187

Ivo Andric - Na Drini Cuprija (Latinica)

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Na Drini Cuprija

Citation preview

  • Andri - Na Drini uprija I

    Veim delom svoga toka reka Drina protie kroz tesne gudure izmeu strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odseenih obala. Samona nekoliko mesta renog toka njene se obale proiruju u otvorene doline i stvaraju, bilo na jednoj bilo na obe strane reke, upne, delimino ravne, delimino talasaste predele, podesne za obraivanje i naselja. Takvo jedno proirenje nastaje i ovde, kod Viegrada, na mestu gde Drina izbija u naglom zavoju iz dubokog i uskog tesnaca koji stvaraju Butkove Stijene i Uzavnike planine. Zaokret koji tu pravi Drina neobino je otar a planine sa obe strane tako su strme i toliko ublizu da izgledaju kao zatvoren masiv iz koga reka izvire pravo, kao iz mrkog zida. Ali tu se planine odjednom razmiu u nepravilan amfiteatar iji promer na najirem mestu nije vei od petnaestak kilometara vazdune linije. Na tom mestu gde Drina izbija celom teinom svoje vodene mase, zelene i zapenjene, iz prividno zatvorenog sklopa crnih i strmih planina, stoji veliki, skladno srezani most od kamena, sa jedanaest lukova irokog raspona. Od tog mosta, kao od osnovice, iri se lepezasto cela valovita dolina, sa viegradskom kasabom i njenom okolinom, sa zaseocima poleglim u prevoje breuljaka, prekrivena njivama, ispaama i ljivicima, izukrtana meama i plotovima i pokropljena umarcima i retkim skupovima crnogorice. Tako, posmatrano sa dna vidika, izgleda kao da iz irokih lukova belog mosta tee i razliva se ne samo zelena Drina, nego i ceo taj upni i pitomi prostor, sa svim to je na njemu i junim nebom nad njim. Na desnoj obali reke, poinjui od samog mosta, nalazi se glavnina kasabe, sa arijom, delom u ravnici a delom na obroncima bregova. Na drugoj strani mosta, du leve obale, protee se Maluhino Polje, ratrkano predgrae oko druma koji vodi put Sarajeva. Tako most, sastavljajui dva kraja sarajevskog druma, vee kasabu sa njenim predgraem. Upravo, kad se kae vee, to je isto toliko tano kao kad se kae: sunce izlazi izjutra da bismo mi ljudi mogli da vidimo oko sebe i da svravamo potrebne poslove, a zalazi predvee da bismo mogli da spavamo i da se odmorimo od dnevnog napora. Jer taj veliki, kameni most, skupocena graevina jedinstvene lepote, kakvog nemaju ni mnogo bogatije i prometnije varoi (Jo svega dva ovakva imaju u Carevini, govorilo se u staro vreme), jedini je stalan i siguran prelaz na celom srednjem i gornjem toku Drine i neophodna kopa na drumu koji vee Bosnu sa Srbijom i preko Srbije, dalje, i sa ostalim delovima Turske Carevine, sve do Stambola. A kasaba i njeno predgrae samo su naselja koja se uvek neminovno razvijaju na glavnim saobraajnim takama i s obe strane velikih i vanih mostova. Tako su se i ovde, s vremenom, rojile kue i mnoila naselja na oba kraja mosta. Kasaba je ivela od mosta i rasla iz njega kao iz svoga neunitivog korena. (Da bi se jasno videla i potpuno razumela slika kasabe i priroda njenog odnosa prema mostu, treba znati da u varoi postoji jo jedna uprija, kao to postoji jo jedna reka. To je Rzav i na njemu drveni most. Na samom kraju varoi Rzav utie u

  • Drinu, tako da se sredite varoi i ujedno njena glavnina nalaze na peanom jeziku zemlje izmeu dve reke, velike i male, koje se tu sastaju, a razasuta periferija prostire se sa druge strane mostova, na levoj obali Drine i na desnoj obali Rzava. Varo na vodi. Ali iako postoje i jo jedna reka i jo jedan most, rei na upriji ne oznaavaju nikad rzavsku upriju, prostu drvenu graevinu bez lepote, bez istorije, bez drugog smisla osim to slui metanima i njihovoj stoci za prelaz, nego uvek i jedino kameniti mostna Drini.) Most je oko dve stotine i pedeset koraka dugaak a irok oko deset koraka, osim na sredini, gde je proiren sa dve potpuno jednake terase, sa svake strane kolovoza mosta po jedna, i dostie dvostruku irinu. To je onaj deo mosta koji se zove kapija. Tu su, naime, na srednjem stubu koji se pri vrhu proiruje, ozidani sa obe strane ispusti, tako da na tom stubu poivaju, levo desno od kolovoza, po jedna terasa, smelo i skladno isturena iz prave linije mosta u proctor nad umnom, zelenom vodom u dubini. One su oko pet koraka duge i isto toliko iroke, ograene kamenom ogradom, kao i ceo most po duini, ali inae otvorene i nenatkrivene. Desna terasa, idui iz varoi, zove se sofa. Ona je uzdignuta za dva basamaka, optoena seditima kojima ograda slui kao naslon, a i basamaci i sedita i ograda, sve od istog svetlog kamena, kao saliveno. Leva terasa, prekoputa od sofe, ista je, samo prazna, bez sedita. Na sredini njene ograde zid se izdie iznad visine oveka; u njemu je, pri vrhu, uzidana ploa od belog mermera i na njoj urezan bogat turski natpis tarih sa hronogramom koji u trinaest stihova kazuje ime onoga koji je podigao most i godinu kad je podignut. Pri dnu zida tee esma: tanak mlaz vode iz usta kamenog zmaja. Na toj terasi smeten je kafedija sa svojim dezvama, fildanima, uvek raspaljenom mangalom, i deakom koji prenosi kafe preko puta, gostima na sofi. To je kapija. Na mostu i njegovoj kapiji, oko njega ili u vezi sa njim, tee i razvija se, kao to emo videti, ivot oveka iz kasabe. U svima prianjima o linim, porodinim i zajedmkim doivljajima, mogu se uvek uti rei na upriji. I zaista, na drinskoj upriji su prve deije etnje i prve igre deaka. Hrianska deca roena na levoj obali Drine, preu odmah prvih dana svog ivota most, jer ih ve prve nedelje nose u crkvu na krtenje. Ali i sva druga deca, i ona koja su roena na desnoj obali i muslimanska, koja nisu uopte krtavana, provodila su, kao i njihovi oevi i dedovi nekad, glavni deo detinjstva u blizini mosta. Pecali su ribu oko njega ili lovili golubove pod njegovim oknima. Od najranijih godina njihove oi su se privikavale na skladne linije te velike graevine od svetlog, poroznog, pravilno i nepogreno seenog kamena. Znali su sve majstorski izrezane obline i udubine, kao i sve prie i legende, koje se vezuju za postanak i gradnju mosta, i u kojima se udno nerazmrsivo meaju i prepliu mata i stvarnost, java i san. I to su ih znali oduvek, nesvesno, kao da su ih sa sobom na svet doneli, onako kao to se molitve znaju, ne seajui se ni od koga su ih nauili ni kad su ih prvi put uli. Oni su znali da je most podigao veliki vezir Mehmedpaa, ije je rodno selo Sokolovii tu, iza jedne od ovih planina koje okruuju most i kasabu. Samo vezir je mogao dati sve to treba da se ovo trajno udo od kamena sagradi. (Vezir to je neto sjajno, krupno, strano i nejasno u svesti deaka.) Zidao ga je Rade Neimar, koji je morao iveti stotinama godina da bi sagradio sve to je lepo i trajno po srpskim zemljama, legendarni i stvarno bezimeni majstor kakvog svaka masa

  • zamilja i eli, jer ne voli da mnogo pamti ni mnogima da duguje, ak ni u seanju. Znali su da je gradnju ometala vila brodarica, kao to je oduvek i svuda poneko ometao svaku gradnju, i nou ruila ono to je danju sagraeno. Dok nije neto progovorilo iz vode i savetovalo Radu Neimaru da nae dvoje nejake djece, bliznadi, brata i sestru, Stoju i Ostoju po imenu, i da ih uzida u srednje stubove mosta. Odmah je poelo traenje takve dece po celoj Bosni. Obeana je nagrada onome ko ih nae i dovede. Najposle su sejmeni pronali u jednom udaljenom selu dvoje bliznadi, pri sisi, i oteli ih silom vezirove vlasti; ali kad su ih poveli, majka nije htela da se odvoji od njih, nego je kukajui i plaui, neosetljiva za psovke i udarce, posrtala za njima sve do Viegrada. Tu je uspela da se progura pred Neimara. Decu su uzidali, jer druge nije moglo biti, ali Neimar se, kako kau, saalio i ostavio na stubovima otvore kroz koje je nesrena majka mogla da doji svoju rtvovanu decu. To su ovi fino srezani slepi prozori, uski kao pukarnice, u kojima se sada gnezde divlji golubovi. Kao spomen na to ve stotinama godina tee iz zida majino mleko. To su oni beli, tanki mlazevi, to u odreeno doba godine cure iz besprekornih sastavaka, i vidi im se neizbrisiv trag na kamenu. (Predstava o eninom mleku izaziva u deijoj svesti neto to im je i suvie blisko i otuno a isto tako nejasno i tajanstveno kao i veziri i neimari, i to ih zbunjuje i odbija.) Te mlene tragove po stubovima struu ljudi i prodaju kao lekovit prah enama koje posle poroaja nemaju mleka. U centralnom stubu mosta, ispod kapije, ima jedan vei otvor, uska i dugaka vrata bez vratnica, kao dinovska pukarnica. U tom stubu, kae se, ima velika soba, mrana dvorana u kojoj ivi crni Arapin. To znaju sva deca. On u njihovim snovima i nadlagivanjima igra veliku ulogu. Kome se on javi taj mora da umre. Nijedno dete ga jo nije videlo, jer deca ne umiru. Ali ga je ugledao jedne noi Hamid, onaj sipljivi i veito pijani ili mamurni hamal krvavih oiju, i umro je jo te noi, tu pored zida. Dodue, bio je pijan do nesvesti i zanoio je tu na mostu, pod vedrim nebom, pri temperaturi od 15C. U taj mrani otvor gledaju deaci esto sa obale, kao u ponor koji strai i privlai. Dogovore se da svi gledaju netremice, a koji prvi ma ta ugleda da vikne. Zure u tu iroku, mranu pukotinu, strepei od radoznalosti i od straha, dok se nekom malokrvnom deaku ne uini da se otvor kao crna zavesa poinje da nie i pomera, ili dok neki od onih podrugljivih i bezobzirnih drugova (uvek ima po jedan takav) ne vikne Arapin! i ne pone toboe da bei. To pokvari igru i izaziva razoaranje i negodovanje kod onih koji vole igru mate, mrze ironiju, i veruju da bi se paljivim gledanjem moglo zaista neto videti i doiveti. A nou, na spavanju, mnogi od njih rve se i nosi sa tim Arapinom iz uprije, kao sa sudbinom, sve dok ga majka ne probudi i tako ne oslobodi munog sna. I dok ga zapoji hladnom vodom (da rastjera stravu) i nagna da izgovori boje ime, deak ve ponovo spava, premoren od dnevne igre, tvrdim deijim snom u kome strahovi jo ne mogu da uhvate maha i ne traju dugo. Uzvodno od mosta, na strmoj obali od sivog krenjaka, sa jedne i druge strane, vide se okrugle udubine, sve dve po dve, u pravilnim razmacima, kao da su u kamen urezani tragovi kopita nekog konja natprirodne veliine; one idu odozgo sa Starog grada, sputaju se niz liticu do reke i pojavljuju se opet na drugoj obali, gde se gube pod mrkom zemljom i rastinjem.

  • Deca koja du te kamenite obale, za letnjih dana, po vas dan love sitnu ribu, znaju da su to tragovi davnih vremena i starih ratnika. Tada su na zemlji iveli veliki junaci, kamen je jo bio nezreo i mek kao zemlja, a konji su bili, kao i junaci, dinovskog rasta. Samo, za srpsku decu to su tragovi arevih kopita, ostali jo od onda kad je Kraljevi Marko tamnovao gore u Starom gradu pa pobegao iz njega, spustio se niz brdo i preskoio Drinu, na kojoj tada nije bilo uprije. A turska deca znaju da to nije bio Kraljevi Marko nit' je mogao biti (jer otkud vlahu i kopilanu takva sila i takav konj!), nego erzelez Alija, na svojoj krilatoj bedeviji, koji je kao to je poznato prezirao skele i skeledije i preskakao reke kao potoie. Oni se o tome i ne prepiru, toliko su i jedni i drugi ubeeni u tanost svoga verovanja. I nema primera da je ikad iko uspeo da koga razuveri ili da je ko promenio svoje miljenje. U tim udubinama, koje su okrugle a iroke i duboke kao ovei anci, zadri se jo dugo posle kie voda, kao u kamenim sudovima. Te jame, ispunjene mlakom kinicom, deaci zovu bunarima i u njima dre, i jedni i drugi, bez razlike verovanja, sitnu ribu, krkuice i plote, koje uhvate na udicu. A na levoj obali, u strani, odmah iznad druma ima jedna ovea humka, zemljana, ali od neke tvrde zemlje, siva i skamenjena. Na njoj nita ne raste i ne cvate do neka sitna trava, tvrda i bodljikava kao elina ica. Ta je humka meta i granica svih deijih igara oko mosta. To se mesto nekad zvalo Radisavljev grob. I pria se da je to bio neki srpski prvak, silan ovek. I kad je vezir Mehmedpaa naumio da zida most na Drini i poslao ljude, sve se pokorilo i odazvalo na kuluk, samo je ustao taj Radisav, podbunio narod i poruio veziru da se okane toga posla, jer nee, ale, podii uprije na Drini. I muke je imao vezir dok je savladao Radisava, jer je bio junak mimo ljude a nije ga bila ni puka ni sablja, nit' je bilo konopca ni lanca kojim se on mogao vezati; sve je kidao kao konce. Takav je tilsum imao pri sebi. I ko zna ta bi bilo i da li bi vezir ikad podigao upriju da se nije naao neki od njegovih ljudi, mudar i vet, i podmitio i ispitao momka Radisavljevog. Tako su Radisava iznenadili i udavili na spavanju, vezavi ga svilenim konopcima, jer jedino protiv svile njegova amajlija nije pomagala. Nae ene veruju da ima po jedna no u godini kad se moe videti kako na tu humku pada jaka bela svetlost pravo sa neba. I to nekako u jesen, u vreme izmeu Velike i Male Gospojine. Ali deaci koji su, i verujui i ne verujui, ostajali da bdiju pored prozora sa izgledom na Radisavljev grob, nisu nikad uspevali da vide nebesku vatru, jer bi ih jo pre ponoi savladao san. Zato su opet putnici, kojima nije do toga, videli neki beo sjaj na humci iznad mosta, vraajui se nou u kasabu. A Turci u kasabi, naprotiv, priaju od starina da je na tom mestu poginuo kao ehit neki dervi, po imenu eh-Turhanija, koji je bio veliki junak i od neke kaurske vojske branio ovde prelaz preko Drine. A to na tom mestu nema ni niana ni turbeta, to je po elji samog dervia, jer je hteo da tako bude sahranjen bez znaka i biljega, kako se ne bi znalo da je tu. Jer, ako ikad opet navali neka kaurska vojska ovuda, on e ustati ispod ovog breuljka i zaustaviti je, kao to je i nekad uinio, tako da od viegradske uprije nee moi dalje napred. Ali zato njegovu humku samo nebo ponekad ozari svojom svetlou. Tako se ivot kasabalijske dece odigrava ispod mosta i oko njega, u beskorisnoj igri ili deijim matanjima. A sa prvim godinama zrelosti on se prenosi na most, upravo na kapiju, gde mladiska mata nalazi drugu hranu i nove predele, ali gde poinju ve i ivotne brige i borbe i poslovi.

  • Na kapiji i oko kapije su prva ljubavna matanja, prva vienja u prolazu, dobacivanja i saaptavanja. Tu su i prvi poslovi i pazari, svae i dogovori, tu sastanci i saekivanja. Tu se, na uprijskoj ogradi od kamena, izlau na prodaju prve trenje i bostan, sabahzorski salepi i vrui simiti. Ali tu se sakupljaju i prosjaci i sakati i gubavi, isto kao i mlai i zdravi koji ele da se pokau ili da vide druge, kao i svi koji imaju da iznesu ma ta naroito od plodova, odela ili oruja. Tu esto posedaju zreli, ugledni ljudi da se porazgovaraju o javnim stvarima i zajednikim brigama, ali jo ee mladii koji znaju samo za pesmu i alu. Tu se prilikom velikih dogaaja i istorijskih promena istiu proglasi i pozivi (na onom izdignutom zidu, ispod mermerne ploe sa turskim natpisom, a iznad esme), ali tu su se, sve do 1878. godine, veale ili nabijale na kolac glave svih onih koji su ma s koga razloga bivali pogubljeni, a pogubljenja su u ovoj kasabi na granici, naroito u nemirnim godinama, bila esta, a za nekih vremena, kao to emo videti, i svakodnevna. Ne mogu prei preko mosta ni svatovi ni pogreb a da se ne zaustave na kapiji. Tu se svatovi obino spremaju i svrstavaju pre ulaska u ariju. Ako su mirna i bezbrina vremena, obredaju se rakijom i zapevaju, povedu kolo, i esto se zadre mnogo due nego to su mislili. A kod ukopa, oni koji nose pokojnika spuste ga malko da se odmore, redovno tu na kapiji, gde mu je i inae protekao dobar deo ivota. Kapija je najvanija taka na mostu, isto kao to je most najvaniji deo varoi, ili kako je jedan turski putnik, koga su Viegraani lepo ugostili, napisao u svom putopisu, njihova kapija je srce mosta koji je srce ove kasabe koja svakom mora da ostane u srcu. Ona pokazuje koliko su stari neimari, za koje se u priama pria da su se nosili sa vilama i svakojakim udima i da su morali da zaziuju ivu decu, imali smisla ne samo za stalnost i lepotu graevine nego i za korist i udobnost koju e od te graevine imati i najdalji narataji. I kad ovek upozna ovdanji ivot i dobro razmisli, mora da kae sam sebi da je zaista mali broj ljudi u ovoj Bosni koji imaju ovakvu zgodu i ovakvo uivanje kao to ga svaki i poslednji kasabalija moe da ima na kapiji. Naravno da zimsko doba ne dolazi u obzir, jer tada prelazi preko mosta samo onaj koji mora, pa i taj prui korak i pogne glavu pod hladnim vetrom koji stalno duva nad rekom. Tada, razume se, nema zadravanja na otvorenim terasama na kapiji. Ali u svako drugo doba godine kapija je prava blagodet za malo i veliko. Tada svaki ovdanji graanin moe, u svako doba dana i noi, da izie na kapiju i sedne na sofu, ili da se zadrava tu oko nje u poslu ili razgovoru. Isturena i uzviena petnaestak metara iznad zelene hune reke, ta sofa od kamena lebdi u prostoru, nad vodom, izmeu tamnozelenih brda sa tri strane, sa nebom i oblacima ili zvezdama nad sobom, a sa otvorenim vidikom niz reku kao uskim amfiteatrom koji u dubini zatvaraju modre planine. Koliko ima vezira ili bogataa na svetu koji mogu svoju radost ili brigu, ili svoj eif i dokolicu da iznesu na ovakvo mesto? Malo, vrlo malo. A koliko je naih, u toku stolea i nizu narataja, presedelo ovde zoru ili akam ili none asove kad se neprimetno pomera ceo zvezdani svod nad glavom! Mnogi i mnogi od nas sedeo je tu, podnimljen i naslonjen na tesan, gladak kamen, i pri veitoj igri svetlosti na planinama i oblaka na nebu, razmrsivao veno iste a uvek

  • na drugi nain zamrene konce naih kasabalijskih sudbina. Neko je davno tvrdio (istina, to je bio stranac i govorio je u ali) da je ova kapija imala uticaja na sudbinu kasabe i na sam karakter njenih graana. U tim beskrajnim sedenjima, tvrdio je stranac, treba traiti klju za sklonost mnogih kasabalija ka razmiljanju i sanjarenju i jedan od glavnih razloga one melanholine bezbrige po kojoj su poznati stanovnici kasabe. Svakako, ne moe se poricati da su Viegraani od davnina vaili, u poreenju sa stanovnicima drugih mesta, kao ljudi lakomisleni, skloni uivanjima, i brzi na troak. Njihova varo je na povoljnom poloaju, okolna sela su rodna i bogata, i para, istina, prolazi obilno kroz Viegrad, ali se ne zaustavlja dugo u njemu. A ako se nae neki gazda tedia i kuanik, bez ikakve strasti, to je redovno neki doljak; ali viegradska voda i vazduh su takvi da se ve njegova deca raaju otvorene ruke i rairenih prsta, i podleui optoj zarazi rasipnosti i bezbrige ive sa devizom: Drugi dan, druga i nafaka. Pria se da je Starina Novak, kad je iznemogao i morao da se povue i napusti hajdukovanje po Romaniji, ovako uio Dijete Grujicu, kad je trebalo da ga zameni: Kad sjedi u busiji, ti dobro gledaj putnika koji naie. Ako vidi da jordamli jae a na njemu crven demadan, srebrne toke i bijele tozluke, to je Foak. Udri odmah, jer taj ima i na sebi i u bisagama. Ako vidi siromaki odjevena putnika: oborio glavu a poklopio se po konju kao da je u pronju poao, udri slobodno, to je Rogatianin. Takvi su svi: tvrdice i tutumraci, a puni para kao ipak. Ali ako vidi neku divaniju: prekrstio noge na sedlu, kuca u arkiju i pjeva iza glasa, ne udaraj i ne kaljaj ruke uzalud, nego pusti trice nek proe; to je Viegraanin, a taj nita nema, jer se u njih para ne dri. Sve bi to potvrivalo gornje miljenje onoga stranca. Pa ipak je teko pouzdano kazati u kojoj je meri to miljenje tano. Kao u tolikim drugim stvarima i ovde nije lako odrediti ta je uzrok a ta posledica. Da li je kapija napravila od kasabalija ono to su ili je, naprotiv, ona zamiljena u njihovom duhu i shvatanju i sagraena prema njima i njihovim potrebama i navikama? Izlino i uzaludno pitanje. Nema sluajnih graevina, izdvojenih iz ljudskog drutva u kome su nikle, i njegovih potreba, elja i shvatanja, kao to nema proizvoljnih linija i bezrazlonih oblika u neimarstvu. A postanak i ivot svake velike, lepe i korisne graevine, kao i njen odnos prema naselju u kome je podignuta, esto nose u sebi sloene i tajanstvene drame i istorije. Svakako, jedno je izvesno: izmeu ivota ljudi u kasabi i ovoga mosta postoji prisna, vekovna veza. Njihove su sudbine tako isprepletene da se odvojeno ne daju zamisliti i ne mogu kazati. Stoga je pria o postanju i sudbini mosta u isto vreme i pria o ivotu kasabe i njenih ljudi, iz narataja u narataj, isto kao to se kroz sva prianja o kasabi provlai i linija kamenog mosta na jedanaest lukova, sa kapijom, kao krunom, u sredini. Sad nam se valja vratiti u vremena kad na ovom mestu nije bilo ni pomisli o mostu, pogotovu ne ovakvom kao to je ovaj. Moda je i u tim drevnim vremenima poneki putnik prolazei ovuda, umoran i okisao, poeleo da se nekim udom premosti iroka i huna reka i da mu tako omogui da lake i bre doe do svoga cilja. Jer sumnje nema da su ljudi oduvek, otkako postoje i putuju ovuda i savlauju prepreke na putu, pomiljali kako da se na ovom mestu stvori prelaz, isto kao to svi putnici oduvek mataju o dobrom drumu, sigurnom drutvu i toplom konaitu. Samo, nije svaija elja plodna ni svaka pomisao praena voljom i snagom koja

  • elje ostvaruje. Prva slika mosta, kojoj je bilo sueno da se ostvari, blesnula je, naravno, jo posve neodreena i maglovita, u mati desetogodinjeg deaka iz oblinjeg sela Sokolovia, jednog jutra 1516. godine, kad su ga tuda proveli na putu iz njegovog sela za daleki svetli i strani Stambol. Tada je ova ista Drina, zelena i plahovita gorska reka to se esto muti, derala ovuda, izmeu golih i pustih kamenitih i peanih obala. Kasaba je postojala i tada, ali u drugom obliku i drugim srazmerama. Na desnoj obali reke, navrh strmog brega, gde su sada ruevine, bio je dobro sauvan Stari grad, razgranat o utvrenje jo iz doba cvata bosanskoga kraljevstva, sa kulama, kazamatima i bedemima, delo jednog od monih velmoa Pavlovia. Na obroncima ispod toga grada i pod njegovom zatitom postojala su hrianska naselja Mejdan i Bikavac i odskora istureni zaselak Due. Dole u ravnici, izmeu Drine i Rzava, gde se docnije razvila prava kasaba, bile su samo varoke njive, proseene drumom, pored koga je bio drveni starinski han i nekoliko vodenica i koliba. Tamo gde Drina preseca drum bila je uvena skela na Viegradu. To je bila crna, starinska skela i na njoj mrzovoljan, spor skeledija, po imenu Jamak, koga je budnog bilo tee dozvati nego drugog iz najdubljeg sna. Bio je ovek divovskog rasta i neobine snage, ali je propao u mnogim ratovima u kojima se proslavio. Imao je samo jedno oko, jedno uho i jednu nogu (druga mu je bila drvena). Takav, bez pozdrava i bez osmejka, on je prevozio robu i putnike, udljivo i samovoljno, sporo i neuredno, ali poteno i sigurno, da su se njegova poverljivost i njegovo potenje u prii priali, isto kao i njegova sporost i samovolja. Sa putnicima koje je prevozio nije hteo da ima ni razgovora ni dodira. Bakrene marijae koje su plaali za prevoz, ljudi su bacali na dno crne skele, gde su leali po vas dan u pesku i vodi, a tek uvee bi ih skeledija pokupio drvenim ankom kojim crpe vodu iz amca i odneo u svoju kolibu na obali. Skela je radila samo kad su tok i visina reke bili obini ili neto malo povieni, ali im se reka zamuti i poraste preko izvesne granice, Jamak povue svoju glomaznu skelu, vee je vrsto u jednoj zatoci, i tako Drina postaje neprelazna kao najvee more. Jamak tada ogluhne i na ono zdravo uho ili prosto ode za Grad da obie svoju njivu. Tada preko celog dana mogu da se vide na drugoj obali putnici, koji dolaze od Bosne i koji kao oajnici stoje na kamenitoj obali, odakle, ozebli i pokisli, uzalud izgledaju skelu i skelediju i s vremena na vreme putaju iznad mutne, besne reke otegnuta dozivanja. Ooooo, Jamaeeee! Niko ne odgovara, i niko se ne pojavljuje dok god voda ne opadne; a aj trenutak odreuje Jamak sam, mrko, neumoljivo, bez pogovora i objanjenja. Varo, upravo tada jo sabijeno, malo naselje, drala se na desnoj obali Drine, gore na obroncima strmog brega, ispod samih ruevina nekadanje tvrave, jer tada kasaba nije ni postojala u obimu i obliku koji je dobila tek docnije, kad je sagraen most i kad su se saobraaj i trgovina razvili.

  • Toga novembarskog dana stigla je na levu obalu reke dugaka povorka natovarenih konja i zaustavila se da tu konai. Janjiarski aga, sa oruanom pratnjom, vraao se za Carigrad, poto je po selima istone Bosne pokupio odreen broj hrianske dece za adami-oglan. Ve je esta godina prola od poslednjeg kupljenja ovog danka u krvi, zato je ovog puta izbor bio lak i bogat; bez tekoa je naen potreban broj zdrave, bistre i naoite muke dece izmeu desete i petnaeste godine, iako su mnogi roditelji sakrivali decu u umu, uili ih da se pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odevali ih u dronjke i putali u neistoi, samo da izmaknu aginom izboru. Neki su i stvarno sakatili roenu decu, sekui im po jedan prst na ruci. Izabrani deaci otpremani su na malim bosanskim konjima, u dugoj povorci dalje. Na konju su bila dva pletena sepeta, kao za voe, sa svake strane po jedan, i u svaki sepet stavljan je po jedan deak i sa njim mali zaveljaj i kolut pite, poslednje to nosi iz oinske kue. Iz tih sepeta, koji su se jednomerno klatili i kripali, virila su svea i preplaena lica ugrabljenih deaka. Neki su mirno gledali, preko konjskih sapi, to je mogue dalje u rodni kraj, neki su jeli i plakali u isto vreme, a neki su spavali, sa glavom prislonjenom uz samar. Na izvesnom odstojanju od poslednjih konja u ovom neobinom karavanu, ili su, ratrkani i zadihani, mnogi roditelji ili roaci ove dece, koja se odvode zauvek da u tuem svetu budu obrezana, poturena i da, zaboravivi svoju veru, svoj kraj i svoje poreklo, pro vedu ivot u janjiarskim odama ili u nekoj drugoj, vioj slubi Carstva. To su bile veinom ene, ponajvie majke, babe i sestre otetih deaka. Kad bi se suvie pribliile, agine saharije bi ih rasterivali udarcima svojih bieva, nagonei na njih konje uz glasno alakanje. One bi se tada razbeale i posakrivale u umu pored puta, ali bi se malo posle opet sakupljale iza povorke i naprezale da suznim oima jo jednom ugledaju iznad sepetke glavu deteta koje im odvode. Naroito su uporne i nezadrljive bile majke. One su jurile, gazei ustro i ne gledajui gde staju, razdrijenih grudi, raupane, zaboravljajui sve oko sebe, zapevale su i naricale kao za pokojnikom, druge su raspameene jaukale, urlale kao da im se u poroajnim bolovima cepa materica, obnevidele od plaa naletale pravo na suharijske bieve i na svaki udarac bia odgovarale bezumnim pitanjem: Kud ga vodite? Kud mi ga vodite? Neke su pokuavale da razgovetno dozovu svoga deaka da mu daju jo neto od sebe koliko moe da stane u dve rei, neku poslednju preporuku ili opomenu na put. Rade, sine, nemoj majke zaboravit'... Ilija! Ilija! Ilija! vikala je druga ena, traei oajno pogledom poznatu, dragu glavu, i ponavljala je to neprestano kao da bi htela da detetu usee u pamet to ime koje e mu ve kroz koji dan zauvek biti oduzeto. Ali put je dug, zemlja tvrda, telo slabo, a Osmanlije mone i nemilosrdne. Malo-pomalo te ene su zaostajale i, zamorene peaenjem, gonjene udarcima, jedna pre druga posle, naputale bezizgledan napor. Ovde, na viegradskoj skeli, morale su da zastanu i najupornije, jer ih na skelu nisu primali a preko vode se nije moglo. Tu su mogle mirno da sede na obali i plau, jer ih niko vie nije gonio. Tu su ekale kao okamenjene i neosetljive za glad, e i studen, sve dok ne bi na drugoj obali reke jo jednom ugledale otegnutu povorku konja i konjanika kako zamie ka Dobrunu, i u njoj jo jednom naslutile roeno dete koje im gine iz oiju.

  • Toga novembarskog dana, u jednom od onih mnogobrojnih sepeta utao je i suvih oiju gledao oko sebe jedan crnomanjast deak od desetak godina, iz visokog sela Sokolovia. Ozeblom i pocrvenelom rukom on je drao malu krivu britvu i njome rasejano deljao pervaz svoga sepeta, ali je u isto vreme posmatrao sve oko sebe. Zapamtio je kamenitu obalu, obraslu retkim, golim i ubogo sivim rakitama, nakaznog skelediju i tronu vodenicu, punu pauine i promaje, u kojoj su morali da prenoe pre nego to su uspeli da se svi prebace preko mutne Drine nad kojom su graktale vrane. Kao fiziku nelagodnost negde u sebi crnu prugu koja s vremena na vreme, za sekundu-dve presee grudi nadvoje i zaboli silno deak je poneo seanje na to mesto, gde se prelama drum, gde se beznae i amotinja bede zgunjavaju i taloe na kamenitim obalama reke preko koje je prelaz teak, skup, i nesiguran. To je bilo ranjavo i bolno mesto te i inae brdovite i oskudne krajine, na kome nevolja postaje javna i oita, gde ovek biva zaustavljen od nadmone stihije i, postien zbog svoje nemoi, mora da uvidi i jasnije sagleda i svoju i tuu bedu i zaostalost. Sve je to leglo u onu fiziku nelagodnost koja je ostala u deaku toga novembarskog dana i koja ga nikad docnije nije potpuno napustila, iako je on promenio ivot i veru, ime i zaviaj. ta je bilo dalje od toga deaka u sepetu to kazuju sve istorije na svima jezicima, i to se bolje zna u irokom svetu nego ovde kod nas. S vremenom on je postao mlad i hrabar silahdar na sultanovom dvoru, pa kapudan-paa, pa carski zet, vojskovoa i dravnik svetskoga glasa, Mehmedpaa Sokoli, koji je na tri kontinenta vodio veinom pobedonosne ratove, proirio granice Turske Carevine, osigurao je spolja, i dobrom upravom uvrstio iznutra. Za tih ezdeset i nekoliko godina sluio je tri sultana, doiveo i u dobru i u zlu to samo retki i odabrani doivljuju, i uzdigao se na nama nepoznate visine moi i vlasti, gde samo malo njih dolazi i ostaje. Taj novi ovek, koji je nastao u tuem svetu, gde ni milju ne moemo da ga pratimo, morao je da zaboravi sve to je ostavio u kraju iz kojeg su ga nekad odveli. Zaboravio je nesumnjivo i prelaz na Drini kod Viegrada; pustu obalu na kojoj putnici dru od studeni i neizvesnosti, sporu, crvotonu skelu, udovinog skelediju i gladne vrane iznad mutne vode. Ali ono oseanje nelagodnosti koje je ostalo od svega toga zajedno nije nikad potpuno nestalo. Naprotiv, sa godinama i sa starou javljalo se sve ee: uvek ista crna pruga koja mine grudima i presee ih naroitim, dobro poznatim bolom iz detinjstva, koji se jasno razlikuju od svih muka i bolova to ih je docnije ivot donosio. Sklopljenih oiju vezir bi tada ekao da crno seivo proe i bol umine. U jednom od takvih trenutaka, on je doao na misao da bi se oslobodio te nelagodnosti kad bi zbrisao onu skelu na dalekoj Drini, kod koje se beda i svaka nezgoda kupe i taloe bez prestanka, time to bi premostio strme obale i zlu vodu meu njima, sastavio dva kraja druma koji je tu prekinut, i tako zauvek i sigurno vezao Bosnu sa Istokom, mesto svoga porekla sa mestima svoga ivota. Tako je on bio prvi koji je u jednom trenutku, iza sklopljenih onih kapaka ugledao vrstu i vitku siluetu velikog kamenitog mosta koji treba na tom mestu da nastane. Jo iste godine otpoela je, po vezirovom nareenju i o njegovom troku, gradnja velikog mosta na Drini. Ona je trajala pet godina. To je moralo biti izuzetno ivo i vano doba za kasabu i ceo kraj, puno promena, sitnih i krupnih dogaaja. Ali, za

  • udo, u kasabi, koja je stoleima pamtila i prepriavala svakojake dogaaje, i takve koji su samo u posrednoj vezi sa mostom, nije sauvano mnogo pojedinosti o izvoenju samih radova na mostu. Narod pamti i prepriava ono to moe da shvati i to uspe da pretvori u legendu. Sve ostalo prolazi mimo njega bez dubljeg traga, sa nemom ravnodunou bezimenih prirodnih pojava, ne dira njegovu matu i ne ostaje u njegovom seanju. Ovo muno i dugo zidanje bilo je za njega tui rad o tuem troku. Tek kad je kao plod toga napora iskrsnuo veliki most, ljudi su poeli da se seaju pojedinosti i da postanak stvarnog, veto zidanog i trajnog mosta kite matarskim priama koje su opet oni umeli veto da grade i dugo da pamte. U prolee one godine kad je pala vezirova odluka o gradnji, stigli su u kasabu njegovi ljudi sa pratnjom da pripreme sve to treba za graenje mosta. Bilo ih je mnogo sa konjima, kolima, raznim spravama i atorima. Sve je to izazivalo strah i zabunu u maloj varoici i po okolnim selima, naroito meu hrianskim svetom. Na elu ovog odreda stajao je Abidaga, glavni vezirov poverenik za gradnju mosta, a uz njega je bio Tosun efendija, neimar. (O ovom Abidagi ve se unapred prialo kao o oveku bezobzirnom, nemilosrdnom i strogom preko mere). im su se smestili po atorima ispod Mejdana, Abidaga je sazvao predstavnike vlasti i sve uglednije Turke na dogovor. Tu se nije mnogo dogovaralo, jer je govorio samo jedan, to jest Abidaga. Sakupljeni ljudi nali su se pred krupnim ovekom, nezdravo crvenog lica i zelenih oiju, u bogatoj carigradskoj nonji, sa kratkom riom bradom i brkovima udno uzvijenim na maarski nain. Govor koji je ovaj siloviti ovek odrao sakupljenim ljudima iznenadio ih je jo vie od njegovog izgleda. Po svoj prilici su vam pre mene stigli glasovi o meni, a ve znam da ti glasovi ne mogu biti lepi ni prijatni. Verovatno ste uli da traim rad i poslunost od svakoga, da hou i da izbijem i da ubijem svakog ko ne radi kako treba i ne slua bez pogovora, da ja ne znam ta je to ne moe, nema, da se kod mene i za manju re glava gubi, ukratko da sam krvav i naopak ovek. Hou da vam kaem da ti glasovi nisu izmiljeni ni preterani. Pod mojom lipom zaista nema hlada. Takav sam glas stekao u dugogodinjoj slubi, izvrujui predano naredbe velikog vezira. Uzdam se u boga da u izvriti i ovaj posao zbog koga sam poslan, a kad, po svrenom poslu, odem odavde, nadam se da e preda mnom otii jo i gori i crnji glasovi od ovih to su do vas doli. Posle toga neobinog uvoda, koji su svi sasluali utke i oborenih oiju, Abidaga je objasnio ljudima da je ovde u pitanju graevina velikog znaaja kakve nemaju ni bogatije zemlje, da e radovi trajati pet, moda i est godina, ali da e vezirova volja biti izvrena na dlaku verno i u minut tano. Zatim je izloio koje su prve potrebe i kakvi e biti pripremni radovi i ta se pri tome oekuje od domaih Turaka i trai od raje, hriana. Pored njega je sedeo Tosun efendija, sitan, bled i ut poturenjak, rodom sa grkih ostrva, neimar, koji je zidao mnoge Mehmedpaine zadubine u Carigradu. On je bio miran i ravnoduan kao da ne uje ili ne razume Abidagin govor. Gledao je u svoje ruke i samo s vremena na vreme podizao pogled. Tada su mogle da se sagledaju njegove velike, crne oi kadifasta sjaja, lepe, kratkovide oi oveka koji gleda samo svoj posao i ne vidi, ne osea i ne razume nita drugo od ivota i sveta.

  • Ljudi su izili zbunjeni i utueni ispod tesnog i vrelog atora. Oseali su kako im znoj curi ispod novih sveanih anterija i kako se u svakog od njih brzo i neodoljivo useljavaju strah i briga. To to se sada sruilo na kasabu i ceo ovaj kraj bila je velika, nerazumljiva napast kojoj se nije moglo dogledati kraja. Prvo je poela sea ume i dovoz drveta. Tolika se japija slegla na obe strane Drine da je svet dugo vremena mislio da e most graditi od drveta. Zatim su poeli zemljani radovi, otkopavanje, pa buenje krevite obale. Ti su poslovi u veini svravani kulukom. Tako sve do u kasnu jesen, kad su radovi privremeno obustavljeni i prvi deo posla dovren. Sve se to vrilo pod Abidaginim nadzorom i pod njegovim zelenim dugim tapom koji je u pesmu uao. Jer na koga je on pokazao tim tapom, primetivi da dangubi ili ne radi kako valja, toga su odmah hvatali sejmeni, batinali na mestu, i posle ga krvava i onesvesla polivali vodom i slali ponovo na rad. Kad je, u kasnu jesen, naputao varo, Abidaga je ponovo sazvao stareine i prve ljude i kazao im da on odlazi preko zime na drugo mesto, ali da njegovo oko ostaje ovde. Svi e odgovarati za sve. Ako se nae da je ma ta od radova pokvareno ili ako usfali jedna jedina ioka od sakupljene japije, globie celu varo. Na njihovu primedbu da bi tetu mogla uiniti poplava, odgovorio je hladno, bez oklevanja, da je ovo njihov kraj, pa njihova i reka i prema tome i teta koju ona poini. Cele zime kasabalije su uvale grau i pazile radove kao oko u glavi. A sa proleem pojavio se Abidaga sa Tosun-efendijom, ali su se pojavili i dalmatinski kamenoresci, koje je narod zvao rimski majstori. Bilo ih je u poetku oko trideset. Na elu im je bio neki majstor Antonije, hrianin iz Ulcinja. Bio je visok, lep ovek krupna oka, smela pogleda, orlovskog nosa, smee kose koja mu je padala do ramena, odeven gospodski, na zapadnjaki nain. Njegov pomonik bio je crnac, pravi crnac, veseo mlad ovek, koga je cela varo i sav onaj radeniki svet zvao Arapinom. Ako je lane, sudei po gomilama drveta, izgledalo da Abidaga namerava da die most od drvene grae, sad se svetu inilo da hoe novi Stambol da podigne ovde na Drini. Poelo je dovlaenje kamena iz majdana koji su naeti u brdima kod Banje, na sat hoda od kasabe. Idue godine granulo je tu kraj viegradske skele neko naroito prolee. Pored onoga to nie i cvate svake godine u to doba, izbilo je iz zemlje itavo naselje od koliba; nastali su novi putevi i prilazi vodi: razmilela se bezbrojna volovska kola i kiridijski konji. Ljudi sa Mejdana i Okolita gledali su kako sa svakim danom, kao neki usev, raste dole kraj reke nemirna gomila ljudi, stoke i graevinskog materijala svake vrste. Na strmoj obali radili su majstori kamenoresci. Ceo taj kraj dobio je ukastu boju kamene praine. A malo podalje na peanoj ravnici, gasili su kre domai argati, promiui, odrpani i beli, kroz beo dim koji se dizao visoko sa kreana. Putevi su isprovaljivani od pretovarenih kola. Skela radi po vas dan, prevozei sa jedne obale na drugu grau, nadzornike i radnike. Gazei sjeru prolenu vodu do pasa, naroiti radnici pobijaju direke i kolje i sastavljaju pletere, nabijene ilovaom, koji treba da rastave tok vode.

  • Sve to gleda svet koji je dotle mirno iveo u ovoj ratrkanoj kasabici po obroncima pored skele na Drini. I dobro bi bilo kad bi mogao samo da gleda, ali ovi radovi uzimaju takav obim i toliki mah, da uvlae u svoj vrtlog sve ivo i mrtvo ne samo u kasabi nego i nadaleko oko nje. Sa drugom godinom broj radnika je toliko porastao da ih ima koliko i svih mukih stanovnika u varoici. Sva kola, svi konji i volovi rade samo za most. Sve to moe da gamie i da se kotura uzima se i upree u posao, ponekad za platu a ponekad i nasilu, kao kuluk. Novca ima vie nego ranije, ali skupoa i oskudica rastu bre nego to novac pritie; tako, kad stigne oveku do u ruke, ve je napola pojeden. Jo tee od skupoe i oskudice padaju domaem svetu nemir, nered i nesigurnost, koji sada nasru na kasabu kao posledica gomilanja tolikog radnog ljudstva iz bela sveta. I pored sve Abidagine strogosti este su tue meu radnicima i krae po vrtovima i dvoritima. Muslimanski enski svet mora da krije lice i kad na avliju izie, jer odasvud moe da dopre pogled ovih bezbrojnih radnika, stranih i domaih; a kasabalijski Turci dre mnogo do propisa Islama, utoliko vie to su svi oni skoranji Turci i nema gotovo nijednog koji ne pamti ili oca ili dedu kao hrianina ili taze poturenjaka. Zbog svega toga stariji ljudi turskog zakona negoduju otvoreno, okreu lea onoj zamrenoj guvi od radnitva, teglee stoke, drveta, zemlje i kamena, koja se sve vie iri i zaplie na obe strane skele i koja u svom rovanju i irenju nainje ve i njihove sokake, avlije i bate. U poetku svi su oni bili gordi na veliku zadubinu koju treba da podigne vezir iz njihovog kraja. Tada jo nisu znali ovo to vide sada: da te slavne graevine trae ovoliki kr i nemir, napor i troak. Lepo je to, misle oni, pripadati istoj veri koja caruje, lepo je to imati vezira zemljaka u Stambolu, i jo lepe zamiljati tvrd i skupocen most preko reke, ali ovo to se sada deava ne lii ni na to. Pakao se napravio od njihove varoi, jedno vrzino kolo od nerazumljivih poslova, od dima, praine, vike i metea. Godine prolaze, radovi se ire i rastu, ali im se ne vidi kraja ni smisla. Na svata lii ovo samo ne na most. Tako misle kasabalijski Turci poturenjaci i u etiri oka priznaju da im je priselo i na nos udarilo i gospodstvo i ponos i budua slava, i otresaju se i mosta i vezira, i samo mole boga da ih oslobodi ove napasti i da njima i njihovim kuama vrati nekadanji mir i tiinu skromnoga ivota, pored starinske skele na reci. Dodijalo Turcima, a pogotovu dodijalo hrianskoj raji celog viegradskog kraja, samo to nju niko ni za ta ne pita niti ona moe svoje negodovanje da pokazuje. A evo ide trea godina da svet kului na novoj graevini i linim radom i konjima i volovima. I to ne samo ovdanja raja nego i ona iz tri susedna kadiluka. Svuda Abidagini sejmeni na konjima hvataju seljaku pa i gradsku raju i doteruju je da radi na mostu. Obino ih iznenade na spavanju i pohvataju kao pilie. Po celoj Bosni putnik kazuje putniku da ne ide na Drinu, jer ko god naie hvataju ga, ne pitajui ko je ni ta je ni kuda putuje, i nagone da odradi bar nekoliko dana. Varoki hriani se otkupljuju mitom. Seoski momci se pokuavali da bee u umu, ali sejmeni odmah uzmu iz te kue taoce, esto i ene, umesto odbeglih mladia. Ovo je trea jesen kako narod kului na mostu, a ni po emu ne moe da se vidi da posao odmie i da se blii kraj ovoj nevolji. Jesen je ve uveliko; opalo lie, propitali putevi od kie, Drina nadola i mutna, a gola strnjita puna tromih vrana. Ali Abidaga ne obustavlja radove. Na oskudnom novembarskom suncu vuku seljaci

  • drvo i kamen, ljapu bosim nogama ili krvavim opancima po raskaljanom putu, znoje se od napora i zebu od vetra, i priteu oko sebe crne pelengire, pune novih rupa i starih zakrpa, i vezuju pocepane krajeve svoje jedine koulje od grubog lana, koja je pocrnela od kie, blata i dima, ali oni ne smeju da je operu, jer bi se u vodi raspala sve na sitna vlakna. Nad svima lebdi Abidagin zeleni tap, jer Abidaga obilazi i majdan u Banji i sve radove oko mosta, i to po nekoliko puta u danu. On je ljut i kivan na ceo svet to dani kraaju a posao ne odmie brzo kako bi on hteo. U tekom urku od ruskog krzna i visokim izmama, zajapuren u licu, penje se po skelama onih stubova koji se ve diu nad vodom, ulazi u kovanice, ostave i radnike kolibe, i napada sve redom, nadzornike i preduzimae. Kratki su dani. Sve krai! Ah, kukini sinovi, samo badava hleb jedete! Tako se izdire, kao da su oni krivi to dockan svie i to se rano smrkava. A u sumrak, neumoljivi i beznadni viegradski sumrak, kad se strma brda steu oko kasabe i brzo pada no, teka i gluva kao poslednja, Abidagin bes poraste do vrhunca; i nemajui vie na kome da ga iskali, jede sam sebe i ne moe da spava od pomisli na tolike poslove koji miruju i toliki narod koji dredi i dangubi. kripi zubima. Doziva nadzornike i sraunava kako bi se od sutra mogao dan bolje upotrebiti i radna snaga jae iskoristiti. Za to vreme narod spava po kolibama i pojatama, odmara se i obnavlja snagu. Ali ne spavaju svi; umeju i oni da bdiju, za svoj raun i na svoj nain. U jednoj prostranoj i suvoj pojati gori vatra na sredini, upravo dogoreva, jer je od nje ostala samo jo erava koja tinja u polumranoj prostoriji. Ceo prostor je ispunjen dimom i kiselkastim tekim zadahom mokrog odela i opanaka i isparavanjem tridesetak ljudskih telesa. Sve su to kuluari, seljaci iz okoline, hrianska, kmetovska sirotinja. Svi su kaljavi, pokisli, premoreni i brini. Pojede ih ovo besplatno i bezizgledno kuluenje, dok njihove njive, gore po selima, uzalud ekaju na jesenje oranje. Veina je jo budna. Sue obojke pored vatre, prepliu opanke, ili prosto gledaju u eravicu. Meu njima se naao odnekud neki Crnogorac, uhvatili ga sejmeni na drumu pa kului ve nekoliko dana, iako neprestano svima pria i dokazuje kako je njemu to vrlo muno i neprilino i kako mu obraz ne podnosi ovo argatovanje. Sad je oko njega okupljen najvei broj budnih seljaka, naroito mlaih. Iz dubokog depa svoga sivog gunja Crnogorac izvlai gusle, neugledne i malene kao podlanica, i kratko gudalo. Jedan od seljaka izlazi pred pojatu i uva strau da ne naie ko od Turaka. Svi gledaju u Crnogorca kao da ga sad prvi put vide i u gusle koje iezavaju u njegovim velikim akama. On se savija; gusle su mu u krilu, a glavu od gusala pritite bradom, mae strunu smolom i hue u gudalo; sve je vlano i odvuglo. I dok obavlja sve te sitne radnje, samosvesno i mirno kao da je sam na svetu, oni ga netremice gledaju. Najposle jekne prvi zvuk, rezak i neravan. Uzbuenje raste. A Crnogorac podeava i poinje kroz nos da puta svoj glas i da njime dopunjava zvuk gusala. Sve se slae i sve nagovetava udnu priu. A u jednom trenutku Crnogorac zaista, poto je kako-tako uskladio svoj glas sa guslama, zabaci odjednom glavu silovito i ponosno, da mu iskoi jabuica na

  • mravom vratu i blesnu otar profil pri svetlosti, i pusti priguen i otegnut zvuk: Aaaa aaaaaa! i odmah nastavi razgovetno i kliktavo: Pije vino srpski car Stevane, U Prizrenu, mjestu pitomome, Do njega su starci patrijari: etiri su starca patrijara, I do njih je do devet vladika, I dvadeset utugli vezira, I po redu srpski gospodari, Vino slui provizor Mijajlo, A svijetli sestra Kandosija Sa njedara dragijem kamenjem... Seljaci se sve vie zbijaju oko guslara, ali bez najmanjeg uma; dah im se ne uje. Svi trepu oima, udivljeni i zableteni. Trnci prolaze uz lea, kime se ispravljaju, grudi nadimaju, oi sjaju, prsti se na rukama ire i gre, i miii na vilicama steu. Crnogorac veze i kiti sve bre i bre, sve lepe i smelije, a mokri i rasanjeni kuluari, zaneseni i neosetljivi za sve ostalo, prate pesmu kao sopstvenu, lepu i svetliju sudbinu. Meu tolikim kuluarima seljacima bio je i neki Radisav sa Unita, malog sela odmah tu iznad kasabe. Onizak ovek mrka lica i nemirnih oiju, dobro pognut u pasu, iao je brzo rasturajui nogama i klatei glavom i ramenima levo-desno, levo-desno, kao da seje brano. Nije bio ni siromah kao to je izgledao ni priprost kao to se pravio. Oni su se prezivali Heraci, imali su dobru zemlju i bilo ih je mnogo mukinja u kui, ali se je gotovo celo njihovo selo za poslednjih etrdeset godina isturilo, tako da su oni bili mnogo pritenjeni i usamljeni. Tako malen, potuljen i uurban, Radisav je sejao za ovih jesenjih noi od jedne pojate do druge, uvlaio se kao ilo meu seljake i saaptavao sa pojedincima. Njegovo je kazivanje bilo uglavnom ovakvo: Brao, dotuilo je i valja da se branimo. Vidite lijepo da e nas ova graevina iskopati i pojesti. I djeca e nam na njoj kuluiti, ako nas jo bude. Ovo se za na iskop i radi, a ne za drugo. Sirotinji i raji uprija i ne treba, nego Turcima; a mi nit' diemo vojske nit' vodimo trgovinu; i skela nam je mnogo. Nego, nas smo se nekolicina dogovorili da idemo nou, u gluho doba, i da obaramo i kvarimo, koliko se moe, to je napravljeno i podignuto, a da pustimo glas kako vila rui graevinu i ne da mosta Drini. Pa da vidimo hoe li ta pomoi. Drugoga puta nemamo, a neto valja raditi. Nalo se, kao uvek, malodunih i nepoverljivih koji su smatrali da je to jalova misao, jer se silni i lukavi Turci nee dati odvratiti od svog nauma, i da treba i dalje kuluiti do boje volje a ne praviti od zla gore. Ali se nalo i takvih koji su smatrali da je sve bolje nego ovako i dalje tegliti i ekati da sa oveka spadne i poslednja krpa odela i poslednji dram snage od teka posla i Abidagina oskudna hleba; da treba poi za svakim ko misli da ide ka nekom izlazu. To su bili uglavnom mladii,

  • ali bilo je i ozbiljnih, enjenih ljudi, domaina, koji su se saglasili, bez oduevljenja i plahovitosti, govorei zabrinuto: Pa hajde da ruimo, krv ga pojela, dok on nije pojeo nas. A ako i to ne pomogne... I tu su odmahivali rukom u oajnoj reenosti. Tako se tih prvih jesenjih dana proneo glas, najpre meu radnicima pa zatim i po kasabi, da se vila brodarica umeala u posao na upriji, da rui i razvaljuje prekono to se za dan sagradi, i da od gradnje nee moi nita biti. U isto vreme poele su zaista preko noi da se javljaju neobjanjive tete na zajaenim mestima, pa i na samim zidarskim radovima. Alat koji su zidari dosada ostavljali na zapoetim krajnjim stubovima poeo je da se gubi i nestaje, zemljani radovi da se provaljuju i osipaju. Glas da se uprija nee moi podii otiao je daleko, irili su ga i Turci i hriani, i sve je vie dobivao oblik vrstog verovanja. Hrianska raja je likovala, sve apatom, sve neujno i podmuklo, ali iz puna srca. I domai Turci, koji su ranije sa ponosom gledali na vezirovu graevinu, poeli su da prezrivo namiguju i odmahuju rukom. Mnogi na poturica koji, promenivi verom, nije naao ono to je oekivao, nego je i dalje sedao za tanku veeru i iao prodrtih laktova, sluao je i ponavljao sa uivanjem prianja o velikom neuspehu i nalazio neko gorko zadovoljstvo u tome to ni veziri ne mogu da postignu i izvedu ba sve to naume. Ve se govorilo da se strani majstori spremaju na odlazak i da uprije nee biti tamo gde je nikad nije bilo i gde je nije trebalo ni poinjati. Sve se to splelo i brzo proirilo u svet. Narod lako izmilja prie i brzo ih iri, a stvarnost se udno i nerazdeljivo mea i preplie sa priama. Seljaci koji su nou sluali guslara priali su da je vila koja rui gradnju poruila Abidagi da nee prestati sa ruenjem dok ne uzidaju u temelje dvoje dece bliznadi, brata i sestru, Stoju i Ostoju po imenu. I mnogi su se kleli da su videli sejmene kako po selima trae takav par dece. (Sejmeni su zaista obilazili, ali nisu traili decu nego su po Abidaginom nalogu prislukivali i raspitivali po narodu ne bi li saznali ko su ti nepoznati ljudi koji rue most.) Toga vremena se desilo da je u jednom selu iznad Viegrada zanela neka mutava i maloumna devojka, sirota, koja je sluila u tuoj kui, a ni sama nije htela ili nije znala da kae sa kim. To je bio redak i nezapamen dogaaj da devojka, i to ovakva, zanese, i jo da otac ostane nepoznat. I stvar se proula daleko. Upravo tih dana devojka je rodila, na nekoj pojati, dvoje bliznadi, ali oboje mrtvoroeno. ene iz sela su joj pomogle pri poroaju koji je bio neobino teak i odmah sahranile decu u jednom ljiviku. A nesuena majka se ve treeg dana digla i stala da trai decu svuda po selu. Uzalud su joj objanjavali da su deca mrtva roena i pokopana. Da bi se otresli njenog zapitkivanja rekli su joj, ili vie pokretima objasnili, da su njena deca odnesena u kasabu, tamo gde Turci grade upriju. Onako slaba ioajna, ona je otumarala u varo i stala da obilazi oko skela i gradilita, da zagleda uplaeno ljudima u oi i nerazumljivim mumljanjem da pita za decu. Ljudi su je posmatrali sa uenjem ili gonili da ne smeta pri radu. Videi da ne razumeju ta hoe, ona je raskopala grubu seljaku koulju i pokazivala im dojke bolne i

  • nabrekle, na kojima su bradavice ve poele da pucaju i krvare od mleka koje je neodoljivo nadolazilo. Niko nije znao kako da joj pomogne i objasni da njena deca nisu uzidana u most, jer na sve dobre rei i uveravanja, grdnje i pretnje, ona je samo alostivo mumlala i otrim, nepoverljivim pogledom ispitivala svaki ugao. Najposle, prestali su da je gone, putali je da lunja oko gradilita, obilazei oko nje s munim saaljenjem. Kuvari su joj davali od radnike pure koja bi zagorela na dnu kazana. Oni su je prozvali luda Ilinka, a po njima i cela kasaba. I sam Abidaga je prolazio bez prigovora pored nje, zakretao sujeverno glavu u stranu i nareivao da joj udele. Tako je ostala da ivi, kao mirna luda, tu pored gradnje. Sa njom je ostala i pria da su Turci uzidali decu u most. Jedni su verovali u nju, drugi nisu, ali su je svi ponavljali i prenosili. A tete su se i dalje deavale, as manje as vee, i uporedo sa njima irili su se sve uporniji glasovi da vile ne daju mosta na Drinu. Abidaga je besneo. Peklo ga je da se moe nai neko ko se usuuje da i pored njegove poslovine strogosti, koju je on negovao kao naroit predmet svog ponosa, preduzme neto protiv njegovog dela i njegovih namera. Isto tako gadio mu se ovaj narod, i to muslimani kao i hriani, koji je spor i nevet u poslu, ali brz na podsmeh i nipodatavanje, i tako dobro ume da nae podrugljivu i razornu re za sve to ne shvata ili ne ume da uradi. Isturio je strae sa obe strane reke. tete na zemljanim radovima tada su prestale, ali se na samoj vodi i dalje ruilo. Samo za mesenih noi nije bilo kvara. To je Abidagu, koji nije verovao u vile, utvrdilo u verovanju da ta vila nije nevidljiva i da ne dolazi s visina. Dugo nije hteo, nije mogao da veruje onima koji su mu govorili da je to seljako lukavstvo ali sad se sve vie uveravao da je ipak tako. I to ga je nagonilo u jo vei bes. Ali u isto vreme on je dobro znao da mora mirovati i prikrivati svoj gnev ako hoe da priprea i uhvati tetoinu i to bre i potpunije razbije prianja o vilama i o naputanju radova na mostu, koja mogu da postanu opasna. Pozvao je stareinu sejmena, jednog Plevljaka koji je odrastao u Carigradu, bledog i nezdravog oveka. Ova dva oveka su se nagonski odbijala meu sobom i u isto vreme neprestano privlaila i sudarala. Jer izmeu njih su stalno tkala i talasala nerazumljiva oseanja mrnje, odvratnosti, straha i nepoverenja. Abidaga, koji ni prema kome nije bio mek ni prijatan, ispoljavao je prema ovom bledom poturenjaku neprikrivenu odvratnost. Sve to je on radio ili govorio drailo je Abidagu i izazivalo da ga grdi i uniava. I to se Plevljak vie poniavao i pravio slaim i revnosnijim to je Abidagina odvratnost sve vie rasla. A sejmenski stareina se od prvog dana sujeverno i strahovito bojao Abidage. Taj strah se s vremenom pretvorio u munu moru, koja ga nije naputala. Pri svakom koraku i pokretu, esto i u snu on je pomiljao: ta e Abidaga za ovo kazati? Uzalud je nastojao da mu se dodvori i da mu ugodi. Sve to je dolazilo od njega Abidaga je primao s negodovanjem. A ta nerazumljiva mrnja koila je i zbunjivala Plevljaka i inila ga jo kruim i nespretnijim. On je verovao da e zbog Abidage jednog dana izgubiti ne samo hlebac i poloaj nego i glavu. Zato je iveo u stalnim uzbuenjima i prelazio iz samrtne potitenosti u grozniavu i svirepu revnost. Kad je sada, bled i krut, stao pred Abidagu, ovaj mu je rekao glasom priguenim od srdbe:

  • Sluaj, uplja glavo, ti si vet ovim krmkoviima, zna njihov jezik i njihove marifetluke, pa i pored svega toga nisi u stanju da pronae koja je to ra koja se digla da vezirski posao kvari. A to je zato to si ra kao i oni to su, samo se nala jo gora ra od tebe koja te je postavila za stareinu i zabita a nije se niko naao da te nagradi kako zasluuje. Evo ja u, kad niko nije. Da zna da u te sabiti u zemlju da od tebe ne bude senke na suncu ni koliko je ima od najmanje travke. Ako za tri dana ne prestanu svaki kvar i teta na radovima, ako mi ne uhvati onog ko ih ini i ne uutka sve ludake glasove o vilama i o prestanku radova, nabiu te iva na kolac na najvioj skeli, da te svet gleda i od tebe strah hvata i pamet u glavu uzima. Kunem ti se ivotom i verom kojom se ne kune lako. Danas je etvrtak, ima vremena do nedelje. A sad idi avolu koji te meni i poslao. Idi! Sikter! I bez zakletve Plevljak bi verovao Abidaginoj pretnji, jer je i u snu drhtao od njegova glasa i pogleda. Sad je iziao u jednom od onih svojih grevitih, paninih nastupa straha i odmah se oajniki dao na posao. Sakupio je sve svoje ljude i preavi naglo iz samrtne ukoenosti u ludaku jarost stao je da ih grdi. Slijepci! Badavadije! derao se Plevljak kao da ga iva nabijaju na kolac, unosei se svakom od sejmena u lice. Zar se tako straa strai i carsko dobro uva? Kad je na kazan ii, brzi ste i okretni svi, a kad je u slubi potrati, veu vam se noge i stane pamet. A meni obraz zbog vas gori. Ali neete vie kod mene plandovati! Znajte da u od ovih skela kasapnicu sejmensku napraviti! Ni na jednom od vas nee biti glave ako za dva dana ovo udo ne prestane i ako ne pohvatate i pobijete razbojnike. Dva dana imate jo ivota, kunem vam se vjerom i itabom. Tako je vikao dugo. I najposle, ne znajui ta bi jo mogao da im kae i ime da pripreti, pljuvao je sejmene, jednog po jednog, redom. Ali kad se ispraskao i kad se oslobodio pritiska straha koji ga je naputao u vidu gneva, odmah se oajnikom snagom dao na posao. No je proveo krstarei sa momcima po obali. U neko doba uinilo im se da uju kako neto lupa na onom delu skela koji je najdalje isturen u reku i potrali tamo. uli su jo kako se odvaljuje daska, osipa kamen i pada u vodu, a kad su doli do mesta nali su zaista polomljene skele i razvaljen zid, ali ni traga od krivaca. Pred tom avetinjskom prazninom sejmeni su drhtali od none vlage i sujevernog straha. Dozivali su se, buljili u tamu, mahali zapaljenim luevima, ali sve je bilo uzalud. teta je bila opet uinjena a oni koji su je poinili nisu bili ni uhvaeni ni ubijeni, kao da su zaista nevidljiva bia. Idue noi Plevljak je bolje pripremio zasedu. Prebacio je nekoliko ljudi i na drugu obalu. Kad je pao mrak, posakrivao je po skelama, sve do na kraj, sejmene a sam je sa jo dvojicom ljudi seo u jedan amac koji je sa mrakom neopaeno dovukao na levu obalu. Odavde su sa nekoliko zaveslaja mogli da budu kod jednog od dva zapoeta stuba. I tako bi tetoinu saleteli sa dve strane da ne moe umai, ako nije ili krilato ili podvodno bie. Cele te duge i studene noi Plevljak je preleao u amcu, pokriven ovijim koama i muen najcrnjim mislima, preturajui neprestano po glavi: da li e Abidaga zaista ostvariti svoju pretnju i oduzeti mu ivot koji pored ovakvog stareine i inae nije ivot nego samo strah i muka. Ali du cele graevine nije se zauo ni najmanji um, izuzev jednolino pljuskanje i mrmorenje nevidljive vode. Tako je i svanulo, a Plevljak je ucelom ukruenom telu oseao kako mu se ivot smrkava i krati. Idue

  • tree i poslednje noi isto bdenje, isti raspored, isto uplaeno oslukivanje. I pono je prola. Plevljaka je hvatala samrtna ravnodunost. Tada se zauo lak pljusak a zatim, jae, tup udarac o hrastove grede koje su pobijene u reci i na kojima poivaju skele. Otud je odjeknuo otar zviduk. Ali Plevljakov amac ve je krenuo. Stojei uspravno on je buljio u mrak, mahao rukama i promuklim glasom vikao: Veslaj, veslaj! Uprrri! Bunovni ljudi su veslali otro, ali jaka matica ih je ipak uhvatila neto ranije nego to je trebalo. Umesto da pristanu uz skele oni krenue niz vodu kojoj nisu mogli da se otmu, i ona bi ih odnela daleko da ih neto neoekivano ne zaustavi: Tu, na sredini brzaka, gde nije bilo direka ni skela, njihov amac udari u neto drveno i teko, i odjeknu tupo. To ih zaustavi. Tek tada razabrae da se gore na skelama sejmeni guaju sa nekim. Sejmeni, sve poturenjaki sinovi iz naih krajeva, vikali su gore svi u jedan glas; u tami su se ukrtali njihovi isprekidani i nerazumljivi povici: Dr', ne putaj! Kahrimane, 'vamo! Ja sam, ja! Izmeu tih povika ulo se kako neki teak predmet ili ljudsko telo pljusnu u vodu. Plevljak je nekoliko trenutaka bio u potpunoj nedoumici gde je zastao i ta se to deava, ali im se malo snaao on poe gvozdenom kukom na dugakoj motki da se odupire o direke na koje je u vodi udario i da vue amac uz vodu, sve blie skeli. Sad je ve bio kod hrastovog direka i ohrabren vikao iz svega glasa: Lu, palite lu! Konopac mi dajte! Najpre mu nije niko odgovarao. Najzad, posle mnogog dovikivanja u kome niko nikog nije sluao ni mogao da razume, planu gore nesigurno i bojaljivo tanka luka. Taj prvi blesak vie zbuni oi i pomea u nemiran kovitlac ljude i predmete sa njihovim senkama i crvenim odblescima na vodi. Ali planu jo u neijoj ruci lu. Sad se svetlost umiri i ljudi poee da se pribiraju i raspoznavaju. Sve se brzo razmrsi i objasni. Izmeu Plevljakovog amca i skela nalazio se mali splav od svega tri direka; samo na prednjem delu bilo je veslo, pravo splavarsko veslo, tek krae i slabije. Splav je bio vezan leskovom guvom za jedan od hrastovih direka ispod skela i drao se protiv brze vode koja ga je zapljuskivala i svom silom vukla nanie. Sejmeni sa skela pomogoe svome stareini da pree preko splava i da se ispne do njih. Svi su bili zadihani i unezvereni. Na daskama je leao vezan hrianin seljak. Videlo se kako mu se brzo i jako nadimaju grudi, i oi u kolutanju pokazuju stranu beonjau. Najstariji od etvorice sejmena objanjavao je uzbueno Plevljaku kako su oni straarili pritajeni na raznim mestima po skelama. I kad su u tami uli veslo pomislili su da je to stareinin amac, ali su bili toliko mudri, da se ne jave i da ekaju ta e naii. Tada su videli dvojicu seljaka kako prikrajie uz direke i kako s mukom vezuju splav. Pustili su ih da se ispnu i da zau meu njih a onda su ih napali nadacima, oborili i stali da vezuju. Ovoga koji je bio obeznanjen od udaraca po glavi vezali su lako, ali onaj drugi, pravei se prvo da je obamro, kliznuo kao

  • riba i propao kroz daske u vodu. Tu sejmen uplaeno zastade u govoru, a Plevljak poe da vie: Ko ga je pustio? Kazujte ko ga je pustio, jer u vas sve na komade sasjei, sve! Momci su utali i treptali oima na crvenoj nemirnoj svetlosti, a Plevljak se okretao oko sebe kao da ga trai u mraku, psujui im jednako i ono to im danju nikad nije psovao. Ali se odjednom tre, nagnu se nad vezanog seljaka kao nad dragoceno blago i sav drhtei stade da cii kroza zube nekim tankim, plaevnim glasom: uvajte ovoga, uvajte dobro! Ah, kurvini sinovi, ako mi ga pustite, znajte da glave na vama nema! Sejmeni se uskomeae oko seljaka; dotrae sa obale, preko skela, jo dvojica. Plevljak je izdavao naredbe, opominjao da ga bolje veu i vre dre. Tako ga kao mrtvaca prenesoe polako i oprezno na obalu. Plevljak je poao za njima, ne gledajui gde staje i ne skidajui pogleda sa vezanog oveka. I sa svakim korakom inilo mu se da raste, da tek poinje da ivi. Na obali su poeli da se pale i mitoklasaju novi luevi. Uhvaeni seljak je unesen u jedan od radnikih kueraka, gde je zapaljena vatra, i vezan uz direk konopcem i verigama koje su skinuli sa ognjita. To je bio glavom Radisav sa Unita. Plevljak se malo stiao, nije vritao ni psovao, ali nije mogao nigde da se skrasi. Slao je sejmene niz obalu da trae onog drugog seljaka koji je skoio u vodu, iako je bilo jasno da ga po ovako mranoj noi, ako se nije udavio, niko nee moi stii ni uhvatiti. Izdavao je i druga razna nareenja, ulazio, izlazio, pa se opet vraao, pijan od uzbuenja. Poeo je i da ispituje vezanog seljaka, ali je i to napustio. Uopte, sve to je radio trebalo je samo da zajazi i prikrije njegov nemir, jer u stvari on je samo na jedno mislio: ekao je Abidagu. I nije morao dugo da ga eka. Poto je odspavao prvi san, Abidaga se po svom obiaju odmah iza ponoi probudio i, ne mogui vie zaspati, stajao je kraj prozora i gledao u tamu. Sa njegovog ardaka na Bikavcu danju se videla rena dolina i cela graevina sa kuercima, mlinovima, pojatama i celim onim razrovanim i zakrenim prostorom oko nje. Sad je u tami nasluivao sve to i sa gorinom mislio kako posao ide sporo i teko i kako e to jednog dana morati doi i veziru do uiju. Za to e se ve neko pobrinuti. Ako niko, a ono ovaj glatki, hladni i podmukli Tosun efendija. I tada bi se moglo desiti da padne u nemilost kod vezira. A to, to je ono od ega on ne moe da spava, a kad zaspi i u snu drhti. Jelo mu je otrovano, ljudi su mu crni, ivot mu je mrzak samo kad pomisli na to. Nemilost, to znai da si udaljen od vezira, da ti se neprijatelji podsmevaju (ah, samo ne to!), da nisi niko i nita, da si dronjak i fukara ne samo u tuim nego i u svojim sopstvenim oima. Znai izgubiti teko steeni imetak ili, ako ga i zadri, grickati ga kradimice, daleko od Stambola, negde u progonstvu, u mranoj provinciji, zaboravljen, izlian, smean, bedan. Ne, samo to ne! Bolje ne gledati sunce i ne disati vazduh! Sto puta je onda bolje bilo i ne biti niko i ne imati nita! Eto, to je ta misao koja mu se uvek vraa i po nekoliko puta u danu nagoni krv da bolno udara u teme i slepoonice, ali ni inae nikad potpuno ne iezava, nego lei kao crn talog u

  • njemu. To bi za njega znaila nemilost, a nemilost je moguna svakog dana i asa, jer sve radi da ona doe, samo on jedini radi protivno i brani se; dakle on jedan protiv svih i svega. I to traje ve petnaestak godina, otkako je doao do ugleda i uticaja, otkako mu vezir poverava velike i vane poslove. Pa ko to moe da izdri? Ko da spava i miruje? Iako je bila hladna i vlana jesenska no, Abidaga je otvorio prozor i gledao u tamu, jer mu se inilo da se gui u zatvorenom prostoru. Tada je primetio da se na skelama i po obali pale i kreu svetlosti. Kad je video da ih biva sve vie, pomislio je da se neto neobino desilo, obukao se i probudio momka. Tako je stigao pred osvetljenu pojatu upravo u trenutku kad Plevljak nije vie ni sam znao kako da grdi, kome da nareuje, uopte ta da radi pa da prikrati vreme. Neoekivani dolazak Abidagin posve ga je zbunio. Toliko je eleo taj as, a sada kad je nastupio, on nije umeo da ga iskoristi onako kako je zamiljao. Mucao je od uzbuenja i zaboravio je na vezanog seljaka. Abidaga je samo prezrivo gledao iznad njegove glave i odmah se uputio ka zarobljeniku. U pojati su naloili ivlju vatru tako da je i najudaljeniji kutak bio obasjan, a sejmeni su dodavali sve nove glavnje. Abidaga je stajao pred vezanim seljakom od koga je bio mnogo vii. Bio je miran i zamiljen. Svi su ekali na njegovu re, a on je mislio: eto s kim ja imam da se borim i nosim, eto od koga zavise moj poloaj i moja sudbina, od ove prezrene i slaboumne poturice Plevljaka i od nerazumljive, okorele zlobe i uporstva ove rajinske gnjide. A onda se trgnuo i poeo da izdaje naredbe i da ispituje seljaka. Pojata se ispunila sejmenima, napolju su se uli glasovi razbuenih nadzornika i radnika. Abidaga je postavljao pitanja preko Plevljaka. Radisav je najpre tvrdio da su se on i jo jedan mladi reili da bee i da su zato spremili mali splav i krenuli niz reku. Kad su mu pokazali svu besmislenost njegovog tvrenja, jer se po mranoj noi ne moe ploviti niz nemirnu reku, punu virova, stena i sprudova, i jer se oni koji hoe da bee ne penju na skele i ne rue rad, on je zautao i samo je nabusito rekao: Pa, u vaim je rukama sve, radite ta znate. E, sad e da vidi ta znamo, rekao je na to ivo Abidaga. Sejmeni su razdreili verige i razgolitili seljaku grudni ko. Verige su bacili u razgorelu vatru i ekali. Kako su verige bile aave, svima su im ruke bile uprljane i svuda su i po polunagom seljaku i po njima ostavljale crne tragove. Kad su verige bile blizu usijanja, priao je Merdan Ciganin i dugakim kletima ih izvukao za jedan kraj, a jedan od sejmena je isto tako pridravao drugi. Plevljak je prevodio Abidagine rei. E, dede sad nam kazuj pravu istinu. ta imam da vam kazujem; vi sve moete pa sve i znate. Ona dvojica prinesoe verige i opasae njima seljaka oko irokih, maljavih grudi. Stade da cvri osmuena dlaka. Seljaku se zgrie usta, nabreknue vratne ile, rebra na slabinama iskoie i trbuni miii poee da se steu i kreu kao kad

  • ovek povraa. Stenjao je od bola, zatezao konopce kojima je vezan i uzalud se otimao i nastojao da smanji dodir tela sa vrelim gvoem. Oi su mu treptale i suzile. Odmakoe verige. To ti je za poetak. Zar nije bolje da bez toga govori? Seljak samo jako oduhnu kroz nos, ali je utao. Kazuj ko je bio onaj s tobom! Zvao se Jovan, a ja mu ne znam kuu ni selo. Prinesoe opet verige, zacvra opaljena dlaka i koa. Kaljui od dima i grei se od bolova, seljak poe isprekidano da kazuje. Svega njih dvojica su se dogovorili da rue gradnju na mostu. Tako su mislili da treba i tako su uradili. Niko drugi nije znao i nije uestvovao. Ispoetka su prilazili sa obale, na raznim mestima, i uspevali su dobro, ali kad su videli da je straa na skelama i po obali, smislili su da sastave tri direka u splav i da tako neprimeeni priu graevini sa reke. To je bilo pre tri dana. Ve prve noi umalo da ih nisu uhvatili. Jedva su izmakli. Zato idue noi nisu uopte izlazili. A kad su noas opet probali sa splavom desilo se ovo to se desilo. To je sve. Tako je bilo i tako smo radili, a vi sada inite svoje. A ne, neemo tako, nego kazuj ko vas je nagovorio na to! Jer, nita su te muke dosada prema ovima koje idu. Vala, inite ta vam je drago. Tada prie onaj Merdan kova sa kletima. Klee pored vezanog oveka i poe da mu kida nokte sa bosih nogu. Stisnutih zuba seljak je utao, ali je udna drhtavica, koja mu je i onako vezanom tresla telo sve do pasa, odavala da je bol morao biti velik i neobian. U jednom trenutku seljak procedi kroza zube neto nejasno. Plevljak koji je vrebao njegove rei i pokrete i udno oekivao ma kakvo priznanje dade rukom znak Ciganinu da prestane i odmah priskoi. Kako? ta kae? Nita. Kaem: to me na pravdi boga muite i to dangubite. Kazuj ko te nagovorio? Ama, ko e me nagovoriti? ejtan! ejtan? ejtan, jakako, onaj koji je i vas nagovorio da zidate upriju. Seljak je govorio tiho ali tvrdo i odreeno. ejtan! udna re, kazana ovako ogoreno u ovako neobinom poloaju. ejtan! I toga ima, mislio je Plevljak, stojei sada oborene glave kao da ga vezani sasluava a ne on njega. Ta jedina re pogodila ga je u osetljivo mesto i podigla u njemu odjednom sve brige i sva strahovanja u svoj njihovoj snazi i veliini, kao da nisu bila zbrisana ovim hvatanjem krivca. Moda je zaista sve ovo, zajedno sa Abidagom, i graenjem mosta, i ovim ludim seljakom, samo avolja rabota. ejtan! Moda je to jedino ega se treba bojati? Plevljak zadrhta, i trgnu se. Upravo, prenuo ga je gromki i ljutiti Abidagin glas. ta je? Tebi se spava, jaramaze? vikao je Abidaga, udarajui konim kratkim biem po sari svoje desne izme.

  • Ciganin je kleao, sa kletima u rukama, i crnim, svetlim oima gledao uplaeno i pokorno navie uz Abidagin stas. Sejmeni su podsticali vatru koja se i inae bila rasplamsala. Cela prostorija je sjala, zagrejana i sveana. Uopte, to to je omrklo kao uboga i neugledna zgrada poraslo je odjednom, proirilo se i izmenilo. U pojati i oko nje vladalo je neko sveano uzbuenje i naroita tiina kao to uvek biva na mestima na kojima isteruju pravdu, mue iva oveka ili se deavaju sudbonosne stvari. Abidaga, Plevljak i vezani ovek kretali su se i govorili kao glumci, a svi ostali su ili na prstima, oborenih oiju, ne govorei do u potrebi, pa i onda samo apatom. Svak je u sebi eleo da ne bude na tom mestu ni u tom poslu, ali poto to nije moguno, svak je stiavao svoju re i umanjivao svoj pokret da bar za toliko bude dalje od svega. Videi da sasluanje sporo ide i da ne obeava ploda, Abidaga sa nestrpljivim pokretom i glasnim psovkama izie iz pojate. Za njim je skakutao Plevljak, a za ovim sejmeni. Napolju je svitalo. Sunce se jo nije javilo, ali je ceo vidik bio svetao. Duboko meu brdima videli su se oblaci, rastegnuti u dugim, zagasito ljubiastim pojasevima, a izmeu njih svetlo i bistro nebo, gotovo zelene boje. Nad vlanom zemljom leale su rasturene gomile niske magle iz koje su virile krune voaka sa potpuno proreenim i utim liem. Udarajui jednako korbaem o izmu, Abidaga je izdavao nareenja: da se krivac ispituje i dalje, naroito o pomagaima, ali da ga ne mue preko mere mukama od kojih bi klonuo; da se spremi sve to treba da danas u podne bude iv nabijen na kolac, i to na krajnjoj skeli, na najuzvienijem mestu, tako da ga vidi sva kasaba i svi radnici sa obe strane reke: Merdan da pripremi sve, a telal da vikne kroz mahale: da e u podne na upriji narod moi videti kako prolaze oni koji ometaju gradnju mosta, da se tu, na jednoj ili na drugoj obali mora iskupiti sve muko stanovnitvo, Turci i raja, od deteta pa do starca. Dan koji svie nedelja je. Nedeljom se radilo kao i svakim drugim danom, ali danas su i sami nadzornici rasejani. Tek to se dobrorazdanilo pronela se vest o hvatanju krivca, o muenju i pogubljenjukoje e biti u podne. Ono stiano i sveano raspoloenje iz pojateproirilo se na ceo prostor oko graevine. Kuluari rade utke, svakizbegava da drugom pogleda u oi i svak gleda u posao koji ima predsobom kao da je to poetak i svretak sveta. Jo na sat pred podne iskupio se varoki svet, veinom Turci, na zaravanku kod mosta. Deca su se ispela na visoke blokove neobraenog kamena koji su tu leali. Radnici su se rojili oko dugih i uskih dasaka sa kojih se delio kuluarski tain koji oveku ne da umreti. vaui, oni su utke i unezvereno gledali oko sebe. Malo zatim pojavio se Abidaga, u pratnji Tosun-efendije, majstor-Antonija i jo nekolicine uglednih Turaka. Svi su stali na jednom uzvienom oceditom mestu izmeu mosta i pojate u kojoj je bio osuenik. Abidaga je otiao jo jednom do pojate gde mu je javljeno da je sve spremno: tu je leao hrastov kolac, dugaak blizu etiri arina, kako treba zailjen, na vrhu pokovan gvoem i sasvim tanak i otar, a ceo namazan dobro lojem;

  • tamo na skelama bili su prikovani direci meu koje e se kolac uglaviti i ukovati, drven malj za nabijanje, konopci i sve ostalo. Plevljak je bio ustumaran, zemljane boje u licu i crvenih oiju. Ni sada nije mogao da izdri Abidagin plameni pogled. Sluaj ti, ako ne bude sve kako treba i ako me obruka pred svetom, ne izlaz'te mi pred oi ni ti ni ovaj ciganski brabonjak; potopiu vas u Drinu, kao slepu tenad. I onda okreui se uzdrhtalom Ciganinu dodade blae: est ti je groa za posao, a jo est ako ostane do mraka iv. Pa sad gledaj. Sa glavne damije u ariji javi se hoda otrim i jasnim glasom. Nastade nemir meu sakupljenim narodom, a malo zatim otvorie se vrata na pojati. Desetak sejmena se svrsta u dva reda, po pet sa svake strane. Meu njima je Radisav, bos i gologlav; brz i pognut kao i uvek ali ne seje u hodu, nego sitno i udnovato hoda, skakue gotovo na osakaenim nogama sa krvavim rupama umesto nokata; na ramenu nosi dugaak, beo i zailjen kolac. Pozadi ide Merdan sa jo dva Ciganina koji e mu pomagati pri izvrenju presude. Odjednom izjaha odnekud Plevljak na svom doratu i poe na elo te povorke, koja je imala da pree svega stotinjak koraka do prvih skela. Svet je istezao vratove i propinjao se na prste da vidi oveka koji je ostvario zaveru i otpor i ruio graevinu. Svi su bili iznenaeni bednim i nikakvim izgledom toga oveka koga su oni posve drukije zamiljali. Naravno, niko od njih nije znao zato onako smeno poskakuje i nabada s noge na nogu i niko nije dobro video one opekotine od veriga koje su mu ile oko grudi kao veliki kaievi, a preko kojih su mu navukli koulju i gunj. Stoga je svima izgledao i suvie jadan i neugledan za delo zbog koga ga vode na gubilite. Samo je beli dugaki kolac davao svemu neku jezivu veliinu i privlaio sve poglede na sebe. Kad su stigli do mesta gde poinju zemljani radovi na obali, Plevljak sjaha i nekim sveanim i preteranim pokretom predade uzdu momku, a on se sa ostalima izgubi na strmom, raskaljanom putu koji se sputa ka vodi. Malo zatim svet je mogao da ih vidi kako se pojavljuju istim redom na skelama i kako se penju sporo i oprezno. Na uskim prolazima od greda i dasaka sejmeni su potpnno okruili i stisli meu sobom Radisava, da im ne bi skoio u reku. Tako su se provlaili polako i peli sve vie dok ne dooe do kraja. Tu je nad vodom bio popoen prostor u veliini jedne osrednje sobe. Na tom prostoru se, kao na uzdignutoj pozornici, smestie Radisav, Plevljak i trojica Cigana, ostali sejmeni ostadoe rastureni naokolo po skelama. Narod na zaravanku se pomerao i premetao. Stotinjak koraka ga deli od onih dasaka, tako da vidi svakog oveka i svaki pokret, ali ne moe da uje rei ni razabere pojedinosti. Narod i radnici sa leve obale udaljeni su tri puta toliko od prizora i jo se vie vrpolje i napreu da to bolje uju i vide. Ali se nita nije moglo uti a ono to se videlo izgledalo je u poetku i suvie jednostavno i zanimljivo, a opet na kraju postalo je tako strano da su svi okretali glave i mnogi brzo odlazili kui, kajui se to su dolazili. Kad su Radisavu naredili da legne, on je oklevao jedan trenutak, a onda je ne gledajui Cigane ni sejmene, kao da ih nema, priao blie Plevljaku, gotovo poverljivo, kao nekom svome, i rekao mu tiho i potmulo:

  • Sluaj, tako ti ovog i onog svijeta, uini dobro i probodi me, da se ne muim kao pas. Plevljak se trgnuo i viknuo na njega kao da se brani od toga suvie poverljivog naina razgovora: Sikter, vlae! Zar ti toliki delija da carsko rui a ovamo bogoradi k'o ena! Bie kako je nareeno i kako si zasluio. Radisav obori glavu jo nie, a Cigani mu prioe i stadoe s njega da svlae gunj i koulju. Na grudima se ukazae rane od veriga, potpritene i pocrvenele. Ne govorei vie nita, seljak lee kako mu je nareeno, okrenut licem prema zemlji. Cigani prioe i vezae mu prvo ruke na lea, a potom za svaku nogu, oko lanaka, po jedan konopac. Zategnue svaki na svoju stranu i iroko mu raskreie noge. Za to vreme Merdan je poloio kolac na dva kratka obla drveta, tako da mu je vrh doao seljaku meu noge. Zatim izvadi iza pojasa kratak, irok no, kleknu pred ispruenog osuenika i nagnu se nad njim da mu rasee sukno od akira meu nogama i da proiri otvor kroz koji e kolac ui u telo. Taj najstraniji deo krvnikova posla bio je, sreom, za gledaoce nevidljiv. Videlo se samo kako vezano telo zadrhta od kratkog i neprimetnog uboda noem, kako se podie do pasa, kao da e ustati, ali odmah ponovo pade natrag i tupo udari o daske. im je to svrio, Ciganin skoi, dohvati drveni malj sa zemlje i stade njime da udara donji, tupi deo koca, laganim i odmerenim udarcima. Izmeu dva udarca stao bi malo i posmatrao prvo telo u koje zabija kolac a zatim dvojicu Cigana, opominjui ih da vuku lagano i jednomerno. Telo raskreenog seljaka grilo se samo od sebe; kod svakog udarca malja kima mu se savijala i grbila, ali su ga konopci zatezali i ispravljali. Tiina je na obe obale bila tolika da se jasno razabirao i svaki udarac za sebe i njegov odjek negde na strmoj obali. Najblii su mogli uti kako ovek udara elom o dasku i pored toga jedan drugi neobini zvuk; ali to nije bio ni jauk ni vapaj ni hropac, ni ma koji ljudski glas, nego je celo to rastegnuto i mueno telo irilo od sebe neku kripu i grohot, kao plot koji gaze ili drvo koje lome. Posle svakog drugog udarca odlazio je Ciganin do ispruenog tela, nadnosio se nad njega, ispitivao da li kolac ide dobrim pravcem, i kad bi se uverio da nije povredio nijedan od najvanijih ivih delova iznutrice, vraao se i nastavljao svoj posao. Sve se to slabo ulo i jo manje videlo sa obale, ali su svima noge drhtale, lica bledela i hladneli prsti na rukama. U jednom trenutku kucanje prestade. Merdan je video kako se pri vrhu desne pleke miii zateu i koa odie. On prie brzo i prosee to ispupeno mesto unakrst. Bleda krv potee, najpre oskudno pa sve jae. Jo dva-tri udarca, laka i oprezna, i na proseenom mestu stade da izbija gvoem pokovani iljak koca. Udario je jo nekoliko puta, dok vrh nije doao do u visinu desnog uha. ovek je bio nabijen na kolac kao janje na raanj, samo to mu vrh nije izlazio kroz usta nego na lea i to nije jae ozledio ni utrobu ni srce ni plua. Tada Merdan odbaci malj i prie. Razgledao je nepomino telo, zaobilazei krv koja je curila sa mesta gde je kolac uao i izaao. i hvatala se u malim mlakama na daskama. Dvojica Cigana okrenue ukrueno telo na lea i stadoe da mu veu noge pri dnu uz kolac. Za to vreme Merdan je gledao da li je ovek iv i paljivo posmatrao to lice koje je dolo odjednom podadulo, ire i vee. Oi su bile iroko otvorene i nemirne, ali oni kapci nepomini, usta rasklopljena i obe usne ukoene u gru; iz njih su belasali stegnuti zubi. Pojedinim od linih miia ovek nije vie mogao da vlada; stoga je lice izgledalo kao maska. Ali srce je bilo muklo i plua radila kratkim i ubrzanim dahom. Dvojica Cigana stadoe da ga diu kao brava na ranju. Merdan je vikao na njih da

  • paze, da ne drmaju telom; i sam je pomagao. Uglavie donji, debeli deo koca meu one dve grede i ukovae sve velikim ekserima, zatim pozadi, u istoj visini, podupree kratkom iokom koju takoe prikovae i za kolac i za gredu od skela. Kad i to bi gotovo Cigani se izmakoe podalje i pridruie sejmenima, a na onom praznom prostoru ostade sam, izdignut za itava dva arina, uspravan, ispren i go do pasa, ovek na kocu. Iz daljine se samo nasluivalo da kroz njega ide kolac za koji su mu vezane noge pri lancima, dok su mu ruke vezane na leiina. Zato je narodu izgledao kao kip koji lebdi u vazduhu, na samoj ivici skela, visoko iznad reke. Na obe obale proe agor i talasanje kroz svetinu. Neki oborie pogled, a neki krenue kui brzo, ne okreui glave. Veina je nemo gledala taj ljudski lik, isturen u prostor, neprirodno ukoen i prav. Strah im je ledio utrobu i noge su pod njima obamirale, ali oni nisu mogli da se maknu ni da odvoje pogled od toga prizora. A izmeu toga uplaenog sveta provlaila se luda Ilinka; zagledala svakom u oi, nastojei da im uhvati pogled i da u njemu proita i otkrije gde su njena rtvovana i sahranjena deca. Tad Plevljak, Merdan i jo dvojica sejmena prioe ponovo osueniku i stadoe da ga zagledaju izbliza. Niz kolac je tekao samo slab mlaz krvi. ovek je bio iv i svestan. Slabine su mu se dizale i sputale, ile na vratu kucale, oi su kolutale sporo ali neprestano. Kroz stisnute zube naviralo je otegnuto reanje u kome su se teko razabirale pojedine rei: Turci, Turci..., grcao je ovek sa koca. Turci na upriji... da paski skapavate... paski pomrete!... Cigani sakupie svoj alat i svi se, zajedno sa Plevljakom i sejmenima, zaputie preko skela na obalu. Narod ustuknu pred njima i stade a se razilazi. Samo su deaci sa visokog kamenja i golih drveta oekivali jo neto i, ne znajui kad je kraj ni ta je dosta, ekali ta e dalje biti sa udnim ovekom koji lebdi nad vodom kao da je u skoku zastao. Plevljak je priao Abidagi i javio da je sve tano i dobro izvreno i da je osuenik av i ima izgleda da e iveti jo, jer mu unutrica nije povreena. Abidaga mu ne odgovori nita, ni pogledom, samo mahnu rukom za znak da mu dovedu konja i stade da se prata sa Tosunefendijom i majstor-Antonijem. Svi stadoe da se razilaze. ulo se kako kroz ariju telal vie o izvrenoj presudi i o takvoj istoj i goroj kazni koja eka svakog ko bude tako radio. Plevljak je stajao, u nedoumici, na zaravanku koji se naglo praznio. Momak je drao konja i sejmeni su ekali nareenja. Oseao je da bi trebalo neto da kae, ali nije mogao od silnog uzbuenja koje je tek sada poelo da raste u njemu, da ga razapinje, kao da e poleteti. Sad mu je tek dolazilo do svesti sve ono na to, ranije, zauzet poslom oko izvrenja presude, nije mogao da misli. Sad se tek setio Abidagine pretnje da e ga iva namai na kolac ako ne uspe da uhvati krivca. Izbegao je tu strahotu, ali za dlaku, u poslednjem trenutku. Onaj tamo na skeli radio je svom snagom, nou, podmuklo, da se to zaista desi. Ali se, eto, desilo obrnuto. I sam pogled na toga oveka, koji je jo iv onako pripet i isturen nad rekom, ispunjavao ga je i uasom i nekom bolnom radou to nije njega ta

  • sudbina zadesila, i to je njegovo telo netaknuto, slobodno i pokretno. Od te misli neodoljivi vatreni trnci su mu se irili iz grudi, ulazili u noge, u ruke, i nagonili ga da se kree, smeje i govori, kako bi sam sebe uverio da je zdrav, da moe da se mie slobodno, da govori i da se smeje glasno, da peva ako hoe, a ne da rei sa koca nemone kletve, oekujui smrt kao jedinu sreu koja mu se jo moe desiti. Same se ruke kreu, same noge poigravaju, sama se usta otvaraju i na njih navire grevit smeh i same teku obilne rei: Ha, ha, ha! Radisave, vilo gorska, to si se ukrutio tako? to ne potkopava upriju? to rei i grca? Zapjevaj, vilo! Poigraj, vilo! Iznenaeni i zbunjeni sejmeni su gledali kako njihov stareina igra, rairenih ruku, i kako se zapevajui i grcajui gui od smeha, od udnih rei i bele pene koja mu sve vie izbija na krajevima usana. I njegov konj, dorat, dobacivao mu je uplaene poglede iskosa. Svi oni koji su sa jedne ili druge obale prisustvovali izvrenju kazne razneli su strane glasove po varoi i okolini. Neopisiv strah je uao u graane i radnike. Sporo i postepeno je prodiralo ljudima u svest puno saznanje o onome to se tu u njihovoj blizini, u toku kratkog novembarskog dana desilo. Svi su se razgovori kretali oko oveka koji je tamo gore iznad skela jo iv na kocu. Svak se u sebi zaricao da nee o njemu govoriti; ali ta vredi kad se misao stalno vraa na njega i pogled otima na tu stranu? Seljaci koji su pristizali iz Banje, vozei kamen na volovskim kolima, obarali su oi i opominjali krotko svoje volove da ure. Radnici po obali i na skelama dozivali su se pri poslu prigueno i samo koliko se moralo. I sami nadzornici sa leskovim prutovima u ruci bili su mirniji i blai. Dalmatinski kamenoresci su pri radu okretali lea mostu, bledi, stegnutih vilica, i gnevno udarali svoja dleta koja su u optoj tiini kliktala kao jato detlia. Brzo je doao sumrak i radnici su grabili svojim konaitima, u elji da budu to dalje od skela. Jo pre nego se potpuno smrklo ispeli su se Merdan i jedan Abidagin pouzdan momak ponovo do Radisava i nesumnjivo utvrdili da je osuenik i sada etiri sata posle izvrenja osude, iv i svestan. On je, u groznici, sporo i teko kolutao oima, a kad je ispod sebe ugledao Ciganina poeo je glasnije da jei. Kroz tu jeku sa kojom je dua izlazila iz njega razabirale su se samo pojedine rei: Turci... Turci... uprija! Zadovoljni, vratili su se Abidaginoj kui na Bikavac, priajui putem svakome da je osuenik iv; a kako kripi zubima i progovara s koca lepo i razgovetno, ima nade da e iveti i do sutra u podne. Zadovoljan je bio i Abidaga i naredio je da se Merdanu isplati obeana nagrada. Te noi je sve ivo u kasabi i oko mosta zaspalo u strahu. Upravo, zaspao je onaj ko je mogao da spava, a onih kojima san nije hteo na oi bilo je mnogo. A sutradan je osvanuo sunan novembarski ponedeljak. Ni tu oko gradnje ni u celoj kasabi nije bilo oka koje nije pogledalo na onaj zamreni splet greda i dasaka nad vodom, gde se na samom kraju, kao na pramcu broda, prav i odvojen, isticao ovek na kocu. I mnogi koji je, budei se, pomislio da je snivao ono to se jue naoigled sveta deavalo na mostu, sad je stajao i netremice gledao svoj muan san kako se produuje i traje, stvaran, na suncu. Kod radnika ista ona jueranja tiina, puna skruenosti i ogorenja. U varoi isti apat i zbunjenost. Merdan i onaj Abidagin momak ispeli su se ponovo na skele,

  • obilazili oko osuenika; neto su govorili meu sobom, dizali glavu i zagledali gore u lice seljakovo; u jednom trenutku Merdan ga je povukao za akire. Ve po nainu kako su se spustili na obalu i proli utke izmeu zaposlenih ljudi, svi su shvatili da je seljak izdahnuo. I svi su Srbi osetili neko olakanje, kao nevidljivu pobedu. Sada su svi smelije pogledali gore na skele i na osuenika. Svi su oseali da je u onom njihovom stalnom rvanju i morenju sa Turcima sada preteglo na njihovu stranu. Smrt je najtei zalog. Usta, dotle zalivena strahom, sama su se otvarala. Onako kaljavi, vlani, neobrijani i bledi, valjajui borovim polugama velike blokove banjskog kamena, zastajali su se za trenutak da opljunu dlanove i priguenim glasom govorili jedan drugom: Bog da ga prosti i pomiluje! Ej, muenik! E, jade na! Zar ne vidi da se posvetio? Svetitelj, bolan. I svaki je ispod oka merio pokojnika koji se dri uspravno kao da stupa pred etom. Gore, na svojoj visini on im nije vie izgledao ni straan ni alostan. Naprotiv, svima je bilo jasno sada koliko se izdvojio i uzvisio. Ne stoji na zemlji, ne dri se rukama, ne pliva, ne leti; on ima svoje teite u samom sebi; osloboen zemnih veza i tereta, ne mui se; ne moe mu vie niko nita, ni puka ni sablja, ni zla misao ni ljudska re ni turski sud. Onako nag do pasa, vezanih ruku i nogu, prav, zabaene glave uz kolac, taj lik nije ni liio toliko na ljudsko telo koje raste i raspada se koliko na visoko uzdignut, tvrd i neprolazan kip koji e tu ostati zauvek. Kuluari su se zakretali i kriomice krstili. Na Mejdanu su ene pretravale jedna drugoj, preko avlije, da samo minut-dva proapuu i otplau zajedno, i odmah se vraale trkom da im ruak ne bi zagoreo. Jedna je zapalila kandilo. Ubrzo su po svima kuama gorela kandila, prituljena po okovima soba. Deca su trepui oima, u praznikom raspoloenju, gledala u taj sjaj, i sluajui nerazumljive, izlomljene reenice starijih (Ubrani, Gospode, i sauvaj! Ah, muenik, pribran je kod boga kao da je najveu crkvu sagradio! Pomozi nas, Boe, ti Jedini, potri dumanina i ne daj mu duge vlasti!), zapitkivala neumorno, ta je to muenik, ko gradi crkvu, i gde to. Naroito su deaci bili ljubopitljivi. A majke su ih umirivale: uti, duo! uti, sluaj mamu i uvaj se, dok si god iv, Turina, prokletnika! A pre nego je i po drugi put stao da pada mrak, Abidaga je jo jednom obiao graevinu i, zadovoljan dejstvom ovoga stranog primera, naredio da se seljak skine sa skela: Bacite psa psima! U toj noi koja je naglo padala, vlana i mlaka kao proletnja, nastalo je nerazumljivo uborenje i talasanje meu radnicima. I oni koji ranije nisu hteli da uju o ruenju i otporu sada su bili spremni da daju mnogo i uine sve. ovek na kocu posto je opta briga i svetinja. Nekoliko stotina izmuenih ljudi, pokrenuto

  • uroenim nagonom, snagom saaljenja i drevnih obiaja, nesvesno se zatalasalo i udruilo u naporu da doe do muenikovog lea, da ga otme skrnavljenju i hrianski sahrani. U opreznom saaptavanju i dogovaranju po kolibama i pojatama kuluari su sakupili meu sobom znatnu svotu od sedam groa kojom e podmititi Merdana. Za taj posao odabrali su trojicu najokretnijih izmeu sebe i oni su uspeli da stupe u dodir sa delatom. Mokri i umorni od rada, trojica seljaka sada pregovaraju, sporo, lukavo, zaobilazno. Mrtei se, ekajui po glavi i namerno zamuckujui, najstariji seljak govori Ciganinu: Eto se i to svri. Sueno je pa neka bude i to. Samo zna, kako je, na priliku, iksan je, to no se kae boji stvor, pa ne bi valjalo da ga, na priliku, zverinje jede i psi razvlae. Merdan, koji nasluuje dobro da se radi o poslu, brani se, vie tuno nego uporno. Aja, jok! Nemojte da mi govorite. Na veliku ete me vatru naloiti. Vi ne znate kakav je ris Abidaga! Seljak se mui i mrti i misli u sebi: Ciganin je, stvorenje bez krsta i due, pa nit' moe da ga kumi ni bratimi, ni iim na zemlji ili na nebu zakunee, a desnu ruku dri u plitkom depu od gunja i u njoj stisnuto sedam groa. Ama, znam ve kako je. Znamo mi, na priliku, da ni tebi nije lako. Samo, nee ni tebi krivati, Eto, etiri groa, uzdravo, smo nali, pa kao velimo dosta je. Jok, jok, drai je meni ivot od vaskolikog blaga svjetskog. A od Abidage iv ost'o ne bih, jer taj vidi sve i kad spava. Jao, premrem kad pomislim! etiri, pa i pet, najposlije kad bude. Sve bi se nalo, nastavlja seljak bez obzira na Ciganinovo vajkanje. Ne smijem, ne smijem, pa eto! Dobro, tebi je zapovjeeno da to... telo baci, na priliku, kao... psima, i ti e ga baciti, a ta e poslije biti od njega o tom ti brigu ne vodi, niti e te ko pitati za to. E vidi, onda bismo mi, na priliku, uzeli to... telo i sahranili po naemu zakonu, ali kriomice, na priliku, da iva dua ne zna. I ti e, na priliku, kazati sutradan da su psi, na priliku, raznijeli to... telo. I nikom nita, a tebi e biti tvoje. Seljak je govorio paljivo i smiljeno, samo je sa udnim snebivanjem zastajkivao pred rei telo, koju je izgovarao upravo tako: telo. Zar ja za pet groa glavu da gubim! Ne, ne, neee! Za est, dodaje mirno seljak. I