Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88 Telefon: 033/707-100; Fax: 033/707-155

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Босна и Херцеговинe

Predmet broj: S1 1 K 016205 14 Kri

Datum: objavljivanja 26.09.2016. godine

pismenog otpravka 10.11.2016. godine

Pred pretresnim vijećem u sastavu:

sudija Halil Lagumdžija, predsjednik vijeća

sudija Minka Kreho

sudija Željka Marenić

u predmetu

TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

GLOGOVAC DRAGANA

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine:

Sedin Idrizović

Branilac optuženog Glogovac Dragana:

Slobodan Cvijetić, advokat iz Bijeljine

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

2

Broj: S1 1 K 016205 14 Kri

Sarajevo, 26.09.2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine Krivičnog odjeljenja, u vijeću

sastavljenom od sudije Halil Lagumdžija kao predsjednika vijeća, te sudije Minka Kreho i

sudije Željka Marenić kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog savjetnika-asistenta

Gučić Danijela u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Glogovac

Dragana, zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1.

u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije

(KZ SFRJ), povodom optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj: T20 0 KTRZ

0002878 12 od 13.10.2014. godine, koja je izmijenjena dana 25.08.2016. godine, nakon

održanog usmenog i javnog glavnog pretresa, tokom kojeg je dijelom bila isključena

javnost, u prisustvu tužioca Tužilaštva BiH Idrizović Sedina, optuženog Glogovac Dragana

i njegovog branioca Cvijetić Slobodana, advokata iz Bijeljine, donio je i dana 26.09.2016.

godine, javno objavio sljedeću:

P R E S U D U

OPTUŽENI:

Glogovac Dragan, sin Ilije i majke Dragice, djevojačko Subotić, rođen 07.03.1959.

godine u Bijeljini, gdje je i nastanjen na adresi Račanska br. 54, završena

poljoprivredno-tehnička škola, po zanimanju policajac, slabog imovnog stanja, oženjen,

otac troje djece po nacionalnosti ..., državljanin ..., služio vojsku u Beogradu i Valjevu,

po izjavi osumnjičenog vodio se u vojnoj evidenciji do rata u Općini Žepče, a nakon

rata se vodi u Bijeljini, nema odlikovanja, neosuđivan, po vlastitoj izjavi ne vodi se drugi

krivični postupak, JMBG ...

I

Na osnovu odredbe člana 285. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH)

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

3

K R I V J E Što je:

Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, i u vrijeme oružanog sukoba između Armije

Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske na području općine Zavidovići u

periodu od kraja juna 1992. godine do kraja augusta 1992. godine, kao pripadnik Vojske

Republike Srpske i to od druge polovine juna 1992., kao pripadnik vojne policije 3.

Motorizovanog bataljona 2. Ozrenske lake pješadijske brigade a od druge polovine jula

1992. godine kao pripadnik 9. Bataljona vojne policije Operativne grupe „Doboj“ 1.

Krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske, postupao protivno pravilima međunarodnog

humanitarnog prava, kršeći odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija od

12.08.1949. godine, tako što je zajedno sa drugim vojnicima Vojske Republike Srpske

namjerno nanosio tešku fizičku bol civilima bošnjačke nacionalnosti zatvorenim u podrumu

objekta dom „Franjo Herljević“ u selu Kamenica, općina Zavidovići, pa je tako:

1. Dana 03. jula 1992. godine, Glogovac Dragan zajedno sa još dva vojnika Vojske

Republike Srpske, u više navrata, svakih nekoliko sati, udarao civile Memčić

Ahmedina i Memčić Zuhdiju, a nakon što su isti zatvoreni u prostoriju u podrumu

objekta dom „Franjo Herljević“ u selu Kamenica, općina Zavidovići i to na način što

su ih pomenuta dva vojnika udarali nogama i kundakom od puške po raznim

dijelovima tijela, a Glogovac Dragan je udarao Memčić Ahmedina nogama i

gumenom palicom po glavi, nogama i leđima, od kojih udaraca je gubio svijest više

puta, tekla mu je krv na nos i usta i imao je krv u mokraći, da bi ga nadalje vezali

sredstvima za vezivanje i tako vezanog ga je Glogovac Dragan udarao nogom u

predjelu prsa, dok je zatvorenika Memčić Zuhdiju, Glogovac Dragan udarao palicom

po cijelom tijelu od koji udaraca je Zuhdija padao na tlo, a Glogovac Dragan ga je

nastavljao i dalje udarati nogama po cijelom tijelu, na koji način je namjerno nanosio

tešku fizičku i psihičku bol i patnje Memčić Ahmedinu i Memčić Zuhdiji.

2. U periodu od 3. jula 1992. godine do 16. augusta 1992. godine, Glogovac Dragan je

u više navrata, i to najviše svaka četiri dana ulazio u podrum objekta dom „Franjo

Herljević“ u selu Kamenica, općina Zavidovići u kojem su bili zatvoreni civili Memčić

Ahmedin i Memčić Zuhdija i udarao ih zajedno sa drugim vojnicima Vojsek

Republike Srpske i to na način što su ih tjerali da rade sklekove za koje

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

4

vrijeme je ove zatvorenike Glogovac Dragan udarao u predjelu stomaka i leđa,

zatim ih udarao gumenom palicom po raznim dijelovima tijela od kojih udaraca su

Ahmedinu nanešene tjelesne povrede, a u više navrata je ove zatvorenike udarao

tako što ih sa svoje obje ruke udari istovremeno u predjelu oba uha, zbog čega

Ahmedin nije mogao dugo čuti na uši, a i danas slabo čuje zbog toga, a od takvih

udaraca u predjelu ušiju je Zuhdija padao na tlo, a Glogovac Dragan ga je

nastavljao udarati nogama po cijelom tijelu od kojih udaraca su Zuhdiji nanesene

tjelesne povrede i danas osjeća bolove u predjelu leđa, na koji način je Glogovac

Dragan namjerno nanosio tešku fizičku i psihičku bol i patnje Memčić Ahmedinu i

Memčić Zuhdiji.

3. Dana 21. jula 1992. godine, kada su u istu prostoriju u podrumu objekta dom

„Franjo Herljević“ u selu Kamenica, općina Zavidovići, zatvoreni civili Softić Besir,

Lužić Sedin, Lužić Osman i Hodžić Mehmed, u tu prostoriju ušli Glogovac Dragan

zajedno sa nekoliko vojnika Vojske Republike Srpske, nakon čega su svi zajedno

udarali ove zatvorenike šakama, nogama i kundacima od pušaka po raznim

dijelovima tijela usljed kojih udaraca su pali na tlo i dok su ležali nastavili ih tući na

identičan način, od kojih udaraca su bili krvavi u predjelu glave da bi zatim tjerali

ove zatvorenikeda rade sklekove, za koje vrijeme su ih udarali nogama po raznim

dijelovima tijela i usljed kojih udaraca su Besiru nanešene tjelesne povrede, a

Hodžić Mehmedu su popucali konci od rane koju je imao u predjelu stomaka zbog

čega se vidio otvor kože iz koje je tekla krv, na koji način su Glogovac Dragan

zajedno sa više vojnika Vojsek Republike Srpske namjerno nanosili tešku fizičku i

psihičku bol i patnje Softić Besiru, Lužić Osmanu, Lužić Sedinu i Hodžić Mehmedu.

čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1.

Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koji je preuzet na

osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog

zakona SFRJ i, u vezi sa članom 22. istog Zakona.

Te ga vijeće Suda BiH primjenom člana 38., 41, 42. stav (2) i 43. stav (1) tačka 1. KZ

SFRJ

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

5

O S U Đ U J E

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD ČETIRI (4) GODINE

Optuženi se u skladu sa članom 188. stav 4. ZKP BiH oslobađa obaveze naknade

troškova postupka, tako da isti padaju na teret budžetskih sredstava.

Na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH oštećeni se sa eventualnim imovinskopravnim

zahtjevom upućuju na parnicu.

I. O B R A Z L O Ž E NJ E

OPTUŽENJE

1. Izmjenjenom Optužnicom Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0002878 12 od

25.08.2016. godine, optuženi Glogovac Dragan, tereti se da je pod tačkama 1., 2. i 3.

počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1., a

pod tačkom 3. i krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. u vezi

sa članom 22. i 48. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Rebublike Jugoslavije

(KZ SFRJ).

2. Na glavnom pretresu održanom dana 27.10.2015. godine odbrana optuženog

nije imala primjedbi na izmjenjenu optužnicu, niti je predlagala dokaze na istu.

3. Sud je prihvatio izmjenjenu optužnicu, s obzirom da istom nije otežan procesni

položaj optuženog, nalazeći da je izmjenjena optužnica u granicama objektivnog i

subjektivnog identiteta.

4. Prvobitna optužnica Tužilaštva BiH od 14.10.2014. godine, pored optuženog

Glogovca, obuhvatala je i optuženog Mitrović Novaka koji je u inkriminisano vrijeme,

kako se to navodi, bio pripadnik treće čete, 3. Pješadijskog bataljona Druge Ozrenske

Ipbr VRS, a iako formalnopravno nije postojao akt po kojem je osumnjičeni Mitrović

Novak bio zadužen za nadzor nad zatvorenicima i obavljao poslove čuvara u

zatvoreničkom objektu lovački dom “Franjo Herljević” u Kamenici, on je faktički obavljao

te poslove. Međutim, Sud je postupak u odnosu na optuženog Mitrović Novaka, a zbog

smrti istog, obustavio rješenjem od 09.06.2015. godine, nakon čega je Tužilaštvo Sudu

25.08.2016. godine dostavilo preciziranu optužnicu, iz koje je izostavljen optuženi

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

6

Mitrović i tačke optužnice koje se odnose na njega.

5. Statusna konferencija u predmetu održana je dana 13.07.2015. godine, a glavni

pretres je počeo 31.08.2015. godine čitanjem optužnice Tužilaštva BiH.

6. Tokom trajanja pretresa saslušano je 17 svjedoka, pročitana je izjava jednog

svjedoka Tužilaštva, iskaz u svojstvu svjedoka dao je i optuženi Glogovac Dragan, te je

uloženo 38 materijalnih dokaza, kako Tužilaštva tako i odbrana optuženog.

7. Glavni pretres je okončan 08.09.2016. godine, nakon čega je zakazan datum

izricanja presude.

II. IZVEDENI DOKAZI

TUŽILAŠTVO

8. U toku dokaznog postupka, kao svjedoci optužbe saslušani su svjedoci: Ćatić

Haris, Momčićević Risto, Tripunović Radenko, Softić Besir, Hodžić Mehmed, Lužić

Sedin, Memčić Ahmedin, Lužić Osman, Memčić Zuhdija, Muhić Salim, Ubiparipović

Neđeljko i Kalabić Uzeir.

9. Na glavnom pretresu je pročitan i iskazi svjedoka Brković Aziza.

10. Spisak materijalnih dokaza koje je Tužilaštvo prezentiralo i uvelo kao dokaz,

navedeni su u prilogu Aneksa ove presude i čine njen sastavni dio.

ODBRANA OPTUŽENOG GLOGOVAC DRAGANA

11. U toku glavnog pretresa, kao svjedoci odbrane optuženog Glogovac Dragana

saslušani su: Dabić Simo, Trivković Mladen, Jelić Milijan, Savić Desimir, zaštićeni

svjedok O-1, a iskaz u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu dao je i optuženi

Glogovac Dragan.

12. Lista materijalnih dokaza koju je odbrana optuženog Glogovac Dragana

prezentirala i uvela kao dokaz, navedena je u prilogu Anexa presude i čini njen sastavni

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

7

dio.

III. ZAVRŠNE RIJEČI

ZAVRŠNA RIJEČ TUŽILAŠTVA BIH

13. U završnoj riječi Tužilaštvo je navelo da, nakon okončanog dokaznog postupka u

krivičnom predmetu protiv optuženog Glogovac Dragana, smatra da je optužba van

svake razumne sumnje dokazala da je optuženi kako je to i opisano u izmjenjenoj

optužnici broj: T 20 0 KTRZ 0002878 12 od 25.08.2016. godine, počinilo krivično djela

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. i Ratni zločin protiv ratnih

zarobljenika iz člana 144. u vezi sa čl. 22. i 48. ranijeg KZ SFRJ, te se ujedno osvrnulo

na opšte elemente ovih krivičnih djela (djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno

pravilima međunarodnog prava, kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog

sukoba ili okupacije, djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili

okupacijom i počinilac mora narediti ili počiniti djelo) ujedno ih elaboriralo, te istaklo da

su ispunjeni svi navedeni opšti elementi krivičnih djela za koje se optuženi tereti.

14. Nadalje, Tužilaštvo je u završnim riječi detaljno analiziralo svaku tačku optužnice,

koja se optuženom Glogovac Draganu stavljaju na teret, i to na način da je izvršilo

analizu svih dokaza, iskaza svjedoka, optuženih, kao i materijalnih dokaze, iste je

cijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, na osnovu čega je izvelo i zaključke

o krivičnoj odgovornosti optuženog.

15. Također, Tužilaštvo se posebno osvrnulo i na tvrdnju odbrane Glogovac

Dragana da je imenovani kao pripadnik vojne policije Trećeg motorizovanog bataljona,

druge Ozrenske brigade u periodu od 28.06.1992. godine, pa sve do 25.07.1992.

godine imao dužnost da čuva komandu tog bataljona, tako da se nije puno kretao, niti je

dolazio u Kamenicu, a od 25.07.1992. godine, pa do 10. ili 12. augusta 1992. godine, se

nalazio u Doboju, tako da tek od ovog datuma Glogovac Dragan kao pripadnik vojne

policije 9 bataljona dolazi u Kamenicu, pri čemu je detaljno analiziralo iskaze svih

svjedoka odbrane i iskaza optuženog nalazeći da pojedini dijelovi iskaza ovih svjedoka

odbrane su takvog sadržaja da opravdano ukazuju na to da su očigledno pripremljeni u

pravcu da potvrde ovu tezu odbrane i tako olakšaju krivičnopravni položaj optuženog.

16. Imajući u vidu sve navedeno, Tužilaštvo smatra da se optuženi Glogovac Dragan

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

8

za radnje opisane pod tačkom 1., 2. i 3. izmjenjene optužnice, ima smatrati odgovornim

kao saizvršilac u smislu člana 22. preuzetog KZ SFRJ i to da je u smislu člana 48 istog

Zakona počinio krivična djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav

1. i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144, nalazeći da su navedene radnje

optuženog bile obuhvaćene njegovim umišljajem, odnosno da je bio svjestan svog djela

i htio njegovo učinjenje.

17. Na kraju, vezano za odluku o visinu kazne, Tužilaštvo je predložilo da na osnovu

svega izenesenog, Sud nakon izvršene savjesne ocjene dokaza utvrdi da je optuženi

počinio krivična djela za koja je optužen, dai stog oglasi krivim i kazni po zakonu.

ZAVRŠNE RIJEČI ODBRANE OPTUŽENOG GLOGOVAC DRAGANA

18. Odbrana optuženog Glogovac Dragana, je u završnim riječima, prije svega

istakla da u svim opisanim inkriminirajućim radnjama iz optužnog akta (tačke 1-3

izmjenjene optužnice) se ne može izvesti zaključak, niti je tužilac dokazao, da su

radnjama optuženog ispunjeni svi, kako pojedinačni, tako alternativno postavljeni

elementi bića krivičnog djela člana 142. i 144. preuzetog KZ SFRJ.

19. Nadalje, odbrana se osvrnula na primjenu materijalnog prava, odnosno da je

optužba namjerno u optužnom aktu navela da je optuženi u tački 2 počinio krivično djelo

Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz razloga kako bi istog ukoliko Sud optuženog

nađe krivim osudio da je krivična djela počinio u sticaju u smilsu čalna 48 preuzetog KZ

SFRJ i time imenovani dobio znatno veću kaznu od predviđene za pojedinačno krivično

djelo, te je s tim u vezi branilac u završnim riječima detaljno analizirao bitna obilježja

krivičnog djela Ratni zločin prtov civilnog stanovništva i krivično djelo Ratni zločin protiv

ratnih zarobljenika, ističući da Sud nakon provedenih dokaza, a ukoliko bi i našao

optuženog krivim, istog može samo osuditi za jedno krivično djelo, odnosno za krivično

djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZ SFRJ.

20. U nastavku završne riječi, odbrana je detaljno analizirala iskaze svjedoka, koji su

svjedočili na okolnosti iz optužnice, pri tome osporavajući istinitost i kredibilitet istih, te

dodala da je simptomatčino da se svjedoci odbrane toliko slažu u neslaganjima u

pogledu radnji optuženog, što po stavu odbrane samo ukazuje na njihovu

pripremljenost, a posebno insistirajući na činejnici da niti jedan od svjeodka optužbe nije

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

9

poznavao od ranije optuženog Glogovac Dragana.

21. Također, odbrana je u završnoj riječi detaljno analizirala i svjedoke odbrane i

iskaza optuženog Glogovac Dragana, nalazeći da su isti iskreni, odnosno da isti na

nedvojben način ukazuju na istinitost teze odbrane, odnosno da optuženi u

inkriminisano vrijeme nije mogao biti i na mjestu izvršenja krivičnog djela, tj. u Kamenici,

Općina Zavidovići.

22. Prema tome, iz svih izvedenih kako subjektivnih tako i objektivnih dokaza

Tužilaštva i odbrane, branioc tvrdi da se u radnjama, koje se stavljaju optuženom na

teret, nisu stekla obilježja bića krivičnog djela iz člana 142. stav 1. preuzetog KZ SFRJ i

člana 144 istog Zakona, iz kojih razloga se predlaže da Sud donese presudu kojom će

istog osloboditi krivične odgovornosti za sve tačke izmijenjene optužnice.

23. Optuženi Glogovac Dragan se u cijelosti saglasio sa navodima branioca

iznesenim u završnim riječima.

IV. PROCESNE ODLUKE

IZUZETAK OD NEPOSREDNOG IZVOĐENJA DOKAZA – KORIŠTENJE ISKAZA SVJEDOKA U

SKLADU SA ČLANOM 273. STAV 2. ZKP BIH

24. Vijeće je, postupajući u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH1, prihvatilo da

se kao dokaz Tužilaštva pročita i uloži u spis izjava umrlog lica Brković Aziza.

25. Dana 17.12.2015. godine optužba je predložila da se pročita iskaz svjedoka

Tužilaštva Brković Aziza, koji je u međuvremenu preminuo2. Odbrana optuženog

Glogovac Dragana se protivila čitanju ovog iskaza iz razloga jer je ovaj svjedok izjavio

da ga je optuženi Glogovac premlaćivao, tačnije da je naveo da je optuženi porijeklom

iz ... i da je radio kao policajac u Žepču. Međutim, imajući u vidu da je ovaj svjedok od

ranije poznavao optuženog Glogovac Dragana, Vijeće nalazi da je bitno da se ovaj

1 Članom 273. stav 1. ZKP BiH propisano je da: „Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i

mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda..“. Stav 2. istog člana

propisuje da „Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno

vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle (...) ili je njihov

dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih uzroka.“ 2 T-29 - Izvod iz MKU za Brković Aziza broj 04-13-14-558/14 od 05.06.2014. godine

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

10

iskaz pročita u cilju razrješenja činjenice koja se odnosi na identitet optuženog. S tim u

vezi, Vijeće je zaključilo da su ispunjeni uslovi propisani članom 273. stav 2. ZKP BiH

za čitanje i korištenja zapisnika iz istrage, kao dokaza na glavnom pretresu. Stoga je

Vijeće iskaz Brković Aziza3 prihvatilo i pročitalo kao dokaz na glavnom pretresu.

26. Kako se radi o izuzetku od neposrednog izvođenja dokaza, kojem Sud

pribjegava kada na glavnom pretresu iz zakonom predviđenih razloga nije

moguće neposredno saslušati svjedoka, Vijeće je suprotnoj strani dalo mogućnost,

da navede pitanja koja bi bila postavljena svjedoku da je isti neposredno saslušan.

ODLUKA O MJERAMA ZAŠTITE SVJEDOKA ODBRANE

27. Odbrana optuženog Glogovac Dragana je na glavnom pretresu održanom dana

25.02.2016. godine predložilo da se svjedoku („O-1“) odrede mjere zaštite na način da

se, dodijelom pseudonima, zaštiti njegov identitet i da se sjednica zatvori za javnost, a

sve iz razloga sigurnosti svjedoka.

28. Tužilaštvo BiH se nije usprotivilo dodjeljivanju zaštitnih mjera svjedoku.

29. U cilju donošenja odluke, a i kako bi se upoznao sa razlozima zbog kojih se iste

traže, Vijeće je, uz saglasnost stranaka i odbrane optuženog, a na osnovu člana 235.

ZKP BiH, sa jednog dijela nastavka glavnog pretresa isključilo javnost.

30. Obrazlažući razloge za mjere zaštite svjedok je izjavio da iste traži zbog toga što

ne bi želio da se sazna u Bijeljini da je svjedočio u korist optuženog, posebno što i sam

živi u Bijeljini, usljed čega osjeća bojazan da bi njegove komšije i prijatelji mogli saznati

da je svjedočio u korist optuženog.

Imajući u vidu navedeno, Vijeće je našlo da kod svjedoka postoji subjektivni osjećaj

straha, iz kojih razloga je, u skladu sa članom 3. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka4,

donijelo odluku kojom se svjedoku dodjeljuje pseudonim „O-1“, svi lični podaci

3 T-30 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Brković Aziza, Osnovni sud u Zavidovićima broj.31/94

4 Član 3. stav 1. i 2. ZoZSPUS: “Svjedok pod prijetnjom je onaj svjedok čija je lična sigurnost ili sigurnost njegove

porodice dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji

koje su vezane za njegovo svjedočenje, ili svjedok koji smatra da postoji razumna osnova za bojazan da bi takva

opasnost vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog svjedočenja. Ugroženi svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno

fizički ili psihički traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo ili koji pati od ozbiljnih psihičkih

poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, odnosno dijete ili maloljetnik.“

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

11

svjedoka ostaju povjerljivi za period od 30 godina od dana donošenja odluke. Dodatno,

zabranjuje se izdavanje video snimka svjedočenja ovog svjedoka, kao i objvaljivanje

fotografije istog u svim elektronskim i printanim odnosno štampanim medijima, a

odavanje identiteta zaštičenog svjedoka predstavlja krivično djelo.

ODLUKA O ISKLJUČENJU JAVNOSTI

31. Vijeće je odluku o isključenju javnosti sa dijela nastavaka glavnog pretresa

održanog dana 25.02.2016. godine kada se raspravljalo o mjerama zaštite svjedoki “O-

1”, donijelo u skladu sa članom 235. ZKP BiH.

32. Stranke i branioc optuženog se nisu protivili isključenju javnosti sa (dijela)

glavnog pretresa.

33. U navedenom slučaju isključenja javnosti, Vijeće je, nakon razmatranja sudske

prakse, koja ukazuje da nije uvijek moguće predvidjeti i potpuno kontrolisati dinamiku

izjašnjenja o pravnim i činjeničnim pitanjima, odlučilo da isključi javnost sa dijela

glavnog pretresa prilikom rasprave o određivanju zaštitnih mjera svjedoku u skladu sa

datim okolnostima.

34. Prije nego je sa dijela glavnog pretresa isključena javnost Vijeće je, u javnom

zasjedanju, upoznalo sve prisutne o razlozima za isključenje javnosti, te je, isto tako,

javno objavilo odluku koja je donesena na dijelu pretresa sa kojeg je javnost bila

isključena.

NASTAVLJANJE ODGOĐENOG GLAVNOG PRETRESA (ČLAN 251. STAV 2. ZKP BIH)

35. Tokom dokaznog postupka, između nastavaka glavnog pretresa od 17.12.2015.

godine i 28.01.2016. godine, zatim od 25.02.2016. godine do 18.08.2016. godine

protekao je rok od 30 dana. S tim u vezi, stranke i odbrane su se izjasnile da se ne

protive probijanju roka od 30 dana između dva nastavka glavnog pretresa.

Na nastavcima glavnih pretresa 28.01.2016. godine i 18.08.2016. godine, ponovo je

otvoren glavni pretres, dok u smislu odredbe člana 251. stav 2. ZKP BiH, a uz

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

12

saglasnog stranaka i odbrane u tom pravcu, Vijeće nije ponovo izvodilo provedene

dokaze, već su svi ranije izvedeni dokazi prihvaćeni u ovom postupku.

ODLUKA O OBUSTAVI POSTUPKA

36. Rješenjem broj S1 1 K 016205 14 Kri od 09.06.2015. godine, obustavljen je

postupak u odnosu na optuženog Mitrović Novaka, sin Neđe i majke Mare, djevojačko

Jovanović, rođen 01.01.1952. godine u Prištini, Kosovo, nastanjen na adresi Brezovo

polje b.b., Brčko Distrikt BiH, po nacionalnosti ..., državljanin ..., završio pet razreda

osnovne škole, po zanimanju NK radnik, oženjen, otac četvoro odrasle djece, vojsku

odslužio u Beogradu, nema čin rezervnog vojnog starješine, nema odlikovanja, lošeg

imovnog stanja, posjeduje ličnu kartu broj ... izdata od strane Vlade Brčko Distrikta, nije

osuđivan, ne vodi se drugi krivični postupak, JMBG ..., a iz razloga smrti optuženog.

Rješenje je donijeto na osnovu dostavljenog Izvoda iz matične knjige umrlih za Mitrović

Novaka.

V. STANDARDI OCJENE DOKAZA I OPĆA OCJENA DOKAZA

37. Osnovna obaveza vijeća u pogledu svih dokaza propisana je članom 281. stav 2.

ZKP-a BiH u kojem se navodi: „Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno

i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka

činjenica dokazana.”

38. Sudska praksa je za osuđujuću presudu definisala standard ''dokaza van razumne

sumnje''. Prema opšteprihvaćenom stanovištu, dokazi van razumne sumnje su dokazi

na osnovu kojih se pouzdano može zaključiti da postoji veći stepen vjerovatnoće da je

optuženi počinio krivično djelo.

39. Sud je razmatrao i cijenio sve izvedene dokaze, ali će se u presudi osvrtati samo

na one dokaze koji su relevantni za donošenje odluke, te obrazlagati i iznositi zaključke

samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku. Sud podsjeća da član 15.

ZKP BiH predviđa princip slobodne ocjene dokaza, koji je ograničen jedino principom

zakonitosti dokaza, što znači da je ocjena dokaza oslobođena formalnih pravnih pravila

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

13

koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Uspostavljajući ovaj princip,

zakonodavac je dao neophodnu slobodu sudskoj vlasti i pokazao povjerenje u

prosudbenu moć sudija.

40. Član 10. ZKP BiH (zakonitost dokaza) predviđa da:

„Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.“

41. Osim što iskaz svjedoka treba biti dat iskreno, neophodno je i da je iskaz pouzdan.

Imajući to na umu, Vijeće je tokom cijelog postupka bilo svjesno da je u iskazima o

činjenicama koje su se dogodile puno godina prije davanja iskaza, prisutna nesigurnost

usljed nestalnosti ljudske percepcije u odnosu na traumatične događaje i sjećanja tih

događaja. Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u predmetnom postupku,

Vijeće je posebno cijenilo njihovo držanje, ponašanje i karakter, razmotrivši u odnosu

na njih i druge dokaze i okolnosti u vezi sa ovim predmetom.

42. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da sudsko Vijeće koje

postupa razložno to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano.5 Slično tome, faktori

kao što su vremenski razmak između događaja i svjedočenja, mogući uticaj trećih lica,

nepodudarnosti, ili stresne okolnosti u vrijeme događaja ne isključuju automatski

mogućnost da se Vijeće osloni na takav iskaz. Međutim, trebalo bi da pretresno Vijeće

prilikom ocjenjivanja i odmjeravanja težine dokaza vodi računa i takve faktore uzme u

obzir.6

43. Vezano za posredne dokaze (dokaze iz druge ruke), Vijeće ističe da su u praksi

ovog Suda takvi dokazi prihvatljivi. Naravno, dokazna vrijednost takvih dokaza zavisi od

konteksta i karaktera predmetnog iskaza, kao i od toga da li je taj iskaz potkrijepljen i

drugim dokazima. Osim toga, Vijeće podsjeća da je Sud slobodan u ocjeni dokaza (u

skladu sa članom 15. ZKP BiH).

5 Drugostepema presuda u predmetu Čelebić, par. 485 i 496 – 498.

6 Predmet Kupreškić i dr., br. IT-95-15-A, Presuda žalbenog vijeća od 23.10.2001.godine, strana 12, par 31;

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

14

44. Vijeće je imalo u vidu i praksu Evropskog Suda za ljudska prava7 prema kojoj se

Sud, iako je obavezan dati razloge za svoju odluku, ne mora detaljno baviti svakim

argumentom koji je iznijela neka od strana u postupku.

45. Ne postoji zakonska obaveza da se u presudi izlože svi pojedini dokazi. Zakonska

obaveza je razmatranje svih iznesenih dokaza prilikom donošenja odluke. Bilo bi

nesvrsishodno nametati bilo kojem sudećem vijeću obavezu da svaki pojedinačni

dokaz, dakle, svako svjedočenje i svaki materijalni dokaz koji su izneseni tokom

glavnog pretresa, pojedinačno obrazlaže u presudi.

46. Žalbeno vijeće u predmetu Kvočka podsjeća na to da je stvar diskrecione ocjene

pretresnog vijeća koje će pravne argumente razmotriti. Što se tiče zaključaka o

činjenicama, pretresno vijeće je dužno da izvede samo one zaključke o činjenicama koji

su od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice po određenoj tački optužnice. Nije nužno

osvrtati se na svaki iskaz svjedoka ili svaki dokaz u sudskom spisu.8

47. Isti stav je iznesen od strane Žalbenog vijeća MKSJ i u predmetu Mucić i dr.:

„Pretresno vijeće nije dužno da u svojoj presudi iznosi i opravdava svoje nalaze u vezi

sa svime što je izneseno tokom suđenja.“9

48. Žalbeno vijeće podsjeća da pretresno vijeće ima puno diskreciono pravo da odmjeri

koju će težinu i vjerodostojnost pripisati iskazu nekog svjedoka10. Pritom, pretresno

vijeće mora uzimati u obzir relevantne faktore u zavisnosti od konkretnog slučaja,

uključujući i ponašanje svjedoka u sudnici, njegovu ulogu u datim događajima,

uvjerljivost i jasnoću njegovog iskaza, pitanja da li ima protivrječnosti ili nedosljednosti u

njegovim uzastopnim izjavama ili između njegovog svjedočenja i drugih dokaza, ranije

primjere lažnog svjedočenja, motivaciju za davanje lažnog iskaza, te odgovore tog

svjedoka tokom unakrsnog ispitivanja.11

U ovom predmetu, Sud je cijenio dokaze u skladu sa odredbama ZKP BiH,

prevashodno primjenjujući pretpostavku nevinosti iz člana 3. ZKP BiH, koja otjelovljuje

7 Predmet Evropskog suda za ljudska prava Garcia Ruiz v. Spain, No. 30544/96, 21.01.1999. godine

8 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i dr., par. 23-25

9 Mucić i dr., Presuda Žalbenog vijeća, 20. februara 2001. godine, par. 498

10 Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i drugi, par.194, Međunarodni krivični sud za Ruandu;

11 Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i dr., par 194,;

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

15

opšti princip prava prema kojem je na Tužilaštvu teret utvrđivanja krivice optuženog,

koje to mora uraditi van razumne sumnje.

VI. ZAKON KOJI SE PRIMJENJUJE

49. Optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine, optuženom Glogovac Draganu

stavljeno je na teret da je radnjama činjenično opisanim u tačkama optužnice 1., 2. i 3.

počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1., a

pod tačkom 3. i krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. u vezi

sa članom 22. i 48. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Rebublike Jugoslavije

(KZ SFRJ).

50. Vijeće je prilikom razmatranja pitanja primjenjivog materijalnog prava na

konkretan slučaj, prije svega pošlo od činjenice da su inkriminisana djela opisana u

optužnici, počinjena u drugoj polovini 1992. godine, tačnije od mjeseca jula pa do 16.

augusta 1992. godine, te da je u tom periodu na snazi bio KZ SFRJ koji je preuzet na

osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog

zakona SFRJ.12

51. U pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, Vijeće je

imalo u vidu načela propisana članom 3. KZ BiH, te je primjenom ovih odredbi

nedvojbeno utvrdilo da se na optuženog Glogovac Dragana treba primijeniti zakon iz

vremena izvršenja krivičnog djela, odnosno da se inkriminisane radnje za koje je

optuženi oglašen krivim, trebaju kvalifikovati kao krivično djelo Ratni zločin protiv

civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, kako je to već i u optužnici navedeno.

52. Naime, član 3. KZ BiH propisuje načelo zakonitosti, kao jedno od osnovnih

načela krivičnog postupka, koje glasi:

1. Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

12

Skupština SFRJ je Krivični zakon Bosne i Hercegovine usvojila na sjednici Saveznog vijeća održanoj dana 28. septembra 1976. godine i objavila ga u Službenom listu SFRJ broj 44 od 08. oktobra 1976. godine. Nakon proglašenja nezavisnosti BiH, KZ SFRJ je na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom od 22. maja 1992. godine preuzet kao zakon Republike Bosne i Hercegovine sa svim izmjenama, a stupio je na snagu danom objavljivanja.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

16

2. Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.“

53. Iz navedenih odredbi jasno proizilazi da se, u pravilu, na učinioca krivičnog djela

prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela (tempus

regit actum).

54. Imajući u vidu da su izmjenjenom optužnicom Tužilaštva BIH broj T20 0 KTRZ

0002878 12 krivična djela koja se optuženom stavljaju na teret počinjena u vrijeme

važenja KZ SFRJ, to je Vijeće, in concreto, i primijenilo odredbe Krivičnog zakona

SFRJ-a.

VII. OSUĐUJUĆI DIO IZREKE

BITNA OBILJEŽJA KRIVIČNOG DJELA RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA IZ ČLANA 142.

KZSFRJ-A

55. Optuženi Glogovac Dragan je oglašen krivim za izvršenje krivičnog djela Ratni

zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. istog

zakona.

56. Član 142. KZ SFRJ glasi:

“Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki eksperimenti, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

17

neko od navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.“

57. Prema tome, bitna obilježja bića krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. preuzetog KZ SFRJ, odnosno njegovi tzv. chapou elementi,

a koje je nužno utvrditi u svakom konkretnom predmetu, jesu:

1. Djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava,

2. Kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije;

3. Djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom;

4. Počinilac mora narediti ili počiniti djelo.

58. Obzirom da je Vijeće, nakon ocjene svih provedenih dokaza u toku glavnog

pretresa, zaključilo da iz istih, van razumne sumnje, proizilazi da je optuženi Glogovac

Dragan radnjama opisanim u dispozitivu presude, počinio krivično djelo Ratni zločin

protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, to će se Vijeće, u nastavku,

baviti isključivo analizom bitnih obilježja ovog krivičnog djela, za koja je našlo da su se u

potpunosti ostvarila u radnjama optuženog.

KRŠENJE PRAVILA MEĐUNARODNOG PRAVA

59. Za postojanje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva je

neophodno da radnja izvršenja predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava za

vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, što znači da se radi o djelu blanketnog

karaktera, odnosno kršenje pravila međunarodnog prava kod ovog krivičnog djela

predstavlja objektivni uslov inkriminacije. Ako je neka radnja izvršenja preduzeta i

posljedica nastupila, a preduzete radnje ne predstavljaju kršenje pravila međunarodnog

prava, neće postojati ovo krivično djelo i izvršilac ne može biti oglašen krivim niti mu se

može izreći krivično pravna sankcija (objektivni uslov inkriminacije odnosno kažnjivosti).

Stoga, za utvrđivanje ovog elementa krivičnog djela, neophodno je bilo konsultovati

odgovarajuće međunarodne konvencije, u konkretnom slučaju odredbe Ženevske

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

18

konvencije za zaštitu civilnih osoba za vrijeme rata od 12.08.1949. godine.

60. Pritom Vijeće naglašava da, shodno odredbi iz člana 142. KZ SFRJ, nije

neophodno (nije uslov postojanja samog djela) da počinilac zna ili ima namjeru da krši

međunarodnu normu, dakle nije nužno da kršenje blanketnih propisa bude obuhvaćeno

sviješću učinioca, već je dovoljno da posjeduje svijest o opštoj protivpravnosti djela,

odnosno da je ono suprotno pravilima sadržanim u međunarodnim ugovorima, te

načelima i pravilima međunarodnog prava koja su opšte priznata i primjenjiva u

oružanim sukobima,13 dok se kod preduzimanja konkretnih, pojedinačnih radnji

izvršenja, svakako mora cijeniti subjektivni odnos počinioca prema djelu, što će detaljno

biti elaborirano u daljem obrazloženju ove presude.

61. Da bi se utvrdilo kršenje odredbi zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija,

potrebno je analizirati njen sadržaj, te domen primjene na konkretan predmet. Naime,

odredbom člana 3. stav 1. tačke a) i c) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, koja se

temeljem Anexa 6. Daytonskog mirovnog sporazuma primjenjuje i u Bosni i Hercegovini

predviđeno je da:

„U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije

na teritoriji jedne od viskoh strana ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će

dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:

prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući

tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za brobu

uslijed bolesti, rana, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupat će se u

svakoj prilici, čovječno bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji

kože, vjeri ili uvjerenju, polu, rođenju, ili imovnom stanju, ili bilo kome drugom

sličnom mjerilu.

U tom cilju zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom

mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste

ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja.

13 Šire v. dr Miloš Babić i dr Ivanka Marković

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

19

c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci.“

62. Dakle, svrha zajedničkog člana 3. svih Ženevskih konvencija, jeste propisivanje

minimuma prisilnih normi, kao i ukazivanje na općeprihvaćene humanitarne principe na

kojima se u potpunosti zasnivaju sve konvencije, te je primjenjiv i u sukobima koji

nemaju međunarodni karakter. Zajednički član 3. Odražava “fundamentalna

humanitarna načela koja su u osnovi cjelokupnog međunarodnog humanitarnog

prava”.14 Zajednički član 3. je opšteprihvaćen kao osnova međunarodnog običajnog

humanitarnog prava15, na način da sva djela pobrojana u ovom članu Ženevskih

konvencija, predstavljaju ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava, te kao

takva povlače individualnu krivičnu odgovornost, neovisno od karaktera samog sukoba.

16

63. S obzirom da je u predmetnom postupku zaključeno da su radnje za koje je

optuženi oglašen krivim počinjene za vrijeme rata na teritoriji Bosne Hercegovine,

odnosno u vrijeme kada je postojao oružani sukob između Armije Republike Bosne i

Hercegovine ( u dakljem tekstu ARBIH) i Vojske Republike Srpske (u daljem tekstu

VRS), to je opravdano zaključiti da je zajednički član 3. Konvencija imao biti

primjenjivan sve vrijeme trajanja tog oružanog sukoba.

64. Prema ocjeni ovog Vijeća, optuženi je u periodu koji navodi optužnica,

poduzimanjem krivičnopravnih radnji za koje je oglašen krivim, povrijedio osnovne

garancije koje zaštićena kategorija stanovništva uživa u skladu sa odredbama

Konvencije, odnosno, svojim postupanjem optuženi je prekršio odredbe zajedničkog

člana 3. Ženevskih konvencija iz 1949. godine, i to preciznije stav 1. tačke a) i c) .

65. Kako ovo Vijeće nije utvrdilo da je bilo ko od oštećenih koji se navode u optužnici

imao status ratnih zarobljenika, to nije, u kontekstu inkriminacija stavljenih na teret

optuženom Glogovac Draganu, bilo ni potrebe za preispitivanjem da li je došlo do

kršenja odredaba Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od

12.08.1949. godine.

14 Delalić, drugostepena presuda, para. 143.

15 Međunarodni sud pravde, Predmet koji se odnosi na vojne i paravojne aktivnosti u i protiv Nikaragve (Nikaragva

protiv Sjedinjenih Američkih Država (Meritum)), Presuda od 27. juna 1986. Izvještaji MSP 1986, para. 218; Tužilac

protiv Tadića, IT-94-1, Odluka žalbenog vijeća po interlokutornoj žalbi odbrane na nadležnost Suda, od 2. oktobra

1995. (“Odluka po interlokutornoj žalbi odbrane na nadležnost Suda u predmetu Tadić”), para. 98 i 129 16

Delalić, drugostepena presuda, para. 143.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

20

CIVILNI STATUS ŽRTVE (STATUS ZAŠTIĆENE KATEGORIJE STANOVNIŠTVA)

66. Tumačenjem sadržaja odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija,

zaključuje se da zaštićenu kategoriju stanovništva čine lica koja ne učestvuju

neposredno u neprijateljstvima, uključujući tu i pripadnike oružanih snaga koji su

položili oružje i/ili osobe izbačene iz borbenog stroja, te lica onesposobljena za borbu

uslijed bolesti, rana, lišenja slobode ili iz bilom kojeg drugog razloga.

67. Dakle, u smislu odredbe zajedničkog člana 3. Konvencije civilom se smatra lice

koje “ne učestvuje neposredno u neprijateljstvima”.

68. Za bolje razumijevanje definicije “civila” date u zajedničkom članu 3. Konvencija i

razumijevanje termina “neposredno u neprijateljstvima”, Vijeće je uzelo u obzir i praksu

MKSJ gdje se navedena sintagma definiše.

69. Shodno praksi MKSJ, osoba aktivno sudjeluje u neprijateljstvima kada učestvuje

u ratnim djejstvima koji će “po svom karakteru ili svrsi, vjerovatno nanijeti stvarnu štetu

ljudstvu ili materijalno – tehničkim sredstvima oružanih snaga neprijatelja“.17

PITANJE STATUSA ŽRTAVA

70. Kao prvi zadatak bilo je nužno utvrditi status lica prema kojima su navedene

radnje preduzete, tačnije, da li su radnje u skladu sa odredbom zajedničkog člana 3.

Ženevskih konvencija, preduzete prema zaštićenoj kategoriji stanovništva- civilima.

71. Međutim, sporan je status oštečenih Softić Besira i Lužić Sedina, budući da

Tužilaštvo tačkom 3. optužnice optuženom stavlja na teret da je radnjama preduzetim

prema ovim oštečenim počinio krivično djelo Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz

člana 144. KZSFRJ, odnosno Tužilaštvo tvrdi da ovi oštečeni imaju status ratnih

zarobljenika. Vijeće je, cijeneći prije svega izjave ovih oštečenih o njihovom statusu,

načinu zarobljavanja, da kod sebe u momentu zarobljavanja nisu imali naoružanje, niti

su zarobljeni prilikom vršenja vojne dužnosti, našlo da i ovi oštečeni imaju status civila,

17MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Dragomir Milošević, paragraf 947.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

21

odnosno da je optuženi i u odnosu na ove oštečene počinio krivično djelo Ratni zločin

protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ.

72. U tom smislu, Sud je najprije analizirao iskaze svjedoka-oštećenih u dijelu koji se

odnosi na njihov status u vrijeme lišenja slobode i zatočenja u prostorijama doma

„Franjo Herljević“.

73. Svjedok Memčić Ahmedin je lišen slobode 01.07.1992. godine kada je krenuo sa

komšijom da bere borovnice kojom prilikom su našili na potrolu koja je bila u civilnoj

odjeći ali naoružana, te sui m svezali ruke i sporveli u logor na Žepačkom mostu. Dalje,

navodi da su njega i komšiju traktorom prevezli u Ljeskovicu gdje su ih ispitivali, odakle

su ih predveče odveli u Kamenicu u dom “Franjo Herljević”.

74. Mečić Zuhdija je izjavio da je početkom jula živio u Begovom Hanu, općina

Žepče, a da je lišen slobode 01.07.1992. godine kada je sa komšijom otišao da bere

borovnice prema Žepačkom raskršću, tačnije da su lišeni slobode kada su krenuo kući

susrela su ih četiri naoružana lica koja su ih odveli neki šator, potom svezali oči i

traktorom prevezli u Ljeskovicu gdje su ispitivani i maltretirani od uniformisanih lica,

nakon čega su opet traktorom prebačeni u Kamnicu u prostorije doma “Franjo

Herljević”.

75. Svjedok Softić Besir je izjavio da je u toku mjeseca jula 1992. godine živio u

Perinom Hanu u Zenici, a svjedočeči na glavnom pretresu istakao je da je 20.07.1992.

godine krenuo na otvorenje kafića u Zenici i kada je sjedio u navedenom objektu,

kolega Sedin užić ga je pozvao da idu u Zavidoviće, kojim putem su prošli Žepče,

punktove TO i HVO-a i da ih niko nije pregledao, međutim, u Ljeskovici su ih zaustavili,

vojnik koji je bio u JNA uniformi sa puškom, naredio im je da izađu iz vozila, stavio im je

lisice i povez na oči i odveli u društevni dom Ljeskovica gdje su bili ispitivani i

maltretirani od strane uniformisanih lica. Dalje, svjedok je naveo da su tu prenoćili i

sljedećeg dana su ih zavezene po dvojicu stavili na traktor i odvezli u Kamenicu u

prostorije doma “Franjo Herljević”. Na poseban upit odbrane, svjedok je izjavio da je

lišen slobode kao civil.

76. Svjedok Lužić Sedin je izjavio da je u toku jula 1992. godine bio u kući u

Orahovici, Babići, općina Zenica. Dalje, svjedok je naveo da je dana 20.07.1992. godine

zajedno sa Lužić Osmanom, Softić Besirom krenuo za Zavidoviće i da su u Ljeskovici

lišeni slobobe. Također, ovaj svjedok je kao i prethodni svjedoci naveo da su

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

22

ispitivani i maltretirani od strane uniformisanih lica u društevnom domu u Ljeskovici

nakon čega su dana 21.07.1992. godine prebačeni u Kamenicu. Također, svjedok Lužić

Sedin je izjavio da je lišen slobode kao civil i da je u Zavidoviće krenuo po namirnice.

77. Hodžić Mehmed, svjedok optužbe, svjedočeći na glavnom pretresu izjavio je da

je u period juna i jula 1992. godine bio građevinar i da je živio u Nemili, općina Zenica.

Također, izjavio je da je biciklom krenuo u Zavidoviće da vidi djevojku kada je zarobljen

i to 7 km prije Zavidovića je bila barikada koja se nalazila u Ljeskovici gdje je odveden u

prostorije koju su izgledale kao prodavnica i da je tu proveo dvije noći, kao to svjedok

navodi pišući izjave. Kao i prethodni svjedoci, Mehmed Hodžić je izjavio da je traktorom

prevezen u Kamenicu u prostorije doma “Franjo Herljević”. Odgovarajući na pitanja

predsjedavajućeg vijeća, svjedok je izjavio da nije bio pripadnik vojske niti da je bio

naoružan prilikom lišavanja slobode.

78. Svjedok Lužić Osman je izjavio da je u period jula 1992. godine živio u Orahovici,

općina Zenica. Dana 20.07.1992. godine zajedno sa Lužić Sedinom i Softić Besirom

krenuo automobilom u Zavidoviće kada su ih na punktu u Ljeskovici zaustavila

uniformisana lica i odveli u društveni dom u Ljeskovici. Svjeodk je dalje izjavio da su ih

dana 21.07.1992. godine prevezli traktorom u Kamenicu u prostorije doma “Franjo

Herljević”. U cilju razjrješenja statusa ovog svjedoka, odgovarajući na poseban upit

člana sudećeg vijeća, svjedok Lužić Osman je izjavio da je rođen sa ... i da zbog toga

nije mogao biti vojni obveznik.

79. Također, u izjavi Brković Aziza, Osnovni sud u Zavidovićima broj.31/94,

sastavljen dana 30.11.1994. godine (T-30), isti je izjavio da se dana 06.06.1992. godine

vraćao iz Zavidovića svojoj kući u Bajvatama sa vojom porodicom u putničkom vozilu

marke “Lada” i da je prolazeći kroz naselje gdje je živjelo srpsko stanovništvo

Ljeskovica zaustavljen. Tom prilikom mu je naređeno da njegova porodica napusti

vozilo, te su istim svjedok Brković Aziz i dva vojnika odvezli se u Kamenicu gdje je

odveden u prosotrije doma “Franjo Herljević”.

80. Na osnovu izvedenih dokaza, naročito iskaza svjedoka optužbe odnosno

oštećenih Softić Besira, Hodžić Mehmeda, Lužić Sedina, Memčić Ahmedina, Lužić

Osmana, Memčić Zuhdije, iskaza svjedoka Brković Aziza, ovo Vijeće je nedvosmisleno

utvrdilo da su sva lica prema kojima su preduzete radnje izvršenja uživala zaštitu u

skladu sa odredbama citiranog zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija od 12.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

23

augusta 1949. godine, odnosno Vijeće je ocjenom izvedenih dokaza utvrdilo da svi

oštećeni poimenično navedeni u tačkama optužnice osuđujućeg dijela presude,

potpadaju pod kategoriju zaštićenih osoba, da su isti imali status civila, odnosno lica

koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima.

81. Slijedom iznesenog, Vijeće zaključuje da je u konkrenom slučaju, u vrijeme kada

optuženi preduzima zabranjene radnje, civilni status direktnih žrtava inkriminisanih

radnji, nesumnjivo utvrđen.

POSTOJANJE ORUŽANOG SUKOBA

82. Slijedeći element bića krivičnog djela jeste da se kršenje međunarodnih pravila

mora odvijati za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije.

83. Oružani sukob postoji kada god postoji pribjegavanje oružanoj sili između država

ili produženo oružano nasilje između državnih vlasti i organizovanih naoružanih grupa ili

između takvih grupa unutar jedne države.

84. U smislu zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija iz 1949. godine priroda

ovog oružanog sukoba nije relevantna. Nije bitno da li se ozbiljno kršenje desilo u

kontekstu međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba ukoliko su ispunjeni sljedeći

uslovi: povreda mora predstavljati kršenje odredbi međunarodnog humanitarnog prava;

odredba mora biti običajne prirode ili ako pripada ugovornom pravu, traženi uslovi

moraju biti ispunjeni; povreda mora biti ozbiljna, odnosno, mora predstavljati kršenje

odredbe koja štiti bitne vrijednosti, a kršenje mora obuhvatati teške posljedice za žrtvu,

te povreda odredbi mora obuhvatati individualnu odgovornost lica koje krši odredbu.

85. Također, ni Krivični zakon SFRJ ne dijeli oružane sukobe na međunarodne i

nemeđunarodne, pa se na taj način međunarodno pravo direktno primjenjuje u punoj

mjeri.

86. U toku ovog postupka odbrana nije osporavala postojanje oružanog sukoba u

periodu od jula pa do kraja augusta 1992. godine na područiju Bosne I Hercegovine, a

time i na području općine Zavidovići, niti je odbrana ulagala prigovore na materijalne

dokaze optužbe koji su predloženi na ovu okolnost.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

24

87. Uzimajući u obzir navedene dokaze Vijeće je nesporno utvrdilo da je u

inkriminisanom periodu u Bosni i Hercegovini, postojao oružani sukob između ARBiH i

VRS. Navedeno činjenično stanje temelji se kako na materijalnim dokazima Tužilaštva,

tako i na iskazima svjedoka Tužilaštva.

88. Na okolnost postojanja oružanog sukoba u relevantno vrijeme na području

Bosne i Hercegovine, Tužilaštvo je Sudu predočilo više materijalnih dokaza, i to: Odluka

Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog stanja objavljena u

„Službenom listu R.BiH“ broj 7/92 od 20. juna 1992.godine 18, Odluka Predsjedništva

Republike Bosne i Hercegovine o ukidanju ratnog stanja objavljena u „Službenom listu

R.BiH“ broj 50/95 19, Uredba sa zakonskom snagom o oružanim snagama Republike

Bosne i Hercegovine objavljena u „Službeni list R. 2 BiH“ broj 4/92 od 20. maja 1992.

Godine 20, Odluka o formiranju Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine,

objavljena u „Službenom glasniku srpskog naroda u BIH „broj 6/92 od 12.-17-maja

1992.g 21, Raspored snaga - Izvještaj 2. Mješovitog pješadijskog bataljona II Srpske

Ozrenske brigade, broj: 114-01/92 od 04.10.1992. godine22, Naredba o popuni komade

5. Mtb Vozuča II Srpske Ozrenske brigade, broj: 255/92 od 07.09.1992. godine23,

Naredba komadanta 2. Srpske Ozrenske brigade broj: 589/92 od 13.09.1992. godine24,

Izvještaj o stanju u brigadi i na teritoriji, broj: 146/92 od 08.07.1992. godine25, Zapovijest

za odbranu, bezbjeđenje teritorije i ofanzivna dejstva, Komanda 1. Krajiškog korpusa

broj: 397-253/1-92 od 31.07.1992. godine26, Informacija o stanju u I i II Ozrenskoj

Srpskoj brigadi Komanda I Krajiškog korpusa broj: 397-358/1-92 od 21.08.1992.

godine27, Redovni borbeni izvještaj Komande I Krajiškog korpusa broj: 44-1/176 od

13.06.1992. godine28, Naredba komadanta glavnog štaba Vojske Republike Srpske,

18

Dokaz Tužilaštva T-1, Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog stanja objavljena u „Službenom listu R.BiH“ broj 7/92 od 20. juna 1992.godine; 19

Dokaz Tužilaštva T-2, Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o ukidanju ratnog stanja objavljena u „Službenom listu

R.BiH“ broj 50/95; 20

Dokaz Tužilaštva T-3, Uredba sa zakonskom snagom o oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine objavljena u „Službeni

list R. 2 BiH“ broj 4/92 od 20. maja 1992. Godine; 21

Dokaz Tužilaštva T-4, Odluka o formiranju Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, objavljena u „Službenom glasniku

srpskog naroda u BIH „broj 6/92 od 12.-17-maja 1992.g 22

Dokaz Tužilaštva T-5, Raspored snaga - Izvještaj 2. Mješovitog pješadijskog bataljona II Srpske Ozrenske brigade, broj: 114-01/92

od 04.10.1992. godine 23

Dokaz Tužilaštva T-6, Naredba o popuni komade 5. Mtb Vozuča II Srpske Ozrenske brigade, broj: 255/92 od 07.09.1992. godine 24

Dokaz Tužilaštva T-7, Naredba komadanta 2. Srpske Ozrenske brigade broj: 589/92 od 13.09.1992. godine 25

Dokaz Tužilaštva T-8, Izvještaj o stanju u brigadi i na teritoriji, broj: 146/92 od 08.07.1992. godine 26

Dokaz Tužilaštva T-9, Zapovijest za odbranu, bezbjeđenje teritorije i ofanzivna dejstva, Komanda 1. Krajiškog korpusa broj: 397-

253/1-92 od 31.07.1992. godine 27

Dokaz Tužilaštva T-23, Informacija o stanju u I i II Ozrenskoj Srpskoj brigadi Komanda I Krajiškog korpusa broj: 397-358/1-92 od

21.08.1992. godine 28

Dokaz Tužilaštva T-24, Redovni borbeni izvještaj Komande I Krajiškog korpusa broj: 44-1/176 od 13.06.1992. godine

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

25

izmjene i dopune o organizaciji i formaciji Vojske RS, broj: 30/18-25 od 03.07.1992.

godine29, Naredba o formiranju komandi i jedinica Vojske Republike Srpske broj: 30/18-

17 od 16.06.1992. godine30.

89. U tom smislu, iz dokaza T-3 (Odluka Predsjedništva Republike Bosne i

Hercegovine o proglašenju ratnog stanja objavljena u „Službenom listu R.BiH“ broj 7/92

od 20. juna 1992.godine) proizilazi da je na teritoriji RBiH proglašano ratno stanje, koja

odluka stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenom listu RBiH“, a koje ratno

stanje je trajalo do donošenja Odluke o ukidanju ratnog stanja od 22.12.1995. godine

(T-4). Takođe, Vijeće nalazi da se u inkriminisanom periodu odvijao oružani sukob na

između snaga VRS sa jedne strane i pripadnika ARBiH na drugoj strani, a što proizilazi

iz dokaza optužbe objektivne prirode (dokazi T-1 i T-2), pri čemu ni odbrana nije

osporavala takvo stanje stvari.

90. Ovi materijalni dokazi Tužilaštva popunjavaju nedvosmislenu sliku o postojanju i

odvijanju sukoba na području općine Zavidovići u inkriminisanom periodu, između

Armije BiH na jednoj strani i Vojske Republike Srpske na drugoj strani.

91. S obzirom da za primjenu normi međunarodnog humanitarnog prava nije

neophodno, da su se stvarna borbena dejstva odigrala na tačno određenoj lokaciji,

Vijeće se nije ograničavalo samo na ustanovljavanje postojanja oružanog sukoba u

općini Zavidovići, već i na njegovo postojanje na široj teritoriji, čiji sastavni dio je i ova

općina.

92. Osim navedenog, svi saslušani svjedoci kako optužbe, tako i odbrane su

saglasno potvrdili da je u inkriminisano vrijeme na području općine Zavidovići bilo ratno

stanje, odnosno oružani sukob.

93. S tim u vezi, poseban osvrt na postojanje oružaog sukoba i konteksta opštih

dešavanja području općine Zavodovići dana 15.05.2015. godine na ročištu za nastavak

glavnog pretresa dao je svjedok Haris Ćatić. Naime, svjedok je izjavio da je u

Zavidoviće došao u aprilu 1992. godine iz razloga jer je stavljan u službu TO Zavidovići.

Svjedok je izjavio da je odbrana već bila formirana sa Seadom Starčevićem na čelu i

29 Dokaz Tužilaštva T-25, Naredba komadanta glavnog štaba Vojske Republike Srpske, izmjene i dopune o organizaciji i formaciji

Vojske RS, broj: 30/18-25 od 03.07.1992. godine 30

Dokaz Tužilaštva T-26, Naredba o formiranju komandi i jedinica Vojske Republike Srpske broj: 30/18-17 od 16.06.1992. godine

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

26

da se tom licu javio, a da je rješenjem dobio poziciju pomoćnika komadanta za

pozadinu u teritorijalnoj odbrani Zavidovići. Također, objasnio je da u momentu kada je

došao u teritorijalnu odbranu već se izdvojio srpski štab teritorijalne odbrane, nazvan

Štab teritorijalne odbrane za potrebe JNA. Dalje, svjedok je govorio o uspostavljanju

punktova na općini Zavidovići, jedan na šestom kilometru kod mosta koji je postavljen

od stane srba, a da je punkt na Poljicama postavljen kao odgovor na taj i da je

nadležnost istih bila pregledanje automobila i ljudi koji su prelazili preko njih. O periodu

krajem 29.05.1992. godine svjedok je objasnio da je bio napad, a kao što je štab i

pretpostavljao iz pravca Vozuće od strane vojske Republike Srpske gdje su im bile

smještene jedinice. Za period juna 1992. godine, tačnije za sami početak, svjedok je

rekao da jedinice koje su uspostavile liniju počinju da vrše prebacivanje na pravac

Bliznu jer je s te strane izvršen napad, pa se išlo na to da se taj pravac zatvori. Selo

Rujnica je bila obuhvećena također tom zatvaranju jer je tu izvršen napad srpske vojske

pa je selo zatražilo pomoć da se zaštiti. O planini Klek svjedok je rekao da je

predstavljao značajnu gredu pa je naredba bila da se ista zaposjedne, izvršena su

borbena dejstva, a svjedok je izjavio da je bilo ubijenih i sa strane pripadnika srpske

nacionalnosti i pripadnika Armije BiH ali da je spriječen veći napad. Za selo Kučica u

kojem je po riječima svjedoka bilo bošnjačko stanovništvo i koje je graničilo sa srpskim

selima, da je isto zapaljeno i da je bilo ubijenih i zarobljenih stanovnika.

94. Slijedom navedenog, Vijeće je zaključilo da je od mjeseca jula 1992. godine pa

do kraja mjeseca augusta iste godine, bilo ratno stanje u BiH, te da je in tempore

criminis na području BiH postojao oružani sukob između pripadnika VRS i ARBiH.

DJELO POČINIOCA MORA BITI POVEZANO SA RATOM, ORUŽANIM SUKOBOM ILI OKUPACIJOM

(PRIPADNOST OPTUŽENOG GLOGOVAC DRAGANA JEDNOJ OD STRANA U SUKOBU)

95. Sljedeći opći element postojanja predmetnog krivičnog djela zahtijeva postojanje

nexusa radnji optuženog sa ratom, oružanim sukobom, odnosno da djelo počinioca

mora biti u vezi sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom. Da bi se utvrdilo postojanje

navedenog elementa, neophodno je bilo sagledati status optuženog u inkriminisanom

periodu, te postojanje uzajamnosti i zavisnosti izvršenja djela u odnosu na postojanje

ranije obrazloženog oružanog sukoba, na širem području općine Zavidovići.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

27

96. Oružani sukob ne treba da bude uzrok počinjenju krivičnog djela za koje se

terete, ali je morao igrati značajnu ulogu u sposobnosti počinioca da počini ta krivična

djela.31 Ovdje također nije neophodno, da su se stvarna oružana neprijateljstva

dešavala u opštini Zavidovići, u vrijeme kada su se radnje navedene u optužnici desile,

da bi norme međunarodnog humanitrnog prava bile primjenjive. Dovoljno je da su

navedeni zločini usko povezani za neprijateljstvima u općini Zavidovići ili u drugim

dijelovima teritorije pod kontrolom strana u sukobu.32

97. U konkretnom slučaju Vijeće je ispitivalo „da li je postojanje oružanog sukoba u

znatnoj mjeri utjecalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga

počini, način počinjenja zločina ili cilj sa kojim je počinjen 33.“ Ovaj uslov je ispunjen ako

je „zločin počinjen kao podrška ili barem pod izgovorom situacije koja je proistekla iz

oružanog sukoba34“. U tom smislu, u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., je po ovom

pitanju zauzet sljedeći stav:

„…Humanitarno pravo primjenjuje se i dalje na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od

strana, nezavisno od toga da li se konkretne borbe vode na mjestu na kojem su se

odigrali dotični događaji. Stoga je dovoljno to što su zločini bili u tijesnoj vezi s

neprijateljstvima koja su trajala na drugim dijelovima teritorije pod kontrolom strana u

sukobu. Uslov da dato djelo bude u tijesnoj vezi sa oružanim sukobom zadovoljen je

ukoliko su, kao u ovom slučaju, zločini počinjeni kao posljedica borbi, a prije prekida

oružanih aktivnosti na određenom području, te ako su počinjeni radi postizanja nekog

cilja ili iskorištavanja situacije nastale uslijed borbi35...“

98. Ocjenom provedenih dokaza, Vijeće zaključuje da je djelo optuženog bilo u

dovoljnoj mjeri povezano sa ratnim dešavanjem. U tom smislu, Vijeće je posebno uzelo

u obzir poziciju optuženog u vojnoj strukturi – tj. da je u inkriminisano vrijeme bio

pripadnik Vojske Republike Srpske, a što prije svega proizilazi iz dokaza odbrane

objektivne prirode O – 2 Patrolni list broj 3/92, II Srpska Ozrenska brigada, 5. mtb

Vozuća od 09.07.1992. godine; O – 3 Fotografija Glogovac Dragana; O – 4 Službena

31 Presuda pretrsnog vijeća u predmetu Čelebići, para. 193.

32 Odluka o nadležnosti u predmetu Tadić, para. 70 33

Tužilac protiv Kunarca i drugih, predmet broj: IT-96-23 & IT-96-23/1-A presuda 12.06.2002. godine, stav 58 34

MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 58-59 35

MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 568

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

28

legitimacija Glogovac Dragan, VRS, Istočnobosanski korpus, Vojna policija, broj ... od

10.11.1992. godine.

99. Također, navedeno proizlazi i iz subjektivnih dokaza i optužbe i odbrane, kao i

iskaza optuženog Glogovac Dragana koji je dao u korist vlastite odbrane na glavnom

pretresu, i Zapisnika o ispitivanju osumnjičenog Glogovac Dragana, Tužilaštvo BiH, broj

T20 0 KTRZ 0002878 12 od 20.08.2014. godine, dokaz optužbe T-31 u kojem je izjavio

da je u junu mjesecu 1992. godine posato vojni policajac pri komandi Petog Moto

Bataljona čiji je komadant bio Grabovičkić Vlado, odnosno da je krajem juna raspoređen

kao vojni policajac u komandi bataljona Vojne policije pri Krajiškom korpusu u Doboju.

100. Svjedok Upiparipović Neđeljko je dana 10.12.2015. godine na ročištu za

nastavak glavnog pretresa izjavio da je optuženog Glogovac Dragana poznavao,

odnosno da je isti bio vojni policajac u Kamenici, nosio je maskirnu policijsku uniform,

imao je oasač i pištolj, a da su pištolj imali is vi drugi polcijaci, kojeg je optuženi nosio za

pasom.

101. Svjedok odbrane Dabić Simo na glavnom pretresu održanom dana 28.01.2016.

godine je izjavio da optuženog Glogovac Dragana u toku rata prvi put sreće i to

sredinom juna 1992. godine kada je isti došao u jednom konvoju kojim su dovezeni

poginuli iz zasjede izmeđe Gostovića i Vozuće. Dalje, svjedok je istakao da je Dragan

bio pridodat njegovoj jedinici, a to je bilo dana 28.06.1992. godine, tačnije pridodat je

vodu vojne policije motorizovanog bataljona i svjedok mu je bio starješina sve do

25.07.1992. godine kada je formiran 9 bataljon.ga vidi u Vozucoj, kod skole,gdje je bilo

mjesto mobilizacije. Dragan je bio pridodat svjedokovoj jedinici, to je bilo 28.06.1992.

godine, pridodat je vodu vojne policije motorizovanog bataljona. Svjedok mu je bio

neposredni starjesina sve do 25.07.1992 kada je formiran taj 9 bataljon.

102. Svjedok Mladen Trivković je izjavio da je optuženi Glogovac Dragan bio u

sastavu vojen policije u Petom motorizovanom bataljonu i da mu je neposredni

starješina bio Simo Dabić. Ove navode su potvrdili i svjedoci odbrane Savić Desimir i

Jelić Milijan koji su svjedočeći na glavnom pretresu izjavili da je optuženi Glogovac

Dragan bio vojni policajac u Peto motorizovanom bataljonu.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

29

POČINILAC MORA NAREDITI ILI POČINITI DJELO

103. Konačno, četvrti opšti element postojanja krivičnog djela Ratni zločin protiv

civilnog stanovništva jeste taj da je počinilac izvršio nezakonito djelo ili je naredio

izvršenje nezakonitog djela. U tom pogledu Vijeće je, nakon ocjene relevantnih dokaza,

zaključilo da je ispunjen i ovaj element predmetnog krivičnog djela, obzirom da je

optuženi počinio krivičnopravne radnje lično odnosno naredio drugima da poduzimaju

takve radnje.

104. Postojanje navedenog elementa Vijeće će detaljno obrazložiti kroz pojedinačne

inkriminacije optuženog, i to pojedinačno u odnosu na svaku tačku izreke osuđujućeg

dijela presude, kroz identifikovanje relevantnih dokaza, navođenje njihovog sadržaja,

dovođenja u pojedinačnu i međusobnu vezu, te, konačno, njihovom ocjenom.

105. Prema tome, na osnovu gore navedenih nalaza, vijeće zaključuje da su opšti

(chapeau) elementi ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u skladu sa članom 142.

KZ SFRJ dokazani van razumne sumnje.

VIII. POJEDINAČNA INKRIMINACIJA U OSNOVI ZLOČINA

106. Imajući u vidu da je u postupku van razumne sumnje utvrđena ispunjenost

opštih elemenata krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142.

KZ SFRJ, Vijeće će u nastavku obrazložiti ispunjenost elemenata radnji izvršenja djela,

odnosno nečovječnog postupanja.

107. Ali, prije obrazlaganja prirode krivičnopravnih radnji, odnosno prije nego se

Vijeće upusti u ocjenu dokaza u odnosu na pojedinačne tačke osuđujućeg dijela

presude, a nakon što je Vijeće utvrdilo da su zatočeni muškarci bošnjačke nacionalnosti

u prostorijama doma „Franjo Herljević“ imali status civila, Vijeće nalazi relevantnim da

se ukratko osvrne na nezakonitost zatvaranja civila, kao i činjenice koje se odnose na

period u kojem su zatočeni civili boravili u domu, obzirom na to je optuženi oglašen

krivim da je krivičnopravne radnje počinio u periodu od 03. jula 1992. godine do 16.

augusta iste godine, prema civilima zatočenim u prostorijama doma „Frano Herljević“. U

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

30

tom smislu, Vijeće je imalo vidu iskaze saslušanih svjedoka-oštećenih kao i dokaze

objektivne prirode, koji su potvrdili da su u inkriminisanom periodu bili zatočeni u

navedenom objektu.

108. Naime, kada je u pitanju boravak zatočenih civila u prostorijama doma „Franjo

Herljević“, svjedok Ahmedin Memčić je rekao da je u isti doveden 01.07.1992. godine,

kao i svjedok Memčić Zuhdija, a svjedok Softić Besir je doveden 21.07.1992. godine.

Nadalje, svjedok Lužić Sedin je uhapšen 20.07.1992. gdoine u Ljeskovici, a u prostorije

doma „Franjo Helrjević“ odveden je 21.07.1992. godine. Svjedok Lužić Omsna je

zajedno sa Softić Besirom i Lužić Sedinom u prostorije doma „Franjo Helrjević u

Kamenici doveden dana 21.07.2016. godine, a svjedok Hodžić Mehmed je tokom jula

1992. godine doveden u navedene prostorije.

109. Svjedok Lužić Osman je izjavio da je u period jula 1992. godine živio u Orahovici,

općina Zenica. Dana 20.07.1992. godine zajedno sa Lužić Sedinom i Softić Besirom

krenuo automobilom u Zavidoviće kada su ih na punktu u Ljeskovici zaustavila

uniformisana lica i odveli u društveni dom u Ljeskovici. Svjeodk je dalje izjavio da su ih

dana 21.07.1992. godine prevezli traktorom u Kamenicu u prostorije doma “Franjo

Herljević”. U cilju razjrješenja statusa ovog svjedoka, odgovarajući na poseban upit

člana sudećeg vijeća, svjedok Lužić Osman je izjavio da je rođen sa ... i da zbog toga

nije mogao biti vojni obveznik.

110. Iz izvedenih dokaza Vijeće je van razumne sumnje zaključilo da je većina civila

dovedena u prostorije doma „Franjo Herljević“ tokom mjeseca jula 1992. godine, dok je

neznatan broj doveden u mjesecu avgustu iste godine, te da su zatočene civile čuvali

stražari. Nadalje, svjedoci koji su bili zatvoreni u navedenom zatočeničkom objektu su

naveli da im niko nikada nije dao obrazloženje zašto su zatvoreni, niti su ikada dobili

pismeni akt na osnovu kojeg su lišeni slobode i zatvoreni u prostorijama doma “Franjo

Herljević”. Dakle, civili koji su bili zatočeni nikada nisu obaviješteni o razlozima

hapšenja niti držanja u navedenom objektu, niti im je bilo kada predočen bilo kakav

dokument kao pravni osnov lišenja slobode. Svi provedeni dokazi jasno ukazuju, da je

lišenje slobode civila, te njihovo dovođenje u prostorije doma “Franjo Herljević”, bilo

proizvoljno i nezakonito.

111. Nadalje, Sud je na temelju izvedenih dokaza izveo zaključak da je optuženi,

krivičnopravnim radnjama za koje je oglašen krivima, počinio krivično djelo Ratni zločin

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

31

protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ, na način da njegove radnje

predstavljaju nečovječno postupanje, pa će Vijeće u nastavku ukazati na pojedine

elemente radnji izvršenja navedenog krivičnog djela, čije postojanje je neophodno

utvrditi za dokazivanje krivice otpuženog.

MUČENJE

112. Zakonodavac u članu 142. preuzetog KZ SFRJ ne daje definiciju pojmova

mučenje ili nečovječno postupanje. Međutim, zakonski propisi o mučenju ili

nečovječnom postupanju su dobro uređeni običajnim međunarodnim pravom, a isto je

definisano i u praksi MKSJ i MKSR.

113. Da bi se krivično djelo mučenje kvalifikovalo ratnim zločinom moraju se

zadovoljiti sljedeći elementi:

- Nanošenje, djelom ili propustom, teške tjelesne ili duševne boli ili patnje;

- Djelo ili propust moraju biti namjerni;

- Motiv djela ili propusta mora biti iznuđivanje informacija ili priznanja,

kažnjavanje, zastrašivanje ili vršenje pritiska na žrtvu ili treću osobu, ili

diskriminacija, iz bilo kog razloga, žrtve ili treće osobe.36

114. Definicija mučenja koje prouzrokuje “snažnu” bol ili patnju mora se uporediti

sa lakšim krivičnim djelima nečovječno postupanje, okrutno postupanje i drugim

nečovječnim djelima koja zahtjevaju “ozbiljnu” boli ili patnje. Iako precizan prag između

“ozbiljne” i “snažne” boli nije definisan, jasno je ipak da je mučenje rezervisano za jedan

ograničeniji, zvjerskiji skup ponašanja. Na primjer, Evropski sud za ljudska prava je

zaključio da raznovrsni oblici namjernog zlostavljanja dosežu nivo mučenja, uključujući:

„palestinsko vješanje“, tj. vješanje za ruke;37 primjenu “falake” (“udaranje štapom po

36 Kunarac, Presuda žalbenog vijeća, paragraf 142.

37 Aksoy protiv Turske, 23 E.H.R.R. 553 (1996)

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

32

tabanima”) i lomljenje prsne kosti,38 premlaćivanje puškama koje ima za posljedicu

oštećenje mozga i trajni gubitak tjelesnih funkcija.39

115. Nema sumnje da postoji gotovo sveopšta osuda djela mučenja i nečovječnog

postupanja. Član 142. KZ SFRJ i Ženevske konvencije, i instrumenti Ujedinjenih naroda

zabranjuju nečovječno postupanje.40 Međutim, nijedan od gore navedenih instrumenata

nije pokušao dati definiciju nečovječnog postupanja. Dužnost ovog pretresnog vijeća je

da utvrdi osnovno značenje djela u odnosu na činjenične nalaze.

116. Član 3. Evropske konvencije o ljudskim pravima (“EKLJP”) utvrđuje da „Niko

ne smije biti podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili

kažnjavanju“. U predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva da bi zlostavljanje

potpadalo pod ovaj član “ono mora dosegnuti minimalan nivo težine. Ocjena ovog

minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su

trajanje takvog postupanja, njegove fizičke i duševne posljedice i u nekim slučajevima,

pol, godine starosti i zdravstveno stanje žrtve”.41

117. Evropski sud i Evropska komisija za ljudska prava razvili su opsežnu sudsku

praksu koja se tiče raznih oblika zlostavljanja, kao što su mučenje, nečovječno i

ponižavajuće postupanje, zabranjenih članom 3. EKLJP.42 Na primjer, u predmetu

Tomasi protiv Francuske, Evropski sud je utvrdio da se radi o očigledno nečovječnom

postupanju kojim se krši član 3. u slučaju kada je podnosilac žalbe bio podvrgnut

šamaranju, udaran nogama i rukama, udaran po podlaktici, prisiljavan da stoji duži

vremenski period bez potpore, sa rukama vezanim lisicama na leđima, kada su pljuvali

na njega i prisiljavali ga da gol stoji ispred otvorenog prozora, kada je lišen hrane i kada

mu je prijećeno vatrenim oružjem. Evropski sud je smatrao da veliki broj udaraca koje je

zadobio g. Tomasi i njihov intenzitet predstavljaju dva elementa koja su dovoljno

ozbiljna da se takvo postupanje smatra nečovječnim i ponižavajućim.43 Sud je također

smatrao da je postupanje „nečovječno“ ako je unaprijed planirano, ako se primjenjuje

38 Salman protiv Turske, presuda od 27.06.2000. godine

39 Ilhan protiv Turske, presuda od 27.06.2000. godine

40 Član 5. Opšte deklaracije o pravima čovjeka; član 7. MPGPP; član 3. Evropske konvencije; član 5. Afričke

povelje o ljudskim pravima i pravima naroda; član 5. stav 2. Američke konvencije o ljudskim pravima; član 6. Interameričke konvencije; član 16. Konvencije protiv mučenja; i član 3. Deklaracije o mučenju. 41

Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Presuda, Žalba br. 5310/71, 18.01.1978. godine, paragraf 162. 42

A protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Presuda 23.09.1998. godine, ESLJP, paragraf 20 (citira se Costello-Roberts protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Presuda od 25.03.1993. godine, 247-C ESLJP (Ser.A) 1993). 43

Tomasi protiv Francuske, 13 EHRR 1, 1993, paragraf 115.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

33

satima bez prekida i ako prouzrokuje stvarne tjelesne povrede ili intenzivnu fizičku i

duševnu patnju.44

118. Pored toga, Komisija za ljudska prava („Komisija”) je utvrdila da prisiljavanje

da stoji zavezanih očiju i vezan 35 sati dok je slušao jauke drugih pritvorenika koji su

mučeni, prijetnje da će biti kažnjen, i prisiljavanje da sjedi zavezanih očiju i nepokretan

na madracu tokom više dana predstavljaju nečovječno postupanje.45 Takođe, kada je

osoba tokom zatočenja podvrgnuta zlostavljanju kao što su udarci pendrekom u

koljena, prijetnje noževima, udaranje nogama dok leži na zemlji, uzastopno udaranje

palicama, željeznim cijevima i pendrecima, a zatim ostavljena bez ikakve ljekarske

pomoći bez obzira na povrede glave i tijela, to predstavlja okrutno i nečovječno

postupanje.46

119. Jasno je da su razna međunarodna sudska tijela koja su razmatrala primjenu

krivičnog djela nečovječnog postupanja isto definisala na relativan način uzimajući u

obzir sve činjenične okolnosti, uključujući prirodu radnje ili propust, kontekst u kojem je

djelo počinjeno, njegovo trajanje odnosno ponavljanje, fizičke, duševne i moralne

posljedice djela na žrtvu i lične okolnosti žrtve, uključujući godine, pol i zdravlje. U

skladu s ovim, ovo vijeće razmatra sve okolnosti navodnih situacija, uključujući lične

okolnosti žrtve.

120. Razmotrivši značenje nečovječnog postupanja u kontekstu međunarodne

prakse, kao i prakse Suda BiH47 Vijeće nalazi da je nečovječno postupanje namjerna

radnja ili propust, to jest, radnja koja je, objektivno sudeći, namjerna a ne slučajna, koja

uzrokuje tešku duševnu ili fizičku patnju ili predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko

dostojanstvo ili povrede tjelesnog integriteta.

121. Imajući u vidu sve činjenice koje su utvrđene u vezi sa događajem iz tačke dva

optužnice Vijeće je je našlo da su postupanjem optuženog, odnosno njegovim ličnim

preduzetim radnjama, kao i radnjama koje su poduzimali drugi prisutni vojnici,

ostvarene posljedice koje po intenzitetu i dužini trajanja istih, kao i kombinovanju više

različitih radnji izvršenja (oštećeni Memčić Ahmedin i Memčić Zuhdija su trpili tjelesne

44 Lorse i drugi protiv Holandije, Presuda, Žalba br. 52750/99, 04.05.2003. godine, paragraf 60.

45 Soriano de Bouton protiv Urugvaja, br. 37/1978. Pomenut ranije u fusnoti 12, str. 163.

46 Leslie protiv Jamajke, br. 564/1993, paragraf 9.2.; Bailey protiv Jamajke, br. 759/1997, paragraf 9.3.

47 Lazarević Sreten i dr. -presuda Suda BiH Broj: X-KR-06/243 od 29.09.2008. godine

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

34

bolove usljed udaraca, tjerali su ih da rade sklekove za koje vrijeme je ove zatvorenike

Glogovac Dragan udarao u predjelu stomaka i leđa, zatim ih udarao gumenom palicom

po raznim dijelovima tijela od kojih udaraca su Ahmedinu nanešene tjelesne povrede, a

u više navrata je ove zatvorenike udarao tako što ih sa svoje obje ruke udari

istovremeno u predjelu oba uha, zbog čega Ahmedin nije mogao dugo čuti na uši, a i

danas slabo čuje zbog toga, a od takvih udaraca u predjelu ušiju je Zuhdija padao na

tlo, a Glogovac Dragan ga je nastavljao udarati nogama po cijelom tijelu od kojih

udaraca su Zuhdiji nanesene tjelesne povrede i danas osjeća bolove u predjelu leđa, na

koji način je Glogovac Dragan namjerno nanosio tešku fizičku i psihičku bol i patnje

Memčić Ahmedinu i Memčić Zuhdiji) dosežu intenzitet odnosno jačinu povrede zbog

kojih se mogu kvalifikovati djelom mučenja.

122. Vijeće je u cjelosti povjerovalo iskazima svjedoka Memčić Zuhdije i Mečić

Ahmedina, nalazeći ih kredibilnim.

123. Nadalje, radnje fizičkog zlostavljanja oštećenih, po ocjeni Vijeća su dosegle prag

snažnog tjelesnog bola i patnje, obzirom da se radilo o snažnom udaranju gumenom

palicom, nogama na kojima su bile vojničke čizme, rukama, po svim dijelovima tijela, pri

čemu su oštećeni tokom udaranja ispitivani, a koje udaranje se nastavilo istim

intenzitetom i nakon što su oštećeni od udaraca padali u nesvijest, te je nakon što bi

došli svijesti, zlostavljanje nastavljeno i trajalo je i po nekoliko sati, uslijed čega su

oštećeni zadobili brojne povrede u predjelu glave i grudnog koša i leđa. Navedeno

ispunjava elemente inkriminacije mučenja.

124. Analizom iskaza navedenih svjedoka, Vijeće je našlo dokazanim, van razumne

sumnje, da je optuženi Glogovac Dragan lično učestvovao u mučenju Memčić

Ahmedina i Memčić Zuhdije.

NEČOVJEČNO POSTUPANJE

125. „Nečovječno“ postupanje je postupak koji nije čovječan.48 Nečovječno i okrutno

postupanje povezana su krivična djela koje propisuju različite odredbe Ženevskih

48 Čelebići, presuda Pretresnog vijeća, para 516-520

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

35

konvencija. Materijalno, elementi krivičnog djela su isti.49 „Nečovječno postupanje“ je

teška povreda Ženevskih konvencija, a „okrutno postupanje“ propisuje se zajedničkim

članom 3. Nečovječno postupanje zabranjeno je prema međunarodnom humanitarnom

pravu koje proizilazi iz međunarodnog ugovornog i običajnog prava. 50 Krivično djelo

„okrutno postupanje“ prema zajedničkom članu 3. općenito znači isto kao i „nečovječno

postupanje“ kao teška povreda.51 Iako izričito ne zabranjuju “nečovječno postupanje”

zajednički član 3. i Dopunski protokol II stavljaju izvan zakona “okrutno postupanje”

prema licima koja ne učestvuju u neprijateljstvima. 52

126. MKSJ je zauzeo jasan stav da se termini “nečovječno postupanje” i “okrutno

postupanje” koriste naizmjenično u smislu utvrđivanja da li određeno djelo predstavlja

ratni zločin.53 Tako je Pretresno vijeće u predmetu Hodžić, cijenilo da postupci koji

predstavljaju “okrutno postupanje” prema zajedničkom članu 3. ... ispunjavaju uslove za

kvalifikaciju krivičnog djela kao nečovječno postupanje...”54

127. Analogno tome, svako djelo koje predstavlja nečovječno postupanje iz člana 142.

takođe predstavlja i “okrutno postupanje” iz zajedničkog člana 3. i Dopunskog protokola

II, te prema tome i povredu međunarodnog prava.

128. Žalbeno vijeće MKSJ-a je definisalo elemente okrutnog postupanja koji

predstavljaju kršenje zakona ili običaja ratovanja, u vezi sa zajedničkim članom 3. stav

1. tačka a) Ženevskih konvencija, kao:

1. namjernu radnju ili propust… koja nanosi tešku tjelesnu ili duševnu patnju ili

povredu ili predstavlja ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo;

2. počinjenu protiv osobe koja ne učestvuje aktivno u neprijateljstvima;55

49 Naletilić, presuda Pretresnog vijeda ¶ 246; Naser Orid, predmet br. IT-03-68-T, presuda Pretresnog vijeda od 30.06.2006., ¶ 350. 50

Čelebići, presuda Pretresnog vijeća ¶ 517; 51

Ibid. u ¶¶ 442-3 52

Vidi napr., Četvrta ženevska konvencija, član 1. tačka a); Dopunski protokol II, član 4. stav 2. tačka a) 53

Vidi npr., Naletilić, prvostepena presuda, par. 246 (“... vidljivo je da su krivična djela nečovječnog postupanja i

okrutnog postupanja rezidualna klauzula prema članu 2 [teške povrede Ženevskih konvencija], odnosno članu 3 [kršenje zakona ili običaja ratovanja] Statuta. U materijalnom smislu elementi tih krivičnih djela su isti”); Tužilac protiv Kordića i Čerkeza, IT-95-14/2-T, Presuda, 26. februar 2001, (prvostepena presuda u predmetu Kordić i Čerkez), par. 265 (“surovo postupanje [je] ekvivalentno krivičnom djelu nečovječnog postupanja u okviru odredaba o teškim povredama Ženevskih konvencija”); 54

Hodžić, Prvostepena presuda Suda BiH, paragraf 33; 55

Delalić ,Drugostepena presuda u predmetu MKSJ-a, paragraf 424;

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

36

129. Da bi utvrdio da li određene radnje dostižu stepen težine i ozbiljnosti koji

zahtijeva krivičnu odgovornost, Sud može razmotriti veliki broj faktora, uključujući:

stepen i intenzitet takvog postupanja; njegovo trajanje; stvarne tjelesne povrede ili

jačinu fizičke i psihičke patnje; karakter i kontekst postupanja; pol, starosnu dob i

zdravstveno stanje žrtve; te predumišljaj.56

130. Praksa MKSJ-a nudi mnogobrojne primjere (actus reus) okrutnog postupanja kao

što su: sakaćenje ili nanošenje teških tjelesnih povreda; 57premlaćivanje i druge nasilne

radnje;58 nanošenje teških ili ozbiljnih povreda; teške povrede tjelesnog ili duševnog

integriteta; 59ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo.60

131. Patnje koje dotična radnja nanosi žrtvi ne moraju biti trajne, dovoljno je da su

stvarne i ozbiljne61. Mnogi zatočenici su bili izloženi premlaćivanju i drugim oblicima

zlostavljanja na način da je u bilo koje vrijeme, jedan broj zatvorenika imao vidljive

tragove premlaćivanja. Jasno je dakle, da je u zatočeničkom objektu vladala atmosfera

straha, potaknuta stalnim maltretiranjem zatočenika. Bivši zatvorenici koji su svjedočili

pred pretresnim Vijećem su detaljno opisali djela fizičkog nasilja i psihološkog

zlostavljanja koja su pretrpjeli ili vidjeli u zatvoru tokom svog zatočeništva. Mnogi od njih

čak i danas osjećaju fizičke i psihološke traume zbog ovih iskustava.

132. Vijeće zaključuje da su radnjama optuženog u tačkama 1. i 3. osuđujućeg dijela

presude koji je imao dominirajući položaj i moć u odnosu na žrtve, nanesene teške

patnje, kako fizičke tako i psihičke, te da iste ispunjavaju standard zahtijevan definicijom

predmetnog djela. Nesumnjivo je da su žrtve bile u stanju očaja, potčinjenosti, beznađa,

straha za vlastiti život, koji su svakako izvan uobičajenih ljudskih iskustava. Sve

navedeno predstavlja protivpravan čin od strane nekoga ko može odlučivati o njihovim

sudbinama, što svakako po ocjeni ovog Vijeća predstavlja gnusan čin u kontekstu

nečovječnog djela i postupanja.

133. Po ocjeni ovog Vijeća, da bi se utvrdila razina psihičkih i fizičkih patnji, odnosno

da li iste dosežu nivo nečovječnog postupanja kao ratnog zločina, nije dovoljno

56

Andrun, Drugostepena presuda, Suda BiH, str. 38; 57

Kvočka i dr., presuda Pretresnog vijeća MKSJ, broj IT-98-30/1, paragraf 208; 58

Ibid, paragraf 208; 59

Kordić i Čerkez, presuda Žalbenog vijeća MKSJ, paragraf 117; 60

Vasiljević, presuda Pretresnog vijeća MKSJ, paragraf 239-240; 61

Leslie protiv Jamajke, br. 564/1993, paragraf 9.2.; Bailey protiv Jamajke, br. 759/1997, paragraf 9.3.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

37

izolovano cijeniti pojedinačna premlaćivanja, već je potrebno uzeti u obzir sve

činjenične okolnosti, uključujući prirodu radnje ili propusta, kontekst u kojem je djelo

počinjeno, njegovo trajanje odnosno ponavljanje, fizičke, duševne i moralne posljedice

djela na žrtvu i lične okolnosti žrtve, uključujući godine, pol i zdravlje. U skladu s ovim,

ovo Vijeće je razmatralo sve okolnosti navodnih situacija, uključujući i sve lične

okolnosti žrtve.

MENS REA (SUBJEKTIVNI ELEMENT)

134. Mens rea (subjektivni element) za nečovječna djela iz ovog člana zadovoljen je

kada je počinilac u trenutku činjenja ili nečinjenja imao namjeru da nanese tešku

tjelesnu ili duševnu patnju ili da izvrši težak napad na ljudsko dostojanstvo žrtve, ili ako

je znao da će to njegovo činjenje ili nečinjenje vjerovatno prouzrokovati tešku tjelesnu ili

duševnu patnju ili teški napad na ljudsko dostojanstvo i ponio se sa bezobzirnom

nepažnjom prema tome62, što je Vijeće, na strani optuženog i utvrdilo.

135. Mens rea za mučenje iz tačke 2 osuđujećeg djela presude proizilazi iz

provedenih dokaza, jer je optuženi sam i sa drugim izvršiocima, oštećenim, odnosno,

žrtvama namjerno nanosio tešku tjelesnu bol i duševne patnje, sa ciljem zastrašivanja ili

radi dobivanja određenih informacija, a nesporno je da je te radnje preduzimao kao

pripadnik Vojne policije 3. motorizovanog bataljona 2. ozrenske lake pješadijske brigade

a od druge polovine jula 1992. godine kao pripadnik 9. bataljona vojne policije

Operativne grupe „Doboj“ 1. Krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske. Mučenje se

ogledalo u tome da je optuženi svjesno i voljno zatočenicima nanosio teške tjelesne

povrede i to na izrazito surov način, čime im je prouzrokovao jaku fizičku i psihičku bol i

patnju. O težini bola i patnje, Sud je došao do zaključka, na osnovu prirode

premlaćivanja, odnosno, nanesenih udaraca, kao i na osnovu trajanja premlaćivanja i

korištenih sredstava. Takođe je jasno da je bio svjestan svog činjenja i htio je učinjenje

tog djela. Bio je svjestan činjeničnih okolnosti koje su utvrdile postojanje oružanog

sukoba ili status žrtve kao osobe onesposobljene za borbu. U ovim okolnostima,

optuženi je htio da se uključi u nezakonito postupanje i da prouzrokuje posljedicu svojih

radnji, te je bio svjestan da bi se ona desila u uobičajenom toku događaja.

62 Ibid, paragraf 132.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

38

136. Vijeće se pri tome rukovodilo i kriterijima MKSJ u predmetu Kunarac i dr.63 gdje

se navodi “Za krivično djelo povrede ličnog dostojanstva nužno da je optuženi znao da

njegovo djelo ili propust može imati za posljedicu teško poniženje, degradaciju ili na

drugi način povrijediti ljudsko dostojanstvo. Za krivično djelo povrede ličnog

dostojanstva nužna [je] sam[o] svijest o ‘mogućim’ posljedicama terećenog djela ili

propusta”.

137. Zatim, u predmetu, Aleksovski64: “Što se tiče potrebnog stepena mens rea, . . .

optuženi je morao počiniti djelo za koje se tereti sa namjerom da ponizi žrtvu ili je

izvrgne ruglu. Iako nije nephodno da je počinilac postupio s izričitom namjerom da

ponizi žrtvu ili da je podvrgne ponižavajućem postupku, on je morao biti svjestan

predvidljivih i logičkih posljedica svojih postupaka”.

138. Vijeće je na osnovu izvedenih dokaza, koji su analizirani i detaljno opisani u

nastavku obrazloženja, utvrdilo činjenično stanje navedeno u osuđujućem dijelu izreke

presude, te tako utvrđeno činjenično stanje posmatralo u svjetlu navedenih elemenata

radnji izvršenja nečovječnog postupanja (tačke 1. i 3.) i mučenja (tačka 2.)

osuđujučeg dijela presude, te zaključilo van razumne sumnje da su se radnjama

optuženog stekli svi elementi bića krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ.

139. Osim toga, Vijeće je radi lakšeg razumijevanja izvršilo grupisanje pojedinih

tačaka, imajući u vidu sličnost radnji izvršenja, pa je tako Vijeće kao jednu cjelinu

razmatralo i cijenilo dokaze koji se tiču tačaka 1. i 3. osuđujućeg dijela izreke

(nečovječno postupanje) i tačke 2. (mučenje).

TAČKA 1. IZMIJENJENE OPTUŽNICE

140. Da je optuženi Glogovac Dragan dana 03. jula 1992. godine, Glogovac Dragan

zajedno sa još dva vojnika Vojske Republike Srpske, u više navrata, svakih nekoliko

sati, udarao civile Memčić Ahmedina i Memčić Zuhdiju, a nakon što su isti zatvoreni u

prostoriju u podrumu objekta dom „Franjo Herljević“ u selu Kamenica, općina Zavidovići

i to na način što su ih pomenuta dva vojnika udarali nogama i kundakom od puške po

63MKSJ, presuda Žalbenog vijeća, paragraf 164-166.

64 MKSJ, presuda Pretresnog vijeće, paragraf 56.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

39

raznim dijelovima tijela, a Glogovac Dragan je udarao Memčić Ahmedina nogama i

gumenom palicom po glavi, nogama i leđima, od kojih udaraca je gubio svijest više

puta, tekla mu je krv na nos i usta i imao je krv u mokraći, da bi ga nadalje vezali

sredstvima za vezivanje i tako vezanog ga je Glogovac Dragan udarao nogom u

predjelu prsa, dok je zatvorenika Memčić Zuhdiju, Glogovac Dragan udarao palicom po

cijelom tijelu od koji udaraca je Zuhdija padao na tlo, a Glogovac Dragan ga je

nastavljao i dalje udarati nogama po cijelom tijelu, na koji način je namjerno nanosio

tešku fizičku i psihičku bol i patnje Memčić Ahmedinu i Memčić Zuhdiji, ovo Vijeće je

utvrdilo na osnovu iskaza upravo oštećenih svjedoka Memčić Ahmedina i Memčić

Zuhdije.

141. Svjedok Memčić Zuhdija je na glavnom pretresu na detaljan način opisao na koji

način je od optuženog i drugih vojnika VRS-a pretučen dana 03.07.1992. godine.

Naime, svjedok je naveo da je dana 02.07.1992. godine traktorom iz Ljeskovice

doveden u Kamenicu, te da su njega i Memčić Ahmedina smjestili u prosotrije doma

“Franjo Herljević”. Nakon što su prenoćili, dana 03.07.1992. godine su u navedene

prostorije ušli vojnici VRS-a, među kojima je bio i optuženi Glogovac Dragan i odmah su

ih počeli udarati. Dalje, svjedok je izjavio da su ih udarali na način da je jedan od

pripadnika vojske imao pušku sa kundakom, a optuženi Glogovac je imao palicu kojim

su ih udarali po leđima i stomaku, nakon čega su pali na pod. Također, svjeodok je

izjavio na glavnom pretresu da su isti vojnici, među kojima je bio i optuženi Glogovac

Dragan nakon izvjesnog vremena kritičnog dana opet ušli u prostorije u kojim su bili

zatvoreni i nastavili ih udarati. Tom prilikom je svjedok je izjavio da su njega i Ahmedina

opet počeli udarati, najviše nogama, te se navedeno maltretiranje nastavilo cijelog dana

na opisani način, kada su pored Glogovca dolazili i drugi vojnici, a kako je to svjeodok

izjavio, da su to bili njegovi školski jarani iz Begovog Hana.

142. Svjedok Memčić Ahmedin je također na glavnom pretresu izjavio da je zajedno

sa Memčić Zuhdijom traktorom iz Ljeskovice prebačen u Kamenicu u prostorije doma

„Franjo Herljević“. Svjeodk je potvrdio navode svedoka Memčić Zuhidje da su ih po

dolasku smjestili u prostorije doma „Franjo Herljević“, gdje su pored njega bili zatvoreni

još i Zuhdija Memčić i Pero Krišto. Dalje, svjedok je izjavio da su u tim prostorijama

prenoćili, nakon čega su se dana 03.07.1992. godine vrata otključala i u te prosotrije je

ušao Glogovac Dragan sa drugim vojnicima VRS-a i počeli su ih udarati. Svjedok je

potvrdio navode Memčić Zuhdije, tačnije da ih je Glogovac Dragan tukao gumenom

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

40

palicom i to ponajviše po leđima i stomaku. Detaljno je opisao kako su ga tog kritičnog

dana tukli optuženi i drugi vojnici, koji su u više navrata istog dana ulazili u prostorije,

dodajući da je od udaraca padao na tlo, i da je mu je krv tekla iz usta i nosa.

TAČKA 3. IZMIJENJENE OPTUŽNICE

143. Da je dana 21. jula 1992. godine, kada su u istu prostoriju u podrumu objekta

dom „Franjo Herljević“ u selu Kamenica, općina Zavidovići, zatvoreni civili Softić Besir,

Lužić Sedin, Lužić Osman i Hodžić Mehmed, u tu prostoriju ušli Glogovac Dragan

zajedno sa nekoliko vojnika Vojske Republike Srpske, nakon čega su svi zajedno

udarali ove zatvorenike šakama, nogama i kundacima od pušaka po raznim dijelovima

tijela usljed kojih udaraca su pali na tlo i dok su ležali nastavili ih tući na identičan način,

od kojih udaraca su bili krvavi u predjelu glave da bi zatim tjerali ove zatvorenike da

rade sklekove, za koje vrijeme su ih udarali nogama po raznim dijelovima tijela i usljed

kojih udaraca su Besiru nanešene tjelesne povrede, a Hodžić Mehmedu su popucali

konci od rane koju je imao u predjelu stomaka zbog čega se vidio otvor kože iz koje je

tekla krv, na koji način su Glogovac Dragan zajedno sa više vojnika Vojsek Republike

Srpske namjerno nanosili tešku fizičku i psihičku bol i patnje Softić Besiru, Lužić

Osmanu, Lužić Sedinu i Hodžić Mehmedu, ovo Vijeće je utvrdilo na osnovu iskaza

upravo oštećenih svjedoka Memčić Ahmedina, Memčić Zuhdije Softić Besira, Hodžić

Mehmeda, Lužić Osmana i Lužić Sedina.

144. Svjedok Softić Besir je na glavnom pretresu izjavio da je nakon što je zarobljen u

Ljeskovici dana 20.07.1992. godine, sutradan, tačnije dan 21.07.1992. godine zajedno

sa Hodžić Mehmedom, Lužić Sedinom i Lužić Osmanom traktorom prevezen u

Kamenicu gdje su ih smjestili u prostorije doma “Franjo Herljević”. Svjedok je opisao

način na koji su ih tukli, odnosno da su se otključala vrata, ušlji su vojnici njeh

petnaestak i da su ih počeli premlaćivati i da je to sve trajalo nekih pola sata. Dalje,

svjedok je izjavio da su poslije premjestili u drugu prostoriju u kojoj su bila još 4

zarobljenika gdje se premlaćivanje nastavilo. Svjedok je naveo da su mu rebra bila

polomljena, i također je naveo da je oštećeni Mehmed Hodžić molio vojnike da ga ne

udaraju u stomak jer je tu imao ranu, međutim, jedan od vojnika ga je namjerno tu

udarao usljed čega su mu popucali konci i počeo je krvariti. Svjedok je dodao i to da su

svi imali uniforme iz JNA i da su bili naoružani.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

41

145. Također, svjedok Hodžić Mehmed je svjedočeći na glavnom pretresu izjavio,

tačnije potvrdio navode svjedoka Softić Besira da su iz Ljeskovice dana 21.07.1992.

godine traktorom zajedno sa Besirom, Lužić Sedinom i Lužić Osmanom prebačeni u

Kamenicu u prostorije doma “Franjo Herljević”. Također, svjedok je izjavio da mu je

rana od premlaćivanja pukla i da je krvario. Detaljno je objasnio način na koji su ih

udarali vojnici koji su ušli u prostoriju u kojoj su se nalazili, dodajući pri tome da su ih

premještali u druge sobe, gdje se premlaćivanje također nastavljalo i da su vojnici imali

SMB uniforme i da su bili naoružani.

146. Svjedok Lužić Sedin je na glavnom pretresu izjavio da je zajedno sa Lužić

Osmanom, Softić Besirom i Hodžić Mehmedom dana 21.07.1992. godine iz Ljeskovice

prebačen u Kamenicu, a da je kasnije saznao da se radi o objektu “Franjo Herljević”.

Svjedok je opisivao podrumske prostorije u kojma je bio smješten zajedno sa drugim

zarobljenicima, ističući tom prilikom da su bile krvave i da se osjetila mokraća. Dalje,

svjedok je izjavio da su neki vojnici imali JNA uniforme, neki su bili u maskrinim

uniformama, a neki su čak imali i bjele opasače i svi su bili naoružani kada su ih

premlaćivali. Detaljno je opisivao način na koji su ih premlaćivali, tačnije nogama,

rukama, kundacima od puške, palicama, i da su ih tjerali da rade sklekove kojom

prilikom su ih također udarali. Svjedok je potvrdio i navode svjedoka Hodžić Mehmeda,

odnosno da je imao rez na stomaku od operacije i da su ga u tom predjeli također tukli

od kojih udaraca su konci pukli i tekla mu je krv. Također, svjedok je naveo da su nakon

tog premlaćivali vojnci napustili sobu u kojoj su se oni nalazili i da su čuli jauke iz drugih

prostorija, da bi se opet isti vojnici nakon nekog vremena vratili u njihovu sobu i

premlaćivanje je nastavjeno na već opisani način, s tim što je svjedok dodao da je za

njega upečatljivo ostalo što ga je vojnik po imenu Novica namjerno udarao u adamovu

jabučicu usljed kojih udaraca nije mogao pričati, pa čak ni nakon što je izašao iz logora.

147. Svjedok Lužić Osman je izjavio na glavnom pretresu da je zajedno sa Lužić

Sedinom, Softić Besirom i Hodžić Mehmedom iz Ljeskovice dana 21.07.1992. godine

prebačen u prostorije doma “Franjo Herljević”. Dalje, svjedok je naveo da je zajedno sa

imenovanim odveden u podrumske prostorije koje su bile krvave gdje su ih vojnici tukli

rukama, nogama, predmetima raznim, navodeći da su tom prilikom Besira najviše tukli,

da je bio sav crn. Također je svjedok naveo da su ih odvodili u drugu prostoriju gdje su

ih tjerali da se međusobno tuku i udaraju i psuju zajedno sa oštećenim Memčićima i da

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

42

ih je te prilike zajedno sa drugim vojnicima tukao i optuženi Glogovac Dragan.

148. Međutim, odbrana optuženog Glogovac Dragana je istakla prigovor zakonitosti

prepoznavanja u sudnici optuženog od strane svjedok Lužić Osmana, tvrdeći da

svjedok ne poznaje optuženog, što je potkrijepio i dokazom odbrane O-3 Fofoalbum

broj T20 0 KTRZ 0002878 12 od 27.05.2014. godine, odnosno tvrdeći da svjeodok na

Zapisniku o prepoznavanju lica na osnovu fotografija broj T20 0 KTRZ 0002878 12 od

01.07.2014. godine nije prepoznao optuženog Glogovca.

149. Vijeće je cijeneći ovaj prigovor isti našlo neosnovanim, a posebno imajući u vidu

da se među tim fotografijama koje su predočene svjedoku nije nalazio Glogovac

Dragan, zbog čega je sasvim logično da ga nije mogao prepoznati. Dalje, u toku istrage

ove fotografije su predočene svjedoku, i među tim fotografijama se nalazilo drugo lice

koje je učestvovalo u udaranju zarobljenika i to lice je svjedok prepoznao, međutim to

nije bio Glogovac Dragan.

150. Cijeneći prigovor odbrane, u smislu da niko od navedenih svjedoka osim Lužić

Osmana nije prepoznao optuženog, usljed čega je ova odbrana i isticala prigovor

zakonitosti akta prepoznavanja, Vijeće nalazi neosnovanim, jer su pored navedenih

svjedoka na okolnosti kritičnog događaja svjedočili i oštećeni Memčić Zuhdija i Mečić

Ahmedin. Svjedok Memčić Ahmedin je dodao da su ih te prilike doveli i do njihove

ćelije, bili su krvavi i tjerali su ih da ih udaraju on i Zuhdija. Svjedok Memčić Zuhdija je

saglasno naveo da je Glogovac Dragan te prilike tjerao njega i Hodžić Mehmeda da se

međusobno udaraju i pošto je Mehmed njega blago udarao „Glogovac mu opsuje

balijsku majku i kaže mu da se ne udara tako, pa udari Mehmeda od kojeg udarca

Mehmed padne na pod, a kada ustane onda sam morao ja udarati Mehmeda. Te prilike

je bilo krvi i natjerali su nas da tu krv obrišemo. Toliko smo se udarali, tekla nam je krv

iz nosa i kapala je dole“.

151. U ovom dijelu vijeće posebno ukazuje na činjenicu da je u potpunosti poklonilo

vjeru iskazima saslušanih svjedoka – oštećenih Memčić Ahmedina i Memčić Zuhdije.

Ovi svjedoci su prije zarobljavanja dugi niz godine živjeli na području Begovog hana,

Općina Žepče, radi se o Općini sa relativno malim brojem stanovnika, gdje se gotovo

svi međusobno poznaju, pa tako Sud nije imao razloga ne povjerovati izjavama ovih

svjedoka – oštećenih i u dijelu u kojem navode da su optuženog Glogovac Dragana od

ranije poznavali i to kao osobu koja je radila kao policajac u Žepču. Notorna je činjenica

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

43

da u tako malim sredinama policajce kojih uz to nema mnogo gotovo svi odrasli

stanovnici poznaju. Određene nedoslijednosti u pogledu perioda do kada je optuženi

Glogovac Dragan u Žepču obavljao dužnost policajca u izjavama ovih svjedoka, Sud

pripisuje prije svega proteku vremena u odnosu na taj period (preko trideset godina),

kao i činjenici da ovi svjedoci – oštećeni nisu imali u vidu neke posebne događaje iz tog

perioda po kojima bi precizno mogli definisati period do kada je optuženi obavljao

dužnost policajca u Žepču. Sam optuženi ne spori da je u jednom periodu obavljao

dužnost policajca u Žepču, ovi svjedoci – oštećeni su ga kao takvog upoznali, te

prilikom dešavanja kritičnih događaja, kao i toku glavnog pretresa prepoznali.

Prepoznavanje optuženog od strane ovih svjedoka – oštećenih od značaja je za sve tri

tačke izreke presude, na ovom mjestu je dovoljno elaborirano, pa s toga u razlozima

ostalih tačaka izreke presude neće biti posebno obrazlagano.

152. Vijeće je, u cijelosti prihvata iskaze ovih svjedoka-oštećenih, koji iskazi su o

bitnim činjenicama podudarni, ocijenivši ih kao jasne i ubjedljive, iskaze date na osnovu

ličnih opažanja svjedoka – oštećenih koji su trpili, kako psihičke tako i fizičke bolove od

zadobijenih batina, koje im je optuženi nanosio i tjerao ih da međusobno jedan drugom

nanose bolove. Dakle, vijeće je van razumne sumnje, utvrdilo da je optuženi,

postupajući na način kako je to opisano u tačkama 1 i 3 izreke presude, prema

oštećenim nečovječno postupao, nanoseći lično povrede tjelesnom integritetu, čime je

prekršio odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija iz 1949. godine, i to stav

1. tačke c).

TAČKA 2. IZMIJENJENE OPTUŽNICE

153. U vezi s mučenjem oštećenih Memčić Ahmedina i Memčić Zuhdije iz tačke 2.

izmjenjene optužnice, Vijeće je imalo u vidu iskaz oštećenih, koje navode je potvrdio i

svjedok Ubiparipović Neđeljko.

154. Naime, optuženi Glgovac Dragan se tačkom 2. izmjenje optužnice terete da je u

periodu od 3. jula 1992. godine do 16. augusta 1992. godine, isti je u više navrata, i to

najviše svaka četiri dana ulazio u podrum objekta dom „Franjo Herljević“ u selu

Kamenica, općina Zavidovići u kojem su bili zatvoreni civili Memčić Ahmedin i Memčić

Zuhdija i udarao ih zajedno sa drugim vojnicima Vojsek Republike Srpske i to na način

što su ih tjerali da rade sklekove za koje vrijeme je ove zatvorenike Glogovac Dragan

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

44

udarao u predjelu stomaka i leđa, zatim ih udarao gumenom palicom po raznim

dijelovima tijela od kojih udaraca su Ahmedinu nanešene tjelesne povrede, a u više

navrata je ove zatvorenike udarao tako što ih sa svoje obje ruke udari istovremeno u

predjelu oba uha, zbog čega Ahmedin nije mogao dugo čuti na uši, a i danas slabo čuje

zbog toga, a od takvih udaraca u predjelu ušiju je Zuhdija padao na tlo, a Glogovac

Dragan ga je nastavljao udarati nogama po cijelom tijelu od kojih udaraca su Zuhdiji

nanesene tjelesne povrede i danas osjeća bolove u predjelu leđa, na koji način je

Glogovac Dragan namjerno nanosio tešku fizičku i psihičku bol i patnje Memčić

Ahmedinu i Memčić Zuhdiji

155. Svjedok Memčić Zuhdija je ispričao da je optuženi Glogovac Dragan dolazio u

prostoriju gdje su bili smješteni on i Ahmedin Memčić i da ih je ispitivao gdje im je

oružje, tačnije gdju su ga sakrili i da je svaki put kada je prolazio ili pored jednog ili

pored drugog, obzirom da je prostorija bila mala udarao ih.

156. Potom bi ponovo počelo ispitivanje gdje se nalazi oružje i gdje su ga sakrili i da

se to ponvaljalo svaki drugi ili treći dan. Dalje, svjedok se sjeća da ih je optuženi tjerao

da rade sklekove i dok su ih radili, čizmom bi ih udarao u stomak, nakon čega bi padali,

međutim, optuženi Glogovac bi ih diazo za vrat ili za leđa. Također, svjedok je naveo da

im je prilikom jednog ispitivanja, optuženi Glogovac pričao kako je istjeran iz stana u

Žepču, kada im je počeo psovati i da je tada u rukama imao kamenčiće i da je zveckao

njima i udarao ih po ušima usljed čega je svjedoku počeo nos krvariti. Nastavio je

svjedok govoriti kako je optuženi na isti način udarao i Memčić Ahmedina, međutim,

kako je Ahmedin bio težak, njega su vezali i tukli, i da je najgore bilo kada bi pao i kada

su ga udarali dok je bio na podu. Također, svjedok je istakao da je najgore po njega bilo

kada su ga Glogovac Dragan i drugi vojnici udarali u stomak, usljed kojih udaraca je

padao na tlo, nakon čega bi ga počeli udarati gumenom palicom.

157. Opisivajući optuženog Glogovac Dragana, svjedok je izjavio da je imao SMB

kombinezon, koji su nosili vozači transportera, a da to zna jer je i on bio u bivšoj armiji,

napominjući da je optuženi uvijek nosio palicu i da je imao pištolj za pasom.

158. Navode svjedoka Memčić Zuhdije u odlučujućem dijelu je potvrdio i svjedok

Memčić Ahmedin.

159. Svjedok Memčić Ahmedin opisivao je kako je ga je Glogovac Dragan ispitivao

gdje se nalazi oružje i da ga je tom prilikom udarao palicom, a također, je

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

45

potvrdio i navode svjedok Memčić Zuhdije kada je opisivao događaja kada ih je

optuženi Glogovac Dragan udarao po ušima da bi manje mogli čuti. Dalje svjedok je

opisivao da je optuženi Glogovac Dragan kod sebe uvijek imao palicu i pištolj i kaiš

bijele boje i da je često dolazio u njihovu prostoriju gdje ih je tukao i psovao im. Također

je i naveo da su dovodili i druge zatvorenike u njihovu sobu gdje su ih tjerali da se

međusobno udaraju, ten a kraju je izjavio da usljed udaraca koje je zadobio dok je

boravio u prostorijama doma “Franjo Herljević” i danas osjeća bolove i da ne može

spavati jer mu se stalno slike vraćaju iz tog perioda.

160. Navode da su svjedoci Memčić Ahmedin i Memčić Zudija premlačivani, kao i

ostali oštećeni iz tačke 3 izreke presude potvrdio je i svjedok Ubiparipović Neđeljko,

koji je na glavnom pretresu izjavio da je jedne prilike gledao kroz otvor podrumskog

prozora kako 5 vojnika VRS-a, kada je jedan od njih počeo da se dere, psuje i udara

zarobljenike, izjavljujući: „da se dere na njih da pjevaju, da im majku balijsku, poceo je

da ih udara .. vidio sam da Ahmedina udara udarila mu je krv na nos ja to nisam .. bilo

mi je nezgodno. I ostale su tukli sve, sviju, i ovi ostali su tukli nije samo Novak. Tukli su

ih svakako, nogama, sakama, jedan je nosio kao drvenu palicu i udarali su ih... svukuda

su ih udarali nisam mogao dobro vidjeti jer su prozori mali pa sam se morao sageti, kad

sam vidio kod onoga krv ja sam pobjegao, otišo jer nisam mogao vise da gledam“.

Međutim, svjedoku nije poznato da li je i optuženi Glogovac Dragan tukao zarobljenike,

ali je također naveo da se i među zatvorenicima i vojnicima pričalo :“ne valja mu to što

radi“.

161. Vijeće je u cjelosti povjerovalo iskazima svjedoka Memčić Zuhdije i Memčić

Ahmedina I u ovom djelu, nalazeći ih kredibilnim i u svim pojedinačnim dijelovima

potkrijepljenim iskazima drugih svjedoka, posebno iskazu svjeodka Ubiparipović

Neđeljka na okolnosti da su oštećeni premlaćivani i da su zadobili povrde, kako si isti to

i opisali prilikom svjedočenja na glavnom pretresu.

162. Nadalje, radnje fizičkog zlostavljanja oštećenih, po ocjeni Vijeća su dosegle prag

snažnog tjelesnog bola i patnje, obzirom da se radilo o snažnom udaranju, nogama,

palicama, rukama, po svim dijelovima tijela, pri čemu su oštećeni tokom udaranja

ispitivani za oružje, a koje udaranje se nastavilo istim intenzitetom i nakon što je

oštećeni Zuhdija Memčić od udaraca pao u nesvijest, te je nakon što bi došao svijesti,

zlostavljanje nastavljeno, uslijed čega su oštećeni Memčić Zuhdija i Memčić Ahmedin

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

46

zadobili brojne povrede u predjelu glave i leđa. Navedeno ispunjava elemente

inkriminacije mučenja.

163. Analizom iskaza navedenih svjedoka, Vijeće je našlo dokazanim, van razumne

sumnje, da je optuženi Glogovac Dragan lično učestvovao u mučenju Memčić

Ahmedina i Mečić Zuhdije, čime je prekršio odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih

konvencija iz 1949. godine, i to stav 1. tačke a).

164. Dakle, vijeće je ocjenom svih izvedenih dokaza van razumne sumnje utvrdilo da

je optuženi Glogovac Dragan počinio radnje izvršenja koje su mu stavljene na teret na

način i u vremenu kako je to navedeno u izreci presude, te je na taj način počinio

krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 preuzetog KZ

SFRJ.

OCJENA ISKAZA SVJEDOKA ODBRANE

165. Tokom postupka, odbrana je pokušavala osporiti prisutnost optuženog na

prostoru Kamenice u prostorijama doma „Franjo Herljević“ za vrijeme inkriminisanih

radnji za koje je optuženi osuđen. Naime, tvrdnja odbrane se zasniva na iskazima

svjedoka odbrane i vlastitom svjedočenju optuženog u korist vlastite odbrane, a ista je

da optuženi Glogovac Dragan dana 28.06.1992. godine, postaje vojni policajac, da

sredinom jula ide sa svojim bataljonom u Kamenicu gdje se zadržavaju samo jednu

noć, da je svega tri do četri dana bio na Gostovićkom području i da se vraća u

Kamenicu i kreće se na relaciji Kalajiši -Tumare, te na kraju 25. jula 1992. godine ide u

Doboj, kada postaje policajac pri prvom Krajiškom korpusu i da se tek 10. augusta

1992. godine prvi put vraća u Kamenicu, iz kojih razloga nije mogao biti prisutan u

vrijeme izvršenja inkriminacija koja mu se stavljaju na teret.

166. Stoga će se Vijeće u nastavku baviti analizom iskaza svjedoka u dijelu koji se

odnosi na prisutnost optuženog Glogovac Dragana kao jednog od vojnih policajaca u

prostorijama doma „Franjo Herljević“ u Kamenici, općina Zavidovići, posebno iskazima

svjedoka odbrane koji su svjedočili i na osnovu kojih je građena teorija odbrane, kao i

svjedocima optužbe koji su nasuprot tvrdnji branioca, optuženog Glogovac Dragana

smjestili u vrijeme i mjesto kada su počinene inkriminisane radnje za koje je optuženi

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

47

Glogovac i osuđen.

167. Tako, recimo, svjedok Simo Dabić se dobro sjeća da je 28.06.1992. godine

Glogovac Dragan pridodat vodu Vojne policije. Zatim se dobro sjeća da je tu ostao do

25.07.1992. godine, kada odlazi u Doboj i poznato mu je da se tek oko 10. augusta

Glogovac Dragan vraća iz Doboja u Kamenicu. Međutim, Sud nalazi da ovi datumi nisu

ni po čemu bitni, zbog čega bi se ovaj svjedok poslije više od 20 godina precizno sjećao

tačnog datuma, što jasno ukazuje na pripremljenost ovog svjedoka u cilju potvrde

navedene teze odbrane.

168. Isto tako svjedok Savić Desimir se dobro sjeća kretanja optuženog u

inkriminisanom periodu i slično govori kao i svjedok Simo Dabić. Međutim, svjedoku

uopšte nije poznato lice Krstić Anđelko, za kojeg je svjedok optužbe ( vojni policajac)

Radenko Trifunović naveo da je pridodat vodu vojne policije zajedno sa Glogovac

Draganom. Također na eksplicitna pitanja svjedok Savić Desimir se nije mogao sjetiti

niti bilo kojeg drugog pripadnika vojne policije iz odjeljenja u kojem je bio i optuženi. A

stim u vezi, svjedok se čak sjeća gdje je i kada, raspoređen optuženi poslije Doboja a

nije znao odgovoriti ko su bili drugi pripadnici vojne policije voda u Gostoviću u koji je

preraspoređen optuženi niti ime bar jednog od pripadnika.

169. Svjedok Milijan Jelić se dobro sjeća kretanja optuženog u inkriminisanom

periodu, precizirajući i datume, ali se ne sjeća do kada je Boro Spasojević bio

komandant bataljona, ne zna tačno do kada je Simo Dabić bio komandir odjeljenja, i

pogrešno tvrdi da je komandir bio cijelu 92. godinu ( a Dabić Simo je naveo da je bio

komandir do kraja augusta 92.godine). Sve jasno ukazuje na pripremljenost ovih

svjedoka odbrane, da svojim iskazom pomognu optuženom.

170. Jedna karakteristika u kazivanju ovih svjedoka jeste da su u opisu uniforme koju

je optuženi u inkriminisanom periodu nosio, ovi svjedoci sami potencirali termin

„dvodjelna uniforma“ što očigledno ukazuje na to da su ovi svjedoci pripremljni kako bi

svojim iskazom olakšali krivično pravni položaj optuženog, a opet kao odgovor na

navode pojedinih svjedoka optužbe koji su govorili da su optuženog u inkriminisanog

periodu viđali u jednodjelnom „kombinezonu“.

171. Nadalje, iskazi svjedoka odbrane su u pojednim dijelovima međusobno i

kontradiktorni. Tako je svjedok odbrane Milijan Jelić naveo da u inkriminisanom periodu

treći motorizovani bataljon nije imao pomoćnika komadanta za bezbjednost,

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

48

dok je suprotno tome u svom iskazu Glogovac Dragan naveo da je pomoćnik

komadanta za bezbjednost u tom periodu bio upravo Milijan Jelić, a što potvrđuje i

svjedok Simo Dabić, koji kaže da mu je pretpostavljeni po stručnoj liniji bio Milijan Jelić.

nasuprot iskazima ostalih svjedoka odbrane, svjedok Mladen Trifković tvrdi u svom

iskazu da nakon odlaska u Doboj, nije viđao optuženog Glogovac Dragana u Gostoviću,

a ostali svjedoci potvrđuju da je upravo poslije Doboja optuženi raspoređen pri

Gostovičkom Bataljonu.

172. Nadalje odbrana je nastojala ukazati da je u inkriminisanom periodu optuženi

išao u Kamenicu samo jedne prilike i to zajedno sa komandom bataljona, sredinom jula

1992. godine. I u ovom dijelu postoje određene kontradiktornosti između iskaza

pojedinih svjedoka odbrane, ali isto tako i ne logičnosti.

173. Prije svega, prema iskazima svjedoka odbrane, razlog zbog kojeg je ova

komanda išla u Kamenicu jeste da provjere da li se u Domu „Franjo Herljević“ nalaze

sredstva veze. U tom pravcu optuženi je u svom iskazu naveo da u to vrijeme nije bilo

dobro organizovana vojska ili konkretno Gostovički bataljon koji su mogli to provjeriti.

Ova tvrdnja je potpuno nelogična, jer je iz materijalne dokumentacije vidljivo da je

Gostovički bataljon bio dobro organizovan, da je imao sve članove komande uključujući

i komadanta bataljona, te da su dostavljali i izvještaje predpostavljenoj komandi

Brigade. Nelogično je da pripadnici komande Gostovičkog bataljona nisu znali sami ući

u Dom i provjeriti da li se u njemu nalaze sredstva veze.

174. Također svjedok Savić Desimir je naveo da je te prilike na čelu kolone koja se

kretala prema Kamenici, sredinom jula, bio Golf kojeg je vozio Glogovac Dragan, a

Milijan Jelić je naveo da je taj Golf vozio Simo Dabić. Milijan Jelić se sjeća ovih detalja,

ali nije znao odgovoriti na pitanja gdje je bila smještena u to vrijeme komanda

Gostovičkog bataljona, ne zna ko je tada bio komandant tog bataljona.

175. Također, ne mogu se prihvatiti tvrdnje svjedoka odbrane, da kada su došli

sredinom jula 1992. godine, u objekat „Franjo Herljević“ da dotada niko nije otvorio taj

objekat, da niko nije ulazio u taj objekat, i da se u podrumu tog objekta nisu nalazili

zarobljenici. Nasuprot tome, pored oštećenih koji su potvrdili ove činjenice svjedoci

Risto Momčičević, Radenko Trifković i Ubiparipović Neđeljko, koji su bili angažovani na

pojedine dužnosti i koji su boravili u Kamenici su potvrdili da je u ovom periodu u

podrumu navedenog objekta bilo zarobljenika.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

49

176. Neosnovana je i teza odbrane da je optuženi bio vezan samo uz komandu,

odnosno da je čuvao komandu bataljona. Prije svega i iz samog „patrolnog lista“ koji je

korišten kao dokaz, vidljivo je da je optuženi u inkriminisanom periodu upućivan na

teren, u konkretnom slučaju u Tumare, radi obezbjeđenja vozila i ljudstva. Ovu činjenicu

je i potvrdio svjedok Milijan Jelić. Nadalje treba imati u vidu da su svjedoci optužbe koji

su potvrdili prisustvo optuženog u inkriminisanom periodu na području Kamenice, kao i

svjedoci koji su potvrdili da je optuženi preduzeo inkriminisane radnje, od ranije

poznavali Glogovac Dragana.

177. Dakle, svjedoci Radenko Trifunović i Ubiparipović Neđeljko, su potvrdili da su u

inkriminisanom periodu viđali optuženog Glogovac Dragana, i isti su opisali koju

uniformu je nosio, s tim što su naveli da je bio vojni policajac i da je imao pištolj oko

pojasa. Saglasno su potvrdili i svjedoci Memčić Ahmedin i Memčić Zuhdija, koji su još

naveli da su Glogovac Dragan poznavali od prije rata jer je bio policijski službenik u

Žepču, a i ovi svjedoci su živjeli u toj općini, a kasnije je bio taksista. Ove činjenice nisu

ni sporne od strane odbrane optuženog.

178. Nadalje da je optuženi u inkriminisanom periodu često dolazio u Kamenicu

odnosno da je bio angažovan sa zadacima u Kaminici, potvrdio je i u svojoj izjavi iz

istrage Glogovac Dragan. U toj izjavi isti je naveo da je „od jula do augusta

(1992.godine) sam kao vojni policajac u sklopu obavljanja svojih dužnosti povremeno

dolazio u Kamenicu, i te dužnosti su trajale po nekoliko dana. kada god bih po dužnosti

dolazio, bio sam smještenu upravnoj zgradi šumske uprave u Kamenici“.

179. Dakle, vijeće je cijeneći iskaze svjedoka odbrane ponaosob i u njihovoj

ukupnosti, te dovodeći ih u vezu sa iskazom optuženog iz istrage, kao i u vezu sa

iskazima svjedoka optužbe (kojima je u cjelosti poklonilo vjeru iz naprijed iznijetih

razloga) zaključilo da nemože pokloniti vjeru iskazima ovih svjedoka iz naprijed iznijetih

razloga, kao I iz razloga što su u suprotnosti sa iskazima svjedoka optužbe. Vijeće je

ove iskaze ocijenilo sračunatim na pomaganje optuženom u ovom krivičnom predmetu.

180. Vijeće je cijenilo i ostale izvedene dokaze na glavnom pretresu, kako optužbe,

tako i odbrane, pa za one dokaze koji nisu posebno obrazlagani Vijeće nalazi iste

nedovoljno relevantnim, uz opasku da Vijeće i nije dužno posebno obrzlagati sve

dokaze izvedene na glavnom prestresu.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

50

IX. IZMJENE U ODNOSU NA ČINJENIČNI OPIS IZ OPTUŽNICE

181. Sud je u činjeničnom opisu izreke presude, načinio određene izmjene, pri čemu

je vodio računa da se i dalje radi o istom djelu, odnosno istom događaju sa svim bitnim

obilježjima, koji predstavljaju obilježje krivičnog djela, čime je objektivni identitet između

optužnice i presude očuvan.

182. Naime, Sud je izvršio intervencije u pogledu ostalih okolnosti koje pridonose

tačnijem određivanju okolnosti izvršenja krivičnog djela, ne narušavajući integritet bića

krivičnog djela u konkretnom slučaju.

183. Shodno navedenom, Sud je, iz osuđujećeg dijela izreke presude, izostavio dio

koji se odnosio zaštićenu kategoriju, odnosno Sud je izvršio intervenciju na način da je

u uvodnom dijelu izreke, odnosno u činjeničnom opisu je ostavljen samo dio “nanoseio

tešku fizičku i psihičku bol civilima”, dok je dio “i ratnim zarobljenicima” izostavljen, iz

razloga što ovo Vijeće nije utvrdilo da je bilo ko od oštećenih koji se navode u optužnici

imao status ratnih zarobljenika. to nije, u kontekstu inkriminacija stavljenih na teret

optuženom Glogovac Draganu, bilo ni potrebe za preispitivanjem da li je došlo do

kršenja odredaba Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od

12.08.1949. godine. Iz istog razloga, Vijeće je izvršilo i intervenciju u dijelu tačke 3

izreke presude na način da je umjesto “ratni zarboljenici Softić Besir i Lužić Sedin“,

navelo „civili Softić Besir i Lužić Sedin“.

184. Nadalje, s obzirom na izvedene dokaze Sud je, izmijenio i izreku presude u

odnosu poseljdice nastale činjenjem inkriminasnih radnji optuženog, pa je tako u tački 2

izreke presude, izostavljen dio ”Ahmedinu polomljeno šest rebara” i dio ”Zuhdiji

polomljeno više rebara”, obzirom da Vijeće nije našlo dokazanim navedene vrste

povrede, već je slijedom izvedenih dokaza umjesto navedenih povreda ustanovilo da se

radi o tjelesnim povredama u kom smislu je i navedeno u tački 2 izreke presude

”Ahmedinu nanešene tjelesne povrede” i ”Zuhdiji nanešene tjelesne povrede”.

185. Isto tako, Vijeće je na navedeni način postupilo i u tački 3. izreke presude, pa je

umjesto navoda ”Besiru polomljena četiri rebra”, našao da se radi o tjelešnim

povredama jer optužba nije dokazala van razumne sumnje da su oštećenom Softić

Besiru polomljena rebra, već nanesene tjelesne povrede, stoga je intervencija u

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

51

tom dijelu i izvršena te je zamjenjena posljedica nastalih povreda na sljedeći način

”Besiru nanesene tjelesne povrede”.

186. Prilikom ovih intervencija, Sud se rukovodio stavom da su intervencije Suda u

činjeničnom opisu djela dozvoljene ako su usmjerene na preciznije određenje djela, pri

tome vodeći računa da se optužba ne prekorači, odnosno da se optuženi ne dovede u

težu procesnu situaciju koja obuhvata težu kvalifikaciju po njega.

187. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud zaključuje da je činjenični opis djela

usklađen sa utvrđenim činjeničnim stanjem, pravna kvalifikacija djela nije teža, a

izmijenjeni dijelovi optužnice nisu doveli optuženog u teži procesno-materijalni položaj.

188. Prema stavu apelacionog odjeljenja Suda BiH65 u ovakvim slučajevima

prvostepeni Sud nije u obavezi donositi oslobađajuću presudu, već je dovoljno u

obrazloženju dati razloge zašto su pojedine radnje i posljedice izostavljene iz izreke

presude.

X. ODLUKA O KAZNI

189. Prilikom odmjeravanja kazne optuženom Glogovac Draganu, za krivično djela za

kojj je ovom presudom oglašen krivim Vijeće je prvenstveno imalo u vidu svrhu

kažnjavanja propisanu odredbom člana 33. preuzetog KZ SFRJ, a koja se ogleda u

osiguranju kako specijalne prevencije, to jest uticaj na konkretnog učinioca da ne čini

krivična djela i njegovo prevaspitanje, tako i generalne prevencije, odnosno vaspitnog

uticaja na druge da ne vrše krivična djela. Ovako propisana svrha kažnjavanja iziskuje

da se prilikom odmjeravanja kazne vodi računa da se izrekne kazna koja je adekvatna i

kao takva neophodna i srazmjerna ciljevima i okolnostima koji su već uzeti u obzir u

vezi sa samim djelom i uticajem na zajednicu, ali istovremeno i prilagođena potrebama

prevencije počinjenja novih krivičnih djela i preodgoja konkretnog počinioca.

190. Iako zakonodavac propisuje raspon kazni za svako pojedino krivično djelo u

okviru kojeg raspona je sud dužan da se kreće, te iako propisuje obavezu suda da

prilikom odmjeravanja kazne vodi računa o svrsi kažnjavanja, postoji i obaveza vijeća

65 Presuda apelacionog odjeljenja Suda BiH od dana 01.07.2013. godine, broj predmeta S1 1 K 013165 13

Krž, str. 11. i 12.;

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

52

da poštuje opšta pravila o odmjeravanju kazne, propisana odredbom člana 41. stav 1.

preuzetog KZ SFRJ, uključujući i sve one okolnosti koje mogu biti od uticaja da kazna

bude manja ili veća. Okolnosti koje su rukovodeće za vijeće u odabiru kazne, a u cilju

ostvarenja svrhe preodgoja i prevencije počinjenja novih krivičnih djela od strane

konkretnog počinioca, su između ostalih i stepen odgovornosti, ponašanje počinioca

prije izvršenja krivičnog djela, neposredno prije njegovog izvršenja, ili u vrijeme samog

preduzimanja kriminalnih radnji, kao i nakon izvršenja krivičnog djela, motiv,

karakteristike ličnosti učinioca, a koje sve okolnosti mogu uticati na vrstu i visinu kazne,

ali krećući se u svakom slučaju u zakonskim okvirima, ovisno o tome da li su navedene

okolnosti cijenjene kao otežavajuće ili olakšavajuće.

191. Takođe, odredbom člana 42. preuzetog KZ SFRJ propisano je i da sud može

učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom, ili primjeniti blažu vrstu

kazne, u situaciji kada zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti, ili kada se

utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom

kaznom može postići svrha kažnjavanja.

192. U cilju ostvarenja svrhe kažnjavanja, zakonodavac, kroz odredbu člana 41. stav

1. preuzetog KZ SFRJ, propisuje i opća pravila za odmjeravanje kazne, osobito stepen

krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede

zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove

osobne prilike i držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se

odnose na osobu učinioca.

193. Sve navedene okolnosti, cijenjene su od strane ovog vijeća, prilikom

odmjeravanja kazne optuženom Glogovac Draganu, pa je tako, prije svega, vijeće je

imalo u vidu granice kazne propisane zakonom za krivično djelo za koje je optuženi

oglašen krivim, to jest da je za navedeno krivično djelo propisana kazna zatvora u

trajanju najmanje 5 (pet) godina. Vijeće je nadalje imalo u vidu težinu počinjenih

krivičnih djela, a koja, iako su nesumnjivo teška, i kao takva spadaju u kategoriju

krivičnih djela zaštićenih odredbama kako domaćeg, tako i međunarodnog prava, za

koja krivična djela krivično gonjenje ne zastarijeva, ali koja nesumnjivo obzirom na

prirodu preduzetih radnji i posljedice koje su prouzrokovane, ne spadaju u kategoriju

najtežih krivičnih djela ove vrste.

194. Kod odmjeravanja kazne vijeće je posebno cijenilo okolnosti koje se ogledaju u

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

53

broju oštećenih prema kojima je optuženi nečovječno postupao, stepenu njegove

krivične odgovornosti u postupanju sa direktnim umišljajem, kao i status oštećenih u

inkriminisano vrijeme.

195. Kada je riječ o optuženom Glogovac Draganu, vijeće je od olakšavajućih

okolnosti cijenilo raniji život optuženog, činjenicu da do sada nije osuđivan niti krivično

gonjen, da se korektno ponašao za vrijeme trajanja krivičnog postupka, protek vremena

od izvršenja krivičnog djela, vid i stepen krivične odgovornosti , okolnosti pod kojima je

djelo počinjeno, kao i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra.

196. U situaciji kada otežavajućih okolnosti na strani ovog optuženog nije našlo, vijeće

je ocijenilo da navedene olakšavajuće okolnosti, u svojoj sveukupnosti, imaju karakter

osobito olakšavajućih okolnosti, koje opravdavaju ublažavanje kazne ispod zakonom

zaprijećenog minimuma, iz kojih razloga je optuženom Glogovac Draganu izrečena

kazna zatvora u trajanju od četiri godine, a koja kazna je, po ocjeni ovog vijeća,

adekvatna težini djela i stepenu krivične odgovornosti ovog optuženog i istom će se u

cijelosti moći ostvariti svrha kažnjavanja, kako sa aspekta specijalne, tako i generalne

prevencije.

XI. ODLUKA O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA

197. Cijeneći raspoložive informacije o imovnom stanju optuženog i njegove

porodične prilike, vijeće je zaključilo da bi plaćanjem troškova krivičnog poostupka bila

ugrožena egzistencija optuženog i članova porodice koje je dužan izdržavati, iz kojih

razloga je, na osnovu člana 188. stav 4. ZKP BiH, vijeće optuženog Glogovac Dragana

u cijelosti oslobodilo naknade troškova krivičnog postupka, te isti padaju na teret

budžetskih sredstava.

XII. ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA

198. Primjenom odredbe člana 198. stav 2. ZKP BiH, vijeće je oštećene, radi

ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva, uputilo na parnicu, s obzirom da podaci

prikupljeni u toku ovog postupka nisu pružili pouzdan osnov za potpuno ili djelimično

dosuđenje, a utvrđivanje visine imovinskopravnog zahtjeva bi predstavljalo nepotrebno

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

54

odugovlačenje predmetnog postupka.

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

SUDIJA

Danijel Gučić Halil Lagumdžija

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana

od prijema pismenog otpravka Apelacionom vijeću ovog Suda.

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

55

XIII. ANEKS 1 – ULOŽENI MATERIJALNI DOKAZI TUŽILAŠTVA I ODBRANE

MATERIJALNI DOKAZI TUŽILAŠTVA BIH

Na glavnom pretresu su izvedeni sljedeći materijalni dokazi Tužilaštva BiH:

T-1 Odluku Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog

stanja („Službeni list RBiH“, broj 7/92);

T-2 Odluku Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o ukidanju ratnog stanja

(„Službeni list RBiH“, broj 50/95);

T-3 Uredbu sa zakonskom snagom o oružanim snagama Republike Bosne i

Hercegovine PR broj 1163/92 od 20. maja 1992. godine („Službeni list R BIH“,

broj 4/92 );

T-4 Odluka o formiranju Vojske Srpske Republike BiH od 12.jula 1992.godine

(„Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH“ broj: 6/92 od 12. jula 1992. Godine);

T-5 Raspored snaga - Izvještaj 2. Mješovitog pješadijskog bataljona II Srpske

Ozrenske brigade, broj: 114-01/92 od 04.10.1992. godine;

T-6 Naredba o popuni komade 5. Mtb Vozuča II Srpske Ozrenske brigade, broj:

255/92 od 07.09.1992. godine;

T-7 Naredba komadanta 2. Srpske Ozrenske brigade broj: 589/92 od 13.09.1992.

godine;

T-8 Izvještaj o stanju u brigadi i na teritoriji, broj: 146/92 od 08.07.1992. godine;

T-9 Zapovijest za odbranu, bezbjeđenje teritorije i ofanzivna dejstva, Komanda 1.

Krajiškog korpusa broj: 397-253/1-92 od 31.07.1992. godine;

T-10 Borbeni izvještaj, Komande 1. Krajiškog korpusa broj: 44/1-525 od 07.12.1992.

godine;

T-11 Borbeni izvještaj, Komande 1. Krajiškog korpusa broj: 44-1/553 od 21.12.1992.

godine;

T-12 Borbeni izvještaj, Komande 1. Krajiškog korpusa broj: 44-1/523, od 06.12.1992.

godine;

T-13 Borbeni izvještaj, Komande 1. Krajiškog korpusa broj: 44-1/520 od 05.12.1992.

godine;

T-14 Redovni borbeni izvještaj, Komande 1. Krajiškog korupsa broj: 44/1-519, od

04.12.1992. godine;

T-15 Borbeni izvještaj, Komande 1. Krajiškog korpusa broj: 44-1/518 od 04.12.1992.

godine;

T-16 Redovni borbeni izvještaj, Komanda 1. KK (IKM) broj: 622-1/92 od 21.10.1992.

godine;

T-17 Redovni borbeni izvjetaj, Komanda 1. KK (IKM) broj: 740-1/92 od 01.12.1992.

godine;

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

56

T-18 Redovni borbeni izvještaj, Komanda 1. KK (IKM), broj 742-1/92 od 02.12.1992.

godine;

T-19 Redovni borbeni izvještaj, Komanda 1. Krajiškog korpusa (IKM) broj: 743-1/92 od

03. Decembar 1992. godine;

T-20 Redovni borbeni izvještaj, Komanda 1. KK (IKM) broj: 744-1/92 od 04.12.1992.

godine;

T-21 Naredba komadanta Komande operativne grupe Doboj, broj: 145-641/92 od

21.12.1992. godine;

T-22 Dopis Ministarstva odbrane BiH Upućen SIPA-i broj 08-04-1-158-4/07 od

22.08.2007. godine sa prilogom Naredba komadanta 1. Krajiškog korpusa broj

12/1-563 od 17.08.1992. godine;

T-23 Informacija o stanju u I i II Ozrenskoj Srpskoj brigadi Komanda I Krajiškog

korpusa broj: 397-358/1-92 od 21.08.1992. godine,

T-24 Redovni borbeni izvještaj Komande I Krajiškog korpusa broj: 44-1/176 od

13.06.1992. godine,

T-25 Naredba komadanta glavnog štaba Vojske Republike Srpske, izmjene i dopune o

organizaciji i formaciji Vojske RS, broj: 30/18-25 od 03.07.1992. godine,

T-26 Naredba o formiranju komandi i jedinica Vojske Republike Srpske broj: 30/18-17

od 16.06.1992. godine,

T-27 Pregled mobilizacijskog razvoja AR BiH broj: 4/45-14-1 od 16.09.1995. godine,

T-28 Dopis Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno

oslobodilačkog rata upućen Tužilaštvu BiH, broj: 07-03-415-1/14 od 21.08.2014.

godine sa prilozima, i to:

- Matični i jedinični karton za Softić Besira

- Matični i jedinični karton za Hodžić Mehmeda

- Matični i jedinični karton za Lužić Sedina

- Matični karton za Memčić Ahmedina

- Matični karton za Memčić Zuhdiju

- Matični i jedinični karton za Krišto Pero

- Matični karton za Bečić Huseina

- Matični karton za Aličković Semira

T-29 Izvod iz MKU za Brković Aziza broj 04-13-14-558/14 od 05.06.2014. godine

uložen u spis kao dokaz T-29

T-30 Zapisnik o saslušanju svjedoka Brković Aziza, Osnovni sud u Zavidovićima

broj.31/94 uložen u spis kao dokaz T-30

T-31 Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Glogovac Dragana, Tužilaštvo BiH, broj T20 0

KTRZ 0002878 12 od 20.08.2014. godine, uložen u spis kao dokaz T-31

S1 1 K 016205 14 Kri 10.11.2016. godine

57

MATERIJALNI DOKAZI ODBRANE

Na glavnom pretresu su izvedeni sljedeći materijalni dokazi odbrane:

O-1 Fotoalbum broj T20 0 KTRZ 0002878 12 od 27.05.2014. godine zajedno sa

Zapisnikom o prepoznavanju broj T20 0 KTRZ 0002878 12 od 01.07.2014.

godine, uložen u spis kao dokaz odbrane O-1

O-2 Patrolni list broj 3/92, II Srpska Ozrenska brigada, 5. mtb Vozuća od 09.07.1992.

godine, uložen u spis kao dokaz O2

O-3 Fotografija Glogovac Dragana uložen u spis kao dokaz O3

O-4 Službena legitimacija Glogovac Dragan, VRS, Istočnobosanski korpus, Vojna

policija, broj ... od 10.11.1992. godine, uložen u spis kao dokaz odbrane O-4

O-5 Ovjerena fotokopija Izvoda iz radne knjižice Glogovac Dragana, Skupština opštine

Zavidovići, SR BiH, registarski broj ..., uložen u spis kao dokaz odbrane O-5

O-6 Uvjerenje Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje ,

Kantonalna administrativna služba – Zenica broj 45644 od 21.07.2016. godine,

uložen u spis kao dokaz odbrane O-6

O-7 Fofokopija zadravstvene knjižižice Glogovac Drana, Žepče, broj ... od 05.12.1985,

uložen u spis kao dokaz odbrane O-7