ODABRANE TEME IZ SOCIJALNE PATOLOGIJE

SARAJEVO / PRISTINA 2006

FSK/S - 13/06

Dr. sc. Šabani Alisabri

1

UNIVERZITET U SARAJEVU FAKULTET KRIMINALISTIČKIH NAUKA

SARAJEVO

Dr. sc. Šabani Alisabri

- ODABRANE TEME IZ SOCIJALNE PATOLOGIJE -

S K R I P T A

Sarajevo, 2006.

2

Nema osobe čiji život nema potrebu da se odvij u koherentnom simboličkom sistemu.

Što je manje organizovan način života, to će manje biti artikulisan simbolički sistem.

Mary Douglas «Prirodni simboli»

3

Sociologija, socijalni problemi, socijalna patologija Što konstituira društvene bolesti u povijesti sociologije bilo je pretjerano, nekritički i moralizatorski intonirano. Etički orijentiri šta je „dobro" ili „loše" varirali su u zavisnosti od različitih socijalnih uslova i ponašanja. U određenim trenucima socijalni reformatori su definirali šta je opravdano i moralno i iz te perspektive komentirali siromaštvo, kriminal, prostituciju, alkoholizam, kocku i ostala sociopatološka stanja i ponašanja kao izraz zla. Uopšteno govoreći, ove interpretacije su bile prisutne sve do ranih 20-tih dvadesetog stoljeća i konstituirale su ono što se naziva „socijalnom patologijom" kao one ljudske radnje koje su suprotne idejama stabiliteta, privatnog vlasništva, trezvenosti, štedljivosti, navikama rada, seksualne diskrecije, malog biznisa, familijarnoj solidarnosti, orijentiranosti ka susjedstvu i disciplini volje. Socijalni problemi su bili razmatrani kao ponašanja koja su narušavala ove idealno tipske konstrukcije. Bili su vezani za ruralne i srednje klasne vrijednosti transponirani u javnu politiku kroz humanitarni socijalni rad i vjerske organizacije. Mnogi rani autori iz područja socijalne patologije su živjeli u malim gradovima ili ruralnim naseljima i bili su teološki obrazovani. Činjenica je da su grad i urbanu kulturu smatrali izvorom univerzalnog zla, a tradicijske sredine izvorom opšteg dobra i istine. Zbog ove uslovljenosti nastanka socijalne patologije kao aplikativne socijalne nauke, mnogi sociolozi smatraju da su ovi reformatori stvarali više problema nego što su ih rješavali. Dominantne vrijednosti kulture imale su važnu funkciju u stvaranju onih vrsta ponašanja koje su socijalni reformatori nastojali da onemoguće i tražili da se eliminišu. Od prepoznavanja ovih činjenica dolazi do naglašavanja onih tendencija u socijalnoj patologiji koje proizilaze iz problemskog ponašanja. Analiza socijalnih problema je, stoga, integralni dio analize unutar predmeta socijalne patologije. U analizi definiranog socijalnog problema i reakcije zajednice, uočeno je da je kolektivna svijest o „problemu'' često centrirana oko oblika ponašanja koji narušavaju moralni i socijalni red. Ona ponašanja koja imaju loš edukativni i moralni uticaj u pravilu traže manje vremena da se prepoznaju kao socijalni i patološki problem. Polazeći od pretpostavke da socijalni problemi u najvećoj mjeri pogađaju stanja kolektivne svijesti i društveni život, većina sociologa smatra su vrijednosti i vrijednosne orijentacije ono što nedostaje akterima socijalnih problema. Iako je nemoguće nametnuti devijantima poželjne vrijednosne orijentacije, smatra se da njihovo relativno odsustvo osigurava sklonost ka stvaranju socijalnih problema. Ovi etički problemi i generalizacije ranih socijalnih reformatora imaju odijeka i danas u definisanju socijalnih problema i njihovog tretmana. Ovaj pristup je i oblikovao specifične pristupe analizi socijalnih problema poput relativno niskog stepena apstrakcije ili konceptualizacije, naglaska na praktične i svakodnevne poteškoće ljudi. Diskusija o socijalnom problemu se uglavnom kretala kao snažnim uticajem moralne prosudbe o njemu. Ipak pojam socijalni problem je i dalje operacionalno upotrebljiv u deskriptivnom ili klasifikacijskom smislu. Socijalni problem je svaka ona situacija u kojem veliki broj ljudi osjeća uznemirenost i nesreću jer nisu u stanju da neutrališu dezorganizacijske posljedice. Pod dezorganizacijskim posljedicama socijalnih problema smatramo stabilizirane proizvode ili posljedice koje relativno trajno narušavaju pojedinačnu ili grupnu egzistenciju i harmonizirajuće odnose. Interes za socijalnu patologiju izražava obična svakodnevna svijest, umjetnost, mediji i često predstavlja osnovu za konstrukciju opće nepoželjnih pojava. Socijalno problemske i patološke

4

situacije su ekstremne i uzroci su drame pojedinaca, grupa i kolektiva i često su za njih nepremostive i nesavladive. Međutim, u sociologiji problem socijalne patologije se nastoji tretirati sistematski. Postoje određena metodološka i naučna procedura koja niz sociopatoloških pojava klasifikuje u red objašnjivih i socijalnoj kontroli podložnih pojava. Sociologija ima razvijen pojmovni aparat i epistemološke kvalitete teorije. Redovito se postavlja pitanje o upotrebljivosti teorije u odnosu na realne i empirijske pokazatelje. Cilj je da se kroz kritičku evaulaciju razvije što upotrebljiviji instrumentarij razumjevanja socijalne patologije unatoč činjenici što postoje različiti teorijski pristupi. U dobroj teorijskoj ponudi komunikacija i komparacija između njih postaje jasnija. Unutar niza kriterija za sistematizaciju, počev od apsolutnog zahtjeva za takvim pristupom, pa do umjereno poželjnih i preporučenih kriterija izdvojilo se nekoliko kriterija koji se traže i koji su izraženi u terminima pojedinačnih oblasti istraživanja. To su:

• Unutar socijalne patologije područje istraživanja mora biti strogo ograničeno; • Konceptualni sistem ne mora biti konzistentan unutar sebe, ali bi morao biti konzistentan sa integralnim dijelovima teorije o ljudskom ponašanju; • Konceptualizacija područja istraživanja mora biti derivirana iz ograničenog broja postulata; • Pojmovi moraju biti obuhvatni i sposobni objasniti veliki broj činjenica klasificiranih kao sociopatološke; • Hipoteze moraju biti logički kompatibilne sa postulatima; • Pojmovi moraju biti dovoljno detaljni i snažni da objasne analizirani fenomen bez upotrebe analogija; • Analiza mora biti eksplicitna

Sociološki pristup sociopatološkom ponašanju uzima u obzir sinteze koje su kombinirane sa biološkim, psihološkim, psihijatrijskim, geografskim i demografskim saznanjima u cilju objašnjenja ljudskog ponašanja. Ona oblast gdje sociologija upotpunjuje svoju autonomnost jeste aparatus i pojmovna mreža tako da se zahvatju i marginalni fenomeni autentični sociološki pojmovi bivaju marginalni. Osnovna distinkcija između sociologije i ostalih nauka koje se bave istim problemom jeste da je sociopatološko ponašanje sociološki objašnjivo u svojoj prirodi i izraženo je kroz pojmove poput kulture, subkulture, socijalne strukture, grupe, uloge, statusa, interaktivnih svakodnevnih modela itd. Svi navedeni pojmovi mogu biti aplicirani i na one faktore koji nisu striktno sociološki i mogu biti uzeti u obzir. Obično se to odnosi na urbanu patologiju, agresivnost, ekonomsku krizu, pol, dob, disperziju pozicija u prostornom rasporedu socijalne patologije i tome slično. Objasniti varijacije u nastanku sociopatoloških pojava, uz pomoć upotrebljive pojmovne mreže, mora pokazati kako neka pojava funkcionira kao izraz nekih od okolinskih ili unutarnjih prilika (egzogeni i endogeni faktori). Riječ je o uzročnosti koje mogu imati sociološki ili sociopsihološki nivo što je i cilj sociološkog pristupa u konstruiranju objašnjenja elemenata sociopatološkog ponašanja. Stavovi o faktorima, koji očigledno imaju empirijsku osnovu, grade osnovu za teoriju koja može biti prihvaćena kao polazna tačka za analizu. U tom smislu se izdvojilo nekoliko teorija, a njihova klasifikacija se uglavnom dijeli na: strukturalne, sociopatološke i biološke faktore devijantnosti. Osnovno je uočiti da su modaliteti ljudskog ponašanja i grupe devijacija specifični i pripadajući određenom određenom prostornovremenskom diskursu. Bihevioralne devijacije su funkcija kulturalnog konflikta koji je izražen kroz konkretnu kulturu. Tip socijalne reakcije na devijacije kreče se u kontinuumu od snažnog odobravanja, preko indiferentnosti i do jakog neodobravanja. U duhu E. Durkheimovog stava sociošatološko ponašanje je devijacija koja je emocionalno neodobrena, prije svega zbog negativnog i moralno pogubnog uticaja. Devijantna osoba čija je devijantna uloga prije svega, ona osoba čija devijantna uloga, status i samodefinicija, prije svega

5

oblikovana devijacijom u koju je uključen i stepenom socijalne vidljivosti. Mjerenje socijalne vidljivosti devijacije treba da odgovori na pitanje: kako jedna devijacija izaziva societalnu reakciju? Niz je modela analize kako devijant participira u problemu, a u vezi sa njihovim statusom i socijalnom vidljivošću socijalne patologije. Ovisnost u bilo kom obliku reducira niz uloga devijanta i njegova participacija je institucionalizirana kroz njegovu ovisnost (klub lječenih alkoholičara, komune za odvikavanje od ovisnosti od narkotičkih sredstava, zavodi, terapijske zajednice itd.). Devijanti su individualizirani ili definisani kroz societalnu reakciju kao takvi, zato što je devijantna osoba kao takva. Snažna redukcija ostalih aspekata osobe umanjuje njihovu sposobnost za uspješnu revitalizaciju niza socijalnih osobina i uloga. Ukratko, njihova različitost je kriterij varijabla koja izaziva societalne reakcije i to konstituira devijante kao predmet analize sociologije. Sociopatološka devijacija je kulturalno definirana ali ona predstavlja i narušavanje konformiteta definiranih normama i idejama o tome što je normalno. Devijacije su provokativne i ponekad znače pravo i privilegiju subjekata koji su uključeni u fenomen. Devijantno ponašanje se nužno odigrava kroz određeni vremenski prostorni diskus i posebnim zahtjevima socijalnih uloga utemeljenih na dobi polu i drugim sociodemografskim varijablama osobe koja je socijalno devijantna. U teoriji mora biti naglašeno da je devijant takav samo na određenom lokalitetu u određenom vremenu i sa određenim sociodemografskim varijablama. Na taj način se može uočiti i nivo odgovornosti ne samo osobe koja je devijantna već i nivo zajednice koja uspješno/neuspješno kontrolira svoje članove. Glavna distinkcija jeste između aspekata očiglednih simboličkih devijacija i kako se one osuđuju. Simbolički devijacije uglavnom uključuju usmenu ili pisanu ideju i smatra se verbalnim ponašanjem. To se odnosi na sleng, psovke, grafitije, verbalne uvrede, podršku nekonvencionalnim i radikalnim idejama o ekonomiji, religiji ili o političkim institucijama, ili pak o čitavom društvu. U socijalno vidljive patologije spada: hronični alkoholizam, narkomanija, prostitucija, suicid, kriminal, kocka, prosjačenje, skitnjičenje i recidivitet u svijet socijalne patologije. U analizi sociopatoloških fenomena bitno je razlikovati osobe čije ponašanje je „problem“ za druge ali ne za njih, osobe čije ponašanje je „problem“ za njih ali ne za druge i osobe čije „ponašanje“ je problem za jedne i druge. Devijantno ponašanje, kao i svi drugi oblici ponašanja, ne razvija se u izolaciji nego u komunikaciji ili prenesenim značenjima iz okoline. To znači da se devijacija mora razumjeti u kategorijama konteksta i socijalne konfiguracije nastanka devijacije. To otvara mogučnost za razumjevanje individualne, situacione i sistematske devijacije. Individualna devijacija Individualna devijacija je relativno personalni fenomen koji se dešava u zajednici sa jedinstvenim osobinama ličnosti. Odnosi se na biološke devijacije i anomalije povezane sa nasljednošću, bolešću ili nesretnim slučajem. Procentualno je više onih devijanata kod kojih je socijalni i kulturalni uticaj organizirao povredu normi i sredine u kojoj se razvijao, iako kod njih nisu evidentirani neki biološki faktori devijantnosti. Često ova vrsta devijacija je u udružena sa okolinskim uticajima i radi se o unutarpsihičkim konfliktima ili konfliktima povezanim sa identifikacijom. Konflikti ovog tipa imaju porijeklo u drugim kontekstima, ali djeluju unutar pojedinca kao njegova realnost. Devijacija ne mora biti antisocijalna, ali može se očekivati da bude usmjerena na kreativno rješavanje konflikta. Za razumjevanje određenih radnji potrebno je razumjeti distributivnu i personalnu uključenost na mikro nivou i kontekst u kojem je nastajao konflikt, a potom uzimati u obzir širi sociokulturni kontekst.

6

Situaciona devijacija Devijaciju možemo definirati kao funkciju uticaja pritisaka u vanjskoj okolini ili situacije u kojoj je individua integralni dio. Situacije imaju prisilni karakter i mogu uzrokovati narušavanje pravila i normi koje pojedinac poštuje. Tako se može očekivati da osoba počne vršiti krivična dijela krađe ili da se prostituiše ukoliko je to način da zadovolji izvjesne potrebe ili reducira devijacije. Sistematske devijacije Ukoliko se situacione devijacije kumuliraju kroz relativno trajne deprivacije ili nerješive probleme koje osoba ima može se očekivati sistematski pristup devijantnom ponašanju. Tako situacioni kradljivac može prerasti u profesionalnog kradljivca ili situaciona prostitucija može prerasti u zanimanje. Ovaj prelaz nije jednostavan i osoba je fokusirana na prepoznavanja nagrada i kazni koje slijede iz pristupa devijantnom ponašanju. Osim toga, devijant vremenom izgubi ili odustane od dijela onih normi koje su ga sprečavale da bude devijant1.

1 Lemert, M.Edwin.1951. Social Pathology:A Sistematic Aproach To The Theory Of Sociopathic Behavior. McGraw-Hill Book Company. Inc. p.8-42.

7

Socijalni problemi Socijalni problemi su centralna kategorija u socijalnoj patologiji. Ponekad je teško razlikovati istraživanja socijalnih problema unutar sociologije i drugih povezanih oblasti poput psihologije, socijalnog rada, socijalne psihologije i sl. Ipak, sociologija polazeći od svojih generalnih kategorija poput porodice, socijalne stratifikacije, edukacije, manjina, statusa, uloga, socijalnih promjene i tome slično, u dovoljno dobroj mjeri identifikuje socijalne probleme kao svoj autentični predmet interesa. Postoje različite teorijske orijentacije i česta preklapanja drugih društvenih nauka, ali možemo reći da socijalni problemi indiciraju svoju univerzalnost zbog interesa niza drugih nauka. Ono oko čega je sociologija zaokupljena u vezi socijalnog problema jeste da otkrije kako je socijalni problem konstituiran u društvu i koji su mogući istraživački stilovi unutar socijalnih problema. U tom smislu se izdvojila podgrana u opštoj sociologiji poznata kao „sociologija socijalnih problema“. Sociologija kao disciplina ispituje procedure, procese i promjene kolektivne aktivnosti u pogledu socijalnih problema i analizira socijalno proklamirana rješenja. U velikom broju socioloških radova naglašeno je da su socijalni problemi često izolovani od problemske situacije i tretirani su bez širih veza sa ostalim socijalnim aspektima. U tim istraživanjima je sugerisano često puta vladajuće klasa u društvu ona snaga koja definiše socijalni problem. Tako npr. problem siromaštva sa stanovišta vladajućih klasa je problem siromaštva sam po sebi, a ne kao izraz klasne nejednakosti. Takođe, u tom domenu postoji različiti pristupi kako socijalne probleme treba rješavati, a to se kreće u rasponu od popravljanja subjekata uključenih u socijalni problem pa do kažnjavanja2. Socijalni problemi su samoevidentne činjenice ili objektivno data stanja. Uobičajena svijest o socijalnim problemima ne dopire do osnovnih protivriječnosti i geneze nastanka socijalnog problema. Kao što smo ranije naveli vidljivost socijalnog problema je dovoljna da se pripiše subjektima njihova sklonost ka učešću u socijalnom problemu, a ne kao posljedicu dubljih uzroka. Ako analiziramo socijalni kontekst socijalnih problema vidjećemo da postoji organska veza između njih. Npr. fenomen stalnog siromaštva u svijetlu ekonomskih razlika jedno je od najproblematičnijih pitanja razvoja danas. Unatoč činjenici što je dvadeseto stoljeće karakteristično po eksploziji bogatstva čak i u zemljama koje nisu zapadno-industrijski orijentisane, evidentni su problemi devijantnosti povezanih sa razvojem. Zbog toga je veoma grubo konstatirati da ekonomski razvoj rješava niz socijalnih problema, nego naprotiv stvara nove. Analiza sugerira da ekonomski razvoj nije praćen socijalnim razvojem, a rezultat je novi set devijacija i socijalnih problema. Tamo gdje socijalni razvoj ne prati ekonomski razvoj u pravilu se javljaju značajniji socijalni problemi i pripadajuća patologija. Nije problem u nedostatku ekonomskih resursa, nego neuspjevanje usaglašavanja ciljeva ekonomskog i socijalnog razvoja u kojem je implicitno sadržan zahtjev da od ekonomskog razvoja koristi ima populacija u cjelini. Čak i u klasično industrijskim i postindustrijskim zemljama siromaštvo nije ukinuto. Zbog toga što značajan dio populacije nije bio uključen u ekonomski razvoj i nije se ulagalo u tzv. humani kapital. Najpogođeniji su ruralne oblasti i predgrađa starih industrijskih gradova poput Bradforda ili Manchestera u Britaniji ili Milvaukeeija i Detroita u SAD-u. To ne znači da nije bilo ulaganja u humani kapital ali stare radničke strukture nisu bile spremne na dokvalificiranje ili učenje novih vještina koje su potrebne za nove oblike zaposlenja. Došlo je, kao posljedica, do socijalnog loma ovih struktura u svakom pogledu. U tim je dijelovima najvidljivije siromaštvo, nezaposlenost, kriminal, dezintegracija porodice, narkomanija, prostitucija itd. Šire javno mijenje će brzo iskonstruisati stav da su pojedini dijelovi navedenih gradova jednostavno opasni i da ih zbog toga treba izbjegavati, ali se neće upuštati u diskusiju da su

2 Hadden, C. Stuart and Lester, Marilyn, 1976. Looking At Society's Troubles: The Sociology Of Social Problems, in: Zimmerman, H. Don, D. Wieder, Lawrence, Zimmerman, Siu (ed.), Understanding Social Problems, New York, Praeger Publishers, p: 5-19.

8

industrije tih gradova danas devastirane. To je ono na što sociologija obraća pažnju u svojim analizama. Devijantan ambijent inicaran ekonomskim razvojem ne manifestira se samo kroz siromaštvo, nerazvijenost, loš materijalni status i neadekvatne životne uslove, već i kroz isključivanje nekih dijelova populacije iz potpunog učešća u razvoju. To se dešava u etnički mješovitm zajednicama i Trećem svijetu gdje su manjine predmet diskriminacije i reducirana im je većina šansi za razvoj. Zbog izolacije od osnovnih resursa te manjine nemaju pristupa njima. Takođe, u mnogim zajednicama prisutna je polna diskriminacija. Žene su izložene nadeksplataciji, diskvalifikovane su iako znatno doprinose ekonomskom razvoju. One ne učestvuju u raspodjeli bogatstva. Žene su uključene u poljoprivredna i zanatska zanimanja i njihov doprinos ekonomskom razvoju se smatra zanemarljivim. Nametnuti su im uslovi ovisnosti od muškarca, u inferiornijem su statusu sa malim šansama da ga poboljšaju. Isti je slučaj sa dječijim radom. Djeca nemaju mogućnost školovanja, socijalne zaštite kao ni osjećaj sigurnosti. Njihov rad predstavlja pokušaj povećanja prihoda porodice. Osim toga, u novije doba djeca iz Trećeg svijeta često su predmet trgovine zbog pedofilije. Devijantnost se ispoljava i kroz degradaciju ekološke strukture prirode i zbog toga su izazvane ekološke štete koje se teško mogu popraviti ili spasiti. Većina zemalja Trećeg svijeta su zemlje nestabilne demokracije i vojnih diktatura. Golemi resursi ovih zemalja odlaze na vojsku i vojnu opremu, a neznatan dio na socijalni razvoj. Niz je sociološki relevantnih uzroka zašto pojedine regije ne uspjevaju da se revitalizuju unatoč snažnim intervencijama finansijskih i humanitarnih institucija. Jedan od razloga jeste nekvalitetan socijalni kapital. Socijalni kapital je mreža odnosa izraslih na dobrovoljnoj bazi, a osnovni kvalitet je povjerenje na relaciji individua-individua, grupe-institucije, institucije-institucije. Devijantan razvoj povezan sa socijalim problemima ostaje široko rasprostranjen i u zemljama tranzicije. Poznato je da su istočnoevropske i balkanske zemlje nakon disolucije političkih zajednica upale u nove zamke razvoja i najveću cijenu su platile obespravljenje mase. Kontinuum socijalne patologije na relaciji razvijeni-nerazvijeni je povezan i da bi se određeni aspekti održali mora postojati organizovani kriminal. Mi ne kažemo da je većina fenomena socijalne patologije rezervisan za Treći svijet nego da su tamo populacije izložene većim rizicima. I u razvijenim zemljama postoji znatan obim sociopatoloških i socioproblemskih situacija s tom razlikom što su one pod većom socijalnom kontrolom instutucija i vlade. Kao što je poznato najveće količine droge su proizvedene u zemljama Trećeg svijeta, a najznačajniji potrošači su u razvijenim zemljama. Ovo sugeriše da postoji organska povezanost razvijeni-nerazvijeni i ona je posredovana organizovanim kriminalom. Slična stvar je i sa tržištem seksualnosti. U najvećoj mjeri Treći svijet je izložen seksualnoj eksploataciji, a zapadne zemlje su najznačajniji korisnici tih usluga. Navedeni problemi osvjetljavaju, na pojednostavljen način situacije koje involviraju niz ponašanja i stanja vezanih za socijalnu patologiju kao instanci društvenog konteksta. Istina je da neki oblici ponašanja po sebi konstituiraju problem ali performanse ponašanja su ono što se osuđuje kao problem. Razlika mora biti naglašena u analizi socijalnog konteksta i kako neka društva definišu pojedine aktivnosti ili uslove kao problem. Socijalni problemi su rezultat niza udruženih faktora i analiza tih faktora mora biti sistematski analizirana. Tako za određene djelove populacije u Trećem svijetu ne smatra se problemom npr. uzgoj narkotičkih sredstava niti je to problem za korisnike. Problem je definisan tek u široj društvenoj perspektivi jer zloupotreba narkotičkih sredstava izaziva niz nepoželjnih stanja koja se teško mogu kontrolisati. Maloljetnička prostitucija organizovana u zemljama Trećeg svijeta za potrebe razvijenih zemalja takođe ima isti status. Ove divergentne perspektive onih koji organizuju i koriste sociopatološki definisiane usluge sugerira različita rješenja u rasponu od zabrane ili toleriranja određenih pojava. Moguće je ovaj raspon analizirati i kroz definiciju socijalnog problema kao situacije koja je imakompatabilna sa vrijednostima značajnog broja ljudi koji smatraju da je neophodno situaciju radikalno ukinuti ili je rješiti na kompromisan način.

9

Pristup u analizi socijalnih probleme i pripadajuće socijalne patologije snažno je obojeno uobičajenim koncepcijama koje se puno ne pitaju o uzročnicima stanja. Taj aspekt je poznat kao primjenjena analiza. Drugi pristup je fokusiran na socijalnu kreaciju socijalnih problema kao predmeta istraživanja i konsekvence socijalnih problema. U sociološkoj literaturi postoje dva pricipa kao kriterija po kojem je socijalni problem:

• bilo koja objektivna neugodna aktivnost ili set aktivnosti u koje je uključen značajan broj ljudi i • osnova definisanja jeste da su socijalni problemi devijacije od uobičajenih i kulturalno definisanih normi vrijednosti i pravila u društvu.

Socijalni problemi, kao objektivni uslovi, znače da su neki fenomeni inherentno problematični za društvo ili pojedine grupe i da je takav fenomen percipiran kao problem od strane onih koji su zainteresovani da ga shvate. Ovaj pristup socijalnim problemima je utemeljen na ideji da je „povreda“ osnovnih kulturalnih orijentacija jednostavno „tu'' i da je treba rješavati. Ima niz faktora koji pogubno utiču na stvaranje socijalnih problema ali nisu tretirani kao socijalni problemi nego su konsekvence tretirane kao socijalni problemi (npr. gubitak posla smatra se izrazom ekonomskih kretanja i do te tačke to nije socijalni problem, ali posljedice jesu). Socijalni problemi kao devijacija od socijalnih normi Socijalni problem kao osnova socijalne patologije. Osnovna pretpostavka u analizi socijalnih problema jeste da su to stanja koja sa velikom vjerovatnoćom uslovljavaju nastanak sociopatoloških fenomena. Ovaj pristup se ponekad naziva interpretativnom perspektivom. Analiza je fokusirana na vezu socijalni problem-socijalna patologija u stvaranju fenomena koji imaju određene osobine, socijalne posljedice i koji ga povratno konstituiraju kao socijalni problem. Interakcionistički orijentirana teorija socijalne patologije dokazuje da socijalni problem nije samo objektivni uslov ili set objektivnih uslova, nego različite definicije problema. Npr. siromaštvo je nekada bilo stanje stvari za veliki dio populacije i nije definisan kao socijalni problem, ali danas jeste. Na početku industrijske ere ekološko zagađenje nije bio socijalni problem, ali danas jeste. Ideja je da su neki socijalni problemi i prateća patologija socijalno iskonstruirani ili kad su uočene posljedice kao nepoželjne. U teoriji je prisutan i prirodno historijski pristup socijalnom problemu gdje je historija problema shvaćena kao set nivoa koji funkcioniraju kao model. Riječ je o tome da pojedini događaji ili neugoda mogu trajati kroz životni ciklus pojedinca ili grupa i doživljavaju se kao realnost. Kao realnost, za subjekta ili grupe, pristupa se reformiranju ili neutralzaciji problema. U osnovi riječ je o razvojnom momentu onih problema koje pojedinac ili grupa imaju. U pravilu ovi problemi nisu vidljivi na javnoj sceni, ali tek u kasnoj fazi bivaju otkriveni poput pedofilije koja je u zadnje vrijeme definisana kao socijalni problem iako je, očigledno, postojala dugo. Problem je postao vidljiv tek kad su žrtve progovorile o tome i kada je porasla svijest o tom problemu. Proces može biti shvaćen kao fenomen koji se pojavio, pretrpio i reagovalo se u određenom zrelom dobu sa nastojanjem da se izazove socijalna akcija koja bi imala za cilj da se fenomen do kraja kontroliše i procesuira kako bi nestao kao problem. Razvojni modeli socijalnih problema pripremaju socijalnu scenu da se zainteresuju za detaljnije osobine samog problema. Ovaj proces sadrži periode razvoja socijalne svijesti o problemu i uglavnom je praćen zahtjevom za korektivnim zahvatima koji će rezultirati ili neutralizacijom problema ili nestankom. Proces može biti shvaćen kao činjenica da je fenomen zapažen kao niz događanja, i konačno se reagira na prirodu socijalnog problema. Većina problema zapaženi kao takvi

10

na socijalnoj sceni rezultiraju formaliziranjem postupaka borbe, ali fenomen često puta preživljava kao socijalni problem. Interes sociologije jeste da shvati i objasni unutarnju dinamiku socijalnog problema, neovisno od socijalnih stavova. Jako malo istraživanja je zaokupljeno objašnjenjem zašto jedan fenomen ima osobine socijalnih problema, dok drugi socijalni fenomeni to nemaju. U literaturi se često uzima primjer djeteta koje je odraslo u kriminalnoj okolini i u adolescentnoj je dobi bilo izloženo pritisku da izvrši krivično dijelo zbog kojeg je osuđen. Na izdržavanju kazne upoznao je iskusnije kriminalce i s njima stvorio personalnu infrastrukturu za koju se opredjelio relativno trajno. Nakon izdržavanja kazne, bez mogućnosti da dobije šansu za potpunu resocijalizaciju, opet čini krivično dijelo i krug se zatvara. Analitički pristup ovom ciklusu može biti razmatran u okviru više nivoa:

• Stresno djetinjstvo • Neugodni grupni uticaj • Lišavanje slobode • Izdržavanje kazne u adolescentnoj dobi • Socijalno odbijanje • Kriminalni životni stil

Ovaj sličaj objašnjava kako se u životu individue ovog tipa sudbine koncentriralo šest značajnih perioda njegovog života. Naizgled, jedna faza pretpostavlja drugu. Iako analiza objašnjava što se desilo, ne objašnjava nam zašto osoba nije postala nešto drugo. U suštini, nedostaju dodatne analize unutrašnje dinamike konstituiranja životnog stila. Pojava socijalnih problema po sebi zahtjeva analizu ponašanja i reakcije na fenomen. Konkretno, analiza mora nastojati da shvati kako neke aktivnosti ili ponašanja privlače pažnju, dok neki ne. Socijalni fenomen, kao socijalni problem, tendira da se održava i pretpostavke za njegovo trajanje u prostoru i vremenu jeste znatan broj ljudi koji su njime obuhvaćeni. S druge strane, socijalni problem veže i niz socijalnih službi koje su zadužene za kontrolu problema. Tako socijalni fenomen u cjelosti veže ne samo grupe ljudi na koje se odnosi, nego i institucionalne i dobrovoljno organizovane udruge zainteresovane za suzbijanje problema. Niz je istraživanja, poput sociologije zatvora ili sociologije totalnih institucija, dokazalo da i formalni sistemi podjednako učestvuju u fenomenu socijalnog problema (npr. kriminal je nezamisliv bez policije, psihijatrijska ustonova nezamisliva bez psihijatrijskog osoblja). Analiza socijalnih problema zahtjeva objektivan pristup koji je različit od uobičajenog stava javnosti o socijalnom problemu. To je ne samo zahtjev za objektivnošću i redukciju emocija, nego i redukcija onih uticaja koji mogu istraživanje snažno ideološki obojiti. Česta metoda jeste metoda sa učestvovanjem i historija sociologije bilježi nekoliko značajnih poduhvata uz pomoć tih istraživačkih strategija. Većina analiza tog tipa je konstatirala da socijalni problemi imaju socijalno značenje koje mu je dodijeljeno kroz javno mijenje koje, ipak, u krajnoj instanci nije kvalifikovano da definira socijalne probleme. Socijalni problemi imaju svoju „karijeru“. Ovaj pristup analizi nije vezan samo za pojedince nego za fenomen koji ima niz osobina poput dužine trajanja, uspješne ili neuspješne borbe s njim, ili pak dali je jako ili slabo naglašavan na socijalnoj sceni. Društvo nastoji da većinu socijalnih problema reducira na predvidljive kategorije, da ih kontroliše i da ih učini kratkotrajnim. No, priroda socijalnih problema jednostavno ne dopušta kratkoročne strategije (npr. problem zloupotrebe narkotičkih sredstava je toliko univerzalan da on podjednako pogađa lokalnu zajednicu općenito, ali je i globalni problem). Mnogi socijalni problemi su apsorbirani u dominantnu kulturu i time su prestali biti značajan socijalni problem, nego su prerasli u lični izbor (npr. seksualni stilovi). Razlog zbog čega su socijalni problemi traju između ostalog jeste i u činjenici angažovanja količine resursa koji su

11

upotrebljeni za borbu protiv njega. Tretman socijalnih problema često puta zavisi od političke volje, stanja javnog mijenja, ekonomije, snazi društva da se odupre ili jednostavno odsustva volje da se problem riješi. Značenja socijalnog problema se takođe mijenjaju kroz izvjesne periode, ono što je nekada bio problem danas nije (npr. pojava nekih vrsta bolesti). Obrnuto, oni problemi koji su se nekad smatrali nevažnim, danas su važni problemi (npr. migracije, ekološko zagađenje i sl.). U suštini svaki vremenski period ili blok vremena ima svoje socijalne probleme i ne korespondira sa drugim odsječcima vremena poput prošlosti i budućnosti. Priroda savremenih problema i pripadajuće socijalne patologije u suvremenom svijetu zbog produbljene kompleksnosti sadašnjeg trenutka jesu takvi da moraju nužno korespondirati sa budućim rješenjima. Historija socijalnih problema puna je neuspješnih ili promašeih akcija usmjerenih na suzbijanje i uočeno je da unutar samih socijalnih problema postoji neki oblici neformalne organizacije. Uglavnom je uzrok promašenih nastojanja suzbijanja socijalnih problema i jeste njihovo nepoznavanje i ad hoc pristup. Kao što smo već naglasili pripisana značenja socijalnom problemu od strane javnosti često predstavljaju neku vrstu alarma ili uzbune. Ovaj proces ima nekoliko faza koji se kreće u rasponu od neraspoznavanja problema, ili odsustvo brige o problemu, preko početaka alarmiranja, mobilizacije resursa i stišavanja javne uzbune o problemu. Odsustvo brige o problemu proizilazi iz nepoznavanja konsekvenci koje problem može izazvati. Početak alarmiranja javnosti na problem jeste kada je on prepoznat kao nenormalan i kada mu se pripisuju razne konsekvence u vezi s njim. Socijalni problem, da bi se na njega reagovalo, mora biti u dovoljnoj mjeri proglašen za problem na osnovu kojeg bi se tražila i zahtjevala socijalna akcija. Posljedice problema su u prvom planu, tek potom sam problem. On se obično prezentira u ekstremnim slučajevima i predstavljen je u simboličkim kategorijama šta bi oni mogli predstavljati u razvijenijim oblicima. Mobilizacija je organizovanje resursa u konkretnoj borbi sa problemom. Ovaj nivo predstavlja aspekt socijalne kontrole i poduzimaju se edukativni preventivni, i tretmanski postupci koji mogu biti shvaćeni kao socijalni odgovor na problem. Ako problem ne može biti suzbijen, strategije se mijenjaju i alternativni programi dobijaju mogućnost da se realizuju. Stišavanja problema karakteriše mala ili nikakva socijalna briga o problemu. Za problem se može reći da je suzbijen onda kada se svede na minimalne i zanemarljive slučajeve. U ovom slučaju moguće su i drugačije definicije problema u zavisnosti od opštih uslova (npr. u etnički izmješanim zajednicama problem sukoba je uvjek definiran kao dezorganizirajući, ali u slučajevima otvorenog konflikta to se ne smatra problemom). Većina studija iz socijalne patologije koncentrirana je na socijalne probleme i njihovu klasifikaciju. Manje više postoji slaganje o tome da je socijalna patologija odstupanje od prosjeka ili devijacija od institucionalnih očekivanja i u glavnom se dijele na egzogene i endogene faktore. Teorijske orijentacije u socijalnoj patologiji uzimaju u obzir strukturalne teorije o devijantnosti, socijalno psihološke kao i biološko- psihološko patološke teorije devijantnosti. U fenomenologiju sociološko patoloških pojava najčešće se ubraja fenomen kriminaliteta, fenomen suicida, toksikomanije, socijalne izopačenosti i tretman sociopatološki inficiranih osoba. U etiologiju sociopatoloških pojava ili uzročnost najčešće se uzimaju u obzir tzv. egzogeni (vanjski) faktori koji se odnose na okolinske pritiske poput siromaštva, ekonomske krize, mogracija, klasne strukture društva i sl. Ovaj pristup pokušava da interpretira sociopatološke pojave kao masovne. Endogeni (unutrašnji) faktori etiologije socijalne patologije usmjereni su na analizu bioloških, psiholoških i mentalnih poremećaja pojedinca. Poremećaji pojedinca često su klasifikovani po kriterijima medicinskih, psihijatarskih, socioloških i demografskih varijabli. Osobina svih tih klasifikacija jeste da ističu pogreške ili nesposobnosti pojedinca da standardno i uobičajeno participira u zajednici, da učestvuje u njenim tokovima i da

12

ispunjava očekivanja. Ovaj stav preovladava u socijalnoj patologiji jer je konformitet ono što se u interpretacijama nastoji opravdati ili istaknuti kao cilj funkcionalne osobe. Onemogućenosti ili nesposobnosti pojedinca sa minimalnim mogućnostima na potpuni komformitet u skoro svim sociološkim i sociopatološkim interpretacijama ostaje predmet interesa. Većina studija iz socijalne patologije nastoji se fokusirati pored navedenih predmeta interesa, na efikasnije klasifikacije i podjele kako bi se pojedini socijalni problemi operacionalno mogli definisati zbog preciznijih istraživačkih postupaka. U domenu endogenih faktora postoji niz preklapanja istih tema koji se faktički prezentiraju na isti način. U psihološki orijentiranim studijama i analizama fenomena svijeta socijalne patologije fokus je dat na pojedinca i pripadajuće endogene faktore poput psiholoških i drugih poremećaja. Teorijski pristupi su nešto diferenciraniji i precizniji jer se snažno oslanjaju na psihološke teorije ličnosti, istraživanja na mikro razini i terapijskim i psihoterapijskim pristupima. U nekim specifičnim studijama o specifičnim socijalnim problemima, poput izbjeglištva, redovno se dovode u vezu sa situacionim teorijama i devijantnim ponašanjima. Budući da psihologija razvijenu metodološku osnovu redvno se istražuju emocije, vrijednosne orijentacije, motivi, kao i sama aktualna situacija. U psihijatarski orijentiranim studijama socijalne patologije fokus je dat na specifične psihijatarske analize koje se dovode u vezu sa terapijom u užem i širem smislu, prevencijom, epidemiologijom duševnih poremećaja i organizacijom psihijatarske pomoći u zajednici. Postoji niz podgrana koje su se izdvojile kao specifične orijentacije sa definisanim predmetom istraživanja i odgovarajućom metodologijom. Manje više u svim studijama socijalni problem je centralna kategorija koja se posebno analizira kroz metodološke postupke prihvaćenih kao relativno pouzdane i precizne. U zavisnosti od društvene sredine ili potrebe studije iz socijalne patologije će se usmjeravati prema onim socijalnim problemima za koje postoji dovoljna teorijska, moralna, sigurnosna, pravna itd. opravdanost pa ćemo u nizu studija naići na probleme koji tretiraju slijepe, osobe sa govornim manama (npr. kod Lemmerta), a u novijim udžbenicima iz područja socijalne patologije centralne teme su problemi socijalne kontrole, neviolentni ili nenasilni kriminal (korporacijski kriminal), nasilje u međuljudskim odnosima, homoseksualnost, homofobija i sl. Zajedničke teme su i u novijim i u starijim udžbenicima, što nam sugeriše da postoji tematski kontinuitet, su priroda devijacije, značenje devijacije, socijalni kontekst devijantnosti i kriminaliteta, teme koje obrađuju način na koji se postaje delikvent, anomija i konfliktne teorije, stigmatizacijska teorija, alkoholizam, narkomanija i mentalni poremećaji (npr. Marshall B. Clinard i Robert F. Meier u „Sociology of Deviant Behavior“). Socijalna patologija je nešto uži pojam od socijalnih problema, a njen glavni teorijski oslonac je i u današnjim interpretacijama Durkheimovo stanovište o anomiji i samoubistvima. On je smatrao, pored suicida, i razne druge pojave sociopatološkim poput prinudne podjele rada, nestabilnost unutarorganizacijskih odnosa, nejednoznačnost zahtjeva i ciljeva u mikrorelacijama itd. Socijalna patologija je integralna nauka, Nakon Durkheima se opus interesa nešto reducirao, sve dok je u centar interesa nisu doveli čikaški urbani sociolozi poput Parka, Thomasa, Burgessa i drugih. Naime, postdurkheimovski period razvoja socijalne patologije je bio označen snažnim prisustvom konzervativnih teoretičara i reformatora. U godinama početkom dvadesetog vijeka socijalne nauke, a osobito socijalni reformatori, bili su osobito nadahnuti teološkim i darwinističkim učenjima u kojima je preovladavao stav da je pojedinac odgovoran za svoju situaciju i da društvo ne snosi onoliku odgovornost koliko pretpostavlja pojedinac koji je pogođen stanjem neke sociopatološke situacije. Pojedinac je dugo vremena bio predmet socijalne patologije i tretmanska nastojanja su bila usmjerena na pojedinca i njegovo prihvatanje zajedničkih vrijednosti većine. U tim godinama otvorena je relativno trajna dilema – da li su devijacije proizvod pojedinca i njegovih karakteristika

13

ili su rezultat okolinskih pritisaka. Ovaj period je bio sklon da pojedinca proglasi odgovornim u svim aspektima sociopatoloških stanja. Tako, masovno siromaštvo, bolest, ekonomske krize bile su pripisivane moralnim i socijanim nesposobnostima nižih klasa da uspješno riješe svoju vlastitu situaciju. Većina sociopatoloških interpretacija je bila kreirana od strane socijalnih teoretičara koji su po porijeklu bili sa američkog srednjeg zapada, religiozni, iz relativno stabilnih srednjeklasnih porodičnih i statusnih pozicija te nadahnutih za pomaganje onih struktura koje su oni shvatali kao bespomoćne. Iz ovih pokreta i nastojanja izrasle su i snažne humanitarne i donatorske mreže koje su se organizovale upravo kao oblik minimalne socijalne zaštite. Osim toga oni su imali pred sobom sliku Amerike i privrede u nezapamćenoj ekspanziji. Tih godina ogroman priliv svjetske imigrantske mase u SAD doveo ih je do zaključka da samo nesposobni ne mogu da uspiju i da zbog toga ne mogu da uspiju u radnoj i ekonomskoj integraciji. Ovi teoretičari su imali predstavu o životu male gradske zajednice na srednjem zapadu koji je potpuno harmonizovan, gdje se svi ljudi međusobno poznaju, poštuju i sarađuju. Socijalna patologija je sve što remeti sliku života provincije sa srednjeg zapada. Tu harmoniju mogu da naruše samo pojedinci, ali ne i širi društveni procesi poput ekonomskih kriza ili kapitalizacije malih gradova od strane krupnog kapitala. Njihov poseban predmet kritike bili su konurbacije poput grada Chicaga, koji je kao sociotehnički sistem mijenjao i diskvalifikovao većinu njihovih idealno tipskih predstava o socijalnom životu. Iz ove tradicije razvila se uobičajena, relativno sintetizirana slika osobe koja ima problema, a to je: „iracionalan, poremećen, nesposoban, profesionalno nekvalifikovan i sklon nasilju“3 . ova slika odgovara pripadniku radničke klase i potencijalno budućem devijantu. Ovo stanovište snažno je kritikovao Right Mills i pod njegovim uticajem socijalna patologija, kao integralna nauka, se preimenovala u sociologiju devijantnosti. Ono što Mills zamjera jeste slaba teorijska analiza i nepovezanost sa širim socijalnim problemima. Sljedeća značajna zamjerka jeste snažno isticanje neprilagođenosti pojedinca društvenoj strukturi. Treći značajni prigovor se odnosi na teoriju kulturnog zaostajanja, po kojoj se devijacije javljaju uslijed neusklađenog društvenog razvoja pojedinih slojeva društva zbog čega oni dolaze u normativni i kulturalni konflikt sa onima koji su uspješni u promjenama. Socijalni patolozi ovog perioda su protivnici socijalnih promjena, socijalnih pokreta, urbane kulture kao i sindikalnih i radničkih udruženja. Socijalnu patologiju u bivšoj Jugoslaviji karakterizirala je prije svega teorijska i empirijska nezrelost, teorijska zaostalost i ideološka obojenost u razmatranju problema4. Kao značajnije figure u teorijskoj zasnovanosti socijalne patologije se javljaju Ljubo Balcon, Vladimir Jakovljević, Jelena Špadjer-Džinić i dr. U dijelima ovih autora, socijalna patologija je shvaćena kao rezultanta ljudskog dijelovanja i ponašanja čiji je zajednički imenitelj suprotnost važećim, društveno priznatim i prihvaćenim normama i vrijednostima, u isto vrijeme to su ponašanja koja okolia smatra asocijalnim i antisocijalnim. Sociopatološke pojave su društvene pojave zato što su masovne, zato što se kršenjem uspostavlja poseban odnos sukoba podjele i prinude, sociopatološka ponašanja imaju svoju unutrašnju strukturu i te pojave su posljedica društvenih procesa. Centralno socijalno problemsko stanje smatra se stanjem otuđenosti koje se manifestuje u obliku nezadovoljenosti osnovnih čovjekovih materijalnih i duhovnih potreba. Devijantno ponašanje zavisi od društvenog položaja, uspješne ili neuspješne socijalizacije i od veće ili manje uspješnosti socijalne kontrole. Socijalna dezorganizacija se smatra ključnom društvenom determinantom devijacije. Teorija Vladimira Jakovljevića ima karakter integralne teorije sa idejom o poremećajima čovjekovog života u društvu, da su one izraz društvene dinamike. Otuđenje je centralna kategorija koja predstavlja sve oblike zaustavljanja čovjekovog razvoja. Dijeli sociopatološke pojave na tri vrste: socijalne bolesti, sociopatije i socijalnu dezorganizaciju. Sociopatija se sastoji od toksikomanija, perverzija i agresije.

3 Janković, Ivan i Pešić, Vesna, 1981. Društvene devijacije, kritika socijalne patologije. Prosveta, Beograd. str 25-28. 4 „Ibidem“ str. 29-32

14

U pogledu etiologije, autor smatra da postoje socijalni, sociopsihološki i biofizički uzroci sociopatoloških fenomena. Osim ovih autora pojavilo se niz manje značajnih koje karakteriše ad hoc pristup i slabo poznavanje referentnih sociopatoloških pristupa. Položaj socijalne patologije u predratnoj Jugoslaviji je bio vrlospecifičan zbog ideološke poziciije socijalnih problema, jer je socijalizam po definiciji trebao da rješava sve probleme. Ovaj dogmatski pristup često je u interpretacijama mao vulgarne rezultate pa se često dolazilo do bizarnih zaključaka. Ukratko o bijedi nije bilo poželjno polemizirati u kategorijama same bijede ili nepovoljnih društvenih pojava jer su sve te sliku negativno percipirane kao indikatori neuspjeha socijalizna. U nizu rasprava osjeti se eklektizam, tautologičnost, neutemeljeni kriticizam prema stranim autorima i općenito neopravdani kriticizam. Takođe je uočeno pretjereno korištenje pojma „otuđenje“ koje većina autora varira prema svojim potrebama. Taj se pojam kreće u rasponu od izolacije pa do negativnih uticaja urbanizacije na čovjeka. Sljedeća bitna karakteristika ex. Jugoslovenske sociopatološke tradicije jeste odbijanje i neprihvatanje suptilnih teorijskih analiza kakve se mogu aći kod interakcionista, kasnih funkcionalista i pozitivistički orijentiranih analitičara. Ukratko, osnovne pretpostavke sociopatološkog pristupa u okviru navedenih orijentacija jeste:

• kvazibiološko i organicističko shvatanje društva, država i društvo se shvataju kao organizmi koji se spontano razvijaju. • Diferencija normalnog od patološkog, gdje je patološko sve što je nemoralno i ne doprinosi održanju društvenog reda. • Poremećaji funkcionisanja društva se pripisuju naglim društvenim promjenama i nesocijalizovanim pojedincima, a ne nedostatcima organizacije društva. • Reakcija društva na devijanstnost mora biti takva da se pojedinac koriguje i prevaspitava • Determinističko shvatanje čovjekove akcije, odriče se autentičnost i samostalnost ljudske akcije.

U ovom radu mi nećemo zbog ograničenog prostora baviti se svim fenomenima socijalne patologije izuzev onih koji su dramatično ispoljeni. Nešto više ćemo reći o socijalnoj dezorganizaciji, siromaštvu, nezaposlenosti kao egzogenim faktorima i nastanku socijalne patologije i procesa koji proističu iz njih. Sociološki pristup istraživanju u socijalnoj patologiji i kriminologiji Teorijski pristup istraživanju ima zadaću da odredi mjesto empirijskih nalaza koji treba da je potvrde kao konfirmativnu i prediktivnu u odnosu na proučavani problem. Suglasnost teorije i empirije plastično je izrazio Kurt Lewin stavom: "Ne postoji ništa tako praktično kao dobra teorija" i mi ćemo nastojati u teorijskom pristupu istraživanja iznijeti glavne postavke u sociologiji, glavne pojmove i racionalu interpretacije.Teorija je skup organiziranih ideja o pojavi i nastoji da bogatstvo socijalnog života svede na nekoliko faktora koji će važiti uvijek i svuda. No, život je bogatiji od teorije, ali ona je važna jer daje smjernice, stvara ideje kako je nešto moguće. Važne teorije su preživjele test empirije i potvrdile se kao istinite i provjerljive. Jedna od tih teorija je teorija socijalne dezorganizacije koju ćemo i argumentirati na temelju empirijskih nalaza u našem istraživačkom iskustvu. Socijalna patologija i kriminalitet imaju mnoštvo varijabli. Mnogobrojnost varijabli koje djeluju na ove pojave ukazuje da je svijet socijalne patologije, a unutar nje kriminalitet kao centralna kategorija, kompleksan, što znači da je pristup istraživanju moguć iz niza uglova posmatranja.

15

Nijedan pristup sam za sebe nije dovoljan da pojmi kriminal u njegovoj cjelovitosti. Socijalna patologija je "totalna društvena činjenica" i preklapa se sa nizom drugih "totalnih društvenih činjenica". Ona je uzrokovana društvom, ali i sama uzrokuje pojave. Objektivni vanjski faktori uzrokovanja nisu dovoljni za objašnjenje kriminaliteta. Isto tako kriminal se ne može objasniti kriminalcem. Riječ je o odnosu opšteg i pojedinačnog, objektivnog i subjektivnog, javnog i privatnog, o dvije "razine zakonitosti i svaki pokušaj da se pojava višeg reda objasni zakonitostima nižeg reda ili obratno, nužno dovodi do neuspjeha".5 Stoga naše nastojanje u ovom radu će se fokusirati na one dinamičke aspekte koji predstavljaju potencijal za nastanak sociopatoloških fenomena kao izvedenice ili rezultante. Mišljenja smo da smo se u podjednakoj mjeri udaljili kako od pojedinca kao aktera u svijetu socijalne patologije i od opštih teorija društva. Ovaj pristup Robert K. Merton naziva "teorijom srednjeg obima" i kako kaže: "Ona je posrednik između opštih teorija društvenog sistema, koje su previše udaljene od pojedinačnih klasa društvenog ponašanja, organizacije i promjene da bi mogle prikazati ono što je posmatrano, i onih detaljnih sređenih deskripcija pojedinosti koje nisu nimalo uopštene".6 Svaka važnija teorija društva, međutim, bila je implicite obavezna dati odgovor na pitanje šta je socialne patologija i kriminalitet. Klasična sociologija XIX vijeka (Marx, Comte, Spencer) nije dala konkretniji odgovor mada je bila svjesna kriminaliteta kao pojave.7 Bila je zaokupljena temeljnijim problemima društva kao što je klasna borba, kapitalizam, odgonetanje novog društva, pitanje dominacije klase, etičnosti i pravednosti društva. U XX stoljeću, sa bogatijom fenomenologijom društvene stvarnosti, devijantnost, socijalna patologija i kriminalitet su locirani u oblasti teorije sukoba i konflikata, kao i socijalnih problema, i to u onom trenutku kada je sociologija priznala društvu sukob kao njegov stalni atribut (Karl Marx, Georg Simmel, Lewis Coser). Ovu činjenicu da je kriminalitet stalna i prateća pojava društva i, stoga, normalna društvena pojava konstatirao je još Emil Durkheim od kojeg ćemo i početi razmatrati sociološku teoriju socijalne patologije i kriminaliteta. Durkheim kaže da: "Jedan čin je kriminalan kada povređuje jaka i definisana stanja kolektivne svijesti... Mi neki čin ne osuđujemo zato što je kriminalan, nego je on kriminalan zato što ga mi osuđujemo... Osjećanje, ma kakvo mu je porijeklo i sudbina, ugrađeno je u sve umove do određenog stepena, snage i jasnoće i svako djelo koje ga povređuje je zločin.8 Socijalna patologija i kriminalitet u najširem smislu je univerzalna, povijesna i svjetska kategorija i stalni je izvor interesa ljudi za ovu pojavu. Grubo govoreći interes za njih je društveno-zaštitni, medijsko-publicistički i naučni. Socijalna patologija i kriminalitet su osjetljiv i važan pokazatelj stanja društva i sociološki ugao posmatranja naglašava društveni aspekt i uvjetovanost kriminaliteta, te njegovu sociokulturnu i institucijsku dimenziju. Činjenica da se određeni sloj ljudi socijalno izražava u kriminalitetu obavezuje sociologiju da sagleda elemente societeta u samom patološkom i kriminalnom biću. Sociološko razmatranje socijalne patologije i kriminaliteta, kao njene centralne kategorije, otpočinje odbacivanjem antropološke koncepcije "rođenog zločinca". Iako predstavnik antropološko-pozitivističke struje, bio je svjestan socijalne scene u kojoj je socijalna patologija i kriminal nužan 5Mladen Zvonarević: "Socijalna psihologija", Školska knjiga, Zagreb, 1978. godine, str. 751 6Robert K. Merton: "O teorijskoj sociologiji" CDD Zagreb, 1979. godine, str. 44 7 Prof. dr. Ibrahim Bakić, "Sociologija", FKN, Sarajevo 1997. god. Prof. Bakić s pravom se zalaže za posebnom sociološkom disciplinom: sociologijom nasilja. Nasilje je involvirano u fenomen kriminaliteta (KD protiv života i tijela, razbojništvo, itd.) i kako prof. dr. Bakić kaže: "Nasilje, ni kao pojavu, ni kao problem, nije moguće potpuno izdvojiti kao strukturalni segment društva, ali ono kao pojava i kao iskustveni problem i činilac društvenog razvoja dosta autonomno figurira i funkcionira sve do stvaranja i zasebnih pod i sub sistema kultura i društvenih vrijednosti i odnosa i to ne samo u konkretnim društvima već i na elementarnoj ravni." u "Ponovo, zašto sociologija nasilja", str. 198. 8Emile Durheim: "Forms of social solidarity-Repressive Solutions and Mechanical Solidarity", 123-127 in selected Writings, ed. Cambridge University Press, editor Anthony Giddens, 1972

16

proizvod prvobitne akumulacije kapitala u najdramatičnijem periodu razvoja kapitalizma. Sociološka raspravu o socijalnoj patologiji i kriminalitetu otvara se pitanjem koje glasi: "Šta je u strukturi socijalnog sistema koji određuje vrstu kriminalnih djela koja se pojavljuju u tim sistemima i način u kojima su takva djela rasprostranjena unutar sistema?" Uopšte, sociološko polje razmatranja devijantnosti je zaokupljeno strukturom interaktivnog sistema, ne sa osobama, i distribucijom i artikulacijom događanja unutar tih sistema.9Ovo A.K.Cohenovo sociološko određenje pitanja kriminaliteta ujedno nas distancira od ostalih disciplina koje se bave kriminalitetom kao što se i ostale discipline nastoje distancirati od sociologije. Stoga će biti primjećeno, u nizu psiholoških studija i ime E.H. Sutherlanda, koji je iznijeo postavku o diferencijalnoj asocijaciji u procesu stvaranja kriminaliteta, jer je postavio pitanje: "Kako ljudi postaju vrsta ljudi koji čine kriminalni akt?" Sutherland je dao sociološki odgovor, kriminalac se postaje učenjem kriminala od drugih kriminalaca, koji je doduše blizak psihološkom pojmu učenja, a psiholozi su dali odgovor da je u pitanju ličnost. Psihologija ima goleme rasprave o tome šta je kriminalna ličnost, jer se osobine ličnosti kriminalca i nekriminalca u značajnom broju faktora podudaraju i teško je razlikovati kriminalnu od nekriminalne ličnosti. I naše teorijsko iskustvo upućuje na taj zaključak, ali ipak zadržavamo opreznost u pogledu generalizacije ovog stava. U ovom radu prihvatamo definiciju devijantnog ponašanja, kao uporište za sociološku teoriju sociopatoških stanja i kriminaliteta "Kao ponašanje koje povređuje institucionalizirana očekivanja-tj. očekivanja koja su raspodjeljena i prepoznata kao legitimna unutar socijalnog sistema."10Ova definicija određuje devijantno ponašanje u terminima odnosa akcije prema institucionaliziranim očekivanjima, ne u terminima psihološke strukture ličnosti. Psihološka stanja "nenormalnih" su stanja ovisnosti (psihopate, neurotični, šizofreničari, itd.) tih ličnosti od psiholoških stanja i nisu predmet interesa za sociologiju kriminaliteta. Ličnost nije množina za sociologiju, naime, golem obim kriminaliteta se odnosi na klinički "normalnu" populaciju, koja povređuje institucionalizirana očekivanja. Teorija socijalne sredine Ukratko ćemo iznijeti glavne sociološke teorije kriminaliteta. Teorija "socijalne sredine" koja uvažava društvenu sredinu i povezanost kriminalne populacije s tom sredinom. Osnivačem sociologije kriminaliteta se smatra A. Quietelet (cijenio ga je i Marx), koji je razvio klasifikaciju kriminogenih faktora i proučavao uticaj trgovine i industrije, neravnopravnosti, bijede, starosti, pola, vremenskih prilika i drugih činilaca. Uočio je da vremenska kolebanja kriminaliteta predstavljaju matematski shvatljivu funkciju svakodnevnih društvenih prilika. Predstavnici biologističko-antropološke struje Biološko-antropološka teorija kriminaliteta smatra da je kriminalni čin rezultat fizičkih osobina lica i da fizička konstitucija određuje psihološko-biološku strukturu povoljnu za kriminalno reagovanje. Predstavnici ove teorije su nastojali da utvrde odnos između izgleda lica, morfologije tijela i moralnih osobina ličnosti. Čovjek je zločinac zato što nosi određena psiho-fiziološka obilježja koja povećavaju vjerovatnoću kriminalnog čina. Počinitelji pojedinih vrsta zločinstva razlikuju se među sobom prema psihofizičkim obilježjima, pa je moguće razlikovati kradljivce od ubica, silovatelje od razbojnika itd. Priroda zločina određena je prirodom čovjeka. Biološko-antropološkoj teoriji odmah je dat prigovor, budući da je čovjek dio prirode, ona se ne može kažnjavati pa prema tome ni čovjek

9Albert K. Cohen: "The Study of Social Disorganization and Deviant Behavior" in "Sociology today-Problems and Prospects" VOL. II editors Robert K. Merton, Leonard Broom, Leonard S. Cottrell, Jr. Harper Torchbooks 10Albert K. Cohen pomenuti rad

17

se ne može kažnjavati jer u prirodi vlada princip uzročnosti, tj. nema slobode, a bez slobode nema odgovornosti. Cezare Lombroso u djelu “Čovjek-zločinac” iznosi sve karakteristike rođenog, nasljednim putem formiranog zločinca. Smatra da su svi zločinci karakteristični po nekim zajedničkim anomalijama tijela i psihe (tetoviranje, izbačena vilica, nenormalno velika i nenormalno mala glava, asimetričnost tijela itd.). Sve vrste devijacija koje upućuju na anomaliju nazivaju se “stigmati degeneracije” i ukoliko su vidljive to je pouzdan uzrok eventualnog kriminalnog ponašanja. Lombroso je često kritikovan i on je kasnije korigovao neke stavove. Društvena interpretacija njegove teorije otvorila je put ka diskriminaciji između ljudi i naroda. U manje više raznim varijantama ostao je uticajan sve do početka ovog vijeka, a za primjer pominjemo Charles Goringovu studiju “The English Convict-a statistical study” (objavljena 1913.) koja je uključivala inventar mjerenja psihičkih i opštih antropoloških podataka. Statističku obradu izvršio je Karl Pearson, utemeljitelj poznatog koeficijenta korelacije i mjerile su se korelacije npr. između fizičkog izgleda i inteligencije. Ekstrahirali su tipičan lik engleskog ubice sa varijacijom od preko 30 sličnih likova. Zanimljivo je pomenuti da je izdavačka kuća Patterson Smith izdala reprint 1972. godine. Enriko Ferri (1856-1928), iako pod uticajem Lombrosa, ubraja u uzroke kriminaliteta gustinu stanovništva, stanje javnog mišljenja i religije, sastav porodice, sistem vaspitanja, industrijsku proizvodnju, alkoholizam, ekonomsku i političku organizaciju, organizaciju javne administracije, pravosuđe i policija, krivični i građanski zakonodavni sistem uopšte.11 Raffaele Garafalo (1852-1934) uvodi pojam "prirodnog kriminala" koji postoji u društvu nezavisno od zakona i zakonodavstva, ali kao jedan od uzroka kriminaliteta ukazuje i na društvene faktore (porodica, religija, tradicija, itd.). Gabriel Tarde (1843-1904) u pogledu kriminaliteta ističe zakon imitacije. Oponašanje u slučaju kriminaliteta odvija se u formi sukobljavanja, prelivanja i smjenjivanja mode i navika. Zločin je moda koja prelazi u naviku (kasnije će se u sociologiji razviti teorija učenja kriminalnog ponašanja).12 Formativna sociološka teorija sociajlne patologije i kriminologije Emile Durkheim se smatra prvim teoretičarem koji je socijalnu patologiju i kriminalitet shvatio u kategorijama funkcionalnih aspekata samog društva i dokazao da se radi o nužnim atributima socijalne dinamike. Treba naglasiti da su ovi Durkheimovi stavovi samo izvedenice njegovih širih teorijskih perspektiva i da nije u strogo klasifikacijskom smislu bio usmjeren na analizu socijalne patologije i kriminaliteta. On smatra da je kriminalitet normalna društvena pojava, jer je stalni atribut svakog društva. Nema društva bez kriminaliteta i stoga je neizbježna pojava. Kriterij normalnosti kriminaliteta za Durkheima je prosječnost odnosno stopa prosječnosti kojom se kriminalitet javlja, kriminalac je "redovan agent društva". Stanje koje dovodi do pojave kriminaliteta je stanje anomije. Prema Durkheimu anomija je stanje u kojem društvo sve više gubi integrativne sile u procesu razvoja Sile društvene kontrole i snage koja ga ujedinjavaju slabe. Ranije norme i standardi se napuštaju i prihvataju se nove. Društvo je dezorganizovano, fragmentirano i atavizirano. To je stanje nesigurnosti, nereda, entropije i haosa. Na taj način dolazi do društvene izolacije koja srazmjerno raste sa sve većom društvenom pokretljivošću, na scenu stupa pojedinac koji živi za sebe i svoje interese.

11Milan Milutinović: "Kriminologija”, “Savremene administracije", 1979. godine, Beograd, str. 107 12Milan Milutinović, str. 110-111

18

Javljaju se zločini kao odgovor na stanje haosa, zločin je znak nestanka solidarnosti, normi i vrijednosti koje društvo drže na okupu. Stanje anomije Durkheim operacionalizira prilikom obješnjenja samoubistava kao definitivnog prekida veze pojedinca sa društvom. On utvrđuje da je samoubistvo rjeđe gdje je jaka solidarnost (katolici), a da je veća stopa gdje je solidarnost slabija (protestanti). U uslovima povećane izolacije javlja se egoističan tip samoubice. Tamo gdje su ljudi vezani tradicijom, obzirima, običajima preovladava altruistički tip samoubice. Stanja anomije npr. gubitak statusa, prelaska iz sela u grad, upad u takmičarske uslove života rezultiraju anomičkim tipom samoubistva. Durkheim dopušta i fatalistički tip samoubice koji se javlja kod raznih emocionalnih osujećenja, pretjeranog pritiska fizičke okoline, kada su težnje i želje blokirani. Mi bi dodali i takozvani “eskimski” tip samoubistva. Naime neka eskimska plemena imaju ritual samoubistava kada prestanu biti funkcionalni za zajednicu i kad osjećaju da su na teretu zajednici. U toku rata primjetili smo taj tip samoubistava naročito kod starijih osoba i to onih koji su bili ovisni o medicinskim uslugama ili od članova familije, naročito u vremenima teške oskudice. Tardeova i Durkheimova shvatanja snažno su uticala na američku sociološku školu. Mabel A. Elliot obrazlaže da je presudan momenat za razvoj američke kriminologije održavanje Nacionalne konferencije za krivično pravo i kriminologiju iz 1909. godine na Pravnom fakultetu NorthWestern-univerziteta u Chicagu. Sastali su se da bi riješili narasle probleme krivičnog prava i postupaka. Iz te konferencije je iznikao Američki institut za krivično pravo i kriminologiju. Do 1917. prevedena su sva glavna djela iz evropske kriminologije, a već 20-tih godina američka kriminologija biva prepoznatljiva preko Edwina H. Sutherlanda, same autorice, Clifforda R. Shawa, Henri D. McKay. Leon Radzinowicz smatra da se američka kriminološka misao do prvog svjetskog rata nalazila u stanju imitacije evropske kriminologije, u toku dvadesetih godina je bio period procvata, a poslije drugog svjetskog rata u fazi konsolidacije i stalne ekspanzije. Iz Tardeovog pojma imitacije izrasle su američke teorije učenja kriminalnog ponašanja, a iz Durkheimovog pojma anomije izrasle su teorije dezorganizacije i R.K.Mertonova teorija anomije. Američke sociološke teorije povezuju kriminalitet sa društvenom strukturom s jedne strane, i s druge strane pokušavaju da daju odgovor na pitanje "kako se postaje kriminalac". Prema "teorija grupa" društvo je zbir grupa u horizontalnom i vertikalnom nivou. Sve grupe imaju norme i zbog toga mogu uticati na svoje pripadnike. Dio određenih grupa su i kriminalne grupe i stoga su one socijalni sistem. Donald Clemmer je npr. uveo pojam zatvoreničko društvo (prison community) i otkrio da zatvorenička populacija zaista funkcioniše kao društvo sa određenom hijerarhijom i strukturom. Teorija diferencijalne asocijacije Teoriju "diferencijalne asocijacije" utemeljio je Edwin H. Sutherland. Obratićemo pažnju na tekst "Sociološka teorija kriminalnog ponašanja" koji je uradio zajedno sa Donaldom R. Cressey-om.13 On smatra da naučno objašnjenje kriminalnog ponašanja može biti izraženo u terminima procesa kojim se operira u momentu javljanja kriminala ili pak u terminima koji operiraju sa “life history” činjenicama. U prvom slučaju, objašnjenje može biti nazvano "mehaničko", "situacijsko" ili "dinamičko", a drugom "historijsko" ili "genetičko". "Situacijsko" objašnjenje izoluje ličnu i društvenu patologiju.

13Edwin H. Sutherland and Donald R. Cressey in "Principles of Criminology" 7th ed., Philadelphia, J.B. Lippincott Co., 1966 PP. 77-83

19

Situacijska istraživanja rezultiraju zaključcima da neposredne determinante kriminalnog ponašanja leže u kompleksu ličnost-situacija, a kriminalci nastoje to tako i objasniti. Objektivna situacija je važna zbog osiguranja šanse za kriminalni akt. Sociološki stav ne isključuje situaciju, jer je situacija definirana od osobe koja je uključena u kriminalni akt, ako je situacija "kriminalno izvršna". Druge osobe situaciju ne definiraju tako, što znači da osobe različitog životnog iskustva inkliniraju ka artikulaciji alternativnih izbora, pa i otporu ka kriminalnom aktu. Prošla iskustva osobe će u najvećoj mjeri odrediti način na koji će definirati situaciju. Objašnjenje kriminalnog ponašanja u terminima prošlih iskustava je presudno za objašnjenje. Stoga za E. Sutherlanda kriminalno ponašanje ima slijedeće odrednice:

• Kriminalno ponašanje je naučeno-to znači da kriminalno ponašanje nije naslijedno kao takvo, takođe osoba koja nije već odgojena u kriminalu ne iznalazi kriminalno ponašanje (kao odgovor-primjedba autora) na situaciju; • Kriminalno ponašanje je naučeno u interakciji sa drugim osobama u procesu komunikacije. Ova komunikacija je verbalna u mnogim pogledima, ali takođe uključuje "komunikaciju gestova"; • Temeljni dio učenja kriminalnog ponašanja odvija se unutar intimnih osobnih grupa. Ovo znači da impersonalno posredovane komunikacije, kao filmovi i novine, igraju relativno nevažnu ulogu u porijeklu kriminalnog ponašanja.; • Kad je kriminalno ponašanje naučeno, učenje uključuje:

o tehnike izvedbe kriminala, koje su ponekad veoma komplikovane, a ponekad jednostavne, o specifičan smjer motiva, poriva, racionalizacije i stavova,;

• Poseban smjer motiva i poriva je naučen u zavisnosti od definicija zakonskih pravila i kodova kao korisne ili nekorisne. U nekim društvima individua je okružena osobama koje nepromjenjivo definiraju zakonska pravila kojih se pridržavaju, dok u drugim je okružen osobama čije lične definicije su sklone narušavanju zakonskih pravila. U društvu su te definicije izmješane, sa posljedicama da se manifestuju kao kulturalni konflikt u vezi zakonskih pravila; • Osoba postaje delikvent zato što naglašava definiciju koristi narušavanja zakona nad definicijama nekorisnosti narušavanja zakona. To se odnosi i na kriminalne i antikriminalne asocijacije i čine se kao protivne sile. Kad osoba postane kriminalac, ona to čini zbog kontakta sa kriminalnim modelima i takođe zbog izolacije od antikriminalnih modela. Svaka osoba neizbježno asimilira kulturu okruženja ukoliko drugi modeli nisu u konfliktu. Ova tvrdnja diferencijalne asocijacije znači da asocijacije, koje su neutralne, su bez uticaja na porijeklo kriminalnog ponašanja; • Diferencijalna asocijacija može varirati u učestalosti, trajanju, prednostima i intezitetu. Ovo znači da asocijacija sa kriminalnim ponašanjem i asocijacija sa antikriminalnim ponašanjem variraju u zavisnosti od kritičnog izbora jednog od modela ponašanja. "Prednost" je važna u smislu da je zakonsko ponašanje razvijeno u ranom djetinjstvu i može postojati kroz čitav život. Delikventno ponašanje se razvija u ranom djetinjstvu i takođe može postojati kroz cijeli život. To je ujedno i pitanje odabranog uticaja. "Intezitet" je prestižni izvor "kriminalnog ponašanja" ili antikriminalnog ponašanja i popraćeno je emocionalnim reakcijama, koje se odnose na tu asocijaciju; • Proces učenja kriminalog ponašanja putem asocijacije prema kriminalnim i antikriminalnim modelima uključuje sve mehanizme koji su uključeni u svako drugo učenje. Ovo znači da učenje kriminalnog ponašanja nije ograničeno na proces imitacije. • Kriminalno ponašanje je izraz potreba i vrijednosti kao i antikriminalno ponašanje. Lopov krade da osigura novac, ali takođe pošten rad je u skladu sa stjecanjem novca.

20

Dalje Sutherland objašnjava da u oblastima gdje je delinkvencija visoka, maloljetnik (under age) koji je socijabilan, aktivan, sa velikom vjerovatnoćom će doći u kontakt sa susjedstvom i izabrati delinkventno ponašanje, za razliku od maloljetnika koji je izolovan, introvertan i inertan ostaje kod kuće i sa manjom vjerovatnoćom će stupati u kontakt sa drugim maloljetnicima u susjedstvu i ne postaje delinkvent. Ali maloljetnik koji je komunikativan i nije uključen u delinkventno ponašanje, znači da je pod uticajem porodice koja poštuje zakon. Personalne asocijacije su određene u opštem kontekstu društvene organizacije. Dijete se uobičajeno uzdiže u porodici, mjesto stanovanja porodice u Americi ponajviše je određeno prihodima.Stopa delinkvencije je veća gdje su iznajmljene kuće. Objašnjenje visoke stope kriminaliteta je u izravnoj vezi sa socijalnom dezorganizacijom i Sutherland ga dopunjuje pojmom "diferencijalnom socijalnom organizacijom". Postulat na kojem je ova teorija temeljena polazi od toga da je korijen kriminala u socijalnoj organizaciji i u izrazu te socijalne organizacije grupa može biti organizirana za kriminalno ponašanje ili organizirana protiv kriminalnog ponašanja. Sutherland, propitujući ovaj stav, otkriva da je kriminalno ponašanje rasprostranjeno duž kontinuuma društvene strukture. Društvena struktura nije imuna na kriminalitet, i Sutherland je otkrio da kriminal ne vrše samo niže klase nego je svojstven i višim klasama (npr. white collar crime-kriminal upravnog osoblja u industriji). Teorija diferencijalne identifikacije Stopa kriminala je izraz različitih organizovanih grupa. Ovu teoriju je kritikovao Danijel Glaser ističući da ova teorija ne pravi razliku između običnih i slučajnih delinkvenata. Glaser dopunjuje ovu teoriju modelom identifikacije sa raznim grupama i licima kriminalnog ili normalnog ponašanja ukoliko osoba smatra da je takvo ponašanje prihvatljivo. Stoga se zalaže za pojam "diferencijalne identifikacije" u nastojanju da se objasne nivoi korisnosti određenog ponašanja. Teorija kulturnog konflikta Ovim teorijama kojim je bliska i teorija "kulturnog konflikta" (Thorsten Sellin) koja polazi od konflikta kultura i kulturnih normi kao uzroka kriminaliteta. Prema Thorstenu Sellinu kulturni sukobi će se desiti: "Prvo, kada se ovi kodeksi sukobe na granici susjednih kulturnih područja; drugo, kada se, što može da bude slučaj sa zakonskim normama, zakon jedne kulturne grupe proširi i na teritoriju druge grupe; i treće, kada se članovi jedne grupe presele na područje druge grupe."14 Primarni sukobi su sukobi između kultura, sekundarni sukobi su unutar jedne kulture. Sekundarni sukobi čine jednu homogenu zajednicu dezintegrisanom i neotpornom na integracijske i kohezione procese. Međutim mobilitet pojedinca, i to statusni, uslovljava da pojedinac biva izložen raznim kulturama i u zavisnosti od situacije on realizuje norme kulture koje odgovaraju njegovoj trenutnoj poziciji. Kultura pojedinca će rasti ukoliko pripada većem broju kulturnih modela, ali istovremeno ove kulture mogu biti u sukobu. Npr. migrant koji je ruralnog porijekla i koji je rođenjem usvojio tu kulturu dolazi u industrijsko središte i stupa u vezu sa urbanom kulturom koja mu je strana i nepodnošljiva ali je mora prihvatiti kako bi uopće mogao funkcionisati i u to funkcionisanje uključuje i mjeru korisnosti. Mi na ovom mjestu nudimo da se uspostavi "pojam dvostrukih prostora" sa ciljem da nam empirijske činjenice potvrde mjeru nepripadanja jednom socijalno-kulturnom prostoru i da se ove mjere uporede sa mjestom porijekla i mjestom boravka kao sociokulturnim činjenicama. Obzirom da je socio-kulturni prostor moćniji i stabilniji od pojedinca, u smislu da potražuje od njega specifične uloge (očekivanja), važno je utvrditi i mjeru ispunjavanja 14Prema Milanu Milutinoviću-ibidem str. 127

21

ovih uloga, a da kao kontrolna varijabla bude stvarno ponašanje pojedinca. Stoga bi bilo moguće govoriti o sukobu uloga ili o dvostrukosti identiteta koji mogu biti strateški organizovani za ostvarenje cilja, interesa ili veze sa poželjnom situacijom. Identitet, kao kulturalna strategema se pojavljuje kao instrument konformiteta. Teorija podkulture i kontrakulture Teorija "podkulture i kontrakulture" smatra da je društvo određeno jednom dominantnom kulturom (u SAD osobito kulturom srednje klase). Podkulture i kontrakulture se javljaju u klasnim društvima gdje nije moguć svima pristup opšte proklamovanim vrijednostima dominantne kulture. Clyde Kluckhohnu i Alfred Kroeber navode da se: "Kultura sastoji od eksplicitnih i implicitnih obrazaca, i od i za ponašanjem stečenih, simbolima prenešenih, svojevrsnih postignuća ljudskih grupa, uključujući njihova otjelovljenja u umjetnosti; temeljna suština kulture sastoji se od tradicionalnih ideja (povijesno izvedenih i selekcioniranih) i njima posebno pripisanih vrijednosti, kulturni sistemi mogu se na jednoj strani tretirati kao proizvodi akcija, a na drugoj kao pretpostavljeni elementi neke buduće akcije".15 Očigledno je da kultura ima najveću "količinu društvenosti" za grupu na koju se odnosi, jer ujedinjuje društveno vrijeme (prošlost, sadašnjost i budućnost). Eksplicitni postupci su posljedica implicitnih obrazaca kulture. U diferenciranim društvima postoji uvijek više kulturnih obrazaca koji su, prema Kluckhohnu, raznoliki odgovori kulture na ove univerzalne kategorije okoline:16

• Snadbijevanje biološkim potrepštinama; • Uloga razlikovanja; • Djelotvorna kontrola upotrebe moći; • Komunikacija; • Raspored saznajnih orijentacija; • Zajednički artikulisani zbir ciljeva; • Normativna regulacija značenja; • Regulacija i stvaranje djelotvornih izraza; • Socijalizacija.

Dakle, prema Kluckhohnu kultura nastoji organizirati svoju okolinu i oblikovati je prema svom obrascu. S tim u vezi postavlja se pitanje dominacije jedne kulture u odnosu na drugu. U društvima velikih promjena i otvorenosti, kulture neminovno dolaze u sukob. U kulturnom pejsažu vidljiva je i kultura kriminalaca koja ima svoje norme i sve oblike jedne kulture. Albert K. Cohen u studiji "Delinquent Boys: The Culture of the Gang" razvio je jednu takvu teoriju kulturnog sukoba i dokazao da se delinkventna podkultura javlja kao posljedica klasne strukture društva.

15Prema Ivanu Lučevu "Socijalni karakter i politička kultura", Sociologija, No 1, godina XVI, Beograd, 1974. god. 16Clyde Kluckhohnu "Culture and Behavior" in Handbook of Social Psychology, Addison-Wesley Publishing Company, P. 921-968

22

Teorija anomije Teorija "anomije" takođe daje značajne odgovore na problem kriminaliteta, jer je povezana sa društvenim vrijednostima. Po Durkheimu "Anomija je situacija deregulacije ili relativnog nedostatka normi u nekoj socijalnoj grupi".17 Od novijih teorija "anomije" najpoznatija je Roberta K. Mertona. Njegov naglasak je na raskoraku između vrijednosti koje društvo nameće i relanih mogućnosti koje ljudi imaju da te vrijednosti ostvare. U postizanju ciljeva predviđeni su načini, sredstva i institucije putem kojih se realizuju na društveno poželjan način, vrijeme i mjesto. Budući da je društvo stratifikovano i klasno struktuirano mnoštvo grupa ne mogu da ostvare svoje nakane putem predviđenih institucija, jer su im nepristupačne. Aberantno (zastranjeno) ponašanje se sociološki može gledati kao simptom disocijacija između kulturno propisanih aspiracija i socijalno okarakterisanih izlaza za ostvarivanje ovih aspiracija. R. K. Merton razmatra pet tipova adaptacije koje su šematski prikazane u tabeli, gdje (+) znači "prihvaćaju",a (-) znači "odbijanje prevladavajućih vrijednosti i zamjena novim vrijednostima" u društvenom sistemu. Tabela 1 Tipologija načina individualne adaptacije

Načini adaptacije: Kulturni ciljevi Institucionalna sredstva I konformitet + + II inovacija + - III ritualizam - + IV povlačenje - - V pobuna - -

Iz sheme je vidljivo da je konformitet kao način adaptacije predviđeno kao kulturni cilj i pretpostavljaju se institucionalna sredstva. Konfiguracija institucija društva objašnjava koje se institucije nude kao legalna sredstva za postizanje ciljeva. Inovacija je predviđena kao kulturni cilj, ali institucionalna sredstva ga ne predviđaju, jer bi inovacija mogla institucionalna sredstva narušiti. Ritualizam nije predviđen kao kulturni cilj, ali ga institucijska sredstva predviđaju (npr. funkcija ceremonije je da potvrdi indentitet grupe). Povlačenje nije predviđeno ni kao kulturni cilj, niti su predviđena institucionalna sredstva, dok pobuna spada u zonu "prihvatanja-odbijanja", kao kulturnog cilja za koju su predviđena, u strukturi društva, institucionalna sredstva koja mogu prihvatiti ili odbaciti ovaj način adaptacije. U zavisnoti od položaja pojedinca u strukturi, društvena struktura vrši pritisak na jedan ili drugi način ponašanja. Odabrana alternativa je manje više dugotrajan odgovor pojedinca na pritisak društvene strukture, i ne odnosi se na tipove lične organizacije.18 U okrilju nedostižnosti ciljeva legalnim putem stvaraju se kriminalne alternative, kršenjem normi stvara se ambijent anomije i preko tog ambijenta ostvaruju se ciljevi. Na osnovu ovih shvatanja L. J. Srole je izradio skalu anomije i upotrijebljena u nizu istraživanja delinkvencije. U ovim

17 Prema dr. Milici Petrović: “Vrijednosne orijentacije delinkvenata”, Institut za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd 1973. godine, str. 16 18 Robert K. Merton: “Social structure and Anomie”, Harper and Row, Publishers 1969.

23

istraživanjima nađena je korelacija između anomije i niskog socijalnog statusa, sa pratećim psihološkim stanjima pojedinca. Teorija socijalnog interakcionizma Teorija socijalnog interakcionizma i etiketiranja (Howard Becker, Ervin Goffman) polazi od hipoteze da je izvor devijacije u interakciji između lica koje je izvršilo djelo i onih koji reaguju na to djelo. Oni su dokazali da "nosioci reagovanja na kriminalnu populaciju" su i sami uključeni u fenomenologiju kriminaliteta. Naime u aktu reagovanja, mehanizmi etiketiranja jednu osobu proglašavaju delinkventnom na osnovu definisanja situacijske kao kriminalne, a osnovi okvir definicije su krivične norme koje je donijela vladajuća politička grupa u društvu. Društvo je podijeljeno na konformiste, devijante, cenzore i cenzurisane, vaspitače i vaspitavane, dominantne i marginalne. Posljedice za etiketiranog pojedinca su trajne i najčešće ponovno upada u lanac reakcija društva. Npr. osoba koja je bila u zatvoru ima manje šanse za zaposlenje nego ona koja nije bila. Tako se etiketirani sve više otuđuje od normi legitimnih grupa i često kao izlaz nalazi grupu koja je identifikovana kao devijantna. Iznijet ćemo kao primjer jednu raspravu Dr. Ivana Jankovića19, uglednog kriminologa koji je doktorirao kod Donalda R. Cresseya, i oštrog kritičara KZ-a SFRJ, u vezi smrtne kazne, a rasprava je povezana sa činom etiketiranja. Bivša SFRJ, odnosno KZ je spadala u retencionističke zemlje (zemlje koje prihvataju izvršenje smrtne kazne) za razliku od abolicionističkih zemalja koje zabranjuju izvršenje smrtne kazne. Naime KZ SFRJ je propisivao smrtnu kaznu u 45 članova od ukupno 141 člana posebnog djela i kao takav je spadao u najrepresivnije na svijetu. Uočena je tendencija pooštravanja represije, tj. uvećanje ovog broja članova. KZ svake republike i pokrajine predviđaju smrtnu kaznu za različite oblike ubistva. Takvih kapitalnih djela imala su po dva (Slovenija i Hrvatska), odnosno po tri sve druge federalne jedinice (danas države) s izuzetkom Srbije koja je dodala i četvrti. U Srbiji se 1986. godine taj četvrti član se odnosi na krivično djelo za koje je propisana smrtna kazna tj. "nasilje kojim se ugrožavaju slobode i prava građana drugog naroda, narodnosti ili etničke grupe, ako je djelo za posljedicu imalo umišljaljno lišenje života pripadnika drugog naroda (stav 4 u vezi stava 1 člana 61 KZ SRS). Janković konstatira da je ovim članom, sve što se njime inkriminiše odavno zabranjeno krivičnim zakonima o različitim oblicima nasilja prema ličnosti, imovini ili simbolima. Ovako formulisan član sugeriše da se kažnjava zbog nacionalne pripadnosti izvršioca i žrtve i zaključuje da je riječ o jednom srednjovjekovnom poimanju društva i društvenih odnosa. Teorija interakcionizma i etiketiranja fokusira svoje interese, osim definisanja situacije, na institucije koje stvaraju, interpretiraju i provode pravila za jedan set ponašanja koje je prihvatljivo dok drugi set ponašanja zabranjuje i kažnjava. Njihovo pitanje glasi: "Zašto je neki akt definiran kao kriminal dok drugi nije?". William J. Chambliss analizirajući zakonodavstvo feudalne Engleske od XV stoljeća pa nadalje (osobito "zakon o skitničenju" i "zakon o krađi") do zakonodavstva New Yorka i Kalifornije 50-tih godina XX stoljeća uočio je da funkcionišu dva najopštija modela pravila stvaranja zakona. To su "vrijednosni konsenzus" i "vladajuća klasa". Vrijednosni konsenzus se poklapa sa konsenzusom zajednice, tj. zajednica je pokretna snaga za definiciju ponašanja kao kriminalnog i delinkvent pronalazi malu podršku u razvoju krivičnog prava. Vladajuća klasa vlada u jurisdikciji preko pasivne mase i zakoni izažavaju interese onih koji vladaju. Zbog pasivnosti mase, vladajuća klasa ne može biti savladana. Alternativni modeli nastaju sa industrijskim društvima sastavljenim od niza socijalnih klasa i interesnih grupa u konfliktu koje se takmiče za naklonost države. Zakon u takvom konfliktnom okruženju, preuzima njihove djelimične sadržaje i forme. To preuzimanje je pokrenuto podjelom socijalno suprotne klase (npr. zakon o nadnicama)i kada konflikt ima klasni 19 Start Magazin broj 531, Zagreb 1989. godine

24

karakter tada država mora reinterpretirati zakon na način koji su opaženi kao rješenje konflikta. Za vrijeme manifestnog klasnog konflikta, zakonodavstva i sudovi će istovremeno stvarati krivično pravo u cilju osiguranja veće kontrole nad takvim grupama koje su vezane u činu lomljenja status quo-a. Krize i socijalni konflikti rezultiraju refokusiranjem supstancijalnih prostora krivičnog prava. Stoga, kriminal je politički fenomen, kojim se određuju kriminalno ili delinkventno ponašanje, i rezultat je političkog procesa unutar kojeg se formira definicija šta je zabranjeno ili se zahtijeva da se ljudi ponašaju na određeni način. Ako objašnjavamo kriminal, prvo moramo objasniti socijalne snage koje neki akt definiraju kao kriminalan dok drugi ne.20

20William J. Chambliss "The State, the Low, and the Definition of Behavior as Criminal or Delinquent" in "Handbook of Criminology" ed. by Glasser Rand McNally College Publishing Company, Chicago.

Teorija socijalne dezorganicije Fokus funkiconalne teorije o društvu je društvo kao sistem. Društveni sistem, koji funkcionalno stanovište uzima kao osnovni referentni okvir sociološke teorije, istovjetan je s konkretnim društvom. Dijelovi sistema su institucionalni, slojni, klasni i prirodne sastavne jedinice globalnog društva kao što su privreda, politika, vaspitanje, obrazovanje, klase, kaste, staleži, lokalne zajednice, male grupe, formalne organizacije. Nijedan društveni oblik ne može se u potpunosti objasniti pomoću društvenog sistema sve dok nisu poznati dijelovi. S druge strane, može se poći od shvatanja da pojmu društvenog sistema treba prilaziti postupno, pošto su induktivnim putem otkriveni njegovi pojedini dijelovi. Ako se identifikovanje pojedinih činilaca društva ili njegovih sastavnih dijelova provede na osnovu čisto teorijskog razmatranja ili apriornog postuliranja, mogućno je istaći ono što je važno i propisati granice u kojima treba proučavanje da se kreće. Postupno pojmovno konstituisanje društvenog sistema putem empirije i pravljenje presjeka društvenog sistema anatomski je cilj funkcionalne analize. Deduktivni prilaz ne treba u potpunosti nipodaštavati, jer ako se ne polazi od nekih pretpostavki o najopštijim strukturnim crtama društvenog sistema, ne bi bilo moguće provjeriti da li i do koje mjere jedan određeni društveni oblik zadovoljava izvjesne potrebe sistema. Društveni sistem ima dva svojstva:

1. uzajamna povezanost svih dijelova, 2. težnja za održavanjem jednog određenog poretka u odnosima između dijelova.

Ova dva svojstva nazivaju se međuzavisnost i ravnoteža i kvantitativnog su karaktera tj. mogu se ispoljavati na različite načine i u različitom stepenu. Najveća međuzavisnost postoji onda kad svi dijelovi uzajamno zavise jedni od drugih, a najmanja kad svaki od dijelova podmiruje potrebe samo jednog drugog dijela ili sam počne podmirivati svoje vlastite potrebe. Kao što smo ranije naglasili, Durkheim, kao utemeljitelj funkcionalizma, smatra da svaka društvena pojava ima svoju funkcionalnu korisnosnu ulogu. Prema Durkheimu, kriminal je kao društvena pojava takođe funkcionalan, odnosno spada u atribut svakog društva koje je zdravo i mijenja se. Normalitet kriminala Durkheima dovodi do poradoksalnog zaključka: "Uvrstiti kriminalitet među pojave normalne sociologije znači ne samo reći da je on neizbežna pojava, iako za žaljenje, koja se pripisuje nepopravljivom nevaljalstvu ljudi, već i tvrditi da je on činilac javnog zdravlja, sastavni deo svakog zdravog društva".21 Suština kriminala je da vrijeđa izvjesna kolektivna osjećanja koja imaju posebnu snagu i jasnoću i da bi kriminalne radnje prestale postojati u jednom društvenom obliku potrebno je da, kao svijsne toga, djeluju odgovarajuće snage kako bi se obuzdala suprotna osjećanja. Dakle, snažna kolektivna svijest ne bi trebala dopustiti kriminal kao odgovor na prinudu kolektivne svijesti. Kriminal zajednica treba da življe osjeća, odnosno treba da bude osjetiljivija na zabranjeni čin i Durkheim to argumentira slijedećim stavom: "Da bi ubice iščezle, potrebno je da gnušanje od prolivene krvi postane veće u onim društvenim slojevima iz kojih se ubice vrbuju, ali

21 Emil Dirkem, O normalnosti zločina, u Elementi devijacije i društvena kontrola, u Teorije o društvu, ibidem, str.826-829.

26

zato je potrebno da gnušanje postane veće u čitavom opsegu društva."22 Durkheim naglašava da snaga kolektivne svijesti nije podjednako raspodijeljena u odnosu na kriminalni čin, ali ukoliko jača dovodi do toga da se i moralne greške multipliciraju u krivično djelo. Međutim pravilo je da kako se mijenja društvo mijenja se i kolektivna svijest pa je u pitanju obrnut proces, ono što se nekada smatralo krivičnim djelom prerasta u prekršaj ili u moralnu osudu. Svaka promjena u društvu počinje nekim oblikom devijantnosti. Rigidna kolektivna osjećanja uništila bi i orginalnost kriminalca i orginalnost gnušanja. Poroznost kolektivne svijesti omogućuje pojavu kriminala, ali i genija. Kriminalitet je povezan sa nekim društvenim poremećajem kojeg ne izaziva sam kriminal nego je izraz biti poremećaja. Postojanje kriminala je od bitne važnosti za adaptabilnu moć društva; kriminal nije potpuno nedruštveno biće, on je redovan agens društvenog života. Funkcionalni aspekt kriminala razvija i Albert K. Cohen, teoretičar subkulture kriminala, koji dokazuje da kriminalitet funkcionira kao sigurnosni ventil, u smislu da se u njemu može izraziti nezadovoljstvo, osobito u kriminalnim radnjama koje nemaju neposredne koristi za počinioca, kao što su vandalizam ili sitne krađe. Drugo, kriminal je znak da pojedine skupine ljudi loše funkcioniraju i da nisu adaptirani na osnovnu matricu društva, te se posredstvom te činjenice poduzimaju mjere koje rješavaju taj problem. Nasuprot stabilnosti društva socijalna dezorganizacija se odnosi na rascjep u jedinstvu ciljeva i dovodi do jednog neuravnoteženog stanja društva. Posrijedi je dezorijentacija u slučajevima promjene uslova života i pojava neprilagođenosti na nove uslove. Okolina postaje patološki konfigurirana od strane grupa koje nisu u stanju da prihvate nove uslove. Hans fon Hentig smatra: "Da u ovakvim periodima zločini protiv imovine naglo dostižu strahovite razmjere pokazuje da nešto nije u redu sa našom kulturnom organizacijom".23 Sposobnost prilagodbe pojedinca, koji je inače lojalan i prilagođen, čim je dovedena u pitanje, pod jakim pritiskom promjena, popušta, i u nizu alternativnih odgovora na stanje, prihvata i kriminal. S tim u vezi teorija socijalne dezorganizacije uglavnom veže kriminalitet sa promjenama, a promjene vode javljanju novih značenja i vrijednosti koje dovode do diferenciranja grupa. Društvo je otvoreno polje sukoba i postoji gotovo maksimalna nesaglasnost oko vrijednosti i ciljeva. "Bilo da raspravljamo o poremećenim odnosima u okviru porodice, grupa po starosti i po polu, ili u okviru grupa profesionalnih širih zajednica, društveni poremećaj je u određenoj vezi sa kriminalom. Ti odnosi rađaju frustracije koje dovode do nasilja i stvaraju stimuluse za ekonomsko krivično djelo. Ustanove koje više ne odgovaraju potrebama ljudi doprinose neuspjehu pojedinaca da na društveno prihvatljivoj osnovi definišu situacije. Društveni poremećaj koji je odgovoran za zločin nastaje zbog nedostatka standarda, kao u slučaju osoba koje rastu u oblastima "sluma", ili od organizovanih pokušaja koje čine gangsteri, reketiri, korumpirani političari i ostale antisocijalne grupe da bi izopačili društvene ustanove u svoje sebične ciljeve."24 Dezorganizaciju možemo zamisliti jednako kao uzrok i kao posljedicu kriminaliteta, odnosno kao zavisnu ili nezavisnu varijablu. Dr. Stanko Frank25 smatra da je dezorganizacija fizički proces, tj. fizičkom raspadanju odgovara kulturno raspadanje (kulturni konflikt), uz napomenu da kriminalitet kao asocijacija dobiva neki stabilitet. Mi smo prihvatili definiciju socijalne dezorganizacije od Roberta E. L. Farisa, jer nam operacionalno najbolje empirijsku datost. Ona glasi: "Socijalna dezorganizacija je krah funkcionalnih odnosa među članovima (društva) do onog stepena koji se miješa sa izvršavanjem prihvaćenih zadataka grupe. Raspad društvene organizacije, da bi se postigao neki cilj, ne znači dezorganizaciju samu po sebi, 22 Emil Dirkem, ibidem,str. 827. 23 Hans fon Hentig: "Zločin uzroci i uslovi", Veselin Masleša, Sarajevo, 1959. godine, str. 25 24 Mejbl A. Eliot: "Zločin u savremenom društvu", Veselin Masleša, Sarajevo, 1962. godina, str. 316 25 Dr. Stanko Frank: "Teorija kaznenog prava", Školska knjiga, Zabreb, 1955. godine, str. 5

27

niti je dezorganizirajući faktor, jer ukoliko proizilazi iz okolnosti koje su izvan kontrole i nije greška nijednog od članova, raspad može biti prihvaćen bez slabljenja solidarnosti grupe.“26 Faris, pored navedenog u definiciji, kao opšte simptome dezorganizacije u društvu navodi:

• Formalizam; • Opšteprihvaćeni elementi integracije u društvu se mjenjaju i nameću se nove osobine i vrijednosti, kao centralne u novom društvenom poretku, i koje će vremenom steći opšte priznato značenje. Propadanje opštepriznatih, neprikosnovenih vrijednosti otvara put dezorganizaciji (npr. raspad SFRJ i istraživanje novih nacionalnih država); • Individualnost interesa i ukusa; • Okolina koja naglašava i priznaje pretjerane lične slobode i individualna prava je pogodan teren za procvat (flourish) dezorganizacije, što nije karakteristika stabilnih društava; • Hedonističko ponašanje; • Semantičke poteškoće se odnose na namjerne i artificijelne razlike u istom jezičkom iskustvu u okviru heterogenih populacija (razne profesije, nacionalnosti) i same potenciraju već postojeće razlike; • Uzajamno nepovjerenje između grupa, nacija i onemogućavanje postizanja zajedničkih ciljeva; • Fenomen nemira: u periodima opšte dezorganizacije ljudi bivaju svjesni nečega što nisu u stanju definisati, život se ne odvija na uobičajen način, ponašanje odražava napetost u društvu, ali ne pomaže rješavanju problema. • Kretanja stanovništva su velika i samo kretanje daje iluziju poboljšavaja kvaliteta života.

Faris dalje pravi razliku između socijalne dezorganizacije i katastrofe. Katastrofa može uticati na društvenu organizaciju u mnogim vidovima i može prekinuti koordinirano funkcionisanje članova društva. U ekstremnim slučajevima javlja se privremena totalna društvena dezorganizacija, sa provalama nasilja i pljačke. Prirodne katastrofe mogu staviti društvenu organizaciju pred ozbiljan test. Prirodna katastrofa nije neizbježno povezana sa društvenom dezorganizacijom, naprotiv, ekstremne nevolje jedne zajednice mogu je čak učvrstiti. Tamo gdje je društvena organizacija bila u zdravoj formi, izbijanje nesreće izaziva malu količinu nereda. U simptome dezorganizacije mi ubrajamo i institucionalizacije agresivnosti ili nasilja. Agresivnost je jedan od pripadajućih oblika ponašanja unutar dezorganizacijskih stimulusa. Na udaljenost sociologije od problema nasilja kao konkretiziranog izraza dezorganizacije upozorava i T. B. Bottomore u Sociologija kao društvena kritika u odjeljku "Sukob i društvena promjena". On prigovara sociologiji da je razne vrste neslaganja, sukoba, pobune i represije smjestila u pojam "devijantnost", a zaboravlja da je sukob bitan unutarnji dio društvenog života i često je smatran izuzetnim nepredviđenim društvenim odnosom.27 Unatoč različitim pristupima fenomenu nasilja i agresivnosti može se reći da je agresivnost ljudska osobina i naučeni oblik ponašanja koji se očituje u određenim specifičnim situacijama. S obzirom na situaciju ili vanjski stimulans, agresivno ponašanje ima za cilj nanošenje štete objektima, organizmima ili supstitutima organizama, i u tom smislu je za nas od značaja klasična hipoteza agresivnog ponašanja (F--------A), koju su 1939. godine iznijeli profesori psihologije sa Yale univerziteta (John Dollard i suradnici) uz modifikaciju prof. Leonarda Berkowitza koji uvodi intervenirajuće varijable (npr. srdžba). Ovo nas upozorava da je agresivnost vezana za različite podražaje (koji mogu biti institucionalizirani) i koji su učenjem (uvjetovanjem) povezani sa 26 Robert E. L. Faris,ibidem str.28-34. 27 T. B. Bottomore: “Sociologija kao društvena kritika”, Naprijed, Zagreb, 1977.

28

agresivnošću i njihovo prisustvo olakšava pojavu agresije. Albert Bandura je 1965. godine uveo pojam "vikarijskog" učenja koje se sastoji u tome da ljudi opažaju agresivno ponašanje koje u datoj okolini može biti nagrađeno, kažnjeno ili ignorirano.28 Budući da smo svjedoci mase agresivnog ponašanja, smatramo, usljed niza intervenirajućih varijabli da se pojava manifestira i bez odgovarajućih inicijalnih uslova, te poprima i svoju relativnu samostalnost. Teško je utvrditi vremenski slijed uslijed složene mreže odnosa kad se javlja agresivnost, a kad konflikt. Sigurno je da se međusobno podupiru i da stvaraju niz situacija i ambijenata koji su u suštini institucionalizirani i formalno definisani i podrazumijevaju imenovanje izvršioca koji će razriješiti konflikt ili realizovati agresivnost. Institucionalizacija konflikta i agresije, sa stanovišta naše bh. drame, sastojala se u tome da je konflikt nerješiv i da se može označiti samo pozicijom pobjednika-gubitnika, dakle bez mogućnosti kompromisa ili usaglašavanja aktera u sukobu. Dezorganizacija porodice takođe konstituira mogućnost stvaranja delinkventa, sa naglaskom na dezorganizacijsko kažnjavanje djece u porodici. Naime, ustanovilo se da je za razvoj delinkventa bitno je li odgajan strogo ili nedosljedno, uz fizičko kažnjavanje ili preblag odgoj, s prevelikom ili nedovoljnom roditeljskom torturom, je li njihov odnos prema njemu "topao" ili "hladan". Iako su ova istraživanja psihologijski definirana, za nas su bitna, jer naglašavaju nered i nejednoznačnost kažnjavanja kao uzrok-povod za delinkventno ponašanje. Strogi stil znači da roditelji postavljaju jasna pravila ponašanja, prate pridržavanje tih pravila i potiču to dosljednim potkrepljenjem (nagradom, pohvalom). Popustljivi (permisivni) roditelj to ne čini, makar misli da čini, jer često viče na dijete, ali viče obično i kad treba i kad ne treba, pa dijete izgubi orijentaciju šta je dobro, a šta loše ponašanje i kako bi izbjeglo kaznu ili zaradilo pohvalu. Različiti stilovi odgoja rezultiraju različitim ponašanjem djece. Nizom multifaktorskih mjerenja utvrđeno je da će hladni i popustljivi roditelji odgojiti neprijateljski raspoloženu djecu, uvijek spremnu da krše, odbijaju pravila i zakon i koja će imati velike šanse da postanu delinkventi.29 Smatramo da je ključna teorija za razumijevanje kriminaliteta teorija dezorganizacije koja u najvećoj mjeri sa sociološkog stanovišta pokriva univerzum ove pojave u smislu da je za pojavu krivičnog djela potrebno stanje dezorganizacije. Socijalna diferencijacija proizvodi neograničen broj društvenih grupa i svaka od njih na svoj način definiše i percipira društvenu situaciju i tumači na svoj način društvene odnose i stvara uslove svoje društvenosti. Ovo naročito važi za uslove borbe reduciranih nedovoljnih resursa. Društvo koje se pomjera i raspada implicira sukob kodeksa, kao nepisanih pravila ponašanja u konkretnim situacijama. Od niza varijabli koje djeluju na pojavu kriminaliteta u dezorganiziranom prostoru odlučili smo se za one koje su imanentne dezorganizaciji:

• rast siromaštva, • rat i postratni period, • multiplikacija nesposobnosti subjekata koji su pogođeni socijalnim problemima (između ostalog i činjenjem krivičnog djela, koje još više fiksira nesposobnosti).

Kvantitet i kvalitet devijantnog ponašanja koja može biti tolerisana bez kažnjavanja počinioca veoma varira u različitim društvima i za različite vrste ponašanja u datom društvu. Jedno društvo može biti veoma tolerantno kada je u pitanju alkoholizam, dok u drugom društvu čak i blaga

28 Miomir Žužul: "Pregled teorija agresivnosti", Penološke teme, br. 3-4, Zabreb, srpanj-prosinac 1986. str. 123-144. 29 Marika Toth: “Roditelji i djeca- vjerovatno da, vjerovatno ne”, Vijesnik u srijedu, 1991. godine

29

intoksikacija može rezultirati kažnjavanjem. Američko društvo toleriše alkoholizam u nekim situacijama, kao na primjer novogodišnje proslave, više nego u nekim drugim situacijama. Seksualno aktivno ponašanje, koje se toleriše kod oženjenih osoba, ne toleriše se kad su u pitanju neoženjene osobe. Ubijanje ljudi se žestoko osuđuje kada je u pitanju zločin u određenim uslovima, ali u nekim drugim uslovima, kao rat, se odobrava. Kada jedna osoba ubije drugu to je čin zločina, nenormalnosti, nesreće, dužnosti ili heroizam. U nekim društvima ubica se vješa, poremećeni ubica se zatvara, žrtva okolnosti se pušta na slobodu, a heroj dobija medalju. Na taj način, analiza devijantnosti mora uzeti u obzir granice tolerancije određenog društva i situaciju u kojoj se određeno ponašanje ispoljava. Devijantno ponašanje je često samo naglašena forma opšteg ponašanja. Reagovanje na različite situacije, u većem ili manjem stupnju, prisutno je kod svih ljudi. U prenaglašenoj formi, međutim, može onesposobiti osobu i ugroziti sigurnost zajednice. Ekstremni slučajevi prevazilaze granice tolerancije zajednice i rezultiraju javnom akcijom kojoj je cilj:

• zaštita društva, • resocijalizacija prekršioca i • da upozori svakoga da devijacija preko određene tačke neće biti tolerisana.

Tako "stroga ruka zakona", ukoliko jasno definiše raspon tolerancije društva, može služiti preventivno protiv devijantnog ponašanja i revitalizirati normalne standarde društva. U dezorganizovanom prostoru kada se šire granice tolerancije veća je vjerovatnoća da će se pojaviti počinilac krivičnog djela kao rezultat takvih uslova. Nered, dezorganizacija, sukob subdimenzija društvenog sistema, nesaglasnost u pogledu ciljeva već po sebi predstavljaju prijetnju većini standardnih normi. Prikazat ćemo normalnu krivu Georga A. Lundberga30 koja ilustrira ovaj temat. Grafikon br. 1 Model za analizu devijacija u kategorijama normi.

Prezentirani grafikon predstavlja model za anlizu devijacija i pravce odvajanja iz grupnih normi. U situaciji raspada zajednice rastu negativni rezultati, ali se relativno povećava i prostor pozitivnih devijacija, i sve na račun normi koje su označene kao standardizirane. Tako kriva poprima platikurtičan oblik (velik broj negativnih, ali i pozitivnih rezultata, i to na račun centralnih vrijednosti). Osnovni fokusi događaja su: 30George A. Lundberg, Clarence C. Schrag, Otto Larsen, William R. Catton: „" Discontinuity in Social Patterns:, in „Sociology", Fourth Edition, Chapter 18, Deviant Behavior: Symptoms and Products of disorganization, Harper and Row, Publishers, New York, 1968. p. 560-562.

30

• raspad normi i širenje granica tolerancije, kako prema pozitivnim tako i prema negativnim vrijednostima,

• udar na norme u krajnjoj liniji rezultira različitim i suprotnim društvenim grupama i pozicijama.

Kao što vidimo, kriminal spada u socijalproblemsku situaciju i participira u konfiguraciji socijalne patologije kao prostora van normalne krive, kao i sve označene negativne devijacije. Dr. Mladen Zvonarević ističe da na kriminalitet utječu socijalni faktori koji čine elemente socijalnog problema, a to su: odnos najamnika i najmljenoga, oštar karakter društvenih odnosa, borba za status u društvu, borba za novac, negativan odnos prema radu, gubitak društvenog oslonca u modernom društvu, brisanje razlike između "poštenja" i "kriminala", toleriranje nekih oblika ilegalne aktivnosti, itd. U takvim prilikama dolazi do socijalne adaptacije odnosno ponovnog uključenja u društvo. Socijalna adaptacija dolazi na okolnosti promjena vrijednosti, blokiranja ekonomskog sistema, golemih migracija stanovništva, velikih razaranja, veliki broj poginulih, odsustvo zdravstvenih usluga, ekstremne neuslovne prilike za život, itd. Očigledno je da ove okolnosti podstiču i kriminal kao reakciju na krajnje nepovoljnu okolinu. Uzimajući u obzir izneseno, prezentiramo shemu koja po našem mišljenju situira kriminalitet u strukturi društva prema kriteriju kvantiteta subjekata društva na koje se odnosi. Shema sugeriše da je socijalna dezorganizacija širi pojam od socijalnog problema, a da je kriminalitet uži problem od socijalnog problema. Razumljivo je da društvo, sa najvećim brojem subjekata, dominira. Kriminalitet je aktivnost koja može biti otkrivena, a u dezorganiziranim prostorima manja je kvota otkrivenosti, ali je ujedno i veća kvota širenja kriminalne populacije. Razumljivo je da je najmanje kvantitativno prisutna kriminalna populacija, koja je zbog učinjenog KD kažnjena i institucionalno tretirana, upravo zbog dezorganizacijskih stanja u društvu. Shema br. 1 Pozicija kažnjenih u kontekstu socijalne dezorganizacije.

31

Dru{tvo

Socijalnadezorganizacija

Socijalni problemi(rje{ivi, nerje{ivi

Kriminalitet (otkriveni, neotkriveni)

Kazna zbogkrivi~nog djela

U dezorganizacijskoj okolini red i ravnoteža se lako narušavaju. Gustina dezorganizacijskih stimulusa (na društvenoj ravni u to spada naročito nedostatak zajedničkih vrijednosti i solidarnosti) utiče da se kriminalno djelo lakše racionalizira od strane aktera. Dr. Mladen Zvonarević31 dalje ističe da su pojedine karakteristike društva zapravo kriminogene u složenoj etiologiji kriminaliteta, kao socijalnoj pojavi-problemu. To su:

• eksploatatorski karakter kapitalizma • kompetitivni karakter društvenih odnosa • borba za status • uloga novca • negativan odnos prema radu • gubitak društvenog oslonca • gubi se razlika između “poštenja” i “kriminala” • neki oblici ilegalne aktivnosti se toleriraju

Postavlja se pitanje zašto ipak većina ljudi ne čini krivično djelo. Isti autor odgovara na to pitanje:32

• Nemaju "grešne" želje, • Nemaju prilike, • Nemaju znanja, vještine niti sposobnosti,

31 Dr. Mladen Zvonarević: “Kriminogene osobine šire društvene zajednice”, u “Socijalna psihologija”, grupa autora, Beograd, 1968. str. 280-285 32 Dr. Mladen Zvonarević: "Socijalno-psihološki faktori prijestupništva", u "Socijalna psihologija", grupa autora, Rad, Beograd, 1968. godine, str. 291-295

32

• Nemaju energije i upornosti, • Nemaju emocionalne čvrstine, • Imaju sistem moralnih normi, • Imaju strah od sankcija. • Međutim krivično djelo se ipak čini, a mehanizmi koji ga podupiru su: • afekti, • kriminalni optimizam, • proračunati rizik, • drugačiji sisitem etičkih normi, suprotan standardiziranom sistemu.

Analizirali smo nekoliko situacija koje po našem mišljenju odgovaraju dezorganizacijskom karakteru društva. Kao primjer iznosimo odnos evidentiranih lica koja su učinila krivično djelo u odnosu na broj institucionalno tretiranih lica na izdržavanju kazne.33 Zbog jasnosti situacije prezentiramo slijedeći grafikon: Grafikon br 2. Odnos evidentiranih krivičnih djela na području regije Zenica i institucionalno tretiranih lica KPD Zenica u periodu 1987-IV/1995.

0

500

1000

1500

2000

2500

1987 1988 1989 1990 1991 1992 1993 1994 1995

KPD

CSB

Napominjemo da je institucionalno tretiranje osuđenih lica obuhvaćeno cijelom R BiH, a broj evidentiranih lica koja su učinila krivično djelo odnosi se na regiju Zenice. Time se pojačava još više nesrazmjer između otkrivenih i osuđenih lica. Kao kriterij godinu uzimamo 1987. Kao što vidimo, grafikon pokazuje da srazmjer raste kako se približava rat. Takođe treba napomenuti da u strukturi osuđenih lica pretežu teža krivična djela (ubistva, razbojništva, krađe). Disperzija niza drugih krivičnih djela, koja su manje opasna, neznatno je prisutna. Preciznije odnose ilustrira slijedeća tabela: Tabela br. 2 Indeksi strukture evidentiranih učinioca KD u odnosu na učinioce na tretmanu u KPD Zenica u periodu 1987-IV/1995. godine

Indeksi strukture evidentiranih učinioca K.D. u odnosu na učinioce na tretmanu u KPDu periodu 1987 - 1995. (prva tri mjeseca)

Srazmjer Period Godine KPD CSB KPD CSB KPD CSB

1987. 615 1685 36,5% 63,5% 1 2,7 1988. 563 1789 31,5% 68,5% 1 3,2

Period prije

1989. 500 1332 37,5% 62,5% 1 2,7 33 Izvor KE CSB Zenica (danas MUP ZE-DO Kantona) i POO KPD Zenica (KPZ Zenica)

33

1990. 434 1304 33,3% 66,7% 1 3 1991. 459 2308 19,9% 80,1% 1 5 1992. 120 932 12,9% 87,1% 1 7,8 1993. 87 1553 5,6% 94,4% 1 17,9 1994. 144 2139 6,7% 93,3% 1 14,9

Period sada

1995. 189 1664 10,2% 89,8% 1 8,8 Ne ulazeći u tretiranja niza varijabli koje nismo bili u stanju kontrolisati (vrijeme izvršenja krivičnog djela, nacionalnu strukturu, dolazak na izdržavanje kazne, dužina istražnih radnji, itd.), ipak su uočava pravilnost u predratnom periodu tj. na 3 lica evidentirana u CSB bivalo je jedno lice u KPD Zenica. U 1991. godini ovaj odnos se remeti, te na 5 evidentiranih lica dolazi 1 lice u KPD Zenica. Godine koje slijede ovaj srazmjer još više povećavaju, da bi tek u 1995. godini ovaj odnos bio 1:8.8. Kao što vidimo, uvećani srazmjer odgovara uvećanju dezorganizacije i u 1993. godini doživljava svoj maksimumu (1:17,9). Od momenta otkrivanja krivičnog djela, pa do momenta izdržavanja kazne stoji niz institucija i situacija koje doprinose da se broj evidentiranih lica osipa do izdržavanja kazne. Prema Georgu A. Lundbergu34 i sur. postoje brojni načini dezorganizacije, ali najviše njih varira oko par bazičnih formi i mogu biti podesni za jednostavnu klasifikacijsku shemu. Klasifikuje se ponašanje sa stanovišta aktera i "drugih". Shema je nazvana: "Glavne socijal-sistemske komponente za dvopozicionalnu mrežu". Iz nje je moguće označiti stepen sporazumijevanja između stavova i ponašanja (aktera i drugih) kao pokazatelja organizacije–dezorganizacije. Tabela br. 3 Glavne socijal-sistematske komponente za dvopozicionalnu mrežu

Recipient Inicijator akcije Akter Drugi

Akter

akterovi propisi za vponašanje (utilitarna tolerancakterovo predviđanje sebe akterovo opažanje vpredstave (osjestigmatiziranosti i shodno nepoželjna uloga

akterovi propisi za pondrugih (aktivna tolerancija)akterova predviđanja d(hostilitet, nepoželjnost) akterova opažanja preddrugih (izolacija)

Drugi

propisi drugih za aktponašanje (aktivna tolerausljed opšte oštećenosti drugpredviđanje drugih za akterepredstava drugih o aktepredstavi (nepoželjnost aktdatom prostoru)

propisi drugih za vponašanje (utilitarna toleranpredviđanje sebe kao drugoopažanje vlastite preddrugih

Kao što vidimo, dezorganizacija ima konzistentne forme javljanja (agresivnost, kriminal, institucionalna pasivnost, nasilne migracije, konflikti) i teško da se mogu ova stanja relativno brzo zamijeniti novim. 34 George A. Lundberg:“ Social Disorganization: Structures in Transition, ibidem, p. 523.

34

Savremeni teoretičari kriminaliteta smatraju da stabilna dezorganizacijska stanja, u nekim oblastima gradova ili regija, uzrokuju da kriminalitet dobija ne veći ili manji impuls javljanja, nego formu subkulture koja pretendira da bude dominantni kulturalni model. Obratili smo pažnju na istraživanja u predratnom periodu koja su se bavila neotkrivenim krivičnim djelima, koja su utvrdila35 faktore koji su dominantnno definirani onom vrstom delinkventnog ponašanja koje se obično naziva imovinskim deliktima (krađa novca, predmeta od vrijednosti i automobila i to u situacijama odsustva oštećenog), zatim kao faktor drugog reda su se pojavili oni oblici delinkventnog ponašanja koji se odnose na nasilno oduzimanje novca, vrijednosnih predmeta i automobila i to u prisustvu oštećenog. Ostali faktori (od trećeg do jedanaestog faktora) delinkventnog ponašanja se odnose na asocijalnost, nasilje, udruživanje sa elementima opijanja, narkomanije itd. U pogledu odnosa samoiskazane neotkrivene i otkrivene delinkventne aktivnosti prema društvenim vrijednostima uz parcijalizirani utjecaj socijalnog statusa36 utvrđeno je da prvi par kvazikanoničkih varijabli u prostoru vrijednosti jest orijentiran u pravcu visokog odbijanja samoupravljanja (za ono vrijeme sociopolitički proklamirane dominantne vrijednosti) i nekonformizma, malog odbijanja autoritarizma, i povećanja etnocentričke komponente i socijalnog hostiliteta. Istraživanja su izvršena u predratnom periodu na jugoslovenskoj populaciji i smatramo da ovi rezultati takođe argumentiraju teoriju dezorganizacije. Očigledno da uočena dezorganizacija predratnog perioda (hostilitet, etnocentrizam) imala izvjesnog uticaja na fenomenologiju i etiologiju kriminaliteta u ratu. Rat kao maksimalizirana forma dezorganizacije pružila je mogućnost uočavanja fenomena koji su iz latentne strukture prešli u manifestnu. Jedan od tih fenomena je i osipanje societeta BiH u smislu da jedan pripadnik etničke grupe poduzima pomjeranje koje je isključivo intonirano političkim motivima. Budući da su pojmovi organizacija - dezorganizacija dihotomni, potrebno je naznačiti šta karakteriše pojam "organizacije". Organizaciju karakterišu ciljevi, norme, sposobnost kristalizacije mehanizma kažnjavanja -nagrađivanja, struktura pozicija, djelatnosti i namijenjena uloga u društvenoj strukturi. Postizanje ciljeva implicira norme, podržane sankcijama i propisanim prozicijama, koje rezultiraju radnjama koje ostvaruju ili redefiniraju ciljeve. Distinkcija između uloga, one koje se zahtijevaju i one koje se ispunjavaju je važna, zbog dvije vrste odnosa: formalnih propisa i neformalnog očekivanja. Da bi organizacija opstala svi njeni elementi moraju biti maksimalizirani kako bi opstalo u okolini drugih organizacija, što takođe pretpostavlja i njenu otvorenost. U prezentiranoj shemi dinamički aspekt organizacije je označen strelicama. Može se reće da je organizacija funkcionalna kada postoji set konzistentnih i logički povezanih zahtjeva uloge (formalni propisi i neformalna očekivanja). Druga odrednica funkcionalne organizacije je konsenzus oko očekivanog (predvidljivog) ponašanja članova grupe koje je u skladu kako sa formalnim tako i sa neformalnim zahtjevima.

35 Radmila Prišlin, Boris Wolf: "Latentna struktura samoiskazanog delinkventnog i devijantnog ponašanja", Penološke teme, br. 3-4, Zagreb, 1988. god., str. 162-175. Ispitivanje je izvršeno nad 860 zdravih muškaraca dobi od 19-27 godina, koji su po statusu nedelinkventni. 36 Marina Ajduković, Dean Ajduković: "Odnos samoiskazane neotkrivene i otkrivene delinkventne aktivnosti prema društvenim vrijednostima uza parcijalizirani utjecaj socijalnog statusa:, Penološke teme, br. 3-4, Zagreb, 1988. god., str. 177-197. Istraživanje je izvršeno na uzorku od 743 muškarca, reprezentativnom za jugoslovensku populaciju između 19-27 godina.

35

Shema br. 2 Elemetni organizacije Ukoliko jedna od ovih dimenzija nedostaje pojedinci dolaze u situaciju da im je dodijeljena uloga naporna ili se nalaze u konfliktu sa ulogama što predstavlja početni stepen dezorganizacije.37 Organizacija zahtijeva da individue ili grupe budu ujedinjene zajedničkim interesima i zajedničkim strategijama postignuća. Moderna društva nisu potpuno visoko organizovana, premda obuhvataju niz posebnih interesnih grupa koje imaju efikasnu organizaciju. U cilju izbjegavanja konflikta, kompleksnija društva razvijaju integrativne mehanizme koji balansiraju konfliktne interese u cilju ravnoteže. Društvena dezorganizacija je rezultat činjenice kada članovima sistema manjkaju bilo koje tačke slaganja o vrijednosnom konsensusu,istinitostima, strategijama ili interesima. Ova situacija je vidljiva u mnogim marginalnim grupama. Prezentiramo tabelu koja predstavlja neke od tih odnosa u više detalja. Tabela br. 3 Tipični normativni modeli i njihovi organizacijski uticaji

Ciljevi i objekti Izvođenje strategije Organizacioni rezultati

Uzajamni ili dopunski ciljevi objekti

Ponašanje koje koristi akterimi takođe koristi drugima

Visok stepen organintegracije, akter i identifikovani s grupom

Različitost i nepovezciljeva i objekata

Ponašanje koristi akterimanema efekta na druge Dezintegracija, ravnodušnos

Suprotnost između povezciljeva i objekata

Ponašanje koje koristi akteali je štetno za druge

Visok stepen dezorganizakonflikt ili netrpeljivost izgrupa i individua

Normativni propisi variraju u skladu sa variranjem stepena dezorganizacije koja je u stanju da uzdrma i najtemeljnije norme naročito u slučaju ratova, revolucije, masovnih migracija, dugih ekonomskih kriza itd. Pod pritiskom snažnih emocija, ljudi koji su inače komformisti, mogu ispoljiti ekstremne forme devijacija poput ubistva, silovanja ili pljačke. Socijalna kontrola je nefunkcionalna u slučaju dugih kriza koje u pravilu rađaju nove norme koje odgovaraju zahtjevima situacije. Tada se dešava u društvenoj situaciji i standardizacija konflikta.

37 Georg Lundberg: “Foundations of Sociological Inquiry“, ibidem, p. 44.

CILJEVImanifestacijski

latentni

NORME

Formalni propis i zabranaNeformalna o~ekivanja i tabui

pripisane

pozicije

rezultat u

postignu}e iliredefiniranje

akcije

SANKCIJE

Negativne kaznePozitivne nagrade

poja~ane ili slabe

36

Teorija kriminaliteta i delinkvencije nezaobilazno uzima u obzir navedene faktore. Unutarnju dinamiku kriminalitetu i devijantnom ponašanju pruža subkultura putem podrške i nagrada za kriminalnu djelatnost sa vjerovatnoćom da će se postignuće ciljeva ostvariti nelegitimnim putem i gdje je nagrada srazmjerno veća nego da se posezalo za legalnim načinom. Na taj način se osporavaju vrijednosti legitimnih normi.38 U zavisnosti od distribucije i snage regularnih i legitimnih metoda za postignuće ciljeva (ukoliko se prihvati činjenica da su ciljevi srednje klase opšte prihvaćeni ciljevi), prema klasama i slojevima, zavisi i nivo upotrebe legitimnih ili neligitimnih instrumenata postinguća ciljeva. Legitimno - nelegitimno implicira sukob, naročito kada bavljenje kriminalom ne rezultira uspjehom, ali oni mogu biti integrirani kada su u mogućnosti da osiguraju uspjeh. Kriterij situacija - uspjeh, prema R. Clowardu stvara i tipove kriminalnih gangova. Tamo gdje su legitimni i nelegitimni normativni sistemi udruženi u gang, tamo gdje je osiguran utjecaj i učenje za one koji će se opredijeliti za kriminalnu karijeru, predstavlja tipičan kriminalni gang. Tamo gdje ovi sistemi nisu integrirani, članovi ganga su uključeni u nasilje i druge forme destruktivnosti. Ovi gangovi se razumjevaju kao konfliktni gangovi. Uključenost u gangove je veća kod osoba koje su otuđene od legitimnog normativnog sistema i koji okrivljuju društvo za njihove probleme i poriču da bi ih eventualna suglasnost sa sistemom dovela do uspjeha. Otuđenje od konvencionalnih normi ima izvor u moralnim zahtjevima za uspjehom i praktičnim mogućnostima. Odsustvo šanse za uspjeh pojačava, stoga, pridruženost gangu. Pripadnost gangu se ne doživljava kao krivnja i upravo ova činjenica omogućava prihvatanje subkulture ganga. Kriminalno ponašanje izraženo formulom: kriminalni repertoar + podražaji i situacije + percipirano potkrepljenje = kriminalno ponašanje u potpunosti se poklapa sa navedenim impulsima dezorganizacije. Niz programa prevencije, ili bolje reći kontrole kriminala, nisu dali rezultata ili su jednostavno skupi (tipična kategorija koju društvo stvara da bi je savladalo - ako je nešto skupo onda treba uložiti veća sredstva za rješavanje problema). Kriminalitet, odnosno socijalna okolina koja ga je kreirala i koju on kreira, očigledno ima svoju autonomiju u smislu perzistentnosti i nemogućnosti rješavanja osobito u društvu sa status quo strukturom koja prilagodbu i reformu proglašava uslovom opstanka. Međutim, bilo bi suviše mehanicistički pojmiti datu stvarnost kao jednom zauvijek zadatu. Istina je da lanac situacija i položaj pojedinca umnogome određuje njegov sadašnji i budući odnos prema toj stvarnosti, ali se ipak stvarnost pokazuje kao rigidna i nepromjenjiva u odnosu na kriminalnu populaciju. Zbog značaja, u oblasti kriminalne pragmatike, između kriminalne socijalne situacije i kriminalnog ponašanja, izvedene su takozvane pragmatičke tabele, koje imaju za cilj do predvide buduće kriminalno ponašanje. Prema Ž. Pinatelu39 socijalna patologija, na temelju ovih pragmatičkih tabela, izražava se u vidu hipoteze o budućem kriminalnom ponašanju. Npr. Schwabova, Schidova i Meywerkova tabela obuhvata petnaest faktora i odnosi se na prognozu recidiviteta. To su: 38 Richard A. Cloward and Lloyd E. Ohlin: "Delinquency and opportynity: A Theory of Delinq1uent Gangs", Free Press, Chicago, 1960. 39 Žan Pinatel: Kriminologija, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1964. str. 109-117.

37

• Nasljedna mana, • Kriminalitet u uzlaznoj liniji srodstva, kod predaka, • Loše prilike kod vaspitanja, • Loš uspjeh u školi, • Započeto a nezavršeno učenje, • Neredovan rad, • Kriminalitet prije 18. godine, • Više od četiri ranije kazne, • Naročito brz povrat, • Međugradski kriminalitet, • Psihopatije, • Alkoholizam, • Loše ponašanje u zatvoru, • Otpuštanje iz zatvora prije 36. godine starosti, • Loše društvene i porodične prilike poslije otpuštanja.

Gerecke u svojoj tablici prognoze pridaje svakom faktoru kvantitativnu vrijednost koja se množi sa koeficijentom u rasponu od 1 do 4. Tabela br. 4 Tablice prognoze kriminaliteta po Gereckeu

Karakteristika Vrijednost Koeficijent (od 1 do 4)

Afektivno siromaštvo 10 Od nedostatka mira i sloge u roditeljskoj kuradnom mjestu, do izražene afektivne frigidn

Nedostatak postojanosti 8 Nedostatak željene izgradnje, izdržljpostojanosti i podložnosti uticaju, do potpune nestalnosti

Drugi psihopatološki aspek 7 Želja za isticanjem, fanatizam, prema tipu i ozbiljnosti

Slabost (debilitos) bez tačno označene anormasa tačno označanormalnošću

2 6

Zakašnjela (1). Subnormalnno (2). Laka debilnost (3) Duboka debilnost ili imbecilnost (4)

Vrijeme prve kazne 9 15-17 god. (4); 18-20 god. (3); 21-25 god. (2); od 25 god. (1)

Broj teških kazni prije 25 god. 7 1 (1); 2-4 (2); 5-7 (3); više od 7 (4)

Psihopatija kod pobsrodnika 5 Prema tipu (kriminalnost, alkoholizam)

Dati uslovi života 8 Škola, obuka, rad, društveno ponašanje Loši spoljašnji uticaji sadašnji budući

2 3

Dom, nedostatak vaspitanja, kriminalna sredBrak, zanimanje, prijatelji

Froy uzima u obzir osam faktora:

• Nasljednost, • Anomalija karaktera,

38

• Vaspitna sredina, • Vaspitne teškoće, • Savjest i samokritika, • Posjećivanje loših mjesta i loše iskorištavanje slobodnog vremena, • Vrsta i težina izvršenog prestupa, • Prevremenost prestupništva.

U tretmanu ovih faktora uzima se kvantitativni raspon od 5 do 50 (anomalije karaktera) koji se množi sa koeficijentom u rasponu od 1-5. Na temelju ovih tablica Glueckovi su u djelu "Unraveling Juvenile Delinquency" konstruirali tablice predviđanja na temelju poređenja dvije grupe od po 500 prestupnika i 500 neprestupnika, sa sličnim intelektualnim crtama i iz sličnih ekoloških i ekonomskih prilika. Utvrdili su da unutar porodice treba proučavati pet faktora sa unutarnjim varijacijama:

• Disciplina prema djetetu koja je definirana od oca, • Disciplina prema djetetu definirana od majke, • Osjećanje oca prema djetetu, • Osjećanje majke prema djetetu, • Kohezija porodice.

Na psihološkom nivou, upotrebom testova, izdvojili su pet osobina koje unutar psihološkog prostora ličnosti variraju. To su:

• društvena afirmacija, • prezir, • sumnja, • sklonost ka uništavanju, • impulsivni karakter.

Na psihijatarskom planu, izdvojeni su:

• pustolovnost, • slobodan izraz u akciji, • sposobnost primanja sugestija, • upornost, • nepostojanost u emocijama.

Na temelju sociološkog, psihološkog i psihijatarskog faktora svaki od ispitanika je svrstan u pripadajući faktor, zatim je izračunat procenat prestupništva i neprestupništva. Utvrdilo se da međusobno slaganje tablica ne prelazi 70% slučajeva i da slaganje tabela i stvarnosti ima nivo od 13,2% grešaka.40 Iz navedenih tablica moguće je zaključiti da socijalne okolnosti, psihološki interpretirane, imaju vlastitu autonomiju nad pojedincima zbog čega se moraju uzimati u obzir kao stvarna prepreka za socijalnu promociju, prepreka koju psiholozi nazivaju odbrambeni mehanizmi. Odbrambeni mehanizimi igraju veoma važnu ulogu u vertikalnoj socijalnoj mobilnosti pripadnika donjih slojeva. Pripadnik donje klase je uvijek primoran da investira određenu energiju u okolinu, što je dokaz da struktura ipak nije neprobojna. „Intelektualna" razina predstavlja najmanji utrošak energije, dok oni

40 Žan Pinatel, ibidem, str.117

39

koji upotrebljavaju agresiju ili neke somatizirane oblike energije uglavnom ostaju na istom statusnom nivou. Snarey i Vaillant41 su ispitali nasljednike Glueckovih ispitanika, koje je u trenutku njihovog ispitivanja pokrila već treću generaciju orginalnog uzorka od 1.000 ispitanika (500 prestupnika i 500 neprestupnika). Prestupnička generacija nije u potpunosti ostala prestupnička i istraživači su utvrdili da su tri odbrambena mehanizma ličnosti odgovorna za činjenicu da je došlo do njihove socijalne promocije. To su:

• mehanizmi intelektualizacije, • anticipacije, • altruizma.

Oni kojima je uspjelo ostvariti vertikalnu socijalnu promociju (prestupnicima u pravilu to teško uspijeva zbog nižih razina investicija psihološke energije u okolinu), koristili su prije svega mehanizam intelektualizacije, što znači "izoliranje uzbuđenja", odnosno isključivanje onog stanja investiranja bez povrata (kompenzacije). Iz okoline su korištene informacije koje najefikasnije rješavaju krizne situacije. Anticipacija uključuje momenat racionalnog predviđanja ne samo očekivanih nagrada nego i unutarnjih nelagoda koje uključuju stres ili razočarenje. Altruizam se manifestira kroz pomoć drugima, odnosno uložena energija se ne koristi za sukob nego za saradnju, što je početna osnova stvaranja personalne infrastrukture zbog očekivanog i realizovanog okvira norme reciprociteta. Priroda i struktura socijalne okoline i način na koji subjekt troši energiju zavise od vrste mehanizama odbrane, odnosno od kvalitete ulaganja «nužne energije» aktera u institucionalnu i personalnu okolinu. Sociološka tipologija kriminaliteta Sociološka tipologija kriminalnog ponašanja, uz uvažavanje stava da je kriminalitet povreda institucionaliziranih očekivanja, pored forme kriminaliteta uključuje i societalnu reakciju bez obzira što se empirijska ravan oslanja na pravnu iz zakonsku tipologiju krivičnih djela. Sociološko kriminološka tipologija djela je nešto dugačija i iznijet ćemo najvažnije. Daniel Glaser42 smatra da su klasifikacijski sistemi krivičnih djela različiti za onoga ko donosi presudu, ko vrši popis krivičnih djela, ko objašnjava krivična djela, ko želi ostvariti kontrolu činjenja krivičnih djela ili ko želi popravljati učinioce krivičnih djela. Ove klasifikacije ovise od ciljeva koji su zadati u odnosu na kriminal i zbog toga su sve klasifikacije neadekvatne, jer je ljudsko ponašanje složeno, protivrječno i nekonzistentno u kriminalu. Npr. vaspitno popravne ustanove će u tretmanu kriminalca forsirati i aktualizirati njegove pozitivne strane ličnosti, na osnovu prijemčivosti na tretman stvaraće se drugačije klasifikacije kriminalaca. D. Glaser predlaže da se aspekti klasifikacije razmatraju na osnovu:

• Klasifikacija presuda o Putem odgovornosti

Temeljene na dobi (npr. maloljetnici) Temeljene na duševnom zdravlju (umobolan, zdrav, kvaziumobolan)

41 J. R.Snarey., G.E. Vaillant: How Lower and Working-Class Youth Become Middle- Class Adults: The Association between Ego Defense Mechanism and Upward Social Mobility, Child Developement, no.56.1985. p.899-910. 42 Daniel Glaser "The Classification of offends and offenders" in "Handbook of Criminology" ed. by Daniel Glaser, Rand Mc Nelly College, Publishing Comp. Chicago

40

Na inteligenciji Nejasne klasifikacije u praksi

o Mentalne sposobnosti u toku sudbenog procesa o Maksimalnoj oštrini i visini kazne o Putem specifične prekršiteljeve odgovornosti

• Klasifikacija na osnovu evidencije o Prestupi koji su izašli na vidjelo na osnovu žalbe žrtava o Prestupi koji uznemiravaju javnost o Prekršaji u privatnim transakcijama

• Eksplanatorne klasifikacije o Idealizirane i iskustvene tipologije o Eksplanatorne dimenzije o Individualna ili kolektivna dimenzija krivičnog djela o Instrumentalna ili izražajna dimenzija krivičnog djela o Stečena ili situacijska dimenzija ili karijera.

Edwin Sutherland predlaže tipove kriminaliteta kroz koncept "sistema ponašanja u kriminalu". Indentifikovao je tri tipa kriminaliteta.

• Svaka je zajednica, zajednica individualnih aktova, kodova, tradicija, duha, socijalnih odnosa između direktnih učesnika i indirektnih učesnika. Kao osnovna crta kriminaliteta javlja se način života grupe. Svaka je zajednica mreža intrasistemske komunikacije. • Individua je različita od zajednice, zajednica je "socijalna činjenica" u Durkheimovom smislu pojma, tj. zajednica postoji nezavisno od individue koja učestvuje u njoj, zajednicu čini bihevioralni pritisak na njihove učesnike. • Oni koji se kriminogeno ponašaju formiraju samosvijest grupe, tj. "osjećanja identifikacije onih koji učestvuju u tome".

Značajnu empirijsku klasifikaciju kriminala dao je Roebuck (1970) na slučajnom uzorku od 400 crnačkih zatvorenika Distrikta Kolumbija, zatvora Lorton Virdžinija i klasifikovao zatvorenike u zavisnosti da li su hapšeni jedanput, dva puta ili više puta. Dobio je slijedeću vrstu prestupnika:

• Prvi put čini prestup: o narkomani (50), o krađa (32), o kocka (16), o provalna krađa (15), o seksualni prestupnice (15), o prevara (10), o kradljivci automobila (8), o krivotvorenje i falsifikat (4).

• Dvostruki prestupnik: o krađa i provala (64), o pijanstvo uz napad (40).

• Trostruki prestupnik: o pijanstvo, napad i provala.

• Miješani model: nediferencirani prestupnik (Jack-of-all-trades offender) (71). • Bez modela (prekršaji nisu indicirani, ali su svi ovisnici od heroina (32)).

41

Eksplanatorna vrijednost ovih nalaza sastoji se u izmicanju zakonskim definicijama krivičnog djela i u antropološkom maniru otkrio različite subkulture. Modeli životnih istorija prestupnika upoređeni sa prestupnicima u drugim zatvorima dali su dosta visok stepen podudarnosti. Svi crnci optuženi zbog oružane pljačke uglavnom su imali u ranom iskustvu konflikte u kući uz učešće u uličnom životu gdje je nasilje osiguravalo glavni izvor reputacije i samosvijesti. Don C. Gibbons43 je indentifikovao odvojene uloge u prestupu i doveo ih u vezu sa varijacijama u "back ground-u" onih koji su izvršili prestup u cilju da razlikuje tipove koje je nazvao "uloga karijere". On je utvrdio slijedeće varijacije:

• Imovinski prestupnici: o profesionalni lopovi, o profesionalni "teški" kriminalci, o polu-profesionalni kriminalci, o amaterski kradljivci po prodavnicama, o naivni krivotvoritelji, o kradljivci automobila, o imovinski prestupnik "nekadašnji gubitnik".

• “Poštovani građani" kriminalci: o kriminal bijelih ovratnika, o pronevjeritelj, o profesionalni "ukrašeni" nasilnik.

• Ubice i nasilnici: o napadači na ličnost o "gubitnici" psihopatski nasilnici.

• Seksualni devijanti: o "rapist" (silovatelj), o seksualni napadači, o ne nasilni seksualni napadači, o incestualni prekršitelji, o homoseksualci.

• Ostali kriminalci: o organizovani kriminalci, o ovisnici o narkoticima, o "skid row" alkoholičari.

Prednost kriminološke nad pravnom definicijom kriminalog prestupa pokazao je D.Cressey (1953) analizirajući pronevjeritelje. On je definirao pronevjeru kao nasilje nad vjerovanjem osobe koja je prije prekršaja imala karijeru koja je bila od povjerenja. Ovom definicijom uključio je u svoj uzorak osobe osuđene zbog krivotvorenja, ali je isključio profesionalce. To su osobe koje su bile cijenjeni bankovni službenici, brokeri sa reputacijom i izabrani javni službenici. Ljudi sa tim socijalnim atributima u vrijeme prestupa su:

• Imali finansijske probleme u smislu održanja socijalnog statusa. • U to vrijeme razradili preciznu pronevjeriteljsku shemu kao i način rješavanja problema. • Izvršili prestup samo nakon razvijene racionalizacije koja će moći interpretirati pronevjeru kao suglasnu moralu i kao ne kriminalnu.

43 Don C. Gibbons "Changing the Lawbreaker", The treatment of delinquents and criminals” Englewood Cliffs, N.J., Prentice Hall, INC. 1965.

42

Alfred R. Lindesmith i H. Warren Dunham44razlikuju kontinuum kriminalog ponašanja na individualni i socijalni. Individualni čin je onaj koji je individua izvšila iz ličnih razloga i sa malom kulturalnom podrškom. Socijalni tip kriminalnog ponašanja podržan je kulturalno i objašnjava se grupnim normama, realizuje se status i prepoznavanje u grupi. Socijalni-kriminal koristi značenja koja su ilegitimna. U individualiziranim kategorijama kriminala dominiraju situacijske i neočekivane okolnosti (često kod ubistava). U socijalnoj kategoriji kriminala dominira profesionalnost kao što je npr. raketiranje ili varanje. Treći tip je navika-situacija i ovaj tip je korišten da klasifikuje ne kriminalce koji nisu profesionalni, ali su više nego situacijski ili neočekivani prestupnici. Ovaj tip prestupnika je opisan kao prekršitelj koji, dok nije profesionalac je konstantno u nevoljama sa zakonskim autoritetom. Neočekivane situacije su forsirane od strane aktera usljed pretjerano slobodnog ponašanja kao što je tuča ili razbojništvo, ali je njegov status u vezi sa legitimnim ekonomskim prihodima. Don C. Gibbons i Donald L. Garrity45 predlažu razlike između prestupnika po osnovu kronološke dobi u kojem je definiran kao takav od strane društva. Oni izražavaju ove razlike kao dihotomije:

• da se grupa prestupnika određuju kao takvi od vremena njihovog prvog kriminalnog akta; • da se izdvoji grupa koja je u starijoj dobi izvršila prestup i da osnova razlikovanja bude relativno dug period uticaja neprestupničkih grupa na ove pojedince.

Walter C. Reckless46 uočavajući da je kriminal zanimanje i predmet karijere, predlaže tri vrste kriminalne karijere:

• Obična; • Organizovana i • Profesionalna.

Kao kriminalne karijere ova tri tipa su slična, jer uključuje uobičajene imovinske prekršaje za ciljeve ekonomskog postignuća. Oni se specijalizuju za pojedina izvršenja prestupa koja podrazumijevaju uvježbanost i iskustvo. Kriminal je jednostavan način života i karijera traje kroz duži vremenski period. U terminima razlike između tipova karijere, običan kriminal predstavlja nivo karijere. Uključenost u prestupe kao što je razbojništvo, krađa i pljačka pretpostavljaju ograničenu uvježbanost. Običnom kriminalci nedostaje organizacija da izbjegne hapšenje i osudu. Organizovani kriminal karakteriše visok stepen organizacije uz malu mogućnost hapšenja, osude i zatvaranja (npr. zastrašivanje, podmićivanje, kontrola kocke, prostitucija, distribucija droge). Ruth Shonle Cavan47 kao kriterij razlikovanja prestupa uzima javnu reakciju kao i prestupničku reakciju na javnost. U ovoj interakciji između javnosti i prestupa (kriminala) koncentrisala je sedam tipova reakcije:

• Kriminalna kontra-kultura (profesionalni kriminal, razbojništvo, provalna krađa); • Ekstremni nekomformisti (npr. alkoholičari, povremene pijanice); • Mali, minarni nekomformist (npr. pronevjeritelji); • Srednji “komformitet” (male krađe); • Manja nadkomfornost (pokoravaju se zakonu, kodovima);

44Alfred R. Lindesmith and Warren Dunham,"Some Principles of Criminal Typology", Social Farees, 19 March, 1941. 45Don C. Gobbons and Donald L. Garrity, "Some Suggestions for Developement of Etiological and Treatment Theory in Criminology", Social Forces, 38 (October, 1963) 46Walter C. Reckless "The Crime Problem”, 3 of ed. New York: Appleton Century-Croffs INC, 1961, Chap. 9. 47Ruth Shanle Cavan “Criminology”, 3 of ed, New York, Thomas Y. Crowell Company, 1962, Chop. 3.

43

• Ekstremna nadkomfornost (pokušaj reforme društva putem legalnih sredstava); • Ideološka kontra kultura (naporni pokušaji preobražaja društva, kroz upotrebu nelegalnih sredstava);

Društvena reakcija je krucijalna za vlastitu definiciju prestupnika i njegovog ponašanja. Marshall B. Clinard i Richard Quinney48 su konstruisali osam tipova kriminalnog ponašanja i mi smo je prihvatili kao najmjerodavniju sa sociološko-kriminološkog stanovišta jer uzima u obzir societalnu reakciju i otvara prostor za sociološku definiciju krivičnog djela (kriminalnim aktom se povređuje institucionalizirano očekivanje). Ti tipovi su:

• Kriminalno nasilje nad osobom: Uključuje ubistvo, napad i iznuđenu otmicu. Prekršioci sebe ne shvataju kao kriminalci. Oni su često osobe bez ranijih prekršaja ali su ga izvršili zbog određenih okolnosti. Nisu direktno podržani od grupe. Ponašanja su u oštroj suprotnosti prema srednjoj klasi i žestoka je reakcija prema prekršiteljima. • Povremeni imovinski kriminal: Uključuje neke krađe po prodavnicama, krađe automobila, prekršitelji ne smatraju sebe kao kriminalci i u stanju su da racionaliziraju svoje kriminalno ponašanje. Skloni su općim vrijednostima društva kao i ciljevima i pronalaze malu podršku za njihovo ponašanje u grupnim normama. Prekršioci u izvršenju narušavaju vrijednosti privatnog vlasništva. Socijalna reakcija često uključuje hapšenje, posebno za prekršitelje koji su već izvršili kriminalno djelo. • Kriminal kao zanimanje: Uključuje pronevjeru, lažna prodaja, lažni savjet, naručeno nasilje i nasilje nad sigurnošću. Ne doživljavaju sebe kao kriminalci i racionaliziraju svoje ponašanje kao dio svoje svakodnevnice. Ponašanje je tolerirano od strane naredbodavaca. Prihvataju konvencionalne vrijednosti i traže učešće u dijeljenju nagrada u tom svijetu. Ilegalno ponašanje je u suglasju sa ek. i socijalnom filozofijom postignuća ciljeva u društvu. Prestup je naređen od strane osoba visokog statusnog nivoa i često je nevidljiv za policiju, mala je reakcija javnosti upravo zbog nevidljivosti. • Politički kriminal: Uključuje pobunu, izdaju, sabotažu, vojno nasilje, ratnu kolaboraciju, radikalizam i razne druge forme koje mogu biti definirane kao kriminal. Cilj je postizanje promjena u društvu. Njihovo ponašanje je propisano i podržano od strane njihovih grupa. Socijalna reakcija je jaka jer se smatra kao prijetnja društvu. • Kriminal nad javnim redom i mirom: Uključuje pijančevanje, skitnju, nered, prostituciju, homoseksualnost, saobraćajni prekšaji i narkomansku ovisnost. Prekršitelji sebe shvataju kao kriminalce kada ponove prekršaj. Mogu se kolebati između kriminalnih vrijednosti i vrijednosti društvenog reda. Udružuju se sa drugim prestupnicima. Neke forme prekršaja javnog reda su poželjni od dijelova legitimnog društva (npr. prostitucija). Druge forme su smatrane reprezentom “grešaka” ekonomskog sistema. Može biti kažnjiva reakcija kao što je hapšenje ili ograničeno zatvaranje. • Konvencionalni kriminal: Uključuje pljačku, krađu, provalu i gang krađe. Prestupnici izvršavaju djelo kao djelimičnu karijeru a prihode dopunjuju legitimnim sredstvima. Mnogi mladi otpočinju kriminalnu aktivnost u gangovima, sa velikom vjerovatnoćom da će prihvatiti kriminalnu subkulturu. Ponašanje je u skladu sa ciljevima ekonomskog uspjeha, ali društvo reaguje jer je narušeno privatno vlasništvo. • Organizovani kriminal: Uključuje raketiranje, organizovanu prostituciju, kocku i kontrolu narkotika. Prestupnik shvata kriminal kao vid ekonomskog udruživanja ka nižim redovima smatraju sebe kriminalcem, uključeni prvenstveno sa drugim kriminalcima i izolovani su od šireg društva. U gornjim slojevima pojedinci su udruženi sa osobama

48 Marshall B. Clinard and Richard Quinney, “Criminal Behavior Systems - a typology” Holt, Rinehart and Winston, INC - NewYork.

44

legitimnog društva i često smješteni u rezidencijskim kvartovima. Prilična je suglasnost između ileglanih aktivnosti organizovanog kriminala i legitimnog društva. Široka skala aktivnosti organizovanog kriminala su odobreni od legitimnog društva. Ilegalne usluge tražene od legitimnog društva su zaštićene od strane organizovanog kriminala. Javnost toleriše organizovani kriminal, djelimično zato što tražene usluge se štite i dejelimično zato što je teško poduzeti operacije koje kriminalci poduzimaju. • Profesionalni kriminal: Uključuje tajne igre, krađe po prodavnicama, džeparenje, krivotvorenje i falsifikat. Profesionalni kriminalci slijede kriminal kao način izražavanja i kao način života. Smatraju se kriminalcima, udruženi su sa drugim kriminalcima i imaju visok status u svijetu kriminala. Uglavnom su izolovani od šireg društva i slijede karijeru kao kriminalci. Postoji izvjestan stepen saglasnosti između profesionalnog kriminala i dominantnog modela ponašanja. U ovu grupu ponekad “upadaju” oni koji pokušavaju steći novac na brz način. Societalna reakcija nije jaka.

Diskurs devijantnosti Najčešći, socijalno vidljivi, akt devijantnosti jest krivično djelo nad kojim je izvedena potpuna procedura. Pravni pojam krivičnog djela je vladanje koje se podudara s djelima opisanim u kaznenom zakonu, a protivi se pravnim normama.49 Međutim neko djelo sa sociološkog stanovišta može biti neutralno ili dopušteno, ali protivi se pravnim normama. Npr. to može biti revolucija, terorizam, politički delikt itd., ali ako su motivi u osnovi socijalno problemski humanistički usmjereni onda sociologija ove aktove ne tretira kao krivično djelo nego kao reakciju na okolinu (situacijski ili deterministički definirano), ili ako se ponašanje odvija u smjeru negiranja neke socijalne ustanove, (npr. odbijanje služenja vojne obaveze zbog uvjerenja) sa sociološkog stanovišta ne radi se o kriminalnom ponašanju iako kazneni zakon takvo ponašanje kažnjava. Sociologija u krivično djelo, koje je društveno opasno, uvrštava niz društvenih pojava koje statističkom vjerovatnoćom komponiraju ambijent za izvršenje krivičnog djela. Opasnije je stanje socijalne dezorganizacije nego sam počinitelj, i uzaludna su, mada opravdana, kažnjavanja ukoliko se okolnosti i stanja socijalne dezorganizacije ne blokiraju i ukinu kao takva. Počinitelj je u znatnoj mjeri samo posljedica socijalno-psiholoških okolnosti. Stoga se zalažemo da krivično djelo u sociološkom smislu riječi treba da predstavlja komponente okolinskih faktora koji uključuju ponašanje kao rezultat učenja i iskustva u određenoj socijalnoj okolini. Sociološki pojam krivičnog djela odnosno kriminalnog ponašanja je po našem mišljenju na najpotpuniji način izrazio J.S. Stumphauzer50 formulom:

49 Prema Pravnoj enciklopediji krivično djelo je: “društveno opasno djelo koje je zakonom određeno kao krivično djelo i čija su obilježja određena zakonom. Na osnovu ove odredbe Krivičnog zakona SFRJ (čl. 8, st. 1), kojom je u jugoslovenskom krivičnom pravu određen opšti pojam krivičnog djela, mogu se ustanoviti bitni elementi pojma krivičnog djela. Krivično djelo predstavlja djelo čovjeka, što znači realnu pojavu u spoljnom svijetu, izraženu u odrđenom ponašanju čovjeka i u prouzrokovanju određene posljedice tim ponašanjem. Ovom postavkom dolazi do izražaja prihvatanje realističke koncepcije k.d., za razliku od normativističkog (krivično djelo predstavlja povredu norme) i mnogih drugih shvatanja krivičnog djela., koja su zastupljena u krivičnopravnoj literaturi. Jedno djelo (ponašanje) predstavlja krivično djelo samo ako je opisano svojim obilježjima u zakonu kao krivično djelo i ako je društveno opasno. Ova dva atributivna elementa opredjeljuju određeno čovjekovo ponašanje kao krivično djelo. S obzirom da određenost djela u zakonu predstavlja formalno obilježje pojma krivičnog djela, a društvena opasnost materijalni supstrat krivičnog djela, ovo shvatanje označava se kao formalno-materijalna definicija pojma krivičnog djela.”, Pravna enciklopedija, Savremena administracija, Beograd 1989. godine. 50 Prema Predragu Zarevskom:, “Modifikacija ponašanja u području kriminaliteta i penologije”, Penološke teme, 3-4, Zagreb 1989.

45

kriminalni repertoar + podražaji i situacije + percipirano potkrepljenje = kriminalno ponašanje. Definicija je nastala na niz eksperimentalnih i bihevioralnih ispitivanja, a jedno od njih je i “East side story” (priča sa istočne strane). Riječ je o istočnoj strani Los Angelesa s višestrukim problemima visoke stope nezaposlenosti, siromaštva, kriminala i izraženim nasiljem maloljetničkih bandi (gangs). Program “Priče s istočne strane” počeo je bihevioralnom analizom na tri nivoa nasilja bandi u jednoj četvrti Los Angelesa s 15.000 stanovnika u kojoj su svakodnevne pojave pucnjava, otmice i suprostavljanja policiji. Prvo je obavljena bihevioralna analiza svih aspekata četvrti da se odredi koji aspekti igraju određenu ulogu u nastanku i perzistenciji nasilničkog ponašanja maloljetničkih bandi: izgled, oblik i nedostaci četvrti, geografski smještaj, kao i koji su osnovni socijalni utjecaji (roditelji, učitelji, policija, crkva, radni ljudi). Drugo, provedena je bihevioralna analiza dominantne bande nasilnika sastavljene od 400 mladih, u kojoj je direktno proučavano kako njeni članovi oblikuju i održavaju nasilničko ponašanje. Treće, izvršena je bihevioralna analiza nedelinkventne omladine da se otkrije kako “spontano” nastaju utjecaji koji vode ponašanju nespojivom s delinkvencijom i da li se ti utjecaji mogu koristiti u smislu delinkvencije. Ta “trodijelna” bihevioralna analiza je dala niz podataka o tome kako nastaju i kako se održava nasilničko ponašanje bandi. Naprimjer otkriveno je da:

• rivalska banda ulazi na teritorij “domaće bande i izaziva, • “veteran” (stariji član bande) opisuje u detalje (simbolički modelira) što on radi ili bi uradio u toj situaciji, • “podmladak” bande izvodi osvetničku operaciju, prema drugoj bandi, • vršnjaci, ali i ostali članovi društva pozitivno potkrepljuju takvo ponašanje pokazanom pažnjom i strahopoštovanjem, • “podmladak” bande odgovara na pažnju i strahopoštovanje ponosom koji djeluje kao samopotkrepljenje, • policija i ka uhvati delinkvente i zatim najčešće ih pusti (u smislu-malo se potukli klinci, nek-se čeliče) i time se vrši daljnje potkrepljenje takvog (nasilničkog) ponašanja.

Na osnovi preliminarnih rezultata svih tih analiza provedeni su određeni postupci. Cilj je bio angažirati “tvrdokorne” članove bande u ponašanju inkompatibilnom s delinkvencijom: npr. obavljanje nabavke za starije osobe i tako ih zaštititi od realne opasnosti da na ulici budu orobljeni; raditi na revitalizaciji vlastite četvrti, označena su mjesta s visokim rizikom za odvijanje kriminala (npr. prazne kuće i sl.) i učenje načina da se popravi situacija; oformljene su ulične glumačke družine u kojim su mladi pisali, režirali i uvodili “antikriminalne drame” za vršnjake, ali i ostale članove društva. Uz razvoj tih aktivnosti program je obuhvatio i uklanjanje ili ograničavanje nekih od niza potkrepljivača za delinkvenciju maloljetničkih bandi, kao što su pažnja, nagrada, materijalna dobra i nepodlijeganje sudskoj proceduri, prvenstveno kroz obrazovanje grupa roditelja i omladine. Nakon godinu dana provođenja programa pokazalo je da su mladi, angažirani u aktivnostima nespojivim s kriminalnim, drastično smanjili svoje kriminalno ponašanje. Eksperiment je pokazao poželjne rezultate ali se ispostavilo da je skup. Jasno je iz formule da uklanjanje jednog faktora smanjuje kvotu kriminala odnosno razvijanje nekriminalnog repertoara bi se pokazalo kao uspješan znak nekorisnosti i neisplativosti kriminalnog ponašanja.

46

Urbano-ruralni antagonizmi i migriranje kao potencijal za nastanak

socijalno patoloških fenomena U ovom odjeljku ćemo diskutirat relaciju urbano-ruralno, njihov sukob preko migriranja, kao vezivnog tkiva, i kako poternciraju socioppatološka stanja poput siromaštva, akulturacije, izolacije i konflikata. Kao što se da zaključiti radi se o egzogenim faktorima i navedene su samo najvažnije situacije, zbog čega smo bili prinuđeni da prezentaciju u nekim interpretacijama reduciramo. Dihotomni karakter društva, vidljiv iz osnovnih shvatanja Marxa, Webera i Durkheima, implicira da se zajednica shvati kao prethodnica društva, odnosno suprotnost društvu. Ova osnovna dihotomija zajednice i društva, neće biti napuštena ni u sociologiji 20. stoljeća, ne samo zbog klasifikacijskih potreba sociologije, nego i zbog toga što je u pitanju problem realizacije ljudske ekspresije koja je dovedena u pitanje u savremenim i kompleksnim društvima. Razmatranje odnosa zajednice i društva najčešće se veže za dihotomiju feudalno društvo - industrijsko društvo, selo - grad, mehanička - organska solidarnost, klasno - besklasno društvo, prosta - složena podjela rada itd. Najpotpunija distinkcija je Gemeinsehaft i Gesellsehaft od Ferdinanda Töenniesa. Kao kriterij razlikovanja zajednice i društva on uzima odnose ljudskih volja u smislu uzajamnog djelovanja tako što jedna strana nešto čini ili daje a druga strana nešto trpi ili prima. Priroda ovih djelovanja je tendencija ka trajanju ili destrukciji volje drugoga. F. Töenniesa zanimaju odnosi međusobnih potvrđivanja koji se sastoji u potpomaganju, olakšavanju i smatraju se izrazima volja. Sam odnos, koji jedinstveno djeluje organski prema potvrđivanju volja, naziva se zajednicom, a ako je idealna i mehanička tvorevina onda je riječ o društvu. Zajednica se temelji na jedinstvu ljudskih volja kao prirodnog stanja i karakteriše je povezanost ljudi od rođenja Töennies povezuje porijeklo po krvi, mjestu i duhu kao tri nepodijeljene osobine zajednice i u tom smislu kaže: "Budući da zajednica po krvi kao jedinstvo bića prelazi evolucijom i diferencijacijom u zajednicu mesta, koja je neposredno izražena u zajedničkom stanovanju, a dalji razvoj vodi opet do zajednice duha kao pukog zajedničkog sudejstva u istom pravcu, u istom smislu, ta zajednica mesta može da bude shvaćena kao povezanost animalnog života, kao što zajednica duha može biti shvaćena kao povezanost mentalnog života; stoga zajednica duha u svojoj povezanosti sa zajednicom mesta predstavlja istinski ljudsku i najvišu vrstu zajednice".51 Dakle po njemu odsustvo bilo kakve protivrječnosti mjesta i duha zajednice, vremena i prostora, ako se potvrđuju i vežu međusobnim voljama može da opstane, a najčešće forme su srodstvo, susjedstvo i prijateljstvo. F. Töennies smatra da je najveći kontrast u odnosu na zajednički život, kontrast između sela (zajednica) i grada (društvo), odnosno da rezultiraju različitim ekonomskim, političkim i kulturnim tvorevinama. Na osnovu ove dihotomije konstruira “parove koncepata“ i sugeriše da se shvate kao idealni tipovi koje treba kontrastirati realnosti i služe za daljna proučavanja sa ciljem da učine iskustvene podatke uporedivim. “Konceptualni parovi“ se nalaze u međusobnom odnosu i prvi član para je uvijek stariji od drugog jer proizilazi iz prvog. Oni se deriviraju iz samog društva i Töennies ih je ponudio iz ekonomske, političke, duhovne i moralne oblasti. 51 Ferdinand Tenies "Zajednica i društvo", odljeljak C, Oblici ustanovljenja akcije, u "Teorije o društvu", Vuk Karadžić, Beograd, 1968. godine

47

Tabela br. 5 Dihotomija selo (zajednica) - grad (društvo)

Ekonomska oblast Politička oblast Duhovna ili moralna oblast Selo Grad Selo Grad Selo Grad selo grad folk društvo državno društv ženski um muški um

mali grad metropolis aristokracija demokracija vjerovanje u ču poznavanje zprirode

osnov. zemlja kolonija federalizam unitarizam religija znanstvena spoznaja

primarna proizvsekundarna proizvodnja konzervativna mutativna parti crkva sekta

dimaćinstvo tržište običajni zakon revolucionar. legistrativa ortodoksija hereza

veliko ppredkapitalist. proizv.

malo kapitalistički proizv.

umjetnost nauk

distributivna pr komutativna pr Töennies je još uvijek upotrebljiv za empirijska istraživanja, a osobito u domeni njegovih konceptualnih parova. Realizacija ovih dihotomija našla je plodno tlo i u američkoj sociologiji poznate kao dihotomije npr. obitelj - tržište ili primarne - sekundarne grupe. Nasuprot zajednici, društvo karakteriše skup ljudi koji žive jedan pored drugog, ali nisu suštinski povezani i razdvojeni su uprkos svim faktorima povezivanja. Društvo je skup segmentiranih pojedinaca koji svi rade za opšte društvo, iako misle da rade za sebe. Čak i za Hegela dihotomija selo - grad se javlja kao fundamentalna. Grad je sjedište građanskog obrta, a selo je sjedište običajnosti koje prelazi u državu. Kao njihov istinski osnov i rezultat običajnost je supstitucijalna volja države, a u samosvijesti pojedinca, ima svoju posrednu egzistenciju. Gesellschaft je konačnica u odnosu na Gemeinschaft, jer su u gradu već zavladali mehanizmi racionaliteta društvenog razvitka nasuprot zajednici, popraćen industrijalizacijom i urbanizacijom društva, zatim individualizacijom i definitivnom dominacijom novčane kulture. Toennies ipak smatra da grad trajno ostaje ovisan o selu. Grad, obzirnom da je u njemu centriran razvoj, odvajajući se sve više od sela, poprima značajke metropolisa. Za njega je gustina naselja kriterij kakvi će odnosi vladati u gradu što se pokazuje kao vrlo značajna konstatacija u vezi kontrasta između glavnog grada i provincijskih gradova. Osnovna dihotomija, selo-grad, je temelj ostalih “institucionaliziranih konfiguracija” koje pripadaju gradskoj ili seoskoj kulturi. On uvodi i pojam “socijalnog entiteta” koji podrazumjeva kao proces posredovanja mnogih individua na prostoru koji je prirodan za njih, ali koji je osim okolinskih faktora definisan i interaktivnim faktorima. Unutar “socijalnog entiteta” on razlikuje socijalni i prirodni odnos. Prirodni odnos označava biološke odnose, socijalni odnos psihološke odnose koji su afirmativni i tendiraju da budu stalni i zadati za grupu na koju se odnose, iako ovaj smjer može biti okrenut suprotno. To znači da će za pripadnike jedne grupe druga grupa biti nešto neprijateljsko, a pripadnici vlastite grupe

48

nešto stalno pozitivno, što je teorijski još uvijek uotrebljivo za tumačenje nestabilnih urbano-ruralnih odnosa52. Toennies je imao nesumnjiv značaj za američki sociološki nauk općenito, a naročito na Chicago urbane sociologe. Oni su često u nizu svojih istraživanja operacionalizirali dihotomne parove u američkim urbanim prilikama i što je rezultiralo plodnom pojmovnom mrežom. Prostor, društveno koloniziran, tj. nastanjen, predstavlja zbir nacrta za zajedničko iskustvo ljudi. Nastanjeni prostor ili teritorija bitno je vrednovan prostor od strane zajednice koju na okupu drži prostorna zadatost. Skup odnosa i iskustava između ljudi unutar relativno ograničenog prostora proizvodi ono što zovemo zajednicom i predstavlja osnovu kako urbane tako i ruralne zajednice. Za sociologiju, usmjerene na analizu grupa u prostoru, fizička okolina se razumijeva kao datost, a potom izvor parametara za razumijevanje ljudskog ponašanja. Oblikovani fizički okvir izaziva očekivano ponašanje čije varijacije su shvaćene kao funkcije, ne fizičkih parametara, nego onih kompleksnih socijalnih i psiholoških odrednica koje su ukorijenjene u aktivnostima i odnosima socijalnog prostora. Fizička okolina grada ili sela poprima novu značajnost kada je sagledana kao pritisak na probleme funkcionisanja u zadatim okvirima. Harold M. Proshansky53 smatra da se relacije ponašanja- okolina odigrava najčešće u sljedećim instancama:

• Čovjek, u svim instancama i situacijama, je spoznajni i ciljno-usmjereni organizam. Činjenica je da je individualno ponašanje vođeno ne samo ciljevima koje traži, nego takođe njegovim interpretacijskim procesima. Svaki individuum interpretira i daje značenje njegovoj okolini, razlike između individua ne leže u tome kako se ponašaju nego u tome kako opažaju i razumijevaju okolinu. • Čovjek, u nastojanju da zadovolji potrebu uvijek se uključuje u interakciju i razmjenu sa njegovom fizičkom okolinom. On je ciljno-usmjereni i spoznajni organizam u interakciji sa drugim fizičkim komponentama okoline. Pojedinac je aktivni organizam koji određuje, interpretira i traži fizičku okolinu za odgovarajuće načine postignuća njegovih ciljeva. Često mora tražiti subsidijarne (pomoćne) ciljeve u cilju da postigne osnovni. • U bilo kojem situacijskom kontekstu, pojedinac nastoji organizirati svoju fizičku okolinu tako da to maksimalizira slobodu izbora. Sloboda izbora je kritički aspekt ljudskog ponašanja i u relaciji prema njegovoj fizičkoj okolini. U utemeljenim fizičkim okvirima individua će se postaviti tako da može ujedno precizno prepoznati i pokrenuti se u cilju postizanja zadovljenja cilja. Pojedinac mora znati svoju okolinu u cilju upotrebe na pripadajući način u težnji postignuća posebnih ciljeva ili objekata.

Nove, neočekivane situacije i okviri kao što su rat i raspad sistema implicira da će individua u nekim oblicima reorganizirati svoje odnose prema fizičkoj okolini pa je njegov slobodni izbor maksimaliziran. Širenje slobode izbora, u datom fizičkom okružju, ovisi ne samo od trajne strukture i oblika tog okvira, nego i od toga što se dešava u tom okviru iz jednog momenta u drugi. Ako struktura fizičkog okvira unaprijed isključuju mogućnost željenog ponašanja, razmjerne permanentne alteracije u fizičkoj okolini su nužne. Na ovaj način nivo izbora je proširen. Svako širenje mogućnosti kroz okolinsku manipulaciju u isto vrijeme unaprijed isključuje druge izbore 52 Šabani Alisabri, “O elementima destruktivne Gemeinschaft u BiH”, Hijatus br.5, Zenica 1996. godine. 53 Harold M. Proshansky, William H. Ittelson and Leanne G. Rivlin "Freedom of Choice and Behavior in a Physical Setting" in "Environmental Psychology: Man and His Physical Setting", ed. by Harold M. Proshonsky, William H. Ittelson, and Leanne G. Rivlin, Holt, Rinehart and Winston, INC New York, 1970. p. 173-183

49

(npr. prihvatanje stanja kakvo jest ili se ponašati kako zahtijeva situacijski kontekst). Fizička okolina, socijalno interpretirana komponuje socijalnu okolinu. Jedna od primarnih socijalnih i prostornih okolina jeste selo. No ruralni socijalni prostor se stalno mijenja pod udarom strukturalnih sila društvenog razvoja, no, selo ne gubi u potpunosti svoja tradicionalna obilježja, već se prilagođava nametnutim procesima. Status ruralne populacije je uvijek najniži i u pogledu pokretljivosti ono može biti samo vertikalno. Tradicionalno društvo, društvene grupe i odnosi otežavaju bitnije socijalne promjene iako su one očigledne u pogledu pomjeranja radne snage sa sela koja je djelimično uvučena u gradsku privredu. Stalni kontakt tih grupa sa gradom unosi izvjesnu nekonzistentnost u tradicionalnu strukturu seoske sredine: “ Nastaju “nečisti” oblici, izmiješana slika, ponašanje, konglomerati starog i novog u svim vidovima života i rada. Upravo to čini specifičnom seosku zajednicu – neodvojenost od jučerašnjeg i nedovoljna uključenost u sadašnje te sve kombinacije koje iz te “veze” nastaju”54. Selo je prije svega zajednica potpunog međusobnog poznavanja. Unutar ruralne zajednice diferencijacija uloga je jasna i počiva na polu, dobi i položaju u srodničkoj ili domaćinskoj grupi. Pojedinci su odgojem prilagođeni svojim zadacima i svakoj situaciji. Razvijen je poseban moral unutar kolektiviteta koji, donekle, ne važi u odnosima sa vanjskim svijetom bilo oni povremeni ili česti. Iz zatvorenosti sela proizilazi socijalna struktura sela, njegova kulturna ali ne i socijalna homogenost (odrasli – mladi, muškarci - žene, posjednici – nadničari itd.). Henri Mendras55 smatra da je karakteristika sela relativna autonomija u odnosu na globalno društvo; domaćinska grupa u selu istovremeno je potrošač i proizvođač; Seljačka ekonomija je autarkična, i služi za reprodukciju domaćinske grupe i seoskog kolektiviteta; globalno društvo saobraća sa seljačkim društvom posredstvom mediatora. Značajnije migracije sa sela odvijale su se u doba prvobitne industrijalizacije sa izrazitom karakteristikom prostorne pokretljivosti. U tom periodu udruženo su djelovali faktori industrijske potražnje za radnom snagom kao i pojava suvišne seoske populacije što je u krajnjoj liniji u znatnoj mjeri promijenilo socijalno – ekonomsku i demografsku sliku sela. U pogledu jugoslovenskog ruralnog egzodusa najznačajniji period se smatra nakon 1945. godine sa vrlo dramatičnim reprekusijama kako na grad tako i na selo. Na ovom mjestu ćemo istaći samo činjenicu stvaranja ogromnog administrativnog aparata, u osnovi nesposobnog i parazitskog, koji je bio regrutovan iz seljačke populacije. Zaostala poljoprivreda je bila još više pogođena deagrarizacijom seljačke populacije što je izazvalo nove protivriječnosti na relaciji selo - grad. Maja Štambuk navodi, u pomenutom izvoru, obilježja sela koja nudi Placide Rambaud. On polazi od toga da je “selo jedan od oblika prostorne organizacije grupa''. Obilježja koja čine selo specifičnom socijalnom sredinom:

• omeđenost i zatvorenost prostora uvjetovana je identičnošću između rezidencijalnog i radnog prostora, koncepcijom prema kojoj je i rad i vlasništvo ponajprije prostornog karaktera. • monovalentnost seoske privrede i razlike koje postoje između ekonomskog sistema sela i proizvodnje u gradu takođe čine specifičnost seoskog društva. Selo je prostorna decentralizacija stanovništva i poduzeća” (najčešće je to poljoprivreda, odnosno rad u poljoprivredi je dominantan). Seosko društvo najprije uspostavlja tehničke, radne odnose sa

54 Maja Štambuk “Neka obilježja seoskog socijalnog prostora” Revija za sociologiju No. 1-2, Zagreb 1989. godine, s.121-128 55 Henri Mendras “Sociologija seoske sredine” u “Sociologija”, ur. G. Gurvitch, Zagreb, Naprijed 1966., s. 332-348

50

prostornom a tek neposredna posljedica toga su socijalni odnosi. Za razliku od toga u prvom redu skup socijalnih odnosa, a tek onda izravni i radni (tehnički) odnos prema prostoru. Selo ne stvara mogućnost izbora, ono je izraz volje mikroekonomskih jedinica, neorganski skup centara odlučivanja koji traže unificiranost i izvan sebe, to je razlog i slabe socijalne mobilnosti zbog čega se selo sporo mijenja, a to nadalje objašnjava pasivnu i epizodnu ulogu sela u promjenama globalnog društva.

Obilježje sela je krut i stabilan odnos između grupe i prostora. Prostor se vrlo kruto nameće seoskoj grupi zbog radnih odnosa seljačke populacije prema tom prostoru. Iz ovog proizilazi i prostorna stabilnost sela (za H. Mendrasa ruralni sociolog proučava posljedice koje za seoska društva proizilaze iz čovjekove podređenosti prostranstvu). Odnosi između grupe i prostora su ograničeni komunalnim prostorom što pridonosi jačanju svih oblika razmjene – od bračne do političke. Moć sela izražava se u stvaranju i održavanju osjećaja pripadnosti po porijeklu i po mjestu. Selo snažno pamti i otuda proizilazi tradicija. Selo je grupa, kao što smo naveli potpunog međusobnog poznavanja. Selo se drži zajedno zbog nametnutih ekonomskih, socijalnih institucija kao i podređenost prirodi koja je jednaka za sve. Kreativna funkcija sela se ogleda u kombinaciji različitih funkcija, predstava, odnosa kao što su kuće, nošnja, način rada, svadbe itd.56 Industrijalizacija i urbanizacija su pridonijela kvantitativnom i kvalitativnom mijenjanju seoske sredine naročito promjene u bazičnom sloju seoskog društva. Seosko društvo se osipa, ne reproducira se i iz njega se uglavnom odlazi. Oni koji ostaju sve češće kombiniraju nepoljoprivredno zaposlenje sa radom na poljoprivredi. U centru našeg interesa je tradicionalno društvo decentrirano iz svog u urbani teritorijalitet, izaziva niz socijalnih problema i pripadajuću socijalnu patologiju. U teritorijalnom smislu selo je nevidljivo za grad. Pojam zajednice u urbanoj okolini nudi ekvivalent za socio prostornu strukturu ruralne okoline koja se može označiti kao razlika između više polja simboličke akcije i jednog. Riječ je o tome da tradicionalna zajednica ruralnog tipa (u idelano tipskom smislu) funkcionira kroz jedan jedini simbolički izraz, tj. data zajednica je sve što se poznaje i sve se u njoj događa. Urbana okolina je zbog niza posredovanih odnosa, nepoznata i ne spada u domen iskustva. To iskustvo je fragmentirano i višestrano, nepredvidljivo sa mnoštvom simboličkih kodova zbog čega urbanit ne može do kraja svoju ulogu prihvatiti kao definitivnu. Za tradicionalno društvo ljudi su u trajnim međusobnim interakcijama, za urbano društvo urbanit mora pripadati nizu drugih grupa. Ova gruba diferencijacija u realnosti nije potpuno čista. Naime, tradicionalno društvo decentrirano iz svog teritorijaliteta u teritorijalitet grada je otporno na promjene, između ostalog i zbog potrebe za identitetom, ali i kao odgovor na birokratizaciju i racionalizaciju društva. Prema Dunji Rihtman- Auguštin57 tradicionalno društvo, sa stajališta kulture, je prisutno i u sadašnjosti zbog razumijevanja povijesti koje nije geometrijsko (u smislu vremenskog kontinuuma prošlost, sadašnjost, budućnost) nego kibernetsko koje smatra da je prošlost sve ono što nema budućnosti, što je isključilo sve svoje mogućnosti osim jedne. Ta je prošlost nijema jer u njoj nema otvorenih situacija ni zbivanja, budućnost je ono što nijednu svoju mogućnost nije otvorilo. Prošlost je definitivna i univerzalna. Tradicijsko mišljenje i iskustvo nije završilo sa minulim događajima i 56 Maja Štambuk “Neka obilježja seoskog socijalnog prostora” Revija za sociologiju No. 1-2, Zagreb 1989. godine 57 Dunja Rihtman- Auguštin “Struktura tradicijskog mišljenja” Školska knjiga, Zagreb, 1984. godine, s. 7-19

51

njegove mogućnosti traju u sadašnjosti i imaju perspektivu u budućnosti. Iz ovog pristupa ona razvija najbolju kritiku pojma narod. Narod je u kulturologiji dugo tretiran na temelju mita, a pri tom se prikrivala socijalna slojevitost tog pojma, pa i konkurentne vrijednosti unutar te kulture. Mitsko koncipiranje naroda je bila baza zasnivanja nacionalističkog modela kulture u okviru tog pojma. Kulturološka istraživanja naroda izgradila su kanon koji glasi: narod, izvornost, starina, kontinuitet. Pojam narodne kulture ponajbolje je potvrđivala izvorna vrijednost, tj. ona vrijednost nastala bez vanjskih utjecaja (utjecaji grada) i koji su kao takve potvrđivale kontinuitet. Realitet naroda je zapravo centriran, u kulturološkom smislu, u socio – ekonomsku sferu, način mišljenja i način ponašanja, akcija, te raskoraka između narodnog mišljenja i ponašanja. Na tragu Levi-Strausssa (ideja postojanja apstraktnih struktura i konkretnih činjenica, te njihov međuodnos u iskustvu kulture), ona razvija model zamišljenog i ostvarenog reda, jer se ostvareno, preživljeno iskustvo redovito razlikuje od normi propisanog, vrednovanog, zamišljenog . “Možemo postaviti pitanje nije li ta kategorija relevantna za politiku i ideologiju suvremenih društava”58 drugim riječima, domen konkretnog u kulturi sugerira da je kultura protivriječna i u obliku svojih interpretacija definira šta je odstupajuće. Na odstupajuće kultura reagira i otkrivanje načina reagiranja može nam otkriti totalni model društva. Kultura ipak ostaje skup generativnih pravila što ih je povjesno oblikovalo ljudsko iskustvo. Kultura ostaje substitut za preživjelo društvo i upravlja mentalnom i vrjednosnom orjentacijom pojedinca, preko nje se reducira kompleksnost okoline i, budući da je moćnija od pojedinca, jer se konkretizirala u socijalne strukture, ono mu se nudi kao zakonitost i socijalni zahvat u datost i određuje način prilagođenosti na datost. Industrijska revolucija je totalnost jednog svijeta zamijenila totalnošću vlastitim svijetom. Seljaštvo je prestalo biti izvor bogatstva i temelj starog društva i kulture, zamijenjeno je novima kategorijama klasa u kapitalizmu koje unose veću kompleksnost u društvo. Seljačka kultura je bila prinuđena da se prilagođava novim, moćnijim momentima u društvu ili se pak raspadala. Ekonomsko razaranje sela izbacuje na površinu obitelj i učvršćivanje obiteljskih vrijednosti kao kompenzaciju za čitav jedan svijet. Preko obitelji bilo je moguće održati sebe i svoje u kapitalističkoj okolini koja je to održanje stalno ugrožavala. Na balkanskim prostorima poznata je zadruga ili proširena porodica koja je potvrdila jezgru tradicijskog. Dunja Rihtman Auguštin proučavajući zadruge, konstatirala je nivoe stvarnosti tradicijskog uzimajući u obzir aspekte zajednice imovine, rada, života autoriteta i odnosa sa opštim društvom poredeći ih sa načinima interpretacije u idelanoj i stvarnoj kulturi. Ona smatra da suvremeni čovjek treba istovremeno da postavi dva i više pitanja i konstatira: “Osim idiličnih slika prošlosti, naša je suvremena publicistika i suvremeni politički jezik sve češče opterećen grijesima takozvanoga našeg mentaliteta. Jesu li doista mentaliteti krivci za sve naše nedaće? Je li idealizacija naše junačke, demokratske i egaiitarne prošlosti doista naš jedini svijetli uzor? Ako strukturu tradicijskoga mišljenja promatramo kao trajnu dilemu izbora između zajedničkoga i osobnoga, između sloge i sukoba, između autoritativne sile i neprestanoga dogovaranja i pregovaranja, između razumnog i štedljivog ekonomiziranja i osobnog prisvajanja, između zatvorenosti naših sredina i otvorenosti komunikacijskim procesima s Istoka i Zapada, sa Sjevera i

58 Claude Levi – Strauss, prema Dunja Rihtman- Auguštin “Struktura tradicijskog mišljenja” Školska knjiga, Zagreb, 1984. godine, s. 14

52

Juga, onda ćemo je moći primijeniti i u analizi suvremenih postupaka i politika. Ti postupci i te politike jednako su djelo oni koji donose bitne i ključne odluke kao i svih takozvanih malih ljudi u njihovu svakodnevnom životu. Primitivni mentalitet nije sabijen u rezervat ovih posljednjih59.” Disktinktivne karakteristike urbanog u odnosu na ruralno u odrednicama Wirth-ovih navedenih definicija, a uz Rihtman Auguštinove naznake, da tradicionalno još uvijek živi, otvara nam mogućnosti za našu definiciju post tradicionalnog unutar urbanog. Ona glasi: “Karakteristike urbane okoline (kompaktnost urbnog prostora, posredovani socijalni život, asocijativni naboj prostora, set različitih individualnih karakteristika, institucionalna infrastruktura, punktovi i žarišta individualnih i kolektivnih interesa) su nesavladive i kompleksne za tradicijsko društvo zbog čega je prinuđeno, u uglavnom neizmjenjenom obliku još od velikih migracija od drugog svjetskog rata, ponuditi definiciju prostorne blizine koja će urbani teritorijalitet moći svesti u savladive odrednice kao što je suradnja (sa sebi sličnima) kako bi se uspostavila socijalna kontrola (neformalna solidarnost), mehanizmi pomoći, i zajedništva (uvjerenje da se nije sam), te snažnog podupiranja tradicijskih vrijednosti na tragu religije, etnike i ideje teritorijaliteta. Ovu definiciju treba uzeti oprezno, zbog konkurentnih vrijednosti urbanog (zapošljavanje, instrumentalizacija institucija, anonimnost itd.) jer ipak značajan dio ruralne populacije u gradovima, sada možemo reći druge ili treće generacije migrantske mase, ne bi se vratili tamo odakle su stigli. Čini nam se da će ova situacija zadugo ostati atribut unutar urbanog, ali prije svega definirano tradicijskim obilježjima. Na toj ravni fenomenologija urbane svakodnevnice npr. u BiH se manifestira kao ruralno – urbana napetost. Tabela br. 6 Prikaz odnosa aspekata zajednice prema idealnoj i stvarnoj kulturi prema Dunji Rihtman Auguštin

ZAJEDNICA IMOZAJEDNICA RA ZAJEDNICA ŽIVZAJEDNICA AUTORITETA

ODNOSI S DRUŠTVOM

IDEALNA KULTURA

nedjeljiva, obizajednička imovina; imovina odstupanje

podjela radamuške,ženske izajedničke poslostatus muških psav rad u zajednice

proširena obiteljskladu, sre- dišnja vrednota muškarci imajstatus, ženepodređene

gospodar ogrmuškim konsenzusom, ai pravedan

nezavisnost sobitelji od općih društva

STVARNA KULTURA

individualna imčesto uz zajednkomplementarnoodnosu; krađa zajedničke irnovine

podjednaka rećenost sradom; ekonfunkcija žosobnog rada; proturječja speciliziranoga rada izajedništva

sukobi obiteljskim lozameđu pojediženska sup-kultu

osporavanje strgospodara; utjecaj u opozicmuškaraca; sukozbog nepravednipostupaka gospodara

mnogobrojni inovrsni kontakomunikacije za-i seoske zajedfeudal- cima, gospodomtržištem, komunikacijskim sustavma

59 op. cit. 83. s. 182-185

53

Decentriranje ruralne populacije iz njenog okvira vodi migriranju, koje smatramo univerzalnim faktorom sadašnje urbane situacije. U narednom toku izlaganja nastojaćemo izložiti teorijske odrednice migriranja. Smatra se da je kvalitet migrantske populacije u BiH bio određen trajnom indoktrinacijom mitovima i političkom mržnjom prema bogatijim slojevima društva. Fatalizam je bio stil života sa snažnim otporima ka promjenama, te se tradicija nametnula kao opterećenje i smetnja napretku. Relacija malo znanja- puno mitova funkcionirala je na razini načina života. Ruralno – urbani kontinuum na BiH prostorima je transformiran u višedesetljetnu ruralno-urbanu konfliktnu napoetost. Seljak je većinu društvenih drama, poput rata instrumentalizirao za trijumfalni ulazak u grad ali i donošenja nacionalizma. Posljednjih 50-tak godina seljaci pobjeđuju u osvajanju gradova nametanjem primitivizma, barbarizma, i minornih ruralnih vrijednosti. Paradoks se odvijao u činjenici da su agrarni prostori u BiH bili (a i sada posljednji po obradivosti) u Evropi. Zemlja se otimala od drugih na kojoj se ništa nije radilo, jer su svi bježali u gradove. Prenapućeni gradovi – prazna sela su izrazite populacijske osobine odnosa ruralnog – urbanog. Osnovni model socijalne mobilnosti je fizičko preseljenje iz grada u selo zbog neatraktivnosti, stalnih neizvjesnosti i izolacije. “Novi građani” sa svim odlikama ruralnog života su ruralizirali gradove ne samo u domenu fenomenologije svakodnevnice nego i u prostornom obliku (bespravna izgradnja oko gradova). Ruralna struktura se održala skoro nepromijenjena te se može shvatiti kao zatvorena. Aproksimativni podaci o popisu stanovništva u BiH sugeriraju da je neprimjereno povećanje urbanog stanovništva prema svjetskim mjerilima. Tabela br. 7 Tabelarni prikaz procentnih odnosa gradske i ruralne populacije u periodu 1961.-1991. godine u BiH

GODINA GRAD SELO 1961 22 % 78 % 1971 28 % 72 % 1981 32 % 68 % 1991 38 % 62 %

Usljed zakašnjele urbanizacije (neravnomjeran odnos urbane površine i priliva novog stanovništva) gradovi su devastirani ne samo u vezi fizičke strukture, nego i u vezi kulturne devastacije). Kvantitativno-kvalitativne promjene su se međusobno ispreplitale i direktno utjecale na održavanje ruralno – urbanog konflikta. Socijalna artikulacija proteklog rata je ponajčešće vidljiva u jeziku koji se mijenja tek u drugoj i trećoj generaciji, ljubomornom čuvanju rituala i nepovjeljivosti prema gradu. Sniženje kriterija ponašanja u urbanom prostoru takođe je jedan pokazatelj devastacije urbane kulture. U vremenskom kontinuumu boravka seljaka u gradu svakodnevno ponašanje u početku je bilo oprezno, a zatim je određeno ruralnim stilom, uz znatnu zatvorenost i nepropusnost prema drugim kulturama. Seljaku se u gradu, kao strateški zadatak nametnula potreba da ima sva potrošna dobra karakteristična za grad, ali sa specifično ruralnim načinom upotrebe: radio, izrazito glasna muzika, kič i šund u opremi stanova, jednolična ishrana, zahtjevi za dominacijom ruralnog stila. Karakteristika javnog ponašanja je bilo izrazito neučestvovanje u glavnim kulturnim tokovima, a socijalni kontakti su se iscrpljivali samo sa oprobanim prijateljima, rodbinom i susjedima. Odbojnost prema gradu se manifestira i u strašnim devastacijama urbanih sadržaja kao što su javni prevoz, stubišta, uništavanje sadnica, rasvjete, plakata itd. Dakle, centralno jezgro problema selo-grad jesu migracije.

54

Bosna i Hercegovina je predstavljala fokus migracijskih događanja u bivšoj Jugoslaviji, mada se činilo da se taj fokus kadkad bio centriran na Kosovu. Problemi migriranja u tim regijama su bili artikulirani u nekim drugim dimenzijama (blizina Slovenije Zapadu, a na Kosovu politička intonacija migriranja). Bosna je konstantno, od 1953. godine egzodusna republika. Bosna i Hercegovina je prenjačila u pražnjenju po broju stanovnika jer joj je oko 87 % teritorije egzodusnog karaktera, dok je na primjer unutar prilika bivše Jugoslavije 48 % slovenske teritorije tog karaktera, a 52 % imigracijskog koncentracijskog teritorija. Zone tradicionalnog siromaštva, brdsko planinska područja, koja uglavnom pokrivaju centralnu Bosnu nisu imale drugu perspektivu nego su se praznile i danas su izrazita ruralna područja vrlo niskog stupnja naseljenosti. Pražnjenje se odvijalo, a u toku rata naglašeno prema nekom od republčkih centara ili tzv. T-matrici (Banja Luka, Doboj, Tuzla, Bosanski Brod, Zenica, Sarajevo, Mostar). Silva Mežnarić60 smatra da je Bosna i Hercegovina bila prva žrtva staljinističkog koncepta razvoja Jugoslavije. Zenički i tuzlanski bazen prvi su poslije rata prihvatili koncept elektrifikacije i industrijalizacije i ono što u to vrijeme odlazilo u druga velika imigracijska žarišta, tj. u beogradski, odnosno podunavsko- savski bazen odlazilo je prema pomenutoj T-matrici. Politička intonacija pražnjenja posredstvoma nasilne industrijalizacije je dodatno osiromašilo Bosnu i Hercegovinu. Činjenica je da se ono što se desilo Bosni i Hercegovini tokom rata u dimenziji migriranja i urbaniteta ima svoj background i u migracijama. Općenito, osobine migracijskog kretanja su:

• relativno stalno pokretanja individua ili grupa • iz jedne geografski određene lokacije prema drugoj, • kojem prethodi proces odlučivanja na strani individue, zasnovane na hijerarhijski uređenim skupovima vrednota i želja, • koje rezultiraju promjenom interakcijskog sistema individualnog migranta.

Migracije onemogućavaju razvoj periferije zbog čega odnos centar – periferije u Bosni i Hercegovni može biti samo kumulativno asimetričan. Asimetrija se održava na matrici modela neravnoteže i nesigurnosti. Bosanskohercegovačka migracijska slika bitno je određena lociranošću u bivšoj Jugoslaviji. Sama bivša Jugoslavija, kao industrijska periferija, nikada nije ovladala migracijama. Snažne migracije redovito su indikator neravnoteže u društvu. U bivšoj Jugoslaviji prvo su po srijedi bile nasilne posljeratne migracije, snažno prisutne u Bosni i Hercegovini, zatim intenziviranje migracija tokom 60–tih godina i početkom 70-tih prema zapadu. Ove migracije se nisu priznavale od strane politike koja je najvidljivija u krilatici, nastala 70 –tih godina “ radnici na privremenom radu u inostranstvu”. Riječ je prije svega o izvozu nezaposlenosti koja je u Jugoslaviji umnožavala novu nezaposlenost. Višak stanovništva je postalo problematično, ali taj se problem nije priznavao. Pomenuta krilatica se javlja istovremeno sa zatvaranjem tržišta radne snage na zapadu 1974. godine. Višak stanovništva, nezaposlenost su početkom 80-tih godina Jugoslaviju definirale kao zemlju koja nije u stanju da riješi problem i sa izrazitim karakteristikama krize, ili kako Vjeran Katunarić kaže “ Nemoćni intermeco za treću generaciju”. Teorija migracija, kao interakcijski pomak u domen nepoznatog, ali poželjnog, obogaćena je sistematizacijskim informacijama o društvu prijema i društvu porijekla i kao najvažnije, težište analize premješta se s “jedinične akcije” (aktera) na internalizaciju sistemskih regulatora migracija.

60 “Kako se Jugosloveni sele i dijele”, Start magazin br. 529, 1989. godine – s. 56-63.

55

Riječ je o Anthony Richmond-ovom61 modelu koji shematski prezentiramo: Shema br. 3 Anthony Richmondov model regulatora migriranja

PREDMIGRACIJSKO STANJE MIGRANTA

OBJEKTIVNI VIDICI

DU@INA BIVANJA U DRU[TVU PRIJEMA

SUBJEKTIVNI VIDICI

SITUACIJSKE DETERMINANTE PRIHVATANJA MIGRANTA

DEMO-GRAFSKE

URBANI-ZACIJSKE

INDUSTRIJALIZACIJSKE

POLITIKA(PROGRAM)PRIHVATA

LEGITIMITETPRIHVATA

STRATIFICI-RANOSTDRU[TVAPRIJEMA

POLITI^ KI

SOCIJALNI

KULTURNI

EKONOMSKI

IDENTIFIKACIJA

INTERNALIZACIJA

ZADOVOLJENJE

O^ EKIVANJA

IZOBRAZBA PORIJEKLODEMOGRAFSKEKARAKTERISTIKE O^ EKIVANJA MOTIVI

Shema obuhvata “predmigrantsko stanje migranta” i “situacijske determinantne prihvata'' kao eksplanatorne varijable migriranja, odnosno odrednice migrantskog kolektiviteta. Nužna je inkorporacija ovog koncepta za istraživanje “prijelaznog stanja” migranta u vezi sa “dužinom bivanja” u društvu prijema. Preko ovog odnosa prelazi vertikalna os modela koja dijeli čitav model na lijevi i desni diskurs migriranja (sistemski i individualni). Dospijevši u situaciju migriranja, individue i grupe, postaju nosioci struktura na taj način što, osim fizičkog pomaka, poduzimaju i intorojekciju novih interakcijskih sistema koji su joj ponuđeni preko simboličkih sistema migrantskog kolektiviteta ili imigrantskog društva. Način da dođe do introjeciranja jeste kontakt migranta, ili potencijalnog migranta sa migrantskim kolektivitetom, poznavanje i djelovanje oba sistema. Na strani imigrantskog društva i migrantskog kolektiviteta priređene se uloge za promjene koje u alokaciji i integraciji uloga u sistemima unosi masa novih potencijalnih nosilaca ili struktura. Na ovoj ravni moguće je razlikovati uspješnog i neuspješnog migranta, on je nužno u okružju koje treba savladati. Kompeticijski usmjeren migrant kontrolira svoju okolinu, a nekompeticijski ne samo da je kontrolira, već je prikraćen u izvjesnim aspektima i za identifikacijsku razinu. Za Bosnu i Hercegovinu možemo reći da ima značajna migrantska iskustva sa Slovenijom. Silva Mežnarić62, proučavajući migracije zapadne Bosne u odnosu prema Sloveniji, uočila je 6 tipova transformacije grupa u društvu prijema (Slovenija) koje prezentiramo radi analitičkih razloga:

61 Prema Silvi Mežnarić “Osvajanje prostora, prekrivanje vremena – migracije umjesto razvoja”, sociološko društvo Hrvatske, Zagreb, 1991. godine, s. 9-119 62 Ibidem,, s. 75-76

56

• TIP A - grupe izolirane od imigranata i od članova grupa vlastitog društva, apatične, marginalne; • TIP B - grupe izolirane od imigranata, nemarginalne, stabilna ponašanja, komunikacija s vlastitim društvom samo u instrumentalnoj sferi (porodica - rad - potrošnja); • TIP C- grupe, izolirane od imgiranata, aktivne u vlastitom društvu, ekstenzivno participativno polje sa strogo diferencira identifikacijom u simbolnom prostoru (religiozna identifikacija, na primjer); • TIP D - kohezivna etnička grupa, diferencirano saobraćanje s imigrantima (prema potrebama), naglašena orjentacija participiranja s centralnim sferama moći društva (alokacije resursa), mobilna, identificiranje bez ostatka s vrednotama, normama društva, ali ne i sa simbolnim prostorom koji ostaje tradicionalan (jezik, literatura, rituali, primarna grupa i njeno značenje), moguća regresija na etnocentrizam; • TIP E- otvorena aktivna etnička grupa - ekstenzivno polje participiranja, netradicionalne vrednote i simbolni prostor, razvija novi identitet, orijentirana na društvenu promjenu, aktivna; • TIP F - instrumentalna kohezivna grupa – granični slučaj prethodne; identifikacije s vrednotama, simbolnim prostorom, normana društva bezrezervno, bez kritičke orjentacije i bez akcije promjene. Participacija u društvu i saobraćanje s migrantima samo u instrumentalnoj sferi, orijentirana na mobilnost i potrošnju. Mogućnost regresije u etnocentrizam, nacionalizam zbog kompeticije s imigrantima za privilegije u kanalima mobilnosti i potrošnji.

Međutim, mi smatramo upitnim da li je u okviru urbanih prilika Bosne i Hercegovine moguće govoriti o društvu prijema (urbano društvo). Aktivni migrant je onaj koji bespovratno investira prednosti stečene u društvu prijema. Karakteriše ga kritičko, ali aktivno primanje novih vrednota, normi, simbola u društvu prijema.Aktivni migrant je važna pojava u bosanskohercegovačkim urbanim prilikama i ne vežemo je neposredno za rat. Ako bi se pogledala druga ili treća generacija primarne migrantske mase uvidjeli bi da je aktivni odnos na primjer prve generacije prema vrednotama normi i simbolima grada u drugoj generaciji već rezultirao znatnim pomacima u usvajanju urbane kulture bar u njenom simbolnom značenju. Ova pojava se posebno odnosi na onu djecu migranata koje su školovanje shvatili kao jedini mogući mobilnosni kanal, što im je kasnije potpomoglo na tržištu personalnosti i radne snage. Otvorenog migranta karakteriše nedovršenost identiteta u smislu povratka starom identitetu, (mit o povratku), bijeg od bilo kakvog identiteta, gubitka identiteta, traganje za novim identitetom. Jedno postmigrantsko stanje u pravilu bi trebalo da riješi ove aspekte nedovršenosti, ali na razini svakodnevnog života oni ostaju vidljivi kao nedovršenosti. Bitna karakteristika nedovršenog postmigracijskog iskustva je redukcija sa klasnog na etnički i nacionalni aspekt. Migracije selo-grad su imale dramatične socijalno strukturne promjene i proizvele su niz sociopatoloških stanja. Za samo 10-tak godina, od 1947. do 1957. godine u Jugoslaviji se smanjio udio poljoprivrednog stanovništva od 67 % na 56 %. Brzi porast nenpoljoprivrednog stanovništva i nepoljoprivredne zaposlenosti doveo je do formiranja neurbaniziranog nepoljoprivrednog stanovništva koje je uglavnom živjelo u predvorju gradskih naselja. Društvena podjela rada nije diktirala stepen urbanizacije, a taj se raskorak industrijalizacijom (potražnja radne snage) samo povećavao.

57

Zbog toga je došlo do pogoršanja postojećeg stambenog standarda, kao imput za patologiju unutrašnjeg – vanjskog prostora. To je doba, kako Silva Mežnarić, kaže priprema za migracijski skok. Regulacija se nalazila u stanju očekivanja, pobuđenih aspiracija za pomak, za zapošljavanje, ali sa minimalnim mogućnostima da se uđe u urbani život. U razdoblju od 1957 –1961. godine evidentna je “otvorena populacija“ sposobna za migriranje na veću razdaljinu sa posljedicama koje se tiču i bosanskohercegovačke populacijske T- distribucije. Došlo je do opšte jugoslovenske preraspodjele stanovništva duž Dunava i Save oko Beograda, usmjerenost na Sloveniju, te u centralnoj Bosni (T- distribucija). Neke regije su postale izrazito egzodusnog karaktera, poput periferije Bosne, te ih karakteriše snabdijevanje susjednih industrijskih područja radnom snagom. Stanovništvo neagrarnih područja raslo je mnogo brže od agrarnih područja što je na urbanom planu dovelo do prenaseljenosti gradova. Ujedno sa porastom zaposlenosti rasla je i nezaposlenost. Pojam blagostanja, te motivacija da se ono postigne, povezano je sa migriranjem, daje uvid u uzroke, motive i tipove suvremenih migracija. U vezi ljudskih potreba migriranje je uvijek znak deprivacije i deficijencije u društvu. Brojna migracija ponajbolje govori o stanju u društvu. Paradoksalno, migracijom se izvozi suvišno stanovništvo i nezaposlenost, ali se zahvaljujući migraciji ponovno stvara suvišno stanovništvo i nezaposlenost. Pogled na potrebe ljudi otkriva čovjeka spram onog što radi i spram onog kako živi. Odgovor na pitanje što radi raspravlja o motivima čovjekovih prava i sloboda, dok odgovor na pitanje kako živi kreće se u okvirima blagostanja i zadovoljstva. “Neudovoljavanje potrebama” odnosno deprivacije doživljava se na raznim nivoima, no treba reći da već puko postojanje deprivacija, ne dovodi do migriranja. U dinamici migriranja važan je momenat kriterij i proces koji postojeću deprivaciju prevodi u odluku migriranja. Tabela br. 8 Tipovi migriranja spram ekonomije deprivacije; dostupnost i kontrola sredstava za život Pozitivne slobode (+) Negativne slobode (-)

A) Migriranje iz sistema blagocirkuliranje (primjer EEZ) Prostor nije odlučujući Vrijeme: privremeni migranti; prag zadovoljenja određen mokvalitete života Motiv: zadovvisokodiferenciranih životnih pokreacije, specijaliziranog određenog životnog stila. Akteri: stručni internacmigranti (SIM), emeđunarodnih organizacijakompanija, rentijeri, studeakademsko osoblje, “zaba(sportaši, muzičari itd.)

B) Migriranje iz sistema “otvosiromaštva”; radne migracije (izistoka Evrope –Grčka, Portugal, SSSR, prema EEZ, IzProstor: dijelom odlučujući; odmogučnošću prostorne i kukontrole vlastitih opcija Vrijeme: privremeni migranti;zadovoljenja potreba promfleksibilan Motiv: zadovoljenje osnovnih žpotreba (stan, viši dohautomobil) uz mogućnosti vlizbora i kontrole ishoda. Akteri: Gastarbeiteri, “Brainilegalna i legalna masovna migsezonci. M

oguć

nost

i izb

ora

i slo

bode

kon

trole

živ

ljenj

a

C) Migriranje iz “sistema blago“ (iz Japana, Južne Afrike, IzHong Konga...) Prostor: dijelom odlučujući; od

D) Migriranje iz sistema “zatvosiromaštva”; prinudne migizbjeglištvo (Jugoslavija devedgodina, Irak, Sovjetski

58

mogučnošću proizvodnje i kospecifičnih prostora sloboda) Vrijeme: privremeni, zadovoljenja neodređen, dovisan o političkim i kupromjenama u zemlji porijekla.Motiv: nezadovoljstvo ili ugroprostora negativnih sloekonomski motivi drugorazrznačaja. Akteri: kulturna emigracija, lapolitička emigracija, semigracija

savez) Prostor: određen dihotosiguran/nesiguran Vrijeme: određeno sigurnošnesigurnošću povratka i prijemom u zbjegu. Mmotiv: očuvanje osnovnih pozprava na goli život i opstanak. Akteri: izbjeglice, azilanti, imigranti

Dobivamo: migriranje blagostanja ili cirkuliranje (tip A), ekonomske ili radne migracije (tip B), migraranje "zatvorenog" blagostanja (tip C) i migraranje zatvorenog siromaštva (tip D). Slijedeća će stoljeća, prema mnogima, biti označena dvjema suprotnim tipovima migriranja: tipom "A", cirkuliranje migranata, i tipom "D", prinudnim migracijama i izbjeglištvom. Silva Mežnarić nam tumači prezentiranu tabelu na sljedeći način: “Razmotrimo primjerice tip A, cirkuliranje migranata; to je sve izrazitiji tip migriranja u razvijenom svijetu. U tom migriranju glavnu ulogu ima "siva materija", nosioci specifičnih informacija i znanja "mozgovi". Migracija je mozgova odlikovana stalnom potragom za sve većim obujmom negativnih sloboda, napose kreativnosti i autonomnosti. Postoji, naravski, i migracija mozgova iz prostora ugroženih pozitivnih, ne samo negativnih sloboda (nepostojanje osnovnih uvjeta za život, ne sarrio za kreaciju). Tada se asimetričnosti razdiobe izvora za život dodaje i asimetrija u izvjesnosti negativnih sloboda: sloboda da se, SLOBODAN 0D zahtijevanja POZITIVNIH SLOBODA, čovjek posveti osnovnoj realizaciji svojih potencijala. A to su takvi potencijali (visoka stručnost, kreativnost, inovativnost) koji mogu doći do izražaja samo u prostoru stečenlh NEGATIVNIH SLOBODA. Takav se sklop ekonomike deprivacije i migriranja opisuje kao "odljev mozgova"; kao "brain-drain", migriranje iz "nerazvijenih" k "razvijenima". U "razvijenosti" se ne kriju samo mogućnosti i izvori zadovoljenja osnovnih ljudskih potreba, već i visoka razina slobode izbora i djelanja (negativnih sloboda i prava). U suvremenoj tehnologiji, naime, zahtjevi koji se postavljaju pred "mozgove" u znanosti i tehnici kompleksniji su nego prije samo desetak godina, ili, bolje rečeno, sve se više kompleksnih zahtjeva stavlja pred sve više Ijud. U toj se kompleksnosti zahtjeva sve više krije i zahtjev "igre", "neuređenog", mnogo kada i naizgled nesvrhovitog mišljenja, "izlaska iz rutine"...itd. Tome zahtjevu može odgovoriti samo određeni tip socijalizacije odnosno školovanja i socijalnog standarda:

- tip neauitoritarne socijalizacije koji se zasniva na poštivanju zasebnih prostora sloboda, no koji s druge strane zarana uči i o suvremenim prostorima drugih i o različitosti; - tip školovanja uravnoteženog između humanistike, filozofije, društvenih i prirodoslovnih znanosti; - i tip uravnoteženog standarda svakodnevice - što značl zadovoljenja osnovnih potreba na takvom nivou da se što manje nameću kao ograničenje63.”

Sa stanovništa bosanskohercegovačkih prilika, pred početak rata i u toku početka rata, prezentirana tabela nam može protumačiti tip migracija Bosne i Hercegovine kao prostora zatvorenog siromaštva, niske razine negativnih sloboda i potpune ugroženosti pozitivnih prava i sloboda. Bosna i Hercegovina, posredstvom rata, zašla je u jednu kulturu nasilja i oskudice zbog čega se bijeg najkvalitetnijeg dijela stanovništva smatra sasvim logičnim, a sa druge strane preživljavanje je 63 Ibidem, s. 118-119

59

postala jedna strategija deprivacije. Smisao deprivacija u ovoj dimenziji jeste gubitak vremenske i prostorne dimenzije značenja. Deprivacije su zadate i nesavladive. Još 1991. godine Silva Mežnarić je u pomenutoj studiji najavila, na temelju ozbiljnih studija novu, izbjegličku kulturu Balkana (pa i Bosne i Hercegovine). Ovih godina, sa izvjesne vremenske distance, možemo reći da je bila više nego u pravu. Prenapućeni gradovi Bosne i Hercegovine sa novnoformiranim migrantskim masama su oblikovani prema maksimalama migranata (vidljive i opipljive deprivacije u svim aspektima svakodnevnice). Realna urbana situacija u bosansko hercegovačkim T-populacijskim gustinama jeste enormna gustoća. Populacijska prenapućenost ima ravnopravan intervenirajući značaj na ponašanje i socijabilnu interpretaciju te gustoće kao okvir ponašanja. Relacije unutar karaktera prenapućenosti gradova govore da postoje konkurencije za odgovarajući broj lokacija u prostoru. Borba oko nedovoljnog prostora izražava se nediferenciranim pristupom jednih ljudi u odnosu na druge. U gustoći jedan pojedinac ima slobodan pristup drugom pojedincu i zato se gustoća koristi kao strateška okolnost. S druge strane razvija se i strategija blokade pristupa koja kaže da pojedinac kontroliše pristup do sebe i svoj individualni integritet dijeli samo u slučaju kada oni to odluče. U svakom slučaju gustoća je okolnost koja narušava održavanje uravnoteženog emocionalnog i psihološkog balansa. Eksperimentalna istraživanja na životinjama (pacovima) se donekle mogu dovesti u vezu sa ljudskim ponašanjem u gustoćama. Najpoznatija takva situacija je J. B. Calhounovo istraživanje ponašanja pacova u stanju povećanih gustoća:64

• Ženke ne žele više da grade gnijezda, premda na raspolaganju za tu uobičajenu djelatnost imaju dovoljno građevinskog materijala. • Pojavljuje se nebriga za potomstvo. Majke napuštaju mladunčad, koja zbog toga krepavaju ili bivaju pojedena od drugih pacova. • Dolazi do pojave abnormalnog seksualnog ponašanja: otpadaju uobičajeni rituali upoznavanja (flert), odmah se prelazi na kopulaciju, odnosi postaju izrazito seksualni itd.

Pad u ponašanju (behavioural sink) animalnih populacija je izazvalo žestoke diskusije zbog analogije sa ljudima, ali argumentacija za ove eksperimente je da se ljudi teže kreću u urbanim prostorima nego animalne populacije i stoga ima smisla tražiti izvjesne podudarnosti. Tako su vršeni novi eksperimenti na miševima u zatvorenim prostorijama koji su pokazali jake populacione sposobnosti. Nakon 50 sedmica miševi nisu imali mjesta za kretanje i ponašanje im je bilo fokusirano u gore navedenim obilježjima. Gustoća u vezi s tim dovodi pojedinca do potrebe za posebnim stilom ponašanja u prenapregnutom prostoru. To ponašanje vodi do devijantnog ponašanja, i rezultira socijalnom dezorganizacijom. Vodi se borba oko oskudnih i nedovoljnih sredstava i prostora, nizak je stepen harmonije u sistemu vrijednosti, socijalni kontakti su vrlo grubi i otvoreni, dolazi do preskakanja određenih faza u kontaktiranju, izbjegava se ceremonija i uglavnom dolazi do sukoba. Možemo da kažemo da je rat bio totalan fenomen i jedan od rijetkih fenomena koji je u stanju da utiče na sve segmente društva, pa i na vrstu međuovisnosti među ljudima. Budući da je totalan, njega intenzivno doživljavaju i interpretiraju kako selo tako i grad. Fokus ruralne definicije ratne situacije jeste da seljak u ratnoj situaciji apstraktne kategorije poput patriotizma, nacionalnih interesa, političkih vrednota ne interpretira na način koji su kao takve i seljak je u stanju da ih prihvati samo

64 Aleksandar Levi "Gustoće naseljenosti", Pregled br. 10, Sarajevo, oktobar 1980., s. 1329-1350

60

ako su one instrumentalno operacionalizirane i pretočene u vidljive prednosti. S tim u vezi je i pojam ratnog dobitništva. Seljak insistira na svom vlastitom interesu i traži načine na koji će naplatiti svoje učešće u ratu. To je prilika da seljak neutrališe sve one faktore njegovog pomjeranja ka gradu. ”Osnovni razlog koji seljaka stimulira na aktivno participiranje u ratu jeste to što pored opštih i zajedničkih političkih ciljeva on vidi mogućnost da ovim putem doživi svoju kako kulturološku i socijalnu, tako i ekonomsku promociju. Promjena ekonomskog statusa se događa prije svega kroz nagradu za ratne zasluge i ona je najčešće u obliku dodjele zemljišnih posjeda poraženih ratnim pobjednicima, kao i kroz novčanu naknadu ili sticanje prava na ubiranje novčanih prihoda po osnovu stečenog vlasništva. U novije vrijeme posebno značajan motiv za učešće seljaštva u ratu predstavlja to što na temelju ratnih zasluga seljak, ratnik, želi doseliti u grad sa svojom porodicom pri čemu ulazeći u gradsku sredinu biva oslobođen ranije frustriranosti i niza kompleksa koji su ga prije toga u sličnim prilikama pratili, od kulture ponašanja do ekonomskog statusa, pošto u urbanu sredinu dolazi sa oreolom pobjednika65.” Zanimljivo je primjetiti da se odnos sela i grada, posredstvom rata, odigrao sa istom pravilnošću kako nakon II svjetskog rata tako i u periodu od 1992 godine pa nadalje. Racionalizacija pomjeranja u periodu nakon II svjetskog rata od strane socijalističke vlasti je bio opravdan programom dokidanja eksploatacije i uspostavljanja socijalne pravde. Istina da je seljaštvo značajno učestvovalo u ratu i to je nastojalo da naplati. Učešćem seljaštva u ratu legitimizira se njihov dolazak u grad. Na taj način se zaobilaze zapravo selektivni urbani mehanizmi i grad prestaje biti mjesto moći i neprijateljstva. Ideja oslobođenja seljaštva realizirala se u gradu, a ne na selu unatoč paroli “fabrike radnicima – zemlja seljacima”. Bilo je jasno da seljaštvo može izvesti promjene na selu, ali samo na selu, no novoj vlasti je trebala masovna i jeftina radna snaga kako bi se proveli elektrifikacija i industrijalizacija. U ovim zahtjevima čak je bila primjetna kompetetivna dimenzija sa kapitalizmom, u smislu da ga treba sustići. Pri tome se nije vodilo računa o tradicionalnoj kulturalnoj matrici sela i čak šta više određene dimenzije petogodišnjih planova su bile usmjerene na rušenje seljačkog kulturalnog miljea. Selo je proglašavano konzervativnim, retrogradnim, nosiocem kontrarevolucionarnih procesa itd. Obračun sa selom je izveden na najbrutalniji način. Konačna posljedica jeste da grad, socijalističkog tipa, nije uspio seljaka pripremiti za grad, a kamoli transformirati njegovu ličnost. Nagli priliv neurbaniziranog stanovništva nisu postavljeni nikakvi mehanizmi ili kriteriji za useljavanje u gradove. Možemo reći da su u dobroj mjeri procesi izmakli kontroli i da je grad postepeno gubio svoj identitet. “Na drugoj strani, seljaštvo nije pokazivalo interes adaptacije na urbani način življenja te stoga nije insistiralo na usvajanju stoljećima formiranih kulturoloških, urbanističkih, estetskih, higijenskih i drugih civilizacijskih urbanih vrednota, već je naprotiv agresivno istrajavalo na očuvanju i nametanju plemenske kulture i mitomanskog, arhaičnog ukusa koji je neumitno producirao kič i rustikalne kvazikulturne vrednote, što je vodilo permanentnom poseljačenju gradova.”66 Priliv seljačkog stanovništva od 1995. godine u bosanskohercegovačke gradove bio je nekontrolisan, grub, neobjašnjiv u domeni odnosa tih ljudi prema gradu. Zapravo unutar nacionalnih programa grad nije centar interesa nego seljak glasač. Većina glasačke mase nacionalnih stranaka su ruralnog porijekla ili statusa. Substanca Bosne kao agrarne zemlje, egzodusne, siromašne unutar nacionalnih etnoprograma i nemože drugom voditi do sukobu, ali sukobu teritorija. Seljak je uvijek vezan za zemlju i gotovo sva kultura mu je definirana odnosom prema zemlji. Nacionalne stranke nisu u stanju da konsitituairaju povoljnu ambijentalnu situaciju grada jer ne izražavaju gradske vrijednosti.

65 Nijaz Musabegović “Ruralno – urbani antagonizmi im oderni svijet”, FEB- Sarajevo 1997. godine, s. 83 66 Ibidem, s. 385

61

Posredstvom rata (izbjeglice, progoni, itd.) instrumentalno je legaliziran dolazak seljaka u formirane urbane sredine, ali sa istim implikacijama kakve su bile na sceni nakon II svjetskog rata. Transmisija ratnog stanja na ponašanje ljudi nosi sa sobom niz promjena koje možemo shvatiti kao odgovor na narušenu ravnotežu. Rat je totalna pojava, a na nivou ličnosti se javlja kao situaciona determinanta koja izaziva niz deprivacija povezanih sa frustracijom. Promjena stanja okoline praćena je subjektivnim modelima ponašanja koji kristaliziraju određene forme tipičnog odgovora na stanje rata. G. W. Allport, J. S. Bruner i E. M. Jandorf, ispitujući životne istorije odraslih osoba u Njemačkoj poslije 30. januara 1933. godine, usmjerivši ispitanike da daju odgovore na sadržaje, poput izvora frustracija, reakcija na patnju i grubosti, načine komformističkog ponašanja, osjećanja sigurnosti, identifikacija sa grupama, regresivnih reakcija, ekspresiju humora, itd. zaključili su da se unutar ispitivanog uzorka, kao okvir sigurnosti, javilo više sadržaja kao što su:

• nada u kretanja, koja nisu bila vidljiva za vlasti (23%) • nada u emigraciju (75%) • komformitet (26%) • kontinuitet zaposlenja (47%) • kontinuitet rutinskih aktivnosti (32%)67

Izvjesno je da je rat u BiH djelovao u smjeru nade u migriranje što se i potvrdilo u empiriji. Tranzicijska definicija Bosne i Hercegovine glasi da se ona nalazi u tranzicijsko socijalnom stanju u kojem treba da se brzo organizuje tržišna privreda pri čemu socijalne posljedice nisu toliko bitne. Ona na taj način spada u tzv. tranzicijska društva. Zajednička karakteristika tih društava jeste da su to bila partijska, pretpolitička društva. Partija je bila personificirani suveren i faktor socijalne fragmentacije koja je uspijevala savladati društveni život na taj način što ga je kolonizirala. U okviru političke kulture tih prostora nametnuo se obrazac supstance društva posredstvom partije koja je pokrivala univerzum društva. Promjene 90-tih godina dovele su naprosto do prirodnog stanja tih društava i ponovne potrebe društvenog ugovora kao najnižeg zajedničkog naziva u uspostavi razumne vladavine i države. Na sceni je bio negativni društveni ugovor koji je rezultirao različitim koncepcijama poželjnog stanja društva. Međutim, u okviru socijalnih realnosti tog svijeta, različito se odgovorilo na promjene. Balkanske zemlje su, u osnovi, nepromijenjeno stanje proglasile općom voljom, a srednjoevropske države su se najviše primakle modelima zapadnoevropskih tipova društva. No, politički momenat promjena nije centar ove rasprave nego činjenica da su tranzicijske zemlje imale različitu sudbinu promjena. Motivi promjena u devedesetim spadaju u one faktore koji su visoko korelirali sa dominirajućim partijskim ustrojstvima tih društava. Razmjere, karakteristike i uzroci novonastajućih stanja su bile nepodudarne između percipiranih problema i područja u kojima su promjene bile tražene. Same promjene u tim zemljama značile su i nasljeđivanje problema koje su partijska društva nagomilala, te tražene promjene nisu mogle biti adekvatno aktualizirane. U lepezi potresa tih društava najdramatičnija sudbina bila je dodijeljena Bosni i Hercegovini. Dio tih problema predstavlja i urbanitet, koji je usko povezan sa migratorno demografskim kretanjima u tim zemljama. Socijalizam je prihvatio industrijalizaciju, a industrijalizacija uvijek i

67 G. W. Allport, J. S. Bruner and E. M. Jandorf "Personality Under Social Catastrophe" in Clyde Kluckhohn and Henry A. Murray "Personality in Nature, Society, and Culture" second edition, New York: Alfred A. Knopf, 1965.

62

svuda razara sve pretkapitalističke oblike proizvodnje, pa tako i seljaštvo kao populaciju i seljaštvo kao specifičan način života. Socijalizam je razorio sve strukturalne elemente seljaštva fragmentirajući ga na manje- više neorganizovanu masu sitnih poljoprivrednika. Najbitnije karakteristike ove mase koje su se istakle u socijalizmu su: mali posjed, razvijena podjela ličnih i generacijskih uloga u nedovoljno razvijenoj društvenoj podjeli rada, relativno visok stepen izolacije, snažna neformalna socijalna kontrola i mehanička solidarnost, koja ih lako dovodi u stanje političke manipulacije jer su nesposobni za smostalnu političku borbu. Seljaštvo je i u socijalizmu kao i u etnonacionalizmu definirano kao poželjan politički plijen, jer se preko njega, kao neartikulirane društvene snage najefikasnije ostvaruju ciljevi i interesi političkih oligarhija. Socijlizam je seljaštvu ponudio migraciju umjesto razvoja sa relativno najtežim reperkusijama u Bosni i Hercegovini. Migracije golemih razmjera izazvale su nesavladivo siromaštvo agrarnih područja popraćeno društvenim procesima koji označavaju enorman rast gradova i prenošenje siromaštva u urbane okvire. Korelacija između porasta gradova i siromaštva na selu, te povećanja nepoljoprivrednog stanovništva je opšta odrednica balkanskih, pa i istočnoevropskih prostora. Migracijska kretanja su uglavnom usmjerena ka gradu i gradskim centrima što je rezultiralo enormnim rastom tih gradova u odnosu na ostale regione ili periferije. U većini istočnoevropskih zemalja migracije selo – grad su se odvijale zbog zahtjeva industrije, ali ono je zahvatilo i nekontrolirane migratorne tokove tako da je primarni (najčešće glavni) grad nekontrolisano primao nepripremljene i neplanirane nove stanovnike . Uz taj proces se javljala i prateća patologija malog stambenog prostora. Na razini fenomena, migracije su ruralizirale gradove i još više povećele napetost u dinamici ruralno – urbanog kontinuuma. U kontekstu rata u Bosni Hercegovini najporazniji migratorni refleks doveo je do temeljite promjene demografske strukture u BiH, o čemu zorno ilustrira podatak da je na dan 31. 03. 1991. godine broj stanovnika bio 4 340 718 sa naseljenošću na kvadratnom kilometru od 84, 8 stanovnika, a do 31.03. 1998. godine stanovništvo se smanjilo za 1 200 924 i naseljenošću po kvadratnom kilometru za 23,5 stanovnika manje. Pored migracija u Zapadnu Evropu, snažni migratorni procesi inspirirani etnopolitičkim projekcijama i planovima partija na vlasti u BiH, mogu se smatrati intervenirajućom varijablom demografskih lomova sela. Ruralno-urbana situacija trenutno u Bosni prije svega je definirana neposrednim posljedicama minulog rata. U predratnom periodu demografsko-migratorna situacija je bila relativno struktuirana predvidljivim siromaštvom sela i već prenapućenim gradovima, ali te migracije nisu bile izazvane snažnim dezorganizacijskim procesima kao što je na primjer industrijalizacija. Taj stav je primjereniji za pedesete i šezdesete godine kada je industrijalizacija izazvala nastanak T-urbane distribucije stanovništva lociranih u gradovima: Banja Luci, Doboju, Tuzli, Zenici, Sarajevu i Mostaru. Duž ove osi bila je i ostala koncentrirana većina BiH stanovništva. Industrijalizacija je tih godina u osnovi bila nasilna jer se nije poštovala kulturalna matrica sela kao žrtve, ali se i grad kao vrijednost nametnuo kao “pull faktor”, a selo kao “push faktor”, te su povrijeđeni uobičajeni migratorni tokovi populacije. Gradovi su naglo povećali broj stanovništva i postali disfunkcionalni sa konačnim rezultatima međusobne poraženosti ruralne i urbane kulture koja je najvidljivija između zahtjeva urbanog društva i tradicija ruralnog načina života. Posredstvom rata urbana situacija se naglo pogoršala, od socijalističkog grada i njegovih problema, grad u BiH se transponirao u grad trećeg svijeta sa snažnim tradicijskim obilježjima newcomers-a. Poštujući tragediju napaćenih migranata ostaje činjenica da oni nisu u stanju da participiraju urabnim oblicima života zbog toga što su dovedeni u pasivnu poziciju. Migracije su bile nasilne i neplanirane

63

od strane samih subjekata migracije. Analize povratka pokazuju da je povratak politička floskula. Fizička je činjenica da su migranti prisutni u gradu i ona bitno doprinosi definiciji današnjih BiH gradova kao gradova trećeg svijeta. Unatoč činjenici što se broj stanovnika BiH smanjio pomenuti T-gradovi su povećali broj stanovnika i to od strane migratorno – prognaničkog profila. U tom kontekstu možemo da kažemo, posredstvom rata i etnonacionalnih programa, da se BiH pretvara u getoiziranu društvenu supstancu i ruralno nasljeđe, transponirano u urbane forme, čini dalju inspiraciju kontinuuma ruralno-urbanog sukoba. U periodu prije rata Bosna i Hercegovina je sa industrijskom i poljoprivrednom strukturom spadala u srednje siromašne zemlje, a rat ju je sunovratio na granice ispod siromaštva i u tom stanju se nalazi preko 60 % stanovništva. Najveće populacijske koncentracije su zahvaćene urbanim siromaštvom koje je drastičnije nego ruralno. Ruralne populacije na selu poprimaju distribucijski “ U-oblik” što znači da će ruralna područja, s obzirom na dinamiku povratka zadugo ostati bez najvitalnijeg dijela populacije. Zakašnjela urbanizacija i nagli priliv ruralnog stanovništva drastično ističu problem – gradovi nemaju rastuće potrebe za ruralnim stanovništvom u industriji čak i u pretpostavci da se u okviru tranzicijskih procesa kapital doseli u BiH. Recentne migratorne mase su prve žrtve nezaposlenosti ili niske zaposlenosti i u tom slučaju goleme nadeksploatacije. Šansa, bilo kojeg oblika, sa stanovišta stanja i procesa u BiH, koncentrirana je uglavnom u Sarajevu, o čemu govori i podatak da je u tom gradu koncentrirano oko 20 % ukupne bosansko-hercegovačke populacije. Šta su osobine prenapućenog grada ili grada Trećeg svijeta? Grad u trećem svijetu predstavlja poseban slučaj jer je glavni tok urbane teorijske analize bio vezan za analize globalnih razmjera. Urbana sociologija trećeg svijeta je nešto novijeg datuma jer pojave i odnosi su specifični baš za ta područija. Gradovi trećeg svijeta nisu imitacije gradova u ekonomski razvijenim sistemima, ni po svom postanku niti po svojim trenutnim okolnostima. Ova činjenica je bila poznata i Lewisu Mumfordu koji u studiji “Grad u historiji” (nije se bavio azijatskim i južnoameričkim gradovima pod utjecajem španjolske civilizacijske matrice), naglasiviši da je evropski i američki grad paradigma specifično evropskog racionalizma. Urbani razvoj i promjene u trećem svijetu, za razliku od faktora koji su stvorili gradove Evrope, su uzrokovani drugim faktorima, a prije svega posljedicama kolonijalizma, međunarodne podjele rada te snažnih migracija u tim zemljama. Organizacija prostora gradova u trećem svijetu predstavlja manifestaciju međunarodnih političkih i ekonomskih odnosa. Stepen rasta gradova je dramatičan. Ta dramatičnost je izraz rezerviranost siromaštva za ta područja i zasigurno je da su najveće konurbacije locirane u trećem svijetu. Karakteristika tih zemalja jeste da većina stanovništva živi u gradovima, sa većinskom mladom populacijom i imaju snažan uticaj na tržište rada. Urbanizacija siromašnih regija svijeta nije izazvana potrebom za radnicima u industriji, nego je urbana populacija žrtva niske zaposlenosti i nezaposlenosti. Nerazvijenost pojmovno znači “rasprostranjenu relativnu siromaštinu većih segmenata populacije, koja zbog stagnantnih ekonomskih uvjeta ili nepovoljnih posljedica loše ekonomske politike ima malo izgleda za bilo što drugo, osim za marginalno učešće u rastućem ekonomskom toku razvoja i isto tako male izglede da poboljša svoje šanse za uspjeh”68. Udruženo, siromaštvo i urbanizacija, rezultiraju visokom stopom smrtnosti kod novorođenčadi, niskom stopomo pismenosti, kratkim životnim vijekom. Studij urbanih procesa trećeg svijeta okarakterisan je upitom da li su globalne teorije adekvatne kao vodiči u razumijevanju urbane situacije u trećem svijetu. Urbana situacija trećeg svijeta je prije svega problematična, a ona izvire iz odnosa selo-grad (agrarno stanovništvo se pretvara u neagrarno), ograničenih izvora, enormnosti nekontroliranih dimenzija urbanog rasta itd. Izrazita

68 V. G. Flanagan “Contemporary urban sociology”, Cambridge University Press, Cambridge 1993. godine, op. cit. p. 108-136.

64

karakteristika konflikata u urbanom okružju u zemljama trećeg svijeta nije toliko između radne snage i kapitala, nego među ruralnim i urbanim klasama. Ruralni sektor sadržava većinu bijede i većinu jeftinih resursa za potencijalne ekonomski napredak, ali urbani sektor sadržava većinu organizirane moći. Ogromna ponuda radne snage stvara neformalni sektor ekonomije ili ogromnu masu nezaštićenog rada. Agrarne mase doseljene u grad prodaju se ispod cijene i oni produciraju tzv. jeftino stanovanje. Grad trećeg svijeta je okružen improviziranim kućama na vlasništvu koje nije njihovo. Periferija tih gradova nema granicu. Ta ilegalna naselja zapravo stvaraju novu potencijalnu masu siromašnih. Suvišna radna snaga traži angažman u onim poslovima koji su najniže plaćeni i koji nisu pod nikakvom kontrolom. Procijenjeno je da neformalna preduzeća upošljavaju preko 35 % nekontrolirane radne snage koja stvara između 20 i 40 % bruto dohotka zemalja trećeg svijeta. Flanagan smatra da je neregulirani sektor ipak stvorio dugoročno amortizer za prekomjerni urbani rast, te zaključuje da se može uočiti veza između elastičnog kapaciteta urbanog sektora da ipak u vremenskoj perspektivi zaposli suvišnu radnu snagu, ali i da aktulenu agrarnu populaciju zadrži na selu. Ipak, koncentracija šansi u urbanim centrima dugoročno osigurava dalji priliv ruralnog populusa. Obećavani ekonomski rast, koji nosi rizike i potencijale za nastanak sociopatoloških fenomena, imaće problematičnu prirodu u urbanim centrima, jer će se otvoriti dodatno polje sukoba oko oskudnih resursa i prostora i povezano je sa nekontroliranim prilivom ruralnog stanovništva što doprinosi opadanju cijene rada i povećanju troškova života. Urbani centri su prenapućeni a nisu popraćeni sa urbanizacijom. Problem se još više usložnjava činjenicom da mase nemaju ekonomsku perspektivu čak ni u neformalnoj ekonomiji jer je ograničena ponuda slaboplaćenih poslova. Konflikt u urbanom okružju je decentriran sa konflikta radne snage i kapitala na područje ruralnih i urbanih klasa, a unutar entitetskih glavnih gradova (Sarajevo, Banja Luka). U neideološkom prostoru urbnog iskustva reflektira se drugačija slika – vide se sukobi i razjedinjenosti kao i beskonačne varijacije pokušaja da se potlačene tradicije sela i grada nametnu i promovišu kao pobjednici. Stil nastupa ruralne tradicije u urbanom se okružju doradio na iskustvima rata preko kojeg su legalizirani voluntarizam u doseljavanju i stanovanju kao i egalitarizam u raspodjeli stanova. “Etničko bratstvo“, koje su u ratu nametnulo kao paradigma društvenog reda, na tlu grada u postratnom dobu predstavlja društveni problem. Rat je stvarao razne vidove neformalnog ponašanja i osjećaj zajedničke sudbine što je davalo impuls egalitarizmu i kontroli nad onima koji nisu slični. U uslovima ograničnene društvenosti grada, još je više osnažena ideja socijalne promocije ruralne nad urbanom kulturom. Nizak stepen diferencijacije i ekspresije grada nužno je povezan sa opštim siromaštvom i integrativni procesi, koje grad može pokrenuti, su dovedeni u pitanje. U sociološkoj domeni urbanizacija je dinamički socijalni proces koji predstavlja kretanje, promjene i konflikt kao stalne atribute društva grada. Urbanizacija za BiH prilike nije samo mehaničko premještanje ljudi u prostoru iz rurisa u urbis nego odsustvo snage apsorpcije ogromne ponude agrarnog stanovništva, a bez ekspanzije industrijskih i urbanih područja. S toga možemo reći da se navedeni socijalni proces aplicira višestrano: kao proces razobličavanja urbanog prostora u prostor slučanjnog i prolaznog tipa; kao proces prelaza društva iz urbanog u ruralno i kao proces prelaska urbane kulture u kompromis sa ruralnom kulturom. Realnost ovog procesa je konfuzija ruralno – urbanih odnosa. Nagla gustoća, anomijski intonirana, dovela je do konfliktnog rasporeda odnosa u urbanom prostoru kao zadatog za ove populacije. Grad je projekcija društvenih odnosa na tlu (A. Lefebvre), a BiH grad zapravno odražava krizu ruralnih oblasti i prekomjernost stanovništva grada. Osnovna neravnoteža tog tipa se ogleda u

65

neravnoteži zaposlenja i pasivnosti migrantskih grupa naročito u modelima urbnog načina života i potrošnje. To je jedan od razloga zbog čega im je kulturalna matrica netaknuta, a matrica im kaže da grad treba iskoristiti. Migrantska grupa unutar urbanih formi nužno interpretira društvo odlaska (selo) i društvo prijema (grad) a temelj te interpretacije je snažna i solidarna veza sa rodbinom koja je u izbjeglištvu ili radu u inostranstvu. Oni pojam grada lokaliziraju na nivo moralnog uređenja svoje okoline što predstavlja njihov odgovor na anonimnost grada (anonimnost je primarni cilj predurbanita kada je grad izabran kao cilj preseljenja) jer se radi uglavnom o predurbanim populacijama koje nisu planirale preseljenje u grad. Neplanirano preseljenje u grad podrazumjeva, na teorijskom nivou, da će se artikulirati prvi zakon pristupačnosti koji kaže da svaki pojedinac, grupa ili organizacija želi imati slobodan pristup do svakog drugog pojedinca, grupe ili organizacije sa najmanjim utroškom. Teži se lokalizaciji socijalnog prostora grada od strane ruralnog stanovništva bez obzira na različitost pojedinaca grupa ili organizacija koje nužno funkcioniraju u gradu. Iz tog razloga dolazi do konkurencije za odgovarjući broj lokacija u prostoru, a pristup je bitno ograničen gustoćom grada (A. Levi, 1980.) Centralizirani grad ili čvorne tačke grada su instrumentalizirane lokacije prezentacije konflikta, gdje se apsorbira ne samo simbolički prostor nego i nejednakost dostupnih osnovnih izraza moći i kontrole u društvu. Odsustvo kontrole i planiranja migracijskih tokova rezultiralo je nekontrolisanim posljedicama koje redovito dovode do diobe prostora i izraza konfliktne zbilje. U konfliktnoj zbilji problem stanovanja ima anomijski karakter jer je pravno pitanje stanovanja, usljed nasilnog izmještanja stanovništva, kompleksno i u ovom trenutku teško rješivo. Politička kriza (nastanak i povratak izbjeglica koje nije realizovano) izazvala je nelegalno, polulegalno i neinstitucializirano stanovanje. Ovaj tip stanovanja izaziva neodgovornost od strane mase stanovništva u urbanim formama, te se na taj način urbana konfuzija još više pojačava. Kriza urbaniteta u BiH je nasljeđen problem, a posredstvom rata multipliciran. Urbanitet, kao konfiguracija pritisaka na specifičan vid života transcendira sve individualne varijacije ponašanja različita od ruralnog socijalnog ponašanja što je i prirodno jer se radi o dvije različite okoline. Unatoč činjenici što je BiH tipična migracijska zemlja (u međurepubličkim migracijama u periodu 1971 –1981 godine BiH je imala 2 do 3 puta veći gubitak stanovništva u odnosu spram ostalih nerazvijenih područja) današnja urbana situacija je krajnje neprirodna i problematična sa naznakama da se nametne fenomenologiji grada. S obzirom na problem biće neophodno utvrditi zakonske forme odnosa između uspostavljenih i nekontrolisanih procesa u urbanoj okolini i odgovoriti na pitanje da li su klasične urbane populacije doista toliko slabe da ne mogu izazvati konflikt i identificiranje socijane distance između grupacija unutar urbane okoline. Za sada možemo da kažemo da nasilno proizvedene migratorne grupe smještene u urbane okolinu poprimaju forme krize prepoznate u postojanju socijalnih procesa produciranih post-tradicionalitetom u kojima marginalne grupe preuzimaju tzv. “sick role” poziciju; konflikti ne rezultiraju rješenjem nego odlaganjem problema; sukob u pravilu socijalizira svoju pobjedu u svakodnevnici grada, te je grad poslužio socijalno prostorno za promociju pobjede nad njim samim. Identitet između urbane krize i krize društva, posredstvom snažnih dezorganizacijskih impulsa, nameće snažne prepreke za promjenu i reformu ne samo grada nego i društva. Navedene odrednice artikuliraju,uz niz ograda i ograničenja, potrebu ponovnog definiranja grada u tranzicijskoj BiH i identifikaciju onih atributa urbaniteta ovih prostora kao djelotvornih i centra

66

društvenih promjena. Reforma sela, kao distinktivnog, ali važnog prostora, mora ići u pravcu koji može apsorbirati suvišno stanovništvo i ekonomski ga uzdići. Interakcija urbano-ruralno nije pretvorena u interakcijski pomak nego u jednostavno egzistiranje jednog pored drugog. Interakcijski pomak je potreba imigrantskog društva da priredi svoje komponente –kulturnu, ekonomsku, socijalnu – za prihvat, te predviđa procese adaptacije, akulturacije i integracije, koje u osnovi znače tip interakcije između raznih podsistema migriranja: grupu, migrantski kolektivitet, emigrantski i imigrantski kolektivitet. Način kako se u komponentama zadovoljavaju potrebe jednih, drugih i trećih objašnjava konfliktne društvene procese između migrantskih podsistema. Migrantima jednostavno nije imao ko da postavi određene granice i kulturalne zahtjeve. Urbano stanovništvo, budući mobilno, u značajnoj mjeri se odlilo, te se na taj način urbana srednja klasa (koja je ionako bila segmentirana), kao orijentir unutar urbanog iskustva, izgubila. U slučajevima kada se pojavljivala srednja klasa, njeni mehanizmi nastanka su bili određeni politizacijom njihovog položaja. Politizacija u osnovi znači, s obzirom na predratne prilike, pasivan položaj aktera koji pretendira na pomjeranje ka statusu srednje klase. Pasivnost, kao dimenzija odnosa sa umanjenim investicijama energije pojedinca u okolinu, koja je sistemski struktuirana, na nivou saglasnosti prema društvenim objektima, rezultira potčinjavanjem, a u odnosu saglasnosti sa normama rezultira ritualizmom. Za R.K. Mertona atribut ritualizma je kulturni cilj. U sistemu postoji saglasnost oko sredstava ustanovljavanja ovog tipa prilagodbe (npr. pripadnik niže srednje klase, koji pretendira na status srenje klase, mora zadržavati standarde srednje klase, sa relativno niskim primanjima). Pojedinac u tim okolnostima prekida sa navikama i dostignućima niže srednje klase, a obaveze prema vrijednostima niže klase imaju obilježja reakcionarnog stava. Stoga pojedinac na putu iz niže srednje klase ka statumima srednje klase ne dopušta novitete koji bi u višoj srednjoj klasi bili osujećeni. Realno, pojedinac zapravo ulaže u svoju porodicu i djecu i tek, zahvatom u srednju klasu posredstom obrazovanja, tada stiču status srednje klase. Ritualizmu je svojstvena disciplina, ali tek u slijedećoj generaciji učvršćuje obaveza vrijednostima srednje klase uz odgovarajuća finansijska primanja. Razmotrimo jednu hipotetičnu situaciju, u krajnje reduciranom obliku, koja figurira kao empirijska činjenica, s obzirom na BiH prilike. Ritualizam je instrumentalna kategorija privremenog karaktera, a ne stalna osobina osobe u statusnom usponu. Zbog čišće pojmovne strukture ritualizma pomjerićemo ga na prelazu iz kulture siromaštva u kulturu srednje klase za koju pretpostavljamo da su vidljive u društvenoj empiriji. Pretpostavimo da je za taj prelaz, u našim uslovima između 1950-tih i 1980-te, u relativno stabilnim prilikama bilo potrebno desetak godina, npr. putem obrazovanja. Prve dvije godine se u tom vremenskom kontinuumu odnose na donošenje odluke za prelaz u kojem se jasno definiraju kvantitativo - kvalitativne razlike tretiranih kultura. U tom periodu se i napušta kulturalna matrica siromaštva i priprema ritualizacija tog napuštanja. Ne ulazeći u niz razlika ovih dvaju kultura recimo samo to da kao konstante siromaštva funkcioniraju umnožene osujećenosti i nesposobnosti, u smislu da jedna nesposobnost producira drugu, a konstante statusa srednje klase kao umnožene sposobnosti, u smislu da jedna tržišna prednost izaziva drugu (npr. stručnjak sa visokom školskom spremom će imati šansu za specijalizacijom koja će mu poboljšati tržišnu situaciju i shodno tome primanja).

67

Period postignuća, koji je i najduži u vremenskom kontinuumu pomjeranja u pravcu kulture srednje klase, je i izraziti period ritualizacije tog pomjeranja. Većini klasa koje se pomjeraju je svojstvena upadljiva potrošnja kao jedna od dimenzija ritualnog postignuća. U obilježja te ritualizacije po nama spada prije svega ulaganje u stručnost (npr. završavanje fakulteta). Sklonost modi je inspirisana klasama u usponu, a sklonost ka umjetnosti se uzima u obzir upravo zbog svoje nekorisnosti, kao kriterij bogatstva ili mogućnosti za simboličko prevazilaženje zadatih okvira egzistencije. Politička adaptibilnost je najprihvatljiviji oblik političkog stava jer odluka o pomjeranju je donesena u skladu sa političkim stanjem sistema. Odsustvo političkog konzervatizma ili progresizma, u odnosu na političko stanje tumačimo činjenicom da svako ulaganje u jednu od ove dvije varijante oduzima zapravo energiju koja se ulaže u navedene atribute rituala. Bitna odredba ritualizma je i predviđanje koja treba da da odgovor na pitanje kada će se u punoj mjeri koristiti prerogativi kulture srednje klase uz odgovarajuća finansijska priznanja. Period stabilizacije karakteriše prevalentnost ličnih osobina koja je povezana sa željenim postignućem i u ovom periodu je prepoznatljivo koliko je ritualizam instrumentaliziran kao strateški faktor. U ovoj fazi i prestaje potreba za ritualizmom i dolaze do izražaja lične osobine koje su predhodno usvojene i socijalizirane u kulturi siromaštva. Tako se siromaštvo pojavljuje kao fiksirana osobina ljudi koji su se uspjeli stratifikacijski pomjeriti ka nivou srednje klase. Fiksacija osobina u osobi, koja je izašla iz kulture siromaštva, je izvjesnija ukoliko je bio kraći period postignuća odnosno ritualizacije uspona. Mi smatramo da je ritualizacija nužni strateški faktor za uspon koji ima razumno i prihvatljivo vremensko trajanje (hipotetički može trajati do 10 godina), dok u strogo hijerarhijskim društvima klasne i statusne pozicije su teže savladive zbog čega je čitavoj jednoj generaciji potrebno da pripremi uslove za statusno pomjeranje njihove djece. Analiza migrantskog statusa populacije srednje klase, ili onih koji pretenduju na taj status, bi pokazala da kulturna prošlost nije postojala kao kultura srednje klase. Prepreke za pojmeranje, ukoliko nisu stigmatizirane, su u socijalnom iskustvu poprimile atribute budućih stabilnih statusnih prilika. To znači da ako je neko imao strašne poteškoće u usponu, te poteškoće će ostaviti relativno trajan trag i u budućim, boljim statusnim pozicijama. Naprosto, postoji niz dokaza u teoriji koji kažu da one osobe koje su utrošile pretjerano mnogo energije na održavanje i uspon u ranijoj dobi, u kasnijoj dobi bivaju iscrpljeni ili motivaciono nezainteresovani za stečeni status. To je i razlog zašto se često dešava da one grupe koje su se naglo obogatile imaju niz simboličkih tragova povučenih iz prošlosti. U sociološkom i antropološkom smislu riječi, siromaštvo je zbog toga opasno. Stečeni status, očigledno, kreira ambivalentan stav prema onim vrijednostima koje su bile poželjne prilikom ritualizacije pomjeranja. Zamka ritualizacije se sastoji upravo u tome što ni sam akt ritualizacije ne može biti totalno instrumentaliziran nego daje prednosti naslijeđenoj kulturi. Formirana srenja klasa nastala posredstvom obrazovanja, kao jedinog mobilnosnog kanala, zbog nedostatka srednjoklasne prošlosti uglavnom se inkorporiraju kao nedovršene klase. To stanje im onemogućava da definiraju svoje zahtjeve, osim materijalnih nego su od strane političkih definicija društva ili nosilaca političke moći dovedeni u pasivnu poziciju ili u poziciju servera. Suština srednje klase u starim hijerarhijskim društvima jeste da je ona posrednik između elite i širih radnih masa, ona svoju kriteriologiju definira kao obavezujuću za sve. Očigledno da bosanskohercegovačka srednja klasa to nije. Ovaj uvid nam je važan zbog konstatacije da je urbana srednja klasa u BiH segmentirana i instrumentalizirana od strane dominantinih političkih centara moći te da je na taj način eliminirana kao kriterij društvenosti. Na kraju možemo da zaključimo da su ratna zbivanja u BiH, bestidan teror, nasilne migracije i migracije uopšte, odsustvo plana odnoa urbano-ruralno doveli u pitanje pojam grada i njegove kulture.

68

Siromaštvo Karakteristike siromaštva naših prostora jeste trajni osjećaj siromaštva socijaliziran kroz porodični život i naučenost na trajnu uskraćenost materijalnih i duhovnih dobara i uz odsustvo ideja za izlaz iz statusa siromaštva*. Osobina siromaštva i siromašnih jeste glorifikacija siromaštva kao vrline i ideal čovječnosti, poštenja, skromnosti i slično. Glorifikuju se i zanimanja vezana za siromašne klase. Kultura siromaštva ostavlja trag trajnog karaktera kroz čitav život. Fenomenologija siromaštva najčešće se ispoljava kroz igre na sreću, kroz glorifikaciju lake zarade, kroz prepoznatljivo oblačenje, kockanje, kroz prezir prema radu, školi, obrazovanju, tetoviranje i neučestvovanje u glavnim tokovima društva. Posredstvom opšteg siromaštva izazvane su teške i nepopravljive populacione i demografske promjene naročito u vezi alimentiranih skupina (djeca, stari, osobe bez zaštite, krize institucije, razdvojene i razorene porodice, nemogućnost aktualizacije životne dobi). Populacijska kriva u Bosni i Hercegovini ima tipični “U” oblik. Kontingent radnog stanovništva je takođe devastiran usljed učešća u ratu, migracijama i nemogućnosti rada. Dešava se teško rješiva situacija da većina radno aktivnog stanovništva se transformira u ovisno stanovništvo, a i ono malo radne snage što je uposleno izloženo je brutalnoj nadeksploataciji. Siromaštvo se nametnulo kao trajni proces s obzirom na mentalitet, ratna razaranja i kvalitet populacije. Prema dr. Rudiju Stojaku razvio se jadan svojevrstan mentalitet ovisnosti prema međunarodnoj zajednici. Mi primjećujemo da se pojam rada, koji je temeljan u društvenoj dinamici zamijenio pojmom donacije. Nismo zapazili nijedan ozbiljan program borbe protiv siromaštva, a i ono malo akcija nisu dale adekvatne rezultate i očekivane perspektive. Adekvatan izlaz iz stanja i procesa siromaštva predstavljaju efikasne promjene u obrazovanju za potrebna adekvatna zanimanja. Dr. Rudi Stojak smatra da većini radne populacije treba dati do znanja da zapošljavanje ne trebaju shvatiti kao trajni status i da treba razbijati famu o tzv. radničkim zanimanjima. Akcije trebaju biti usmjerene na iskorjenjivanje nepismenosti i polupismenosti, te poduzeti istraživanja u oblasti matrice potreba i kvaliteta školskog sistema70. Siromaštvo je kultura ili nacrt za život koji se prenosi iz jednog pokoljenja u drugo. Siromaštvo snažno razvija osjećaj marginalnosti, ovisnosti i inferiornosti, te je usmjereno prema sadašnjici i sklonosti za trenutnim zadovoljenjem. Suština siromaštva sastoji se u umnožavanju nesposobnosti, tj. vjerovatnoća da će jedna nesposobnost izazvati drugu. Rat je doprinio snažnom osjećaju identifikacije sa siromaštvom, ono se više ne krije, i postaje stereotipno. Siromašna populacija je izuzetno pogodan materijal za političke manipulacije i teren na kojem je moguće provoditi uske i parcijalne političke volje. Većina populacije nalazi se u urbanom siromaštvu gdje je preživljavanje posredovano institucijama. Prava slika tog siromaštva jeste preuzimanje “sick-role” pozicije većine stanovništva, te aktualizacija još snažnijih migratornih impulsa kvalitetne populacije. Posredstvom te činjenice potvrđuje se i dugoročno buduće siromaštvo.

* Na području Bosne i Hercegovine socijalnu zaštitu traži preko 1 500 000 ljudi. Ispod linije siromaštva živi 60 % stanovništva, ali najveći problemi preživljavanja se odnose na izbjeglice i raseljena lica. Prema statistikama svega 1,95 % živi od svog rada jer polovina od te populacije nije sposobna da privređuje s obzirom na starosnu strukturu, a 43 % radno sposobnih odraslih evidentirano je kao izdržavana lica. Aktuelnom siromaštvu doprinosi i faktor smanjenja međunarodne pomoći tako da se može reći da će stanje siromaštva zadugo biti dominantno stanje ovih prostora. Na taj način Bosna i Hercegovina izlazi iz okvira tranzicijskih zemalja i poprima karakteristike zemalja trećeg svijeta. 70 Dr. Rudi Stojak Hijatus br. 3 Zenica 1996. godine

69

Zapazili smo u istraživanju siromaštva jednu neugodnu koincidenciju između situacije u BiH danas i istraživanja primarne linije siromaštva u Yorku od prije 100 godina, koje je trebalo da utvrdi granice golog fizičkog opstanka siromašnih klasa. Istraživanje je obuhvatalo sve one troškove održavanja koje nisu uključivali nepredviđene troškove poput troškova za lijekove, raznovrsniju hranu, duvan i tome slično. Istraživanje je vršio B. S. Rowntree. Današnje istraživanje siromaštva u BiH takođe bi konstatiralo da većina stanovništva egzistira samo u kategorijama golog opstanka, unatoč činjenici što je vremenski razmak činjenica u kojoj su se elementi elemntarne potrošnje proširili, jer je materijalni život individua u osnovi i društveni život. Ovo grubo poređenje treba da nas upozori na činjenicu da siromaštvo nije prevaziđeno, unatoč vremenskim distancama, nego da se ono nanovo vraća sa svojim demonskim licem koje je teško pobjedivo. Pojava masovnog siromaštva u BiH nije slučajna pojava, niti je borba sa siromaštvom rezultirala nekom osobitom pobjedom. U predratnom periodu siromaštvo je bilo samo uspješno kontrolirano. Uzrok eksplozije siromaštva u današnjim uslovima jeste minuli rat, ali i ono što je autonomno u siromaštvu – kultura siromaštva. Ono nije izdvojeno iz ostalih socijalnih fenomena, nego je samo najvidljivije. Zato ga treba posmatrati u kontekstu društvene krize, okolinskih pritisaka, migracija, nezaposlenosti i sa konačnicom u društvu rizika. U ovom radu ćemo nastojati konkretizirati i sistematizirati, te dati pregled teorijskih uvida o navedenim osobinama osnovnog društvenog iskaza u BiH. Očigledno, dugo trajanje krize je ono što potvrđuje siromaštvo i otvara uporišta za stabiliziranje siromaštva. Kriza u svom elementarnom značenju znači odsustvo ravnoteže i kao fenomen u stanju je da izvrši destabilizaciju u nizu drugih sub fenomena, ali ''posljednji uzrok svih stvarnih kriza ostaje uvijek siromaštvo masa i ograničenje njihove potrošnje71“ Odsustvo ravnoteže znači da društvo primarno mora iznalaziti funkcionalna rješenja za opstanak. Za Habermasa: ''krize nastaju kada struktura nekog društvenog sistema dopušta manje mogućnosti rješavanja problema no što se moralo upotrijebiti za održanje ustrojstva sistema. U tom smislu krize su stalne smetnje integracije sistema''.72 Mjesto nastanka krize je ekonomski politički i sociokulturni sistem, a prepoznaje se kao kriza sistema kroz ekonomsku krizu, krizu racionalnosti, te kroz krizu identiteta kao kriza legitimacije i kriza motivacije. Kompleksnost krize, odnosno njena sistemska naznaka njena užina redovito identificiraju nesposobnost legitimacijskih struktura za riješenje kriza, što rezultira, u našem slučaju, ogromnom masom nezaposlenih i etabliranje kulture siromaštva kao odgovora na krizu.73 Zbog toga kriza obavezno razvija svoje vlastite fenomene i reaktivne strategije kod ljudi, a glavni tipovi odgovora su:

• aktivni odgovor na krizu koji uključuje pojačane napore, kao nadomjestak za gubitke, kao i proteste štrajkove pobune

• adaptacija na promjene (smanjenje potrošnje) • destruktivni odgovori (kolektivna destrukcija) • autodestruktivni odgovori (alkoholizam, narkomanija itd.)74

Jedan od aktivnih oblika odgovora na krizu jeste tzv.Ted Palmerov koncept snage ili razvojnog kapaciteta.75 On izgleda ovako: 71 Karl Marx, Kapital, Kultura, Zagreb, 1948., s.446. 72 Jűrgen Habermas, Problemi legitimacije kasnog kapitalizma, Naprijed, Zegreb 1982., s.11. 73 Marijan Korošić, Jugoslavenska kriza, Naprijed, Zegreb, 1989., s.21. 74 Z. Mlinar ''Phenomenology of the Local Response to the Economic Crisis'' Revija za sociologiju No.Zegreb 1990.

70

(PO) (OV) (PC)

(RK) =-------------------------------------------------------- (OO) (PTCA) (TOC + TSZ) (VT)

(RK)= ukupna snaga ili razvojni kapacitet (PO)= podrška okoline (OV)= osobne vještine (PC)= mogućnosti i interesi ili ciljevi osobe da promjeni svoje ciljeve (OO)= otpori iz okoline (PTCA)= psihološke teškoće, konflikti i ambivalentnosti (TOC)= teškoće socijalnih zahtjeva ili mogućnosti (VT)= velike traume Što je veća vrijednost brojnika, a manja vrijednost nazivnika, to su dakle veće snage ili razvojne mogućnosti osobe da da odgovor na kriznu okolinu i stanje. Iz obrazca očigledno slijedi da konstituirana okolina ima presudnu snagu, kako u podsticaju, ali isto tako, u sprečavanju razvoja osobnih kapaciteta. Faktor okoline stoga igra važnu ulogu u konstituiranju specifičnih odgovora na krizu. Oblikovani fizički okvir krizne okoline izaziva očekivano ponašanje čije varijacije su shvaćene kao funkcije onih kompleksnih socijalnih i psiholoških odrednica koje su ukorijenjene u aktivnostima i odnosima datog socijalnog prostora. Fizička okolina krize poprima novu značajnost kada je prepoznata kao pritisak na probleme funkcionalna rješenja u zadatim okvirima. Najniži oblik promjene okoline jeste migriranje. Kulturno siromaštvo je teorijski pojam američkih antropologa 50-ih godina prošlog stoljeća, a osobito Oscara Lewisa.76 Dva su razloga nastanka pojma kulture siromaštva. Prvo, uočeno je da većina ljudi u zonama siromaštva reaguju slično:

• uočljiv je snažan osjećaj marginalnosti, • bespomoćnost, • ovisnost i inferiornost, • slaba organizovanost, • snažna orijentacija prema sadašnjosti, • nesposobnost odgode nezadovoljstva, • fatalizam • unutar razorenih porodica ili nekvalitetnih porodica snažna usmjerenost djece na majku.

75 Prema: Mladen Knežević, Obsojenc, zapor in odtujitev, Univerza v Ljubljani, Fakulteta za družbene vede, doktorska disertacija, Ljubljana, 1992., s.204-205. 76 Oscar Lewis, The Culture of Poverty, Scientific American, 1966.,p. 19-25 Sintagma ''kultura siromaštva'' je bila dana od Oskara Lewisa (1959.) i popularizirana od Harringtona (1962.). Između mnogih diskusija ''kulture niže klase su H. Gans (1962,1965.),W. B. Miller (1958.), i Rainwater (1966.). izvori koji se odnose konceptualno na ovaj pojam uključuju Irelanda (1966. ''životni stil slabo plaćenih radnika''), Keil (1966.,''kultura crnaca niže klase''), Schwartz i Henderson (1964.,''kultura nezaposlnosti''), Davis (1952., ''kultura slama''), i Bartky (1963.,'' kultura dna''), p. 192.

71

Drugo, navedene osobine su socijalizacijski prenosive na mlađu populaciju trajno ih stigmatiziraju, bez obzira što u nekim slučajevima nestaju neposredne okolnosti siromaštva. Osnovna kulturalna usmjerenost na vrijednosti rada i potrošnje i strukturalnih sredstava za njihovo postizanje dovodi do neke prećutne saglasnosti između društva i njegovih aktera, međutim, neusaglašenost između kulturalno definiranih vrijednosti i strukturalnih sredstava za njihovo postizanje dovodi do anomije. Relativno rano je otkriveno zašto je niža klasa opterećena nemogućnostima postignuća osnovnih ciljeva. Ona u okviru kulture siromaštva funkcionira kao kultura i kreće se oko šest tačaka interesovanja.77Prva je ''nevolja'' – sve situacije i ponašanja koja dovode do neugodnog kontakta sa predstavnicima vlasti (tuče, pijanke, vanbračna trudnoća); druga je ''žilavost'' – stanja koja obuhvata fuzičku snagu i izdržljivost hrabrost i vještinu; treća je ''lukavost'' – funkcionira kao vrijednost u kulturi niže klase i obuhvata sposobnost nadmudrivanja drugih, podrazumjeva vještinu da se novac zaradi na lak način, te spremnost na brz i duhovit odgovor; četvrta tačka je ''uzbuđenje'' – spremnost na bilo kakav eksces koji za rezlultat ima emocionalnu uzbuđenost; peto se odnosi na ‘’sudbinu’’ – povezana je sa vjerovanjem da supjeh nije moguć bez posredovanja sila van kontrole pojedinca. Konačno, šesta tačka fokusa interesovanja je ‘’autonmomija’’ – konkretizira se kroz nezavisnost i slobodu od nadzora i autoriteta. Teorija suprotna od kulture siromaštva je teorija situacijskih prisila (Elliot Liebow, ‘’Tally’s Corner’’).78 Teoretičari ove orijentacije uočavaju kod siromašnih populacija slijedeće karakteristike:

• slabo plaćeni poslovi • te poslove oni sami preziru kao i njihovi poslodavci • defektnu vremensku orijentaciju, te odsustvo sposobnosti ulaganja vremena u bolji posao isti

je razlog visoke stope divorsiteta jer nisu u stanju zadržati ženu i porodicu, • njihovo ponašanje je proizvod prisile i definicije situacije.

Prema marksističkim uvidima siromaštvo je rezultat klasne podjele društva i stalni pratilac kapitalističkog društva i može biti ukinuto samoukidanjem klasne strukture društva. Max Weber dokazuje da klasna situacija nekog pojedinca ovisi o njegovoj tržišnoj situaciji, a količina moći kojom raspolaže utječe na djelovanje tržišta u svoju korist. Nagrada je rezultat njegovih vještina i stručnosti koje postiže na takmičarskom tržištu. Siromaštvo se prenosi na alimentirane populacije (starci, bolesni, invalidi) ali samo zato što je većina te populacije već ovisila o poslovima koji im nisu osiguravali gotovo nikakva sredstva na koja bi se mogla osloniti. Njihovo siromaštvo je uglavnom nastavak njihovog siromaštva proizašlog iz slabo plaćenih poslova. Novija istraživanja siromaštva sugeriraju da siromašna radnička klasa uglavnom ima slabu pregovaračku moć koja i potvrđuje njihovo siromaštvo.79 80 81 Budući da u društvu postoji niz pratećih fenomena koji predstavljaju zonu rješivih i nerješivih socijalnih problema siromaštvo figurira kao problem koji je nerješiv za tranzicijske zemlje u ovom

77 Prema: Ivan Janković, Vesna Pešić, Društvene devijacije: kritika socijalne patologije, Viša škola za socijalne radnike, Beograd, s.73-74. 78 Prema: Michael Haralambos, Robin Heald, Uvod u socijologiju, Globus, Zagreb, 1989., s.153-161. 79 Sociološki leksikon, Savremena administracija, Beograd, 1982.: Osiromašenje radničke klase se ogleda u zakonomjernoj tendenciji sve veće proleterizacije stanovništva, gušenju, potiranju, dekvalifikaciji, desocijalizaciji radne snage, eksploataciji i nadeksploataciji i obaranju vrijednosti radne snagwe ispod njene vrijednosti, te proširenje bijede na sve veći broj članova društva. 80 Jutarnje novine, 19.06.2001.,U Federaciji milion i pol siromašnih, s.4 81 Dnevni avaz, 20.06.2001., Siromašan je svako ko dnevno troši do 8 maraka, s.9.

72

trenutku. Riječ je o predviđenom siromaštvu koje bi trebalo da ima određeni rok trajanja, no uprkos tome uočljivo je nekoliko funkcija siromaštva:

• siromaštvo predstavlja značajnu rezervu radne snage, • rezerve radne snage su predviđene za obavljanje prljavih poslova u međunarodnoj podjeli

rada kao i organizaciju slabo plaćenih radova (rad djece, žena u polurazvijenim zemljama ili tranzicijskih),

• siromaštvo je izvor prihoda za razne humanitarne organizacije koje predstavljaju za njih isplativu kategoriju,

• siromašni predstavljaju moralni produkt lijenosti za ideologiju vladajućih klasa i služe kako uvjerljiva argumentacija opravdanosti datog društvenog uređenja (Torsten Veblen – Teorija dokoličarske klase).

Urbano siromaštvo i duga nezaposlenost rezultiraju nizom nekontroliranih stanja kao situacionim determinantama kulture siromaštva. Postoji nekoliko značajnih karakteristika nezaposlenosti. Simptomatologija nezaposlenosti pretpostavlja niz stanja i situacija koje je karakteriziraju kao određeno društveno – psihološko stanje. Da bi shvatili nezaposlenost moramo istaći što znači ekonomski životni ciklus.82 Ekonomski životni ciklus se odnosi na periode ekonomskog prosperiteta ili oskudice tokom radnog vijeka. On se sastoji iz više faza, a kriterij je nivo potrošnje.

• Običan zaposlenik svoj potrošni maksimum postiže aktom zaposlenja i zadovoljava potrebe povećanim obimom i stoga je, dok je mlad, relativno potrošno najaktivniji.

• Druga faza nastupa kada se stupa u bračnu zajednicu i formira porodica, taj period karakterizira relativno siromaštvo (putem kreditnog angažmana), dok ne spadne znatno ispod nepredviđene granice slobodne potrošnje, ako se stekne porodica prosječne veličine.

• Treća faza se odnosi na period kad djeca postanu radno aktivna, završe školovanje, počnu priređivati i ostanu u primarnoj porodici. Ovu fazu takođe karakterizira relativno blagostanje.

• Četvrta faza je period kada djeca počnu formirati svoje porodice, a u međuvremenu su se povećale potrebe (i poskupile) zbog starosti i zdravstvene njege, te se može opet govoriti o povratnom siromaštvu.

Tokom ovog ciklusa moguće su kratkotrajne krize i nezaposlenosti ali se u osnovi ne narušava osnovni tok ciklusa. Međutim permanentna nezaposlenost narušava ovaj ciklus i nameće novi ciklus (radikalno siromaštvo – radikalni identitet) ciklus koji možemo nazvati ciklus nezaposlenosti koji takođe ima više faza. Riječ je o onome što zovemo man without work. Prvu fazu nezaposlenosti karakterizira kratak period olakšanja (praznično raspoloženje), a potom se nakon relativno kratkog vremena uvlači briga i depresija tako da resursi slobodnog vremena ubrzo postanu opterećenje. Drugu fazu manifestira nesposobnost smirivanja i obično u mentalnom smislu strada ne samo nezaposleni nego i primarna porodica (česte svađe rezultiraju dezorganizacijom porodice i snažnim utrošcima potencijalne apsorpcije međugrupnih konflikata). U uslovima radikalnog siromaštva, treću fazu karakterizira izjednačenost ekonomskog standarda između zaposlenih i nezaposlenih, te se gotovo podjednako formira isti red sociopatoloških

82 Hans fon Hentig, Zločin: uzroci i uslovi, Veselin Masleša, Sarajevo, 1959., s.247-263.

73

fenomena (veća stopa divorsiteta, suicida, itd.). Po nama izdvaja se jedan fenomen koji zaslužuje posebnu pažnju, a to je fenomen isčekivanja pomoći, kako na formalnoj tako i na neformalnoj razini. Formalnu razinu karakterizira prezentacija nemoći od strane institucionalne infrastrukture gdje se bavljenje određenim stanjima, poput siromaštva, vrlo brzo formira aktivnost kao zanimanje ili vještina prezentacije problema kao nesavladivog (npr. organizacija donatorske konferencije ili institucionalna uključenost međunarodnih humanitarnih organizacija u organizaciji pomoći populacijama u stanju potrebe). Drugo je pitanje kako se instrumentalizira od strane posrednika jedno takvo stanje i kako se formira posebna klasa posrednika između institucija koja imaju sredstva i institucija koje posreduju za pomoć. Neformalni aspekt očekivanja pomoći često je komponiran precizno razrađenom strategijom prezentacije nevolja subjekta, najčešće prema primarnoj okolini. Budući da je BiH egzodusna zemlja pretpostaviti je da jedan značajan broj populacije živi od pomoći rodbine koja je na radu u inostranstvu i da to predstavlja veoma žilav način opstanka. Zbog činjenice da je to veoma varijabilan, dakle nepouzdan, način preživljavanja razrađeni su čitavi mehanizmi i strategije određene vrste norme reciprociteta – zahvale i manje – više stalne moralne ovisnosti od onoga ko subjektu osiromašenja pomaže. Četvrtu fazu karakterizira gubitak autoriteta u porodici, zbog čega dolazi do substituiranja drugim autoritetima od strane djece, što također formira drugi niz sociopatoloških fenomena (alkoholizam, narkomanija, tabletomanija, nikotinomanija, skitničenje). Formira se i ulična subkultura gdje se mlađe populacije osjećaju zaštićenije i subjektivno važnije. Porodica jednostavno prestaje biti fokus zadovoljavanja emocionalnih i sociorealizacijskih potreba. Petu fazu karakterizira gubitak proširene porodice za nezaposlenog koju je imao na radnom mjestu gdje je uglavnom mogao zadovoljavati određene i specifične potrebe (drugarenje, potreba za šalom, potreba za igrom, tračem, potencijalnim konfliktima verbalnog nivoa, itd.). Šesta i najteža posljedica je gubitak sposobnosti rada i tehnička zaostalost u odnosu na savremene procese rada usljed dugog odsustva sa posla. Gubi se sposobnost stjecanja novih umješnosti zbog promjenjenog karaktera rada. No, nezaposlenost u svom dugom trajanju predstavlja ne samo konfliktni potencijal nego i potencijal za kulturalni iskaz. U studiji ‘’Social theory and social structure’’83 Merton razlikuje pet tipova individualnih adaptacija na anomijsku situaciju: konformizam, inovaciju, ritualizam, povlačenje i pobunu. Ove bihevioralne reakcije su struktuirane oko osnovnih kulturalnih ciljeva kao što su rad i potrošnja, te institucionalizacija sredstava postignuća tih ciljeva.84 Rad i potrošnja su centralni kulturalni ciljevi i stoga dugoročna nezaposlenost izaziva probleme oko alternativa za isto. Iz Mertonove tipologije adaptivnih strategija derivirano je, povodom istraživanja nezaposlenosti u Holandskim urbanim centrima Amsterdamu, Rotterdamu i Enschedeu, šest tipova adaptacije na dugoročnu nezaposlenost, koji korespondiraju sa Mertonovim klasifikacijama Novi oblici adaptacije su preduzimljivost, kalkuliranje i autonomija. 83 Robert K. Merton, Social theory and social structure, Glencoe, Free Press, 1957. adaptivnih strategija kao što su konformizam, ritualizam i pobuna 84 Godfried Engbergsen, Kees Schuyt, Jaap Timmer, and Franse van Waarden, Comparative Look at Long term Unemployment and Urban Poverty, Westview press, 1993., p. 153-179.

74

Osobina konformista jeste da kontinuirano traže posao u cilju zadovoljavanbja potreba koje su formirane na temelju ranije radne angažiranosti. Ponekad pohađaju kurseve za dodatne kvalifikacije, nisu aktivni u sivoj ekonomiji i ne zloupotrebljavaju sistem socijalne sigurnosti. Ritualisti gube nadu da će naći posao i da će moći zadovoljavati visok nivo potrošnje, ali u potpunosti poštuju glavne vrijednosti društva i propisane regule. Najbolji pokazatelj ove orijentacije i strategije jeste uredno prijavljivanje i odlazak na biro za zapošljavanje unatoč činjenici da posao neće dobiti. Nisu aktivni u sivoj ekonomiji, starije su dobne strukture, dugog radnog iskustva, niske edukacione razine i uglavnom su familijarni. Oni koji su izabrali povlačenje, kao način adaptacije (izolacionisti) nemaju aspiracija prema zaposlenju niti prema visokom nivou potrošnje i ne koriste predviđena sredstva za postignuće ciljeva. Sebe u budućnosti nevide kao zaposlene i ne koriste kanale dodatne zarade u sivoj ekonomiji. Riječ je o starijim ljudima koji su dugo nezaposleni i uglavnom se odnosi na strance i migrante koji su nepotpuno adaptirani na društvo prijema. Preduzimljivci (climberi) izrazito imaju aspiracije prema dobro plaćenom poslu i visokom nivou potrošnje, dosta postižu baveći se nelegalnim poslovima u sivoj ekonomiji, te ne odustaju pretenzija na srednje klasni status, čak i u simbolnoj ravni. Boljeg su obrazovnog statusa, sa izvjesnim radnim iskustvom i mlađe dobi. Uglavnom su neoženjeni. Kalkulanti su jako uključeni u sivu ekonomiju, mlađeg su dobnog statusa, ulažu u obrazovanje kao mobilnosni kanal i općenito su dobro obrazovani, nisu u bračnoj vezi, nikada nisu bile zaposlene, često se radi o ženama. Autonomisti jako malo pažnje poklanjaju ciljevima rada i potrošnje ili ih čak i odbijaju. Uopće se nevide kao zaposleni i zaokupljeni su svojim hobijima i volonterskim radom, nisu aktivni u sivoj ekonomiji, uključen je veliki broj žena i starijih osoba, nisu u bračnoj vezi, niže su obrazovne strukture. Mogu biti prepoznati i kao nosioci subkultura. Postavlja se pitanje koja socijalna okolina stimulira razvoj različitih bihevioralni reakcija i strategija na nezaposlenost. Teorija Mary Douglas omogućava objašnjenje nezaposlenosti kao kulture u smislu da se kultura oslanja na socijalnu okolinu u kojoj ljudi funkcioniraju, ali se takođe oslanja na simbole, ideje i uvjerenja koja reguliraju, racionaliziraju i opravdavaju njihove akcije i pruža im temelj i okvir njihovih međusobnih odnosa. Uz pomoć Mary Douglasovog modela grupa/mreža moguće je pronaći veze između socijalne okoline i tipova dugoročne nezaposlenosti, te strategija koje razvijaju i opravdavaju motivacije za te strategije. Na taj način konstatirane su četiri kulture nezaposlenosti: konformistička, individualistička, fatalistička i autonomistička, odnosno šest tipova nezaposlenosti situirano u različitim odnosima grupa/mreža modela. Tabela broj 9. Kulture nezaposlenosti i šest tipova nezaposlenosti. + mreža

FATALISTIČKA KULTURA izolacionisti

INDIVIDUALISTIČKA KULTURA kalkulanti, preduzimljivci

HIJERARHIJSKA KULTURA

KONFORMISTIČKA KULTURA ritualisti, konformisti

AUTONOMNA KULTURA autonomisti

75

- - grupa + Konformisti i individualisti žive u socijalnoj okolini sa jakom grupom ali slabom mrežom ili slabo razvijenim sredstvima za postignuće ciljeva. Preduzimljivci i kalkulanti operiraju u individualističkoj kulturi nezaposlenosti sa veoma slabom grupom i slabom mrežom, a izolacionisti u fatalističkoj kulturi nezaposlenosti sa slabom grupom i jakom mrežom, ili eventualnim nekorištenjem sredstava za postignuće ciljeva. Socijalnu okolinu autonomista ili subkulturalnih subjekata karakterizira snažna distanca prema kulturi općenito i to je ono što Douglasova razumjeva kao kosmologiju povlačenja. Ipak, oni zavise od socijalne pomoći i nemogu potpuno izolirati svoju instancu učvršćenu kao pogled na svijet. Hijerarhijska struktura nezaposlenosti u ovom modelu je nepostojeća jer nezaposlenost i siromaštvo konvergiraju jednom stanju, a kulturalni kontekst hijerarhije više je vezan za strukturu raspodjele moći u organizacijama. Klasifikacijski model, primjenjen na nezaposlene, može biti aplikativan i za druge kulturalne situacije, kao što je BiH. Sa stanovišta jednog okolinskog pritiska, poput nezaposlenosti, moguće je utvrditi, s obzirom na kulturu nezaposlenosti, radnu etiku, percepciju vremena, zavisnost, odgovornost i percepciju rizika. Suštinski, rezultat kulture siromaštva i duge nezaposlenosti je društvo rizika. Percepcija rizika po nama uglavnom se javljaju u okviru situacija i stanja koja se ne mogu kontrolirati i koja izazivaju nenamjeravane posljedice. Suvremena sociološka refleksija ističe da je znanje o riziku, udruženo sa pojavom neizvjesnosti i odsustvom mogućnosti kontrloe nad budućim stanjima, nužno personalna oprema u okružju moderniteta. Osjećaj da se ima jako malo kontrole nad budućim stanjima unosi još veću konfuziju u kompleksnost zahtjeva za prevazilaženje te osobine okoline, te se stvara reaktivni pritisak na stvaranje stabilnijih formi societeta. Jedna od najpouzdaniji formi stabiliteta jeste upravo zaposlenost, kao jedna od preostalih formi društvenosti sa stanovišta kulturalnih pritisaka. Eksplicitno siromaštvo jeste društvo rizika u smislu dominacije, nestabilnosti, nepredvidivosti i nekonzistentnosti društvenog života. Ambijent i okolina takvog tipa pogoduju struktuiranju društva rizika i format rizika ovisi u velikoj mjeri od karaktera samog društva, a sukladno tome i format kontrole rizika. Obzirom da je na sceni znatno osiromašenje populacije možemo reći da je to takođe i udar na određene aspekte ljudske slobode u kategorijama slobode kao mogućnosti trošenja. Maksimalno se uvećava ovisnost individue o socijalnoj politici, ekonomskim nestabilnostima i tržištu, tako da se pojedincu njegova individualnsot pojavljuje kao floskula o njemu samom. Neizvjesnost opstanka izražena je kroz odsustvo ekonomskog i institucionalnog oslonca i kroz reprodukciju nepredvidivosti kao potencijal za buduće rizike. Siromaštvo ima važne implikacije za naše razumjevanje rizika koje s reflektira najvećim djelom kroz nepouzdanost instrumenata, okvira i sredstava za vođenje uređenog socijalnog života. Naprosto, socijalne promjene, izražene kroz naglo siromašenje, u BiH fatalno znače samo socijalne promjene.

76

Tautologija socijalne promjene i siromaštva, a ne identitet siromaštva i borba protiv njega, kaže nam da je socijalna promjena sama sebi svrha i porazno utiče na pojedinca i njegov identitet, pri čemu ga značajno oblikuje u smjeru egzistencijalne anksioznosti i ontološke nesigurnosti. Masovna produkcija takvih stanja rezultira opštom nesposobnošću da se izvrši poželjna socijalna promjena i reducira rizik u predvidljive kategorije. Akulturacija Pojam akulturacije se odnosi na postojani izravni dodir između različitih kultura koji rezultira preoblikovanjem izvornih matrica kultura. Sa stanovništa ruralno-urbanog kontinuuma akulturacija je korištene u vezi fenomena migracija gdje nužno dolazi u dodir urbana i ruralna kulturalna matrica. Akulturacija je samo jedna varijanta dodira kultura. Akulturaciji je bliska i teorija "kulturnog konflikta" koja polazi od konflikta kultura i kulturnih normi. Prema Thorstenu Sellinu kulturni sukobi će se desiti: "Prvo, kada se ovi kodeksi sukobe na granici susjednih kulturnih područja; drugo, kada se, što može da bude slučaj sa zakonskim normama, zakon jedne kulturne grupe proširi i na teritoriju druge grupe; i treće, kada se članovi jedne grupe presele na područje druge grupe."85 Primarni sukobi su sukobi između kultura, sekundarni sukobi su unutar jedne kulture. Sekundarni sukobi čine jednu homogenu zajednicu dezintegrisanom i neotpornom na integracijske i kohezione procese. Međutim mobilitet pojedinca, i to statusni, uslovljava da pojedinac biva izložen raznim kulturama i u zavisnosti od situacije on realizuje norme kulture koje odgovaraju njegovoj trenutnoj poziciji. Kultura pojedinca će rasti ukoliko pripada većem broju kulturnih modela, ali istovremeno ove kulture mogu biti u sukobu. Npr. migrant koji je ruralnog porijekla i koji je rođenjem usvojio tu kulturu dolazi u industrijsko središte i stupa u vezu sa urbanom kulturom koja mu je strana i nepodnošljiva ali je mora prihvatiti kako bi uopće mogao funkcionisati i u to funkcionisanje uključuje i mjeru korisnosti. Mi na ovom mjestu nudimo da se uspostavi "pojam dvostrukih atributivno-kulturalnih prostora" sa ciljem da nam empirijske činjenice potvrde mjeru pripadanja-nepripadanja jednom socijalno-kulturnom prostoru i da se ove mjere uporede sa mjestom porijekla i mjestom boravka kao sociokulturnim činjenicama. Obzirom da je socio-kulturni prostor moćniji i stabilniji od pojedinca, u smislu da potražuje od njega specifične uloge (očekivanja), važno je utvrditi i mjeru ispunjavanja ovih uloga, a da kao kontrolna varijabla bude stvarno ponašanje pojedinca. Stoga bi bilo moguće govoriti o sukobu uloga ili o dvostrukosti identiteta koji mogu biti strateški organizovani za ostvarenje cilja, interesa ili veze sa poželjnom situacijom. Identitet, kao kulturalna strategema se pojavljuje kao instrument konformiteta. Stil akulturacije u BiH prilikama doveo je do negativne akulturacije izraženu kroz homogenizaciju i antagonizme. Bosna i Hercegovina je tradicionalno društvo što znači da su se glavni socijalizacijski procesi odvijali u obitelji i sredini koja nije imala snage da apsorbuje društvo i društvene procese. U kućnom ambijentu su se njegovali kultovi prema starijima, tradiciji, oblicima ponašanja koji su strogo razlikovali unutrašnjost i vanjskost društvenog iskustva. Oblici isticanja društvenog religijskog i nacionalnog entiteta su bili intenzivno naglašavani unutar četiri zida, a u vanjskoj komunikaciji strategijski skrivani. Rat je ukinuo razliku unutrašnjost – vanjskost i doveo do iracionalnih ponašanja stavova i prakse u nacionalnom aranžmanu. Rezultat na međureligijskoj ili međunacionalnoj razini jeste jalovi dodir i to dodir koji je omogućen uglavnom posredstvom međunarodne zajednice.

85Prema Milanu Milutinoviću “Kriminologija”, Savremena administracija, Beograd 1976 -s. 127

77

Antagonistički akulturalizam snažno je zahvatio urbanu svakodnevnicu, distanca i otpor prema drugima jednostavno dugo traje. Može se konstatirati da je izgrađena jedna posebna fenomenologija odbojnosti. Negativna akulturacija zapravo predstavlja adaptivnu reakciju na deprivacije koje je minuli rat uspostavioi zadao ih za duže vrijeme kao neprevaziđene. Velika socijalna mobilnost (fizička) tj. najniža razina mobilnosti ostavlja trajne posljedice i učvršćuje antagonizam. Taj antagonizam je kapitaliziran od strane nacionalnih stranaka. Svijest o tom stanju, ili za aktere koji su u tom stanju, neminovno vodi učvršćivanju vlastitog integriteta, a integrigtet homogenizaciji i antagonizmu prema drugima. Ovaj gotovo fizički proces, redovito aktuelizira etničku posebnost, a žalost te etničke posebnosti se sastoji u tome što se zapravo nije imalo slobodno etničko iskustvo koje je bilo inkorporirano kompleksnijom, ali politiziranom, idejom bratstva i jedinstva u bivšoj Jugoslaviji. Etnicitet je u tom smislu niža razina komuniciranja i kao takva nije u stanju da kategorije etničkog susjedstva definira kao takve, nego prije svega kao antagonističke. Razmjena, otpor između etniciteta, primanja i davanja je ritualno i ceremonijalno učvršćen, a u organizacijama provedeno kao načelo podsjećanja da nismo svi isti. Dr. Rudi Stojak antagonističku akulturaciju razlikuje u tri njena osnovna tipa:

• odbrambena izolacija • usvajanje novih sredina kako bi se ojačale postojeće svrhe • negativna disocijativna akulturacija

Odbrambena izolacija je jedna varijanta kulturnog dodira koja se manifestira kao moralna zabrana dodira sa drugom kulturom. Ove zabrane mogu biti institucionalizirane. Odbrambena izolacija je bila naročito prisutna tokom rata, ali sa posljedicama na postratnu društvenu i urbanu situaciju. Usvajanje novih sredina kako bi se ojačale postojeće svrhe dešava se u situaciji kada su dvije kulture posredovane trećom kulturom, te stvaranje novih kulturnih stavki je usmjereno na očuvanje postojećih svrha (npr. multikulturalnost je često puta instrumentalizirana kako bi se prema trećoj kulturi (međunarodnoj zajednici) pokazalo da je ona moguća između dvije kulture). Negativna disocijativna akulturacija je svođenje kompleksnih nacionaliteta na sliku jedne individue sa kvalitetima kakvim se opisuje jedna osoba. Sintelitet ili skup negativnih osobina druge nacionalne grupe proizvodi kod interpretirajuće grupe skup kontra-običaja, uspostavu odrednice stranac (u stigmatiziranom obliku), te definiciju vanjske skupine kao polarnog kontra-tipa. Antagonistička akulturacija je snažno inspirisana zloupotrebnom moći sa svrhom da samu sebe umnožava i učvršćuje svoju poziciju što nije teško s obzirom na politički karakter populacije koja je sklona podaništvu. Negativna akulturacija čini da se kultura homogenizira, standardizira i ideologizira što sve skupa vodi isključivosti i zatvaranju kruga u jalovom dodiru između kultura. Jalovost dodira uslovljena je prije svega istom zadatom prostornom blizinom. Na planu urbanog ta ideja je prepoznatljiva kao etnički grad, a grad definiran u odrednicama etničkog simboličkog pejsaža.

78

Marginalizacija Kao što je poznato, glavni indikator zastupanja neke vrijednosti pokazuju se one izjave koje održavaju racionalizaciju (odbrana, preporuka, opravdanje, kritika) "aspekata načina" života. Vrijednost diktira ljudsko ponašanje, vjernost vrijednosti je nova vrijednost. Vrijednost definira usmjereno ponašanje, tj. ponašanje je instrument preko kojeg se stiže do cilja, odnosno željene vrijednosti i na taj način vrijednost se očituje u samom aktu ponašanja. Vrijednost odgovara na pitanje: "Šta ja treba da činim i koje su posljedice toga što N čini ili je činio?". Ličnost N djeluje u smjeru Z zato što ima vrijednost X. Shema N-X-Z nam služi u svrhu objašnjenja ponašanja.86

Vrijednosti populacije, koje su se stabilizirale u devijantnom pravcu, čine suprotnost standardiziranim vrijednostima zato što devijantnim vrijednostima nije osigurana tipizacija i standardizacija, u ujedinjenom društvenom vremenu (vrijednosti koje su važile u prošlosti ne važe u sadašnjosti, a neizvjesna je buduća forma vrijednosti zbog čina odstupanja i zbog toga se u društvenoj interakciji negiraju neke određene vrijednosti koje su situirane u prošlim standardizacijama). Drugim riječima restauracija prošlih standardiziranih vrijednosti će biti otežana pojedincu u devijaciji zbog same te činjenice i shodno tome očekuje uloge koje su suprotne standardiziranim ulogama. Tako dolazi do nesuglasnosti oko vrijednosti koja vodi međumarginaliziranju na fonu prošlosti i sadašnjosti. Stanje marginaliziranosti se zatiče kao stanje odsustva socijalnih promjena. Jesse Pitts smatra da su izvori marginalnosti (nesaglasnosti):

• Podređenost dvojnom autoritetu jer sukob autoriteta ne pruža uslove za stvaranje konstruktivnih odluka. Sukob se prelama u izvršiocu;

• Uloge u zanimanjima koja su na ivici profesionalnog statusa jer nisu u stanju da zahtjevaju ista prava koja imaju tradicionalne profesije (Pitts navodi primjer veterinara i ljekara)87;

• Prilagodba koja ne podrazumijeva promjenu u ulogama statusa koje je ličnost internalizovala, a u stanju je da se za emocionalnu potporu obrati grupi iste nacionalnosti. Unutar ovog izvora marginalnosti figurira porodica druge generacije, kao i brak između pripadnika različitih etničkih grupa.

• Sukob sa marginalnošću, kao sukob između orijentacija u ulogama, može se ispoljiti: o agresivnošću prema dominantnim grupama iz koje se pojedinac formirao, o pridobijanjem vanjske grupe ojačavanjem dominantnih obaveza vanjske grupe,

najčešće kroz učenje, o kompromis između orijentacija uloga pronalaženjem strukturalnog položaja gdje

pojedinac uspješno može da odigra obje uloge, (npr. uspješan stručnjak, pripadnik etničke manjine, reprezentuje svoju manjinu nekoj dominantnoj etničkoj grupi, a

86 Davorka Matić "Revija za sociologiju", VOL XXI, NO 3, Zagreb, srpanja - rujan, 1990. godine 87 Na dvanaestom svjetskom kongresu sociologa održanog jula mjeseca 1990. godine u Madridu pod naslovom "Sociologija za jedan svijet - jedinstvo i različitosti", John Markoff je prezentirao rad s naslovom "Neodoljivi uspon ekonomista" u kojem je ekonomiste nazvao "vračevima modernog doba". Naime, ekonomisti su zadobili fantastičnu moć, nalaze se na visokim državnim funkcijama i vode američko društvo ravno u propast. Ekonomisti prakticiraju moć, mistificiraju svoju znanost i pri tom ne nude nikakva zadovoljavajuća rješenja. Nisu li ideje koje nudi sociologija preskupe, pita se Markoff, ekonomisti unaprijed odgovaraju da. Zadatak je sociologije da ekonomiju stavi na svoje mjesto. Jednostavno, sociolozi su danas udaljeniji od vlasti i centara moći više nego ikad u vlastitoj povijesti. Sociolozi su postali obični profesionalci, unatoč značajnim naučnim dostignućima. I rat u BiH je pokazao da sociolozi nisu bili socijalno promovirani u mjeri u kojoj su to bili pravnici, psiholozi, istoričari i ekonomisti. Niz je tema koje su jednostavno preuzete iz "vrta" sociologije i stavljene pod patronat jedne od pomenutih nauka (npr. anomia ili etničke grupe su krajnje psihološko - istorijski interpretirane u intelektualnoj prezentaciji mada spadaju u klasične sociološke teme).

79

ujedno etničkoj manjini reprezentuje dominantnu etničku grupu, posredstvom svog uspjeha).

Marginalnost kao pojava predstavlja prije svega nesaglasnost oko dominantnih vrijednosti. Društvena kontrola se javlja kao način da se zadrži osnovna saglasnost osoblja sistema oko dominantih vrijednosti. Razumljivo je da društveni pritisak marginalnosti pojačava upotrebu instrumenata društvene kontrole i ona će se javiti kod ograničavanja i kontrole posljedica devijacija. Kao najčešći postupci socijalne kontrole se koriste mehanizmi:

• savladavanje zategnutosti putem braka, religioznosti ili zabavom, • pojačavanja pritiska socijalizacije putem rituala, sastanaka, kritike, hapšenja i

komercijalnom, masovnom zabavom, • etiketiranjem i izolacijom onih koji su devijantni, kažnjavanjem na vremensku kaznu

zatvorom. Marginalizacija je, kao tema, duboko zapuštena na našim prostorima. Razlozi su mnogobrojni u koje nećemo ulaziti na ovom mjestu. Manifestacije marginalizacije su mnogobrojne i bolne te razbijaju okvire klasičnih uvida o marginalnim skupinama. Možemo reći da je sa stanovišta BiH stvarnosti, marginalizacija totalna zbog čega to stanje više nema status subdruštvenog ili subsocijalnog fenomena. Sociološki govoreći marginalnost je sve ono što nije sa dominirajućom grupom ili stanjem koje je izabrano kao poželjno u društvu. Mehanizmi stvaranja marginalnog jesu zapravo u funkciji potvrđivanja masovnog, kao jedna komprativna čestica koja ima da potvrdi vrijednosnu prednost dominirajućeg. Partijska društva imaju osobito snažne mehanizme marginalizacije, a u njihovoj fenomenologiji poznati kao “disidenti”, “crne knjige”, “ideološki neprijatelji”, “filmovi u bunkeru” itd. Suština marginalizacije u Bosni i Hercegovini jeste da je ona masovna u smislu da je veliki dio populacije pauperiziran i razočaran, što s druge strane predstavlja izvore raznih oblika deprivacija, anomije i patoloških stanja. Naše siromaštvo spada u kategoriju zatvorenih siromaštava, u smislu da nije tranzitorno nego perzistentno i kao takvo perspektivno osigurava marginalizaciju kao trajnu za većinu populacije. Zatvoreni tip siromaštva reducira bilo kakve šanse za izlaz iz marginalizacije. Osim činjenice da smo realno margina Evrope, momenat marginalizacije na našim prostorima je i tzv. interna marginalizacija koja se ogleda u karakterističnom antagonističkom tipu akulturacije88. Marginalizacija je popraćena sistematskim stilom života o dugogodišnjem prepuštanju da će se ovo stanje samo od sebe riješiti, što je vidljivo iz interpretacije međunarodne zajednice od strane naših građana. Individualna briga o sebi je velikim dijelom zapuštena. Veliki broj ljudi jednostavno nije svjestan da je trajno marginaliziran. Vidljiva je i suprotna tendencija, adaptiranje na marginalizaciju. Stanje marginalizacije može biti jasno vidljivo i iz poznatog stava “dobro je, može biti gore”. Interna marginalizacija vodi još većem eksternom marginaliziranju i udaljavanju od glavnih evropskih tokova. Istinu govoreći, golemi dio naše populacije nije ni spreman za evropeizaciju načina života (puno rada, redefinicija odnosa pojedinac- država, konsenzus o osnovnim vrijednostima). Naslijeđeni problemi, te tradicijsko opterećenje dodatno usporavaju rezultate napora za jednu stabilniju ekonomsku situaciju. Dr. Rudi Stojak primjećuje da naglašeni etnocentrizam (kao jedna varijanta marginalizacije) vodi zatvorenosti prema okolini i uspostavljanje nepovjerenja kao stila ponašanja uz prateće etiketiranje do neprijateljstva. Civilizacijski pomaci unazad su uglavnom izvršeni pod okriljem tradicije i mitova i prenaglašenim čuvanjem nacionalnog entiteta. U skupu tih faktora, koji udruženo i jedinstveno djeluju lako se prihvataju modaliteti primitivnog mentaliteta, razvija se samozadovoljstvo i samodovoljnost i uz snažan otpor prema promjenama (resistance to change).

88 Dr. Rudi Stojak “Marginalizacija: tematika obmana i opiranja”, Hijatus br.1, juni- lipanj Zenica 1995. godine

80

Na urbanoj sceni, usljed siromaštva, koje stvara umnoženo siromaštvo, grad Bosne i Hercegovine se polagano transponira u grad trećeg svijeta sa izrazitim osobinama zakašnjele urbanizacije, degentrifikacije, te odsustva urbanog načina života. Ruralna isključivost i teške naslage tradicijskog su pobijedile segmentirane oblike urbaniteta. Ionako poražena, urbana kultura nije u stanju da se odupre silini ovog stanja. Predmet marginalizacije predstavlja i urbana marginalizacija jer je grad upravo scena antagonističke akulturacije. Dr. Rudi Stojak ističe nekoliko tipova marginalizacije:

• marginalizacija spram djece zbog nekog fizičkog hendikepa • zbog porijekla • nacionalne pripadnosti • zbog historijskih razloga

Marginalizaciji na razini selo-grad se ispoljava u matrici grad je elita, a nasuprot njemu seljaci kao predstavnici marginalnog. Marginalizacija je vidljiva i u pogledu obrazovnog statusa: - obrazovani-neobrazovani, - pismeni-nepismeni, - gradski-seoski mentalitet. Marginalizacija je izazvala i kompenzacije koje se ispoljavaju kao vladavina primitivnog duha, podcjenjivanje nauke i znanja, favorizovanje snalažljivosti te marginalizacija onih koji žive po načelima male zarade i velike štednje. Po meni upravo ovo načelo predstavlja jedan izlaz iz postojeće situacije. Marginalizacija kao proces zapaža se i na organizacionom nivou, tj. u hijerarhijskim strukturama (vojska, policija, kantonalne vlasti) u smislu da su podređeni marginalizirani uz već obezvrijeđeni rad, te su marginalizirani politički neistomišljenici. U ovim procesima i mediji značajno doprinose širenju marginalizacije, a analiza sadržaja sugerira da je jezik marginalizacije militantnost, podsmješljivost, ironija, vrijeđanje, podcjenjivanje, osude itd. Socijalni kontekst marginalizacije stvara jak osjećaj socijalne pravde, insistiranje na egalitetu kao političkom maksimumu. Političke i druge strukture spretno koriste marginalne grupe čak i u konfliktnim situacijama. Žalost štrajkova obespravljenih sastoji se upravo u činjenici isplaćivanja traženih sredstava. Geometrijskom tačnošću, isplata sredstava marginaliziranim grupama, potencijalni konflikt svodi na ugodno ćaskanje89. Marginalne grupe ne treba miješati sa subkulturnim grupama. U našem društvenom okruženju takođe je moguće identificirati subkulturne grupacije uz segmentirane identitete instrumenata i uslova nastanka subkultura. Treba podsjetiti na Georg-a Simmel-a koji kaže da društvo nastaje od malih društava, stav izrečen 1908. godine, u sociološkom nasljeđu transformiran je u pojam subkulture osobito od strane Chicago sociologa. Kada govorimo o subkulturi tada govorimo nužno o dominantnoj kulturi unutar jednog društvenog oblika. Smisao dominantne kulture jeste način kako društvo rješava probleme u odnosu na okolinu koja je kompleksna, nesavladiva i nepredvidiva, te joj je osnovna funkcija da unutar sebe organizuje načine kako da potvrdi svoju vlastitu svrhu i kako da reducira okolinu u kategorije koje su savladive. Subkultura spada u bitne pokazatelje kulturalne konfiguracije otvorenih društava kojeg artikuliraju različite grupe sa svojim interesima. Bitna

89 Šabani Alisabri “Zatvoreničko društvo i zajednica (studija slučaja KPD Zenica)” FPN Sarajevo Univerzitet u Sarajevu, Doktorska disertacija, u tom radu raspravljamo, na tragu Ervina Goffman, kako se konflikt institucionalizira i svodi na kategorije koje potvrđuju legalitet onih koji odlučuju i nelegalitet onih koji se bune.

81

odrednica nastanka subkulture je postojanje problema kojeg ona sama definiše kao stanje neuravnoteženosti između onog što grupa zahtijeva u odnosu na društvo i onog što dato društvo nudi. Rješenje problema odgovara na pitanje “što je prepreka, prilika, nagrada, kazna, gubitak, postignuće” i zavisi od ciljeva aspiracija i vrjednosne skale samih aktera subkulturnog procesa. Status stvarnog problema je onaj problem za koji se nema rješenja. Rješenje problema za subkulturnu grupe će biti zadovoljavajuće samo u onom stepenu u kojem ne postoji grižnja savjesti u odnosu prema dominantnoj kulturi. Subkulturni stav polazi od pretpostavke da dominirajuća kultura ne zaslužuje poštovanje niti po načinu kako rješava probleme. Šira aplikacija pojma subkulture vodi ocrtavanju stepena kohezije i modelima interakcije subkulturnih aktera90. Subkulturni akteri su u pravilu čvršće integrisani nego oni koji koriste matricu dominantne kulture. Prema Miltonu Gordonu za teoriju subkulture je važno kako su različite subkulture rangirane na skali diferencijalnog pristupa prema nagradama, uključujući materijalna postignuća i status. Važnost ima i iskustvo odrastanja u pojedinim subkulturama reflektirano u ličnosti, te koji su identični elementi dominantne kulture i subkulture, kako subkultura objašnjava devijanta i da li socijalna mobilnost prema gornjim slojevima mijenja subkulturnu ličnost i kojom napetošću rezultira. Moramo istaći da su u bosanskohercegovačim prilikama istraživanja subkulture veoma rijetka. Navešćemo lapidarno samo nekoliko tipova subkulture koji uglavnom podpadaju pod urbanu kulturu jer je grad mjesto njihovog nastanka i mjesto odakle mogu da aktualiziraju problem. Najčešće su to omladinske subkulture, profesionalne, finansijske, znanstvene, ženske, neformalne grupe u organizacijama itd. Karakteriše ih snažna vezanost, organizovanost neformalnog tipa i međusobno podpomaganje. Izolacija Izolacija, kao rezultat ukupnih procesa unutar društva u pravilu ima porazne posljedice za društvenu dinamiku. Izolacija indicira odsustvo socijalnih pokreta. Izolacija urbanog populusa od urbane kulture dovodi do gubitka uzajamnih funkcionalnih doticaja. Izolacija od urbane kulture ne samo da dovodi do međusobne izolacije između društvenih strata nego dovodi i do izolacije onih potencijala unutar grada koji bi stanovnika mogli aktualizirati kao urbanita. Nasuprot aktualizaciji grada glorifikuje se zajednica koja potvrđuje mitološki značaj migriranja nanovo vodi daljoj izolaciji. Napor da se pročisti definiranje zajednice u urbanoj okolini nužno nas vraća pitanju može li se uopće govoriti o zajednici u gradu. Gradsko stanovništvo, s obzirom na odsustvo urbanih pokreta predstavlja prostor nastanjen odjeljenim socio - kulturnim grupama koje se razlikuju ponajčešće u odnosu prema gradu. Ideja urbane integracije je znatno reducirana. Analiza upotrebe pojma grad govori da se on upotrebljava najčešće instrumentalno i prigodničarskog karaktera od strane političara. Redovito je popraćeno nejasnom idejom o općim dobrobitima. Ipak zajednica u gradu se reflektira povremeno kao substanca koja slijedi aspekte urbane kulture. Podsjetićemo na A. Hunterovo poimanje uvjeta zajednice91.“Zajednica je funkcionalna prostorna jedinica u kojoj se podmiruju egzistencijalne potrebe; Zajednica je jedinica specifično struktuiranih društvenih 90 Milton M. Gordon “The Concept of the Sub-culture and its Application” in “Subcultures” ed. by David O. Arnold, Glendessary Press-Berkley, 1970. 91 Aleksandar Štulhofer “Prema teoriji “nevidljive zajednice”” Revija za sociologiju No.4 Zagreb 1990. s. 729-743

82

interakcija; zajednica je kulturno-simbolička jedinica kolektivnog identiteta.” Maksimum atributa zajednice u bosanskohercegovačkim prilikama se svodi na nivo susjedstva. Unatoč činjenici što susjedstvo ne uključuje potrebne opskrbne objekte možemo reći da posjeduje prepoznatljivost. Grad je po prirodi stvari obuhvatniji od susjedstva, ali se on pretvara u lokalizirani grad. Identitet između aktera urbane scene i identiteta urbanog promatrača dovodi do napuštanja javnog života koji se definira se kao neprijateljska sila. Publikum nema vlastitog izražajnog sredstva i odbija da bude kritično. Izolovani stanovnik riješen je napora da učestvuje u oblicima kako će se njime vladati. Šokove vladanja doživljava kao sudbinu. Publikum je naprosto šutljiv i posmatra život grada koji prolazi pored njega neopaženo. Izolaciju od glavnih urbanih tokova prati ideologija povlačenja i glorifikacija porodice kao pribježišta. Izolirana okolina osujećuje sve životne brige, a prostor gubi značenje. Izolacija proizilazi iz prava na šutnju u javnosti, pravo da se bude nijem u haotičnoj i nepredvidljivoj, ne samo urbanoj nego i životnoj situaciji. Izolacije pokazuje, sa društvenog stanovišta, nagomilane onemogućenosti. To ima snažnih implikacija na same gradove, njih vode nestručni ljudi, ne kontroliše se priliv stanovništva, izgradnja prigradskih naselja je stihijna i protivzakonita. Umjesto urbanog stanovništva dobila se neartikulirana aglomeracija subjekata gdje akteri jedni drugima nude male umirujuće znakove da se nije sam, koja istodobno svaku osobu ostavlja izoliranom. Ponašanjem se uvjerava da ste bezopasni, svako obraćenje neznancu počinje sa izvinjavanjem itd. Ipak, masovna izolacija ima klasni karakter, ali njena osnovna dimenzija jeste neorganizovanost. Konflikti Stanje konflikata u BiH je maksimalizirano na nivou polarizacije, što znači da je konfliktni proces sve vrste neslaganja apsorbirano do otvorenog hostiliteta. Urbana stvarnost, koja je u stanju internalizirati ove konflikte, pretvara se u geto. Getoizacija gradova je stvarni rezultat konfliktne kulture u Bosni i Hercegovini. Već smo ranije naveli da okružje konflikta inicira migracije, ne samo ekonomskog, političkog nego i moralnog karaktera. Univerzum konflikta unutar urbanih formi, pored instrumentalizacije, prelazi u domene koji zahvataju koflikt interesa, konflikt vrijednosti pa do personalnog nivoa konflikta. Suština konflikta u Bosni jeste, povodom našeg temata, u tome što je nesavladiv i što je inspirisan teritorijalitetom, koji je kao ideal, transponiran u prostor grada. Zenica ili Tuzla nikada nisu bile izrazito etnički gradovi, one su uvijek bile industrijske tačke i regije u Bosni i Hercegovini. Unatoč činjenici što je karakteristika tih gradova industrija i što je ona posljedica političkih posljeratnih definicija, industrija je ipak univerzalnija i ljudski oslobađajuća od etničke definicije grada. Mehanizam konflikta u Bosni i Hercegovini je njegova trajnost i doseg do statusa pobjednika, unatoč, prema G. Simmelu, što je konflikt stalna osobina društva. Uz konflikt ide redovno dezintegrirana socijalna kontrola koja se personalizira. Socijalna kontrola je dezintegrirana u slučaju dugih kriza koje u pravilu rađaju nove norme koje odgovaraju zahtjevima situacije. Tada se dešava, u društvenoj situaciji i standardizacija konflikta. U zavisnosti od razorne snage i nivoa konflikta ovisiće i socijalna promocija cilja konflikta. Konflikt je teško odrediti zato što se događa u različitim datostima. Kako god, kroz različite datosti suština konflikta je neslaganje, kontradikcija ili nesuglasje. Konflikt je određen kao bilo koja situacija u kojoj su neusklađeni ciljevi, saznanja ili emocija unutar ili između individua ili grupa što vodi suprotnosti ili dezinterakcijama. Ova definicija prepoznaje tri osnovna tipa konflikta:

• Ciljni konflikt, koji se dešava kad željeni konflikt, definitivno ima za posljedicu pojavu neusaglašenosti.

83

• Saznajni konflikt koji se dešava kad individue postaju svjesne da njihove ideje ili mišljenja su nekonzistentni.

• Emocionalni konflikt, koji se dešava kod osjećanja ili emocija koje su ne • suglasne.

Problem u određenju konflikta je tendencija izjednačavanja konflikta i takmičenja. Konflikt nije sinonim s kompeticijom. Kompeticija uključuje akciju jedne ličnosti ka postizanju ciljeva koji mogu rezultirati nepostizanjem cilja druge osobe. Kod njih je mala interakcija ili međuzavisnost. Naravno takmičenje može proizvesti konflikt, ali svi konflikti ne uključuju takmičenje. Drugim riječima, takmičarsko društvo (competitive society) nije konfliktno društvo, ali stvara potencijal za konflikt i takmičenje predstavlja strategijski odgovor na mogućnost konflikta. Vrijednost konflikta je značajna u organizacionim datostima i nema nužno negativni oblik. Često, rješenje konflikta vodi konstruktivnom razrješenju problema. Potreba za razrješenjem konflikta može voditi traženju načina za promjenu uobičajenih načina događanja stvari. Tako, rješenja konfliktnih procesa može stimulirati pozitivne promjene u društvu. Bilo šta, što razbija strukturu grupe ili društva, poput konflikta i dezorganizacije, rezultira devijantnošću kojoj je olakšana ekspresija u situaciji:

• promjene vrijednosne skale koja određuje grupne ciljeve i raspored njihove socijalne pozicije,

• pojave bilo kojeg faktora koji ometa jasnost i konzistentnost normativnih propisa i očekivanja,

• pojave društvenih snaga koje ometaju djelovanje sankcija, • pojava snaga koje su ohrabrene anticipacijom ponašanja u dezorganizovanim prostorima.

Žalosno je to što grad, kao impersonalna matrica, može apsorbirati većinu konflikata i zahvaljujući svojoj kompleksnosti u stanju ih je dovesti do kompromisnih regulacija i stanja. Struktura konflikata u Bosni i Hercegovini u zadnjih 10 godina ne samo da je dovela do urbicida nego mu je i oduzela potencijal da konflikte pretvori u korisno rješenje i iskustvo.

84

Sadržaj Sociologija, socijalni problemi, socijalna patologija .....................................................3

Individualna devijacija...........................................................................................5 Situaciona devijacija ..............................................................................................6 Sistematske devijacije............................................................................................6

Socijalni problemi......................................................................................................7 Socijalni problemi kao devijacija od socijalnih normi ..........................................9

Sociološki pristup istraživanju u socijalnoj patologiji i kriminologiji.....................14 Teorija socijalne sredine ..........................................................................................16 Predstavnici biologističko-antropološke struje ........................................................16 Formativna sociološka teorija sociajlne patologije i kriminologije.........................17 Teorija diferencijalne asocijacije .............................................................................18 Teorija diferencijalne identifikacije.........................................................................20 Teorija kulturnog konflikta ......................................................................................20 Teorija podkulture i kontrakulture ...........................................................................21 Teorija anomije ........................................................................................................22 Teorija socijalnog interakcionizma..........................................................................23

Teorija socijalne dezorganicije ....................................................................................25 Sociološka tipologija kriminaliteta ..........................................................................39 Diskurs devijantnosti ...............................................................................................44

Urbano-ruralni antagonizmi i migriranje kao potencijal za nastanak socijalno patoloških fenomena......................................................................................................................................46

Siromaštvo ...............................................................................................................68 Akulturacija..............................................................................................................76 Marginalizacija ........................................................................................................78 Izolacija....................................................................................................................81 Konflikti...................................................................................................................82 Sadržaj......................................................................................................................84