Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu

Odsjek za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Predmet: Teorija jezika

Nevena Čudina Turčinov

NOVE TEORIJE JEZIKA: INTERDISCIPLINARNI PRISTUP

Seminarski rad

Mentorica: dr. sc. Jagoda Granić

Split, siječanj 2013.

Sadržaj

1. UVOD 3

2. HISTORIJSKA LINGVISTIKA 3

3. LINGVISTIČKA GEOGRAFIJA 4

4. PSIHOLINGVISTIKA 5

5. NEUROLINGVISTIKA 5

6. RAČUNALNA LINGVISTIKA 6

7. TEKSTNA I SUSTAVNA LINGVISTIKA 7

8. ANTROPOLOŠKA LINGVISTIKA 8

9. KOGNITIVNA LINGVISTIKA 8

10. PRIMIJENJENA LINGVISTIKA 9

11. KLINIČKA LINGVISTIKA 9

12. FORENZIČKA LINGVISTIKA 10

13. MATEMATIČKA LINGVISTIKA 10

14. ZAKLJUČAK 11

Sažetak 12

Literatura 13

2

1. UVOD

Lingvistika je znanost koja jezik i govor, shvaćene kao dva aspekta čovjekove

jezične djelatnosti istražuje u svim njihovim oblicima i međusobnim odnosima. Počeci

istraživanja jezika vidljivi su još u spisima drevnih kultura. Iako u velikom broju starih kultura u

većoj ili manjoj mjeri postoji izražen interes za ustroj i porijeklo jezika, moderna lingvistika vuče

korijene iz europske tradicije koja se počela ozbiljnije oblikovati u srednjem vijeku. Ponekad se

smatra da je i početak opće lingvistike kao zasebne znanosti povezan s 19. stoljećem i njegovim

najvećim teoretičarem jezika Wilhelmom von Humboldtom koji je smatrao da jezik aktivno

sudjeluje u formiranju čovjekove spoznaje. Moderna lingvistika se afirmira pojavom švicarskog

lingvista Ferdinanda de Saussurea koji se uz velik doprinos povijesnim proučavanjima počeo

baviti općenitim pitanjima jezične strukture. Nakon njega, pojavila su se još mnoga velika imena

u lingvistici kao npr. Boas, Sapir i Chomsky koji su iznijeli svoje teorije.

''De Saussure smatra da je osnovna zadaća lingvistike izučavanje jezika samog za

sebe i u sebi, a ne nekih drugih socijalnih, povijesnih, literarnih ili psiholoških fenomena do kojih

se prodire kroz jezik.'' (Škiljan 1980: 55) Usprkos de Saussureovoj tvrdnji lingvistika se spaja s

drugim znanostima pri čemu međusobnom suradnjom dolaze do novih otkrića. Tema ovog

seminara upravo je ta suradnja lingvistike i ostalih znanosti.

2. HISTORIJSKA LINGVISTIKA

Koliko god se činila trivijalnom, činjenica da se jezik mijenja kroz vrijeme jako je

bitna. Povijesna tj historijska lingvistika bavi se upravo proučavanjem jezičnih promjena i

njihovih posljedica. Promjenjivost jezika moguće je prikazati uspoređivanjem jednog jezika kroz

duži vremenski period. U donjem primjeru se očituje promjena engleskog jezika kroz povijest.

English at various stages in its history:Nū wē sculon herian heofon-rīces Weard (Caedmon, Hymn, ca. 660) “Now we ought to praisethe guardian of the kingdom of heaven.”

3

b. Whan that Aprille with its shoures soote (Chaucer, Canterbury Tales, ca. 1400)“When April with its sweet showers …”c. Tush, never tell me! I take it much unkindly that thou, Iago, who hast had my purse as if thestrings were thine, shouldst know of this. (Shakespeare, Othello, 1604)“Bah, never tell me! I take it much unkindly that you, Iago, who has had my purse as if thestrings were yours, should know of this.” 1 (Aronoff i Rees-Miller 2003)

Povijesna lingvistika je jedna od prvih znanstveno utemeljenih grana lingvistike.

Smatra se da je utemeljena već 1786. godine kad je britanski lingvist amater sir William Jones u

svom govoru istaknuo da grčki i latinski jezik, te sanskrt imaju zajedničku baštinu te je istaknuo

postojanje indoeuropske jezične porodice koja ima zajedničkog pretka. U 19. stoljeću u

Njemačkoj javlja se značajna škola mladogramatičara koji zasnivaju historijsku komparativnu

metodu. Na ovu tradiciju se kod nas u 20. stoljeću nadovezuju Aleksandar Belić, Petar Skok,

Stjepan Ivšić i Fran Ramovš. U 20. stoljeću, naročito u njegovim posljednjim  godinama,

jača zanimanje za razne vidove jezične promjene. Lingvisti tragaju za načelima koja upravljaju

jezičnom promjenom: zbog čega su određene promjene vjerojatnije od drugih? Proučavanja su

otkrila mnoga neslaganja s mladogramatičarskim pretpostavkama. Ključno otkriće je bilo ono o

vezi između varijacije i promjene, te je zbog njega povijesna lingvistika postala jednim od

najvažnijih područja lingvistike.

3. LINGVISTIČKA GEOGRAFIJA

Za razliku od ostalih područja lingvistike, lingvistička geografija nije teorijska

disciplina. Bavi se proučavanjem jezika u izvornim govorničkim područjima, istraživanja se ne

provode među odabranim ispitanicima u umjetnom okružju npr. učionicama, već na područjima

gdje govornici žive, ili na područjima iz kojih potječu njihovi preci. Jezik se razvija prema

strogim fonetskim zakonima, a ono što se u razvoju jezika ne da objasniti njihovim djelovanjem,

objašnjava se analogijom, no jezik je prekompleksan da bi se njegov razvoj mogao objasniti

pomoću samo dva činitelja. Georg Wenker je prihvatio načelo fonetskih znakova i zaključio da bi

u tom slučaju granice među lokalnim govorima, narječjima i blisko srodnim jezicima morale biti

precizne i jasne, te da bi se sve to dalo ilustrirati i potvrditi pomoću jezičnih karata. Sami

nastanak toga je vezan za protivnike mladogramatičara, a glavni od njih je bio Jules Gilleron,

1 Razvoj engleskog jezika kroz različite stadije u povijesti (od 660. godine do 1604. godine).

4

francuski dijalektolog podrijetlom iz Švicarske. Već prva tumačenja jezične građe su pokazala da

govorni jezik u stvarnosti ima mnogo bogatije i složenije oblike nego što su nam to pokazivala

mnoga istraživanja izvedena u mladogramatičarskom duhu, koja su pojednostavljivala naše

predodžbe o jeziku.

4. PSIHOLINGVISTIKA

''Još od Humbolda postojao je u lingvistici i u psihologiji stalan interes za

međusobnu suradnju i on bi s vremena na vrijeme urodio nekim značajnijim djelom, ali pedesetih

godina ovog stoljeća uska povezanost lingvista i psihologa stvorila je u Sjedinjenim Američkim

Državama novu disciplinu- psiholingvistiku.'' (Škiljan 2002:83) U psiholingvistici se razlikuju

dvije generacije istraživača, koje polaze sa suprotnih psiholoških pozicija: prvi, behavioristi,

istražuju jezično ponašanje pojedinca, dok je drugoj generaciji zanimljivije pitanje unutrašnjih

mentalnih procesa kod pojedinca u toku jezične komunikacije. Područje istraživanja vrlo je

široko i teško je navesti sve teme koje ulaze u nj, no najvažnije su: izučavanje psihofizičkih

procesa u organiziranju i obavljanju čovjekove jezične djelatnosti, i to s aspekta jezika i govora, i

na fonološkoj, morfološkoj, sintatičkoj i semantičkoj razini, potom razvoj govora i jezika kod

djeteta, učenje jezika i bilingvizam sa psihološkog stajališta te svi vidovi patoloških jezičnih

ponašanja. Proučavanje usvajanja jezika bilo je najuspješnije područje psiholingvistike. Premda

je psiholingvistika, osobito američka, danas dobrim dijelom vezana uz stajališta Chomskog, ona

im ipak pruža jednu dimenziju koja tim stajalištima nedostaje: naime, svako suvremeno

psihološko izučavanje nužno stavlja pojedinca i u društveni kontekst- to je točka u kojoj se

susreću psiholingvistika i sociolingvistika.

5. NEUROLINGVISTIKA

Neurolingvistika se sastoji od dva povezana područja proučavanja: jezičnih

poremečaja i odnosa između mozga i jezika. Francuz Paul Broca i Nijemac Paul Wernicke su

istraživali i opisivali afazije kod ljudi s moždanim oštećenjima i zatim bi, nakon smrti pacijenata,

5

provodili obdukciju da bi otkrili koja su područja mozga bila oštećena. Tim su načinom

identificirali dva područja u mozgu odgovorna za određeni dio jezične upotrebe. Nalazi su

potvrdili stvarnost o lokalizaciji jezika u mozgu. Budući da su ta područja skoro uvijek smještena

u lijevoj moždanoj polutci, ona su potvrdila i pojavu lateralizacije2 mozga. Iako je bilo poznato

još i u prošlosti da se oštećenja mozga odražavaju na jezik, znanstvena istraživanja tog odnosa

datiraju tek iz polovice 19-og stoljeća dajući podlogu za afazologiju i neurolingvistiku. Afazija je

stečeni potpuni gubitak govora uzrokovan oštečenjem u kortikalnim centrima u središnjem

živčanom sustavu, dok se nepotpuni gubitak naziva disfazija. Afazije se mogu razvrstati u:

senzorne, motoričke, senzomotoričke, konduktivne i nominalne afazije. Jedno od značajnijih

imena ove grane proučavanja je Paul Broca koji je istraživao slučaj 57-ogodišnjeg čovjeka s

nemogučnošću govora. Samo je mogao izustiti slog ‘’tan’’. Ovaj slučaj omogučio je

znanstvenicima da otkriju kako su osnovne funkcije govora, čitanja i pisanja povezane s malim

dijelom mozga. Moderna afaziologija počela je razdvajati funkcije govora, pisanja i čitanja i

opisivati ih zasebno, a ne kao jednu cjelinu.

6. RAČUNALNA LINGVISTIKA

Računalna lingvistika kao područje prethodi umjetnoj inteligenciji, području pod

koje je često svrštavana. Svoje korijene vuče iz 1950-ih godina kada su Amerikanci koristili

računala kako bi preveli ruske tekstove. Uzevši u obzir da računalima treba mnogo manje da

izračunaju matematičke jednadžbe nego ljudima, bilo je samo pitanje vremena kada će doseći

takvu razinu da jednakom lakoćom procesiraju i jezike. Uvođenje digitalnih računala je

omogućilo mnoge pristupe razmatranju opisnih i praktičnih jezičnih problema koji se do tada nisu

mogli primjereno istraživati. Kako bi se s jednog jezika prevodilo na drugi, potrebno je

poznavanje gramatike (uključujući i morfologiju i sintaksu), semantiku, leksik, pa čak i

pragmatiku jezika. Tako se, ono što je počelo samo kao pokušaj prevođenja jezika, razvilo u

cijelu disciplinu posvećenu prezentiranju i procesiranju prirodnog jezika pomoću kompjutera.

Poddiscipline ove lingvističke grane su: prepoznavanje i sinteza govora (proučavaju načine na

koje računalo može prepoznati i razumijeti, te generirati prirodni jezik), parsiranje jezika

2 Lateralizacija mozga- ljudski mozak se dijeli na lijevu i desnu hemisferu, od kojih je svaka specijalizirana za određeni vid kognitivnih funkcija. Uzmimo za primjer lijevu stranu mozga u kojoj se nalazi centar za jezik.

6

( poddisciplina računalnog jezikoslovlja koja proučava na koji je način sastavljen prirodni jezik) i

strojno prevođenje ( dio računalnog jezikoslovlja koji se bavi razvojem programa za prevođenje

jezika). Računalna lingvistika u svom razvitku nailazi i na neke probleme. Prvi problem su

homonimi u jeziku, riječ istog izraza može imati više značenja ovisno o kontekstu. Ljudima je

lako prepoznati o čemu se radi, no kod računala to još uvijek predstavlja nepremostivu prepreku.

Idući problem je značenje rečenice. Npr. rečenica Petar vidi Mariju s dalekozorom može se

protumačiti na dva načina: Petar s dalekozorom vidi Mariju i Petar vidi Mariju koja ima

dalekozor. Zadnji problem predstavljaju idiomi koji nisu isti u svakom jeziku i ne mogu se

doslovno prevoditi. U engleskom ''to feel blue'' znači biti tužan, no u doslovnom prijevodu bi to

glasilo osjećati se plavo, što nema nikakvog značenja u hrvatskom jeziku.

7. TEKSTNA I SUSTAVNA LINGVISTIKA

Opisom i raščlambom tekstova iz različitih perspektiva bavile su se već antička

retorika, poetika i filologija, a poslije i pravne znanosti, te teologija. ''Tekstna se lingvistika

počela razvijati 1970-tih godina i svojim je pristupom potpuno preokrenula dotadašnji uobičajeni

pristup jeziku- tekst je postao osnovnom jezičnom jedinicom, a svi se ostali jezični elementi

određuju u odnosu prema tekstu.'' (Glovacki-Bernardi 2007:23) Osnovna zadaća tekstne

lingvistike je ispitivanje ustrojstva konkretnih tekstova u sklopu njihova funkcioniranja. Brinker

(1992:17) daje ovu definiciju teksta: ''Termin tekst označava ograničeni slijed jezičnih znakova

koji je u sebi koherentan i koji kao cjelina ima prepoznatljivu komunikacijsku funkciju.'' Ova

grana lingvistike je postala jednim od najvažnijih područja jezikoslovnih istraživanja i važna je

nadopuna sistemskoj lingvistici. Funkcionalistički pristup sustavne lingvistike ima dodirnih

točaka s tekstnom lingvistikom, ali su ti pristupi ipak prilično različiti. Za razliku od praških

strukturalista, koji ističu da je rečenica istodobno i jezična i komunikacijska činjenica, začetnik

sistemske funkcionalne lingvistike M. A. K. Halliday razini teksta u svojim promišljanjima

prilazi s polazišta da se jezična komunikacija ne može ostvariti u jedinicama manjima od teksta,

već samo tekstom te u skladu s time jeziku pristupa preko teksta, postavivši tako u prvi plan

funkcionalnu narav jezika. Halliday razlikuje 3 funkcije jezika ili metafunkcije: doživljajnu,

tekstnu te interpersonalnu. Lingvisti koji se bave sustavnom lingvistikom naglašavaju koristnost

7

svog pristupa kod analize teksta,  pa posvećuju više pozornosti obradi teksta nego raščlambi

rečenica. Zbog pretežitog bavljenja tekstovima pojmovi koherencija i kohezija imaju središnju

ulogu.

8. ANTROPOLOŠKA LINGVISTIKA

Antropološka lingvistika je proučavanje odnosa između jezika i kulture.

Antropolozi smatraju da je potrebno istražiti jezik kako bi se mogla razumjeti kultura tog naroda.

Za razvoj antropološke lingvistike osobito su zaslužni Boas, Sapir i Whorf . Krajem 19. stoljeća

antropolog Franz Boas u SAD-u je za vrijeme proučavanja američkih domorodačkih kultura

posvetio veliku pozornost istraživanju američkih domorodačkih jezika pa je zahvaljujući njegovu

utjecaju američka lingvistika proizašla iz antropologije. Zbog toga američki lingvisti dugo

zadržavaju antropološku usmjerenost, a većina lingvista radi u antropološkim odjelima sve do

sredine 20. stoljeća. Ubrzani razvoj grana lingvistike poput sociolingvistike, psiholingvistike i

lingvističke teorije u zadnjih tridesetak godina nije bacio u zaborav antropološku lingvistiku, koja

je priznata kao samostalna disciplina koja se naziva i lingvističkom antropologijom. Ova grana

lingvistike bavi se prvenstveno proučavanjem rodbinskog nazivlja, vezama jezika i mita,

sustavima za dodjeljivaje imena ljudima i mjestima te društvenih razlika u jeziku.

9. KOGNITIVNA LINGVISTIKA

Kognitivna lingvistika je disciplina proučavanja jezika koja ujedinjuje psihologiju

i lingvistiku. Spoznaja kao osnovni ljudski proces i jezik se međusobno nadopunjuju i izgrađuju.

Spoznaja, svijest, iskustvo, društvo, kultura i povijest su kompleksno i dinamički uklopljeni u

jezik. No usprkos ovakvoj kompleksnosti svuda se nalaze uzorci, u fonologiji, leksiku, sintaksi,

semantici, uzorci kod učenja jezika u djece... Upravo njih proučava kognitivna lingvistika. Ovo je

vrlo mlada disciplina lingvistike, datira iz 1990-e godine kada se prvi časopis ''Cognitive

Linguistics'' odlučio posvetiti ovom području. Među prvim znanstvenicima koji su pridonijeli

8

razvoju kognitivnoga pristupa ubraja se američki lingvist Geogre Lakoff. Kognitivna lingvistika

još je uvijek u svojim začecima, no postupno postaje sve važniji dio lingvistike.

10. PRIMIJENJENA LINGVISTIKA

Koji tretman je najprimjereniji za djete s govornom manom? Treba li se engleski

proglasiti glavnim jezikom u Sjedinjenim Američkim državama? Kako djecu treba učiti čitanju?

Ovo su sve pitanja na koja bi primijenjena lingvistika trebala dati odgovore. Ona pomaže

premostiti prepreku između teoretičkih i praktičnih problema oko upotrebe jezika u

svakodnevnome životu. Kroz povijest primijenjena lingvistika stoji na granici koja dijeli teoriju i

praksu, u teškoj poziciji određivanja da li provodi teoriju u praksu ili pomoću prakse gradi

teoriju. Pojam primijenjena lingvistika potječe iz 1940-e godine kada su lingvisti primijenili

analitičku metodu rješavajući praktične probleme stvaranja gramatika i razvoja lingvističkih

tečajeva. Posao lingvista je da ustanovi problem u svakodnevnom korištenju jezika, primjeni

svoje znanje na problem te iznese rješenje. Cilj istraživanja je pronalaženje najboljih mogućih

objašnjenja koja će razjasniti neriješene probleme.

11. KLINIČKA LINGVISTIKA

Klinička lingvistika je primjena lingvističkih znanosti u području iskazivanja

jezičnih nemogućnosti u svim svojim oblicima. Oznaka ''nemogućnosti'' ne treba bili doslovno

shvaćena. Povezuje se sa svim osobama čija je sposobnost korištenja jezika nedovoljno razvijena

za ono što zahtijevaju specijalni tretmani ili učenje. Kako bi se karakterizirale ove poteškoće

koriste se riječi: poremećaj, disfunkcija, hendikep, smetnja, nedostatak, no te se riječi razlikuju

kao termini koji imaju profesionalni status. No sa stajališta kliničke lingvistike bitan je način na

koji one upućuju na postojanje domene abnormalnog korištenja jezika. Jezična nemogućnost je

uzrokovana širokim spektrom poremećaja, od kojih su samo neke možemo medicinski dokazati,

zbog toga je vjerojatnost da ćemo osobu s jezičnom nemogućnošću sresti u školskoj učionici

jednaka onoj da ćemo je sresti u vrtiću, teretani, shopping centru ili u domu za starije i nemoćne.

9

Klinička lingvistika je omogućila ljudima napredak u prepoznavanju poremećaja jezičnog

razumijevanja, što je jako teško prepoznati u usporedbi sa jezičnom produkcijom. Dok se

''edukacijska'' bavi proučavanjem jezičnog razvoja u ''normalnom'' školskom okruženju,

''klinička'' na svojim leđima nosi teži teret.

12. FORENZIČKA LINGVISTIKA

Nemoguće je zamisliti bilo koji aspekt života bez lingvistike. Obično pri spomenu

lingvistike pomišljamo na učenje jezika, no lingvistika predstavlja mnogo više od toga, ona je

prisutna u oglašavanju, medicini, pa čak i u suradnji jezika i zakona. Uz dosadašnju pomoć

antropologije, psihologije, sociologije i politike, sada u forenzičkim istraživanjima pomaže i

lingvistika (prepoznavanje ljudskog glasa, vjerodostojnost proizvoda, krivotvorenje...)

Forenzička lingvistika, kao disciplina primijenjene lingvistike, počela se koristiti 1980. godine, a

do 1990-ih osnovala je svoju akademsku organizaciju, The International Association of Forensic

Linguistics, svoj časopis Forensic Linguistics, velik broj knjiga, članaka i velik broj

zainteresiranih lingvista. Čime se dakle bave forenzički lingvisti? Odazivaju se na pozive

odvjetnika za pomoć pri rješavanju slučajeva jedan od primjera je tužba u kojoj jedna kompanije

tuži drugu zbog sličnosti u imenu. Danas se forenzička lingvistika sve više i više koristi kod

rješavanja slučajeva.

13. MATEMATIČKA LINGVISTIKA

Matematička lingvistika nije zasebna disciplina nego obuhvaća matematičke

pristupe lingvistici u ostalim disciplinama, ona se sastoji od dva tipa: matematičke lingvistike

kvantitativnog tipa koja se identificira s lingvističkom statistikom tj. utvrđivanjem kvantitativnih

odnosa među jezičnim jedinicama s pomoću statističkih metoda i matematičke lingvistike

nekvantitativnog tipa, koja je u današnjoj znanosti o jeziku mnogo češće primjenjivana. Teorija

skupova jedan je od centralnih djelova matematike koji se bavi skupovima, aksiomatski

određenim za sjedinjenje različitih objekata tj elemenata skupa u cjelinu, a upravo to aksiomatsko

10

određenje i operacije koje se sa skupovima vrše izvanredno odgovaraju intencijama suvremene

lingvistike, u kojoj se jezik sam definira kao skup, pojedini njegovi dijelovi kao podskupovi, a

jedinice u njima kao elementi skupa ili podskupova.

14. ZAKLJUČAK

Jezik je svuda oko nas, on je dio nas, i kao takav iznimno je kompleksan. Proučiti

jezik u svoj njegovoj raskoši nije moguće, niti će ikad biti. Za lingvistiku kao disciplinu

proučavanja jezika problematika nastaje kod istraživanja određenih aspekata jezika, stoga se

pridružuje drugim znanostima koje joj uvelike olakšavaju posao. Kao što se sam jezik mijenja,

mijenjaju se i pristupi proučavanja istoga. Nove discipline poput forenzičke lingvistike tek su u

nastanku i njihove teze se razvijaju, no također se razvijaju i nadograđuju teze starijih disciplina

kao što su psiholingvistika, lingvistička geografija, antropološka lingvistika, kognitivna

lingvistika... U novije vrijeme dolazi do primjene raznih matematičkih postupaka koji se mogu

javiti u svakoj od lingvističkih disciplina. Matematička lingvistika još nije postala samostalna

lingvistička disciplina, no razvojem i daljnjim istraživanjima mogla bi doći čak i do te razine.

11

NOVE TEORIJE JEZIKA: INTERDISCIPLINARNI PRISTUP

Moderna lingvistika vuče korijene iz europske tradicije koja se počela ozbiljnije oblikovati u srednjem vijeku, a afirmira se pojavom Ferdinanda de Saussurea. Lingvistika se spaja s drugim znanostima pri čemu međusobnom suradnjom dolaze do novih otkrića. Kao znanost je vrlo progresivna i svaka stara teorija se može beskonačno mnogo nadograđivati. Interdisciplinarnih pristupa ima sve više i više, neki od njih su: historijska lingvistika, lingvistička geografija, psiholingvistika, neurolingvistika, klinička lingvistika, primijenjena lingvistika, kognitivna lingvistika, tekstna lingvistika, te antropološka i forenzička lingvistika. Lingvistika se primjenjuje i u svakodnevnom životu pa tako psiholingvistika otkriva gdje i kako nastaju poremećaji govora, pisanja i čitanja a, klinička lingvistika se bavi liječenjem tih poremećaja. Forenzička lingvistika pomaže u rješavanju kriminalističkih slučajeva, a primijenjena se bavi pitanjima kako jezik približiti ljudima. Bez lingvistike, svih njenih grana, hipoteza i otkrića, u današnje vrijeme nemoguće je živjeti.

12

Literatura

Caplan, David (2003). Neurolinguistics. U: Aronoff Mark i Rees-Miller Janie. The Handbook

of Linguistics. Oxford: Blackwell.

Joseph, Brian (2003). Historical linguistics. U: Aronoff Mark i Rees-Miller Janie. The Handbook

of Linguistics. Oxford: Blackwell.

Robinson i Ellis (2008). Handbook of Cognitive Linguistics and Second Language Acquisition

Schrodt, Richard (2001). Tekstna lingvistika. U: Glovacki-Bernardi, Zrinjka. Uvod u lingvistiku.

Zagreb: Školska knjiga.

Shuy, Rodger (2003). Forensic linguistics. U: Aronoff Mark i Rees-Miller Janie. The Handbook

of Linguistics. Oxford: Blackwell.

Škiljan, D. (1994). Pogled u lingvistiku. Rijeka: Naklada Benja

Dressler W. i de Beaugrande R.A.(2010). Introduction to text linguistics Oxford: Blackwell.

13

14