Ivo Andrić

Biografija

U Matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je

9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika i Katarine Andrić,

rođene Pejić. Budući veliki pisac rodio se u Travniku sticajem okolnosti, dok mu je mati

boravila u gostima kod rodbine. Andrićevi roditelji bili su Sarajlije: očeva porodica

decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim

zanatom. Osim bavljenja istim poslom, članove roda Andrićevih vezivala je i zla kob

tuberkuloze: mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su joj u

mladosti, a sam Andrić bez oca je ostao kao dvogodišnji dečak. Suočavajući se sa besparicom,

Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu

Matkovšik u Višegrad. U gradu koji će, više nego ijedno drugo mesto, obeležiti njegovo

stvaralaštvo, gledajući svakodnevno vitke stubove na Drini ćuprije, Andrić završava osnovnu

školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gde 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju,

najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andrić počinje da

piše poeziju i 1911. godine u Bosanskoj vili objavljuje svoju prvu pesmu „U sumrak“. Kao

gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog

nacionalističkog pokreta „Mlada Bosna“ i strastveni je borac za oslobođenje južnoslovenskih

naroda Austrougarske monarhije.

Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvetnog društva „Napredak“, Andrić oktobra

meseca 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u

Zagrebu. U gradu na Savi, on pomalo uči, pomalo posećuje salone, družeći se sa zagrebačkom

inteligencijom od koje će na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina stariji Matoš.

Naredne godine prelazi u Beč gde sluša predavanja iz istorije, filosofije i književnosti. Bečka

klima mu ne prija i on, hereditarno opterećen osetljivim plućima, često boluje od upala.

Obraća se za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i već

sledeće godine prelazi na Filosofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Intenzivno

uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Sve vreme piše

refleksivne pesme u prozi, a u junu mesecu 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u

Zagrebu objavljuje mu šest pesama u prozi u panorami Hrvatska mlada lirika.

Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode

Franaca Ferdinanda, Andrić pakuje svoje oskudne studentske kofere i napušta Krakov:

zatomljeni instinkt bivšeg revolucionara goni ga u zemlju, na poprište istorije.  Odmah po

dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u

mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među

zidovima marburške tamnice, u mraku samice, „ponižen do skota“, Andrić intenzivno piše

pesme u prozi.

Po izlasku sa robije, Andrić biva bačen u konfinaciju u Ovčarevo i Zenicu gde ostaje sve do

leta 1917. godine. Zbog ponovljene bolesti pluća, odmah odlazi na lečenje u Zagreb, u čuvenu

Bolnicu Milosrdnih sestara, stecište hrvatske inteligencije koja se klonila učešća u ratu, na

strani Austrije. Tu Andrić, zajedno sa konte Ivom Vojnovićem, dočekuje opštu amnestiju i

aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, pažljivo

dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu

1918. godine sa predgovorom Nika Bartulovića. U Zagrebu ga i zatiče slom Austrougarske

monarhije, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima

koji neposredno prethode formalnom ujedinjenju, Andrić u tekstu „Nezvani neka šute“

objavljenom u zagrebačkim Novostima, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi

koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.

Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć dr Tugomira Alaupovića i

već početkom oktobra 1919. godine počinje da radi kao činovnik u Ministarstvu vera u

Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on

intenzivno učestvuje u književnom životu prestonice,  družeći se sa Crnjanskim, Vinaverom,

Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima koji se okupljaju oko kafane Moskva.

Već početkom 1920. godine Andrić započinje svoju vrlo uspešnu diplomatsku karijeru

postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu

zbirku pesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B Cvijanović iz Beograda štampa pripovetku „Put

Alije Đerzeleza“.

S jeseni 1921. godine Andrić je postavljen za činovnika u Generalni konzulat Kraljevine Srba,

Hrvata i Slovenaca u Bukureštu, a iste godine započinje saradnju sa Srpskim književnim

glasnikom objavljujući u broju 8 priču „Ćorkan i Švabica“. Godine 1922. premešten je na rad

u Konzulat u Trstu. Tokom te godine štampa još dve pripovetke („Za logorovanja“ i „Žena od

slonove kosti“), ciklus pesama „Šta sanjam i šta mi se događa“ i nekoliko književnih prikaza.

Početkom 1923. godine on je vicekonzul u Gracu. Budući da nije završio fakultet, preti mu

otkaz u Ministarstvu spoljnih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim

ispitom ili odbranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923. godine upisuje

se na Filosofski fakultet u Gracu. Tokom ove godine Andrić je objavio nekoliko pripovedaka

od kojih se neke svrstavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: „Mustafa

Madžar“, „Ljubav u kasabi“, „U musafirhani“ i „Dan u Rimu“. U junu mesecu 1924. godine u

Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske

vladavine. Petnaestog septembra, pošto je odbranio doktorat, stiče pravo da se vrati u

diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd u Političko odelenje Ministarstva

inostranih dela. Ove godine pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča u izdanju Srpske

književne zadruge u koju, pored nekih već objavljenih u časopisima, ulaze i nove – „U

zindanu“ i „Rzavski bregovi“. Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, godine

1926, Ivo Andrić biva primljen za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a iste godine u

Srpskom književnom glasniku objavljuje  pripovetke „Mara milosnica“ i „Čudo u Olovu“.

Oktobra meseca biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije

u Marseju. Sledeće godine, tri meseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu:

gotovo sve slobodno vreme u Parizu Andrić provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu 

Ministarstva inostranih poslova proučavajući istorijsku građu o Bosni s početka devetnaestog

veka i čitajući korespondenciju Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku.  S proleća

1928. godine premešten je za vicekonzula u Poslanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče

„Olujaci“, „Ispovijed“ i „Most na Žepi“. Sredinom sledeće godine prelazi u Brisel, na mesto

sekretara poslanstva, a u Srpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej „Goja“. Već

1. januara 1930. godine u Ženevi počinje da radi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine

Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bolivaru, priču „Kod

kazana“ i tekst „Učitelj Ljubomir“. U Beogradu sledeće godine izlazi i druga knjiga

pripovedaka kod Srpske književne zadruge u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u

časopisima, prvi put u celini štampaju „Anikina vremena“, a u kalendaru-almanahu sarajevske

Prosvjete pojavljuje se putopis „Portugal, zelena zemlja“. Godine 1932. Andrić objavljuje

pripovetke „Smrt u Sinanovoj tekiji“, „Na lađi“ i zapis „Leteći nad morem“. U martu mesecu

1933. godine vraća se u Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova. Iako

intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovetku „Napast“ i nekoliko zapisa. Iste

godine, 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pesme

budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: „...Ne bih nikada mogao učestvovati u

jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo

zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od

moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju“.

Sledeće godine unapređen je za savetnika 4. grupe 2. stepena Ministarstva inostranih poslova.

Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovetke „Olujaci“, „Žeđ“

i prvi deo triptiha „Jelena, žena koje nema“. Postaje načelnik političkog odeljenja

Ministarstva inostranih dela 1935. godine i stanuje u hotelu Ekscelzior. Štampa pripovetke

„Bajron u Sintri“, „Deca“, esej „Razgovor s Gojom“ i jedan od svojih značajnijih

književnoistorijskih tekstova - „Njegoš kao tragični junak kosovske misli“. Tokom sledeće

godine Srpska književna zadruga štampa drugu knjigu Andrićevih pripovedaka koja, među

onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče „Mila i Prelac“ i „Svadba“.

Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u novembru mesecu 1937. godine

biva imenovan za pomoćnika ministra inostranih poslova. Te godine dobija i visoka državna

odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog komandira obnovljene Poljske i Orden 

velikog oficira Legije časti. Iako okupiran diplomatskom službom, Andrić tokom ove godine

objavljuje priče „Trup“ i „Likovi“, a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim

vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku

od 1808. do 1817. godine - Paula fon Mitesera i Jakoba fon Paulića. Početkom 1938. godine

pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera dr Nikole Mirkovića.

Diplomatska karijera Ive Andrića tokom 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato

je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika

Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje

akreditive kancelaru Rajha - Adolfu Hitleru. U jesen, pošto su Nemci okupirali Poljsku i

mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić interveniše kod nemačkih vlasti da se

zarobljeništva spasu mnogi od njih. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvek na

svoga poslanika, i mnoge kontakte sa nemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. Pisac i u

takvim okolnostima objavljuje: pripovetka „Čaša“ i zapisi „Staze“ i „Vino“ izlaze u Srpskom

književnom glasniku tokom 1940. godine. U rano proleće 1941. godine Andrić nadležnima u

Beogradu nudi ostavku: „...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i

imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što pre povučen sa

sadašnjeg položaja...“ Njegov predlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao zvanični

predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan posle bombardovanja

Beograda, 7. aprila, Andrić sa osobljem Poslanstva napušta Berlin.  Potom odbija ponudu

nemačkih vlasti da ide u bezbedniju Švajcarsku, ali bez ostalih članova Ambasade i njjihovih

porodica: bira povratak u okupirani Beograd. Novembra meseca biva penzionisan, ali odbija

da prima penziju.  Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane

Milenkovića. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru.

Odbija, takođe, da Srpska književna zadruga za vreme dok „narod pati i strada“ objavi

njegove pripovetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku hroniku, a krajem

1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko meseci

po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica.

Prve posleratne godine postaje predsednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsednik

Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i većnik III zasedanja ZAVNOBIH-a.

Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Te godine,

među ostalim, objavljuje pripovetke  „Zlostavljanje“ i „Pismo iz 1920. godine“. Sledeće

godine postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje

„Priču o vezirovom slonu“, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, a tokom 1948.

godine prvi put će biti štampana „Priča o kmetu Simanu“. Narednih nekoliko godina vrlo

aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član

različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku, Kinu. Objavljuje

uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovedaka, priče „Bife Titanik “ (1950), „Znakovi“

(1951), „Na sunčanoj strani“, „Na obali“, „Pod Grabićem“, „Zeko“ (1952), „Aska i vuk“,

„Nemirna godina“, „Lica“ (1953). Godine 1954. postaje član Komunističke partije

Jugoslavije. Prvi potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te

godini štampa u Matici srpskoj Prokletu avliju , a  pripovetka „Igra“ pojavljuje se 1956.

godine.

Godine 1958. u šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se venčava sa svojom dugogodišnjom

ljubavlju - Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom

Nenada Jovanovića. Sa ženom se seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te

godine objavljuje pripovetke „Panorama“, „U zavadi sa svetom“ i jedini predgovor koji je

ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu  Zuke Džumhura „Nekrolog jednoj

čaršiji“.

„Za epsku snagu“ kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“, Ivo Andrić

je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu.

Besedom „O priči i pričanju“ u kojoj je izložen njegov spisateljski vjeruju, 10. decembra

1961. godine zahvalio je na priznanju. Iako su do tada njegova dela prevođena na mnoge

jezike, posle dodeljivanja nagrade počinje veliko interesovanje sveta za dela pisca sa Balkana

i njegovi se romani i pripovetke štampaju na preko tridest jezika. Iako odbija mnoge pozive,

tih godina Andrić boravi u Švedskoj, Švajcarskoj, Grčkoj, Egiptu. Celokupni iznos Nobelove

nagrade poklonio je iz dva dela bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma često

učestvuje u akcijama pomoći bibliotekama i daje novac u humanitarne svrhe. Godine 1963.

kod Udruženih izdavača (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze

prva Sabrana dela Ive Andrića u deset tomova. Naredne godine boravi u Poljskoj gde u

Krakovu biva promovisan za počasnog doktora Jagelonskog univerziteta. Piše veoma malo,

ali se njegove knjige neprekidno preštampavaju i u zemlji i inostranstvu. U martu mesecu

1968. godine Andrićeva žena Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom.

Sledećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju

moguću meru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u

bolnicama i banjama na lečenju. Trinaestog marta 1975. godine svet će napustiti jedan od

najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hroničar balkanskog

karakazana.

Čudo u Olovu

Sve sto se radjalo i zivelo u Bademlica kuci bilo je veselo, lakomisleno i nasmijano. Samo

Kata Bademlicka, zena najstarijeg od brace Bademlica, bila je izuzetak. Bila ja visoka,

koscata, plava, modrih ociju prodirna i hladna pogleda. Dovedena prije dvadeset i sest

godina u tu bogatu i prostranu kucu, ona je iz godine u godinu bivala sve mracnija, teza i

cutljivija. Nije bila srecna sa covjekom, a nije joj se dalo u djeci.

Njen covjek, Petar Bademlic, najstariji brat u toj bogatoj porodici, ozenio se vrlo kasno. O

njegovoj mladosti svasta se pricalo. Pa i kad je Katu doveo, iako vec izmozden i uveo,

imao je u rijeci, pokretu i narocito u osmijehu jos uvijek nesto od onog svog bijesa i

nevaljalstva. To je bio jedan razliven, tup i culan osmijeh, koji se na crnomanjastim licima

Bademlica javljao kao pecat koji se ne da sakriti. U njemu je bilo nesto sto je nju, koja je

dolazila iz zdrave i svjeze livanjske porodice, kroz sve ove godine, i do dana danasnjeg,

ispunjavalo strahom i gadjenjem.

S djecom je bilo jos gore. U prvih dvanaest godina izrodila je devetoro djece, gotovo sve

muske, i sva su joj redom umirala kad bi dosla u najljepse godine. Poslije desetog djeteta

jedva ostade ziva. Otada prestade i da radja. To je posljednje dijete bilo je zensko, i ono

ostade zivo. Sve do seste godine djevojcica je rasla; bila je sitna, ali plava i tako mila da se

svijet u crkvi za njoj okretao. Licila je u svemu na majku i njenu zdravu livanjsku rodbinu.

ALi kad joj bi oko sest godina, poce da opada i ruznja. Odjednom se zgrci u koljenima i

povi u pasu, ogrubi joj lice i natekose ocni kapci. Tako, zgrcena, uvijek poluotvorenih usta,

puzala je c jednog minderluka na drugi i lezala godinama u mracnim i studenim sobama

Bademlica kao kucna nesreca i bozje pokaranje. Sad joj je bila petnaesta godina. Ali se

slabo razvijala tjelesto, a jos slabije dusevno. Nije mogla da se ispravi ni da hoda dok je ko

ne pridrzava. Govorila je malo, samo najobicnije stvari, i muklo i nejasno. S majkom se

najbolje razumjevala. A stara Bademlicka je lebdila nad tim djetetom; nije pustala nijedne

sluskinje oko nje, nego ju je sama prenosila, hranila, mila i presvlacila.

Cinila je sve sto je mogla da je izlijeci. Posto je obisla sve ljekare i vracare, i probala sve

lijekove i sve sto joj je ko kazivao, i uzalud placala mice i molitve, ona se jednog jutra pred

Bogorodicinim oltarom zavjetova da ce o Maloj Gospojini bosa otici u Olovo i odvesti

bolesnu kcer Gospinom vrelu kod manastira.

Kao svi ljudi koji su mnogo zla podnijeli i mnoga umiranja vidili oko sebe, i koji zive

odvojeno i samo u sebi, ona je u svemu vise vodila racuna o silama onog svijeta koji se ne

vidi, i bila im prisnija i bliza. Kad je ucinila zavjet, dugo se jos molila, i kad se digla,

ponovila je svoju molitvu i svoj zahtjev Bogorodici.

- Ja vise ne mogu. Nego, daj od dva derama jedan: ili mi je ozdravi, ili je uzmi sebi, u raj,

kao i ono devetoro.

Nekoliko dana poslije toga zavjeta, krenuli su putnici, prije svitanja, iz Bademlica kuce.

Stara je povela sa sobom zaovu, boginjavu staru djevojku. S njima su isla i dva momka da

djevojcicu nose, jer se nije mogla drzati na konju. Vodili su dva konja u povodu, za

povratak. Svitalo je kad su izisli na prve visove iznad Sarajeba. Djevojcica, koja se dotle

mnogo zalila, neckala i plakala, sad je pocivala u jednom narocito udesenom plitkom

sepetu, koji su nosili momci na dvije sohe provucene sa strane. Zamorena i opijena

svjezinom, spavala je, sa glavnom na desnom ramenu. Pokatkad bi, kod potresa, otvarala

oci, ali videci nad sobom zeleno granje, nebo i rumen sjaj, ponovo bi ih zatvarala i, misleci

da sanja, smijesila se finim smijeskom bolesna djeteta koje se oporavlja.

U neko doba prestade uspon. Prolazili su gustim sumama, a put je bio siri i blazi. Tu vec

pocese da susrecu, u skupovima, svijet iz ostalih mjesta. Bilo ih je tesko bolesnih, koji su,

natovareni kao vrece na konje, muklo jecali i kolutali ocima. BIlo je ludih i bjesomucnih,

koje su rodjaci pridrzavali i smirivali.

Stara Bademlicka je isla ispred svojih, probijala se izmedju svijeta i, ne gledajuci ni u

koga, molila sapatom krunicu. Nosaci su jedva stiazli. Dvaput su se odmarali u bukovoj

sumi pored puta. Za vrijeme rucka prostrijese po travi zagasit iram i na njega polozise

bolesnicu. Ona je protezala utrnule noge i zgrcen stas, koliko je mogla. Prepade se kad

pored sebe vidje majcine noge, bose, pomodrile i sve krvave od nenavikla puta. Ali stara

uvuce brzo noge pod dimije, a djevojcica, padosno zbunjena tolikim novim stvarima oko

sebe, zaboravi odmah na to. Sve je bilo novo, neobicno i radosno: gusta i tamna sumska

trava, teske bukve, sa pecurkama kao policama na srebrnastoj kori, price koje su padale

konjima na zobnice, i sirok vidik sa svijetlim nebom i duguljastim oblacima koji sporo

brode. I kad bi konj odmahnuo glavom i ptice poletile ustrasene oko njega, djevojcica je,

iako umorna i sanjiva, morala da se smije, dugo i tiho. Gledala je kako momci jedu sporo i

ozbiljno, i u tom je takodje bilo nesto smijesno i veselo. I sama je slatko jela. Pruzala se na

svom cilimu koliko je vise mogla. Razgrnuvsi rukom hladnu travu, ugleda cvijet, zvan

babino uho, sitan i jarko crven, pri crnoj zemlji, kao izgubljen. Viknu lako od uzbudnjenja.

Stara, koja je bila od umora zadrijemala, prenu se i ubra joj ga. Mala ga je dugo gledala i

mirisala, drzeci ga na dlanu, a onda ga je pritisnula na obraz, i kad osjeti kako je kadifast i

hladan, zaklopi oci od slasti.

Pred vece stigose u Olovo. Oko manastirskih rusevina i presvodjenog basena, iz kojeg se

muklo culo kako pada topla voda Gospina vrela, bio je jedan vasar svijeta. Gorile su vatre,

peklo se, kuvalo i jelo. Vecina je spavala na ravni. U jednoj dascari je bilo mjesto za

imucnije i bolje. Tu se smjestise Bademlicevi. Obje zene su ubrzo crvsto zaspale. A

djevojcica je cijelu noc provela kao u nekom polusnu, gledala kroz prozor zvijezde nad

crnom sumom: toliko zvijezda koliko ih nikad nije vidjela. Osluskivala je glasove koji svu

noc nisu prestajali da zamore oko vatara, i tako se zanosila u san; pa bi je onda konjsko

rzanje ili nocna svjezina budili; slusajuci ponovo zagor i glasove, nije mogla nikako da

razabere i da sazna: kada sana a kad je budna.

Sutra u rano jutro odose vrelu.

Prvo se ulazilo u jednu nisku i polumracnu sobu, u kojoj se svlacilo. Podnice su bile mokre

i natrule. Pored zidova su stajale drvene klupe na kojima su ostavljane haljine. Otale se niz

tri drvena basamaka silazilo u vecu i malo svijetliju prostoriju u kojoj je bio basen. Sve je

bilo od kamena. Kroz je bio kamenit, sveden, a visoko pri vrhu bili su mali okrugli otvori,

kroz koje je padala cudna svjetlost u mlazevima. Koraci su odjekivali i kameni svod je

uvecavao i vracao svaki i najmanji zvuk. Sum vode odbijao se od svodova i

umnogostrucen i uvecan ispunjavao cio prostor, tako da se moralo vikati pri govoru. A ta

vika se opet lomila i udvajala pod svodovima. Isparavanje je otezavalo dah. Sa zidova i

svodova se cedila voda, ispod koje se hvatala zelena siga, kao u pecinama.

Voda je padala u debelom mlazu iz jednog kamenog oluka. Bila je topla, bistra, puna

srebrnastih mjehurica; razlivala se po kamenom basenu, i tu je od sivih ploca dobivala

zelenkastu boju.

Naizmjence su se kupali, muskarci pa zene. Kad je dosao red na zene, nastade guranje,

prepirka i dozivanje. Jedne su odjevene, samo se izule i gaze vodu koja im je do koljena,

druge se skinule sve do kosulje. Nerotkinje cuce do vrata u vodi i sklopljenih ociju sapucu

molitve. Neke hvataju vodu s mlaza u dlanove i ispiraju grlo, usi i nozdrve. I svaka je

toliko zauzeta molitvom i mislju o ozdravljenju da niko ni od koga ne zazire, kao da jedna

drugu i ne vide. Mlo se poguraju i porjeckaju radi mjesta, pa odmah opet zaborave i svoju

prepirku i jedna drugu.

Stara Bademlicka i zaova joj uvode djevojku u vodu. Iako su svi zaneseni i zabavljeni svak

o sebi, opet njima svi prave mjesta, jer bogat i otmen svijet ne gubi nikad i nigdje svoje

prvenstvo.

Onako zgrcena, djevojka drhti i boji se vode i svijeta. Ali se pomalo sve dublje spusta u

vodu, kao da zeli da se sakrije. I da je ne pridrzavaju izpod pazduha, ona bi sjela na dno. I

ovako joj je voda dolazila do podbratka. Nikada u zivotu nije vidjela toliko vode ni cula

toliko glasova i cudne jeke. Samo pokatkad, kad bi usnila da je zdrava, da moze da hoda i

trci, sanjala je da se sa ostalom djecom kupa u nekoj vodi, i da joj po tijelu poigravaju,

ovako kao sada, bezbrojni svijetli i sitni mjehurici. Zanosila se. Kao iz sve vece daljine

cula je glasove zena oko sebe. Osjeti kako je nesto golica po ocima. Steze cvrsce vjedje, ali

golicanje ne prestade. Konacno s mukom otvori oci. Kroz jednu od onih okruglih rupa na

svodu prodirao je mlaz sunca i padao joj na lice. U svijetlu je titrala i dizala se vodena

para, kao sitna prasina, zelena, modra i zlatna. Bolesnica je isla pogledom za njom.

Odjednom zadrhta i trznu se nekoliko puta, pa poce s naporom da se dize iz vode.

Iznenadjene, majka i tetka joj pocese da je pustaju, pridrzavaju je sve slabije. A zgrcena i

uzeta djevojcica odjedno mse ispravi, kao nikad dotle, pusti ruke koje su je podrzavale sa

strane i, jos uvijek malko pognuta, podje polgano i nesigurno kao malo dijete. Rasiri ruke.

Na tankoj i mokroj kosulji ukazase se malene dojke tamnorumenih vrhova. Izmedju teskih

trepavica bljesnu vlazan sjaj. Pune usne se razvukose u neocekivan, tup i culan osmijeh.

Podize glavu i, zagledana gore, visoko , u onaj mlaz svjetla, viknu odjednom nekim

neocekivano jasnim i prodirnim glasom:

- Eno ga, silazi na oblacima! Isuse! Isuse! Aaah . . .!

Nesto stravicno i svecano bilo je u tom glasu. Sve se zene povise pod njim. Niko se nije

usudjivao da podigne glavu i pogleda bolesnicu ili njeno prividjenje, ali sve su ga osjecale

nad sobom. Neke pocese na sav glas da se mole, neke su se zagrcavale i molitva im se

pretvarala u plac i glasno jecanje. Culo se kako se biju rukama u mokre grudi. I svi su ti

glasovi bili neobicni i cudni, kakve ljudi daju od sebe samo onda kad su u zanosu od bola

ili radosti, i kad zaborave ljudski obzir i stid. A zvonka jeka je te glasove uvecavala i

otezala, i sve se to mijesalo sa hukom vode koja je jednolicno i sumno padala sa visine.

Jedina koja nije prignula glavu bila je stara Bademlicka. Ona se popela na drugi basamak,

tako da je samo do clanaka jos bila u vodi, i otale napregnuto i strogo posmatrala kcer, i

njene pokrete kao u snu, i nov smijesak na njenom licu. I onda odjednom, odgurnusi

zaovu, pridje djevojci, obujmi je oko pasa, poduhvati drugom rukom ispod koljenja, i

gnjevnim, krupnim koracima, kao da skriva neku sramotu, iznese je u sobu gdje su bile

haljine.

Tu je bilo polumracno i tiho. Spusti dijete. Ogleda se. Nema nikog. Mala je od nagle

promjene drhtala i, ponovo zgrcena, lezala na goloj zemlji; ali joj je na licu jednako ostao

onaj razliven i nezdrav osmijeh culnog blazenstva.

Iz banje su dopirali glasovi molitve i povici o cudu i ozdravljenju. A stara je stajala

nepomicna, porazena, jos stroza i teza nego obicno. Jer, jedino ona je znala da je to

Bademlica smijesak, i da tu nema zdravlja i da je sve bilo uzalud. I kao da je jedva cekala

da pobjegne od svijeta i da ostane nasamo sa Bogorodicom, s kojom ima jos nerijesen

zavjet, ona se okrenu prema mracnom kutu i prosapta priguseno i ostro:

-Uzmi je sebi! Uzmi je sebi!

Ponovila je nekoliko puta te rijeci, i nije se ni osvrtala na djevojcicu koja je drhtala pored

njenih nogu.

U vodenici

  

Jos od svanuca nose se sunce i magla zimskog jutra. Nit sunce moze da rastera magle, niti

magla moze da zaseni sunce. Tako se menja i osvetljenje u fra-Petrovoj sobi, provetrenoj i

mirnoj. Jedan prozor je malo podignut i od njega se oseca hladan mlaz kako polagano i

stalno nadolazi i gubi se u sobnoj toplini.

Fra Petar je lezao, potpuno odeven, pribran i nepomican, po nogama i do pasa pokriven

velikom sivom kabanicom. To je ta >>officirska<< kabanica za koju su nekad neki

revnosni fratri govorili da je protivna reguli i krojem i bojom, a za koju je fra Petar

odgovarao: Hvala Bogu kad je sve ostalo u manastiru i u Provinciji po reguli, a Bog je

velik i milostiv pa nece valjada zapeti za jednu kabanicu. -- Sada, otkako je uzet i vezan za

minderluk, ona mu je sluzila danju kao pokrivac. Njen crveni porub na pesevima i

rukavima blestao je jutros na suncu, kao nov.

Dok smo tako bili u razgovoru, u sobu je usao momak Marijan, rumen i dobrocudan decak,

sa velikim plavim ocima i sirokom licu, sa tragovima dorucka u uglovima usana. Dosao je

da iznese sudove i uz put ispricao da je u velikom dvoristu graja i trka. Doveli, kaze,

mlinara iz Graovika. Usao djavo tamo u njega, pa stekce i lomi se, pljuje crkveni prag i

kao prut drhti od misnickog blagoslova. A gvardijan kaze: nije, nego pijan. I kaze: da ga

poliju vodom i dobro istabanaju, pa ce proci.

To govoreci, momce pokupi brzo prazne sudove i istrca napolje da ne bi izgubilo nista od

onoga sto se dole u dvoristu desava i sto je za njega tako strasno i toliko zanimljivo. --

Zatvorio sam vrata koja je decak u hitnji ostavio samo pritvorena i okrenuo sam se u sobu.

Fra Petar je lezao na svom uzdignutom lezaju, sa glavom i gornjim delom tela visoko

podignutim. Donju polovinu tela pokrivala je sura kabanica sa crvenim gajtanima i padala

u sirokim naborima po zemlji. Na belom jastuku bio je oko fra-Petrove glave savijen venas

prosede kose. U licu, koje je belo kao kod ljudi koji dugo leze i boluju, odudarale su zive

smedje oci, guste obrve i jaki brkovi.

Sa lakim osmejkom, fra Petar je govorio kao za sebe.

- E, ne moze narod zamisliti mlin bez djavola ni mlinara bez grijeha. Ono je, kazu, bio

jednom neki mlinar mimo ostale i tvrdo odlucio da ne gubi duze i da ne krade od ujma i ne

vara na dari. I da bi se sto bolje sjecao Boga i duse, objesio u mlinu jedno raspelo. Pa, ha

mu ruka podje dublje u tudji arar, ili kantar pritegne na njegovu stranu, on pogleda u

razapetog Isuskrsta i vrati odmah onu pregrst brasna natrag. Tako danas, tako sutra, moj ti

mlinar sve siromasniji i siromasniji. Djeca gola, kuca prazna, i jos navalili i vjerovnici.

Kad je vidio da ce pasti sasvim na tanke grane sa svoga postenja, a mlinar ti ode u

vodenicu, okrene se raspelu i kaze: >>Oprosti mi, lijepi moj Isuse, ali ovako dalje ne

moze. U ovoj vodenici nema mjesta za nas obojicu; jedan od nas dvojice mora napolje.<< I

tako mlinar izbaci raspelo i pocne od toga dana da prikracuje svijet na ujmu i da stipka od

meljavine, kao sto cine i sve ostale njegove esnaflije. I otada, kazu, nema izuzetka medju

mlinarima.

Smejao sam se glano i dugo, a fra Petar je, sa lakim osmejkom, gledao preda se kao da

misli na nesto posve drugo i daleko.

Brzo su nestalo tragovi osmejka oko njegovih ociju. Gledao je pravo u svetlost koja je sada

plavila kroz prozor i od koje su njegove oci postajale jasne, a zenice u njima tanke i ostre.

Ne trepcuci, nekim dubljim glasom fra Petar je govorio polagano.

-- Sala, maskara! Ne znam sta govori iz ovog mlinara, djavo li je rakija li je, ali se sjecam

da sam davno, kad se ovaj mlinar nije bio jos ni rodio, cuo djavola u mlinu kod Graovika.

Ima otada... Eto toliko ima: bio sam manji od ovog naseg Marijana i sluzio kod fra-Filipa,

ucio knjigu i cuvao krave.

Nema vise takvih fratara kao sto je bio pokojni fra Filip. To je bio nesmira covjek. Tijesan

mu je bio Dolac. Ja i danas ne znam kad je taj spavao. Jazuk sto mu bog nije dao pasaluk

mjesto zupe. Razgradjivao je plot, pregradjivao kapelu, krpio, kradom od Turaka, krov na

crkvi, prekopavao bastu koju su juce uskopali. Timario je konja da pokaze kako se radi a

kako se ne radi, samarao momka, mjerio bir, dovikivao babu iz mutvaka, huktao, perjao,

frktao, vikao. Nikom nije dao dekike s mirom da sjedi. I kad bi mrak pao i vise se nista nije

moglo napolju raditi, sakupio bi nas u kucu da cesljamo vunu ili da trijebimo grah.

Kao da ga sada gledam. Bez habita, u pamukliji i plavim cohali caksirama, tezak, crven u

licu, sa kapicom zaturenom na potiljak, sjedio bi na tronoscu i cesljajuci i sam bunu

ispitivao nas nauk ili tjerao da pjevamo Credo. (?) Jedva smo gledali od umora i sna,

pobadali smo nosomu vunu i pogresno grgutali melodiju. Ali fra Filip nas je dizao vukuci

nas dusmanski za usi, da su nam suze frcale, i krupnim hrapavim glasom popravljajuci

pjevao:

- ... et venturus, veeenturus est judicare vivos et mortus, mooortuoos. (?)

A kod svakog ponovljenog slova povukao bi jace za uho. Ne znam kako nam svima nisu

usi izrasle vise glave. Pa bi nam onda davao dobru i obilni veceru, salio se s nama, pa bi

nas onda opet brzo-brzo tjerao da peremo noge, molimo Boga, i idemo spavati.

A prijet zore, sa prvim orozima, on je vec vikao, namjestao, orginjao i sve zivo po kuci

budio i tjerao na posao. Odsvud je, cini mi se, dopirao njegov tezak i promukao glas:

   -- Ustaj, besposlenjace! Protari te krmelje, nehljebovicu! O, muko Isuskrstova, lijena

svijeta!

Jedino je misu govorio lijepo i sabrano. Ali odmah poslije toga pocinjala je huka i angarija.

 Taj isti fra Filip je govorio da ne valja onaj domacin kome bar polovina kucne celjadi ne

zeli smrt.

Nego, ja se zapricao. I uvijek se zapricam kad se sjetim pokojnog fra-Filipa, Bog mu dao

pokoj vjecni!

Tu fra Petar prdje na svoju pricu o djavolu koji mu se nekad prikazao u vodenici ispod

Graovika.

Cuvaju fra-Filipove krave po strnistima, dete se jednog dana sklonilo u hladovinu kod te

vodenice. Uza samu vodenicu rastao je orah i grane su mu isle pod kroz i plele se sa

gredama. Mali se popeo na orah i izgubio u granama, medju gustim liscem i jos nezrelim

orasima. I kako deca brzo zaboravljaju ozbiljne stvari i posloe a lako se predaju igri i

dokolici, decak je sa oraha presao na gredu pod krovom. Otud je, izmedju razmaknutih

starih dasaka, pogledao u mlin. Kroz tu pukotinu video je samo sredinu vodenice, onaj

prostor medju kosevima, sa punim i praznim vrecama od kostreti.

Bila je susa i radio je samo jedan zrvanj, na pola vode. Cuo je kako mlinar nesto struze i

kucka oko nacava, ali ga kroz uzak otvor nije mogao videti. Odjednom cu kako se naglo

otvorise vrata na vodenici. Pade sjaj po vrecama i daskama i cim se vrata zatvorise, opet se

ugasi. Ukrstise se dva glasa. Zenski, ostar i uzbudjen, i muski, tezak i zabrinut, ali oba

sapatom i nerazumljiva.

Decak prisloni jace lice uz daske, zaboravljajuci od cudnog ljubopitstva i na krave i na

sebe i na neobicno mesto na kom se nalazi. Sapat je postajao jaci, ali se jos jendako mesao

sa tutnjem vodenice i bio nerazumljiv. Malo-pomalo, pocese da rastu njihovi glasovi i da

se odvajaju od huke i badnja, podrhtavanja kosa i ceketanja ceketala. Odjednom se izvi

zenski glas, ostro i jasno:

- E, lijepo, kad je tako, ti radi sta hoces, ali ja ovako dalje ne mogu, da se s tobom vidjam a

da njega trpim kraj sebe. Ne mogu!

- Slusaj, prekide je covek.

- Necu da slusam - vikala je zena.

- Cekaj - govorio je muski glas priguesno - ama cekaj da ti kazem...

- Ne cekam ja vise, nego ubij ga, kao sto smo dogovorili, pa me vodi kud hoces i cini sa

mnom sta znas.

- Ama, stani...

- Ubij ga! Ako si pri prijasnjoj rijeci, pa da bjezimo preko svijeta.

- Stani! Znas li ti da ima zaptija u svijetu i da se za krv ide u Vidin il na vjesala i da...

- Ne znam nista. Ubij ga! - ciktala je zena jasnim glasom.

Mlinar je tada govorio nesto tiho i nerazumljivo, po svoj prilici sasvim prislonjem uz zenu.

Odmah zatim culo se otimanje, sustanje dimija:

- Ne! Ubij ga, pa...

Tu se ponesose preko vodenice, u prepirci i otimanju, s kraja na kraj. U drugom uglu gubili

su se njihovi glasovi i postajali opet nerazumljivi, mjesajuci se sa muklim pskanjem

mlinskog kamena.

Tek tada se trgnuo decak i, kao razbudjen, jedva odvojio od vrelih dasaka po kojima je bio

polegao. Uhvati ga strah. Oseti kako mu naglo bije srce. Spusti se brzo i oprezno niz orah i

poce da bezi uza stranu.

Pod grlom mu je tukla krv, a u usima odjekivala lupa vodenice pomesana sa zeninim

glasom koji je nerazumljivo ponavaljao >>ubij ga<< pa >>ubij ga<<. Nista nije razumeo

od onoga sto je malocas slusao, niti je za njegove godine moglo biti jasno sto moze da se

plete izmedju zene i coveka u ovakvim razgovorima. Osecao je samo da treba da trci sto

brze i sto dalje. Bezao je tako od samog nerazumljivog straha koji ga je pratio u stopu kao i

tutnjava njegovog rodjenog razigranog srca.

Tu je fra Petar prekinuo pricanje i zastao za trenutak. A zatim mu se glas prelomi, podize i

postade jasniji. Videlo se da ce, kao obicno, naglo i brzo zavrsiti pricanje.

- Nego, dok sam ja vrat lomio po mlinu i orahu, upade mi jedna krava u tudji bostan. E, te

veceri me je zbog toga fra Filip isibao dugackim cibukom od udikovine na dva dana nisam

mogao sjesti kako treba. U toj muci sam zaboravio i nerazumljivi razgovor iz milna. Sta

dijete nece zaboraviti? Ali sam dugo zazirao od vodenice i klonio se toga kraja. Mlad sam

bio i lud, i nisam znao ono sto cu tek docnije, prolazeci svijetom i po narodu, razabrati: da

taj djavo melje, suska i sapuce po cijelom svijetu, svukud pomalo, a ne samo u mlinu ispod

Graovika.

Knez sa tužnim očima

Bio je jedan knez (ali uistinu bio, ne da ja to tek tako pricam) koji je ima tuzne oci i malu

knezevinu. Njegova zemlja bila je zaista malena, tako malena da bi on, kad bi se zamislio

na popodnevnoj setnji, uvijek presao granice svoje zemlje i usao u susjedsku. Tolika je eto

bila njegova knezevina, manja nego jedna dobra setnja. A oci je imao zaista tuzne. Lepe,

tamne, osencane dugim trebavkama, a beloocnica s lakim modrim tonom kao u mlade

teladi ili jekticavih devojaka iz provincije. Zene su govorile da te oci "govore", a muskarci

su cutali. ("Tebi sve govori!" rekao je rastresito i mrzovoljno jedan novcar svojoj zeni.)

Ali knez nije mnogo mario za zene ni za druge razonode. On je brinuo brigu o svojoj

zemlji i danju i nocu mislio kako da je usreci. Kako je knezevina bila odvec malena za

takva veca preduzeca i planove, on je gradio mostice od trske i male mlinove, koji ne

mogu mljeti, ali je bilo milina pogledati kako se na potocima okrecu bezbrojni vitlovi

razbijajuci vodu s lopatice na lopaticu. On je podrezivao svaki grm da ne raste preko mere

i da bi zadrzao neobicnu formu cuna ili mnogokutnika koji mu je on odredio.

Nasred knezevine bilo je jedno stablo, inace kruska divljaka, to je bilo najvece stablo u

zemlji u s njega je knez zabranio da se jede. Podanici su strogo obdrzavali tu zabranu i to

stablo je bilo poznato u cijeloj knezevini pod imenom "Najsladje Voce".

Cesto su cak iz najdaljih zemalja dolazili putnici da se poklone knezu tuznih ociju; on bi ih

primao, gledao, trepcuci i u zabuni sta da im rece, a oni odlazili ocarani dubinom njegova

pogleda i dubokim znacenjem njegove sutnje.

I dogodi se jednom da je knezev pogled pao na jednu zenu kao sjena u kojoj se ona

razbolje.

To je bila plava i mlada zena jednog slikara, koji je zivio od svojih slavnih slika i lepih

verskih napisa, koji su visili po hramovima. Slikar je bio covjek onizak i snazan, a veseo i

pun neke nutarnje vatre u zivotu i radu. Nenavikla na laz i pretvaranje, ona podje sva

blijeda do slikara i rece mu s onim bolnim mirom koji razoruzava i kojim govore zene kad

istinski ljube:

- Vidila sam kneza. Ne mogu ti dulje biti zena. Ja moram da idem njemu, da mu sluzim

svojim tijelom i svojom dusom, koliko to jedna zena moze. Dosla sam da ti to kazem. Cini

s mene sto hoces.

Stajala je pred njim opustenih ruku, sva obasjana nesrecom kojoj se ne moze umaci. A

niski slikar, covjek velike duse, okrenu lice od nje i cekase tako sve dok nije otisla.

   Od kad su zapisane prve price ne pamti se da je bilo dvoje dostojnijih ljubavnika koji su

se ljepse rastali pred zlom, koje moze svakog da zadesi.

Ona podje knezu. Kad je stala pred njega, premiruci od njegova pogleda, nije vidjela nista

do njegovih ociju. Ponudi mu se s izrazom krivca, i ostade da mu sluzi. Prodje dosta

vremena.

Ali ima dana u godini kad se zena ne moze zadovoljiti pogledom. U nasim knjigama nije

zapisan broj tih dana, jer on nije kod svih zena jednak. Ali svaka ih ima.

Takvi dani dodjose, nakon mnogo cekanja, slikarevoj zeni i knezevoj ljubovci. Najednom

se sva zena promijeni. Zaigrase joj misici, rasirise se oci u nabrekose usne. Ona pritiste

rukom ljubicast atlas na grudima. A pogled joj strasan, strasan za citav pedalj iznad

knezeve glave. Govorila je knezu vise vrelim dahom nego nejasnim recima. On je gledao u

nju svojim pogledom od rodjenja, a ona zastade pred dubokom sutnjom toga pogleda kao

pred vodom preko koje se ne moze, i tada po prvi put vidje njegovu malu lubanju, uska

pleca i nikakve noge. Zena pade pred saznanjem nove i poslednje nesrece, lijevi joj obraz

zadrhta i sve joj tijelo savi u plac. Knez ode, sutljiv i sav u pogledu.

Dani idu a bol nece da predje. To je strasnije od prebijene zivotinje i posjecena stabla.

Snovi i pomama svih misica, a krv staje cas u glavi, cas u srcu. Jedna ruka je kod slikara,

druga kod kneza, pa je razapinju da urla od bola i umire od sramote.

A jedno jutro se dize sa svog loga zena, prevarena i ocajna, pomisli jos jednom na slikara,

koji radi kraj prozora u ostrom i finom mirisu boja i na njegove ruke jake i svjeze oprane

poslije rada, pomisli na svoju srecu od nekad i na nesrecu od sada pa do vijeka -- i izidje na

trg, gdje je u sjeni "Najsladje Vocke" sjedio knez, okruzen svojim podanicima i udivljenim

posjetnicima iz daleka. Oni su, uvijek u sjeni njegova pogleda, slavili kneza, uredjenje

njegove drzave i sve darove koje mu je Bog dao.

Svi se zacudise da u to doba i na neprilicnu mjestu pristupa zena knezu. Bila je blijeda iako

je sva gorila. Knez je gledao u nju ocima koje ocaravaju i zaustavljaju, ali ona, zena

nesrecna i mucena najvecim bolovima koje priroda poznaje, ne poniknu pred njim, nego

raskinu zeljnom rukom car njegova pogleda kao paucinu, i prije nego je tko mogao

spijeciti -- strasno je reci! -- pljunu mu glasno i zestoko u oci.

- Pfu!

Zatim se kao olaksana okrenu. Jedan cas zaprepastenje sutnje, a onda je raznesose na

maceve.

Ali knez je oslijepio.

Poslednje sto je vidio bile su njene usne vlazne i crvene.

Bez ociju on je bio ubrzo svrgnut. I nevjerojatno je kolika je bila mrznja i odvratnost sto je

sirio oko sebe. Ona je bila jednaka njegovoj nekadanjoj moci. U cijeloj zemlji nije se

moglo naci ni jedno pesto koje bi ga vodilo, nego je kuckao stapom po svijetu, gladan i

bos.

I zacudo; ni knjige, u kojima je najpre zapisan ovaj dogadjaj, ne nalaze samilosne rijeci za

bijednog kneza; poslije jedne pouke mladicima, zavrsavaju rijecima:

"... jer je pljuvacka ovakve zene dovoljna da se otruje cijelu vojsku najveceg cara, a kamoli

ne jednog covjeka".

Izreke

Mnogi imaju neki nesvrsen racun sa zivotom, ali pri tom zivot je uvijek njihov duznik.

Sto ne boli - to nije zivot; sto ne prolazi - to nije sreca.

Rana koja se krije, sporo i tesko zacjeljuje.

Cudno je, kako je malo potrebno da budemo sretni, i jos cudnije kako cesto nam bas to

nedostaje.

Brak je u izvesnim slucajevima strahovita zabluda sa jedne strane, a strahovita prevara sa

druge strane.

Ako hoces da znas kakva je drzava i njena uprava, i kakva im je buducnost, gledaj samo da

saznas koliko u toj zemlji ima cestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i

prestupnika na slobodi. To ce ti najbolje kazati.

Ko dobro cini, od njega svako jos vise dobra ocekuje.

Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataska kazna.

Nije najgore sto sve prolazi, nego sto mi ne mozemo da se pomirimo sa tom prostom i

neizbjeznom cinjenicom.

Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njgov odljevak.

Dok god ima mraka, bit ce i svanuca.

Najteze je covjeku kad sam nad sobom osjeti samilost.

Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darezljivi, cak i dobri.

Zena stoji kao kapija na izlasku kao i na ulazu ovog svijeta.

Zivot nam vraca samo ono sto mi drugima dajemo.