zadrhtalo ,K . Užas ga spopada i uhvati se rukom”za

čelo jer mu je krv udarila u sljepoočnice. Kanonik je miran.

Draženić ponovo promatra crkvenoj; dostojanstvenika i pita: Može li i smije li

ona prekršiti zakletvu, a da ne sagriješi >mrtno?

Njegov odgovor čekaju sa zebnjom i strahom u duši i Vilena i Otac, a Draženić s

trijumfatorskim osjećajem svoje pobjede.

Mirno složi kanonik ruke unakrst i gleda u oči mladom čovjeku.

- Velite da se zaklela kad ste je zaprosili?

- Da. prečasni gospodine. To je bi li > u 1 n \ atskom lahoru na L;ranici

- Baš kad ste vi zamoli! i bana neka vam dopusti sabrati pet stotina momaka da

dođete u pomoć hraniti hrvatsku domovinu? Je li tako?

- Jest. bilo je tako, prečasni gospodine.

- A kad vam te zaklinjala ovdje, pod ovim krovom?

- Upravo tada kad smo /akljucil d,: -,• .”dimili vjenčamo, a nakon toga ću otići

na bojno polje.

Kanonikova suhonjava pojava uspravi se. Svi očekuju njegov sud kao odluku

sudbine Mirnim, ozbiljnim glasom kanonik uzreče:

- Ova djevojka položila je zakletvu upravo tada kad ste se vi spremali otići u

obranu njene domovine protiv Turčina. Ona se zaklela čistim srcem.

- I u potpunoj vujesti. - veli Draženić.

- Vilena je položila prisegu junaku koji se sprema na bojište za domovinu, za Ča

si za svoj obraz. Ona je položila prisegu junaku, a ne izdajici.

Svi su zatreptali od kanonikove riječi koja zvuči kao osuda:

Izvršenje zaklet\e koju je izrekla i položila pred junaka može tražiti samo

junak. Ali oheseaseeni izuaiiea ne može tražiti da ona iskupi prisegu položenu

junaku ili, bolje, čovjeku kojeg je smatrala časnim i vrijednim.

Tako je, prećasn i - vikne Vilena. - Junaku, onome koji je imao da brani,

oslobodi naš dom i vrati se obasjan pobjedom. Njemu sam pnsegla, samo njemu

Izdajica, dakle, ne može tražiti da njemu izručite svoju ruku koju ste obećali

junaku.

Nekoliko trenutaka Draženić ne može progovoriti. Usne su mu isto tako blijede

kao i ovratnik ljubičaste odore. Bez riječi je i bez daha. Kanonik ga blago

podsjeti:

Obećali ste nakon mojeg odgovora ostaviti ovaj dvorac. Nadam se da ćete održati

riječ.

U mladićevim očima bljesne stotmu p!ameno\a Samokimneglavom “. ne osvrnuvši se.

pokroči

/estoko su zvečale njegove mamuze od bijesnih koraka kojima je “renuo k vratima,

prešao trijem, spustio se stepenicama u vrt.

Kanonik s prozora navijesti svojem kućedomaćinu: t, . ~~ Uzjahao je konja i

kreće natrae. Vraća se u Lukavac. Time je stvar "vršena. Sad možete bit, mirni.

237

Vilena im je ispripovijedila doslovce razgovor s Draženićem. Župan* sluša s

gnjevom, a kanonik s potpunim mirom i na kraju primijeti: .

- Kušao vas je osvojiti bogatstvom i sjajem, a ne zna jadnik kakva je

Berislaviceva krv. Sad je iscrpao sve i napokon uvidio uzaludan trud. Neka ide.

Mi ćemo vas sutra otpratiti u samostan.

NEOČEKIVANI GOST

Čim su Franjo Ferenci i Pencinger zagospodarili dvorcem i knezom,

smjesta su napisali pismo svojem gospodaru u Budimu Verbeciju i javili

mu: "Najzad smo našli opravdanje da kraljeva ljubimca zarobimo i nje* i

gova imanja predamo vašem tutorstvu. Svakog časa možemo posvjedo-nj

čiti da se knez u pijanstvu druži s urotnicima. Svojeg lakrdijaša poslao

je u službu Hrvata, cime je ugrozio kraljevsko prijestolje. Bili smo pri"

siljeni njegovu pouzdaniku Petru Panu suditi da kneza otmemo njegovu

pogubnom utjecaju. ,\

- A sad nam preostaje samo da skinemo glavu Petru Panu - veli Pencinger - onda

su nam ruke slobodne. Sutra idemo s Draženićem nq| plemićke povelje. Ako su ih

Turopoljci sakrili, spalit ćemo čitav kraj i pretvoriti sve u prah i pepeo.

- Ako se Draženić ne vrati, uzimam vodstvo za taj pohod ja odluči Ferenci.

- Premalo poznajete Draženića, gospodine Ferenci. Njegova želja

za bogatstvom barem je tolika kao i strast prema Vileni. Dakle, pos

mirno očekujem njegov povratak. i

- Čekajte, gospodine barune. Ja sam mlad i znam što znači strast.

- Ja se još vrlo dobro sjećam toga - nasmije se Pencinger - a sada me ostavite s

Gordaninim kaštelanom.

- I taj glavinja u okovima strasti prema gospodarici.

- I zato će od nje izmamiti tajnu kraljevićeva boravišta. .-.

- Barune, vjerujete li da on ne zna gdje se nalazi kraljević? Kad

vlastelini kriju svoje tajne prema svojim kaštelanima? >

- Već odavno sumnjam da ne bi znao ono što ona taji, ali ovo jej

prevelika stvar da bi je njemu povjerili. Baš ću sada protiv njega izbaciti

zamku. Naredio sam da ga zovu pa načas iziđite. /

Barun nije dugo čekao Gordanina kaštelana. Ponudio mu je stolicu i ravnodušno

primijeti:

- Po odredbi mojih gospodara preuzeo sam vlast nad ovim dvorcem. Ujedno su mi

zapovijedili da vašu gospodaricu šaljem u Budim, a vas u Medvedgrad.

- Zašto nju u Budim?

- Skriva takmaca na prijestolje kraljevu sinu, dakle, optužena je zbog

veleizdaje. Ne mogu joj pomoći, osim ako izreče onih nekoliko riječi što se od

nje traži.

Mladenčić je duboko poražen. Gordanu će otpremiti u Budim, a njega u Medvedgrad?

To ne može podnijeti. To ne može i neće dopustiti. I odmah zamoli baruna:

__ Dopustite im da s njom govorim posljednji put. Htio sam jučer s

me govoriti, ali sam na”vu> /ai\ mvr.a vrata. Sad ste prodrli u dvorac i

nut mi je otvoren.

_ Ako baš hoćete, možete govoriti, ali ona neće ništa odati, dakle nora putovati

u Budini. Tamo će odgovarati za svoje veze s urotnicima.

“ - Ako vam ipak oznau SMC\I IL- kraljevića Ivana?

Onda nema svrhe daje vodim u Ugarsku, a vama sam zapravo ibecao nauradu. Naravnu

sumi ako mi uzmognete dati točne podatke.

“- Još danas ćete. barune, znati što želite. Kada mogu k njoj?

Čim padne "rak - veli barun - da vas ne opazi taj rimski poslanik Uvucite

se k njoj neopaženo, tiho.

Mladenčić ode u drugu u\ orište da pričeka noć i smisli što će L”.O\ 01ali

sGordanom.dok se Ferenci opet \raca kaštelanu Lukavca da bi ugovorili svoje

planove. I opet se osvrću na otmicu povelja turopoljskim plemićima što hi imao

izvesti Slavimir Draženić.

Neće se uopće vratiti k nama -tvrdi ponovo Ferenci. - Već je kasno popodne, a

njega još nema.

Pencinger se još uvijek nada u povratak Draženića i stalno tješi mladog plemića.

U toj raspravi nade ih vratar i javlja:

- Na opkope su prispjeli neki stranci, kočija sa četveropregom i velika pratnja.

- Reci da knez nije u J\ niču ni kaštelan Pencinger-7odredi baruni nastavlja

raspravu.

Ponovo dolazi straža i javlja:

- Stranci zahtijevaju da se spusti most jer se u kočiji nalazi visoka ličnost iz

Budima.

Iznenađeni su obojica i kaštelan i Ferenci izlaze na kulu da vide tko dolazi. Na

opkopu stoje naoru/a n i momci. Kočija ic zašf rta /a\ icsama i/a kojih netko

proviruje, ali ne mogu iz daljine ništa raspoznati.

Na njihovu zapovijed stra/ar zamihi i zahtijeva o." pi a inje neka ka/u koga

voze u kočiji. Opet uzvraćaju da ne mogu kazati, već neka knez dođe na opkope.

Odlučili su da se preko opkopa spusti vinm hr\ i _pušal]c poikasiclan neka vidi

nije li kakva zasjeda ili su doista stigli gosti iz Budima.

Kaštelan izda odredbe Uska brv pade preko vodenih utvrda, dok barun i Ferenci

promatraju potkastelanov prijelaz preko brvi do kočije. Ovaj se zadržao samo

časak i potrčao natrag, popeo se k njima za kulu i sav izvan sebe šapne:

U kočiji sjedi kralj

- Kakav kralj, glupane! - razbjesni se kaštelan.

" 7. Gospodin koji sjedi u/a nj u kočiji reče mi li, o |c krau. ali nitko ne

smije o tom doznati!" fcvo, tu je kraljevski prsten. Rekli su neka ga Predam

gospodinu kaštelanu.

rerenci posegne za kraljevskim prstenom i pogleda baruna pa reče:

- - Prsten je kraljev. Začuđeno se promatraju

238

239

- Nemoguće! - vikne kaštelan. - Ne može kralj stići k nama, nas nisu

obavijestili o tome. Dakle, netko prevarom želi u dvorac.”

Sišli su, vijećali, dok se s opkopa ponovo ne jave glasovi trublje tražeći ulaz

u dvorac.

Sve bučnije pozivlju trubači, sve upornije viču na opkopima, dok se Ferenci

napokon ne odluči da ode na brv i pogleda u lice onome koji se nalazio u kočiji.

Plemić se brzo vrati i bane pred kaštelana:

Kralj glavom, preodjeven u velikaša. Poznajem ga kao rode ujaka. Što sad?

Zablenuli su se obojica.

- Dolazi nenajavljen, bez kraljevske pratnje? Ferenci, možda ste prevarili?

- Poznajem mu lice i glas. Pozvao me imenom i rekao neka smj pustimo most.

- Kraljev dolazak smućuje mi pamet.

- Taj je dolazak kao udarac iz zasjede.

Obojica su preneraženi, bespomoćni.

Nema druge, on je-spomene Ferenci. - Kakve nam koristi" odgonetnemo zašto dolazi

i što se tu skriva. Mnogo će nam više koriš ako odete gore i otvorite kneza.

Recite mu da smo se šalili kad smo zarobili. Dotle ću ja postaviti veliki most i

zadržati kralja, samo vi ne uredite s knezom da nas ne optuži.

Smutnja, bezglavost zavlada dvorom. Ferenci ide na opkope izmišljenim izlikama

opravda što još nisu spustili most. Pencinger pak. gore na kat, otpošalje stražu

ispred kneževih vrata, ulazi k njemu i sveca mu javlja:

Vi ste opet slobodni kneže.

To Brandenburga iznenadi. Idiotski ga pogleda. Kaštelan mu približi:

- Odmah ću vam razjasniti uzrok mojem postupku.

- Neću ništa da slušam. “

- Još samo malo i primit ćete neobičan posjet kojemu se u snu nistP nadali. Vrlo

neobičan.

- Posjet? - zablene se on. - Vrlo neobičan?

- Jučer sam doznao tko dolazi k vama, kneže, i odmah sam odlučio da vas

oslobodim mržnje jedne uzvišene ličnosti, mržnje koja bi vas teško pogodila.

Knez učini rukom gestu da ne želi ništa čuti.

- Kneže, slušajte me samo časak. Kad je nestao Damir, uvjerio sam se da ste pali

žrtvom Gordanine ljepote. Ako to sazna kralj, zamrzit će va".

- Mene kojeg ljubi kao sina?

- Ali vi ljubite ženu koju ljubi kralj. Zar je jednom nije htio uzeti za ženu?

To zna i Ferenci i njegov ujak. Valjda ste i vi o tom čuli.

- Mislim: to je bilo tada kad su Vladislava izabrali za kralja, ali danas

- Kneže, htio sam vas spasiti da ne počinite u ovom dvorcu takve čine zbog kojih

će vaš ujak planuti ljubomorom. Vi ste htjeli, kneže, Gordanu oteti svojem

ujaku, razumijete li? Morao sam vas zarobiti jer ste

240

cli pobjeći s Gordanom iz dvorca i pokloniti joj sina da pristane uz vas i!k se

za nju otimlje vaš ujak, kralj.

To ea potpuno /bum Odviše mu sporo napreduju misli. U prvi čas

kiko ne može dokučili sin to melje kaštelan i dok se nastoji domisliti,

barun se žuri svojom spletkom: “

Spriječio sam vas da bježite s Gordanom. _ Glupost. Nis i r kanio s njom

bježati. Tko vam je to rekao?

- Rekli su mi !U ovom dvorcu.

_ Lažu. Nisam to kanio, zašto bih bježao?

- Mene su uvjeravali svi vaši prijatelji. Povjerovao sam. Pobojao sam se: da ste

to učinili, našli biste svojieg ujaka kralja nasuprot sebi kao najljubomornijeg

suparnika a mene bi kralj sasjekao od Ijutine da sam

to dopustio.

Ostavite mojeg ujaka u Budimu na miru otresito će knez posve

smeten tim razgovorom

Varate se, kneže. kraljeva stara ljubav se probudila.

- Otkud vi to /na t e”?

Od glasnika koji mi je već jučer navijestio da se kralj odlučio sastati ovdje s

Gordanom i posjetiti je u njenom dvorcu.

- Što vi to mcljete. barune?

Javljam da kralj dolazi kao budimski velikaš.

Debele kneževe usne n tale su otvorene, oči raskolačene.

Nemoćno se ogleda\a mi pusto mjesto svojeg lakrdijaša da u njega zatraži pomoć.

Ali Petra Pana nema i on osjeti nesigurnost na vlastitim nogama. Boli ga glava

od onoga što mu barun priča.

- Nevjerojatno to /vući. kneže, a ipak ćete se uvjeriti da ne lažem. Kralj se

nije htio najaviti, on ne putu i e N Kraijc\ -,kmi vojnicima, već ih je

preodjenuo u običnu velikašku pratnju da nitko ne bi saznao o njegovu dolasku u

ovaj kraj Njegov glasnik točno zna zašto kralj dolazi. Neprestano je putem

ispitivao o Gordaninu d\ orcii i /ahraniu svima da ga oslovljuju veličanstvo. Da

vas nisam zarobio, nestali biste s Gordanom. a kad bi kralj stigao i saznao da

ste mu preoteli ljepoticu, jao svima nama. Ne prosvjeduje, već gleda u nj

staklenim pogledom. U/alud pokušava da se domisli čemu ga sada obmanjuje varkom

n kraljevu dolasku. ier sve što mu govori o kralju i o pratnji smatra

izmišljotinom. I to mu saopćuje:

Moj ujak ne”bi se dao na tako daleko putovanje. Odviše je /abrinut /a svoje

zdraviji odviše voli mir i udobnost. I nikad ne bi putovao _bez kraljevske

vojske.

Čim je saznao da se lijepa Gordana nalazi sama bez muža u dvorcu, smjesta se

pomladi", prezreo sve nepogode svojeg tijela da se može tajno s njome sastati.

Poludjeli ste. ijkšto mi sve to lažete, kaštelane?

- Govorim istinu Kralj se već približava dvorcu, uskoro ćemo ga ugledati svojim

očima i /alnaliu mi što sam vas očuvao da ne izazovete ".legovu ljubomoru.

To ipak prevršujc mjeru i on ljutilo udari u stol i vikne:

Ne dam se “rarati. Nosite se. ;-•;••

NU vrata je dotrčao potkastelan i blijeda lica najavi:

241

- Plemeniti gospodine, Ferenci vodi njegovo veličanstvo u u i moli da sidete.

- Evo me. Dođite kneže, na doček kralja. Još uvijek knez vjeruje da protiv njega

pletu neku smišljenu splet pa se ne miče.

- Pogledajte s trijema u dvorište - ponuka ga Pencinger pa id"i

brzo naprijed da bi ga osokolio. j

Videći kako se barun žuri, knez ga slijedi nekoliko koraka, pogle preko ograde i

spazi u plemićkoj odori suhu pojavu, duguljasto blije lice.

Vrti mu se u glavi, a kaštelan mu šapće:

- On dolazi tajno, dakle, nisam lagao, što da mu kažem kad pita s Gordanu.

- Ne recite mu ni riječi da se nalazi ovdje - upadne mladi zbunjen, zastrašen i

pohita niza stube.

Na dvorištu skine klobuk i duboko se klanja svojem kraljevskom” ujaku. Iz

duguljastog lica gledaju dva pospana, mutna oka. Velike tanke blijede usne

smiješe se:

- Đuro, još si pristaliji nego što si bio. Nisu li se ovdje ljepotice pomamile

za tobom? Još nisi odabrao? - i gleda ga smiješeći se.

Brandenburg smatra te riječi nišanom na nj i na Gordanu pa mu se zavrtjelo u

mozgu od pomisli što će mu odgovoriti ako ga uistinu zapita za Gordanu. Zar je

netko iz ovog dvorca javio kralju? Nije li to zamka da mu otmu kraljevu milost?

I trne od straha jer nema mogućnosti prozrijeti što se događa i vjeruje da je

kraljev dolazak Pencingerova spletka. A kralj ga ljubazno gleda:

- Čudiš se što sam se dao na put? Zar ne?

- Ne bih se znao dosjetiti što bi moglo mojeg kraljevskog ujaka nagnali na tako

dalek i neudoban put.

- Žena! Žena, dragi moj. Čudit ćeš se još više. Jedva čekam da umijem lice

svježom vodom i svučem ovo teško velikaško odijelo. Imaš li što čestito za

večeru, sinko? Gladan sam.

- Sve će biti, uzvišeni ujače - veli knez i vodi ga uza stube, podupirući ga

svojim ramenima.

- Nije mi potrebna tvoja pomoć, moj Đuro. Gle, čvrsto sam se uspravio,

prizdravio, ojunačio se. Što veliš na to?

- Gotov ženik - veli Brandenburg.

- Misliš, sine moj, da bih se branio kad mi dođe ususret ljepotica? Čekaj, zinut

ćeš od čuda kad se ispovjedim.

Toliko se prepao tog razgovora da brzo skrene na domaćinske stvari.

- Ukonačit ću vas, ujače, u mojoj spavaonici dok ne uredimo za vas odaje. Nisam

slutio.

- Svejedno kamo ću, samo da što prije sa sebe operem prašinu. Ali nitko ne smije

saznati da se na tvojem dvorcu nalazi kralj. Nitko.

- Zbog čega, uzvišeni ujače, ta tajnovitost?

- Zbog žene - osmjehne se tajanstveno kralj. - Ali kod večere ćeš doznati više.

Želim se osloboditi ovog odijela. Hajde, otvori mi svoju spavaonicu - veli kralj

okružen dvojicom svojih slugu.

242

i odmah se povuče s njima u sobu.

Kaštelan i knez ostali u na hodniku pa se gledaju. Knez je potpuno

učen zbog kraljeva dolaska, njegova nastupa, govora i svojih slutnji.

T iliko se prestrašio svega što će doći da nema odvažnosti progovoriti.

Pencinger sve prozire i pričini; i M-Lm Ja inu nije nidnćeL”a netzo Ja ugodi

kralju i javlja da žun pobrinuti se za vladarevu večeru. Knez ča uhvati / i

lakai

- Sobe u kojima je Gordana moramo sutra prirediti za kralja, ali k-uno sad s

njom? Rccr.c brzo, barune?

_ Odredite vi sami, kneže - ponizno će kaštelan, smatrajući se pobjednikom nad

svojini gospodarem.

Možete li je što prije- od\esii u Medvedgrad? - pita knez? Već zapada sunce ali

sutra u ranu zoru spreman sam.

-- Odmah učinite to i recite \o\ da cc HM iani" nki liepse i u;lohnije.ali o

kralju ne smije sa/nati ništa. On želi ostati svima nepoznat. Dakle, nikome ne

kazujte ni riječi.

Slušam zapovijedi kraljeve i vaSe pa se žurim izdati odredbe za

večeru.

Knez odmah potrči n blagovaonicu, gdje je barun već otvorio vrata zarobljenom

Danijelu Brandenburg nade u sobi ljepoticu Marcelu koja srdito spočitne

Danijelu:

Svaku si riječ lagao. Zarobljena ljepotica raspalila ti je krv i zamaglila oči.

Zato ne vidiš gdje su vrata moje odaje.

Spazivši kneza, Danijel odahne i pode mu u susret. Barunica se nakloni

Brandenburgu i pila Ijubopitno: Vaša milost primila je goste?

- Taj gost očito ne nosi vedrine u naš dvorac - primijeti Danijel.- Tvoje lice,

Đuro. nije vedro

Želim govoriti s tobom

Danijel pogleda barunicu Marcelu. Ukočila se od uvrede i načas sasula na

Danijela sav gnjev odbačene i ponižene Ijubovce, a onda se okrenula i izišla.

Knez odmah pnla/i bratiću s riječima:

Kralj je stigao U prvi čas ostaje markgmi nepnmKun, a onda zasja veseljem:

- To je više nego sreea, Đuro. Upravo da poludiš od predivnog preokreta. A ti?

Ne plešeš, ne vičeš od radosti? Spašeni smo.

Mladi knez sjedne, mrko gledajući svojem bratića koji ništa ne shvaća

- Čudan je taj kraljev dola/ak Sam veli: žena ga je dovela ovamo.

- Koja žena”“

Kaštelan me podsjeća na Vladislavljevu ljubav prema Gordani, a U) bi značilo da

mi ujak pada na putove.

Danijel pomno sluša dok mu k ne/ saopćuje pojedinosti Pencingerove pnmJcdbe i

kraljeve prve riječi kojima je objavio svoj dolazak.

Markgrot sve to sluša i pregledava Pencinuerove namjere, ali ispituje

svojeg bratića: " - - -

Kako ćeš Gordanu skrivati u svojem dvorcu pred svojim ujakom “ Naravno, to ne

mogu, kaštelan je mora odvesti u Medvedgrad.

243

- Plemeniti gospodine, Ferenci vodi njegovo veličanstvo u dvorište

i moli da sidete. “ "

- Evo me. Dođite kneže, na doček kralja. Još uvijek knez vjeruje da protiv njega

pletu neku smišljenu spletku pa se ne miče.

- Pogledajte s trijema u dvorište - ponuka ga Pencinger pa ide brzo naprijed da

bi ga osokolio.

Videći kako se barun žuri, knez ga slijedi nekoliko koraka, pogleda preko ograde

i spazi u plemićkoj odori suhu pojavu, duguljasto blijedo lice.

Vrti mu se u glavi, a kaštelan mu šapće:

- On dolazi tajno, dakle, nisam lagao. Što da mu kažem kad pita za Gordanu.

- Ne recite mu ni riječi da se nalazi ovdje - upadne mladi knez zbunjen,

zastrašen i pohita niza stube.

Na dvorištu skine klobuk i duboko se klanja svojem kraljevskom ujaku. Iz

duguljastog lica gledaju dva pospana, mutna oka. Velike tanke blijede usne

smiješe se:

- Đuro, još si pristaliji nego što si bio. Nisu li se ovdje ljepotice pomamile

za tobom? Još nisi odabrao? - i gleda ga smiješeći se.

Brandenburg smatra te riječi nišanom na nj i na Gordanu pa mu se zavrtjelo u

mozgu od pomisli što će mu odgovoriti ako ga uistinu zapita za Gordanu. Zar je

netko iz ovog dvorca javio kralju? Nije li to zamka da mu otmu kraljevu milost?

I tme od straha jer nema mogućnosti prozrijeti što se događa i vjeruje da je

kraljev dolazak Pencingerova spletka. A kralj ga ljubazno gleda:

- Čudiš se što sam se dao na put? Zar ne?

- Ne bih se znao dosjetiti što bi moglo mojeg kraljevskog ujaka nagnati na tako

dalek i neudoban put.

- Žena! Žena, dragi moj. Čudit ćeš se još više. Jedva čekam da umijem lice

svježom vodom i svučem ovo teško velikaško odijelo. Imaš li što čestito za

večeru, sinko? Gladan sam.

- Sve će biti, uzvišeni ujače - veli knez i vodi ga uza stube, podupirući ga

svojim ramenima.

- Nije mi potrebna tvoja pomoć, moj Đuro. Gle, čvrsto sam tt uspravio,

prizdravio, ojunačio se. Što veliš na to?

- Gotov ženik - veli Brandenburg.

- Misliš, sine moj, da bih se branio kad mi dođe ususret ljepotica? Čekaj, zinut

ćeš od čuda kad se ispovjedim.

Toliko se prepao tog razgovora da brzo skrene na domaćinske stvari.

- Ukonačit ću vas, ujače, u mojoj spavaonici dok ne uredimo za vas odaje. Nisam

slutio.

- Svejedno kamo ću, samo da što prije sa sebe operem prašinu. Ali nitko ne smije

saznati da se na tvojem dvorcu nalazi kralj. Nitko.

- Zbog čega, uzvišeni ujače, ta tajnovitost?

- Zbog žene - osmjehne se tajanstveno kralj. - Ali kod večere ćeš doznati više.

Želim se osloboditi ovog odijela. Hajde, otvori mi svoju spavaonicu - veli kralj

okružen dvojicom svojih slugu.

i odmah se povuče s njima u sobu.

Kaštelan i knez ostali u na hodniku pa se gledaju. Knez je potpuno

učen zbog kraljeva dolaska, njegova nastupa, govora i svojih slutnji.

T liko se prestrašio svega što će doći da nema odvažnosti progovoriti.

Pencinger sve prozire i pričinja M.-Lm da inu nije nulnčc^a nego Ja ugodi kralju

i javlja da žun pobrinuti se za vladarevu večeru. Knez ča uhvati / i laka.i

- Sobe u kojima je Gordana moramo sutra prirediti za kralja, ali k mio sad s

njom? Rccnc brzo, barune?

_ Odredite vi sami, kneže - ponizno će kaštelan, smatrajući se pobjednikom nad

svojim gospodarem.

Možete li je što prije- od\csii u Medvedgrad? - pita knez? Već zapada sunce, ali

sutra u ranu zoru spreman sam.

-- Odmah učinite to i recite |0] daće joj umiohu; liepsci ui.lnbnije.ali o

kralju ne smije sa/nati ništa. On želi ostati svima nepoznat. Dakle, nikome ne

kazujte ni riječi.

Slušam zapovijedi kraljeve i vaše pa se žurim izdati odredbe za

večeru.

Knez. odmah potrči n blagovaonicu, gdje je barun već otvorio vrata zarobljenom

Danijelu Brandenburg nade u sobi ljepoticu Marcelu koja srdito spočitne

Danijelu:

Svaku si riječ lagao. Zarobljena ljepotica raspalila ti je krv i zamaglila oči.

Zato ne vidiš gdje su vrata moje odaje.

Spazivši kneza, Danijel odahne i pode mu u susret. Barunica se nakloni

Brandenburgu i pila Ijubopitno: Vaša milost primila je goste?

- Taj gost očito ne nosi vedrine unašdvorac - primijeti Danijel.- Tvoje lice,

Đuro, nije vedro

Želim govoriti s tobom

Danijel pogleda barunicu Marcelu. Ukočila se od uvrede i načas sasula na

Danijela sav gnjev odbačene i ponižene Ijubovce, a onda se okrenula i izišla.

Knez odmah pnla/i bratiću s riječima:

- Kralj je stigao

U prvi čas ostaje markgroi nepnniu.an, a onda zasja veseljem:

To je više nego sreća, Đuro. Upravo da poludiš od predivnog preokreta. A ti? Ne

plešeš, ne vičeš od radosti? Spašeni smo.

Mladi knez sjedne, mrko gledaiući s\ ojcsj bratića koji ništa ne sh\ aća

- Čudan je taj kraljev dola/ak Sam veli: žena ga je dovela ovamo.

- Koja žena?

Kaštelan me podsjeća na Vladislavljevu ljubav prema Gordani, a 10 bi /načilo da

mi ujak pada na putove.

Danijel pomno sluša dok mu kne/ saopćuje pojedinosti Pencineenne Primjedbe i

kraljeve prve riječi kojima je objavio svoj dolazak.

Markgrol sve to sluša i pregledava Pencinuerove namjere, ah ispituje

svojeg bratića: " "

Kako ćeš Gordanu skrivati u svojem dvorcu pred svojim ujakom.” Naravno, to ne

moću, kaštelan je mora odvesti u Medvedgrad.

242

243

- Zar si opet sklopio savez s Pencingerom? U kojem času?

- .Morao sam. Ali samo zbog Gordane, ona mora otići daje kralj

vidi.

- Tražiš od mene kakvu pomoć?

- Tražim da ne spomeneš zarobljenicu pred kraljem kod večere, a kad ona sutra

bude na Medvedgradu, otići ću k njoj da mi otkrije kraljevićeve boravište. To mi

je obećala uz uvjet da je pustimo na slobodu.

- Bit će pametnije učiniš li to odmah, a ja sam spreman da je još večeras

otpratim do njenog dvorca.

- Misliš da sam tako lud kako izgledam? Kad mi prokaže kraljevića, tek tada ću

je zadržati za sebe, dragi moj. Na to čekam godinama. Valjda znaš što sam ti

rekao onog dana kad smo je domamili ovamo. Nizašto je ne puštam iz svojih ruku.

Najprije ću s kraljevićem kupiti od kralja bansku čast, a zatim kralju oteti

ljepoticu. Jer zbog nje je stigao.

- Zar je to moguće, Đuro?

- Zar bi se zbog čega drugog dao na taka v put? I sam veli: žena ga je navela na

to putovanje. Vladislav se svojedobno htio oženiti s Gorda-nom. Razumiješ li

sada? Kako pred njim zadržati u tajnosti Gorda-ninu prisutnost?

- Drugi gosti neka ne budu kod večere, naročito Marcela i njezina prijateljica -

savjetuje Danijel.

- Vidiš, to je pametno, nitko, osim nas dvojice, Pencingera i Ferencija.

- Idem se urediti da kralja pozdravim u čestitom odijelu. Još nešto. A Petra

Pana nećeš izvaditi iz tamnice?

To pitanje zbuni kneza. Donja mu se usna spusti kao uvijek kad bi ga zahvatila

briga iz koje ne nalazi izlaza.

- Da, istina, ali Pencinger strahovito mrzi Petra Pana i kad bih odmah sada

tražio da ga pusti na slobodu, ozlovoljio bih ga i možda bi od puke osvete

kralju spomenuo Gordanu, čak bi je doveo kralju. Ne smijem se zamjeriti

Pencingeru dok mi ne pomogne da sretno odvedemo ljepoticu, a kad sve izvrši,

onda ću zatražiti da pusti lakrdijaše.

- Već su podigli vješala u sjevernom kutu dvorišta. Sutra u zoru vojnici će

izvršiti nalog.

- Neću to dopustiti, ne boj se, pobrinut ću se, ima još dosta vremena. Sada

moramo zadržati Pencingerovu dobrodušnost. Požuri se" Sasvim si razderao

rukavice u bici s kastelanovim vojnicima.

Danijel se brzo uputi u sobu svojih prijatelja i navijesti im daje stigao

odlični gost iz Budima, rođak samog kancelara, ima s knezom važnih dogovora i

zato oni ne mogu prisustvovati večeri. Nisu se nimalo žalostili i odlučili su

provesti večer s dvjema ljepoticama u igrama na kocke i karte.

U prizemlju su svi na nogama. Služinčad se vrti oko ognjišta i sprema večeru.

Toči se najstarije vino, nosi srebrno i zlatno posuđe da sve bude sjajno

opremljeno za otmjenog velikaša iz Budima.

A gore na stražarsfcoj kuli Franjo Ferenci očekuje Draženićfc Zagleda se daleko

poljanama kojima bi se morao vratiti. A baš sada zbog nenadanog kraljeva dolaska

više mu je potreban nego ikad pnje.

Vhdislava mora odstraniti iz dvorca i vratiti ga u Budim, a tu mu može hiti od

pomoći samo Verbecijev nećak. Ali njemu ni traga.

Sišavši u dvorište. K -i ci K-i nađe kaštelana Pencingera upravo u času k id je

krenuo u svoj ured. sav zapuhati od posla.

“_ Obistinit će se moje slutnje, gospodine barune. Draženić pada u

kulo Hrvatima.

__ Čestitam na dobitku podrugljivo će barun. Franjo nije tako ravnodušan i

odgovori ljutilo:

Istina. Hrvati neće dobiti poštenjaka, ali mi ćemo izgubiti svoju rođenu hulju,

dakle naš se gubitak ne može mjeriti s dobitkom Hrvata. Osobito sada kaii nje

toliko potreban.

Niste g;i trebali pustiti da ide k toj djevojci. Trebali ste ga

zatvoriti.

Tko može gospodariti nećaku tako moćnog čovjeka kao stoje Verbeci? N i moj ujak

Bakač. a on ipak drži čitavo kraljevstvo u svojoj ruci. Ali sada čujte: moramo

kralja maknuti s puta.

Preu/et ćete Dra/vno\iee\ n zadaću u svoje ruke, dakle. Čemu se uzbuđivati zbog

njega?

Lice mladog Mađara bude mrko, gotovo osorno:

Meni namjenjujete Draženićev posao? To je gotovo uvredljivo, gospodine barune.

Ne razumijem čime sam vas uvrijedio.

Gospodine barune, ja sam spreman Hrvatima počiniti svako nasilje i svaku

nepravdu, aii nikad nivmi dnr.iii.n i podlostima Dra/cnića. Mogao bih počiniti

mnoge nepra \ dc ali nikad zločinački baciti krivnju za svoje čine na drugoga,

kako to umije on.

Sada nam to više ne treba. Valja ići u otvorenu borbu za poveljama.

Ja ću ih tra/in svim sredstvima sile, dok ih je on sam skrivao zajedno s

Hrvatima da ih kasnije može otimati. Za ovakav lopovluk moraš se roditi, moj

gospodine. Bez njega ćemo polagano naprijed.

Ne da se odgonetnuti kako je kralj mogao iz Budima, a da o tome nisu znali ni

Bakać ni Verbeci?

- Da su /nali oni bi nas već davno prije obavijestili o-njegovom dolasku i dali

nam upute što da radimo i kako da se vladamo.

- Čim sutra zadan i brzoteča mora u Budim jer ondje nisu upućeni u kraljevo

putovanje

Čuli ste kakove knezu govorio o nekoj ženi. Sve se bojim da su 11 rvati doprli

do kralja i javili mu kako držimo Gordanu zarobljenu. Što xc”itc na to?

Nikad glasnik ne može pn >di i|cn ni tuuoi ML kraljevskog dvora, a kamoli do

njega?

A ipak je otputovao neopažen?

- Obećao je da će kne/u to ra/iaMnii još večeras. Čim to saznamo. se cemo

odlučiti. Evo Mladenciea, pričekajte da s njime svršim.

"arun ide u susret Gordaninu kaštelanu i oštro ga pogleda:

ćete tra.u zoru Pratit ćete svoju gospodaricu u Medvedgrad i tamo

ostati s njom posve sami ako točno izvršite moje naloge. Prije svega

244

l

recite mi: gaji li ona potpuno povjerenje prema vama? Ne sumnja li da sa mnom u

vezi?

- Ni izdaleka - odgovori Mladenčić s najdđbljim uvjerenjem.

- To bolje za vas. Čujte. Iz Budima smo dobili moćnog gosta ko

već odavno ljubi Gordanu. Moramo je sutra u zoru bezuvjetno odvesti

protiv njezine volje. Slušajte pozorno. Otići ćete k njoj s dobrom izlikom |

sjediti tamo dotle dok joj ne pošaljem večeru. Možda neće odmah jestL

moglo bi se dogoditi da počne jesti vrlo* kasno. >

- U čemu je moja zadaća? - pita Gordanin kaštelan nestrpljivo.

- Samo u tome da me obavijestite”u koje je doba večerala da mogu l

proračunati vrijeme. Od kapljica Što ih ulijem u jelo mora zaspati dvanaest

sati od časa kad je omami san. “

- Razumijem - odgovori on drhtavo, osjećajući da mu se priblU

žava veliki čas. “•

- Dakle, čim svrši večeru, siđite k meni i javite mi. Već je sv"F.. spremno. Čim

zabijeli, položit ćemo je u nosiljke na dva konja i taka] prenijeti u Medvedgrad

da nitko ne sluti, a kad stigne negdje pred podne, probudit će se pod novim

krovom s vama, sama samcata. To će biti čestita” naplata za ovu malu uslugu. Je

li?

- Priznajem. Mogu li gore?

- Čim svrši večera, a uzvišeni gost legne. On je umoran od putaj drijem će ga

brzo svladati. Sad čekajte dok vam ne javim da krenete gore. Još ću vas kasnije

uputiti u sve ostalo.

Ovaj nalog omami Mladenčića kao da je ispio kapljice što će ih Pencinger uliti u

Gordaninu večeru. Ide dvorištem i gleda gore na obzorje kojim se provlače pred

večernje magle. Htio bi da se što brže pretvori u crni noćni veo koji mu donosi

žudenu sreću. I spušta se na prag neke izbe. dočarava riječi izrečene danas gore

na trijemu i sklada sliku svoje sreće u dalekom dvorcu, navrh brda, posve sam s

njom.

Dotle je barun s Ferencijem ogledavao nosiljku na kojoj će sutra u zoru

otpremiti Gordanu iz dvorca.

- Vi morate budno paziti, gospodine Ferenci, da putem ne naletite na kakve

neprilične ljude.

- Ne bojim se. Nosiljka ima zastore i ljudi ne mogu slutiti koga skriva. Kad se

ona ne može javiti, nema pogibelji. Samo ako nas Mladenčić putem ne izda -

zabrine se Ferenci, a Pencinger žmirne:

- On neće s vama. Nikad neće dobiti obećanu nagradu. Čim se

lupež sada vrati od Gordane, smjesta ću ga svezati i gurnuti u tamnicu da

mi ne smeta. Neka tamo sanja o ljepoti svoje gospodarice. • L

• * *

Pred kneževom spavaonicom čeka Danijel. Vrata se otvore, a kralj izlazi u

pratnji svojeg sluge. Markgrof se duboko klanja i pozdravlja svojeg visokog

rođaka. Vladislav ga oslovi s nekoUko prijazni riječi, a Onda primijeti,

smiješeći se:

- Očekivao sam ovdje vesela lica. Đuro je tmuran, a i ti me gledaš mračno. Sto

to znači, mladiću?

46

._ Nema nas &o zabaviti, veličanstvo. Dosađujem se 06*001

v° __” Valjda Petar Par nije bolestan?

- Zdrav je i čitav ali nije u milosti baruna Pencingera. J _ To ne /nači

da ni K milosti gospodara ovog dvorca. Đuro mje mogao živjeti bez Petra Pana.

Zar se nešto promijenilo? _ Ne smijem govor*i., veličanstvo.

- Moraš kad ja žejin Stoje s Petrom Panom?

- Pencinger ga je bacio u tamnicu i tko zna što će do sutra biti s njime.

Objesi! će ga.

Iz blagovaonice zasvijeth svjetlost, a knez, Ferenci i Pencinger očito izlaze da

potraže kralja.

Danijel mora prekinuti razgovordok gospoda dolaze i vode vladara na večeru.

Vladislav ulazi. Visoko, suhonjavo i uvijek nešto pognuto tijelo, odijeva smeđa

odora. Haljetak od baršuna je rastvoren pa se razabire crveni prsluk s bijelim

puki i na Glavu je pokrio uobičajenom kapom od smedeg brokata. Čvrsto nm c

pniiuhla sve do uha. Duguljasto mršavo lice žućkaste puti ne odaje mkil- av n n

LIHI i . Da nije kralj, svatko bi ga smatrao blesavim i nešto dobroćudnim

pristarim plemićem. Jedino duguljasti zavijcni nos pruža bezbojnom,

bezizražajnom licu nešto značajnosti dok su fon oči izgubile svaki sjaj i nekako

se izbočile, pa nalikuju na oči plahog čo\ • koji nigdje ne osjeća sigurnost.

Stao je usred blagovt. UIKJ pa ogledava izrezbarene drvene stijene, bakreni

luster, visoke stolice, a najposlije stol pun srebrnih i zlatnih tanjura i

vrčeva, l /akima glavom. Tanke visoke usne rastegnute su se u zavidni smiješak i

veli nećaku

- Dobro, vrlo dobro, ki IM Nije tebi ovdje zlo, Đuro. Mnogo bolje nego meni

kralju usred Budima.

On korakne nekoliko koraka k stolu i omiriše pečenje:

Nektarskog li mirisa Kakva je to pečenka? Sve se ljeska od masti. To su kopuni?

Davno nisam okusio uz kraljevski stol kopunovo maso.

Mladi knez vodi kralja na^J" i < , a sam sjedne kraj njega. S druge strane pored

sebe tnnesti Danijela, dok je s lijeve strane Icralju sjeo Ferenci

Pencinger stade dužiti kralja jelom i pićem. Podilazi ga slast od

ukusnog pečenog mesa.

Prione jesti. Mast mu se cijedi niz obrijanu bradu i dok žvače, oči traže stolom

gladno i željno popni očiju pohlepnog djeteta. Onda uzima vrc vina i gotovo ga

iskapi Smiju,L i pažljivo gleda na svakoga tko "•”ima jelo kao od boja/ni da će

odviše pojesti, a njega oštetiti.

Oni drugi ne dijele kraljc\o oduševljenje za jelom. Jedva prikrivaju zaorinutost

od nei/vjesmh mteiLs.i ( < \\\”-.\.\ \ , M a; već se podaje slasti i oblizuje

rumeno pečenu koncu koj i ili : n K,I Kima glavom, žmirka "cima i hvali izvrsno

jelo. Ništa ga ne zanima, dsim mesa i kolača. nagomilanih na zdjelama, i nema

drugih misli.

To raspoloženje nikako nije u skladu s mršavim tijelom, izbečenim a suhonjava

duguljastom lica.

247

Svi oko njega nastoje nekako razviti razgovor. Ferenci ga pita kako je^ dugo

putovao, kneza zanima kako mu je bilo na putu, Pencinger žali tegobe njegova

putovanja, a svi bi htjeli doznati samo jedno: zašto se dao na taj put.

Napokon Vladislav osjeti voljkost punog želuca, obriše usta i opet posegne za

vrčem. Sad tek opaža da oni drugi šute.

- Stoje s vama? Zar se tako radujete kraljevu posjetu? Kneže, moj uzvišeni

nećače? tako se večera uz tvoj stol. Prozbori nešto? Gle, Danijel zijeva.

Mladiću, srami se.

Vladislav se sjeti lakrdijaša i riječi što ih je izrekao na hodniku Danijel. I

zirne u Pencingera.

- Vi smatrate kraljev posjet karminama? Što je to? Gdje je Petar Pan? Zašto ne

dolazi? Odmah ga dozovite.

- Sigurno sprema neku veliku lakrdiju - brzo će Danijel da kaštelan ne bi dospio

odgovoriti i odmah ustane. Idem ga dovesti, veličanstvo.

- Pogledat ću gdje je - veli Pencinger. - Danas mi se nešto tužio da ga boli

glava.

- Kad kralj želi zabavu, onda vjernog podanika ne smije ništa boljeti - upadne

Danijel. - Idem ga pozvati jer to želi veličanstvo. Barun Pencinger zakorači i

zaustavi markgrofa:

- Dopustite, veličanstvo, da sam vršim svoju službu i dovedeni lakrdijaša.

- Idem s vama, javi se knez, a ti, Danijele, zabavljaj uzvišenog gosta dok se ne

vratim.

Danijelu ne uspijeva namjera da razgovara s Petrom Panom prije nego dođe u sobu.

Mora se pokoriti i ostati.

Na hodniku nađoše se knez i njegov kaštelan. Brandenburg mu naloži da ide po

lakrdijaša, a on će ga dočekati da mu odredi kako se ima vladati kod stola.

Pencinger side, a knez seta trijemom.

Sasvim je zaboravio na svojeg gosta rimskog poslanika i preneražen, stane kad se

na lijevom trijemu otvore vrata, a mladi svećenik izađe. U blijedom svjetlu

svijetiljke u hodniku prepozna kneza, približi mu se i pozdravi.

- Kneže, vi ste to? Nisam znao tko ide gore-dolje. Ne zamjerite, mišljah da se

opet sprema neka bitka.

- Razmirice su obustavljene dolaskom nekog velikaša iz Budima koji je podvečer

stigao. Sad će biti mir dok se opet ne vrati.

- Kneže, ne bih li ja mogao s njim u Budim?

- Sad se odmara, ali sutra ću ga pitati. Zar nas već kanite ostaviti?

- Vrijeme je da krenem, ali prije nego odem, htio bih kneže, zapitati za sudbinu

Petra Pana. Ja sam zapravo povod što su ga okrivili, zbog mene zapovijedio mu je

Pencinger neka priredi što više lakrdija, a kako sam čuo u onoj buni, barun je

na nj bacio neke sumnje?

- Upravo ga sada očekujem. Sve će mu biti oprošteno. Ne brinite se, časni

gospodine, sve će opet biti dobro. Zadajem vam časnu riječ.

- Hvala, kneže. Ne bih htio ostaviti ovaj dvorac dok nisam potpuno

248

d i zbog mene netko ne pati Isto tako bih htio znati što je s onim SlgUr"rom

koji smo sklopili s mojom štićenicom, plemenitom gospodom. ugovi ^)r,rjm Ul!mor,

molim neka :, n.ju/daje i mo_m i u . Nadam se i će mi prisutnost mojeg gosta

poslužiti da"se rijeSim Pencingera na k\liko sati iz dvorca, a onda sam opet

gospodar. Legnite mirno na "očinak. Sutra se nadam najboljem. HVO. tipravo

,1o[a/i P i Pan. Dakle, Site. sve mu je oprošteno.

Na te se riječi Stjepko oprostio s knezom i vrati u sobu, ali ostao je kod vrata

da osluškuje dobzak svojeg saveznika, dok Brandenburg nobrza prema stubama i

dočeka Petra Pana.

-Požuri se nuka ga kne/ -Očito znaš tko se nalazi u dvorcu? Imam moćnog gosta iz

Budima koji je zaželio da ga zabaviš. Ako pred njim spomeneš Gordajiu, sutra u

zoru tvoja glava silazi s ramena.

Ako je pak ni jednom riječi ne spomene - upadne barun Pencinger niti kakvom

drugom primjedbom ne podsjeti na nju, opraštamo mu svaku kaznu za ono što je

počinio.

Petar Pan pogleda i jednog i drugog, nakani M” i ari m -im Jmn”Va ,

svečano veli: ...

- Mojim složnim sucima pokoravani se, jer meni je do glave, a ne do

ljepotice. .

- Sad se žuri. Namazi lice i zgodno se odjeiu da gosta zabav is Pazi, vrlo

odlična ličnost.

Moram barem znati njegov stališ da vidim kakvu šalu može razumjeti njegova tikva

- Odličan je. iz najbliže kraljeve okoline. To je dovoljno dok ga sam ne

ugledaš.

Ako je iz kraljeve okoline, onda znam što moram činiti. Bit ću odmah gotov.

l ode tamnim uskim hodnikom u svoju garderobu. Kad je stigao k vratima, okrene

se. ali opa/i da Pencinger stoji na hodniku, dakle, očito čeka da se on

preodjene.

"Novo prijateljstvo između prljave kneževske krpetine i ove stare lisice znači

nešto važno. Sad ne mogu ići ni Gordani, a ni k Stjepku."

I nestane iza vrata da se brzo odjene.

Dok je izlazio, još uvijek je tamo stajao Pencinger, a s njim i potkastelan

Stigavši bliže Pencinger uputi Petra Pana u blagovaonicu.

"Čuvaju me da ne bih oti- (i i To je bjelodano."

l dostojanstveno ulazi u blagovaonicu. Na vratima stane uzdignute glave. Veliki

crveni plašt omotao je oko s\ou ii”da -”A u um .io “Kninom od pozlaćenog papira.

Spazivši gosta, prepozna kralja, svojeg gospodara, koji ga je ustupio knezu

Brandenburgu. Zatomi vješto i/m iulci “ shvati čitavu situaciju, ali smjesta

započne igru. Mrko oslovi prisutne, držeći se pognuto:

Što je to? Ja, kralj budala, ulazim, a vi sjedite. Kakvo je to vladanje mojih

rođaka i podanika? Nitko ne ustaje da se pokloni svome kralju?

Nikome nije do šale. a on se približi stolu i pogleda kralja: Sidoh ovog časa sa

vješala da još malo prošećem dvorcem.

- Sa vješala? namršti se Vladislav. To baš ne zvuči kao vesela šala!

I on pusti ruku kojom je držao plašt. Crvena se tkanina razdvojila i otkrila

omotano uže oko suhog vrata.

- Eto, vidite. Istina je živa. Uže moje penje mi se na krunu. Danas se sve

razvija u znaku preporoda. Svi hoće u visine. Želudac se penje u srce, jetrica u

salo, poštenje u džepove, samo je pamet prosjakinja, a nitko joj ne dobacuje ni

prebijenog groša. Svi se tove, gospodo, samo pamet gladuje, suši se, suši kao

svinjska butina u dimnjaku. Evo oružja što su ga izumili danas neki drumski

razbojnici, dok se vitezovi moraju boriti na mačeve kao naši pradjedovi. Što me

tako preplašeno gledaš? - prekine on govor, gledajući u kralja. Ti si, da vidim,

sad te prepoznajem. Ti si sluga našeg dobrog kralja Vladislava, najvjerniji,

najiskreniji njegov sluga. Je li tako?

Vladislav se nasmiješi i tiho odgovara:

- Pravo veliš Petar Pan, ja sam mu najvjerniji sluga.

- Kad si mu najvjerniji, onda ga možeš čestito iza leda izgrditi. Reci: je li

još uvijek tako plah, nemoćan, popustljiv prema pljačkašima kraljevstva? Je li

još uvijek tako čangrizav kod jela? Ništa mu nije dobro, od svega malo uzme i

ostavlja.

Sad kralj prasne u smijeh i svi drugi s njim, dok Petar Pan pita:

- Čemu se smiješ? Radije reci: još uvijek taj kralj jede kao komarac, ništa mu

ne valja, ništa mu ne ide u slast?

Još više se kralj smije i odgovara u smijehu:

- Nema što dobro jesti, dragi moj. Da sjedne uz ovaj stol, ugušio bi se u

pečenju, omastio bi bradu kao što sam ja danas ovdje. Siromašni tvoj kraljevski

drug mora često posuditi paru da kupi vina, a u mesara više nema ni vjeresije.

- Dakle, tvoj kraljevski gospodar ne pljačka kraljevstvo, sve prepušta svojim

kraljevskim državnicima? Siromašak, ne zna zgrabiti brzo, sve mu odnesu ispred

nosa njegovi bistroumni savjetnici u Budimu.

- Istina je - smiješi se Vladislav dobroćudno - pravo veliš, sve mu odnesu

ispred nosa. Ali ovdje je pun stol svega i svačega.

- Bogata je ova zemlja Hrvata, slugo kraljevski - veli Petar Pan. - Evo,

kraljevi se rođaci ovdje prežderavaju, mrtvo opijaju, grabe punim šakama. Reci,

dakle, svojem kralju neka seli u Hrvatsku, tu će mu biti želudac i mošnja uvijek

puni.

- Nikad nisam slutio da ovdje ima toliko bogatstva.

- Što - usplahiri se knez -ja sam kraljevskom ujaku slao teladi| prasetine,

peradi, svega u izobilju kad smo obrstili plemićke kurije brani se knez, a kralj

Vladislav začuđeno zakima:

- Ništa tvoj kraljevski ujak nije vidio ni okusio od toga.

- Rekoh ja: progutali su mu to njegovi državnici. Da su mu bareift dali

omirisati oglodane kosti, znao bi da nećakov želudac ima srca i za njega - vikne

Petar Pan.

- Ne razumijem kako su mogli i smjeli uzeti što sam slao vama -* ljuti se knez.

- Kad ja ovdje budem ban, slat ću sve blago i bogatstvo Hrvatske ravno u Budim.

Samo pa/itc da ga na putu ne orobe kojekakvi razbojnici veli

dvorska budala.

Da. znam - odgovara Vladislav nekako zaplašeno - a pogled mu pada na zdjelu koju

je baš sada unio sluga s novim pečenjem.

Petar Pan opazi kraljev pogled koji se sljubio s rumeno pečenim

kopunom, dok kne/ nastavlja:

- Moram podsjetiti i kralja da će...

- Ostavite sada, kne/e. k u; n a - veli lakrdijaš - gledajte kopune, to je kralj

u svojem rumenom masnom grimizu. Miriše kao ljiljan.

Usrdno pogleda Vhuiisla\ svojeg dvorskog budalu, dok ovaj uzima veliki nož i

stade rc/ati.

- Ovako bih ja izrezao i neke druge kopune kad bi mi ih ispekli i rezao bih ih

tebi. slugo kraljevski, sve redom al\ohi Ih m o LIJU proKniti-i ponleda

Peneingera i Ferencija.

Ponovo u/eše jesti svježe pcćemc i zalijevan ga vinom. I Vladislav se, na čudo

svih. ponovo uhvati jela.

- Da je barem mdje naš dobri kralj uzdiše lakrdijaš - možda bii njemu jednom

išlo u slast

- A zašto on zapravo nije stigao? pita Vladislava, na što on odvraća:

- Već putuje i dugo će ostati ovdje. Ja sam mu glasnik. Pencinger i Ferenu

osjete udarac tih riječi, dok budala viče:

On putuje tako davkn i ne sluti što će sve u Hrvatskoj pojesti, popiti, uvezati

u svežnje vc i otprtiti u prijestolnicu? Čemu dolazi?

Radi se o kraljevni ženidbi - veli Vladislav. Svi su ra/vahli oči u mršavog

starog čovjeka čija put izgleda kao komad žute zgužvane tkanine Bolest mu je

pognula leda. Ispod širokih rukava njegova haljetka u/ditile se ruke na kojima

šc ovisila. V. Ja Vvalno gleda Petar Vladislava i jedini nađe riječi da mu

odgovori na začuđenu primjedbu:

Jadni moj kraljevski drug! On, dakle, ide u ženidbeni jaram? Kakve li gluposti.

Ali kralj se nasmiješi i punom usnama odgovori: Naprotiv, on hje/i pred tim

jarmom. Bježi! Kakve li mudrosti! - opet će Petar Pan. Brzo okrećeš mnjenic.

prevrtljivče! - veli kralj. 7 Ima ra/ličitih mnjenja puno skladište pa uzimam

kako mi slučajno treba. Ali reci, slugo kraljevska, zar je kralj pobjegao pred

ženidbom? Htjeli su mu objesili kraljicu" Vi koju je nesretnicu pao izbor

gospode iz Budima?

. Ona se sama odabrala i sama ponudila - raspriča se sada

adislav. - To je sestra pnkoine kraljice Beatrice aragonske, ime joj je

Oliva. Pokojna kraljica Beatrica donijela je pnkninoni k-.,.m Ma UH” veliki

miraz, ali kad su ju Mađari istjerali i/ ktalji-vstv a: mvaju| \ i auli nara/.

\a

samrti ostavila je Beatrica taj miraz svojoj najmlađoj sestri i nećaku,

“oj vod i Hipolitu On" su sada optužili ugarsko kraljevstvo da im vrati

"Jinov rmraz. Ali su se Oliva i Hipolit predomislili i žele odustati od

Pnx:csa ako se krali vjenča Olivom.

250

- Kralj je mogao biti taj magarac koji će opet ponijeti dugo” gospode u Budimu?

Ako mu se hoće, prosto mu bilo. Vladislav pripovijeda, a ostali slušaju:

- Kralj je čuo da Hipolit i Oliva dolaze hitno u Budim da ugovore, ali on se

pokupi i reče budimskoj gospodi da ide u Pečuhl Međutim, smislio je drukčije.

Rekoše kralju da je njegov dragi nećak knei Đuro bolestan i on krene ravno preko

Drave k njemu u Lukavac, dok "“ Budimu misle da se skriva pred Olivom i

Hipolitom u Pečuhu.

- Zato ste, moj ujače, tako iznenada stigli, a"da se niste ni najavili -a

primjećuje knez.

I kao da mu je odlanulo. Dakle, to je žena zbog koje on dolazi Lukavac? Nije

Gordana kako mu je rekao Pencinger?

Dok o tome veselo razmišlja, pogleda kaštelana, a ovaj samo žmirntf

kao da veli: "Kralj neće da prizna pravu istinu." c

- Ovdje me ne mogu naći ni Hipolit ni Oliva - smijucka se zlurado Vladislav -

neprestano sam bježao pred njima. Ovdje se osjećanuj sigurnijim. A kako vidim,

zdravlje mojeg nećaka nije baš ničim narušeno.

- Već sam ozdravio - veli knez i pogleda Pencingera kao da ga upozorava koliku

mu iskazuje uslugu što taji trovanje i očekuje za to uzvrat. Međutim, Danijel

namjerava razgovor skrenuti drugim smjerom.

- Nikoga se ovdje ne morate bojati. Neće vas pronaći lijepa Aragonka -

primjećuje on. - Brinut ćemo se svi da vam bude lijepo i lako kao što je nama.

Pencinger i Ferenci stadoše ispitivati Vladislava o Hipolitu i lijepoj Aragonki,

o njegovu putu i planovima.

Petar Pan iskoristi priliku i nestane iz sobe.

Nakon njegova odlaska osjeti Danijel da mora pogledati kneževe^

goste u kuli i hitno odlazi iz blagovaonice, ali ne skrene prema kuli, negoi

ide ravno u lakrdijaševu sobicu. Su

GORDANINA VEČERA

Zatvorena u sobi, osluškivala je Gordana živahno kretanje trije-j

movima dvorca, ču^ je glasove pa i kratak razgovor što su ga izmijenili

Stjepko i knez. Saznala je da je stigao neki gost. Po svem kretanju i

glasovima, što su katkad doprli do nje, nagađala je da se podvečer sve”

izmijenilo, da knez izlazi na hodnik, a čula je i dolazak Petra Pana. Ipak se*

ne pokazuje. Osjeća se dobro ovako zarobljena, prema tome, ima zahvaliti!

što joj nisu donijeli večeru. Prema svemu, prosuđuje da je taj iznenadni

gost sigurno neka uvažena ličnost ili barem moćna kad se svi oko njega”

toliko brinu da su zaboravili i na nju. Uvjerena da će Petar Pan doći i javiti >

joj što se događa, čeka strpljivo i Ijubopitno da zakuca na njena vrata.)

Mjesto njegova glasa čula je na vratima služavku: j

- Plemenita gospođo, nosim vam večeru. “

Glas poznate djevojke obraduje je. Možda će od nje saznati tko je*

došao, a zapravo osjeća i glad - i ona odsune vrata. "

252

Na velikom srebrnom pladnju služavka donosi mirisno jelo. Druga lievojka iza nje

donosi tanjure, pribor i piće.

Gordana promatra dievojkc dok MI postavljale zdjele i tanjure i onda

UP” d”- Danas ste svi veoma zaposleni?

Djevojke potvrde klimajući, a jedna odgovori:

_ Morali smo klati perad i spremati svježu večeru. Sigurno je neki visoki

gospodin. Prostirali su zlatom i srebrom.

Gordana se/amisli. "l o /nai i da i c UM mu neka visoka ličnost stigla u knežev

dvorac. Prema tome je i razumljivo zašto su knez i Pencinger obustavili

ratovanje"Lako je pogoditi da je zbog te ličnosti i Petar Pan pušten na slobodu

i očito se sprema vršiti lakrdijašku službu. Dakle, sieurno će naći prigodu da

dođe k njoj. S ovim mislima čeka da djevojke urede stol. Tada joj primakosc

^tolicu

- Evo. plemenita gospođo, sve je pripremno za večeru - veli djevojka pa se sa

svojom diaiaai ieom uputi iz sobe.

Još nisu stigle do vrata, kad ponovo netko zakuca. Gordana se opet ponada Petru

Panu hita mu ususret. Ali u sobu ulazi njezin kaštelan Mladenčić.

Neugodno iznenađena, gleda njegovo blijedo lice, obraslo crnom bradom i tamne

oči, uperene već na prvom koraku u zdjele. Onda se pokloni. Kad su djevojke

i/ašL. odmah joj saopći:

- Gospodarice Šalje me k vama kaštelan i moli da mu oprostite što vam je večeru

poslao tako kasno. Ljudi su u velikoj žurbi oko gosta sasvim zaboravili na vas,

što, dakako, nije lijepo.

Podrugljivi smješak /ačudi M ladcnčič.i. To ga iznenadi. Čemu se ona

podrugujc”.” pita sam sebe n/nemnen kao da bi ona mogla razotkriti tajnu zbog

koje dolazi k njoj. AH se brzo umiri, saznavši uzrok njenoj podrugljivosti.

- Zabavlja ifce iznenadna ljubaznost gospodina baruna. To očito moram zahvaliti

nćpo/nuiom SJOSUK”

- Svakako - prih\ati Mladenčić -Gospodin kaštelan odjednom se izmijenio u našu

korist, l {areni mi se lako e: a i "N L onicn<“ mi |e 11 u ha /no naložio neka

pohitam k vama i donesem njegovu ispriku.

- A tko je taj “gost? Sigurno ste ga vidjeli?

- Nisam, ali mi 1.a/u da je neki velikaš iz Budima, odličan i moćan, ali nikako

ne mogu do/nati njegovo ime. Bez obzira na to tko je, svi su se užurbali i

rastrčali “da ga dvore sa svih strana, valjda kakav prijatelj gospodina

Verbecija.

Gleda ga prija/no sluša njegovo pripovijedanje i vješto pokriva sumnje. Već je

lagao kad je govorio o uhvaćenom Damiru i sada ne zna govori li istinu, ili opet

dola/i s dobro nam K .1, u ni la/nia l”.i ip i l , gost je i] dvorcu očito moćan

Mladenčić možda i zna tko je. Gordana se pričinja da mu vjeruje i nastavlja se

prikazivati kako ne sluti da je Pencinger obmanjuje s uhvaćenim Damirom. Zato

brižno pita:

- Niste ništa čuli o mojem sinu? • •• •

- Ništa što vam već nisam saopćio.

253

- Kralj je mogao biti taj magarac koji će opet ponijeti dugova

gospode u Budimu? Ako mu se hoće, prosto mu bilo. |j

Vladislav pripovijeda, a ostali slušaju:

- Kralj je čuo da Hipolit i Oliva dolaze hitno u Budim da to” ugovore, ali on se

pokupi i reče budimskoj gospodi da ide u Pečuh. Međutim, smislio je drukčije.

Rekoše kralju daje njegov dragi nećak knez Đuro bolestan i on krene ravno preko

Drave k njemu u Lukavac, dok u Budimu misle da se skriva pred Olivom i Hipolitom

u Pečuhu.

- Zato ste, moj ujače, tako iznenada stigli, a"da se niste ni najavili -

primjećuje knez.

I kao da mu je odlanulo. Dakle, to je žena zbog koje on dolazi i* Lukavac? Nije

Gordana kako mu je rekao Pencinger?

Dok o tome veselo razmišlja, pogleda kaštelana, a ovaj samo žmirn"

kao da veli: "Kralj neće da prizna pravu istinu." c

- Ovdje me ne mogu naći ni Hipolit ni Oliva - smijucka se zlurado Vladislav -

neprestano sam bježao pred njima. Ovdje se osjećam sigurnijim. A kako vidim,

zdravlje mojeg nećaka nije baš ničim narušeno.

- Već sam ozdravio - veli knez i pogleda Pencingera kao da ga upozorava koliku

mu iskazuje uslugu što taji trovanje i očekuje za to uzvrat. Međutim, Danijel

namjerava razgovor skrenuti drugim smjerom.

- Nikoga se ovdje ne morate bojati. Neće vas pronaći lijepa Aragonka -

primjećuje on. - Brinut ćemo se svi da vam bude lijepo i lako kao što je nama.

Pencinger i Ferenci stadoše ispitivati Vladislava o Hipolitu i lijepoj?

Aragonki, o njegovu putu i planovima.

Petar Pan iskoristi priliku i nestane iz sobe.

Nakon njegova odlaska osjeti Danijel da mora pogledati kneževe!

goste u kuli i hitno odlazi iz blagovaonice, ali ne skrene prema kuli, nego?

ide ravno u lakrdijaševu sobicu. l

GORDANINA VEČERA

Zatvorena u sobi, osluškivala je Gordana živahno kretanje trije-j

movima dvorca, ču^ je glasove pa i kratak razgovor što su ga izmijenili

Stjepko i knez. Saznala je da je stigao neki gost. Po svem kretanju i

glasovima, što su katkad doprli do nje, nagađala je da se podvečer sve-

izmijenilo, da knez izlazi na hodnik, a čula je i dolazak Petra Pana. Ipak set

ne pokazuje. Osjeća se dobro ovako zarobljena, prema tome, ima zahvaliti >

što joj nisu donijeli večeru. Prema svemu, prosuđuje da je taj iznenadni

gost sigurno neka uvažena ličnost ili barem moćna kad se svi oko njega

toliko brinu da su zaboravili i na nju. Uvjerena da će Petar Pan doći i javiti >

joj što se događa, čeka strpljivo i Ijubopitno da zakuca na njena vrata, l

Mjesto njegova glasa čula je na vratima služavku: “

- Plemenita gospođo, nosim vam večeru. J

Glas poznate djevojke obraduje je. Možda će od nje saznati tko jw

došao, a zapravo osjeća i glad - i ona odsune vrata. 1

Na velikom srebrnom pladnju služavka donosi mirisno jelo. Druga lievojka iza nje

donosi tanjure, pribor i piće.

Gordana promatra djevojke o!ok su p"si a vljale zdjele i tanjure i onda

Ur" d”- Danas ste svi veoma zaposleni?

Djevojke potvrde klimajući, a jedna odgovori:

_ Morali smo klati perad i spremati svježu večeru. Sigurno je neki visoki

gospodin. Prostirali su zlatom i srebrom.

Gordana se zamisli. To/nau da ie uiv.mi. neka visoka ličnost stigla u knežev

dvorac. Prema tome je i razumljivo zašto su knez i Pencinger obustavili

ratovanje .Lako je pogoditi da je zbog te ličnosti i Petar Pan pušten na slobodu

i očito se sprema vršiti lakrdijašku službu. Dakle, sieurno će naći prigodu da

dude k njoj. S ovim mislima čeka da djevojke urede stol. Tada joj primakose

Policu

- Evo. plemenita gospođo, sve je pripremno za večeru - veli djevojka pa se sa

svojom dinamom uputi iz sobe.

Još nisu stigle do vrata, kad ponovo netko zakuca. Gordana se opet ponada Petru

Panu i hita mu ususret. Ali u sobu ulazi njezin kaštelan Mladenčić.

Neugodno iznenađena, gleda njegovo blijedo lice, obraslo crnom bradom i tamne

oči, uperene već na prvom koraku u zdjele. Onda se pokloni. Kad su djevojke

i/ask. odmah joj saopći:

- Gospodarice Šalje me k vama kaštelan i moli da mu oprostite što vam je večeru

poslao tako kasno. Ljudi su u velikoj žurbi oko gosta sasvim zaboravili na vas,

što, dakako, nije lijepo.

Podrugljivi smjesu k /aeudi Mladenai a. To ga iznenadi. Čemu se ona podruguje”.”

pita sam sebe n/nemiren kao da bi ona mogla razotkriti tajnu /bog koje dolazi k

njoj. Ali se brzo umiri, saznavši uzrok njenoj podrugljivosti.

- Zabavlja ifte iznenadna ljubaznost gospodina baruna. To očito moram zahvaliti

ncpo/natom SJOSUK”

- Svakako - prihvati Mladenčić - Gospodin kaštelan odjednom se izmijenio u našu

korist. Harem mi se laku č" n! \eiinii" n>> mije ljuba/no naložio neka pohitam k

vama i donesem njegovu ispriku.

- A tko je taj “gost? Sigurno ste ga vidjeli?

- Nisam, ali mi ka/u da je neki velikaš iz Budima, odličan i moćan, ali nikako

ne mogu do/na t i njegovo ime. Bez obzira na to tko je, svi su se užurbali i

rastrčali da ga dvore sa svih strana, valjda kakav prijatelj gospodina

Verbccija.

Gleda ga prija/no, sluša njegovo pripovijedanje vješto pokriva sumnje. Već je

lagao kad je govorio o uhvaćenom Damini i sada ne zna govori li istinu, ili opet

dola/i s dobru nanije-, Ka a m Li/--na. Pa ipak, gost je u dvorcu očito moćan

Mladenčić možda i zna tko je. Gordana se pričinja da mu vjeruje i nastavl|u se

prikazivati kako ne sluti daje Pencinger obmanjuje s uhvaćenim Damirom. Zato

brižno pita:

- Niste ništa čuli u mojem sinu? •• •

- Ništa što vam već nisam saopćio.

253

252

- Kralj je mogao biti taj magarac koji će opet ponijeti dugo” gospode u Budimu?

Ako mu se hoće, prosto mu bilo. Vladislav pripovijeda, a ostali slušaju:

- Kralj je čuo da Hipolit i Oliva dolaze hitno u Budim da ugovore, ali on se

pokupi i reče budimskoj gospodi da ide u Peču” Međutim, smislio je drukčije.

Rekoše kralju daje njegov dragi nećak km Đuro bolestan i on krene ravno preko

Drave k njemu u Lukavac, dok tfj Budimu misle da se skriva pred Olivom i

Hipolitom u Pečuhu.

- Zato ste, moj ujače, tako iznenada stigli, a"da se niste ni najavili

primjećuje knez.

I kao da mu je odlanulo. Dakle, to je žena zbog koje on dolazi Lukavac? Nije

Gordana kako mu je rekao Pencinger?

Dok o tome veselo razmišlja, pogleda kaštelana, a ovaj samo žmii kao da veli:

"Kralj neće da prizna pravu istinu."

- Ovdje me ne mogu naći ni Hipolit ni Oliva - smijucka se zlurado Vladislav -

neprestano sam bježao pred njima. Ovdje se osjećam sigurnijim. A kako vidim,

zdravlje mojeg nećaka nije baš ničim narušeno.

- Već sam ozdravio - veli knez i pogleda Pencingera kao da ga upozorava koliku

mu iskazuje uslugu što taji trovanje i očekuje za to uzvrat. Međutim, Danijel

namjerava razgovor skrenuti drugim smjerom.

- Nikoga se ovdje ne morate bojati. Neće vas pronaći lijepa Aragonka -

primjećuje on. - Brinut ćemo se svi da vam bude lijepo i lako kao što je nama.

Pencinger i Ferenci stadoše ispitivati Vladislava o Hipolitu i lijepoj^

Aragonki, o njegovu putu i planovima.

Petar Pan iskoristi priliku i nestane iz sobe.

Nakon njegova odlaska osjeti Danijel da mora pogledati kneževe” goste u kuli i

hitno odlazi iz blagovaonice, ali ne skrene prema kuli, nego? ide ravno u

lakrdijaševu sobicu.

GORDANINA VEČERA

Zatvorena u sobi, osluškivala je Gordana živahno kretanje trije-

movima dvorca, ču^ je glasove pa i kratak razgovor što su ga izmijenili

Stjepko i knez. Saznala je da je stigao neki gost. Po svem kretanju i

glasovima, što su katkad doprli do nje, nagađala je da se pod večer sve

izmijenilo, da knez izlazi na hodnik, a čula je i dolazak Petra Pana. Ipak se

ne pokazuje. Osjeća se dobro ovako zarobljena, prema tome, ima zahvaliti

što joj nisu donijeli večeru. Prema svemu, prosuđuje da je taj iznenadni

gost sigurno neka uvažena ličnost ili barem moćna kad se svi oko njega

toliko brinu da su zaboravili i na nju. Uvjerena da će Petar Pan doći i javiti >

joj što se događa, čeka strpljivo i Ijubopitno da zakuca na njena vrata, l

Mjesto njegova glasa čula je na vratima služavku: J

- Plemenita gospođo, nosim vam večeru. f

Glas poznate djevojke obraduje je. Možda će od nje saznati tko je*

došao, a zapravo osjeća i glad - i ona odsune vrata. "*

Na velikom srebrnom pladnju služavka donosi mirisno jelo. Druga licvojka iza nje

donosi tanjure, pribor i piće.

Gordana promatra dlevojVcoiok MI postavljale /d jele i tanjureionda

UP” Ai- Danas ste svi veoma zaposleni?

Djevojke potvrde klimajući, a jedna odgovori:

- Morali smo klati perad i spremati svježu večeru. Sigurno je neki visoki

gospodin. Prostirali su zlatom i srebrom.

Gordana se zamisli, l o /r.ai i da ic uMim, neka visoka ličnost stigla u knežev

dvorac. Prema tome je i razumljivo zašto su knez i Pencinger obustavili

ratovanje Lako je pogoditi da je zbog te ličnosti i Petar Pan pušten na slobodu

i očito se sprema vršiti lakrdijašku službu. Dakle, sieurno će naći prigodu da

doik k njoj. S ovim mislima čeka da djevojke urede stol. Tada joj primaknu-

stolicu

- Evo. plemenita gospođo, sve je pripremno za večeru - veli djevojka pa se sa

svojom dniaui leoni uputi iz sobe.

Još nisu stigle do vrata, kad ponovo netko zakuca. Gordana se opet ponada Petru

Panu hita mu ususret. Ali u sobu ulazi njezin kaštelan Mladenčić.

Neugodno iznenađena, gleda njegovo blijedo lice, obraslo crnom bradom i tamne

oči, uperene već na prvom koraku u zdjele. Onda se pokloni. Kad su djevojke

i/ašlc. odmah joj saopći:

- Gospodarice Šalje me k vama kaštelan i moli da mu oprostite što vam je večeru

poslao tako kasno. Ljudi su u velikoj žurbi oko gosta sasvim zaboravili na vas,

što, dakako, nije lijepo.

Podrugljivi smješak /ačudi Mlade-iieai .1. To ga iznenadi. Čemu se ona

podrugujc”.” pita sam sebe ii/nemircn kao da bi ona mogla razotkriti tajnu /bog

koje dolazi k njoj. Ali se brzo umiri, saznavši uzrok njenoj podrugljivosti.

- Zabavlja ine iznenadna ljubaznost gospodina baruna. To očito moram zahvaliti

nčpo/naiom SJOSUK”

- Svakako - prihvati Mladenčić - Gospodin kaštelan odjednom se izmijenio u našu

korist. Harem mi se laku c" n! \eonk no mije ljuba/no naložio neka pohitam k

vama i donesem njegovu ispriku.

- A tko je taj gost? Sigurno ste ga vidjeli?

- Nisam, ali mi la/u da je neki velikaš iz Budima, odličan i moćan, ali nikako

ne mogu do/na i i njegovo ime, Bez obzira na to tko je, svi su se užurbali i

rastrčali da ga dvore sa svih strana, valjda kakav prijatelj gospodina

Verbccija.

Gleda ga prija/no sluša njegovo pripovijedanje vješto pokriva sumnje. Već je

lagao kad je govorio o uhvaćenom Damini i sada ne zna govori li istinu, ili opet

dola/i s dobro na micsicnmi ki/”aui .Pa ipak, gost je u dvorcu očito moćan

Mladenčić možda i zna tko je. Gordana se pričinja da mu vjeruje i nastavila se

prikazivati kako ne sluti da je Pencinger obmanjuje s uhvaćenim Damirom. Zato

brižno pita:

- Niste ništa čuli o mojem sinu? •• ••

- Ništa što vam već nisam saopćio.

253

252

- Ako je u dvorcu važna i utjecajna ličnost iz Budima, mogla bih” ishoditi da mi

vrate dijete. Što mislite o tome?

- Ako je gost moćniji od kneza, možda bi pustio na slobodu i vas, gospodarice, a

onda bismo napokon ipak već jednom bili pod svojim krovom. Koliko čeznem da moja

gospodarica bude sretna i zadovoljna.

- Lijepo je čuti da ste mi tako dobri.

Naglasila je te riječi prijazno i ostala stajati, očekujući da se on udalji.

Izvršio je poruku pa je prirodno da sad ode.

Nekoliko časaka ona šuteći čeka da se oprosti, ali on opet pogleda na stol i

ponizno reče:

- Molim vas, gospodarice, upravo ste nakanili večerati. Sjednite i založite.

- Istina je, dobrano sam ogladnjela - veli ona i korakne prema stolu.

Ne bi ga htjela otjerati, ali opet želi da on što prije izađe. I ponovo

naglašava da je gladna, uvjerena da će izići i ostaviti je. On ne odlazi,

naprotiv, moli je:

- Neka mi gospodarica dopusti daje zabavim kod jela. Sada su svi zaposleni

svojim visokim gostom i barun neće opaziti da sam malo duže zaostao uz vas.

Dopustite da barem malo dočaram one večeri u Brezovici kad sam svojoj

gospodarici kod jela pripovijedao zgode i nezgode.

- Ne može mi dočarati one večeri u Brezovici jer tada smo svi bili na okupu i

moj muž i sin, a tko zna kako je večeras na bojnom polju vaš gospodar i kako je

danas večerao moj sin? Ne guši li se u žalosti za majkom.

Odgovor mu nije ugodio i stoji nešto smeten.

Još uvijek Gordana nije sjela, neodlučna da mu dopusti ostati ili bi ga

opomenula da ide. Ako mu naloži da ostavi sobu, razdražit će ga, možda izazvati

u njemu misao da ga se boji. Bolje je da ga ljubazno pozove neka sjedne i s njom

čavrlja dok ona prione uz jelo.

Dok o tom razmišlja, Gordana se odjednom čudi. Otkud joj misao nekakve bojazni?

Njena je duša uvijek budna. Promatra, ne samo ljude i događaje oko sebe, nego

stalno kontrolira svoje osjećaje i misli. Ako je sada spopada nevoljkost od

njegove blizine, očito je to zbog one izjave koju je izrekla danas popodne da mu

je već davno sklona. Mora to popraviti. Ili ga dovodi k meni kakva spletka?

Ona se pričini ravnodušnom i pita:

- Ako niste pospani, sjednite časak. Drago mi je kad mogu razgovarati o mužu i o

sinu. Ne znam za koga sam više zabrinuta. Lakše mi je kad o onjima raspravljam.

Njegove su oči uperene u ljepotu njenog tijela. Kao da ne sluša što ona govori,

već se opija divnim oblicima stasa što se tako dostojanstveno odražava u haljini

od zelene tkanine, urešene bijelim svilenim vrpcama. Na smeđoj kosi blista

mrežica od svjetlucavih zelenih i bijelih stakalaca. Ona zna da on promatra

njenu ljepotu, ali ne sluti s kakvom tajnom sjedi njoj nasuprot i zašto mu

pogled s njenog tijela svaki čas pada na zdjele.

- Molim vas, gospodarice, sjednite već jednom. Ohladit će vam se večera.

Da niste možda i vi još gladni?

Hvala, ja sam večerao ua\ n< < pr”ii nego što le stigao gost. Dolje u ,jem

zatočenju večera se još za bijela dana. Ali molim vas sjednite, mtpovijedat ću

vam kakvu lijepu uspomenu s naše Brezovice. Onih dana kad smo ostali sami, a

gospodar je otišao na sabor.

Govorimo radije n tome kad su bili kod kuće i otac i sin - veli oiri sjedne k

stolu, u/me nož i zareže kruh.

“ Znoj ga oblijeva od pomisli da će to krasno tijelo od ovog jela bespomoćno

zaspati i biti potpuno predano njegovu naručju.

Od uzbuđenja ne mo/e oUoriti usta ua ne bi zadrhtala pa radile šuti Posled mu se

zadrži na bijelim rukama šio re/u meso. pola/u ga na tanini opet žlicom uzimaju

mirisavi umak i polijevaju valjuške.

Ne može otići sve dotle dok ona slasno ne /aiu/i to ielo ko|c ee ii|emu donijeti

davno očekivane časmv. sada tako blize i nedostižive. Više mu ne može pasti

nikakva zapreka na taj kratki put što vodi do njene ljepote. Više mu se ne može

otetu Prikovat će je uza se kad joj razotkrije da je sva ljepota bila njegova u

času dok je bešćutno spavala, omamljena barunovim napitkom

Sva njena sklonost ne bi je dovela u njegov naručaj. O tom je uvjeren sada dok

ona s tolikim osjećajem spominje muža. Ne može više čekati. Potpuno se predaje

svojoj strasti i gotovo pohlepno gleda zalogaj što teži na njenom tanjuru.

Gordana primakne tanjur i stade slasno jesti.

Danijel se uputio iz blagovaonice s izlikom da ide u kulu, potrčao je ravno u

sohu Petra Pana. Našao ga je već odjevena u žensko odijelo, natovarena lažnim

nakitom Na glavi mu je crna ženska.vlasulja. Stao je mazati liee i pogledao

začuđeno markgrofa.

- Pobjegao sam iz društva Petar Pan. Želim ti nešto reći.

- Tajnovito šapeete kao da vas progone ljubavne muke, mladi gospodine”.”

Barunica Marcela /abavlja se s drugim? To vas muči?

- Neka je vrag nosi. dodijava mi ljubomorom. Slušaj lakrdijašu, ne znaš da sam

ja kralja podsjetio na tebe i meni duguješ slobodu i život?

- Koliku ucjenu imam platiti?

- Uslugu tražim, a nećeš se mnogo izmučiti dok za mene prinosiš veliko djelo.

- Br/o, žuri mi "e, kralj čezne za mnom. Što oklijevate?

- Moleći tvoju pomoć moram malo izdati svojeg bratića, ali kad se radi o divnoj

ženi, onda je takva izdaja viteška dužnost.

Nestrpljivost obuzima lakrdijaša, osjećajući da je usluga koju traži Danijel u

vezi s onim što ova] t,i obunuiLa niem>\ i misli i ponovo poziva markgrofa da se

odazove

- Knez ti je naložio da pred kraljem ne spomeneš Gordanu? Je li?

- Zaprijetio mi je gubitkom glave ako je spomenem. Zar između kraljeve ličnosti

i ove Ijepotne ima neka tajna veza?

- Svojedobno Vladislav je gubio glavu za tom ljepoticom i htio je u"mti

kraljicom.

255

254

počastim

- A kraljev nećak odlučio je ljepoticu odlikovati kneževske Ijubovce? Pogađam

li?

- Navlas. Zato moj bratić kani lijepu ženu maknuti ispod o\ krova što je već

davno smišljao Pencinger, opet za svoje svrhe.

- Za zlatom se svatko otimlje, naravno, ali kako bi je mot_ maknuti dok mu je na

putu njezin rimski zaštitnik, onaj mladi svećenik

- Sutra u zoru otpremit će je knez i kaštelan sporazumno iz dvor" Medvedgrad.

- Divno su se opet složili. Naš knez ne bira svoje saveznike. A stol tražite od

mene?

- Savjetuj mi kako bih mogao spriječiti knežev naum da Gorda maknu?

- Vi biste je priuštili kralju?

- Nema tu mjesta tvojim ludorijama. Kralja se u ovom dvorcu i bojim, a u

Medvedgradu Gordana neće imati ničije zaštite protiv nasilnog kneza. Ovdje smo

spremni daje branimo, i ja, i rimski poslanik, a valjda i ti?

- Lakrdijaš ne može zaštićivati ljepoticu, a da ne bude tragičan. Dakle, što

hoćete da uradim, markgrofiću?

- Baš to ne znam i molim te u tajnosti savjetuj mi ili pomozi, upozori je neka

se brani.

- Spomenite kralju da je ona ovdje.

- Onda će me knez već sutra izbaciti iz dvorca.

- Vas će izbaciti iz dvorca čitavoga, a meni bi mogao izbaciti samo glavu. Moja

glava vrijedi više nego vi, gospodine, od glave do pete. Ali slušajte: ako

Gordanu kane odvesti na Medvedgrad, onda je Pencinger smislio neku naročitu

izliku kojom će je prevariti kao što je već jednom bilo. Da nije tako, ne bi

potkastelan tako budno stražario na trijemu. I sad stoji tamo.

- Tiho, čuješ li? Netko je pred vratima. Osluškuju nas. Govorimo brzo o Marceli.

I lakrdijaš započne glasno:

- Dragi markgrofe, ne mogu vam pomoći, sami ste krivi ako vam se lijepa Marcela

iznevjerila. Smognem li dosta rječitosti, pokušat ću dovesti ljepoticu opet u

vaš naručaj.

- Učini to Petar Pan, ljubim Marcelu do ludila.

- Dobro markgrofe, idem odmah potražiti lijepu barunicu. Ako je nađem u zabavi s

gospodom, sagnut ću se k njezinim dražesnim ušima i riječima joj uliti u dušu

ljubavni napitak od kojeg se mora opet vratiti k vama. A sad brzo, kralj čeka.

Obojica su zamijetili kako vani prisluškuju. Ipak se upute iz sobe. Petar Pan

otvori vrata i veselo izlazi.

Tamo stoji sam Pencinger. Petar Pan se iznenadi, stade se ispričavati što je

predugo izostao i pokaže svoju žensku haljinu.

- Vidite, žene se ne mogu tako brzo odjenuti. Sada još nekoliko trenutaka. Moram

upitati barunicu jesam li se dobro udesio, možda ima kakva pogreška na mojoj

ženskoj haljini.

Ne čekajući odgovor, pohita u kulu odakle se čuje smijeh. Otvori

56

, ui,/, Svi kriknu od radosti, okruže ga, smiju se, izazivaju ga, a on nekoliko

teških iala, obuhvati barunicu oko pasa i šapne:

Barunice, čekajte me duk ne dođem k vama. nosim važnu vijest. Okrene je kao u

plesu, koUuio se na k i nm LH^P.KH l već je na hodniku "die ga čekaju kaštelan i

Danijel. r Ovo ča uzme UpoA ruke pa će mu važno:

Pouzdajte se u svoju ljepotu i moju diplomaciju. Marcela se mora

Rekao je to tiho, a ipak tako glasno da barunovu uhu ne može izbjeći. Petar Pan

širom L:H i vrata i zapovjedi Danijelu:

Vodite me, viteže gospodine.

Ulazio je u dvoianu. oponašajući stidljivu ženu koja obara oči, a korača kratkim

koracima. Kralja potrese smijeh. Petar Pan-se previja poput plesačice, baca

si:dljne nodede gospodi i tankim glasićem uzdiše: Gospodo; vitezovi, pomozite

siroti ljepotici koja traži divnog viteza srca svoga ."Ushićenje nad mojom

ljepotom natjeralo gaje u bijes. Pomozite mi da nađem viteza divnog stasa i

obraza u kojemu blista muževnost. hrabrost aaia”ka. Uputite me k njemu! Kralj se

sve više me, a Petar Pan ga upita:

Znate li. možda, viteže veseli, gdje se skriva mojeg srca

božanstveni?

II naručju -ljepotice bademastih očiju.

Te kraljeve "rijeci padnu po njima ko ledeni mlaz. Svi su se zgrbili, sakrili da

ne bi morali sh-”ud kazati. Ali kralj se okrene knezu i pita:

Zar ne, Đuro. d u i ie M. n |ene r>, u lema M L: ULI ! K ii* i mi h n itice K

tisa a stas? Savršenstvo. Ljepota je to.

Kne/ se stao smijati da ne mora odgovoriti. Petar Pan prikazuje ljubomornu

djevicu i tako prikriva uzbuđenje /bog započetog razgovora, a ipak bi htio da se

taj razgovor produži.

Iznevjerio me moj vitez? Prevario s drugom?

S najljepšom ženom - ij a - odgovara kralj - klečat ću joj do nogu i ljubiti

rubove haljina. Htjela bi je vidjeti, stara djevice?

Rastrgati uzvikne Petar Pan pa svine prste, prikazujući pand/e.

Nećeš je doseći, makar je posve blizu.

Bli/u? Jao njoj” Vladislav se smije

Ni dahom, je ne možeš dotaći dok je brani ovaj vitez. Srce mu odavno pripada

fcjoj, luda djevice. Nisi nikad vidjela ljepoticu s bademastim očima”1 \i čula O

njoj?

Nikad, nikad ni slutila nisam da ima neka žena koju ljubi moj

MtcV.

Hakle. putu i ni - Aragoniju, jadna djevice. Vitez kojeg tražiš /eli samo

ljepoticu s očima što su kao dva badema, a kosa žarki odsjaj.

Jao! On pjc\a ni a a kui sretnici? Koliko mu je draga. Sad je jasno: /a nju će

dati svoju krunu.

57

I njome okruniti nju. Olivo aragonska, putuj. l Petar Pan sjedne zgrabi batak i

spusti ga s visine u usta.

1 \N \ \ III

• :> - Htjelo bi se Aragonki ovakvog pečenja? - pita Vladislav. Onda se

okrene gospodi i nekako čudesno promatra:

- Vi kao da niste raspoloženi. Ne smijete se od srca dok Petar tako divno

prikazuje ženu?

- Kako ne. Ni disati ne mogu od smijeha - uvjerava knez.

- Već sam privikao na njegove ženske uloge - opravdava Ferenci.

Kralj se prigne k zdjeli, uzme kolačić i pita kneza:

- Reci, Đuro, tu negdje, u tvojoj blizini je dvorac u kojem stoluj" moja stara

ljubav. Mislim i tvoja?

- Nije baš u blizini, negdje je tamo preko Save.

- Muž joj je na bojištu, a ti još nisi odjahao k njoj?

- Ja, ja sam bio bolestan, a onda - imam u Krapini dvora ljepotica. Vidjet ćete,

barunica Marcela, pa onda neka crnka... i opet smeđa.

- Ali Gordana ima smeđu kosu s odsjajem bronce - sjećaš li se?

- Mislim, ne znam više, ali ja sad volim crnke. Da, ujače, crnke.

Svima je jasno daje knez u teškoj neprilici i ne zna se izvući. Obuzima ga

strah, jer kralj stalno spominje Gordanu. Ferenci i Pencinger su odvažniji i

priskoče knezu u pomoć. Barun upada prvi:

- Zabrinut sam veličanstvo, aragonska princeza ipak bi mogla doznati kamo ste

krenuli. Valjalo bi nešto učiniti da se ne pojavi u ovom kraju.

Vladislav je sasvim miran i odviše se dobro osjeća da bi mu barun mogao uliti

straha. Smiješi se i nastavlja griskati kolač:

- U Budimu sam tajio kad god bi tko došao, pa da me ovdje uznemiruju? To ne

smije biti. Zapovijedam ponovo: nitko ne smije doznati da se nalazim u Lukavcu.

Ovdje je velikaš koji se zove Laslo Gordoš. Zadržat će se dva-tri dana i otići.

I zato vam velim: ni pred kim me ne smijete oslovljavati kraljem jer kanim ovdje

ostati malo duže.

Potajice su se zagledali i kaštelan, i Ferenci, i knez. Kraljev odgovor im

navješćuje da moraju što hitnije i brže izvesti svoje planove.

Jedva su dočekali da je ustao i najavio:

- Umoran sam. Želim leći.

S najvećim veseljem prihvatili su tu odluku i prate ga na počinak. Dok je

izlazio, prvi pode za njim Ferenci. Ali barun Pencinger i knez zaostali su samo

toliko da barun šapne svojem gospodaru:

- Čim zabijeli dan, Gordana više neće biti pod ovim krovom.

- Kupao sam se u znoju dok je govorio o njoj. Samo pazite da bude sve tiho i

neopaženo.

- Ne bojte se. Sigurno je slasno večerala pa će još slasnije spavati. Idem

dolje, tamo me čeka njezin kaštelan da mi saopći u koje je vrijeme večerala.

Dok oni tiho šapću, Petar Pan kod stola govori budalastu zdravicu Danijelu i

njegovoj ljubavi prema Marceli. Barun upada i obojicu opominje da i oni krenu

spavati.

- Vi ste se na večerali i napili - veli Petar Pan - a sad dopustite da aragonska

ljepotica namiri želje nježnog želučića i prinese pun vrč na usta. ^

258

Vrita se za njima zatvore. Još nekoliko časaka Petar Pan je govorio “./zatim sc

^aLne * Danijelu i šapne mu na uho:

g Strava ih je hvatala dok je krali govorio o njoj. Jeste li vidjeli?

Bojali su se da neće uspjeti da je maknu do /ore. Petar Pan, moraš

°_UCpopit ću još jedan več i zaspati kao malo dijete.

* * *

Petar Pan polako ispija vrč vina i smije se Danijelu:

Kad ste se tako strahovito zabrinuli za ljepoticu, zašto niste spomenuli kralju

da se nalazi ovdje dok je o njoj govorio?

Lako je to pitati, ali teže odgovoriti. Nemam imanja kao moj

bratić. Ovisim o njemu. Kad bili ispunio s\oju želju, bacio bi me i/dvorca, a

što onda1 Niti imam krova nad glavom niti ljepoticu.

_ IM i ja nemam ništa, osim \\oje pla \ekoja me li ran i. Pa da je dadem za vašu

ljepoticu?

- Kad hi bila moja lakše bih ja nešto učinio.

- Otišli biste k njoj i upozorili je što kane s njom sutra ujutro. To možete

učiniti i ovako pa će biti \ 1 . Mora vam biti zahvalna jer se niti njoj baš

neda iz dvorca. Svakako ne zbog mene - naglasi on i pogleda Danijela.

- Očito ni zbog mene.

Baš nije "očito" Rekoh vam jednom: smatra vas najpristalijim muškarcem u čitavom

dvorcu. Može U se još više reći, a da se ne povrijedi žensko dostojanstvo. Idite

k njo|. pokucajte na vrata, naučit ću vas kako joj kucaju služavke, jer baš nema

mnogo povjerenja u ove ljude. Evo, ovako kucajte - i on mu otkrije s\oj /nak

kucanja pa Će onda Živo: - Otvorit će vam vrata, upitajte je O čemu se radi,

pogledat će vas prelijepo, a ostalo je sve vaša hrabrost.

- To mi ozbiljno savjetuješ?

- Kad se radi o ženama, onda se ni ja ne usuđujem Šaliti. No, žurite se da

ljepotica ne legne.

- Idem. idem. dogodilo se što mu drago.

Obojica su izašli |z blagovaonice na hodnik. Samo jedna mala svjetiljka kraj

stuba tinja u noćnom mraku. Petar Pan gurne Danijela prema Gordaninu trijemu,

šapcuci:

- Bit ću ovdje na straži. Čekajte u mraku dok vam ne dam znak da su u dvorcu svi

legli na počinak. Onda možete ići G o rđa n i, znak Će bi ti moj kašalj.

Dok markgrot polagano oklijevajući odlazi i sakriva se iza stupa da čeka

lakrdijašev znak. Petar Pan nestane u mraku uskog hodnika i Pokuca. Zaškripala

su vrata i zašusiala ženska haljina barunice Marcele.

- Vi ste Petar Pan”“

- Iskupio sam obećanje.

- Uistinu”.” Pronašli ste pravi uzrok?

- t>a. Pronašao sam pravi uzrok zašto vas je Danijel napustio. /ato sam vam

prišapnuo u kuli da me čekate budni.

259

- Čekani već dugo. Dakle, recite: pogađam li? Kriva je zarobljeni O kojoj mi je

govorio potkaštelan.

- Vaša je sumnja sasvim ispravna. “•

,•” Petar Pan osjeti kako ga je bijesno uhvatila za rukav:

- Rekao vam je nešto? Priznao?

- Još više nego to. Odlazi k njoj kad svi legnu.

- Je li to istina, Petar Pan?

- Uvjerite se sami. To je najbolje.

- Da ga pričekam? Uhodim svake večeri?

- Malo prije sam ga vidio kako ide trijemom prema njezinim vratima.

- Ah! - tiho usklikne ljubomorna žena. - Danas ste ga vidjeli? Sada?

- I vi ga možete vidjeti, ali uz uvjet da održite zakletvu i nikad ne

kažete tko vam je to rekao. “.

- Već sam vam to obećala. Brzo me vodite, ali budite u blizini.; Bojim se.

On je uzme za ruku, povede dubokim mrakom. Onda se zaustavi iza ograde trijema s

druge strane, pokazujući joj svjetlost kraj stuba.

- Eno, tamo zaokrenite lijevo. Vidjet ćemo ga kad se bude vraćat,

od nje, sav ushićen njenim cjelovima. ,;J.

- Jao njemu, Petar Pan! f

- Valjda ga ne kanite ubiti? Čekajte da vas poučim. Neće proći ni sutrašnji dan,

a nju će baciti iz dvorca. Jamčim vam. Samo dođite,; pričekajte sretnika kad se

bude vraćao. Divno skrovište.

Drhtala je od ljubomornog uzbuđenja.

UCJENA

Otkako je Mladenčić došao Gordani s porukom kaštelana Pencin-gera da zamoli

oproštenje što je tako kasno poslao večeru, Gordanina je pažnja stalno u

napetosti. Izazvala je to neobična Pencingerova poruka i njezin donosilac.

Posrednik kaštelanove neobične uljudnosti Mladenčić ne može sakriti Gordaninoj

prodirljivosti da se u njemu zatalasalo nešto neobično. A kad je sjela k stolu,

pobudi njezinu pozornost napadna bljedoća njegova lica i drhtanje usana. Oči su

mu neprestano uperene u jelo. To bi moralo značiti da je gladan. I ona uzme

tanjur, metne ga preda nj i pozove ga:

- Ne bi bilo lijepo da sama večeram dok vama viri glad na oči.

- Varate se, gospodarice, večerao sam. Ne bih se skanjivao za komadić pečenja

kad bih uistinu osjećao glad. Ali molim vas, ne brinite se za mene, jedite, jer

će se ohladiti.

Pojela je nekoliko komadića mesa i nekoliko valjušaka s umakom J neopazice

promatrala njegovo držanje. On šuti. Ne nalazi riječi kojima bi je razonodio. Od

prevelikog uzbuđenja ne usuđuje se progovoriti.

Tada ona posegne za vrčem vina, ali njegova je šutnja smete i gleda k

I1JL” Kakav je to dosati neviđeni pogled u ovom čovjeku? Oči maglene, sumnjivo

maglene. Dok ga promatra ispitujući, prestane jesti. To izazove i njeea

nestrpljivost. Zar će večeru otegnuti u beskrajnost? Zahvaća ga -cd zavitla

razumom, zaustavlja kontrolu nad sobom i progovori čudnim hrapavim i drhtavim

glasom:

_ Sve će vam ^ ohladiti. Jedite, gospodarice, već jednom.

Čudno dodiruju njenu dušu te riječi, iako su posve prirodne i razumljive Podigne

vjede i skrene k njemu pogled. Protančana, pri-jemljiva njena duša smjesi:

uhvati nešto neprijatno.

I odluči da Mladenćiei. ne dopusti da duže boravi kod nje.

- Idite, gospodine kaštelane. Već je kasno. Ako vam dopuste, dođite sutra.

Dok mu to govori, gleda mu ravno u lice i zapaža laki trzaj mišića, a na oči

sikne sumnjiva Ijutina.

- Neću prije odavde a n k vas nisam vidio da ste nakanili sve mirno jesti. Čim

završite, idem Samo jedite, gospodarice!

Opet to nukanje s jelom? Zar ta večera ima neku važnost? Možda nakon večere kani

zapodjenuti s njom nek i i M/ ^ n t r koji bi značio otkriće njegovih osjećaja?

Njena sumnja kreće se sada u tom smjeru. Da, on nastoji da ona što prije pojede

jer ima nakanu razotkrili joj svoju grešnu ljubav. To joj se učini jedino

mogućim i samo je zK^ u>;ja toliko nudi.

Mora nešto učiniti i na lijepi način ga maknuti. Samo da ga ne povrijedi

Gordana odloži nož na tanjur i reče, tobože, ljutilo:

- Umorni ste i pospani Hoću da idete. I jučer i danas imali ste dosta muke s

ludim knezom, Pencinuemni i njihovom bitkom. Sigurno niste ni oka stisli ove

noći u strahu za mene.

Istina je. čitavu sam noć drhtao i mislio na vas, samo mislio...

Ona žestoko upadne i ustane:

Kto. vidite Dok ne odete, neću jesti.

U licu muje iznenadno bjesnilu pa se čini da će potrčati k njoj i prisiliti je

da sjedne i prione k večeri

Krv mu poleti u obraze, položi ruke na stol i gotovo strastveno izlane - Neću

ići dok ne pojedete. Molim gospodaricu neka mi ne uskrati smirenje dok ne

večerate.

Molba izrečena s tolikom MI ušću nešto ie novo,nerazumljivo. Čitavo vrijeme, dok

on sjedi ovdje, a ona neprestano sluša: jedite, večerajte. Baš na to jelo polaže

on toliku važnost? I zbog toga blijedi, rumeni se, prosvjeduje, ostaje sjediti

protiv njene volje, a njegove oči sve jasnije otkrivaju tajnu rastuće

uzniull|i\i^ii

Nastoji uhvatiti zagonetku prodrijeti do nje, razgolititi je. Njena je v*-%cera,

dakle, u vezi sa Strašću što mu gori u očima? ,i. ona P°glcda jelo na

tanjuru. Toliko je osjećala potrebu da utaži t <"o. a sad je nešto opominje.

Zdravo mlado tijelo, ogladnjele, počinje se esvjesno odvraćati (da nastavi jesti

mirisave zalogaje.

260

261

Šuteći, pogleda u nj. On je izvan sebe. Posegnuo je za zdjelom •

primakao je bliže: 3

- Gospodarice, uzmite tu večeru, niste jeli od podne. Uzmite jošJ

Svjetlucava zjenica govori nešto više... ^J

U njenoj se duši budi jasna sumnja i baš zato ga gleda, tobože, u šali i

primijeti:

- Samo ako uzmete i vi. Bit će slasnije.

Smjesta uzme iz zdjele meso, metne mu na tanjur, primakne kruh i nalije umaka pa

će ponovo:

- Dakle, uzmite ako vam je do toga da nastavim.

Preneražen je iznenadnim preokretom. Ipak mu se čini sasvim prirodno što ga ona

tako odlučno nudi i u tom ne nalazi ništa što bi ga moglo upozoravati na oprez.

Sada u ovom času nije kadar razmišljati ni opažati, odviše je omamljen osjećajem

što vlada njegovim bićem čitavo popodne, a sada se razbuktao u razornu želju.

- Ne mogu jesti, moram vam iskreno priznati, već me nekoliko dana boli želudac,

nisam već dva dana ništa okusio, zatajio sam da vas ne bih zabrinuo. Ali vas

molim, uzmite.

Njena sumnja poprima jasne oblike, ali usne joj se smiješe dok joj pogled čvrsto

zaviri u njegove izobličene crte. Onda ona pogleda u tanjur i makne ga od sebe:

- Pravo velite. Sasvim se ohladilo. Bit će bolje da više ne jedem. I posve

odmakne od sebe jelo, a pri tom ga gleda nasmiješeno kao da ništa ne primjećuje

što se u njemu zbiva.

Ali jasno čita njegovo zaprepaštenje koje se još više izražava u

riječima: ^

- Gospodarice, ne činite to, bit će vam slabo svu noć. Uzmite jo$

mesa, umaka ili barem malo vina. ,,:

Opet on postavi pred nju tanjur, moli i nagovara. Ne sluti da njegov^ molbe

razotkrivaju Gordani tamne namjere. Samo ne zna je li on to sam smislio, ili je

oruđe Pencingerovo?

Stvorila je odluku, pa reče izravno:

- Nikako neću više ni jesti ni piti. Bilo je dovoljno.

Pokupila je zdjelu s tanjurom i odnosi na ormar. Pri tom ga ne pušta s oka.

Njegovo lice odaje sve što razmahuje njegove misli i želje.

U času kad je Gordana odbila zalogaj, on potpuno izgubi vlast nad sobom. Ne zna

da li ona sumnja ili ne, ali to mu je svejedno.

Mladenčić ima jedino tu spoznaju da više neće jesti jelo koje bi je uspavalo i

predalo potpuno njegovoj volji i njegovoj želji. Onih nekoliko komadića mesa

očito neće djelovati kao što očekuje, ili on gubi sve stoje sanjao? To u njemu

još više raspaljuje želju i potpuno ga izbezumi. Ne može otići iz sobe, a da ne

zagrli to tijelo za kojim toliko čezne.

Sada je tu s njim posve sama i neće je pustiti, dogodilo se što mu drago. I ne

pita što bi se sve moglo dogoditi, samo zna da je ona tu nadohvati njegovu

zagrljaju. •V Ona nastoji da ga dovede k svijesti i veli tiho:

- Ništa ne može uteći mojem pogledu. Neću taknuti jela dok mi ne

ete ?ašto vas je ovamo poslao barun. Bilo što mu drago, neću vam

“Vnirriti samo recite istinu. ... ,

Ali on ne prima taj dobacem prut ,.”u se spasi. Potopljen je i ne može ,

novršinu, već skoči k vratima i zasune ih...

To je otvoreno priznanje Dok se obazre k njoj, na licu se odražava

"“^V^Srst^rnTrubu ponora u koji će se strovaliti tajna hrvatskih Memića Ali ona

potra/i gdje bi dohvatila brv da je prebaci i spasi u nnsliedmi čas od razorne

bure ovog čovjeka.

Učini se kao da nije ni \ idiela u a je on zasunuo vrata i krene polako iza

stola da tako postavi zaklon između sebe i njega, a onda ga mirno

ZaP” a Što je. dakle, ponukalo k^u-umuda vas po vi l ]e k meni? Znam: vi ste mi

vjerni i odam pa ćete mi kazati istinu.

Uzalud On je val koji ne može promijeniti smjer. Bujica jun

bezumno Začas je uz nju i, gurnuvši stol, uhvati je oko struka objema

rukama kao željeznim kliještlma ._,..,- j • r

Uprla se u njegove pi M laktovima da bude što dalje od njegova lica. Zna ona

umijeće udarati i osloboditi se svakog naručja, ali ovog puta mora se osloboditi

nasilniku, a da mu se nikako ne zamjeri jer se bon za nju oružjem tajne koju ona

želi obraniti. I blago ga opomene: Osvijestite se i ostavite me.

- Ne moću.

- Za nekoliko trenutaka postidjet ćete se sami pred sobom.

- Nema stida, nema ničega.

- Ja sam tu. Upamtite.

- Ljubim vas

Kad biste goui istinu, ne biste tako postupali.

- Drugačije ne mogu.

- Ostavite me, velim. Nizašto na svijetu.

Vama je svejedno što mislim i osjećam prema vama? Samo znam da vas ljubim.

A ja opominjem- ljubav neka stekne dobrovoljno uzvrat. Sila će me odvratiti od

vas

- Svejedno mi je.

Osjeća da se ona ui o/ ii njega i baš zato mora držati tako blizu to divno

željeno biće Ne može se oteti i neće pa joj dršćući spočitava:

Sami ste mi dana”- priznali svoju sklonost. “

Još čas i sve ste izgubili ako me dobrovoljno ne ostavite.

- Ne. Moji ste

Ako me dovedete do toga da vas ja odgurnem, znajte, sve je svršeno. Prezret ću

vas zauvijek

Na sve načine pokušava ga ona dovcsn k -,\ m N u, a da ga ne povrijedi. Osjeća

britko oruđe kojim će joj nakoti časa /apnjd.iti \ "ii r,\,\ .”a je ima sasvim u

rukama i fotpoduje više nad njom poznavanjem njene tajne negoli svojom muškom

snagom. Ne može se i ne želi odreći ovog časa i nastavlja plamene:

263

262

>io A vi bdijte, ne dopustite da vas vode iz ovog dvorca, gdje imate

prijatelja.

l *

- Moja si i ne možeš se oteti. Sad je napokon sve u mojoj vlasti. Videći da je

sve uzalud, ona zamahne svom snagom pa se istrgne, stupi onkraj stola i veli

zapovijedajući:

- Upamtite: ako vam je do toga da vam ovo oprostim, sve shvatim i razumijem,

onda ostanite tamo i saslušajte me.

Sav dršćući, čas stoji, gledajući je i upijajući svu ljepotu njene pojave, a ona

nastoji da ga otrijezni:

- Čujte me: Ne dam silom svoju sklonost. Dakle, smirite se da vam kažem sve do

kraja.

. žv Uzalud. On je kao upaljen kriješ i gorjet će dok se ne pretvori u pepeo. .

u . Ponovo je pošla iza stola pa mu onda veli:

- Gazite ono što biste htjeli steći. Moje srce ne uzima se nasrt-jj

ljivošću. j

Njezine riječi dopiru do njega kao neki daleki šum, nerazumljiv,^

nejasan. 1

- Moja si. Moja, ili... ,

- Ili? - pita ona iza stola hrabro i izazovno. - Kakav je to ili?,.

•-^f - Ili si moja, ili ću barunu Pencingeru odati kraljevićeve boravište.4

> ,”|.”j- I pogaziti prisegu? ,

/ i i.- Ne marim za prisegu - veli on dršćući. l

4 A ona obori oči. Misli joj vru. Svaka žilica dršće.

1 Pokuša još posljednji put da ga svlada mirom i pogleda blago:

- Sjednite, slušajte. “>

Umjesto da izvrši njezinu želju, sav se nagne preko stola i posegne”

rukama.za njenim strukom: l

- Ili ćeš biti moja, ili odlazim barunu da mu sve otkrijem. 1

Čovjek koji je pred njom kao da je sasvim izmijenio obličje. Ne

prepoznaje te crte lica ni pogled.

*

- Moja si zauvijek, ili je kraljević Pencingerov.

Maknula se i otkinula od njega. On je ostao s one strane stola pa "

izlane, sijevajući očima: “

- Sam ću ići po kraljevića da ga predam. Sam svojom rukom ako se istrgneš iz

mojeg zagrljaja.

Korakne k njoj i obujmi je. Ona osjeti bešćutnost. Samo jedna misao upravlja

njenu ruku. Posegne u njedra, trgne bodež i udari.

Promukli i jedva čujni krik. Jako tijelo ruši se.

Tišina. Njome prolazi nešto hladno. U ničijoj krvavo oružje što gaje u ovom

dvorcu nosila u njedrima. Ukočeno zuri u čovjeka. On se ne miče. Oko nje mir,

tišina. Kao da je hvata san.

Zar je obmana ili se zaista netko vani šulja?

Osluhne. Nekoliko kucaja, baš takvih kao da kuca Petar Pan.

"Da, to je on" - pomisli ona smućena, ipak se svlada i odsune vrata.

Na pragu stoji Danijel.

Odviše je iznenađena njegovom pojavom i sumorna, omamljena, pa ne može

prozboriti, ali mladi markgrof sam hitro saopćuje:

- Plemenita gospodo, oprostite, imam važnu vijest za vas. Barun Pencinger kani

vas silom maknuti odavde, odvući će vas u zoru. Zabranjeno je pod prijetnjom

gubitka glave da vam tko saopći. Ja sam se ipak

Gordana opazi

između te vijesti i zalogaja što su joj donijeli.

"Meni su u večeru sasuh nešto da zaspim. Jela sam, ne odviše, ipak

dovoljno da se ovog časa srušim...

Trunula se od užasa da bi mogla klonuti u san ovdje naočigled ovom mladiću.

Njemu se čini da je ona. trgnuvši se u sohu, htjela naglasiti neka prnede preko

praga

Ušao je u sobu. a H je ostao u viteškom stavu. Ničim ne odaje da je rob

njene ljepote.

Plemenita gospodo spreman sam služiti vam, zapovijedajte. Čekat ću do zore na

trijemu. A Petar Pan...

Ne može dovršiti izreku. Pogled mu zapne o pod kraj stola gdje nepomično leži

Mladcnčić Onda upre pogled u nju i zaprepašteno pita:

- Što se dogodilo”.1

Nije mu dospjela odgo\">nu. Na trijemu Čuje korake. Jasno se razaralo da trči

neka žena Danijelu biva jasno tko je i povuče se k vratima.

Na pragu se pojavi lijepa plavuša. Danijel potrči k barunici raskri-

lienihrukudajoj spriječi ulaz u sohu. “Namjera mije zasun 11 (ioidanu. ne samo

od ljubomore svoje bivše ljuha\ niče, nego joj želi zakrčiti put da ne vidi na

podu Mladenčica

- Idite, barunice Idite, sve ćete saznati.

Sad se više ne možeš zaklinjali Časnom riječi da ona nije kriva. K njoj zalaziš.

To je. dakle, moja su parnica”1 Ona je kriva, ona -viče mlada barunica.

Htio bi je ušutkati i moli je i preklinje:

Za ime božje. šuti. ne znaš da se u dvorcu nalazi visoka ličnost? Svejedno je

tko se nalazi u dvorcu. Neka čuje što se tu događa. Zadao si mi časnu riječ da

ne zalaziš k njoj. Eto, kako markgrof Danijel drži svoju zadanu riječ,

Htio je zatvoriti vrata, ali je ona potrčala na trijem, vičući:

Evo vam kreposne ljepotice za kojom luduje knez. Sada je raskrinkana. Danijela

prima, a kneževa je Ijubovca.

Danijel se odmah snalazi, ide Gordani, moli za oproštenje zbog kariiničinih

povika i uvjerava je”

-- Upitajte Petra Pana On zna. Htio sam vas upozoriti što kane s vama.

- Recite Petru Panu .. meni su dali jelo u kojem je bilo.. .nešto me obuzima

umor

Dakle, to su htjeli? - klikne on.

- Zovite rimskog poslanika. On potrči.

Na stubama se poiavi sluua s bakljom. Mlaz svjetla pada na trijem i osvjetljuje

Petra Pana. Iz kule su dotrčali mladi kneževi gosti.

Sto se tu događa? - čuju se glasovi kneževih gostiju koji su izišli Polupijani

na trijem

p ^ Ono tamo \ idite. Tamo su barunica i Danijel - upućuje ih Petar “ "• -

Zovite ih ovamo da ne smetaju kneževoj zarobljenici...

264

265

I nastaje buka i vika. Pijana gospoda dozivaju Danijela, id uei na 11 ,c v,

trijem, odakle dopire Marcelina vika i krika.

I svi se u dvorcu probude.

Pojavljuju se sluge sa svjetiljkama: dohita potkastelan iz prizemlja dpbrza

knez, a zatim Pencinger i čini mu se da se stropovi ruSe nad njegovom glavom.

Trijemovi su osvijetljeni i puni vike.

Kralj Vladislav upravo je zaspao, kad ga probudi galama. Odmah upita slugu koji

stalno spava s njime u sobi što se tu događa.

- Veličanstvo, napolju strahovito viče neka žena. Ništa ne razumijem. Govore

gospodskim jezikom.

Kralj neko vrijeme sluša, buka je sve jača, a ženski povici sve oštriji.

"Ljubomorna žena viče" - razjašnjava kralj sebi.

Brzo se digne pa ode k vratima. To ga zanima. Dakle, u dvorcu ima nekih žena, a

njemu su to prešutjeli? Ljubopitan je na pustolovinu i osluškuje. Baš uz njegova

vrata prepoznaje lakrdijašev t as kako nekome priča:

- Barunica Marcela je ljubomorna na Danijela zbog plemenite gospođe Gordane. •

- Gordane? - začudi se kralj, dok vani glas kneževa gosta začuđeno pita:

- Otkuda bi Danijel smio prijeći prag Gordanine odaje?

- “,\c /nam a išta. van n čujem “Liku ča Marcela nrdi. l-no. l a moje i Gordana.

Vidite ljepoticu bademastih očiju? Baš stoji na pragu rasvi jetljene odaje na

lijevom trijemu - govori Petar Pan naročito dasno.

- Dakle, to je zagonetka lijevog trijema? Ovdje knez krije zarobljenicu? - opet

će vani knežev gost.

- Njegova stvar, gospodine plemeniti. Nitko nije smio o njoj spomenuti ni

riječi, a sada je Marcela sve razotkrila.

- Tamo je i rimski poslanik, i njega su probudili.

- Šutite da ne probudite visoku ličnost iz Budima - dok napravo

jedino to želi postići. “

U svojoj sobi Vladislav sluša kako se govori o Gordani, < njenoj odaji u

kneževskom dvorcu. Gordana u dvorcu? Što to znači? I pošto je M vratima, otvori

i malo pogleda na trijem.

Svi su trijemovi rasvijetljeni. Razabire muške glave. Na otvor vratima stoji

ljepotica, visoka, jedra, uz nju kralj prepoznaje bar Pencingera.

- Daj mi brzo dugi haljetak - naredi kralj svojem sluzi.

Začas je bio u svojoj kućnoj haljini, zamotao se čvrsto, pokrio ćelav glavu

kapom od brokata pa je izašao na trijem.

U neposrednoj blizini stoji Petar Pan. Uvjeren da buka mora dopr jeti do kralja,

čekao je da kralj izađe. A sada se, tobože, strašno trgnuo | poklonio.

- Što je Petar Pan? - pita kralj lakrdijaše. .

- Izgubit ću glavu ako odgovorim. >- ,i. • •

v - Tko ti je to zaprijetio? " •:;.< ^ •

“ - Kaštelan, kraljevsko veličanstvo. • "

Tvoja je glava u mojoj vlasti. Reci što to znači?

ledva je dočekao da mu može ra/jasniti kako je ^ .onlana zarobljena

. /,st tjedana. ali .je zabranjeno spomenuti pred kraljem njezinu pri

sutnost. \

Odvedi me tamo - zapovijeda Vladislav.

S ushićenjem ode Petar ?an ispred kralja. .

Pencinizer se gotovo srušio od užasa, spazivši suhonjavu, pognutu

kraljevu pojavu u”blizini Gordanine odaje.

Nahladit ćete se, veličanstvo - šapće zabrinuto kralju. Gordana prepoznaje

kralja. Ka, ukupana stoji pred njim i htjela bi kriknuti od radosti. Dakle to

je taj visoki gost koji je stigao iz Budima? Zato su tajili pred njom i zato su

je u zoru htjeli maknuti? U trenutku joj je sve jasno

Duboko se pokloni kralju, pa mu onda prilazi bliže. _ Vaše veličanstvo i ne

sluti kako je i /asto srelo ovdje mene protiv moje volje”?

- Gordana, kako rte doSli ovamo?

_ Prevarom, vaše veličanstvo i /loćinom koji je izvršen u vaše ime. Svi su

šutjeli. Svi su osjećali nad sobom razgolićenu pogibelj. Barun Pencinger i

Franjo Ferenci gledaju se bespomoćno, dok Gordana nastavlja:

Molim vaše veličansi\ n da me sasluša. Uistinu se nisam nadao da ću vas sresti

pod takvim prilikama. Želim čuti sve.

Molim vaše veličanstvo, neka mi pokloni jedan sat da vam sve razjasnim i da se

potužim, ali, eto, uspavljuju me. Ona se jedva drži... Sada je kasno a čini mi

se da ste i vi umorni. Vrlo ste blijedi, Gordana.

Ovdje u ovom dvorcu počinili su zločin. Poslali su mi večeru u kojoj je bilo

otrova za uspavljivanje. U pravi čas odbacila sam jelo, ali osjećam težak umor i

snenost.

Vi ne znate što govorite, plemenita gospođo - upadne knez. - Nemoguće je što

tvrdite.

Ona i ne pogleda kneza, već se obraća kralju: Oprostite, vcličansuo stoje moja

neznatna ličnost zbunila vaš san. Ali tamo leži čovjek od kojeg sam se morala

braniti.

Da nadove/e Danijel. - Čuo sam zapomaganje plemenite gospode i pohitao da vidim

sto K Tamo leži čovjek: ne znam je li mrtav ili ranjen.

Moj kaštelan Razjasnit ću sve - naglasi ona, gledajući kralja. Kad sutra

ustanem, čekani vas Gordana i onda ćete moći kazati sve.

Ako budem imala priliku da se pojavim pred kraljem jer ima

ovdje gospode koja bi me nm Lila silom odseMi Kpm1 UMILI kn \ a. n, min o ako

usnem, a vama će kralju ispripovijedati stotinu laži da opravdaju m".ju otmicu.

161

266

- Odgovaraju mi svojom glavom svi. Naročito vi, gospodin" barune Pencingeru.

Želim sutra primiti gospodu. Jeste li razumjeli?

- Na zapovijed vašeg veličanstva.

- A sad idite, Gordana, otpočinite.

- Prije svega molim neka mi kralj odredi da me čuva rimski poslanik koji se

nalazi ovdje i uzeo me pod zaštitu.

Riječ rimski poslanik iznenadi Vladislava i on se okrene k Stjepku. Ne

prepoznaje u njemu nekadašnjeg paža, a i odviše je snen. Ali sadašnjq njegova

čast podsjeća ga na parnice u Rimu pa mu iskazuje svoju milost “ nekoliko

riječi.

- Ovdje se nešto dogodilo o čemu nisam ništa znao - veli kralj sutra ćemo

govoriti, a sada određujem da gospođu čuvaju moji poi danici, moja straža i moj

lakrdijaš - reče on, jer mu se Petar Pan upra ponudio svojim pogledom.

Ona se pokloni kralju i zahvali zadovoljna tom odredbom, a kralj idi na drugu

stranu trijema i ulazi u spavaonicu.

Ne može razjasniti zagonetku koja je dovela Gordanu pod ovaj kroVJ a nije htio

daje sasluša u to kasno doba noći. Odviše je snen, umoran od jela i dobrog vina,

ali gorljivo želi saznati što se s njom događa, zastoje tu zašto su mu tu večer

uporno tajili da se ona nalazi ovdje dok je toliko puta spomenuo njeno ime.

"Petar Pan stajao je tako blizu mojih vrata i govorio tako glasno;” Možda je

ipak htio da me upozori, ili je to slučaj? Bilo kako, nešto se rf njom dogodilo

kad sam je našao pod krovom svojeg nećaka."

Razmišljao je neko vrijeme o čudnom udesu što ga je doveo na put ljepotici koju

je htio okruniti kraljevskom krunom. I brzo je usnuo.

S druge strane trijema ostala su gospoda i sluge zbunjeni, užurbanf

zbog događaja u Gordaninoj sobi, dok je barun Pencinger izdavao naloge

slugama da ponesu Mladenčića u prizemlje i odmah bude ranarnika da mu

pruži pomoć. Pokraj nepomičnog stoji više gospode. Danijel se sagne kl

njemu i konstatira da nije mrtav. ;

- Bit će da je teško ranjen - naglasi markgrof. - Valja mu brzaj

isprati ranu i povezati da ne izgubi odviše krvi. _"

- Neka odmah probude liječnika - zapovijedi knez, gledajući;

Gordanina kaštelana. <

Gordana stoji po strani, odvraćajući pogled od kneza i ostale* gospode. Ali on

joj prilazi i tiho je zapita:

- Što se , zapravo, dogodilo i kako je on mogao k vama?

- Neka vam na to odgovori vaš kaštelan. On će najbolje znati. On ga je poslao s

porukom zbog večere - primijeti ona s ironijom.

- Bio sam uslužan prema vašoj milosti - opravdava se barun - a nisam kriv što

strasno ljubi plemenitu gospođu.

- Kako se sve to dogodilo, zar ste se morali braniti protiv njega?- pita knez

Gordanu.

- Sutra ću sve kazati kralju, a danas ne odgovaram nikome.

Svima je jasno. Ona se osjeća nadmoćnom, oslanjajući se na kralj*.

Nitko se ne usuđuje dalje ispitivati. “

Pošto su iznijeli Mladenčića iz sobe, gospoda redom odlaze, Peta/ Pan jedini je

/aostao i prišapne Gordani:

“- Ne ljutite se na “iiene. Morao sam haciu Ija^u na vašu krepost da otkrijem

kralju vašu prisutnost, a da ipak ne izgubim glavu. Ra/umijem - odgovori ona

tiho.

Onda Petar Pan pohita za ostalom gospodom koja su se razilazila trijemom,

raspravljajući o događaju. Marcelin čin sasvim je potisnut u pozadinu. Sve više

zanima ju okolnosti da je u C mala n ino i sohi le/ao k-, k o

ranjeni kaštelan.

Stjepko se za čitavog događaja držao u no/aoini, samo kad su ponijeli

Mladenčića. nastojao je doći u Gordaninu blizinu.

To mu je uspjelo kad su svi ostavili trijem. Vrlo zabrinut prilazi k

nilSidojženi koja stoji na pragu s\oje sohe. čekajući njega. S nekoliko riječi

obavijesti ga zašto je trunula bodež.

- A sad? upita on tiho? Ona ga pogleda ozbiljno:

Kad se osvijesti, moua.) bi izvršiti prijetnju.

- Ne. Gordana, pokajat će se, a možda i posve izliječiti.

Idi. Stjepko. svećenik si, moraju ti dopustiti da budeš uz ranjenoga. Ako se

osvijesti, nastoj ga dovesti do pokajanja i da ništa ne oda iz osvete.

Neću se maknuti od njega, a vi ležite na počinak. Nikad vas nisam vidio tako

blijedu skršenu.

Teško se honni s učinkom one večere koju mi je barun poslao da me uspava.

- Jeli ste od te večere?

Još sam u pravi čas prestala jesti, ali bilo je ipak previše. Bojim se, usnul ću

odviše čvrsto

Poslat ću po Petra Pana neka ostane na trijemu da bdije svu noć i nadzire

kraljeve pouzdanike koje vam je odredio /a : u\ ai . Evo ih, upravo dolaze.

Uđite u sohu i zasunite vrata, a ja idem k Mladenčiću.

Skupljajući posljednje snage, prijeđe Cioulana preko praga i zatvori se. Još je

osjetila kako se približava postelji a onda padne i ostane ležati nepomično u

dubokom olovnom snu.

Stjepko se požuri da urnu i Petra Pana kako će vršiti dužnost, a on se spusti

niza stube u potkastelanovu sobu u prizemlju.

LJ sobi je našao Penciugera. Franju Ferencija i potkastelana. Barun je uljudnim

riječima uvjeravao rimskog poslanika da bi trebalo slijediti primjer ostale

gospode pa se povući na spavanje. Ali Stjepko odlučno izjavi:

Ne smijete me spriječavati u dužnosti da ostanem uz smrtno ranjenoga. Neću se

maknuti od njega dok ga ne ispovjedim.

Možda se \i^ nikad neće osvijestiti.

I tada mi je dužnost ostati uza nj.

Barun se morao pokoriti dok su se liječnik i ranarnik bavili oko Mladenčića.

"68

OSKVRNITELJ

Sutradan, u zoru, stala su pred županovim dvorcem kola i čitava četa momčadi.

Natkrivena kočija stoji pred ogradom na cesti. Vilena se oprašta sa svojom

rođenom kućom. Tu se rodila i provela djetinjstvo, vedro i sunčano. I svoje prvo

djevojaštvo puno sreće i vedrine. Sa svakim se stablom i svakom granom napose

oprašta. Iza svakog stabla, iza svake grane proviruju vesela lica onih s kojima

je provodila dječje doba i dani odrasle djevojke. Među njima su likovi Jasenke i

Jelenka, njihove majke, Žarka i svih onih u Kuševićevom dvorcu gdje je

proboravila gotova polovicu svojih djetinjih dana.

Dok se svi vrte oko nje, spremaju za put, ona šuteći promatra svakif stvarcu,

svaku grančicu, cvijet, sve što je okružuje i sve ono što ju je okruživalo do

današnjeg dana. Promatra šuteći jer ne može progovoriti, odviše je duboka i

teška bol rastanka. Nije nikada ni slutila da bi se morala rastati sa svim stoje

tu oko nje i njoj tako drago. Ni prije tri dana, kad j* odlučila povući se u

samostan, nije ni izdaleka slutila da će je rastanak toliko zaboljeti.

Pa ipak je sama odabrala samostan i sada mora poći.

Pratit će je tetka i kanonik. Već je stigao u ranu zoru. Žu Berislavić povukao

se s njim u svoju sobu i moli ga:

- Nastojte, prečasni, da ne ostane zauvijek u samostanu. Ne samo pokuša tamo

sabrati svoje misli, srediti i zaboraviti boli.

- Neću je odmah zarediti. Valja se prije čestito pripraviti za zvanje. Dakle,

bude li za to vrijeme osjetila želju da se opet vrati k va bit će joj dopušteno

prije nego što položi prisegu.

Napolju su već bila spremna kola s Vileninim škrinjama, a momci si) sjedili na

konjima, dok je natkrivena kočija stajala pred dvorcem.

A usred vrata još uvijek stoji mlada djevojka, blijeda i žalosna, kao cvatući

cvijet koji su upravo otkinuli. Poput neba, modre oči zure u neizvjesnost pred

sobom. S ceste promatraju djevojku plemići koji su došli da se s njom oproste.

Žalostivi pogledi obuzimaju djevojku u haljini od modre tkanine. Glavu joj

pokriva plava lagana putna kapica, obrubljena crnim baršunom. Lagani ružičasti

ogrtač prebacila je tetka preko njenih ramena, a ona kao da to i ne opaža, već

gleda nekud u daljinu kao da bi željela dokučiti put kojim mora poći ili bi

željela saznati kako će joj tamo osjećati duša, hoće li joj ondje biti lakše,

jer sada, ovdje, svakog časa biva teže i jedva snošljivo.

Otac je izišao, prateći kanonika. Brzo se oprostio s njime i pomogao mu u sedlo.

Tada pristupi svojoj kćeri.

- Dijete, misli na mene osamljenika, a kad te snađe želja da me vidiš, šalji

glasnika. Doći ću.

Nije odgovorila, već je sagnula glavu i poljubila njegovu ruku.

- Idi, sestro - veli župan staroj gospodi - pa se što prije vrati.

Vilena se uspne u kočiju. Do nje sjedne tetka. Župan je ostao u dvorcu. Odlučili

su da otac ostane kod kuće jer se stadoše prenositi glasovi da se Lukavčani

spremaju na osvetu, a Draženić već okuplja momke.

270

? n dakle, mora osuti kod kuće da čestito dočeka svaku navalu. l>oeledić,

Arbanasić i Simumć već su se oprostili s Vilenom.

Samo nekoliko plemića na konjima opk< .li sada Vileninu kočiju da je

“^"povorka je krenula cestom prema Savi.

Jutarnje sunce pomolilo se iza zagrebačke tvrđave i natapalo

proljetnom toplinom brda, doline, polja i rijeke.

Duga povorka prati u vmiostan ljepoticu nad kojom je još prije šest tjedana

sjala sreća kao proljetno sunce nad pupoljkom. Spuštena pogleda. sjedi Vilena,

zaokupljena prizorima što su se odigrali posljednjih dana pred njom i oko nje.

Nejadikuje. već opi u/uje >ebe. Smatra kri\ccrn s\ojoj nevolji sebe. svoju

mladenačku nepažnju prema onima koji su joj bili dobri, nestašnost prema životu

i preveliko pouzdanje u stalnost sreće. Optužila se sama pred sobom pa je

izrekla nad sobom osudu vječnog

samovanja.

Stidjela se duboko u dusi. Sada se stidi pred sobom. Taj stid leži joj u prsima

kao sramotni teret. Od časa, kad je Jelenko pred njom položio Draženića. pogrdio

joj mladost, od onog je časa muči strahoviti stid. Kao

što se još prije toga izazovno ponosila ^ 1)ra/enicem i n|ego\om slavom, tako

sada potištena duboko pada pod stidom njegove sramote.

Čitav put raspravlja sama su sobom, promatra svoje grijehe i sudi im

Uz nju sjedi tetka i ne govori ništa, samo prolijeva suze nad nesrećom svoje

nećakinje. Ne govore ni riječi Tetka se ne usuđuje prekinuti nijemo

obračunavanje mlade nesretne djevojke Onda joj se potkrade usklik: Tko nam to

ide u susret?

Stara gospoda digne gln i promatra nekoliko stotina koraka pred sobom jahače.

Pojavili su se na cesti između šikare, podigavši oblake prašine. Vilenu ne

zanima ništa. Načas je digla vjeđe. Pred njih dolaze brojni jahači, mirno, očito

miroljubiv o. Ta okolnost ponuka je da se opet upušta u razmišljanje, ne brinući

se za jahače.

Oni se već približili, a Vilenina povorka kreće polaganije.

Strani su se jahači pred njendm povorkom razdijeliti i pojahali s lijeve i desne

strane u potpunom miru. Ali umjesto da nastave put, odjednom zatvore povorku s

kraja, sprijeda i straga, u duguljastom smjeru i zaustave se.

Što hoće.” primijeti Vilena zabrinuti glas svoje tetke. Djevojka pogleda

lijevo i desno. Neki stranci opkolili su ih sa svih strana u duljini od stotinu

koraka. To tek probudi Vilenu i ona se obazre prema kanoniku. Ali on je udaljen

i također opkoljen, pa Vilena pita svojeg kočijaša:

Što je? Zašto ne nastavljaš put?

-- Zaustavljeni smo.

- Tko nas zaustavila?

Ne znam. vaša milosti Vidim momke, a nikakvog vodiča. Možda s" nam nehotice

spriječili put.

Dolaze dvojica. To su vodiči - upozori tetka na jahače što su se Ponovo pojavili

na cesti.

Lijepa četa, ima ih harem šezdeset Moramo čekati - velikočijaš

m

II

- da nam samo sidu s puta. Žestoko kasanje konja skrene njenu pa/ n ju lijevo

kamo skreću glave i svi muškarci njene pratnje. Hitio je eestom onda sišao na

ledinu. Kad se našao u blizini kočije, uspne se na cestu

Pred njom se zaustavi jahač.

U prvi čas ga prepoznaje.

Ispod kacige gleda je Draženić.

- Gospođice Vileno, molim oproštenje što vaszausta\iiam i molim

•amo kratak razgovor u četiri oka.

.i". Kanonik se već približio i odgovori mjesto djevojke:

jj, - Sa mnom možete govoriti - veli on - a nju ostavite.

#}fc\- Samo s njom imam razgovor - veli Draženić odlučno. 1 o--Vilena ne želi da

se dugo zadržavaju i odgovori:

,R*- Istina, ni s kim on nema nikakva razgovora, osim sa mnom Dopustite, brzo ću

završiti.

Ustala je i sišla, dok t -l- ^"a sa ^v.la pa l. .-aja povede nreko ceste na

poljanu. ;

Ona slijedi bivšeg vjerenika. Mirna, sabrana i hladna.

Draženić je rumen i uznemiren. Pusti uzde i približi se:

- Oprostite, čuo sam da krećete na put. Još za mračne noći otišao sam naprijed

da vas dočekam.

- Čemu? i

?:K1*-d- Vaš vjerenik ima pravo nešto upitati u času odlaska.

•••i- Bivši vjerenik nema nikakvih prava.

"•-. •- Vi ste me odbili, ali ja se nisam pokorio, dakle, još uvijek ppjgjtoji

moje pravo i pitam: tko vas šalje u samostan? , . *

• “ - Sramota i grijeh. /j?, ;(t “•"

- Kakva sramota? Kakav grijeh? .;,: •, .-< ^

- Da sam bila vjerenica izdajice. ,\

- Opet izdajica. Vi ste bolesni od pojma izdajstva. Okruženi ste

krivim mnjenjem. ,

- Pojam izdajice već je davno riješen. Izdajstvo je najpodliji -m.

Ubiti se može iz osvete, bijesa, zarobiti od gladi i nevolje, ali i/uati s\oje

može se samo od podlosti srca. _•*

- Nisam izdao svoje, nego vaše. Ja smatram svojom domovinom Ugarsku, moj narod,

to su pripadnici moje majke. Hrvate smatram neprijateljima. A neprijatelje

smijem i moram izdati u korist svoje domovine i svojeg naroda.

To otkriće za nju je nešto novo. Začuđena ga sluša i promatra primjećuje:

- Narod vašeg oca čije ime nosite. Hrvate, njih smatrate ni jateljima. Mrzite

ih?

- Iz dna duše. Čini se da niste točno slušali moju ispovijed dvorcem.

Sjeća se svega i doziva u pamet sve što je predočio.

- Dakle, zato ste izdali Hrvate, narod iz kojeg potječe vaš otac yf. pripadate

narodu svoje majke?

- Tako je. gospođice. Za narod, za koji osjećam, moram izvršiti s" dužnosti,

dakle, i neprijatelja izdavati, lagati, hiniti svoju ljubav, hin*

istenie izazivati po\iercmedaseonda mogu njime poslužiti. Nijedna laž Huniba

nije dovoljno podlu a da ne bi bila herojsko djelo, da se nepri-! ik-lja/aviira.

zavede i prevari.

Licem joj preleti osjećaj groze. Odmah je to opazio i ne čaši joj razjašnjavati:

Vidim, zgražate se, ali uzmite sada obratno. Vi ste Hrvatica, iećate j jjuhite

svoj narod \K>i narod s koiini s k1 sklopili sa\e/ želi vas podjarmiti i

opljačkati. Nije h \aš neprijatelj" A koje moj nanui neprijatelj vašem narodu,

pa kad M vas vođe Hrvata odabrali da im iskažete velike usluue i uhodite

neprijatelia. kako hi \ asi Hrvati i/ iouu 17 VUK li koristi, šio biste"vi

učinili u tom slučaju”“

Primila bih zadaću kad se radi o mojoj domovini i mojim zemljacima u korist

domovine.

Eto, to sam ja učimo prema svojoj domovini Ugarskoj.

Vaša je domovina Hrvatska, otac vam je Hrvat.

- Ali majka nije bila i ja sam prihvatio za domovinu njenu zemlju. Dakle, učinio

sam samo dužnost, a ne izdaju, kao što biste to i vi za svoju domovinu.

Tom tumačenju ne može se pn. 11 \ u i Ona bi učinila sve ako bi mogla pomoći

domovini. A Draženić sada pita:

Zašto, dakle, nazivate izdajicom mene koji sam učinio ono što biste morali

učiniti i vi kad bi od vas to tražila domovina.

Začuđena, ustukii, .14 se on živo brani:

F.to vidite, tak je to bilo. Uzeo sam za svoj narod onaj kojemu pripada moja

majka. To mi je ona ulijevala u dušu. Sada je nastupila u mojem srcu druga

/CIKI. s njom i druga ljubav.

Vilena nepomično sluša, puna pažnje i nastojanja, da sve shvati i ne upada, ne

prosvjeduje.

Ta druga žena, to ste vi, Vilena. Sve što se odigralo oko nas i medu nama. sve

je moralo biti dok sam o t sin \iennao da ^mi divK l naivke Sada mi ljubav prema

vama, Vilena ulijeva opet vjeru da sam ipak dijete vaše domovine. Zato sam jučer

rekao: skrenut ću posve k Hrvatima, a samo ću se činiti kao da pripadam Ugrima.

Vilena, razumijte me, uzmite me kao svojeg uhodu protu neprijatelja Hrvata. Evo

vam moje ruke - veli mladić.

Ona ne prihvati, već se povuče korak natrag, a on je slijedi:

Gospođice Vileno. §to sam učinio, prošlo je, primite me opet natrag kao

izgubljenog sina. Osjećam, ne možete u dnu duše drukčile. Vi me ljubite.

- Ne. ne ljubim vas.

- Zašto onda idete u samostan?

- Da pokopam M,e,

- Ne dam se pokop . Nedam. HoćuživjetiuvaSemsrcu.Spreman ^am ostaviti domovinu

svoje majke za vas, prihvatiti dragu domovinu. LH”h,m vas i vaš sam rob.

Oprostite, ne želim dalje govoriti.

jed [lstup”° “e Wi7c nti° J" dohvatiti njezinu ruku, ali ona je povuče i an

korak nazaduje u stialui od onoga sto njemu lebdi na usnama. On

212

273

opet pristupi bliže i pogleda joj u lijepe modre oči. U toj se modrini gubi,

modrina raspiruje njegovu strasnu ljubav. Plamenim glasom sagne se njoj i reče

joj:

- U ovom času odlučuje se između tebe i mene.

- Već je odlučeno.

Ta njena izjava potpuno ga izbaci iz mira. Plane kao oganj.

- Ti misliš da je odlučeno? Ali ja određujem. Pogledaj kolika moja četa. Opkolio

sam sve i sad mogu učiniti što me volja.

•t* - Kad ne bi bilo pravde, onda bi to mogao. i - Ništa ne znam nego ovo:

hoću da ideš sa mnom pred oltar

Žestoko zaniječe glavom i odlučno odgovori: “i - Ne, ja idem svojim putem.

- Ja sam onaj koji siječem tvoje putove. Odgovori: hoćeš li sa mnoi dobrovoljno

pred oltar?

- Neću.

- Ne vjeruje tom odgovoru. Silom posegne za njenim rukama čvrsto ih stisne,

privuče k sebi i moli:

- Vilena, obećaj da ćeš biti moja žena. Smjesta kreni natrag u svi dvorac.

- Ne, idem svojim putem. Okrenula se i otišla na cestu, ali on pohita za njom,

uspne se na konja i dade zapovijed svojim momcima:

- Ne propuštajte povorku. Svi su oni moji zarobljenici.

Kanonik Benko nije se previše iznenadio. Okolnost kako je Draženić od početka

dao zaokružiti i njega i Vilenu i njihovu povorku jasno mu je očitovala

Draženovićevu namjeru. Oštrim glasom zatraži sada od njega razjašnjenje:

- Kojim pravom zaustavljate županovu kćerku i mene, kanonika zagrebačkog

Kaptola?

- Ponajprije tako hoću, pa i mogu.

- Dakle, pravom samovolje i pravom sile.

• - Kako god to nazovete, svejedno je. Želite li možda okršaj? "lu - Neću

ni pokušati da uzalud prolijevam krv, ali ću se potužiti hrvatskom saboru. “•

- Mene se ne tiče vaš sabor.

- Nekad ste se klanjali tom saboru.

- Svejedno je što mislite. Sad nemam kad raspravljati. Preda mnom je važan

posao. Dakle, okrenite natrag - nalaže on Vileninoj povorci.

I nije se moglo drukčije. Moraju se vratiti. Vilena je šutjela. Drugo joj ne

preostaje. Kanonik joj se približi da čuje što pobliže o njegovim namjerama.

Saopćila mu je sve što joj je rekao na ledini.

- Iz svega se razabire da neće da idete u samostan i vraća vas kući. On to nema

pravo. To će se sve razjasniti kad stignemo u Turopolje. Banderij će obraniti

županovu kćerku.

- Zbog mene turopoljski banderij ne može proliti krv. Bolje da podnesem žrtvu i

ostanem kod kuće.

- Time će vaš odlazak samo odgoditi. Sad ću vas vratiti k ocu, a

krenuu u Zagreb na Kaptoli podići tužbu kod kralja. Nemajte brige. v>na već se

sada pokorite dok ne stignemo k vašem ocu.

Opet je sjela u kočiju Draženić je stao na čelo povorke i vodio. Mi-covi su

momci jahali pored Vilenine povorke, opkolivši je sa svih -tr ina Odredio je da

budno paze da tkogod ne umakne i pohita u Turopolje da ja vi što se doeodi h”. \

Kieali MI “-enatra;” nuMoni eesinm Put h ic vodio ravno u Turopolje. Svi su se

mirno pokorili Draženićevu nasilju U kočiji su sjedile obje žene. Stara gospoda

primakne usta Vileninim ušima i šapne joj:

Zapravo smo sret no prošle Bojala sam se da će biti gore. Vraća te opet pod naš

krov, a tko zna /asto je i> dobro.

Nakon sata vožnje najednom se povorka zaustavi. Vilena i njena tetka opaze da je

Draženić poredao momke i približava joj se:

- Molim vas. gospođice, siđite. I gospođa tetka. _ Zašto da silazimo? - pita

ona.

- Stigli smo do drvene kapelice Nitko ovuda ne prolazi, a da se ne bi pomolio.

Mislim da ćete i vi to učiniti.

Začudila ih je ta primjedba. Vilena pogleda, pitajući svoju tetku.

_ Potrudite se, gospođice Vileno, veli on uljudno.

Što da radi”.” Svi su u njegovoj vlasti i-svi se moraju pokoriti.njegovoj

zapovijedi, l obje su žene Slile.

Kanonik gleda pozorno što se događa. Draženić sjedi na sedlu i određuje. Vilena

i njena tetka stigle su pred drvenu kapelicu i okrenule se prema kanoniku

Opazile su da i on silazi sa sedla. Dakle, Draženić je i njemu naredio.

Čudne li zapovijedi da silazimo - veli gospođa. Obila/i me strah. Njegova

namjera ne može biti poštena niti ona kad nam zapovijeda da idemo u 1\ apeli e n

Ušutjele su jer se Draženić do\ uljnu približio.

U njegovu nastupu nešto je osorno, silovito. Ustobočio se i ošinuo Vilenu

pogledom.

-- Prečasni gospodine, pred vašim licem pitam još jednom ovu gospođicu, hoće li

dobrovoljno sa mnom pred oltar?

- Rekla sam gospodinu Di a/euieu da me put vodi u samostan.

On krene prema kapelici i otvori vrata.

Zebnja obuzima Vilenu, tetku i kanonika. Svi troje su se pogledali. Okrenuo se k

njima i osornim gordim glasom zapovijeda:

- Vileno. ne pomaže ništa. "Neee^ dobru\oljno. a ti ćeš poći za mene na

zapovijed.

- Nitko mi to ne može zapovijediti.

- Prečasni. odmah ćete me ovdje vjenčati s njom.

Svi su protrnuli. Sad im je jasni - Atsto ili je /austavio pred kapelicom Vileni

se magli Nitko je ne može obraniti. U Turopolju ništa ne slute. Pustom cestom

nitko ne prolazi. Plaha i prestrašena, pogleda u oči kanoniku, očekujući od

njega riječ nade.

AH i Benko osjeća da je predan oružanoj snazi mladog čovjeka. Njegov nastup ipak

ne izražava nimalo straha. Mirno odgovori Uraženiću:

275

- Ako ona neće da pode za vas, ne mogu izvršiti vašu želju. J

Bijesnim koracima pristupa kanoniku: 9

- Vi ćete me ipak vjenčati pod oštricom mača na vašim prsima? Upamtite: ne

prezam ni pred čime. Pregazit ću vas jednim korakom.

Blista mu iz očiju, a glas mu sipa plamen prijetnje kao da već ubija. Zahvatilo

ga je bjesnilo protiv kanonika koji mu se upleo u sudbinu.

- A ja, gospodine Draženiću, neću prezati ni pred vašim mačem. Uostalom, vi

biste skupo platili moj život i opominjem vas u ime muževne časti: odstupite i

pustite ovu djevojku da ide svojim putem.

Sav se užario, oči mu blistaju i plamen mržnje sipa prema kanoniku:

- Prečasni, vi sada stojite pred zamjenikom bana koji će vladati ovom zemljom.

To želi onaj koji ima svu vlast.

Ironičnim smješkom, ali mirnim glasom odvraća kanonik:

- Ako ste ikada zasanjali ovako isprazan san, vi se sada probudite jer znajte:

nema čovjeka koji stupa ovom hrvatskom zemljom, a da ikada privoli da se vama

dade takva vlast. A nema u Budinau čovjeka kojemu bi mogla pasti na um takva

luda misao da vas postavi na mjesto zamjenika bana Berislavića.

- Neće proći ni mjesec dana i vidjet ćete me u Zagrebu usred tvrđave na tom

časnom mjestu.

- A ja vam se mogu zakleti: neće vam ni otvoriti vrata tvrđave, kamoli dopustiti

da sjednete u središte bilo na kakvu stolicu, moj gospodine. Vi bulaznite i ne

znate što govorite ni Sto činite.

- Upamtite što ste mi sada rekli jer to morate kruto platiti.-u

- Svaki svoj dug plaćam čestito. Pripravan sam i za ovaj. HO J , - Dakle,

nećete me vjenčati s Vilenom? V - Ne, plemeniti gospodine.

Vileni je odlanulo. Draženić ne može provesti svoju namjeru. Ali što će učiniti?

Hoće li je vratiti u Turopolje ili ne?

Nastojala je prozrijeti njegovu nakanu i promatra pomno njegov pogled i njegove

kretnje. Jedno i drugo pokazuje da mu se raspoloženje sve više raspiruje. Kao da

je munjeviti oblak, a bučna grmljavina njegova glasa navješćuje strašnu oluju.

- Prečasni gospodine, budući da ste me jučer izigrali, htio sam vas sada kazniti

time da me baš vi vjenčate s Vilenom. Ali vi biste dopustili da vas ubijem, ali

me ne biste vjenčali.

- Dobro pogađate, plemeniti gospodine Draženiću.

- Da, gospodine - smije se on zlurado - pogađam. To pogađao i ove noći kad sam

mislio: neće on popustiti. I baš zato što “ nećete da učinite ono što ja želim,

pobrinut ću se za drugoga.

I pozove svojeg četovodu.

mu

Prestrašena Vilena gleda kako četovoda dolazi i sluša kako Draženić zapovijeda:

- Požuri se. Tamo straga je moj pop. Neka odmah dođe. Kanonik, Vilena i njezina

tetka zure u Draženićevo zlobno Podbočio se rukama o struk i zlobno se smije:

- Na sve sam mislio, moja vjerenice. Bilo mi je jasno da tv kanonikova glava

neće tako lako popustiti. Prije će kamen omekšati i

pristati. Zato sam doveo sa sohom drugog popa koji će i/vesti ono St°J

svi”s^siujeli: Ona je "mrtno blijeda, kanonik zamišljen, a tetka blizu

nCSVS-ižcnić ih promatra s užitkom. Onda dozivlje Vileninu pratnju i svoje

momke. Svi sila/c s konja. Draženić ih ogledava, odabire oko

dvadeset momaka i određuje”

_ Vi ravno u crkvu, a vi na sedla i opkolite drvenjaru. Nitko nesmije uteći ili

približiti se. Dok su oni drugi odlazili u kapelicu, on se okrene kanoniku i

Vileni:

Svi ćete dana. biti moji gosti u šumskom kneževskom dvorcu. Čeka nas tamo

svadbeni objed.

Lice mu sjaji, a oči plamte: ...

- Jeste li čuli. lijepa moj.. - “creniće”1 /a sve sam se pobrinuo ja, dok svuda

te stvari obavljaju majke i tetke lijepih vjerenica.

Djevojka šuti, kanonik ne odgovara, a tetka trne.

U drvenu kapelicu ula/e momci da budu svjedoci na vjenčanju.

Najposlije se približio stari svećenik ucrnoj”halj! Nijemo se poklonio kanoniku,

a u pogledu mu plaho pitanje i neizvjesnost. Vilena je odmah prepoznala župnika

iz Plesa. Bude joj odmah sve jasno. Draženić gaje silom dovukao ovamo kad je s\e

to zasnovao. Odmah je našla potvrdu svojem zaključku. Draženić objašnjava

župniku:

To je. evo, /adaća koju sam vam namijenio kad sam vas pozvao da me slijedite.

Vjenčajte me s ovom ljepoticom.

On još nije dospio odgovoriti, kad se već oglasio kanonik Benko strogim glasom:

Upozoravam vas: nisu obavljeni nikakvi crkveni propisi.

Smjesta osorno i grubo prekida mladi plemić:

- U kapelu. Svakni čekaju.

Ne može vrijediti brak dok niste udovoljili propisima.

Briga mene za vaše propise. Hoću da se vjenčam da ona bude moja zakonita žena To

hoću. Razumijete? Ako me ne vjenčaju s njome, uzet ću je za Ijubovcu. Tako je.

Prihvatite moju ponudu da mi bude zakonita žena.

Ne smijem dok niste ozvani -javi se župnik.

To će se učiniti poslije vjenčanja.

-- Ne može i ne smije

Mora, jer ja hoću-viče on blijed i diže ruke, prijeteći, a župnik ga opominje.

Rekoh: izvršite prije propise, onda ću se odazvati. Taj otpor razdraži ga do

vrhunca Povuče mač. Svi su prottmili. Žene su koraknule natrag. Kanonik pohita

k njemu, ali Draženić je već nasuprot župniku i naoštreni vršak nuća spusta k

niesnnn \ratu.Svecenik blijedi, ali se ne predaje

Hi me vjenčaj, i h ću vrSak mača zarinuti u tvoj grkljan pa ga izvući 11

zatiljku.

Oštrica ga bode. Tog časa on je samo jadni nesretnik, silom sputani

eovjek. "

276

i, - Hoćeš li me vjenčati, ili... >jfi."i/"i.-".”J/is; . •- •

- Ho - ću - - hoću! T>i"-.-

Draženić skine oštricu sa župnikova vrata.

- Tako, ipak će biti ono što ja hoću. Jeste li sada vidjeli, prećasni gospodine?

- okrene se Draženić Benku.

- Vidio sam i čuo stoje sila, ali što će biti gospodine Draženiću, kad sila

jednom ovako prisloni oštricu na vaš vrat?

- Ne nadajte se tome. Bit ću jači od svakoga jer je sila u mojim rukama.

Vi lena ga pogleda pogledom još v " jl i -

- Sad mi je posve jasno zašto ste tako lako vršili službu Najednom ga mine

osorna grubost, izgubi hrabrost da i> ^u\ nasilni čin. Obuzima ga slabost,

malodušnost. Čini mu se da nikad svladati otpor koji se odražava s njenog lica.

Upita blago:

- Vilena, što to činite sa mnom?

Vi lena ga pogleda pogledom u kojem on prozrijeva da se u \ u. ženu.

potpuno okrenula od njega. I odgovara mu hladno kao neprijatelj, "j

- Gdje vam je zastao um kad ne možete shvatiti da ne mogu

drukčije? ^

On šuti, promatra je sve pomnije, pozornije, a gordost ga ostavlja i

klone. Htio bi kleknuti pred njom. A

- Vilena, ljubljena, zar nisam ja taj koji vas obožava, kojeg odlikovali tako

milim i nježnim pogledom u kojem je bila ljubav? Vile zar moje srce, moja

mladost, moja vanjština, nisu isti kao prije?

- Ništa više nije kao što je bilo prije.

Pokušao je djevojku gledati plamenim, vrelim pogledom kao nek ali razočarano

uskiikne:

- Više ne obaraš oči dok ja pun čežnje gledam u tvoje zjenice?

Plave oči kao da nikada nisu sjale ljupko i milo. Gledaju ga hladn ledeno i

navješćuju daje srce ove djevojke za njega zamrlo. Zapravo, ov" je časa stekao

to uvjerenje i opazio da nema više nade. I baš zato pruža ruke da spasi sebi

ljubav. Još ne zna kako, ali pokušava sve. I usklikm

- Vilena, da sam povješao pola svijeta, vi biste me morali ljubiti ato ste me

ikad ljubili. Vaše srce nije nikad bilo moje, samo vaša mašta, vaš" očekivanje,

vaša želja da budem junak vašeg naroda, samo ta želja pripadala je meni, nikad

vaše srce. Sjećaš li se koliko sam puta začuđen stao pred tobom jer me nešto

opominjalo da ono što to osjećaš za mene nije ljubav, nije ljubav djevojačkog

srca.

- To bi mi bila jedina utjeha.

- Jedina bi bila tvoja utjeha da me nisi ljubila? . ,

- Jest. Samo bi me to moglo ispričati pred samom sobom za osjećaje j koje sam

gajila prema vama, jedino da je sve bilo samo zanos mojeg umovanja kojim sam

okrunila vašu glavu i uresila vaša prsa.

To u njemu raspaljuje ljubomoru, taštinu, muški ponos i odbijenu strast.

- što je svrnulo tvoje oči k meni? Reci, govori, priznaj!

- Uvjerenje moje lude glave da preda mnom stoji muškarac po-Stenja, viteške

časti, muškarac koji će biti osloboditelj moje domovine.

278

On ispru/i ruku za njenom rukom i povuče kao da će joj istrgnuti

l”.kat i zapilji u nju o.

“ Koga s., dakl ._ : Tko je taj?

To je iznenadi. L očima joj se izrazi čuđenje pa se odmah zamisli, ali slegne

ramenima i odgo\oil prostodušno:

Ne /nam. nikoga, koga bih ljubila. Nikoga.

Ali Draženić porumem. a uu MJ, .U daljini se pojavi zamagljena slika glave,

crnokose, kuštrave, suhonjavo tamnoputno lice i crne oči u kojima neprestano

titra zluradi po>A-d Još jače uhvati njenu ruku i strese

je:

- Ja znam koga " Jjubila. I sada ga ljubiš. Ona zaniječc glavom, istrgne mu

ruku i odgovori:

- Ne /nam nikoga i ne osjećam n”“ i, već samo jednu želju da se za mnom što

prije /atvore samostanska vrata.

Njegovo se lice počelo tr/ati /lemce se suzile, usta mu se otvorila, u prsima mu

plamen:

- Sad /nam tko je Jest. Jednoga dana, kad sam te vidio s njim u vrtu kako

povjerljivo čavrljaš, kako nm i c M “ , iskrsnula je iz dna duše crna sumnja. I

nikad me v išc nije ostavila. Gdje god sam bio, daleko ili blizu, svuda me

grizla sumnja svuda me podmuklo opominjala:

"On joj je u srcu", /av ukao se onamo kao pu/ u kuću. Ona ua ne vMI a ipak je

tu.

Tko”.” pita ona začuđeno. Jelenko Kuše\ n

Vilena ravnodušno sluša. Njezina šutnja ga podjaruje i on još više plamti:

- Njega si ljubila već tada kad sam ja došao. Ali on je bio nitko i ništa i zato

si prionula k meni.

- To je laž. Poludjeli ste Njemu je pripadala moja sestrinska sklo-

nost.

Ja sam je prozreo, dokučio,

- Zgodne riječi da IIIIITU već u početku.

Da ste to opa/ili i da je bilo tako, onda biste se bili okanili.

- Ne bih jer se nisam mogao okaniti. Baš ta ljubomora prema Jelenku još je više

raspirila n “ “ , želju, svaku misao moju i svaki kucaj srca da tebe otmem

njemu, otkinem potpuno od njega, raskinem vc/u što te vezala s njim od

djetinjstva. Da, ja sam je raskinuo. Samo ja. Zar nisam stalno govorio kako ie

on m tko. ništa, kako je zamišljao da će sv”ojesiromaštvo zakrpati danas-Mim

l\o;nn nm, i/om"1 \i • __ •";> kako se Jelenko prilijepio uza te da bi svoje

ništavilo obasjao svjetlom tvojeg roda”“

Morala je priznati sama seni da KIIOISKI hilo < k o, ali nije od go varala Jer

je on plamtio sve u\nm vatrom:

, . Otrov svoje ljubomore sipao sam u tvoju dušu, jedva sam te

"iotuio da Jelenka i/hai K i/ kuće l /mučio sam se dok sam uspio. A kad

. .

da se protiv mene nije urotio sivi oklopnik i

ga više nije bilo, ti si ga gotovo mr/ila. a ja sam ostao nohalmk. I bio bih

ovijeka uživao svoje plodove da

79

""-•o u obranu tog lupe/a

- Nemate prava nabacivati se pogrdama na Kuševfa. ““•” ^ U lice mu sjevne munja

bjesomučnosti i vikne nad njonft.”,” “ )(H

- A zašto nemam prava?

- Jer je on poštenjak, a vi čovjek bez časti. “

Žuč ga opet prelije, usne mu drhte:

- Dakle, ljubite ga?

- Samo ga branim jer mi je to dužnost.

- Dakle, taj lupež sada je junak u vašoj maiti kao Sto sam nekoć bio

*?

- Nije ga moja mašta učinila junakom, već on sam svojim djelima.

Zamaglilo mu se pred očima. Te usne koje su nekoć slavile njega, Draženića, sada

hvale njegova smrtnog neprijatelja, onoga koji ga je razotkrio, obeščastio.

Njega, Jelenka Kuševića ona slavi okom u oko njemu.

To ga udara, razdire, ranjava više negoli njezin dosadašnji otpor. To pokreće

svaku žilicu njegova tijela, pokreće svaku kap njegove krvi, stavlja u pogon svu

njegovu zloću. To rasplamti ljubomoru do vrhunca.

Ne, ona ne smije više prozboriti nijedne riječi obrane. Ona više nikad ne smije

prozboriti nijednu riječ pohvale Jelenku Kuševiću.

Sada je svršeno. Sad pada njegova odluka. Nikad neće pustiti Vilenu.

Ona je njegovo vlasništvo. Ne da je iz ruke pa dogodilo se što mu drago. I

pogleda joj u lice nekom luđačkom bjesomučnosti, i ustoboči se prede

njome kao gospodar: id

- Dosta je razgovora. Slijedite me. l

- Kamo me vodite? “ “ “

- Ne odviše daleko. Ima ovdje blizu župnika koji će me pra^|

oštricom mača vjenčati s tobom pa i tada, budeš ti prisegb na sva raspela

svijeta da me nećeš. “"

- Svakog ću puta odgovoriti ne.

- Nije me briga što ćeš ti odgovoriti ako ja velim da. Više nema o drugome

govora. Dosad je govorilo moje srce, sad govori tvoj gospodar. Zaboravila si što

sam ti danas otkrio. U Budimu je odlučeno: Slavimir Draženić bit će gospodar u

Hrvatskoj. Samo ja. O tome se već radilo od početka. Ako tvoj ujak ban

Berislavić ne pogine na bojnom polju, svrgnut će ga Budim, a mene postaviti na

čelo ove zemlje. Svi će biti moji sluge. Svi se moraju pokoriti mojoj volji. Sva

ova tvoja čeljad što se ovdje razmeće nekim svojim pravima, svi će slušati mene.

Još danas ću se vjenčati s tobom. Kunem se. Ne puštam te više iz svojih ruku.

Moja si zauvijek. Silom, ili milom. Nitko ti ne može dati sjaj, bogatstvo i čast

koju ti pružam ja. Bit ćeš moja žena, bit ćeš banica.

- Radije ću biti služavka.

Izrekla je to snagom i bijesom od kojega se on potrese. Izobličen pita on,

glasom punim neke jeze:

- Što si to rekla? Što? Radije bi se ponizila do crne zemlje, do služavke nego

li bila moja žena? Možeš li to opetovati?

- Mogu.

Načas mu se zaustavila svijest. Skamenio se kao da je mrtav. Ne

osjeća ništa. , ,, ., ,•”,.;,<, .t* i v.

280

l o |c trajalo samo jedan ća Odmah je zatim zakolala u njemu krv, zaigrale sve

zloće, zavitlala olujj i munje sijevaju na njegove zjenice, a iz otvorenih usta

dolaze riječi kao gromovi:

Odabrala si svoju sudbinu. Neka ti bude, gizdava kćeri župana. Budi ono što si

odabrali.

"Što kani?" pita se ona, promatrajući izobličenog čovjeka, dok on nastavlja svoj

pakleni smijeh i dozivlje četvoricu svojih momaka.

Smjesta su pojaha k njemu. A on im zapovijeda: Sa svake stran, ovoj djevojci

po dvojica.

Momci slušaju pokorno. A Vilena osjeća da je nekud vodi u vezi • njegovim

riječima.

Prihvatite uzde njezina koma i \<MI;, ,. Budno pazite da ne side.

Ona mirno podnosi /apovijedi. ne trepnuvši okom.

- A sada. momci, svi naprijed Ovi lupeži koji su je pratili mogu se

vratiti svojemu gospodaru i ja\iti mu Ja sam njegovu kćer poveo sobom

jer joj je draže da bude služavka nego iru-u i Ispunit ću joj tu veliku

molbu. To recite i kanoniku pred ci k\om lorm ,i,n.,- Neka Županu

odnese veselu vi jesi.

Vilena ne promijeni izražaj lica. Mirno pušta da je vode. Ne može dokučili što

hoće s njom kad veli da će |oj i spumii /\vu >i. bude lu/avk.i,., ipak se ne

boji.

Ona osjeća odlučnost i hrabrost. Sva je izmijenjena. Ne osjeća više nikakve boli

zbog sramote koju je doživjela ovih dana pred dvorcem svojeg oca. Sve je sad

nestali”. OMIH n\u<j o>\jeka, koji ju je htio prisiliti i silom iznuditi od

župnika da ua s njom vjenča. Sad je u njoj sve ledeno, mrtvo, ali od važno. Kao

da ^- pu”UL1; ;ui u pcaim. Na-M -”. M” i [M ai > >ri"i što dolazi. Ni tuge od

onoga Sto je bilo ni žalosti od sramote koja se prosula nad njenim domom. Ni

suze za srećom što ju je zauvijek ostavila. Zaboravila je gotovo da je žena čiia

K1 L-a M -,;ula u pi>“.”iivir Ništa sada ne misli jer osjeća u sebi neodređenu

ali jaku snagu koja hrabro ide u susret odmazdi okrutne sile.

Mirno jaše. dok drugi vode nje/ma Lmja Hrabro promatra kako je povorka okrenula

Hnjerom koji vodi u šume Brandenburga. Draženić zapovijeda momcima gordim

;ji.isom svemogućeg gospodara čije je srce prepuno zla.

Pa ipak Vilena ponosno diže glavu kao da su momci koji je vode njezini podanici.

Kći junačkih Berislavića ne poznaje straha.

ZASTAVA OBRANE

Dva jahača jferu ae kroz preguste starodrevne turopoljske šume.

ji jedva prolazi.- korakom, dok "ni na/lii\ i > promatrani MaHa. okreću Poglede

k suncu i ravnaju svoj put.

Ako zalutamo. gospodine Arbanasiću? pita Cvjetko Šimunić

zabrinulo.

- Ravnam se točno po uputama sivog oklopnika. I njegov mi je sin

ponovo razjašnjavao kako ću naći njihov tajnoviti dvorac. Valjda ipaj

neću promašiti.

• n - Sigurno se kod njega nalazi i Jelenko?

- Uvijek je bio s njim, bit će valjda i sada.

- Što će reći sada kad dozna kako je Draženić došao u županoi dvorac da ponovo

zatraži Vilenu.

- Ne smijete mu reći da je Pogledić prije polaska u samostan ponudio Vileni

svoju ruku. Bilo je između Jelenka i Pogledića prij" žestokih okršaja zbog

djevojke.

- Dakle, i s njim se tukao?

- Više nego s drugima. Jednom je Pogledić gotovo stradao o< Jelenkova bijesa. Ne

smijemo ga podsjetiti na to.

- Županova kći mnogo je skrivila našoj slozi, gospodine Arba-nasiću.

- Skrivila je što joj srce nije odvraćalo ljubav Jelenku. Da je njegi odabrala,

nikad Draženić ne bi dospio osvajati kćer našeg Berislavića^ Nije to mala stvar.

Svi su Berislavići bili junaci, poštenjaci, ginuli su na bojnom polju. Baš su

plemenito ljubili svoju domovinu i strahota j< pomisliti da je taj izdajica

bacio pogled upravo na djevojku koju je župan odgojio u duhu slavnih junačkih

Berislavića.

- Da-potvrdi Cvjetko. - Da nije bilo te hulje Draženića, Jelenkc ne bi bio sve

to prepalio i mi s njime zajedno. Nikad ne bismo pali l sumnju koju on neće

nikada zaboraviti. Zapravo je uvijek bio dobar dru§ to moramo priznati.

- Tek kad je počela u njemu plamtjeti vatra ljubavi prema Vileni promijenio se,

stao izazivati, razbijati. Danas svatko od nas mora priznati daje Jelenko

spasio, ne samo nas ovdje u Turopolju, nego svu našu zemlju, od te životinje,

što se skrivala pod crvenim oklopom. Koliko bi zla nanic svima nama.

- Najviše me zanima kako će Jelenko primiti tu vijest?

Tu su prekinuli razgovor. Njihovu pozornost zaokupi neka visoka

guštara pod kojom su se zaustavili. Gusto trnovito grmlje zastire drveni^

ogradu. i

- To je kao tvrđava - upozori Šimunić. - S one strane pod gustim; j krošnjama

drvena ograda. Mislim da smo na cilju.

- Sad ćemo napokon upoznati sklonište Jelenka Kuševića i njegov" zaštitnika. Ali

kako prodrijeti živicu od trnja. gospodine Arbanasiću?

- Odmah ćemo vidjeti. -j

Mladi plemić zazviždi. Mnogo je puta opetovao dani mu znak. Kad]

se s onkraj živice zvižduk odazove, a muški glas upita: “

Tko je tamo?

- j

Glasnici iz Turopolja.

v - Lozinka?

;>,< "Izruči nam, pravdo, neprijatelja!"

“

- Dobro, pridite ogradi od trnja desno pa stanite kad ja zazviždini.

- Ovi su dobro skriveni - primijeti Arbanasić pa obojica učiniše kako im je

zapovjedio nevidljivi muškarac. Kad ih zvižduk zaustavi, stigli

pred nisku živicu, preskočili je i našli se u široko ograđenom prostoru SU)d

krošnjatim drvećem. Snažni momak ih vodi. Ne vide pred sobom irui”o osim visokih

stabala s ogromnim krošnjama. Neki mali drveni lornjić viri negdje kn vrhove

stoljetnih hrastovih stabala kao da lebdi u

Kad se približiše. opaze stari drveni dvorac. Svuda okolo mir kao da

nema žive duše.

Vodič ih ponuka da ga slijede.

U drvenom dvorcu u prostrano] sobi veliki stol. Po njemu jerazastrta modra

tkanina. Nad njom se sagnuta crnokosa Jasenkina glava, dok joj spretne ruke

hitro šiju tkaninu. Do nje stoji Gordanin sin i čvrsto napinje modru tkaninu da

hi djevojka lakše M!;I Uz prozor dva mladića noževima gule koru s drvenog štapa.

Jedan je od njih plavokos, drugi visok, smedokos. tamnih očiju,

Dva svijetla oka i dva tamna jednako pogledavaju Jasenku.

Napokon plavokosi reče:

Gospođica Jasenk.i ee nas prestići ako ti, Vojko, ne požuriš - i pogleda svojeg

smedokosc^ di u-M L i u oči još uprte u lijepu djevojku.

Jasenka ne diže oka sa svojeg posla i odgovara plavokosome:

- Moj mladi pomocniV, je spretniji negoli vi, gospodine Mladene. Mladen

nasmiješeno odgovori:

Meni ide br/e, ali mojem drugu zapinje. Junak je na konju i na maču, a na poslu

šeprtlj;i

- Mladene. ne dam grditi svojeg osloboditelja ukori Jasenka plavokosog mladića.

Smedokosi osloboditelj uzdahne nekako žalosno:

- Velika je moja bol, gospođice Jasenko, što ne snujem primiti vašu hvalu. Ja

sam bio s vama u šumi grub, drhtali sie prcu,i mnom, otimali se, mislili steda

sam lukuvučki razbojnik. Zapraše. \aš o->li->boc.!iic1i n "c nil”ko drugi nego

Damir.

Dječak pogleda pristalog mladića ponosito, ali ipak ne uzima sebi ponuđenu

slavu:

- Ja sam vas samo. uputio što ka n 11 ucić s gospođicom Jasenkom ali kad jednom

odrastem, onda ću i ja moći osloboditi gospođicu.

Tko zna koga ces* ti oslobađati - nasmije se Jasenka.

Najprije svoju majčicu Recite, gospođice, kad ćemo je osloboditi " Lukavca? Već

sam dva dana kod vas. ;i niikn ne spmiimie nm”u m a ići c u

Baš sada ivjjećaju Jelenko i gospodin sivi oklopnik o tome. Pou/daj se. mali

junače, u mojeg brata. Sto je on obećao, to će izvršiti. Ali "laj: da se tvoja

majčica spasi, treba mnogo više lukavosti negoli bojnog maca. U Lukavac se mo/c

samo lukavštinom.

Majka mi je kazala da će izići već nekoliko sati poslije mene. Morali bismo

poslati u Brezovicu da čujemo.

Kad bi tvoja majka bila na slobodi, već bismo to znali. Kanonik

282

L

Benko i župan javit će nam odmah ako se tvojoj majci posreći da iziđe na

slobodu.

Vrata se otvore. Ulazi Jelenko, ogleda se oko sebe i veli: • -: - Kad ćeš,

Jasenka, dovršiti.

- Već je gotovo, ali njih dvojica oklijevaju. 1,0 >. Brat se okrene k drugovima,

polagano im prilazi i šapne:

- Vaše su oči uprte više u Jasenku nego u posao. Pazite, neću biti kriv ako

uludo izgubite srca.

I smedokosi Vojko i plavokosi Mladen smješkaju se, a ipak su lako porumenjeli.

- Neću da ovdje imamo ljubavne uzdisaje nego junačka kreševa, dječaci, upamtite

to - upozorava ih ozbiljno Jelenko. , Vojko se uspravi, digne očišćeni štap

i predaje ga Jasenki. “

- Evo, gospodarice, svršeno je. "*

- Kakva sam ja to gospodarica?

- Moj otac proglasio vas je gospodaricom ovog dvorca, a mi va#1

slušamo i podvrgavamo se vašoj vlasti. “

- Kakva muka gospodariti čitavom kućom muških. Ali jao onome4

koji mi uskrati posluh. -

- Dobro započinješ svoju službu, sestrice - smješka se Jelenko,

prilazi joj i pogladi joj crnu kosu. - Ovdje u našem dvorcu potpuno si

sigurna. ;”

- Misliš da lukavački psi neće nanjušiti ovaj dvorac?

- Nemoguće je gospođice - odgovori, umjesto Jelenka, Davorov sin Vojko. - Moj

otac krije se ovdje već godinu dana i nikada nikome nije zapelo oko za ovu

pustoš. Ljudi su već zaboravili na taj napušteni dvorac gospodina Damira. Kad ga

nisu pronašli do sada, neće nikome zapeti oko ni odsad.

- Osim, ako ne naslute kakvo blago sada čuvaju ove stijene - veli plavokosi

Mladen i pogleda preko stota Jasenku.

Kao da nije ništa čula, digne tkaninu sa stola i pruži je mladićima:

- Evo, navucite zastavu na vršak drška, ali čvrsto. A baš je lijepa. Reci mi,

Jelenko, zašto si baš odabrao modru boju, modni kao nebo? Slegnuvši ramenima, on

se smješka:

- I Turopolje ima modru boju, a meni se baš svidjela nebesko modra. Svatko ima

svoju boju.

- Istina je. Ja volim ružičastu - veli Jasenka.

S trijema uđe momak i javi da su stigla dva turopoljska plemića i nose

važne vijesti. (

Jelenko odredi neka ih brzo uvede.

Ljubopitno čekaju. I Jasenka upire pogled na otvorena vrata. Zanima je tko će

stići od njenih turopoljskih znanaca.

U sobu ulaze Cvjetko Simunić i Velislav Arbanasić. Obojicu obuzme

toliko iznenađenje da su zaboravili pozdraviti. Jasenkina prisutnost

duboko ih iznenadi. Nisu znali o njoj ništa drugo nego daje otputovala u

Zagreb. A sad je nalaze ovdje u šumskoj zabiti, vedru, nasmiješenu, a iza

nje dva pristala plemića s kojima baš sada čavrlja tako prijazno kao da su^

joj davni mili znanci. ...... “ ,, jj

284

Odmah MI prepoznali dvojicu plemića iz ćete- sivog oklopnika koja je iako

nenadano jpffOšle subote stigla pred općinu i riješila golemu zagonetku s

crvenim oklormkom

Jelenko smjesta prozre čime su zabavljeni nekadašnji njegovi prijatelji i kao da

osjeća zadovoljstvo nad ljubomorom koja se budi u srcima "mladih ljudi. Brat

pušta u tom razgovoru svoju sestru i nekoliko trenutaka ništa ne piia plemiće.

Samo uživa u toj svojoj osveti pa već oslovi plemiće pitanjem: Očito /elite

nešto saopćiti mojem zaštitniku? Odmah ću vas

najaviti.

I ulazi, dok Jasenka ostane u sobi. okreće leđa Arbanasiću i

Šimuniću. a poluglasno ra/gnv;irj s dvojicom novih znanaca i upućuje ih kako će

zastavu navuci na držak. Nijednom riječi ne osvrće se na svoje obožavatelje.

Jasenkmi novi znanci odviše su zaokupljeni poslom i Ijubaznošću svoje

gospodarice da bi se osvrtali na goste. Samo im Damir posvećuje pa/nju, prila/i

im. ispituje ih o svojoj majci, prepoznavši u njima svoje pratioce na dan svojeg

oslobođenja.

Arbanasić i Šimumc jednako osjećaju mučno Jasenkino omalovažavanje i njene

ljubaznosti prenui pristalim novim znancima.

Neugodnu situaciju razbija dolazak Jelenka i njegova zaštitnika Davora. Došao je

pred mlade plemiće ne/ vizira Kad su ugledali njegovu prosijedu bradu kojom je

obraslo plemenito lice punu bora, osjete prema njemu duboko poeitanje. Davor im

prilazi i pita:

- Donosite vijesti?

- Vrlo važne, gospoume. Danas je nenadano osvanuo u Turopolju Draženić s velikom

četom novih momaka. Dakle, već započinju osvete?

- Opkolio je županovu kuću i zatražio da mu gospođica Vilena bude žena. Ona ga

je odbila

Ta vijest zaokupi Jaseiikin u pažnju i, dok sluša, kriomice gleda brata. Ali ne

za pa/a ništa Hladan je i ravnodušan.

- Na loje Draženić s momcima otišao, a Ja uiic ai”ki mic n^L1. Ličimo dovrši

Arbanasić.

- Dakle, ništa se nije tako važno zbilo? primijeti Jelenko. Draženić je

otišao.

- Mislio sam da njegov posiei županov u u\oiću ;pak n CM o /naći doda Velislav.

a Jelenko odgovara isio tako ravnodušno kao i prije:

- Vjerenica mu je i može dolaziti.

Dok smo odlazili k vama, nije se zbilo ništa.

Onda je stvar svršena, nema važnosti za nas.

Čekaj. Jelenko zaustavi Davor mladog štićenika, promatrajući njegovu nebrigu za

Vilenu. - Ako je Draženić otišao, a da nikome ništa mje učinio nažao, onda to

mo/i biti ^anHl vidljiv znak da istodobno kuje novu urotu. Moramo biti oprezni.

Još nisam reka. c. Moj drug Pogledić bio je u županovu dvorcu i tamo mu rekoše

da se Draženić nudio Vileni kako će odsad raditi za H”“vate. a varati Budim

285

- I Vilena mu ne vjeruje i zato ga je odbila i odlazi u samostan. Na tu vijest

Jasenka uhvati Jelenkov pogled ne bi li pročitala njegove osjećaje. Mladić je

potpuno miran kao da se to njega ne tiče.

- Šteta da takva ljepotica vene u samostanu - veli Davor i pogleda Jelenka. -

Draženićev posjet županovima može svršiti teškim posljedicama.

- Dok on posjećuje vjerenicu koje se ne želi odreći, to su sasvim njihovi

poslovi, županovi i njegove kćeri.

- Ali osvetit će se čitavom kraju ako je ponovo odbijen.

- Dirne li u naše ljude, plemiće ili kmetove, evo me na obranu.

- Svaku njegovu riječ ispija Jasenka s njegovih usta i promatra ga s najvećom

pažnjom, ali mladić je hladan i krut.

Cvjetko Šimunić pristupa bliže k Davoru i veli:

- Plemeniti gospodine, pravo ste rekli. Draženić neće mirovati. OcL prošle

subote ima nas još ovdje plemića iz Zagorja i iz Zagreba pa vas molimo da

prihvatite našu pomoć. Svi smo spremni stupiti u vašu četu i pod vašim vodstvom

biti na obranu protiv izdajice kao i protiv sile ir Budima i Lukavca.

- I mi iz Turopolja jučer smo zaključili da se ponudimo u vašu četu - veli

Arbanasić. - Svi molimo da nas primite.

Ta molba kao da je pobudila neobični dojam u Jasenke. Njeni novi znanci Mladen,

vitez od Srednjice, i Davorov sin Vojko opaze da se Jelenko okrenuo prema svojoj

sestri dok je ona slegnula ramenima i time odgovorila da joj neće biti nimalo

neprilično živjeti pod istim krovom s bivšim udvaračima. Taj nijemi razgovor

braće iznenadi i Mladena i Vojka, pa su nešto međusobno šaputati, dok Davor

odgovara na izrečenu molbu:

- Gospodo mlada, primam vas sve koji ste pošteni i hrabri. Ali tko od vas

pristupi k nama, mora s nama živjeti u ovom dvorcu da budemo stalno na okupu. Tu

neće svakome biti udobno kao u vlastitoj kući. Dvorac je malen, ali ima među

drvećem velika drvenjara gdje konače i momci. S njima su moj sin i njegov drug

vitez od Srednjice. Dakle, podijelit ćemo ležajeve. Idite i kažite to svojini

drugovima, ali samo onima koji su vjerni i pouzdani. Neka nam dođu. Ali znajte:

mojoj četi prvi je voda Jelenko Kušević. Hoćete li se njemu pokoravati?

- Kao vama, plemeniti gospodine - odgovara Šimunić iskreno.

Nekadašnji Jelenkov prijatelj i Jasenkin prosac pogledao je otvorenoj

u oči svojem novom vodi. I kao da nikada medu njima nije bilo n*

neprijateljstva ni mržnje, započelo se raspravljati. l”~\

Odlučili su da se Arbanasić i Šimunić odmah vrate kući i dovedu svoje; drugove

sutradan u zoru, a samo dvojicu ostave u Turopolju da budu” glasnici kad se

ukaže potreba da nešto izvijeste.

Glasnici se oproste i ostave dvorac.

Prolazeći ponovo ispod gustih krošnja, razgovaraju o nenadanom susretu s

Jasenkom. Ne znaju kako je prispjela ovamo, a nisu se usudili ništa ni

spomenuti. Najposlije zapitaju svojeg vodiča, zna li on štogod.

- Moj gospodar proglasio je mladu djevojku gospodaricom ovog

dvorca i svi je moramo slušati. Drugo ne znam ništa. “J

Pogledali su se. Šimunić zakima: lji

Mi ćemo. dakle, biti ovdje pod njezinim gospodstvom u njezinoj blizini” Sto

velite na to, gospodine Arbanasiću?

Zadali smo obojica prošle subote riječ jedan drugome: ako Jasenka skrene tvoju

sklonost jednome od nas dvojice, mora ovaj drugome priznati. I to ćemo izvršiti.

_ Ne bojte se, održat ću riječ - odgovori Cvjetko i onda razmišlja. Nakon duge

stanke primijeti:

Neobično v ljubazno govorila s onom dvojicom pristalih ple

mića. ..... . . _

Nikad prije msfan je vidio tako govoriti s nama u Turopolju.

N it i sa m nom,- doda Šimunić. - A možda je htjela baš jednog od nas

razdražiti.

l meni se tako čim. Nije nas ni pogledala, ne može biti drugo nego

osveta.

Obojica su puni nade jahali šumom da što prije stignu kući.

Sutradan ujutro za vrtjela se Jasenka oko ocnjišta da spremi doručak Oko nje su

Davorove sluge koji su prije sami vodili njegovo kućanstvo kako su znali. Sada,

pod vodsu om mlade i lijepe gospodarice, bez daha se takmiče kako bi što bolje i

spremnije pomagali i vršili svoju dužnost kuhara. Jelenkov četovoda /urko Uijtu

^ niouikao u Kiiscvkrcvd\ i iu;c u Turopolju i uzeo odande što god je bilo

moguće ponijeti po Jasenkinoj zapovijedi, l živcža, i lonaca, i njene haljine i

sve što joj treba. Davor i Jelenko odlučili su da zao r/e die\ ojk u pm! svojom

zaštitom. Ni Časa brat neće pustiti s oka svoju miljenicu. Samo je on može

čuvati od opasnosti koja joj prijeti od Dražemce\e osvete.

Jasenka se dala na posao da Davoru i Jelenku bude što udobniji boravak u ovom

starom na pust e nom d\<>iui koji je dav no prije pi i padao Damirovu ocu, ali

ga je napustio, sagradivši Brezov ieu

Danas u zoru ponovo se vratio Auko iz Turopolja, noseći na leđima veliki

svežanj. Još prije izlaska sunca došuljali su se iz Turopolja sa oimunićcm i

Arbanasićem plemići IzTuropo1|u. donijeli /ive/a i 01 u/|a, pa Jasenka ima pune

ruke posla Dolaskom turopoljskih plemića znatno se proširio broj ukućana i valja

spremili jelo /a dvadeset hiahnh plemića koji su danas stupili u Jelenkov u

CxMu. Straga u drvenjari ima trideset Davo-rovih momaka koji sami kuhaju, ali

ona ipak nalazi vremena da i kod njih nadgleda.

Jasenka se s nekim uzbuđenjem osjeća u počasnom položaju u tom tilmnom dvorcu.

Zanosi se zadaćom Ja sclirineolo n: ili k nj” -, ,. okupili da vode bojeve za

obranu njenog dragog kraja. I tako nesvjesno poprima stav zrele gospodarice. I

svima određuje, naređuje, upravlja, zapovijeda, a uz to ima na brizi još i

dječaka, Gordanina sina, koji stalno raspravlja samo o svojoj majci, ali i pomno

sluša rasprave plemića o odlukama i budućim bojevima.

"gi

tr”Jcma jivorca, koji je zaklonjen drvenom i trnovitom . a povrh toga i gusiim

granatim drvećem, okupili SU se plemići.

Pošto su svršili s doručkom, slušaju Davora koji im razlaže kakvo bi sv zlo

moglo zadesiti Turopolje od Lukavčana i kako će se braniti. ObrazlaL im da u

blizini kneževskog šumskog dvorca u šupljem drvetu ima SVOM tajno sklonište u

kojem je ostavio dvojicu povjerljivih ljudi. Oni izlaz šumskim guštarama i paze

što se događa u kneževskom dvorcu. A onda H tumači:

- Sve nevolje koje stižu u Turopolje izlaze iz onog šumskog dvorca." Tamo je

stanovao crveni oklopnik, izdajnik Draženić, odande je upravljao vojnicima, i

barunom Pencingerom. S njim je tamo i kancclarov nećak Franjo Ferenci. Zato smo

iz ogromnog šupljeg debla uredili i našu stra-žarnicu. Ako bi tko i opazio naše

prijatelje da tragaju, oni mogu uteći i sakriti se. Tamo je našao sklonište i

Jelenko s Damirom kad su ga Pencingerovi lugari vidjeli u šumi. A tamo je Vojko

sakrio i Jasenku, otevši je Lučiću. Svatko od vas mora to znati da se u potrebi

može onamo skloniti. A sada nećemo dangubiti. Neka siđe Jelenko. On će vam

pokazati svoja navalna umijeća da budete upućeni kako se može voditi borba s

lukavačkim vojnicima.

Dok Davor dalje govori plemićima, u prvom katu Jelenko sprema modru zastavu i

razgovara sa sestrom:

- Dobro si učinila što nisi pogledala Šimunića i Arbanasića. A

možda ti je ipak bilo malo teško. )

- Zašto bi mi bilo teško, brate? “ “

- Zar nisi malo ljubila Šimunića? “ “ :”* Žestoko je zanijekala.

- Samo mi se sviđao i mislila sam: možda ću ga ljubiti. A možda Arbanasića. Ne

znam. Ali svi su se okrenuli od mene kad si ti bio posut sramotnom sumnjom i

zato se na sve njih ljutim. Nitko mi se više ne sviđa. Nikoga neću ljubiti.

Nitko nije vrijedan.

- Lako je to reći, Jasenka.

Dok on gleda nekud daleko, ona ga pogleda pitajući.

- Zar se može ljubiti i onda ako to nećeš? Tako misliš, Jelenko? -r••”••L_ rja,

tako je to sestrice moja.

,V VTT Preroda nećeš, ipak ljubiš Vilenu?

i .^\f_ LU(j sj to zabranila? jo je sasvim drugo. Ona je nevrednica, a i se ne

može ljubiti. Jasenka, iskazi mi ljubav i ne govori nikada o

Kad tako želiš, neka bude - veli ona i gleda kroz prozor preko trnovite ograde

dvorca.

- Gle, dolazi Galeković iz Turopolja.

- Njega su ostavili za glasnika da javlja što ima novo. Sigurno nosi vijest.

Vidiš kako mu je konj zadahtan.

- Dok on stigne, idem vidjeti što radi Davor.

Brat i sestra silaze s trijema zajedno. I nju zanima zbog čega dolazi

seljački plemić iz Turopolja. . .

Približavaju se skupini plemića, a Davor ga već izdaleka oslovljuje.

- Dođi, Jelenko, pouči ih u svoja bojna umijeća koja si tako dobro

izmudrio. .... ..... .

-

Vi ste me poučili - upada mladić, dolazeći bliže. - Od vas mije

sve.

Sve si ti pronašao, ja sam samo ublažio i rukovodio tvojom prevelikom smjelosti

Kad se sam bijes, možeš stavljati na kocku svoju elavu i uzaludno, ali kad vodiš

četu, uvijek moraš računati s njihovim životima. Njih ne smiješ voditi u

opasnost uzaludno. Tako, a sada

započinje vježba.

- Dopustite mi, plemeniti zaštitnice, da prije svega svojoj četi dadem ime. Ovu

bih četu okrstio: Davorovi borci.

- Bolje bi bilo Kuševićevi - veli Davor.

- Moje ime neće nositi Vi ste je stvorili, s njom oslobodili našu zemlju

Draženićevih nemani. Neka četa nosi vaše ime. Vaše je, a ja sam joj samo voda u

obrani

Tako je - potvrde svi. Davor slegne ramenima i veli:

- Ime našoj četi treba odabrati prema njenoj zadaći. Mi, djeco, ne polazimo u

boj za osvajanje nečijeg posjeda. Nikada Hrvati nisu osvajali tuđe. Uvijek samo

braniti svoje Tako se i sada spremamo braniti svoju grudu, svoj krov. svoju

imovinu. Mi smo obrana naše zemlje i zato predlažem da nosi ime "Narodna

obrana", što velite?

Poklonišese njegovoj želji. Pojavi M” Galekmie K^JCLI su sluiie pustile kroz

trnovitu ogradu. Turopoljski plemići su se začudili:

- Jedva smo u ovom dvorcu nekoliko sati i već se nešto važno dogodilo? - veli

Pogledić.

- l Davor sa zanimanjem očekuje dolazak glasnika. Damir mu već ide u susret u

nadi da kanonik šalje kakvu poruku od njegove majke.

Kad se glasnik napokon proverao kroz prvu ogradu trrnn itoi: sirmlja i našao se

onkraj drvene ograde, požurio se k plemićima i odmah stade pričati:

- Čim ste danas u zoru otišli, vratio sam se svojoj kući. Neko

vrijeme nakon toga krenula je povorka županove kćeri koja je posla, kako vam je

poznato, u samostan. Pošto se sunce već pomaklo naviše, dojahao je neki momak iz

njene pratnje i saopćio što je Draženić počinio s Vilenom

Svi su se uzgibali. Jasenka ide nekoliko koraka natrag. Pogledić tiho uzdrhti.

Jelenko ostane nepomičan.

l Galeković stade pripovijedati sve stoje županov momak gledao svojim očima,

kako je Draženić zaustavio Vilenu i htio se silom vjenčati.

Sve to slušaju mladi ljudi s napetom pažnjom. Davor katkad stavlja koje pitanje

glasniku, Pogledić nekoliko puta klikne od zgražanja, a Jelenko ostaje

ravnodušan

Glasnik pripovijeda

- Nije bilo mogućnosti da utekne. Draženić ju je opkolio sa svojim omcima. Onda

su neSto dugo raspravljali, a zatim je sva Draženićeva otišla s njom prema

Lukavcu.

-- Nesretna djevojka što ju je zadesilo - sažalno će Davor. pazivši da se

Jelenko povukao u pozadinu i raspravlja nešto s ovim sinom Vojkom Davor mu dade

znak i Jelenko pode za njim.

svm" . am°- daleko od drugih, Davor Antolković prodirljivo gleda

sv°jeg stieenika:

>“<>R”H\\

- Ona je sirota teško platila svoju zabludu.

- Njezini poslovi, plemeniti gospodine. lr” - Bar malo samilosti osjećaš prema

djevojci? “;.” - Samilost osjećam prema onome tko je pao u nesreću bez svoje

Hfivnje ili nepažnjom. Vilena je radila sve po vlastitoj volji, po svojoj falti

t ni. Htjela je Draženića junaka. Sad ga ima.

- Nije plemenito, Jelenko.

- Dobri moj zaštitnice, nema u mene toliko slabosti da budem plemenit prema

njoj. Na što zapravo nišanite?

- Htio bih da misliš i na obranu djevojke. Moralo bi se nešto poduzeti.

- Ja na obranu njoj? Ne! - Nikako!

- Ne dopuštam da tvoja osveta nastavlja utakmicu u okrutnosti. Dopustio sam ti

da joj Draženića donesemo pred dvorac, onako osramoćena. To je zaslužila, premda

bi plemenitost tražila da budemo prema ženi nježniji i u osveti. Ono je bilo

dovoljno. Sada je Draženić oteo i ...

- Bila mu je vjerenica. On ima pravo da se ne odreče odlične, bogate ljepotice,

za kojom žeđa. Neka mu bude. Cjelivao je njenu ljepotu, ima pravo da je uzme.

- Ti, dakle, nećeš ništa učiniti da je oslobodiš iz njegovih šaka?

- Ne! Ništa. To se mene ne tiče.

Spočitavajući, gledaju ga Davorove tamne mirne oči, a blijedo mu lice izražava

nezadovoljstvo.

- Neukrotive si ćudi, Jelenko. Ne sviđa mi se to.

- Oprostite mi, prokunite me, ni prstom neću maknuti za nju. Draženić uzima

svoje.

- Zapovijedam ti: uzmi nekoliko momaka, idi u naše šuplje stablo, a odande na

uhodarenje da saznaš nije li Draženić Vilenu odveo u šumski dvorac?

Jelenko pristupi bliže, uzme njegovu ruku i poljubi:

- Plemeniti moj dobročinitelju, ako ove zapovijedi ne izvršim, moram li vas

zauvijek ostaviti?

U blijedom licu staroga plemića pojavi se čuđenje. I čvrsto stisne

Jtfenkovu ruku: <

- Nikad je nisi ljubio kad si sada tako okrutan.

ti. Oborivši oči, Jelenko odgovori: "*”

- Mislim da sam je ljubio, ali sada se ljubav pretvorila u mržnju.

- Kakva je to bila velika ljubav kad je tvoja mržnja tako golema.

- Možda. Ne znam - i slegne ramenima. Davor promatra a onda odluči:

- Dobro. Neka ide vitez Mladen. Pokušat ću poslati malu četu.

- Ali moju četu nećete poslati. Neka ide Pogledić, on je ljubi. Neka on ide s

vašim momcima, ali moje vojske ne dajte za nju.

- Čovjek bi te morao uistinu odbaciti od sebe kad si toliko zloban. Zašto ne daš

da idu ovi plemići?

- Vi ste me učinili njihovim vođom. Ili mene skinite, sam ću

sastaviti novu četu pa idem na obranu Turopoljaca, ali nikad na obranu županove

kćeri Od Draženića.

Dakle, od njega je nećeš braniti.

Ne bi li se on morao nasmijati da ja, nekoć odbijani, protjerani. sada spašavam

nju koja me izbacila iz kuće zbog njega? Neće li on i ona misliti da ja sada

želim steci njenu milost? Ne. Neću da idem. I ne vodim ove plemiće, idu li da je

brane.

Tvoj je ponos okrutan, ili ipak muževan. Odgovara tvojoj ćudi. Prije ćeš udariti

glavom o pećinu nego je obići ako ti vrijeđa ponos. Dobro. Poslat ću Mladena

neka ispita kamo je Draženić odveo Vilenu.

U svatove To je barem jasno.

U tvojem srcu nema ni iskrice boli za nesreću djevojke koju si toliko ljubio?

- Svršeno je odgovara Jelenko i okrene se prema plemićima. - Vidite, Pogledić

blijcui oj sirana i KK- /, nju “\ek.i , M.iu m.>ju vojsku i neka se brine za

nju. Idem braniti samo Turopolje.

Davor se više ne proti \ i. Vrativši se k plemićima, odredi da Galeković ima

poći s vijestima k županu, vitez Mladen u šumsku stražarnicu, a Jelenko ima s

plemićima i momcima vježbati za buduće borbe.

- I bit će borbe veli glasnik Galeković. - Već ju je Draženić navijestio županu.

Rekao je njegovu momku i ovo: "Reci svojem gospodaru: sada 6e doći na red

Turopoljci da njima prebijem rebra."

Na te riječi Jelenko skoči poput bijesnog vuka i pogleda Davora:

- Čujete li? Tu je m. ni mjesto. Sad počinju moji dani.

l sav se izmijenio, izobličio, kliktao, jurio, a onda doviknuo sestri:

Idi gore i donesi zastavu, brzo.

Jasenka pohita u dvorac i zamalo se vraća. Jelenko joj ide u susret i u/me

zastavu.

Kao da i/ nje izlazi tajni životni napitak, mračno mu lice postaje svjetlije

Zjenice crnih ič:iu svjetlucaju kao munje u mraku. Vitla modrim krilima barjaka

kao usnicom i dolazi im bliže. A oni ga promatraju. Uživa u zasuni šapne

Arbanasić.

Dočarava časove dok je bio zastavnik banderija - primijeti Šimunić.

- I opet će biti naglasi Pogledić. - Birat ćemo ga jednoglasno -

rekoše svi.

Zaustavio se pred njima u svojoj modroj plemićkoj odori s nehajno prebačenim

haljetkom Na kapi mu šiljasto pero siječe u stranu poput oštrice otkinutog mača.

U ruci drži zastavu i progovori Davoru:

Plemeniti naš vođo i moj zaštitnice, pitat ćete me: zašto ova zastava tako maloj

vojsci? Alj ne mogu ja voditi borce bez zastave kao ni bez mača.

Om će svi priseći na nju - veli Davor.

Pnje nego itk. p. l, ,/l prisegu, neka saznaju što je zastava na koju Pnsizu.

Jelenko digne uvis držak i uzvikne:

Imaš svoj d\orac, svoj dom, ograđen bedemom. Poljanom ide

“-”prijatelj, oko pojasa nosi oružje, u srcu gladnu želju da se popne gore na

bedeme i otme tvoj dvorac. Ide neprijatelj i misli: "Svi tamo gore spavaju, čas

je da navalim." A onda odjednom ugleda na bedemu nešto što ga zaustavlja,

zabrinjava. Gore zaleprša zastava kao živo biće što se isprsilo na bedemu i

objavljuje gladnom pohlepniku: "Ja sam tu! Ja sam gospodar ovog doma. Moje je

ono što vi želite razgrabiti, oteti. Živa je straža zastava na našem bedemu i

viče dalje provalniku: "Gospodar kuće je budan! Čuvaj se."

Jelenkov je glas plamen, oči su iskre. Vatra njegove duše prelazi u njih. I

Davor i mladi plemići punim dahom udišu raspaljeni oganj njegova zanosa.

Jelenko zavitla zastavom: “

flftt - Tko se usuđuje da položi život u obradu našeg doma? J

-” I trgoše mačeve i viknuše u jednom dahu: ^ . g]

“ - Prisižemo svi!

i,, - Ili se osloboditi, ili umrijeti. }

- Da, ili se osloboditi ili umrijeti.

Jelenka omami nepoznati osjećaj, jak kao vino. Oči su mu vlažne, glas mu dršće:

- Sad ste opet moji, braćo moja. Neka je oprošteno sve i pokopano sve stoje bilo

medu nama, što ste mi učinili krivo. I ono što sam u svojoj vatrenoj ćudi učinio

vama. Opet je tu zastavnik, opet vas pozivljem na okup. Ali ne u svečanom

banderiju, nego u ljutu borbu na život i smrt, protiv dušmana i izdajica.

- Idemo za tobom Jelenko, vodo naš!

- Za mnom u obranu! Tko nema hrabrosti obraniti se sile, nije zatHjedio da bude

slobodan.

Raspalili se kao živi oganj. Svaki od njih pretvotio se u kriješ. Usplamtjeli su

ognjem koji ne poznaje ni straha, ni brige, ni zemaljske udobnosti, ni cijene

života.

Jelenko je od njih najvreliji i viče: “

- Prisižem na zastavu da ćemo se osloboditi od pohlepnika što su provalili u

našu zemlju da je opljačkaju kao razbojnici na cesti.

Žestokim kreševom mačeva odgovaraju drugovi na njegove riječi i kliču:

- Prisižemo.

Davor, čije blijedo lice uvijek odražava mir, ovog se časa približava ushitu

omladine i vikne:

- Tako, djeco moja. U borbu protiv našeg neprijatelja! >i

GOZBA OSVETE

Stjepko sjedi uz ležaj ranjenog Mladenčića i uporno gleda njegovo blijedo lice.

Vjeđe bolesnikove su spuštene. Uza nj sjedi knežev liječnik, njemu iza leda na

drvenoj klupi ispružio se potkastelan.

U sobi je zagušljivo. Vrata su otvorena u dvorišni trijem i samo malo

jutarnjeg svjetla ulazi u sobu. .....,., .,,.,. , -\

Liječnik i potkastelan su zadrijemati. Stjepko je budan i pažljivo romatra

Gordanina kaštelana. Čini mu se da spava. Ali odjednom nvikne glavom i zastenje,

a usne mu se miču.

Stjepko primarne uho i osluškuje, ali ne čuje ništa. Znoj mu curi niz bradato

lice, usne mu se neprestano otvaraju kao da nešto sam za sebe

" l opet /astenje. Liječnik se budi, potkastelan se prene, skoči na noge i

dolazi hliče da prisluhne:

- Opet bunca o njoj”

- Varate se, nije rekao ništa - odvrati Stjepko. - Umirio se, očito je vrućica

popustila

- Da potvrdi liječnik - popustila je.

- Vaša časnost trebala bi sada leći - smjerno će potkastelan rimskom poslaniku

- Znam svoju dužnost - suho odgovara Stjepko i ne miče se sa

stolca.

Potkastelan zijevne i opet se vraća na klupu. Malo je tiho kad iz dvorišta ulazi

momak i javlja:

- Gospodine potkastelane, dvorcu se približavaju jahači i vode neku ljepoticu.

Dola/e ravno prema opkopima.

To ponuka potka Mekma da vrši svoju dužnost.

Izlazi iz sobe, ide na kulu da ispita tko to dolazi s nekom ženom u d \orac.

Kad je izišao. Stjepko odahne, pogleda liječnika i pita:

- Što mislite: hoće li umrijeti?

- Pokušat ću ga spasiti.

Laganim koracima netko prolazi pokraj vrata, zirneu sobu i opet M povuče.

Stjepko opazi Petra Pana. odmah ustane pa ide na Junišni trijem

- Čitavu ste noć bdjeli uza nj? - pita dvorska budala.

- Sa mnom su bili s\e do /ore barun Pencinger i Franjo Ferenci. Čekali su da se

Mladenčie os\nesti kako bi nešto doznali. Slute zastoje Gordana to učinila. U/a

lud mi je ček a nje. Huhi/ri< i je 1111101:0 pula. ali n i MI ništa razumjeli

jer je u nesvjestici govorio hrvatski, a ne latinski. Tek pred zoru otišla su

obojica spavati i ostavili potkastelana s nalogom: ako se Mladenčić osvijesti,

neka ih probudi. A kako je gore na katu?

Svi spavaju kao zaklani. Pokušao sam kucati na Gordanina vrata, ali bez uspjeha

Očito čvrsto spava od dobro začinjene večere!

- Ne javlja se? - zabrine se Stjepko.

Nešto je neodlučan Htio bi otići gore, ali ne smije ostaviti Mladenčića. Mora

govorni s njim prije svih ako se nenadano osvijesti. Idite gore i ponovo

pokucajte. Mora se probuditi. Kad se javi, recite joj da se njen kaštelan još

nije osvijestio, a liječnik”misli da će ga spasiti od smrti Recite joj i in da

bih htio s njom govoriti prije nego stoje Primi kralj.

Sve osjećam- Gordanin susret s kraljem odlučit će o njenoj

O tome nema sumnie, Zato se požurite s porukom, a ja se vraćam

k ranjeniku.

293

292

">v Petar Pan obilazi trijemom tiho da nikoga ne probudi.

Na Gordaninim vratima se zaustavi, ponovo zakuca znakom ugovorenim s Gordanom.

Ona ne odgovara. Lakrdijaš dugo stoji pred vratima, ali se nitko ne javlja. Neki

sluga dolazi sa stuba i uputi lakrdijaša da side u dvorište jer visoki gospodin

iz Budima spava. Nitko se ne smije pojaviti u prvom katu dok on ne ustane.

Petar Pan silazi i obavijesti Stjepka što je bilo gore.

Prolazeći ispod trijemova u prizemlju, opazi kako u dvorište ulaze neki momci.

Iza njih Draženić. Dva momka vode konja plavokose Vilene. Zapanjeno gleda Petar

Pan ljepoticu ponosite uzdignute glave, ali izražaj njezina lica ne odaje da

rado dolazi u ovaj dvorac.

Draženićevo lice izražava zluradu okrutnost. Ironički smješak titra

mu na usnama. Prišao je k Vileni i rekao joj: ;.,-;

- Dopustite mi, plemenita gospodjce, da vas zamolim: siđite!

Bez riječi silazi sa sedla, a on je zlobno gleda: . <>;<

\. - Tako, plemenita gospođice. Sad me slijedite.

Pogledavši ga izazovnim prkosom, ona se ne miče s mjesta. :

• •”" - Samo naprijed, gospođice. Bili ste hrabri dosad, valjda ne kanite

sada klonuti? <

Dotaknuo se njenog ponosa i već je opet sabrana, odlučna, pa ide za njim.

Prošli su prvim dvorištem što je okruženo sa sve četiri strane trijemom na

lukovima. Tada ju je uveo u drugo dvorište, manje, kojim se pruža glavno krilo

dvorca. Odavde vode dvoja vrata. Jedna s lijeve, druga s desne strane. Na

sredini tog prostora on se zaustavi i okrene k njoj:

- Plemenita gospođice, stigli smo na raskršće.

Ona ne veli ništa, već gleda preda se hladno, oholo, spremna na sve. Njezin

otpor natjera mu krv u lice.

Priđe korak bliže i nastoji vatrom svojih velikih tamnih očiju postići barem

neki dojam, a tada progovori:

- Kroz ova vrata ulaze u dvorac otmjeni gosti koje se čeka radosno i sa svim

častima. r v. Načas ona podigne vjede i pogleda prag koji joj on pokazuje. Ali

šuti.

- Kroz ova vrata može unići u dvor moja vjerenica. r,n; Bezosjećajno sluša

njegove riječi dok on jače naglašava:

- Kroz ova vrata ući će moja buduća žena i banica. Promisli, Vilena, još čas

dobro promisli. Puštam ti na volju: kroz koja ćeš vrata u dvorac?

- Kroz nijedna. , “-• !f

- Radije ćeš biti služavka negoli moja žena banica? . • “•

- Da. •”•*"•

Skočio je kao luđak. Gurnuo druga vrata nasuprot, pograbio

djevojku za ruku i povukao je sa sobom:

- Onda ovamo!

Našla se u niskoj prostoriji. Nekoliko mladih žena zaposleno je pranjem rublja.

On zovne jednu od njih i grubo naloži:

- Ovoj gospođici skini plemićko ruho i odjeni joj haljinu služavke"

* je glupa vko? Oglušila si? vikne na ženu kad se ona od te zapovijedi

skamDr^ud. primi služavka Vilenu za ruku da je vodi. Bez jedne riječi, stisnutih

usta ona slijedi ženu prema vratima. Draženićev pogled slijedi

Ni sada se ne da slomiti ponos te d|c\ oike Ni sada ne moli, ni sada se

"C ^to da radi? Cime da je zastraši da bi se predala?

I padne mu na um neka /la misao jer mu scliie iskrivi zlobom vikne za služavkom:

- Kamo je vodiš? ..,•!.. v”:- “•

Da udjenem plemenitu gospođicu. , ;),;.-

Ovamo donev haljinu. Tu će se odijevati.

Sve su djevojke u praonici zadrhtale, a ona koja je imala otpratiti Vilenu

izlazi teturajući

Županova kći stoji ne trepnuvši okom. Gleda mirno u pod i ne odaje nikakvim

znakom dajoi se, u.r..> h ---u,IM, \;i "U u/u-i nad onim sto ima slnediti Mučno

skuplja snage da bi izdržala poniženje što joj sprema Draženić.

I sjeća se pio il Brandenburgovih vojnika u turopoljske zaselke i dvorce, sjeća

se grdnih prizora koji su ostali svakome u Turopolju u strašnoj uspomeni. Mlade

su djevojke svlačili okorjeli razbojnici da ih prisile iskazati gdje im očevi

skrivaju povelje. Sjeća se krasne mlade Arbanasićevesestre ku-i -u. "e skiniui -

,.c-\n:i >i" ^ “lu u.i “ni il,,i. ,•• >\c1ii: V oj:-nisu mogli naći.

I dok se toga sjeća, sine joj misao: crveni oklopnik zapovijedao je vojnicima

pri tom okrutnom činu. Crveni oklopnik, on, Draženić.

Zima joj prola/i tijelom.

Ovaj mladi plemić imao joj je postati muž. Taj koji je jezovitim odredbama

sramotio nevine djevniki- pi > M.-1”ma i (horeimu^ S lim mladim mužem imala je

živjeti

Kraj nje stoji Drsženić i promatra kako ona nešto smišlja.

To ga navod i na V rivi put. Misli da se u njoj lomi prkos i opada otpor i

sprema se na posljednji udarac.

Navratima se poja vi sln/a\ku s od . m. Sve su pralje uprle pogled u lijepu

gospođicu i ne mogu sh\ at u i kako ona sve to snosi bez vike, molbe, straha i

su/a.

Svući se! vikne Draženić Vileni.

Prenula se i podigla pogled k njen 11 U plavim očima joj ledeni prezir, a ruke

joj vise.

Sam ću Istrgati s tijela haljinu ako ne poslušaš.

Ona digne ruke i stade otkopčavati haljetak. Ne želi da se njegova ruka dotakne

njezina tijela.

l ne strepiš” Ne si idiš se - viče on raspaljen bijesom nad njenom Ponosnom

ravnodušnošću koja je beskrajni otpor.

I ona mu oštro.odgovori:

- Vaša je Japana duša dala svlačiti nevine djevojke plemića i

295

294

kmetova u Turopolju. Kako su one podnijele vaše ogavnosti, tako podnijeti i kći

Berislavićeva.

Naglasila je to s ponosom i ponovo u njemu raspirila zlobni bijes. Ne može

pronaći ništa čime bi je mogao još jače zagnjuriti u glib sramote.

Vilena se svlači.

Siromašne djevojke oko korita, u kojemu je naslagano rublje i haljine kneževske

gospode, blijede, obaraju oči, rumene se, stid im ulazi u dušu kao da svlače

njih. Draženić promatra Vilenu kako otkopčava otmjenu haljinu. Oči mu sijevaju

bjesnilom.

- Pomozi joj!-zapovijedi djevojci koja je donijela otrcanu haljinu^

Prilazi i pomaže joj. Nastoji svojim tijelom zastrti Vilenu koju su osudili na

takvu sramotu.

Haljina je pala na zemlju, a ona stoji u podsuknji s izrezanim prslučićem. Gole

su joj ruke, grudi i vrat. Obara glavu kako bi sakrila rumenilo.

Mladić bulji u njene divne oble ruke. Od bjeline njenih grudi zablještl mu pred

očima. Ljepota stasa potpuno ga omami. Ali se savladava.

Opet je to samo Slavimir Draženić koji se zna snaći, sapeti u lance svoje želje,

sve proračunati i prikazati svoje Uče onakvim kakvo mu treba.

Izgled mu odaje samo zlobu, prezir i ravnodušnost.

U to se otvore vrata. Na pragu stoji Ferenci. Toliko je zablenut da ne može

ništa kazati, samo pogledom obuzima ljepoticu sa čije se glave spuštaju niz

bijele grudi debele zlatne pletenice, čiji vrat i gole ruke zovu na zagrljaj.

Protrne od tolike svježine i draži, pogleda Draženića. Obojica se trenutak

gledaju, a onda će Draženić:

- Kako si dospio ovamo?

- Rekli su mi da si tu, nisam vjerovao.

,,.yl - Sad vidiš. Odmuh ću doći. Ostavite me dok ovdje svršim. <y;”,i Još

jednom zirne Ferenci u mladu ljepoticu i veli:

- Žuri se, ne slutiš tko je jučer stigao u dvorac.

- Ni brige me, imam važnijeg posla.

Ferenci se povuče iz praonice. Vilena osjeća daje poprskana kalom sramote, ali

ničim ne odaje svoju muku.

Služavka joj oblači bijelu kmetovsku suknju i oplećak, a na glavu priveže bijelu

peču.

Ta bjelina još više istakne zlatne pletenice i plavetnilo njenih očiju.

"Ni sad se ona nije predala? Ni sada? Mrzi me uistinu. Svršeno je. Neće nikad

biti moja žena. Uistinu, voli biti služavka!"

Zašto ne bi? Valja mi ispružiti ruku i uzeti je. Ne, to ne bi bila osveta. “

Time bih je počastio. Ali drugome ću je dati, najgoremu od svih. Najnižem \

muškom stvoru. Moram je poniziti do crne zemlje. To je prava osveta.

I okrene se opet k Vileni i prasne u smijeh:

- Gle, kakve li djevojke. U plemićkoj haljini bila si sasvim druga; Haljina te

učinila lijepom. Časti mi: da sam te vidio bez haljine ili u ovoj kmetskoj

suknji, nikada ne bih izgubio pogleda za tobom.

Izrekao je to savršenim prezirom i onda dodao:

- Evo vam nove služavke. Neka radi najprostije poslove, najniže.

Ne /na ništa, nego da radi proste poslove. Ovo više nije gospođica.

Služavka je. l tako će se postupati s njom. .lesili čula1.” Strepiš tul tn^a.

jeli1”

- BcrislaviceM msu strepili m nrcd kime. Moj plemeniti rod znao je i

_ Donijet ću ti plemićku povelju tvojeg roda. Vlastitim rukama moraš naložiti

vatru poveljama. Jesi li čula? Ti sama. Bit će to moj

najsretniji čas.

- Možda posljednii”

- Smrću mi se prijetiš, drska robinjo? Na posao. Udari je ako neće da radi kako

treba - vikne on prvoj služavki.

Tada se isceri na Vilenu:

To je sada samo prvi zalogaj moje osvete. Čekaj, kmetice! Spremam gozbu osvete,

go/bu raskošnu kak\ u nije imao na s\ojerr. Molu ni najslavniji sladokusac R

trna Antonije, kad je večerao s kraljicom svoga srca. Bit će tri odabrana

zalogaja. Razumiješ li? Najodabranija, a na svršetku slatkiš slađi od meda.

Gozbi moje osvete prisustvovat će kao glavni moj gost Jelenko Kušević. Čuješ li?

- Čujem, nemani izopćena od ljudi, odbačena od razbojnika.

Što je rekla1.1

Svaka ga riječ udari u grudi. Problijedio je, ukočio se. A onda vikne

bjesomučno:

I ona će biti pozvana k stolu moje osvete. Ona koja ti je smutila pamet

prokletom pričom l ona i on S\ i. Čekaj: ova priča neka se obistini. Na posao! -

zareži kao divlja životinja. - Hoću da vidim kako stenješ, cviliš pod teretom.

Br/o joj dajte kabao pun \ ode - odredi, vidjevši kako mlada jaka djevojka diže

vodu da nalije na rublje.

Odmah spusti teški drveni sud s vodom na zemlju. Vilena je vidjela kako su kod

nje u dvorcu sluzav KC nosile \ odu i /na KaKo ima čuci kahan, ali je uvjerena

da ne može svladati toliku težinu.

Skrajnost uzbuđenja ponos, vruća želja da pred njim ne zastenje, ne klone, sve

joj to pruža snagu i digne sud, zamahne njime i nalije vodu u veliko drveno

korito.

- Eto. Zato si rođena. To je tvoj posao. Sad ja razumijem zašto si radije htjela

biti služavka nego banica. Naravno, budi služavka, a ne banica.

"Dokle će ova djevojka ovako podnositi? Dokle dosiže otpor ove proklete hrvatske

krvi”,”.”“

I muti mu se krv u glav i i žuč se prolijeva, a osveta traži nešto novo, još

okrutnije što hi je ispunilo užasom i bacilo pred njim na koljena.

Sikće mu duša i pronalazi novu muku lijepoj djevojci:

- Danas, kad zapadne sunce, ti ćeš prati prljave noge kneževih vojnika u dvorcu

i slugama u staji. To je očito najgadniji posao u ovom dvorcu. Čule

ste”Čim/anadne sunce, ima doći da pere noge slugama. Sam ću nadgledati njezin

posao.

Ogavnost zahvaća djevojku, ali šuti hladna, bešćutna.

Htio bi je udariti, hičevati dotle uok ne bi jauknula. I ogleda se što bi

dohvatio, ali već mu pokvarena duša donosi novu bolju zamisao:

- A kad svršiš s pranjem, onda ću te pokloniti vojnicima za noć.

297

296

.; Stresla se, ali je digla ponosno glavu i ne reče ništa. . . vdu

Htio bi da sam udari glavom o stijenu od nemoćnosti koja ga hvata

zbog njenog otpora:

- Jesi li čula, služavko dvorca? Vojnicima ću te dati. Valjda nisi sebi

umišljala da ću te uzeti ja? Ima dosta djevojaka ljepših i vrednijih od tvojeg,

nazovi plemićkog tijela. Hajde na posao! Za svaku pogreškd udarite je deset

puta. Uvečer je dovedite u dvorište neka pere noge predj svima. I ne mičem se

dotle dok je vojnici ne odvedu k sebi na konak. i

Malo je očekivao da će ona izreći riječ molbe, strave, bilo što. Uzalud. Stoji

nepomična i šuti.

On više nema nikakvih prijetnji, nema više nikakve misli čime bi je

mogao više osramotiti, poniziti, slomiti, izudarati. Iscrpio je sve. Ali misao

na večernji prizor smiruje mu osvetničku zloću pa se uspravlja, udahnei

zraka i uzvikne veseo i razbuđen: ,

- Bit će večeras prokletog veselja u dvorcu. Petar Pan ne bi mogao

tako zabaviti kneževe goste kao što ćeš ti djevice. Do viđenja! ,

Smije se i odlazi.

Nijema tišina vlada u sobi. Djevojke su izgubile dar govora. Nestalo im je daha,

slušajući sve stoje govorio taj plemić. A nije govorio latinski, nego hrvatski,

očito da djevojke razumiju kako bi Vileni bila sramota veća i teža.

Vilenine nove drugarice, osupnute i iznenađene, zure u mladu djevojku. Neke je

od njih i poznaju. Vidjele su je u župnoj crkvi pa ne mogu dokučiti sramotu

njene sudbine.

I približavaju se županovoj kćeri sa strahopoštovanjem kao da peru

rublje u njenom dvorcu, a ona im zapovijeda. Vilena je svjesna kako

djeluje na njihove duše njena nevolja, pristupa im, iskazuje se i saopćuje im

što se dogodilo. ,

Slušaju i žale je i obećavaju joj svoju pomoć u teškom poslu kojem ,

nije privikla: l

- Radit ćemo za vas, plemenita gospođice, a vi samo činite tako kao • da radite.

A Draženić je istrčao iz služinske sobe pa se previja kao otrovnica, tražeći

koga da ugrize. Sav kipi od otrova koji ga guši.

Nikad ga nije zadesio takav udarac. Strava koju je prepatio na ledini pred

turopoljskim plemićima potpuno ga smotala u ništavilo, ali kad se oslobodio, već

je bio miran i promišljen. Užas straha ostavio je u njemu hladnu želju osvete.

Ali otpor te djevojke vitla mu krv, raspaljuje oganj luđačkog bijesa. Zgažen je

ponos njegove muške osvajačke snage. Teško je uvrijeđena njegova mladost,

najosjetljivija njegova samosvijest. Poniženo je ono u što se najviše pouzdavao:

njegova muškaračka moć.

Onda je nastojao hladno razmisliti:

"Odbila me u svojem ogorčenju što sam izdajica. Dobro. Ali kako to da je nisam

mogao sklonuti kasnije na opoziv? Zašto se njeno srce nije vratilo k meni nakon

prve uzbudenosti? Zar ja nisam obećao služiti Hrvatima protiv Budima? Zar nije

zbog mene htjela u samostan?"

"Kako se može odreći mene, muškarca tolike ljepote, koji joj pruža i raskoš i

čast?"

"Osvetu osvetiti moram sebe. Osvetiti kao što se nikad nitko nije

osvetio^ dvorj.tem LUn otrova j smišlja kako da joj zatruje život.

Me samo njoj. Svima, s\ima onima koji su sukrn a n v/inom činu, sve njih mora

zdrobiti, zgaziti, uništiti.

"Svima se moram osvetiti."

Izjurio je iz prvog dvorišta u drugo, ravno u kaštelansku sobu. Tamo sjede

Ferenči i barun Pencinger zabrinuto tiho raspravljajući.

- Lučiću, gdje si? - viče Draženić iz svega grla.

Oni u sobi trgnu se i začuđeno gledaju Drazenice\ i • i/onličeno lice A on viče

i zove svojeg kaštelana koji sjedi pod trijemom.

Na glas dozivanja pohita u Pencingerbv ured. Već na vratima začuđeno pita:

- Kakva vas bije ne\oija. gospodaru? Blijedi ste kao smrt.

Nije odgovorio, već se okosi zapovijedajućim glasom:

_ Deset momaka neka smjeli, K rene u /aiiieli Hi>v u da mi dovedu staru

Kuševićku.

Iza njegovih leđa čuje se smijeh. Draženić mrko gleda baruna Pencingera i svojeg

druga Ferencija koji mu ironički dobaci:

- Valjda se nisi dao na otimanje starica? !l -

- Staru Kuševićku hoću! Razumiješ, Lučiću? o.*^

- Bit će po vašoj želji, gospodine. Ali kako? -.”/•

Mađarski plemić Ferenči spriječi odgovor primjedbom:

- Budeš li se poda\ao hiie-j.i. n”iki” \ V ik^”e moći k a/ali da si lijep kao

djevojka. Žene Budinu neće više uzdisati za tobom. Tvoje lice nije danas kao krv

i mlijeko Zelen si kao gušter.

To je kao suho ^om o na plamteći oganj i Draženić pita:

Lučiću, “upamti: sutra moram imati Kuševićku neka i meni pripovijeda priče o

i/dajici. o nemani.

- Draženiću ti M pol ud - upadne Ferenči. - Ostavi priče starih baba, jedva

smo dočekali da nam pomogneš. Oslovljeni se podupre i zareži na druga:

- Što ti misliš”.” Spavao si dok je mene gonila turopoljska općina

prošle subote A zašto? Svi su okuženi, čitavo Turopolje okuženo je

pričom te babetinc. Znaš li da je moju zaručnicu odvratila od mene ta

prokleta stara babetma svojom nečuvenom pričom? Vilena me ljubi -

naglašava on. ljubi me, ali je otrovana užasom priče. Shvaćaš li sad?

Znaš li ti, čovječe, kakva-je bila Vilena? Razmažena, puna želje za

raskošnim životom i zanesena ljepotom baš kao i junaštvom što ga je

očekivala od mene l sva je sjala od radosti dok sam joj govorio o

bogatstvu i sjaju koje i Kad joj rekoh da će biti banica, dakle, prva

do kraljice, ne bi ona nikad mogla odoljeti mojim čarima. Ali duh joj je

zaražen. Zato fetim dobiti u ruke tu prokletu babu i kazniti je

najstrahovitije

Nećeš ostatr”živ ako se opet zamjeriš Jelenku Kuševiću.

"" Spominješ s^i k,u> Ja fe meni i:i\ ;m”.” \h /naj: ja sam mu \ ee s udio

Pravo je tvoje osvetiti se, jer imaš i zašto da se osvetiš.

298

299

Iskrivio je zlobom pune rumene usne i pristupio korak bliže H

Ferenciju: 3

- Jelenko Kušević smotao je mene na ledinu, ja ću njega smotati ir blato. Ovdje

u ovom dvorcu. Bit će sluga meni. Okovat ću ga i takav mora svakog dana gledati

kako njegovu sestru Jasenku ljubi moj kaštelan, kako njegovu majku tjeram da

Čisti staje. Tako mi imena, smislit ću svakog dana nove muke za tog razbojnika,

pokmetit ću sve slobodnjake i plemiće ove zemlje.

- Ne bih ti savjetovao da i Jelenka dovedeš u dvorac jer će tvoj život biti

vazda u pogibelji.

- Opet ga uspoređuješ sa mnom? Okani se toga ako nećeš da te pozovem na mač.

Rekoh: okovat ću ga, a kad se napojim njegova poniženja, svezat ću mu uže oko

vrata nasred ovog dvorišta.

- To je već pametnija odluka - upadne sada Pencinger da bi prekinuo Draženićevo

bjesnilo koje ga sve jače obuzima. Ali mu ne da do riječi i još više razdražen

viče:

- A pod njegovim vješalima vezat ću njegovu majku i sestru. Sutra će svojim

očima gledati kako gaja vlastitim rukama vješam. Samo to želim dočekati. Jesi li

čuo, Lučiću? Jao tebi ako ne ispuniš moje zapovijedi, sve, redom.

- Sto zapovijeda moj gospodar?

- Moraš dovesti u dvorac staru već sutra. , - To je najlakše izvesti.

- Zato moram ovdje imati Jasenku prekosutra.

- To će biti malo teže jer ne znam kamo je umaknula, ali možda je ipak naći za

dva dana.

- A zatim hoću imati Kuševića. Tu motam i ja pomoći.

- Neće biti lako uhvatiti Kuševića. Trebala bi čitava vojska.

- Ne treba nam nijedan momak ni mač, već samo novac. Ovu hrvatsku pasminu ne

možeš osvojiti na viteški način, dakle, laćaj se podmuklosti. Od toga ionako

živimo otkad smo se dali na osvajanje mojih Hrvata. Dočekat ćemo Jelenka

razbojnički, đavolski, lupeški i onda jao njemu.

- Bio sam najbolji i najvredniji vaš učenik, neću ni sada osramotiti svoje lice.

Što, dakle, da radim?

- Potkupit ćeš nekoga u Kuševićevu dvorcu. Istina, Žarko mu je odan, ali ima u

dvorcu i sluga i služavki. Zasjat ćeš im pred očima s nekoliko cekina i doznati

što nam treba. Naročito moraju tamo znati za Jasenku. Od onog dana kad sam te

poslao da je otmeš nigdje se nije pokazala, a kako prevozači na Savi vele da se

nije prevezla, znači da je ostala ovdje.

- Na sve strane idu moje uhode i traže je.

- A sad je dosta o tome, gospodinu Draženiću - prekine njegove riječi barun

Pencinger i pode k mladom čovjeku vrlo svečana lica. - Važnije se stvari

događaju u ovom dvorcu.

- Moram se osvetiti.

- Ali sada ne možete misliti o tome. Dogodile su se takve stvari.

Molim \as neka izađe vaš kaštelan. Moramo vam saopćiti nešto vrlo

novierljivo i važno. ....

* J __ Ništa nije važnije od osvete koju sam obrekao i prisegao.

I povuče svojeg kaštelana Lučića na trijem, a Ferenci i Pencinger gledaju kako

mu izdaje zapovijedi tiho, gotovo šapćući. Barun primijeti:

-- Čini dojam do besvijesti pijanog čovjeka, a znam da se nikad ne nija Vazda je

pomno čuvao svoju prisebnost, uvijek je oprezan, miran. promišljen i sređen.

_ Uvijek sam proricao da će se zaplesti zbog te djevojke, a sada je

dovodi još i u dvorac ........ ,

- Uistinu ste je vidjeli među sluškinjama.?

-- Rekoh vam: stajala je lamo ra/odjevena Ljepše djevojke nikada nisam vidio i

zato još više tvrdim: Di a/cnic će zbog nje stt adaii. a mi se \ ise nećemo moći

okoristiti njegovim podmuklim karakterom. Sad je njime prevladala strast i možda

će se još pokoriti toj djevici i Hrvatima.

- Ne bojte K, gospodine Ferenci. Ta ga strast neće oplemeniti. Naprotiv, još će

više razviti njegove podlosti.

- Bude li kakovi proričete, onda će on s\ojc podlosti počiniti samo iz svoje

lične osvete, a ne u korist Budima protiv Hrvata. On će se sada osvećivati samo

Kuševiću, a neće voditi hajku na hrvatske plemiće. A kad nađemo kraljevića

Ivana, tko će izvesti umorstvo Korvinova dječaka, kako to on kani izvesti”.1

Svakog drugog ubojicu otkrit će Hrvati, samo Draženiću nikad nitko neće moći na

putove. Smrt Ivana ostat će tajna ledino onako kako je on zamislm.

Kud se vi Žurite, gospodine Ferenci? Draženić neće proigrati svoju budućnost

zbog jedne d jc\ ojke Predobro zna da ga ni ujak Verbeci neće učiniti hrvatskim

banom ako ne I/\IM ono sto muje naložio Znao je Verbeci na koga se oslonio da

Osvoji ovu zemlju.

- Ali, gospodine barune, naša je zadaća ogromna, moramo još otkriti buntovne

Hrvate. A taj što je sada izašao iz ove sobe, nije više sposoban da sve tO

izvede.

- Ako se obistini što velite, gospodine l nvnci, uhvatite se posla vi.

- Ja naravno - moj ujak Bakač namijenio je i meni odlično mjesto, ali ja ne mogu

provesti borbu protiv Hrvata kako bi trebalo. Meni nedostaje lopovluka.

- Strast nikad neće Dražemca na dulje \njeme 4. u-nuii s puia kontu ga Verbeci

vodi do najviše časti u Hrvatskoj. Vjerujte, gospodine Ferenci, jednako teži za

čašću kao i za novcem. A osim toga, strahovito je tašt. Nastoji steći svačije

obožavanje, ne samo u žene nego i u muškarca. Pred svakim se želi pokazati

plemenit i dobar i uman. ^ uda hoće da nude pr\i i sad najednom da sve to

zabora\ i i sasvim se poda nekom čuvstvu koje za njega znači propast. Otrijeznit

će se. Rekao je malo prije da žeđa za osvetom Pustite ga neka se napije i opet

će služiti onome zbog čega je Poslan ovamo.

Poslušat ću vaš savjet, samo vam moram priznati da bih najradije “u djevojku

potajno pustio iz dvorca. Šteta je ovako okrutno kažnjavati takvu ljepoticu

Pencinger se nasmiješi:

300

- Vaša primjedba potvrđuje riječi kardinala Bakača: muškarac samo onda sposoban

provesti poduzetu zadaću ako je slijep i gluh za ženL Bakač je to dokazao.

Slijep i gluh za svaku ženu upravlja ovom državom) u tom je poslu preživio dva

kralja. No, sad me pustite da onog ludal napolju uhvatim na lanac. Uvjeravani

vas: uspjet ću.

Izašao je na dvorište gdje Draženić živo ispituje jednog lugara:

- Gdje si vidio jahača s dječakom?

- Bilo je to ove nedjelje rano pred podne dok je vaša milost bila i šumskom

dvorcu, nakon onog bijega iz županova zarobljeništva.

- Tko je bio taj jahač?

- Nisam ga poznavao, ali prema mojem opisu svi kažu da je Jelenko Kušević.

- Jelenko? Opisi mi ga točno.

I stade ispitivati lugara podrobno, na što Draženić radosno usklik:

- Jest, to je njegov lik. A dječaka je nosio na sedlu pred sobom? T<, je Damir.

Zacijelo on. A tebe je jahač udario i otišao? Kojim smjerom”

- Prema Paklenom lugu.

- Pakleni lug? Gdje je, do vraga, takav lug? Što je tamo.

- Plemeniti gospodine, stabla su tamo debela kao velike grad kule. Grane su kao

krovovi, a dolje visoka guštara od grmlja. Mrak je k u noći. Ne bih se usudio

onamo da mi daruju kneževski dvorac.

- Prema onom lugu odjahao je s dječakom?

- Da, baš tamo. Dugo sam gledao za njim.

- Dakle, u Pakleni lug. Sedlajte konje. Spremite oružje! Lučiću, ćeš u Zagreb po

Kuševićku, a ja u vražje ždrijelo po sina. Konje.

Oni se žure u staju. Pencinger je sve to slušao postrance, a sada stupi njemu pa

ga izazovno oslovi:

- Gospodine Draženiću, još danas šaljem u Budim glasnika pismom gospodinu

Verbeciju i Bakaču i javljam da ste mene i gospodi Ferencija ostavili, neka

hitno pošalju zamjenu za vas.

Mladić zime u kaštelana. Prošlo je više časaka dok je shvatio te riječ).”

Onda prikuplja misli što su se rastrgale oko Vilene i sukrivca njegova

poniženja. ,

"Što taj govori? - pita sam sebe plemić - Zamjenika za mene?

Drugoga na moje mjesto? Tako? Razumijem. Bakaču nikad nije bilo

drago da mene postave za bana jer svojeg nećaka ne može..." ti

Gurne ruke u skupocjeni pojas, opšiven draguljima, pa se uspravi pred

Pencingerom kao gospodar:

- Gdje ste našli smjelosti da ovako govorite s nećakom gospodin^ Verbecija u

čijim ste rukama i vi.

- Moja je smjelost u vjernosti i odgovornosti gospodinu Verbeciju^ uoči

pogibelji koja prijeti svim njegovim osnovama.

- Gdje je ta pogibelj?

- U osobi kralja Vladislava koji se od jučer nalazi u Lukavcu kamo je došao bez

znanja vašeg ujaka. Kralj je došao zbog Gordane, navodno; jer bi se htio s njom

zabaviti.

I sluša Pencingerovo pripovijedanje bez ikakve primjedbe. Sva sfl|

• eovi pažnja vratila k zadaći kom mu ic n;imi]enio u]ak Verbeci i O kojoj "visi

dostienuoe njegovih želja za čast i vlast. _

Već je Pencinger davno svršio, a Draženić još duboko razmišlja. Napokon pogleda

u oči barunu:

Kažete da je kralj ^itiao o\anio tajnu, bez ičijeg znanja u Budimu jer bježi

pred sestrom kraljice Beatrice? Laže. Hrvati su nekako morali doprijeti do njega

i ponuditi mu save/ protiv mojeg ujaVa i Bakača. Rekli su mu da mi radimo protiv

njegova MHU, a taj kraljevski vnl >-\r \JLTUIC p,i su ga nagovorili da dođe u

Lukavac. Hrvati misle da će s tom spletkaricom Gor”danom brže i lakše provesti

svoje osnove. _

_ Divim se vašem umu. gospodine Drazcniću To Će biti pravi uzrok njeuovu dolasku

Hrvati su ga smotali.

“ " _ i zato ću kralja izbaciti iz ovog dvorca: danas mu moram dopustiti odmor,

ah sutra neće više ovdje konačiti.

- Tako je! Vi ga jedini možete maknuti i odvesti u Budim.

- Sve uzimam u s\nK-ra”h: S k \\ .•-. “i. iiirju^i- na o p V i > pc, ali nikad

se neću odavde maknuti d<jk se ne osvetim.

Vaša osveta je i naša. Spreman sam vam pomoći, gospodin Ferenci je istog mnjenja

Ako vas je prije napadao, to je zato što bi htio...

"Da bude na mojem mi. -upada u mislima Draženić, a barun dovrši izreku:

- ... što bi Ferenci htio da napustite sve i samo se posvetite našoj zadaći.

Mađarski je plemić izišao u d\> .>•. --te is. “. •”!. ^i.^v IVrur^ i PUMILMU

Ugledavši lice svojeg druga, osjeii u njemu takmaca pa se uspravi, isprsi. Činio

se kao paun kad ponosno razastre dragocjeno perje svojeg repa. I povišenim

glasom utvrdi:

Što" smo dosad činili, sve je to bila, kako kaže Petar Pan, predigra za ono što

slijedi. Jest-nasmiješi se drugu - tek ćete sada obojica vidjeti što je Draženić

Osvećiv”ai ću se nad svim krivcima, a istodobno razoriti sve hrvatske kule.

Dorastao sam tome. Vjere mi. Borbu na dva bojišta spojit ću u jednu. Moji

neprijatelji, koji su mene do krvi osramotili i do srži ponizili, svi su djeca

ovoc prokleto^ naroda. Zato spajam bojišta u jedno jedino. Osramotit ću Turčina.

- Konji su spremni - istrči Lučić iz staje i javi Draženiću.

- Gdje je lugar koji me vodi u Pakleni lug?

- Odijeva se. Našli smo neki građanski kaput i šubaru, izgleda kao da je stigao

iz Zagreba

- Neka još obrije i bradu. A ti se spremi u Zagreb da mi sutra dovedcš staru

ljepoticu Konji neka me čekaju osedlani, još imam ovdje obaviti važne stvari.

- Idemo u vašu sobu - pozove Pencingera i Ferencija - da čujete što moramo

činiti

Kad su htjeli otići, izlazi iz prizemlja potkastelan i hitro pristupa barunu:

Mladenćic se osvijestio, ali samo načas. Pitao je zašto je ranjen i gdje se

nalazi.Još mu nije svijest čista. Rimski poslanik sjedi uza nj. Ne miči se da

ranjenik ne bi što govorio s popom prije mene.

Čim je potkastelan izišao, slijedi ga Stjepko. Barun se smjesta okrene k njemu.

Draženić stade drsko promatrati mladog svećenika, a Ferenci mu se pridruži.

- Gospodine barune - započne Stjepko - htio sam govoriti s plemenitom gospodom

Gordanom. Na sva moja kucanja ne odgovara Sto to znači?

- Da je čvrsto zaspala - upadne Draženić ironično. >

Stjepko okrene leda, malo ga osine pogledom i ponovo se obraća

kaštelanu:

- Kako ne dobivam odgovor o tome od vas, zapitat ću kralja. >,

- Kralj ne prima nikoga - veli Draženić osorno.

Stjepko ne odgovara i veli hladno Pencingeru: r

- Kad veličanstvo ustane, najavit ćete mu da rimski poslanik želi s

njim govoriti o važnoj poruci koju nosi iz Rima. ^

Rekavši to, vraća se k ranjeniku.

Draženić zauzme drski i bahati stav, kakav nisu nikad zapazili nje

govi pomagači. Iskrenuo je oči za Stjepkom i prezirno rekao: t>

- Ovog popića odnijet ću iz dvorca na malom prstu. Kralj neće o

njemu čuti ni vidjeti traga, a ni o Gordani. |,

- Petar Pan govorit će kralju - opomene Ferenci. - Jučer je

Vladislav zapravo lakrdijaša skinuo s vješala. ,

- Ja ću ga opet dići gore, a Vladislav je preslab da ga skine. Momci - vikne

prema mjestu gdje nekoliko vojnika leži na zemlji. Dotrčali su k njemu, a on

zapovjedi:

- Dignite vješala, ali ne usred dvorišta, nego u kutu gdje se ulazi u izbu

služinčadi, gdje djevojke danas peru. Kad bude svršeno, javite mi. Osedlane

konje čestito nahranite dok svršim ovdje posao. Neka vas u poslu nosi vjetar.

I on skokne gipko prema kastelanovu uredu.

Razbuđen je novim životom. Pred sobom vidi široki put zločinačkom djelovanju. To

ga ispunja užitkom.

KOBNA VEČERA

Gordana otvori oči. Ne vidi. Ne može se maknuti. Težina joj je u čitavom tijelu.

Vjeđe su kao olovne. Tijelo je kao od kamena. Kruži očima oko sebe. Sve izgleda

čudnovato, nepoznato.

Kakvi su to zastori nad posteljom? Kakve boje? A zidovi, a strop? Ništa ne

raspoznaje. Gdje se nalazi?

Htjela se dići. Nema snage. Leži bespomoćno i zuri. Zar su joj lice pokrili

velom?

"Što se dogodilo sa mnom? Moji udovi ne mogu slijediti volju mojih

misli?" f ,sd

Mukom nastoji prozrijeti maglu i promatra oko sebe. \ •”•

. Sve oko nje tuđe, nepoznato.

•" Sklapa oči, potone u neki polusan u kojem se muči, skupljajući i

Opet naston steći čvrsui volju i dići se. Ne može. Zar je tako bezvoljna? L "Zar

bolujem”1 Gdje sam to?"

Sve je u glavi pkrućeno, sjećanje se ukočilo. Misli samo puze, one njene misli

koje su vazda bik L k brze, jake, snažne, odlučne. Kakva je to tišina oko nje?

Zar se nalazi negdje daleko na pustom zaboravljenom

Nikakav glas ne dopire do nje, nikakav štropot, nikakav pokret.

Mrtva tišina.

Nastoji svom snagom pokrenuti misli kako bi znala gdje je, što se zbilo s njom,

a što je sada. Ne/n.t V. uji ie i" .lm ni koje i”"Ki, .i”.i lu^ula da je sunce

vrlo visoko, jer odnekle dopire topla zraka. Od toga je bole oči, ponovo ih

zaklapa i prepušta se snenosti što je zahvaća. Ali se ponovo prene i nemoćno

traži nešto što bi je potpuno probudilo, dalo joj mogućnosti da shvati H^ se

događa s njom i oko nje.

Kroz nepomičnu tišinu iz neke daljine dopire nešto kao štropot.

To su glasovi izdaleka.

Teškom mukom pridigne glavu i upre ruke o postelju. Gleda oko sebe, sluša.

Prolazi vrijeme,,ppet sve tone u tišinu.

Dugo. vrlo dugo. vodi ona borbu sa svojom nemoći.

Mlado snažno tijek < Ipa”k vdlada \ -mudiea, \ 1110/1:11 \e nešto svjetlije i

sada misli, misli. Pred m> m se redaju slike: Mladenčićevolice,stol, večera,

dvije pohlepne muške ruke koje je hvataju, bodež.

l posegne u njedra. Sjeća se, imala je bodež, a sad je nestao. Dakle, istina

je”;1

Skuplju snagu što i u polusvijesti kola njenim bićem.

Onda se digne, silazi, zatetura, ali se hvata pokućstva i stijena, pa natapka

neka vrata

Doteturala je u.drugu sobu i nastoji prozrijeti stoje sve ovdje.

Sve joj se čini nepoznato. A zašto? Ništa nema boje, ništa pravog oblika, sve je

čudesno, neviđeno.

Žestoka buka udarci, povici, dozivanje...

Čuje glasove koji HI di aal-di duh i probudili Meeanie pa stvaraju nove slike.

Opazi druga vrata Tamo udaraju, zovu, izgovaraju njeno ime. Kao pijanac, ljulja

se. koiacajuci. Nasloni se na zid i gurne zasun.

Na trijemu lica kou HI izguHila s aki oblik, ali po njihovim riječima doznaje da

su to Stjepko, Petar Pan, knez Brandenburg, Danijel, Pcncinger. Ferenci

Mutnim očima gleda. Stjepko pristupi bliže i uzme je za ruku:

- Stoje s vama. Cjiirdana”.” (“i:au > pi iie pnlne v;r- budini, >. Aibrinuli

S|no se, sasvim ste smućeni, umorni.

- To je od masnog začina kojim su začinili njenu večeru, prava gospodska večera

kad se od nje spava do podne!

Te riječi Petra Pana i svježi zrak osvjetljuju njezine misli i gleda pred s"hom

prizor prošle noći

Dugo smo vas dozivali i kucali i napokon smo počeli lupati na rata - razjašnjava

Stjepko. - Jedva stojite na nogama. Čime da vam

"DANA \||

pomognemo? Odmah ću gospođi donijeti pravi lijek koji će ju potpuno*"1 probuditi

iz omaglice.

Pogledala je onamo odakle su došle te riječi i prepoznala kneževog liječnika.

Sjetila se Mladenčića. Teško otvori usne i pita, šapćući Stjepka:

- Zar je umro?

1 _ - 2ivi, ali se još nije osvijestio. Liječnik veli da će preživjeti. “

Kimnula je jer je opet hvata vrtoglavica.

Stjepko odredi da se svi udalje, a on je uhvati za ruku i vodi u sobu.

Mladi svećenik se požuri da Gordani razjasni što mu se čini najvažnijim:

- Plemenita gospodo, svi smo se okupili ovdje da vidimo što je i vama. Njegovo

veličanstvo pitalo je za vas i želi s vama govoriti.

Ta vijest djeluje poput osvježujući h kapljica, ali tijelo, otrovano

omamljujućim sredstvom, još se ne može oduprijeti.

- Sad ne mogu ni slobodno koračati. Recite kralju neka me pozove kad se

oporavim. Uskoro će mi biti dobro, sigurno starac liječnik ima dobar lijek.

- Knežev će liječnik ostati s vama dok vam ne bude sasvim dobro. Kralj se vrlo

zabrinuo, pitajući za vas, čak su Pencinger i Ferenci dohitali gore. Silno su

iznenađeni da vas kralj želi tako rano vidjeti. Nešto su se dolje dogovarali u

barunovoj sobi kad je kralj izdao nalog. Nisu ni slutili kako je Petar Pan

prodro kralju i navijestio mu da se vi ne javljate. Smjesta je zapovijedio neka

prodru k vama. Petar Pan sad je opet otišao kralju. Navodno, knez ide sada

svojem ujaku da se opravda zbog vašeg zarobljeništva, ali i Pencinger se dao

najaviti. Ta nesretna omaglica od večere sve će vam pokvariti. Svi će govoriti s

kraljem prije vas.

- Samo da se oporavim još danas od te kobne večere, samo kad bi još danas...

Ovog časa vratio se liječnik s dvije zemljane boce lijeka, a Stjepko se udaljio.

Starac uputi Gordanu da legne u spavaonicu.

Tamo je ispila kapljice i legla. Pozvana služavka ostala je sa starcem uz nju

dok se ona prepustila liječniku da se što prije oporavi i dođe kralju.

Dva sata nakon toga dovršilo je mlado tijelo borbu s omamljujućim otrovom za

spavanje.

Gordana ustane s ležaja. Sjeća se svega. Sad sve oko nje ima svoj oblik i sve

prepoznaje. Liječnik zadovoljno veli:

- Plemenita gospodo, sad čestito operite tijelo vodom u koju ulijte lijek iz ove

druge boce i bit ćete potpuno svježi i budni.

Otišao je zajedno sa služavkom, a Gordana se stade razodijevati. Od jučer uvečer

nije skinula haljine i jedva čeka da se umije i preodjene za polazak kralju.

Dvije služavke unijele su velik kabao vode, a jedna jeostala s njom

stala prati lijepo mlado tijelo. (

Svršivši to, Gordana uzme najljepšu haljinu što su joj donijeli, prvog dana

njenog zatočenja iz Brezovice. .-

oblači svijetlozelenu svilu, ukrašenu ružičastim vezivom i bijelim vrpcama Onda

počešlja bujnu smeđu kosu, a pramove pričvrsti

mrežom od zelenih1 i ružičastih zrnaca.

Čim se uredila, povi l K die\ ojku neka iuia \ HVtni Pa n u ili k ne/u da je

spremna poći kralju, a tada odlazi u drugu odaju da čeka obavijest kad će pred

Vladislava. Čim je prešla prag, opazi služavku uz vrata i pita je:

- Zovu me kralju1.”

_ Ne. plemenita gospodo, čekala sam dok svršite. •.<-••! ,

Mlada žena upre oštar pogled u djevojku. :r i •<•;

- Plemenita gospoda me ne prepoznaje?

Čudno zvuče te riječi iz usta služavke. Zar je omamljujući otrov ostavio toliko

tragova da i> i vid i mozak dočaravaju slike nekih ljudi koji ne mogu biti

prisutni. Otkud bi inače u ovoj služavci gledala lice odlične, ponosne bogate

županove kćeri? Ne, lijek joj ništa nije koristio.

I pokrije lice rukama od straha da još uvijek nije osviještena...

Znam. plemenita gospodo, vi ste izvan sebe. Ipak ja stojim tu. Učinili su me u

ovom dvorcu služavkom.

Ta vijest i Vilenino držanje, izražaj lica i naglasak, kojim je to rekla nekoć

razmažena kći sreće, Gordanu dovode do snebivanja. Uhvatila je djevojčine ruke i

pita:

Dakle, k ne/ je vašem ocu oteo povehe, a vas učinio služavkom?

Dok odgovara, usne i*1 i ^e lutki I\ e LI ironični p;xv.t m - miješa k ]-.ae> da

želi poni/ili samu sebe

- Ne. plemenita gospodo, učinio je to najplemenitiji, najbolji, najodličniji.

najjunačni" najhrabriji, najumniji od svih plemića.

Draženić? - nehotice upadne Gordana, uvjerena da samo njemu mogu pripasti ti

svijetli pridjevi.

Najveći junak u našoj borbi protiv Budi ma, najpodliji, najgnusniji izdajica,

je/ovita neman koja me učinila služavkom u ovom dvorcu jer sam ga /hog izdajstva

odgurnula.

- Svašta sam do/mela u /•\<>tu. j. p^lke Vilena. Ali ovo što mi vi sada govorite

zvuči kao da ste prosanjali grozan san.

Plemenita gospodo, dopustite da prihvatim u vašoj spavaonici službu koja je

određena djevojci što tamo radi. Mnogo bih vam morala otkriti. Služavke u dvoru

iskazale su mi veliku dobrotu. Čim je stigla zapovijed da se vama nosi voda. za

moli l a sam neka mene u/mu u J1! -HM i i učinile su. Dopustite njoj da ide

dolje, a ja ću ostati da spremam vaše odaje. Tako smo ogovorile.

- Neka ide - odredi Gordana i pozove služavku iz spavaonice. Spora/umjele su se

i djevojka ode, a Vilena ostane s Gordanom.

- Govorite sada, Vileno, sve, sve mi recite, ali brzo dok me ne zovu. Nekoliko

trenutaka Vilena gleda Gordanu. Plave joj oči bivaju mutne i vlažne. I uzdahne:

-- Bože moj. plemenita gospodo, čudno je svezana sudbina moje nevolje s vama.

Kad ste mi s ponosi “m ^nunl! o “-\ njem m u/u. ju IM l- .u nad junacima,

udarilo nu u moju ludu glavu da i mene mora ljubiti i uzeti za zemj samo takav

junak. A došla je kukavica paklena u plastu junaka. uoš]a je da poga/i moju čast

i život, čast Berislavićeve obitelji.

- Govorite, Vilena. čistu istinu.

Županova kći iskali svoje srce. priznaje svoje grijehe iskrenije nego što ih je

priznala ocu. Otvorila je pred njom svaku i najskrovitiju stranicu svojih

osjećaja i misli i djevojačkih sanja, a onda strahovite patnje što su slijedile

jedna za drugom.

Široko rastvorenih očiju gleda Gordana razmaženu, obožavanu ljepoticu kojoj je

odjednom sreća okrenula leda. Svaki udarac koji je zadesio Vilenu prelazi dušom

lijepe žene. Njene misli što su opet svom bistrinom zakolale mozgom, prodiru do

dna duše i prosuđuju.

Vilena svrši priču i doda:

- Zaslužila sam kaznu i sve ću izdržati, plemenita gospodo, samo jedno ne mogu.

Ova zvijer poklonit će me vojnicima. Zato se utječem k vama. U ovim odajama

sigurno ima oružja. Dajte mi kakav bodež d" uteknem najstrahovitijoj nevolji

koja me čeka večeras.

- Da se ubijete? Nikako. Možda ću vas je osloboditi.

- Nemoguće. Ni sebi ne možete pomoći, plemenita gospodo.

- Varate se. draga moja. Ovih nekoliko tjedana što sam ovdje, bila bih već sto

puta stradala da nisam sama sebi pomogla.

- Rekoh vam što mi je dosudila ona životinja za danas navečer. Svaki čas

približava me večeri.

- Dotle ću ja govoriti s kraljem i uzeti vas pod svoje okrilje. •"“ Ona slegne

ramenima. Nema nikakve nade.

- Nedostiživo je zvjerstvo tog čovjeka.

“ - Povrijeđena je taština muškarca koji je planuo prema vama strašću.

Svakako ću razmisliti kako bih vas najbolje zaštitila.

Gordana promatra Vilenu i. šuteći, razmišlja. Pred njom je rastvorena knjiga

svih njenih osjećaja, jasno gleda pred sobom promjene što su se zbivale u njenoj

duši. Prozire je Čitavu i smišlja kako daje oslobodi.

- Ali zašto je tako dugo ne zovu kralju? - pita se zabrinuta. Vilena stade

moliti:

- Plemenita gospodo, kad izidete iz dvorca, ne zaboravite reći ljudima u

Turopolju da sam nastojala sačuvati čast i obraz svojeg roda i nikad ne bih

htjela postati žena tog izdajice. Nikad rađati djecu izdajstva.

Mlada žena gleda preda se i opet svrne pogled k Vileni:

- U mislima vas gledam, Vilena, kao razmaženu, nestašnu, nepromišljenu, ludu,

taštu, lakomislenu djevojku u sreći, a ta djevojka podnosi sada, u toj

strahovitoj nevolji, sve muke osvete jer neće da Hrvatima rada trulo potomstvo.

Eto. razmažena, nestašna djevojka pretvorila se u junakinju svojega roda.

Vidite, to ponovo dokazuje kakvih divnih svojstava skriva u sebi kapljica

hrvatske krvi. Draženić se kruto prevario.

- Da. prevario - opetuje Vilena svom žestinom.

- A varaju se i svi naši silnici. Silom, potajnom i otvorenom, stvaraju sami od

naših mlohavih, nejakih, nesvjesnih duša prave junake hrvatskome rodu.

.BJfcT/Sto velite, gospodo? .,.- Vašu lakomislenost. želju za raskoši i taštinu

htio je Draže

308

\konstiti protiv naše domovine, ali krv naša digla se na prosvjed. Često “"no

obijesni, lakomisleni površni prema sebi i drugima, ali kad se n idemo na rubu

ponora, na rubu propasti, okom u oko s nedostojnpsti

loianaszoveda odlučimo, tada se prč r MI”! <Ji>trc> i n:i >e i%nenu> u visine.

Tako ste vi postali junak, Vilena.

Ja junak”.1 fae znam što bih mogla nazvati junaštvom. Gordana je gleda ravno u

velike crne zjenice što svijetle u plavetnilu

nicnih očiju.

_ Vi to ne/natejer ieto u vama nesvjesno, s vama rođeno, prirodno. kao što je

prirodno da sunce daje svjetlost, mami iz zemlje cvijet i travu. drveće i plod U

vama se probudilo ono veliko na^ -u> vama nije moglo dopustiti da polo/ite svoju

glavu na grudi u kojima bije srce izdajstva prema vašem rodu Niste mogli stupiti

u brak i rađati djecu s podlacem koji je prevario naš mu od Protiv vaše ljubavi

k Draženiću pobunio se naš moral naše poštenje iskonsko, duboko. Vi ste živi

dokaz, živi pečat onome u što sam vazda čvrsto vjerovala.

S nijema doprli MI do njih koraci. Vilena se hitro digne. Gordana je sklone u

spavaonicu, a tada iziđe.

Netko pokuca, nepoznati čovjek ulazi i reče:

- Ja sam dvcmmin kralja Vladislava. Veličanstvo vas očekuje u blagovaonici. l

ona ode.

- l danas nastoji kralj Vladislav uživati u dobrom zalogaju Već je s doručkom

bio ?adovoljan. a kad je sjeo /a objed u blagovaonici, podan M” potpunoma užitku

jela kao jučer kod večere Više je u/ivao želucem negoli ukusom. Više se raduje

obilju jela negoli vještini kneževskog kuhara. A Petar Pan, sjedeći u dnu stola,

nudi neprestano kralja Šaljivim primjedbama:

- U/mite joS ovog pečenja. Vidite, rumeni se kao cura pred svadbom. Teško čeka

ova i na i a V, <1a ^- 41. UK u vaš izgladnjeli želudac. Da nisie kralj, mislio

bih da ste siromašak.

- I dobro bi mislio odgovori Vladislav. Što imam ja?

- Imate krunu, a iojcdo\oVim Vlast kraljevsku, novac, bogatstvo. blagajnu

kraljevstva imaju u svojim džepovima vaši državnici. Budite sretni da su vam

fctak ostavili krunu.

- Ali krunu ne mogu jesti, a jučer sam ti rekao da često moram posuđivati od

lihvara, sve po forintu. Mojoj kraljevskoj kuhinji ne daju više na vjeresiju ni

mesar ni krčmar...

A vi jednog dana založite krunu.

Tako? Onda ne bih imao niMa Barem mi je to zadovoljština da je kruna moja i da

sam krali tako velikog kraljevstva.

Ne. vi niste kralj, vi se samo nazivate kraljem, a katkad ga i glumite, ako to

vaši savjetnici trebaju.

Vladislav u?ima : srče pohlepno masno pečenje, sjeća se siromaštvr na stolu u

svojem dvorcu i uzdiše.

- Sve su m oteli.

Zašto ste im dopustili?

309

ii

Ako im uskratim, zamjerit će mi i neće prihvatiti mojeg sina za kralja.

- Htio bih ipak znati kakav je to užitak na drugom svijetu ako je na ovome

svijetu tvoj sin kralj.

- Ne bih mogao umrijeti mirno da moj sin ne kraljuje.

Svakog časa zime kralj u drugu zdjelu, žmireći malim pospanim očima. Najposlije

zaklima glavom i zapita svojeg nećaka kneza Brandenburga:

- Reci, Đuro, zar ti objeduješ ovako svakog dana?

- Još bolje večeram, moj ujače.

- Noć je duga i vraški suši grlo, a kako ga treba do zore zalijevati, mora se u

vinu i nešto okupati - doda Petar Pan.

- Divno je ovdje živjeti. Čovjek bi ti zavidio. Sprovest ću kod tebe mnogo duže

nego Što sam kanio. Možda i čitavo ljeto.

Kad je to rekao, ulaze u dvoranu Ferenci i Pencinger. Čuli su tu primjedbu,

izmijenili bijesne poglede, a Petar Pan usklikne:

- Gledajte, veličanstvo, kaštelan Pencinger i gospodin Ferenci plešu od velikog

veselja što ćete ostati ovdje.

Hitre pospane Vladislavljeve oči zapele su o Pencingera. Usta su mu. ostala

otvorena. Iako sporo misli, smjesta uoči da ovi nisu obradovani njegovim

riječima. Prebrzo je Petar Pan upozorio kralja na izražaj njihovih lica i

prekasno su se sjetili sakriti svoj bijes nad kraljevom izjavom. Više nisu mogli

zbrisati što su otkrili izražajem lica i pogledima. Uzalud riječi i smiješak

kojim kane uvjeriti Vladislava da su oduševljeni. On samo kima glavom i smiješi

se bezizražajnim smiješkom. Za vrijeme današnjeg oblačenja prišapnuo mu je Petar

Pan koliko se saveznici gospodina Verbecija ljute zbog njegova nenadana dolaska.

To upozorenje ostalo je u kraljevoj duši kao pokvareni zalogaj u želucu. Ipak se

dalje samo smiješi lakrdijaševim primjedbama, a on sipa kao iz rukava. Očito ga

pokreće neka tajna radost, osjeća se pobjednikom nad dvojicom svojih

neprijatelja.

Knez Brandenburg čitavo se vrijeme smije svemu što govori Petar Pan. Markgrof

Danijel sve promatra, istražuje i Ijubopitno očekuje kako će se razviti ono što

se zaplelo jučer u noći, otkrićem Gordanine prisutnosti u dvorcu.

Kod stola sjedi još i stalni pratilac kojega zovu ličnim kraljevini

dvoraninom i savjetnikom, plemeniti gospodin Benedik. Ali njega ništa ne

zanima, osim obilan objed. .... . ..-.""

- A sada - veli kralj - neka dođe Gordana. , t, .-..•-/ ••> >}•

Dade znak Benediku i naloži mu: ..;,... .

- Idite i recite gospodi da je očekujem.

On je otišao, drugi su ostali sjediti, uvjereni da će kralj Gord*UW primiti u

njihovoj prisutnosti. Međutim, on zaokruži pogledom gospodu oko stola:

- Vidjet ćemo se opet kod večere.

- Veličanstvo, dopustite mi da prisustvujem dolasku ove žene --• reče Pencinger.

- Barun se boji za vašu krepost, kralju - grohotom se smije Petar

Pan. - Vi ste. veličanstvo, opasan momak, to sam uvijek tvrdio, a sad i

^ospodin barun razabire da vam đavo viri iz očiju.

~ Polaskan lim riječni , kralj se nasmije i pogleda Pencingera i

erencija.

“

. Ovaj se bi /o obrani:

“Ne sumnjičim njegovo veličanstvo, nego bih želio da čujem kakvim će se lažima

poslu/n; zarobljenica protiv nas.

Ne bojte se Neću joj ništa vjerovati - odgovori kralj. - U sve ste me uputili,

ipak moram ie >asluviii samo naoko. Ona me ne može ničim obmanuti ni oblagau

- Kralj je uvijek bio pravedan - upada knez hajde da veličanstvu ne dosađujemo

K ne? je stigao prvi k vratima i molio druge da ostave blagovaonicu. Time ie i

odviše pokazao t”l.i M” niei. “u; ne K -iL Svi su razabirali da se kraljev

miljenik temeljito osiguran i pred kraljem opravdao sve što bi Gordana mogla

povesti protiv njet”a

Svi su i/ašli i/ sobe Kralj je ostao sam u naslonjaču, zauzevši strogi izražaj.

Knez. kaštelan i Hakaeev nećak ozlovoljili su ga prema Gordani i sad joj nema

pomoći. Mora joj suditi.

Nije čuo kad su se otvorila vrata blagovaonice.

Haljina zašušti Od toga šušnja kralja obuzme nemir.

U toj pozadini odra/ila ^c svijeiia pojava. Visoka, snažna. uspravna, ponosita,

kraljevska Tiho su zazveckale ogrlice oko vrata i na bijelim grudima. To još

više uznemiruje kralja.

Žena se uspravila i sluii mirna i nijema kao kip. Šuti i čeka dok je ne oslovi.

Stav koji je zauzeo kralj rasplinuo se. Njegova glava, pokrivena kapom od brok

ai. sagnula se naprijed. Male oči digle su trome vjede. IJ vijek sumorni pogled

pomalo oživljuje. Žuto lice poprima svjetlost. Široke blijede usne ra^h n n i se

u nijemom divljenju.

Zablenuto je gleda. To je ona? Iste bademaste oči, savršena put poput slonove

kosti. Ista smeđa kosa s bakrenim odsjajem, isto savršeno stasito tijelo. Ista

je. snažnija, bujnija i blistavija.

U njegovu sjećanju pojav IHIK -,e uje r. a i.nevujae”ku >ii k a, uspoređuje je s

pupoljkom koji je sada našao rascvjetan u zamamnu ružu i sva je soba zamirisala

njenim mirisom

Jučer u mraku na trijemu palo je po njoj samo nekoliko zraka svjetlosti i opet

je sve sakrio im A. Danas ovaj bijeli dan razotkriva sliku koja ga je

zabljesnula poput munje u mraku.

Ne može ništa reći, a ona iskorišćuje njegovu šutnju i prodirljiviip pogledom

istražuje dojam Što ga je proizvela. I čeka.

Predavši se sasvim OMCL.IHI prošli M” i caru sadašnjosti, on prošapće: Prelijepi

Ite. prelijepi. To je moja nevolja, veličanstvo. Ne griješite. Vaša je ljepota

kraljevska kruna. Ne bi H vam bila nevolja i kraljevska kruna kad bi vas lišila

slobode i učinila zarobljenikom?

Posljednja LM riječ prene. Promatrajući njenu ljepotu, podsjeti se da mora

sačuvati strogost. Pokušava steći ravnodušan izraz i odgovori:

310

- Vaša ljepota nema nikakve veze s grijehom Sto ste ga počinili, skrivajući

nezakonito dijete Ivana Korvina.

- Tako, dakle, ipak ste, veličanstvo, pomagali knezu u osveti prema mojem mužu.

pomagali ste sasvim ličnoj osveti zaljubljenog kneza. Ne može slijediti ni

riječi, a kamoli smisao i zatrepta očima, pitajući:

- Lična kneževa osveta? - Zašto bi se vama osvećivao?

- Vašem veličanstvu nije poznato što se zbilo u Zagrebu kad je knez pokojnu

kraljicu Anu pratio na putu u Budim i s njom se zadržao u banskim d vorima? Tada

je knez planuo za mnom i ponio se tako nasrtljivo da ga je moj suprug Dami r

pozvao na mač. Knez se prepao Damirove bojne vještine i posramljen prisegao da

će jednom naći priliku i mene oteti. I sada je, eto, izvršio osvetu.

- Izvršio - usklikne kralj i digne se u stolici, ispruživši glavu prema njoj. -

Vi tvrdite da...

- Knez me namamio u ovaj dvorac - upadne ona - zajedno s vašim podanicima,

tobože, zbog nekog nezakonitog sina pokojnog bana, a zapravo s jednom jedinom

namjerom: da me uzme za svoju Ijubovcu.

Ta ga riječ osine, lice mu izražava ogorčenje...

- Moj nećak usudio se...

Dobro je nišanila. Nekadanjeg zaljubljenika obuzme ljubomorna Ijutina na koju

ona polaže temeljni kamen bedemu s kojega se kani braniti.

- Zašto ne odgovarate? - pita on, pristupivši bliže.

- Veličanstvo, knez je vaš miljenik i sve što bih kazala o njemu nepovoljno, sve

bi palo na moju Štetu u vašim očima.

- Ne, nikako, kažite mi sve. Neće vam biti na štetu, zadajem vam kraljevsku

riječ.

- Kraljevi prisižu na zakone da će štititi podanike, a oni ih prvi izdaju.

Ta ga primjedba jedva zanima. Misli su mu zapele na ono stoje prije rekla. I

spušta pogled k zemlji, razmišlja o onome što mu je prije objeda govorio

miljenik nećak i uspoređuje s Gordaninim navodima pa onda strese glavom:

- Ne, ne, Đuro me ne može prevariti. Postupio je tako zbog dječaka, a ne da se

osveti, ili...

- Dokazat ću, veličanstvo.

Stao je čas, zagledavši se u bademaste oči koje su mu nekoć pružale živost,

mladost, svježinu, učinile ga gipkim i probudile u njemu želju za ljubavlju.

- Dokaze? - promrmlja on. - Koje dokaze?

- Prvi dokaz je ovaj: Kad sam domamljena u dvorac, najprije je mladi knez

nastojao steći moju naklonost, a jednom je jasno pokazao koliko još uvijek

plamti za mnom. Barun Pencinger htio me prisiliti na neka priznanja, dao me

svezati lancima i preda mnom bičevati mojeg sina. a tada se pojavio mladi knez,

stao vikati na baruna, zapovijedio mu da me odveže. obustavio bičevanje i silno

se zaprijetio da će baruna kazniti. Tada je knez pošao sam sa mnom i otpratio me

u moje odaje.

- A onda je tražio naplatu za svoju velikodušnost? -V

Nije odgovorila, već smjesta započela iznova: “ --r

Drugi doka/još je bjelodaniji. Ponudila sam knezu da ću kazati cd je se nalazi

dječak kojeg želi, čak bih mu dala pismo za čuvare uz uvjet da me pusti na

slobodu. Ali on nije pristao.

- Nije pristao”-”

Da. veličanstvo, on nije pristao, nego je dao nalog svojim momcima u dvorcu da x

^•lilji, iza zidina kod veže i kad bi, tobože, sa mnom i/lazio na opkope, imali

bi oni banuti i spriječiti mi izlaz iz dvorca. navodno, na zapovijed gospodina

baruna Pencingera. Tako je knez htio preda mnom sa sebe odvratiti km nju Mu n:e

m •- ", i : “ “ ; “ : ia bih morala i dalje ostali njegova zarobljenica- naglasi

ona naročito- a on ne bi sa/nao za boravište Kon .mov;i sina. Kad bi mu doista

bilo više do dječaka negoli do mene. ne bi to nikada mogao učiniti, a imam vrlo

moćnog svjedoka da sam rckhiisuuu i lims”kum pij-L;” if >• “• •." -e “V.”i-:- “

n dvorcu Veličanstvo jfc čulo za njegovo prisustvo, pa ga možete uvijek

ispitati.

"Gle. mojeg Dure, zaljubljeni lupež, taj me, dakle, vara, nju je odabrao, baš

nju”.”"

Nesavladiv a ljubomora budi se u njemu, ljubomora taštine i zavisti. Njegov

nećak uzima sebi onu koju je on ljubio, a nije je mogao doseći.

Pogled mu zalllla. k i u/ec: i 4. .” 1. mi i”.i 11; lu \ i ,i”.” : il LL/ i:

|ei:e kl a l|c\ skc

pojave i pobuđuju te osjećaji njegove bivše strasti.

Prvi put njime/avit U “ ui” prema nećaku kojeg voli kao sina. I dok promatra

Gordanu. njena ljepota sve više raspaljuje ljubomoru.

"Zar je grlio taj božanstven; \ iai. ;i mcm tvrdio da mu je ravnodušna.

čak daje mrzi”1 Danas dopoiliK ;,.ir-.idr,i • i L< •.. i." i .-:,!-" iiiii_^

n!”, i. p;.,i

jer radi i/ravnu--Hrvatima pi< •; To bi mogla biti Brandenburgova

krv: Ia?. razvi.itnost, ludovanje za ženama. Jest, takav mu je bio otac,

nesretni mu/ moje sestre. A njegov me sin izravno vara. o tom nema

sumnje!" U s\o;n i, /misHarJ , ga novo pitanje. I on pristupi bliže:

On vas je. dakle, oslobodio od Pencingera?

Neka veličanst \ < pita samog kneza. On je zbog toga i planuo na

knc?a i stalno su bili u prijateljstvu jer knez nije dopustio da me barun

muči. Htio je da sickn n u ljubav, da ostanem uvijek u dvorcu s njim.

Neka ga veličanstvo pn.i preda mnom i pričini se kao da ne zna razlog.

Ni časa ne oklijeva, već MiijeM.i puseijne za. srebrnim zvoncem. Sluga dođe. a

kralj mu naloži da zovne kneza.

Dok su čekah, Gordana se povukla u pozadinu, a on krišom promatra njena ramena,

na kojima neprestano vidi Brandenburgovu ruku.

Ništa ne sluteći, ulazi kraljev nećak u dvoranu. Ljubomora učini \ ladislava

lukavim pa se nasmiješi mladiću:

Plemenita gospoda veli da sije ti zaštitio kad je barun Pencinger bičevao njenog

sina

Knez se zabezeknut , ali se ne zna izvući, odviše je slab dosjetkama. Već je

njegov smiješak priznanje.

- Da. naravno, znao sam da ću svojem uzvišenom ujaku učiniti "slugu ako zaštitim

ženu tako odličnog plemića.

I tada si je otpratio u njezine odaje, to je bilo viteški.

313

- Znao sam da ću vam ugoditi - veli knez i ne razumije zašto se ujak smrknuo.

- Trebao si, moj nećače, prihvatiti kad ti je ponudila priznanje uz uvjet daje

pustiš na slobodu. Već bi sada imao takmaca mojem sinu. Zašto si je ipak htio

zadržati u dvorcu?

Krv mu poleti u lice. Na to je već sasvim zaboravio. Nije slutio da bi Gordana

imala razloga govoriti o tome i ne zna što bi odgovorio, već samo slegne

ramenima.

- Oklijevao sam od straha pred Pencingerom. <

Isprika nije značila ništa. Gordana je uspjela raspiriti u kralja

ljubomoru prema knezu. Nada se da će time Što prije sebi otvoriti vrata, i

osjeća pravi smjer. Vladislav ne može prikriti zlovolju prema knezu i

kimne glavom pa ga otpusti:

- Dobro, Đuro, idi, samo mi je bilo do” toga da sve znam. , Morao se

povuci iz blagovaonice, a da nije mogao naslutiti kakav st

osjećaj probudio protiv njega u kralja.

Ovaj je ostao spuštene glave i zagledao se u pod da bi sakrio pre<f

Gordanom ono što ga pokreće. Nije mu dopustila da mnogo razmišljaj

- Veličanstvo, Čuli ste da nisam lagala. Knez me drži ovdje već;

sedmi tjedan iz osvete prema mojem suprugu. \

Kao da ga je to uznemirilo, on se trgne, uspravi, zagleda se u njen"“ ljepotu i

opet mu se ukazuju ruke njegova nećaka kako grli to tijelo stoje on nekad uzalud

želio i pita je:

- Đuro je izvršio osvetu? “ .

Ona ne odgovara.

- Usudio se da vas silom zagrli? . . ,.,

- Veličanstvo, ako kažem da sam mu vazda utekla, nećete mi vjerovati

- Nemoguće bi bilo umaći gospodaru dvorca.

- Vidite, uzalud bih vas uvjeravala da sam se svom snagom i oduprla njegovim

zagrljajima.

- Naravno, bilo mu je jedino do toga da vas može domamiti V

dvorac, ne samo da se osveti zbog poniženja koje mu je nanio vaš suprug*

nego da se naužije vaše ljepote. •”

Korak po korak približava joj se, dok u njemu bukti ljubomora i želji | da barem

jednom dotakne tu ljepotu, samo usnama dirne bijeli vrat. Ona = stoji mirno,

nepomično. Ne nazaduje. On ne zna da li se ona ne boji, ili g*” možda čeka i

izazivlje? Sve je više sklon povjerovati da ga poziva. Zaboravlja svoje godine,

svoju bivšu bolest iz koje se jedva izvukao, ali je ostavila tragove razaranja.

Zaboravlja svoje naborano žuto lice. Osjeća se kao prije deset godina kad je

planuo prema mladoj ženi bademastih očiju. Ništa ga više ne podsjeća na ono što

se dogodilo u ovo doba stoje porušilo i razrušilo njegovo tijelo. Sjeća se samo

svoje ljubavi i pristupa joj, uhvati je za ruku, osjeća toplinu mladosti i

zagleda se u bjelinu vrata pa šapće:

- Sjećate se, Gordana, koliko sam vas ljubio? Htio sam se s vama

vjenčati, učiniti vas kraljicom. A vi? ..

- Ja sam ljubila Damira - veli ona, nasmiješeno. ;

Ja još, i danas ljubim vas. . ,

Ja još i danas ljubim Damira. •••....

Ali ju sam udovac.

Ali "ja nKani udovica i ne želim to nikada biti. .. ," ;.

Kako ste ujepi, prelijepi. Recite: Je li vas Đuro zagrlio? >. /

Ali. veličansi , ostavite moju ruku.

Ako osta\ im vašu ruku. položit ću usne na vaš vrat.

Ona se povuče i smiješak s njenih usana nestane. Ozbiljno gleda u

kraljeve oči što su se gotovo sasvim sakrile pod vjede.

- Moram otići aki “ \ UK j MM •- 1, MU /J i -,; n -n m raspravljali u mojoj

sudbini.

- Vaša je sudbina u mojoj ruci, Gordana. ..OUM.

- Onda pfihvaiik moju sudbinu, a pustite moju ruku. Ne može skinuti koštunjave

prste s tako čvrste ruke. l pozadini te žestoko otvore vrata. Mamuze zazveče

podom blagovaonice. Krali t"v,;u l u u.r i m u ; UK a a Ja se ni ki ; a k ne

nia”knc od Gordane pa \di

Sve sam razumio, plemenita gospodo, o svemu ću pravedno odlučili.

Sve uzalud. Onaj koji je stupio preko praga, predobro je zapazio kako k ral |

drži Gorda n inu ru”ki; i Mi-ii pis/Ni/u -.\oioj pt ni aula. S nekoliko čvrstih

koraka navijesti još jednoir. >.\n|ii prisutnost. Vladislav se napola okrene k

vratima, spreman da se okosi na onoga koji tako drsko ulazi. Pogled mu se

začuđeno zadrži na mladom plemiću koji ga oslovi: Vaše veličanstvo, neka

oprosti. Nisam znao da se nalazite u ovoj dvorani. Htio sam upravo zamoliti

kneza da me najavi. Tko ste <vi?

Nećak sam velikaša Verbecija.

Dok se on prikazuje, Gordana promatra Draženića o čijem je izdajstvu sve potanki

čula iz usta Vilene i Ijubopitno čeka što će se dogodili i kako će kralj primiti

njegov nenadani ulaz u dvoranu.

Samo što je Draženić spomenuo Verbecijevo ime, Vladislav promijeni držanje, pode

prema njemu s nekim podatnim pogledom i ljubazna lica:

Nisam m znao da Verbeci ima tako lijepog nećaka. A kako si dospio, sinko.iovamo

u ovaj kraj?

Poslan sam i. Budima i stigao sam jučer dopodne. Nigdje "e nismo sreli putem dok

sam ja putovao. Jurio san kao brzoteča sporednim putovima. Tako? jDcito si

nekome nosio važnu vijest? Vama. ^eličanstvo.

Meni? od kota Ja sam u posljednji čas mjesto u PeČuh skrenuo ovamo jer sam čuo

da je moj nećak bolestan.

- Vaši brižni vjerni ] t Jan”ii o</n a su smjer vašeg puta i u velikoj

t1"“! /a vas, odabrali su meru brzotecu jer sam najsmioniji jahač medu

s\im plemićima u Budim u Želio bih s veličanstvom govoriti u Četiri oka.

Da. plemenita gospoda je ovdje - i pogleda Gordanu s

314

313

namjerom daje zamoli neka iziđe. Nije mu dala vremena izvršiti namjeru! već ga

predusretne riječima:

- Veličanstvo, ovaj plemić ne govori istinu. Nije došao iz BudimaLi (. itav ih

sedam danu nije se maknuo iz ovog kraja. Jučer je bio u Turopolju kod župana

Berislavića. a danas ujutro oteo je njegovu kćerku.

- Gospoda ne bi smjela iskorištavati kraljevsku milost i miješati se U

krafjeve poslove. *

Mirno, promišljeno izreče to Draženić s jedva malo ukora. Vladi-slav pogleda čas

nju, čas opet njega. Bude mu neprijatno. Ne bi htio ni za Živu glavu zamjeriti

se Verbecijevu nećaku, a htio bi u Gordani-j nim očima ostati vitez. Zato šuti i

smiješi se. Gordana ne odgovara Draženiću, već nastavlja razjašnjavati kralju:

- Ovaj plemić nije već nekoliko tjedana bio u Budimu. To zna čitavo Turopolje i

svaki čovjek u ovom dvorcu. Neka veličanstvo ispita Ne znajući što bi. Vladislav

slegne ramenima i veli nasmiješeno:

- Mlad, lijep plemić ima pravo tajiti gdje boravi i zbog čega. Smješkajući se.

kralj gleda u njega, pa opet u nju, ne bi li ugodio jednom f drugom.

- Nije svejedno, veličanstvo, otkuda on dolazi jer vijesti koje nosr tobože iz

Budima ne mogu biti ničije poruke vašem veličanstvu.

Draženić Čeka hoće li kralj Gordanu poslati iz sobe. Ali mu odmah1 bude jasno da

mu to nije ni na kraj pameti. To mu potvrđuje ono stoje vidio kraj ulaza u

blagovaonicu pa smjesta odluči. Pokloni se smjerno kralju i naglasi:

- Razumijem, veličanstvo, ova gospoda ima mnogo razloga objedivati me da nisam

došao iz Budima i da vam mogu donijeti važnih, vijesti.

- Kakvog razloga? - pita Vladislav, sav sretan da može sudjelovati u razgovoru,

a ne treba se izložiti ni prema njemu nj prema njoj. Mirno stoji mladi Čovjek

pred kraljem.

- Ne prijatelji vašeg veličanstva hrvatski plemići saznali su da niste otišli u

Pečuh kako ste kanili i kako su vas uputili vjerni podanici u Budimu. Vaši su

neprijatelji našli zgode da vam dojave kako je knez bolestan, jer su vas htjeli

uputiti u posjet vašem nećaku kako biste bili nadohvat hrvatskim plemićima koji

su vam zakleti neprijatelji i žele vašu propast.

- Veličanstvo, poruka iz Budima glasi: vaš je život ovdje u pogibelji.

- U pogibelji? Zašto? “ . 3

- Hrvati koji su se bunili protiv vas i nisu vas htjeli birati za kralja”j

spremaju se protiv vašeg života.

gli glavu. ,

vje<1a pa J ,o običnij

Suhe koštunjave ruke počnu se tresti. Draženić to dobro uoči i nastavlja:

- Kad ste vi, kralju, krenuli u ovu zemlju, urotnici su podigli glavu kriknuli

od radosti i spremili vam zamku.

Vladislav blijedi, a male oči izmiljilc su ispod debelih v izražavaju strah i

strepnju koja se digla u njegovoj duši.

- Nisu vas, veličanstvo, napali putem jer ste dolazili kao

plemić pa nisu. mogli slutiti da se u običnoj kočiji vozi kralj, okružen običnim

momcima. kak\c iri.i i" “ \ “n “•”. Ali čim su doznali da ste pod oum krovom,

spremili su napadaj ovdje u dvorcu.

To je za \ ladislavu previše, za njega koji uvijek od nečega strepi. svuda

nazrijeva proli\nika

Ogledao se za siohcom da sjedne. Noge mu dršću, a pogled plaho leti od zida do

zida. od kuta do kuta kao da odasvud očekuje napadače.

Ispunjena gnjevom. -lu; i Gordana Draženićeve riječi kojima kao da nikad neće

biti kraja pa on svoje tvrdnje opetuje:

Jesi. veličanstvo, pod ovim krovom čekaju vas neprijatelji u zasjedi

Moji neprijatelji; Ovdje oko mene?

Da. veličanstvo* i tu su vam spremili zamku, vrlo spretno. beskrajno

dosjetljivo, zapravo genijalno.

U ovom dvorcu jY urotnik? - zadršće Vladislav.

Taj urotnik kojem ste vi nekoć poklanjali svoju kraljevsku milost nastojat će da

tu milost ^n i ,, ii i da vam se umili i bude vam tako blizu da vam može u vino

ili u jelo sasuti otrova.

Stresao se JJHzaokružio ponovo dvoranom pa svrne pogled k Draženiću.

Reci tko Tko?

Ova žena ovdje.

Be/riječi i dalu huji \ ulivl.iv u Gordanu. Pogled i misli smućuju se. Ništa ne

vidi jasno a strah mu je u kostima. Promatra mladu ženu. U svojem prijašnjem

razgovui u s njom ne može naći dokaza Draženićevoj tvrdnji, a ipak plemić je

pokazao na nju tako smjelo kao da ima za to stotinu dokaza.

- Možete lij**feltčanstvo. i dalje vjerovati da su mene poslali Hrvati da

otrujem vas”.”

Nije mogao ništa reći jer nema hrabrosti, ali ona jasno zapala da se priklanja k

njoj.

- Možete sada i,i/ii;nu.n da je ovaj plemić na svoju ruku, ili poslan od nekih

spletka.(tm), tobože, donosio vijest iz Budima, a nije uopće bio lamo i svi su

ga IflNjeli u Turopolju i jučer i danas kad je doveo u ovaj dvorac kćerku

veTkavi l••” su djedovi umirali u borbi za kraljevstvo. Djevojku je osudio da

sin, a ja molim, veličanstvo, sudite vi.

- Njezin je izd; u n :\, kraljev urotnik, neprijatelj. Na svoje sam g;i uši čuo

kad K grdio kralja.

Sve laže, veličanstvo, kao Što je lagao da nosi poruku iz

Budima Ali poruka ima svoj razlog. Nekome se ne sviđa vaša

prisutnost u , 1X u. Netko vas želi odstraniti i zato su se poslužili*

Nižima da su Hrvati urotili protiv vašeg života.

Bunt - vikne Draženić.

Ne bum se nitko/j punim stolom u slobodi i sreći. Buni se samo zaii obijen,

okovan, gladan, okraden. Ali oni koji se bune protiv vaših “žavnika,

veličanstvo, nisu posmh mene da vama saspem otrov u jelo jer on> ne mogu do mene

316

17

“ I teško je čekao njezin odgovor i gotovo želi da bi opovrgla objedu "

S dubokim prezirom gleda Gordana u oči Draženiću:

- Vi okrivljujete mene da kanim otrovati kralja?

- Jest, okrivljujem vas, jer ste kraljev urotnik kao i vaš muž i svi vaj

prijatelji. Skupili ste se ispod prijestolja kralju da ga rušite. Kad to n<

možete uspjeti, odlučili ste da ga smaknete. Ne možete dočekati njegovi smrt i

čim su vaši saznali da kralj putuje svojem nećaku, doprli su do vas dj vi

izvršite ovdje kraljevo smaknuće.

- A kako su do mene mogli doprijeti moji zemljaci?

- Zar nije bio u dvorcu kanonik Benko, član zagrebačkog Kaptola koji prednjači u

borbi protiv Budima, vlasti i kralja?

- Kaptol prednjači u poštenoj borbi protiv zlih državnika, ali reciu sada

otvoreno: što savjetujete kralju da se oslobodi mojeg otrova?

- Neka bježi u Budim. Što prije to bolje.

- Dakle, to ste htjeli?

Sa stravom promatra kralj Gordanu i sluša njene riječi koji sačinjavaju samo

pitanje, a nijedna ne oporiče, ne odbija od sebe krivnju, dršće od pomisli da bi

bio tako blizu smrti.

Ona učini dva koraka prema kralju, a njega zazebe u čitavom tijelu Kao da će

sada poći da ga smakne.

Ona se vratila kralju i nastavila razjašnjavati:

- Dok sam spasila život vašem nećaku, zar da idem ubijati vas veličanstvo? Zbog

čega kad mi niste ništa skrivili? A moji Hrvati se bore bune protiv vaše

budimske gospode koja razbijaju tupe glave kako b utjelovili Hrvate u sebe i

prerezali njihove džepove da odande iscuri i* njihove grabežljive ruke i

posljednji novčić, da onda s opljačkanim narodom mogu učiniti što ih je volja.

Urotu su izmislili zločinci, razbojnica hrvatskog roda. Nama je dobro poznato da

sirotan kralj Vladislav Jagelović ne zna ništa, nema ništa: ni vlasti, ni

forinte u mošnji. ni toliko u> svojoj riznici da bi sebi priuštio čestiti objed.

Svaka riječ iz usta ove žene živa je istina. On je nitko i ništa, sve je U tako

jasno. Ali zašto je tu ovaj plemić optužuje? Ili je uistinu lažac Uistinu, nije

bio u Budimu? U čije ime govori? U čije je ime došao i porukom?

Zaustavila se, podigla glavu, uprla u nj oči. Čini mu se kao da će izreć neki

strahoviti sud na njime, a on je nemoćan da štogod kaže, da pozovej ljude,

sluge, dvorane. Nemoćnim čini kralja muškarac koji još uvijek ovog časa čami u

vlasti kraljevske bujne rascvale ljepote što ga omamljuje mirisom. Otvorila je

rumene usne.

- Veličanstvo, dopustite da ovog plemića pitam: nije li urotnik protiv života

vašeg veličanstva njegovim znanjem sakriven u ovom .dvorcu, u onim ljudima koji

su pokušali otrovati vašeg nećaka?

Kralj se zabezeknuo. l sam Draženić je zatečen.

- Vaše veličanstvo ne zna daje knez ležao bolestan od otrova koji si mu ulili u

vino one večeri kad je ovdje boravio poslanik iz Budima Balaš donio knezu pismo

da ga vi zovete neka smjesta dođe u Budim?

O tome kralj ne zna ništa i otvorenih usta bulji u nju.

- Đuro otrovan - opetuje jedva čujno zaplašeni kralj, a njegovo

oenuto tijelo još se višezgrhi na izgleda starac kojega je netko zagni i ino u

n”1N __" Da. veličanstvo. Vaš je nećak bio otrovan i ležao je bolestan od

Ot,ova. Zovnite smjesta liječnika, Petra Pana i samoga kneza i sve njih u

eh 01 ću Neka se *** *° stvara urote.

- Laže. Sve ii11/mi su hi. sve \c n a/ koji MH želi prikrili ssoju kr \ nju

Dozovite ti i \clicanM\o i nuka vam kažu tko je spasio život vašem

nećaku.

I pogledala ije kralja blagim pogledom da ga osvoji za sebe.

Ja. veličanstvo. Ja sam mu spasila život. Savjetovala sam Petra Pana da pohita u

Turopolie i nade tamo nekog čudotvornog vrača koji ima lijek protiv svakog

otrovi. Veličanstvo, smijem li reći da dozovu i baruna Pencingera i Petra Pana i

liječnika?

Kimniio je pitao joj dozvolu. Ona otvori vrata i naloži pažu da smjesta /ove sve

u”dvoranu Ali pri lom dobro pa/i na “Dra/cniua da MU ni štoaod rekao kralju. Ali

on ju u.ihko /askouen da sejcdva snala/i i smišlja šio da sad odgovori Nije

dorastao toj ženi, to osjeća i zbog toga je nemiran.

Čim je dovršio misao, već se otvaraju vrata i ulaze barun Pencinger, kne/

Brandenburg. Petar Pan, a za njim ide Ferenci jer misli da će biti potreban.

Posljednji dola/i liječnik.

Kralj svi ne k njima pogled kao da traži pomoć od njih. Gordana se uspravi i

pogleda izazovno kneza:

Recite, kneže ni MI li \a jn4 i i otrovati? Niste li ležali bolesni. Evo. tu je

vaš lijeemk. Neka kaže je li tako? Recite, gospodine kaštelane Pencingeru. niste

H vi otišli s Petrom Panom u Turopolje da tražite čudotvornog vrača na kojeg sam

vas uputila ja?

Stari barun je proMiicilio i -,lo”i lv? riječi. Kne/ ne mo/e drugo rtcuo

potvrditi. Nikako se ne hi usudio pn/nan kialju i svima ovdje da se samo

pričinjao otrovanim. da ne mora na kraljev poziv putovati u Budim. A zapravo je

kasnije stekao mjerenje da bi ga Pencinger i Budim htjeli otrovati, lišiti ga

života i dočepati se njegovih imanja i odgovori:

Da. bio sam otrovan i sve je tako kako Veli gospoda Gordana.

Gordana sada baci najjaču kocku:

- I kad se Petai Pan vratio u dvorac, noseći knezu lijek, nisu ga

pustili u dvorac. Sama stra/a ruuu da |o| |u nalo/iH banu; IVncins.vi. Tog

časa na opkopima navalili su kaštelanovi ljudi na Petra Pana golim oružjem.

Čitava četa protiv jednog čovjeka. On potraži spas u vodenim opkopima, zaroni ti

vodu i kad se pojavio na površini, bacili su na nj koplje, l jedno mU”*"

zarinulo u rame, je li bilo tako, gospodo moja?

Bilo je tako o tom zna pričati brazgotina na mojem ramenu - veli Petar Pan.

LI dvorani nastane šumu

Dakle, istina? snebiva se kralj, a Gordana opet uzima riječ: I tada se na

opkopima poja\iš”e kanonik Benko i rimski poslanik i samo na njihovu želju

otvorila su se vrata dvorca i Petar Pan je mogao donijeti lijek da u posljednji

čas spasi kneza od smrti. Gospodine kneže nije li bilo tako?

Udarac je začas smrvio i Pencingera i Ferencija i Draženića. Gordana • osjeti

svoju pobjedu. Nikad nije slutila da će joj ikad poslužiti dosjetka koju je ona

smislila u svojoj obrani i uputila Petra Pana neka se knez prikaže da je

otrovan, l sad se objeručke uhvatila za nju.

- Vi krijete kraljevića, nezakonitog sina Ivaniša Korvina, kako bi ga okrunili

hrvatskim kraljem, umjesto sina njegova veličanstva Ljudevita - vikne sada glas

straga, a Gordana odvraća:

- Gospodine Ferenci, vaša pomoć gospodinu Draženiću dolazi prekasno. Kralj uvida

da je sve laž. Ima nezakonito dijete Ivaniša Korvina. Da ste došli k meni u

Brezovicu i pitali me gdje se nalazi majka s djetetom, rekla bih sve što znam,

ali vi ste me domamili nepravdom i htjeli ste me prisiliti na priznanje mukama.

Na takve bespravnosti odgovaram otporom. Nema ničega na svijetu čime biste mogli

otvoriti moja usta. Sili ću prkositi do smrti i onda ako želi od mene iznuditi

da se molim Bogu. Zato uskraćujem priznanje nečega što za mene nije važno. Silu

ne priznajem. Sili ne dam praška s moje obuće.

- Recite, dakle, dobrovoljno gdje se nalazi kraljević? - pita Draženić.

- U ovom dvorcu možete vi pitati samo svoje sluge. Mene može pitati samo kralj.

Svi su Čekali da će se ona Draženićevim pitanjem smesti i tako na sebe navući

kraljevo nezadovoljstvo. Ali taj odgovor ih zaskoči. Goloruki su ako se ne

uplete kralj i postavi pitanje. Svi znaju koliko se kralj boji Draženićeva ujaka

o čijoj stranci ovisi, hoće li na prijestolju ovog kraljevstva uistinu sjediti

njegov sin. Draženić je uvjeren da kralj mora ispraviti Gordanin nastup i njemu

podijeliti odlično mjesto u ovoj dvorani i dati mu dozvolu da je ispituje. Ali

kralj sve to zaboravlja, gledajući Gordanu, kraljevski uspravljenu. Zaboravlja

čak i na strepnju koju mu je natjerao u kosti Draženić pa se gubi, promatrajući

divnu ženu što se postavila za suca svim muškarcima u ovoj dvorani. Zaboravlja i

to da je Draženić nećak čovjeka pred kojim je on uvijek ponizno saginjao glavu.

Uzalud čekaju od Vladislava da će ispraviti Gordanu ili je ukoriti. Njegov

propust nemilo se kosne i Ferencija i baruna Pencingera. Obuzima ih nemir.

Ljutina im zalazi na oči.

Samo je Draženić miran, toliko miran da se dvojica njegovih pomagača čude što

Draženić ne iskorišćuje svoj položaj i ne uzima protiv Gordane nikakvu

zadovoljštinu. Ali čim je Pencinger pogledao njegovo mirno lijepo mladenačko

lice, u kojem leži spokojna promišljenost, odmah mu bude jasno da nešto snuje

ili čeka što će mu dati bolju priliku da naglasi tko je i kakvo ponašanje

zahtijeva prema sebi.

Casovitom nepriličnom šutnjom poslužila se Gordana i ponovo oslovila kralja

blagim glasom, s mnogo peckanja i neodoljivih pogleda bademastih očiju:

- Svijetli kralju, dužnost mi je ponoviti prijašnje riječi: u ovom su dvorcu

učinili veliku nepravdu kćeri najodličnijeg čovjeka ovoga kraja, dovukli je

ovamo i učinili služavkom kćer velikaša.

Trojica budimskih eksponenata malo su se razgibali. Gordanine

ne

riječi omogućuju kralju da je može dalje promatrati, a ostali mu lo

mogu spočitnuti pa je dalje ispituje:

- Velikašku kćer sluhi \koni.” Sto to znači? __ Osveta odbijenog vjerenika.

Tko je taj koji se o^cćujc na nedopušten način?

- Ja - javi se Draženić.

I/rekao je to mirno, ne dižući glavu, niti se pri tom isprsio, ali je naglasak

objavio kralju da se u toj riječi zapravo javlja gromovnik iz

Budima.

Kralj se pokoleba. Tu je nepravdu učinio Verbecijev nećak. To je nešto drugo

Br/o mora uzmaci i okrene se prema mladom čovjeku i

pniazno odmah ispravi prijašnje držanje:

- Dakle, teško je skrivila? Je li? - pita Vladislav Draženića.

- Veličanstvo, ova je djevojka bila u tajnim vezama s urotnicima, naročito s

Kušcvićem koji je izdao mene. Kći i njen otac podupirali su

svojim novcem urotnike, pi imali .ulasnike u s\ o;cm d\ orcu. koji su dola/ili

iz Venecije udje boravi i ledan ud davnih urotnika vašet: pnje^-tnija Davor

Antolković. Zbog toga sam Berislavićevu kćer doveo i učinio služavkom jer sam

mislio da se samo tako može od nje iznuditi priznanje tko su ti glasnici, “kojim

putem idu. kad dola/c, jednom riječi: sveMo mi je poiicbno da ih uhvatim.

Dakle, tako promrmlja kralj - žene se rote ovdje protiv mojeg sina. žene?

opetuje on. ali se ne usuđuje gledati Gordanu. Već sumnja da i ona djeluje u tim

urotama, a ne može planuti protiv nje.

- Veličanstvo - nastavlja Draženić - žene Hrvata jednako su vaši urotnici kao i

njihovi m u/e \ i Moram još spi mi e n u n da je otac ic djevojke preda mnom

govorio o lom kraljev iču. Uzalud sam se trudio da od njega doznam gdje se

nalazi Ali on to sigurno zna. Nadalje je istina daje otac ove djevojke preda

mnom najgnusnije napao vaše veličanstvo.

Vladislav ne može više mirno slušati pa usklikne:

- Dakle, istina je? Ja sam u zemlji urotnika?

Da, veličanstvo, u zemlji urotnika. I zato sam se prepao, sazMftft da stcstigli

ovamo i neću mirovati dok ne odctcjct namje \as. život od\iše

dragocjen. Vaš sin još je dijete, a vi još morate dugo živjeti dok on ne

odraste i preuzme vašu krunu i vlasi. Krenite što prije iz ovog dvorca, sam ću

vas štititi, veličanstvo, na putu u Budim.

Kralj pode nekoliko koraka pognut kan da su mu natovarili na leda golemi teret.

Gordana opazi da je borba protiv tolike Draženićeve podlosti goto\o nemoguća.

Ipak ne pušta oružje iz ruke i kad se kralj ponovo oRrenuo. istupi lako da je

morao /ast aii pred njom i pogledati joj u oči.

Dužnost ie moia svijetli kralju, oprati ljagu kojom se nabacio na moje zemljake

ovaj plemić.

dušu

Strah od urote toliko ga je zaokupio da bi želio čuti makar malo opovrgnućc

onoga što je rekao Draženić. Godinama mu govore o urotama što ih kuju podanici

protiv njega. Taj strah raste, izjeda njegovu i njegovo tijelo i čitav život. U

oči takve optužbe dolazi mu ponuda kao uolažeme kao povjetarac u toj strahovitoj

omari.

320

- Govorite! - reče, očekujući njezinu obranu.

- Svako dijete u ovom kraljevstvu zna da njime upravlja nekolij gospode koja su

na čelu države i najjače budimske stranke. Oni nepravde, zločine i nasilja. Oni

se bore protiv Hrvata i željeli bi slomiti našu slobodu. Zna li o tome kralj? Ne

zna. Vašem su veličanstvu čak i riznicu oteli iz ruke. opustošili je toliko daje

u kraljevstvu već poslovična primjedba kako kralj Vladislav nema čestitog kruha.

- Nedostojno je ovako poniziti kralja - upadne Draženić. Ona odgovori:

- Oni ponizuju kralja koji su mu tako opljačkali kraljevstvo i kraljevsko

kućanstvo, l vladar ovog kraljevstva mora na vjeresiju nositi od krčmara vino.

želi li se okrijepiti, dok gospoda njegovi državnici maste brade najboljim

zalogajima i opijaju se najboljim vinom. Gospoda državnici pune svoje podrume,

svoje mošnje. kupuju imanja i grade dvorce, pronevjeruju poreze jadnih podanika

i čine sve zlo i nasilja. Rekoh: to zna svako dijete, pa kako bi se mogao naći

čovjek zdrave pameti koji bi se rotio protiv kralja Vladislava, protiv njegova

života, kad se zna da on sam u tom kraljevstvu nije ništa i ne može ništa, ništa

ne određuje. Ako bi bilo urote, onda bi ta urota mogla biti uperena samo protiv

onih koji nepravdom i nasiljem upravljaju ovim kraljevstvom. Da. protiv njih. l

bude li urote, bit ću prva medu urotnicima koji će ustati da se oslobode ovih

silnika koji danas upravljaju ovim kraljevstvom, gaze pravice i slobode

podanika. Lažnu urotu prikazuju vama, veličanstvo, samo zato da bi vas

zastrašili, da se ne maknete, da ništa ne kažete. Prikazuju vam kako vas

spašavaju i vi to spasenje morate plaćati sankcijom za njihova bezakonja, za sve

pljačke njihove vlasti. Draženić je sad izvukao staru priču o uroti da vas makne

iz ovog dvorca, jer za to ima razloga.

Njemu se svaka riječ Čini tako jasnom i dokazanom. Još jučer uvečer tužio se da

nema čestitog objeda ni vina. a kamoli koju riječ u upravi, a ona sve to zna.

Znak je. dakle, da to znaju i drugi.

"Kako bi se onda mogli protiv mene. jadnika, rotiti kad im je znano da sam

najbjedniji. najsiromašniji gospodin ovog kraljevstva."

Razmišljajući. Vladislav opet sjedne. Gospoda su se pobojala da u njemu opet

nastaje smirenje, dok Gordana hitro proslijedi:

- Kralj, daleko od Budima. bit će pravedan i zatražiti da ovamo dovedu kanonika

Benka kojemu zakon pruža snagu vjerodostojnosti. Zakon određuje: što veli

kanonik, u to se mora vjerovati. Najviši sud vjeruje kanoniku zagrebačkog

Kaptola. Kralja molim neka prihvati žezlo u svoje ruke i pozove svjedoke i

upita: koliko je istine u onom Stoje rekao laj plemić o Berislaviću? Sam kanonik

prisustvovao je onom strahovitom Činu u crkvi i spriječio vjenčanje koje je ovaj

plemić htio iznuditi pred oltarom.

- Želim pokazati da sam pravedan prema svakome. Neka se javi preča snom

gospodinu kanoniku da dođe k meni u dvorac.

Izjava kralja raspali Draženića i on stupi korak naprijed, ali ne odaje

raspoloženje:

- Ako je i taj kanonik vaš urotnik, a vi ga zovete kao svjedoka

protiv mene koji štitim vaš život? ,j ,,, -j

Gordana $U9 odvraća:

Kraljev icživni utMtven samo od vas i vaših saveznika, a ne od nas koji znamo da

kralj Vladislav nosi samo krunu, a vlast izvršavaju samo

2 °C Ni “jednom se riječi kralj ne brani protiv toga. Godi mu ovaj jedini doka?

da ne može bili protiv njega a godi mu i to šjo su gospoda njegove \lade lako

omražena u ovoj zemlji i svatko /na tmhou- ni:ti<U”. Taj mu je dokaz Gordana

bjelodano razložila i prosuđuje situaciju s toga gledišta. Jasno mu ie da je

Verbeci zagrabio i u Hrvatsku, pa već i ovdje provodi neke svoje planove o

kojima on ništa ne zna. A on, kralj, prema njemu je vazda pokoran, i? pukoga

straha da ne svrgne s prijestolja njegova sina.

I odluči da s njom ostane sam pa sve iznenadi riječima:

Poslat tu jio/iv pretaMiom kanoniku, a kasnije ću sa svakim od vas pojedince

raspraviti o toj stvari. Prije svega, želim Čisto priznanje plemenite gospode pa

molim da svi izađu.

Izjava je udai ac I )raženiću i zapanjen čeka još Čas. ali kralj odlazi k

prozoru kao da ga ne vidi.

Udaljili su st poraženi, dok je Gordana pošla prema kralju.

- Znala sam vaša će dobrota progovoriti i pozvati kanonika da vam sve razloži

\jei UK . on će vam govoriti ono isto što sam ja rekla ovog časa. a sve to znam

od nesretne djevojke, velikaševe kćeri, koja je ovdje služavka i donijela je

vodu u moju odaju na zapovijed liječnika. Molim kralja za milost. Danas uvečer

želi je Draženić poniziti da pere noge njegovim slugama a zatim će je pokloniti

njima za razonodu. To ne smijete dopustiti, kralju.

Naravno da neću dopustiti, ali laj me mladić neće poslušati. Vi znale čiji je on

nećak.

Ona sklopi ruke od čuda:

- Vaše se ?apov iicdi ne slušaiu m tada kad Štitite neku djevojku, što je

slobodno svakom i najmanjem plemiću? Slegnuo je ramenima i uzdahnuo.

Zar niste malo pi i”c kazali da ja nemam nikakve vlasti, a zapravo ne slušaju me

ni sluge Ja sam uistinu prosjak u svojem kraljevstvu. A Što mogu učiniti”.”

Nemam snage u--.pi o i h ili se, Č im bih pied ložio nešto dingo što oni žele.

odmah mi pnie”.e da me IH te naslijedili na pi ijestolm moj sin.

Nisu li. dakle, oni vaši urotnici koji vam oduzimaju svaku mogućnost da budete

dobu i pravedni? On zabaci glavu i zagleda se u nju:

Svaka je vaša riječ istinita. Sve Što vi kažete, na mjestu je. Da ste me htjeli

za muža. bio bih danas kralj. Ovako sam njihov pokorni sluga.

Vi to ne smijete biti. Pokušajte barem tu, u ovom dvorcu biti gospodar f raditi

po pravici. Ne dajte se odavde otpraviti nikakvom urotom

- Mislim da neću otići dok ste vi ovdje.

M is.hb vini veličanstvo, da ćete popraviti ono što su oni skrivili i pustili nu

ispod ovog krova. Zar me kanite ostaviti svom nećaku za liubovcu?

Ustao je. uhvatio je za ruku. ali je ona povuče:

323

322

- Jao njemu ako ga spopadne Želja da zagrli ovo tijelo. Oduzet ću mu svaku

mogućnost da se lome dosjeti.

- Otpustit ćete me kući?

Zamislio se načas i onda upita:

:° - Malo prije ste rekli da vas samo ja imam pravo pitati gdje je kraljević

za kojega vele da je takmac na prijestolje mojem sinu.

- Vašeg su sina već krunili, dakle, tu je već sigurnost. Kome bi moglo pasti na

um da nezakonito dijete nezakonitog princa kralja Matije posjeda na prijestolje

ovog kraljevstva? To bi bio vrlo teški pothvat.

- Vi tvrdite da nitko na to ne misli?

- Nisam li dovoljno obrazložila kako bi to bio nesiguran posao?

- Ali gdje je taj kraljević koji bi imao biti protivnik moga sina? Recite.

Ona se nasmijala i pogleda kralju ljupko u oči:

- Zar da predam iz ruke jedino oružje koje mi može omogućiti oslobođenje iz ovog

dvorca? Kad vam je svima tako stalo da saznate gdje se nalazi, neka barem od

toga bude meni koristi.

- Htjeli biste da vam za uzdarje obećam slobodu?

- Uz obećanje očekujem od vas i jamstvo da ćete moći i smjeti ispuniti Što ste

obećali. To ga gotovo postidi.

- Imate pravo. Gordana. Ja nemam toliko kraljevske vlasti da ispunim obećanje.

- Pozovite smjesta rimskog poslanika koji se nalazi u ovom dvorcu., pozovite

kanonika Benka. ali po svojem ličnom glasniku i pouzdaniku pa ćete imati

dovoljno zaštite da uzmognete izvršiti obećanje. Osim toga. -gospoda vas nisu

obavijestila da taj rimski poslanik nosi za vas iz Rima vijesti o parnici koju

vaši državnici vode s nasljednicima pokojne Beatrice. -,

- Sto - uzvikne kralj - Beatrica me progoni i preko groba. Nije li i to

strahovito?

- Prevarili ste je. kralju, i vi. i mađarska gospoda. Vjenčali ste se s s

njom i ustvrdili da nije bilo vjenčanja. “\

- To su tražili mađarski velikaši. Sve sam učinio što su oni htjeli. \

- A sad učinite ono Što oni neće i oslobodite mene. a ja ću vam ? otkriti gdje

se nalazi taj dječak koji vam uznemiruje san pa ćete se sa mi > moći uvjeriti da

nema razloga nikakvu strahu od njega.

On uzdahne glasnije: \

- U vašoj sam blizini opet zaljubljeni momak. “. (~ Voljela bih da ste pravi

kralj.

/" •."“TJ sobu upadne Petar Pan i ostavlja otvorena vrata: ti

"“"* - Neka malo grmljavine ude i u ovu dvoranu da kralju ne bude |

odviše pusto. }

Krika i vika, kletve i psovke ulaze s hodnika kroz otvorena vrata, i

Petar Pan čučne i prijeti kralju prstom: \

- Pazi se. mali kraljeviću, dobit ćeš batina. Njegovo veličanstvo ,"j Draženić

strahovito se razbjesnio. Kune i lomata. Pograbio je za plave \ pletenice bivšu

vjerenicu i vuče je trijemom, a sirotica je tako lijepo očistila Gordanine

odaje.

324

__ Veličanstvo. Čujete li? - upozori ona kralja.

_ Kakvo veličanstvo” Vani je veličanstvo - vikne Petar Pan. - Čujete li njegove

gromke psovke.”Ovaj siiomašak ovdje past će odmah na koljena pred Dražcnićcm i

moliti da ga ne istuče. Već je spremio šibu da mu ispraši leda Blago onom tko je

nećak svemoćnog gospodina u kraljevstvu A šio si ti. moj mali

Vladislaviću?Pljeva, vjetar, mala budalica s kojom se igraju djeca da ga

irmguoVrivin kad MI o i\ i ali num:iie u/e_p< >\ c Hajde, izidi na hodnik ako se

usuđuješ, siroticu moj.

Znoj oblijeva Vladislava od ruganja koje mu dobacuje lakrdijaš. Napokon se ipak

odluči pa izlazi i pode trijemom. Draženić bjesni nad Vilenom i nad drugom

služavkom Vo”a ju je ilovda u Gordanine odaje. Služavka viče. plače i kleči pred

njim. Vilena se ustobočila i Šuti:

Gordani si utekla, spletkarici koja će završiti na vješalima kao i njezin muž”.”

Platu ćeš nn to večeras, samo kad se vrate vojnici.

Kralj se pojavi iza njegovih leda. pozove ga i gotovo ponizno reče Draženiću:

- Ostavi, sinko. ovu djevojku samo dotle dok sam ja pod ovim krovom. Još će

i”mene Hrvali oUiv !ii zbog tvojeg Čina. čekaj, dakle. Čas. Neću dugo ostali

ovdje.

Htio bih da vaše veličanstvo već sutra putuje. Samo se bojim da više ovdje

vrijedi laž ljepotice negoli obrana vjernog podanika.

- Sve ću j.i udesiti kako treba i po tvojoj volji. Dođi sa mnom. Raspravi! ćemo

o svemu i odlučiti.

Draženić ide s njim. iskoristivši zgodu da se opet uvuče u dušu log slabića koji

nema volje, mnjenja ni hrabrosti da stvori sebi neko mnjenje i za nj se založi.

Čim su prošli t njenu n .izađe pred njih Stjepko. Ovaj susret iznenadi

Vladislava i podsjeti ga Što mu je o njemu govorila Gordana. Ali u prisutnosti

Dražemćevoj ne zna bi li se zaustavio ili ne. Tu neodlučnost izravna sam Stjepko

jer pa oslovi:

Veličanstvo, dopustile ci a vam se poklonim. Kad me nisu nikako htjeli najaviti,

moram se ovdie na trijemu prikazati kralju kojemu iz Rima nosim važne vijesti

Hraženić srdito osme Stjcpka pogledom i umjesto kralja, odgovori: Njegovo je

veličanstvo umorno od puta i zato vas nismo mogli najaviti.

Ne/nam tko ML gospodine, i nemam s vama nikakvih razgovora. Na putu u Budim

(klonuo sam se u ovaj dvorac nećaka uzvišenog kralja kojemu sam poslan Ako me

kralj ne želi saslušali, onda će mi to kazati sam. a ja ću smjesta ostaviti

dvorac.

- To će hir najbolje - okosi se Draženić - jer kralj se već sutra vraća u Budim

j tamo možete s njim govoriti.

Vrhovni kardinal koji me poslao kralju nije mi saopćio da kralj nema dar govora

naprotiv, uputio me da je kralj potpuno ozdravio od s\oje bolesti i davno već

kkj< u govora i upravlja svojom voljom. To sam čuo. uostalom ;jiavi u noći na

ovom trijemu kad sam tek doznao da se u visokom gostu iz Budima krije sam kralj.

Za vrijeme ioe razgovora Vladislav stoji kao čudovište neodlučnosti.

smućen. Osjeća kako se Draženić penje nad njegovu glavu, a rimski poslanik

ugrožava njegove interese, pa ne zna kako da se izvuče iz škripca. Stjepko ga

izazivlje da kaže svoju riječ, poklonivši se:

- Od jutra uporno tražim da me najave kralju. Pitam se stoga, veličanstvo:

želite li primiti poruku koju vam šalje vrhovni kardinal iz Rima? Radi se o

parnici koju je protiv vas podigao Hipolit. U tom ću se slučaju odmah vratiti u

Rim i javiti da kralj ne želi čuti kardinalove poruke i ne želi njegovu pomoć.

Ipak Vladislav to ne može pregorjeli. Uzme za ruku Draženića, malo je stisne da

ga umiri. Kao da ga moli za oproštenje što mora primiti rimskog poslanika i

šapne mu:

- Dođi sa mnom u blagovaonicu i samo malo pričekaj. Odmah ću te pozvati.

Tad se okrene Stjepku i sa smješkom ga ponudi da ide s njim ti njegovu sobu.

Stjepko, nekadašnji paž, bio je spreman da će ga kralj prepoznati. Nije se toga

bojao. Lako je kralju pričati kakav god prikaz kako je on uistinu rođak vojvode

ferarskog. Tako bi potvrdio porijeklo kojim se prikazao Pencingeru da bi stekao

njegovo uvažavanje. Ali Vladislavljeva memorija nije mogla zadržati nijedne crte

nekadašnjeg paža i Stjepko nema razloga o tome govoriti, a kralj vrlo

nestrpljivo očekuje Što će mu saopćiti mladi svećenik. Ali ovaj ne saopćuje

poruku, nego priča:

- Poslan sam, veličanstvo, ravno iz Rima u Budim i kako rekoh, zadržao sam se

ovdje po nalogu vrhovnog kardinala da kod vašeg nećaka kneza Brandenburga

provedem odmor. Stigavši u ovaj dvorac, nisam bio ljubazno primljen, a kamoli s

poštovanjem koje se ima iskazivati rimskom poslaniku.

- Kako to? To me iznenađuje, časni gospodine.

Stjepko opiše kralju događaj na opkopima, kako su Pencingerovi ljudi navalili na

Petra Pana kad je donio lijek za kneza koji je ležao gotovo. na samrti, otrovan

nekim nepoznatim otrovom. Pripovijeda mu i svoj susret s kanonikom Benkom koji

ga do tada tobože nije poznavao pa su obojica pošli pod ovaj krov zaštićujući

Petra Pana da se spasi knežev život.

Mladi diplomat sve to razlaže kralju s toliko uvjerenosti da je napokon i sam

stao pozorno slušati i stekao uvjerenje kako je Gordana govorila istinu. Na

kraju Stjepko skrene priču:

- U ovom dvorcu naišao sam na takvu nepravdu da sam se gotovo htio vratiti u

Rim. a da ne krenem u Budim k vašem veličanstvu.

- Kakva vas je nepravda mogla sklonuti da se vratite i ne izručite mi poruku?

- Nigdje ni u jednom kraljevstvu nisam naišao na nešto slično, a dosta sam

putovao. U ovom dvorcu naišao sam na čestitu ženu plemića koji se sada nalazi na

ratištu i bije boj za kraljevstvo i kršćanstvo, a taje plemenita gospoda na

nedostojan način domamljena u ovaj dvorac i drže je zarobljenicom.

- Časni rimski poslanice, ja, vladar, ništa o tome ne znam.

- Gospodin kaštelan barun Pencinger javno je i glasno iskazao:

"Njegovo veličanstvo je zapovjedilo da suprugu toga plemića zarobim i držim

ovdje dotle dok kralj ne odredi drukčije."

_ Ništa o tome msam znao, tako mi moje kraljevske riječi. Oprostite,

veličanstvo, nisam mogao slutiti da bi ova gospoda

mogla učiniti nešto protiv vaš”eg /nanja i u v a”šc ime i iako sam otlincio da

se vratim u Rim jer ne vjerujem da hi v rhov m kardinal htio pružiti pomoć

kralju koji zarobljuje čestitu ženu hrabrih ratnika za kršćansku vjeru i

domovinu i poklanja je svojem nećaku knezu na razonodu, a na osvetu mužu

plemenite gospode

- Jada je poklonim niemu1 - uzvikne kralj s toliko živahnost i da je Srcpku bilo

jasno koliko je u njemu ostalo još od nekadašnje strasne ljubavi prema Gordam,

Onda kralj nastavi:

- Sve su to učinili bez mene. Ja sam teško ukorio svojeg nećaka.

- Sretan sam. veličanstvo. M o sam se n\ “ci”o tla “ci c popravili n iidi svojeg

nećaka i njegovih kaštelana.

Ta i/java malo ga uznemiri jer ne zna kako da odgovori. Stjepko ga ne pušta iz

ruku

- Kraljevsko veličanstvo, pustit ćete plemenitu gospodu iz dvorca? Dakako,

naravno

Prema tome ne sto|i ništa na putu da plemenita gospoda smjesta ostavi ovaj

dvorac”“

Nije se nadao takvom jurišu i ne bi se znao izvući, ali kralju pomaže muškarac

koji. doduše, ne zna si(. /a prav o hi oče s f iurdanom, ali o s; cea d,i mora

osigurati blizinu ove žene i dosjeti se odgovoru:

- Časni gospodine, tu je nećak i opunomoćenik velikaša u čijim je rukama čitava

vladaiuća stranca. a 11. je i nećak pr\ i >>i di /a\ nika Bakai a Oni optužuju

suprugu plemenito;; Damira brezovačkog da se roti protiv prijestolonasljednika

mojeg sina.

Nedostojan način mladih gavana koji bi htjeli da se domognu ljepotice, a kako je

sve odbijala i iij”lmvn; se siii , i kane je prisiliti da se odazove njihovim

željama ili joj se osvetiti.

Ti su razlo/i vrlo razumljivi. Ljubomornom kralju sve je drugo manje vjerojatno

negoli da mladi ljudi hlepe za Gordaninom ljepotom.

- Nema sumu K, samo to je razlog, ali budući daje vlast u rukama njihovih ujaka,

a oni su ih poslali ovamo da istraže tu urotu, ne smijem nikako propustiti da

saslušam sve njih, a zatim opet Gordanu i njezine svjedoke. Vjerujte postupat ću

pravedno. Ne želim da mi u Budimu gospoda spočitavaju kako sam pustio Gordanu na

slobodu bez ikakve istrage, samo zato što je lijepa. To bi okrnjilo moj

kraljevski ugled:

"Još nisi tako glup kako izgledaš" - konstatira u sebi Stjepko i odgovori:

- Prema tome. veličanstvo ne kani plemenitu gospođu pustiti iz dvorca?

- Samo dotle cc ostati dok sve ne izvidim i ne dokažem gospodi da su urotu

iznašli kako hi ljepoticu i/nudih dam se pieda Kad l" dokažem moći ću ih

optužiti pred njihovim ujacima i opravdati zašto oslobađam Plemenitu gospodu

327

- Vaše veličanstvo ima obzira prema gospodi državnicima i u pitanju svojih

viteških odluka?

- Tako je to u Budimu, časni gospodine. Takvi su običaji, ali sada, kad sam vas

uvjerio da će kreposna gospoda steći svoju slobodu, kažite mi poruku koju nosite

iz Rima.

- Veličanstvo, poruka je kratka, a može biti povoljna i porazna. To ovisi samo o

vama.

Izbuljio je oči, ne znajući kako da to shvati.

- Veličanstvo, vrhovni kardinal ispitao je vašu molbu kojom se obraćate Rimu. Vi

ste molili neka vrhovni kardinal utječe na mladog kardinala Hipolita, vojvodu

D”Este. da odustane od parnice koju je poveo protiv vas i protiv budimske

gospode, da vrati njemu i princezi Olivi, kao baštinicima, miraz pokojne

kraljice Beatrice. Naročito da vratite tri stotine tisuća zlatnih forinti koje

su od pokojne Beatrice uzajmili za vaš kraljevski izbor, a za borbu protiv

pretendenta Ivana Korvina.

Spustio je glavu i oborio oči. Otkad je zasjeo na prijestolje pa do danas, ova

mu prevara leži za vratom, pada mu na putove, na svakom kraljevskom koraku.

Stalno ga progoni lik pokojne kraljice s kojom se vjenčao i proživio nekoliko

dana, a poslije sve to oporekao, jer su tako odlučili budimski velikaši, l

danas, kad je ona već davno mrtva, stalno se dižu sablasti te prevare kao duhovi

iz groba. Umaraju ga i straše i ne zna kako bi se oslobodio progona one koja već

davno leži mrtva. I sada ovog Časa pred rimskim poslanikom ponovo mora

poniknuti. A kako ga pred mladićem oblijeva stid. opravdava se i razlaže kako su

ga velikaši prisilili , da pristane na tu pre varu jer su htjeli da od kraljice

izmame novac Što gaje imala u svojim punim blagajnama i tvrdila da je to

kraljevski novac.

Stjepko strpljivo sluša njegovo razlaganje jer mu prikazuje sliku njegova

osjećaja prema toj parnici i time mu pruža britko oružje da se njime bije za

Gordaninu slobodu. Čim je završio. Stjepko ozbiljno pogleda kralja:

- Teško je to, veličanstvo. Djelo je počinjeno i sada mu nema opravdanja jer je

novac ipak iznuđen uz obećanje da ćete se s Beatricom vjenčati i posjesti je na

prijestolje. Kardinal Hipolit obratio se svim talijanskim dvorovima i svuda

stvar razložio kao golemu i neviđenu prevaru kralja i njegovih saveznika. Sada

se kani obratiti i francuskom dvoru, a isto tako i dvoru kralja Maksimilijana,

jednom riječi: hoće da pozove u pomoć sve dvorove kako bi se zauzeli kod vas da

tu prevaru skinete s pozornice svjetskih sablazni i platite iznuđeni novac

baštinicima.

- Slutio sam da je prošao kroz čitavu Evropu svojom optužbom i svatko misli da

sam varalica ja lično, dok su to učinili mađarski velikaši, l zato sam se

obratio vrhovnom kardinalu u Rimu da mi pomogne, jer ja sam kršćanski vladar, a

moji se podanici bore na bojištu za rimokatoličku vjeru.

- A vaši podanici kod kuće grabe njihove čestite žene, u vaše ime drže ih

zarobljenima. Ako to iz mojih usta sazna vrhovni kardinal, neće sklonuti

Hipolita da odustane od parnice. Mene je vrhovni kardinal odabrao neka saslušam

vas i izvidim Stoje sve sadržano u toj parnici, a eto: svojim očima gledam

nekršćansku pogansku sramotu, nanesenu

328

n -ijhrabrijem lun.iku Ne samo da su mu ženu zarobili, nego su je pokušali

ornamiti. što sic v idjeli jučer To ne mogu, veličanstvo, nikako progledati. Sve

sam lo dužan javili kardinalu. Jedino ako veličanstvo popravi tu nepravdu i

oslobodi čestitu ženu. onda ću u Rimu popraviti vaš položaj. Sklonut ću vrhovnog

kardinala da pozo\e k sebi I lipolita i nalozi imi neka povuče protiv vas

parnicu

-- To bi za mene značilo oslobođenje sramotne krivnje. Ali trebalo bi javiti na

sve dvorove da nisam ja kriv, već samo mađarski velikaši.

_ Baš se u tom sastoji pomoć \rhovnog kardinala da mladi Hipolit potpuno opere

vaše visoćanstvo. I /ato sam rekao odmah u početku kako samo o vama ovisi pomoć

u Rimu.

- Na temelju vašeg izvještaja nastojat ću za koji dan sve urediti i osloboditi

Gordanu. Smjesta neka ide glasnik prečasnom kanoniku Benku pa ću sam povesti

istragu, a dotle se nadam da ćete vi ostati u dvorcu.

Pričekat ću svršetak vaše istrage. Ako vam je stvar vaše parnice važna, onda

ćete požuriti. Već sad biste mogli pozvati gospodu, a svog glasnika odaslati

kanoniku.

Istina, stvar n hitna, odmah ću sve urediti. Pozove gospodina Benedika pa mu

naloži kamo će poslati njihova čovjeka. Pun nade, izlazi Stjepko iz sobe.

Odmah zatim pozove kralj baruna Pencingera. On se prepao da će kralju odgovarati

zbog kneževa trovanja, za što gaje malo prije optužila Gordana. Čim je stupio u

sobu, već se opravdava:

Neka mi veličanstvo dopusti da razložim nesretno kneževo trovanje. Nikako ne

mos.:u /umisliti da ni tko imao razloga mladom knezu uliti u jelo ili piće

otrova.

Možda ih ipak ima koji mu za vide zbog bogatstva ovog dvorca. Ako on umre”lbez

potomka, morao bih ja njegove dvorce opet nekome pokloniti.

"Tko mu je mio ti i iik u Inabrosu da tako govori" - začuđeno se pita Pencmger.

a istodobno saginje ponizno glavu i u prvom redu nastoji

obraniti sebe:”

Veličanstvo, nije to sasvim nevjerojatno. Možda ima takvih koji se nadaju tome.

ali u ovom dvorcu nitko se to ne bi usudio učiniti. One

večeri, kad je knez pao sa stolice kod večere, a njegov liječnik izjavio da je

knez otrovan, te večeri bili s u u dvoicu sa na Mie/e\. pi "atclii. medu njima i

gospodin Fercnci. Bio ie i ulaMiik i/ Binama koii c duan pismo ud vašeg

veličanstva, tražeći da se knez odmah uputi u Budim.

Baš je te večeri knez "bio otrovan kad je tu bio Balaš.

Da. baš te večeri. Sutradan je Balaš smjesta otputovao u Budim.

Meni nije javio ni riječi daje knez teško bolestan. Nije li to odviše čudnovato?

Sveiedno mu je što će kralj misliti o Balašu i produži da bi zaštitio

sebe:

M oram priznati, to je vrlo čudno, već drugog dana mislio sam o

“ome. Moj očaj i strah za kneza ne Jaju se opisali jei sam ja odgovoran Što

29

i

se s knezom događa u ovom dvorcu. I Petar Pan tada je sa mnoj

razgovarao o BalaŠu, očito je sumnjao na njega. i3

- Petar Pan je posumnjao? *

- Ali otada se sa mnom zavadio, i tko zna hoće li reći istinu. Barun sam sebe

proklinje Što nije obnovio prijateljstvo s lakrdijašen. "Sad bi mi dobro došao

njegov zagovor."

- Izvidjet ću to - veli kralj jer zapravo nije zvao baruna zbog kneza. Sada ima

važnijih briga pa prekine razgovor i naglasi:

- Jamčite mi svojom glavom za sve što bi se dogodilo s Gordanom. Znajte, rimski

poslanik ima moć da budimsku gospodu oslobodi parnice, ili će Budim platiti tri

stotine tisuća zlatnih forinti. Poslanik izričito veli da se neće maknuti iz

dvorca dok ne oslobodi Gordanu.

- Neka kaže gdje urotnici skrivaju takmaca vašem sinu - odgovara on, sav sretan

što je kralja tako brzo prošla briga za mezimca nećaka pa je skrenuo razgovor na

Gordanu. Opet ga kralj prekine.

Sve ću urediti i doznati. A vama nalažem da se nitko više ne usudi učiniti

zločin kao jučer kad je bila omamljena onom večerom. Sve što činite protiv nje,

učinili ste protiv mošnje uzvišenog gospodina Verbecija, Bakača i njegovih

prijatelja. Rimski svećenik traži zadovoljštinu za Gordanina muža i njenu

slobodu. A sad idite i da niste plemenitoj gospodi sprečavali slobodu kretanja

dvorcem, a ona mlada djevojka koju je Draženić doveo na dvorac neka odsad dvori

Gordanu da joj se nekako olakša posao dok se sve ne riješi. Idite, a ti Benedik

- okrene se k svojem sekretaru - zovi Draženića.

Uskoro Vladislav primi plemića sa smiješkom na licu. Da ga udovolji i počasti,

ponudi mu stolicu i pita:

- Sinko, zašto toliko mučiš onu djevojku? Zar ti nije žao ljepotice?

- Nisam li rekao, veličanstvo, koliko je zgriješila? S urotnicima nema

samilosti. Lažu svi koji kažu da me ona odbila.

- Slušaj me, sinko, u dvorcu se nalazi rimski poslanik...

- Bacit ću ga napolje. To sam već odlučio danas, ali je bio drzak i nametnuo se

kralju.

- Što bi rekao tvoj ujak da sazna kakvu si počinio ludost? Ako baciš napolje

rimskog poslanika ili ga samo uvrijediš, ili počiniš kakvu drugu ludost u

dvorcu, tvoj će ujak sve to platiti s tri stotine tisuća zlatnih forinti.

Vladislav je presretan stoje našao ovaj divan bedem s kojeg se sada može

uspješno boriti da barem nekako bude gospodar u ovom dvorcu.

Draženić začuđeno pogleda kralja. Ovaj ne propušta dobru priliku da mladog

čovjeka sklone na blagost čime bi se mogao ulaskati Gordani. Redom mu otkriva

stoje čuo od rimskog poslanika. Draženić se koleba:

- Nisam slutio da je tolika moć u njegovim rukama.

- Eto vidiš. Zato ne čini sablazni s tom mladom plemkinjom jer ćeš samo nauditi

ujaku. Pošalji je kući.

- Veličanstvo, zar ste već zaboravili na urotnike, a ia se mučim da očuvam vaš

život?

- Hvala ti, sine, lijepo je to, ali ne učini toj djevojci zlo sada dok je ovdje

ovaj pop. Poslije radi što te volja.

- Dobro, neka obavlja služinske poslove, a kad taj pop ode, predat ^

330

ću je svojini vojnicima. Vidjet ćete, kralju što ću sve iznijeti protiv njenog

oca i kakve ću steći dokaze da je on urotnik. Sve ću vam to poslati u Budim samo

vas molim da već sutra putujete.

"Ipak mu je šarm ou uiua da me makne", misli kralj. "Možda on želi Gordanu? Tko

bi ga znao, ali čekajte, mladići moji, tu sam još uvijek ja. Meni će pripasti

ono za čim se vi natežete."

- Bio bih sretan da mogu putovati - veli on glasno - ali treba mi odmora, a imam

i vaŽen dogovore s rimskim poslanikom. O njemu ovisi hoće li gospodin Vcrhee: i

BakaČ platiti kardinalu Hipolitu ogromnu svotu ili neće A ti znaš tužba glasi

protiv njih.

Draženića se nemili IM M i vijest da Stjepko ima odlučiti o parnici koju Verbeci

i Bakač smati aju teškom neprilikom. "Ako izgube parnicu, oni bi morali pla 1111

<• misli mladić - "pa bi i meni bilo manje u mošnji."

-- Samo što prije svršite raspra \ L- - savjetuje kralju-jer dok steu ovoj

zemlji, val je život uvijek u pogibelji. A Što se tiče Gordane, veličanstvo,

prepustile sve meni. Od n]e L u /ma 1:1 ii • kraljevk”vvo K >i,i \ ir-ie i sam

ću vam ga položiti pred noge.

- Uprav sam sada najavio Pencingeru da mije rimski poslanik sta\io uvjet: jjto

se Gordani učini i najmanje zlo, ili joj se tko od vas približi, optužn će nas n

“Rimu i vrhovnog kardinala izvijestiti protiv nas. Idi. govori s njim, čut ćeš

kako prijeti.

- Valjda neće taj pop zagospodariti čitavim dvorcem i vama i čitavim Budimom

zbog Gordane?

- Samoscpiii.i] ni; u \iemena.akraljevicacujasamdobitiodnje. Samo ja poznajem

njezine smicalice. Ja ću već od nje izvući istinu.

"Glupane" veli u sebi Draženić, mrk i zlovoljan zbog zapreka Što su mu iznenada

pale na pm A sve to od rimskog poslanika. O tom treba dobro razmisliti i

posavjetovati se s Ferencijem. Valjda bi se ipak moglo s tim popom nakraj Možda

bi se dao podmititi?"

Dok tako ia/: kralj odjednom pozvoni. Ulazi sluga.

Neka dođe Petar Pan - veli kralj. - Odviše sam se umorio od

tako ozbiljnih rasprava. Želim se razvedriti. •,....•

- Veličan 1.1 . moram vas lišiti vašeg lakrdijaša - ubaci sada Draženić. (Taj se

lupež složio s Hrvatima protiv vas. Dokazat ću daje saveznik urotniVa;

Lakrdijaš Petai Pan? nasmije se on. što ti pada na pamet? ^ ijenjem u ni

do kakvi h u\< “i ni k a ni do kal. vili -rspmlaia. a ;:” d. Ih \ a m Njemu je

samo do toga da izmišlja budalaštine.

- Dokazat ću svoje tvrdnje. S Gordanom je ovdje bio njezin sin, krasan momak

kojeg ona neizmjerno ljubi. Kad bismo imali tog dječaka, Gordanu bismo smjesta

prisilili da otkrije gdje je kraljević. Ali ga je Petar Pan na vlastitim ledim

iznio iz dvorca.

Što0 OJB ga je iznio? Zar je to moguće?

Jest. Veličansivti. mi ga je iznio jer je to željela Gordana. Sada smo-goloruki

prema njoj dok ja ne uzmem drugo oružje.

Sluga je cjo/v LUJ Petra Pana i on ulazi upravo u času kad govore o Kralj načas

posumnja i gleda mrko svojeg davnog miljenika.

- Koga ste pokopali, kralju? - pita Petar Pan. - Vaše lice nalikuje narikači

koja je dvanaest sati neprestano plakala i jaukala.

- Tebe sam pokopao Petar Pan - odgovori kralj, -jer si urotnik! Iznio si na

svojim leđima Gordanina sina.

- Otkad ja pjestujem ludu djecu? l kako sam nosio njezina sina? Kada? Gdje?

Kamo?

- Iza one gozbe ujutro u nedjelju. On se nasmije.

- Ja sam tada nosio pseto u vreći na mojim vlastitim leđima. Veličanstvo,

smjesta ću vam to pokazati. Curit će vam suze od smijeha. Ako želite plakati,

dobro. Idem na vješala, ali želite ii se još smijati, idem plivati s psetom u

vreći. Ako ne dokažem. evo moje glave. Oglodajte je kad vam za njom rastu

zazubice. I stade dozivati pse kroz otvorena vrata i moli kralja da mu dopusti

izvesti šalu.

- Molim, neka sa mnom idu stražari s kopljima, mačevima j vješalima, što god

hoćete, ali vidjet ćete kako su me krivo optužili. Pseto sam nosio u vreći.

- Pseto - čudi se kralj i, želeći da to vidi. dopusti mu da izvede namjeru.

Uskoro je opet na okupu čitav dvor. Svi vire kroz prozore, kule i gledaju kako

Petar Pan ide mostom na opkope, nosi u vreći pseto, a drugo vodi kraj sebe,

upravo onako kako je činio onog jutra kad je nosio iz dvorca u vreći Gordanina

sina. Ovako sada hoće dokazati kralju da je uza se imao samo pse, jednog na

uzici, a drugog u vreći, a nikako dječaka.

I sada on učini kao da jedno pseto neće. tobože plivati, pusti ga iz vreće,

gurne u nju drugo, sveže i spušta se u vodu pa pliva i pomaže psu u vreći koji

laje i otimlje se. Svi promatraju, a kralj Vladislav se smije do suza.

Kad Petar Pan svrši svoju šalu, kralj se usudi glasno ustvrditi:

- Ne, nije on nikakav urotnik. Recite: tko bi ikada na svijetu mogao izmisliti

takvu lakrdiju? Samo Petar Pan. l kad bi bio urotnik, rotio bi se prividno, samo

zato da nas nasmije. Ne vjeruj, Draženiću. daje Petar Pan ikada iznio Gordanina

sina. To su te oblagali. Petra Pana uzimam pod svoju zaštitu. Oslobađam ga

vješala.

- Ja, dvorska budala, jedini sam čovjek u ovom kraljevstvu čiju se glavu kralj

usuđuje pomilovati - veli Petar Pan. - Kralju, posudit ću vam forintu da se u

Budimu možete najesti i napiti. To je od mene plaća.

Smijeh zahvati kralja, a DraŽenić izlazi iz sobe ljut i požuri se u kastelanov

ured. Oštro kune. baci se na ležaj, pa onda promrmlja:

"Prokleti taj rimski poslanik. Sjeo mi je na put. Pravo kaže svijet: kad ti pop

prijeđe preko puta, više nema sreće."

Malo je razmišljao, a onda se opet trgne i skoči:

"Pregazit ću popa i posegnuti za srećom, dovući ću je natrag. Tako mi imena! Ne

bih bio Dražen i t da se dadem razoružati od rimskog poslanika kojemu nasjeda

taj glupi kralj. Već imam osnovu, već sam je uhvatio.

U PAKLENOM LUGU

U gustoj su m i mrak. kao, u predvečerje, premda je daleko gore nad

krošnjama svijetli dan, ali k t ;>/ ^jecusio lišće ne dopire pod stabla. Di\ Ije

mije teške, guste krošnje drveća, visoka trava i drač stvaraju

neophodnu guslam. Kroz nju se nešto vere i šumu ispunja šuštanje i

puckctanje granja

Ispod debla, golemog poput neke kule. čuje se čudan zvižduk.

Odnekle se oda/ove --K-io /\ixdiikan)c.Ispod stabla pojavi selice! zirne

dolje pa veli:

Odmah ću spustiti ljestve.

Muškarac vi stabla spušta uske ljestve. Iz grmlja pružene ruke dohvaćaju ih i

prislanjaju uz stablo. Onda se izvuče Čovjek, uspne Ijestvama i po v uli ih za

sobom,

Široka rupa zijevne iz šupljeg stabla, čovjek silazi u široki mračni

prostor.

Tu ga dočeka onaj koji mu je dodao ljestve i oslovi ga:

- Dugo te ncrna, Vojko. Mislio sam da su te uhvatili.

- Ne boj se. Mladene. za mene. Dok ja lutam u fratarskoj halji, s\atko me lijepo

prima

- Samo ako si što doznao.

- U knevcvsktnu M-iii^kom dunui u t pusto, nema ni Draženića.

- O njegovoj vjerenici nisi čuo ništa?

- Samo onolik; koliko već znamo. DraŽenić je djevojku odveo prema Lukavcu, očitu

je u dvorcu.

- Ipak sam do/na, ncMo važno. DraŽenić ima novu četu i mnogo momaka, što ih ie

pokupit, lubini “; l \<H: nabtj v u pomoć našima

- S njima će zacijelo sada provaliti u Turopolje. A gdje su momci utaboreni?

D gradu Lukavcu.

Dakle, spremni -i. za navalu. To moramo smjesta javiti Davoru.

Kad se malo odmorim, odmah ću nastaviti put.

Zašto ne bih otišao ja. ti si se dosta izmorio lutajući kneževskim šumama.

Mije tebi da mene /amijen i , već želiš nositi vijest da vidiš Jasenku.

- Isto bih molili.) i ja tebi kazati. Nisam slijep, vidio sam...

- Kojeg si đavla vidio? Reci što mi možeš spočitnuti, plavokosi vi teže?

- Ne. Vojko. nemam prava spočitavati, samo velim Što sam vidio: tvoj pogled leti

k njoj kao pčela ni nml ,i “ .1.1 je gledaš, iz zjenica ti izlazi “olika

svjetlost da bi nama mogao posvijetiliti u mraku.

- Ne budali. Mladene. Nije li nam obojici Jeknko naredio da se ^nnemo oko nje”.”

H Zami?lljao MIn *k m” J* d?*11051 "*• teo” s Puta J"r S" s* Čestito

-•"gledao u one vragolasti- crne oči i tamne pletenice što se neprestano

“ju”jaju niz mlada ramena.

_ .-7 Ni govora o tome”-Ja bih-. Lvb^iiL^iea-j, nego možeš li očima (tm)titi da

ne gledaju ljepotu? Bolje da ne govorimo o njoj. Već je prošlo

333

podne, valja mi se spremiti. Otac čeka vijesti, a put je ovom guštaronJ

težak. Ostat ću ondje kroz noć. a sutra se vraćam k tebi. l

- Možda i nije potrebno da ostaneš ovdje.

- Čuj. Mladene. tebe je uistinu zahvatila Jasenkina ljepota. Ostani

ovdje, htio bih da liječiš srce. ^

- Izliječi ti najprije svoje srce. a ja ostajem da ti dokažem kako mi nL

treba lijeka. Preodjeni se pa idi. ^*J

U mračnom deblu stade se Vojko svlačiti iz (ratarske halje i oblačiti svoje

odijelo. Dok mu Mladen pomaže, kroz rupu šupljeg drveta i kr široki otvor dopire

do njih šuštanje grmlja.

- Bit će da je zapuhao vjetar - veli Mladen.

- Kad sam dolazio, nije se doticao ni lista.

- Čas šušti, čas je opet sve mirno. Idem da vidim stoje. Možda veprovi prolaze

guštarom. Mogao bi Jasenki ponijeti pečenja.

Mladen se popne na ljestve i kroz granje pogleda okolo. Za nekolii trenutaka

spušta se k drugu i javlja:

- Čuo sam ljudske glasove.

- Kakvi ljudski glasovi? Još nitko nije ovamo prodro, osim nas.

- A ti se uspni pa osluškuj. - Sasvim sam točno čuo dozivan glasova.

- Da je moj otac slao nekoga za nama. oni se ne bi dozivali. Brzo se popne

Ijestvama gore do krošnja. Zaklonjen gustim lit istražuje mračnu Šumu i sluša.

Sasvim je tiho. Ali ne zadugo.

- To su veprovi. Čovječe.

.u;-”!

- Ne. ljudi su. Čuj glasove, oštre muške.

- Otkud bi ovamo mogli ljudi?

- Opet viču. Čuješ li?- pita Mladen, stojeći iza Vojka na Ijesti

- Da ljudi su. To me zabrinjava. Nikad se nitko u Turopolju ne bi

usudio prodrijeti u Pakleni lug. “•

- Istina, nisam Čuo da bi tko imao toliko hrabrosti.

- Pazi. dolaze prema nama. Tako se barem čini.

- Vojko. da to nije izdaja?

““ - Nema tu izdaje. Osim oca i nas dvojice, nitko ne zna gdje se nala naše

sklonište.

- Kad je Jelenko nosio Damira. nije li na ulazu u Pakleni lug si nekog lugara?

Ovaj je morao jasno vidjeti kamo je krenuo Jelenko.

- Uzalud sad nagađamo, spremi oružje i daj puške.

- Nabijene su. I koplje će nam poslužiti. A s jednim hicem mož prestrašiti

čitavu Četu i natjerati je u bijeg.

Mladen se spušta u Šupljinu stabla i sprema mačeve i puške pa prisloni pokraj

rupica u kori Šupljeg drveta koje im služe za strijelnice mačeve digne gore.

Vojko ih dohvati uza se da budu pri ruci.

Zamalo Vojko javlja Mladenu u Šupljinu njihova stana:

- Vjdim jahača. Iza njega još jedan. 13

- Tko bi to mogao biti? - Čudi se on.

- Grmlje ih skriva sve do glave, ne vidim im lica - V<sko.

:#4

Nevoljnici ne/najii kamo dolaze- usklikne Mladen. - GuŠtara mm suma pomoći da ih

svladamo.

U Do Vojka se dovuti i Mladen. Obojica se stisli na Ijestvama i kroz lišće

promatraju jahače kako se teško probijaju Šumom.

Kakva ludost, s konjima provaliti u ovakvo grmlje. Razderat će

konji trbuhe na grmlju

- Koji ih to đavo vodi. baš su udanli na naše stablo. Sve više ih obu/imaju

sumnje da je njihova šumska tvrđava izdana j spremaju se na obranu

Odjednom se Vojko trgne i Čvrsto uhvati Mladena:

- Čuješ li .što.viču"

Čujem, ali ne razumijem ni riječi.

Dugo je osluškivao, kad najednom Vojko naloži Mladenu:

_ Ostani gore i točno mi javila” 1\i>iim smjerom ULI. a ja ću pripaziti \2 naše

rupe. izvidnice

Sišao je i prislonio uhu na najveću rupu na stablu pa osluškuje. Sve bliže

dolaze glasovi i povici. Mladen dojavljuje Vojku:

- Baš idu prema nama. Ravno na našu kulu.

Onaj gore čuči na stiaži. a ovai J t l K, stojeći na panju, pomno sluša i

proviruje kroz šupljinu Najposlije gurne glavu kroz rupu. U grmlju zapazi dvije

glave jahača Kroz gusto granje spustila se sunčana zraka i došuljala do njegova

lica šio K /li n u K• “k i > •/ rupu u želji da što bolje uoči provalnike u

Paklenom lugu.

Nekoliko povika dopre do njegova uha iz najbliže blizine. Mladen odozgo dojavi

drugu

- Neka žena. Prava pravca t a žena.

Još više gurne Vojko ela\ u kroz rupu i čeka. U visokom grmlju spazi glavu

jahačice koja se probija visokom travom i šikarom. I jaše upravo prema njemu.

- Našla leput što smoga mi probili kroz šikaru do stabla r* upozori Vojko

Mladena

Mladić opa/i kako se žena okrenula, ali samo načas, a onda upravlja konja ravno

prema stablu. U licu joj se razabire neizvjesnost, strah. Neprestano gleda amo-

tamokao da se K J-kako će i/ići, jer joj je stablo na putu. Vojko pričeka da se

približi pa onda vikne iz rupe:

- Stanite!

Ljepotica trgne uzde i krikne. Vojku je jasno: jahačica ga se prestrašila kao

sablasti. On je nastoji umiriti.

- Ne bojte se, prijatelj sam, sakrit ću vas.

Bez odgovora bulji u glavu Što sablasno viri kroz šuplje deblo.

Napokon djevoika progovori:

- Ništa ne razumijem. Možda govorite latinski? Po vašem licu sudeći, nije

isključeno da ste plemić.

Mladići se”začude Djevojka govori savršeno latinski, a ne razumije njihovu

hrvatsku riječ što to znači?

Vojko odmah odun\oii latinski:

- Vi dakle, niste odavde i ne bježite pred nekim plemićem?

- Ne nisam odavde, inače ne bih zalutala u tu strahovitu Šumu.

335

<•--*•__ A tko ide s vama? “" "“."""

- Moja pratnja, ali oni nisu tako hrabri kao ja, neprestano n

zaustavljaju i zovu natrag. Mislim daje bolje proslijediti put jer vraćati i

nikad nije sretno. •

- To je živa istina, plemenita gospođice, nalutali ste na nas, a toj sreća.

Vojko povuče glavu u stablo, popne se gore pa side sa stabla, prisu bliže i

zapita djevojku:

- Sto tražite u ovom kraju?

Ona promatra lijepog, mladog čovjeka i smiješi se:

- Ne biste mi vjerovali otkud dolazim, a još manje zbog čega.

- Recite, vjerovao ili ne. Ona se obazre šumom, odakle se Čuje dozivanje: 1

- Vidite, to mene zovu, sigurno su uvjereni da me je progutala Suma.

momci.

- Recite nam tko je sve u vašoj pratnji pa ćemo ih dozvati. Moja se pratnja

sastoji od mojeg bratića, a ostali su njegovi

- Ali kako se zovu i tko je vaš bratić?

- Bez njegove privole ne mogu vam ništa kazati, nego dopustite da vas je nešto

upitam: gdje je ovdje grad Lukavac?

To ih pitanje iznenadi, a Vojko preuzme zadaću da joj odgovara:

- Odavde u Lukavac nije lako doći jer biste morali prodrijeti šumom koja je tako

gusta da se ne može nikako konjem, a jedini pješaci koji znadu put to smo nas

dvojica.

- Prema tome, morala bih sići s konja i pješačiti? To bi bilo strahovito.

Ljepotica upre nešto kose crne oči u Vojka, a onda u Mladena. Zavodljiv smiješak

zatitra joj na usnama:

- Hoćete li mi pomoći ako vas zamolim? Zakimala je glavom i ponovo se

osmjehnula, ali onda skupi cr obrve i zabrinuto se stade ogledavati. Najposlije

vikne u šumu:

- Skrenite desno, pa opet desno. Našla sam neke ljude.

- Mladene! Ona govori pravim talijanskim jezikom.

- A ti si tome jeziku vješt, možeš lako s njim govoriti. •-;"-

- Ne. zatajit ću da čujem što će razgovarati s bratićem. Povedimo je k njemu.

- Najprije moramo znati kome pomažemo. “&&*

Vojko uhvati njenog konja, a Mladen daje znakove zviždukom da uputi bratića

kojim smjerom ima krenuti.

Brzo su se našli usred gustog grmlja. Vojko i Mladen promatraju strance čiji su

konji krvavi od trnja.

Prvi je stigao jahač, obrastao kratkom kovrčavom bradom. Lice mu je crnoputno.

oči blistave male i crne. prodirljive i strastvene. Odmah je zapitao ljepoticu:

- Tko su ti ljudi što vode tvojeg konja?

- Ne znam. Našla sam ih. bili su skriveni u Šupljem deblu, neće <

mi pokažu put iz ove šume. . ,

336

_ Vidiš kamo si nas zavukla u svojoj nestrpljivosti.

Nisam htjela da nas iz dvorca opaze prije nego što stignemo na opkope Ovi ljikli

mogli bi nas dovesti u dvorac pod kakvom dobrom i/likom. očito su domaći. Govore

dobro latinski, pa možeš s njima ugovoriti cijenu

Vojko poimu sluša razgovor, ali i dalje taji da razumije.

Čim su se njih dvoje sporazumjeli, ponudi bradati stranac Vojku:

_ Platit ću \ ;mi eieH”i venecijanskih cekina ako nas spretno i lukavo pro\edete

u sam Lukavac.

-- Ne /nam koga vodim.

- Recite da sam putujući vitez koji za jednu noć traži konak u (hordi.

- Danas go r ^me, više ne možemo stići onamo pa da mi izbrojite sto

\eneci.janskih cekina. Morate prenoćiti u ovoj šumi. Ljepotica se prestraši.

- Mi \as možemo povesti u jedan stari dvorac, gospodar je vrlo prijazan čovjek,

uvijek prima putujuće vitezove koji su mnogo vidjeli, /nadu mnogo pnr cdat o

svemu što se događa u svijetu. Vi sigurno /nate: putujući \iuv"\i u\mA M.u.U”hn

doi”.i Moj gospodar uvijek ih rado ukonačuje.

tako dakle, vi ste u službi nekog plemića, a to je možda njegova šuma?

Sasvim kako rekoste, samo što sam i ja plemić, kao i ovaj moj rođak. Pošli smo u

lov na veprove i smjestili se tamo u ono šuplje stablo. Ali mjesto veprova,

zalutali su u šumu ljudi. Ako želite, povest ćemo vas, samo se po sebi razumije

bez ikakve naplate.

Bradati mladi ialiac spui a/u ni iju “;cc- l”epi”ikum i odluči da prihvate:

Kad bi nas taj prevario i htio orobiti, imam dovoljno svojih

momaka i oru/ja, dakle, nema straha - umiruje crnoputi jahač djevojku.

Smjesta j^e Vojko i Mladen odluče da izvedu strance iz šume.

Pošli su PUK n kojim su vješto probili Čitave hodnike između grmlja i trnja.

Što su dalje prolazili, to se grmlje sve više prorjedivalo.

U jednom zakloništu ispod gustih krošanja mladi se plemići zaustave., Stranci su

se malo zabrinuli i Vojko razabere da je muškarac pozvao djevojku da bude

oprezna. Kad su vidjeli da su \ niko i Mladen i/ 4; Ion išla f veli dva konja,

osedlana lijepom ormom, odmah se umiriše.

Sedlo i orma doista dokazuju da su plemići veli ona. - Možemo se. dakle,

pouzdati

Plemići su u/jahah i vodili strance puteljkom kroz šumu. Sad su već mogli

krenuti Jjfzim kasom.

Nakon dugog vrludanja raznim stazicama, Vojko ih zaustavi:

Obavijestit ću najprije svojeg gospodara o vašem dolasku da mi dopusti uvesti

vas u dvorac.

- Razumije se - odvrati spremno muškarac i odluči pričekati.

Vojko osla \ i VI !;u i, i, “- r”ii IM . ,i t1 n pnniui i /a ma" o se IZIHIPI u

šumi

337

Našao K svog oca u dvorištu kako promatra vježbe Sto ih Jelenko

1RDASA rili

izvodi sa svojim drugovima. Spazivši sina, nemilo se začudi i smjesta mu ide u

susret, uvjeren da mu nosi važne vijesti.

Ispričao je svojem ocu kako je sreo neke strance i Sto su oni-međusobno govorili

na talijanskom jeziku.

Otac pomno sluša dok mu sin razlaže:

- I tako sam mislio da neće biti loše ako vam dovedem strance koji kane

prodrijeti u Lukavac kao neki putujući vitezovi. Odmah mije palo na um ne bih li

ja mogao s njima u Lukavac kako bih mogao saznati Sto se tamo radi.

- Vrlo si dobro učinio, sine. Odmah ću s tobom da vidim tko su i Što su. Bismo

li se mogli s njima složiti da dopremo u Brandenburgov dvorac.

Stranci su se začudili kad je Vojko brzo došao u pratnji odličnog gospodina

prosijede brade, plemenitih crta lica, u plemićkoj odori, na lijepom vrancu i

bogato urešenom sedlu.

Čitava Davorova pojava pobudi njihovo povjerenje i dopadnost. I djevojka i njen

pratilac upustili su se s njim najljubaznije u razgovor.

- Mladi plemić rekao mi je malo prije da biste, kao putujući vitez, željeli ući

u Lukavac. Na žalost, ne bi vas mogao odvesti u kneževski dvorac jer sam u

neprijateljskom odnosu s knezom - naglasi Davor kako bi strance naveo na još

veću povjerljivost.

I doista, ta izjava vidno obraduje i muškarca i ženu.

- Uistinu ste u neprijateljskom odnosu?

- Nepomirljivi smo neprijatelji. Kad bi saznao da ste bili pod mojim krovom,

zacijelo vas ne bi ljubazno primio ni dopustio vam da ostanete u dvorcu ni jedan

jedini dan.

Djevojka pogleda bratića pa mu veli talijanski:

- Ovaj susret prava je sreća za nas. Neprijatelj Lukavca dobro nam je došao.

- A ne može se nikako predmijevati da ne govori istinu. Davor razumije svaku

riječ i smjesta se uplete:

- Kad vam moje neprijateljstvo s knezom ne bi bilo neprilično, rado. bih vam

pružio gostoljubivost u mojem skromnom dvorcu, ali ovako po svoj prilici neće

biti shodno.

- Mislim: bilo bi pametno da se povjerimo ovom mladiću - veli opet muškarac

djevojci, ne odgovarajući na Davorove riječi.

- Da, to ćemo učiniti.

- Plemeniti gospodine, oprostite što smo se morali sporazumjeti prije nego što

vam saopćim odluku. Htio bih s vama razgovarati nasamu.

Davor spremno prihvati ponudu i povede strance dalje od ostalih. Zaustavili su

konje.

Pristali mladi muškarac, s crnom kovrčavom bradom i crnoputim licem, pogledava

Davoru u oči, ne bi li našao dokaza je li shodno da mu se povjeri. Očito je

stekao povjerenje jer odmah započne:

- Po našim odijelima vidite da nismo odavde, a niti sa sjevera.

- To sam odmah primijetio, samo ne znam iz koje biste zemlje mogli doći.

.t*

- Stigli smo s juga, iz Italije.

- Daleko je to. Očito ovdje tražite neke prijatelje?

338

- Naprotiv, neprijatelje koji su okrali nekoga iz naše obitelji.

- Zar razboj tua”s

- Kraljevski razbojnici i-takvi koji nose velikaške grbove.

- Vjerojatno to nije u ovoj zemlji.

_ Krađa se dogodila u hramu zakona na kraljevskom dvoru i na

čelu uprave kraljevstva

- Naravno - usklikne Davor. - Na vlasti uvijek imade spilja u

kojima se skupljaju pljačkaM da robe i pijačL nu Tosmo mi i ovdje osjetili.

Odgovor naroCito produbljuje povjerenje i on s pravom radošću

nastavlja razgovor. Svijetleći m cei ina pndruVuje sci dicvoika MCIIU su>]e

nasla saveznika

- Bilo je to. gospodine, već davno. Možda biste i vi nešto znali o tome. Kad je

umio kralj Matija, ostavio je udovu Beatricu aragonsku, napuljsku princezu.

- Kako ne bih znao, mi smo sve to doživjeli. Stranac pripovijeda bez

oklijevanja:

- Ugarski velikaši izabrali su za kralja Vladislava Jagelovića. ali nisu imali

novaca za i/bore Nitko od njih nije htio otvonti svoje mošnje i tada su se

domislili podloj prevari. Izaslanstvo velikaša otišlo je udovi Beatrici i

predložilo joj neka dade no\ac za Via”iev i/boi l}-] :” d KL a oni joj se

obavezuju časnom riječi, čak i pismom, da ex Vladislava izabrati za kralja, pod

uvjetom, da zaprosi njenu ruku. Tako će ona biti kraljica u ovom kraljevstvu.

Bea trica je znala da joj je jedino o\ a KM mOLUKv ustati na prijestolju, pa je

pnh\atila. ali i zatražila od njih prije svega jamstvo, naime, da je budući

kralj odmah zaprosi Nekoliko dana nakon toga oni su došli i zaprosili njezinu

ruku u ime kralja V. nj l ima Mupiii na pri”ieMulic Sve je bilo ugovoreno, a

Beatrica im isplati ogromnu svotu novaca, polovicu svoga imetka i pi uvede

kraljev izK >; Duti IM K on u "ja tcšlm je mukom obavljeno vjenčanje.

- U kraljičinu stanu u Budimu, vrlo tajno.

- Da -” vikne stranac - jer su oni prikazali stvar kao da te vjenčanje mora

održali u tajnosti zboti "k rali cvili obaveza, drugdje, l doista”.. vjenčao ih

je biskup Bakač. Kralj je još iste večeri, odmah nakon vjenčanja, pobjegao da bi

ka^uije m<jLao ra^ViLlUti obdvczu fei brak samo pred oltarom nema vrijednosti.

Ali "kad je kralju opet trebalo novaca, došao je kraljici i s njom OMUO tri

daiui tri nou u Kum odajama, naočigled svojih dvorana. A ipak je kasnije, kad

gaje Beatrica tužila sudu. ustvrdio da nikad nije bio muž kraljici i tako su je

prognali iz zemlje.

Davor živo potvrdi

- Sve mi je to d. i i poznato, kao i to, da joj nikad nisu vratili miraz, a ni

onaj novac koji su od nje iznudili pod uvjetom vjenčanja.

- Da. gospodine A sada je kraljica mrtva. Dugo je vodila parnicu s kraljem

Vladislavorrj da prizna svoj brak s njom. Međutim, papa Aleksandar Borgia

iznenada je pristao na stranu kralja Vladislava -i Pravovaljani brak proglasu

nevaljanim.

- A što sada” - upita Davor, nestrpljivo očekujući da sazna tko je

la.l stranac.

339

I

• - Kad je Beatrica umrla, ostavila je u nasljedstvo svojem nećaku”

kardinalu Hipolitu, sinu vojvode D”Este, i svojoj najmlađoj polusestri Olivi,

ostavštinu, svu onu svotu stoje ona tražila od kralja i od mađarskih državnika i

sad nasljednici traže isplatu.

- S potpunim pravom i trebali bi najoštrije nastupiti i zatražiti pomoć od

njemačkog cara Maksimilijana i austrijskog nadvojvode Ferdinanda da ih pomogne u

tražbini. Trebali bi tražiti pomoć u drugim državama Italije.

- Da, plemeniti gospodine, oni su to učinili i svi su pokušavali svojim

zagovorom baštinicima pribaviti njihovo pravo, ali uzalud. Mađarski državnici i

kralj Vladislav neće ni da čuju o tome. Kralj nije htio primiti njihove

poslanike ni odgovoriti na njihova pisma. Nasljednici su se potužili i u Rimu

neka bi poručio mađarskoj gospodi, naročito kralju, da prevaru isprave i vrate

uzajmljeni novac.

- Sigurno je sve ostalo bez ikakva uspjeha?

- Vrlo dobro poznajete tu gospodu. A sada dolazi najglavnije. Pošto nasljednici

nikako nisu mogli postići isplatu tog sramotnog duga, poslali su kralju i

gospodi jedan prijedlog.

Davor sluša i sve pomnije promatra strance.

- Predložili su ovo: ako kralj i država ne mogu isplatiti uzajmljeni novac, neka

kralj Vladislav, koji je sada udovac, uzme za ženu princezu Olivu, baštinicu

pokojne Beatrice. Ona će donijeti i miraz, a kralj i njegovi državnici ne moraju

isplatiti dug i time će oprati sa svojeg obraza sramotu, a dobit će još povrh

toga mladu i lijepu kraljicu s mirazom.

Što je na to odgovorio kralj Vladislav?

Odbio je prijedlog, a nije htio ni da primi bratića princeze Olive, Hipolita

koji je došao lično u Budim da tamo s kraljem sve ugovori.

- Mogli su to doista sve prihvatiti - veli Davor - barem bi oprali sa svog

obraza sramotu koju će im zabilježiti svaki pošten čovjek u daleka pokoljenja.

Vidim, gospodine, pravedni ste i pošteni kad tako govorite i niste

odviše skloni Budimu? (ui-j:

- Ni Budimu, ni Lukavcu., , ;K:.I"->

- To nas veže, gospodine -r-i veli stranac. ,;”,,,,,,,,<*

- Lako je dvojici sklopiti savez kad im nasuprot stoji jedan

neprijatelj - odlučno naglasi Davor. ><

- Tako je. Očito se mogu pouzdati u vas, gospodine? • - Veselilo bi me kad bih

baštinicima Beatrice mogao pružiti pomoć na štetu mojih dušmana.

- Onda nema više smisla da tajim. Nas smo dvoje glavom baštinici. Ja sam sin

vojvode D”Este, a ovo je moja sestrična, najmlađa sestra kraljice Beatrice,

princeza Oliva.

Gotovo bi Davor kliknuo od radosti, ali se pričinja kao daje ispunjen samo

poštovanjem prema tako visokim ličnostima.

- Velika mi je čast što vas mogu oboje pozdraviti i pružiti vam

pomoć. Vi ste isprva rekli da želite u dvorac kraljevskog nećaka

Brandenburga. Očito se nadate da ćete preko njega lakše prodrijeti dcj ,

kralja u Budim? • m

- Kralj se nalazi u Lukavcu. .. , M( . , ,, ,,

- Nije moguće, gospodine? • ^ >

- Da. on je ovdje. Pobjegao je pred nama.

- Kralj je ftoležijiv, otkud bi se dao na tako veliki put?

_ Bili smo oboje u Hiiilimu. kuko ^im prije rebm. n nastojanju da dođemo do

njega ili do odlučujuće gospode. Nitko nas nije htio primiti. Preko naših dobro

plaćenih uhoda saznali smo da je kralj pobjegao iz Budima zbog nas Kancelar

Bakač poslao ga je u Pečuh. Na pola puta skrene Vladislav iznenada na inu /mm

Mim njegov je cilj Brandenburg i smjesta smo krenuli za njim. Stigli smo ovamo,

svoju smo veliku pratnju ostavili dobro tkrivenu i pošli u ovaj kraj s nekoliko

momaka. Namjeravali smo šumnm se dm i-rau J t < K r^/c\. ^ ii \ > i i/, ii,i \:i

• ri n “ULI vitez” uđem pod kneževski krov. Znam, zacijelo, da se kralj nalazi

tamo.

Vijest o kraljc u boravku u Lukavcu silno iznenadi Davora.

- Snebivani s L- Očito je kralj htio ostati u tajnosti da se ljudi ovog kraja ne

bi došli potužiti na haračenje kneževskih službenika.

- Samo zboy nas dvoje se ne odaje - tvrdi Hipolit.

- Svakako je \ i u važno da se nalazi u dvorcu. To ćemo iskoristiti.

- Menije sam*” Ji” toua dn mi PI “iimLinck1 pi > ><.lnjeli pi eVo opkopa u

dvorac.

- Budući da isto želim i ja, lako ćemo se složiti.

- AH kako9

To se ne da zamisliti ovakr naprečac sjedeći u sedlu. Ponajprije, nudim svoju

gostoljubivost u ovom Minskom duircu koji nlfe”udoban, ali za ovakve pothvate

vrlo shodan.

Primam, gospodine vašu ponudu. •”•”•” • •” “

- Onda molim slijedite mene i moja dva plemića. • “"“

-- Pouzdajem se u vas. " "* “"" “ "“

Davor pozove Vojka i Mladena pa im veli hrvatskim jezikom.

Zaslužujete moju pohvalu. Ovo dvoje dolazi nam kao naručeno.

Mladena pošalje naprijed da obavijesti Jelenka, dok Vojko prati

princezu Olivu, a Davor Hipolita i krenuše sa šest momaka u zabitni

dvorac u zaleđu Paklenog luga. .:~r* i

S neprijatnim osjećajem pogledala je Jasenka stranu crnomanjastu

ljepoticu u jahačem pui”elu i šl;!-,ilnp rruskarca puste crne l->i ade i

\ativni1i pogleda. Ali na želju svojeg zaštitnika Davora primila se brzo posla

da strane putnike podvori jelom i pićem i iskaže im svu pažnju.

U blago\ ;iomci i n je ponudila okrepu i kao domaćica vrtjela se oko njih. Onda

ih prepusti Jelenku i Davoru i uputi se u kuhinju. Tu su već sjedili Vojko i

Mladen, čekajući da im lijepa gospodarica dade nešto založiti.

Djevojka ih pogleda živim tamnim očima i, prekrstivši ruke na Prsima, započne

oponašati zrelu domaćicu:

Mlada bi gospoda htjela jesti? Baš ste zaslužili. Što ste danas radili? Klatite

se cijeli dan. I prošlu noć niste bili u dvorcu. Tko ne radi, ne

341

treba jesti. Gle, ti njih. Evo vam kruha da baš ne poginete - veli ona J

odreže im ga. l

- Bilo bi vam drago da ne morate viSe voditi brigu o meni? - veli Vojko.

- Tako je. Da niste ovdje, ne biste mi mogli dovoditi strance. Ona ljepotica

nije vična jesti iz zdjele, t - Ne sviđa vam se? - pita Vojko. ; - Da

su joj oči usta. progutala bi gospodu. Naročito gleda Jelenka.

- Odabrala je najljepšeg medu nama.

- I jest tako - naglasi neobično oštro Jasenka, dok reže butinu i dijeli im.

- Neka vam bude i malo mesa. A Što sad? Ovdje ne možete jesti. Ovo nije

blagovaonica. Ne smetajte domaćici

- Niste više ljubazni s nama. Jasenka - poniznim će glasom Vojko.

- Ona tamo bit će ljubaznija. Idite da vidimo kako ćete zabavljati stranu

ljepoticu. Idite. Što čekate? Ljepotica se već dosađuje. Moram nositi kolače

kako ne bi mislili da je u nas škrta domaćica.

I otišli su opet u blagovaonicu. Tu sjede Davor, Jelenko, Cvjetko Šimunić, Darko

Mrnjavčić i Velislav Arbanasić koji sačinjavaju Davorovo vijeće.

Jasenka ulazi u blagovaonicu, držeći ponosno lijepu glavu. Nosi kolača. Gizdava

na svoje djelo, odrezala je obilno i ponudi strance. Vojvoda Hipolit neprestano

traži mlađahnu domaćicu čas ovo, čas ono. kako bi našao uzroka gledati u lijepe

tamne oči. Pogledi su mu odviše dugi i svjetlucavi, a da ih ne bi zapažali mladi

ljudi oko njega. Samo Jasenka to ne opaža. Zaokupljena je promatranjem napuljske

ljepotice. Njene velike južnjačke oči pune su sjaja, a umije njima prevrtati

tako divnom vještinom da se muškarci oko stola uznemiruju. Čim je došla, opazila

je Jasenka da ljepotica živo promatra Šimunića i Arbanasića. Ali odmah zatim

njena pažnja skrene k Jelenku. A sada neprestano navraća zamamne poglede k

njemu. Ali odmah prekine promatranje kad su u sobu ušli Mladen i Vojko. Jasenki

nije izbjeglo da Oliva ne pušta s oka njezina brata, a kraj toga još dospije

značajno pogledavati dvojicu nerazdruživih prijatelja, Vojka i Mladena. Sama ne

zna sviđa joj se više Mladen ili Vojko. ili možda Šimunić. ili Arbanasić, ili

Mrnjavčić.

"Nijedan se ne može potužiti da ga zapostavlja" - veli Jasenka u sebi.

Stranci su se najeli i napili, a Davor zamoli Jasenku: - Odvedi princezu u svoju

sobu. Jasenka, neka se odmori. Mi moramo vijećati.

Mlada princeza nije bila obradovana tom odredbom. Ipak se u Jasenkinoj sobi

osjećala vrlo ugodno. Soba pokazuje da su joj gospodari bili .otmjeni. O tom

svjedoče ukrašeni zidovi, dobar ležaj, ormari i dva naslonjača.

Ljepotica se snalazi kao da je kod kuće. skine haljinu i odmah legne pa počne

prijazno govoriti:

_ Pristala su ova gospoda o\ d ic. Osobito mi se sviđa onaj čije su oči slične

vašim \rago1ji>tim To vam je brat?

Sve ispituje princeza s najvećim zanimanjem. Ništa je drugo ne zanima, osim

plemića.

- Pravo je čudo koliko imate ovdje na okupu mladića. Baš ću se divno zabavljati.

Zar ne. mala ljepotice, nećete bili ljubomorni na mene?

- Nemam na koga biti ljubomorna.

- Kako”,” Ne ljubite nikoga? Zapravo, teško vam se odlučiti u tolikom mnoštvu

pristalih mladića, a ipak netko će biti. Ne rumenite se. Onda mogu odah”raii po

svojoj volji?

- Sasvim tako.

-• Znate H kakva sreća čeka onoga koga odaberem?

- Zacijelo “ velika sreća biti ljubljen od takve ljepotice koja će

sigurno biti i doh::i.

Mala noja gospođice, kod mene ne vrijedi dobrota. Samo od siromašnih djevojaka

traži se dobrota.”Mi. visokog roda. moramo biti najprije vrlo lijepe, onda vrlo

učene, nanbra/ene. moramo poznati naizust Cicerona. Virgila, moramo poznati

Platona i druge filozofe, onda moramo /nati mnogo i lijepo w\ onu., doduše to se

u a/i i ud muškaiea. ali žena odličnog roda ne može vrijediti ako ne zna

prosipati duhovite riječi. Najposlije dola/i bogatstvo. Duhovita žena je ures

muževljeva dvora, a bogata mo/e biti i trgovačka kći. Dakle, ne tražite od mene

dobrote. Ja sam puna duha, učenost!, /nam plivati,, mačevali se. bacati loptu,

otmjeno

se vladati, diskretno očijukati, pjevati, svirati, sve što je važno za muškarce.

Jasenka sluša i ne veli ništa, a ljepotica opet skrene razgovor: .

Rekla sam: velika sreća Čeka onoga kojeg odaberem, jer sam ja vaša buduća

kraljica.

Isprva Jasenka misli da se strana djevojka samo šali i hvali. Ipak joj mora

vjerovati kad joj ona ispripovjedi sve što je njen bratić ispričao Oavoru

Antolkovicu

Dakle sad znate, mlada gospođice, bit ću vaša kraljica i svakoga čeka moja mi

loši tko mi omili.

Neprijatan osjećaj obuzme Jasenkinu dušu. Ona će biti kraljica? Mora. dakle

ugađati njenim hirovima. Mora joj dati svoju sobu, sve najbolje mora biti njoj.

To se razumije samo po sebi. Ona je princeza, buduća kraljica Sve to Jasenka

shvaća, ipak nije obradovana njenom pojavom u dvoieiL ne zna ni sama zbog čega.

Princeza Oliva promotri Jasenku i pita:

- Moja vas prisutnost suviše ne veseli? Dakle imate nekoga za koga se bojite”1

Rec:te otvot eno ko|i t e ud vaših pristalih miauu ,1 vas ući a hi a niV. Ako mi

to kažete, prisižem: neću baciti oko na nj. No, dakle, tko je taj pravi?

Imam samo brata u ovom dvorcu. Nijedan drugi ne pobuđuje moje /animanu

Onda je izbor slobodan. Najviše mi se sviđa. ali neću još izreći.

342

Želim da on to sam opazi. Uvijek žena mora baciti pogled na najbližeg susjeda,

onome koji joj se sviđa da probudi ljubav u onome kojeg odabere.

Još je dugo tumačila, a onda usne.

Jasenka tiho izlazi iz sobe i čeka da muškarci svrše vijećanje. Napokon se na

trijemu pojave mladi plemići.

- Kad će ovi odličnici otići? - upita ona svojeg brata.

- Moraš se strpiti, sestrice, trebamo ih u naše svrhe, oni će pomoći rjama.

Zašto si tako nezadovoljna?

- Ova princeza postat će kraljica? ,

- Ako kralj pristane na pogodbu. lw, to viSc zanima nju nego

- *V” “*i$-

mene.

- Baš joj se sviđaš. Uvijek te gledala.

- Svi joj se sviđamo jednako, svima je dobacivala poglede.

- Ona veli: gledaj uvijek najbližeg susjeda, onoga kojeg želiš osvojiti.

- Prema tome, nisam ja odaoranik ako je mene gledala. Tko je

samo bio uza me? •

- Uza te nitko, ali iza tvojih leda stajali su Šimunić i Arbanasić i ona dvojica

naših vitezova - plavi i smeđi.

- Mladen i Vojko. Susreli su se s njom u Paklenom lugu. Ne znači lip to veliku

sreću?

- Meni je svejedno, bude li to za njih sreća ili ne. v

- Nešto se stalno ljutiš na ta dva mladića, a jedan je bolji od,

drugoga. “

- Uvijek se vuku oko mene kao kućna psetanca.*

- Već sam odredio obojici da te puste na miru, ali doskora ti neće”

smetati. Određena im je teška zadaća. (

1 - Kakva teška zadaća?

- Poslat ću ih s princezom i Hipolitom na vrlo opasan pothvat. *

- Uistinu? A što će biti. Valjda smijem Čuti. Hoće li naši s njima?.

Šimunić, Arbanasić i Mrnjavčić? Reci mi već jednom. ;

Još prije nego bi odgovorio, dolaze drugi.

Iz blagovaonice izlaze Vojko, Mladen i ostali plemići. Odmah

započinju razgovor o lijepoj Olivi. ^ ,,.:. V fi ^

- Momci, pazite na svoja srca-^pomeaff.i^ Jelenko, .}.

Vojko se nasmije i odgovori: , v .,;

,,wr

- Đavolske su joj, oči, ne da se poreći.

- Gle, gle, Vojka je već kresnula iskra? - nasmije se Jelenko. • tebe i Mladena

odabrao je voda da idete s njime. Pazite se.

- Spočitavaš meni, a nikoga nije toliko gledala kao tebe. 7{,

- Onda znači da je odabrala jednoga od vaši ^ “

Jasenki nije nikako s voljom taj razgovor i bez rijefcf izlazi. Oni je

dozivaju, ali ona se ne osvrće. ..”V s

Obuzima je osjećaj nevoljkosti. Strana ljepotica ulije”vt u njenu dušu

nešto teško. Čini joj se da njezinim dolaskom nešto gubi. Ne zna što, ali1”

obuzima je sjeta i turobnost. •- ; “••”_,• ;;^; • .v “ "““^ “r i:

3

OBLACI NAD SAVOM

Na obali Save čeka Tom i Ma \ a KuŠević splav koja dolazi uz rijeku. S njom je

sestra, odlična -gospoda s Grica. Dopratila je kolima s gričke tvrđave Tomislavu

na po\ rai V u u Tm > j u >“.j,•. Gospoda Kuševićzagleda se preko Save na drugu

obalu, u daleku ravninu. Lice joj izražava brigu.

Sestra je kori:

-- Koliko sam se namučila u n k s.ana r i/rala i/ gKi\c M i , a sad opet

nemaš mira.

Nisam fcriva što me snalaze bojazni da je kakvo zlo.

- Najvećeg zlo bilo da su.Jelenko ili Jasenka bolesni, ali momak

\eli da su zdara\i

Ako su zdi a\ i, zašto Jelenko nije došao sa sestrom? Svakog puta kad sam otišla

k tebi. došao K- -, Jasenki mi /ajednu na -.u me > ••” praii”a kući.

Ovo bi moglo i mene uznemiriti kad ne bih znala da ih /.uh/a\a poliski posao A

nisu h uvijek dolazili k meni ujesen kad je već obavljena berba? Onda je lako

bilo i djeci dolaziti u grad. Ako sad nisu došli sami, poslali su momka i sve je

kako treba.

Zašto moram tako hitno kući ako je sve kako treba?

Moma i je rekao: Jasenki treba majčina zaštita jer tvoj sin ima \oditi borbe

protiv Lukavčana.

- Eno. već dolazi splav. .”.”Y

- Usko 11 ćeš biti kod kuće i sve ćeš čuti i vidjeti -”dovrši sestra razgovor.

Samo da sto prije budem kod kuće, da ih vidim zdrave i žive.

Obje su plemkinje suilc a Mi/inu moM”a preko kojeg K usevicka nu n , na splav. S

njima je nekoliku liud IV/nai-a staru turopoljsku plemkinju i svaki s

počitanjem staricu pušta naprijed.

Sestre su se /ai:raK p< nul . pa onda Tomislava krene mostom na splav. S njome

su služavka i momak. Nose prtljagu.

Pošto su se i drugi ukrcali, Tomislava mahne sestri i brod krene.

Široko se razlijeva korito Save, tvoreći u svom toku veliki otok, a pored njega,

nekoliko manjih otočića, bujnih i zelenih.

Splav je krenula pokraj otoka i razotkrila pred njenim očima svu daleku

Zagrebačku goni. NJ vrh ogranka odrazuju se kule Medvedgrada, a daleko dolje

bijele se /idme /agicnačkc u rda \ e. Kule i tornjeve zasjenilo je oblačno nebo.

l Kuševićki je u duši oblačno. Misli joj lutaju ravnicom °ko kviea i dvoraca

turopoljskih stanovnika gdje u sjeni/drveća miruje njezin dvorac. U/alud

SCMV”IIO umiii\anv l duši jui”nemn n: L , -.a--! \u”; Čas je obuzima sjeta. čas

strah. Sama ne zna što zapravo okružuje gusta živica, voćnjaci i daleke šume

nešto čeka pa je ta daljina uznemiruje, l ti oblaci šio s juga plaze prema

sjeveru nose u sebi neke mračne slutnje u kojima ona naslućuje neizvjesne uzroke

svojem nemiru i strahu.

Splav je krenula pokraj potoka i razotkrila pred njenim očima svu

daleku turopol MI m Uvijek se raduje kad se vraća u ravnicu plodnih

polja gdje je ni dom. Uvijek je proživljavala na putu kući radost

Povratka. Zašto sada taj nemir? , ,

344

345

Do nje dopre smijeh kaštelana Lučića. Dobacio je nekoliko riječi prezira staroj

gospodi, pa onda odredio da je smjesta odvedu na kola. _ Ostavite me. Sama ću

ići kamo me god vodite. Ne treba me vući.

ne bojim seja nikoga

-- Već ćeš se ti svija u u stnui vi suijm n u .”.ma - dobaci joj Lučić.

- Vidjet ćemo tko će se i gdje savijati kad se pravednost probudi i

sjedne tebi za siju

Neho zagrmi i pomno se SPIcma oiuui, Kuševićku su odveli na kola. Sama se popela

i sjela. Oko nje lukavački momci na konjima.

Kola krenu Pomno promatra kamo je vode.

Isprva ne može raža bi ali ivi sauni le<.\uj ceMj. MH!” pu-ma “l m opol) u

Stigavši do Kuritovca, opazi da kola skreću prema Lukavcu.

Nastoji prozrijeti sumornost sivog dana i razabrati pristanište. Nada se daje

čekaju Jelenko i Jasenka. Ali ne vidi ništa. Ipak, neka su kola tamo. Bit će,

dakle, i oni dvoje. Splav se primiče k obali.

Gospoda Kušević ne vidi nikoga, već samo neke okopljene momke kojima ne

posvećuje nikakvu pažnju. S njima nema nikakve veze. Traži svoju kćer i sina, a

nema nikoga. Od toga joj bude još neprijatnjije u duši. Što to znači? I pogleda

momka koji joj drži prtljagu:

- Rekao si da će me djeca čekati, ali ih ne vidim. Lagao si. Moj sinje bolestan,

a Jasenka ga njeguje?

- Ne znam ništa. Radio sam na polju, kad je došao gospodarov

glasnik i naložio mi neka odmah krenem po vas u Zagreb jer gospodar želi

da smjesta dođete i preuzmete gospođicu Jasenku. On mora otići naj

Lukavčane. To je sve što znam. 1

Isto je rekao kad je stigao u Zagreb. Svejedno, doznat će za sat-dva.-

Ona kola tamo očito čekaju nju. Ali gdje je pratnja? \

Splav je stigla. Momci skaču na obalu, vežu užad i spuštaju most na ledinu.

Nekoliko momaka postavilo se pred most. Jedan glas je uzviknuo:

- Nitko ne smije izići. Svi neka ostanu na svom mjestu. Dva oklopljena momka

pohitaju na splav ravno k Tomislavi Kušević i uhvate je za ruke.

- Jeste li poludjeli? Što hoćete?

- To ćeš, babo, vidjeti i čuti. Sad drži jezik za zubima ako nećeš da ti

začepimo gubicu.

Uspravila se i pogledala oko sebe da vidi što sve to znači. Svi su se

ljudi prepali momaka koji su uperili na njih koplja dok su druga dvojica

zgrabila Kuševićku.

,,,. - Tko vas je poslao da vrijeđate slobodnu plemkinju? ,"

- Veći gospodin od vas, kaštelan Lukavca. ̂

,,;,. - Dakle Lukavčani, crni davli? Što oni imaju sa mnom? “

- To će vam reći oni sami - odgovori jedan od momaka. “““ •,. Sad joj je bilo

jasno otkud nemirna slutnja. i. J Sad zna zašto nisu došla njena djeca da je

otprate kući. l okosi se na metaka: •. • - Crna huljo, koliko su ti platili za

izdaju?

Blijed i prestrašen, momak muca:

- Nisu mi rekli da vas kane svezati, samo su mi zabranili kazali da gospodar i

Jasenka nisu u dvorcu jer bi vas to uplašilo. Bog mi je svjedok. Mislio sam da

glasnik govori istinu jer je došao i rekao da ga šalje gospodar. Što ja znam.

Dužnost mi je bila otići jer sam mislio da je gospodar poslao po vas.

Ali njegove riječi padaju u vjetar što huji oko njega. Gospodaricu su opkolili

lukavački momci, a s obale zapovijeda sam Lučić. Ona se okrene k njemu i

prepozna ga:

- DraŽenićev kaštelan, ljuta guja stoje izdala svoje drugove, hoćr da se osveti

mojem sinu i hvata mene. Misli da će me slomiti. Znam i ja što mije dužnost.

Neka se ne veseli. Kuševićevi su spremni da uzdignu glavu i trpe za svoje čine.

SVEGA IMA U HRVATSKOJ Dva dam boravi kralj Vladislav u dvorcu svojeg

nećaka

Brandenburga, /ado\ol|M\o t: a pio”/ima. “Namiren o je m i šav o Izgladnjelo

tijelo dobrim zalogajem i čestitim vinom.

"Svega ima u t oj l li \aiskoj/a /c”milac. i mosniu" -kKČe kralj.- "Tu

ću ostati, odavde se ue mičem."

U ovom dvorcu što ga je nećak Brandenburg baštinio po Beči

hrankopanki puni MI MO|M\; , /Hlan^ : i” kakvo mu je dočaravao u Budimu

samo san Tu ima vina što žari u grlu i ulijeva mu u krv život.

Kralj se prepoi odio, Os|e.ča| /;uluuii]st.\ a piu”ia/i nm. UJelom “R.ai”luji”

se životu. Osjeća kao da je u zarđalu uljanicu netko nalio ulja i zapalio žižak.

Usplamsao je ognjić života na davno ugaslom ognjištu.

Tome pridonosi i di:”-c\ no u/lnu”li.”nie Vi i MU nosi (,,., i "l a n. probudila

ga i/ sna.

Probudio se u njen m muškarac “--a s\mi u. u a n a. Posljednji plamečci pale se

u tamrlorn muškarcu. Gordana, strasna ljubav njegove najmuževmje dobi, dolazi na

horizont njegova života kao putujuća zvijezda što se na svojem putu opet

pojavila i zablistala mu pred očima tolikim sjajem da gubi vid.

Ne zamjećuje bolest u narušeno f"e!o m U1 ;., --• oil . •••. n:, i i_\ a--:,,.

Nikad nije posjedovao gipkost di uph lim.li Pređi su mu namrli u baštinu

istrošenu, mrtvu krv Ta se tromost probudila u život kad je prvi put sreo

Gordanu. Zatalasali su u njemu i krvi i duh. Neodlučna, bezbojna. bezlična duša

primala je > >i”l liuhav. la^uid u.i”M i..\ i” “U1 <_;•.”. • i”"“ “.”•”•. značaj

Tijelo i duh primali su hranu od prisutnosti njene ljepote i uma i tada kad nije

imao nade da će je steći.

Danas mu sečinida K-pono\o -\jmi.a vimi • •.”•• ga vrati u one dane kad se

osietu iak e/1 ispunjen voljom i snagom. A sada, od Časa kad je Gordana prešla

prag blagovaonice i kad je ugledao rascvjetalu ljepotu, osjeća se kao da je

stalno pripit. Razbuđena mašta stvara lude snove, dočara\ i ^lU i nade, sklada

planove koje želi ostvariti.

Dva *d4na on sanja san mladog muškarca i kralja obdarena svim

ja u crvenom oklopu, pod vizirom vodio sam silu, jedini čovjek u kojeg su

vjerovali. . "

- Dok te nisu otkrili. ,","!” “;.”*"“.•”?” “ !”>Tn

- Krivnju nosi samo lupeški Jelenko. ^ ,,,v,j ,4”! ,”"!”“

- Samo tvoja strast prema Vileni. *>-•”.*,"• • #

Potkastelanova se glava pomoli na vratima i on se ušulja u spim.

okrenuše glave k njemu. ""“•”

>>, - Ranjenik se osvijestio -javlja Pencingerov službenik.

L".”-. - Je li rimski pop tamo?

"•*

“.”. - Nije, upravo je pozvan kralju.

Sva trojica pobrzaju u prizemnu sobu gdje leži Mladenčić. Uza nj sjedi stari

liječnik.

Mutnim pogledom promatra ih Gordanin kaštelan. Barun Pencinger ga oslovi:

- Vidite koliko se možete pouzdati u svoju gospodaricu. Ne žali ni vaš život.

Tom uvredom kani barun pobuniti Mladenčića protiv Gordane i otvoriti mu usta da

im kaže ako zna što bi je moglo upropastiti.

- Čekala je drugoga, a vama se grozila i odbila vas oružjem.

Mutna magla zastire kaštelanove misli. Lutaju kao putnici noćnom tminom. Poznaju

putove, a ipak ih ne vide i zaustavljaju se neodlučno plaho. Nemaju hrabrosti da

podu naprijed-po toj tmini.

Zaustavljeno je Mladenčićevo sjećanje na ono što se dogodilo s njim. Miruje mu

mozak kao što miruje i tijelo. Čije riječi razabire? Ne shvaća misao? Preslabe

su mu duhovne sile da bi razumio što govori barun, a još manje što kani. Ne

shvaća ni onda kad ga poziva Draženić:

- Ako nešto znate, gospodine Mladenčiću, stoje može upropastiti osvetite se za

ovu muku koju ćete još prepaliti. Nije vrijedna vaše požrtvovnosti. Recite što

znate, ništa ne tajite. Osveta je najbolji lijek protiv bolesti.

Uzalud mu biva trud, čovjek ne shvaća, a Draženić je uvjeren da čovjek Gordanu

taji i prodrma ga, tresući njegovim bolesnim ramenima. Liječnik skoči u obranu:

- Ovakav postupak može otvoriti ranu. Još ne može misliti kao zdravi ljudi,

ostavite ga dok ne ojača.

- Dokle će to trajati?

- Nekoliko dana, možda još tri-četiri.

l odoše iz bolesnikove sobe. Draženić opet nemirno korača gore-dolje. Sve nešto

pogledava na kulu:

- Još uvijek nema traga Lučiću? Dobro gledajte prema velikoj močvari. Nema

nikoga? Jao njemu ako se vrati praznih ruku.

Mrko ide dolje. Ispod male veže drugog dvorišta izlaze dvije djevojke, nose

velike lonce iz kojih se puši kuhana slanina. Jedna je od njih Vilena. Nosi

lonac kao da nikada nije ništa drugo radila. Opazila je bivšeg vjerenika, ali se

učini kao da ga ne vidi. To ga razbijesni i pohita za djevojkama:

- Što vi prljavi služinski crvi? Ne vidite tko je tu? Ne znate pozdraviti?

Smjesta se poklonite.

Vilena se sagne na poklon, a ona druga slijedi i odlaze preko dvorišta drugu

siranu Očekivao je da će ona barem sad viknuti na njega, oprijeti se, dobaciti

mu uvredljivu riječ. Želi je izazvati da bi mogao nad im razasuti bjesnilo kad

ne snuic i/vr* ui n.uim”ienu os\ci u duk mu je na putu rimski poslanik. Ali ona

se pokorava drskp, tvrdoglavo sluša i ne prosvjeduje. Ta ustrajnost strahovito

ga izjeda, podstrekava, huška, potpaljuje želju da je baci u blato propasti. I

opet vikne zadjevojkairu.

- Ovamo vi, krpetine! Što blejite? Ovamo?

Sad opazi Vilenine noge što vire ispod služinske haljine:

- Otkad služavke nose obući/” Smicsia neka skine obuću Ni bi li se igrala

gospođice”.” Dolje obuću.

Služavka ispod oka gleda Vilenu pa onda odloži lonac i sagne se k Vileninim

nogama To raspali mladića, udarcem baci služavku na zemlju i

vikne:

Sama neka skine. Ne bi li dvorili služavku?

I Vilena spusti lonac, sagne se i stade svlačiti cipele. I već stoji bosa.

Ta poslušnost natjera mu krv u glavu i stade vikati nad njom:

Čekaj, nećeš dugo prkositi Samo neka se vrate vojnici. Očekujem ih još danas,

najkasnije sutra Priredit ću im gozbu mladom piletinom. Deset momaka pogostit ću

za nagradu što će mi dovesti svezanog Kuševiča. Da. njega. Cvilit ćeš Lio pucu u

čd]iistimu jastreba. Dat ću te onima kojima pnstaješ, služinska kćeri.

Neprestano opetuje svoje prijetnje i nastoji ih izreći u Što grdnijem obliku.

Vilena stoji, gleda u zemlju kao gluhonijema. Tvrda je njena odluka prkosa Ponos

joj ne da priznati koliko je ponižava i postiđuje to pokoravanje u Šutnji, a

ženski joj instinkt kazuje koliko ga to držanje razdire. Tada njime zavlada

takvo bjesnilo da bi želio udariti.

"Sve podnosi radije nego da bude moja. Mene prezire, gizdavo prezire mene,

Draženića. Ni riječi otpora. Prezirno šuti."

Čekaj samo, već sutra odnijet će te davli pakleni, moji vojnici.

Kameni kip stoji pred njim, kip prezirne šutnje, kad mu s tornja javljaju

straže:

- Plemenu, gospodine dolazi Stanislav.

To ime privuče njegovu pozornost.

U pravi čas. KOM mi vijesti da su uhvatili Kuševića - veselo usklikne Draženić

Vojnike koji ga vode čeka ovdje čestita večera. Na posao, služavko, dok te ne

zovnem na gozbu.

I ostavlja djcvoike koje nose lonce nasuprot trijemu. Tamo Vilena spusti teret.

Naslonila se na /id. Njome prolaze srsi. Premda joj Gordana obećava zaštitu.

Draženić se ipak još grozi.

Snagom zdrave mladosti opre se djevojka omaglici.

Ispod veže Stanislav javlja Draženiću:

Za mojeg odsustva doklalio se jučer u dvorac neki fratar i molio milostinju, a

pri tom ispitivao lugare o gospodarima dvorca U Lukavcu, “ma li knez kakvih

ljubavnica., prijatelja, koješta ga zanimalo. Mislim da bi to mogao biti

KuŠevićev uhoda! Nisu ga lugari uhvatili?

351

Ni da im režeš meso ne bi povjerovali da i fratar može uhoditi 1

A kamo je otišao? ti

Rekoše da je krenuo prema Paklenom lugu. v

Opet taj Pakleni lug. Bit će da su tamo svi đavli na okupu. “n

Već se dva dana spremate onamo, gospodine. Ne biste li daniii

otišli? i

- Visoki gost iz Budima me sprečava, ali sutra u zoru odjahat ćemo nas dvojica

sa šest momaka. Otići ćemo, a da nitko ništa ne zna. A zatim idemo u Turopolje.

Neka su moje čete spremne. Ponesite motke, koplja i sjekire. Razbit ćemo škrinje

s poveljama. A Lučiću još nema traga? Da ga putem nisu napali Turopoljci?

Previše kasni.

- Noćna kiša pretvorila je ceste u blatne močvare i zato kola vrlo teško voze.

S kule zatrubi trublja. Obojica se prenuše.

- Netko važan dolazi kad se trublja javlja tri puta - prir Draženić. Malo zatim

straža s kule javlja:

- Glasnik s bojišta nosi važne vijesti gospodinu Ferenciju.

- To je naš čovjek - obraduje se Draženić pa hita u vežu da dočeka.

* * *

Toga dana, kod objeda, nitko se od budimskim eksponenata nije* osjećao ugodno za

kraljevskim stolom. I Pencinger i Ferenci i Draženić jedva su skrivali mrzovolju

što moraju sjediti zajedno sa zarobljenicom koju je kralj posjeo sebi zdesna, a

Stjepka slijeva. Time su se Budimci osjetili poraženima. Nisu govorili niti se

upletali u razgovor. To je govorljivi Petar Pan i svojim dosjetkama stalno

nišanio na njih.

- Što mi je činiti? Otkuda dovući takve ludorije kojima bih mogao nasmijati vaše

dvorjane, kralju? Objesili su glavu kao pobijeni borci na” razorenim kulama. Zar

su možda odviše tužni što ne mogu zaplakati pod vješalima Petra Pana? Ali

gospodo moja, ne žalite što ne visim na vješalima. Vladaoci država počinili bi

strahovite gluposti da nismo tu mi, dvorske budale. Mi smo njihov mozak, njihova

savjest. Kako nemaju svojeg mozga, posuđuju ga od nas, a jer nemaju nikada

savjesti, moramo im kapnuti po koju kapljicu savjesti u praznu zdjelu njihovih

duša.

Draženić osjeti izazov, posprdno se nasmije pa dobaci:

- Nestat će jednom i bez vješala tih dvorskih budala, a onda će pametni imati

slobodne ruke.

- Varate se, gospodine Draženiću, dok bude dvorova i nasilja, nikada neće

nestati budala koji će sa svoga visokog mjesta voditi za nos podanike država.

Samo što njihove budalaštine neće biti tako vesele kao što su budalaštine

dvorskih budala petnaestog stoljeća.

Kralj ne sluša razgovor. On uživa dušom i tijelom. Želudac mu se časti pečenjem,

a oči gledanjem bujno rascvjetalih Gordaninih ramena. Uho mu je stalno

priklonjeno k njoj, zasladujući se tamnim tonom njenog glasa i Ijupkošću njenih

riječi. Stjepko živo sudjeluje u razgovoru, a pridružuje mu se i markgrof

Danijel koji nastoji istaknuti svoje

352

uiskaračke prednosti i svoj duh. Knez Brandenburg osjeća da je

"^postavljen. Duševne sposobnosti ne dopuštaju mu da sudjeluje u

•izgovoru koji vode naobražene umne glave kao što su Stjepko i

Gordana. .... .-,. ,- v L.

Ostali gosti nisu pnsumi. Marcelm ispad prve noći kraljeva boravka na dvorcu

žigosao je rimski poslanik tako oštro da je kralj barunicu isključio iz društva

koje bi moglo sjesti uz stol s visokim i moćnim čovjekom kao stoje rimski

poslanik. Zapravo je to odredio jer Gordani nije htio dati susjedu koja je one

noći izazvala sablazan.

Nakon objeda zaželi k ran da Petar “l”an pje\a i s\ira l /eo je da/balo sa

žicama i stao pjevati vesele doskočice, primijenivši ih na prisutnu gospodu. To

vrijeme iskorišćuje kralj da razgovara s Gordanom i tiho primijeti:

- Čuo sam, Gordana, da je vaš sin krasan i zdrav momak?

- Dobro su vas obaviiustili. \e1icanstvo \ “istinu ie lijep. /dia\ ijak.

U očima mu se pojavi žalost. Pred njim iskrsne slika kraljevskog dvora u Budimu

gdje visokim dvoranama korača njegov sin Ljudevit suhonjavi, kržljavi dječak,

mrzovoljan, zloban i tvrdoglav. Kralj smatra da su tvrdoglavost i zloba jedina

svojstva kojima se izražava u tome dječaku muški spol Tijelo mu je strahovito

mršavo, a put lica prozirno blijeda, oko očiju duboki n iinci aci pogled trom,

pospan, čitavo tijelo nalikuje na kržljav u djevojčicu. Hoće li taj dječak

izdržati? Hoće li se razviti do pravog nasljednika prijestolja?

l duboko tiždahne, gledajući Gordanu, i tiho primijeti:

Da ste me vi htjeli uzeti za muža, moj bi nasljednik bio zdravljak. Ali još nije

sve i/gubljeno

Gordana opazi kako su mu < L; i To pobudi njenu pažnju. Kao da se neka podmukla

misao i (.idila pod njeyn\im naboumim čelom. To je ponuka da pozornije promatra

njegove izjave pa naglasi:

Veličanstvo veli da nije sve izgubljeno, a to znači da ae kanite ostati udovac?

- Ni časa ne bih oklijevao siupiu pred oltar s novom kraljicom kad bi rat s

Turčinom učinio udovicom vas, Gordana.

- Ne vjerujem, veličanstvo, da bi naši mogli izgubiti boj. Nikako ne Vjerujem.

- Glasnik )e donio pismo koiiin pi nateij tiospodma Verbecija javlja da se bojna

sreća odvraća od bana Ben<la\ ića. a pona]\iše od čete \oi\ ode Iločkoga i

Damira hre/ovačkoca Oni su dospjeli u vrlo opasnu stupicu. Neprijatelj ih drži

zatočene na nekoj uzvisini. Moraju tamo izgladnjeli.

- Čudim se kako ie mogao sno szlasnik kad sam ćula od kanonika da s bojišta ne

može biti otposlan glasnik dok ga ne pošalje ban. Zar je vijest od bana”1

-- Verbeei ima svuda svoje ljude koji ga izvješćuju.

Da. uhode. Takva se uhoda progurala s ratišta. Kako je dospio baš u ovaj

dvorae”1

353

- Da se odmara od puta. Već sutra putuje dalje u Budim. Nemn je zahvaća i

nastoji od njega doznati nešto više: - Na bojištu stupica ne znači ništa kad u

nju padaju hrabri junaci

GORDANA VIII

koji se mogu probiti. Uvjerena sam da će to uspjeti i vojvodi i mojem

suprugu. Sigurno je glasnik i o tom donio vijest? ^

- Da su K probili? Ne. nisu se maknuli s uzvisine. A zapali su onamo zato Što su

pošli predaleko na bojište, uvjereni da će im neki plemić iz Hrvatske stići u

pomoć sa pet stotina momaka. Poslali su mu glasnika da se požuri i odredi kamo

ima prispjeli, ali se on nije pojavio.

Njezin pogled osine Draženića. Veselo se zabavlja s Ferencijem i barunom. Tek po

koja riječ dopire do Gordane, a to joj razotkriva da i oni govore o bojištu.

To je ponuka da se još ljubaznije obrati k Vladislavu:

- Molim, veličanstvo, kažite mi sve što znate. Hrabrost mojeg supruga obavezuje

vas da njegovoj ženi kažete istinu.

- Kad bih znao nešto više, a naročito nepovoljno, ne bih ni časa oklijevao da

vam to kažem već zato Što bi to bila hrana mojim nadama. . Taje izjava vrijeđa,

ali se pritajila, dok joj srce još uvijek nemirno bije. Jedva se bori s nekim

bojaznima što joj iznenada provaljuju duiu. Sjeća se svojeg boravka u hrvatskom

logoru na granici, sjeća se oproštaja s Damirom, njegovih sumornih misli i crnih

nagađanja uoči polaska u Bosnu.

Uskrsnule su uspomene njegova oproštaja s njome. Oživjele su crne njegove oči

tako neobično dok je sjedio na vrancu i gledao za njom. Mukli osjećaji obuzeše

njenu dušu. Srce joj se skrutilo kao u preplašene ptice što instinktivno osjeća

daleku opasnost. Svaka misao pitala se onog dana što je tako čudno, duboko i

žalosno u pogledu njenog muža? Nikad se nije tako opraštao s njom na polasku u

bitku kao onog dana.

Zahvaća je neopisiva tuga, razbuđena nejasnim drhtanjem nekih mutnih

naslućivanja.

Da padne na bojištu? Ta pomisao zaustavi kucanje srca. Odvratila je lice od svih

i stala gledati Petra Pana da bi smogla smiješak i njime prikrila odraz u njenoj

duši. Samo Stjepko razabire da je lako bljedilo izmijenilo izražaj njena lica, a

bademaste oči nešto se zamaglile.

Nije čuo njezin razgovor s kraljem jer su govorili tiho, a Petar Pan bučno udara

u žice i još bučnije pjeva. Vladislav, opojen njezinom blizinom i svojim

snovima, danas je gotovo beznadno radostan. Vijest s bojišta smatra znakom

sudbine koju je sanjao ona dva dana i u tom se snu izgubio kao dijete koje ne

zna razlikovati san odjave, želje od ispunjenja. Već vjeruje u to da ga je strah

od progona princeze Olive i Hipolita krenuo iz Budima zato jer mu je sudbina

dodijelila Gordanu.

Plivajući u tom snu, otvoreno sam sebe uvjerava da bi mu Gordana dala zdravog i

jakog sina.

"Ako Ljudevit ne bi poživio ili bi kržljavio dalje, eto mi drugog zdravog

nasljednika prijestolja. Mojoj dinastiji bilo bi zajamčeno kraljevstvo."

Zato se raduje vijestima s bojišta, ne ulazeći ni časa dublje u značenje poraza.

U porazu nalazi samo predznak ispunjenja svojih ličnih želja.

Ta se radost odražava u kraljevim žutim očima i smiješku što je rasvjetlio

žućkastu put njegova lica. l dok Gordana promatra lakrdijaš".

334

njegov pogled pov\ema je posvećen Gordaninu zdravom tijelu, sagnese

k nioi pa joj tiho šapne: l .y.

Vi Gordana rođeni rađati zdrave junake. , >i”^.^,.,..

Ali samo Hrvatskoj.

Zar biste kratili da vam sin bude kralj ovog kraljevstva?

Vino je odviše žarko na ovom stolu.

Nasmiješi se kao da mu je dala najljupkiji odgovor. Htio bi opet nešto reći. ali

je ona pogledala k vratima odakle ulazi potkastelan i pristupi k DraA • Nešto mu

došapne. Ovaj brzo ustane. Očito ga vijest vrlo raduje.

Vetičanstvo, dopustite da se udaljim, moj kaštelan mi donosi iz Turopolja va/im

vijest.

Kralj kimtii, a Draženić izlazi dok Vladislav slijedi Gordanin pogled kojim ona

prud Draženićev odlazak i šapće joj:

- fiie trpite tog mladića, a ipak mu posvećujete pažnju?

- Neprijiii i nikad ne smijemo pustiti s oka! Ali gledajte, veličanstvo, kn^/ _

sasvim očajan. Pije, a baca vam ljutite poglede.

- ljubomoran je, a nema krivo. Vi ste mi nešto zatajili. I Danijel nije ostao

neo/iijedcn. Njegove su oči uvijek uperene u vas. Sva sreća da sam stigao ovamo.

Da nije bilo vas, kralju, ne bih tako brzo stigla na slobodu. Vaše veličanstvo

poslalo je \IKI kanoniku Benku već jučer, a on još ne dolazi. Nadam se da će

stići sutra.

Ponovo zao k u n umilan mu pa/nj u IUH ui.^liak Paž najavi glasnika sa

zagrebačkoj; Kaptola.

Svi su prek mm: razgovore i Petar Pan pjevanje.

Glasnik preda pismo Stjepku, označivši da ga je poslao kanonik Benko.

Smjesta Stjepko raskine omot i stade čitati. Gordana napeto prati izražaj

/njegova lica da bi otkrila što mu javlja. Neobično dugo traje čitanje. Čudno

dugo on promatra kanonikov potpis, a onda smota pismo i okrene se kraij\,

Kanonik me zove k sebi. Ali dok je pisao tu želju, nije slutio da je na putu

glasni! kojim ga veličanstvo poziva u dvorac, prema tome bismo se putem sreli.

Dakle, čekat ću prečasnoga ovdje.

Terenci barun Pencinger tiho proklinju dosjetljivost rimskog poslanika. [)i a/

HKC\ a. zamka je propala. Ipak ne mogu shvatiti zašto rimski poslanik ništa ne

spominje o kanonikovoj bolesti koju je Draženić namjestio da bi Stjepka maknuo s

dvora.

Taji njegovu bolest jer se baš neće maknuti - tiho šapće Ferenci barunu.

^bojica su osjetili potrebu da se o tom sporazumiju, a ne mogu naći nikakva

razloua da odu, dok kralj tako spokojno sjedi kao da nikad ne kani ustati Dakle,

moraju se strpiti i pričiniti kao da ih Petar Pan naročito zabavlja.

Čim je Stjepko otvorio pismo, bilo je jasno da nije pisano rukom kanonika Beni

... Draženić i njegovi saveznici ne slute da Stjepko poznaje kanomkovo pero jer

misle da je Stjepko rodom iz Italije i poznaje

355

kanonika samo toliko Što se s njim sreo na opkopima dvorca i proboravio pod ovim

krovom dan i noć. I tako je mladi svećenik odmah progledao zamku koju su mu

namjestili, ali ničim ne pokazuje svoje otkriće.

Čim je Draženić ostavio blagovaonicu, pohita u dvorište. Tamo gtj

vratar i odmah javlja: &

ji - Gospodin Lučić već je blizu opkopima. <"j

- Vodi li koga sa sobom? ,-•

•-• - Da, neku staru gospodu.

- Blagoslovili ga davli - uzvikuje od neke razdražene radosti. - Sad ćemo

razgovarati s njom. Dovedi je u drugo dvorište.

Ispod veže ulazi u dvorište stara plemkinja. U svojoj bijeloj visokoj

škrobljenoj kapi i crnoj svili pruža dostojanstvenu sliku. Sluge se štrcale,

zureći u gospodu koju ne dočekuju s počastima, već ju vode oklopljeni momci.

Draženić zakorači pred nju. Lice mu je nasmiješeno. Zluradost mu se smješka u

pogledu kojim dočekuje majku omraženog neprijatelja. Od radosti ne može je

osloviti, već uživa u času koji mu dočarava ispunjenje njegove najvrelije želje

da jednom ovako sretne okom u oko Jelenka Kuševića zarobljena. Tako će on

stajati pred njim bespomoćan, predan potpuno njegovoj osveti.

- Vještice stara, dao sam te dovesti da i meni ispričaš jednu pripovijest.

Lučiću, dovedi odmah sve sluge, momčad i služavke, naročito onu plavokosu, neka

Čuju pripovijest kakvu ja želim.

Dok Lučić odlazi da izvrši Draženićev nalog, on se obraća prestrašenoj gospodi.

- Vidiš, stara, onaj bič što visi tamo kod vrata? Izbičevat ću te njime do smrti

ako sada ne budeš pripovijedala priču kojom ćeš oporeći sve što si ispričala o

izdajici nemani. Upamti: nećeš živa iz ovog dvorišta ako ne poslušaš.

Strepnja je prolazi, muke joj razapinju tijelo, ognjena magla pada pred oči, u

glavi je peče, peče kao živi oganj. Sablasni oblaci rastu joj pred očima, oblici

Čudnih stvorenja što se komešaju u vrzinu kolu kao neljudska bića grozote.

Pala je na koljena protiv svoje volje sklapa ruke i diže ih uvis.

S nešto bojazni gleda Draženić u smućeno biće Što kleći uzdignute glave. Oči su

joj strahovito rastvorene, zjenice raširene, svijetle kao žeravice. Pogled

uperen u daljinu kao da je tamo iskrsla pred njom neka sablast. Blijede usne se

rastvore, glas izlazi iz staračkih grudi. Draženiću se čini da duh zbori s onoga

svijeta.

Svi trnu, sluge, momčad, služavke. Draženić dršćući čeka. Hoće li započeti priču

da čuje Vijena što se tamo stisla k djevojkama.

Tomislava Kušević progovara:

"Probudi se pravednosti vječna, ustaj! Ne daj sili harati djecu svoju. Ne daj

zloći hraniti se dobrotom. Ne daj močvari progutati čiste. Pravednosti, udari

strijelom nemani što su zalutale medu poštene ljude.

356

Pravednosti, probudi se, sidi! Golemi te posao čeka na ovoj zemlji!" "Što je to

()\ a /t. n i izazivlje strijele na mene, mjesto da opozivlje?" Osjeća poruiHi

na svojem obra/u, pomnu pred siunama. siu/a\ Kama,

a onu stoji i sluša, sluša i gleda. U njemu bukne i rikne vojniku:

- Bič amo. bič!

Sluge i slu/a\Kc dahnuše tihom stravom. Svi su oni privikli na nepravdu i silu,

ali ovog Časa zadrhtali su u jezivom iščekivanju. Staricu bičevati? Ne. nikad

nisu čuli takvu sramotu.

Prestrašeni pogledi uprti su u mršava leda starice što kleči na zemlji

sklopljenih ruku.

Podivljali bijes pokreće Draženića, trgne bič iz ruku kovača i zamahne nad

staricom. Bič zahvati sklopljene ruke koje padaju čvrsto niz tijelo kao da je u

njima u timu /i\ of. Krik prodre iz staričinih prsiju. Drugi zamah biča padajoj

na prsi.

Podivljali čovjek diže opet bič i ponovno zamahne, bije, udara. Neman je

pobješnjela

"Stoje to sa mnom? Zar sam pomjerio umom?"

Trgnuo se i zastao.

Zar to nije stai K a” Nestala je, pretvorila se u djevojku, plavokosu sa zlatnim

pletenicama, u bijeloj haljini služavke. Tu pred njima prima udarce ona koju je

učinio služavkom?

Stoji s bičem u ruci i misli: starica je s đavlom povezana kad mu je mjesto sebe

dočarala nju.

Dršćući prilazi bliže. Kako? Nije obmana? To je živo tijelo? Mlado tijelo

i/udarano njegovim bičem?

Da. ona je to, a starica leži na zemlji nepomična, besvjesna.

Ona je to. I njezin glas pun ogorčenja koji mu dopire do ušiju:

- Nemani prokleta, nad staricom iskaljuješ svoj životinjski bijes.

To je njezin glas, njezin krik, to ona viče, ona prosvjeduje, ničim nije mogao

slomiti njenu prkosnu šutnju. Napokon je kriknula. I plamenim gnjevom vikne joj:

- Izbu ću te do kosti ako se ne makneš.

Ncdam tući staricu, makar me izbio do smrti.

U njemu bukne bijes i želja da raskomada to tijelo što mu ga je uskratila.

Razderat ću te bičem. Živino, tuci! - vikne ona.

Svaka joj se meč prcu na i; K lađi vo, udara ga po sljepoočicama. Misli nm

razotkrivaju stvarnu istinu, razgaljenu pred njegovom sviješću. To je ona

dotrčala pred njegovom sviješću. To je ona stala pred staricu daje zaštiti,

istrčala je i/ reuY>\ a služavki. Izložila je svoje mlado tijelo njegovu hicu ?a

majku njegova neprijatelja. Primila je udarce po svojoj volji, svojom odlukom,

svojom željom, da odvrati zlo od majke Jelenka Kuševića Onoga kojegie istjerala

zbog njega.

Što je to s njom? Sto ju je moglo navesti da se žrtvuje za njegovu majku?

I zah\ ati ga že 11 a bičevati i razarati sve Što ga podsjeća na omraženog

357

mladića koji ga je razotkrio, koji je skinuo s njega crveni oklop i lišio ga

vjerenice. Da nije skinuo s njegova obraza vizir, ovo bi tijelo sada grlilo on.

Ali Jelenko je pokazao u crvenom oklopu njega, Draženića. Njegova majka učinila

je od njega u očima svijeta neman. I udara, udara.

Netko mu se baci na desnicu, žestoko je povuče i trgne mu bič iz ruke.

Urnebesna kletva izvine mu se iz usta. I obazre se. Pred njim stoji

svećenik i ogorčeno mu dovikuje: /"{

- Stidite se. Ni vašem vojniku ne dolikuje se da tuče žene. •-.”••

-;.” “ - Vratite mi bič i ne pletite se. “

- Zabranjujem vam tu nečovječnost. i - Neću da slušam vaše gluposti.

l posegne za bičem, ali ga Stjepko baci daleko prema veži drugog dvorišta.

Draženić potrči za njim. Tu ga zaustavi visoka, mršava pojava. Sam kralj stoji u

dvorištu i uzima ga za ruku:

- Stani sinko! Zlo radiš, uvrijedio si poslanika. To će tvoj ujak platiti skupim

novcem. Zar nisi mogao sve učiniti da nitko ne vidi? Taj mladi svećenik sve će

izvijestiti u Rimu.

- Neka ga nose sve đavli u pakao! - promrsi tiho Draženić ij

prokune. . \

Kad mu je kralj spomenuo novac koji bi morao platiti njegov ujak* J odmah se

svlada.

- Idi - šapne mu kralj - da te ne moram ovdje javno ukoriti. Idi

brzo. ,,

l pošao je. Putem susreće nezadovoljna lica svojih saveznika.” Najposlije opazi

Gordanu, u sebi prokune pa ide dalje i nestane. .;

Na zemlji leži starica Kuševićka bez svijesti. Gordana joj prilazi ^

poziva služavke da je pridignu. \

- Nosite staricu u moju odaju - naredi Gordana, a zatim odlazi i Vileni.

Sklopila je oči od bola, duševnih i fizičkih, i pustila da je vode.; Bijelu je

haljinu na ledim probila krv. Gordana stupi pred kralja:

- Veličanstvo, vi određujete da se obje žene odvedu u moju sobu i

da im liječnik pruži pomoć - pita ljepotica kralja i gleda mu ravno u oči.

Već je rob tog pogleda i nalaže potkastelanu koji se našao kraj njega:

- Sve što gospoda odredi za pomoć ovim ženama neka se učini. Pošaljite odmah

liječnika i sve što je potrebno.

Zatim se Vladislav uputi sa svojim dvoraninom Benedikom u dvorac, dok su Ferenci

i Pencinger ostali na dvorištu.

- Taj luđak nije nam učinio baš najbolju uslugu - primijeti Ferenci. - Rekao

sam: strast za tom djevojkom mora ga upropastiti.

- Iznenadio me - odgovara barun. - Nisam ni slutio da bi ga mogla ostaviti

promišljenost. Da samo nije bio tako grub s poslanikom.

- To bi moglo uroditi posljedicama da Budim izgubi parnicu protiv kardinala

Hipolita. Moj ujak Bakač smrvio bi Draženića u prah.

- Gospodine Ferenci, kako vidite, sad bismo morali doista maknuti s očiju

Draženiću tu djevojku jer će nam taj luđak pokvariti sve naše osnove zbog nje.

- Već sam i sam razmišljao o tom da je jednostavno pustimo pobjeći iz dvora, ali

onda smo tek učinili ludost jer će nam on iz prkosa sve ostaviti ^

358

i onu vrag zn_a istino. Strast ga drži u svojim raljama kao gladni vuk ovcu. Ne

pačajmo *e u to, ostavimo sve kako on hoće. Uopće, nećemo ništa o tome ni

spomenuli

I pošli su prema kastelanovu uredu.

Sam šuman stoji Draženić usred sobe spuštene glave i gleda u pod. Sam sebe kori

što se iako grubo i/lanuo pred rimskim poslanikom. Otkrio mu ic svoje misli i

svoje osjećaje. Mladi pop može ga zbog toga zamrziti. Time će naškoditi s\ojcm

ujaku, a on je njegov baštini k. Kad bi budimska vlada morala platiti izgubljenu

parnicu, njegov ujak platiti će dobar dio svote Beatričma nasljedstva.

"Pravo veli kralj Mogao sam to izvesti da nitko ne vidi i ne čuje. Ali tada ne

bi bila prisutna Vilena 11 lio sam da slušaiu s\ kad stani opo/ove priču Neka

Vilena ne opazi daje to sve samo zbog nje."

"Tko je dojav io kra”ui u blagovaonicu što radim u drugom dvorištu? Sigurno

Petar Pan. Nisam li vidio lakrdijala na trijemu kad su doveli Kuševićku?

Prokleti lakrdijaš. Svuda me prati kao zloduh. Moram s njim obračunati."

A tad mu se misli \rate u ona km pud \ , a . Starica leži u nesvijesti, a pred

njom stoji Vilena i prima udarce namijenjene njoj.

"Zašto? Zašto ona brani majku Jelenka Kuševića?" Na to ne nalazi odgovor.

"Moram to od nje doznati, odgovorit će mi, ili jao njoj!"

U sobu ula/c Pencinger i Ferenci i učine se kao da ništa nije bilo, već

međusobno razgovaraju

- Dok nam je na vratu taj pop, ne možemo ništa započeti s Gordanom gospodine Kn

ime " zato mislim da bi bilo pametno iskoristit ovo vrijeme i pokupiti povelje

turpoljskih plemića. Zasijali su svoje poljane i Čestito obradili, a ako ih

lišimo povelja, do jeseni ćemo žeti na njihovim poinma kao gospodari. Bit će

Lukavac divno veliko imanje ako čitavo Turopolje pretvorimo u kmetove kneževskog

dvorca.

- Bijeli je kruh od turopoljskih poljana, a masne su butine od njihove krmad i.

A kakve su to Šume? Koliki je to žir? Sve će pripasti

budimskoj gospodi ako Kile/ unite K1/ jn itmiika,. a Ui ie \ iši.- ivg.i Mt”iit

nt

Nadam se da će moj ujak Bakač i gospodin Verbeci podijeliti ovo imanje i taku

bismo nas Junica. Draženić i ja, jednog dana bili gospodari Lukavca Što veliš na

to, Draženiću?

Te riječi probude njegovu pohlepu za novcem. I prokune sam sebe:

"Kaki” sam mogao ovih nekoliko danu probaviti u besposlici dok mi

tamo u Turopolju leži bogatstvo za kojim trebam samo posegnuti.

Dra/eniću. ludo đavolska, Što si izgubio tolike dane!" Munjevitom

brzinom sijev mise mu te misli mozgom i smjesta odgovara svojem drugu:

Što velim? Smiješno pitanje. Već sam naložio jučer Lučiću da priredi moju Četu.

Otvorivši vrata na trijem dvorišta, pozove svog kaštelana pa mu

Određuje

- Sutra idemo na na povelje turopoljskih plemića. Već sam ti rekao naoru/aj

čestito vojnike. Neka uzmu sa sobom koplja ako bi se koji goropadni plemić

branio pa bi trebalo puštati buntovničku krv.

359

mladića koji ga je razotkrio, koji je skinuo s njega crveni oklop i lišio g

vjerenice. Da nije skinuo s njegova obraza vizir, ovo bi tijelo sada grlilo on.

Ali Jelenko je pokazao u crvenom oklopu njega, Draženića. Njegova majka učinila

je od njega u očima svijeta neman. I udara, udara.

Netko mu se baci na desnicu, žestoko je povuče i trgne mu bič iz ruke.

Urnebesna kletva izvine mu se iz usta. I obazre se. Pred njim stoji*

svećenik i ogorčeno mu dovikuje: -j,

- Stidite se. Ni vašem vojniku ne dolikuje se da tuče žene. •” i i -

Vratite mi bič i ne pletite se.

- Zabranjujem vam tu nečovječnost. i - Neću da slušam vaše gluposti.

I posegne za bičem, ali ga Stjepko baci daleko prema veži drugog dvorišta.

Draženić potrči za njim. Tu ga zaustavi visoka, mršava pojava. Sam kralj stoji u

dvorištu i uzima ga za ruku:

- Stani sinko! Zlo radiš, uvrijedio si poslanika. To će tvoj ujak platiti skupim

novcem. Zar nisi mogao sve učiniti da nitko ne vidi? Taj mladi svećenik sve će

izvijestiti u Rimu.

- Neka ga nose sve đavli u pakao! - promrsi tiho Draženić i prokune. .

Kad mu je kralj spomenuo novac koji bi morao platiti njegov ujak, odmah se

svlada.

- Idi - šapne mu kralj - da te ne moram ovdje javno ukoriti. Idi brzo.

l pošao je. Putem susreće nezadovoljna lica svojih saveznika. Najposlije opazi

Gordanu, u sebi prokune pa ide dalje i nestane.

Na zemlji leži starica Kuševićka bez svijesti. Gordana joj prilazi i poziva

služavke da je pridignu.

- Nosite staricu u moju odaju - naredi Gordana, a zatim odlazi i Vileni.

Sklopila je oči od bola, duševnih i fizičkih, i pustila da je vode. Bijelu je

haljinu na ledim probila krv. Gordana stupi pred kralja:

- Veličanstvo, vi određujete da se obje žene odvedu u moju sobu i

da im liječnik pruži pomoć - pita ljepotica kralja i gleda mu ravno u oči.

Već je rob tog pogleda i nalaže potkastelanu koji se našao kraj njega:

- Sve što gospoda odredi za pomoć ovim ženama neka se učini. Pošaljite odmah

liječnika i sve što je potrebno.

Zatim se Vladislav uputi sa svojim dvoraninom Benedikom u

dvorac, dok su Ferenci i Pencinger ostali na dvorištu. ^

- Taj luđak nije nam učinio baš najbolju uslugu - primijeti ^ Ferenci. - Rekao

sam: strast za tom djevojkom mora ga upropastiti. |

- Iznenadio me - odgovara barun. - Nisam ni slutio da bi gaj mogla ostaviti

promišljenost. Da samo nije bio tako grub s poslanikom. |

- To bi moglo uroditi posljedicama da Budim izgubi parnicu protiv ^ kardinala

Hipolita. Moj ujak Bakač smrvio bi Draženića u prah. 1

- Gospodine Ferenci, kako vidite, sad bismo morali doista maknuti j s očiju

Draženiću tu djevojku jer će nam taj luđak pokvariti sve naš" | osnove zbog nje.

- Već sam i sam razmišljao o tom da je jednostavno pustimo pobjeći iz dvora, ali

onda smo tek učinili ludost jer će nam on iz prkosa sve ostaviti

358

i otići v rag zna kamo. Strast ga drži u svojim raljama kao gladni vuk ovcu. Ne

pačajmo se u to, ostavimo sve kako on hoće. Uopće, nećemo ništa o

tome ni spomenuti

I pošli su prenut kastelanovu uredu.

Sam samcat stoji Draženić usred sobe spuštene glave i gleda u pod.

Sam sebe kori što se tako .uruho i/lanuo pred rimskim poslanik mu Oikiio mu je

svoje misli i svoje osjećaje. Mladi pop može ga zbog toga zamrziti. Time će

naškoditi svojem ujaku, a on je njegov bastinik. Kad bi budimska vlada morala

platiti izdubljenu parnicu, njegov ujak platiti će dobar dio svote Bcatričina

nasljedstva.

"Prav o veli kralj Mogao sam to izvesti da nitko ne vidi i ne čuje. Ali tada ne

bi bila prisutna Vilena. llt”o sam da slušaju s\i kad stara opozove priču. Neka

Vilena ne opazi da je to sve samo zbog nje."

"Tko je dojavio k ral; LI u hlagnv aonicu “ to lad”m u J rutom choi ištu”1

Sigurno Petar Pan Nisam li vidio lakrdijaša na trijemu kad su doveli Kuševičku?

Prokleti lakrdijaš. Svuda me prati kao zloduh. Moram s njim

obračunati."

A tad mu se misli vune u or.aj uit pod A a l . Starica leži u nesvijesti, a pred

njom stoji Vilena i prima udarce namijenjene njoj.

"Zašto? Zašto ona brani majku Jelenka Kuševića?" Na to ne nalazi odgovor.

"Moram to od nje doznati, odgovorit će mi, ili jao njoj!"

U sobu ulaze Penungei i Ferenci i učine se kao da ništa nije bilo, već međusobno

razgovaraju

- Dok nam je na vratu taj pop, ne možemo ništa započeti s Gordanom, gospodine

barune. I zato mislim da bi bilo pametno iskoristit ovo vrijeme i pokupiti

povelje turpoljskih plemića. Zasijati su svoje poljane i čestito obradili, a ako

ih lišimo povelja, do jeseni ćemo žeti na njihovim poljima kao gospoda] i. Hi l

L e l ukav ,te di\ no \ diko i munje ako čitavo Turopolje pretvorimo u kmetove

kneževskog dvorca.

- Bijeli je kruh od turopoljskih poljana, a masne su butine od njihove krmadi. A

kakve su to šume? Koliki je to žir? Sve će .pripasti budimskoj gospodi ako knez

umre be/ potomka, a to ]c \ ise nego sisiin no

- Nadam se da će moj ujak Bakač i gospodin Verbeci podijelili ovo imanje i tako

bismo nas dvojica. Draženić i ja, jednog dana bili gospodari Lukavca. Šio veliš

na to, Draženiću?

Te riječi probude njegovu pohlepu za novcem. I prokune sam sebe:

"Kako sam mogao ovih nekoliko dana probaviti u besposlici dok mi

tamo u "Turopolju leži bogatstvo za kojim trebam samo posegnuti.

Draženiću. ludo đavolska, što si izgubio tolike dane!" Munjevitom

brzinom sijev nuše mu te misli mozgom i smjesta odgovara svojem drugu:

- Šio velim? Smiješno pitanje. Već sam naložio jučer Lučiću da priiedi moju

Četu.

Otvorivši vrata na trijem dvorišta, pozove svog kaštelana pa mu određuje:

- Sutui idemo na na povelje turopoljskih plemića. Već sam ti rekao naoružaj

čestito vojnike. Neka uzmu sa sobom koplja ako bi se koji goropadni plemić

branio pa bi trebalo puštati buntovničku krv.

359

,if Radosno slušaju Pencinger i Ferenci njegove odredbe. • i •.” - Tko će

predvoditi, gospodine Draženiću?

- Ja, glavom.

- Bez vašeg vodstva ne bismo učinili ništa.

1 - Čut ćete vi što niste čuli ni vidjeli. Razrušit ću im krovove nad glavama,

poklati ih kao piliće, a onda zapaliti poveljama kresove po starom turopoljskom

običaju. Od plemića slobodnjaka bit će preko noći kmetske suge.

I svi su otišli da spremaju pohod na povelje turopoljskih plemića.

ZAVJET

i

U Gordaninoj spavaonici leži stara Kuševićka. Liječnik joj je povezao rane od

udaraca Draženićeva biča. Svijest joj se vratila, sjeća se svega. I sad je

prolaze srsi, gledajući u duhu onu grdnu sablast na koju je Draženić obećao

navući njenog sina. Ali Gordana je uvjerava da Draženić nikako ne može imati

Jelenka u šakama, samo ju je plašio da bi učinila po njegovoj volji i opozvala

priču. Njezin sin bio je u dvorištu sivog oklopnika, dakle, očito je i danas s

njim. Ne mora se bojati. I brigu za njenom kćeri Jasenkom izbija joj Gordana iz

glave logičkim zaključkom da se Jelenko sigurno pobrinuo za nju.

Pomalo se žena smiruje i biva joj lakše i pita:

- Što će biti sa mnom u ovom dvorcu?

- Kralj je ovdje, a rimski će vas poslanik uzeti u obranu barem toliko da vam se

ne dogodi nikakvo veće zlo.

- Neka me puste kući - uzdiše starica.

- Pokušat ćemo sve. Kralj je slabić, teža mi je borba s njim negoli s okrutnim

saveznicima Budima. Izigrala sam često njihove namjere, često i promašila, ali

sam se latila i drugog sredstva. S kraljem je muka. Glavinja lijevo i desno,

naprijed i natrag. Sto u jednom času odluči i obeća, u drugom poreče. Ali ni s

kraljem ne bi bilo tako teško da nije ovdje ovaj nitkov Draženić. Sve nevolje

koje su stigle i sva nasilja i bezakonja koje vrše Lukavčani protiv nas, sve je

to njegova zamisao. Tek sam jučer progledala njegovu dušu i zgrozila se - priča

joj Gordana - od tolike podlosti. S najvećim ponosom pripovijedao je kralju kako

se prikazivao sklon našoj borbi i uhodio sve naše osnove da nas može izdati.

- To je, eto, sin muškarca i žene od kojih je svaki mrzio narod drugoga. I zato

je izdajstvo donio na svijet kao grbu. Služio on kome drago, uvijek i svagdje

mora biti podli izdajnik. On je rođena moralna nakaza.

Upale tamne staričine oči pune su ogorčenja. Odjednom doda:

- Njega je izabrala Vilena. Za njega je upropastila mojega sina. Zaslužila je

svaku kaznu.

- Dovoljno je kažnjena.

- Nije. Svaka je kazna premalena da opere sramotu sa svojeg hrvatskog imena i

nevolju s Jelenkove duše. Ali ne govorimo o njoj. Muka mi je. Mrzim je do groba.

360

U Kuševićkinim očima pročitala je Gordana koliko su te riječi

istmne.

Starica se popravi na ležaju, upre u ruku koja je povezana i zastenje.

Gordana je tješi:

Ne bojte se, plemenita gospodo, liječnik veli da će vam brzo

zacijelili. Udarci vas nisu teško zahvatili.

Nisu jer je preda me palo neko žensko stvorenje. Kao u magli

sjećam se ua me neka žena zaklanja od Dta/enićeva biću. al” i>Jma1i ini je

potamnjela svijest i srušila sam se. Ona hi me životinja bilazatuklada nije bilo

djevojke,

t"- Vrlo vjerojatno - odgovori Gordana.

- Htio je da porečem svoju priču o izdajici i da kažem kako se izdajniku mora

sve oprostiti. Zastoje to htio?

Sigurno je čuo da su priče gospode KuŠević znamenite po čitavom Turopolju i

ijudi miuiL”n oi/c uV. nii”n Htio je da ga operete pred narodom, očito je želio

time postići nešto naročito.

Ne bih ga oprala pred svijetom pa da je mojom krvlju napojio ćiuno ono dvorište

pod vješalima. Odlučila sam tamo ostati mrtva, ali nikada mu oprati s obraza žig

izdajničke nemani. Ali kako je došao tamo

kralj”“

Pozvao me danas na objed zajedno s rimskim poslanikom u blagovaonicu I dok smo

bili u razgovoru, dohita lakrdijaš i saopći kako Draženić vuče dvorištem neku

gospodu. Čuli smo kriku i zamolila sam

kralja da side.

- Ali dok bi stigla pomoć od kralja, već bih bila mrtva da nije bilo one

^lužavke koja me obranila. Takva se plemenitost ne da naplatiti novcem. Sigurno

je sirota kad služi u ovom dvorcu. Jeste li je vidjeli? Da vidjela sam je.

Je li zadobila teške udarce? ,^ Ki

Vrlo teške, sva je oblivena krvlju. l

Jadnica - šapće Kuševićka i pridigne glavu. -•: Hoće li joj

povezati rane1.”

Već su pozvali lanamika. /amolilsi sam kralja daje odvedu u

dvorac.

t- Hvala vam, Gordana, da ste se pobrinuli.

rr- Zavrijedila je.

-- I te kako je za vrijedila. Dala se izbiti za mene. Neprestano me snalazi

pitauic: zastoje to učinila? Možda ima staricu majku pa sam joj se

sažalila”.”

- Ne, ona nema majke.

- Nema majke? Onda se sjetila svoje pokojnice, a dobro joj srce nije moglo

trpjeti da lupež tuče staricu majku. Sve pažljivije sluša Gordana i odgovori: -

Tko bi znao što se tog časa probudilo u duši djevojke.

- Trebalo bi da pomognem toj siroti koja nema majke ni kućišta.

Nije.ii tako, Gordana?

Slegnuvši ramenima, zamišljeno gleda staricu pa veli: , ,

- Možda joj i ne treba pomoći. "V: “

361

- Kako ne bi trebalo pomoći služavki. Uzet ću je k sebi. Iskažite mi dobrotu,

idite k njoj i recite da ću joj biti druga majka. Od uzbuđenja Gordana ustane, a

starica nastavi:

- Recite joj da će živjeti u mojoj kući kao da je moja kći. Tu pred vama,

gospodo Gordana, obećavam: bit ću joj druga majka.

- Nemojte, plemenita gospodo - zakrči Gordana starici riječ - ne obećavajte

nešto što ne biste mogli ispuniti.

- Zašto ne bih mogla?

- Ne zna se koliko vam ta djevojka može biti po volji po svojoj ćudi, ali.

- Kako mi ne bi bila s voljom kad se za mene izlaže? I da ne znam kakve je ćudi,

ipak mora biti dobra. Bit ću joj uistinu dobra majka. To joj recite, na to se

mogu zakleti.

- Ne, ne kunite se. Sada mi pada na um. Ona se udaje, dakle, imat će svekrvu

koja će joj biti majka.

- Ako se udaje, pobrinut ću se za njenu opremu kao da sam joj ja majka.

Ne da se starica zaustaviti u svojem govoru, a Gordana je mora s poštovanjem

slušati. Ne može joj saopćiti tko se izložio za nju. Kuševićka ne može ni

slutiti da se tu nalazi Vilena pa bi to otkriće za nju bilo strahovito. Mržnja

Kuševićkina spriječava Gordanu da makar samo natukne istinu. Stoga odluči

pričekati i pitati Vilenu smije li Jelenkovoj majci otkriti ime spasiteljice.

Međutim, starica je odviše slomljena da podnese još jedan veliki potres.

I moli je neka pokuša spavati kako bi se odmorila i oporavila.

Slabost od prevelikog uzbuđenja brzo staricu uljulja u san, a Gordana izlazi u

drugu sobu.

Tamo nade Vilenu. Liječnik joj je već isprao rane i povezao. Peče je i boli. Od

muke sklapa oči i prikriveno uzdiše. ^ . Čim se pojavi Gordana, uspravi se,

ali je ona prisili da sjedne. jPJ; - Imate li kakvu želju, gospođice Vilena? “_

,•"““,.- Samo jednu: da umrem.

“ ** - Kad bi svi osjećali kao vi, bilo bi premalo ljudi kojj bi dočekali

slobodu. Samo oni pobjeđuju koji ustraju. A sad: imam vam priopćiti nešto vrlo

važno o staroj gospodi. Bila je bez svijesti. Sjeća se samo odijela služavke i

ne zna da ste je vi oslobodili udaraca. Pitam vas: dopuštate li da joj to

priopćim?

- Nikada ne bih htjela da joj kažete što sam učinila. Nizašto na svijetu ne

smije doznati. Idem dolje medu služavke da se s njom ne sretnem.

- Učinit ću po vašoj želji. Neće doznati, ali ne smijete sići. Draženić bi vas

nastavio zlostavljati.

- Radije neka me ubije on nego da se nađem sa staricom.

- Ne možete se naći s njom. Ona sad spava, leži u mojoj postelji, a vi

pričekajte ovdje. Sjednite ovamo u kut. Naslonjač je daleko od svjetlosti i kad

bi netko ušao u sobu, ne može vas ni zamijetiti. A sad se naslonite na stol.

Leda su vam sva ranjena. Pričekajte. Ja sada moram učiniti

362

sudbonosni korak u korist svih nas. Budite mirni, me mičite se odavle. Za pol

sata ae vraćam.

Hitro je izašla iz sobe i krenula k Stjepku. Stajao je uz prozor, gledajući u

dvorištu Di.i/inua i njegove saveznike pa upozori Gordanu:

Nekud se spremaju. Draženić neprestano uzvikuje: "Poklat ću ih, popaliti im

šugavo plemstvo!" Evo, gledajte, nose koplja i motke.

Spremaju se na turopoljske plemiće - veli ona, a odmah zatim dopu -,”iv

Dra/enićev povik:

- Gdje su one babe? A gdje je ona mlada? Sluga mu nešto tiho odgovori dok se on

nasmije:

Vojnici, ako mi dovučete smrdljive pergamene plemića i slobodnjaka,

znajte: služavka plavuša bit će vaša.

Raxbo|ni:k liLa se podsmjehuju. Draženić nastavlja određivati, a \ojmci nose na

okup oružje.

Gorda n a se makne od prozora:

j - Stjepko, ovom Draženićevu gospodstvu u dvorcu mora biti kraj.

^ Mnogo je to, Gordana.

Znam, ali sam vidiš: dalje se ne može.

Sva smo sredstva iscrpli, čak nam je služio i Rim. Sve uzalud.

- Sad mora u borbu žena. Idem kralju, a ti me Stjepko čekaj na hodniku da mi

budeš od pomoći. Draženić mora iz Turopolja, samo tako mo/emo nastaviti borbu To

je uistinu neman, kako veli Kuševićka. Hajde sa mnom

Ali je zaustave pono\ ni glasovi s dvorišta. I pogleda dolje. Draženić ispituje

vratara pa se grohotom smije.

Na opkopima turopoljski plemići traže da im spustim most, jer imaju prava tužiti

se knezu -javlja vratar.

Svima reci da se upravo spremam k njima u goste, u krvave goste - odrcui

Draženić.

-- Oni traže županovu kćerku.

:•-• Nju? Čekaj, sam ću im na to odgovoriti. I pohita prema veži. jGordana još

Čas promatra kako se Draženić uspinje stubama u kulu, a onda pozove Stjepka daje

prati na putu kralju.

• " *

U kuli raskoračio se Draženić i uživajući promatra na opkopima poliski banderij

plemića, s kapetanom. S njim su prečasni gospodin kanonik Benko i župan Stjepan

Berislavić.

Draženić ga jedva prepoznaje. Urušio se, a uvijek crveno lice gotovo je po/uiklt

Mladić se smije njegovoj boli i svojem uspjehu i sluša kako poziv Iju li spusti

most jer kane predati optužbu knezu. Kad su izrekli svoj u želju s kule, drski

Draženić odgovori: Ja sam ovdje knez. Što hoćete? Izručite nam županovu kćer.

U ovom dvorcu nema županovih kćeri. U nas ima samo služavki, crnokosih i plavih.

Jedna se plavka naročito sviđa mojim slugama u dvorcu i vrlo su zadovoljni s

mladim zalogajem Turopolja.

363

K*t Župan mu vikne s opkopa: *"v ,”?, >, f-.f"-"?f:

,K - Draženiću. ne mogu prije na drugi STdjetdofcmp Bi

U tvoju krv. . VA.:ii-v;-.>,!,•,;.” v • :

,"r..i - Moja će zagaziti u tvoju uskoro. < irvo-^Cf >“;Ac/”“ic A, .

• fftt - Kćer mi vrati, prokleti sine.

- Baš sam je izbičevao jer nije poslušna svome gospodaru.

- Gospodine, ja, kanonik zagrebačkog Kaptola, tražim da mi odmah spustite most.

- Pope, baš tako kako si ti sa mnom u kapelici postupao kod vjenčanja, tako ja

postupam s tobom. Bacit ću te u opkope.

- Besramni mladiću, želim rimskog poslanika. Neka dođe u kulu.

- Došao bi on kad bih mu ja dopustio. S ove kule i tamo s opkopa ne dopire

nijedan glas u drugo dvorište, dakle, ne može doprijeti ni u dvorac ni do kneza

ni do njegovih gostiju. Ne derite uzalud svoja prsa i tornjajte se. Tu sam ja

gospodar. Još malo pa ćete svi iskusiti moj bič.

- Braćo, ne smijemo dopustiti da ova izdajnička neman do sutra korača hrvatskom

zemljom.

- Korača! će danas i sutra. Koračat će i druge takve nemani tom vašom hrvatskom

zemljom.

- Samo onda bi mogle koračati takve nemani neljudske našom zemljom ako smo i mi

nemani neljudske. A to nismo. Znaj, Draženiću, i upamti - odgovara plemić Modec.

Smijući se, gleda Draženić preko opkopa i onda pita:

- A gdje vam je vaš junak Jelenko? Njega mi šaljite. Samo ću njemu izručiti

plavušu, služavku ovog dvorca, Vilenu. Neka dođe Kušević. Imam još nekog ovdje

tko ga čeka. Znate li? Mati mu je tu.

Oni dolje ne vjeruju. Kuševićkina služavka još se nije vratila kući da im donese

vijesti, dakle, svi smatraju da se starica nalazi u Zagrebu, a Draženić ih samo

razdražuje, plaši i viče preko vodenih utvrda:

- Gospodar sam njegove majke. Domamio sam je u dvorac, javit će vam to sluga i

služavka kad stignu kući s obale Save.

I sad jedva vjeruju. Ako je oteo Vilenu, ova mu je okrutnost pristupačna, ali

staricu uzimati kao oruđe svojim osvetama, to nikada nisu čuli ni doživjeli. To

im se čini odviše zulumčarski, a da bi mogli vjerovati. Ponovno navješćuje glas

s kule:

- Neka Jelenko Kušević ispita ljude i čut će da je njegovoj majci gospodar

Draženić.

Povici zgražanja odgovaraju s onkraj opkopa, ali on ne haje i javlja:

- Jelenka Kuševića pozivam: neka dođe u dvorac. Samo njemu predat ću staricu

majku. Ako ne dođe, ne može ona preko vodenih utvrda. Plameni povici padaju s

onkraj opkopa:

- Životinjo krvoločna, starice majke otimlješ?

- Hoćeš li da tvoju majku ugrabimo i sudimo za odmazdu?

- Vi niste kadri izvršiti takvu odmazdu. Vi ste poštenjaci, budale. Ne znate se

vi osvećivati.

Ognjena poruga pali im ogorčene duše, vikali bi, razdirali noktima od

jada što ga ne mogu kazniti, a župan pozivlje: • “

364

Izađi ne megdan, Draženiću. Ako nisi kukavica, a ti nas vrijeđaj

okom u oko, a ne s kule, zaštićen grabama punim vode i zidinama. Sidi!

Da ponudim tvojem maču svoje meso, glupane? Čekaj, doći ću ti u

goste

Sidi dolje, ako nisi izgubio obraz.

Rodio sam se da zatrem rod koji mi je dao hrvatsko ime i da time razveselim -A

oj u majku koja mi je dala mržnju na Hrvate.

Ubiti smo trebali to smeće.

Niste me ubili jer niste imali hrabrosti.

Čekaj, Draženiću, još ćemo se naći okom u oko - viču plemići iz banderija

l hoćemo. Još prije nego zaželite. A kad padnem u vaše ruke, plemenito ceie mi

oprostiti. Gospodski osvetiti kao što je učinio Jelenko. Još ćete vi mene grliti

i proglasiti me svojim junakom. Poznajem vas. Bjesnilom kipe ljudi, rastrgali bi

ga, ali im je nedokučiv. Kad M.- douiljnis i ai uuu > 11 ma na opkopima,

upravlja opet poziv svojeg nepnjaldju

- ijavite Jelenku Kuševiću: - ako neće da mu majka bude služavka gruda Lm.

•,.,,! neka dođe k meni. Junak je on. Neka se ne boji.

- ^Ne boji se on ni stotinu Draženića - viče plemić Modec, a ostali

bučno <Xlohru\ajli

- Slavite Jelenka vi, seljačka plemština. GaleLiuc mu srdito uzvraća:

- Nikad nijedan od nas ne bi dao da mu ti očistiš cipele. Blato bi na obući pio

“LLK)\;”i protiv takve sramote.

- Urlikat ćete od sramote kad vam ja legnem na prsa. Jeste li čuli? Jelenko

Kušević može jedini preko utvrde k meni i nitko drugi.

- Mije medu nama.

- Javite mu: pozivam ga neka uzme svoju majku, ili će služiti mojim služavkama.

- Doći će kad se vrati u Turopolje.

- Dakle, nema ga?

Čim ie do7nui!iia .lelenko nik mu1u niiirui, stade zapovijedati svojim momcima

na kuli:

“Naperite na njih bacalo neka im kamenje malo otvori lubanje.

Za nekoliko časaka zaškripi drveni stroj, a kamenje pada preko opkopa po glavama

pravednika. Povukli su se i odjahali u Turopolje. noseći u duši goruću želju za

odmazdom.

POSLJEDNJA NAVALA NA TAMNIČARA i

Stjep k n i Gordana vidjeli su Draženića da se penje na kulu. Tada su izašli iz

njegove sobe i uputili se ravno prema blagovaonici. Petar Pan dočekao ili k Uul

vrata i ja vio da se kralj nalazi u sobi. Gordana tiho upita Stjepka

Svakako prije od svega zatraži da pusti u dvorac turopoljske plemiće, a zatim

ono drugo.

365

On kimne i ulazi u veliku i prostranu blagovaonicu.

Kralj sjedeći sluša kako mu njegpv tajnik gospodin Benedik čita. Vladisalav se

ljubazno nasmiješi Stjepku i reče da bi pretekao njegove optužbe:

- Željeli ste sa mnom govoriti? Znam, radi se o onom grdnom prizoru.

- Ovog časa ima nešto još prešnije vašem veličanstvu i meni. S onkraj opkopa

stoji čitav banderij turopoljskih plemića. Gospodin Draženić ne pušta ih u

dvorac, ali tamo je sasvim sigurno i prečasni gospodin kanonik Benko. Svakako

molim da ovu odličnu ličnost odmah uvedu u dvorac, moram s njim govoriti:

Kralj zove paža i dade mu odredbe, kad iznenada stigne kaštelan Pencinger i

saopći kralju:

- Veličanstvo, pred dvorcem su bili neki plemići i tražili su da ih pustimo

knezu jer se kane potužiti na postupak njegovih službenika, a zatim odlaze

kralju u Budim da tamo predaju tužbe.

Vladisav se gotovo prestraši i odmahne rukom:

- Ne, nikako ih ne pusti unići. Ali rimski poslanik želi govoriti s prečasnim

kanonikom.

- Njega nema medu onima dolje, barem ga nisam vidio, a sada su već svi otišli

jer sam kazao da knez nije u dvorcu.

Vladislav je zadovoljan s odgovorom jer se ničega toliko ne boji koliko

deputacija kojima nije kadar ispuniti nijedno obećanje. Gotovo mu je odlanulo.

Stjepko ne sluti kako su Turopoljci protjerani kamenjem i mora se zadovoljiti s

odgovorom, to više, što ima izvršiti pred kraljem drugu zadaću koju mu je

povjerila Gordana.

Pencinger izlazi iz dvorane. Vani opazi Gordanu kako prolazi trijemom kao da

šeće. Nije ga ni pogledala pa on silazi u prizemlje.

Gordana zamišljeno korača trijemom. Blijeda je od pretrpljenih uzbuđenja. Prizor

bičevanja žena dolje u dvorištu duboko ju je potresao i ono što je čula s

prozora Stjepkove sobe kako se Draženić sprema u Turopolje. Sve oživljuje pred

njom unatrag nekoliko tjedana otkad je zarobljena. Svi doživljaji, borbe,

spletke kojima se morala braniti, sve je to uskrsnulo danas pod udarcem onog

biča kojim je Draženić iskaljavao svoju razbješnjelu neuslišanu strast. Sto

dalje razmišlja o svemu, jasnije se otkriva da Draženićevo gospodstvo u ovom

dvorcu sve čvršće zatvara vrata njenom oslobođenju i onemogućuje joj da pruži

pomoć Vileni i Kuševićki. Mora, dakle, raskinuti taj obruč što gaje oko nje

sapeo izdajica koji ovog časa naoružava četu da njome pohara imovinu njenih

zemljaka, njene braća. Mora to spriječiti, a sebi i objema ženama prokrčiti put,

mora se probiti kroz stijene i utvrde posljednjim sredstvom.

Samo čeka da se vrati Stjepko, a dotle još sam nadzire svoj plan.

Vrata blagovaonice štropotom se otvore. Stjepko izlazi, brzo stigne k njoj i

šapne:

- Izvršio sam sve što ste htjeli. Pencinger je tvrdio da su se Turopoljci

vratili kući. Kad je on otišao, rekao sam kralju sve i pokazao se duboko

uvrijeđenim zbog onog prizora u dvorištu. Na to je kralj zamolio neka vas

potražim i saopćim da želi odmah s vama govoriti.

Dakle, uspinjem se na posljednji obrambeni bedem. Čekaj me, Stjepko. u svojoj

sobi.

Još je neko vrijeme čekala da se ne bi prebrzo iza Stjepka pojavila pred kraljem

Stupila je u avoranu. Kralj je sam. Ni gospodin Benedik nije s njim. Odmah je

opazila kako je čeka teško i nestrpljivo. Još prije nego što je pozdravila kralj

joj dolazi u susret i odmah se ispričava:

Vrlo mi je žao što ste morali doživjeti onaj ružan prizor u dvorištu. Lice mu je

mrko, ozbiljno. Onu tada progovori glasno i spočitavajući:

Puna mi je duša odvratnosti. Nikad nisam tako nešto doživjela i zato molim \

aš”e veličanstvo neka staru gospođu i županovu kćer pošalje kući. i to /bog vas.

Vi morate sa sebe skinuti da se u vašoj prisutnosti zlostavljaju žene kuv M; n a

i n J i .puMji i i način ugrabljene. Sve to pada na vaš kraljevski viteški

ugled.

Uhvatio se za čelo, obrisao znoj kao da je sav na žeravici pa se opet ispričava:

Što mogu, Gordana? Ako to odredim, Draženić neće izvršiti. Gotovo uvredljivim

sažaljenjem u očima i glasu naglašava:

Strašno vas je gledati ovako jadna i nemoćna kako služite kao prok mali

nedjelima nećaka vašeg državnika.

Samo zato sam tako jadan jer nemam bogatstva. Nitko se ne boji kralja “ f i nema

novaca.

Snage nemate da se zauzmete za pošteno i pravedno.

Nisam kriv što je u ovom kraljevstvu običaj da gospodare po svojo volji

državnici, dok bi morao gospodariti kralj.

Ne, veličanstvo, ni kralj, ni državnici nemaju gospodariti, nego samo /.aki” i ,

onaj zakon koji su sebi stvorili podanici vlastitom voljom i po vlastitoj Volji

odlučili pokoravati se tom zakonu. Ali vi nemate ni toliko snage da se oslonite

na zakone.

- Niti znam kakvi su niti gdje su. Kad gospodi na vrhu kraljevstva

nešto ide u pn l< L f ima vele: tu je zakon, a kad im je na štetu, onda ga opet

nema

Stara je priča da državnici najradije kradu podanički novac. Šteta je trošiti

riječi. Vaše veličanstvo me zbog nečega zvalo?

Htio sam vas zamoliti da mi pomognete u jednoj stvari.

Zarobljenica će pokušati da vam pomogne. O čemu se radi?

Rimski poslanik bio je kod mene malo prije. Vrlo je ogorčen. Pokazao je na[p:

liv.1 pi-.ni! i kt iK1 \c si i u K > mi kamini Ka Bcnka i wV Ja ii i nije pisao

svojom rukom prečasni gospodin. Vi poznajete njegovo pismo?

L iju sam pogledala pismo, znala sam što je. Vaši službenici nisu poslali vašeg

glasnika kanoniku. Tako će oni neprestano raditi na vašu štetu

Očajan sam, Gordana. Rimski poslanik navijestio mi je da će

sutra u /uru otpuh \;ili u Rimi podići kod svetog oca optužbu zbog vas i onih pk

m k inja Rekao mije: "Ne mogu ništa prešutjeti. U ovom dvorcu 11 ncu n, i se

žene jer su kreposne i zato im se u hranu ulijeva omamljujuće

366

367

sredstvo." Jednom riječi, Gordana, on je ogorčen i odlučno veli da će sve to

priložiti izvještaju o budimskoj parnici, a sve to pada na moja leda.

- Još više pada na leda vašeg sina. Sve će te ljage škoditi vašem sinu.

Veličanstvo traži nasljedniku uglednu i bogatu princezu. Tko će imati hrabrosti

da svoju kćer vjenča sa sinom o čijem se ocu govori da se vjenčao s napuljsom

princezom, porekao brak i mirno gledao kako nećaci njegovih državnika čine

najokrutnije i najsramotnije zločine prema kreposnim ženama plemića? A vi

uistinu niste krivi.

- Gordana, vi me jedini shvaćate. Vi jedini znate kako sam nevoljan i nesretan i

baš zato sam molio da dođete k meni. Rimski poslanik mije bio zakon iza kojeg

sam mogao zauzdati Draženića. Ako on ide, bit će i za vas teško.

Ona uzdahne kao da duboko osjeća s njim i žalosno odgovara:

- Kralju, pokušala sam govoriti još prije nego Stoje rimski poslanik otišao k

vama. Razjašnjavala sam mu kako vama ne dopuštaju da ni u svakidašnjem životu

budete vitez, što je dužnost svakog muškarca, ali mladi svećenik odbija da samo

časak ostane pod krovom zajedno s Draženićem. Tu se ne da ništa promijeniti, jer

on veli: svakog časa može izbiti nova sablazan, a po svojem svećeničkom zvanju i

po pravednosti i poštenju čovjeka on ne smije ovdje gledati Draženićev razvrat i

bezboštvo.

- Što da učinim?

ty,< - Maknite Draženića zajedno s njegovim drugom Ferencijem. “ Sklopio je

ruke od čuđenja i zakimao glavom uzdahnuvši: “ •-” - Bože moj, što vi to

predlažete? Kako bih mogao izvesti tako veliku stvar? Njih maknuti s ovog

dvorca?

- Nije li knez, vaš nećak, vlasnik grada i čitavog kneževskog imanja? Nije li

Pencinger pokušao otrovati kneza, a to nije činio bez one dvojice?

- Kad bih ih htio maknuti, u Budimu bi nas okrivili da smo se složili s Hrvatima

protiv Ugara, a onda će im biti prvi posao huškati protiv nasljedstva mojeg

sina. Vi znate da vojvoda Zapolja vreba na prijestolje moga sina. Ne možemo ni

ja ni knez maknuti nećake najmoćnijih velmoža, a kaštelan je njihov službenik.

Kako bih mogao maknuti njih dvojicu?

- A kad biste mogli?

- Smjesta bih svu trojicu izbacio iz dvorca, a onda bih se posvetio sebi, svojim

mislima i osjećajima.

Gordana mu brzo zakrči riječ, znajući što mu je na usnama i pristupi bliže:

- Vi biste ih maknuli da možete? Dobro, pružam vam svoju pomoć. Dignuvši umorne

vjede, gleda je Ijubopitno s mnogo nade.

- Uvijek ste svojim umom znali rješavati zamke kraljice Beatrice, davno u

Budimu. Možda i sad ova lijepa glavica zna kakav izlaz?

- Sasvim siguran izlaz uz uvjet da pristanete uza me.

- Uvijek pristajem uz vas, Gordana.

- Dobro, veličanstvo. Nas ćemo, dakle" dvoje pobijediti naše zajedničke

tamničare. Slušajte moj prijedlog.

- Slušam vas i gledam.

Više je gleda nego sluša, ali ona nastoji pobuditi njegovu pažnju za

svoje prijedloge, a odvratiti ga od svoje ljepote pa ide korak dalje, okrcnu\”v

lice k prozoru.

Prije svega, neka mi veličanstvo odgovori na dva pitanja, ali istinito

Vama, Gordana, ne mogu nikad reći ništa lažno. Zar vi to ne osjećate i ne

vidite?

Da, kralju. Ali imamo još jedno pitanje: kad biste vi dobili u ruke nezakonli

sina bana Ivaniša kojeg tako vruće želite, što biste s njim učinili?

Uzeo bih ga na dvor i odgojio tako da mu nikada ne padne na um tražiti kaV

prijestolje. Dao bih mu lijepu dvorsku službu, uvijek bi bio u/a me da ga mogu

stalno nadzirati.

Goidaua i, , ii;al i . Između njega i nje stoji prazan naslonjač. Ona položi

fuke na naslon i gleda ravno u oči kralju:

Vi, ste, veličanstvo, zbog tog dječaka jako uznemireni? Je li tako?

Nije li prirodno? Da, teško sam uznemiren.

Zaboravit ću dakle, sve što sam ovdje pretrpjela od vaših podan kj

(•(- Bez moje krivnje.

jjr- Oni su tvrdili daje sve s vašim znanjem, ali im to neću vjerovati i molim

“.-1 -i!;.; neka sada pomno sluša: vaši podanici htjeli su me prisiliti i od

mene j/nud i da im kažem gdje se nalazi dječak. I vi ste čuli što sam rekla:

fjfl mene se ništa ne može iznuditi. Sve sam prepalila i nisam progovorila Otkad

ste vi ovdje, opažam vaše uznemirenje i stvorila sam odluku iskazi. 11 sklonost

prema kralju.

"Sklonosi.”“ lu ri}, v iicpri>i,ino opetuje Htio bi ustati i posegnuti za tom

bijelom i u kum SU laku di>sti>ianst \enn puCi\ a n u iluduiiu ilnliec. ali

ona brzim svojim riječima upravlja njegovu pažnju na dječaka kojeg se toliko

Soji.

Sad je riječ o takmacu na prijestolje vašeg sina. Nisam htjela izreci riječ pod

pi niskom s\ ih muka, moja je šutnja bila prosvjed protiv sile, ali vi,

veličanstM” možete doznati gdje je taj dječak mojom dobrovoljnom odlukom Spremna

sam svećano iskazati dječakovo boravište, dapače, napisati pismo njegovoj majci

da ga izruči.

Kralj ustaje, približava se stolici na kojoj počiva njezina ruka.

Slutio sam uvijek da ste mi vi u srcu dobri i bit ću vam zahvalan. Vi ne /nak,

Gordana, što sve mislim za vas. Ali od ovog Časa... Brzo prekida njegovu izreku:

Moja izjava najbolji vam je dokaz da se uzalud bojite dječaka. Dakle. 10 \as n (

i i; i ni Mi ćemo se ovim mojim iskazom neko vrijeme oslobodit! Draženića i

Ferencija.

"*- Bio bih sretan da je to moguće.

^ Majci tog djeteta morate svakako poslati ljude iz svoje okoline, i

to odlicm plemiće. Odaberite Draženića i Ferencija. Baruna Pencingera

ne bisnu n h i!( tu;, poslati jer će ga Draženić nesumnjivo ostaviti

ovdje.du \ t i ; l i.. Ali ovdje je vlasnik dvorca knez, a vi ste kralj i njegov

ujak;"Ako zapovijedite ovo ili ono, zar bi se momci, sluge i straže usudili

oprijeti ikralju protiv baruna? Ti neuki ljudi nisu upućeni u vaš odnos

369

GORDANA VIII

prema gospodi u Budimu, a odviše su priprosti da se ne bi pokorili zapovijedi

okrunjene glave. Dakle, Pencinger neće moći ništa kad nema ove dvojice koji mu

zapovijedaju. Baruna ne možemo poslati s njima, već i zbog toga što bi takav

zahtjev gospodi bio sumnjiv i sve bi propalo.

- Vi ste rođeni da sjedite na prijestolju. Tu primjedbu ne opaža i nastavlja:

- Dakle, čim oni odu, vi ćete, kralju, u prvom redu poslati kući one dvije iz

bičeva ne plemkinje. Tako će rimski poslanik biti zadovoljan: neće. više ovdje

biti Draženić, a gospode odlaze kući. Tako će nam ipak ostati u dvorcu mladi

svećenik da ga sasvim pridobijete za svoju parnicu. ,.4 - To je dobra zamisao

- oduševljava se on.

- Primate li moju ponudu, veličanstvo? > - Primam, Gordana.

A sada još jedno pitanje: hoćete li, veličanstvo, nagraditi i mene IW ću vam

predati dječaka?

- Što tražite? 4&. - Da mogu otići u svoj dom.

Hoću li smjeti dolaziti k vama?

.-.-i - Svojeg ću kralja vazda dočekati sa svim počastima. r jf" - Želio bih

više smiješka i sklonosti nego počasti.

Još se dalje pomakla i odgovorila, upirući u njega lijepe bademaste oči:

- Kad budem na slobodi, pod krovom svojeg doma, zar bih mogla drugo nego se

smiješiti i primiti svojeg gosta sretna i zadovoljna?

Smisao njenih riječi tumači sasvim u prilog svojim željama. To ga očarava.

Odviše gaje danas usrećila i ne sluti kako ulazi u mrežu koju oko njega prede

lijepa žena. Ona se žuri i nastavlja:

- Ako primate moje prijedloge, valja se žuriti na posao, inače nam rimski

poslanik sutra odlazi.

- Određujete vi, divni diplomat, i recite: gdje je taj dječak?

Prije morate pozvati naše tamničare da sve čuju. Zovnite odmah Ferencija,

Pencingera i Draženića, a ja ću zamoliti rimskog poslanika da bude svjedok svemu

što će se ovdje govoriti i utanačiti.

- Gordana, vi ćete mi donijeti sreću.

- Zadovoljna sam što vas moj prijedlog toliko raduje i nadam se, kad ostanemo

sami u dvorcu, da ćete iskupiti svoju riječ. I on pozove paža.

- Sve ću učiniti što želite, samo kad bismo jednom bili već sami.

- Smjesta ću napisati pismo koje trebaju vaši izaslanici da im izruče dječaka.

Poklonivši se, ona hitro izlazi i uputi se ravno k Stjepku. Čekao je u svojoj

sobi s očitim uzbuđenjem. Ona šapne:

- Prihvatio je. >• •>

- A dalje? Hoće li dalje biti lako?

- Ne boj se, Stjepko, ono što ima slijediti, bit će mnogo lakše jer neće biti u

dvorcu onog lupeža Draženića.

U blagovaonici su se okupili oko Vladislava Pencinger, Draženić,

370

Fcrenci i čekaju da im kralj saopći zašto ih je pozvao. Očekuju da ih ukori zbog

Draženića i njegova postupka prema staroj Kuševićki i Vilcni.l. mjesto toga,

prima ih vrlo ljubazno:

Samo se malo strpite. Naša zarobljenica navješćuje mi neku izjavu Začas će biti

ovdje s rimskim poslanikom.

Budimski trijumvirat tek se sada začudi i Ijubopitno čeka.

Br/o se pojavila Gordana u pratnji Stjepka Brodarica. Mirna, ozbiljna, nešto mi

HL na. Korača dostojanstveno, klanja se kralju i odmah počne go\oriti:

Hvala vam, veličanstvo, stoje izvoljevalo pozvati gospodu. Želim da oni čuju

moju i/ia\n. j časni gospinim. “ i poslanik odazvao se da bude moj svjedok.

Uvod se čini gospodi vrlo svečan i sva trojica se primaknu pa slušaju uzbuđeni.

Veličanstvo, sedam tjedana nalazim se pod ovim krovom zarobljena, tobože, zbog

toga što skrivam nekog takmaca na prijestolje vašem sinu Nikakvo iznuđivanje ni

zastrašivanje nije moglo otvoriti moja usta. Da su me tru/ili u Brezovici i

zamolili u ime vašeg veličanstva upute za boravak toii dječak a, ne bih imala

razloga tajiti. Ali rekoh već u svojoj nedavnoj obrani: sili se ne pokoravam.

Dobrovoljno sam spremna odgovoriti samo na kraljeva pitanja. Ponajprije želim

kralju dokazati kako tu ga obmanuli svi koji tvrde da ja skrivam dječaka, i to s

nekim namjeran, i za nasljedstvo prijestolja. Drugo: želim što prije izaći na

slobodu, a •. •, kralj mi je obećao da će sina pokojnog kralja I vaniša uzeti na

dvori osigurati mu žitvot. Ti me razlozi nukaju da iskažem sve Što kralj želi.

Iznenađeno zinuše sva trojica u Gordanu, kralj pak zakima glavom, primijetivši

- Radujem se vašoj odluci. Želim sinu pokojnog bana pružiti

mogućnost O a /IM prema njegov u si a ih n, a da ^c ta si v ar sin pi ne nješi.

Irt

ću vam, Gordana, za otkriće zahvalan. Za svoju izjavu, dobit ćete opet

slobodu.

Veličanstvo, gospoda može iz dvorca tek pošto bismo uistinu dječaka doveli u

dvorac - primijeti Draženić.

“- To se samo po sebi razumije - ravnodušno odgovori mlada žena.

- Ti ćeš, sinko, sam otići po kraljevića zajedno s Ferencijem i kad se vranu,

plemenita gospoda slobodno može izaći iz dvorca.

Primam obećanje vašeg veličanstva da će me pustiti na slobodu. A

sada: blU”-1 k i i”,, -,o cjccak nala/i K< n1. -. \ i i”L :na|k”,”, a :iviil

i1, i “".l ki u i-, f” ila ga

ona svakako izruči, poslat ću joj pismenu poruku i savjetovati da sina svakako

preda kralju. Ona je siromašna i ne može djetetu pružiti budućnost, a kralj će

ga uzeti na dvor, odgojiti za dvorskog službenika i osigurati mu pristojan /n

ot. To je ona dužna i pokojnom banu i sebi kao

majci. A da |e potpuno uvjerim u istinh n a moj"; na\ i n”a I”.”KI. “M1 \ uh i

da šalje dva odlična mlada viteza, gospodina Draženića i Ferencija. Njima neka

i/ruči svojega sina s potpunim pouzdanjem. Veličanstvo, imate li još kak\ e

2etye da javim? Hi gospoda?

371

v,-,, Nitko nije trebao ništa dodavati i ona zamoli kralja neka joj dopusti da

odmah pred njima dovrši pismo. Svršila je brzo, a zatim pismo pruži kralju.

Gotovo pohlepno pruži ruku za porukom koja će mu izručiti davno traženog

pretendenta na prijestolje. Pencinger i njegovi ljudi promatraju kralja. Lice mu

sjaji od zadovoljstva.

Pročitavši, kralj pruža pismo gospodi. Čitaju tiho i ustanovljuju daje Gordana

napisala sve ono Što je rekla.

- Udarit ću svoj pečat da Ivanova majka sasvim mirno izruči sina, I skine

pečatni prsten. Stjepko joj pomaže, kralj i ostali gledaju, šuteći. Tada pismo

preda Draženiću:

- Gospodo, put će biti lak jer je vrijeme lijepo. Molim, dakle, putujte odmah.

Ne čekam ni jedan dan više nego što je potrebno da prevalite put i stignete s

dječakom u ovaj dvorac.

- A kamo putujemo? - pita Draženić.

- Odmah, gospodine. Najprije želim uputiti njegovo veličanstvo gdje se nalazio

dječak prije, a gdje se nalazi sada. Neka kralj bude u sve upućen. Ne kanim

ništa tajiti.

Sve uvjerljivije djeluje Gordana na kralja, pa se i Draženić i njegovi drugovi

ne mogu oteti uvjerljivosti što izbija iz svake njene riječi, držanja i glasa.

- Prema oporuci pokojnog bana Ivana - veli ona - ostao je njegov nezakoniti sin

u kući mojeg muža, jer gaje pokojni ban odredio za skrbnika. Tako je nekoliko

godina dječak živio kod mene. Prošle godine stigla je k nama njegova majka i

zaklinjala mojeg muža i mene da joj izručimo sina, jedinu utjehu života. Dugo

smo oklijevali. Ipak, meni se sažalila, razumjela sam majčinske osjećaje i tako

smo napokon majci izručili sina. Otišla je s njim u Veneciju gdje ima kuću.

Mojem mužu dužnost nalaže da nadzire štićenika. Primili smo od njegove majke

pismo da se momčić dobro razvija, ali mu, na žalost, ne može pružiti odgoj koji

bi mu dolikovao. Evo, na ovom omotu, točan je opis ulice i kuće u Veneciji. Kad

joj pokažete ovu poruku, razmišlja! će i plakati, ali na vama je, gospodine

Draženiću, da joj razložite kako njezina sina čeka na dvoru čast i dobra služba

i svakako će predati dječaka. To joj nalaže i majčinska ljubav.

Draženić, Pencinger i Ferenci slušaju zadovoljno, dok je kralj potpuno ushićen.

Iznenada se mladi svećenik okrene k Draženiću:

- Nisam ni slutio da ću vam u toj stvari moći pružiti i upute. Prije tri mjeseca

bio sam u Veneciji u palači D”Este. Nasuprot toj zgradi stoji lijepa građanska

kuća i rekli su mi: tamo stanuje majka s nezakonitim sinom pokojnog hrvatskog

bana Ivaniša Korvina kojeg je senat proglasio venecijanskim plemićem. Zbog toga

je, naravno, taj dječak tako poznata ličnost.

- A mi nismo ni slutili o tome - odgovori kralj dakle, želim da gospoda odmah

putuju.

- Sutra u ranu zoru, veličanstvo najavi Draženić rio zadovoljno.

Kasnije kaštelan Pencinger pozove Draženića i Ferencija neka ga slijede kako bi

odmah priredili sve potrebno za put.

Čim ^ii izašli, Vladislav sav sretan primijeti Gordani i Stjepku:

Sad ćemo svi odahnuti. Kad mi ovi odu s vrata, otvorit ću vratA izbičevanini

ženama, kako ste željeli.

- hvala kralju, a ja se nadam da Draženić neće odviše dugo putovati* 11 Veneciju

i natrag. Bilo bi mi dugo čekati.

Zabavit ćemo vas, zar ne?-pita on Stjepka, na što se on prijazno oda/ove

pošto ovaj nedostojni čovjek ode iz dvorca, primam poziv vašeg

veličan^ >“" ! “ rado i dalje u dvorcu. Gospoda Gordana pravo mije

rekU kralj je u teškom položaju. ,..; “••”•">

Stjepko mu je izrazio sažaljenje, ctada spretn*J.,|mjeno obećao

poni. “ Rima i tada prešao na molbu: ,”",”"“.

- Veličanstvu je poznato kako se gospođa Gordana morala obra-niti “ /om UIK pr.

noći za vašeg dolaska od svojeg nasrtljivog kaštelana M iadenOiea Taj čovjek

leži dolje ranjen i zamolio me neka ishodim od kn 11 na Pencingera da ga otpremi

iz ovog dvorca kući. Tamo će ga bolje njegovati. Kako je sad plemenita gospoda

objavila gdje se nalazi traženi dječak, nema nikakva razloga da njezin kaštelan

ostane ovdje.

Sutra ću odrediti sve po vašoj volji, Časni gospodine, samo neka mi Draženić

i;f: popodne prevali koju milju. Jeste li i vi mojeg mnjenja, Ci o rđa na V

Da, moramo pričekati bar pol dana, inače bi Pencinger mogao poslati /a

Draženićem glasnika i on bi se vratio. Plemenita gospoda, bit će strpljha do

sutra poslije doručka ili do objeda, a mojeg kaštelana možemo istodobno

otpremiti. Je li, veličanstvo?

v Poslije podne bit će Draženić već daleko iz Turopolja i onda ćemo mi b”-;

gospodari - veli on blistavim pogledom i dvoličnim smiješkom.

Stjepko ga nastoji još više oduševiti:

- Očito, imat ću dovoljno prigode da se uvjerim kako je veličanstvo

plen “ : • L ,i; l “ . To mi dolazi u horu da potkrijepim

u Rimu sve što ste mi prikazali vi, kralju, i gospoda Gordana.

“Davno Vladislav nije osjetio toliko olakšanje u duši, radosti i vedrine. Kao Ja

su mu skinuli verige. A Gordana ga upućuje: - Dakle, do sutra mir i puk u: n i,

a sutra kad sunce bude visoko, primamo žezlo mi. Ako bi se Pencinger usprotivio

vašim odredbama, odmah neka priskače knez BriiiKlerni n;, markgorf Danijel i

Petar Pan i svezu one ruke Što služe sami za zločin svojih gospodara. Ali ne

recite o tome do sutra nikome

Vedar i veseo, oprosti se Vladislav s Gordanom i Stjepkom koji su >.nu izašli

iz kraljeve dvorane i proslijedili put trijemom. Pred Vratima mladog svećenika

ona šapne:

- Kralj je ushićen jer misli da će sa mnom provoditi dane u dvorcu.

A sad se žurim gospodi Kušević. Spava u mojoj postelji. Zadržat ću je do

i sutra, a ti potraži Petra Pana i reci mu: trebam neku zgodnu sobu da tamo

smjestim Vilenu do sutra. . • <• • “

J72

- Ako se Draženić sjeti svoje vjerenice i pokuša izvesti onu strašnu prijetnju s

vojnicima, ja ću mu se suprotstaviti. Dakle, pazite i javljajte mi.

- Bio je izvan sebe od radosti što će putovati po kraljevića, pa očito ne kani

tratiti vrijeme zbog djevojke. Ipak, bit ću na oprezu, a ti se brini za

Mladenčića.

S druge strane dvorca pohitao je Vladislav ravno u sobu svojeg nećaka

Brandenburga. Osjeća nesavladivu potrebu da se pohvali pred svojim takmacem kako

je Gordana povjerila boravište Korvinova sina baš njemu.

Kralj ulazi svom nećaku.

On se zabavlja, ispijajući vrč za vrčem, a Petar Pan mu pripovijeda budalaste

zgode. Spazivši kralja, usklikne:

- Veličanstvo, samo mladoženja može bili tako veseo i sretan kao što ste vi ovog

časa.

Usne mu se smijuckaju, oči žmirkaju. Pogledavši ispod oka svojeg nećaka,

odgovara lakrdijašu:

- Moglo bi se dogoditi, Petar Pan, da ćeš uskoro zabavljati moje svatove.

Sumnjičavo promatra knez svojeg ujaka. Ne može nikako shvatiti što ga je toliko

izmijenilo. Sve šeće kao da nastoji dokazali koliko je on još muškarac za

ženidbu. Knez opaža da ga kralj ne oslovljuje pa mu zakrči pul u šetnji:

- Mene moj uzvišeni ujak zanemaruje i sad sam sretan što ste se napokon pojavili

u mojoj odaji. Očito ste nešto vrlo ugodno doživjeli?

- Naravno, inače se ne bih mogao toliko radovati.

- Razumijem. Govorili ste sigurno s Gordanom - ljubomorno spočitne knez. - Vidim

ja sve...

- Uhodiš me? Slijediš? Sasvim si izgubio glavu za njom i zaboravio na kraljevića

kojeg ona skriva.

- Zar vam nisam kazao sve potanko? Nisam li je domamio ovamo da je prisilim na

priznanje?

- Domamio si, ali ne zbog kraljevića nego zbog sebe. Da nije bilo

tako, bio bi prihvatio ponudu kad ti je jednom predložila pogodbu. Reci:,

zašto nisi pristao? Znam točno: htio si je zadržati za sebe. A da si prihvatio

ponudu, morao bi je pustiti iz dvorca. ,,., •

“ - Tko me optužio? . , ]7/ ^

- Oporeći ne možeš, a loje dovoljno. ,^”n••>••>

• l ne ireba knezu da mu kralj prokaže tužitelja. Zna da ga je odala

Gordana. Ne može se drukčije izvući pa se laća laži:

- Gordana nikad nije mislila izvršiti svoju ponudu, htjela me prevariti. Nikad

neće odati kraljevića.

- Meni je odala.

Donja debela kneževa usna spustila s^jGordana je uistinu izrekla

priznanje? "“.

- Da, moj mili nećače, prevario si me, ti kojega toliko volim, da sam prisilio

udovicu bana Ivaniša da pode za tebe, samo da budeš bogat. A u tom si bogatstvu

sasvim zaboravio na mene. Malo prije slušao sam

Gordanino priznanje. Mi sada znamo gdje je kraljević. Predala mi je t pismo za

njegovu majku, a Draženić i Ferenci spremaju se na put.

Tog časa spazi iza kneza ironički nasmijano lice Petra Pana. U lakrdijaševim

očima i široko rastvorenim usnama razabire potvrdu kneževog potpunog poraza. Da,

on je sada poražen potpuno. Uzalud je slušao Pencingera da domami Gordanu u

dvorac. Uzalud se opijao nadama u uspjeh svojih ciljeva. Uzalud se opet predao

Petru Panu, glavinjao tamo-amo, slušao ove i one, sve u nadi da će dobiti u ruke

dječaka, a s njim prisilili slabog kralja neka bi ga protiv svih zakona nametnuo

Hrvatskoj za bana. Sam Pencinger predlagao mu je tu spletku i , uvjeravao ga da

neće promašiti jer će kralj pregaziti sve zakone da dođe do , kraljevića koji

ugrožava nasljedstvo njegovu sinu. “ l sada je sve propalo. Nije dobio

kraljevića. Neće dobiti bansku čast, a ni Gordanu. Priznanje je položila u

kraljeve ruke. Time su srušene sve njegove nade. Štoviše, kraljevski ujak ljuti

se na njega, očito je ljubomoran , < zbog Gordane. To dokazuju ukori kojima

ga obasiplje.

- Na sreću, stigao sam k tebi u tvoj dvorac i spriječio da Činiš ludorije koje

bi Hrvati zamjerali meni. Odsad ću bolje paziti na tebe, sinko, da ne počiniš i

druge nepodopštine.

Kralj ga kori, samo da može uživati u nadmoći nad njegovom mladošću koju je

pobijedio. A kad se nauživao, vrlo sretan i zadovoljan povuče se u svoju sobu na

odmor, osjećajući se pobjednikom nad njime. Petar Pan ostao je s knezom i tiho

se smije:

- Tako ste, vidite, moj kneže, platili svoje velike mudrolije. Gordana je

najprije rekla vama: pustite me na slobodu i dobit ćele kraljevića. Vi ste

htjeli i kraljevića i nju. Sad nemate ništa. Vele, tupi su ljudi lukavi. To je

uvreda pametnima. Puran ne može imati svojstva lisice. To kneza razljuti pa se

okosi:

- Kad sam Gordanu htio prevariti, uzeti kraljevića i nju, rekao si

mi: to je genijalna lupeština.

- Dvorska budala smije reći i smrtne gluposti, a kad vladar neće slušati pametan

savjet, onda imaš pravo reći da mu je preglupa osnova

genijalna.

A mladi knez u svojoj bespomoćnosti neprestano uzdiše i pije pa se

onda tuži:

- Slutio sam da se nešto događa. Ova dva dana, otkako se kralj nalazi ovdje,

nitko se za mene nije brinuo, čak ni on. Sva je njegova pažnja skrenula k toj

ljepotici. Dakako, zapalio se stari panj.

- Kad mladi nije imao pameti da sluša Petra Pana. Da ste smjesta otpremili

Gordanu na opkope i pustili je na slobodu, ne bije Pencinger pri svojem povratku

više našao u dvorcu, a tako je ne bi mogao naći ni kralj. Sad bih ja već s

markgrofom putovao po kraljevića, a vi biste divno s kraljem ugovarali ucjenu za

dječaka. To je kazna što ne slušate Petra Pana kojeg vam je poslalo nebo.

Sav utučen, sjedi knez kraj svojih vrčeva, samo kima glavom i tješi se.

ispijajući vrč za vrčem.

375

"*!*

" Dotle se u kancelarovu uredu razvija žurba i strka. Draženić izdaje Lučiću

naloge za sutrašnji put u Veneciju, a svojem sluzi određuje kako ima spremiti u

svežanj najljepše odijelo, osedlati konja s najbogatijom ormom i izabrati zlatom

vezeni pokrivač. Ferenci se brine za svoju opremu s manje pomnje, ali s više

buke. Pencinger savjetuje obojici. Već davno nisu vidjeli da je tako vedar i

zadovoljan.

Pošto su dovršili određivanje, odaslaše momke na posao, a oni su se zatvorili i

sjeli na vijećanje. Najprije su izbrojili dane koliko im treba do Venecije,

koliko za boravak, koliko za putovanje natrag.

- Nije moguće da će povratak trajati mnogo duže - čudi se Pencinger.

- Valjda ne mislite da ću kraljevića dovesti ovamo i predati ga u krilo kralju?

- odgovara Draženić. - Vodim ga svojem ujaku u Budim

- kako je već davno ugovoreno.

- Dok kralj nije znao za to dijete, mogao je gospodin Verbeci ucjenjivati

kralja. Sad Vladislav sve zna, dakle, nemoguće je.

- Kad ja, Draženić, uzmem nešto u ruke, onda je sve moguće. Lijepo ću kraljevića

smjestiti kod svojeg ujaka u Budimu, a kraljevsku ludu prevariti da su nam ga

putem oteli Hrvati, l tada će moj ujak javiti kralju: moj nećak Draženić otet će

dječaka, ali mu veličanstvo mora darovati onaj rudnik od kojeg se uzdržavaju

kraljevske čete na dvoru. Prodat ćemo mi toga kraljevića skupo, unatoč tome Što

me sam kralj šalje da ga dovedem k njemu.

- Ako ga majka ne bude htjela dati? - zapita Ferenci svojeg druga. Ovaj se

raskoraci i zakima glavom:

- A što ti misliš o meni, Franjo? Može li netko DraŽeniću kazati: ne dam, neću.

Još uvijek sam jači od svake tene. Svezat ću joj gubicu i ruke i privezati je

kao pseto na lanac, uze"; djeca ka i stvar je riješena.

- To bi bila otmica. A Venecijanci će se zbog toga buniti.

- Baš zato stoje otmica, više ću se radovati nego da mi ga žena dade

dobrovoljno. A što bi se tamo bunili za to se ne brini. Zinut će Venecija kad ja

projašem njihovim ulicama, "-ni žene neće zažmiriti kad me vide.

Jedva je Ferenci sakrio podrugljivi smiješak na Draženićevo hvalisanje, dok

barun Pencinger podsjeća svoje saveznike:

- Zaboravili ste da zbog vašeg puta moramo odgoditi pohod na Turopolje.

- Neće nam Turopoljci pobjeći veli Draženić. - A kad se vratimo, bit ću čestito

raspoložen da bijem tu živinu. Ali znajte, barune, ako županova kći i ona stara

iziđu ispod ovog krova, ne dočekujte me više ovdje. Vaše ću tijelo pretvoriti u

krpetine.

- Ako kralj naloži da ih pustim na slobodu?

- Recite kralju moju poruku: prijeđu li županova kći i mati Jelenka KuŠevića

preko ovih opkopa, kraljevića ću sam predati Hrvatima. Takp mi časti. To recite

kralju, a što obećam, to izvršim.

*yf VT* Ne biste li mu to sami rekli ako imate hrabrosti?

“,,.,-r- Zašto ne? Koga seja bojim? On se ima bojati mene, a ne ja njega.

A \ ama. gospodine barune, ostavljam zadaću, da ga podsjetite ako bi mu se slaba

pamet iznevjerila pa bi zaboravio Što sam mu poručio. Gordana neće uspjk “ da me

riješi užitka da priredim sebi gozbu osvete. Županova kći ostat L L MI c, a s

njom i Kuševićka. Sve dok ne uhvatim Jelenka. Ne smijete zahi>i;i\ni i o KMI i

ii j Kuševićizdajnik i Budimai kralja,a njegova mati se s njim slaže. To morate,

gospodine barune, trubiti u kraljeve u* Da nema njega, danas bih ja slovio kao

mučenik gospodina kneza Bratnk-ii-uu”j ki-ji me je uhvatio i prijetio mi smrću

ako župan ne pristaneaiz Budim. Sjećate se?

- San lLipai! nije pristao, a čak ni Vilena - primijeti Ferenci u želji

da bvalisavog nadutog druga malo ponizi.

ipak, danas bih već bio njezin muž. Htio sam sve prikazati kao da sam pobiofj

“",- tamnice, ispod vješala, i ona bi mi se bacila u naručaj, mem mučeniku,

junaku. Da, bacila bi se na moje grudi sa strašću. Razumne

Pri pomisli da bi već bio vjenčan s Vilenom, glas mu biva osoran viče:

SU- Bio bih danas gospodar svih tajnih hrvatskih buntovnika. Sami bi me pnV:, "“

banom. Budim bi sve imao na čvrstim uzdama, a to je spriječio Jelenko Kušević.

Ima ga, dakle, stići prokleta kazna. Odmah drugi dan kako me razotkrio, pisao

sam ujaku u Budim što se dogodilo i

zatražio nek.i li.:l ,. ,L ; •: :” - . ^. u i. j.l, •• ", “-|"

.” in;i u n “l mi, < ni “.n i • ;i

izvan za k mm Svatko ga može uhvatiti, ubiti i predati Lukavcu. Onda ćete

vidjeli Sto ću s njim kad mi dođe pod ruku.

A sivog oklopnika zaboravljaš? On je zapravo glavni krivac, a ne znamo ikoje.

Ne zaboravljam ja nikoga tko im je pomogao skinuti crveni oklop t prokazao me

Hrvatima. Kad govorim o Kuševiću, mislim i na njegova zaštitnika. Gdje je jedan,

tu je i drugi. Dakle, kad uhvatim Jelenka, kao da sam uhvatio onog drugog. Bit

će čuda kad ja sivom oklopniku skinem vizir. Samo naš veliki neprijatelj može se

skrivati kao što se iakrivao on. Otkrio se samo sucima i županu. Da sam mu ja

bio nasuprot i h <; i i L ; , kao vi, gospodine barune, već bih ga na ju no na

željezo, a ne bih bježao pred njim.

fftarun se osjeća povrijeđen pa se razljuti na mladog hvalisavca:

Samo ne tako hrabro, gospodine Draženiću. Meni nasuprot stajali su u ,n n n M

momci s puškama. Hitac bi me bio sravnio sa zemljom prije nego što bih položio

ruku na sivog oklopnika. Bježao sam kao muškaKK a vi ste morali u ženskoj

haljini.

Ja sam dosjetljiv. Nema stupice koju ne bih znao proigrati. Gle, Lučića -

pogleda k vratima gdje je stao Draženićev kaštelan pa mu odmah nalaže:

••”Čuj me: dok sam ja na putovanju, ti ćeš ostati ovdje i vršiti mjesto mene

Važan posao. Jesi li čuo? Najprije razglasi čitavim Turopoljem: gospodu Draženić

otputovao je u Rim. Tamo su ga poslali gospodin ,\ .• i Bakač da nosi pismo u

parnici baštinika kraljice Beatrice, jvojvode Hipolita D”Este i njegove

sestrične princeze Olive. Gospodin Draženić ostat će u Rimu dva mjeseca. Tako

moraš razglasiti svagdje.

Mađarski plemić Ferenci zagleda se u svojeg druga začuđeno, a barun Pencinger

zakima glavom:

- Ne znam je li pametno razglasiti da putujemo na jug. Čim to doznaju Hrvati,

posumnjat će.

- Ako proglasim da sam otišao u Rim, ne mogu sumnjati da putujem u Veneciju.

- A zašto, gospodine Draženiću, uopće objavljujete putovanje?

- Opet sam dosjetljiviji od vas. Prije svega, vidjet će me ljudi na odlasku

Turopoljem i želim da me vide, ali neka i saznaju da idem na dug put. Na tu

vijest, moja gospodo, pomolit će se iz svoga zakloništa Jelenko, a s njim i sivi

oklopnik. Bit će uvjereni: poslan sam u Rim, dakle, meni ni traga, ni glasa

čitav tjedan. Jelenko će doći u svoj dvorac ili barem mirno koračati Turopoljem.

Ali tu ostaje Lučić. Na njemu je da se sakrije iza kakvog vizira, neka ljudi ne

znaju da sam ga ostavio na straži. Tako će moći uhoditi Jelenka i postaviti mu

zasjedu, a jednog dana, prije nego što mislite, čamit će Kušević u tamnici. Eto,

taj put vodi Jelenka ravno k meni u ruke. Što velite sad?

- Nismo ti dorasli - odgovori Ferenci.

- Idi, sad Lučiću, i spremaj moju pratnju za sutra,.a uvečer dođi da ti potanko

razjasnim kako ćeš hvatati Kuševića.

Draženić ostane sam sa svojim saveznicima pa im tumači kako je odlučio zaskočiti

turopoljske plemiće. Konačno je Ferenciju dosadilo slušati njegovo hvalisanje i

odluči skrenuti razgovor. I u pravi čas, kad je Draženić spomenuo Gordanino ime,

on ubaci:

- Što misliš, Draženiću, kakva je okolnost mogla sklonuti Gordanu da Vladislavu

preda kraljevića, a nama ga nije htjela izručiti ni kad smo mučili njezina sina.

Draženić se nasmiješi Ferenciju i, gurnuvši ruke u pojas, prošeće se po sobi:

- Bila bi i nama priznala da Petar Pan nije dojurio u kulu kao knežev glasnik, a

naš barun popustio i prestao bičevati malog Damira. Sada je dobrovoljno priznala

zbog loših vijesti s bojišta. Čuo si: kralj joj je otkrio da su Hrvate opkolili

Turci i ne mogu se maknuti sa neke visoravni. To je nju potreslo i odlučila je

da se oslobodi za točenja. Ne znaš da je ona već prije nekoliko godina, kad je

bilo krvavih bojeva s neprijateljem, odjahala oko plemićkih dvorova i nagovarala

da podu u borbu? A sada se prestrašila za muža i odlučila da gospodi pošalje

pomoć na ratište, makar uz cijenu predaje kraljevića.

- Možda Hrvati nemaju s tim djetetom one namjere za koju si nam ti rekao u

Budimu, jer onda ipak ne bi prokazala dječaka.

- Kako smiješ u to sumnjati? Dok su me još Hrvati smatrali njihovim vjernim

sumišljenikom, spavali smo u jednom plemićkom dvorcu. Sakrio sam se u kamin i

slušao kako dva prijatelja Gordanina muža međusobno raspravljaju što kane

učiniti s nezakonitim sinom pokojnog bana. Dakle, nemoj me sada uzrujavati

takvim sumnjama. Imamo važnih poslova. Gordana hoće iz dvorca pošto-poto, a

kralju je mogla mirne duše razotkriti svoju tajnu i zato Što se prirodno u nj

pouzdaje da će je sigurno pustiti na slobodu čim dovedemo kraljevića.

- Prema tome, kralj će ostati ovdje tako dugo dok se vi ne vratite?

- Da. gospodine Pencingeru, i neka samo ostane i zabavlja ljepoticu

Gorćami 1^;id m-i eio\eucmo djećaka u Uudim. poslat ćemo vam glasnika, p;i peka

je Vladislav onda u trijumfu otprati iz Lukavca. Valjda će je i pratiti kao njen

vitez, toliko je zaljubljen u nju. A sada mi se žuri da nadzirem kako mon ljudi

oprema) u novu moju odoru. Uzet ću najljepšu neka se lijepe Venecijanke

nauživaju.

Ostavio je Pencingera i Ferencija. Gledali su neko vrijeme za njim, a onda

mađarski plemić tiho primijeti:

- Njegova dosjetljivost svaki dan raste, zamalo ni đavo neće s njim i/držati

Samo se pred nama dvojicom prikazuje u pravom svjetlu. A zamislili kakav je pred

drugima? Koliko se prikazuje miran, uljudan, dobai, p> n a a se kao da svakog

uvažava, a sve je na njemu laž. I kad misli da fovori istinu, i tada podmuklo

laže.

- Ali takav nam baš treba. Imat ću s njim sigurno dosta brige u Veneei".

Neprestano će se pokazivati ženama.

Glavno je da dobijemo u ruke toga kraljevića, a kad se vratite, sve ćemo sile

okupiti da /aii/mum> “I ui opo”je, povećamo kneževskiposjed. A sad da vidim kako

se spremamo na put.

MRŽNJA OJAĐENE MAJKE

San Tomislave Kušević nije bio dugotrajan. Neprestano je snivala o prizoru u

dvorištu. Trzala se i opet snivala dalje. Od svega je najčešće -. djc l a d je \

L i k u kako je zaštićuje, l kad se probudila, stalno gleda u magli neku ženu

koja prima udarce umjesto nje.

Ležeći, počne iznova razmišljati o njoj. Već je stvorila zaključak da se

djevojka sjetila svoje pokojne majke i očito je to ponukalo na obranu. Ali kao

daje to više ne zadovoljava, pokušava naći nešto drugo. Djevojčin čin prikazuje

se u sve većoj cijelini. Razglaba i raščinja u sebi.

"Vidjela gaje kako me tuče sav izvan sebe, moralo joj je biti i to jasno da bi

mogla sama stradati životom. Uza sve to neznanka je stala pred mene kao da joj

tijelo nije nježna put, nego gvozdeni štit."

"Može li to biti obično sažaljenje, srni lov a nje? Ili neka velika plemenitost?

Zar ima na svijetu ljudi koji izlažu svoje tijelo i svoj život za nepoznatu

staricu. Ili me poznaje?"

"Otkud bije poznavala? U mene nije mogla nikad služiti, sve su moje služavke u

mojoj kući od djetinjstva. Sve ih znam. Što ju je, dakle, ponukalo da to učini?"

Ne može odgovoriti na to pitanje. Pošto se okrijepila snom, sve joj je bistrije,

i čin obrane raste pred njenim očima do velikog djela kojemu ne zna naći motiv.

Onda misao zapne na novo otkriće:

"Otkud toj djevojci služavki tolika hrabrost da se usuđuje zapriječiti Draženiću

ono što je htio izvesti? Sva služinčad sigurno pozna njegov

dvisok položaj, svaki sluga zna što je tko u dvoru i koga se imaju naročito

bojati, a ipak je skočila da mu zapriječi namjeru? Nevjerojatna hrabrost, gotovo

suludi čin."

"Kako mi to prije nije palo na um? Toj djevojci dojadio je život. Zacijelo je

nesretna. Tkozna kakva ju je snašla bijeda i nevolja i učasu kad je opazila da

bi mene zvijer mogla zatući, bacila se da zatuče nju. Da, njoj se desila neka

nesreća i nema izlaza životu. Očito su je muškarci u dvorcu prisilili da 1m bude

Ijubovca. Što drugo oni rade tu s ovim služavkama? Nju je nevolja natjerala,

samo nevolja da spriječi Draženića. Znala je: kad on opazi služavku kako brani

njegovu žrtvu, on će je dvostrukim bijesom tući dok je ne ubije. On bi to bio

učinio da nisu stigli mladi svećenik, kralj i Gordana."

"Da, ovo može biti jedini povod da brani mene. Sirota! Moram sve doznati."

Iz druge sobe dopre do nje neki glas pa onda Šaptanje.

"Napokon Gordana" - misli starica i stade oblačiti haljinu.

U susjednoj sobi naslonjena preko stola, Vilena stenjedok joj liječnik uz

Gordaninu pomoć previja duboke krvave rane od Draženićeva biča.

Zatim djevojku polože na počivaljku da se odmori. Tiho se otvaraju vrata, a

Kuševićka polako ulazi u sobu i odmah spazi spasiteljicu, djevojku u služinskoj

haljini koja brzo pokrije lice rukama čim opazi gospodu.

- Skinite ruke s lica, gospođice - reče liječnik djevojci. - Zašto se stidite?

"Gospođice" - zapanji se Tomislava Kušević, ide bliže, polagano, sustajući i

sama ne zna zašto. Hvata je uzbuđenje. Liječnik ništa ne zna, a želi vidjeti

stoje to s Vilenom koju po kraljevu nalogu mora njegovati, l čvrsto uzme

Vilenine ruke.

- Pred liječnikom se ne smijete stidjeti, plemenita gospođice. Malo prije sam

vam povezao rane Pogledajte mi u oči. Što vam je? I gotovo silom skine s lica

ruke i podigne glavu.

Blijedo Vilenino lice nalik je na masku.

Gordana pogleda Kuševićku. Nikad još nue vidjela da bi netko toliko nalikovao

kamenom kipu kao stara gospoda. Činilo se da je staričino srce prestalo kucati.

Zjenice u tamnom oku ukočile se, a obrazi su bijeli kao njena kapa. Sad će se

srušiti.

Gordana pristupi bliže, spremna da pridrži gospodu.

Vilena obori oči. Objema se rukama uprla o stol. Ovog Časa prestale su je

boljeti rane, svaki je udarac zacijelio. Htjela bi propasti u zemlju i nestati.

Zagušit će se od nečega.

Neupućeni liječnik ništa ne opaža, samo se brine oko svoje bolesnice, ispituje

je o ranama, ali ona ne odgovara.

- Što vam je, gospođice? - pita on. •”•

Gordana ga jednim pogledom uputi da ostavi sobu. ••”: •”?”> "“

Preneraženo, nijemo stoji Kuševićka, zureći u djevoku:••" "•"*•*" -:”"

"Vilena, županova kći, Draženićeva vjerenica, ovdje pred njom

ranjena od biča koji je imao udariti nju? Vilena, županova kći, ona koja je

istjerala Jelenka iz svoje kuće, upropastila, zlobno uništila njenog sina?

Ona kojoj se on osvetu ,kojuj"osramotio i bacio joj pred noge Draženića, /nsuipL

sramotom? Ona je istrčala pred nju da je brani?"

jfŽašto?"

Starica ne može progovoriti. Srce puno mržnje, samo se zaprepastilo.

SIIHIL;

U staričinoj duši obavljen je Vilenin lik mržnjom. Nikoga na svijetu ne fenrzi

kao ovu lijepu djevojku s kojom je njezin sin sproveo svoje djetmisivoipiui

momačku miaoi^i Njene modre oči, čas ljupke, čas opet vragolaste razvedravale su

njezin život. Uz Jasenku i Jelenka Vilenu je smatrala svoiim iiveim dicietom

Uvukla joj se u dušu kao i svima koji su s njom Živjeli. Uvukla se sa svojom

milotom, dražesnim davolštinama i nekom pi^chmm dragošću.

A kad je došlo do raskida između nje i Jelenka i kad je on zapao u svoje

ludovanje i dao se na neke tajanstvene putove koji su KuŠevićki zada \ LI i

brige, u majčinu srcu zapalio se plamen neutažive mržnje prema djevojci stoje

razorila njegov život.

Tvrdo je majčino srce prema Vileni i sada. Samo je njezina mržnja /astrašci Sto

će učiniti? To očekuje Gordana.

Đva-tri časa prolete u mučnoj tišini. Čuju se koraci hladni, bešćutni. Kuševićka

obara glavu i skrušene duše odlazi prema drugoj sobi. Kad je nestala iza vrata,

Gordana pogleda Vilenu i sažali se nad njom:

f - Nisam mogla spriječiti ovaj sustret. Ona je ležala u postelji i sama se

digla i obukla. Mislila sam da ću je naći u postelji. jj, - Boli me taj susret

više nego rane. Više nego sve što se dogodilo sa limom. Idem dolje medu

sluškinje, tamo mi je mjesto.

- Neću to dopustiti. Petar Pan će vam naći sobu. Neka vas djevojka otprati, već

sam ga obavijestila. Sutra, najkasnije prekosutra, bit ćete kod oca.

- Gospodo, je li to moguće?

- Otpremila sam Draženića. Odlazi daleko zajedno s Ferencijem, a sve drugo je

moja briga. Kralj će pustiti na slobodu vas i staricu. Dakle, poslušajte me.

Otiđite s djevojkom, smjestit će vas. Ležite postrance, bti će vam lakše negoli

ovako na počivaljki.

Ohrabrena nadom da će biti izbavljena iz ovog dvorca, obeća

Gordani poslušnost. i! j ^

- Doći ću uskoro k vama - navijesti joj lijepa žena i pohjta za Kuševićkom u

spavaonicu.

Starica sjedi u naslonjaču i zapanjeno gleda u Gordanu koja je upravo stupila u

sobu pa joj se ispričava:

- Plemenita gospodo, nisam vam ništa rekla o Vileni, znajući koliko je mrzite.

- Da, mrzim je i gotovo me obuzima radost nad njenom nesrećom.

- Vidite, gospodo, rekoh vam - nastavi Gordana - ne polazite zavjet za ono što

ne možete izvršiti.

Pogođena tim upozorenjem, protrne nad svojim obećanjem, pada na ležaj i pokrije

lice rukama. Dugo se nije micala, sve je u njoj puno prosvjeda. Ljubav prema

sinu učini je okorjelom prema djevojci.

••"“. - Vi ništa ne pitate kako je Vilena dospjela ovamo medu služavke

kneževskog dvora? - opet će Gordana, dok ona stalno šuti.

To joj zaista nije palo na um. Vidjela je samo činjenicu daje njezina

hraniteljica, djevojka koja je uništila njezina sina.

Premda ni sad ne pita, Gordana joj razlaže kako se sve dogodilo s Vilenom, kako

ju je Draženić htio prisiliti na vjenčanje, a ona mu je odgovorila da će radije

biti služavka negoli banica, njegova žena.

Kuševićka se digne s ležaja i sjedne:

- A što veli sad na najljepšeg i najveličanstvenijeg junaka, onoga kojeg je

pretpostavila mojem sinu?

- Svi su se, plemenita gospodo, prevarili u Draženiću. Naravno, morala se

prevariti i ona.

Mračna pogleda odgovara Tomislava Kušević Gordani:

- Tako? Zar je trebalo da prezre onoga u kojem se nije mogla prevariti jer je

znala da je čist kao sunce, pošten i vrijedan? Baš zbog Draženića okrenula je

leda Jelenku.

Prodirljivim pogledom razotkrila je Gordana veličinu mržnje u duši majke pa joj

ipak veli:

- Što god je bilo, plemenita gospodo, ne smijete zaboraviti da vas je ona

obranila od velike nesreće. Vaš sin ne bi više imao majku ili biste bili sakati.

Taje okolnost opet sjeti Vilenina čina i ušuti, dok Gordana pokušava ublažiti

njezinu mržnju:

- Ovom je obranom Vilena htjela popraviti stoje učinila, možda se čak pokajala.

- Ne, gospodo, prevarena je u svojoj ljubavi prema Draženiću. Očajna je Što

ljubi ovakvu neman i odlučila je umrijeti od njegove ruke. Samo je zato došla da

me brani. Učinila bi to isto daje na mojem mjestu bila druga. Htjela gaje

razdražiti daje ubije jer nema izlaza iz tog života. Oteo ju je, uzeo k sebi, a

onda učinio služavkom.

- Varate se, nije je ni dotaknuo, nego ju je htio pokloniti vojnicima, a ja sam

je obranila jer je na sreću stigao kralj.

- Svejedno mi je što se s njom dogodilo. Svejedno. Zbog nje sam i ja ovdje, ona

je kriva svemu zlu što se survalo na nas, ona je kriva i sad je kažnjena.

Gordana shvaća što osjeća starica i zna da neće postići ništa ako bi nastojala

Vilenu opravdati. Mržnja majke koja ljubi sina razumljiva je Gordani i pred njom

uzmiče. Tomislava Kušević nije žena koju bi se moglo od nečega odvratiti ili na

nešto nagovorom sklonuti. Umnoj ženi je to bjelodano pa odluči da više s njome

ne govori. Sutra ili najkasnije prekosutra starica će izaći, a i Vilena. I majka

će u miru moći razmišljati o svemu.

Gordana predloži:

- Plemenita gospodo; bilo bi dobro da legnete, snalazi vas groznica od

zadobivenih rana.

- Ne znam od čega me trese, ali osjećam kao da su me položili u led, odviše sam

doživjela danas, ne mogu to podnijeti.

Niste smjeli ustati veli blago Gordana i zamoli je da prilegne na ležaj, od

jc\ cna

Kad je starica posluša, Gordana je ostavi pa ode da potraži Vilenu.

OBRANA HRVATA

Posred guštare Paklenog luga, pod niskim drvenim stropom, stoje

Hrvati. Mladi plemići uprli MI oči u Davora Anu>1ko\ića. Pristala pojava, lice

prožeto dubokom ozbiljnošću pruža sliku proroka, okružena mladim sinovima. On im

tiho govori:

- Neka nitko od vas ne izreče glasnu riječ što sam vam sada položio na srce.

Naši Aragonci, Hipolit i princeza Oliva, nisu nam saveznici od srca. već od

nevolje. Nekoć je njihova tetka kraljica Beatrica žudjela za našom zcmliom. a

danas iiic/in krv m rod mora tražiti u nas pomoć protiv prevare ko|ii SLI im

nanijeli \ lastodršu. Pravednost se po/imla da ih ka/ni, da nama preko naših

nevolja spusti brv. Idemo prijeko hrabro, ali tiho i oprezno. Save/niVti \v

ne\ol]c \al|a po\ lenti samo onu šio mora /na u. aiii

to u posljednji čas. Rekao sam vojvodi: pomoći ćemo im da princeza i on dopru do

kralja. Sve ostalo saznat će u posljednji čas. Zato ne govorite, djeco, nikada

međusobno latinski da njih dvoje ne bi što načuli.

- Kad ćete nas povesti, plemeniti gospodine? - pita Šimunić.

• Čim nam prečasni kanonik donese vijesti iz Lukavca. Danas o podne imao je

otići u dvorac rimskom poslaniku da uhvatimo vezu s Gordanom Tek kad ona sazna

što mi snujemo za njeno oslobođenje, možemo naprijed. Sigurno i ona ne miruje pa

bismo tako mogli međusobno pokvariti osnmc. Dakle, moramo saznati što snuje

Gordana, a ona opet što snujemo mi da ne uoanmo jedni drugima u leda, Stjepko bi

nam već dav no nešto iav io. ali leđno pismo ne bi stiglo. LI ]oš bi i otkrio da

je Hrvat Ne usuđuje se ostaviti dvorac zbog Gordane. Zato je prečasni danas

odlučio oiići u Luk avac. Čut ćemo što je bilo kad nam dođe glasnik. A župan

Berislavić ide s kanonikom, ne bi li što doznao o Vileni.

Hoćemo li moći i nju osloboditi? - pita Smiljan Pogledić.

Nisam zaboravio ni županovu kćer. Nadam se da ćemo brzo i/vesti našu osnovu.

Danas ćeš ti, Mladene, otići s jednim vojvodinim momkom da potražite njegovu

veliku pratnju. Svi oni moraju biti u pripremi. A onda ćete dovesti princezi

njezinu pratilicu. Ova nam je vrlo potrebna.

Iz druge sobe ulazi dječak bademastih očiju. Raskuštrane crne kose padaju mu na

znojno čelo. Davor ga pozove bliže:

- Opet si mačevao? Odviše je to za tebe, Damire.

- Netko se mora brinuti za moju majčicu. Koliko je već prošlo dana, a nje nema.

: - Spočitavaš nam, dječače - veli Davor - ali slušaj: dan oslobođenja

tvoje majke je blizu. Moraš biti strpljiv, šutjeti i čekati.

- Ja šutim, uvijek samo šutim, osobito kad dolaze oni Aragonci. Jasenka veli:

pred njima se ne smije ništa govoriti. Osobito ne pred onom princezom. Ona hoće

omamiti mladu gospodu da joj kažu sve kako tko

382

383

L

misli i Što rade gospoda, a kad bude kraljica, onda će ih sve pobacati u

tamnicu. ;•,"-

- To ti je rekla Jasenka?

- Da, ona to zna jer sam joj pripovijedao sve što sam Čuo kad su govorili. Taj

crni vojvoda poučavao je princezu kako mora sve mlade plemiće začarati, a ona se

smijala i kazala bratiću: "Da, svi ovi plemići ginu za mnom, osobito jedan."

Jasenka zna i koji. Ali on ipak neće ništa odati princezi. To Jasenka zna.

- Jasenka, Jasenka, sve to zna Jasenka. Vidim: ona je uza tebe moj prvi diplomat

u ovom dvorcu. Ali ne boj se: tvoju ćemo majku osloboditi. Čekamo glasnike i

smjesta pada odluka kad se ide na djelo. A sad potraži Jasenku i kaži joj da

nestrpljivo čekamo objed.

Dječak ode, a Davor opet oslovi svoju vojsku:

- Prvog dana, kad je u ovaj dvorac stigla opasna ljepotica, rekao sam vam:

čuvajte oči i srce. Upamtite: trebam bojovnike, a ne zarobljene poklonike

ljepotici. Budite prema njoj uljudni i puni poštovanja i ništa više. Ono što sam

slutio, mali je Damir potvrdio. Taj saveznik može biti opasan ako ne budete

hladni prema ljepotici.

- Opet jedan bratski saveznik kojeg se moramo čuvati - reče Jelenko i uplete se

u razgovor.

Jasenka u kuhinji sprema objed. Pomažu joj Davorovi momci. S njima je Žarko. On

joj je desna ruka. U svemu nastoji ugoditi svojoj gospodarici.

- Ni tebi se ne sviđaju ovi stranci. Ni meni.

U to dolazi momak i saopći Jelenku da je stigao seljački plemić Galeković i nosi

važnu vijest od župana Berislavića. Kad je spomenuo župana, Jelenko pošalje

momka k Davoru da tamo najavi glasnika. Znojan i zadahtan ulazi u sobu mladi

Galeković. Na prvi pogled odaje rođenog brzoteču.

- Jesu li doprli u Lukavac? - pita ga Davor.

- Na kulu je izašla ona zvijer Draženić i viknuo je: "Ja sam ovdje knez." Nije

nam htio spustiti most.

- A prečasni nije tražio neka mu dopuste govoriti s rimskim poslanikom?

- Tražio je, ali nitko od kneževih ljudi nije se pokazao. Draženić se razmetao u

kneževo ime, vrijeđao nas krvavo i obasuo kamenjem. Prečasni kanonik slao me da

vas obavijestim, a on će sam stići na dogovor, ali imam nešto za Jelenka

Kuševića. Ne bih ga htio zaviti u crno. Dopuštate li da saopćim vama?

Kad ga Davor ponuka neka govori, glasnik pripovijeda kako se Draženić cerio na

kuli i objavio da je dovukao u dvorac gospodaricu Kuševićeva dvora gospodu

Tomislavu KuŠević.

* * *

> - Gordana pohita k Vileni da vidi kako ju je smjestio Petar Pan.

Stupila je u sobu, a da nije ni pokucala. Začudila se, našavši djevojku kako

jeca.

384

Gordana je svjedok provale neke strahovite žalosti Što je prošla Vileninom

dušom.

piordana dugo promatra muku što je uhvatila djevojku koju je nesreću učinila

gotovo ravnodušnom prema svakoj boli.

Više ic ] i ,i r i : \ Lim Ova dva dana što se s njom srela u ovom dvorcu nisi i

nije ostalo od one prokšene djevojke s kojom je provela osam dana na granici, u

hrvatskom taboru.

Dugr i L trajao napad Žalosti. Polako je popuštala bura. Slegla se i umirila L

površina mora nakon oluje. Vilena zamijeti Gordanu, brzo okrene lice od stida

što je vidi zaplakanu.

“f- Dobro je to, Vilena. Moramo se isplakati, Čovjek bi svisnuo u

nijeni”i”" boli. .,

D l ponovo proplače.

jj- Recite mi, Vilena, istinski, zašto ste branili gospodu KuŠević? |PNa to

iznenadno pitanje ona se zagleda i kao da sama traži u svojoj (“ “ povod

svojem činu. Onda slegne ramenima i tiho odgovori:

- Nisam mogla gledati da je bije, nisam to mogla izdržati.

- Niste mogli izdržati? Vi ste bili s njima u neprijateljstvu zbog , starica vas

je mrzila, a vi je ipak branite?

- Uvijek sam je voljela.

;- I kad ste se vjerili s Draženićem?

.- Znala sam da se ljuti na mene, bilo mije vrlo Žao kad sam opazila da me ona

ne gleda.

e^ Pouzdajte se u mene, Vilena, povjerite se, možda će vam biti lakše. Ipuk”je

čudna tako golema žrtva.

L- Čudna? Plemenita gospodo, nije to čudno. Da me Kuševićka rodiki, zar ne bih

obranila majku?

- Drugi su to osjećaji, za majku bi se to učinilo, ali ova vam je žena stran,,

- Varate se. Majke se i ne sjećam. Tetka je došla k mojem ocu dok sam bila

djevojčica. Njegovala me, istina, ali u Kuševićkinu dvorcu prov “ sam veći dio

dana. Vuklo me tamo k toj starici.

C

Što vas je vuklo? , Vukle su me njezine divne priče. Bilo je tako lijepo

slušati s Jasenkom i Jelenkom dok je ona pripovijedala.

& Dakle priče su vas vukle? Jeste li u to uvjereni?

X Kako ne. One nedjelje pred crkvom, kad je starica pripovijedala

priču $ izdajici, slušala sam i ja. Onda sam se sjetila svojeg djetinjstva.

Lebdjela ni i ]e pred ourn, slika1 n Kn*i \ “,”•.” \ 11 c]”, “," rcu i ;i-- li i

“_\ --,” u--:mn . ja

d i scem. trnem. Svaka osoba u priči stupa preda mnom kao živa, sve se

odigrava k;u n.1 ;i sa m tamo. Ništa mi nije bilo draže u mojem djetinjstvu

od njenih priča i onih divnih časova dok smo je sluŠalUelenko, Jasenka i

i I one nedjelje, pred crkvom, pala mi je svaka njena riječ kao težak

dušu, tištao me, tištao. Došla sam kući i počela sam jecati, baš

tao sada ovdje. Nisu me mogli umiriti ni otac ni tetka.

- Zašto ste plakali?

385”

- Mislila sam: Jelenko zbog mene čini one strahote. I obuzela me prvi put u

životu strahovita žalost. Sjetila sam se djetinjstva. Od one

GORDANA VIII

nedjelje počela je moja teška patnja.,,. l noću i danju progonila me krivnja kao

da sam ubila Jelenka.

- A možda ste plakali Što ste ga otjerali? Dugo šuti, gleda preda se i,

oklijevajući, odgovara: (t^ - Samo sam mislila kako je lijepo bilo u

djetinjstvu, a kako je sada. ",:•”•”.- Nikad niste požalili zbog uvrede koju ste

mu nanjeli? "“ - Jesam. Požalila sam. Bilo je to tada kad me pitao bih li mu

htjela • Žena da stekne slavu i okruni se lovorom na bojištu, a ja sam mu "

?vorila da bi htio zakrpati svoje siromaštvo i uvući se u odličnu obitelj.

- Kako ste smislili te riječi, Vilena? .< Malo se smete i zastidi, ipak

odgovori:

- Ni ocu nisam rekla sve kao vama. Nisam nikad ni u snu pomislila da bi mene,

toliko obožavanu ljepoticu, netko uzimao zbog miraza i imena. To mi je govorio o

Jelenku on, Draženić me uputio neka tako kažem Jelenku i odmah će ostaviti kuću.

- Nikad niste pomislili kako će ga to uvrijediti?

- Odviše lakoumna i površna, nisam mislila ništa. Bilo mije samo do toga da taj

slavljeni Draženić uprosi baš mene. Svi oko mene govorili su kako je on prvi od

svih, najhrabriji od svih i jedino meni ravan, a ja sam najljepša i najodličnija

djevojka. Tako sam se pomamila da baš ja moram dobiti toga junaka koji prednjači

svima i nad svima i bez ikakva razmišljanja dobacila sam mu onu uvredu.

- Kako je on primio tii uvredu?

- Nikad neću zaboraviti kako je izgledao Jelenko. Plemenita gospodo, bio je živi

mrtvac. Dok je odlazio, bilomijekaodaseudaljujeod mene preko gora i dolina i

nikad se više neće vratiti. Onda mi iskrsne pred očima slika djetinjstva i

osjetim da sam vjernog druga iz djetinjstva učinila svojim najvećim

neprijateljem. Gotovo sam plakala od žalosti. Da se vratio, bila bih ga molila

za oproštenje. Ali nikad više nije došao. Toga sam dana bila sve vrijeme

potištena, ubijena. One sam se noći mnogo puta probudila i opet usnula, a svaki

put sam iznova sanjala kako on odlazi, a lice mu je sivo, zeleno, preobraženo, a

ja neprestano žalim za njim. Predjutro mi se snilo kako ga čekam u vrtu da mu

kažem: "Nisam ja izmislila one riječi, uputio me tako Draženić." l sjedim na

istoj klupi i čekam, ali on ne dolazi i to me zaboljele.

- Nikad niste o tome mislili na javi?

- Mislila sam uvijek kad nije bilo Draženića. čim se pojavio u. krugu svojih

drugova, lijep, sjajan, slavljen, bila sam sva ushićena i uvjeravala se da je

velika sreća što sam Jelenka otjerala i nisam htjela misliti na njega.

- Ali često vam se utisnuo u misli protiv vaše volje i onda ste se ljutili jer

vas progoni njegova slika i onaj prizor kad ste ga otjerali!

- Kako to pogađate, plemenita gospodo?

- Pogađam jer je to prirodno. U snu vam se često javljao njegov lik?

- A najstrašnije je bilo što sam baš one dane, dok sam se uz Draženića osjećala

najsretnija, uvijek snivala o Jelenku. I opet bi me u snu zahvaćala žalost što

sam ga otjerala. A kad bih se ujutro probudila, bjesnila sam na te sne koji su

me sve više progonili i mučili. On je prodirao

386

u moje sne kao neki tat i zastrašivao me. Zbog loga sam ga stala i mrziti. Kad

god sam ga vidjela u snu, svuda sam ga grdila kako bih ga ocrnila pred sobom i

pred drugima.

- Namjerno sam vas ispitivala, a vi ste mi odgovarali istinski, onako kako znate

i možete razložiti svoje osjećaje. Sad mi je vaša duša otvoren; kao knjiga.

Otkad je Draženić bio u ovom dvorcu, dan i noć misli samo o tome: zašlo je -i\e

tu 1”iu>. kuko. /boi” tega je s\e to počinila, kakvi su je osjećaji

\odili. a IK mu/c naći ra/uMiienja. A Gordima, koja je bila iako dalek, i od

nje. odjednom nalazi u njenoj duši otvorenu ispisanu knjigu, dok ona ne \idi ni

slova. Gordana započne ozbiljno:

- Drago moje dijete, čitam u vašoj duši: nestašna, lakoumna, nepromišljena i

tašta djevojka dala se zavesti samo vanjskim sjajem na/ou-junaka i ništa drugo.

Draženića nikad niste ni ljubili.

Svu noć Gordana nije mogla mirno spavati. Nekoliko puta diže je na noge "briga

luu”v l Draženić putovati. Tiho, nečujno bi odškrinuta vrata i pogledala u nebo,

teško iščekujući da svane. Napokon je pukotina odškrinutih \ i ai zabijeljela, a

Gordana se sagne i kroz zupčastu ogradu promatra pokret u dvorištu, osluškuje

pozdravljajući svaku kretnju koja joj poka/iiK da se dolje sprema roba i hrana

za dugo putovanje. Još se sunee ni]e jio|a\ n na oh/ot ;n. kaii -ni )ra ,”vniL

11 ei cau -a..1!: na konje : n.i čelu povorke uzjahali. Udaraju konjska kopita

po drvenom mostu. Gordani zvuči taj štropot kao truba oslobođenja. l1 Otišla je

u spavaonicu i navijestila KuŠevićki da je Draženić nestao.

l” - Neman je nestala, sad sam ja gospodar - veli ona i spušta se na

JHvaljku.

- Dok kralj ustane, prospava! ću. , , .

ORUŽJE LIJEPE ŽENE

Sunce se pomaklo na modrom nebu kad je Petar Pan ostavio kneza da spava dalje, a

on izlazi. Nekoliko dana lakrdijaš zanemaruje kneza, brinući se za okrunjenog

gospodara. Danas je uranio i otišao da čuje što se odigrava. Već zna da je

Draženić otputovao pa se brzo uputi k Stjepku. Onda ode u kraljevu sobu.

Vladislav leži budan, duboko zamišljen. Petar Pan sjedne na postelju.

- Ovako u postelji nalikujete na pravog mladića, veličanstvo, časti mi, očito

vas prožimaju misli koje čovjeka uljepšavaju i pomlađuju. Nasmiješio se. Godi mu

ta pohvala i onda veli:

- Nisam mogao spavati, Petar Pan. Puna mi je glava divnih zamisli.

- Dakle, iskrcajte se da čujem onu koja moje veličanstvo pomlađuje. I meni bi

trebalo tog eliksira.

- Snilo mi se da je Gordana postala udovica. A zapravo taj san nije daleko od

jave.

- Lakrdijaš zazviždi i nabra čelo pa će ozbiljnim glasom; ,s

387

“iiihj- Sad mi je jasno što pokreće vaše misli. Imena mi, slutio sam daje nešto

takvo. Vi mi ovih nekoliko dana mladujete, poskakujete. Učenjaci se trude da

pronađu kamen mudraca da se pomlade, a vi ga imate pod krovom.

Laskanje razveseljuje kralja. Žmirne vragolasto i nasmije se:

- Svašta bi se moglo dogoditi, moj dragane. Već sam ti rekao: zabavljat ćeš

goste na mojim svatovima s Gordanom.

- Ni časa nisam sumnjao da govorite istinu, samo Što nisam znao mladu. Nikad

nisam mislio da bi Gordanin muž htio ostaviti svoju ženu na ovom svijetu

drugome.

- Ne pita neprijateljski mač. Budimski su ljudi s ratišta javili daje

neprijatelj presjekao Hrvatima put, zatvorit će ih na jednoj visočini, a iz

takve se stupice ne može drukčije nego pokriti bojno polje mrtvima. Moj

lakrdijašu i odviše dobro poznajem Damira, on ne štedi neprijatelja, ali ni

sebe. Juri u boj najbržim kasom. Takvi lako gube glavu.

- Ako je tako kako velite, mogla bi vas sreća poslužiti na bojnom polju. Hoće li

vam služiti i na polju njenog srca?

- Kralj se smješka i gotovo vragolasto žmirka:

- Nisi vidio jučer kod objeda i kod večere? Gledala me. Jao tebi, Petar Pan, kad

te bademaste oči uzmu na nišan. A ja lako mogu steći sklonost žene. Nisam li ja

kralj?”

- Ako niste, uz nju ćete svakako postati kralj, a sad vam je nešto više od

četrdeset godina, zašto ne bi? Moram priznati: ništa mi ne bi bilo draže nego

služiti takvoj kraljici. Sad mi je tek u duši drago što ste me spasili od

vješala. Tko bi vam u budućnosti zabavljao družicu takve ljepote?

- Nikome ni riječi o tome, Petar Pan, jer ćeš izgubiti glavu.

- Svako zaželi moju glavu kao da je praseća. A sad ustanite i odjenite se

najljepše, kako biste se što više svidjeli Gordani.

Kralj izlazi na trijem, uređen, dapače, namirisan po južnjačkom običaju. Petar

Pan ga prati.

S druge strane korača Gordana duboko zamišljena. Opaža kralja, ali čini se kao

da ga ne vidi i nastavlja polagano šetnju. Ide ravno prema Vladislavu. Izmjerila

je razmak koji je dijeli od njega. Mora joj doći u susret. Mlada ljepotica

uredila se danas napadno lijepo. Obukla je haljinu od plave svile, izvezenu

ružičastim zrncima. Žarke kose pričvrstila je mrežicom od zelenih i modrih

vrpca. Prelijepa je u ovoj haljini. I ona se danas odjenula kao da se kani

sviđati.

Zaustavila se kao da bi htjela krenuti natrag. Oklijeva, sklopi oči. dočarava

muža, promatra ga u duši i šalje mu u duhu tihu molbu: "Ne zamjeri mi ovaj

korak. Drugog mi spasa nema. Goloruka sam, nemam čime probiti se kroz zidine

ovog dvorca. Zato moram prijeći preko ovih opkopa, preko mosta svoje ljepote."

Odjeci kraljevih koraka dopiru sve bliže.

- Na koga mislite, Gordana, sklopljenih očiju i nasmiješenih usana?

- Na svoj dom, na Brezovicu, na pusti dvorac gdje sada nema nikoga, osim

služinčadi. A tako je lijepo tamo. Kad biste, veličanstvo, znali kako je lijepo

u mojem dvorcu.

388

- Vidjet ću. Dopustili ste mi da dolazim k vama u posjete.

- Da, veličanstvo, priredit ću vam tamo sve udobnosti, obasut ću vas s\o|om

/alnalnoMii. Cesto ru/miMjum o lome i /vhm ... ali nije dobro o tome misliti.

Odviše sam nestrplju a i onda su mi ova gospoda nesnosna. Nije baš ugodno biti

ovdje izvrgnuta pohlepnim pogledima kneza BrandenHnM i markgrofa Danijela.

Neprestano me uhode svojom ljubomorom

tuži se, gledajući ga Čudnim značajnim izražajem, a usne joj se

smiješe zagonetno. “ -i, •- ..•!• , * .

- Da, svi su ljubomorni na mene, svi. ,.,,. })ji. ,^ . ,

- Vama nije to drago? :./v- • , -.",;..••.;>

- Zabavlja me i usrećuje.

- I to vas zabavlja i usrećuje kad se Pencinger šulja svake večeri tn k n i in i

stražari pred vašim vratima kao da ste neki dječak.

- To nisam ni slutio. Očito je i on ljubomoran na mene zbog vas. A /n c to čudo?

Svaki muškarac očaran je vašom ljepotom, ali, Gordana. mtk. vas ne ljubi kao ja.

Koketno je zabacila glavu i odgovorila uvaženo:

- Štedite me ispraznih riječi kralju.

- Isprazne riječi? Nisam li vam već dokazao daje istina Što osjećam i kak\e sve

osnove gradim.

- Riječi nisu dokazi. Tko osjeća, zna dokazati i djelima. A vi mi do danas niste

ispunili još ni jednu želju. Ja sam, naprotiv, vama predala kraljevu,) u, k" -

lej: vam L toliko stalo. Dakle: koja je razlika između nas dvoje”.”

Zbunio se. Oči su mu zatreptale, zjenice zasjale. Smisao riječi po|ača\a i

naglasak. Jedva se snalazi.

Vi, vi nešto želite od mene, Gordana? Izrecite molim vas, izrecite. To jt prava

sreća, molim vas, izrecite.

I posegne za njenom rukom. Ona je ustegne i prkosno okrene glavu:

- Uzalud bih vam izrekla svoju želju. Vi je nećete ispuniti. Već je osmi tjedan

što sam zatočena.nedostaju mi moje najdraže razonode i dalje ću ih se

odricati...

- Kakav je to užitak?

- Ne znate koja je moja najdraža zabava, a ja znam vaše najmilije razonode.

Niste li uživali sjesti u sedlo i sa mnom se uputiti budimskim gustim perivojem

gdje je bilo kao u šumi. Tako je bilo krasno jahati, čavrljajući.

- Onih se dana sjećate, Gordana?

- Danas nemam više brige za svoje oslobođenje i bezbrižne misli lutaju oko mojih

najljepših dana.

"Najljepših dana?" - U glavi mu odzvanjaju te dvije riječi kao da mu je netko

zatrubio u uho, a njihov zvuk prolazi mu tijelom.

- Vjerujte, kralju, ni u čemu toliko ne uživam kao u jahanju šumskom tišinom u

društvu ljudi koji su mi ugodni ili... još više...

"Šuma, samoća, ona i on u sedlu, jedno kraj drugoga. Slika je pred njim u mašti

zbilje, l zatrepće očima kao uvijek kad ga nešto uzbuđuje, a ona upire u njega

blistave, divne smeđe bademaste oči, Pred kojima njegov

389

razum pada u prah. I ne da mu do riječi. Žuri se slikati kistom svoje lukavosti:

- A kad je dovoljno plandovanja šumom, silazi se sa sedla, konji se privežu,

rasprostru se ogrtači na mahovinu i sasvim po južnjački uzima ^pečenje, svježe

pečeno i zalije kapljicom dobrog vina. Ovako ja volim izjahati u šumu.

On promatra njena usta što izazivaju na cjelov, saginje se da im bude -što bliže

i šapće:

- Gordana, zar ne biste i mene poveli sa sobom?

- Vrlo rado, samo morate pričekati mjesec dana, možda i više dok ne dovedu

kraljevića.

Onda se ona sagne k njemu i tiho zovne:

- Idemo dolje trijemom molim vas.

} Slijedi je, a ne zna kamo ga vodi i zašto. Kad su prošli nekoliko

"“stupova, razjašnjava mu:

, - Nesnosni su vaši tamničari. Barem bi se danju mogli toga okaniti.

“Na stubama sam vidjela baruna Pencingera kako osluškuje. Kad god kralj sa mnom

govori, uvijek se šulja oko nas, a prošlu je noć gotovo do jutra bio sakriven na

ovom trijemu ispred mojih vrata. Dojadilo mi je to i upravo sam odlučila

zamoliti kralja neka mi dopusti mjesec dana, Što čekam Draženića da ostanem sama

u svojoj sobi i da ne dolazim u blagovaonicu. Ne mogu podnositi barunovo

uhođenje ni zaljubljene poglede vaše gospode. Tako se moram rastati s vama na

četiri tjedna. Sve mu pleše pred očima i gotovo očajno pita:

- Gordana, vi se opraštate, a naslikali ste mi prelijepu sliku našeg plandovanja

šumom.

- Tu ćemo sliku pretvoriti u istinski doživljaj. Treptaj mu je u očima, smutnja

u glavi, sve mu posrče jezik dok se sprema na odgovor:

- U - u - istiniti - doživljaj! Gordana, vaše usne čaraju. Najljepši moj san vi

ćete učiniti istinom? A:;”- - Zar bi to bila takva velika sreća za vaše

veličanstvo? \:,, - Najveća sreća, Gordana.

- Bit ću sretna i ja kad vam budem mogla ispuniti tu želju. Krv mu zakola

žilama. Usta mu dršću, a pitanje posrče na usnama:

- Kada? Kada Gordana? - i posegne za njenim laktom, ali ona ga povuče i

nasmiješi se čarobno i zamamljivo:

- Samo polako, veličanstvo, tu nema mjesta nasrtljivost. Još je daleko taj dan,

vrlo daleko.

- Kako daleko?

- Mjesec dana. A možda i šest tjedana dok ne stigne Draženić.

- Tako dugo neću izdržati.

- Ne preostaje vam drugo nego čekati dok ne izidem na slobodu. Dotle budite

strpljivi, zabavljajte se s Petrom Panom. Ja idem u svoje odaje. Tamo ću

provesti vrijeme u čitanju i vezenju dok se ne vrati Draženić.

l pošla je. On se požuri za njom dva koraka, uzme je za ruku. Ne može je pustiti

kad mu se otvaraju vrata do nje. ^ •"“ "-1*0" “•**"-i” -"•”•”" “

Pustite moju ruku. Što će reći kad to vide vaša gospoda? Ostanite, moram

govoriti & vama, Gordana. Ne mogu Čekati

lana n.i l u ^ctiiiu M uru m. /a M c il.i n_k;i m “ NK;i m li k ; ,il | ki i|:

može

mjesec

sve što huLL1.1

Kad biste mogli što biste htjeli, onda ne biste ovdje čamili zajedno sa mnom “ “

šest tjedana. Dakle, čekam svoju radost do oslobođenja.

- Vaša je radost i moja.

- Onda i morate čekati.

- Zašto? Zar ja, kralj, nemam prava izjahati iz dvorca kad hoću? Onaj koji ne

zna uzeti pravo taj ga i nema.

- Idem, a vi ćete sa mnom. ( “-j,”

Ona tiho usklikne i zasja od ushićenja: .,."““ “ • ,

- Vi ste najdivniji vitez. .••”•^••”“••* “ • • ““>“<>•

"Najdivniji"... - odjekuju njezine riječi.

- I ne slutite kako se tome veselim.

- U veselju ste još ljepši, čarobniji.

- Onda se čuvajte da vas ne začaram i znajte: kad prvi put izidem, povesi L u ;

. Tunu i pi ci i sjeveru da izdaleka vidite moj dvorac, samo izdale k Učinit

ćete mi po želji, nećemo utrošiti mnogo vremena. Odmah ćemo se vratiti.

- Ne mogu vam ništa uskratiti.

- Kako to lijepo zvuči, veličanstvo, no zato ću vam opisati svoj don Sve ću vam

opisati kako je tamo divno, toplo, udobno.

Prišla mu je bliže i nasmiješila se ljupko, zagledala se u njegove oči.

On ncir.a dl I.LJOL: i “-, IL”L a |,i . HM m “aha” /rlic iLi -.”u/i !- >“ l K p<

“lici l ~.,:. \ trepti

dok ona priča kao da pjeva:

- I moj dvorac opasan je vodenum utvrdama. Preko njih se spuštaju d\ a mosta:

jedan /a pj^aU ,a jedan za jahače i kola. Onda se ulazi u lijepo i \diko d\

orisa Tada se uspinje stubama u sobe. l ne slutite kako je tamo lijepo.

- Dostojan okvir vašoj ljepoti.

- Sve je u modroj boji. I naslonjači, i sagovi, i počivaljka, sama sam vezla

pokrivač od svile.

U ušima mu šušti svila. Vodi ga nepoznatim dvorcem, a on ide i čini mu se da

odande nema više povratka pa je slijedi mamuran od sreće, ulazi u odaju punu

modrine, sasvim sam s njom.

- A sada je tako pusto, tamno, sasvim pusto, dovrši ona. • • ,.

Sagnuo se k njenom obrazu i šapnuo: “.•-/>

- Ne bi trebalo biti pusto. Je li? Ne bi? “"“^”Ht,

- I neće kad opet dođem onamo, ali sada se moram strpjeti mjesec

dana, a možda i više ... “ “

“&*- Ne, ne mjesec dana. Prije, mnogo prije - veli on.

• “•!>"* - Kada? - pita Gordana.

•”••"- Sutra.

Prelazi je drhtaj od riječi koja joj najavljuje oslobođenje. A on je U groznici,

ništa ne osjeća, osim njenu raskošnu ljepotu i želju za rumenim usnama.

Strmoglavce se ruši pred noge ljepoti i gubi sam sebe . . .

- Ići ćemo sutra, Gordana, sve do blizu Brezovice, sutra nakon doručka.

- Bilo bi to predivno. Dakle, sutra nakon doručka?

- Danas još nije zgodno. Draženić se još može vratiti, a tu je još Lučić. Sutra

odlazi i on.

- Sasvim se slažem s vama. Zapravo vi lako zatražite od Pencingera da vam osedla

konja, ali on će vas, veličanstvo, osumnjičiti da me kanite odvesti kući i

ostaviti u mojem dvorcu da biste me mogli nesmetano posjećivati. To će on

misliti. Da spriječite te sumnje, uzmite i njega u svoju pratnju. Dapače,

pozovite sve. To je najbolje. Onda ne mogu misliti da ću bježati. A kad samo

malo izdaleka vidim svoj dvorac, opet ćemo se vratiti.

Male kraljeve oči trepću. Neka mu misao ulazi u mozak. Gordana ga čvrsto zahvaća

pogledom:

- Drugo mi ne preostaje, nego izdaleka pogledati dvorac i vratiti se pod

kastelanov nadzor. Ali to će trajati samo mjesec dana. Zar ne, veličanstvo?

- Strahovito dugo. Ne bi li se moglo učiniti nešto drukčije?

- Što, veličanstvo?

- Da s vama idem u vaš dvorac i više vas ne dovedem natrag već da vas svakog

dana posjećujem. Nije li to krasna zamisao?

- Nema joj premca kad biste je mogli ostvariti.

- Ostvario bih, Gordana, na sve sam spreman, ali savjetujte kako? Imate li kakvu

zamisao?

Za taj plan veličanstvo, i stotinu. U takvom trenutku sreće misli mi dolijeću

kao jato zlatnih mušica. Slušajte: vi želite šetnju. Odredit ćete da osedlaju

konje za vaše dvorane i nećaka. Naravno, ne možete dopustiti da ja ostanem sama

u dvorcu i uzimate me sa sobom? Povest ćemo i onu djevojku i staricu.

- Sve je to jednostavno i lako, samo Pencinger neće izvršiti Zapovijed. Draženić

mu je ostavio neke odredbe.

- Kakve? - pita ona Ijubopitno.

- Rekao je: ako pustim na slobodu njegovu bivšu vjerenicu i majku njegova

neprijatelja, onda će kraljevića predati Hrvatima.

- Strahovito glupa prijetnja. Nisam li vama predala Korvinova sina? A taj moj

čin dokazuje da nemamo nikakve namjere s njim protiv vas. Oslobođenje tih žena

bit će u mojim rukama dokaz pred hrvatskim plemićima da ste vi pravedni i niste

dopustili na takav bestidni način kršiti pravo i zakon. Vilenu i Kuševićku nas

dvoje ćemo izvesti iz dvorca i sav će kraj odati priznanje vama. Onda ne trebate

više nikog od budimske gospode.

, .^ ;- Kako da ih oslobodimo? .” - Vrlo jednostavno. Nas ćemo dvoje

zagospodariti ovim dvorcem.

- Vi i ja? - veli on i nestaje mu daha. - Kako to zamišljate?

- Moj prijedlog je nepobjediv. Reći ću vam. Eno tamo barunova bbtkastelana, opet

nas uhode. Idemo, veličanstvo, k rimskom poslaniku, ral njega nas nitko neće

uhoditi i sve ćemo ugovoriti. “(“tf. |de za njom slijepo kao noćni leptir za

svjetlom.

Dva sata nakon vijećanja sa Stjepkom i Gordanom otišao je kralj u

392

sobu, našao se s lakrdijašem i predao se luđačkom raspoloženju. PIK, c koračati

gore-dolje, uspravljati se i ispitivati dvorsku luduje li pi i • i K ua li mu je

korak čvrst, razmahuje se, junački, dok ne ude mladi knez i čudom gleda svojeg

ujaka:

- Vi ste u svadbenom raspoloženju?

- I jesam, dragi moj nećače. Mlad si i pristao. Kako nisi mogao osuditi Gordanu.

Smijeh radosti provali iz kraljevih prsa i ne može ga zaustaviti: , - Zelen si,

dragi moj prijatelju, a ljepotice traže muškarce u najl jcp”vij d < II. Slušaj

što ću ti sad reći: trebam tvoju pomoć. Znaš li kakva te mun ada čeka? Ono što

najviše želiš. Reci, ali istinu.

- Gordanu i bansku vlast.

f- Za sebe ću zadržati Gordanu, a tebi darujem u zamjenu banovanje. Sada više ne

moram prekršiti zakone, sama Gordana /agcnumi će tvoj izbor.

,- Vi mislite svadbovati dok njezin muž živi?

- Možda već počiva pod zemljom. Petar Pan, izmisli lakrdije za m oj o

svadbovanje, hoću da natkriliš sve.

“- Veličanstvo, nas ćemo dvojica natkriliti sve budale ovog svijeta. I kralj ode

s knezom, a Petar Pan se uputi polagano hodnikom i došulja k Stjepku:

- Izgubio je pamet zbog svatova. Pripovijedao mi je jutros da se Ciordanir muž

nalazi u velikoj pogibelji jer su odrezani i opkoljeni na nekoj visočini. Tome

se raduje kralj i stalno misli kako će se oženiti Gordanoir,.

Ne govorite gospodi ništa o tome, ionako je duboko uznemirena xhog lomili

vijesti koje su stigle s bojišta.

Ni riječi joj neću spomenuti, ali recite: od čega je Vladislav pijan Jjao da se

napio najslađeg ciparskog vina?

- Od pogleda Gordaninih očiju. I pristao je na sve.

- Slutio sam. Ali sada mi muškarci moramo zasukati rukave. Je li? Dok je on u

riječi, ulazi Gordana, smirena, svjesna svojeg oslobođenja i upućuje svoje

saveznike:

- Danas će Draženić prevaliti toliko puta da ga nijedan brzoteča ne može dostići

i javiti mu što se događa ovdje. A to je najvažnije, jer nije badava ostavio

ovdje Lučića da mu odmah pošalje brzoteču ako se Štogod dogodi.

- Lučić neprestano sjedi u dvorištu i motri na sve strane.

- Ali sutra ide u potragu za Kuševićem, prema tome sutra ni njega nema. Dakle,

gospodo, Pencinger ne smije zamijetiti da se sporazumijevamo. Danas se više

nećemo sastajati.

- Sad još jedino da sačuvamo mir, a ja ću pokazati da sam strpljiva i vesela jer

ću skoro na slobodu. Neka Pencinger i Lučić nemaju odviše razloga brinuti se za

nas.

- Sutra ćemo se mi brinuti za njih. Iako su pripravili sto brzoteča koji bi

mogli pozvati Draženića natrag, mi ćemo imati vremena da uteknemo i Mladenčića

otpremimo kanoniku Benku. Njega ne smijemo ostaviti ovdje.

393

PUTEM NA JUG

Kanonik Benko rano je ustao i uputio se u šumski dvorac Davoru Antolkoviću. Već

je jučer stigao k njemu Galeković da ga vodi tajnim putovima u Pakleni lug.

Upravo je htio uzjahati, kad do njega dopre čudna buka. Sluga je provirio iza

pukotine od teških dasaka i javio svom gospodaru:

- Ide velika lukavačka četa. Jao nama, opet će haračiti Turopoljem nečastivi

dotepenci iz Lukavca.

Kanonik je pohitao k ogradi i stao promatrati četu što prolazi cestom i kreće na

jug. Promatra svakog pojedinog. I prepozna Franju Ferencija i” Draženića.

Zazeblo ga je u duši. Nema sumnje: idu nekud haračiti. Što da učini? Poslat će

svojeg momka u goričku općinu da tamo obavijesti kapetana banderija i ljude neka

se brane.

Momka je poslao naprijed, a on je iz daljine slijedio Draženićevu povorku. Ali

ona se nigdje ne zaustavlja. Ide dalje, sve dalje.

Nakon sat jahanja Lukavčani se još uvijek nisu nigdje zadržali.

Čitavo se Turopolje štrcalo i zbunilo, a iz svakog mjesta javljaju o Draženićevu

mirnom putu prema jugu.

Svima je odlanulo. Benko odluči da odmah odjaše u Pakleni lug.

Sve dalje odlazi lukavačka povorka da se odjednom Draženić zaustavi i pokaže

svojem drugu Franji Ferenciju na poljanu po kojoj pase brojno blago.

- Gle, kakve lijepe marve i dobro hranjene, a naši su momci gladni. Već je

vrijeme doručku. Do objeda bit će nekoliko teladi čestito ispečeno. Hajde,

Stanislave, s nekoliko momaka uzmi pastiru koliko treba mlade teladi ili što god

hoćeš, neka samo bude brzo. Naložite ognjišta pa da se ispeče, a onda možemo

putovati bez odmora sve do mraka.

Stanislav pode da izvrši zapovijed. Nekoliko pastira što su pazili na blago

počelo se buniti i hoće da zaštite svoju imovinu. Bradati lukavački četovoda

Stanislav zaleti se medu pastire da ih izbičuje. Oni potrče natrag, jedan od

njih posegne u njedra za prečkom, zavitla i baci je u Stanislava. On se sruši s

konja i padne. Ali već su tu njegovi momci. Dižu ga, licem mu teče krv. Pastiri

su se postavili na obranu i čekaju.

- Sasijecite sve do jednoga. Probušite im utrobu kopljima - viče Draženić,

jašući poljem i približavajući im se.

Pastiri se dadoše u bijeg. Nekoliko riječi dovikuju u bijegu i jednim zaokretom

obiđu Draženića dok je jurio na njih. Jedan udari motkom konja, ovaj posrne, a

Draženić se nade na livadi. Digoše se na njega ljudi batinama, vičući:

- Udri izdajničku neman, zatući je!

On hitro posegne za mačem i udari lijevo, desno, ali u trku su pastiri brži.

- Dolaze Lukavčani, bježite!

S ceste bace se na poljanu lukavački momci. S njima je Ferenci. Bjesni i kune

svojeg druga što se.zapleće na toj poljani i zapovijeda momcima:

- Neka vam nijedan ne izmakne ispod koplja. Probodite buntovnike!

Lukavčani su gospodari čitavog polja i blaga.

Stanislav se brzo oporavio, obrisao je krv s lica. Draženić pristupa k Ferenciju

i uzbuđeno raspravlja. Draženićev konj je ranjen i hoće drugoga.

- Valjda nećeš opet slati u Lukavac? Zadržat ćemo se čitav dan zbog toga. Evo ti

mojeg sivca, a ja ću se zadovoljiti bilo kojim drugim.

Nekako ga je umirio i sklonuo da ne šalju u Lukavac. Draženić neće da bude

pobijeđen i zapovijeda:

- Koljite telad, a drugu marvu vodite u šumski dvorac. Dok se ispeče doručak,

dotle su oni već natrag. Pokazat ću Turopoljcima da će moji momci jesti njihovo

pečenje kad meni bude volja!

I smjesta se dadoše na posao. Zapale ognjišta, naprave ražnjeve i sve je bilo

brzo spremljeno.

Iz daljine dolaze ljudi s motikama i vilama. Pastiri su im javili što se događa

i svijet hoće da brani svoje blago. Ali već su ih momci otjerali do ceste prema

kneževu posjedu. Nitko se ne usuđuje približiti naoružanoj četi. Nekoliko

plemića ne može ni najhrabrijim desnicama natjerati Lukavčane, a ionako su im

odagnali blago. Vraćaju se da obavijeste kapetana banderija Što je počinio

Draženić.

Sunce se popelo visoko i pripeklo pečenje, oteto Turopoljcima. Velikim noževima

režu teletinu i dijele momcima. Svi su posjedali i slasno se hrane. Draženić

zbija šale na račun turopoljskih plemića:

- Zašto da moji ljudi putuju o kruhu i siru kad imam gdje da ih nahranim

pečenjem. Bit ću barem brži na putu.

- Zadržavamo se, bit ćemo kasnije u Veneciji - mrmlja Ferenci.

- Valjda ti nije žao što će Gordana nešto duže razblaživati Vladislava u

Lukavcu? Neka tome kosturu bude taj bijeli hljeb-i nasmije se dvolično.

- Sada bi trebalo još negdje razbiti koju turopoljsku bačvu da momci malo zaliju

slasno pečenje.

- Prokšen si. Pravo derište - opominje ga Ferenci. - Sva sreća da sam s tobom,

inače bi ti putovao pola godine.

- Strpi se. Uskoro će se oni vratiti iz Šumskog dvorca pa onda nastavljamo put.

U zakloništu mladih boraca stražari javljaju Davoru Antolkoviću da je stigao

kanonik Benko. Svi su se plemići skupili u blagovaonici da ga dočekaju. Ulazi u

sobu, odjeven u plemićko odijelo, s kacigom i vizirom. Skidaju mu plašt,

oslobode ga teškog tereta i ponude mu da sjedne.

Svi su se okupili oko njega na vijećanje.

- Prije nego počnemo naše dogovore, čujte što ću vam reći. Ono Što se jučer

dogodilo pred dvorcem, o tome vam je pričao Galeković, ali danas U zoru prođe

pored mene velika povorka, a na čelu joj Draženić.

Jelenko skoči kanoniku i svi se uzbune.

\

\

“l

l

i s

i

- Umiri se, Jelenko, pa ćeš čuti. Pratili su ga čitavim Turopoljem. Nigdje se

nije zaustavljao, a čitava je četa opremljena za dugo putovanje. U sedlu je

privezano bezbroj svežnjeva, bilo je, dakle, jasno da se sprema daleko. Međutim,

na putu k vama nakon jednog sata jahanja spazim u Šikari pastire. Spazivši me,

dohiuli su i stali se tužiti da se Draženić bacio na livadu gdje su pasli blago,

a njegovi su momci stali hvatati telad da ispeku doručak. Bilo je sukoba.

I pripovijeda sve Sto je čuo od pastira.

- Pekli su i jeli, a što je bilo dalje, ne znam, jer sam se požurio da uđem u

šumu neopaženo.

Privikli su se na ovakve napadaje Lukavčana na turopoljsku imovinu pa se ne

zgražaju. Više ih zanima kamo je Draženić krenuo s Lukavčanima.

Raspravljaju i nagađaju kamo je mogao krenuti Draženić s tolikom četom, noseći

sobom čitave svježnjeve robe i prtljage. Ali nitko se ne može dosjetiti. Svi su

očekivali da će Draženić skupljati ogromnu Četu i kad je opremi i naoruža, izići

na pohod Turopolju. Umjesto toga, on odlazi daleko. Kanonik Benko upozori

Davora:

- Mogla bi to biti zamka. Njegova je najveća želja da uhvati Jelenka. Radije bi

njega dobio u šake negoli poharao Čitavo Turopolje.

Svi se slažu s kanonikovim mjenjem. I Davor se zamisli nad tom izjavom:

- Mislite, prečasni, da je to zamka kako bi se Jelenko možda pojavio u svojem

dvorcu, misleći da je Draženić otputovao samo zato da Jelenka uzmogne dovabiti u

njegov dvorac u Kurilovcu? Taj njegov put svakako je zagonetka i zato moramo

biti oprezni - razlaže Davor. - Ako uistinu putuje daleko, onda nam to, prečasni

gospodine, dolazi samo u prilog. Ako on nije u Lukavcu, našoj su osnovi vrata

Lukavca otvorena.

- Htio bi da nije zamka jer onda će uistinu biti lako provesti vašu izvrsnu

zamisao baš onako kako ste zamislili.

- Sad bi trebalo znati, putuje li on uistinu, ili će se možda negdje u noći

tajno vratiti. Molim vas, gospodine Davore, dopustite da odmah idem za

DraŽenićem -javi se Jelenko - da vidim, putuje li dalje, ili će se vratiti.

- Ne pouzdajem se u tebe da ćeš ostati miran ako ga sretneš, dragi moj Jelenko.

- Odredite mi čuvare. Evo: Vojka, Pogledića i Cvjetka šimunića i koga još

želite. Svi su oni mirniji i hladnokrvniji od mene. Ah” ja njih moram voditi.

Poznajem najskrovitije putove kroz šumu i šikaru kojima se može stići u blizinu

ceste što vodi na jug. Uhvatit ćemo ga još za dana i vidjeti kamo smjera i Što

mu je na pameti.

I kanonik i Davor pristali su na Jelenkov prijedlog, uvidjevši da je vrlo važno

ako saznaju kamo je krenuo Draženić.

Jelenko i njegovi drugovi opremili su konje i krenuli u šumu da traže Draženića

i uđu u trag njegovim namjerama.

STRAST, LJUBOMORA

W U Lukavcu je čitavi dan prošao mimo, a po odredbi Gordane u potpunom

zadovoljstvu.

T Uvečer su se svi našli u blagovaonici kod večere. Raspoloženje fitavog društva

je vedro. Kralj sja, pun ljubavnih nada. Danijel se ne može dosta nauživati jer

mu Gordana posvećuje mnogo pažnje i razgovora s r Stjepko je kao uvijek ozbiljan

i sređen. Gordana zatomljuje brigu za muža i ne govori o lošim vijestima s

bojišta. Nekoliko je puta naglasila svoje /.HUM ihi što će joj se već za mjesec

dana otvoriti vrata dvorca kad DKI/LIHL dovede kraljevića. Knez Brandenburg već

je od objeda u pripih”Mi Marim. ^. . -IVUL”.L >. . "\^i r:: . Ne može oprostiti

svojem ujaku Sto ga je pobijedio i oteo mu Gordanu. Ona to zna i katkad se obna,

Brandenburgu ljubaznim riječima.

jjgr Htjela bi i njega udobrovoljiti da ništa ne pomuti vedrinu, sklad koji joj

je i riu i ni T " nlVmmv u ni izdaleka ne osjeti što se sprema sutra. .Peliu

l”_i. izmamljuje svima oko stola smijeh.

Samo barun Pencinger nije voljko sjedio medu njima. Bez Draženića i Ferencija ne

osjeća se sigurnim. Gordani to ne može izmaći. Obraća mu se | naglašava vruću

želju da Draženićev put u Veneciju što prije završi kako se što prije vratio da

ona može svojoj kući:

- Odsad ću uvijek biti vesela jer znam da su izbrojeni dani mojeg a točenja, i

Nikad je nije vidio lako veselu, a to mu je prirodno i razumljivo.

L

- Sto ćemo učiniti s vašim kaštelanom? - pita je on. - Još uvijek snalaze

vrućice, a sada nema svrhe zadržavati ga ovdje, l nema ga tko Idvoriti. Da ga

otpremim u Brezovicu?

••j - Najbolje da ode u turopoljsku kuriju kanonika Benka. To je najbliže.

Knez Brandenburg ispija vrč za vrčem, ustaje i polazi k vratima, eturajući.

Barun iskoristi priliku da može ostaviti dvoranu, pa uzme kneza ispod ruke i

vodi ga na trijem.

- .Vaš kraljevski ujak danas se upravo razgoropadio i pomladio, av je blažen uz

vašu zarobljenicu.

- Nije više moja zarobljenica. Njemu je predala kraljevića. Da sam jto mogao

slutiti, nikad je ne bih bio zaštitio kad ste bičevali njezina sina.

l * i f •_!_*_?____!”? I. __!*"_. I i_ ! ^*_ ^ ^T_ I-

!>._..._" X" A *•< A fA AyJ" milit ^A

- Već biste imali i kraljevića i sina. To je kazna što ste se odvratili od

“mene. A sada je sve svršeno. \ Pijani knez udari šakom o ogradu trijema:

- Umjesto da bude moja žena, bit će moja kraljica. Do đavola!

- Kakva kraljica? Nikad to neće biti.

- što? Moj ujak govori o svatovima. Nada se da će Damir pasti u “ boju. Ja sam

izigran. l) Markgrof Danijel izišao je na trijem i zove kneza u dvoranu da

sluša

kako Petar Pan oponaša životinje. I odvede ga. ;, Kaštelan Pencinger ide u

prizemlje u svoju sobu da razgovara s

potkastelanom. Ali ga ne nade. Sluge mu rekoše daje polkastelan u sobi

gdje leži ranjeni Mladenčić.

"97

I barun ide ravno k njemu.

Pod niskim stropom tinja svjetiljka. U kutu, u dnu sobe, leži ranjenik. Ni

jednim pokretom ne pokazuje da je zamijetio barunov dolazak.

Na drugoj strani sobe spava odjeven potkaštelan. Pencinger mu pristupa i prodrma

ga. Ovaj se trgne mamuran od sna i upita:

- Zar se nešto dogodilo?

- Ništa se nije dogodilo. Odsad ćeš spavati opet u mojem uredu da mi budeš pri

ruci ako ustrebam. Ovoga tu više ne trebaš čuvati. Imaš li vrč vina? Daj da

srknem. Hoće mi se razgovarati. Gore mi nije udobno, veselo je kao u svatovima.

Kralj je sasvim izgubio pamet. Gordana ga je okupila i omamila.

- Razumljivo, sretan je Što mu je predala kraljevića.

- Nije samo to. On je zaluđen, očaran, ona mu se umiljava da je pravo čudo.

- Ako bi se on njoj umiljavao, bilo bi razumljivo, ali ona njemu. To mi nikako

ne ide u glavu.

- A meni ide. Znaš li ti kakve su vijesti stigle s bojišta? Hrvati su opkoljeni.

Ako se probiju, popadat će kao zrele kruške sa stabla, a lako je moguće da se

medu njima nade i njezin muž. Kralj već govori o svatovima. Razumiješ li to?

Potkastelan se stade grohotom smijati.

- Ne smij se, Čovječe, Verbecijev pouzdanik donio je s ratišta takve vijesti da

Damira možemo već gotovo smatrali mrtvim. Zato kralj govori o svatovima.

- Ako kralj počini tu ludost i nju uzme za ženu, svi smo predani njenoj osveti.

- Kraljeva ludost nije od danas. On će nas jednog dana usrećiti s tom kraljicom,

a mi ćemo bježati glavom bez obzira.

- Ipak ne vjerujem da bi ona pošla za onaj kostur.

- Samo zato da uzme kormilo u ruke i zagospodari nad Bakačem i Verbecijem. Da je

još jednom tako star i ružan, ipak bi to učinila. Idi samo gore i pogledaj kako

mu se ljubazno smiješi, zavodljivo gleda i posvećuje mu pažnju.

- Ali, gospodine kaštelane, Gordana ljubi svojeg muža kao da su se tek uzeli.

- Ostavi ljubav. Ova je žena u svemu promišljena i mogla bi pregaziti samu sebe

da Hrvatima izvojšti vlast. Za taj cilj učinit će ona što nikome ne bi palo na

um.

- Dođite sa mnom gore, htio bih vidjeti taj ljubavni par.

- Sutra prije podne otpremi Gordanina kaštelana u kuriju kanonika Benka.

- A zašto ne u Brezovicu?

- Tako je odredila Gordana. Kad izađe na slobodu, bio bi joj zaljubljeni glupan

u Brezovici na teretu pa ga se želi riješiti.

Sa smijehom odlaze iz sobe, kad ih zaustavi zov s postelje.

Okrenuli su se k ležaju. Blijedo svjetlo male svjetiljke osvjetljuje

Mladenčićevu bradu u kojoj su obrazi gotovo nestali. Pružio je ruku i doziva

kaštelana. Mrzovoljasto mu prilazi i nagne se k njemu.

398

,- Ovom se čovjeku vratila vrućica. Iz njega žari kao iz krušne peći. Što

hoćete? Ispovijedati se?

- Da, ispovijedati. Sjednite.

- Nisam ja pop. Vidiš - okrene se potkastelanu - ne prepoznaje me. - Ako do

sutra ne popusti, nećeš ga trebati ni voziti. Zovi mu mladog popa.

- Ne, vas trebam, barune - i uhvati ga za ruke. - Da li se moja gospodarica

divno zabavlja gore?

- Ljubomor vas muči? - nasmije se barun. - Sami ste krivi što sada nije u vašem

naručju. Da ste mene slušali, već biste davno mogli od nje saznati kraljevićeve

boravište, a vi biste sada s njom uživali u Brezovici.

- Nije mi trebalo od nje doznati ono što sam znao. Na te riječi Pencingera

obuzme gnjev. Zar je moguće što tvrdi taj čovjek?

- Znali ste gdje je on?

- Kako ne bi znao kad su ga meni povjerili da ga odvedem. Barun još više plane.

On je, dakle, znao kao i Gordana. Osjeća to kao udarac pesnicom u lice pa

razdraženo skoči, razvikuje se:

- A vi ste Šutjeli? Tvrdokorno ste tajili i poigravali se sa mnom, Čineći se da

ste moj savjetnik?

- Svatko bi to učinio kad bi osjećao tako strastvenu ljubav kao ja. Pencingera

obuzme pravo bjesnilo nad čovjekom koji mu je svojom Šutnjom zadao tolike muke i

osjeti želju da ga za šutnju čestito kazni.

- I još se usuđujete meni priznati da ste me varali pod mojim krovom gdje mogu

učiniti s vama što me volja. To je prevelika drskost, a platila vam je to ona.

Udarila vas je bodežom kad ste tražili cjelov. Vama se ulagivala da Šutite, a

Danijela je primala k sebi noću. On je lijep, pristao mladić i rugao se vašem

obožavanju dok je grlio njenu ljepotu. Sad imate svoju plaću za šutnju.

Ranjenik noktima grebe po pokrivači, svakog časa otvara usta, škripi zubima, a

oči mu se ljeskaju. Barun ga draška:

- I pravo vam budi. Pokvarili ste i onu omamljujuću večeru, a sad, umjesto u vaš

naručaj, pala je u naručaj jedne odlične ličnosti. Mladenčić se uspravlja i

sablasnim šapatom izgovori:

- U naručaj kralja Vladislava? Čuo sam sve Što ste govorili ovdje potkastelanu.

Nisam spavao i makar me pali vrućica, još mi sluh nije zamro.

- Čuli ste? To bolje. Sad barem znate da ste prezreni i prevareni. Drugo niste

zavrijedili.

- Danas mi je sve jasno, danas sve znam.

- Svršeno je, čovječe. Drugi će milovati njenu ljepotu u Brezovici gdje vi

nećete više nikad biti kaštelan.

Bukti oganj u ranjenikovoj duši. A iz požara vrišti glas uvrede odbačenog,

prezrenog. Zapljuskavao ga val divlje želje za osvetom. Osveta, osveta! - buni

se čitavo njegovo biće. U želji da ga kazni zbog njegove šutnje, Pencinger ga

još udari posljednjim udarcem:

- Sam mi je knez rekao da ludujete za njom, a ona ne zna kako bi se

399

l f

oslobodila vaše ljubavi. I on je odredio da vas se makne iz one izbice u kojoj

ste imali mogućnost čuvati Gordanu za sebe.

Debele kaplje znoja cure čovjeku sa čela i čini mu se da će se zagušiti jer je

digao glavu da uhvati zraka.

- Tu, na ovoj postelji, pošto vas je udarila bodežom, mogli ste mi sve odati.

Pozivao sam vas na to, a vi ste šutjeli.

- Jer mi je mladi rimski poslanik donio njenu poruku kojom se istinski ispričava

za ono stoje učinila u uzbuđenju, l to je, eto, bilo samo zato da u meni zadrži

šutnju i pobudi u meni nadu da će ipak biti moja.

- A sad će biti kraljeva. Varali ste mene da sačuvate nju. Kad čovjek hoće

igrati kocke na dvije strane, moram imati malo više pameti, a mnogo manje

strasti. Sad razmišljajte o tome do sudnjeg dana.

Osjećao se lakše što ga je tako napatio i time se osvetio za njegovu šutnju, a

onda ode k vratima zajedno sa svojim potkastelanom. Opet ga zaustavi glas s

ležaja:

- Ne razmišljam više ni časa. Reći ću vam sve. , ;|-- Sad je prekasno, gospodine

moj. ; - Nije prekasno.

- Ako ste sve čuli što sam pripovijedao potkastelanu, onda znate da

već imamo kraljevića. ““ •"“••

- Nemate. “•"“"•” “•”“"; !-”-^>"*•”“

.,"- Imat ćemo ga kad ga dovede Draženić. • <M!*.”C

“•”“•- Neće ga dovesti. “•"*•”• r--

.”“J<?><vč".<s"W

•, “.”- Što velite? "““-”/•"•”•>““<•• ,;fi":

- Ne može ga dovesti.

Još jače naglašene riječi osupnuše baruna i polako sepribliži čovjeku

na postelji, promatra ga i veli: “

- Gordana je napisala pismo da se dječak izruči.

- Svojom rukom? . .i!A”- I svi smo ga čitali. (•” - Kamo je upravljeno

pismo?

*•;••,.";"- U Veneciju. ,,_ . •"•(*”•••••

- Vratit će se bez dječaka, gospodine barune.

Gledajući pred sobom čovjeka kojim vlada vrućica, posumnja u njegove riječi:

. - Želite se osvetiti Gordani, optužiti je pred kraljem da ga je oblagala?

.”i”}”“: i1.

- Ta oblagala ga je.

Čovjek tvrdi to odviše odlučno. Barun odluči da ga ispita, g.-,,,

- Dječak nije u Veneciji. ; Odgovor strese baruna, a opet nešto se kosi

sa stvarnošću:

- Ali čujte, Mladenčiću, ako dječak nije u Veneciji, onda Gordana ne može na

slobodu. Naprotiv, zamjerit će se kralju, a ona jedva čeka Draženićev povratak,

njena radost nije namještena.tu sam opet majstor ja da dobro prosudim.

Zlobni smiješak rastegne Mladenčićevo lice: fr""*1 _ Dječak je doista bio u

Veneciji i kad se Draženu: vrati bez njega

neće se kralj moći razljutiti na Gordanu. Ona će nevino dokazati da nije kriva

ako su ga nekud odveli.

- I opet ne može na slobodu. Dakle, zašto bi lagala?

- Lukava žena zna zašto, tko je može prozrijeti?

- Da je mene nadmudrila? - pita se Pencinger i onda sjedne kraj Mladenčića:

- Gordana vas je otpustila, neće vas više u Brezovici a i ovdje joj smetate.

Kralj neće otići iz dvorca, a sigurno je kani posjećivati. Dakle, vama ostaje

još vremena da joj pomrsite račune s kraljem. Samo, budete li govorili istinu.

Ako ozdravite, časti mi, Draženićevim zagovorom vratit ću vam vaše imanje koje

su vam oduzeli.

Barun osjeća kako Mladenčićeva ruka dršće, a glas mu pisti:

- Ne trebam imanja. Nju... nju hoću.

- Dokažemo li kralju daje lagala, on će je odbaciti. U tom slučaju mogu je još

uvijek pokloniti vama. Ali ako je lagala, dokažite.

- Dječak se ne nalazi više u Veneciji, nego... ji . - U Hrvatskoj? W, - U

Slovačkoj. !fe/i- u kojem mjestu?

- Visoko nad rijekom Oravom uzdiže se pećina. S jedne strane spušta se

strmoglave u rijeku, a s druge strane prema cesti također je strahovito strma.

Konj ne može doprijeti do vrha. Taj grad bio je vlasništvo pokojnog bana Ivaniša

Korvina.

- Tamo je taj vaš kraljević? |, - Da, tamo je.

- Kakav je to dvorac? Čiji je?

- Pripada groiu Mihajlu Sandreskom. On i grofica veliki su prijatelji Gordane i

njena muža, još iz doba dok su oboje bili na kraljevskom dvoru.

- I taj je grof uzeo u zaštitu tog dječaka?

- Da, ali ne stanuje u dvorcu, već na nekom drugom svojem imanju.

Dvorac je sagrađen vrlo davno, a kad bi provalio neprijatelj, tada bi se

grof s obitelji preselio tamo da se zaštiti. *

- Zar je tako nepristupačan? -i •. v”

k ;,- Ni vojska ni konj ne mogu doprijeti do dvorca.; -AI<. “t

Ij. - Tko je odveo dječaka onamo? .

:;

|f, - Ja glavom, na Gordaninu zapovijed, ravno iz Venecije.

s - Kada? - pita lukavački kaštelan.

! - Prije osam tjedana. Još sam u hrvatskom taboru izvjestio pordanu i

Damira o tome, dan prije nego što sam se s njim vraćao ovamo.

- Kome oni smiju predati dječaka?

- Tamo je nekoliko fratara kojima je grof darovao stan. Oni dječaka poučavaju u

svim znanjima.

- Kome će predati dječaka? :.” - Damiru, Gordani ili meni.

- Ako ne dođu po dječaka oni ni vi, već netko treći, Što ima učiniti da mu ga

fratri izruče?

400

Wl

6 GORDANA VIII

Čovjek malo zastaje kao da je iznenada zadrijemao ili umro. Pencinger se sagne k

njemu:

- Slabo vam je?

- Da, slabo. Ali osveta me liječi...

- Dakle, što da učini onaj koji dođe po dječaka? Da donese kakvo pismo.

- Da, pismo s pečatom gospodina Damira, ili Gordane, Lovre Iločkog ili moje ako

ne bi bilo nikoga od ostalih. Još i lozinku.

- Kako glasi?

- "Sloboda Hrvatima!"

Teško dišući, čovjek klone i zanijemi. Prestrašeni Pencinger naloži

potkastelanu:

- Umrijet će ako mu brzo ne pomognemo. Šalji liječnika, a ti se požuri i uzmi

pisaći pribor.

Čovjek pohita iz sobe. Baruna trese groznica od onoga Što je Čuo. a još više od

straha da Gordanin kaštelan ne umre prije nego mu preda pismo.

- U prsima me peče kao da sam progutao žeravicu - veli Mladenčić.

- l slabo vam je jer sigurno niste danas Čestito jeli?

- Ništa nisam okusio. Nema gladi, kad je u duši bol.

- Odmah ću vam donijeti lijeka, i vina i jela da se okrijepite. Pogledat ću.

Mladenčić digne glavu, podupre se i zaustavlja baruna:

- Kralju, kralju idite odmah. Recite mu sve, prije nego što se digne od stola,

prije nego ode s njome u svoju ložnicu... prije neka zna da je odbaci,

odgurne...

Glas mu zamre i on opet klone. Posljednje ga sile ostavljaju.

Trgnuo gaje iz polus vijest i barun Pencinger. Na neku dasku stavio je

pergamenu, dao mu u ruke pero i ponukao ga neka fratrima piše pismo.

- Moram to imati i pokazati kralju. Bit će nepobitan dokaz da ste rekli istinu.

Žurite se pisati dok ono dvoje ne ode u kraljevu ložnicu.

Drhtavom, znojnom rukom hvata on pero i piše.

Kaštelan Pencinger čita tiho. Obuzima ga potpuno uvjerenje. Mladenčić je rekao

istinu.

Posljednja izreka je dovršena, još potpis. Sad skida barun ranjeniku s prsta

pečatnik i začas je pismo smotano i zapečaćeno.

- Sad idem kralju - veli barun. - Ali još mi recite ukratko: Hrvali su se

urotili protiv Ljudevita IV, sina kralja Vladislava? Zato skrivaju toga dječaka?

- Ne znam, meni ništa nisu govorili.

I sklopi oči. Liječnik ga odmah pogleda i kaže da se bolest pogoršala. Barun

brzo ostavi sobu. Liječnik dade Mladenčiću lijek pa i on ode.

Tek što su utihnuli njihovi koraci, Mladenčić otvori oči, dugo gleda u polumrak

i prati u mislima Pencingera korak po korak kako odlazi kralju, šapće mu,

pripovijeda, donosi njegovu ispovijest, a svaka riječ gasi kraljeve osjećaje

prema Gordani, pretvara ih u bijes i Ijutinu. I već na pragu njegove ložnice

ruši se ona duboko ispod stuba. Ruši se sama

402

samcata. I onda dolazi on. Uzimaju u Brezovicu da bude njezin gospodar do smrti,

osvetnik do smrti.

"Ako se Damir i vrati, bit će prekasno. Ako se ne vrati, plaćat će ona kruto

svoju podlu prevaru koju je izvodila sa mnom. Plaćat će ona bodež koji mije

zarinula u prsa, zagrljajem svojim platit će moju muku. Ne dam da svoje tijelo

preda suhim koštunjavim kraljevim rukama."

Ponovo prati u mislima Pencingerove korake:

"... Sad mu je pokazao pismo. Sad ona već blijedi, strepi... kotrlja se, pada

nizbrdo." Mladenčić klone pa se opet pridigne.

"Ne, ne smijem umrijeti dok ne vidim kako je baca niz stepenice prijestolja,

samo da to jednom vidim i daju primim u naručaj, uzmem u ropstvo osvete..." -

opetuje čovjek i sklapa oči.

U sobi je tiho. Onda se čuje disanje. Plamen svijeće titra.

* * *

Drugog dana vladao je u dvorcu mir. U prvom katu svi spavaju. U dvorištu sluge i

služavke polaze za svojim poslom. Straža na kulama i u veži mirno sjedi kao da

je ništa ne zanima što se događa oko dvorca.

Polagano zijevajući, izlazi potkastelan iz svoje sobe u prizemlje. Ide okolo,

popne se opet u kulu i opet silazi, nadgleda družinu. Izvršio je dužnost i vrati

se u prvo dvorište gdje ga dočeka kaštelan Pencinger.

- Gore je sve mirno, još spavaju.

}fyf- Neka samo snivaju slatki san. Prisjest će im.

“••”""- Pazite, gore na trijemu vidim lakrdijaša. (. {

- Prisluškuje? Raskrinkat ću i njega. Svi će doći na red. ;

Onda barun krene u sredinu dvorišta i šeće gore-dolje, ne obazirući se na

trijem, gdje stoji Petar Pan, naslonjen na stup, zuri nekud daleko kao da ga

ništa ne zanima na ovoj zemlji. Onda i on stade šetati trijemom. Glavu spusti

dolje.

Dvorištem još uvijek korača barun. Ljubopitnost ga ne pušta. Stalno se kreće na

tom dvorišnom prostoru. S druge strane dvorca na suprotnom trijemu spazio je

kneza Brandenburga. To ga začudi. Još nikad nije vidio kneza da ustaje tako

rano.

To ne da Pencingeru otpočinuti i stalno korača dvorištem, a ispod klobuka žmirka

na kneza. Odjeven je potpuno kao da nekog očekuje. Iza kneževih leda pojavi se

markgrof Danijel, l on je potpuno odjeven. Čudnovato kako su se svi odjenuli.

Valjda ne kane danas proslaviti svadbu?

Pencinger ne zna zastoje danas osjetljiv na svaku kretnju i pojavu u dvorcu. Sve

ga uzbuđuje i nastavlja svoju Šetnju, ali pomno pazi što se gore događa. Tada

opazi daje Petar Pan opazio kneza i njegova bratića, pošao k njima i glasno

primijetio:

- Kneže, vi ste danas ili zlo sanjali, ili loše spavali kad ste tako uranili.

- Pravo veliš. Loše sam sanjao jer sam prerano legao. Ne prija mi kraljev kućni

red. Ne mogu rano leći i rano ustajati. To nije za mene.

- Ni za mene - veli markgrof Danijel. - Upravo smo nakanili

403

zamoliti kralja neka nas ne muči svojim odredbama o ranom spavanju. Nijedan od

nas dvojice nije otpočinuo.

Sve to Pencinger sluša. U miru i tišini dopire njihov razgovor točno do njega.

Pogledao je gore da bi pozdravio kneza, ali ovaj ne gleda dolje. Mladi

Brandenburg stoji sa svojim bratićem na istom mjestu, zijevaju, a Petar Pan

odlazi u četvrti okvir trijema, pokuca na kraljevim vratima i ulazi.

Kralja nađe odjevenog. Uzeo je najljepše haljine, uredio se i namirisao. Petar

Pan stade njuškati:

- Samo firentinski konji tako jako mirišu. Tamo je običaj da svaki gospodar

svojeg konja namiriše kao mladu na vjenčani dan. Vladislav se nasmije i žmirne

na svojeg lakrdijaša:

- Možda i jest vjenčani dan?

- A vi ste mlada, veličanstvo? Za koga se kanite udati? Za kraljevsko žezlo?

- Vidjet ćeš. Samo Čekaj. A sad mi reci gdje je Pencinger.

- Upravo mjeri koliko je stopa dvorište dugo i široko. To ga danas strašno

zanima.

- Valjda nas ne uhodi? Ili nešto sluti?

- Od same srčanosti, veličanstvo, tresu vam se kosti. Uvjereni ste da Pencinger

zna što će se danas dogoditi. Dok sam bio dječačić i odlučio krasti sa stabla

kruške, smatrao sam da mi se na nosu pozna što sam naumio. I vi ste dječačić.

- Ne rugaj mi se, Petar Pan, zar ne vidiš koliko sam hrabar i

odlučan? ,”."“

- Vidi vam se to na nosu i na koljenima. Klecaju čestito.

- Udario bih te da si mi bliže. “•

- Ubrali biste i zvijezde s neba da su vam na pladnju. Čuvajte svoju snagu za

Pencingera. Lučića više nema. Jučer je otišao tražiti plemića Kuševića, dakle,

jedan neprijatelj manje pod ovim krovom, borba to lakša.

- Idi, Petar Pan, gledaj što radi Gordana.

- Teške li muke pogoditi. Misli na vas i dočarava vašu ličnost u bojnoj opremi

vaše hrabrosti.

- I vidjet će me, jamčim. Jesu li ustali knez i Danijel?

- Obojica već Čekaju na trijemu vaše zapovijedi. Sad im možete kazati stoje

njihov posao. Plemenita gospoda Gordana nije imala odviše povjerenja u pijanu

glavu mladog kneza i savjetovala je da mu tek pred doručak saopćite što da

zapravo radi. U trijeznom stanju je podatan i poslušan, ali sad će se s užitkom

prihvatiti vaše zadaće. Zurite se izdati naloge jer će za jedan sat doručak biti

na stolu.

- Zovi ovamo obojicu, a ti” idi Gordani i kaži joj: sve će biti kako ona želi.

Petar Pan ide na trijem, dade znak knezu i Danijelu pa se udalji. Oni su otišli

trijemom i ulaze kralju Ijubopitni zašto ih je tako rano digao iz postelje.

Petar Pan”po hi ta na lijevu stranu gdje ne mogu doseći barunovi pogledi s

dvorišta. Kucne malo na Gordanina vrata i ulazi.

Stjepko i Gordana u živom razgovoru stoje isred sobe, puni napetih iščekivanja.

Čim spaze lakrdijaša, zasipiju ga pitanjima:

- Sto je s kraljem? Još uvijek odlučan?

- Dok misli na vas, Gordana, hrabrost ga ne ostavlja - veli dvorska budala. -

Savjetujem vam, plemenita gospodo, da sjednete kod doručka vrlo blizu njega i

stalno ga darujte zamamnim pogledima. Polažem svoju glavu pred vaše noge da mije

smjesta odsječete ako se naša kraljevska kukavica neće okititi viteškom

hrabrošću.

Zakimala je glavom i skupila obrve, a on digne ruku i prišapne:

- Ni za živu glavu ne sumnjajte u sebe. Nanijeli biste grdnu uvredu svojoj

snazi. Znam što velim, a i vi ste sigurno svjesni svoje moći.

- Ne velim da nisam, ali moja je moć isto tako velika kao i njegova kukavština

kad ugleda Pencjngera.

- Za vašu ljepotu pretvorit će se kukavac u lava. Siguran sam. To možda sluti

ovog časa i sam Pencinger. Nekako je i on odviše uranio i stalno korača

dvorištem. Goni ga nemir. Osjeća u zraku vašu snagu. Vi ste danas naročito

divni, plemenita gospodo. Molim, oprostite mi, moram to primijetiti. Nešto vam

neobično sja u očima. To je sigurno od sreće i vatre što ćete uskoro počivati u

naručju kraljevskog mladenca.

- Ne brbljajte, Petar Pan. Stjepko se zgraža. Nije to za njegove uši. Mladi

svećenik ide polagano k prozoru. Izdaleka pogleda dolje pa se opet vraća, a

Gordana počne koračati polagano gore-dolje i uzdiše:

- Od onog časa, kad je onaj glasnik donio tako loše vijesti s bojišta, duša mi

je uznemirena, a tu moram glumiti kao da sam na vašem mjestu, Petar Pan.

- Nije lako biti dvorska budala, je li? Oko mene same budale, a ja moram

nastojati da budem od sviju najbudalastiji. Medu čitavom vojskom glupama da

budem najgluplji.

Nasmiješila se, a on pljesne od radosti.

- Ipak sam uspio vaše usne zakititi smiješkom koji vam je potreban za današnji

doručak.

Izašli su svaki svojim putem, a Gordana ide Kuševićki da je ohrabri kako će

danas izaći iz dvora zajedno s Vilenom.

JURIŠ NA SILNIKA

“*U blagovaonici se okuplja čitavo društvo. Knez, markgrof Danijel, Petar Pan.

Onda dolaze Stjepko i Gordana.

Svi promatraju Šuteći, jedan drugoga, zete pročitati s lica hrabrost i

odlučnost.

Paž navijesti kraljev dolazak. Sav napirlitan ulazi u sobu.

Omamljujući miris širi se iz njegove haljine. Male mu oči sijevaju kao dvije

male svijeće iz tamnih rupa. Blijedo lice se zarumenjelo. Sav gori vatrom nekog

očekivanja. :• Iza kralja idu dva paža, kaštelan Pencinger i gospodin

Benedik.

Sjedaju za stol, sluge nose zdjele i vrčeve.

405

i

Započeli su jesti. Svi šute. Ne znaju započeti razgovor. Gordana nije izgubila

prisutnost duha i okrenula se kralju:

- Vaše veličanstvo danas upravo sjaji zdravljem.

- Dobro sam se naspavao. Ali gledajte moje nećake. Lica su im kao onaj pepeonik

pred kaminom: siva, bezbojna. Neću im odsad dopustiti da piju do zore. Valja

Čuvati svoj život, a ne svoje snage razbacivati kao da se mogu kupiti novcem.

- Zanima me, hoće li kralj uspjeti da održi gospodu na uzdi. Bojim se da su

odviše privikli bančenju do bijele zore, a ustali bi tek o podne.

- Što bismo danas radili čitav dan? - pita Danijel.

- Ako bih morao rano ustajati, poludio bih od dosade - veli knez.

- Ne znate što biste radili? Ovako mladi momci? Već ste sasvim uscrvali kao

kakve stare mješine. Drugi mladi vitezovi u Budimu već zarana sedlaju konje i

odlaze u posjet prijateljima, idu u lov, nadziru svoja imanja. A ti Đuro? Sjediš

ovdje kao da ti je osamdeseta. Kad si posljednji put izjahao? Reci.

- Časti mi, ne znam, moj ujače kad je to bilo. Ali za imanja se brinu drugi.

- Zašto ne ideš u lov? Živiš kao starac. Ja sam u Budimu posljednjih mjeseci

gotovo svakog drugog dana dao sedlati konja i po nekoliko sati dnevno odlazio iz

cKora. Posljednje vrijeme to mije bila najmilija zabava.

- Pravo velite. Ne bi bilo zgorega da jednom već malo okušam sedlo i ja. l ti

Danijele. Je li?

- Svejedno mi je.

- Da, ići ćemo zajedno. Ja sam se već i odviše odmorio u ovom dvorcu. Upravo

želim osjetiti pod sobom sedlo i nadisati se malo šumske svježine. Hoćeš li i ti

s nama, Danijele? A vi, također, časni gospodine? - okrene se on k Stjepku. -

Vrlo bih se radovao da me pratite.

- Hvala na pozivu, veličanstvo, vrlo rado, ali zaštitniku plemenite gospode ne

dolikuje da odlazi dok bi nju mogla stići čija osveta. Neka mi bude oprošteno

ako sumnjam da bih gospodu smio ostaviti samu. Ali evo prijedloga, veličanstvo.

Gospoda vam je predala dječaka zbog kojeg ste je zarobili. Niti hoće niti može

bježati. Dakle, mi bismo, veličanstvo, i nju mogli povesti.

- Dobro je, neka bude tako - reče kralj. - A vi, gospodine Pencingeru, dođite s

nama da strogo nadzirete našu zarobljenicu.

- Nemam više razloga bježati. Znam da ću uskoro na slobodu, a Korvinovu sinu sam

i ja donekle skrbnica, dakle, želim ga dočekati ovdje. Vrlo se dobro osjećam u

ovom društvu - i zamamno pogleda kralja.

Taj pogled osjeća on u kostima i čitavom biću, preporada se i naloži gospodinu

tajniku Benediku:

- Idite dolje i naredite neka smjesta osedlaju konje za sve nas i za našu momčad

koja će nas pratiti. Želim izjahati.

Benedik ide Pencingeru. Kao da mu je nešto palo u oko, stade treptati. Sasvim

vedro i veselo gledaju svi oni bradatog kaštelana.

Očito je iznenađen, ali ne prosvjeduje, dakle, sve ide divno.

Petar Pan upada sa šalama na račun svojeg jahaćeg konja, a kralj mirno odgovori

kaštelanu:

406

- Vi ćete, gospodine barune, odrediti da mi sedlo ne pokriju grimiznim

pokrivačem, nego običnim. Neću da svijet nasluti moju prisutnost u ovom dvorcu.

Napokon se barun snašao od prevelikog iznenađenja.

Svi napeto čekaju njegov odgovor.

- Neizmjerno sam sretan što se vaše veličanstvo osjeća tako dobro i želi izaći.

- Već je krajnje vrijeme da pogledam ovaj kraj.

S nekim očajnim izrazom gleda on kralja i zapinje s odgovorom:

- Bojao sam se navijestiti kralju, ali sad više ne mogu tajiti što se dogodilo.

Svi ga pogledaju. On spusti bradato lice na prsa, nakrivi usne i poprima izražaj

žalosti, a kralj upada:

- Što se dogodilo?

- Nešto nečuveno. Gospodin Draženić odredio je Lučiću da skine lance s mostova i

sakrije ih. Ne mogu spustiti most preko vodenih utvrda.

- Lučić je skinuo lanac? Zovnite ga ovamo, smjesta!

- Nije više u dvorcu. “••”•"

Kralj osjeća što znači ta nevjerojatna vijest i vikne: • if^”?1 • “ •”"

- A vi niste imali pri tom nikakva udjela? :”;i!J*L >

- Nisam, tek danas sam to doznao od potkastelana. Učinio je to po Draženićevu

nalogu, a onda noću pobjegao.

- Kako je izišao iz dvorca, ako je skinuo lance?

- Draženić ga je dao nekim čamcem otpremiti, a onda su čamac opet izvukli. Tako

vele straže.

- Draženić vama ništa nije navijestio?

- Ne, veličanstvo, ništa. Baš me to ispunja gnjevom. Kraljeva ljutnja raste. Ne

bi se ni maknuo da ga već sada ne prožima užitak koji je tako blizu. Rukama se

upre o stol, oči zapilji u kaštelana.

- Meni se Draženić nameće za tamničara? Jeste li to kada čuli, ljudi? Mene kane

zatočiti u dvorcu mojeg nećaka?

- Ja sam ovdje gospodar - veli odjednom knez. Pencinger u čudu gleda toliko

razmahivanje.

Gordana se javi umirujući m glasom:

- Umirite se, veličanstvo, i vi, kneže, nije to baš tako velika nesreća. Ako je

Lučić skinuo lance, uvijek se mogu ponovo navući.

- Da, smjesta neka se lanci navuku na kotače - zapovijeda Vladislav odlučno. -

Odredite to smjesta, kaštelane - i gleda strogo baruna.

Ovaj se tako klanja pokorno i onda ponizno odgovara:

- Kad bih znao kamo su te lance metnuli, već bih bio davno popravio tu drskost i

ne bih kralja uzbuđivao tom vijesti.

- To kralj nije mogao očekivati. Što sada? Zar neće još danas grliti ovu

prekrasnu ženu Što stoji tako blizu njega?

l zaokruži pogledom oko stola, hoće li mu tko priteći u pomoć.

- Lučić je sakrio lance, a da nitko nije vidio? - pita knez.

- Nitko. Ni ja - tuži se barun. “""*• U to nitko ne vjeruje, ni Vladislav. A

Stjepko primijeti:

- Svakako nečuveno. Kad bi se u dvorcu iznenada pojavio požar,

bilo? r;"-,

Dvorski lakrdijaš vikne: , ,;).

- Poskakali bismo svi u vodene opkope i plivali. IMU. Pencinger se ne

osvrće na Petra Pana, već se ispričava kralju:

- Sve sam i ja to mislio, veličanstvo. Strahovito sam bijesan na Draženića.

Očito je to učinio da nitko ne bi izveo iz dvorca njegovu bivšu vjerenicu.

- Čudno - vikne Petar Pan. - Niste više dobri prijatelji? Gospodin Draženić

određuje, u ovom dvorcu protiv vaše volje i vašeg znanja?

- Ne pita vas nitko ništa - okosi se barun na Petra Pana.

- Ali ja imam pravo govoriti onda kad pitaju vas i kad ne pitaju mene.

Gordana uporno gleda kralja. Dok je Pencinger dovikivao lakrdijašu, ona mu

šapne:

- Sve je to ugovoreno. Neka vam izruči druge lance.

- Smjesta odredite kovačima neka mi stvore lance za most. Bit će dosta

svakojakih lanaca u dvorcu.

.*;;•:- Nema tako jakih da bi mogli držati most. ,"jj vN;i Vi •>.*”•":!;. včjV-

Koliko treba vremena da se zgotove novi?..V^* “.$\x.fj"f.•:”•••••

- Barem osam dana. <(,a >^(, ;W.,”-H, .

•• Vladislav očajava. Okreće se Gordani i pogledom traži pomoć.

•.. ••. - Veličanstvo, neka Petar Pan prepliva opkope, ode u moj dvorac, tamo

ima dovoljno lanaca jer - i ona sad naglasi - svaki dvorac ima u pripravi još

jedan par lanaca ako bi onaj na mostu pukao, što je razumljivo, vječno ne traje.

Kako vidim, kneževski se dvorac nije opskrbio u tu svrhu.

- Dobro, ti ćeš odmah otplivati i odjahati u dvorac plemenite gospode, a ona će

ti izdati naloge - naređuje Vladislav Petru Panu. Gordana određuje:

- Recite mojem kaštelanu da vam izruči lance za mostove koje čuva u južnoj kuli.

- Ne može se iz dvorca, l vežu je Draženić zaključao i ključeve ponio sobom.

- Laže - šapne Gordana kralju.

- To je laž - vikne kralj. - Sve je to laž, to ste vi izmislili da mi spriječite

izlaz iz dvorca. Dostaje, dalje više neću podnositi takvo nasilje.

Pencinger zapanjeno pogleda kralja, ovaj se okrene svojim nećacima i dade im

znak.

Mladi ljudi su to čekali pa skoče k Pencingeru.

Iznenađen kraljevim postupkom i prijetećem stavu njegovih nećaka, trenutno

izgubi prisutnost duha, osjetivši daje tu nešto dogovoreno protiv njega. Odluči

da potrči prema vratima, trgne iz pojasa mač da se brani, zove na trijem u pomoć

svoje ljude.

Zakasnio je. Kraljevi nećaci su znali što moraju činiti i već na prvom koraku

zgrabe Pencingera za ruke. Svaki za jednu da ne može do oružja. Petar Pan baci

se sada k njemu, skoči preko stolica i preko stola kao

408

mačak Za njim se sve ruši i razbija, zgrabi držak Pencingerova mača pa ga i/\

uče i/ km iia, odbaci i već ima u ruci debelo uže. Veže barunovo tijelo. K i

alic\ i nećaci svinuli su mu ruke da Petar Pan može bolje svezati.

Barun Pencinger, gospodar knežev, kraljev i Gordanin leži na zemlji. Petar Pan

skoči do jedne škrinje. Nešto zazveči. Lakrdijaš digne neke lance s okovima i

ruga se:

- Gospodine kaštelane, tu je lanac. Tu ste ga sakrili. Klekne do njega, sputava

barunovo tijelo i zlurado se smije:

- Kad biste vi znali, barune, kakav je to nebesjd užitak vaš trbuh. To sam

uvijek želio. Već sam mislio umrijet ću bez tog užitka.

- Urota protiv mene! - bjesni Pencinger, prevrćući očima što sipaju mržnju i

strah, a Petar Pan se zabavlja, uživajući u svojem zarobljeniku pa dovikuje

kralju:

- Vladislave, kako se usuđuješ urotiti protiv njegova veličanstva Sigismunda

Konrada Pencingera? Još si mene upleo u tu urotu? To ti nikad neću zaboraviti,

Vladislave. Jao tebi, kad ovaj kralj, pod mojim koljenom, opet zasjedne na svoje

prijestolje.

Gordana je ustala od stola. O licu joj titra pobjedonosni smiješak. Napokon se

kralj odvažio održati svoju riječ i kaštelana maknuti s puta.

Kralj zapovjeda pažu koji se ukočio kod vrata. Prestrašeni paž potrči dolje, a

kralj se obraća Gordani. Ona mu tiho Šapće što da čini.

Dok ona upućuje Vladislava, dolje u dvorištu potkastelan preneraženo sluša što

mu pripovijeda paž i gotovo bez daha na kraljev poziv trči gore.

Njegov gospodar barun Pencinger uistinu leži svezan, a Vladislav

oštro zapovijedajući pita:

- Gdje je lanac s mosta?

- Veličanstvo, ne znam. Skinuo ga je Lučić, tako vele stražari. Ni gospodin

barun nije o tome ništa znao.

- I ti ćeš u tamnicu - vikne na njega kralj - ili će lanac biti odmah ovdje.

Potkastelan zadršće. Čini mu se da je kralj poludio. O njegovoj se slabosti

pronose poslovice, a sad tu viče, zapovijeda i veze baruna Pencingera. Ne

usuđuje se prozboriti ni riječi.

- Ne znam ništa - veli potkastelan i gotovo pada na koljena. Onda kralj dade

pozvati straže s kule i stade ih ispitivati. Ljudi su pred njim zadrhtali i

priznali:

- Sve nas je poslao u drugo dvorište Lučić i zabranio nam je da dođemo blizu.

Kad smo se vratili, nije bilo lanaca na malom, ni na velikom mostu. Kotači su

bili prazni. A ni ključa od ulaza.

- Svatko tko se usudi suprotstaviti mojoj zapovijedi gubi glavu. Jeste li čuli?

To objavite svim momcima i svima u dvorcu. M- Ljudi se sagnuti gotovo do pola

u strahu i trepetu, a kralj nastavlja: “ - Kako dugo treba da se zgotove

ključevi za vežu? ft>: - Do - do - prije zalaza sunca - veli potkastelan. “.;

- Lažeš, nakon objeda moram imati ključ. -.< Okupili se Petar Pan, Stjepko i

Gordana da vijećaju može li se ključ

409

prije napraviti, ali Stjepko upozori da svi ti ljudi očito drže s barunom i mogu

otezati. Gordana odluči:

* - Onda ćemo vrata razbiti sjekirama, premda su željezom okovana, a preko vode

možemo dotle napraviti splav, od jednog kraja opkopa do drugog. Smjesta neka se

ide na posao, a ovu dvojicu dajte, kralju, otpremiti u tamnicu.

I on pozove sluge i naredi da potkastelanu svezu ruke. Kad je bilo sve svršeno,

lakrdijaš pita:

- Veličanstvo, trebate li mene za tamničara? Ja sam spreman da s najvećim

užitkom preuzmem tu službu.

- Slušat ćeš zapovijedi mojeg nećaka kneza. Neka dođu sluge i otpreme baruna i

potkastelana u tamnicu. Ti ćeš, Đuro, preuzeti zapovijed nad svima u dvorcu. Ne

pusti s oka ni jednog čovjeka. Idi dolje i svojom rukom zaključaj vrata iza ove

dvojice koji se usuđuju svojeg kralja zarobiti i lagati mu.

- Ne lažem, veličanstvo - veli Pencinger. - Ne bih se to usudio. - Draženić je

tako odredio bez mojeg znanja.

- Gdje je lanac? A gdje ključ? Kažite mi i oslobodit ću vas sramote. Ako ne

kažete, znajte, nijednog časa ne možete više ostati u službi mojeg nećaka.

Ne znam, veličanstvo. Ne znam ništa. Lučić je odnio lanac i ključ od veže.

- Tko je trovao, taj će i lagati - usklikne Petar Pan.

- Da, htio me otrovati - vikne ljutilo knez.

Smatra krivcem baš Pencingera što nije on, knez, dobio u ruke kraljevića niti

stekao Gordanu pa se osjeća sretan da mu može učiniti nažao. I preuzima vlast u

svojem dvorcu, određuje da Pencingera vode u tamnicu. Za njim ide Petar Pan i

stade glasno plakati:

- Ja sam jedina narikača u ovom sprovodu za siromašnim barunom koji me htio

ubiti i baciti u opkope i slao mi pozdrave britkih kopalja.

I odlaze iz blagovaonice. Stjepko, Gordana i Danijel ostali su s kraljem.

- Bilo bi dobro - veli ona - ipak potražiti taj lanac. Mora negdje biti u

dvorcu.

- Spreman sam na sebe preuzeti tu zadaću - veli Danijel, sretan što može lijepoj

ženi učiniti uslugu.

Kralj pristane i odredi neka ide dolje i pretraži čitav dvorac. I on ode da

smjesta izvrši zapovijed.

- Dakle, veličanstvo - primijeti Gordana kad je Danijel izašao - već su prije

odlučili da vas ne puste iz dvorca. A zašto? Ako mene ne povede te sa sobom,

imaju pravo bojati se da ćete me, možda, plemeniti pustiti kući. Ali vas su

zatvorili u ovaj dvorac. Nije li to strahovito biti rob svojih sluga? To se ipak

nikom nije desilo.

- Ni meni se više neće desiti - prijeti se kralj.

Sad je u nekoj vrućici. Već je osjećao Gordanin zagrljaj u modrini njene odaje i

podavao se užitku u mislima, a taj Draženić je iznad njega i hoće da bude njegov

gospodar. Zaustavili su ga na putu u posljednjem

času kad je već trebao pasti u naručaj posljednje sreće. Bjesnilo ga snalazi,

htio bi sve pregaziti što mu je na putu.

- Mislite li, Gordana, da će biti moguće od dasaka napraviti splav kojom bismo

mogli preko opkopa?

- Ako samo ima toliko čvrstog i jakog drva u dvorcu. U najgorem slučaju skinut

ćemo nekoliko vrata. Morate im pokazati svoju vlast da ćete ipak izaći kad

želite. Istina, mi ćemo po splavi moći samo pješke, ali ništa zato. Lako ćemo

dobiti konje u Turopolju. Stjepko odmah predlaže:

- Plemenita gospoda sigurno će nas gostoljubivo primiti u svojoj Brezovici.

- Primit ću vas, ukonačiti i pogostiti. I Petar Pan i vaši nećaci neka podu s

nama. Naravno, uzet ćemo sobom plemenitu gospođu Kušević i županovu kćer, to je

potrebno, veličanstvo, da nitko ne može napasti moj dobar glas kad je s nama

odlična starica i ova djevojka1. Sve ću učiniti da vam bude dobro u mojem

dvorcu.

Pogledala je Stjepka značajno, a on smjesta prihvafi njezin prijedlog i

naglašava kralju:

- Primite veličanstvo, taj prijedlog. Bila bi sramota kad bi svijet saznao da

vas je neki mladi plemić zatvorio u dvorcu.

- Dakle, mi ćemo bježati." Kralj i njegovi podanici moraju ispod krova mojeg

nećaka koji je ovdje gospodar. Sramota je to, ali ja prihvaćam i zahvaljujem

plemenitoj gospodi što će me primiti u svoju kuću. Smjesta ću poslati u Budim

brzoteču gospodinu Verbeciju i javiti mu kakvu mi je sramotu nanio njegov nećak.

- Mi smo sporazumni. Naš bi most preko opkopa mogao biti dovršen do poslije

podne. Još će sunce biti visoko kad krenemo - veli Gordana.

- Želio bih da se vaše riječi ispune - šapne kralj - ali netko mora nadzirati

njihov posao jer tko zna nisu li svi ovi više odani Draženiću i barunu negoli

meni.

- I ja tako mislim - veli Stjepko. - Ako dopustite, sam ću s plemenitom gospodom

nadzirati posao.

- Pratit ću vas i ja. Želim da me vide i osjete moju strogost. U to Petar Pan

dohita gore i navijesti:

- Bradatog lijepog Usca udobno sam ukonačio medu tamnim zidovima i posjeo ga u

naslonjač od hladnog kamena. Veličanstvo, izgledate kao vitez koji je uzjahao

sedmoglavog zmaja.

- Ne brbljaj, lakrdijašu - veli on. - Sad valja nadzirati ljude, sluge i stražu

da nas lupeži ne bi izdali.

- Mi smo još uvijek na oku razbojnika. Lako bi nam tkogod zarinuo u rebra bodež.

Hajdemo - i lakrdijaš krene.

- Veličanstvo, poznajem u ovom dvorcu svaki kutić - veli Gordana - dopustite da

idem s rimskim poslanikom i pomognem markgrofu tražiti.

- To je vrlo dobro - naglasi Stjepko - idem smjesta, a vi, veličanstvo, radije

ostanite ovdje na trijemu da vas svi vide kako brižno promatrate i pazite što se

radi. Ako se požurimo, uistinu, možemo izaći iz dvorca još mnogo prije nego što

se sunce sklone na zapad.

Kralj i knez ostali su sami u blagovaonici.

- Vidiš nećače, ti si bio zarobljenik ovog baruna i on bi te, zacijelo, bio

otrovao, l Draženić je miješao taj otrov, a ti si ga smatrao svojim drugom.

- Ujače, ja nisam vidio Draženića sve dok ga nisu razotkrili. Pencinger mije

uvijek govorio o nekom crvenom oklopniku, ali mi ga nije htio pokazati, ttržao

ga je u šumskom dvorcu. Dobro mi je Petar Pan rekao da oni vode sve na svoju

ruku protiv mene. Htjeli su samo dobiti u ruke kraljevića da iznude od vas

dohotke kraljevstva koje vi dijelite, a sami nemate ni čestitog objeda.

- Dođu k meni velikaši i traže neka dadem ovome rudnik, onome dohodak od

kraljevskog poreza, treći opet traži četvrt od dvadesetine, polovicu od

tridesetine. Sto mogu? Ako velim ne, bit će protiv mojeg sina, a znaš daje

Ljudevit nakaza i moram kupovati njihov pristanak da bude kralj. Kad bih se

ponovo oženio, imao zdravog sina, zdravog i čilog, onda se ne bih trebao bojati

velikaša da će skinuti s prijestolja moju dinastiju. Ovako se ne da drukčije

nego da se dadem plijeniti. Još su preostala u kraljevskoj riznici dva rudnika i

to će mi oteti. ...

Kralj požuruje objed. Svi su pod dojmom neobičnog bijega na koji se odlučio

kralj. Naročito knez i Danijel. Mladi markgrof osjeća se sretnim što će biti

Gordanin gost. Bistrouman mladić ne osjeća prema kralju ljubomore. Pouzda je se

u svoju vitku pristalu pojavu. Knez nije pripit i u takvom stanju uvijek je

privlačan. Odriče se Gordane jer mu je kralj obećao bansku čast. Stjepko

razmišlja samo o tome kako će kralja zavarati dok Gordana nestane ispred opkopa.

Čitavo društvo Petar Pan nastoji zabaviti doskočicama koje praskaju i hrane ih

sve vedrinom i nadama. .Kralj jedva guta jelo od pomisli da će još ove večeri

grliti Gordanina ramena.

Sve oko stola zaokupljaju njegove skrovite misli i osjećaji.

Objed je Obilat kao svakog dana. Ali kralju se Čini da svi nekako hotimično

zavlače, samo da mu produže boravak u dvorcu.

Da mu vrijeme brže prolazi, ispituje opet o pripremama u dvorištu, a Petar Pan

odgovara:

- Stajao sam s bičem nad bravarom, tako kao što čini Pencinger. l ljudi se žure.

Vrata bi bilo teško razbiti, jer su sva okovana željezom. Sve sam točno

pogledao. U najgorem slučaju odvažit ćemo se i na to, ali imamo još dosta

vremena. Čim se ljudi okrijepe, dvostrukom će brzinom sve ići. Bit će gotovo još

prije nego što smo se nadali.

Gordana se brine da Vladislav ne zaboravi njezine štićenice.

- Obavijestila sam plemenitu gospodu Kušević i županovu kćer da

će s nama izaći još danas popodne, i to po milosti vašeg veličanstva. Stara

mi je gospođa odgovorila: "Od usta do usta predavat ću priču o velikoj

kraljevoj milosti." Čitav kraj poštuje njezine priče kao evanđelje. Što ona

pripovijeda, to ljudi nose u dušama kući. Je li tako Petar Pan? Vi ste čuli o

tome? ,

Kako ne bih čuo. Znamenita je ona po svojim pričama i vrlo ugledna.

I to razveseljuje kralja. Sve mu je pravo što Gordana kaže, odredi, odluči pa se

zgraža:

- Zar se tako uglednu ženu usudio Draženić uhvatiti i zarobiti. Upravo nečuveno.

Koliko će mi trebati vremena da operem sa sebe i sa svojeg nećaka ljagu. Svatko

će tvrditi da je to on učinio.

- A ja nisam nikada vidio tu staricu - upada knez. - Samo znam da je vrlo

odlična roda i da su njene priče umne i svatko ih sluša kao pisane pametne

knjige. O svemu i za sve zna ona pričati. Tko bi znao otkuda joj te priče?

Zadovoljstvo leži na svim licima. Muškarci su još posegnuli za kolačem i za

vrčevima da se požure nastaviti posao.

Hodnikom je netko potrčao. Paž otvori vrata i ostavi širom otvorena, držeći

kvaku pa se okreće u hodnik.

- Što je? - pita Petar Pan. - OtvVrio si vrata kao da čekaš neku uzvišenu

ličnost? Zatvaraj.

Ali paž ne sluša. Ustobočio se na svojem mjestu i ne odgovara, već nekim

počitanjem i strahom gleda u hodnik.

Svi gledaju znatiželjno: što to znači? Kome paž posvećuje toliku pažnju?

Iz hodnika zaštropoću koraci. Žestoko zazveče mamuze.

Na pragu se zaustavi Draženić.

Nijema prepast.

Skamenjeni zure u njega. ,

Isprsio se kao prikaza, utvara. Kao da se prelomio stropTpao na taj pVag.

Otkuda? Kada? Kako?

Ni na jedno pitanje ne nalaze odgovor.

Svi su bez daha i bez riječi, čak i Petar Pan. Ni jedna mu šala ne pada na

pamet.

Bulje u Draženića, kao u obmanu. Kralj osjeća pred tim mladićem kao da ga je

zatekao na nekom nedjelu.

U prvi čas Gordana ne može progovoriti riječi. Onda brzo stavi ruke

pred lice, nasloni glavu na stol i šapne kralju koji joj sjedi slijeva:

:.^ - Zapitajte ga otkuda je, kako je došao, ali strogo. Ne popuštajte.

i"..” Njezin šapat opet mu donese prisebnost i, gledajući u Draženića, pita:

&>“, - Ti se vraćaš? . , , ,

t"" - Da, veličanstvo!

"fy, - Kako si mogao u dvorac? - . , , . ••

M? - Sasvim jednostavno.

, Taj ga prezrivi odgovor vrijeđa, naročito pred Gordanom i glas mu poprimi

još stroži zvuk:

- Ti si se usudio svog kralja zarobiti u dvorcu koji pripada njegovu nećaku?

- Kako bih se to usudio učiniti kralju. Htio sam samo spriječiti bijeg onima

koji su zarobljeni ovdje zbog urote.

Kralj ne može uzvratiti ironiju i zato opet pita:

412

- Kako si mogao ući kad se ne može spustiti most, a opkopi su puni vode? I

ključa od veže nema.

- To ću priopćiti vašem veličanstvu samo u četiri oka jer neću da moju dosjetku

kažem pred onima koji bi se njome mogli poslužiti. Dolje sam vidio neke naročite

pripreme za gradnju mosta. Divna misao, ali, naravno, vaše veličanstvo ništa ne

zna o tome?

- Obratno, ja sam to naredio. Dok ovaj dvorac pripada mojem nećaku, dotle ovdje

gospodarimo ja i on.

Draženić se duboko pokloni pa mirno i ponizno odgovara:

- Nitko drugi, nego vi, veličanstvo, i vaš nećak. Žalim samo što niste dopustili

barunu Pencingeru da vam sve to razjasni. Bili biste odmah razumjeli zastoje to

bilo učinjeno. Gospodin barun nije imao vremena ni govoriti jer su ga gospoda

smjesta svezala i bacila u tamnicu.

- Tako? Već i to znaš? Dakle, sluge slušaju ovdje tebe, a ne mene i mojeg

nećaka?

- Čim sam stigao, potražio sam, naravno, kaštelana. Rekli su mi što se dogodilo,

a ja sam izdao zapovijed da zaštitim kralja. Molim, ne uzrujavajte se,

veličanstvo, i dopustite da vam pred svima kažem što me prisililo na povratak.

Vrlo je važno.

Svi su nijemi. Gordana šuti. Očito se Draženić već opskrbio svojim vojnicima.

Svi slute da vani stoje njegovi ljudi.

- Veličanstvo, evo kako je bilo - pripovijeda Draženić. - Jahali smo Turopoljem

prema jugu. Već na kraju Turopolja uzeo sam na polju nešto teladi da nahranim

svoje momke. To je trajalo do podne. Nakon toga krenuli smo dalje, ali odjednom

smo podvečer stigli do jedne krčme u kojoj obično ljudi prospavaju na putovanju

prema jugu. Legao sam u maloj krčmarevoj izbici zajedno s Ferencijem. Iz sna me

netko prodrma. Otvorim oči. U sobi je mnogo ljudi, u mraku ne razabirem njihova

lica. Pokraj mene stoje četvorica s vizirima na licu i sivim oklopima. Trgnem

se, ali oni su uperili u mene svoje cijevi. Znao sam odmah: ognjeno oružje. Ako

se maknem, mrtav sam. Pitam ih Što žele od mene. Neka uzmu dukate i novac, ali

oni rekoše da ne traže novaca, već pretražuju moj haljetak, pitaju me kamo idem

i nosim li kakvu poruku, a onda su mi izvukli pismo što sam ga nosio u Veneciju.

I Ferenciju su tako pretražili haljine, ali kod njega nisu našli ništa. Uzeli su

pismo kojim sam trebao dobiti kraljevića Ivana, otvorili ga i pročitali, a onda

hitro razderali na komadiće. Jedan od njih dobaci mi ispod vizira psovku i reče:

"Idi, samo, lupežu, u Veneciju, pa kad se vratiš, reci kralju da neće dugo

sjediti na svojem prijestolju. To mu poručuje Jelenko Kušević."

Kralja prolaze srsi. Gordana se okrene k Stjepku, izmijeni s njim pogled, ali

čeka što će reći Draženić. Odmah je nadovezao:

- Taj Jelenko Kušević sin je one starice koju sam ovdje zarobio i bičevao da

saznam stoje sve kanio sin protiv kralja, a moja bivša vjerenica koju sam doveo

u dvorac kći je župana koji je također s Kuševićem u uroti, a ona im je nosila

vijesti. Već sam to sve jednoć ispripovijedao veličanstvu, ali nije poklonilo

vjere meni, nego je priklonilo svoje uho vodi urotnika gospodi Gordani.

- Zabranjujem vam lažima ocrnjivati mene - veli Gordana,

gnjevna na čovjeka koji je opet pao na njezin put da sruši pod njom most k

oslobođenju.

- Opet si počeo optuživati plemenitu gospodu zbog urote? - protivi se kralj. -

Bilo bi već jednom vrijeme da prestaneš objedivati kad ne možeš dokazati.

Draženićevo se lice trza, ali se svladava i odgovara:

- Uskoro ću imati u ruci bjelodane dokaze, a sada neka vašem veličanstvu bude

jasno da sam se morao vratiti kad je urotnik Jelenko Kušević razderao pismo.

- Zašto bi to učinio? - pita Gordana. . ^

- To ćete vi, gospodo, bolje znati.

Osjetila je blizinu neke grdne opasnosti, ali ide u obranu:

- Više neću dopustiti da mi vi dobacujete u obraz neke objede koje su lažne i

nedostojne plemića. Kad bi Jelenko Kušević, uistinu, razderao to pismo, ja ne

bih mogla ni slutiti što bi ga na to ponukalo. Uostalom, kako je on mogao znati

da vi nosite neko pismo, a velite da napadači nisu tražili novac, nego baš tu

pismenu poruku, kad samo mi ovdje znamo da ste otputovali i što nosite sa sobom.

Njezine navode kralj vrlo živo potvrdi:

- Sasvim razumljivo, otkuda bi taj mladić mogao slutiti da ti nosiš pismo u

Veneciju? Bit će to neki sasvim drugi ljudi. I Petar Pan se uplete, uskliknuvši:

- Zacijelo je neka ptica iz šume sletjela na prozor, prisluškivala i odnijela

tom mladiću vijesti. Baš su ti urotnici genijalni. I ptice su u šumi unovačili u

četu urotnika.

- A kako to, gospodine Draženiću - pita ga Gordana - da vas je Jelenko Kušević

ostavio tako mirno dalje spavati? Oteli ste mu djevojku koju je on ljubio, on

koji vas mrzi iz dna duše nije vas taknuo ni malim prstom?

Mladić zakorači bliže i prijeteći pita:

- Htjeli biste pred kraljem dokazati da lažem?

- Vi ne lažete, ali onaj koji je izrekao navodnu poruku kralju, taj bezuvjetno

laže da je bio Jelenko Kušević, on vas ne bi ostavio živa.

- A otkud vi to znate ako niste s njim u vezi?

- Od gospođice Vilene koja mi je sve ispripovijedala pošto ste je izbičevali.

Veličanstvo, djevojka je ovdje i sami se možete uvjeriti da je istina što rekoh.

Jelenko Kušević ne bi ostavio Draženića, a da ga ne pozove na mačeve i ne bi ga

pustio ispred sebe dok ne bi mrtav pao pred noge. Mislim, dakle, ili je uistinu

netko drugi gospodinu Draženiću otimao pismo i poderao ga, ili je gospodin

Draženić sebi dočarao sam da su ga napali i oduzeli mu pismo u neku drugu svrhu.

- U koju? - otresito pita mladić.

- Da prikrijete strast koja vam nije dopuštala da odete u Veneciju i ostavite

ovdje s drugim onu za kojom ludujete.

- Plemenita gospodo, moj razum i srce potpuno su zdravi i nema žene zbog koje bi

se Draženić samo načas uznemiravao.

- Ako je to istina, onda ću smjesta napisati drugo pismo i gospodin Draženić

može odmah nastaviti put.

415

414

- Tamo je na stolu pisaći pribor - veli kralj. - Eto, vidiš, plemenita gospoda

izbavila nas je iz nevolje. Ako su pismo razderali, dobit cei drugo, a tko je

oteo ono zapravo, to je još zagonetka.

- I nije za sada važno - primijeti Stjepko. - Radi se o tome da gospodin

Draženić i Ferenci što prije dovedu dječaka. Gordana je sjela k stolu u dnu sobe

i počela pisati. Ali Draženić se okrene za njom i izazovno vikne:

- Vi očito kanite napisati 4o drugo pismo sasvim mirne duše? I opet su zinuli.

Ton kojim je rekao gotovo je drzak i prijeteći, što on kani i zašto ovako govori

toj ženi?

- Da, mirne ću ga duše napisati. A zašto ga ne bih mirne duše pisala.

- Veličanstvo, kraljević, kojeg čuvaju hrvatski urotnici nije u Veneciji.

Dignuo je glavu pobjednički i osjeća se kao da ih je sve jednim udarcem

poklopio. Kralj pogleda Gordanu. Potpuno mirna ona gleda otvorenih očiju kralja

i Draženića dok joj srce silovito zakuca. I digne glas nekako trijumfirajući:

- Uistinu, nije u Veneciji? Onda ste vi ipak vođa urotnika, mladi gospodine, kad

znate više od mene. Otkad kraljević vise nije tamo?

Taj neprispodobivi mir i pobjednička ironija njenog glasa osvajaju kralja.

Draženić prezirno odgovara:

- Vama, gospodo, ne dugujem nikakva odgovora ali, veličanstvo,

vama javljam: danas ujutro, još prije nego stoje sunce izašlo, dočekao me

pred krčmicom neki čovjek čije ime sada ne mogu kazati i javio mi:

"Gordana vas je prevarila. Kraljević nije u Veneciji. Gdje je, to ćete

doznati od onoga koji zna!" ,

Gordana digne obje ruke na obranu, a laktove podupre o stol ne bi li sakrila

lice jer je tog časa problijedila. Ovaj stav prikazuje je ravnodušnom. A to joj

je trebalo jer su svi skrenuli poglede k njoj. Svatko je tražio u njenom držanju

odgovor da li Draženić laže. Svatko je, pa i kralj po Gordaninu držanju

zaključio daje tužitelj krivo objeduje. To uvjerenje potvrđuje ona daljnjim

riječima:

- Vi, dakle, želite ustvrditi da sam naznačila krivo mjesto boravišta Korvinova

sina?

- Da, to ste učinili.

- Nastojte izmišljati barem vjerojatne objede. Tko vam može vjerovati da ću

uludo sjediti ovdje i možda čekati šest tjedana i više, a kad se vratite bez

dječaka, nastaviti svoje tamnovanje. A što bi bilo najstrašnije: pasti u

nemilost kraljevu - i pogleda Vladislava koji se gotovo rastapa.

- Gradili ste dolje most da ostavite ovaj dvorac i pobjegnete. Svoju lijepu

glavu okrene k Vladislavu, nasmiješi se i veli:

- Pitajte kralja tko je to odredio,, a pitajte kralja i to, jesam li namjeravala

bježati od njega i njegove pratnje.

- Ja sam sve odredio što se dolje radilo jer me stid pred slugama da ne mogu

izjahati ako je meni volja. A Gordani nije bilo ni na kraj pameti kakav bijeg,

ja za to jamčim.

i - Ali, veličanstvo, htjeli ste povesti nju i one druge dvije žene, pali iste u

ruke prepredenoj urotnici koja je mene htjela odstraniti iz dvorca da uzmogne

zavarati vaše veličanstvo, obmanjivati i pobjeći vam, a tko zna kako je ona

stekla povjerenje da joj sve vjerujete. : - Nije istina. Ja najbolje znam kako

sam htio izaći i zadajem i riječ: nije kanila pobjeći. Rimski poslanik zna našu

nedužnu osnovu da bismo se prošetali. I Pencingera sam pozvao, ali on se

usprotivio. Dakle, ići ćeš u Veneciju.

- U Veneciju ne idem jer kraljević Ivan nije tamo. Ona gaje sama negdje sakrila

i zna dobro gdje se nalazi. Ja ću to dokazati.

Nad Gordanom zaleprša pogibelj kao krilo crne ptice. U kraljevim očima odražava

se kolebanje. Plaho upire pogled u lijepu ženu. Njoj je jasno: Draženić je načeo

kraljevo povjerenje.

Zato ustade od stola, ostavi pisaći pribor netaknut i polagano ide do sredine

sobe, ponosno dižući glavu. Nekako se čini da upravo želi pred kraljem istaknuti

čitavu svoju pojavu koja sja ljepotom. Petar Pan i Stjepko očekuju da će reći

nešto važno.

; Okrenula je glavu prepunu žarke kovrčave kose, zagledala se u nj : svim

čarom svojih bademastih očiju, otvorila rumene usne o koje su zapeli svi

pogledi: 1 - Nema druge, veličanstvo, moram priznati pravu istinu.

Zašutjeli su u teškom iščekivanju. Draženicevo lice odražava napetost.

- Rekla sam da je mladi gospodin valjda prosanjao napad na njega i krađu pisma.

Možda nije znao razlučiti san od jave jer ga odviše pali neki 1 davni pritajeni

oganj.

Dok ona govori, Petar Pan opaža da je svoj pogled svratila k njemu. Nešto,

dakle, hoće od njega. I on stupa sve bliže k njoj i svu pozornost usredotočuje

na ono što ona veli.

- Gospodine Draženiću, vi se meni osvećujete. Vi najbolje znate zašto. Ali kralj

ne poznaje razloge zbog kojih me stalno okrivljujete da sam urotnica. Tajna

vrata... strasti... osveta... Je li? Što velite vi na to, Petar Pan? - okrene se

ona hitro lakrdijašu.

"Tajna vrata... osveta"... bljesne njegovom glavom, a njezin pogled mu piše

riječi koje bistrouman čovjek brzo čita, pa dobaci Draženiću:

- Do vraga, izbacite već jednom istinu. Divlje je zaljubljen u Gordanu i

ljubomoran je na svakoga. Zato se vratio jer ne može otići. Ne može je

prepustiti ovdje pogledima onih kojima ona iskazuje sklonost.

- Osušio ti se mozak, glupi lakrdijašu! - veli Draženić.

- Upravo je nemoguće zaljubiti se u ovu grdobu od žene? Je li? A eto - i

lakrdijaš stade okretati očima lijevo-desno i kreveljiti se: ovako, onako. Pa na

sve strane prevrće oči za Gordanom. Da, čuo sam to, kad sam bio tražiti lijek za

kneza. Rekli su mi Turopoljci da ste se vjerili sa županovom kćeri, a izgarali

od ljubavi za Gordanom. Veličanstvo, zato je on osuđuje da je urotnica.

- Mislite da je ljepota te žene tako svemoćna i nitko joj se ne može oteti? Ni

ja? Nije mi ni na kraj pameti.

Petar Pan skoči u sredinu sobe pa će sav bijesan:

416

417

7GORC

- Tko će vam to vjerovati? Ni svetac pa da se zakunetc sto puta. Svatko je za

njom izgubio oči i srce, a vi ste pomahnitali kao divlji vepar.

- Budala je ortak urotnice.

- Htjeli vi, ne htjeli, vrijeđali vi ili ne, sasvim vam je uzalud. Ljubomorni

ste na kralja - viče. Petar Pan - zato ste se vratili.

Ovome Draženić nije dorastao. Što viSe bijesni, Sto se više brani, to se njegova

krivnja čini vjerojatnijom i očitijom. Nitko ni časa ne sumnja da Draženić

izgara za Gordanom. Mladić viče, loma ta, poseže za mačem da udari Petra Pana,

ali mu on izmakne i skoči oko stola kao da nije od kosti i mesa i dovikuje mu:

- Nisam li vas svake noći našao pred njezinim vratima? Vidio sam vas na svoje

oči i upozorio da se okanite Gordane. Preko mene ste joj slali poruke. Da, preko

mene.

- Lažeš, lažeš - dere se Draženić, porumenjevši.

Toliko se brani da su oni drugi već-sasvim sigurni kako je svakr objeda bačena

na Gordanu samo kleveta mladića kome se ona nije odazvala.

- Tako mi moje budalaste glave - prisiže Petar Pan - slao je poruke, ali ona

nije htjela ni da čuje, već mi je naložila da joj nikad ne smijem spomenuti

njegovo ime. Prezire ga pa bio on sto puta tako lijep. Ne trpi Gordana ovakvog

mlaca. Njoj je ideal zreo muškarac.

- Znam na koga ona baca svoje oči, ali ja ću joj dokazati himbu - viče Draženić.

Kralju je dodijalo. Ustane i gleda Draženića tako hladno i neprijazno da se sam

zaprepastio jer u tome razabire koliko vlasti ima nad njim Gordana.

- Sad idi, Draženiću. Razumijem da te strast zavela da sumnjičiš plemenitu

gospodu. Neću više dopustiti nijedne riječi. Za jedan sat neka je most potpuno

opremljen i ja ću s pratnjom izjahati.

Prezirnim pogledom osine Draženić Gordanu, ali ona opazi da je u tom pogledu

nešto više od prezira, a to je prijetnja. Draženić se duboko pokloni kralju i

navijesti:

- Po vašoj želji, veličanstvo, most će biti popravljen još danas poslije podne i

sve će biti uređeno, samo vaše veličanstvo neće još danas moći izjahati jer vani

je glasnik koji vam donosi vijest ravno iz Budima.

Zapanjeno gledaju za njim kako otvara vrata, a u sobu ulazi Čovjek, sav

zaprašen, u odori plemićkog kroja. Kralj zime u njega:

- Kako si ti dospio u ovaj dvorac?

- Sreo sam putem gospodina Draženića i on me poveo sa sobom. Već sam danas

jednom htio doći i opet sam se vratio. Nisu mi otvorili.

- Što mi nosiš?

- Dolazim kao brzoteča da javim kralju i gospodaru ovog dvorca: moj gospodar,

uzvišeni gospodin Verbeci, već je prešao Savu i uskoro će biti u dvorcu.

Sve se nad kraljem potreslo.

Čini mu se da je Draženić neki zloduh koji vuče za sobom vojsku demona protiv

njegovih osnova i protiv njegove jedine želje koja ga sada prožima. Ništa mu

nije važnije nego sastati se s Gordanom, daleko od

ovog dvorca. Ta spoznaja ispuni ga mržnjom prema tom mladom čovjeku koji mu

stalno i neprestano baca na put zapreke i od prvog dana kad je stigao u dvorac

obasiplje Gordanu objedama. Jasno mu je da to može biti samo zbog strasti prema

toj lijepoj Ženi.

I sad za njim dolazi i njegov ujak. strah i trepet njegovih dana u Budimu, strah

i trepet svakog njegovog čina. dapače i nasljedstva njegova sina.

Ne, to ne može biti drukčije. Taj je čovjek napola đavo i sve zlo dolazi od

njega.

Kralj stoji kao zakovan usred sobe i nema riječi kojom bi mogao odgovoriti

Verbecijevu glasniku. Samo mahne rukom svojem nećaku u znak da se pobrine za

sekretara visokog državnika koji ima doći. Već se kralju javlja Draženić i

pristupa mu povjerljivo:

- Veličanstvo, znam, sad ste u neprilici, ali nemajte brige. Ja sam već sve

popravio što se zla učinilo. Dao sam silom otvoriti tamnicu i izveo kaštelana

Pencingera. On se sada dolje preodijeva jer su mu gospoda poderala odijelo.

Učinio sam to za vas. kralju, da moj ujak ne bi doznao što se dogodilo u ovom

dvorcu najpouzdanijem čovjeku, gospodinu barunu Pencingeru. Silno bi ga to

razbjesnilo, a na prvom koraku pitat će za njega. Naložio sam barunu neka ništa

ne kaže mojem ujaku da vama uštedi neugodne časove.

Kralj stoji poražen. Taj mladić sada mu još iskazuje i veliku dobrotu i obećava

mu svoju šutnju i obzire. Sam sebi čini se Vladislav kao neka luda s kojom se

svi poigravaju kako ih je volja.

Draženić ostavi kralja s njegovim pristašama i side sa sekretarom svojeg ujaka.

Petar Pan nije čuo stoje Draženić govorio kralju, ali se ipak približi i stade

mu razjašnjavati:

- Oprostite mi, nisam vam se nikad usudio razotkriti s kakvom luđačkom strašću

progoni taj mladić Gordanu. Nisam se usudio reći jer je on tako veliki gospodin

u ovom dvorcu, veći od vas. I od straha pred njim moja su usta bila zatvorena s

deset lokota.

- Već sam se i sam snebivao zašto mi to nisi rekao.

- Eto, vidite, čim je prešao prag, već je gospodar vaš i naš. I tko da se

usuđuje protiv njega? Ja sam ipak izrekao istinu da obranim Gordanu, makar je

moja glava sada izvrgnuta njegovoj sili.

- Toliko još imam hrabrosti i prava da tebe zaštitim.

- Visio ja na vješalima ili ne, veličanstvo, znajte, njega rastvara strast kao

gnjilež jabuku. Sa županovom se kćerkom vjerio samo zato da može biti što više s

Gordanom jer njihove obitelji druguju, a nikad mu nije bilo na pameti da traži

urotnike. Sve on laže. Zamislite: ovako lijep momak i ugledan, a ona ga odbija,

ne priušti mu ni jedan lijepi pogled. Nije nikoga gledala u dvorcu. A čim ste vi

došli, veličanstvo, sva se promijenila i svu svoju sklonost obratila vama. To je

on opazio i planuo.

Svaka riječ Petra Pana živo je uvjerenje, posijano u kraljevu strasnu težnju za

Gordanom. Sve što pripovijeda lakrdijaš, njemu je drago, poželjno, razumljivo i

prirodno, l još ga više raspaljuje bijes prema mladom čovjeku koji se vratio

samo zato što ga izjeda ljubomora zbog

411

419

Gordane. Ništa mu nije tako vjerojatno kao sve to i skrene glavu lakrdijašu

šapćući:

- A što ti misliš, Petar Pan, nije li Draženić izmislio da je Gordana mene

oblagala samo zato ne bi li je prisilio da ispuni njegove želje.

- Prodirljivi ste kao Bakačeva diplomacija. Kad je Draženić stupio na prag ove

sobe, opazio sam kako je pun trijumfa, zlobe i ljubomorne strasti. I pogledao je

upravo vas, okom u oko,

- Vidiš, to seje meni pričinilo. Gledao je baš mene kao da mije htio reći: sad

sam ti sve pokvario. Ali Gordana gaje divno pobila. Ne zna se uistinu što je

čarobnije: njeno tijelo ili njezin dub.

- Možete li, dakle, vjerovati da on prolazi pored nje hladan i da ga ne

razapinje na muke žeđ za tom ljepotom?

- Budala bi to mogao ne misliti. Ali sad reci, Petre Pane, što ćemo? Dolazi

Verbeci. Zašto?

- Draženić mu je poslao vijest u Budim i on dolazi da vas odvede

odavde kako bi Gordana bila prepuštena njemu. Kralju, još ćemo mi

koješta doživjeti od tog mladića. ,.,/

S druge strane dvorane Gordana i Stjepko raspravljaju tiho, skrivajući veliko

uzbuđenje.

- Njegova priča o napadaju izmišljena je, ali ono da se kraljević ne nalazi u

Veneciji, to je udarac. Sto misliš, Stjepko, o tome?

- Možda se uhvatio izmišljotine samo zato da se može vratiti i da ne mora više

krenuti natrag zbog Vilene.

- U prvi sam čas mislila da se vratio zbog nje, ali kad je spomenuo kraljevića,

onda je to vrlo sumnjivo. Znaš da samo jedan čovjek u ovom dvorcu zna da Ivan

nije u Veneciji, a to je Mladenčić Bio si danas ujutro kod njega. Nije li što

naročito kazao?

- Liječnik je sjedio kraj njega i kazivao mi da nije pri svijesti od jučer

uvečer. I doista sam takvog našao i ostavio.

- Kad je Draženić rekao da kraljević nije u Veneciji, prva mi je misao bila

Mladenčić, ali otjerala sam tu misao jer si me uvjerio da si nesretnika potpuno

pomirio sa mnom.

- Zato i mislim da se Draženić uhvatio te izmišljotine kako bi se vratio.

- Recimo daje tako. Koji je pravi uzrok njegovu povratku? Valjda ti je jasno da

sam mu podmetnula tobožnju strast za mene jer sam samo tako mogla opet kralja

dobiti u svoju vlast i time ću ga moći držati dalje. Što god Draženić ubuduće

učini protiv mene, sve će to pasti na račun njegove tobožnje osvete jer sam ga

odbila.

Ušutjeli su oboje. Pred njima su pukle nove vodene utvrde i čini,im se da ih je

nemoguće premostiti.

- Kad barem ne bi stigao taj Verbeci - naglašava Stjepko. - Kralj je gotovo u

strahu od tog čovjeka.

- Zato je i mogao njegov nećak nad njim zagospodariti. O Verbeciju ovisi više

nego o Bakaču, hoće li kraljev sin Ljudevit, ono jadno nakazno čeljade, zasjesti

na prijestolje. Verbeci je mnogo mladi od Bakača, ima brojnu stranku velikaša, a

Bakač ima samo vlast i pristaše

koji su mu zavidni jer ne mogu svoje ruke gurnuti u kraljevske blagajne koje on

stalno pljačka.

- Nesretan sam što dolazi taj Verbeci. Kralj će sve povlađivati što on kaže i

Draženiću je opet zasjala zvijezda.

Nastojat ću daje zastrem oružjem koje sam malo prije stekla, čini mi se da ova

borba neće potrajati dugo jer Verbeci ne može ostati dugo ovdje. Onda znaj: taj

velikaš se boji Hrvata i njihove odlučnosti, a ja ću to iskoristiti.

- Vi niste očajni zbog te promjene koja se dogodila?

- Strahovito me udarilo, ali nikada, Stjepko, mene neće uhvatiti očaj. Onaj

kojeg zahvaća očaj, taj već klizi u propast. U meni je čvrsta nada da ću se u

krajnji čas probiti preko opkopa.

U kastelanovoj sobi sjedi Draženić s potkaslelanom, Ferencijem i barunom

Pencingerom. Već se preodjenuo, oprao lice i ruke zaprljane u tamnici, a

Draženić pripovijeda što se sve zbilo pred kraljem.

Pencinger pomno sluša i obećava Draženiću da neće ni spomenuti Verbeciju o tom

kako su ga vezali i utamničili.

- Držite se kao da ništa nije bilo. Ja sam kralju iskreno iskazao milost i

obećao šutnju svojem ujaku. Ne želim nikakva razjašnjenja ni natezanja s kraljem

i ujakom. Kad moj ujak stigne, obračunat ću s tom himbenom ženom.

- Ali sad bismo htjeli čuti stoje to bilo s vašom porukom, gospodine kaštelane?

^ - Najprije mi recite kako to da vas je Lučić s mojom porukom tako tato

dostigao?

**;; - Jednostavno zato što je Draženić jučer pred podne silom htio dOručkovati

turopoljskog pečenja i tako smo se dugo zadržali, a danas nas je stigao Lučić na

granici Turopolja.

- To je htio đavo, moj zaštitnik - veli barun - da ste se zadržali tako dugo.

Inače bih čamio u tamnici još dva dana, a kralj bi izjahao s Gordanom i ona se

ne bi više vratila.

•”• - _ Vidite kako sam dobro učinio što sam vam naredio da skinete Tance -

pohvali se Draženić, a Pencinger potvrdi:

- Tražili su ih svuda. Nitko nije slutio da smo ih spustili u vodene opkope.

1 - A sad razjasnite, barune, otkud ste doznali da kraljević nije u

Veneciji. Zar nas je Gordana uistinu prevarila? .-r ,- Jest, poslala vas je

na jug, a kraljević je na sjeveru. ri*y.- Tko to veli?

|$5W- Gordanin kaštelan Mladenčić. “. • , “

;” Ferenci sumnjičavo zavrti glavom:

fc: - Da mu niste nasjeli? Taj čovjek ima razloga da se osveti Gordani i totuži

je.

N - Znam, gospodine Ferenci i molim vas da mirno saslušate. I on im

fapripovijedi kako je od Mladenčića doznao gdje se na”azi kraljević.

420

Naime, dječak je bio u Veneciji, ali ga je on nm odveo u slovački kraj. u dvorac

Oravu.

Draženić iznenađeno uzvikne:

- U Oravu? To je na vrhu šiljatog brda, mnogo nm puta kao dječak bio gore sa

svojim ujakom Verbecijem.

- Vi, dakle, točno, poznajete put onamo?.

- Naravno, ali tko vam jamči da MladenČić nije lagao?

- Dao mije i pismo i lozinku. Uostalom, pripovijeda! ću vam sve u detalje.

Tek kad su saznali sve potanko, obojica su stekli uvjerenje da će jedino u Oravi

naći kraljevića.

- Tako je Gordana izmislila uvjerljivu laž, a što bi joj pomoglo kad bismo se

vratili bez kraljevića. Opet ne bi izašla na slobodu.

- Odmah ću vam ispripovijedati. Danas je kralj na prijedlog rimskog poslanika

odredio da Gordanu uzmu sa sobom u šetnju. Svi su htjeli izjahati u šumu u

Turopolje.

Draženić žestoko skoči i udari se po Čelu:

- Mudra moja pamet nije promašila ni ovoga puta. Kao da sam to slutio. Ona je,

dakle, mene poslala u Veneciju da može ovdje lijepo zamamiti kralja, s njim se

odšetati iz dvorca. Ali Draženića neće nadmudriti Lucifer. I još je bila tako

drska i stala me optuživati pred kraljem da sam se pomamio za njom? Neće joj

dugo služiti ova oštrica. Moj ujak dolazi. I njega mi je poslala sretna

zvijezda. Sad će biti kraj njezinu gospodstvu. A vi, barune, niste ništa kralju

rekli o toj prevari?

- Nisam, samo sam brzo Lučića poslao za vama da se dogovorimo.

- Kad me onako htjela izigrati pred kraljem, dobacio sam joj da kraljević nije u

Veneciji. Ali ona je udarila protiv mene s objedom da joj se osvećujem jer me

nije uslišala. Pa dobro. Neka misli da idemo u Veneciju. a otići ćemo u Oravu.

uzeli dječaka i s njim u Budim. Oba rudnika izručit će nam kralj, jedan Bakaču,

a drugi mom ujaku kad mu predamo to prokleto derište.

- Pristajem - veli Ferenci. - Time ćemo izvesti dobru trgovinu, ali, barune,

stoje s Mladenčićem?

- Još se nije probudio iz nesvjestice. Već je danas bio kod njega rimski

poslanik da ga ispovjedi, ali ga nije mogao probuditi. Sada nam više ne treba.

Može i danas umrijeti.

- Bilo bi bolje, da može s nama u Oravu, ali kad nije moguće, možemo mi sami -

veli Draženić i svrne razgovor na mnogo zanimljiviju stvar.

- Izmislio sam da je Kušević poručio kralju kako neće dugo sjediti na

prijestolju. Htio sam ishoditi od kralja da Jelenka proglasi izdajicom. Naravno.

Gordana je odmah svojim dosjetkama potkopala moju priču. Ali moj ujak stavit će

ga van zakona, a onda je moj do smrti.

- Samo pazi, Draženiću, da te ujak ne strese za uši zbog Vilene. Baš mu neće

biti drago da odgovara pred hrvatskim plemićima i saborom za tu otmicu.

- Onda će mene stresti za uši. a ne tebe. Nešlo se odviše brineš zirtu

moju bivšu vjerenicu. Ne bi li je ti, možda, ukrao, kao vitez, i spasio iz mojih

ruku?

- Tebi je uistinu ta djevojka smutila mozak. Kad bi mi se htjelo, radije bih

pakao svalio na svoju glavu nego tvoju ljubomoru.

- Nikakva ljubomora nije posrijedi. Zar ne vidiš da mi se bacila pod bič?

- A znaš li zašto?

- Zato da može umrijeti od moje ruke. Ljubi me, ali Kuievićka je između mene i

nje bacila neman. Zato će stara ispaštati. Moj ujak pomoći će mi da maknem iz

dvorca Gordanu, a tada gospodin, rimski poslanik, neće više imati koga

zaštićivati.

- Vjerenicu ćeš ostaviti ovdje?

- Za nju će mi jamčiti gospodin barun Pencinger. On je najsigurniji.

- Ja sam najstariji. Otrovala vas je strast prema toj djevojci. Bit će dobro da

što prije otputujete u Oravu.

- Da, vrijeme je da se dogovorimo - veli Ferenci.

- Ne možemo putovati barem još dva dana. Draženićevi se saveznici

zgledavaju i sporazumijevaju samo kretnjama, a Ferenci se usudi

prigovoriti:

- Zbog Vilene te vrag drži ovdje još čitava dva dana?

- Okani se brinuti za tu stvar jer ću uistinu posumnjati da si se zagledao.

Misliš da je to lako putovanje kao na jug gdje u svako predvečerje stigneš u

određenu krčmu koja služi putnicima da se tamo preko noći odmore, a preko dana

putuješ bez ikakva straha da će te napasti razbojnici? U onim brdima, kamo sam

ja putovao kao dječak, nikad nisi siguran za život.

- Na to sam zaboravio. Uistinu se moramo dobro pripraviti za taj put.

- Ponajprije valja uzeti sa sobom sve vojnike. Oni će nas braniti ako nas tko

napadne. Osim toga, na one brdine ne možemo bez jakih bedevija koje također

treba potražiti u Turopolju, Za dva dana bit ćemo spremni.

Ferenci i Pencinger prihvatitli su njegove razloge i odlučili da putuju tek kad

se sve spremi.

Ulazi potkastelan i javlja da je Gordana s rimskim poslanikom pogledala

Mladenčića i htjela s njim govoriti, ali je ranjenik nije čak ni razumio. Još

uvijek je u teškoj vrućici.

- Vidite - upozori Pencinger - gospodin Draženić dobacio joj je pred kraljem da

kraljević nije u Veneciji i već ona, praćena svojim zaštitnikom, ide k

Mladenčiću. Nije li to najbolji znak daje rekao istinu? Ali on joj nikad više

neće moći bilo što odgovoriti. Umrijeti mora, to je jasno.

Najposlije su Ferenci i Draženić zatražili da im donesu u sobu hrane i pića i

ostali su dalje u razgovoru.

A Gordana i Stjepko uzalud su dolazili u prizemlje k Mladenčiću. Ležao je u

vrućici bez svijesti. Morala se dakle, vratiti u prvi kat.

U njezinoj odaji Stjepko je tješi:

- Gordana, već je dva dana u vrućici, dakle, nije mogao ništa nikome odati

423

422

"-.Zašto mi je Draženić dobacio-da Ivan nije u Veneciji? To nije bez razloga.

- Pratit ću budno Mladenčićevu bolest i čim ga mine vrućica, ispitat ću ga. .

- Draženić se nije vratio bez važnog povoda. Da su mu pismo razderali, sigurna

je izmišljotina, jer inače bi odmah putovao s drugim pismom natrag.

Za koji Čas ima stići Verbeci. Čekajmo Što nam donosi njegov

dolazak. . . . .

ON JE BIO NA STRAŽI

Pošto su se Draženić i Ferenci okrijepili, izdadoše naloge Lučiću što sve

trebaju za put, a ujedno su mu naložili potpunu šutnju. Ferenci i Lučić izašli

su u dvorište, a Draženić je ostao sam, zagnjurio glavu u dlanove i stao

razmišljati.

Dok je jučer jahao prema jugu, neprestano su ga snalazile uvijek iste misli oko

Vilene. I sada ga ne ostavljaju. Neprekidno mu kopa u duši jedno jedino pitanje

kojeg se ne može osloboditi. Zastoje ona branila staru Kuševićku?

To što je učinila i nije obična obrana. Žrtva je to, golema žrtva. Istrčala je

pred staricu i izložila svoje tijelo njegovu divljem bičeva nju. Bila je, dakle,

svjesna da će primiti udarce za nju. Ne da se nikako umanjiti taj njezin čin.

Bila je žrtva koju je pridonijela majci njegova krvnog neprijatelja, onoga koji

je njega, Draženića, vukao Turopoljem, dovukao ga pred županov dvorac i prijetio

mu da će izvršiti najstrašniju kaznu. A ona je istrčala pred majku toga čovjeka

da je brani od njegove osvete.

"Da. zacijelo, ona me ne ljubi" - konstatira on, nastavljajući razmišljanje.

"Ne ljubi me. Ali zašto ju je branila, zašto se izložila za staricu i još mi je

rekla: da ne da tući staricu, makar je izbio do smrti! Zašto?"

Na to pitanje hoće odgovor, jasan, nedvouman. Nije ga našao putem, ali ga mora

naći sada.

Nečemu se očito dosjetio jer brzo ustane i iziđe.

Vani se ogleda da ga tkogod ne vidi. Ide ravno u služinsku sobu i potraži

djevojke.

- Gdje je ona nova služavka? - zapita ih.

- Nije se više vratila k nama. Gore je kod gospodarice Brezovice.

Planuo je zbog toga, odmah potražio kaštelana, tražeći razjašnjenje.

Pencinger mu saopćuje kako je kralj Gordani dopustio da njeguje djevojku i staru

gospodu, a on se nije htio u to plesti, samo da ne izaziva nikakve sukobe u

prisustvu rimskog svećenika.

Ostavio je Pencingera i potrčao gore. Sluga ga uputi da je čas prije vidio

Vilenu kako je Gordana vodi k sebi. Očito je želi sakriti pred njim.

l ode prema Gordaninim odajama. Nije ni pokucao, već otvori vrata.

Našao je u sobi Vilenu samu. Sjela je uz stol i pila mlijeko. Nije se ni

maknula, samo joj pogled skrene k vratima spavaonice kamo je malo prije

424

otišla Gordana da pogleda Kuševićku. On se smatra gospodarem ovog dvorca i ne

osjeća nepristojnost što ulazi u Gordanine odaje i ne pitajući. Čim je ugledao

blijede obraze svoje vjerenice, nema druge misli već da od nje primi odgovor na

pitanje o kojem već toliko vremena misli. I bez ikakva uvoda stane pred njom i

mrko pita:

- Zašto si branila staru? Odgovori.

- Tamo preko je plemenita gospoda koja stanuje u ovim odajama.

- Mojom plemenitošću stanuje ovdje urotnica dok meni bude volja, a kad mi više

ne bude volja, onda će stanovati niže, u mraku tamnice.

Na te riječi Vilena ne odgovara. Draženić stupi korak bliže pa se prijeteći

isprsi:

- Zašto si je branila? Kome si htjela omiljeli?

- Ta mi je žena bila kao majka, kao da me rodila. U njezinoj saru kuci bila kao

u svojoj, tamo sam imala sestru, brata. Sve Što nisam imala u životu, to su mi

pružili oni. Moje srce nije moglo gledati kako zvijer bije onu dobrotu i

plemenitost.

- A zašto si onda tu dobrotu i plemenitost zaboravila kad si bila moja

vjerenica?

- Zloduh u vama otrovao je moje srce i misli protiv njih.

- Zašto si me slušala ako si bolja od mene? Zagledala se u suprotni zid. U

modrim joj očima kruže misli i traže u duši odgovor na to pitanje. A on ga čeka

da bi našao potpuno razjašnjenje. Nakon kratke šutnje Vilena odgovori:

- Bila sam prokšena od prevelikog dobra i preuzetna od prevelike ljubavi i

maženja. Sad tek znam: postupala sam kao rasipnik koji baca u vjetar blago jer

ga ima previše, a kad je sve razasuto, tek onda spoznaje da nije posjedovao

obično blago, nego velike dragocjenosti.

- Dragocjenosti, dakle? Oni su tebi bili dragocjenosti? On je bio tvoja

dragocjena ljubav? A što sam bio ja? Ne odgovaraš? Ako ti je on bio

dragocjenost, zašto si ponudila njemu sebe da spasiš moj život?

- Učinila sam zato što sam osjetila da niste vrijedni da taj poštenjak zamoči

ruke u vašu krv.

- Moja krv nije dostojna da on umoči svoje ruke? Onda ću ja pustiti njegovu krv,

rasporiti ga do vrata, neka curi njegova posvećena krv. Gledat ćeš potoke

njegove krvi i tad mu pjevaj. Još danas bit će mrtav. Jesi li razumjela?

Zjenice su mu kao dva bodeža željna Jelenkove krvi. A on čeka Što će vidjeti u

njenom licu i čuti iz njenih usana. Razderao bi joj prsa da može zaviriti i

zagledati nije li tamo Jelenko, jer ga ondje nazri je va.

Blijedo joj lice bude još bijede i vitko joj se tijelo lecnulo.

- Lažete, niste ga uhvatili i nećete nikada.

- Jesam. I gle, oštrica moja svjetluca, žeđa za njegovom krvi, napojit ću je

smjesta. Idem dolje da ga smaknem. Digla se, problijedila i za krčila mu put.

- To nećete učiniti.

- Uhvatio sam te. Duša ti strepi za njega? Dakle, ljubila si tog sirotana bez

ugleda i časti, a mene si htjela uzeti za muža samo iz taštine, zbog računa?

425

l

- Nije istina. Bila sam zaslijepljena svim onim luđacima koji su u zvijezde

kovali vaše kreposti. Stvorili su od vas bojovnika za narod, za pravice, za sve

stoje dobro, veliko i plemenito. Đavla su slikali anđelom i lažnu sliku

uokvirili blistavim zlatom najljepših svojstava junaka. Od toga sjaja

zabljesnulo su oči i mnogo mudrijim glavama nego stoje moja i zrelim muškarcima,

pa kako ne bi mene? Lutala sam tim blistavilom velikih muških plemenitosti i

kreposti, lutala sam kao mjesečar za mjesečevim svjetlom koje je bilo lažno. A

kad se svjetlo utrnulo, tek tada sam vidjela da je sve bila utvara, laž i opet

utvara.

- To je. dakle, bila tvoja ljubav? Sad mi je jasno. Da se on istakao negdje

junaštvom, odvažnošću, da je zavitlao na bojnom polju mačem, vodio pet stotina

momaka na bojište i stekao slavu, što bi ti učinila u tom slučaju? Govori.

- Onda mi nikada ne bi pala na um ludost uzvratiti vaše poglede, prikloniti uho

hvalama kojima su vas obasuli. To sam sada otkrila.

- Sada? Tek sada?

- Tek sad pošto ste me vi izazvali. Pošto ste mi razotkrili Jelenkovu pravu

vrijednost za koju razmaženo, tašto djevojče nije imalo oči, želeći muža koji je

narodni junak.

Svaku riječ izjzpvara žarom mlade duše koja se sama sebi razotkriva.

Zanijemio je. Čini mu se da je, jureći, udario glavom o pećinu. I čitavo biće

zastane pred nečim što mu razotkriva ono najveće, najzagonetnije, što nikad

dosad nije mogao razjasniti.

- Dakle, sad mi je tek jasno zašto nikad nisi dopustila da te dotaknem

vjereničkim cjelovom. Nisi mi dopuštala ni jednog cjelova jer je u tvom srcu

stražario on.

- Možda je bilo tako - odgovori zamišljeno, gledajući preda se.

- Bilo je tako. On je sebe zasijao u tvoje srce, taj si zametak nosila u sebi

dok si uzvraćala moje poglede i priklanjala se meni. Gledao sam kako mu govoriš

ljepše, milije. Ijupkije nego meni. Smiješiš mu se toplije nego meni. Znao sam

to i osjećao ljubomoru jer nisam htio da mi njega doneseš sebi u brak, gušio sam

njega u tvojem srcu. Pravo si rekla: trovao sam tvoju dušu i srce da ubijem

njega. Blatio sam ga da mu lice bude crno, svojim sam činima njega oblačio u

crveni oklop. Žigosao ga sumnjom izdajstva, samo zato da ga okaljam, uništim,

ubijem u tebi. Dok sam staricu bičevao, on je uskrsnuo od mrtvih. Zato si

branila staricu od biča. Samo je to bio uzrok da izložiš svoje mlado tijelo koje

sam mogao za vječnost osakatiti. I sve to nije tebe moglo odvratiti da skočiš i

sebe dadeš u obranu njegove majke? Bjelodano je sada sve.

Djevojka sluša spuštene glave, zagledana sama u sebe. Dok on govori, čini joj se

da nosi u ruci neku goruću svijeću i osvjetljuje tamne kutove u kojima ona sada

zapaža slike, lica, događaje koji su dosad ležali u magli. I pogled traži. I što

više zahvaća i pronalazi, to se dublje spušta njena glava zapanjena spoznajom.

Njena šutnja potvrđuje njegovo otkriće. I sam je preneražen onim što je rekao.

Nekoliko trenutaka ne može se oteti teškom porazu, ali istodobno se u njemu

digne strastvena želja da uništi, zgazi onoga kojeg smatra krivcem

426

Sto mu je uskraćeno ovo lijepo tijelo. Zahvatio ga je plamen osvete i želje da

je muči i razapinje na muke i vikne nad njom:

- Hoću da mi budeš zakonita žena, da rađaš sa mnom nemani, izdajnike, ili će on

umrijeti. Jesi li čula Sto tražim za otkup njegova života?

Ne zna Sto se s njom događa. Strese je groznica. U Čelu osjeća težak pritisak

kao da će joj potamnjeti um. Bacila bi se da zaštiti onoga kome se prijeti. I

uzvikne, sklapajući ruke:

- Pravednosti, ne možeš dopustiti da nemani vladaju sudbinom dobrih.

- I neće dopustiti.

Taj usklik dopre iz dubine sobe i trgne Draženića. Okrenuo je glavu prema

spavaonici. Na pragu se pojavila Gordana i ide ravno k Vileni:

- Ovaj čovjek laže. Nije uhvatio Jelenka Kuševića. Znam to sigurno.

- Tko vas je tako dobro izvijestio? Možda vaS kralj?

- Moj kralj i vaš je kralj, a ovdje u ovoj sobi još sam uvijek ja gospodarica.

Smjesta ostavite moje odaje.

- Ne, gospodo. Ja sam ovdje gospodar - veli on, skrsti ruke pa ide

prema njoj.

Vrata iza Draženićevih leda pomalo su se otvorila i pomolile su se dvije glave.

Onda se vrata sasvim otvore, a na pragu stoje kralj i Petar Pan. Draženić ih još

ne opaža i nastavlja drsko koračati prema Gordani:

- Sobu ću ostaviti onda kad bude mene volja i tek kada s vama čestito

porazgovaram.

- Jeste li ga čuli, veličanstvo? - Šapne Petar Pan kralju. - Sad vidite koliko

luduje za njom.

Kralj prijeđe preko praga i strogo pozove Draženića:

- Što radiš u sobama ove gospode? To nije pristojno ni viteški. Ako je

zarobljena, nitko joj ne smije dolaziti blizu protiv njene volje.

Draženić se nasmijao, a zapravo se ne zna da li je smiješak koji mu lebdi na

usnama ironija ili prijaznost:

- Veličanstvo, moram nadzirati zarobljenike, iako uživaju vašu milost. Ali za

malo časaka dolazi moj ujak i moram ga uputiti o svemu i podnijeti mu izvještaj,

pa i o boravku gospode u ovim odajama.

- Onda se požuri jer ujak već dolazi prema dvorcu. Idi dolje, zamalo će preko

opkopa.

- Onda će on obračunati s ovom ženom po svojoj volji. Ja hitam da ga pozdravim i

uvedem u odaje.

Podrugljivo se nakloni kralju i proguta kletvu, a zatim se uputi niza stube u

kastelanovu sobu da odmah ide dočekati gospodina Verbecija.

A u Gordaninoj sobi stao je kralj uvjeravati lijepu ženu da se nikoga ne treba

bojati jer ni Verbeci neće odobriti Draženiću ovakav postupak. A zatim kralj

odlazi u svoju sobu.

- Dakle, sad ste se uvjerili, veličanstvo, provalio je k njoj u odaje i bijesni

od ljubomore na vas - huška lakrdijaš Vladislava.

- Dobro je da si me pozvao. Sad sam na vlastite oči čuo i vidio. Kako se samo

usuđuje ovako provaliti u odaje lijepe žene, a veli da mu ni na kraj pameti nije

njena ljepota. Veliki je to lupež.

427

- Kasno ste se u to uvjerili, ali sad ćete dobiti na vrat još i ujaka kojim se

Draženić oštro prijeti.

- Kao da su na mene nahuškali bijesne pse da ne mogu iz kuće. Pravi je to užas,

Petar Pan. Istina, on je najstrašniji od svih. Toliko je drzak da zaboravlja

propisno se nakloniti kralju, a sjeda prije mene i ne čeka da mu ponudim

stolicu. Postupa nečuveno. Sto će sada taj mladi lupež sve njemu

ispripovijedati?

- Zacijelo će vas najprije optužiti da ste se usudili suprotstaviti kaštelanu.

Onda će vas optužiti da ste se usudili sjesti na konja, a mene će, naravno,

optužiti Pencinger da sam navalio na njega i vezao ga.

- Po mojoj si zapovijedi učinio.

- Valjda ćete imati toliko moći da spasite život dvorskoj budali kad već ne

možete spašavati pametne ljude.

- Još i ti grizeš, Petar Pan?

- Moja je služba da grizem. Zato me plaćate i vi i knez. Ali neću vas dalje

mučiti. Sada dolazi na red gospodin Verbeci da vas uzme na nišan. Mislim da će

cijeli dvorac prebaciti naglavce. Bilo bi pametno da se povučete u svoje odaje

kako bismo dobro smislili obranu. Samo jedno vas molim: ne dopustite da me od

vas maknu. Štitit ću vas mačem svojeg jezika.

- Taj mi je mač jedino što imam za obranu. Istina, istina. Rimski poslanik

obećao mi je da će dokazati Verbeciju da sam baruna morao sputati jer smo

mislili da je on sakrio lance.

- Dakle, ipak uporište. Žurimo se neka nas Verbeci ne nade ovdje. Što se kasnije

s njim sretnemo, to bolje.

Kralj je s lakrdijašem otišao da se sklone i zatvorio vrata svojih odaja.

U dvorištu Draženić čeka dolazak svojeg ujaka. Mostom preko opkopa polagano ide

povorka, prašnih i izmučenih konja. Jahači na sedlima potpuno su bijeli od

prašine. U sredini povorke na jakom vrancu sjedi čvrst gospodin, srednjeg rasta,

dosta ugojen. Brada mu je pobijeljela od prašine, a kose se spuštaju ispod

klobuka do ramena. Brci su mu posuti prašinom. Izgleda vrlo umoran. Kad je

ogrlio nećaka, tuži se:

- Strahovit je bio taj put. Čitavu noć nisam mogao spavati u nekoj maloj

krčmici, a sada od rane zore već na sedlu.

- Čudom se Čudim vašem dolasku. Nisam to ni slutio. Što vas nosi ovamo kad vam

je taj put tako težak?

- Pusti me sad u miru. Ponajprije se pobrini da mi dadu Čestit ležaj i donesi

vina. Isprebijan sam od puta.

Draženić ga vodi u prvi kat, u svoju otmjeno uređenu sobu. Sluge su odmah došle

da prirede ležaj i svuku uzvišenom gospodinu čizme i oslobode ga velikaške

odore.

- Smjesta ću leći.

- Zar nećete u blagovaonicu da vidite kralja?

- Danas ne želim vidjeti nikoga. Ostavite me da se naspavam. Do sutra neka me

nitko ne smeta. Tek kad se odmorim i naspavam, saznat

ćete i ti i kralj zašto sam morao izložiti svoje tijelo tolikoj neudobnosti.

- Dobro, ujače. Ali samo jedno: otkrio sam opasnog urotnika koji se roti protiv

vas i protiv kralja. To je onaj plemić koji je mene raskrinkao pred Hrvatima.

Koliko god je Verbeci umoran i pospan, ta vijest iz nećakovih usta probudi ga

načas i on se okrene k njemu:

- Tebe”raskrinkao? Hrvati su vidjeli lice crvenog oklopnika?

- I da nisam pobjegao, odrezali bi mi jezik, a sve je to učinio plemić Jelenko

Kušević.

- I ti si ga pustio mirno dalje koračati Turopoljem?

- Urotnika svi skrivaju, a bježi mi s puta i zato vas molim: dopustite da ga

proglasim izvan zakona, pa da ga uhvatim i sudim.

l čita ujaku odredbu: "U ime kralja Jelenko Kušević stavlja se izvan zakona.

Svatko ga mora uhvatiti i predati u Lukavac knezu. Onaj koji bi mu pružio pomoć,

sakrio ga, ili pomagao pobjeći, bit će kažnjen smrću jer se smatra njegovim

ortakom."

Pošto je pročitao, zapita ujaka:

- Htio sam da to potpiše kralj, ali on je u vlasti Gordane.

- Što veliš? Krasno, ali o tome ćeš mi govoriti kad se naspavam. Sad sam toliko

slab da ne mogu izdati nikakve odredbe, ali u ime kraljevo neka se taj lupež

odmah stavi izvan zakona i nastoj da sutra, kad se probudim, taj čovjek bude već

uhvaćen.

- To mi je jedina želja, ujače. Evo, tu vam je vino. Što god trebate, vani je

sluga da vas podvori. A straže će se brinuti da vas nitko ne uznemirava.

Već je slomljeni državnik sklopio oči.

Draženić siđe u dvorište i pozove Lučića:

- Neka vaši bubnjari proglase čitavim Turopoljem da je u ime kralja stavljen

izvan zakona Jelenko Kušević i da nema nigdje prava azila. Mora se razjasniti

ljudima: ako se negdje skloni, bilo pod čiji krov, ne smije se prema njemu

vladati po starim običajima i zakonima, nego ga moraju smjesta baciti iz kuće i

predati lukavačkim vojnicima. Tko ga primi pod svoj krov, bit će mu kuća

zapaljena.

* * *

“““ Iznenadni dolazak gospodina Verbecija, straha i trepeta čitave zemlje,

ponuka Gordanu da pozove Stjepka i da se sporazumiju što da čine.

Petar Pan je dohitao k njima da im saopći što je mogao doznati. Uzvišeni

gospodin želi do sutra otpočinuti, dapače ni s Draženićem nije htio raspravljati

pa nitko u dvorcu ne zna što je moglo krenuti na put čovjeka koji uživa u

udobnosti, a mrzi putovanje. Ta okolnost zabrinjava Gordanu i Stjepka, pa i

Petra Pana koji još iz Budima poznaje lijenost gospodina Verbecija.

- Sve to svjedoči da su ga pokrenuli na put vrlo važni razlozi - uvjerava ih

Gordana. - A sve se bojim daje to u vezi s bojištem. Možda su stigle kakve

vijesti ravno u Budim.

428

429

l

- Sutra ćemo sve doznati, a sad nose večeru - upozori Stjepko.

- Ostat ću u svojoj sobi. Reci kralju da ne mogu u blagovaonicu, boli me glava.

Odviše sam uzbuđena i zabrinuta. Da se nije vratio Draženić, danas bih spavala u

svojem dvorcu - i uzdahne duboko pa se onda oprosti sa svojim saveznicima.

Nakon večere u spavaonici, Tomislava Kušević i Gordana legle su na oočinak.

Mrak je u sobi, samo pred slikom gori malo kandilo.

Starica se probudi i opazi Gordanu kako bdije na svom ležaju.”

- Zar ne spavate? Kakve vas brige taru?

- Duboke i teške brige, plemenita gospođo, s kojima drugujem samo u noći dok svi

spavaju i kad ne dospijevaju spletkama i strahotama ispunjati moj zarobljenički

život.

- A kakve su to brige?

- Brige mojeg srca. Svake noći, kad počiva zloća ljudska oko mene, otprhnu moje

misli daleko na bojište gdje oko mojeg Damira stalno kruže sablasti pogibelji.

- On i ne sluti što se događa s vama?

- Javio je ban svojedobno županu da ne smije slati nikakva glasnika dok oni sami

s bojišta ne jave. Tako ne znam ništa o Damiru niti on o meni. Kraj svega zla

još sam uvijek pod krovom, spavam u mekoj postelji, ali on tamo daleko, po

dolinama, klancima i brdima, stalno pod vedrim i oblačnim nebom, odasvud

zijevaju zasjede neprijatelja. Svakog časa, dok ja jednom dahnem, može on

izdahnuti. Dok spavam u mekoj postelji, može on leći pod zemlju. Po mračnoj noći

iz ovog zarobljeništva tražim ga po klancima, brdima, tražim ga, slijedim

njegove korake.

- Sad razumijem zašto ljepotu vašeg lica zasjenjuje tuga. Nikad vas nisam

vidjela tako maglena pogleda.

- I nikad nisam mučila toliku muku. Ne samo zbog toga što sam zarobljena. Otkad

sam oslobodila sina, ovo me zarobljeništvo toliko ne zabrinjava, ali svakog dana

sve dublje tonem u muklu brigu kao da silazim u neku dubinu, za mnom se spušta

mrak, sve gušći i crnji. Neizvjesnost, crna neizvjesnost. To je neizmjerna muka,

a nosim je sama, zakopanu u svojem srcu. Više puta mi se čini da je moja duša

preuska da smjesti sve osjećaje koji se rađaju u toj tamnoj noći kad svi polegnu

u ovom dvorcu. Kakva sudbina čeka Damira na bojištu? Nije li možda ranjen i

treba moju pomoć? Nije li možda zarobljen? Treće ne smijem ni pomisliti ni

dotaći mislima...

- A baš nikakvih vijesti nema s bojišta?

- Prije dva dana rekao mi je kralj da je stigao neki glasnik, ali ne od bana ili

od Damira, nego glasnik gospode iz Budima. Naravno, oni tamo imaju svoje ljude.

Poslali su nešto kraljevskih vojnika, jedva šačicu, ali u toj šačici imaju svoje

uhode koji očito nisu došli na bojište s dobrom numierom.

410

- A što bi imali uhoditi?

- Što? Istražuju kako se na bojištu drži ban, kako pojedini junaci, ne bi li ih

kasnije mogli ocrniti ili optužiti, ako borba ne bi urodila pobjedom. Uvijek

Hrvati prolijevaju krv na bojnom polju, uvijek oni drže na svojim ramenima i

porezom i vojnicima i bojovnicima ovo kraljevstvo. Iz zahvalnosti biju nas, a

kad se branimo, traže neke urote, bune. Da sam muško, tako mi mojeg sina i

ljubavi moje prema mužu, pokazala bih im što je buna. Što je urota! Učinila bih

već jednom kraj tom strahovitom životu u savezima s drugima. Učiniti kraj i

živjeti u svojoj kući, mirnim radnim i vedrim životom. Nema sreće u kući ni kod

stola ni u bračnoj ložnici kad silnici zagospodare nad tvojim krovom, nad tvojom

zemljom i nad tvojim životom.

Dvije žene bdiju. Starica sa svojim staračkim osjećajima i mlada žena u kojoj

život nosi oluju što želi naprijed, naprijed ...