Upload
lengoc
View
247
Download
7
Embed Size (px)
Citation preview
RANKO BUGARSKI SABRANA DELA
KNJIGA 9
Recenzenti sabranih dela MILKA IVIĆ
MILORAD RADOVANOVIĆ
Za izdavače
ŽARKO ČIGOJA IVAN ČOLOVIĆ
Likovni urednik
IVAN MESNER
Izdavači
e* 'if" ŠTAMPA XX vek
Ranko Bugarski
JEZICI
Beograd 2003
Uvodna napomena
Ovde se preštampava tekst knjige prvi put objavljene
u ediciji Sveznanje (knj. l) Matice srpske u Novom Sadu
1993. godine, čije je neizmenjeno drugo izdanje izašlo maja
1996. Sa sadržinske iformalne strane knjiga odražava ovak
vo svoje poreklo, kao uvodno štivo namenjena široj javnosti.
Ovom prilikom su tekstualne intervencije malog obima izvr
šene jedino u odeljku o jezicima u bivšoj Jugoslaviji, kako
bi bilo jasnije da se prikaz odnosi na jezički prostor jedne
države koja je nestajala upravo dok je pisana prvobitna ver
zija tog teksta. U nekoliko slučajeva, kod nas dosad nenor
mirani nazivi manje poznatih jezika prilagođeni su reš enjima
prihvaćenim u prevodu Kristalove Kembričke enciklopedije jezika, nedavno izašlom kod beogradskog Nolita, koji se uz
engleski original sada registruje i na kraju Bibliografije. Po
neki podatak je osavremenjen. Ostale izmene su čisto teh
ničkog karaktera. Promena pisma - sa ćirilice na latinicu -
izazvala je odgovarajuće modifikacije u Registru.
Beograd, novembra 1 996. R. B.
5
l
Jezici u svetu
Uvod
Jezik je medijum pomoću kojeg čovek izgrađuje i tumači
svet u kojem živi, a uz to i osnovno sredstvo interakcije i ko
munikacije među ljudskim bićima i bitan preduslov svekolikog
čovekovog stvaralaštva. Jezik u ovom opštem smislu deo je ge
netskog nasleđa ljudskog roda, a manifestuje se u hiljadama
posebnih jezika koj ima govore pojedine društvene zajednice ši
rom sveta. Tako svi ljudi imaju jezik, ali nemaju svi i sti jezik.
Svi jezici su u nečemu slični, i po tome su svi oni jezici; i svi
se u nečemu razlikuju, pa su tako svi oni različiti jezici.
Podrazumevajući sl ičnosti , odnosno činjenicu da su svi je
zici sistemi iste osnovne vrste, u ovoj knj izi pozabavićemo se
upravo razlikama u ostvarivanju opšteljudske moći govora, ona
ko kako se one društveno institucionalizuju u vidu pojedinih
jezika. Govorićemo, dakle, o množini i šarolikosti jezika u sve
tu, o pitanj ima nj ihove klasifikacije, nj ihovog obl ikovanj a u vre
menu i rasporeda u prostoru, o funkcijama koje obavljaju u
društvenim zajednicama i u životu pojedinaca. Pri tome će na
glasak biti na višejezičnosti kao kolektivnom obeležju većine
7
RANKO BUGARS KI
tih zajednica i individualnoj odlici mnogih nj ihovih članova.
Predmet našeg razmatranja biće samo prirodni jezici , kao isto
rijski izrasli instrumenti društvenog života pojedinih ljudskih
skupina. Iz nj ih izvedeni formalni si stemi raznih vrsta, koj i se
u proširenom smislu reči takođe nazivaju jezicima, neće moći
da budu uključeni , iako je nj ihova važnost u modernom svetu
neosporna.
O pitanj ima koja će biti predmet naše pažnje obrazovani
laici imaj u određene predstave, ali one u odsustvu pouzdanij ih
stručnih informacija često ostaju na nivou stereotipnih mi šlje
nja, a u domenu višejezičnosti neretko i pukih predrasuda. Stoga
ćemo nastojati da pružimo osnovna obaveštenja, ali i da uka
žemo da mnoge stvari u vezi s jezicima i nj ihovim delovanjem
na život ljudi stoje drukčije nego što se to obično misl i . Ovo
smatramo važnim zato što jezička stvarnost sveta u cel i ni i ljud
skih društava ponaosob već danas nameće niz problema u veo
ma zaoštrenom obl iku, a sva je pri l ika da će se to još izrazi tije
osećati u vremenu koje dolazi . Tada će , naime, odnos prema
jezičkom Vavilonu - u kojem čovek, inače, živi otkad je sveta
i veka - biti od još većeg značaja, ne samo načelnog nego i
či sto praktičnog.
Broj jezika Počinjući opšti pregled jezika u svetu, već na prvom ko
raku susrećemo se sa teškoćama. U l aičkoj predstavi uvreženo
je uverenje da se tačno znaju odgovori na neka osnovna pitanja :
8
JEZICI
kol iko se jezika govori u svetu kao cel ini , pa onda i u pojedinim
višejezičnim zemljama; kako se svaki pojedini jezik zove, i ko
l iko ljudi nj ime govori ; koj i su sve jezici još živi , a koj i su
već odumrl i; i s l ična. Međutim, iako se o ovakvim pitanj ima
ui stinu mnogo zna, nauka ne raspolaže gotovim, definitivnim i
nedvosmislenim odgovorima na nj ih, nego mora da pribegava
procenama uz prihvatanje raznih uslovnosti . U daljem izlaganju
videćemo i zašto je to tako .
Krenimo od broja jezika u svetu. U l ingvističkim priručni
cima popularanij e vrste doskora se mogao naći podatak - koj im
se ponegde operisalo oko 1930-1950. godine - da taj broj iznosi
tačno 2.796, ni manje ni više. Ali u svetlu današnjih znanja
ova cifra pokazuje se dvostruko pogrešnom, principijelno i či
njenično. Prvo, zato što se, iz razloga o koj ima ćemo se oba
vestiti u nastavku, nikakav precizan broj ne može utvrditi . A
drugo, stoga što pomenuti broj , čak i zaokružen, ozbiljno oma
šuje u redu vel ičine, kako ćemo takođe odmah videti . U nauci
se danas barata samo procenama - i to ne procenama izraženim
u deseticama, pa ni stotinama, nego u hiljadama. Takve procene,
razl ičito zasnovane, u novije vreme su se kretale između 3.000
i 10.000 jezika. Autoritativni aktuelni izvori ipak su uglavnom
saglasni da ukupan broj živih jezika u svetu nikako nije manj i
od 4.000, a da je verovatno bliži cifri od 5 .000; mi ćemo u
dalj im razmatranj ima okvirno računati sa ovom drugom veli
činom.
Ovakav raspon procena može kod nestručnjaka da izazove
čuđenje, ako već ne i podozrenje prema nesrećnim lingvistima
9
RANKO BUGARSKI
koj i , eto, nisu u stanj u ni da prebroje predmete svog naučnog
interesovanja. Stoga se vredi nešto podrobnije pozabaviti ob
jašnjenjem tog raspona. Navešćemo najvažnije razloge koj i one
mogućuju tačan i konačan odgovor na pitanje o kome je reč .
Pre svega, postavlja s e osnovni problem jezičkog identi
teta: šta treba računati kao jedan jezik? Suprotno raširenim
predstavama, ovo je zbi lja krupno pitanje, koje ostaje bez jed
noznačnog i opštevažećeg odgovora. Ono se može razlučiti u
tri komponente, pa se mogu anal itički izdvojiti tri aspekta iden
titeta jednog jezika: strukturalni ili tipološki (kakav je), genetski
i l i rodoslovni (od čega je postao) i sociolingvistički ili vrednosni
(kako se vrednuje) . Prva dva aspekta su lingvistička u užem
smislu, a treći je izrazito sociolingvistički i sociopsihološki, jer
se odnosi na stavove samih govornika prema sopstvenom jeziku,
na to kako ga ocenjuju i imenuju, uzimajući pri tome u obzir
njegove društvene uloge i kulturnu tradiciju, kao i simboličku
vezu sa etničkim, konfesionalnim, političkim ili nekim drugim
kolektivnim identitetom.
Kod mnogih jezika (npr. ruskog, finskog, mađarskog, j a
panskog, korejskog itd.) , ova tri aspekta su podudarna, utoliko
š to su ti jezici po svakom od tih kriterij uma odeliti od drugih
jezika. Tada se govori o jedinstvenom identitetu, i takve jezike
je l akše brojati . Ali ima i mnogo slučajeva gde ovi kriterijumi
dolaze u kol izij u, pa davanje prevage jednom ili drugom u ovak
vim uslovima složenog identiteta može da utiče na brojanje .
Lingvistički veoma razl ičiti j ezički varijeteti mogu se doživlja
vati i tretirati kao jedan jezik, dok sasvim bliski varijeteti mogu
10
JEZICI
hiti vrednovani kao odeliti jezici , pri čemu su moguće razne
kombinacije .
Primera radi, kineski se najčešće uzima kao jedan jezik,
po genetskom i vrednosnom kriterijumu (zajednička istorij a i
kultura, uz bitan doprinos zajedničkog pisma) - iako bi se po
strukturi pre moglo govoriti o nekih osam jezika, odnosno ve
l ikih dijalekatskih grupacija između kojih najčešće ne postoj i
uzajamna razumlj ivost u govoru . Donekle je uporedlj iva situa
cija malog laponskog (ili sami) jezika u Skandinavij i i granič
nim područj ima bivšeg Sovjetskog Saveza, koj i se računa kao
jedan iako se pripadnici njegova tri dijalekta slabo mogu razu
meti . S druge strane , hindi i urdu, nastali iz zajedničke osnove
hindustanskih govora, po genezi i strukturi su jedan jezik ali
se češće računaj u kao dva. Oni se, naime, vrednosno diferen
ciraju prema konfesionalnoj pripadnosti , simbolizovanoj razli
čitim pismima, a potom delimično i po državnim okvirima (hin
di kao jezik hindusa u Indij i , pisan indijskim pismom devana
gari , a urdu kao jezik muslimana u Pakistanu , pisan domaćom
varijantom arapskog pisma).
S l ično ovome, sprskohrvatski je jedan jezik genetski i
strukturalno, a deo njegovih pripadnika ga tako i vrednuje, dok
ga drugi govornici psihološki doživljavaju kao dva jezika, sa
izvesnim etničkim, verskim, kulturnim i alfabetskim korelaci
jama, i zasebno imenuju (srpski i hrvatski) . Zanimlj ivo je da
se engleski , koj i bi se mogao vrednosno diferencirati pre nego
srpskohrvatski , s obzirom na veliku geografsku rasprostranje
nost i upotrebu u vi še država, ipak - sa prolaznim i beznačajnim
ll
RANKO BUGARSKI
izuzecima - vrednuje kao u suštini jedan jezik. To se ogleda i
u nazivu : ako je potrebno diferenciranje po nacionalnim vari
jantama, dodaju se odgovarajući atributi (britanski , američki,
kanadski , australijski engleski i sl ično) ali se jezik nikada ne
zove prosto britanski , američki , kanadski i l i austral ijski (delom,
svakako, i zbog prisustva drugih jezika u istoimenim državama) .
Određenih di lema može biti i oko toga da li su npr. ho
landski i flamanski, ili rumunski i moldavski , ili bengalski i
asamski, jedan jezik ili dva jezika. Danski i norveški (sa njegova
dva standardna varijeteta, l andsmolom /Jandsmaal/ i riksmolom
/riksmaal/ daju donekle razl ičite raspodele po pomenutim me
rilima, kao i zapadnogermanski kompleks nemačkog, holand
skog i j idiša. Kreolizovani jezici , premda po genezi isti kao i
nj ihove osnove, razlikuju se od ovih strukturalno i vrednosno
i utoliko su zasebni jezici (npr. kreolski francuski prema fran
cuskom, kreolski engleski prema engleskom).
Mi smo dosad naveli nekoliko poznatij ih pojedinačnih pri
mera , ali prave dimenzije problema jezičkog identiteta ocrtavaju
se tek kada se u horizont posmatranj a uvedu velike mnogoje
zične zemlje i l i pak cel i kontinenti . Naime, operisanje većim
brojevima jasnije pokazuje ne samo kol iko je to opšte pitanje
relevantno, nego i kakvi generalni numerički odnosi postoje iz
među njegova tri aspekta. Globalno govoreći , genetski kriteri
jum sam po sebi daje najmanji broj jezika, strukturalni daje
veći , a vrednosni - najveći broj .
1 2
JEZICI
Instruktivan je slučaj Indije, čija jezička politika zvanično
računa sa tačno 1652 jezika, pozivajući se na popis stanovništva
iz 196 1. godine. Međutim, to je zapravo potpun spisak imena
kojima su popi sani označi li svoje maternje jezike - otprilike
kao kada bi se kod nas zasebno računal i , kao da označavaju
razl ičite jezike , i odgovori tipa srpskohrvatski , srpski , hrvatski ,
jugoslovenski , crnogorski , muslimanski , bosanski , krajiški, dal
matinski , zagorski, naški i sl ični . Tom pri l ikom su oko 200 na
ziva naveli samo po jedan ili dva popisana. Samo za neke po
trebe, dobijeni broj imena razvrstan je na nekih 400 jezika, po
deljenih u mnoštvo dijalekata, registara i stilova. Lingvisti , me
đutim, uglavnom smatraju da u Indiji ima "samo" oko 170 je
zika. Ako ove cifre sada prevedemo u terminologiju jezičkog
identi teta, sasvim približno bismo mogli reći da najmanji broj
daje sliku genetskog, srednji strukturalnog, a najveći vredno
snog identiteta (uvel iko uključuj ući i proizvoljna imenovanja
od strane pojedinaca) . Slično ovome, procene broja jezika u Africi
kreću se, grubo uzev, između 800 i čak 2.000, gde se prva veličina
odnosi na genetski a druga na vrednosni identitet. Danas se ipak
misli da je najbliži stvarnosti neki srednji broj od oko 1.400 jezika,
koji bi mogao da odgovara strukturalnom kriterijumu, povezanom
sa uzajamnom razumljivošću.
U celom kompleksu pitanja oko jezičkog identiteta, jedna
od glavnih teškoća je u odsustvu jasne, l ingvistički utemeljene
i univerzalno val idne razlike između jezika i dijalekta . Poznato
je da se jezici većinom dele na dijalekte, pa ni za brojanje ni
pošto nije svejedno da li se računaju jezici i l i još daleko mno-
1 3
RANKO BUGARSKI
gobrojnij i dijalekti - ali kriterijumi za ovakvo razlikovanje naj
češće nisu sigurni niti dosledni. Moglo bi se očekivati da će
do jasnog razdvajanja poj mova jezika i dijalekta da dovede i
neko izrazitije l ingvističko meri lo - pre svega, uzaj amna ra
zumljivost. Naime, ako dve grupe ljudi govore donekle različito
al i se ipak razumeju, onda su posredi dijalekti istog jezika, a
ako se ne razumeju , reč je o dva različita iako srodna jezika.
Međutim, ovaj kriterijum, iako nekada može da doprinese tra
ženom razgraničenju, sam po sebi nije dovoljno pouzdan i ne
daje nedvosmislene rezultate.
Na primer, predstavnici švedskog, norveškog i danskog
mogu se, uz malo napora i dobre volje, u značajnoj meri spo
razumevati govoreći svaki svoj im jezikom - kao, uostalom, i
govornici srpskohrvatskog, slovenačkog i makedonskog (stručni
termin za ovu pojavu je polukomunikacija). Ovde, dakle , postoji
uzaj amno razumevanje između zvanično različitih jezika. Na
suprot tome, govornici udaljenij ih dij alekata zvanično istog je
zika mogu imati velikih teškoća u sporazumevanju . Da ne na
vodimo već pomenuti s lučaj kineskog, ono bi bilo sasvim ogra
ničeno, na primer, između jednog Škotlanđanina, Teksašanina
i Australijanca koji bi govorili svaki svoj im dijalektom engle
skog (dakle, ne nekom verzijom standardnog engleskog). Ana
logno bi se moglo reći , recimo, i za predstavnike čakavskog i
torlačkog govora u srpskohrvatskom. A između najjužnij ih i naj
severnijih dijalekata nemačkog nema uzajamne razumlj ivosti,
koj a opet u znatnoj meri postoj i između susednih dijalekata raz
dvojenih nemačko-holandskom državnom granicom, od koj ih
1 4
JEZICI
jl-Jni pripadaju nemačkom a drugi holandskom jeziku. Slično
je i sa blisko srodnim dijalektima s obe strane makedonsko-bu
garske granice.
Prema tome, na terenu često postoj i dijalekatski kontinu
um, sa blagim prelazima jednog govora u susedni . U Evropi je
ova situacija karakteristična zapravo za ceo skandinavski, ne
mački i slovenski jezički prostor, donekle i za romanski , a drug
de u svetu , recimo, za indoarij ske, pol inezij ske i bantu jezike.
Tako se u nekim delovima Indije jezičke razlike i spoljavaju na
svakih nekoliko kilometara, pa putnik začas "proputuje" kroz
desetak dijalekata. U ovakvim slučajevima, koji će od dijalekata
da pripadnu kojem jeziku ne zavisi toliko od uzajamne razumlji
vosti koliko od razmeštaja administrativnih granica i eventualnih
standardnih jezika (koji su, za razliku od samih dijalekata koji im
leže u osnovi, mahom jasno međusobno razgraničeni) .
Ovo stanje stvari može se, uopšteno i uslovno, predstaviti
šemom na Slici l .
A B e
n:n:n a b c:d e r:g h i '-./'-./Y'-./'-./Y'-./'-./
. .
Slika l.
Niz a . . .i simbolizuje dijalekatski kontinuum, kvačice iz
među svaka dva susedna dijalekta označavaju uzajamnu razum-
1 5
RANKO BUGARSKI
lj ivost, niz A. . . C predstavlja standardne jezike, razdvojene dr
žavnim granicama koje simbolizuju tačkaste vertikalne linije . Šema podrazumeva da se uzajamna razumljivost smanjuje do
nestajanj a idući od početka kontinuuma ka njegovom kraju, a
uključuje i lingvističku protivrečnost po kojoj je, recimo, dij a
lekt e bliži dij alektu d (zvanično različitog jezika) nego dijalektu
a (zvanično istog jezika), i analogno između f i g. Ona bi se
mogla primeniti na srpskohrvatsko-makedonsko-bugarsku, ne
mačko-holandsku ili francusko-italijansku situaciju , između
mnogih drugih.
Čisto lingvistički gledano, dijalekt poseduje sva formalna
komunikacijska obeležja jezika. Jezik je ipak kategorijalno
viši pojam, u kvantitativnom smislu utoliko što obuhvata ra
zl ičite dij alekte ako ih ima, a kvalitativno je razlika vi še so
ciološkog karaktera, naročito ako se pod jezikom misli na nje
gov standardni varijetet. Naime, tako shvaćen jezik se vezuje
za grupnu pripadnost, kulturno nasleđe i sl ično, dok dijalekt
po pravilu nema takvih atributa i čak se, bar u popularnom
viđenju, asocira sa ekonomskom i obrazovnom zaostalošću i
ruralnim ambijentom. Drugim rečima, jezik uživa prestiž, dok
se dijalekt oficijelno niže vrednuje i neretko stigmatizuje (iako
i on može da za svoje govornike, u određenim uslovima, bude
pozitivan psihološki fokus samoidentifikacije i unutargrupne in
tegracije) .
Pored sinhronijske, razmatrano pitanje kontinuiteta ima i
svoj u dijahronij slću stranu, jer je identitet jezika podložan i pro
me nama u vremenu. Tako postoji razvoj ni diskontinuitet između
16
JEZICI
govornog latinskog i iz njega nastal ih romanskih jezika, pa se
do neke tačke - što je, razume se, metodološko uprošćenje -
govori o latinskom, a posle toga o rumunskom, francuskom,
italij anskom, španskom i drugim romanskim jezicima i dijalek
tima. Za razliku od ovoga, grčki , koj i zahvata još duži vremen
ski raspon, u određenom smislu traje kontinuirano od starogrč
kog preko vizantij skog do novogrčkog, pri čemu se sve faze
nazivaju grčkim iako između starog i modernog jezika nema
razumljivosti . Da je ovde u igri i upotreba terminologije, jasnije
će pokazati primer engleskog. Ako se najstariji zabeleženi oblik
ovog jezika nazove staroengleskim, postoj i jače nagovešten
kontinuitet preko srednjoengleskog do modernog engleskog ne
go ako se taj rani obl ik alternativno naziva anglosaksonskim
(a ni ovde, dakako, nema razumlj ivosti između najstarije i naj
mlađe faze) .
Kao što smo donekle već videli , pitanje jezičkog identiteta
dodatno se komplikuje, i to u velikoj meri, upotrebom različitih
naziva za jezike (lingvonima). Ovo stoga što mnogi jezici idu
pod raznim imenima, i obrnuto, isto ime označava različite je
zike ili grupe jezika, pa je često veoma teško i l i pak nemoguće
utvrditi tačan odnos između imena i l ingvističkog entiteta. Ovde
su moguće razne kombinacije, a ukupno uzev broj zabeleženih
imena višestruko nadilazi broj identifikovanih jezika. Najpot
punij i dosad obj avljeni spisak lingvonima (u redakcij i V. N. Jar
ceve, v. u Bibliografiji) sadrži čak nekih 30.000 naziva jezika
i dijalekata. Od ovih se za polovinu ocenjuje da su prosti du
bleti , ali u preostaloj polovini, kao i u drugim sličnim poduh-
17
RANKO BUGARSKI
vatima, nije nimalo lako odredi ti da li se neko dato ime odnosi
na grupu jezika i l i dijalekata, na pojedini jezik ili dij alekt, i l i
čak i na etnički kolektiv koj i se nj ima služi (a ovakvo mešanje
etnonima i l ingvonima samo uvećava zbrku). Ovde možemo da
se setimo i već pomenutog primera Indije, koji pokazuje da su
popisi stanovništva, i kada sadrže podatke o maternjem jeziku,
dosta nepouzdan - iako nezaobilazan - izvor informacija o je
zičkoj stvarnosti , pa u tu svrhu zahtevaju stručnu lingvističku
obradu .
Srazmemo je poznato da, na primer, nazivi irski i gel ski,
i l i persij ski i farsi , označavaju iste j ezike. Mnogi znaju i da se
naziv romski (ciganski) , iako bi upućivao na jedan jezik, za
pravo odnosi na veći broj romskih dijalekata, nekada međusob
no pril ično udaljenih, pa je postojanje jednog romskog jezika
problematično (tim pre što ne postoj i nikakav opšteprihvaćeni
standardni oblik tog jezika, nego se počecima standardizacije
ponegde diferencirano pristupa). Na jugoslovenskom prostoru
poznato je da srpskohrvatski nazivi albanski , arbanaški , arnaut
ski, š iptarski identifikuju isti jezik - bar u denotativnom smislu,
dok su konotacije različite . S druge strane, samo stručnjaci od
ređuju da li nazivi vlaški i arumunski imaju istu denotaciju,
kao i nazivi ladino i jevrejskošpanski, odnosno jidiš i jevrej
skonemački , i l i kakav je upravo odnos između hebrej skog i ivri
ta. (Svojevrstan je kuriozitet to što u našem popisu iz 1981.
godine kao zvanična rubrika figurira i "jevrejski" jezik, u nauci
nepoznat kao l ingvistički entitet) .
18
JEZICI
Međutim, stvari su još mnogo složenije u slabije ispitanim
delovima sveta, kakvih je dakako najviše. Kod naj većeg broja
jezika malih zajednica na ni skom stepenu civilizacij skog raz
vitka, uz to nedovoljno poznatih nauci - a to ujedno znači i
kod najvećeg broj a jezika u svetu uopšte - problem imenovanja
je posebno aktuelan, pa neretko i akutan . Primera radi , zabe
leženo je preko 70 imena za razne dijalekte dajačkog jezika
(severozapadni Borneo i južni Saravak), od kojih su neki možda
i zasebni jezici . A opštije govoreći , kako se upravo zove koji
od ovakvih jezika najčešće znaj u samo njegovi govornici, pri
padnici susednih zajednica i, eventualno, stručnjaci - antropo
lozi i lingvisti koj i ga proučavaju . Pri tome načini na koje takav
jezik krste jedni , drugi i treći ne moraju uopšte da budu, i naj
češće nisu, podudarni .
Mnogi od tih jezika imaju domaće nazive sa značenjem
"ljudi" (kao kod reči bantu, koja se u lingvističkoj nomenklaturi
koristi kao naziv cele jedne razgranate skupine afričkih jezika),
"pravi" , "domaći" , "govoreći" , "ovaj" (jezik) i sl ično. Ali isti
jezici neretko imaju i druge nazive, ne tako lepe, poreklom iz
jezika susednih i često neprijateljskih plemena, sa značenjima
tipa "nemi" (upor. Nemci kao naziv kojim su Germane počasti li
nj ihovi "sloveći" susedi - Sloveni) , "mucavci" , "stranci" , "var
vari" , "dušmani" , "pasje seme" i sličnim. A evropski doseljenici
mogu potom, radi lakšeg snalaženj a i preciznije identifikacije,
dodati i neko svoje treće imenovanje antropološkog, geograf
skog ili nekog drugog tipa ("jajoglavi", "prašumski" , "ostrv
ski"). Povrh svega, sva ta imena javljaju se u raznim oblicima
19
RANKO BUGARSKI
i transkripcijama u različitim jezicima - španskom, portugal
skom, francuskom, engleskom itd.
No dešava se i suprotno - da se isti naziv koristi za pot
puno različite jezike . U Meksiku je , na primer, mexicano jedan
od naziva za španski, ali istovremeno i za glavni indijanski jezik
tog područja, inače poznat pod domaćim imenom nahuatl ("je
zik prijatnog zvuka" ) - koj i , opet, obuhvata više dijalekata sa
razl ičitim stepenima uzajamne razumlj ivosti , pa nije izvesno ni
da je to zapravo jedan jezik. Jasno je da u opisanoj zbrci naučni
cima nije nimalo lako da nedvosmisleno utvrde identitet tako
razl ičito imenovanih oblika govora!
Ukratko, vanjezički činioci raznih vrsta (pol itički , verski,
etnički , kulturni i drugi) veoma često odlučuju o tome da li će
se određeni jezički varijeteti svrstati pod jedan naziv, i l i će biti
zasebno tretirani i imenovani . Uz to, kada je reč o li ngvističkim
klasifikacijama, i tradicija u deskriptivnoj praksi samih i straži
vača u datoj oblasti može da ima izvestan uticaj . Zbog svega
toga, izuzimajući možda koju stotinu najpoznatij ih jezika, u
svim ostalim i daleko brojnij im slučajevima tek ekspertiza može
da pokaže šta se upravo krije iza kojeg naziva - pa i to sa
promenljivim uspehom. A biće očigledno koliko ovakvo stanje
s tvari potencira problem prebroj avanja jezika .
Najzad, broj jezika, kako god identifikovanih, nij e stabi
lan, nego se vremenom menj a tako što se s jedne strane po
većava a s druge smanjuje . Mogućnosti porasta su uslovne i
zavise od posebnih okolnosti . Naime, jezici se ne rađaju tek
20
JEZICI
tako, preko noći: ogromna većina danas postojećih jezika vuče
koren iz davnih vremena, kao savremeni izdanak hilj adugodiš
njih procesa formacije i transformacije. Glavni izuzetak od ovo
ga su mnogobroj ni kreolski jezici , nastal i tokom poslednja četiri
stoJeća kao prati lac kolonizacije atlantskog i pacifičkog regiona.
Ovde je reč o, uslovno rečeno, prirodnom razvoju . S druge stra
ne, broj jezika uvećava se i tako što se pojedini varijeteti, ranije
tretirani kao dij alekti, standardizuju kako bi služili kao zvanična
sredstva komunikacije, i time stiču status zasebnih jezika. Ovi
sociološki procesi bili su naročito izraziti u Evropi XVIII i XIX
veka, a u novije vreme masovnije su prošireni i na zemlje tzv.
Trećeg sveta. A mogu se - premda sasvim retko - i oživeti jezici
već izumrli u govornom smislu i ustoličiti kao nacionalni jezici
novostvorenih država; ovo se desilo sa hebrejskim u Izraelu 1,
delimično, irskim u Republici Irskoj .
Osim toga, broj jezika u nezanemarlj ivoj meri zavisi i od
stanja nauke . Na strani porasta, i govoreći najpre konkretno,
ekspedicije naučnika mogu i danas da otkriju poneko novo ple
me - u Amazonskom bazenu, centralnoj Africi, u Paficiku i
drugde - a s nj im i njegov jezik. Ili se pak mogu dubljim prou
čavanjem ranije površno poznatih jezika utvrditi novi odnosi -
na primer, da su leksičke sličnosti između dva govora, ranije
pripisivana istom jeziku, zapravo samo rezultat kontakta i tako
površinske prirode, te da ti govori u suštinskom gramatičkom
smislu čine posebne jezike. (Moguće je, naravno, i obrnuto: da
se varijeteti prethodno smatrani odelitim na osnovu daljeg uvida
sa naučnog stanovišta objedine, što bi izazvalo smanj ivanje bro-
21
RANKO BUGARSKI
ja jezika) . A opštije uzev, dok je negde do 1950. godine na
svetu "bilo" oko tri hiljade jezika, već danas ih "i ma" koja
hiljada više - pri čemu razliku ne čine novonastali nego novo
otkriveni jezici , i to daleko najviše na prostorima Okeanije, čija
je izuzetna ( i svakako mnogovekovna) jezička šarolikost upe
čatljivo predstavljena naučnom svetu tek tokom poslednjih ne
kol iko decenija. Posle ovoga ipak se ne mogu očekivati dalja
otkrića ni približno ovakvih razmera, jer svet i za nauku postaje
sve manJI.
Ako su ovo bile glavne mogućnosti porasta broja jezika
u svetu, treba odmah reći da su promene u suprotnom pravcu
znatno brže - na vel iku žalost l ingvista, antropologa, humanista
i mnogih drugih . Naime, na stotine jezika ugasilo se u skoroj
prošlosti, pored davno i ščezlih jezika starih naroda, a mnogo
broj ni jezici i na naše oči nestaju sa lica zemlje.
Kako jezici umiru? Ako rađanje nekog jezika zamišljamo
kao sled događaja iz rane istorije ili čak preistorije, o kome se
malo šta može reći koherentno i pouzdano, smrt jezika je proces
dostupan posmatranju, tragična aktuelnost modernog sveta koja
kao predmet naučne pažnje nije lišena izvesne morbidne fasci
nacije. Ako iz ovog domena izuzmemo evolucij u tokom koje
jezici nestaju al i iz nj ih nastaju drugi (kao u pomenutom slučaju
latinskog i romanskih jezika) , što bi se moglo nazvati "kom
penziranom smrću" , i uključimo samo jezike koj i odlaze ne
ostavljajući potomke, nalazimo da postoj i samo jedan potreban
i dovoljan opšti uslov za takvu sudbinu. Jezici umiru kada i z-
22
JEZICI
gube svoje govornike, tj . društvene kolektive koji se nj ima služe
kao prvim jezicima u svakodnevnom opštenju.
Do ovoga dolazi na dva načina, oba česta manje-više
obilato dokumentovana. Prvi način je fizički nestanak govorne
zajednice, usled raznih katastrofa, ratova, gladi i l i kolonizacije,
i l i pak kroz prirodni proces izumiranja. Na ovaj način sigurno
su nestale stotine jezika, od drevnih vremena do modernog do
ba. Jedan drastičan primer istrebljenja cele zajednice desio se
dolaskom evropskih kolonista u Tasmaniju, gde je tako i lokalni
domorodački jezik zbrisan u rekordnom roku; ovako nešto može
se slikovito, ali legitimno, nazvati ubistvom jezika, pa uz et
nocid ide i lingvicid.
Danas jezici izumiru mirnije , ako tako može da se kaže,
al i zapravo ne manje tragično. Ovaj proces zahvata sasvim male
govorne zajednice, vremenom svedene najpre na koju stotinu
il i desetinu govornika, potom na nekoliko porodica i na samo
jednu, od najmanje dva člana (dok bar dvoje ljudi redovno upo
treblj ava jedan jezik on se mora smatrati živim), te najzad na
jedinog preživelog govornika, sa čijom smrću odlazi i taj jezik.
Nekoliko ovakvih slučajeva nauka je dospela da zabeleži . Go
dine 1898. u Krku se smrću Toneta Udine ugasio dalmatski -
romanski govor dalmatinske obale, a 1974. godine je preminuo
Ned Madrel, poslednji aktivni govornik manskog, keltskog je
zika ostrva Man u Irskom moru. U međuvremenu, 1970. godine,
umrla je poslednj a predstavnica kamaškog, uralskog jezika po
reklom iz Sibira, koja je prethodno decenijama svoj jezik odr
žavala u svakodnevnim molitvama, dakle opšteći isključivo sa
23
RANKO BUGARSKI
Svevišnj im ! A jezik tagiš na kanadskoj teritorij i Jukon imao je
1989. godine samo jednog registrovanog govornika, 87-godišnju
staricu Anđelu S idni .
Ali ovi primeri samo su dramatični granični slučajevi jed
nog šireg i dugotrajnijeg procesa, jer jezici najčešće ne skon
čavaju na prečac nego, moglo bi se reći, umiru u mukama. Pri
tome nj ihovi govorni kolektivi mogu i da prežive, ali da po
stepeno pređu na neki drugi jezik. Ova rasprostranj ena pojava
poznata je pod imenom zamene jezika - i to je drugi način .
izumiranja jezika, kada nestanak nekog jezika nije uslovljen bi
ološki nego sociološki . Jedan jezik se, dakako, ne zamenjuje
drugim zato što bi usled dej stva raznih činilaca Uezičkih pro
mena, "iskvarenosti" uticaj ima sa strane i sl ičnih) postao ne
podoban za upotrebu i l i se čak raspao kao komunikacijski si
s tem. Ovo se, naime, nikada ne dešava, jer jezici raspolažu me
hanizmima spontane samoregulacije koji ih održavaju u ravno
teži, zadovoljavajući potrebe nj ihovih nosi laca dok ovi postoje
kao potpun komunikacijski kolektiv. (Tek u poodmakloj fazi
odumiranja, kada je jezik sveden na šačicu govornika i nere
dovnu upotrebu , a u konkurencij i sa nadmoćnim takmacem, mo
gu se konstatovati i "patološke promene" u samom jezičkom
tkivu .)
Ako se ne zamenjuju iz unutrašnjih (lingvističkih) razloga,
jezici podležu zameni po diktatu spoljnih (društvenih) okolnosti .
Ovo se po pravilu dešava tako što male i ugrožene zajednice
prihvataju dominantni jezik okol ine radi opstanka i boljitka.
One tako najpre postaju dvojezične, a kako iz generacije u ge-
24
JEZICI
neraciju novi jezik jača a ranij i slabi , kolektiv vremenom po
staje jednojezičan u svom novom jeziku, dok prvobitni maternj i
jezik biva potisnut u kolektivnu memoriju. Tako su , na primer,
1700. godine skoro svi stanovnici Irske govori l i irski , a danas
skoro svi govore engleski . Proces zamene jezika može se gra
fički prikazati kao na Sl ici 2.
A � Ab � AB � aB � B
(Aa - prvi jezik, Bb - drugi jezik)
Slika 2.
Ako bi se proces prekinuo u fazi AB, zajednica bi ostala
dvojezična i to bi bio s lučaj očuvanja jezika, kome teže, na
primer, mnoge etničke zajednice u uslovima imigracije .
Fragmenti izgubljenog maternjeg jezika mogu se u pam
ćenju kolektiva zadržati kroz više pokolenj a i posle smrti po
slednjeg aktivnog govornika, u sferi narodnog predanja, del i
mično zapamćenih priča i pesama iz detinj stva i l i - kako smo
videli - molitve . Ako su takvi jezici uživali izvesnu institucio
nalnu zaštitu i l i naknadno postali važni simboli zasebnog etni
citeta č ijoj se obnovi teži , oni mogu još uvek da obavljaju i
ograničene kvazi -službene funkcije, odnosno da postanu zna
me11ja novog etničkog okupljanja. U ovom smislu, pomenuti
manski i dalje živi na rate, da tako kažemo, u sporadičnoj i
svedenoj govornoj upotrebi ljudi čij i je prvi jezik odavno postao
engleski , a Manski parlament i danas na njemu povremeno iz-
25
RANKO BUGARSKI
daje proglase. Još je upečatlj ivij i primer kornvolskog, takođe
keltskog jezika j ugozapadne Engleske. Prema predanj u, posled
nj i aktivni govornik ovog jezika bila je časna Doroti Pentrit,
koja je preminula daleke 1777. godine i čak u tom svojstvu
dobi la nadgrobni spomenik. lako je njena zajednica već tada
prešla na engleski , još živi stotinak lj udi koji čuvaju ostatke
maternjeg jezika svojih predaka, a poslednjih godina javio se
i pokret za oživljavanje ovog drevnog jezika. Da ostanemo u
krugu keltskih jezika, u suštini s l ična sudbina prati la je i irski ,
samo što je ovaj jezik ipak imao jaču govornu bazu i kulturnu
tradiciju, pa se tako i uspešnije održao.
Iz ovakvih primera može se zaključiti da i u svetu jezika,
kao i među ljudima, ima svojevrsnog života i posle smrti , pa
je za mnoge jezike teško reći da l i su u nekom datom trenutku
još "živi" ili su već "mrtvi". Ovo naročito stoga što se za veliki
broj teško pri stupačnih malih kolektiva naprosto ne zna da li
se, i u kojoj meri , još uvek služe "svojim" jezikom il i su već
potpuno prešl i na neki "tuđi" . Utol iko se ova situacij a razlikuje
od definitivno izumrlih starih jezika nestal ih civil izacija, kakvi
su hetitski, etrurski , iberski i mnogi drugi. A granicu između
života i smrti dalje relativizuju dobro poznati klasični jezici kao
starogrčki , staroslovenski , latinski, arapski, koptski , sanskrit i
još neki, od kojih mnogi veoma aktivno žive na druge načine.
Davno izgubivši svoje izvorne govorne zajednice, oni su u na
vedenom lingvističkom smislu već vekovima mrtvi jezici , ali
su c ivilizacij ski i kulturno-istorijski i dalje i te kako živi, jer
26
JEZICI
obavljaju izuzetno važne funkcije u religij i , knj iževnosti , nauci
i drugim domenima.
Međutim, sa upravo pomenutim važnim izuzetkom, smrt
ipak dođe po svoje, pri čemu mnoštvo jezika nestaje bez pisa
nog traga. Računa se, na primer, da je još u prošlom veku samo
u Brazilu moglo biti i do 1 .000 indijanskih jezika, a danas ih
nema ni 200. U Australij i , koja je prve evropske doseljenike
1788. godine dočekala sa možda 300 domorodačkih jezika, taj
broj je do danas skoro prepolovljen, pri čemu će većina preo
stalih uskoro iščeznuti - osim pedesetak kol iko-toliko "drže
ćih" , čij i je opstanak na duži rok moguć ako i nije verovatan.
Bilo da je reč o prirodnoj smrti , l ingvicidu ili čak jezičkom
suicidu (kako se može nazvati pojava "dobrovoljnog" napušta
nja svog jezika, u nekim kontekstima nimalo retka među ugro
ženim manj inama) , ni na drugim kontinentima perspektive mno
gih jezika nisu ništa svetl ije.
Sve u svemu, postojeći jezici mnogo brže nestaju nego
što novi eventualno nastaju, pa sada na svetu ima manje jezika
nego pre sto, dvesta ili više godina, a uskoro će ih biti još
mnogo manje nego danas. Prema nužno nepotpunim podacima,
moguće je da se više stotina jezika ugasilo samo tokom po
slednje dve-tri decenije, a neke procene kažu da bi broj živih
jezika na svetu u doglednoj budućnosti lako mogao da bude
prepolovljen. Pesimistička prognoza čak bi mogla da glasi da,
pri s adašnjem stanju opšte brige za male narode i nj ihove jezike,
možda samo do 1 .000 najvećih i najzaštićenij ih jezika može
spokoj no da očekuje decenije koje dolaze, dok svi ostali na
27
RANKO BUGARS KI
duži rok nemaju pravih garancij a za opstanak. Ovde, razume
se, treba imati u vidu ne samo pomenutu sudbinu mnogobrojnih
minijaturnih jezičkih zajednica, nego i tendencije razvoj a u mo
dernom svetu. Jezička standardizacij a i terminološka unifikaci
ja, tzv. dijalekatska smrt, globalne komunikacijske mreže, elek
tronska i posebno računarska tehnologija, kao i druga obeležja
savremenog života - sve to ne podržava jezičku raznolikost i
teži da smanj i njen obim. Stoga se i na jezičkom planu, i pored
nužnog i produženog diferenciranj a unutar pojedinih jezika, pa
del imično i između njih, ipak može očekivati prevaga integra
cionih kretanja i izvesna homogenizacija već stabi lizovanih je
zika, praćena progresivnom eliminacijom onih - mnogobrojni
j ih - koji su si lom pril ika ostali izvan orbite ovakvih razvojnih
tendencija.
Iz svega rečenog biće jasno zašto se broj jezika u svetu
ne može odrediti preciznije nego što smo mi to učinili . Nj ihov
broj je lakše utvrditi samo u Evropi - iako i tu ima spornih
slučajeva - zato što su evropski jezici većinom standardizovani ,
pa se kao takvi lakše identifikuju i prebrojavaju . Ali prilike su
u ovom smislu neuporedivo manje povoljne na svim drugim
kontinentima, gde nepregledni kontinuumi govornih varijeteta
najčešće nisu natkriveni standardnim jezicima kao autonomnim
jezičkim celinama. Jezička bogatstva ovih ogromnih prostora
nauka je u mnogim slučajevima tek razgrnula, al i ih još ni iz
daleka nije do tančina upoznala.
28
JEZICI
Broj govornika
Jezici sveta međusobno se veoma razl ikuju u mnogim
pravcima, pa se mogu upoređivali i klasifikovati na osnovu ra
zličitih merila . Jedno očigledno obeležje po kome se jezici dra
stično razlikuj u jeste broj govornika: dok jednima govore de
setine i l i stotine mi l iona širom sveta, drugi su zatvoreni u mi
nijaturne skupine čij i se članovi mogu - neretko i doslovno ! -
izbrojati na prste. Ovo se može tvrditi bez ikakve rezerve, ali
je drugo pitanje može l i se za svaki pojedini jezik reći, ma i
sa približnom tačnošću, koliko upravo govornika ima. A ako
se dobro pogleda, odgovor na ovo pitanje možda je još teži od
onog na upravo razmotreno pitanje broja jezika.
Ovome su dva glavna razloga. Prvo, kao što nije uvek
unapred jasno šta je jedan jezik, tako nije uvek izvesno ni šta
je govornik jednog jezika, jer su mnoge ljudske zajednice i
mnogi nj ihovi članovi višejezični do stepena u kome i sam po
jam maternjeg jezika postaje problematičan . A drugo, i važnije,
za otpril ike polovinu svih jezika jednostavno ne postoje podaci
o stvarnom broju nj ihovih govornika, dok za preostalu polovinu
takvi podaci nisu uvek pouzdani . Valja imati na umu da se u
najvećem broju govornih zajednica ne vode popi si stanovništva,
a i tamo gde se vode oni ne sadrže uvek pitanje o maternjem
jeziku. Međutim, i ako takvo pitanje postoj i , i l i se odgovor na
njega može dedukovati iz naznake etničkog identiteta, ti podaci
nipošto nisu neprikosnoveni . Kako smo videl i na primeru Indije,
tu postoj i problem različitog imenovanja, a i u autentičnost zva
ničnih rezultata neretko se mora sumnjati zbog intervencije tzv.
29
RANKO BUGARSKI
državnog razloga. Vladama nekih zemalja može, naime, biti u
interesu da zbog politike prema nacionalnim manj inama i l i ne
kih drugih potreba nepotpuno ili i skrivljeno prikazuju etnički i
jezički sastav stanovništva . Osim toga, popisni podaci imaj u i
tu nezgodnu stranu što veoma brzo zastarevaju usled brzog op
šteg porasta svetske populacije (po jednoj projekcij i Ujedinjenih
nacija očekuje se da će već godine 2000. biti dostignuta cifra
od 6 milijardi) . Ali i bez obzira na popise, zabeleženi su slučaje
vi drastičnog smanj ivanja broj a govornika nekog jezika u krat
kom razdoblju, usled ratova, gladi i l i brze asimilacije, kao u
Vijetnamu i Etiopiji al i i kod mnogih malih jezika primitivnih
plemena u susretu sa zapadnom civilizacijom.
No uz sve ove i druge uslovnosti , ponešto se ipak može
reći , podrazumevajući da uvek govorimo o približnim i pro
menlj ivim a ne tačno utvrđenim vrednostima. Upoređivanje bro
ja ljudi i broja jezika na našoj planeti dalo bi, grubo uzev, ma
tematički prosek od oko milion ljudi po jednom jeziku. lako
ima jezika sa toliko govornika - recimo, makedonski je nešto
iznad tog proseka - to je srazmerno redak slučaj , jer ima mnogo
jezika sa daleko više govornika, a još mnogo više jezika sa
znatno manje njih . Kombinacijom podataka iz dostupnih izvora,
a uz napomenu da su i oni već delimično zastareli iako su ob
j avljeni između 1 977. i 1 987, i sa manjim korekcijama u tom
smislu, dolazimo do sledeće sasvim okvirne klasifikacije jezika
prema broju govornika. Najpre izuzimamo jezike bez govornika
- to je nekih 200 dosad identifikovanih mrtvih jezika, od mnogo
većeg broja koj i je ta sudbina nesumnjivo zadesila tokom ve-
30
JEZICI
kova i milenijuma. Potom odvaj amo malopre pomenutu polo
vinu svih jezika koj i se vode kao živi a za koje nema podataka.
Za najveći broj ovih pretpostavlja se da imaju sasvim malo go
vornika, pa su mnogi od nj ih na izdi saju ili su se već ugasil i .
Druga polovina onda daje odnose prikazane u Tabel i l.
Broj govornika
1 00-1.000
1 .000-l 0.000
l 0.000-1 00.000
Tabela l.
l 00.000-1 ,000.000
l ,000.000-10,000.000
l 0,000.000-50,000.000
50,000.000-100,000.000
iznad l 00,000.000
Broj jezika
400
750
650
300
1 50
1 50
1 0
10
Iz tabele je lako videti da daleko najveći broj jezika ima
srazmerno malo govornih predstavnika. Čak 400 jezika ima is
pod 1.000 govornika, što ih čini najugroženijim. Ako ne zabo
ravimo ono mnoštvo jezika bez podataka, od kojih je većina u
sličnom položaju, i uočimo da ni sledećih 1.400 jezika na našoj
li sti ne dobacuje do l 00.000 govornika ponaosob, što znači da
ni mnogi od njih nemaju bezbednu budućnost - pred sobom
imamo dokumentaciju za prethodno iznetu pesimističku pro
gnozu broj a jezika koji se mogu smatrati s igurnim i na duži
3 1
RANKO BUGARSKI
rok. S druge strane, svega oko 300 jezika ima više od milion
govornika, od kojih samo 20 premašuje cifru od 50 miliona, a
svega l O prebacuje l OO miliona. U Tabeli 2 navodimo tih 20 broj
čano najjačih jezika, sa ciframa izraženim u mili onima govornika.
Tabela 2.
I. kineski . . .. . . . . . . . .. . . .. 1 .000 l l . francuski . ... . . . .. ... . . ... .. 70
2. engleski . . . . ..... . .. . .. . . . 300 I 2. i tal ijanski . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60
3. španski . . . . . . . . . . . . . ...... 250 13. javanski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60
4. hindi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200 14. korejski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60
5. ruski . . . . . . . . .. . . . . . . . . . .. . . . l 50 15. telugu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
6. arapski . . . . . . . . . ... . . . . . .. . 150 16. tamil ski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
7. bengalski .. .. . . .. . . . . . . .. 150 17. pendžapski . . . . . . . .... . ... 50
8. portugalski .. ........ . . . 130 18. biharski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
9. japanski . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 19. maratski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
l O. nemački . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 20. vijetnamski . . . . . . . . . . . ... . 50
Uz ovu tabelu neophodne su sledeće napomene. Prvo, i
najažumij i postojeći izvori se međusobno razlikuju, pa su i ovde
iznosi samo približni . Drugo, za neke jezike postavlja se pitanje
identifikacije . Kineski je uzet u svom punom obuhvatu, dakle
sa svih osam makrodijalekata (iako bi i sam mandarinski sa
svoj ih 750 mil iona ubedlj ivo držao prvo mesto) . Hindi ovde ne
uključuje urdu, sa koj im bi se pribl ižio cifri od 250 miliona.
32
JEZICI
Treće, i najvažnije, date brojke odnose se samo na upo
trebu ovih jezika kao maternjih. Međutim, mnogi od nj ih imaju
važne administrativne, obrazovne i druge funkcije u zemljama
u kojima se upotreblj avaju , često i izvan svojih matičnih regija,
pa se masovno koriste kao drugi jezici . Računa se da engleskim
kao drugim jezikom govori čak dodatnih 400 miliona; sa od
govarajućim dodacima hindi i urdu zajedno popeli bi se možda
i na 500 miliona, ruski na bar 2 1 O mil iona, a francuski na preko
!OO miliona. Na spisku bi se pojavili i jezici sa manj im brojem
izvornih govornika koji u nekom širem regionu, zahvaljujući
svojim funkcijama, imaju izuzetno mnogo "sekundarnih" go
vornih predstavnika. Upečatlj iv slučaj je malajski , sa možda
150-200 mil iona govornika od koj ih je on prvi jezik samo za
nekih 20 mil iona ! A poznato je da se neki od navedenih jezika,
pored toga što se usvajaju kao maternji ili kao drugi jezici ,
masovno uče i kao strani jezici . Ako bi se dodao i broj ljudi
za koje se računa da dobro znaju engleski kao strani jezik (iako
je teško doći do ovih podataka, kao i meriti ovakvo znanje),
po nekim procenama engleskim se danas u svetu svakodnevno
ili bar učestalo služi možda cela milijarda ljudi . (O razl ičitim
pomenutim funkcionalnim kategorij ama jezika biće više reči u
4, a o pitanju maternjeg jezika u 5 . poglavlju ove knjige).
Navedeni iznosi ubedlj ivo govore o izrazitoj , pa i frapan
tnoj nejednakosti između jezika po broju govornika. Nekim ob
likom kineskog govori svaki peti čovek na našoj planeti ; do
dajmo samo još engleski i španski, i već smo pokril i gotovo
trećinu čovečanstva. Nekim od prvih pet jezika govori blizu
33
RANKO BUGARSKI
40% svetskog stanovništva; na prvih deset jezika otpada već
više od polovine, na prvih dvadeset jezika 65%, a na prvih sto
jezika čak 95% svih ljudi . Dakle, hilj adama preostalih jezika go
vori ukupno svega oko 5% ljudi ! Prema tome, ogromnu većinu
svih jezika sveta čine brojčano mali jezici - što smo već, u ap
solutnim a ne u procentualnim iznosima, utvrdili kroz Tabelu l.
Dodajmo još uzgred da, iako broj govornika jeste jedno
od merila snage nekog jezika, on nije jedino, a sam po sebi
ne mora da bude ni najvažnije takvo merilo. Ima srazmerno
manj ih jezika koji su od značaj a u svetu, kao što ima i nume
rički veoma jakih jezika čija važnost ne prelazi granice nj ihovih
zajednica. Drugi kriterijumi su svetska rasprostranjenost, među
narodna upotreba, udeo u razvoju nauke i tehnologije , značajna
kulturna i knj iževna tradicij a, potom ekonomska, politička pa
i vojna moć naroda koj i govore datim jezikom, te nj ihovo ukup
no učešće u svetskim poslovima. Tako engleski daleko zaostaje
za kineskim po broju govornika, a po pojedinima od drugih
meri la za engleskim ne zaostaju npr. francuski , španski, nemač
ki ili ruski. Al i u kombinacij i svih njih engleski danas nesum
njivo predstavlja vodeći svetski j ezik. Stoga ne začuđuje to što
se on u svetskim razmerima najviše izučava kao strani jezik -
iako, razume se, time nipošto ne prestaju razlozi da se i drugi
jezici šireg raspona javljaju u toj ulozi .
Na kraju, vraćajući se makar i uzdržanom prognoziranju
budućeg razvoja događaja, na osnovu iznetih podataka i analiza
može se razložno pretpostaviti sledeći scenario. Veliki i veći
jezici i dalje će rasti , manj i će mahom gubiti govornike, a naj-
34
JeLICI
manj i će nestajati, ne izdržavajući konkurenciju j ačih i prestiž
nih jezika. Mnogima od ovih nema spasa, ali bi se opšti i neu
mitni pad u broju jezika, koj i za čovečanstvo predstavlja ne
procenj iv kul turni gubitak, mogao bar u nekim slučajevima us
poriti ili sprečiti ako bi se na vreme preduzele energične mere
zašti te ugroženih obl ika ljudsko!! govora.
35
2
Jezici u vremenu
Jezička evolucija
Otkud na svetu tol iki broj jezika? Objašnjenje jezičke raz
nolikosti vekovima je traženo posredstvom mitologije i rel igije,
gde se povezivalo i sa postankom jezika uopšte i potragom za
prvobitnim zajedničkim praj ezikom ljudskog roda. Od toga pra
izvora, kako se verovalo, potekli su svi jezici rasuti širom naše
planete. U jevrejsko-hrišćanskoj tradicij i poznata je legenda o
Vavilonskoj kul i , koja "pometenije" jezika tumači gnevom
Stvori telj a usled drskosti običnih smrtnika koj i bi, s ložno dižući
kulu do neba, ugrozi l i njegov neprikosnoveni autoritet. Ne raču
najući neka pojedinačna ranij a sagledanja, počeci sistematskog
naučnog objašnjenja jezičke šarolikosti j avljaju se tek počev od
kraja XVIII veka. Na mnoge aspekte ovog pitanj a nauka ni do
danas nije dala određene odgovore, ali je bar čvrsto zakorači la
t im putem i već ostvari la značajne rezultate.
Pre svega, jedno od temeljnih obeležja jezika u opštem
smislu, pa tako i svake njegove posebne manifestacije, jeste
promenlj ivost u vremenu. Jezici se već i inače razlikuju zbog
različitih uslova u koj ima žive ljudske grupe koje nj ima govore
36
JEZICI
i odgovarajućih razlika u nj ihovim komunikacij skim potrebama.
Ove razlike su se tokom mnogih vekova najčešće uvećavale,
tako što su se pojedine grupe govornika istog jezika razdvajale
usled seoba, teritorijalnih osvajanja ili iz drugih razloga, i na
stavlj ale život odvojeno. Prekid redovnih veza, naročito izrazit
ako bi se još pojavile geografske prepreke u vidu planinskih
masiva ili većih vodenih površina, imao je za posledicu samo
stalan razvoj pojedinih oblika govora, pa se nekadašnj i zajed
nički jezik cepao na dij alekte koj i su se sve više uzajamno uda
lj avali , do stepena kada je prestajala međusobna razumljivost
pa se tako moglo govoriti o različitim iako srodnim jezicima.
Ilustruj mo ovaj proces jednim primerom. Pre 2.000 godina
latinski se govorio u velikom delu Evrope, ali kada su, sa pro
pašću Rimskog carstva, te prostore delimično zaposeli german
ski , slovenski , mađarski i arapski narodi, govornici latinskog
našli su se nj ima ispresecani , dakle bez kontinuirane teritorije.
Tokom stoJeća latinski sa područja današnje Rumunije sve se
više razlikovao od onog u savremenoj Italij i , a svaki od ovih
diferencirao se i od latinskog na prostoru Francuske i l i Španije.
Svaki latinski dijalekt tako je išao svoj im putem, da bi se vre
menom tako razvil i moderni romanski jezici - rumunski , itali
janski , francuski, katalonski , španski, portugalski i drugi . Ovaj
tok događaj a može se pouzdano rekonstruisati jer za sve te je
zike, uključuj uć i i latinski, postoj i obi lata pisana dokumentacija.
No ovo je srećan izuzetak, pošto su kod drugih jezičkih poro
dica preci , zajedno sa mnogim potomcima, davno i ščezli ne
ostavljajući nikakav pisani trag.
37
RANKO BUGARSKI
Qyakvi procesi mora da su se u preistorij sko vreme odi
gravali na raznim stranama sveta, a nj ihov su rezultat jezici
koje danas zatičemo - i koj i , razume se, i sami ne prestaju da
se menjaju . Iako se ovde zbog različitih okolnosti ne može po
uzdano uopštavati , računa se da je u nekom zamišljenom pro
seku bilo potrebno da prođe oko 500 godina da bi se prvobitno
zajednički jezik izrazito dijalekatski izdiferencirao, dok bi po
isteku 1 .000 godina potpuno nestajala uzajamna razumljivost,
čime bi na sceni već bili različiti jezici . No ovde treba imati
u vidu da u savremenom svetu, u kome i dalje ima geografski
i socijalno izazvane jezičke divergencije, veoma snažno deluju
i procesi konvergencije o koj ima je bi lo reči u prethodnom po
glavlju. Stoga u uslovima moderne civil izacije dalj i razvoj je
zičkih porodica na skicirani način nije nimalo verovatan. Je
zičke promene danas se moraju posmatrati u ravnoteži s i la di
ferencijacije i unifikacije. Jezici se i dalje potencij alno umno
žavaju raznim deobama, ali se ove u globalu obi lato kompen
zuju nivelisanjem razlika, što, uz gašenje mnogih jezika, vodi
redukcij i jezičke raznolikosti .
Jezici se menjaju zato što se menjaju ljudi koj i nj ima go
vore i okolnosti u koj ima oni žive . Neki od uzroka tih promena
su unutrašnji (pomeranja, pregrupisavanja i prilagođavanja u
strukturi samih jezičkih sistema) dok su drugi spoljnog karak
tera (hvatanje koraka sa društvenim promenama) . Jedan od ui
stinu temeljnih uzroka jezičkih promena je činjenica da jezičko
ponašanje čoveka - za razliku od sistema komunikacije među
životinjama - nije instinktivno nego naučeno. Iako je opšta je-
38
JEZICI
zička sposobnost urođena, svaki posebni jezik mora se u de
tinj stvu naučiti , a nikada dve generacije ne nauče u svim po
jedinostima isti jezik. Ovakve razlike , kol iko god bile minu
ciozne, kroz više generacij a se akumuliraju toliko da menjaju
fizionomiju datog jezika i doprinose, u sklopu drukčije moti
visanih promena, jezičkom diferenciranju - uključujući pome
nuto raslojavanje jezika u dijalekte i izrastanje ovih u nove je
zike, uz mogućnost kružnog ponavljanja tih procesa.
Genetska klasifikacija
Naznačeni procesi dovode nas do suštine pojma genetske
srodnosti jezika i pružaju osnovu za nj ihovu genetsku klasifi
kaciju . Teorijski gledano, sličnosti između dva i l i više jezika
mogu da potiču iz više izvora. Prvo, od jezičkih univerzalija -
zajedničkih, iako razl ičito i spoljenih, obeležja svih jezika sveta.
Drugo, od kontakata i pozajmlj ivanja između jezika. Treće, od
glasovnog simbolizma, putem imitiranja prirodnih zvukova i l i
nekog sličnog povezivanja imena neke stvari sa njenom sušti
nom, uz upotrebu ikoničkih znakova (onih čij i označitelj svojom
formom upućuje na označeno). Četvrto, sličnosti mogu da budu
s lučajne.
Ali univerzalije su većinom dubinskog karaktera; osim to
ga, konstatujući da su svi jezic i nužno slični već samim tim
što su jezici , što dakle pripadaju i stoj klasi poj ava, nismo pružil i
nikakvo objašnjenje evidentne činjenice da su neki jezici me
đusobno znatno sličnij i nego neki drugi . Pozajmljenice do koj ih
39
RANKO BUGARSKI
je došlo u jezičkim kontaktima, nasuprot tome, srazmerno su
površinske prirode i većinom zahvataju relativno periferne de
love rečnika, a manje osnovni rečnik i gramatičku strukturu .
Onomatopeja i ikoničnost su ipak od marginalnog značaja u
jezicima. A s lučaj se može sasvim isključit i : može se desiti da
dva potpuno različita jezika igrom slučajnosti imaju i sti jedno
složan sled glasova za isti pojam (kao /nas/ ' mokar' u nemač
kom i u američkom indijanskom jeziku zunji u Novom Mek
siku), pa i ovo sasvim izuzetno, ali ne više od toga.
Prema tome, navedene mogućnosti ni izdaleka ne objaš
njavaju empirij sku činjenicu, po sebi davno zapaženu, da unutar
pojedinih grupa jezika postoje upadljive sistematske sl ičnosti
na svim nivoima strukture - u fonologij i , morfologij i , građenju
reči , sintaksi , vokabularu . Ostaje, znači , samo jedna mogućnost
objašnjenja takvih zamašnih i sveprožimnih sl ičnosti , dosad ne
pomenuta. Naime, takvi jezici mora da su te svoje sličnosti
nasledili od zajedničkog pretka - to jest, da su nekada bili jedan
jezik. Za nj ih se onda kaže da su genetski srodni , a genetska
srodnost znači dokazano zajedničko poreklo. Zanimlj ivo je da
ova predstava, koja danas deluje tako prirodno i očigledno, u
nauci o jeziku zapravo počinje da se jasnije fonnul iše tek pre
nekih dvesta godina.
Grupa genetski srodnih jezika naziva se jezičkom porodi
com, a nj ihov zajednički predak - prajezikom i l i protojezikom
te porodice. Pri tome se podrazumeva stepenasta genealogija,
uz sukcesivno "cepanJe" predaka na potomke, u različitim mo
gućim kombinacijama. Ti evolutivni procesi mogu se sasvim
40
JEZICI
uprošćeno i šematski prikazati uz pomoć tzv. rodoslovnog sta
bla, koje je u nauku uveo nemački l ingvist August Š lajher po
lovinom prošlog stoleća. Neke od mogućnosti apstraktno su pri
kazane na Slici 3.
A � tA � B e D E e D E F G B F G H E
Slika 3.
Grananje na raznim nivoima simbolizuje razne stepene
srodstva, pa su neki jezici u okviru iste porodice u bližem, a
drugi u daljem srodstvu. U tom smislu se porodice dalje dele
na grane i ogranke.
Velika većina svih jezika sveta do danas je nekako genet
ski razvrstana, premda u mnogim s lučajevima krajnje uslovno
i provizorno. Izvan takve podele ostali su izolati - jezici za
koje nije utvrđena srodnost sa bilo kojim drugim jezicima (kao
i zumrl i sumerski i l i etrurski , a od živih baskijski, korejski , ja
panski , burušaski u Indiji i Pakistanu, giljački na Sahalinu, ainu
u Japanu i l i kutenaj u Severnoj Americi ) . Na drugom kraju,
utvrđene su i sličnosti između pojedinih porodica, pa se ove
nekada grupišu u veće celine - file i l i rodove, odnosno još veće
- makrofile i l i makrorodove. Krajnost u ovom pogledu predsta-
4 1
RANKO BUGARSKI
vlja tzv. nostratička hipoteza, koja postulira sasvim daleko srod
stvo većine evropskih i azij skih porodica, pa i drugih - a u
krajnjem izvodu, možda, i svih j ezika sveta.
Iz izloženog sledi da genetska srodnost, kada nije doka
zana sredstvima istorij ske i uporedne lingvistike, ostaje poten
cijalna, uz manj i i l i veći stepen verovatnoće. Drugim rečima,
ne može se apodiktički tvrditi da su bi lo koja dva jezika ne
srodna; može se samo reći da nj ihova eventualna srodnost nije
utvrđena. Ako bi se nostratička hipoteza u svojoj najjačoj verzij i
pokazala tačnom, što zasad izgleda malo verovatno, ona bi mo
gla da osvetli veoma složeno, i u nauci o jeziku dugo izbega
vano, pitanje porekla ljudskog jezika u celi ni .
Prema teorij i monogeneze, jezik j e nastao na jednom me
stu, u jednoj populacij i hominida, pa se onda dodirima preneo
i na druge, što bi značilo da su se svi jezici sveta sukcesivno
razvil i od jednog zajedničkog pretka . Prema suprotnoj teorij i
poligeneze , takvog jedinstvenog pretka nikada nije bilo, jer se
jezik javio pribl ižno u isto vreme ali nezavisno među različitim
grupama, pa se može govoriti samo o većem broj u prajezika.
Pri tome, ipak, nostratička hipoteza još ne bi bila dokaz prave
monogeneze, jer postoj i i treća teorij ska mogućnost . Ne može
se, naime, sasvim isljučiti ni scenario po kome je izvorno bila
poligeneza, ali su iz nekog razloga potom izumrli svi prajezici
sa svoj im potomcima izuzev jednog, čije potomstvo bi činilo
skup svih jezika današnjeg sveta. Ove tri mogućnosti, čija even
tualna realizacij a pada u davnu preistoriju čovečanstva pa nauka
još nema načina da se između njih definitivno opredeli , redom
42
JEZICI
su šematsk.i prikazane na Slici 4 (L - jezik/od lat. l ingua, engl.
language itd./; Lx - izvor svih postojećih jezika; crtkano - izu
mrli jezici bez potomstva) .
A
Lt "
l l l \
l l .L .lo.
B
Pra jezici Lt L2 L3 /1 L�-3 /ttl-3 Lt-l l l \ Lt-2 LJ-t L3-2 e
Pra jezici L2 �'1-.. � Lx
.. �.
Slika 4.
L3 l l t-, l ' : f, l " � ... l '
.J. �
Biološka metafora u osnovi rodoslovnog stabla ima samo
uslovnu vrednost, jer se jezici u stvarnosti ne razvijaju tako pra
volinijsk.i niti se bez ostatka cepaju na jasno odelite grane. Pored
postojanja u vremenu, jezici postoje i u prostoru, pa se pojedina
nj ihova obeležja, uključujući i inovacije koje se začinju na jednom
delu nj ihove teritorije ili bivaju preuzete iz nekog susednog jezika,
postepeno šire iz fokalnih u periferne prostore, u vidu koncen
tričnih krugova. Stoga je nemački naučnik Johanes Šmit još 1 872.
43
RAN KO I WUARSKI
godine predložio tzv. talasni model, preuzet, za razliku od Šlaj
herovog biološkog, iz fizike (v. Sliku 5).
Slika 5.
Ova dva modela - koja se , inače, mogu i kombinovati -
zapravo se ne isklj učuju nego su komplementarna. Rodoslovni
model bolJ e prikazuje izraženije razdvajanje jezičkih grupa,
kakvo nalazi mo na višim stepenima hijerarhije (npr. germanski
jezici prema slovenskim). Nasuprot tome, talasni model je pri
merenij i finijem kontinualnom diferenciranju na nižim stepeni
ma, odnosno kod sasvim bliskog srodstva (npr. unutar german
skih i l i slovenskih jezika i naročito nj ihovih dijalekata) .
Navedena hijerarhizovana terminologij a genetske srodno
sti u nauci se upotrebljava krajnje neujednačeno, pa se osnovni
termin, porodica, javlja na različitim stepenima, od ogranka do
44
JEZICI
file pa i makrofile. Zbog toga, a i usled slabog poznavanja si
tuacije u daleko najvećem broju slučajeva, ne može se tačno
reći koliko upravo na svetu ima jezičkih porodica. Kako smo
videl i , načelno se prihvata mogućnost da se prema genetskom
kriterijumu svi jezici sveta klasifikuju bez ostatka (sa izuzetkom
pomenutih izolata) , ali je to teško ostvariti . U nekom "sred
njem" smislu govori se o stotinama različitih porodica, pri čemu
se uglavnom misli na iscrpno dokumentovanu srodnost koja do
pušta grupisanje na relativno nižim nivoima (porodice u užem
smislu, grane, pa i ogranci) . Daleko je problematičnije grupi
sanje u celine vi šeg reda (file i posebno eventualne makrofile),
jer tu po pravilu ima manje pouzdanih podataka, pre svega zbog
vremenske projekcije mogućeg "cepanja" . Naime, ona na tim
nivoima ide hiljadama godina unatrag, što je praktično nemo
guće valjano dokumentovati .
Kada smo već pomenuli dokumentaciju, važno je imati na
umu da se u rekonstrukciji istorijskog razvoja jezika nauka prven
stveno oslanja na pisane spomenike iz ranijih perioda - a daleko
najvećim brojem jezika nikada se nije pisalo. Otuda je genealogija
pouzdano utvrđena samo kod nekih evroazijskih i sevemoafričkih
porodica, dok je drugde ona mahom samo privremena i neretko
sasvim hipotetična.
Iz navedenih razloga klasifikacije višeg reda međusobno
se veoma razlikuju, pri čemu važnu ulogu igra i međuvremeni
napredak nauke, koji vodi izoštravanj u kriterijuma podele i pre
grupisavanju prethodno postuliranih celina. Ovo, pak, može da
nametne i nova imenovanja takvih grupacija, primetno razl ičita
45
RANKO BUGARSKI
od onih koj a su bila uobičajena pre samo nekol iko decenij a.
Danas postoji bar pribl ižna saglasnost da se može srazmerno
zasnovano govoriti o nekih 15-20 velikih genetski određenih
grupacija na stepenu velikih porodica, fila ili makrofila. (Niži
navedeni broj , najmanji do koga se dosad došlo sa izuzetkom
nostratičkih pokušaja, predložio je u svojoj sveobuhvatnoj kla
sifikacij i 1 987. godine američki l ingvist D žo zef Grinberg.) Ne
ulazeći u pojedinosti , navešćemo spisak danas manje-više prih
vaćenih velikih grupacij a koje se često i dalje slobodno nazivaju
porodicama:
indoevropska, uralska, altaj ska, kavkaska, eskimsko-aleut
ska, dravidska, sino-tibetska, austroazijska, austronezijska,
indo-pacifička, australij ska, na-đene, amerindijanska, af
roazijska, nilo-saharska, niger-kordofanska, hoisanska.
Iz ovih naziva vidi se da oni, uopšte uzev, sadrže i ge
netsku i geografsku informaciju . Pri tome se njihova dalja spe
cifikacija, odnosno nazivi za uže porodice i grane, po pravilu
drže genetskih kriterijuma tamo gde oni mogu biti utvrđeni sa
većom sigurnošću, dok u slabij e ispitanim slučajevima preo
vlađuje arealno imenovanje. Nešto više o sastavu i prostornom
rasporedu navedenih makro-celina biće rečeno u narednom po
glavlju . Ovde ćemo, radi ilustracije , navesti nekoliko podataka
samo o najpoznatijoj , indoevropskoj porodici .
Ovaj naziv izvorno upućuje na skupinu srodnih jezika koji
su se u osvit istorije raširil i po Evropi i delovima južne Azije .
Počev od kraja XV veka, u talasima kolonizacije neki od njih
46
JEZICI
su pokri li ogromna prostranstva i na drugim kontinentima - što
znači da ovakav naziv porodice ne bi više odgovarao ako bi se
tumačio u prostornom a ne u genetskom smislu. Pretpostavlja
se da se indoevropskim prajezikom govorilo pre vi še od 5 .000
godina na njegovom prvobitnom staništu, negde u istočnoj Ev
ropi ili zapadnoj Azij i (ovo pitanje još je predmet sporenja), i
da se on još tokom prvog milenijuma svog postojanja podelio
u više jezika. Strogo uzev, ovaj prajezik je rezultat delimične
rekonstrukcije, dakako bez ikakvih direktnih potvrda, i nije iz
vesno da je kao jedinstven jezik u govornom smislu ikada i
postojao: možda od samog početka postoje samo indoevropski
dijalekti . Analogno, nije sigurna ni egzistencij a "indoevroplja
na" kao prvobitno jedinstvenog govornog kolektiva.
Indoevropska porodica obično se deli na deset grana. To su:
helenska, italska, albanska, balto-slovenska, germanska,
keltska, jermenska, indoiranska, anatolska i toharska.
Balto-slovenska grana, još uvek sporna, nekada se prika
zuje kao dve naporedne. Anatolska i toharska grana su u celosti
izumrle. Helenska grana predstavljena je grčkim, koj i , kao i
al banski i jermenski, čini zasebnu granu u okviru porodice. Iz
italske grane, preko govornog latinskog, razvili su se današnj i
romanski jezici . Preostale grane takođe obuhvataju veći broj
jezika - naročito indoiranska, sa svoj im razuđenim indoarijskim
i iranskim ograncima, koja i pri naj strožem računanju sama bro
j i oko stotinu jezika, dakle dvostruko više nego sve ostale za
jedno.
47
RANKO B UGARSKI
Upravo pomenuta neravnomernost opšta je karakteri stika
jezičkih porodica. Ranije navedene makroceline međusobno se
veoma razlikuju po veličini prostora koj i zauzimaju, po broju
jezika koje okupljaju, ali i po broju ljudi koj i nj ima govore.
Pri tome nema praktično nikakve korelacije između ovih para
metara. Daćemo samo nekol iko primera.
Indoevropska porodica je u svetu najrasprostranjenija, zah
vatajući danas ogromne kopnene prostore između Atlantika, Pa
cifika i Indijskog okeana. Ona broj i svega oko 1 50 jezika, ali
nj ima ukupno govore preko dve milij arde ljudi , što premašuje
40% svetskog stanovni štva. Po broju govornika izdvaj a se još
sino-tibetska porodica, teritorijalno znatno kompaktnij a, sa više
od jedne milij arde ili oko 23% svetske populacije . Sve ostale
porodice daleko su manje u tom pogledu, sa najviše do 6% te
populacije svaka.
Nasuprot ovome, niger-kordofanska porodica u central
noj i južnoj Africi broj i preko 1 .000 jezika, ali nj ima ukupno
govori svega 1 80 miliona ljudi ; pribl ižno iste vrednosti važe
i za austronezij sku porodicu . Oko 700 amerindij anskih jezika
zastupljeno je sa ukupno 1 8 mi l iona govornika. Nekih 40 je
zika geografski kompaktne kavkaske porodice okuplja pribl i
žno 5 mil iona ljudi . Računa se da oko 1 70 preživel ih austra
l ij skih jezika zajedno ima možda 30.000 predstavnika.
Posebno j e upečatlj iva jezička diferencijacij a u porodica
ma koje nalazimo na mnogobroj nom ostrvlju rasutom po ne
preglednoj vodenoj masi Indij skog okeana i Pacifika. Tako ma-
48
JEZICI
nje od 3 mil iona stanovnika Nove Gvineje i okolnih otoka go
vori čak nekih 750 jezika samo iz indo-pacifičke porodice. Sa
mo jednom (i stočnom ili okeanskom) granom austroazijskih je
zika, nj ih oko 450, govori svega 1 ,5 mil ion stanovnika Nove
Gvineje i više hiljada ostrva raštrkanih po Melanezij i , Mikro
nezij i i Pol inezij i . Ako se tome dodaju i drugi jezici zastupljeni
na ovom području, onda na 5 mil iona ljudi na Novoj Gvinej i
i bližoj okolini otpada oko 1 .000 jezika, i l i jedna petina svih
jezika sveta ! Ovo čini Novu Gvineju ubedlj ivim svetskim re
korderom po jezičkoj gustini i šarolikosti, u razmerima teško
zamislivim iz evropskog ugla: to je kao kada bi putnik, putujući
kroz neku zemlju, na svakih dvadesetak kilometara u bi lo kom
pravcu nai lazio na nov jezik (ne dijalekt) , kojim se uz to služi
svega nekoliko hiljada ljudi . Pored ovog slučaja, prostori sa izu
zetno vel ikom gustinom jezika po kilometru i glavi stanovnika
su još centralna i južna Afrika, severoistočna Indija, zapadna
obala Severne Amerike i veliki deo Južne Amerike. Zbog sraz
memo malog prostora u ovom pogledu se izdvaja i Kavkaz,
gde se uz pomenutih 40 jezika kavkaske porodice govore i mno
gi drugi indoevropski , semitski i altaj ski jezici, pa je on s ra
T. logom još davno nazvan "planinom jezika" .
Pošto smo ovim uveliko zašli u arealnu problematiku, koja
sc u stvarnosti ukršta sa genetskom iako je u principu od nje
nezavisna, u narednom poglavlju pružićemo nešto koherentniju
..; l iku geografskog razmeštaja jezika po svetu .
49
3 Jezici u prostoru
Arealna klasifikacija
Jezici su neravnomerno raspoređeni po delovima sveta.
Grubo uzev, u Africi i Azij i ima ih po 1 .400, u regionu Pacifika
1 .200, u Severnoj i Južnoj Americi zajedno 700, a u Evropi i
na Srednjem istoku po 70. Izraženi u procentima broja svih
jezika sveta, ovi odnosi dati su na Slici 6.
Slika 6.
50
Amerike 1 3
Srednj i istok 1 , 5
JEZICI
Vidimo dakle, da oko 85% svih jezika otpada na Afriku,
Aziju i Pacifik. Pri nešto drukčijem računanju, ako se Indij ski
okean sa svoj im velikim arhipelazima izuzme iz Azije i pripoj i
Pacifiku, onda se samo na ostrvlju tog vodenog prostranstva
govori blizu 40% svih jezika sveta . Nasuprot tome, na Evropu
dolazi svega l ,5% jezika - nj ih oko 70, što je znatno manje
nego u pojedinim višejezičnim državama drugde.
Gledano po pojedinim jezicima, i oni sa velikim, pa i naj
većim brojem govornika međusobno se osetno razlikuju po te
ritorijalnoj difuznosti , odnosno kompaktnosti . Najrasprostranje
nij im od nj ih u svetskim razmerima, engleskim, govori se kao
maternj im na svim kontinentima. Među jezike šire rasprostra
njenosti spadaju i španski , francuski, portugalski , arapski i još
neki . S druge strane, neki brojčano jaki jezici - kao kineski,
hindi, bengalski , ruski i l i japanski - mahom su ipak, što se
izvornih govornika tiče, svedeni na po jednu zemlju, ma koliko
veliku, i njenu bližu okolinu. A slabij i i najslabij i jezici još su
utoliko više ograničeni , najčešće na male lokalne teritorije. Ako
pak uzmemo u obzir i upotrebu pojedinih jezika kao drugih,
tj . kao sredstava šire međuetničke komunikacije, onda se moraju
pomenuti još neki jezici koj i opslužuju veće prostore, ali ipak
unutar samo po jednog svetskog regiona (kao malajski u Ma
lezij i i Indonezij i , svahil i u istočnoj Africi, hausa u zapadnoj
Africi) .
Sada prelazimo na letimičan pregled situacije po konti
nentima, gde ćemo uz neke opštije opaske dati samo osnovne
podatke o najvažnij im zastupljenim porodicama i jezicima. Uz
Sl
RANKO B UGARSKI
pojedine pomenute jezike biće dat približan broj izvornih go
vornika u milionima, i to ukupno na svetu a ne zasebno po
kontinentima. Kurzivno štampanje tog broja signal izuje, opet
sasvim orijentaciono, da se dati jezik izrazito kori sti i kao ne
maternj i , ali se numerički podaci ne daju jer je do nj ih veoma
teško doći (za najveće jezike odgovarajuće procene date su u
.1 . poglavlju) .
Iz ovog pregleda videće se koliko se geografski prostori
razl ikuju i po jezičkoj gustini , tj . stepenu koncentracije razl ičitih
jezika na nj ima. Pri tome treba imati na umu da svaki prikaz
današnje situacije u mnogim delovima sveta bi tno iskrivljuje
s liku pređašnje jezičke raznolikosti , prekrivene indoevropskim
jezicima evropskih kolonizatora (naročito u obe Amerike i u
Australij i ) . Čak i u Evropi i na Srednjem istoku, gde danas
dominiraju indoevropski, semitski i turkički jezici , u ranij im
periodima bi lo j e više jezičkog šareni la . U sve to ovde ne mo
žemo ulaziti , ali ćemo u prikazu kolonizovanih prostora polaziti
od domorodačkih jezika, uz samo uzgredno pominjanje važnij ih
doseljeničkih jezika.
Evropa. Evropa se može okarakterisati kao srazmerno
manj i prostor izdeljen na manj i broj većih jezika, u vel ikoj veći
ni standardizovanih i na tom nivou međusobno jasno razgra
ničenih. Izuzimajući baskijski (l ) kao izolat, svi evropski jezici
pripadaju indoevropskoj , a u mnogo manjem broju uralskoj i
kavkaskoj porodici, uz izvesnu zastupljenost, na rubnim područ
j ima, i jezika altaj ske porodice koj i će biti pomenuti u vezi s
Azijom.
52
JEZICI
Među indoevropski m jezicima dominiraju tri grane : slo
venska na i stoku i jugoistoku (ruski 150, ukrajinski 40, belo
ruski 7, polj ski 38 , češki l O, slovački 5 , srpskohrvatski 1 7, slo
venački 2, makedonski l ,5. bugarski 8 ; ovde je spadao i sta
roslavenski kao stari jezik s lovenske pismenosti) ; germanska
na severu i severozapadu (engleski 300, nemački 1 00, holandski
20, švedski 9, danski 5 , norveški 5) ; i romanska pretežno na
jugu i jugozapadu (španski 250, portugalski 130, francuski 70,
italijanski 60, rumunski 22. katalonski 9, galicijski 3) . Od dru
gih indoevropskih grana ovde nalazimo keltsku , na krajnjem
severozapadu (vel ški , irski , škotski gel ski , bretonski - svi sa
malim brojem govornika) i bal tičku (litvanski 3, latvijski l ,5).
Tu su još grčki ( l O) , albanski (4,5) i jerrnenski (5) kao samostalni
indoevropski ogranci, te romski kao indoarijski jezik velike di
sperzije, sa neodređenim brojem mahom dvojezičnih govornika.
Druga značajnije predstavljena porodica je uralska (ili ši
re : uralsko-jukagirska - ranije nazivana ugro-finskom, ali se ova
danas uglavnom vidi kao jedna grana ural ske porodice, čiju dru
gu granu čine samojedski jezici) : mađarski ( 1 4) , finski (5), es
tonski ( l ) . Na Kavkazu, kopnenom mostu između Evrope i Azi
je , govori se - kako smo već videli - mnogo genetski različitih
jezika; oni koj i se ne.nalaze nigde izvan Kavkaza nazivaju se
kavkaskom porodicom, iako nije sasvim izvesno da oni čine
jednu genetsku skupinu, a jedini veći među njima je gruzijski
( 4 ) . Marginalno je zastupljena i se mitska grana afroazijske po
rodice, preko malteškog - u i storijskom smislu ogranka arap
skog - kao nacionalnog i (uz engleski) zvaničnog jezika Malte.
53
RANKO B UGARSKI
Azija. Ovaj kontinent može se označiti kao veoma veliki
prostor sa srazmerno manjim brojem porodica, j asno razgra
ničenih i često nevelikih po broju jezika koje obuhvataju, bar
u kopnenom delu; mnogi od tih jezika imaju veliki broj govor
nika. Indoevropska porodica zauzima velike prostore jugoza
padne, centralne i južne Azije, i to dvema svojim granama: in
doiranskom (persij ski 25, tadžički 4, pašto 1 3 ) i indoarij skom
(hindi-urdu 250, pendžapski 50, nepalski 1 0, biharski 50, ben
galski 1 50, asamski 1 6, orija 20, maratski 50, gudžaratski 30,
sinhaleški 10 i dr. ; ovoj grani pripada i sanskrit, klasični jezik
indijske civilizacije, koj i i danas obavlja neke zvanične funkci
je) . Afroazijska porodica, ranije nazivana semitsko-hamitskom,
zastupljena je svojom semitskom granom (arapski 150, hebrej
ski 3 ; ovde su spadal i i civilizacijski važni drevni jezici akadski
i aramejski ) . Jezici altajske porodice dele se na tri grane: tur
kičku, uglavnom u zapadnoj , centralnoj i severnoj Azij i (turski
45, tatarski 5 ,5 , uzbečki 1 2, kazaški 7, ujgurski 6, turkmenski
3 , kirgiski 2, azerbejdžanski 1 2) ; mongolsku, u istočnim i još
nekim delovima kontinenta (mongolski 3 ,5 ) ; i tungusku na se
veroistoku, gde je i storijski značajnu ulogu odigrao mandžurski,
kao jezik dinastije koja je dugo upravljala Kinom (ali čij i su
predstavnici do danas mahom prešli na kineski) .
Južnu polovinu indijskog potkontinenta zaprema dravidska
porodica (tamilski 55 , telugu 55 , kanada 25 , malajalam 25 i
dr. ) . U kopnenom delu istočne Azije dominira s ino-tibetska po
rodica, sa kineskom granom (kineski 1 .000) i tibetsko-burman..:
skom granom (tibetski 4, burmanski 22, lolo 5 ,5) . Jugoistočnu
54
JEZICI
Aziju naj veći m delom zauzimaju austroazijski jezici (vijetnam
ski 50, kmerski 7, santali 4) , nj ima možda srodni daički jezici
(taj 30, laoski 1 7) , kao i jezici razgranate austronezij ske poro
dice, takođe možda u srodstvu sa prethodnima (javanski 60,
malajski i l i indonežanski - ozvaničen pod imenom bahasa -
20, sundanski 25, madurski 8, minangkabau 7, te , na Fil ipinima,
tagalog J O, sebuano 1 2, ilokano 5) .
Od manjih porodica pomenućemo ural sku , u slabo nase
ljenom zapadnom delu severne Azije; istočno od ovog područja
nalazi se grupacija malih jezika koji se ne pripi suju nijednoj
od pomenutih porodica, pa se nazivaju paleosibirskim il i pale
oazijskim jezicima, iako nije utvrđeno da oni čine jednu ge
netsku celinu. Na poluostrvima dalekog istoka Sibira govore se
jezici čukotsko-kamčatske porodice . A po južnoj Kini i dalje
na jugu rasuti su jezici porodice mijao-jao (mijao i l i hmong 5,
jao i l i mijen l ) .
Za dva velika azij ska jezika, j apanski ( 1 20) i korejski (60)
još je sporno da l i su genetski povezani međusobno il i sa bilo
kojim drugim jezicima, pa se obično svrstavaju u izolate, ali
je moguće da pripadaju altaj skoj porodici .
Što se tiče evropskih jezika, ruska kolonizacij a Sibira osta
vila je veliki broj izvornih govornika ruskog na širem prostoru
severne Azije . Engleski , francuski i još neki kolonijalni jezici
uglavnom su ostavili traga samo kao drugi jezici , često do danas
zadržavajući neke zvanične funkcije u novonastal im državama.
55
RANKO BUGARSKI
Afrika. Za razl iku od Azije , Afrika sadrži mnoštvo manj ih
porodica, sa mnogo jezika u svakoj , i tako izukrštanih da su
genetske veze sve doskora ostale nejasne, a u mnogim slučaje
vima su još uvek takve. S obzirom na odnos broja jezika i
broja stanovnika, Afrika je svakako jezički najizdiferenciranija
velika kopnena masa (Azija ima približno isti broj jezika, ali
na mnogo više ljudi) . Danas je ipak šire prihvaćeno grupi sanje
većine tih porodica u četiri velike celine na stepenu makrofila.
To su afroazij ska, koja dominira na severu kontinenta, šireći se
i u Aziju ; nilo-saharska, pretežno u severnim i centralnim po
dručjima južno od Sahare; niger-kordofanska, koja pokriva naj
veći deo ostatka, tj . južnu polovinu Afrike ; i hoisanska, na kraj
njem jugozapadu, gde su njeni jezici sa znatno širih prvobitnih
prostora potisnuti najezdom grupe jezika bantu sa severa i ev
ropskom kolonizacijom s juga.
Afroazijski jezici dele se u pet grana. To su semitska
(arapski, već pomenut u Azij i , amharski 9, tigrinj a 3,5), ber
berska (sa teško razdvoj ivim manjim jezicima i dij alektima) ,
kušitska (oromo 9, somalski 5) i čadska (hausa /2) , dok je petu
granu činio staroegipatski , iz koga se u srednjem veku razvio
koptski , kao govorni jezik izumro negde u XVII veku, ali za
državajući kulturne funkcije. Nilo-saharski jezici takođe su teški
za dalju klasifikaciju, a najveći su kanuri (3,5), l uo (2) i dinka
(2) - ovaj poslednji možda zapravo čini grozd od pet jezika.
Mnoštvo niger-kordofanskih jezika deli se najpre na dve grane,
kordofansku i niger-kongoansku, a ova druga i znatno veća dalje
se deli na više ogranaka. Ovi obuhvataju važnije pojedinačne
56
JEZICI
jezike kao joruba ( 1 5) , igbo ( 1 2) , fula (8) i malinke-bambara
(7), te jezike vel ike i razgranate grupacije poznate pod imenom
bantu . Za njenih blizu 500 jezika ranije se verovalo da pred
stavljaju zasebnu porodicu, ali se sada smatraju samo ogrankom
benue-kongoanske grane niger-kongoanskih jezika. Tu spadaju
svahili kao važan saobraćaj ni jezik sa oko 30 miliona govornika,
od koj ih je možda samo za jedan mil ion maternj i ( ! ), l ingala
(8 ,5) , šona (4) , kosa (5) , zulu (6) i mnogi drugi . Hoisanski jezici
Bušmana i Hotentota imaju malo govornika, mnogi od njih su
već i izumrli , a u l ingvistici su najpoznatij i po svojim karakte·
rističnim "klikovima" (suglasnicima proizvedenim usisivanjerr
vazduha, što evropskom uhu deluje kao coktanje) . Od jezik;
izvan pomenutih porodica navešćemo još austronezijski jezil
malgaški na Madagaskaru (8) .
Kreolizovani oblici nekih evropskih jezika (portugalskog
francuskog, španskog) su glavna sredstva komunikacije u nekin
malim ostrvskim državama uz obale Afrike . Mnoge današnj:
afričke zemlje zadržale su u zvaničnim funkcijama, pored lc
kalnih j ezika, i evropske jezike bivših kolonizatora, najčeše
engleski i l i francuski , ali sa zanemarlj ivim brojem izvornih gc
vornika. Jedini deo kontinenta gde su se indoevropski jezi<i
učvrsti li kolonizacijom i ostali kao maternj i jezici značajncg
broja ljudi j e Južnoafrička republ ika, sa afrikansom kao var
jetetom holandskog (5) i engleskim (4) .
Severna i Južna Amerika. Za Novi svet karakterističra
je velika jezička raznolikost, koje unutar samih američkih d'
morodačkih jezika ima, valjda, koliko i bilo gde na našoj piL-
57
RANKO B UGARSKI
neti . Veći deo nj ih izumro je od dolaska Evropljana, ali i ono
što je preostalo - makar samo u tragovima, i još uvek nedo
voljno i straženo - otkriva začuđujuće šarenilo. Genetska sl ika
još je nedovoljno jasna i oscil ira između dve krajnosti . Kon
zervativno gledano, i ostajući na nižim nivoima klasifikacije
(neposredna i l i najbl iža srodnost) , danas se među amerikanisti
ma smatra da se može govoriti o nekih 200 odelitih porodica.
Ali pri radikalnijem grupisanju na višim nivoima u file i ma
krofile, prihvatanjem i mogućnosti sasvim udaljene genetske
srodnosti, ,sve to bogatstvo može se svesti na svega tri sveo
buhvatne makro-celine: eskimsko-aleutsku, na-đene i amerindi
jansku. One bi, dakle , zajednički obuhvati le svih 600-700 pre
živelih jezika, od koj ih samo tri i l i četiri (svi u Južnoj Americi)
imaju više od milion govornika: kečua (7), gvarani (3) i ajmara
( l ,5), te nahuatl ( l ) ako se ovaj tretira kao jedan jezik, što je
sporno.
Eskimsko-aleutska porodica je sasvim mala, obuhvatajući
desetak jezika sa ukupno manje od 100.000 govornika na po
dručju Arktika - od Aljaske, preko Kanade i Grenlanda, do se
veroistočnog Sibira. Na-đene je naziv grupacije od preko 30
jezika, većinom iz atabaskanske porodice, pretežno na zemlj ištu
Aljaske i zapadne Kanade al i i na jugozapadu SAD (Arizona,
Novi Meksiko) , gde se nalazi i najveći od njih, navaho . Sa preko
1 00.000 predstavnika, ovo je najjači domorodački j ezik severno
od Meksika, i jedini čij i broj govornika ne opada. Daleko naj
brojnija je amerindijanska fila, podeljena na više većih porodi
ca. Među ovima su algonkinska, irokvojska i suska u Severnoj
58
JEZICI
Americi, uto-astečka na jugozapadu SAD i u Meksiku (kojoj
pripada nahuatl , potomak jezika pretkolumbovske civil izacije
Asteka), potom majanska u Srednjoj Americi (sa jezikom ove
stare kulture), te aravakanska, karipska i tupijska (sa gvarani
jem) u Južnoj Americi . Uža genetska pripadnost drugih dvaju
većih jezika, kečue i ajmare (oba uglavnom u Peruu i Boliviji),
još je nejasna; sam kečua, jezik civilizacije Inka, možda je pre
skup odelitih jezika nego jedinstven jezik.
Prikazano jezičko bogatstvo temeljito je prekriveno, počev
od XVI veka, kolonizatorskim indoevropskim jezicima: engle
skim, francuskim i španskim u Severnoj Americi, španskim i
portugalskim u Srednjoj i Južnoj Americi . Kasnij i talasi dose
ljenika doveli su na te prostore, naročito u Severnoj Americi,
i mnoštvo drugih evropskih i vanevropskih jezika koj i tu sada
imaju brojne izvorne govornike (nemački, i talijanski , slovenski
jezici , jidiš, jermenski, kineski , japanski , vijetnamski itd. ) . Pod
tim pritiskom mnogi domaći jezici su potpuno zatrti, a u toku
je proces gašenja i mnogih drugih, posebno u Severnoj Americi,
koj i su već svedeni na po nekoliko starij ih ljudi (mlađi su već
prešli na engleski ili španski) .
U ovom trenutku u zapadnoj hemisferi postoje samo tri
zemlje gde većina stanovništva izvorno govori svoj im domaćim
jezicima. To su Grenland, gde je većinski jezik grenlandski es
kimski, koji je tu i u službenoj upotrebi ; Paragvaj , gde većina
govori gvarani , pa ovaj jezik ima status nacional nog jezika, uz
�panski kao službeni ; i Bol ivija, gde kečua i ajmara zajedno
pokrivaju veću polovinu populacije. Na Karibima i na drugom
59
RANKO B UGARS KI
ostrvlju uz američke obale najčešći jezik je španski , al i postoj i
i vel iki broj kreolizovanih oblika engleskog, francuskog, špan
skog i portugalskog, među kojima su najpoznatiji francuski kre
ol u Haitiju (5) i engleski kreol na Jamajci . Od drugih evropskih
jezika u posebnim funkcijama možemo još pomenuti holandski
kao službeni jezik Surinama i Holandskih Antila. Ovo je inače
jedna od jezički naj šarenij ih manjih zajednica - autentičan soci
olingvistički mikrokozam, sa deseti nama domorodačkih, evrop
skih, afričkih i azij skih jezika, uključujući i različite pidžinske
i kreolske varijetete, u komplikovanoj etničkoj i funkcionalnoj
raspodeli .
Sve u svemu, Novi svet ostaje najdrastičnij i primer kul
turnog osiromašenja koje je zadesilo čovečanstvo postepenim
nestajanjem mal ih etničkih zajednica i nj ihovih jezika usled ši
renja moćnijih naroda. To je ujedno i prizor koj i najrečitije upo
zorava na preteće posledice sl ičnih procesa i drugde u svetu.
Okeanija. Izuzetno bogati jezički mozaik š ireg pacifič
kog regiona može se, uz nešto ostataka, svesti na tri file :
austronezij sku (ranije malaj sko-polinezij sku) , inda-pacifičku
(papuansku) i austral ij sku .
Najrasprostranjenija i najbrojnija od ovih je austronezij
ska, čij i se jezici - nj ih blizu 1 .000, a sa ukupno 1 80 miliona
govornika - mogu naći na bezmalo svakom ostrvu od Mada
gaskara do Uskršnjeg ostrva i od Tajvana do Novog Zelanda.
Najveći od ovih jezika govore se u Indonezij i , Malezij i i na
Filipinima i pomenuti su u odeljku o Azij i . Svi drugi su mnogo
60
J EZICI
manj i - osim malgaškog na Madagaskaru - ali neki među nj i
ma, kao fidžij ski, funkcionišu kao nacionalni jezici pojedinih
malih ostrvskih država. Maorski i havaj ski, domaći jezici Novog
Zelanda odnosno Havaja, gotovo su se sasvim povukli pred en
gleskim.
Često u susedstvu sa austronezijskim jezicima nalaze se
takođe mnogobrojni , i još raznolikij i , jezici indo-pacifičke gru
pacije, nj ih oko 750 na području Nove Gvineje. Nj ihova ge
netska slika nije još dovoljno izoštrena, ali su u poslednje vreme
bar došli u vidokrug nauke - za razliku od stanja polovinom
ovog veka, kada se o nj ima znalo vrlo malo pa gotovo da nisu
ni uzimani u obzir pri prebroj avanju i razvrstavanju jezika sveta.
I ovde je velika razl ika između konzervativne i radikalne kla
sifikacije: pri prethodnoj bi se moglo govoriti o nekih 60 ode
litih porodica unutar celine koja se ovde uzima kao jedna ma
krofila.
Najzad, australijski jezici se podudaraju sa ovim konti
nentom: svi oni se govore samo tu, i samo nj ima se tu govorilo
do dolaska Evropljana. Danas se smatra da su svi australij ski
jezici (o čijem smo broju i sudbini nešto već ranije rekli ) ge
netski povezani , dakle da čine jednu veću porodicu, iako po
jedinosti te veze ostaju nejasne. Nijedan od nj ih nema više od
1 -2.000 govornika, često dvojezičnih. Počev od kraja XVIII ve
ka, engleski je zaposeo gotovo ceo naseljeni australijski prostor,
a sukcesivni talasi doseljenika doneli su ovamo više desetina
drugih evropskih i azijskih jezika. Tome još treba dodati i razne
pidžinske i kreolske varijetete i zrasle u domorodačkim zajed-
6 1
RANKO BUGARSKI
mcama, od kojih neki imaju znatno više govornika od samih
aboridžinskih jezika. Prema tome, Austral ij a, koja se laički
često zamišlja kao jednojezična, u stvarnosti je jezički i te kako
šarena.
I u drugim delovima Okeanije jezička iscepkanost izaziva
potrebu za pidžinskim formaciJama kao instrumentima šire ko
munikacije, koje onda podležu kreolizacij i . Tako u Papui Novoj
Gvineji dominantni jezik međuetničkog opštenja jeste na engle
skom zasnovani varijetet nazvan tok pisin, kojim kao drugim je
zikom go�qri oko dva miliona ljudi , a u kreolizovanom obliku, •..j
kao matemJim, nekih 50.000.
Obavljeni pregled geografskog rasporeda jezika u svetu
ima obeležja arealne klasifikacije, kao jednog od načina raz
vrstavanja tih jezika. (Ovaj pojam često se, inače, koristi i za
uže podele - npr. balkanski , skandinavski , kavkaski , indijski
jezici ) . Već smo videli da se ova podela prepliće sa genetskom
klasifikacijom. Do presecanja vremenskog i prostornog klasifi
kacionog principa, odnosno genetskog i arealnog kriterijuma,
dolazi naročito tamo gde moguće genetske veze nisu dokazane
zbog nedostatka empirijskih potvrda. Potpuna podudarnost po
stoj i jedino u slučaju Australije i njenih jezika,_ koj i predstavljaju
zaokruženu arealnu i genetsku cel inu.
Treća važna l ingvistička podela jeste tipološka klasifika
cija, u načelu nezavisna od prethodnih, zasnovana na sličnosti
ma i razlikama u samim strukturama pojedinih jezika i jezičkih
grupa, koje mogu a ne moraju da budu genetski ili arealno uslo-
62
JEZICI
vljene . Tako se, na primer, jezici razl ikuju - ali samo unutar
određenog raspona varijacija - u broju i rasporedu vokala i kon
sonanata, u strukturi s logova, u mehanizmima građenja reči , u
uobičajenom redosledu subjekta, gl agola i objekta u sastavu re
čenice, u strukturi rečnika i u drugim obeležjima. U skladu sa
ovim svojstvima jezici se mogu svrstavati u tipološke klase . U
tekućem periodu tipološka karakterizacij a pojedinih jezika i je
zičkih grupa motivisana je naročito potragom za jezičkim uni
verzalij ama. Ali ova tematika izlazi iz okvira ove knjige, koja
jezičke razlike posmatra "spolja" a ne "iznutra" , dakle u so
ciol ingvističkom a ne čisto l ingvističkom kontekstu, pa se neće
dalje razmatrati .
Najzad, u prethodnom izlaganju pominjane su kategorije
kao što su standardni, nacionalni i službeni jezik, jezik međuet
ničke komunikacije, pidžin i kreol, maternj i i drugi jezik, i dru
ge. Kod njih je bitna komponenta društvenog funkcionisanja,
pa one ulaze u kategorijalni aparat sociolingvi stički utemeljene
funkcionalne klasifikacije, koja će biti izložena u narednom po
glavlju . No pre prelaska na ovu materiju, kratko ćemo se osvrnuti
na neke aspekte i posledice geografskog prostiranja jezika, na
ročito s obzirom na nj ihovo raslojavanje i nj ihove dodire.
Jezički kontakti
Prostorno diferenciranje javlja se i unutar pojedinih jezika,
i to u dve ravni . Na nivou narodnih govora ispoljavaju se di
jalekatske razl ike , za koje smo već videl i da mogu da narastu
63
RANKO BUGARSKI
do sprečavanja komunikacije u okviru i stog jezika. A na nivou
standardnih jezika razl ike se manifestuju kroz specifičnosti do
nekle različitih teri torijalno-nacionalnih standardnih varijanti.
To je slučaj , na primer, sa britanskom, američkom i drugim
varijantama engleskog, sa kasti ljskom i južnoameričkom vari
jantom španskog, sa evropskom i kanadskom varijantom fran
cuskog, i l i , na osoben način, sa varijantama srpskohrvatskog u
Jugoslavij i . Ovu materiju nećemo razrađivati jer je dosta široko
poznata; umesto toga ukazaćemo na neke opšte uslove i rezul
tate jezičkih kontakata .
Intenzivni jezički dodiri i prožimanja mogu se odvijati u
razl ičitim uslovima. Prvo, kontinuiran život u jezičkom arhipe
lagu, sa mnoštvom malih jezika u susedstvu, kao u Okeaniji
i l i u Amazonskom bazenu. Drugo, stabilne granice između je
zičkih porodica i l i grana, kao što je romansko-germanska gra
nica kroz Belgiju i Švajcarsku, i l i razmeđe indoarij skih i dra
vidskih jezika u Indij i . Treće, manjinske enklave, kakve obra
zuju keltski jezici, i l i baskijski u Španij i i Francuskoj . Četvrto,
evropska kolonijalna ekspanzija , koja je jezike evropskih kolo
nizatora dovela u dugotraj an dodir sa mnogobrojnim drugim
jezicima. Peto, inverzij a ove ekspanzije, pri kojoj populacije iz
postkolonijalnog Trećeg sveta migriraju u industrij ski razvijene
zemlje zapada, a u samoj Evropi dolazi do slično motivisanog
kretanja na pravcu jug-sever uz konstituisanje tzv. novih ma
njina. A poseban slučaj predstavlja pojava poznata pod imenom
kulturnog kontakta, kada neki svetski dominantan jezik, posred
stvom komunikacij a i kulturne sfere, utiče na razvoj drugih je-
64
JEZICI
zika sa koj ima može, al i ne mora, da bude u geografskom su
sedstvu. Ovaj fenomen posebno je aktuelan u današnjem svetu,
gde engleski i još neki jezici funkcionišu kao jezici-davaoci
prema geografski veoma širokom spektru jezika-primalaca.
Kada se govori o jezičkim kontaktima, valja imati na umu
da u dodiru zapravo nisu neposredno jezici nego nj ihovi go
vornici : jezici dolaze u kontakt u glavama dvojezičnih pojedi
naca. Otuda potiču i tipične kontaktne pojave kao što su rašireni
bil ingvizam, masovno pozajmlj ivanje, interferencija struktura
jednog jezika u drugom, i druge . Jezici u prostornom susedstvu
mogu, us led dugotrajnog dodira nj ihovih govornih zajednica,
da razviju zajedničke tipološke crte , odnosno strukturalne ka
rakteristike koje nisu deo nj ihovog genetskog nasleđa niti pak
opštije tipološke sličnosti . Tako se mogu obrazovati jezički sa
vezi (nem. Sprachbund) - skupine tako povezanih jezika kakve
nalazimo na Balkanu, na Kavkazu, u velikom delu Indije il i na
jugu Afrike. Dobar primer predstavlja upravo balkanski jezički
savez, sa stečenim zajedničkim obeležjima gramatičke strukture
(npr. postpozitivni član, odsustvo infinitiva) koja ispoljavaju je
zici u veoma razl ičitim stepenima genetskog srodstva - alban
ski , grčki , rumunski, makedonski, bugarski , te južni dijalekti
srpskohrvatskog.
Kontakti između jezika u određenim uslovima ostavljaju
i trajno potomstvo u vidu kontaktnih jezika - izrazito mešanih
varijeteta pidžinskog i kreolskog tipa. Poseban kontaktni feno
men su i tzv. nematernji varijeteti svetski raširenih jezika, koj i
se ponegde koriste kao drugi jezici ali u domaćoj obradi , pod
65
RANKO BUGARSKI
jasnim uticajem prvih jezika lokalnog stanovništva. Najrašire
nij i i najpoznatij i s lučaj predstavljaju takve verzije engleskog
u Indij i , zapadnoj i istočnoj Africi , Singapuru, na Filipinima i
drugde, koje odskora ulaze u kadar podrobnij ih sociolingvistič
kih istraživanja.
Na kraju, kao što smo del imično već videl i , neki jezici
se vremenom šire , osvajajući nove teritorije uz potiskivanje ma
nj ih ili manje prestižnih jezika. Takva jezička ekspanzij a bila
je prati l ac kolonizacije, a u modernom svetu do nje dolazi na
ročito usled razvoja komunikacija, nauke i tehnologije . Tako
su se ranije širi l i grčki i latinski , potom arapski i turski , pa
španski , portugalski , francuski, engleski , ruski i još neki jezici .
Ovakvom širenju jezika na drugoj strani je komplementarno po
vlačenje jezika , koje može da vodi smrti jezika . Gašenje nekog
jezika na određenoj teri torij i najčešće znači i njegovu definitiv
nu smrt, osim ako je vitalan na nekom drugom mestu. Kata
lonski je , recimo, ugrožen i verovatno pred gašenjem u Fran
cuskoj , al i ne i u Španij i , a sl ična sudbina očekuje albanski u
Italij i , za razliku od albanskog u Albanij i i Jugoslavij i . Terito
rij alno širenje nekih jezika na račun drugih pokatkad se oz
načava drastičnim i ne baš srećnim terminom glotofagija, koji
izaziva sl iku proždiranja jednog jezika od strane drugog. U sva
kom slučaju, pomenute poj ave čine deo hiljadugodišnje jezičke
stvarnosti .
66
4
Jezici u društvu
Funkcionalna klasifikacija
U prethodna tri poglavlj a predmet našeg razmatranj a bio
je jedan red činjenica - u meri u kojoj su one danas poznate
nauci - o pluralitetu ljudskih jezika, o nj ihovoj evolucij i u vre
menu i distribuciji u prostoru. U ovom i sledećem poglavlju
pozabavićemo se sociološkim i psihološkim implikacijama i po
sledicama tih činjenica - to jest, i spoljavanjem i delovanjem
višejezičnosti na planu pojedinih ljudskih društava i nj ihovih
individualnih članova. Što se tiče osnovne terminologije, koja
se inače u stručnoj literaturi razl ičito upotrebljava, mi ćemo se,
zavisno od konteksta, alternativno služiti terminima višejezič
nost (multilingvizam) i dvojezičnost (bilingvizam). Pri tome se
svaki od ovih može razumeti u značenju "dva i l i više jezika" ,
ako iz nekog posebnog razloga nije potrebno da se to precizira.
Pretežno ćemo ipak govoriti o višejezičnosti društvenih zajed
nica, al i o bilingvizmu pojedinaca.
Broj jezika u nekoj zajednici jeste stvar različitih -- i pro
menljivih - istorijskih, kulturnih, etničkih, političkih i drugih
okolnosti u kojima je došlo do njenog formiranja. Generalno
67
RANKO BUGARSKI
govoreći , svi ti j ezici ispunjavaju određene potrebe i utol iko za
sve nj ih ima mesta, Pri tome su nj ihova raspodela, funkcioni
sanje i presti ž koj i uživaju rezultat delovanja društvenih a ne
primarno lingvističkih čini laca . Naime, jezici ne funkcionišu ra
zl ičito zato što se razl ikuju genetski ili tipološki , nego stoga
što opslužuju različ ite grupe govornika il i ispunjavaju razne
društvene potrebe. U pitanju je , dakle, autentično sociolingvi
stička materij a, i sa ovog stanovišta može se pristupiti funkcio
nalnoj i l i sociolingvističkoj klasifikacij i jezika, odnosno njiho
vih varijeteta. ( Varijetet je obl ik jezika određen teritorij alno, so
cijalno i l i funkcionalno. Ovde možemo pomenuti i termin idi
om, koj i u sociolingvistici služi kao neutralan opšti naziv za
jezik, dijalekt ili bilo koji drugi jezički varijetet , bez nužnog
preciziranja njegovog l ingvističkog i l i sociološkog statusa) . U
naznačenim okvirima jezici se mogu kategorizovati na više na
čina; navešćemo najvažnije od njih, istovremeno uvodeći uo
bičajene termine za pojedine funkcionalno određene tipove je
zika i varijeteta.
Jezici se mogu najpre podeliti na pisane i nepisane; bar
nekih 80% svih jezika sveta nikada nije imalo pi sani obl ik, a
ona manj ina pi sanih jezika pisala se, i piše, nekim od skoro
1 .000 postojećih pisama, nastalih prilagođavanjem manjeg broja
osnovnih s istema pisanj a strukturama pojedinih jezika. Svi naj-,
veći i mnogi manj i jezici imaju pismo - ali ovo nipošto ne
znači da su svi nj ihovi govornici pismeni ; naprotiv, prema ne
kim podacima danas u svetu živi oko milijardu nepismenih ljudi
iznad 1 5 godina starosti .
68
JEZICI
U jednoj drugoj iako srodnoj dimenzij i , jezici mogu da
budu nestandardni i l i standardni. Nestandardni su razni govorni
varijeteti , uključujući one žargonskog tipa, kojima se služe po
jedine jezičke i l i društvene grupe u neformalnoj komunikacij i .
Oni su često u suštini monofunkcionalni i manje prestižni . Za
jezik koj i nije, i l i još nije, standardizovan u nauci se upotre
bljava termin vernakular, u značenju približnom onome koje
kod nas ima uvreženi ali neprecizni i danas neadekvatni naziv
"narodni jezik" . Nasuprot ovome, standardni jezici imaju struč
no kodifikovan i društveno sankcionisan obl ik; oni služe za kul
tivi sanu javnu upotrebu u svim domenima, kao komunikacij ski
instrumenti savremenog života. Pošto su po svojoj prirodi po
lifunkcionalnog karaktera, u nj ima se razvijaju različiti funkcio
nalni stilovi ili registri - varijeteti određeni predmetno i situa
ciono. Ovakvo funkcionalno raslojavanje razlikuje se od terito
rijalnog, čij i su rezultat geografski dij alekti , a na nivou stand
ardnog jezika već pominjane varijante, i od socijalnog, koje
vodi stvaranju društvenih dijalekata i l i sociolekata . Kada se mi
sli posebno na knj iževne i kul turne funkcije, upotrebljava se i
tradicionalni naziv književni jezik, koj i ipak treba razlučiti od
sociolingvističke kategorije standardnog jezika u naznačenom
smislu. Naime, dok je standardni jezik u osnovi civilizacij ski po
jam koji upućuje na opštu upotreblj ivost, književni jezik je pre
vashodno kulturni pojam koji naglašava vrednost. Jezici već iščezl i
kao sredstva opšte govorne komunikacije mogu, kako smo ranije
videl i, da zadrže važne kulturne funkcije i tada se nazivaju kla
sičnim jezicima.
69
RAN KO BUGARSKI
Po prostiranju, i po pridruženim komunikacij skim i druš
tvenim ulogama, jezici i varijeteti mogu da budu lokalni , re
gionalni, nacionalni , međunacionalni i internacionalni . Lokalni
jezici su ograničeni na neko uže područje . Regionalni jezici se
koriste u određenim regij ama, administrativno i l i drukčije de
finisanim, unutar neke državne zajednice al i bez nacionalnog
statusa (kao oksitanski u Francuskoj ili j avanski u Indonezij i ) .
Za razl iku od ovih, nacionalni jezik pripada celoj nacij i , shva
ćenoj bilo u narodnosnom ili u državnom smislu (npr. nemački
kao nacionalni jezik svih Nemaca, ma u kojoj državi živeli ;
francuski kao nacionalni jezik svih državljana Francuske, ma
koj im jezikom govoril i kao matemjim) .
U međunacionalnom ( i l i međuetničkom) opštenju unutar
i l i preko administrativnih granica funkcionišu jezici šire komu
nikacije, kao svojevrsni saobraćajni jezici koji nekim učesni
cima mogu da budu maternj i a nekima nematernji (kao svahili
u i stočnoj Africi, ruski u bivšem Sovjetskom Savezu, engleski ,
francuski i l i španski u raznim delovima sveta, i l i srpskohrvatski
- n a neformalnom nivou - u dojučerašnjoj Jugoslavij i ) . Ako se
jednim jezikom služe pripadnici više naroda kao svoj im prvim
jezikom, on je i nj ihov zajednički jezik. Ali jezici šire komu
nikacije tipično se koriste u opštenj u između predstavnika ra
zličitih jezika, ili različitih varijeteta istog jezika, a za takvu
funkciju dolaze u obzir razni tipovi varijeteta. Tako se naddi
jalekatski govorni tip za komunikaciju na nekom dijalekatski
razuđenom područj u naziva koine (po i menu takvog starogrčkog
varijeteta) . Još širem sporazumevanju i zmeđu predstavnika ra-
70
JEZICI
zličitih jezika služi teritorijalno rasprostranjeni tip nazvan lin
gua franca (po mešanom srednjovekovnom varijetetu sa osno
vom u franko-provansalskom dijalektu, koj im su se sporazume
val i učesnici krstaških ratova) .
Ovde spadaju i tzv. kontaktni jezici - mešani pomoćni jezici
bez sopstvenih govornika, izrazito svedeni u formi i ograničenih
funkcija, npr. u trgovini na velikim pomorskim raskrsnicama, koj i
se nazivaju i pidžini (možda prema kineskom izgovoru engleske
reči business 'posao' ) . Pidžini mogu da budu i institucionalizovani,
dobijanjem pisma i preuzimanjem nekih zvaničnih funkcija (kao
tok pisin u Papui Novoj Gvineji) . Oni mogu i da steknu sopstvene
govornike, tako što ih kao matemje jezike usvajaju deca čiji su
roditelji , pripadajući različitim jezicima, međusobno opštili na nj i
ma. U takvim slučajevima pidžini se upotpunjuju i prelaze u ka
tegoriju kreola (naziv po analogij i sa mešanjem rasnih tipova) .
Kreoli su zapravo već potpuni jezici , koj i se od drugih prirodnih
jezika razlikuju samo svojim neobičnim poreklom.
Termin lingua franca koristi se, inače, i za "normalne"
jezike šire komunikacije u nekom regionu (kao malopre pome
nuti svahi l i , ili malajski u Malaj skom arhipelagu). On se nekada
proteže i na jezike internacionalnog raspona u modernom svetu,
al i ovima bolje pristaje etiketa međunarodnih jezika (popularni
naziv svetski jezici ipak je preteran, jer nijedan jezik nije raširen
doslovno po celom svetu) . Takvi jezici mahom su iz kategorije
prirodnih jezika koj i su uvel iko prešli granice svoj ih izvornih
govornih zajednica (npr. engleski ) , ali se uz nj ih kao pomoćni
donekle koriste i veštački ili planski jezici tipa esperanta.
7 1
RANKO B UGARSKI
U životu modernih država posebno važna uloga pripada
kategorij i zvaničnog ili službenog jezika - onog koji ispunjava
službene funkcije na državnom nivou, bilo da je takvo njegovo
mesto ozakonjeno i l i da samo proističe iz ustaljene prakse. On
se može zvati i državni jezik, naročito ako u datoj zemlj i postoj i
samo jedan takav, ali se ovaj termin izbegava zbog nej asnog
značenja i nepoželjnih konotacij a. Iz primera koj i slede vide
ćemo da mnoge države, naročito ako su federativnog tipa, na
poreda priznaju i više zvaničnih jezika, te da se u toj ulozi
mogu naći kako domaći tako i "uvezeni" jezici (nametnuti ra
nijom kolonizacijom). A već smo videli da se u tu svrhu po
katkad oživljavaj u jezici koj i su u govornom smislu već izumrli
i l i su praktično na izdisaju (hebrej ski , odnosno irski) .
Zvanični jezici često su podudarni sa nacionalnima, ali
nije uvek tako. U Švajcarskoj su nacionalni nemački, francuski,
italij anski i romanš , a prva tn su uz to i zvanični . U Paragvaju
su nacionalni jezici španski i gvarani , s tim što je samo španski
zvanični jezik te zemlje . U Republici Irskoj irski je prvi a en
gleski drugi zvanični jezik, ali status nacionalnog jezika uživa
samo irski (iako se nj ime aktivno služi minimalan procenat sta
novništva). Na malom ali entički izrazito mešanom prostoru
S ingapura, gde je nešto teže govoriti o pojmu nacionalnog je
zika, čak četiri jezika - kineski , engleski , malaj ski i tamilski
- imaju zvaničan status, ali se prva dva ipak favorizuju .
U okviru izložene sociolingvističke tipologije pojedini idi
omi mogu, razume se, istovremeno da pripadaju većem broju
tipova, zavisno od stanovišta . Tako, primera radi, neki pisani
72
JEZICI
jezik može u isti mah da funkcioniše i kao standardni, zvanični
i nacionalni jezik. Isto tako, moguć je i prelazak iz jednog tipa
i drugi , samo u nekim pravcima. Recimo, nepisani jezik dobija
pismo i prelazi u kategoriju pisanih ; vernakular standardizaci
jom postaje standardni jezik (npr. srpskohrvatski) ; standardni
jezik koj i vremenom izgubi govornike a sačuva kulturne fun
kcije postaje klasični jezik, a ovaj može revitalizacijom opet
da proradi kao standardni jezik (latinski, odnosno hebrej ski) ;
ranije nezvaničan jezik biva proglašen zvaničnim; itd. Takođe
smo već videl i da pidžin sticanjem sopstvenih govornika postaje
kreol ; on može uz odgovarajuću obradu da pređe čak i u ka
tegoriju standardnih jezika (bahasa, i l i indonežanski standardni
jezik, vodi poreklo od pidžina zvanog bazarski malajski) .
Sa pravno-poli tičke strane, povezane i sa pitanjem službe
ne upotrebe jezika, jezici se značajno razlikuju i utoliko što
mogu da funkcionišu kao većinski ili manjinski, pri čemu ovaj
status ne određuje samo broj govornika nego i njihova društvena
moć . Na svetskom planu, manje od 5% jezičkih zajednica žive
u zemlj i gde nj ihov maternji jezik ima zvaničan status ; neke
od nj ih su male, kao zajednica islandskog sa 250.000 članova,
a druge ogromne, kao kineska sa milij ardu . Čak i u 1 2 zemalja
Evropske unije, od ukupno 320 miliona građana nj ih 50 miliona
govore nekim jezikom koji nije glavni ili zvanični jezik u zemlji
gde žive. Sa ovog gledišta, znači, 95% jezičkih zajednica da
našnjeg sveta pripada jezičkim manjinama jedne ili druge vrste.
To, naravno, ne znači i isti procenat svetske populacije, ali ipak
čini njenu većinu. Inače, pojmovi većinskog i manj inskog jezika
73
RANKO BUGARSKI
nekada su sasvim relativni, naročito ako se ima u vidu samo
broj govornika. U doskorašnjoj Jugoslavij i , sa većim brojem
zvaničnih jezika, srpskohrvatski je uz to bio i većinski jezik
zemlje, al i bi se u svetskim razmerima i on mogao svrstati u
manje jezike. A na Kosovu je albanski većinski jezik u nume
ričkom a manj inski u pravnom smislu, dok je u Srbiji i Jugo
slaviji manjinski na oba načina; itd. Zanimlj iv je slučaj Belgije,
čij a se oba glavna jezika, flamanski i francuski, sa različitih
stanovišta mogu opisati i kao većinski i kao manjinski.
Mnogi jezici imaju većinski, nacionalni i zvanični status
u svoj im matičnim državama, dok se u drugim i često susednim
zemljama javljaju kao manjinski jezici , gde mogu a ne moraju
da budu i ozvaničeni (kao nemački, mađarski, albanski il i tur
ski ) . Svetski rašireni jezici služe u zvaničnoj komunikacij i ne
samo u svojim matičnim državama nego, eventualno u nekoj
kombinacij i sa domaćim jezicima, i u desetinama bivših kolo
nij a a sada samostalnih država na raznim kontinentima, gde su
u brojčanom smislu izrazito manj inski jezici . Tako je engleski
danas jedini zvanični jezik, i l i jedan od zvaničnih jezika, u ne
kih 45 država, francuski u 30, a španski i arapski u po 20; dok
je u prva tri slučaja ovo posledica klasične kolonizacije, arapski
svoju raširenost prevashodno duguje širenju islama. Pri tome
ovim jezicima, kao nematernj im, u nekim od tih zemalja govori
značajan, a u drugim zanemarlj iv broj državljana.
Posebnu kategoriju manj inskih jezika čine migrantski je
zici doseljeničkih populacij a u ekonomskoj emigracij i (kao tur
ski, grčki , srpskohrvatski i drugi u zapadnoevropskim zemlj a-
74
JEZICI
ma). Za razl iku od priznatih jezika nacionalnih manjina, oni na
novoj teritorij i po pravilu nemaju odgovarajuću institucionalnu
zaštitu, iako se najčešće preduzimaju neke mere za nj ihovu za
stupljenost u obrazovanju, medij ima i drugim domenima javnog
života. Unutar svojih grupa, međutim, oni funkcionišu kao sva
kodnevni jezici, upravo kao i jezici većinskog stanovništva za
svoje govornike.
Sa funkcionalnog stanovišta relevantni su i ranije u ovoj
knjizi navođeni pojmovi prvog i drugog jezika neke zajednice.
Prvi jezik je najčešće i maternji jezik većine njenog stanov
ništva, dok je drugi i l i nematernji jezik onaj koji u toj zajednici
obavlja dodatne sociološki važne i institucionalizovane funkcije
(npr. ruski za govornike drugih jezika širom doskorašnjeg Sov
jetskog Saveza, i l i zapadnoevropski jezici u bivšim kolonijama).
U nešto drukčijem značenju, u zvanično višejezičnim liržavama
jedan od nj ihovih jezika može za predstavnike nekog drugog
da funkcioniše kao drugi jezik (engleski za frankofone, a fran
cuski za anglofone Kanađane, flamanski/holandski za Valonce
a francuski za Flamance u Belgij i, ili srpskohrvatski la pred
stavnike nacionalnih manjina u Jugoslavij i ) .
Dodajmo na kraju da je sledeće od gore navedenih kate
gorija Evropska unija proglasila relevantnim za potrebe prou
čavanja i unapređivanja jezi čkog statusa pojedinih grupa na svo
joj teritorij i : regionalni, nacionalni, zajednički, standardni, zva
nični, saobraćajni, svakodnevni, većinski, manj inski, rnigrantski,
maternji, prvi, drugi jezik. Naš spisak uključio je još neke, kako
bi se pružila što potpunija slika šarene lepeze sociolingvistički
7 5
RANKO BUGARSKI
određenih kategorija jezičkih varijeteta koji funkcionišu u Evro
pi, ali i u svim drugim delovima sveta.
Jezici i države
U ovom odeljku razmotrićemo neka pitanja raspodele i
funkcionisanja jezika u društvu, uzimajući državnu zajednicu
kao pogodan okvir za to. U zapadnom svetu dosta je ukorenjeno
verovanje da su bar moderne države u suštini jednojezične, da
je to posebno povoljno ili čak prirodno stanje, a da je izrazita
višejezičnost recidiv prošlosti , s imptom nerazvijenosti i činilac
inherentne nestabilnosti . Drugim rečima, smatra se da je jed
nojezičnost po samoj prirodi stvari nekakva norma, da društvene
zajednice u koj ima svi govore istim jezikom već samim tim
dobro funkcionišu i lakše napreduju . Nasuprot tome, kako se
veruje, višejezičnost je odstupanje od tog idealnog obrasca, izaz
vano sklopom raznih nasleđenih nepovoljnih okolnosti , koje za
pravo treba prevazići .
Ovakvo gledanje u duhovnom smislu je proisteklo iz uti
cajne evropske kultumoistorij ske matrice, romantičarske i na
cional ističke provenijencije, koja je postul irala jedinstvo i čisto
tu nacije, države i jezika. To shvatanje je uveliko materijal izo
vano kroz tendencije asimilacije etno-jezičkih manjina, i pro
šireno tokom kolonizacije drugih kontinenata od strane evrop
skih naroda i nj ihovih jezika. Jednojezičnost je tako postala ra
sprostranjen mehanizam državne uprave, ali i simbol ekonom
skog prosperiteta i političke moći . Ovaj stereotip do danas je
76
JEZICI
zadržao svoju snagu, naročito u velikim evropskim državama
kao i shodištima osvajačkih poduhvata (Velika Britanija, Fran
cuska, Španija, na drugi način i Nemačka) i u "evropeiziranim"
državama u Severnoj i Južnoj Americi i Australij i . Međutim,
on je u međuvremenu pustio koren i među upravljačkim elitama
u kolonijalizovanim zemljama Azije i Afrike, koje su u svojoj
težnji za razvojem posle osamostaljenja sledile takav način miš
ljenja iako ih sopstvena tradicija i lokalna stvarnost nisu na to
upućivale. Naime, obični ljudi u svim tim multietničkim i mul
tilingvalnim zemljama - a one su, ne zaboravimo, u većini -
odrasli su u jezičkom šarenilu i u višejezičnosti ne vide ništa
neobično, nego je čak doživljavaju kao svojevrsno bogatstvo
(upravo kao što se to kroz vekove često činilo i na evropskom
prostoru, sve do pojave nacionalnih država).
Ako, dakle napustimo pomenuti evropocentrični obrazac
i u kadar uhvatimo globalnu si tuacij u, videćemo da višejezič
nost nije nešto izuzetno, što bi postojalo samo kod manjeg broja
zvanično višejezičnih zemalja (i nekih pojedinaca u njima), ne
go sasvim normalna pojava koja u planetarnim razmerima čak
i preovlađuje. Masovnost ovog fenomena i njegove različite ma
nifestacije pri tome su diktirale potrebu za proširivanjem i di
ferenciranjem samog pojma višejezičnosti daleko izvan ogra
ničenih i uprošćenih popularnih predstava.
Objektivan pregled ove problematike otkriva da višejezič
nost sama po sebi nije bitan činilac društvenog napretka niti
nazadovanja, nego je presudno ono što se na institucionalnom
planu učini u vezi s tim obeležjem društva. Višejezičnost je,
77
RANKO BUGARSKI
inače, nužno rasprostranjena već zbog samog broja i distribucije
jezika u svetu uopšte i u pojedinim državama posebno. Ovome
treba dodati migracije stanovništva u ratnim prilikama ili iz eko
nomskih razloga, potom trgovinu, verske, kulturne i obrazovne
potrebe. Među činioce koji podstiču višejezičnost treba uvrstiti
i razvoj nacionalnih jezika s obzirom na njihove prednosti al i
i ograničenja, uključivanje u svetske tokove putem učenja jezika
međunarodnog raspona, industrijalizaciju i urbanizaciju, pol i
tički federalizam, naučno-tehnološki razvoj i druge. Naročito
su manje zajednice - premda ne samo one - upućene na višeje
zičnost kao zalogu svog identiteta, al i i prosperiteta u procesima
formiranja i transformisanja država. Za mnoge manjine, biti
obrazovan značilo je - i znači - biti dvojezičan. Pojedinci čij i
maternj i jezik nema zvaničan status u zemlji gde žive zapravo
moraju da postanu dvojezični ili višejezični, i to ne u bi lo kojim
jezicima nego obavezno u kombinaciji sa nekim dominantnim
zvaničnim jezikom okoline.
Suprotno od onoga što se često veruje, nije nimalo lako
utvrditi koliko je jezika u upotrebi u nekoj zajednici u nekom
datom trenutku. Ovo stoga što nije uvek unapred jasno šta treba
računati kao jedan jezik, i šta kao jezik u upotrebi . O prvom
pitanju već je dovoljno rečeno tokom našeg ranijeg razmatranja
jezičkog identiteta. A što se tiče drugog, samo ćemo da pitamo
da l i je , primera radi, na nivou sociolingvističkog makro-profila
neke državne zajednice relevantan podatak da se neki sasvim
slabo zastupljeni jezici nekada koriste, u strogo privatne svrhe,
u nekoliko porodica čiji su svi članovi dvojezični . Jasno je da
78
JEZICI
su odgovori na ovakva pitanja uvek donekle proizvoljni. Mi,
međutim, nećemo moći da ul azimo u metodološke pojedinosti
ove vrste, nego ćemo pribegavati nekim neminovnim pojedno
stavljenjima.
Imajući u vidu već rečeno, neće nas iznenaditi činjenica
da jednojezičnost na državnom planu uopšte nije norma, već
izuzetak - i to kranje redak. Pri tome, dakako, mislimo na fak
tičko a ne na formalno priznato stanje . Naime, realno postojeća
višejezičnost može se, kako smo već imali pri like da zapazimo,
zvanično priznati i institucional izovati ili pak prikrivati i poti
skivati - zavisno od opšte i jezičke poli tike date države u odre
đenom periodu . Usled toga dolazi do prividnog paradoksa da
u zvanično višejezičnim zemljama po pravi lu ima manje dvo
jezičnih pojedinaca nego u zvanično jednojezičnim državama.
Ovo zato što zvanično višejezične države zapravo samo garan
tuju upotrebu dvaju i l i više jezika, a time i prava etno-jezičkih
grupa u svom sastavu, ne promovišući pri tome i individualni
bilingvizam. S druge strane, države koje su ozvaničile jedno
jezičnost često se oblikuju na etnički i jezički izrazito mešanim
područjima, sa vel ikim brojem pojedinačno dvojezičnih govor
nika u raznim kombinacijama. Države koje se o ovom pitanju
formalno ne izjašnjavaju takođe automatski potpadaju pod ovu
drugu kategoriju, kao jednojezične u jeziku većinskog naroda.
Daćemo nekoliko primera raskoraka između proklamova
ne i stvarne situacije. U Evropi su neke države (kao Belgija, Švajcarska, Jugoslavija ili bivši Sovjetski Savez) zvanično više
jezične, dok su druge (kao Francuska, Poljska, Bugarska i l i Grč-
79
RANKO B UGARSKI
ka) formalno jednojezične, ali su u stvarnosti i one višejezične.
Reč je , unekoliko, o nivou posmatranja. Gledano u makro-per
spektivi , "iz aviona" , Francuska il i Španija mogu da deluj u kao
jednojezične zemlje, kakvima se često i smatraju. Nešto bliži
pogled već otkriva, u prvom slučaju, uz francuski još i oksi
tanski (provansalski) , katalonski , baskij ski, bretonski , flaman
ski , nemački , ital ijanski i korzikanski ; a u drugom, uz španski
još i galicijski i ponovo katalonski i baskijski . A još neposred
nije osmatranje sociolingvističkih mikrosredina, naročito većih
urbanih aglomeracija u Francuskoj , registrovalo bi i prisustvo
mnogih drugih, doseljeničkih jezika pretežno iz Evrope i se
verne Afrike. Il i , slučaj Velike Britanije, tradicionalno zemlje
engleskog jezika, delimično obrubljene keltskim jezicima u po
vlačenju. Ona je danas pravi Vavilon jer su u nju, doseljavanjem
iz bivših kolonija i migracijom evropske radne snage, dodatno
uneti mnogobrojni afrički , indijski, dalekoistočni, potom roman
ski , s lovenski i drugi jezici - ukupno nj ih oko 100. Sl ično je,
iako u nešto manjim razmerima, i sa drugim zemljama prijema
ekonomske migracije.
Iz ovih, kao i ranije datih primera, vidimo da se višeje
zičnost na državnom planu manifestuje u bar tri nivoa, a dife
rencirano s obzirom na lokalne pri like. U Evropi tipično imamo
najpre jedan nacionalni jezik ili više nj ih. Potom, više jezika
nacionalnih ili bar jezičkih manjina, kao tradicionalnih i storij
skih i "autohtonih" teritorijalnih grupacij a sa manj im i l i većim
pravima; ovakvih jezika može da bude i veliki broj , kao u Ju
goslavij i , Rumunij i ili doskorašnjem Sovjetskom Savezu. A na
80
JEZICI
sve ovo idu, naročito u pomenutim zemljama masovne eko
nomske imigracije (uključujući sada i prekookeanske zemlje Se
verne Amerike i Australi ju), jezici tzv. novih manjina - dete
ritorijalizovanih "alohtonih" migrantskih populacija. Ti jezici
odskora unose veliku meru jezičke šarol ikosti i na prethodno
mahom monolingvalna područja . U Evropi se ovo odnosi , uz
već poimence navedene države, i na Nemačku , Holandiju, Bel
giju, skandinavske zemlje i Švajcarsku. U ovoj poslednjoj, na
primer, danas živi više govornika turskog nego domaćeg na
cionalnog jezika romanša ! Ovakvo dograđivanje jezičkog mo
zaika zemalja imigracije ima relativno trajan karakter, jer se
doseljenički jezici mogu održati kao maternji bar u prve dve
-tri generacije .
U SAD, Kanadi i Australiji , opet, imamo po jedan sloj
domorodačkih jezika u povlačenju, zatim dominantni sloj en
gleskog (u Kvebeku i francuskog), i najzad sloj novodoseljenih
imigrantskih jezika, koji broji i do stotinak njih. A u Africi
južno od Sahare tipično nailazimo na troslojnu piramidu sači
njenu od mnoštva lokalnih dijalekata i vernakulara u osnovi,
zatim od manjeg broja jezika šire regionalne komunikacije, tipa
li ngua franca, i, na vrhu, od jednog ili dva nacionalna odnosno
zvanična jezika. Drugde, kao u Indiji , ima i razuđenijih hije
rarhija, kao što ćemo videti u nastavku. U svakom slučaju, vi še
jezičnost je empirijska sociolingvistička činjenica sveta u kome
živimo i važan deo slike svakodnevnog života. Ovo opšte tvrđe
nje vredi nezavisno od toga kako su gde regulisane sociološke
i poli tičke kategorije naroda, nacionalne manjine ili narodnosti ,
8 1
RANKO B UGARSKI
domorodačkih i doseljeničkih etničkih grupa itd. - kategorije
koje se povećanom mobilnošću populacija i bržim promenama
u modernim uslovima ionako relativizuju.
Ako broj jezika na svetu podelimo sa brojem danas po
stojećih suverenih država, dobićemo prosečnu vrednost od nekih
25 jezika po državi . (Ovom proseku odgovarala je i bivša Ju
goslavija, ako računamo i sasvim slabo zastupljene jezike od
kojih su neki na izdisaju) . Faktički jednojezičnih državnih tvo
revina ima neznatan broj - svega nekol iko, uglavnom u Evropi.
Bez većih rezervi ovde bi se jednojezični m mogli nazvati samo
Island i Portugal , uz minijaturne države Lihtenštajn, Monako i
San Marino (ali su npr. Andora i Luksemburg već trojezični).
Računa se da najviše država ima između l O i 50 jezika. Na
drugom kraju su vel ike multi lingvalne državne zajednice, naj
češće stvorene na teritorijama nekadašnjih imperija, odnosno
kolonija. Tako se pri najstrožim kriterijumima brojanja na ukup
noj evroazijskoj teritoriji bivšeg Sovjetskog Saveza govori oko
130, a u Indiji bar 1 70 jezika. Grubo zaokruženo, broj jezika
u Indoneziji procenjuje se na 300, u Nigeriji na 400, a u Papui
Novoj Gvineji i do 750.
Vidimo, dakle, da su realno vtseJeztcne i bezmalo sve
zemlje koje ekspl icitno i l i implicitno priznaju samo jedan zva
nični jezik na svojim teritorijama - iako je od oko 200 država
svega nekih 40 i službeno proglasilo svoju dvojezičnost i l i više
jezičnost. U pogledu procentualne zastupljenosti većinskog je
zika, ako takav postoji , razlike su velike. Samo dve trećine svih
država ima jedan jezik zajednički većini populacije. Od ovih,
82
JEZICI
u svega desetak slučajeva većinskim jezikom govori preko 90%
stanovništva; to su, prema podacima koji ne moraju da budu
uvek verodostojni, Island, Portugal , Nemačka, Austrija, Japan
Severna i Južna Koreja, Bangladeš, Dominikanska Republ ika 1
Tunis . (Tu bi možda spadale i neke od zemalja za koje ne po
stoji zvanična evidencija o upotrebi jezika, kakve su Grčka, Al
banija ili Polj ska) . Ovakvom odnosu su bliske, ali iz raznih ra
zloga klasifikaciono problematične, Francuska, Velika Britanija,
SAD i Kina. Pomenuti procenat znatnije pada, ali je još uvek
iznad 50%, u većini država (npr. bivša Jugoslavija i SSSR, Špa
nija, Maroko, Malezija, Vijetnam). A u priličnom broju zemalja
mnogo manje od polovine stanovništva govori zvaničnim jezi
kom, ili jezicima (npr. Gana, Nigerija, Tanzanija, Uganda, Se
negal , Indija, Indonezija, Haiti) .
Sa već navedenim izuzetkom Islanda i Portugala, od ze
malja koje se obično smatraju jezički "čistim" svaka ima i bar
poneku jezičku manjinu, makar i malobrojnu. Tako Japan ima
ainu, korejski i kineski kao manjinske jezike, a u Nemačkoj ,
pored autohtonih manjina kakve su danska i l i lužičkosrpska,
danas nalazimo i mnoge doseljeničke jezike (turski , srpskohr
vatski , italijanski, grčki , portugalski itd.) .
U ovom smislu biće poučno da se na trenutak zadržimo
na jezičkoj situacij i SAD, kao službeno jednojezične zemlje ko
ja je u stvarnosti izrazito višejezična. Pored engleskog na jednoj
strani, i više desetina autohtonih indij anskih i eskimsko-aleut
skih jezika na drugoj , tu su nove desetine jezika unetih irni
gracijom iz svih delova sveta. Prema zvaničnim podacima iz
83
RANKO BUGARSKI
1976. godine, čak 28 miliona ili 13% svih državljana SAD pri
javilo je neki maternji jezik koji nije bio engleski, pri čemu je
7% navelo i da taj jezik redovno upotrebljava. Nekima od tih
jezika govorili su milioni Amerikanaca; prvih pet po brojnosti
bili su španski, italijanski , nemački , francuski i poljski , svaki
sa preko mil ion govornika, a ukupno je bilo registrovano 27
jezika sa više od l 00.000 predstavnika ponaosob. A u jednom
popisu iz 1980. godine više od l 0% stanovnika iznad 5 godina
prijavilo je da im kućni jezik nije engleski; od toga je za skoro
polovinu taj jezik bio španski .
Ukupno uzev, izgleda da u SAD dugoročno ipak preo
vlađuje tendencija postepenog prelaska na engleski, iako veoma
različito u pojedinim jezičkim grupama. To bi govorilo da je
zička asimilacija ipak teče, premda se famozni etnički "lonac
za pretapanje" pokazao manje efikasnim nego što se očekivalo.
Važan izuzetak od ovog smera kretanja je samo španski , koji
raste velikom brzinom; po nekim podacima iz 1989. godine on
je možda već prebacio cifru od 20 miliona govornika. Ovo je
izazvalo reakciju u vidu pokreta - dosta snažnog ali u perspek
tivi verovatno neuspešno g - da se engleski proglasi jedinim zva
ničnim jezikom ove zemlje. (Ona, inače, kao ni druge anglo
saksonske zemlje , nikada nije donela formalne uredbe ove vrste:
bez njih se uvek znalo ko je gazda u jezičkoj kući .)
Poznato je da se jednim jezikom može služiti jedna nacija
(il i druga etnička formacija) ili više njih, u istoj državi ili u
različitim državama; i obrnuto, ista nacija može da kori sti ra
zličite jezike. Ovo ukazuje na veliku složenost odnosa jezika
84
JEZICI
prema naciji i državi - do koje je, opet, došlo zbog činjenice
da su jezičke, etničke i pol itičke granice kroz istoriju mahom
izrastale na različite načine i retko su kad podudarne. Potpuna
podudarnost između jezika i države u čistom vidu - tako da
ogromna većina svih govornika jednog jezika živi u jednoj dr
žavi , a da ova nema drugih jezika osim možda brojčano bez
načajnih manjina - sasvim je izuzetna. Prema nekim analizama,
ovo bi moglo da važi samo za Island, Maltu, Japan, Tajland i
Malgašku Republ iku, a uz veće rezerve eventualno još za Ma
đarsku i Tursku. Neuporedivo je češći raskorak, veoma često
sasvim drastičan. U Francuskoj su, na primer, jezičke i državne
granice nepodudarne uglavnom po rubovima, što daje uti sak
nedovoljno izoštrene sl ike (kao kada se vidi "dvostruko"). Al i
odstupanje je znatno veće već u susednoj Belgiji, koja kao država
postoji od 1830. godine, dok je po sredini preseca germansko-ro
manska jezička granica stara 1.000 godina. Ista granica ide i kroz Š vajcarsku. A stvari su, dakako, još mnogo komplikovanije u zem
ljama tzv. Trećeg sveta, što smo već imali prilike da zapazimo.
Manifestacije društvene višejezičnosti
Najopštije govoreći , višejezičnost se i spoljava na društve
nom i na pojedinačnom planu. U nauci se ova razlika obično
terminologizuje kao opozicija između socijetalnog i individual
nog bilingvivna, pa ćemo se i mi u daljem izlaganju služiti
ovim terminima. (Za razliku od "socijalnog", što se odnosi na
društvene fenomene uopšte, "socijetalno" upućuje na neku od
ređenu društvenu zajednicu) . Kada se na socijetalnom planu go-
8 5
RANKO BUGARS KI
vori o višejezičnosti , taj pojam uglavnom ima široko i neutralno
značenje ("upotreba više od jednog jezika u nekom društvu" ) ,
ne govoreći ništa o funkcionalnoj raspodeli tih jezika. Ako se
pak žel i naglasiti postojanje takve distribucije pri kojoj se jedan
jezik i l i varijetet upotrebljava za određene funkcije a drugi za
neke druge funkcije, to se ističe posebnim terminom diglosija,
odnosno triglosija i l i poliglosija kada je potrebno takvo preci
ziranje . (Etimološki , reči bilingvizam i diglosija obe znače 'dvo
jezičnost' , al i je prva sačinjena od latinskih a druga od grčkih
elemenata, sa navedenom specijalizacijom značenja.)
U užem smislu, diglosija označava funkcionalni rascep pri
kome se jedan varijetet nekog jezika koristi za tzv. više funkcije
(administracija, kultura, više školstvo), a drugi vari jetet istog jezika
za tzv. niže funkcije (neformalna svakodnevna komunikacija). Ta
kav odnos postoji , na primer, između dva varijeteta novogrčkog
(katarevusa i dimotiki), savremene verzije klasičnog arapskog i
razl ičitih arapskih govornih dijalekata u pojedinim arapskim zem
ljama, ili standardnog nemačkog i nemačkog dijalekta u Švajcar
skoj . U širem smislu, o diglosiji se govori i kada su različiti jezici
(a ne samo njihovi varijeteti) raspoređeni po funkcijama, neretko
u lepezi - karakterističnoj za poliglosiju - koja se ne može svesti
na prostu opoziciju "višeg" i "nižeg" . Ima, tako, zemalja u kojima
se jedan jezik ili varijetet koristi u porodici, drugi za govornu
komunikaciju na poslu, treći u obrazovne il i administrativne svrhe,
četvrti možda za verske obrede, i sl ično.
Veoma često opšta višejezičnost u nekoj državi sadrži kom
ponente diglosije. Tako je mala kneževina Luksemburg suštinski
86
JEZICI
trojezična, ali uz izvesnu specijal izaciju po funkcijama. Tamo
se, primera radi, može desiti da se u nekoj parnici svedoči na
luksemburškom dijalektu nemačkog kao osnovnom govornom
varijetetu stanovništva, da se rasprava među advokatima vodi
na francuskom kao jeziku prestiža, a da se presuda formuliše
na standardnom nemačkom kao poslovnom jeziku! U Tunisu
se bilingvizam između arapskog i francuskog kombinuje sa već
pomenutom diglosijom unutar arapskog. Do složenog ukrštanja
ovih odnosa može doći i u sasvim malim zajednicama. U se
verozapadnoj Istri većina italijanskog etničkog stanovništva je
dvojezična sa italijanskim i slovenačkim, ali još uz dvostruku
diglosiju (standardni i lokalni dijalekatski varijeteti obaju jezika) .
Što se tiče odnosa između socijetalnog i individualnog bi
lingvizma, tu ima više mogućnosti koje se mogu svesti na tri
osnovna slučaja, šematski prikazana na Slici 7.
II m
- - -�JezikA � JezikB
Slika 7.
87
RANKO B UGARSKI
Kod tipa I, u državi zajedno žive dve monolingvalne gru
pe, sa samo manjim brojem bilingvalnih pojedinaca preko kojih
se ostvaruje kontakt između nj ih; to je, dakle, dvostruki mono
lingvizam (primeri: Belgija, Kanada, Švajcarska, bivša Čeho
slovačka) . Bilingvalnih pojedinaca ima, na primer, u Belgiji i
Kanadi svega 13-16%, a one su zvanično dvojezične zemlje.
Kod tipa II, pripadnici obeju grupa su i pojedinačno u
većini bilingvalni, što je dvosmerni i l i simetrični bilingvizam
(primeri : Tanzanija, Paragvaj , delovi Indije, gde se individualni
bilingvizam penje i do 90% stanovni štva) .
Kod tipa III, jedna grupa je dvojezična (po pravilu man
j inska) a druga jednojezična (većinska) . To je jednosmerni ili
asimetrični bilingvizam (primeri : jezici nacionalnih manjina i
većinskih naroda u Jugoslavij i i širom Evrope, jezici domoro
dačkih i doseljeničkih populacija prema vel ikim nacionalnim
jezicima na drugim kontinentima) . Često su bilingvalni skoro
svi pripadnici manj inskog, a eventualno samo neki govornici
većinskog jezika. No u bilo kom slučaju, socijetalnog bil ingviz
ma zapravo i nema bez neke mere individualnog bilingvizma.
Ovo je, dakako, samo teorijska šema; sam život je kom
plikovanij i , jer obično nalazimo u i stoj državi više od dve grupe
i dva jezika - kako se delimično može videti i iz datih primera.
Ipak ta tipologija može da pomogne u percipiranju složenih
odnosa između socijetalnog i individualnog bilingvizma. A čega
sve ima "na terenu", to možemo da ilustrujemo primerima grada
Madine u Gani, gde je u kontaktu preko 80 jezika, pri čemu
88
JEZICI
većina stanovnika govori bar po tri , i l i pograničnog područja
Brazila i Kolumbije, gde svega 10.000 ljudi govori oko 25 je
zika, a većina pojedinaca dva ili tri .
Istovremeno, ovakvo posmatranje unosi korekcije u pre
thodno izloženu sliku višejezičnosti pojedinih zemalja. Uz sve
što je rečeno o veoma izraženom socijetalnom bilingvizmu u
SAD, sada možemo dodati da je tamo ogromna većina stanov
ništva pojedinačno ipak jednojezična, sa svega nekih 6% ak
tivnih "svakodnevnih" bilingvala. (Ovde je relevantna razlika
između iskazivanja o maternjem jeziku i o redovnoj upotrebi
jezika, impl icitna u ranije datim statističkim podacima, uz do
datnu napomenu da u SAD ima možda l% "neengleskih" mo
nolingvala) . Sa stanovišta individualnog bilingvizma, dakle, ova
zemlja se može legitimno videti i kao suštinski jednojezična,
što ipak samo unekoliko opravdava uobičajena shvatanja. Skra
ćeno se može reći da je tu u opticaju mnogo jezika ali između
srazmerno malog procenta stanovnika - za razliku od Paragvaja,
na primer, gde su samo dva jezika al i ih del i vel ik procenat
državljana.
Sa upravo izloženom problematikom u vezi je i razlika
između teritorijalnog i personalnog principa u institucionaliza
cij i bilingvizma na državnom nivou. Prvi princip podrazumeva
teritorijalnu razdvojenost, gde svaki jezik ima sva prava na
svom zemlj ištu, što odgovara zemljama pomenutim uz tip I (a
koj ima se sa ovog stanovišta uglavnom može dodati i dosko
rašnja Jugoslavija). Drugi princip predviđa ravnopravnu upo
trebu svakog jezika bilo gde u zemlj i , odnosno na području
89
RANKO BUGARSKI
njegovog važenja. On je teže ostvariv i ređe zastupljen - u Juž
noj Africi važi za belce koj i govore bilo afrikans bilo engleski,
a u Kanadi , inače teritorijalno ustrojenoj , prihvaćen je samo na
federalnom nivou uprave. Slične kombinacije jednog principa
na nižim a drugog na višim administrativnim instancama nala
zimo u Finskoj i Jugoslavij i .
Najzad, u pogledu trajnosti bi lingvizam može da se ispolj i
kao stabilan (što odgovara etničkom i kulturnom plural izmu)
ili pak prelazan (što vodi asimilacij i manjinske grupe u većin
sku) . Stabilnost je mahom obeležje tipa I, donekle i tipa II,
dok prelaznost označava međufazu između monolingvizma u
jednom i potom u drugom jeziku, i česta je kod bilingvalnog
segmenta u tipu III . Tada, naime, manjina polazi od svog ma
ternjeg jezika, potom vremenom postaje bilingvalna radi pro
speriteta u većoj zajednici , da bi na kraju sasvim prešla na do
minantni jezik većine (v. Sliku 2 u 1. poglavlju). U SAD, na
primer, većina jezičkih manj ina ispoljava ovu vrstu bilingvizma,
kao i u Australij i i Kanadi (u ovoj drugoj sa izuzetkom insti
tucionalno zaštićenog francuskog, naročito u Kvebeku) .
Društvena kontrola višejezičnosti
Jezički kontakti u uslovima višejezičnosti često prerastaju
u jezičke konflikte - sukobe pri kojima jezik postaje važan s im
bol različitih etničkih, političkih, socijalnih , ekonomskih, admi
nistrativnih i drugih pripadnosti i interesa. Tu deluju različiti
činioci : etnički identitet, nacionalna i politička afirmacija, kao
90
JEZICI
i napetosti u odnosima između autohtonih i doseljenih, većin
skih i manjinskih, urbanih i ruralnih, bogatih i siromašnih po
pulacija. Pri tome se društvena nejednakost ispoljava i kao je
zička neravnopravnost, u kontekstu višejezičnosti , širenja ili uz
micanja jezika i srodnih pojava, a na osetlj ivom području je
zičkih prava aktuelizuju se i pitanja širih građanskih, nacional
nih i ljudskih prava. Konfliktne pojave ove vrste poznate su
širom sveta, a posebno izrazite, pa i dramatične oblike povre
meno su dobijale u Indij i , Kanadi, Belgij i , Jugoslavij i i drugde.
Otuda ima mnogo pitanja u vezi s jezičkom praksom, po
sebno u višejezičnim zajednicama, koj a treba sistematski i ra
cionalno rešavati na institucionalnom nivou. Ovaj kompleks
problema, koj i dodatno obuhvata i one razmotrene i l i nagovešte
ne na drugim mestima u ovoj knjizi , ide u domen jezičke po
litike i planiranja jezika. Jezička politika je politika jednog druš
tva u oblasti jezičke komunikacije - to jest, skup stavova, prin
cipa i odluka koj i odražava odnos tog društva prema sopstve
nom verbalnom repertoaru i komunikacij skom potencijalu . Je
zička pol itika u ovom smislu je po svojoj prirodi prevashodno
u nadležnosti političkog odlučivanja, dakako u saradnji sa struč
njacima za jezičku, pravnu i sociološku problematiku. Plani
ranje jezika jeste skup konkretnih mera koje se u okviru prih
vaćene jezičke politike preduzimaju u cilju usmeravanja jezičkog
razvoja, odnosno delovanja na jezike kako bi se oni u što većoj
meri osposobili za obavljanje svojih funkcija u komunikacij i i
stvaralaštvu članova zajednice. Planiranje jezika je otuda više u
kompetenciji samih jezičkih stručnjaka.
9 1
RANKO BUGARSKI
Među važne zadatke jezičke politike ide određivanje koji će od zastupljenih jezika dobiti status nacionalnih, odnosno zvaničnih, te kako će biti obezbeđivana prava predstavnika manj inskih jezika. Neka od ovih pitanja mogu se, u skladu sa tradicijom i sa opštom politikom određene zemlje, manje-više prepustiti praktičnoj samoregulaciji uz izvesne lokalne ili profesionalne inicijative (tipično npr. za zemlje engleskog jezika, gde, kako smo videli, ne postoji kategorija zvaničnog jezika). A mogu se i normativno uređivati putem ustavno-pravnog regulisanja (najpodrobnije razrađenog, na svim stepenima administracije, u zemljama kao što su Belgija, Švajcarska i Kanada).
Prema jednom kanadskom istraživanju iz 1976. godine, od 147 suverenih država čiji su ustavni dokumenti pregledani, 110 ih je imalo i odredbe koje se tiču jezika (uključujući 18
od 22 federalne države). Te odredbe uglavnom su se odnosile samo na službenu upotrebu jednog ili više jezika. U redim slučajevima, među kojima su malopre pomenute razvijene višejezične zemlje Zapada, predmet dodatnog zakonskog reguli sanja je i neslužbena ali j avna upotreba jezika na područjima rada, trgovine, poslova, komunikacija i kulture.
U zemljama u kojima dominira jedna etnička nacija, status zvaničnog jezika po pravilu pripada samo njenom jeziku, dok se manjim jezicima mogu garantovati određena prava. (Izuzetak je Finska, koja je zvanično dvojezična zbog samo 6% pripadnika švedske manj ine, koja tu ima i svoj sopstveni univerzitet). Kada nije takav slučaj, zvaničan status može da ima više j ezika: dva (Čehoslovačka, Belgija, Irska, Kanada, Kamerun itd.), tri
92
JEZICI
(kao Švajcarska), četiri (kao Singapur) ili još više (kao Jugoslavija, SSSR, Indija). U ovom potonjem slučaju neretko nalazimo hijerarhij sku organizaciju različitih stepena službene i javne upotrebe jezika. U Nigeriji, na primer, engleski služi kao glavni jezik opštenacionalne i naročito internacionalne komunikacije, dok u unutrašnjem međuetničkom opštenju funkcionišu rašireniji domaći jezici hao hausa, igbo i joruba. U istočnoj Africi (Tanzanija, Kenija, Uganda) u ovom drugom sloju dominira svahili. U svim pomenutim afričkim zemljama postoji i širok donji sloj etničkih jezika, mahom bez ozvaničenog statusa.
Ovakva slojevitost još je izraženija u Indiji. Tu nalazimo hindi i engleski kao zvanične jezike na saveznom nivou (pri čemu ovaj drugi zvanično funkcioniše j oš i na nivou nekih od država-članica Indijske unije). Potom dolazi čak 14 domaćih jezika kao zvani čnih u pojedinim državama, zatim još više većih ali nezvaničnih jezika koji su ipak u određenom smislu priznati u javnoj komunikaciji, i najzad nepregledno mnoštvo sitnijih etničkih jezika i varijeteta bez ikakvog javnog statusa. Osobena hijerarhij a službene upotrebe jezika postoji i u Jugoslaviji, kako ćemo videti u narednom odeljku ove knjige. Što se pak tiče nacionalnih i jezičkih manjina, njihova jezička prava u svetski m razmerima variraju od veoma velikih (Finska, Jugoslavij a) do sasvim ograničenih ili nikakvih (Francuska, Grčka, Albanija, Bugarska).
U okviru planiranj a jezika vodi se briga o izradi i reformi sistema pisanj a za pojedine jezike, njihovoj standardizaciji i funkcionalnom osposobljavanju, izgrađivanju stručnih termino-
93
RANKO B UGARSKI
logij a i drugom. Neka od važnih pitanj a iz domena jezičke politike i planiranja jezika imaju i svoje naglašeno internacionalne aspekte, posebno s obzirom na aktuelni razvoj komunikacija, nauke i tehnologije, kao i povezivanje kroz rad međunarodnih organizacija, poslovnih firmi i drugih ustanova. Tu spadaju, primera radi, internacionalna standardizacij a naučnih i stručnih terminologija, čiji rad objedinjuju razni svetski centri i komisije, i obezbeđivanje reprezentativne a optimalne komunikacije u telima kao što su Organizacij a ujedinjenih nacija, Evropska unij a, Svetska zdravstvena organizacija, UNESKO i mnoga druga. U njihovom delovanju, u koje je uključen veći broj jezika, veoma je aktuelan problem prevođenja, koje je i inače - uz učenje drugih jezika - od davnina jedan od glavnih načina prevazilaženj a jezičke raznolikosti. Ujedinjene nacije, na primer, u svom radu priznaju 6 zvaničnih jezika (engleski, španski, ruski, francuski, kineski i arapski). A Evropska unija operiše čak sa l l jezika svojih zemalja-članica (engleski, francuski, nemački, španski, portugalski, italijanski, holandski, danski, švedski, finski i grčki) - što ukupno daje 1 1 0 prevodilačkih parova!
Ali ima još dosta jezika koji mogu da budu od značaja u međunarodnoj komunikaciji. Američko ministarstvo obrazovanj a obj avilo je 1 985. godine spisak od 1 69 jezika koje je ocenilo kao "kritične" u smislu da njihovo poznavanje može da unapredi značaj na naučna istraživanja ili - sa američkog stanovišta - nacionalne interese u ekonomij i ili bezbednosti (među njima su i srpskohrvatski, slovenački i makedonski). Ovaj podatak ima samo uslovnu vrednost, jer bi spisak svakako u ne-
94
JEZICI
čemu bio drukčij i da su ga sastavlj ali, recimo, Rusi. Ipak, može se bar grubo uzeti da između 150 i 200 jezika (ovako ili onako, koji više koj i manje) može da pretenduje na neki udeo u međunarodnoj razmeni. Što bi onda značilo da domašaj svih preostalih jezika praktično ni u čemu ne ide dalje od njihovih lokalnih zajednica: odista porazan bilans za 97% svih jezika sveta!
Kao što je poznato, u poslovima oko terminologiJ i prevođenja danas pomaže moćna elektronska tehnologija. I kad nju pominjemo, dodaj mo da se, generalno govoreći, smanjuje raspon tolerancije jezičke raznolikosti idući od ranij1h perioda i primitivnih zajednica ka savremenom tehnološkom dobu. Naime, nepismena društva lako tolerišu male i veoma različite jezike i dijalekte. Pismene zajednice, posebno počev od izuma štampe, favorizuju standardizovane jezike sa malo diJalekatskih varijacija. Elektronski mediji tipa radij a i televizije poJstiču veće jezike uz nivelaciju njihovih unutrašnjih razlika. Ndjzad, prirodi računara najbolje odgovara jedan vel iki jezik ih vrlo malo takvih. Sve ovo ne treba, dakako, apsolutizovati mti iz toga izvlačiti prenagljene zaključke, ali se naznačena opšta tendencija ipak dosta j asno ocrtava, pa pri svakom ozbiljniJem dugoročnom planiranju jezičkog razvoja u modernim uslovima treba uzimati u obzir i njene implikacije.
Možemo da zaključimo da jezička politika i planiranje jezika, na nacionalnom i internacionalnom planu, slute kao svojevrstan regulator višejezičnosti, omogućujući da do jačeg izražaja dođu njene nesumnjive prednosti, a da se njeni negativni aspekti drže pod kontrolom. Bez takvih društvenih intervencija
95
RANKO B UGARSKI
verovatnij i bi bio obrnut smer daljeg razvoja događaja, kako u
pojedinim višejezičnim zemljama tako i u svetu u celini.
Jezici u bivšoj Jugoslaviji
U završnom odeljku ovog poglavlja, u vidu svojevrsnog ilustrativnog dodatka, izložićemo skicu jezičke situacije u dojučerašnjoj Jugoslavij i, verujući da će ovakav sažet ali višestran prikaz biti zanimljiv čitaocu ove knjige. Ići ćemo redom koj im su pojedine teme razmatrane u celom prethodnom tekstu, s tim što ćemo taj sled povremeno dopunj avati i nekim aspektima koji u našem opštem pregledu, čij i su predmet bar potencijalno bili svi jezici sveta, nisu mogli da budu dota�uti.
Pod Jugoslavijom ćemo podrazumevati - kao što smo to činil i i ranije u ovoj knjizi - državu koja j e na ovim prostorima postojala do raspada tokom 1991. godine. Jedino tako može se dati jedna koherentna sociolingvistička slika. Iako ova slika u mnogo čemu već pripada prošlosti, ni zbivanja u sadašnjosti ni stanje koje će se uspostaviti u budućnosti neće moći da se shvate bez razumevanja podloge koja je u njoj oslikana. (Šira obaveštenja o sociolingvističkom profilu SFRJ mogu se naći u radovima Dubravka Škiljana i Augusta Kovačeca navedenim u Bibliografiji, koji su bili od posebne koristi i pri izradi ovog prikaza). Skup svih jezika koji se govore u ovako shvaćenoj Jugoslavij i nazivaćemo jezicima Jugoslavije i l i jugoslovenskim jezicima, isključivo iz praktičnih razloga, iako za većinu nj ih ovo nije matična zemlja.
96
JEZICI
Koliko se jezika govorilo u toj Jugoslaviji? Nekome se može činiti da je bar ovaj podatak poznat i nesporan, ali ipak nije tako: teškoće prebrojavanja sa kojima smo se suočili već u l. poglavlju delimično važe i ovde, pa opet zavisi šta se sve računa. Ako brojimo samo standardne jezike, njih ima 14, ali ako uključimo i nestandardizovane govorne idiome ovaj broj se skoro udvostručuje. Maksimalan broj jezika u Jugoslaviji, autohtonih u tom smislu što su zastupljeni na ovoj teritoriji bar oko sto godina, makar i sa sasvim malim brojem predstavnika, mogao bi da bude 27. Ova cifra svakako će mnoge da iznenadi, koliko god im inače bila bliska predstava o Jugoslaviji kao zemlji mnogih jezika. U Tabeli 3 dat je spisak prvih 15 jezika, rangiranih prema zaokruženom broju govornika po popisu stanovništva iz 1981. godine. (U trenutku dok ovo pišemo popis za 199 1. godinu je obavljen, ali konačni rezultati još nisu objavljeni.)
Tabela 3.
l . srpskohrvatski ... 16,400.000 9. slovački ....... . ... .. 74.000
2. slovenački ........... 1 ,760.000 10. rumu nski ........... 60.000
3. albanski ............... 1 ,750.000 ll. bugarski.. . .......... 37.000
4. makedonski . . . . . . . . . 1 ,370.000 12. rusinski .............. 19.000
5. mađarski ................. 410.000 13. italijanski ....... ... 19.000
6. romski .............. ...... 140.000 14. češki .................. 16.000
7. vlaški ........... ........... 135.000 15. ukrajinski ............ 7.000
8. turski . ............ ..... ...... 82.000
97
RANKO BUGARSKI
Jezici još manji od ukrajinskog, čiji je broj govornika po pravilu teško a nekad i nemoguće utvrditi, mogu se grubo podeliti u tri grupe, rangirani opadajućim redom unutar svake od njih, kako sledi.
l - između nekoliko hiljada i jedne hiljade: nemački, ruski, poljski, grčki, juručki, meglenorumunski, istrorumunski.
2 - između nekoliko stotina i jedne stotine: arbanaški, čerkeski, istroromanski.
3 - između nekoliko desetina i nekoliko pojedinaca: jermenski, jevrejskošpanski/ladino, jevrejskonemački/jidiš.
Idiomi u ovoj poslednjoj kategoriji već su sasvim na izdisaju, a poslednji navedeni praktično je iščezao i možda ga ne bi trebalo više ni računati.
Dati brojevi govornika odnose se na izjašnjenja o maternjem jeziku prilikom popisa. Međutim, neki od ovih jezika, a naročito jezici jugoslovenskih naroda, koriste se u većem broju i kao drugi jezici. Srpskohrvatski, koji je maternji jezik blizu 75% ukupne ondašnje jugoslovenske populacije, i u tom pogledu daleko prednjači na spisku, usvajaju kao nematernji jezik mnogi u preostaloj četvrtini, bilo formalno ili neformalno. Slično tome, !talijani i Mađari u Sloveniji po pravilu govore i slovenački, dok se Albanci često dodatno služe srpskohrvatskim na Kosovu a makedonskim u Makedoniji. Ima i nešto dvosmernog bilingvizma, kada pripadnici većinskih jezika takođe usvajaju manjinske jezike grupa sa kojima žive u etno-jezički mešanim zajednicama. Uopšte uzev, što se ide niže na listi jezika
98
JEZICI
sve je viši procenat bil ingvizma (pa i trilingvizma) među njihovim govornicima, da bi kod predstavnika brojčano najslabijih jezika, bez izuzetka bar dvojezičnih, i sam pojam maternjeg jezika izgubio svoje uobičajeno značenje. U ovim slučajevima, ali i nekim drugim, uz bilingvizam se može naći i izrazita diglosija.
U vezi sa brojčanom snagom može se govoriti i o vital
nosti, shvaćenoj dijahronijski ili sinhronij ski. Dijahronijski, upoređivanjem broj a govornika od jednog popisa do drugog, utvrdili bismo da neki jezici stabilno rastu (uglavnom naj veći), da drugi održavaju osnovnu ravnotežu, dok treći neprekidno gube govornike (gotovo svi manj inski jezici, ali neravnomerno). A sinhronijski, kao jedna mera vitalnosti mogao bi da posluži odnos veličine jezičke zajednice, definisane kao skup svih govornika datog jezika u Jugoslaviji, prema veličini etničke zajednice asocirane s tim jezikom. Ove dve velične uglavnom su približno podudarne, ali ima i značajnih odstupanja. Tako su 1981. godine neki jezici (i talijanski, rumunski, makedonski, bugarski, albanski) imali više prijavljenih govornika nego što je bilo deklarisanih pripadnika odgovarajućih etničkih kolektiva. Srpskohrvatski (računajući sve narode koji njime govore kao maternjim) i slovenački iskazali su poklapanje pomenutih vrednosti, dok su svi drugi jezici za koje postoje podaci imali manje govornika u poređenju sa brojem članova odgovarajućih etničkih zajednica. Posebno nisko na ovoj listi stoji ukrajinski, sa 7.000 govornika prema 12.000 deklarisanih Ukraj inaca. (Ovde nismo uzeli u obzir nestandardizovani vlaški i samo delimično
99
RANKO BUGARSKI
standardizovani romski, koji predstavljaju dve krajnosti: govornici vlaškog višestruko premašuju izjašnjene Vlahe, dok govornika romskog ima bar tri puta manje od procenjenog - iako u
popisu drukčije iskazanog - broj a etničkih Roma.)
Opštije uzev, raskorak između iskaza o jeziku 1 onog o nacionalnoj pripadnosti srazmerno je značajan: znatno iznad 500.000 stanovnika doskorašnje Jugoslavije ne govori maternjim jezikom koji bi se očekivao na osnovu njihove nacionalne pripadnosti. Na svoj način, ovaj podatak govori i o složenosti odnosa između jezika i nacije. A sa ovde razmatranog gledišta, vitalniji su jezici koji brojčano nadrastaj u svoje etničke zajednice, a manje vitalni su oni kod kojih je obrnuto. Za ove potonje može se, bar teorijski, pretpostaviti brži tempo gašenja usled ubrzane asimilacije.
Sa genetskog stanovišta, jezici Jugoslavije mogu se podeliti na slovenske, neslovenske indoevropske, i neindoevropske. Zastupljeni slovenski jezici dele se na južnoslovenske (srpskohrvatski, slovenački, makedonski, bugarski), zapadnoslovenske (češki, slovački, rusinski, poljski) i istočnoslovenske (ukrajinski, ruski). Od romanskih jezika nalazimo različite rumunske dij alekte (dakorumunski, kome odgovara i standardni rumunski, vlaški ili arumunski, meglenorumunski i istrorumunski), potom italij anski i, sasvim marginalno, istroromanski i jevrej skošpanski. Od germanske grupe, nemački i neki eventualni ostatak jevrej skonemačkog. Druge indoevropske ogranke predstavljaju albanski (uz malo ostrvo arbanaškog dijalekta), grčki, romski 1, marginalno, jermenski. Od neindoevropskih porodica zastu-
100
JeZICI
pljene su uralska (ugro-finska grana: mađarski) , altajska (tur
kička grana: turski , juručki) i, ponovo marginalno, kavkaska
(čerkeski) .
Unutar pojedinih jezika postoje različiti stepeni dijalekat
skog diferenciranja. Ono je izrazitije kod većih jezika koj i zah
vata ju šire teritorije (naročito srpskohrvatskog) a mnogo manje,
i l i odsutno, kod sasvim malih jezika koji preživljavaju u enkla
vama.
Genetski različiti, jezici Jugoslavije su međusobno bli ski
ili udaljeni i u tipološkom pogledu. Takva bliskost najveća je
unutar slovenske grupe, ali se distanca javlja kada je reč o uda
ljenijim indoevropskim i neindoevropskim jezicima (kakvi su
albanski ili romski, odnosno mađarski ili turski) . Ali i unutar
jednog jezika, kakav je slučaj sa srpskohrvatskim, može se naići
na sasvim izuzetan raspon tipoloških varijacija između pojedi
nih dijalekata - recimo, u prozodijskim ili padežnim sistemima.
Uzeti zajedno, genetski i tipološki činioci uveliko odre
đuju stepen uzajamne razumljivosti. Uz neke izuzetke, predstav
nici različitih dijalekata istog jezika mogu međusobno da opšte,
manje-više uspešno, čak i bez pribegavanja standardnom vari
jetetu ako takav postoji i ako im je dostupan. Ovo je utol iko
lakše što je ostalo malo "dstih" dijalekata i što se govorna
obeležja danas mnogo lakše šire preko tzv. dijalekatskih grani
ca. Međutim, važnija od ovoga je činjenica da je takva polu
komunikacija, kako je rečeno u l. poglavlju, u značajnoj meri
moguća bar između govornika južnoslovenskih jezika. S druge
101
RANKO BUGARSKI
strane, razumljivosti nema kada je reč o naj većim jezicima ma
njina (albanskom, mađarskom, turskom, romskom), ni unutar
ove kategorije ni prema južnoslovenskim jezicima. U takvim
·slučajevima komunikacija u Jugoslavij i u potpunosti zavisi od
poznavanja sagovornikovog jezika i l i pak od zajedničkog znanja
nekog trećeg jezika.
Sada prelazimo na prostorne odnose, uz osvrt i na neke
nj ihove prateće pojave. Geolingvistički, srpskohrvatski zauzima
š iroko centralno područje Jugoslavije, dok ga drugi jezici ma
nje-više okružuju ili obrazuju enklave na njegovoj teritorij i . A
geopolitički, na jednoj strani su srpskohrvatski, slovenački i ma
kedonski kao u punoj meri domaći jezici , odnosno jezici jugo
slovenskih naroda, dok su u odnosu prema njima svi preostali
jezici u pograničnom položaju ili u situaciji dijaspore. Drugim
rečima, ital ijanski , mađarski, rumunski, bugarski i albanski u
suštini obrazuju krug rubnih područja duž jugoslovenskih gra
nica, prelivajući se preko njih i tako stvarajući kontakt sa ma
ticom svojih govornika u susednim državama, dok drugi jezici
(kao češki , slovački, ukrajinski , turski) ostaj u izvan takvog kon
takta. Donekle poseban slučaj predstavljaju jezici kao romski ,
vlaški i rusi nski , za koje se ne može (ili ne može više) reći da
imaj u neku određenu matičnu zemlju izvan Jugoslavije.
Sa ovim je povezano pitanje relativne kompaktnosti, od
nosno difuznosti jezičkih zajednica. Dok u većini slučajeva go
vornici jednog jezika žive na kontinuiranoj teritorij i , eventualno
obrazujući dodatne "džepove" drugde, romski i vlaški su rasuti
po širim prostorima jer su njima, bar prvobitno, govorile pre-
102
JEZICI
težno nomadske populacije. Difuzni su ranije bili i idiomi raznih
jevrej skih zajednica, sada u procesu gašenja. Difuznost je još
uvek karakteristična za malobrojne govornike jezika kao što su
ruski, poljski , nemački i grčki , danas uglavnom raštrkane po
razl ičitim urbanim sredinama.
Geografsko susedstva i ovde dovodi do kontakata, inter
ferencije, pozajmlj ivanja i srodnih pojava. Tu postoje varijacije
koje zavise, s jedne strane, od genetske i tipološke bl iskosti ili
udaljenosti jezika u kontaktu, a s druge strane, od veličine i
statusa nj ihovih entičkih zajednica. Kontakti su po pravilu in
tenzivniji , a interferencija i pozajmlj ivanje obuhvatniji , u slučaju
blisko srodnih jezika, dok oni između kojih je distanca veća
ispoljavaju i veći otpor prema takvim uticajima.
Na primer, svi jezici nacionalnih manjina u Vojvodini po
zajmljuju iz srpskohrvatskog, bilo direktno ili putem kalkiranja
(preslikavanja strukture nekog segmenta drugog jezika uz ko
rišćenje domaćih elemenata), ali ovakve intervencije lakše se
primaju u slovačkom ili rusinskom, čak i rumunskom, nego u
mađarskom. A nestandardizovani idiomi bez institucionalne zaš
tite, kojima se služe populacije niskog statusa u poodmakloj
fazi asimilacije, neretko obilato pozajmljuju od prestižnih su
sednih jezika čak i kada su ovi prilično udaljeni genetski i ti
pološki . Tako su, primera radi, fonološki i gramatički sistemi
raznih rumunskih dijalekata i jevrejskošpanskog prihvatili struk
turalno sasvim neočekivana obeležja u kontaktu sa lokalnim ob
licima srpskohrvatskog i makedonskog.
1 03
RANKO B UGARSKI
Među arealnim pojavama ovde treba podsetiti i na bal
kanski jezički savez, pomenut u 3. poglavlju, u okviru koga se
razvij aju zajedničke gramatičke crte. Onome što je o tome već
rečeno dodaćemo samo da tu postoj i i dodatno dejstvo "spolja",
u vidu zajedničkog kulturnog sloja, poreklom iz turske civili
zacije , u odgovarajućim segmentima rečnika svih balkanskih
jezika. Ovi turcizmi pribl ižavaju te jezike uprkos nj ihovoj raz
nolikosti i omogućuju izvesno kulturno razumevanje među nj i
hovim govornicima. S lične pojave mogu se naći i izvan jezičkih
saveza u uobičajenom smislu reči - u Istri , na primer, gde su
lokalni romanski i hrvatski dijalekti pod snažnim kulturnim uti
cajem italijanskog .
Šire govoreći, jugoslovenski jezici utiču jedni na druge
na razne načine i u različitim stepenima. Takvi uticaj i u načelu
mogu da budu uzajamni ako je reč o jezicima uporedlj ivog sta
tusa, ali su mahom jednosmerni u kontaktima nejednakih par
tnera. Srpskohrvatski je snažan izvor uticaj a na sve jugosloven
ske jezike. On je, opet, sa svoje strane izložen vidlj ivom uticaju
važnij ih evropskih jezika - danas naročito engleskog - čije im
portacije se onda njegovim posredstvom prenose širom jezičkog
krajolika zemlje .
Najzad, u vezi sa arealnim poj avama možemo pomenuti
i pitanje relativne hronologije - dužine prisustva, ili stepena
autohtonosti , pojedinih jezika na današnjoj teritorij i . Ovde se,
najopštije govoreći , može ustanoviti raspon od romanskih dija
lekata i albanskog, preko glavnih slovenskih jezika, do mađar
skog, turskog i jezika koje su na ove prostore doneli kasnij i
1 04
JEZICI
talasi naseljenika sa raznih područja. Najskoriji među ovima su
govornici ruskog, koj i su većinom ovamo stigli tek u XX veku,
posle Oktobarske revolucije u njihovoj matičnoj zemlj i . I pored
povremenih većih unutrašnjih migracija, obično sa juga ili ju
goistoka prema severu ili severozapadu, glavni jezici Jugoslavije
uglavnom već stolećima zauzimaju svoja današnja zemljišta.
Što se tiče zvaničnog (ustavnog i zakonskog) statusa ju
goslovenskih jezika, na koj i sada prelazimo, on je bio regulisan
na nivou etničkih zajednica i na nivou samih jezika. Jugoslo
venska zakonodavstvo priznavalo je tri kategorije zajednica -
narode, narodnosti i etničke grupe. Narodi su etničke populacije
čija je matica u Jugoslaviji (Srbi, Hrvati , Slovenci , Makedonci,
Crnogorci i Muslimani) . Narodnosti (neadekvatan i zbunjujući
termin za nacionalne manj ine) su kompaktne populacije koje
imaju svoju matičnu zemlju izvan Jugoslavije . Etnička grupa
je slabo definisana kategorija u koju se svrstavaju sasvim male
i l i pak disperzirane populacije niskog statusa. Sa ovog stano
višta, dakle , imamo jezike jugoslovenskih naroda (srpskohr
vatski , slovenački , makedonski), jezike narodnosti (albanski ,
mađarski , turski, slovački , rumunski , bugarski , rus inski , ita
l ijanski , češki , ukrajinski) i jezike etničkih grupa (implicitno
više nego eksplicitno, to bi bili romski, vlaški i svi mali jezici
nabrojani u produžetku Tabele 3).
Ova zvanična podela ima i problematičnih strana. Na pri
mer, rusinski bi, strogo uzev, morao da se tretira kao jezik na
roda, jer Rusini više nemaju jasno omeđenu domovinu izvan
Jugoslavije - il i , pri drukčijoj upotrebi terminologije, kao jezik
105
RANKO BUGARSKI
etničke grupe . Pored toga, moguć je i prelazak iz jedne kate
gorije u drugu; tako je romski mogao da postane jezik narod
nosti da su Romi dobili takav status na saveznom nivou (koji
su inače već uživali u Bosni i Hercegovini, ali bez vidlj ivih
posledica u pogledu jezika) .
Osim statusa koj i proističe iz navedene klasifikacije za
jednica, jezici su bili dodatno predmet direktnog zakonskog re
gulisanja s obzirom na administrativni nivo službene upotrebe.
Redovna službena upotreba na saveznom nivou obeležavala je
srpskohrvatski , slovenački, makedonski, albanski i mađarski
kao jezike federacije. Dodatna upotreba na sledećem nižem ni
vou čini turski, slovački , rumunski i rusinski jezicima republika,
odnosno pokraj ina. Na najnižem, opštinskom nivou uz sve te
jezike nalazimo u službenoj upotrebi još bugarski , italijanski ,
češki i ukraj inski . U Jugoslavij i , prema tome, nije bilo jednog
zvaničnog ili državnog jezika, nego se proklamovana politika
jezičke ravnopravnosti ostvarivala kroz hijerarhiju službene
upotrebe koja uključuje veliki broj jezika naroda i narodnosti .
Preostali jezici nisu funkcionisali zvanično na bilo kojem ko
lektivno definisanom nivou, ali su se mogli koristiti u ostvari
vanju nekih individualnih jezičkih prava.
Razlike u pogledu zvaničnog tretmana pojedinih jezika sa
mo su deo šireg pitanja sociokulturnog statusa tih jezika - tačni
je, nj ihovih zajednica. Ovde mislimo na razlike, često veoma
izrazite, u socijalnoj strukturi , ekonomskoj snazi i obrazovnom
stepenu jezičkih zajednica, njihovoj kulturi i istorij i , stepenu
organizacije i samosvesti , osećanju etničkog identiteta i grupne
106
JEZICI
distinktivnosti , integrisanosti u jugoslavensko društvo i (za na
cionalne manjine) jačini veza sa matičnim zemljama, obimu
upotrebe maternjeg jezika kod dvojezičnih grupa, itd. Ovakvi
činioci mogu snažno da utiču na sociokulturni i sociolingvistički
status jezika, zvani čnih kao i nezvani čnih. Oni u svom ukupnom
dejstvu proizvode svojevrsni "imidž" pojedinih jezika i dijale
kata, koj i može značajno da doprinese nj ihovom očuvanju i
širenju ili pak nj ihovom povlačenju i zameni , kolektivnim pre
laženjem govornika na prestižnij i jezik okoline.
Dok su nacionalni jezici dovoljno jaki da bi se oduprli i ponekom nepovoljnom uticaju, sudbina mnogih manjinskih jezika
može da bude određena sklopom pomenutih faktora. Evo samo
nekol iko primera. !tal ijanski se asocira sa visokom urbanom kul
turom, dok jezici kao romski i vlaški pripadaju rasutim ruralnim
populacijama. Prosečan obrazovni nivo govornika italijanskog, ru
skog ili češkog značajno je viši nego kod predstavnika većine
drugih jezika. Takođe, viši nivo grupne samosvesti i osećanja za
vrednost očuvanja i razvijanja maternjeg jezika karakterišu dobro
organizovane i obrazovane kolektive, koji preduzimaju mere u ci
lju obezbeđivanja institucionalne podrške svojim jezicima. Nasu
prot tome, zajednice niskog statusa i lišene jačeg grupnog iden
titeta služe se idiomima bez takve potpore, pokazujući tendenciju
ka nestabilnosti , fluktuaciji i pomeranju, kako u etničkom tako i
u jezičkom pogledu. Tako većina govornika vlaškog iskazuje
srpsku nacionalnu pripadnost, lstrorumuni se deklarišu kao Hrvati
i prihvataju hrvatski kao svoj standardni jezik, dok se Megleno
rumuni na sl ičan način oslanjaju na makedonski .
107
RANKO B UGARSKI
S a funkcionalne tačke gledišta, jezici u donedavnoj Jugo
slavij i razlikuju se po vrsti i obimu uloga koje obavljaj u u užoj
i široj zajednici . Neki su ograničeni na lokalna stanovništva,
dok drugi imaju znatno širu upotrebu, uključujući i nezvaničnu
funkciju jezika šire komunikacije. Dok su jedni samo maternji
jezici , drugi se koriste i kao nematernji ili drugi jezici u etno
jezički mešanim sredinama. Neki se, videli smo, upotreblj avaju
i u službenoj i javnoj komunikacij i , drugi mahom samo privat
no. Jedan od jezika nacionalnih manj ina, italijanski , takođe se
uči i kao strani jezik. (Kao strani jezici široko se izučavaj u i
nemački i ruski , ali nj ihovi malobrojni i rasuti predstavnici u
Jugoslavij i ne obrazuju jezičku zajednicu). S druge strane, je
zici j ugoslovenskih naroda proučavaju se kao strani jezici , u
zemlj i i van nje, od strane državlj ana drugih zemalja . Ipak,
nijedan od tih jezika ne može se ubroj :tti među sredstva in
ternacionalne komunikacije .
Jezici se razlikuju i u pogledu pisane tradicije, pa i samog
postojanj a pismenosti . Sasvim male ili rasute etničke grupe po
pravilu se služe nepisanim idiomima, bilo u tom smislu što oni
uopšte nemaju pismo (kao arbanaški i l i vlaški) ili pak utoliko
što se u Jugoslavij i ne kori ste u javne svrhe u pisanom obliku
(kao grčki ili polj ski) . Od pisanih jezika, makedonski , bugarski ,
rusinski i ukraj inski se služe ćiriličnim a drugi latiničnim pi
smom, a srpskohrvatski koristi oba. (Sinhronijsko korišćenje
dvaju pisama za isti jezik inače je veoma retka pojava u svetu . )
Pisani jezici imaju svoje standardne varijetete, pa otuda
funkcionišu kao standardni jezici. Ovaj status pripada svim je-
108
JEZICI
zicima navedenim na Tabeli 3 osim vlaškog, uz dodatnu ogradu
da je i romski tek na početku standardizacije, pa se samo uslov
no može pribrojati standardnim jezicima. Već ova okolnost po
kazuje da je standardizacija zapravo proces a ne stanje; jezici
se tako razl ikuju po stepenu standardizacije, što uključuje iz
građenost i stabilnost standardnih normi , razvijenost stručnih
terminologija, specijalnih registara i sti lova itd. , sve to u vezi
sa prirodom i obimom funkcija koje ti jezici obavljaju. Oni se
mogu i rangirati prema svojoj ukupnoj opremljenosti u ovom
smislu, uzimajući u obzir i neke sociološke kriterijume rele
vantne za funkcionalnu klasifikaciju . Po nekim analizama, na
vrhu takvog spiska našli bi se - prema očekivanju - jezici naroda,
do nj ih albanski, mađarski i italijanski , dok bi pri dnu bil i turski,
ukrajinski i romski.
Dok srpskohrvatski i slovenački već vekovima postoje kao
standardni i l i , tačnije, književni jezici , standardni varijeteti ma
kedonskog, albanskog ili rusinskog su srazmemo skorašnjeg po
rekla. Jezici naroda prirodno se normiraju u samoj Jugoslaviji ,
a za jezike nacionalnih manjina u ovdašnjoj jezičkoj politici je
prihvaćen princip poštovanja standardnih normi u nj ihovim ma
tičnim zemljama (sa izuzetkom izvesnih leksičkih specifičnosti ,
naročito u društveno-političkoj terminologiji) . Za razliku od
svih drugih jezika, koji imaju monocentričnu standardizaciju,
odnosno samo po jedan standardni oblik, srpskohrvatski kroz
svoje varijante ispoljava policentričnu standardizaciju. Lingvi
stičke razlike između ovih varij anata nisu velike (nešto su veće
u rečniku, posebno stručnim terminologijama) i u normalnim
109
RANKO B UGARSKI
uslovima ne otežavaju komunikaciju, ali potencijalno nose jak
s imbolički naboj zbog koga ih deo govornika u vrednosnoj ravn i
doživlj ava kao zasebne jezike (u skladu sa onim što je o je
zičkom identi tetu rečeno u 1 . poglavlju) .
Važno obeležje funkcionalnog profila jezika jeste nj ihovo
korišćenje u obrazovanju, administrac ij i , pravosuđu, medij ima,
književnosti i publicistici , nauci i drugim oblastima javnog živo
ta. Jezici naroda i nacionalnih manjina zastupljeni su u ovim
domenima, premda na raznim nivoima i u različitim stepenima,
dok jezici etničkih grupa nisu (uz delimičan izuzetak romskog) .
Ovakva upotreba znatno doprinosi opštem statusu nekog jezika.
Da uzmemo samo obrazovanje, većina jezika naroda i narod
nosti koriste se kao nastavna sredstva na nekom obrazovnom
nivou i bar u nekim školama, ili se u naj manju ruku izučavaju
kao nastavni predmeti . Kao poseban slučaj pomenućemo kla
sične jezike (latinski , staroslovenski , arapski , hebrejski) kojima
se više ne govori , al i koj i i dalje obavljaju prestižne funkcije
u verskoj službi i , delimično, kulturi i nauci .
Naposletku, pomenuta svojstva pojedinih jezika - veličina,
prostorni raspored, zakonski , sociokulturni i funkcionalni status
· - imaj u svoje sociopsihološke odraze u društvenim stavovima
prema njima. Kad je reč o stavovima prema sopstvenom jeziku,
govornici se često ponose nj ime, smatrajući ga vrednim čuva
nja, razvijanja pa, ako treba, i borbe za njegova prava. Ovo je
tipično slučaj kod bolje organizovanih, samosvesnih i institu
cionalno zaštićenih jezičkih zajednica. S druge strane, socij alno
podređene zajednice mogu u svom maternjem jeziku da vide
l i O
JEZICI
simbol svoje nevol je i prepreku napretku, što vodi uzdrrnanom
ili promenljivom etničkom identitetu, sveopštoj aktivnoj dvoje
zičnosti i postepenom utapanju u dominantni jezik okoline.
Ovako nešto dešava se, kako izgleda, sa većinom najmanj ih
jezika navedenih posle Tabele 3, ali i sa brojčano jačim jezicima
niskog profila, naročito romskim i vlaškim.
A što se tiče stavova prema drugim jezicima i varijetetima,
tu se etnički stereotipi lako prenose na jezički plan, pa se često
negativni popularni sudovi o govornim svoj stvima drugih na
cionalnih grupacij a (kao, navodno, primitivnim ili izveštačenim,
smešnim, odbojnim i sl ično) moraju razumeti upravo kao izraz
nevešto prikrivene odbojnosti prema samim govornicima. A šire
govoreći , j avna slika nekog jezika - njegov "imidž" - proističe
iz prestiža koj i on uživa, što nije samo pitanje veličine jezičke
zajednice ili službene upotrebe jezika, na primer. Tako albanski
i turski , uprkos brojnosti svojih govornika i zvaničnom statusu,
ostaju asocirani sa ekonomski zaostalim stanovništvom visoke
stope nepismenosti . Stoga je nj ihov prestiž u jugoslovenskom
društvu osetno ispod onoga koj i pripada ital ijanskom, čija po
vezanost sa Ital ijom, udružena sa visokim obrazovnim i drugim
standardima u samoj Jugoslaviji , obilato nadoknađuje mali broj
govornika u ovoj zemlji .
Iako prosečnom stanovniku doskorašnje Jugoslavije nije
strana predstava o jezičkoj raznolikosti , o većinskim i manjin
skim jezicima i o opštim principima jezičke politike zasnovane
na načelu ravnopravnosti , čini se da to uglavnom važi samo za
jezike naroda i poznatij ih nacionalnih manjina. Mnogi manji
1 1 1
RANKO B UGARSKI
jezici , ili oni nižeg statusa, jedva da su doprli do društvene
westi o jeziku. Veoma su maglovite predstave o rusinskom, uk
raj inskom ili češkom kao jezicima koj i imaju svoje zajednice
u ovoj zemlji , da i ne govorimo o nepisanim romanskim dija
lektima. Malo ko zna, na primer, ko su zapravo Vlasi, gde upra
vo žive i kojim jezikom govore. (Romski je bolje sreće, najviše
zahvaljujući popularnim ciganskim pesmama i muzici, a sada
i filmovima). A pogotovo je slabo poznato da su ovde, makar
i minimalno, zastupljeni i takvi "egzotični" jezici kao što su
čerkeski ili jermenski . Za razliku od ovoga, popularnoj svesti
su bliži nemački ili pojedini jevrej ski idiomi, sada sasvim mar
ginalni ali do II svetskog rata mnogo bolje predstavljeni . Sl ično
se može reći i za ruski , kao jezik malobrojne ali uticajne in
telektualne elite koja je ovde našla pribežište u međuratnom
periodu. Pri tome nema nikakve sumnje da percepciji ruskog
ili nemačkog doprinosi nj ihov status kao velikih svetskih jezika.
Iz obavljenog opšteg pregleda, tokom kojeg se nije mo
glo zalaziti u pojedinosti, izranj a slika J1.1goslavije kao - može
se pribl ižno reći - prosečno višejezične zemlje u svetskim
razmerima. Za Evropu je ona možda natprosečno šarol ika sa
mo u nekim aspektima, a izdvaja se najviše osobenim odno
sima između svih u njoj zastupljenih j ezika i varijeteta i po
sebno nekim institucionalnim rešenj ima na nivou jezičke po
litike . Podrobnij i uvid u tu situaciju , kao i površnij i pogled
na jezičku sliku sveta u celini , upečatlj ivo govore o dimen
zij ama i implikacijama višejezičnosti kao temeljnog svoj stva
ljudskih društava.
1 12
5
Jezici u pojedincu
Maternji jezik
Ranije pomenuti negativni evropski stereotip o višejezič
nosti na državnom planu proteže se i na pojedince . Naime, često
se veruje da je - ne računajući kasnije učenje stranih jezika -
nekako prirodno da svaki čovek primamo usvaja samo jedan
jezik i odrasta s nj im kao maternjim. A naličje ovog stava jeste
maglovito uverenje da u individualnoj dvojezičnosti , u smislu
naporednog usvajanja i l i redovne alternativne upotrebe dvaju
jezika, ima nečeg devijantnog, pa možda i nepovoljnog za men
talni razvoj i socijal izaciju takve jedinke. U osnovi je ovde reč
o manje i l i više prikrivenom dejstvu predrasuda prema potči
njenim manj inski m populacijama, čij i pripadnici najčešće i jesu
dvojezičn i . Pri tome su glavni nosioci ovih predrasuda - treba
li to reći - privilegovani monolingvalni predstavnici većinskog
jezika u datoj kulturnoj i društvenoj zajednici , među kojima
dvojezične osobe već samom tom svojom osobinom neretko
izazivaju podozrenje, pa i odbojnost. U ekstremnim slučajevi
ma, kakav predstavlja prenošenje obrasca monolingvalne isklju
čivosti u etnički mešane Sjedinjene Američke Države, dvoje-
1 1 3
RANKO B UGARSKI
zičnost se u svesti većinskog anglosaksonskog stanovništva ti
pično asocira sa siromaštvom, slabim obrazovanjem, pa i pri
glupošću.
Na idejnom planu, korelat ovakvog odnosa prema dvoje
zičnosti - bio on ekspl icitno formulisan i l i pak samo implicitan
- jeste verovanje da je maternj i jezik neprikosnovena svetinja
koj a ne trpi konkurenciju . Svako može samo u njemu do kraja
da se izrazi , dok drugi jezici, koj i se kasnije eventualno nauče
u nekoj meri , mogu samo dodatno da služe određenim prag
matičkim potrebama koje ne zadiru i intimu ljudske ličnosti .
Treba odmah reći da u ovakvom shvatanju postoj i racionalno
jezgro, premda zavijeno u emotivnu oblandu. Ako ništa drugo,
ovladavanje prvim jezikom u načelu je deo jedinstvenog procesa
otkrivanja sveta i sebe u tom svetu, dok je potonje usvajanje
drugih jezika, do koga dolazi na temelju tako stečenih sposob
nosti , ipak prevashodno jezička operacija. Otuda i jaka sprega
između prvog naučenog jezika i ličnosti , koja se često mani
festuje i kroz topao odnos prema tom jeziku.
Ovakvo veličanje jednog i neponovlj ivog maternjeg jezika
pri tome se uklapa u jednu obuhvatniju mitologiju , ranije već
pominjanu, o nacionalno i jezički čistoj državi , u kojoj nisu
poželjne nikakve rasne, etničke , verske pa ni jezičke mešavine.
Ali i ako ostavimo po strani dosta očigledne rasističke kono
tacije cele ove teze, koje su u novijoj evropskoj istorij i i te
kako umele da se i spolje, moramo da konstatujemo da se i samo
pitanje maternjeg jezika u naznačenom svetlu predstavlja po
jednostavljeno. Objektivno gledano, današnja stvarnost i u Ev-
1 1 4
JEZICI
ropi , a pogotovo u svetu kao celini, otkriva znatno diferencira
niju sliku i zahteva drukčiju perspektivu. Nesporne empirijske
činjenice, kao i uvid u rezultate koje su u ovoj oblasti postigle
razl ičite naučne discipline, pokazuju koliko je pomenuto gle
danje usko, anahrono i opsednuto predrasudama. Otuda se, iz
među ostalog, nameću i važne korekcije u shvatanju pojma ma
ternjeg jezika, a neophodan metodološki preduslov za to jeste
njegova demistifikacija.
Treba, pre svega, razumeti da teškoće počinju od samog
ovog termina, koji svojom naglašenom metaforičnošću sugeriše
prirodnu jedinstvenost: kao što svaki čovek ima samo jednu maj
ku, tako, valjda, ima i samo jedan maternji jezik, i tačno se zna
koji . Ali maternji jezik nikako nije isto, u pojmovnoj ravni, što i
jezik majke. U praksi se to dvoje vrlo često podudara, ali uopšte
ne mora da bude tako. Ono što se naziva maternjim jezikom može
da bude i jezik oca ako je on drukčij i od majčinog, ili jezik nekog
trećeg l ica ili nove sredine - naročito u situacijama veće etničke
izmešanosti i življih jezičkih kontakata, karakterističnim za razne
manjinske i rnigrantske populacije.
Osim toga, od koga god nasleđen il i preuzet, maternji je
zik nije nužno jedinstvena i zauvek data kategorija, nego um
nožavanju podložna, dinamična i promenlj iva vrednost. Tako
milioni ljudi širom sveta - masovno, na primer, u nekim delo
vima Indije - imaju po dva maternja jezika (ređe, ali ne izu
zetno, i tri) , najčešće i ne znajući koji je od njih onaj "pravi" .
Ovde ne pomaže dogmatsko insistiranje da jedan od njih mora
ipak u svim slučajevima da ima prednost, koje se često po-
115
RANKO BUuAKSKI
kušava podupreti popularnim laičkim predstavama anegdotskog
karaktera - primera radi , da je kod višejezičnih istinski maternji
jezik onaj na kojem se misli i l i sanja, i l i onaj koji ostaje očuvan
kod poremećaja ili delimičnog gubitka jezičke sposobnosti us
led bolesti . Odnos između jezika i mišljenja, kao f jezika i sno
va, isuviše je složen, i u mnogo čemu još uvek neispitan , za
ovako prosta poistovećivanja, a ni evidencija o afazičnim bo
lesnicima ne daje nedvosmislene rezultate.
Isto tako, jedan jezik može se usvajati kao maternj i u naj
ranijem životnom dobu, ali posle biti u toj ulozi zamenjen ne
kim drugim usled promene okoline, pa čak i nekim trećim, i
to još uz mogućnost povratka prvobitnoj sredini i prethodnom
maternjem jeziku koj i se sada opet učvršćuje.
Ovako fleksibilno sagledan, pojam maternjeg jezika za
pravo se može razložiti u nekol iko komponenti i definisati po
poreklu, odnosno redosledu usvaj anja (prvi naučeni jezik), ste
penu znanja (jezik koj i se najbolje zna), funkcij i (jezik koji se
najčešće koristi ) i l i identifikaciji (jezik koji neko sam prihvata
kao svoj maternji , ili mu ga drugi u tom svojstvu pripisuju) .
Ove komponente mogu se podudarati a l i i biti u delirničnom
raskoraku, pa neko može imati različite maternje jezike zavisno
od upotrebljene definicije . Ipak, uz sve pomenute uslovnosti.
za većinu potreba verovatno je naj adekvatnije opšte određenje
da je nečij i maternji jezik onaj koji je to lice najpre nauči lo
(ukoliko on nije kasnije zamenjen) i sa kojim se samo identi
fikuje. Ali još uvek stoji napomena da to ne mora da bude samo
jedan jezik, jer se i dva mogu naporedo usvajati kao prva, niti
1 16
JEZICI
mora da ostane isti jezik, ne samo stoga što se on može zameni ti
nego i zato što je i samoidentifikacija podložna promenama.
Iz ovoga sledi i to da se, strogo govoreći, maternji jezik
ne može ne znati . U migrantskim i sličnim situacijama valja
razlikovati pojmove zavičajnog i maternjeg jezika, pa se, na
primer, za potomke naših radnika u Nemačkoj koj i su tamo
rođeni, ako spontano usvajaju nemački kao svoj prvi jezik a
jezik predaka veoma oskudno poznaju, ne može reći da ne znaju
svoj maternji jezik, nego da im je taj jezik - nemački .
Jednom rečju, pitanje maternjeg jezika, i teorij ski a često
i praktično, znatno je složenije nego što to izgleda klasičnom
monolingvalu evropske tradicije . Zbog pomenutih nejasnoća i
mogućih zabuna, danas se u nauci o problemima višejezičnosti
i sam termin "maternji jezik" najčešće izbegava. Umesto toga
radije se govori o prvom odnosno drugom jeziku, pri čemu se
ovi nazivi obično odnose na stepen znanja ili obim upotrebe,
a ne nužno i na redosled usvaj anja (izuzev u posebnim disci
plinama kao što su razvojna psiholingvi stika i glotodidaktika,
gde je hronologija od posebnog značaja) .
Tipovi bilingvizma
Već i naznačena terminološka praksa govoii o osnovnom
metodološkom doprinosu nauke u ovoj oblasti - a to je relati
vizacija i uzajamna uslovljenost onih ključnih pojmova koji se
inače popularno zamišljaju kao unapred zadati, poznati i strogo
odeliti . Ovo ćemo u nastavku da ilustrujemo u više ravni , u
1 1 7
RANKO B UGARSKI
vezi sa individualnim bilingvizmom. Pošto smo slične uslov
nosti već razmotril i na nivou socijetalnog bi lingvizma, uklju
čujući i povezanost ovih dveju pojava, najpre ćemo da se osvr
nemo na neke distinkcije koje ih presecaju .
Razl ika između stabilnog bilingvizma, pri kome se dvo
jezičnost održava u ravnoteži , i prelaznog bil ingvizma, kao vre
menski ograničene međufaze između jednojezičnosti u jednom
a potom u drugom jeziku, tipičina je za mnoge slučajeve so
cijetalnog bil ingvizma. Ona se, međutim, može na određen na
čin ispolj iti i kod individualnog bilingvizma, tako što se prvo
bitno naučeni jezik postepeno dopunjuje drugim, pa se onda
zadržava naporedo s ovim ili pak biva od njega potisnut. Ako
se u tom procesu prvi jezik sasvim izgubi , to se naziva gubitkom
jezika - a ova je pojava na planu pojedinca korelat smrti jezika
na nivou govorne zajednice. Ove mogućnosti takođe se mogu
prikazati šemom na Slici 2 u l . poglavlju, gde ceo sled od A
do B ilustruje prelazni bilingvizam, a segment AB . u kome se
proces može i prekinuti , stabilni bilingvizam.
Takođe, na oba nivoa se javlja odnos između horizontal
nog bilingvizma, kada su oba jezika ravnopravna po standar
dizaciji i društvenom statusu, i vertikalnog bilingvizma, oka
rakterisanog diglosijskim rascepom između višeg i nižeg jezič
kog varijeteta. Ova potonja situacij a otvara i načelno nezane
marlj ivu mogućnost da se o bilingvizmu govori i u okviru jed
nog jezika, s obzirom na njegove različite varijetete, registre i
stilove. Stoga se pri s lobodnijoj upotrebi terminologije može
1 1 8
JEZICI
reći da su i mnogi koj i ne poseduju dva jezika ipak višejezični
u svom jednom jeziku !
Društveni kontekst snažno se probija i kroz distinkciju iz
među narodnog i elitnog bilingvizma. Prvi termin označava ma
sovnu i aktivnu dvojezičnost među pripadnicima etno-jezičkih
manj ina, povezanu sa problemima očuvanja identiteta, sticanja
obrazovanja i sličnim, a drugi uglavnom visoko obrazovane po
jedince koj i vladaju stranim jezicima i u tome vide obogaćanje
a ne izvor problema. Slična razl ika između - uslovno rečeno
- negativnog i pozitivnog psihološkog predznaka, odnosno so
cijalnog okruženja, može se zapaziti i kod podele na prirodni,
školski i kulturni bilingvizam. U prvom slučaju reč je o deci
iz dvojezičnih porodica ili sredina za koje je bilingvizam vitalna
potreba i svojevrsna socijalna prinuda. Nasuprot tome, u dru
gom i trećem slučaju (deca koja uče strane jezike u škol i , od
nosno odrasli koj i ih uče za poslovne i sl ične potrebe) usvajanje
drugih jezika je u principu stvar dobrovoljnog ličnog izbora i
doživljava se kao nešto poželjno. Kako se delimično ovlada
vanje stranim jezicima kroz institucije obrazovnog sistema sa
mo uslovno može nazvati višejezičnošću, većina pravih bilin
gvala sveta pripada kategoriji narodnog, prirodnog bilingvizma.
Međutim, šta je "pravi" bilingvizam? Treba odmah reći
da ne postoji nikakva opštevažeća definicija individualnog -
kao, uostalom, ni socijetalnog - bil ingvizma. Razmatrajući po
jam maternjeg jezika, videli smo da se on može različito
određivati prema kriterijumima kao što su poreklo, znanje, fun
kcija ili identifikacij a. Slična merila mogu se primeniti i na
1 19
RANKO B UGARSKI
bilingvizam, i sa analognim rezultatima, pa neko može da bude
svrstan među bilingvale po jednoj definicij i , al i ne nužno i po
nekoj drugoj . Prema tome, već u startu se suočavamo sa izra
zitom relativnošću ovog pojma.
Prema popularnom poimanju, bil ingval i su retki i posebni
pojedinci, većinom iz mešovitih brakova, koj i su odrasli sa dva
jezika i otuda "perfektno" znaju oba. Ali nasuprot ovom shva
tanju , za potrebe naučnog pristupa - koj i uzima u obzir globalnu
empirijsku raširenost i izrazito diferencirano ispoljavanje bilin
gvizma u različitim dimenzijama - ova pojava mora se posma
trati u jednom obuhvatnom rasponu. A tada nam se bilingvizam
ukazuje kao kontinuum omeđen s jedne strane teorij ski potpu
nom dvojezičnošću, koja približno odgovara upravo pomenutoj
laičkoj predstavi, a s druge strane čistim monolingvizmom, od
nosno posedovanjem samo jednog jezika. Sve što je između
ovih polova može se legitimno proučavati pod imenom bi lin
gvizma, ali uz uočavanje i razlučivanje razl ičitih aspekata ovog
složenog fenomena.
Među ovim aspektima, dva su dosad privukla najveću paž
nju istraživača. Prvi, već sasvim tradicionalan, pretežno formal
ne i psihološke prirode, u bilingvizmu vidi pre svega pitanje
znanja dvaju jezika, idealno ga definišući kao maksimalno i
jednako. Sa tog stanovišta, dakle, bilingval je lice koje ima dva
potpuna matemja jezika. Drugi i novij i aspekt više je funkcio
nalno i sociološki određen, prikazujući bilingvizam kao, u osno
vi , stvar upotrebe tih jezika, pa je bilingval osoba koja redovno
upotrebljava dva jezika.
120
JEZICI
Polazeći od stepena znanja, pomenuti kontinuum može se
podeliti na segmente, dakako bez oštrih granica. U prvi segment
došli bi ambilingvali - oni koj i podjednako i u potpunosti vla
daju obama jezicima. Tu se podrazumeva sposobnost nj ihovog
alternativnog korišćenja u svim domenima i situacijima upotrebe
jezika, uključujući sve jezičke veštine (razumevanje, govorenje,
čitanje, pisanje), i bez interferencije jednog jezika u strukture dru
gog na bilo kom jezičkom nivou (šematski , A na Slici 8) .
Balansirani bilingvali r • • • • • r . . . . . :
L , L z [±] A B
Dominantni bilingvali . . . . . - ... . . . . - .
L , L z rn D E
S/iko. 8.
. . . . . . - . . . . . . ' ' ' ' ' ' ' '
rn e
· · · - - · - · · · · · · ' ' '
� F
Ali ovakvi pojedinci pre su mitološka nego realna bića, ne
samo iz psiholoških nego i iz socioloških razloga; na primer, dva
1 2 1
RANKO BUGARSKI
jezika nikada nisu potpuno podudama u svojim društvenim fun
kcijama niti ekvivalentna u svim domenima upotrebe (da jesu,
jedan od njih bi bio sasvim suvišan, pa zajednica i njeni članovi
ne bi ni bili dvojezični) .
Životnoj stvarnosti bliži su ekvilingvali - ljudi koji takođe
podjednako vladaju svojim jezicima, ali ne i potpuno u nekom
strogom smislu monolingvalnih normi (B na Slici 8) . Ovaj tip
priznaje, naime, činjenicu da i bil ingval i visokih sposobnosti u
oba jezika te jezike diferencirano raspoređuju prema prilikama,
crpeći iz svog ukupnog verbalnog repertoara - principijelno na
isti način na koj i rnonolingval distribuira elemente svog jedno
jezičnog repertoara. Iz ovog proističe važan metodološki uvid
da ukupnu jezičku sposobnost bi lingvala zapravo ne treba upo
ređivati sa zbirom sposobnosti dvaju odelitih monolingvalnih
govornika i stih jezika, nego sa sposobnošću jednog od njih . Bi
lingvizam se time ukazuje kao fenomen sa sopstvenim norma
ma, za koj i ne moraju da važe monolingvalne norme (na primer,
zahtev da se svaki od dva jezika zna u istoj meri i na identičan
način na koji ga znaju njegovi monolingvalni govornici) .
Ovaj elastičnij i pogled sasvim prirodno prihvata neke is
kustveno poznate i nesporne činjenice o jezičkoj praksi bilin
gvala. Mnogi od nj ih radije pribegavaju jednom od svojih jezika
u svakodnevnom privatnom razgovoru, a drugom u javnoj ko
munikacij i ; ako čitaju na oba, možda ipak radije pišu na jed
nom; i slično. Neretko dolazi i do specij alizacije, utol iko što
se jedan od jezika uopšte ne aktivira u nekim domenima, si-
122
JEZICI
tuacijama ili veštinama - a nekada niJedan od njih (ima i ne
pismenih bi lingvala) .
Takođe veoma često dolazi do uticaja jednog jezika na
drugi , ili obostranog, pa se u poređenju sa monolingvalnom pro
dukcijom primećuju razlike i modifikacije u izgovoru il i pra
vopisu, građenju reči , sintaksi i l i semantici . Ova odstupanj a ne
kada su suptil na i teže primetna, al i su obično najpre prepoz
natlj iva u artikulacij i - kada neko veoma tečno i gramatički
ispravno govori jednim jezikom, ali sa naglaskom i intonacijom
onog drugog. (Za jednog istaknutog savremenog lingvistu reče
no je da tečno govori pet jezika - na ruskom ! ) U ovaj kontekst
treba postaviti i svetski poznate primere ljudi koj i su pisali zna
čajna knj iževna dela na jezicima koj i im nisu bi li maternj i (kao
Džozef Konrad, Vladimir Nabokov il i Samjuel Beket). Njihova
izuzetna dostignuća ostvarena su visoko specijalizovanom pri
menom jedne od jezičkih veština, pisanjem beletri stike, ali oni
ne mogu samim tim da posluže kao realna mera ravnomernog
i harmoničnog bilingvizma.
Na izloženi način oslabljeni i raslojeni pojam bilingvizma
sa stanovišta jezičkog znanja pripušta pod ovaj krov sve veći
broj ljudi od krvi i mesa . Idući dalje prema kraju kontinuuma,
dolazimo do pojma - doduše, spornog - semilingvala. Naime,
dete koje odrasta sa dva jezika u izrazito nepovoljnim okolno
stima, kakve neretko prate život radnika migranata ali i drugih
prikraćenih manj inskih grupa, može oba jezika da usvoji samo
polovično. Tada ono, umesto da postane dvojezično, postaje samo
"dvostruko polujezično" (C na Slici 8).
1 23
RANKO BUGARSKI
Dosad razmotreni tipovi bilingvizma, kod kojih se pretpo
stavlja podjednako dobro (ili lošije) znanje oba jezika, idu pod
opšte zaglavlje balansiranog bil ingvizma. Njemu se suprotstavlja
pojam dominantnog bilingvizma, kod koga u svakoj od posma
tranih realizacija znanje jednog jezika manje ili više preteže nad
znanjem onod drugog (D, E, F na Slici 8). Ukupno uzev, ovo je
nesumnjivo mnogo češća pojava, naročito ako uzmemo u obzir
da poznavanje drugog jezika može da bude i srazmerno oskudno.
Izloženi tipovi i odnosi predstavljeni su grubo i šematski,
i služe samo za opštu orijentaciju . Osnovna slabost celog pri
stupa je u teškoći egzaktnog merenja j ezičkog znanja bilingvala
- kao, uostalom, i monolingvala. Nije moguće precizno utvrditi
kvalitativne ili kvantitativne uslove koje neko treba da ispunj ava
da bi bio klasifikovan kao, na primer, "potpuni bi lingval" , iz
među ostalog i stoga što se ne zna tačno šta bi bio "potpuni
monolingval" . I jednojezični predstavnici istog jezika mogu se
veoma razlikovati po vrsti i količini znanj a i veština u tom j e
ziku : j edan može, recimo, da bude nepismen i oskudnog rečni
ka, a drugi pismen i artikul isao, i slično. Kada je reč o dva
jezika, raspon ovakvih varijacija je još veći , pa je utol iko teže
pronaći neko čvršće merilo, jednu uporišnu tačku prema kojoj
bi se na objektivan i merljiv način određivao stepen dvojezično
sti. Iako su u merenju bi lingvizma postignuti izvesni rezultati ,
zasad je veoma teško kvantifikovati dobijene nalaze na neki
univerzalno validan način, pa je to i pojačalo svest o ograniče
njima tradicionalnog prilaza bilingvizmu kao, pre svega, jezič
kom znanju.
1 24
JEZICI
Ovde nije mnogo pomogla ni uticajna - iako dosta ospo
ravana i nedovoljno jasna - podela na donekle srodne tipove
sa semantičkog i razvojnog stanovišta. Ova podela zasnovana
je, lingvistički rečeno, na pitanju raspolaganja jednim jezičkim
kodom sa dve real izacije ili pak dvama odelitim kodovima. Po
pularnije, što znači uprošćeno i zapravo neadekvatno, to se mo
že predstaviti kao pitanje odnosa mišljenja i upotrebe jezika
kod bilingvala, na što upućuju uslovne parafraze koje ćemo dati
u zagradama i pod navodnicima. Složeni bi lingvali imaju jedan
semantički sistem realizovao u dva jezika, usvojena naporedo
i spontano u ranom životnom dobu, koja se i u kasnij oj pro
dukcij i mogu neosetno mešati , pa govornici nisu uvek ni svesni
koj im se od nj ih trenutno služe ("misle bez posebne veze sa
jednim ili drugim jezikom" ) . Koordinirani bilingvali , pak, imaju
odelite semantičke sisteme jer su svoje jezike usvojil i u dife
renciranim okolnostima, usled čega ih drže odvojene ("misle
na onom jeziku kojim se trenutno služe") . Najzad, subordinirani
bilingvali polaze od semantičkog sistema svog prvog jezika i
spontano ga "prevode" u elemente svog drugog jezika, najčešće
kasnije naučenog i otuda podređenog ("misle na prvom jeziku
i kada govore na drugom" ) . No ova terminologija se upotre
bljava neujednačeno, a sama materij a se teško nudi egzaktnom
proučavanju.
Kad smo već dotakli problem razvoja jezičkih sposobno
sti , napomenimo još da se tu razlikuju rani ili simu/tani i kasni
il i sukcesivni bilingvizam. Dok se prvi odnosi na usvaj anje dva
jezika mahom već u predškolskom dobu, drugi uključuje i uče-
1 2 5
RANKO BUGARSKI
nje drugih ili stranih jezika u školi, pa i kasnije. Za razliku od
funkcionalnog bilingvizma, kada oba jezika značajno i vidno
funkci onišu u produkcij i pojedinca, veoma često dolazi i do
takve asimetrije u nj ihovoj zastupljenosti pri kojoj postaje re
levantna razlika između aktivnog ili produktivnog i pasivnog
ili receptivnog bilingvizma. U ovom potonjem slučaju bilingval
uglavnom samo razume svoj drugi, po pravilu kasno naučeni
jezik, ali nj ime teže govori ili čak - što bi po nekim shvatanjima
bio moguć granični slučaj bilingvizma - uopšte ne govori .
S a prethodnim je delimično povezano i razlikovanje adi
tivnog i suptraktivnog bilingvizma. Adi tivni tip je onaj kod koga
se znanj a stečena u drugom jeziku prosto dodaju ranije usvo
jenim sposobnostima u prvom jeziku, pa je ukupni rezultat ne
sumnj ivo jezičko obogaćenje. Do ovoga dolazi u povoljnim
okolnostima i uz pozitivan psihološki predznak: drugi jezik se
usvaj a jer se to želi . Kod suptraktivnog tipa, međutim, znanja
u drugom jeziku stiču se na račun prvog jezika, kome se tako
oduzima deo terena, što rezultira svojevrsnom nivelacijom do
bitka i gubitka. Ovo se može desiti u nepovoljnim pril ikama,
koje nose negativan predznak: drugi jezik se uči zato što se to
mora.
Primeri prvog tipa nalaze se, recimo, među doseljeničkim
populacijama u razvijeni m zemljama, pod uslovom da one, ne
odstupajući od svog zavičajnog jezika, prihvataju i jezik nove
sredine kao sredstvo odomaćivanja i prosperiteta u njoj ; a ovde
svakako spada, bar u načelu, i učenje stranih jezika širom sveta.
Primeri drugog tipa česti su kod autohtonih manj ina, inače ugro-
1 26
JEZICI
ženih, kojima je drugi jezik pragmatički potreban ali emocio
nalno odbojan kao pretnja sopstvenom etničkom identitetu; ovaj
procep može negativno da se odrazi i na prvi jezik. Ovakve
pojave, praćene odgovarajućim stavovima prema jeziku, mogu
da proizvedu i dugoročne posledice, doprinoseći procesima oču
vanja ili širenja, odnosno zamene i l i povlačenja, pa i gašenja
jezika. Primera radi , aditivni bilingvizam podstiče širenje među
narodnih jezika, dok suptraktivni bilingvizam, ako je masovan
u datoj zajednici, može da signal izuje njen postepeni prelazak
sa prvog na drugi jezik i moguću smrt prethodnog.
Ako je teško meriti bilingvalno znanje, nije lako iznaći ob
jektivne i praktično primenljive kriterijume ni za merenje upotrebe
dvaju jezika, kod pojedinca kao ni u zajednici . Pa ipak se danas
sve više vodi računa i o ovom aspektu - u najmanju ruku kao
nužnom korektivu insistiranja na količini jezičkog znanja. Uosta
lom, te dve strane pitanja bilingvizma su međusobno povezane,
kako se moglo videti i iz našeg prikaza, pa se ovom drugom neće
mo dalje posebno baviti .
Bilingvizam i prateće pojave
Sa tačke gledišta kulturnih razlika i s njima povezanih
socijalnih i obrazovnih programa posebno je zanimlj ivo pitanje
odnosa bilingvizma i bikulturalivna. Iako ove dve pojave ne
moraju uvek da idu uporedo, uspešan bilingval najčešće bar u
nekoj meri ovladava i dvema kulturama. Bez toga se, naime,
ne mogu izbeći kulturne greške, dobro poznate u nastavi stranih
1 27
RANKO B UGARSKI
jezika, koje nastaju kada se analogna jezička sredstva primen
juju na način stran kulturi jednog od jezika. Ovo je čest slučaj
pril ikom nuđenja, zahvalj ivanja, izvinjavanja i sl ičnih kulturno
osetlj ivih govornih činova, gde čak i unutar evropske kulture
u š irem smislu - da i ne idemo dalje po svetu - postoje značajne
razlike u idiomatskoj upotrebi pojedinih jezičkih sredstava.
U saobraćaju između bil ingvala ispoljava se jedan red po
java koje odskora ulaze u žižu interdisciplinarnih naučnih istra
živanj a i koje možemo samo da pomenemo. Među njima je
pitanje izbora jezika na kome će se opštiti, zavisno od raznih
kulturnih, socioloških, psiholoških i drugih činilaca. Tu su, po
tom, mehanizmi prilagođavanja govorniku tokom verbalne in
terakcije, s obzirom na zajedničko poznavanje jednog i l i više
kodova, uslove i ciljeve komunikacije, etničku pripadnost i druš
tveni status sagovornika, kao i simboličku vrednost govornog
približavanja ili distanciranja. A u vezi s obema pomenutim
verbalnim strategijama je i menjanje ("preključivanje ") kodova
- raširena praksa kombinovanja elemenata dvaju jezika tokom
iste interakcije između bilingvala. Ovakve alternacije veoma su
česte u pograničnim i drugim etno-jezički mešanim krajevima,
zatim među iseljenicima i povratnicima, ali i kod nekih profe
sionalnih grupa u inače pretežno monolingvalnim urbanim sre
dinama. Kod nas , na primer, profesori stranih jezika u nefor
malnom međusobnom razgovoru (dakle , ne samo u učionici)
spontano kombinuju jedinice i iskaze svog maternjeg jezika i
jezika koji predaju. Pored čisto lingvističkih obeležja ovakvog
"skakanja" između jezika, pažnju privlače i njegove brojne psi-
1 28
JEZICI
holingvističke, sociolingvističke, sociopsihološke i druge impli
kacije i posledice.
Kad smo već pomenul i posledice, treba da dodamo da je
i pitanje bilingvizma u celini od početka opsednuto spekulaci
jama i sporenjima oko njegovog dej stva na intelektualni i du
hovni razvoj dvojezičnih pojedinaca i nj ihov dalj i život . Glo
balno govoreći , starija škola mišljenja o ovoj problematici, obli
kovana u obrascu ranije pomenutih negativnih predubeđenja o
bilingvalima, pretežno je tu naglašavala štetne posledice - u
smislu mogućeg slabijeg poznavanja obaju jezika, izvesnih za
stoja u mentalnim funkcijama, nesigurnosti u ponašanju i re
akcijama, s labijeg uspeha u školi , možda čak i podeljene lično
sti , i sličnog. Iako je povremeno bivalo ovakvih nalaza, oni se
danas uglavnom tumače uticajem nepovoljnih okolnosti u ko
j ima se bilingval neretko razvija, pre nego samog bilingvizma
kao takvog. Nova i modernija istraživanja, empirij ska ali i teo
rij ska, znatno veću težinu daju pozitivnom dej stvu bilingvizma
kao činioca koji podstiče kognitivni razvoj , psihološku fleksi
bilnost, toleranciju prema drugom i drukčijem uz suzbijanje lin
gvocentrizma i etnocentrizma, širenje intelektualnih horizonata
i druge poželjne karakteristike ličnosti . A ima i mišljenja da
bilingvizam sam po sebi zapravo ne deluje ni negativno ni po
zitivno, budući u svetskim razmerima tako obična stv;p-, te da
je to u suštini neka vrsta potencijalne dodatne sposobnosti čij i
rezultati zavise od uslova, načina i stepena njene realizacije.
Ako u svemu ovome ima još mnogo nejasnog, pa i kon
tradiktornog, to je dobrim delom posledica činjenice da je na-
1 29
RANKO BUGARSKI
učno proučavanje bilingvizma - koj i kao pojava postoj i još od
pradavnih vremena - ozbiljnije započeto tek pre nekol iko de
cenija. Danas je ono u punom zamahu, kao izrazito multidisci
plinarno područje sa nekol iko teži šta. Bi l ingvizam uopšte (dva
koegzistentna jezika) od značaja je za opštu lingvistiku, sa sta
novišta jezičkih kontakata i pratećih pojava. Socijetalni bilin
gvizam (dva jezika u jednom društvu) je predmet interesovanja
prevashodno sociolingvistike i sociologije jezika, sa posebnim
obzirom na jezičku pol itiku i planiranje jezika. Individualni bi
li ngvizam privlači pažnju još nekih disciplina iz nj ihovih po
sebnih uglova. Među nj ima su neurolingvistika (dva jezika u
jednom mozgu), zainteresovana za neurol ingvističke procese
kod bil ingvala i nj ihova oštećenja u afazij i ; psiholingvistika (us
vajanje dveju gramatika), zaokupljena psihičkim i kognitivnim
razvojem; te pedagogija (učenje i nastava drugog jezika) , na
ročito u kontekstu manj inskog, dvojezičnog ali i opšteg obra
zovanj a.
U vezi s ovim poslednj im pomenućemo evoluciju shva
tanj a o prioritetima jezičke nastave. Negde do sredine našeg
stoleća ona je, što se manj ina tiče, mahom bila otvoreno asi
mi latorska, sa insistiranjem na većinskom jeziku. Godine 1953. UNESKO je izdao uticajnu preporuku o obrazovanju na ma
ternjem jeziku i za manj ine, bar na osnovnom stepenu. Time
je učinjen važan korak napred, ali su se ispoljila i neka ogra
ničenj a ovog pristupa. Stoga danas Evropski savet preporučuje,
za evropske prilike, zastupljenost četiri jezika tokom osnovnog i
srednjeg obrazovanja: maternjeg jezika pripadnika manjine, na-
1 30
JEZICI
cionalnog jezika države, i dva strana jezika gde god je to mo
guće. Za govornike većinskih jezika ovo bi najčešće značilo
ukupno tri jezika.
Mi smo, govoreći o bilingvizmu, po pravilu misl i l i na dva
jezika, al i se na sl ičan način može govoriti i o tri , pa možda i
više jezika - kod višejezičnih manjinskih grupa u mnogim de
lovima sveta, ali i kod izuzetnih pojedinaca bilo gde . A pri
prihvaćenom elastičnom shvatanju ove poj ave, koje ne podra
zumeva nužno analogne sposobnosti u oba jezika il i u svim
jezicima, mnogi lj udi su doslovno multilingvalni ako su naučil i
više jezika, makar i na način na koj i se uče strani jezici . Pa
ipak će u svetlu rečenog biti jasno da jezičkom folkloru, a ne
stvarnosti, pripadaju povremeni izveštaj i o poliglotima koji
"perfektno govore" desetak, i l i "znaju" dvadesetak jezika. Što
se pak tiče profesionalnih l ingvista, oni često analitički poznaju
strukturu mnogobrojnih jezika, ali to nipošto ne podrazumeva
da su u stanju j· da govore na svima nj ima.
Možemo da zaključimo sledeće. Polovi ranije ocrtanog
kontinuuma bi l ingvizma mogu se zanemariti , jer potpunih am
bilingvala u strogom smislu navedenog određenja gotovo izve
sno nema, a čisti monolingval po definicij i izlazi iz domena
bi l ingvizma. Ali kada se ovi polovi odseku, u rasponu koj i osta
je - od ekvilingvala pa sve do lica koj a u izvesnoj meri raspo
lažu i nekim drugim jezikom - ima mesta za razne vrste i ste
pene bilingvizma. Takvih bilingvala ima sasvim dovoljno i pre
nego što stignemo do poslednjeg segmenta kontinuuma, teorij
ski manje interesantnog a praktično slabije uočlj ivog. Dovoljno,
1 3 1
RANKO BUGARSKI
naime, jer i ako računamo samo one koj i se u svakodnevnom
životu slobodno služe bar dvama jezicima, i time izbegnemo
svaku krajnost i ostanemo pri sasvim legitimnoj upotrebi ter
minologije, dvojezična je - po grubim procenama - bar polo
vina čovečanstva. Pri tome bilingvala ima bezmalo u svakoj
zemlji sveta, u svim društvenim slojevima, i na svim uzrastima.
Tako je bi lingvizam u svetu uistinu rasprostranjena pojava, pre
pravilo nego izuzetak. On se direktno tiče jezičke šarolikosti o
kojoj je, sa raznih aspekata, bilo reči u celoj ovoj knj izi . Same
po sebi , kao empirijska činjenica, jezičke razlike nisu ni blažen
stvo ni prokletstvo, ali jesu jedan od vel ikih izazova na koje
je Homo loquens tokom svoje evolucije morao da traži odgo
vore . A među ovima je masovni bil ingvizam u društvima i među
pojedincima, koj i onda omogućuje i podstiče široke prevodi
lačke i druge delatnosti , svakako najvažnij i .
132
Bibliografija
Za pi sanje ove knj ige nije bilo gotovih uzora, u smislu
sintetičkih pregleda celokupne razmatrane problematike, na ko
je bi se sada mogla skrenuti pažnj a čitaocu. Za razliku od toga,
o pojedinim ovde izloženim pitanj ima postoj i veoma obimna i
teško pregledna literatura na raznim jezicima. Od dela obja
vljenih na srpskohrvatskom i l i prevedenih na ovaj jezik ukazu
jemo na sledeća. O jezičkom identitetu piše R. Katičić , "Iden
ti tet jezika" , Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb 1 986. Sažet en
ciklopedij ski prikaz jezika sveta daje M. Križman, "Jezici na
svijetu" , Opća enciklopedija JLZ - Dopunski svezak, Zagreb
1 988; v. i D . Škiljan, "Jezici i pisma svijeta" , Pogled u lingvi
stiku, Zagreb 1 980. O opštem problemu jezičkih klasifikacija
govori E. Benvenist, "Klasifikacija jezika" , Problemi opšte lin
gvistike, Beograd 1 975. Šire o ovome, uključujući i aspekte koji
ovde nisu posebno razmatrani - naročito tipološki - v. u R.
B ugarski, Jezik i lingvistika, Beograd 1 9842, a za podrobne bib
liografske podatke i tumačenja još i pojedine odeljke u M. Ivić,
Pravci u lingvistici 1-11, Beograd 1 9906 . Opštij i uvid u društveni
kontekst funkcioni sanja jezika, a u tim okvirima i u višeje
zičnost, omogućuju R. Bugarski, Jezik u društvu, Beograd 1 986,
133
RANKO B UGARSKI
M. Radovanović, Sociolingvistika, Novi Sad 1 986, te J. A. Fi
shman, Sociologija jezika, Sarajevo 1 978 (The Sociology of
Language, Rowley, Mass . 1 972), a posebno sa stanovišta j e
zičke pol itike D . Škiljan, Jezična politika, Zagreb 1 988. i M.
Pupovac (ur.) , Jezici i politike, Zagreb 1 988. (gde se daje prikaz
jezičke situacije i politike u odabranim evropskim i vanevrop
skim zemljama, uključujući i Jugoslaviju) . O jezicima u Jugo
slavij i v. naročito A. Kovačec , "Jezici i pisma naroda i narod
nosti" u okviru tematske celine "Jugoslavija" , Enciklopedija Ju
goslavije, sv. 6, Zagreb 1 990; i "Standardni jezici u SFRJ" ,
Lingvistički časopis SOL, br. 8, Zagreb 1 989. U svetu zapažena
monografija o višejezičnosti, sa posebnim osvrtom na probleme
obrazovanja jezičkih manjina, je T. Skutnab Kangas , Bilingvi
zam - da ili ne, Beograd 199 1 (T. Skutnabb Kangas, Bilingua
lism or Not, Clevedon 1984) . - Među najvažnijim aktuelnim
izvorima obaveštenja o plural itetu, klasifikaciji i registru jezika
sveta su: C. F. and F. M. Voegelin, Classification and Index of
the World 's Languages, New York 1 977; B . F. Grimes (ed.) ,
Languages of the World: Ethnologue, Dallas 1 9881 1 ; G . Decsy,
Statistical Report of the Languages of the World as of J 985, Part I , Bloomington 1 986; B . H . .HpQeBa (pe,n;.) , 513btKU u
ouaJleKmbt Mupa - llpocneKm u CJlOBHUK, MocKBa 1 982. Veoma koristan moderan pregled genetske klasifikacije i arealne
distribucije jezika, u istorij skoj i teorijskoj projekcij i , daje M.
Ruhlen, A Guide to the World 's Languages, Vol . I : Classifi
cation, Stanford/London 1 987. Iscrpna obaveštenja o genetskoj
pripadnosti i gramatičkoj strukturi 50 važnijih jezika, uz osnovne
sociolingvističke podatke, sadrži B. Cornrie (ed.), The World 's
1 34
JEZICI
Major Languages, London 1 987. Mnoštvo enciklopedijski iska
zanih podataka o raznim pitanjima dotaknutim u ovoj knjizi
pruža i D. Kristal , Kembrička enciklopedija jezika, Beograd
1 996 (D. Crystal, The Cambridge Encyclopedia of Language,
Cambridge 1 987).
1 3 5
Registar jezika
Ovaj registar obuhvata jezike, jezičke porodice i dijalekte
koj i se pominju u knjizi . Oznaka "j ." iza naziva je skraćenica
za reč "jezici" i upućuje na genetsku grupu jezika. Registar ne
sadrži pokušaj klasifikacije (npr. dijalekata pod jezike kojima
pripadaju) niti jednoznačne identifikacije jezika sa dva imena.
U retkim slučajevima, tamo gde je to izgledalo potrebno, date
su upute unutar registra; ostala obaveštenja mogu se naći na
naznačenim mestima u knjizi . Korišćena je isključivo sprsko
hrvatska adaptacija imena; samo na tri mesta, gde bi takav po
stupak mogao kod čitaoca da izazove ozbiljnije nedoumice oko
identiteta, u zagradi su dati izvorni nazivi .
afrikans 57, 90
afroazijski j . 46, 53-7
ainu 4 1 , 83
ajmara 5 8-9
akadski 54
albanski 1 8 , 46, 47, 5 3 , 65 ,
66, 74, 97, 99- 1 02, 1 0�,
1 09, 1 1 1
algonkinski j . 58
altaj ski j . 46. 49, 54, 55, 1 0 1
1 37
amerindijanski j . 46, 4 8 , 5 8
(v. i indijanski j . )
amharski 56
anatolski j . 47
anglosaksonski 1 7
aramej ski 54
arapski 26, 32, 5 1 , 54, 56, 66,
74, 86, 87, 94, 1 1 0
aravakanski j . 59
arbanaški 98, 1 00, l 08
RANKO BUGARSKI
arumunski 1 8 , l OO (v. i vlaški)
asamski 1 2, 54
atabaskanski j. 5 8
australij ski j . 27, 46, 4 8 , 60--2
austroazij ski j . 46, 49, 55
austronezij ski j . 46, 48, 55,
5 7 , 60-- 1
azerbejdžanski 54
bahasa 55, 73
baltički j. 5 3
balto-slovenski j . 47
bantu j. 1 5 , 1 9, 57
baskijski 4 1 , 52, 64, 80
beloruski 53
bengalski 1 2, 32, 5 1 , 54
benue-kongoanski j . 57
berberski j . 56
biharski 32, 54
bretonski 53, 80
bugarski 1 6, 53 , 65, 97, 99,
1 00, 1 02, 1 05 , 1 06, 1 08
burmanski 54
burušaski 4 1
ciganski 1 8
(v. i romski)
čadski j. 56
čakavski 1 4
čerkeski 9 8 , 1 0 1 , 1 1 2
1 38
češki 53, 97, 1 00, 1 02, 1 05-7,
1 1 2
čukotsko-kamčatski j . 55
daički j . 55
dajački 19
dakorumunski l OO dalmatski 23
danski 1 2, 1 4, 53, 94
dinka 56
dravidski j . 46, 54, 64
engleski l l , 1 2, 1 4, 1 7 , 20,
25, 26, 32-4, 5 1 , 53, 5 5 ,
5 7 , 59, 60, 6 1 -2, 64-6,
70--2, 74, 75, 80, 8 1 , 8 3 ,
84, 90, 92-4, 96, l 04
- kreol 1 2, 60, 62
eskimski 5 9
eskimsko-aleutski j . 4 6 , 5 8 , 83
esperanto 7 1
estonski 5 3
etrurski 26, 4 1
farsi 1 8
fidžij ski 6 1
finski 1 0, 5 3 , 94
flamanski 1 2, 74, 75, 80
francuski 1 2, 1 6, 1 7, 20,
32-4, 37, 5 1 , 53, 5 5 , 57,
59, 60, 64, 66, 70, 72-5,
80, 8 1 , 84, 87, 90, 94
- kreol 1 2, 57, 60
franko-provansalski 7 1
fula 57
galicijski 53, 80
gelski 1 8
germanski j . 44, 47, 5 3 , 1 00
gilj ački 4 1
grčki 1 7, 26, 47 , 5 3 , 6 5 , 66,
70, 74, 83 , 86, 94, 98, 1 00,
1 03 , 108
- dimotiki 86
- katarevusa 86
gruzijski 53
gudžaratski 54
gvarani 58, 59, 72
hausa 5 1 , 56, 59, 93
havajski 6 1
hebrejski 1 8 , 2 1 , 54, 72-3 , 1 1 0
helenski j . 47
hetitski 26
hindi l l , 32, 3 3 , 5 1 , 54, 93
hindustanski l l hmong 55
hoisanski j . 46, 56, 57
holandski 1 2, 1 5 , 1 6, 5 3 , 57,
60, 75, 94
hrvatski l l , l 04, l 07
iberski 26
igbo 57, 93
ilokano 55
JEZICI
indijanski j . 27, 83
(v. i amerindijanski j . )
indoarijski j . 1 5 , 47, 54, 64
indoevropski j . 46-9, 52-4,
57, 59, 1 00, 1 0 1
indoiranski j . 47, 54
indonežanski 55, 73
indo-pacifički j. 46, 49, 60- 1
iranski j . 47
irokvojski j. 58
irski 1 8, 2 1 , 25 , 26, 53 , 72
islandski 73
istroromanski 98, l OO istrorumunski 98, l OO italijanski 1 6, 1 7, 32, 37, 53,
59, 72, 80, 83, 84, 87, 94,
97, 99- 1 09, I l l i talski j . 47
ivrit 1 8
jao 55
japanski 1 0, 32, 4 1 , 5 1 , 55, 59
javanski 32, 55, 70
jermenski 47, 53, 59, 98, 1 00,
1 1 2
jevrejskošpanski 1 8 , 98, l OO, 1 03
jevrejskonemačkl 1 8, 98, 1 00
jidiš 1 2, 1 8, 59, 98
joruba 57, 93
juručki 98, 1 0 1
1 39
RANKO BUGARSKI
kamaški 23
kanada 54
kanuri 56
karipski j. 59
katalonski 37, 53, 66, 80 � kavkaski j . 46, 48, 52, 5 3 , 1 0 1 JJ
kazaški 54
kečua 5 8, 59
keltski j . 23, 26, 47, 53, 64, 80
kineski l l , 1 4, 32-4, 5 1 , 54,
59 , 7� 73, 83, 9� 97
kirgiski 54
kmerski 55
koptski 26, 56
kordofanski j. 56
korej ski 10 , 32, 4 1 , 55 , 83
kornvolski 26
korzikanski 80
kosa 5 7
kušitski j . 5 6
kutenaj 4 1
ladino 1 8 , 9 8
laoski 55
laponski l l
latinski 1 7, 22, 26, 37, 47, 66,
73, 1 1 0
latvijski 53
lingala 57
litvanski 5 3
lolo 5 4
luo 56
madurski 55
mađarski 1 0, 53, 74, 97,
1 0 1 -6, 1 09
maj anski j . 59
makedonski 1 4, 1 6, 30, 53,
65, 94, 97- 1 00, 1 02- 1 09
malajalam 54
malajski 33, 5 1 , 55, 7 1 -3
malajsko-polinezijski j . 60
malgaški 57, 6 1
malinke-bambara 57
malteški 53
mandarinski 32
mandžurski 54
manski (Manx) 23, 25
maorski 6 1
maratski 32, 54
meglenorumunski 98, 1 00
mijao 5 5
mijao-jao j . 5 5
mijen 5 5
minangkabau 55
moldavski 1 2
mongolski 54
na-dene j. 46, 5 8
nahuatl 2 0 , 58, 59
navaho 58
nemački 1 2, 1 4, 15, 1 6, 32,
34, 40, 53, 59, 70, 72, 74,
80, 84, 86, 87, 94, 98, 1 00,
1 03 , 1 08, 1 1 2, 1 1 7
nepalski 54
1 40
niger-kongoanski j . 56, 57
niger-kordofanski j. 46, 48 , 56
nilo-saharski j . 46, 56
norveški 1 2, 14 , 5 3
- landsmol 1 2
- riksmol 1 2
oksitanski 70, 80
orija 54
oromo 56
paleoazijski (paleosibirski)
j. 55
papuanski j. 60
pašto 54
pendžapski 32, 54
persijski 1 8 , 54
polinezij ski j. 1 5
poljski 53, 84, 98, 1 00, 1 03 ,
1 08
portugalski 20, 32, 37, 5 1 , 5 3 ,
5 7 , 5 9 , 60, 66, 8 3 , 94
- kreol 57, 60
provansalski 80
romanski j. 1 7, 22, 23, 37,
47, 53, 80, 1 00, 1 04, 1 1 2
romanš 72, 8 1
romski 1 8, 53 , 97, 1 00, 1 0 1 ,
1 02, 1 05-7, 1 09, l 1 0-2
rumunski 1 2, 1 7, 37, 53 , 65,
97, 99, 1 00, 1 02, 1 03 , 1 05 ,
1 06
JEZICI
1 4 1
rusinski 97, 1 00, 1 02, 1 03 ,
1 05 , 1 06, 1 08 , 1 09, 1 1 2
ruski 1 0, 32-4, 5 1 , 53 , 55 ,
66, 70, 75 , 94. 98, 1 00,
1 03, 1 05 , 1 07, 1 08 , 1 1 2,
1 23
sami l l samojedski j . 5 3
sanskrit 26, 54
santali 55
sebuano 55 semitski j . 49, 52-4, 56
semitsko-hamitski j . 54
sinhaleški 54
sino-tibetski j. 46, 48, 54
s lovački 53, 97, l OO, l 02, 1 03, 1 05 , 1 06
slovenački 1 4, 53, 87, 94, 97-9, 1 02, 1 06, 1 09
slovenski j . 44, 53 , 59, 80, 1 00, 1 0 1 ' 1 04
somalski 56 srpski l l srpskohrvatski l l , 1 3 , 1 4, 1 6,
5 3 , 64, 65 , 70, 73-5 , 83 , 94, 97- 1 06, l 08, l 09
staroegipatski 56
staroslovenski 26, 53, l l O sumerski 4 1
sundanski 55 suski j. (Sioux) 5 8 svahili 5 1 , 5 7 , 70, 7 1 , 9 3
RANKO BUGARSKI
škotski gelski 5 3
šona 5 7
španski 1 7, 20, 32-4, 37, 5 1 ,
5 3 , 59, 60, 64, 66, 70, 72,
74, 80, 84, 94
- kreol 57, 60
švedski 1 4, 53, 94
tadžički 54
tagalog 55
tagiš 24
taj 55
tamilski 32, 54, 72
tatarski 54
telugu 32, 54
tibetski 54
tibetsko-burmanski j. 54
tigrinj a 56
toharski j . 47
tok pisin (Tok Pisin) 62, 7 1
torlački 1 4
tunguski j . 54
tupij ski j . 59
turkički j . 52, 54, 1 0 1
142
turkmenski 54
turski 54, 66, 74, 8 1 , 8 3 , 97,
1 0 1 , 1 02, 1 04-6, 1 09, 1 1 1
ugro-finski j . 53, 1 0 1
ujgurski 54
ukrajinski 53, 97, 99, 1 00,
1 02, 1 05, 1 06, 1 08, 1 09 ,
1 1 2
uralski j . 23, 46, 52, 5 3 , 5 5 ,
1 0 1
uralsko-jukagirski j . 5 3
urdu l l , 3 2 , 33 , 54
uto-astečki j. 59
uzbečki 54
velški 53
vijetnamski 32, 55, 59
vlaški 1 8, 97, 99, 1 00, . 1 02,
fo5 , 1 07-9, 1 1 1
zulu 5 7
zunji 40
Sadržaj
U vodna napomena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
l . JEZICI U SVETU
Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
Broj jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
Broj govornika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
2. JEZICI U VREMENU
Jezička evolucija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
Genetska klasifikacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
3. JEZICI U PROSTORU
Arealna klasifikacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
Jezički kontakti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63
4. JEZICI U DRUŠTVU
Funkcionalna klasifikacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
Jezici i države . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76
Manifestacije društvene višejezičnosti . . . . . . . . . . . . . . 85
Društvena kontrola višejezičnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
Jezici u bivšoj Jugoslavij i . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96
143
RANKO BUGARSKI
5 . JEZICI U POJEDINCU
Maternji jezik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . l l ) Tipovi bi lingvizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 1 7 Bilingvizam i prateće pojave . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 27
Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 3 3
Registar jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 37
CIP - KaTanorH3a�Hja y rry6JIHKa�jH Hapo):IHa OHOJIHOTeKa Cp6Hje, Eeorpa):l
81 ' 1 81 '27
EYrAPCKM, PaHKO Jezici l Ranko Bugarski. - 2. izd.
Beograd : Čigoja štampa : XX vek, 2003 (Beograd : Čigoja štampa). - 143 str. ; 20
cm. - (Sabrana dela l Ranko Bugarski ; knj . 9)
Tiraž 300. - Bibliografija: str. 1 33- 1 35. - Registar.
ISBN 86-7558- 1 99-8 a) Je3H� b) JlHHrBHCTHKa e) Je3HK
<j>yHK�Hja COBISS. SR-10 1 1 0076940