Obligaciono Pravo,Prvi Kolokvijum

5/11/2018 Obligaciono Pravo,Prvi Kolokvijum - slidepdf.com

http://slidepdf.com/reader/full/obligaciono-pravoprvi-kolokvijum-55a2312c8ed3b 1/86

Created by - I -

OBLIGACIONO PRAVOIKOLOKVIJUM



Created by - I -

OBLIGACIONO PRAVO

1.Pojam i značaj obligacionog prava

a)Pojam obligacionog prava

Obligaciono pravo se još naziva: „tražbeno pravo,“dugovinsko pravo“, „obavezno pravo“.Svi ovi izrazi imaju istovjetno značenje, ali se ipak najčešće upotrebljava izraz„obligaciono pravo“, kao o „obavezno pravo“, jer ona najpotpunije izražavaju suštinu pravnih odnosa kojih se tiču.Obligaciono pravo obuhvata onu vrstu odnosa koji se nazivaju obligacionim odnosima iliobligacijama. To su građanskopravni odnosi između određenih lica koja su jedno drugomobavezna na određeno ponašanje,što će reći da je obligacino pravo dio jedne šire cjeline pravnog poretka, a to je građansko pravo.Obligaciono pravo je pretežno pravo roba i usluga i za razliku od stvarnog i naslednog prava bavi se stečenim vrijednostima,tj. već stvorenim pravnim stanjima i njihovomzaštitom.Putem obligacionih prava vrši se promet stvarnih prava,omogućuje se prelaz sa jednog pravnog subjekta na drugog.Izraz obl.pravo se upotrebljava u dvostrukom značenju. Prvo je da je obligaciono pravodio pozitivnog prava,tj. skup pravnih normi koje regulišu obligacione odnose,a drugo jeda je to dio građansko pravne nauke koja izučava obligacione odnose i norme što teodnose regulišu.

b)Značaj obligacionog prava

Obligaciono pravni odnosi su odnosi među ljudima. Oni omogućuju pojedincima da svojematerijalne i duhovne potrebe podmire u mjeri koja im odgovara i koju oni samiutvrđuju. Bez obligacionih odnosa raspodjela dobara među ljudima bi bila gotovonemoguća.Obligacioni odnosi se ne odnose samo na onaj dio prava koji se naziva građansko pravo,već oni imaju mnogo širi značaj. Na pr. Obligacionopravni karakter imaju obaveze kojese tiču izdržavanja bračnog druga ili drugog srodnika, obaveze isplate nagrade pronalazaču za učinjeni pronalazak i slično.Sva pravna dobra zaštičena su, između ostalog, i normama obligacionog prava. Najčešćakazna za onemogućavanje vršenja određenog prava jeste naknada štete, a ona je tipičnaobligacionopravna obaveza.

2



Created by - I -

2. Nastanak i razvoj obligacionog prava

a) Nastanak obligacionog prava

Smatra se da je obligaciono pravo nastalo sa pojavom robne proizvodnje i razmjene, štoće reći da se ono nije moglo javiti u najstarijim, primitivnim društvima,koja su vodilanaturalnu kućnu privredu zatvorenog tipa. Kao neposredni pratioci robne privrede javilisu se instituti obligacionog prava, prije svega prodaja,zatim zajam,posluga, zaloga inaknada štete. Naravno, tadašnji instituti su se u mnogome razlikovali od njihovogdanašnjeg uređenja. Na pr. Ugovor o prodaji se mogao zaključiti samo na određen način,tj.putem unaprijed naučene i precizno izgovorene formule, koja je bila bitan elementugovora pored predmeta i cijene.

b) Razvoj obligacionog prava

Svi pravni odnosi uslovljeni su konkretnim ekonomskim odnosima društva i svaka promjena u tim odnosima uzrokuje i promjene u obligacionom pravu. Naime, pojavanovih formi robnonovčanih odnosa ili promjena postojećih izaziva je pojavu novihvidova obligacija. Drugim riječima, obligaciono pravo se kroz istoriju stalno razvijalo itaj proces nije još uvijek završen.Razvijeniji društveni odnosi uslovljavali su nastanak novih tipova ugovora, dok su staritipovi iščezavali nestanom odnosa koji su ih izazivali.Ipak,obligaciono pravo je relativno najstabilniji dio građanskog prava, jer je manje odostalih podložo promjenama. I danas se služimo velikim brojem pojmova koji datiraju jošiz rimskog prava. Međutim, primjena tih kategorija mijenja se i razvija u zavisnosti oduslova, mjesta i vremena i zbog toga se današnje obligacije u mnogo čemu razlikuju odrimskog prava.

3. Izvori obligacionog prava

Izvori obligacionog prava u formalnom smislu se poklapaju,najvećim dijelom, saizvorima građanskog prava. To su građanski zakonici, jer najveći dio u njima čini upravoobligaciono pravo. Međutim materija obligacionog prava je vremenom postala opsežna iraznovsrna i javila se potreba za posebnim regulisanjem.U Evropi, za sada, postoje tri takva zakonodavna djela: švajcarski federalni zakon oobligacionom pravu, bugarski zakon o obavezama i ugovorima i naš Zakon o

obligacionim odnosima iz 1978. godine.Izvori su: ZOO i sudska praksa.

Zakon o obligacionim odnosima

ZOO je donijet 30.marta 1978. godine, a stupio je na snagu u oktobru iste godine.Pripreme za njegovo donošenje su trajale tri godine. Prvo je bila namjera da se donesesamo zakon o naknadi štete, međutim odustalo se od te namjere, jer je bilo potrebno

3



Created by - I -

regulisati sve obligacione odnose jednim zakonom. Donešenje zakona je povjereno profesoru Mihailu Konstantinoviću.Nakon više nacrta i predloga, 1977. sačinjen jekonačno predlog zakona o obligacionim odnosima, koji je Savezno vijeće Savezneskuštine SFRJ usvojilo 30.marta 1978. godine. Kasnije su uslijedile tri njegove izmjene idopune.

a)Značaj zakona

ZOO je prvi jugoslovenski zakon ove vrste. Sve do njegovog donošenja naša zemlja nijeimala jedinstven zakonski propis o ovoj problematici. Ovaj zakon predstavlja pravni aktkoji je trebalo da omogući to jedinstvo. Pravila zakona ne važe samo za čitavu zemlju,več i za sve učesnike u obligacionim odnosima, a pod tim se misli na fizička i pravnalica. b)Osnovna načela Zakona o obligacionim odnosima

Načela predstavljaju duh i smisao zakona i bilo koji princip da nedostaje u zasnivanju,trajanju i gašenju obligacionih odnosa gubi se smisao i sadržina istih.

- Načelo savjesnosti i poštenja (Bona fides)- Načelo jedinstvenog regulisanja za sve učesnike- Načelo autonomije volje- Načelo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu- Načelo zabrane zloupotrebe prava- Načelo zabrane stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja- Načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja

- Načelo zabrane prouzrokovanja štete- Načelo dužnosti izvršenja obaveze (ugovora)- Načelo rješavanja sporova mirnim putem- Načelo dispozitivnog karaktera odredaba Zakona

4. Načelo savjesnosti i poštenja (Bona fides)

Načelo savjesnosti i poštenja čini osnovicu čitavog pravnog sistema, s tim što je njegovznačaj najveći u obligacionom pravu. Zakon o obligacionim odnosima u članu 4formuliše ovo načelo imperativno:„ U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane sudužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.“Time je rečeno da pravnu zaštitu može tražiti samo onaj subjekt koji je postupao u skladusa ovim načelom.Ovo je načelo koga se stranke moraju pridržavati i, kao što se navodi u zakonu, ono se nemože isključiti ili ograničiti.Valtazar Bogišić u Opštem imovinskom zakoniku u članu 999 kaže: „I što nijezabranjeno, može da ne bude pošteno.“

4



Created by - I -

Savjesnost i poštenje su bliski, ali ne i istovjetni pojmovi. Zakon o obligacionimodnosima polazi od toga da ne oni ne poklapaju,već uzajamno dopunjavaju. Savjesnostznači i osjećanje moralne odgovornosti, pa se u svom značenju poklapa sa pojmom poštenja, ali znači i predanost, odnosno marljivost, što pojam poštenja nužno ne podrazumijeva.

Norma o načelu savjesnosti i poštenja ne sadrži neko precizno mjerilo o tome kako valja postupati, ne daje pravilo iz kojeg bi se moglo vidjeti šta zapravo u konkretnom slučajuodgovara tome načelu. Zahtjeve koji proizilaze i te norme, stranke treba same daspoznaju u svakoj konkretnoj situaciji.Primjena ovog načela počinje već u fazi pregovora, nastavlja se u fazi zaključenjaugovora, tumačenja, ispunjenja, ostvarivanja cilja ugovora, kao i u slučaju neispunjenjaugovora.a)Funkcije načela savjesnosti i poštenja

- Regulativna funkcija koja omogućava da se primjenom ovog načela precizirajusporedne, tj.dopunske obaveze koje prate osnovnu obavezu. Dopunske obaveze

utiču na kvalitet ispunjenja glavne obaveze,na pr.obaveza čuvanja stvari,obavezaobavještavanja i sl.- Korigujuća ili ograničavajuća funkcija se ogleda u sprečavanju povjerioca da

zloupotrijebi prava i iskoristi prednost svog položaja- Mogućnost promjene sadržine ugovora- Stranka je u mogućnosti da promijeni

sadržinu ugovora, kao i pravnog položaja, s tim da se ugovor prilagodi promijenjenim okolnostima.

5. Načelo jedinstvenog regulisanja za sve učesnike

Zakonom o obligacionim odnosima u stavu 1,člana 2, propisano je da strane uobligacionom odnosu mogu biti fizička i pravna lica. U stavu 2 istog člana se navodi dasu strane u obligacionim odnosima ravnopravne. Fizička i pravna lica mogu biti strane uobligacionim odnosima, ali u granicama svoje poslovne sposobnosti.

6. Načelo autonomije volje (načelo slobode uređenjaobligacionih odnosa)

U članu 3, Zakona o obligacionim odnosima se navodi da „Strane u obligacionimodnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa i morala društva, da svoje odnoseurede po svojoj volji.“ Načelo autonomije volje je opšte načelo, ali poseban značaj ima u ugovornom pravu. Onoistovremeno uređuje slobodu uređenja obligacionih odnosa i granice te slobode.Ovo načelo obuhvata slobodu inicijative stranaka u zasnivanju obligacionih odnosa islobodu uređenja odnosa, u okviru zakonom utvrđenih granica.Znači, svako lice je

5



Created by - I -

slobodno da li će ući u obligacioni odnos, sa kim će da zaključi obligacioni odnos, podkojim uslovima, sadržinu i sl.

7. Načelo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosuU stavu 2,člana 2, Zakona o obligacionim odnosima se navodi „Strane u obligacionimodnosima su ravnopravne.“Kod ugovora o kupoprodaju, kupac i prodavac su ravnopravni,bez obzira na to ko se ukonkretnom slučaju javlja u ulozi kupca ili prodavca,tj. da li je u pitanju fizičko ili pravnolice, preduzeće,državni organ i slično) i nezavisno je od materijalnog i drugog položajastrana.Ovo načelo proizilazi iz prirode i karaktera obligacija. Regulišu se robnonovcani odnosi učijoj je osnovi ekvivalentnost uzajamnih davanja, tj. razmjenjuju se robe koje su

ekvivalente po svojoj vrijednosti i logično je da su subjekti koji tu robu stavljaju u prometravnopravni.

8. Načelo zabrane zloupotrebe prava

Jedno od načela ZOO jeste i načelo zabrane zloupotrebe prava. Naime, u čl.6 ZOO senavodi „Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivnu cilju zbog koga jeono zakonom ustanovljeno i priznato.“U Opštem imovinskom zakoniku, Bogišić kaže: „Ni svojim se pravom služit’ ne moš tek drugom na štetu i dosadu.“Iz ovog proizilazi da je načelo zabrane zloupotrebe prava tijesno povezano sa načelomsavjesnosti i poštenja. Po svojoj prirodi načelo bona fides je zapovijest, a načelozab.zloupotrebe prava zabrana o čijoj primjeni sud vodi računa po službenoj dužnosti (exofficio).Pod ovim načelom se podrazumijeva da nije dozvoljeno neograničeno vršenje prava izobligacionih odnosa,već da ostvarenje prava treba da se kreće u okvirima ciljeva koje postavljaju instituti obligacionog prava.Tipičan primjer zloupotrebe prava je šikanozno ponašanje titulara koji svoje pravo vršisamo da bi određenom licu nanijelo štetu. Zloupotreba prava takođe postoji u slučajuodsustva srazmjernosti interesa, takođe i kada je određeno lice steklo neko pravonelojalnim i neregularnim putem, takođe i kad jedno lice zanemaruje svoje obaveze, a oddruge strane traži dosledno ispunjenje.

6



Created by - I -

9. Načelo zabrane stvaranja i iskorišćavanja monopolskogpoložaja

Zakon o obligacionim odnosima u članu 7 navodi da „U zasnivanju obligacionih odnosa

strane ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga stvara iliiskorišćava monopolski položaj.“Monopolsko ponašanje je širi pojam koji obuhvata monopolsko sporazumijevanje imonopolsko djelovanje. Pod monopolskim sporazumom se podrazumijevaju sporazumikojima se uslovi i način poslovanja usmjeravaju u pravcu sprečavanja i narušavanjaslobodne konkurencije,čime pojedini subjekti dobijaju povoljniji položaj u odnosu nadruge. Monopolski sporazumi su: sporazum o podjeli tržišta, sporazum da se roba prodajesamo jednom kupcu i sl. Subjekti ovih sporazuma stiču monopolski položaj koji imobezbjeđuje nesrazmjerno velike materijalne koristi.Monopolski sporazumi vode ka monopolskom djelovanju subjekata koji preuzimajjuradnje kojima iskorišćavaju monopolski položaj.

Sankcija za stvaranje i iskorišćavanje monopolskog položaja na tržištu je ništavostugovora,a predviđene su i krivično-pravne sankcije.

10. Načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja

Načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja prožima cjelokupno obligaciono pravo.Primjenjuje se na ugovorno pravo, važi kod naknade štete, neosnovanog obogaćenja,sticanja bez osnova. U oblasti ugovora njegova primjena se ograničava na dvostraneugovore. ZOO u čl.8 navodi da „U zasnivanju i ispunjenju dvostrano obaveznih ugovora

strane se pridržavaju načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.“Ovo načelo se ne primjenjuje kod dobročinih ugovora, a to su ugovori kod kojih jednaugovorna strana ne daje naknadu za prestaciju koju prima od druge ugovorne strane. Načelo se ne primjenjuje ni da jednostrane ugovore, kao što su: ugovor o jemstvu, ugovor o poklonu, ali ni na dvostrane kod kojih po prirodi stvari nema ekvivalentnosti.To jeslučaj sa tzv.aleatornim ugovorima, kao što su: ugovor o osiguranju, ugovori na sreću i sl. Načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja se štiti primjenom pravila o prekomjernomoštećenju (laesio enormis), primjenom pravila clausula rebus sic stantibus,primjenomklizne skale i slično. Narušavanje ovog načela za posledicu ima ništavost ugovora.

11. Načelo zabrane prouzrokovanja štete

Zakon o obligacionim odnosima je među osnovna načela uvrstio i načelo zabrane prouzrokovanja štete i u članu 9 navodi „Svako je dužan da se uzdrži od postupaka kojimse može drugom prouzrokovati šteta.“Radi se o imperativnoj normi koja se odnosi na sve subjekte i predstavlja vrhunsko etičko pravilo.

7



Created by - I -

12. Načelo dužnosti izvršenja obaveze (ugovora)

Zakon o obligacionim odnosima u članu 10 navodi „Strane u obligacionom odnosu dužnesu da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje.“Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili naosnovu zakona.Dužnik je u dužan da izvrši obavezu, bez obzira na njen izvor (ugovor, prouzrokovanještete i sl.) i takođe je dužan da je izvrši na onaj način na koji je uređeno, tj. treba daispoštuje dogovoreno mjesto i vrijeme, kao i da stvar koja je predmet ugovora budeugovorenog kvaliteta i kvantiteta.

13. Načelo rješavanja sporova mirnim putem

Ovim načelom, koje je objašnjeno u članu 12 Zakona o obligacionim odnosima seizražava namjera zakonodavca da se sporovi iz obligacionopravnih odnosa rešavajuvansudski. Naime „Strane u obligacionom odnosu nastojaće da sporove rešavajuusaglašavanjem, posredovanjem ili na drugi miran način.“U slučaju angažovanja suda trajno se narušavaju nastali odnosi između strana, a oni seteško ponovo grade. Takođe, rešavanjem sporova posredstvom suda se zamrzavaimovina, gubi se novac, kao i mogućnost zarade.Ovo načelo ima savjetodavni karakter, tj. predstavlja preporuku učesnicima obligacionogodnosa da sporove rešavaju mirno i vansudski.

14. Načelo dispozitivnog karaktera odredaba Zakona

Strane mogu svoj obligacioni odnos urediti drukčije nego što je uređeno Zakonom oobligacionim odnosima, ako iz pojedine odredbe zakona ili iz njenog smisla ne proizilazinešto drugo.Odredbe ZOO su dispozitivnog ili dopunjujućeg karaktera. Stranke mogu da uređujusvoje odnose po svojoj volji, naravno u skladu sa javnim poretkom,prinudnim propisima idobrim običajima. Naš zakon uglavnom sadrži norme dispozitivnog karaktera, u oko 90% slučajeva, dok je

mali procenat imperativnih normi.

8



Created by - I -

15.Sudska praksa

Prema važećim pravnim propisima sudovi nijesu ovlašćeni da stvaraju pravo,nego da ga primjenjuju. Međutim, prije donošenja Zakona o obligacionim odnosima nije bilo pozitivnim propisa o najvećem dijelu pravnih odnosa iz ove materije, uloga Saveznog

suda Jugoslavije je bila od velikog značaja. Nijesu samo tumačili obligaciono pravo, nego su utvrđivali i njegova pravila za pojedinevrste odnosa.Poslije donošenja ZOO, uloga sudova je umanjena, ali nije sasvim nestala.Danas su slučajevi iz sudske prakse od velikog značaja pri rešavanju sporova nastalih uobligacionim odnosima.

16. Sistem obligacionog prava

Pojedina pravila obligacionog prava imaju širi ili uži značaj,tj.čine opšte principe ili pojedinačna pravila. Ona se u zakonskim tekstovima raspoređuju po izvjesnom redosledui grupišu u opšti ili posebni dio.Obligaciono pravo se dijeli na dva dijela: opšti i posebni dio.U opštem dijelu se izučavaju ona pravna pravila koja imaju opšti karakter i koji važe zaobligacione odnose u cjelosti, dok se u posebnom dijelu izlažu pojedini institutiobligacionog prava i njima svojstvena pravila.Cjelokupna materija opšteg dijela obligacionog prava raspoređena je u osam djelova.Prvi dio je posvećen obligaciji i obligacionim odnosima. U drugom dijelu se govori uugovoru kao izvoru obligacionih odnosa. Zatim o prouzrokovanju štete kao izvoru

obligacionih odnosa.Četvrti dio obuhvata:neosnovano obogaćenje, nezvano vršenje tuđih poslova i jednostrane izjave volje.Peti dio se tiče dejstva obligacionih odnosa, šesti se tiče gašenja obligacionih odnosa,sedmi na složene obligacije sa više subjekata, a poslednji, osmi na zamjenu subjekata uobligacionom odnosu,ustupanje potraživanja, preuzimanju duga i asignaciju.

9



Created by - I -

I DIO-OBLIGACIJA I OBLIGACIONI ODNOS-

17.Osnovne karakteristike obligacija i obligacionih odnosa

Obligaciono pravo izučava obligacione odnose, koji se skraćeno nazivaju „obligacije“.Obligaciono pravo se još naziva: „tražbeno pravo- tražbina“, „dugovinsko pravo“,„obavezno pravo“. Svi ovi izrazi imaju istovjetno značenje, ali se ipak najčešćeupotrebljava izraz obligaciono pravo-obligacija, kao o obavezno pravo-obaveza, jer onanajpotpunije izražavaju suštinu pravnih odnosa kojih se tiču. Nameće se pitanje da li ovi izrazi mogu pojmovno biti zamjena jedan drugome, aodgovor treba tražiti u sklopu jezičkog i pojmovnog značenja riječi „obligacija“.

a)Jezičko značenje riječi „obligacija“

Riječ „obligacija“ ima porijeklo u latinskom izrazu- obligatio. Potiče od glagola obligo-are,čije je značenje višestruko:privezati, zavezati, obavezati obećanjem. Pod vezivanjemse ne podrazumijeva fizički čin vezivanja,već stanje vezanosti koje je iz njega proizašlo,tj. pravnu vezanost (vinculum iuris). U pravničkom govoru se ova riječ prevodikao zalaganje vlastite ličnosti, radi osiguranja svog obećanja da se nešto učini ili ne učini.Kasnije dolazi do promjene smisla riječi obligatio, jer će ona podrazumijevati stvaranjesvake utužive obaveze i svaku nastalu pravnu obaveznost.Riječ obligacija ima još dva, sporedna značenja. Njome se naziva hartija od vrijednosti i pismena isprava kojom se svjedoči postojanje duga. Međutim, danas se u ovom smislurijetko koristi.

Pojmovno značenje riječi „obligacija“

18. Pojmovno značenje riječi „obligacija“

a)Obligacija, tražbina i dug

Pod obligacijom se podrazumijeva pravni odnos između najmanje dva lica,koji jedno odnjih ovlašćuje da zahtijeva od drugog da nešto učini ili ne učini.

Obligacija se takođe može definisati i kao pravni odnos koji obavezuje jedno lice dadrugome nešto učini ili ne učini. Za lice koje je ovlašćeno da zahtijeva određeno činjenje,nečinjenje ili uzdržavanje od činjenja obligacija znači tražbinu ili potraživanje, a za liceod kog se to zahtijeva obligacija znači dug.Obligacija, tražbina i dug su korelativni pojmovi koji su neodvojivi jedan od drugog.Čim postoji tražbina jednog lica, javlja se dug drugog lica. Znači da tražbina i dug nastajuistovremeno. Međutim, od ovog pravila postoji izuzetak. Naime, ima obligacija kod kojih

10



Created by - I -

je najprije nastao dug, a zatim tražbina. To su obligacije koje uzrokuje jednostrana izjavavolje.

b)Pojam tražbine

Riječ tražbina, tj. riječ potraživanje u običnom govoru označava traženje da se neštoučini. U pravnom smislu riječ tražbina da onaj ko nešto traži ima i pravo na traženo.Tražbina je apstraktan i tipičan obligacionopravni pojam, koji podrazumijeva utuživo pravo na činidbu ili zahtjev. Ona je posledica određene činjenice koja stvara obligacioniodnos. Međutim, tražbina ne obuhvata cijeli odnos, već samo pravo učesnika da zahtijevaizvjesnu činidbu od drugoga.

c)Činidba kao predmet tražbine

Tražbina je pravo da se od drugoga traži odreženo ponašanje. To ponašanje predstavlja predmet tražbine, isto kao što je stvar predmet prava svojine. Predmet tražbine se naziva

činidba ili prestacija, a ne stvar!!!Predmet tražbine treba razlikovati od sadržine tražbine, koju čini ovlašćenje da se oddruge strane zahtijeva određeno ponašanje.Predmet je, dakle, ono na šta je usmjerena sadržina tražbine.

U pravnom smislu riječi činidba ne podrazumijeva samo radnju kao pozitivan čin, već ineradnju. Drugim riječima, činidba se može sastojati u činjenju (facere), nečinjenju (nonfacere) . Takođe, činidba ponekad podrazumijeva radnju, ali ne i rezultat radnje. Na pr. Ljekar je dužan da liječi, ali ne i da izliječi, dok je krojač obavezan da sašijeodijelo.

d)Korist povjeriočeva od činidbePovjeriočeva korist od činidbe je većinom imovinske prirode, jer svoju cijenu uekonomskoj razmjeni imaju, ne samo stvari i njihova upotreba, već i usluge i proizvodiduhovnog rada. Smatralo se da prema dužniku koji ne ispuni neimovinsku obavezu nijese mogla primijeniti pravna sankcija. Međutim, u rimskom pravu je obezbijeđena zaštita ineimovinskih interesa.U italijanskom građanskom zakoniku se navodi da: Činidba koja predstavlja predmetobaveze mora biti podobna ekonomskoj procjeni i mora zadovoljiti neki povjeriočevinteres, makar i neimovinski.Svako ponašanje nekog lica nije podobno da bude predmet tražbine, zato što je riječ o

određenim sferama koja nijesu podesna za pravnu zaštitu. Tu spada lična intimačovjeka,a tu spadaju: ljubav, prijeteljstvo,vjeroispovijest i sl. Svaki drugi interes, koji jedruštveno opravdan, može se zadovoljiti kroz predmet tražbine.

11



Created by - I -

19.Pravne osobine (karakteristike) obligacija

Obligacija je:- pravni odnos

- odnos između tačno određenih lica- odnos relativnog karaktera- odnos sa određenom sadržinom i- odnos imovinskog karaktera

a) Obligacija je pravni odnos

Obligacija je pravni odnos u tom smislu što jednom nastala obligacija obavezuje strane uobligacionom odnosu koje su dužne da se ponašaju u skladu sa preuzetim obavezama, usuprotnom, ovlašćena strana se može obratiti sudu i tražiti sudsku zaštitu.Obligacija je pravni odnos, i to posebna vrsta imovinsko-pravnih odnosa,tzv. obligacioni

odnos. Obligacija predstavlja jedinstvo potraživanja i obaveze, tj. pravnu vezu izmedju povjerioca i dužnika, unutar koje povjerilac ima pravo da zahtjeva od dužnika odredjenodavanje, činjenje ili nečinjenje, a dužnik je dužan da traženo izvrši. Ova karakteristikavaži za sve obligacije bez obzira na njihov izvor i pretpostavlja mogućnost njenog prinudnog ostvarenja. Obligacije karatkeriše mogućnost prinudnog izvršenja s tim štoneposredna sankcija koja prati povredu prava iz obligacija ima imovinsko pravni karakter (naknada štete, povraćaj u predjašnje stanje). Izuzetak od ovog pravila su naturalneobligacije. To su obligacije kod kojiih, u slučaju neizvršenja, ne može doći do prinudnogizvršenja. (Zastarjele obligacije, obligacije nastale iz igara na sreću...)

b) Obligacija je odnos izmedju tačno odredjenih lica

Obligacioni odnos je odnos koji se zasniva izmedju tačno odredjenih lica koja moguimati jedan od dva pravna položaja ili uloge: ulogu povjerioca i ulogu dužnika. Uobligacionom odnosu može postojati više subjekata, ali uvijek sa odredjenim pravnim položajem – kao povjerioci ili kao dužnici.Subjekti u pravnom odnosu mogu biti fizička i pravna lica i bez obzira na broj subjekatana jednoj ili na drugoj strani (u slučaju složenih obligacija sa više subjekata) povjerilacima pravo da zahtijeva izvršenje samo predviđene prestacije, a dužnik je dužan da izvršitraženo.

c) Obligacija je odnos relativnog karaktera

Obligacioni odnos je odnos izmedju tačno odredjenih lica, sa tačno odredjenomsadržinom i u principu se ne tiče trećih lica. Za sve ostale obligacija je tudja stvar (zarazliku – stvarnopravni odnosi djeluju erga omnes). Obligacioni odnos je po pravilu bez pravnog učinka u odnosu na treća lica. Kupac ne može ni od kog drugog da traži predajustvari, niti prodavac može od nekog drugog tražiti isplatu kupovne cijene.

12



Created by - I -

Međutim, od ovog pravila postoje izuzeci:- ukoliko se obligaciono pravo može upisati u javne tj. zemljišne knjige ono djeluje prema svim trećim licima (ugovor o zakupu nepokretnosti može se upisati u zemljišneknjige iz čega proizilazi pravo zakupca da svoje pravo istakne protiv svih trećih lica).- ugovor u korist trećeg lica je ugovor kod kog se jedan ugovornik obavezuje prema

saugovaraču da će izvršiti odredjenu prestaciju u korist trećeg lica, čime to treće lice stiče pravo da zahtjeva ispunjenje prestacije.

d) Obligacija ima odredjenu sadržinu

Sadržina obligacije je ovlašćenje jednog učesnika da se od druge strane zahtjevaodredjeno ponašanje, tj. ono što predstavlja predmet tražbine. Sadržinu obligacionogodnosa čine pravo povjerioca da zahtjeva od dužnika odredjenu prestaciju, sa jednestrane, i obaveza dužnika da prestaciju ispuni u svemu kako na glasi, sa druge strane.Predmet obligacionog odnosa je odredjeno davanje, činjenje ili nečinjenje tj. predmet jeono na šta se obligacija odnosi, a ne stvar (davanje, činjenje, nečinjenje).

e) Obligacija je odnos imovinskog karaktera

Obligacioni odnos je pravni odnos tj. imovinsko-pravni odnos. Iz ovog proizilazi daobligacije karakteriše mogućnost prinudnog izvršenja. Sankcija za povredu prava izobligacija su imovinsko-pravne prirode, a osnovne su naknada štete i naturalna ilinovčana restitucija. U suštini, ona predstavlja odredjenu imovinsku vrijednost. Imovinskiinteres subjekata u obligacionom odnosu najčešće se može izraziti u novcu. Stvari suneposredni predmeti činidbe, a posredni su tražbine.

20.Obligacioni odnos

Obligacioni odnos ima dva značenja: uže i šire. U užem značenju ona podrazumijevatražbinu,odnosno dug, a u širem značenju ukupan pravni odnos između povjerioca idužnika iz kojeg se tek izvode pojedinačne tražbine.Umjesto obligacija u širem smislu, ispravnije je govoriti o obligacionom odnosu.a)Razlike između obligacija i obligacionog odnosa

Pojmovi „obligacija“ i „obligacioni odnos“ su slični, ali nijesu podurni. Svaka obligacijačini sastojak obligacionog odnosa. Obligacija se tiče uvijek isključivo jedne činidbe,odnosno tražbine, dok se obligacioni odnos tiče izuzetno jedno činidbe, odnosno tražbine.Po pravilu obligacioni odnos sadrži više tražbina, tj. obligacija.Između obligacije u smislu tražbine i obligacionog odnosa postoje i razlike koje se tičunjihovog nastanka i svršetka. Naime,tražbina ne nastaje uvijek kad i obligacioni odnos,nego, u nekim slučajevina, u nekom docnijem trenutku. Postoji i mogućnost da nastane i

13



Created by - I -

kad je obligacioni odnos već okončan, na pr.zahtjev za povraćaj stvari date u zakup ili na poslugu.Uzroci gašenja takođe nijesu istovjetni. Tražbina se gasi: ispunjenjem, oprosštajem duga,novacijom, zastarjelošću, usled naknadne nemogućnosti ispunjenja, dok se obligacioniodnos gasi: istekom vremena, odustankom od ugovora, otkazom ili ispunjenjem svih

potraživanja.Dešava se da tražbina nadživi obligacioni odnos, na pr. Pravo da se traži isplataneisplaćene zakupnine, pošto je odnos zakupa okončan.

b)Sadržina obligacionog odnosa

Obligacija je zbirni pojam, jer obuhvata i tražbinu i dug, ali ne cio obligacioni odnos.Obligacioni odnos je složen pravni odnos koji se sastoji od:

1. jedne ili više obligacija2. tzv.sporednih prava3. obaveze uzajamne obzirnosti

4. prava preobražavanja5. prava na prigovore

1.Jedna ili više obligacija

Svaka obligacija se tiče jedne činidbe. Učesnici obligacionog odnosa imaju obostrane iuzajamne obaveze na neku činidbu. Te obaveze mogu biti dvojake: primarne isekundarne. Primarne obaveze su obaveze sa kojima nastaje i sam obligacioni odnos ikoje određuju njegov tip (Obaveza prodavca da preda stvar-kupca da plati cijenu).Sekundarne obaveze su obaveze koje nastaju ukoliko budu prekršene primarne obaveze

(obaveza naknade štete izazvana zakašnjenjem ili neispunjenjem obaveze).2. Sporedna prava

Sporedna prava su prava koja služe obezbjeđenju tražbine i koja traju dok se tražbina ne podmiri.

3. Obaveze uzajamne obzirnosti

Ove se obaveze temelje na zakonskoj normi koja od strana u obligacionom odnosuzahtjeva da se pri zasnivanju tih odnosa i pri ostvarivanju prava i obaveza iz njih

pridržavanju načela savjesnosti i poštenja. Sadržina tih obaveza nije većinom niodredjena u trenutku postanka obligacionog odnosa nego zavisi od daljeg toka stvari.Kaže se jednostavno da su subjekti obligacionog odnosa dužni da se jedan premadrugome odnose onako kako je u datoj situaciji potrebno, da ne bi bio osujećen cilj duga,da bi se predupredila šteta i olakšalo ispunjenje.Kad obaveze nisu unapred odredjene nijeni moguće zahtijevati njihovo ispunjenje. Tek skrivljeno kršenje neke od njih tvori pravona naknadu štete koje je samostalno utuživo.

14



Created by - I -

4. Prava preobražavanja

Prava preobražavanje se sastoje iz ovlašćenja učesnika da svojom jednostranom voljomizazovu željeno pravo dejstvo. Nekima od njih se može okončati obligacioni odnos – pravo prebijanja, pobijanja... Nekima od tih ovlašćenja se može zasnovati obligacioni

odnos – npr. ponudjeni može prihvatiti ponudu i time dovesti do nastanka ugovora. Nekim preobražajnim pravima se može preinačiti sadržina obligacionog odnosa. Takvo je pravo izbora između više alternativnih obaveza i pravo da se odustane od ugovora i tražinaknada štete,umjesto prvobitno dugovane činidbe. Ima i onih prava kojima se okončavaobligacioni odnos, a njih ppravni pisci nazivaju »negativna prava«

5. Pravo na prigovor

Pravo na prigovor je upereno protiv zahtjeva druge strane i slično je negativnim pravima. Njegova je svrha da se taj zahtjev odbije zato što posle postojanje tražbine negira, ili dase makar odloži njeno ispunjenje, npr. prigovor zastarjelosti, prekluzije, neispunjenog

ugovora i prigovor prethodne tužbe.

21. Elementi obligaciono-pravnog odnosa

Obligacioni odnos je odnos izmedju odredjenih lica (dužnika i povjerioca) u kom povjerilac ima pravo da od dužnika zahtijeva odredjeno davanje, činjenje ili nečinjenje(uzdržavanje) od nečeg što dužnik inače ima pravo da čini, a dužnik ima obavezu dazahtijevano ispuni.Elementi obligaciono-pravnog odnosa su:

- subjekti obligacionog odnosa- sadržina obligacije i- predmet obligacije.

a)S ubjekti obligacionog odnosa

Obligacioni odnos ima svoje subjekte ili nosioce. To su ona fizička i pravna lica koja unjemu stoje jedno naspram drugog. Obligacioni odnos postoji između tačno određenihlica. Njih je najmanje dva, ali ih može biti i više,s tim što oni mogu imati samo jedno, oddva moguća položaja-ili položaj povjerioca ili položaj dužnika.Dužnik je ono lice koje je obavezno na određeno ponašanje, na činjenje ili nečinjenje, a

povjerilac je lice koje od dužnika ima pravo da zahtijeva da ispuni obavezu.Subjekti obligacionog odnosa imaju strogo podijeljene uloge. Dužnikova uloga je pasivna, a povjeriočeva aktivna. Naravno, pod ovim se ne podrazumijeva fizičko ponašanje, već u tome ko ima pravo da zahtijeva određenu činidbu.Pošto dužnik svoj obligacioni odnos doživljava kao teret, žrtvu, obavezu, a povjerilac kao privilegiju, ne može se reći da su strane ravnopravne. Ipak, obligacioni odnosi u kojeljudi stupaju svojom voljom stvaraju određena prava i obaveze za obje strane. Njihovestrane imaju jedan prema drugome istovremeno položaj dužnika i povjerioca.

15



Created by - I -

b) S adržina obligacije (pravo povjerioca i obaveza dužnika):

U obligacionom odnosu povjerilac i dužnik stoje jedan naspram drugog,tj. Povjerilac ima

potraživanje određene sadržine, a dužnik odgovarajuću obavezu. Obligacija je pravniodnos između dva lica,od kojih jedno-povjerilac ima pravo od drugog- dužnika dazahtijeva određeno davanje, činjenje, nečinjenje, a dužnik ima obavezu da ispuni traženo.Sadržina obligacije se još naziva: prestacija, činidba, obligaciona radnja.U pravnom smislu riječi činidba ne podrazumijeva samo radnju kao pozitivan čin, već ineradnju. Drugim riječima, činidba se može sastojati u činjenju (facere), nečinjenju (nonfacere) . Takođe, činidba ponekad podrazumijeva radnju, ali ne i rezultat radnje. Na pr. Ljekar je dužan da liječi, ali ne i da izliječi, dok je krojač obavezan da sašijeodijelo.

c) Predmet obligacije:Predmet obligacije je ono na šta je obligacija usmerena, tj. na šta su usmerena prava iobaveze subjekata obligacinog odnosa. Predmet obligacije je odredjeno davanje, činjenjeili nečinjenje ili uzdržavanje od nečega što dužnik inače ima pravo da čini (dare, facere,non facere).Pod aktom dare podrazumijeva se predaja stvari od strane dužnika čine se na povjerioca prenosi pravo svojine ili neko drugo pravo. Činjenje (facere) obuhvata svaku drugu pozitivnu radnju. Predmet obligacije može biti i nečinjenje, tj. uzdržavanje od nečeg što je inače dopušteno činiti i što dužnik inače ima pravo da čini (ne može se dužnik obavezati da neće učiniti krivično djelo).

Predmet obligacije mora da ima odredjena svojstva od čijeg postojanja zavisi i punovažnost obligacije. Mora biti moguć, dopušten i odredjen (ili bar odrediv). Usuprotnom obligacija je ništava.Predmet obligacije mora biti moguć, tj. predmet obligacije može biti samo ono što jemoguće ispuniti. Nema obligacije ukoliko je njen predmet objektivno nemoguć, tj.ukoliko niko, a ne samo odredjeni dužnik, nije u mogućnosti da ispuni obavezu.Subjektivna nemogućnost postoji u slučaju kada obligaciju nije u mogućnosti da ispuniodredjeni dužnik a obaveza je inače takva da je druga lica mogu ispuniti. Ukoliko je predmet obligacije objektivno nemoguć smatra se da obligacija nije ni nastala, a ukoliko je u pitanju subjektivna nemogućnost a obligacija je nastala, a ukoliko dužnik ne ispuniobavezu dužan je da poveriocu nadoknadi štetu.

U slučaju početne nemogućnosti ispunjenja smatra se da obligacija nije ni nastala. Naknadna nemogućnost znači da je predmet obligacije u momentu njenog nastanka biomoguć, ali su nastupile okolnosti koje su ga kasnije učinile nemogućim za ispunjenje. Uovom slučaju obligacija je punovažno nastala, a kakve će biti posledice naknadnenemogućnosti zavisi od toga da li je nemogućnost posledica krivice dužnika ili nije.Pravilo je da je dužnik obavezan da povjeriocu nadoknadi štetu ukoliko je nemogućnostispunjenja posledica njegove krivice. Dakle, obligacija ne može punovažno nastati

16



Created by - I -

ukoliko je njen predmet objektivno i pravno nemoguć, i ukoliko je nemogućnost početna(inicijalno).Predmet obligacija treba da je dopušten. On je nedopšten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima. Nedopuštenost predmeta obligacija proizilazi ili iz prirode pojedinih vrsta stvari li iz prirode pojedinih radnji. U prvom

slučaju predmet obligacija su stvari koje su po svojoj prirodi takve da ih zakonodavac potpuno isključuje iz prometa. (tzv. res extra comercium) kao što su npr. javna dobra(putevi, mostovi, trgovi), stvari u ograničenom prometu (promet ljekova, opojnih droga,eksploziva) i stvari čiji je promet zabranjen (npr. lažni novac). Što se tiče zabranjenihradnji – to su radnje koje su zabranjene krivičnim zakonodavstvom (dužnik se ne možeobavezati da izvrši neko krivično djelo). Zabranjeni su i monopolski sporazumi, ilisporazumi kojim se odredjuje duži ili kraći rok zastarjelosti od onog propisanogzakonom.Predmet obligacija mora biti odredjen ili bar odrediv. Obligacije je ništava ukoliko njen predmet nije odredjen ili bar odrediv. Predmet mora biti odredjen, jer dužnik mora da znašta je predmet njegove obaveze. Ukoliko je predmet obaveze odredjen u momentu

nastanka obligacije postoji obligatio certa. Predmet obligacije je odrediv ukoliko su dati podaci na osnovu kojih se može odrediti šta je predmet obligacije ili ukoliko je ostavljenotrećem licu da odredi predmet obligacije (obligatio incerta). Dakle, stepen odredenosti predmeta obligacije može biti različit. On može biti detaljno i precizno odredjen i u tomslučaju govorimo o individualno odredjenim obligacijama. On može biti odrediv ako postoji dovoljno elemenata za njegovo odredjivanje, što je slučaj sa najvećim brojemgeneričkih obligacija. Ukoliko je predmet obligacije po rodu odredjena stvar predmetobligacije je dovoljno određen ukoliko je označena vrsta stvari, a nije neophodno odreditinjen kvalitet jer se u tom slučaju primjenjuje pravilo po kome je dužnik dužan da predastvar srednjeg kvaliteta. Ni količina ne mora biti strogo odredjena već je dovoljno da bude odrediva, tj da se prema okolnostima konkretnog slučaja može utvrditi.

22.Povezanost sastojaka obligacionog odnosa

Prava i obaveze što čine sastojke obligacionog odnosa nijesu nezavisni jedni od drugih,nego su smisleno povezani. Njihova povezanost se temelji na posebnoj koristi kojuučesnici pribavljaju kroz obligacioni odnos.Stoga se kaže da je obligacioni odnoskompleks razumnih tvorevina, tj.osmišljeni sklop.Kao takva tvorevina, obligacioni odnos je u stanju da nadživi svoje pojedinačne sastojke ida sačuva svoj identitet i u slučaju kada neki od tih sastojaka pretrpe promjenu. Na pr.kad pojedine obaveze budu izgašene ispunjenjem , kada se promijene subjekti u odnosu...

Uprkos svim tim promjenama, smislena povezanost obligacionog odnosa ostaje očuvana.

17



Created by - I -

ZAŠTITA OBLIGACIONIH ODNOSA

23.Dug i odgovornost

Obligacioni odnos ovlašćuje jedno lice da zahtijeva od drugog izvjesnu činidbu. Mimovolje obveznika činidbu je nemoguće pribaviti. Stoga se nametnulo pitanje kojim pravnim sredstvima treba uticati na dužnika da obavezu ispuni. Sankcija kojom se štitiobligacioni odnos jeste čisto imovinska, ona ne upire u dužnikovu ličnost,već u njegovuimovinu.Potraživanje koje ima povjerilac ne sastoji se iz prava vlasti nad ličnošću dužnikovom, jer bi takvo pravo protivrječilo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu.Tražbina je subjektivno pravo i iz tog razloga se ne može prepustiti volji dužnikovoj.ZOO kazuje to izričito: »Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezui odgovorne su za njeno ispunjene.«

Ako dužnik ne ispuni svoju obavezu,pravni poredak nudi povjeriocu određena sredstva prinude. Najvažnija među njima su: tužba za ispunjenje obaveze i zahtjev za prinudnoizvršenje da dužnikovoj imovini. Tužbom za ispunjenje tužilac može zahtijevati ono štomu dužnik primarno duguje, a ako to nije moguće, on može tražiti naknadu štete.Sem prinude državnih organa, tužilac može prinuditi dužnika i vlastitim radnjama,na pr.prebijanjem svoje tražbine za njegovu.

24. Naturalne obligacije (Neutužive tražbine)

Jedno od obilježja tražbine jeste mogućnost utuženja i prinudnog izvršenja, međutim postoje i tražbine kojima nedostaje osobina utuživosti i koje se ne mogu neposrednoiznuditi. Neutužive tražbine se nazivaju obično prirodne ili naturalne obligacije. Ovaj naziv potičeiz rimskog prava. Obligatio tantum naturalis su nastajale najprije iz ugovora koje susklapali robovi. Ti ugovori u građanskom pravu nijesu proizvodili nikakvo dejstvo, ali uinteresu trgovine stvarale su se naturalne obligacije. Kasnije se ovaj pojam primjenjivaona ugovore koje sklopi lice mlađe od 25 godina, bez učešća svog staratelja.Termin priroden obaveze koji se upotrebljava kao sinonim za neutužive tražbine, trebaizbjegavati, jer bi se mogao steći utisak da su utužive tražbine isto što i neprirodne.Adekvatniji pojmovi su: nepotpune ili nesavršene obligacije.Današnji pravni sistemi poznaju tri osnovne vrste neutuživih tražbina, a to su:

- zastarjele tražbine

- tražbine iz ugovora na sreću ili opklada- Tražbine iz ugovora koji nijesu sklopljeni u određenoj formi.

Od neutuživih tražbina treba razlikovati »nesamostalne obaveze« koje su pretpostavkaeventualnog potraživanja naknade štete. Na pr. Kupac ne može od prodavca zahtijevati dačuva stvar prije prodaje ili da je blagovremeno pošalje, ali ako to prodavac ne uradi,kupacmože zahtijevati naknadu štete.

18



Created by - I -

25.Odnos obligacionih i stvarnih prava

Obligaciono pravo obuhvata onu vrstu odnosa koji se nazivaju obligacionim odnosima ili

obligacijama. To su građanskopravni odnosi između određenih lica koja su jedno drugomobavezna na određeno ponašanje,što će reći da je obligacino pravo dio jedne šire cjeline pravnog poretka, a to je građansko pravo.Obligaciono pravo je pretežno pravo roba i usluga i za razliku od stvarnog i naslednog prava bavi se stečenim vrijednostima,tj. već stvorenim pravnim stanjima i njihovomzaštitom.Putem obligacionih prava vrši se promet stvarnih prava,omogućuje se prelaz sa jednog pravnog subjekta na drugog.Između obligacionog i stvarnog prava sličnosti, ali i značajne razlike.

a)Razlike između obligacionih i stvarnih prava

- Razlike u ekonomskom smisluSa ekonomskog stanovišta obligacija predstavlja odnos pomoću kojeg se vrši pomjeranjeimovinskih dobara iz oblasti proizvodnje u oblast prometa, a preko njega u oblast potrošnje. Može se obaviti i prenos dobara iz oblasti proizvodnje jednog lica direktno uoblast proizvodnje drugog lica, zaobilazeći oblast prometa.Takav je slučaj sa naknadomštete.Stvarna prava imaju drugačiju ulogu. Kod prava svojine je ekonomska suština u prisvajanju,dok obligacije predstavljaju način prometa već prisvojenih vrijednosti.

- Razlike prema predmetu

Stvarna prava imaju za predmet odredjenu stvar, a obligaciona odredjenu dužnikovuradnju. Tražbeno pravo se nikad ne odnosi na stvar nego na ponašanje dužnikovo koje semože ticati i stvari. Tražbina je pravo prema licu, dok je stvarno pravo pravo na stvar.Stvarno pravo omogućuje svome nosiocu da neposredno, tj. bez posredstva drugih korististvar koja je njegov predmet. Nasuprot tome, obligaciono pravo svodi se isključivo naodređenu ličnu vezu između povjerioca i dužnika: poverilac je samo ovlašćen da zahtjevaod dužnika neko ponašanje. Na primjer: stvar radi koje je stupio u obligacioni odnosostaje i dalje u svojini dužnikovoj, nije predmet poveriočevog prava raspolaganja.Poverilac jedino ima pravo da zahtjeva predaju stvari; on nju ne može sam uzeti, bezdužnikovog pristanka.

Razlika između stvarnih i obligacionih prava prema predmetu ogleda se još i u tome štostvarna prava imaju uvjek za predmet konkretnu, individualizovanu stvar. Međutim, kadse obaveza dužnikova u obligacionom odnosu sastoji u davanju neke stvari, to može bitine samo individualno određena, odnosno individualizovana, već i stvar određena po rodu.

19



Created by - I -

- Razlika prema dejstvu

Obligaciono pravo važi samo naspram odredjenih lica, tj. onih koji imaju status dužnika.Zato je njegovo dejstvo relativno. Stvarna prava djeluju prema svakome tj. prema

individualno neodredjenom krugu lica. Stoga su ona apsolutna prava. Usled toga štostvarna prava imaju apsolutni karatker, svojstvena im je još jedna osobina koju obligacijenemaju. Riječ je o pravu sledovanja i pravu prvenstva (vlasnik stvari ima pravo dazahtijeva predaju od svakog kod koga se ona nadje, i to prije svih drugih lica koja biimala neku pravnu pretenziju). Obligaciono pravo ne sledi stvar zato što se na nju i neodnosi, nego na ponašanje dužnikovo koje može biti u vezi sa stvari. Ono slijedi dužnika.

b)Sličnosti između obligacionih i stvarnih prava

Između obligacionog i stvarnog prava sličnosti, ali i značajne razlike.

Sličnosti se ogledaju u relativiziranju stvarnih prava,kao i apsolutiziranju obligacionih prava.Relativiziranje stvarnih prava- Stvarna prava nemaju uvek apsolutni karakter, ne djeluju prema svima. npr. pravo svojine na pokretnu stvar se pod odredjenim uslovima ne može pribaviti od lica koje nije njen vlasnik. Kad pravi vlasnik sazna da je njegova stvar došlau ruke trećeg lica, nezavisno od njegove volje, on nema pravnu mogućnost da je povratiod njega. Zahtjev sigurnosti pravnog prometa nametnuo je potrebu da se zaštiti savjesnikupac stvari, pa i na štetu vlasnikovu.Apsolutiziranje obligacionih prava – Mnogo su češći slučajevi u kojima se obligaciona prava apsolutiziraju, tj. pokazuju tendenciju da se po svom dejstvu izjednače sa stvarnim.Tako npr. ZOO propisuje da zakupodavac može radi naplate svojih potraživanja od

zakupca, zahtijevati neposredno od podzakupca isplatu iznosa koje ovaj duguje zakupcuna osnovu podzakupa. Povjerilac je, dakle, ovlašćen da zahtijeva isplatu i od dužnikovogdužnika. Sem toga, ako zakupodavac stvar datu u zakup proda nekom trećem, ugovor ozakupu važi i za kupca, te on ne može tražiti od zakupca da mu preda stvar pre protekavremena za koje je zakup dogovoren. U duhu tradicionalnih pravila, bilo bi normalnoočekivati da ugovor o zakupu djeluje samo između ugovornika: zakupodavca i zakupca,te da pribavilac zakupljene stvari ne bi trebalo da bude sputan tim ugovorom.Zakonodavac, međutim, propisuje suprotno pravno pravilo, pružajući tako apsolutnuzaštitu jednom inače obligacionom odnosu. Sem toga, tražbena prava mogu zadobitiapsolutno dejstvo i upisom u zemljišne knjige (riječ je od pravima koja se tičunepokretnosti, kao što su pravo zakupa, otkupa i pravo preče kupovine). Kad se upišu

važe prema svakom kasnijem pribaviocu stvari, a dok se ne upišu u zemljišne knjige onavaže samo prema određenom dužniku (vlasniku stvari).

20



Created by - I -

PODJELA OBLIGACIJA

Podjela obligacija s obzirom na predmet:- Pozitivne i negativne obligacije

- Novčane i nenovčane- Individualne i generičke- Obligacije cilja ili rezultata i sredstva

Podjela obligacija s obzirom na dužinnu trajanja:- Trenutne i trajne

Podjela obligacija s obzirom na ličnost:- Lične i nelične

Podjela obligacija s obzirom na stepen zavisnosti:- Zavisne (akcesorne) i nezavisne

Podjela obligacija s obzirom na složenost:- Proste i složene

Složene obligacije mogu biti: - složene sa više subjekata i složene sa više predmeta

26. Pozitivne i negativne obligacije

Dužnik je najčešće obavezan da izvrši neku radnju za povjerioca, da mu nešto da (dare)ili učini (facere).U tom slučaju se kaže da je obaveza pozitivna. Radnja može biti fizička(na pr.predaja stvari) ili pravna ( na pr.izjava volje).Obaveza se može sastojati u pasivnom ponašanju dužnikovom,tj. u uzdržavanju odnečega što mu je inače dopušteno da čini. Takve obaveze se nazivaju negativneobligacije. U slučaju da neko obeća nekome da će propustiti nešto što inače ne bi smiočiniti (na pr.da neće nanijeti štetu) onda iz takvog obećanja ne nastaje obaveza. Negativne obligacije imaju ponekad i sekundaran karakter,tj.predstavljaju dopunu glavneobaveze dužnikove, koja je po svojoj prirodi pozitivna. Takva je obaveza zakupodavca dane ometa zakupca u korišćenju stvari.U negativne obligacije spada i klauzula konkurencije koju poslodavci unose u ugovore.

Na taj način se obavezuje lice da će se u uzdržavati od sklapanja ugovora sa nekomkonkurentnom firmom.Između pozitivnih i negativnih obligacija postoji značajna razlika. Propuštet radnje moguse naknadno preduzeti i učinjeni propust ispraviti. Kod negativnih to nije slučaj. Neispunjenje obaveze uzdržavanja u pravo vrijeme može potpuno osujetiti cilj potraživanja.

21



Created by - I -

27.Novčane i nenovčane obligacije Novčane obligacije su one obligacije koje imaju za predmet predaju sume novca koji je uopticaju. Nenovčane se sastoje u predaji neke stvari, u nekom činjenju ili uzdržavanju odčinjenja. I kod nenovčanih obligacija predmet ima određenu imovinsku vrijednost, ali ona

nije neposredno izražena novčanim jedinicama. Obično se ove obaveze (novčane)svrstavaju u generične, ali je ta klasifikacija sporna u teoriji. Povjeriocu nije stalo doodredjenih komada novca nego do vrijednosti koju oni predstavljaju. Dužnik treba da preda odredjenu sumu novca, a ne stvar. Međutim, nedostatak novca ne predstavljanemogućnost činidbe koja dovodi do gašenja duga, jer dužnik odgovara cijelom svojomimovinom koju može pretvoriti u novac.

28. Individualne i generičke obligacije

Obaveza predaje stvari može se odnositi na stvar koja je određena osobeno ili samo povrsti. U zavisnosti od toga, obligacije mogu biti individualne i generičke.Individualna obligacija je ona obligacija koja se tiče stvari čiji je identitet izvjestan, a toznači da dužnik, mimo dugovane stvari, ne može dati nijednu drugu stvar. Individualneobaveze se, po pravilu, odnose na neku nezamjenljivu stvar i u tom slučaju ne postojinikakva razlika između predmeta obligacije i predmeta ispunjenja. U slučaju da predmetobligacije propadne (određena slika, životinja...), obligacija se gasi, jer se ona ne moženadomjestiti nijednim drugim predmetom. Nasuprot individualnim postoje i generičke obligacije. One se tiču predaje stvari čijiidentitet nije izvjestan. Takva stvar je određena samo prema opštim obilježjima koja susvojstvena svim stvarima određene vrste. Iz tog roda dužnik može dati bilo koju stvar.

Predmet obaveze je u ovom slučaju znatno širi od predmeta ispunjenja. Po pravilu, predmet generičkih obaveza čine zamjenljive stvari, koje se određuju prema broju,težini,mjeri i sl.Postoji mogućnost da se generička obligacija individualizuje.To znači da dužnik nije umogućnosti da da bilo koju stvar iz određenog roda, već je ograničen i krug stvari iz kojihse može ispuniti obaveza uži od kruga koji čine sve stvari određene vrste. Na pr. Dužnik ima obavezu da isporuči sanduk vina, ali ne bilo kog vina, već vina iz određenogvinograda.U slučaju da vinograd propadne, doći će do gašenja obligacije, baš kao kodindividualnih obligacija.Rizik slučajne propasti stvari određene po rodu snosi dužnik, dok rizik slučajne propastiindividualno određene stvari snosi povjerilac.

29. Obligacija cilja ili rezultata i obligacija sredstva

Pod obligacijama cilja,odnosno rezulatata se podrazumijevaju one obligacije kod kojih sedužnik ne obavezuje samo da uradi neki posao, tj.izvrši određenu činidbu, već seobavezuje da će preduzimanjem tih radnji doći do određenog rezultata. Na pr. Krojač imaobavezu da sašije odijelo, što znači da se on obavezuje da će odijelo biti gotovo.

22



Created by - I -

Sa druge strane činidba ponekad podrazumijeva radnju, ali ne i rezultat radnje. Na pr.Ljekar je dužan da liječi, ali ne i da izliječi. On se u ovom slučaju obavezao samo da ćeupotrijebiti sva moguća sredstva da izliječi pacijenta, ali ne može da garantuje uspješnost,tj. postizanje određenog rezultata.

30. Trenutne i trajne obligacijeTrenutne obligacije su one obligacije koje se koncentrišu na jedan određeni trenutak ukome se one ispunjavaju. Što znači da se trenutak zaključenja i trenutak ispunjenjadešavaju istovremeno.Trajne obligacije imaju drugačiji karakter jer pretpostavljaju trajno ispunjavanje od stranedužnika, ili ponavljanje istih postupaka u odredjenim vremenskim razmacima. Takve suobično obaveze koje se sastoje iz nečinjenja. Njih dužnik ispunjava u svakom trenutkuuzdržavanja, ali obligacioni odnos kao cjelina traje i dalje, sve dok ne istekne rok njegovevažnosti. I pozitivne mogu biti dugotrajne (obaveza izdržavanja). Dužnosti se ispunjavajui sami tim gase, ali obligacioni odnos kao cjelina traje i dalje.Ova podjela je bitna iz tog razloga što kod trajnih obligacija od trenutka začetka ugovora,dok njegovog gašenja može doći do određenih promijenjenih okolnosti (clausula rebussic stantibus),može doći do propasti stvari, što za sobom povlači odgovornost ili povjerioca ili dužnika.Kod trenutnih obligacija ništa od ovoga nije moguće, jer se oneodmah izvršavaju.

31.Lične i nelične obligacije

Ovdje razlikujemo lične i nelične obligacije. Svaka obaveza iz obligacionog odnosa imalični karakter, u tom smislu što važi samo za odredjenog dužnika i ne tiče se nikog trećeg.

Medjutim, sve obaveze ne zavise podjednako od lica kome pripadaju. Neke od njih su posamoj prirodi stvari, po zakonu, ili po ugovoru takve da ih ne može ispuniti niko drugiosim dužnika, jer njegove fizičke ili duhovne snage karakterišu činidbu (obaveza slikarada izradi sliku) – lična. Za razliku od njih postoje i nelične, čije ispunjenje od stranesamog dužnika nije neminovno da bi se zadovoljio interes povjerioca. Njih može ispunitii svako treće lice, umjesto dužnika (to su npr. sve obaveze koje se tiču isplate odredjenesume novca). Za njih treće lice može jemčiti povjeriocu, a može i preuzeti dug ili gaispuniti. Lične ipak obaveze ne mogu se osigurati jemstvom niti je kod njih mogućazamjena dužnika. Lične prestaju prestankom ličnosti (smrću fizičkog lica ili likvidacijom pravnog) i ne prelaze na naslednike. Nelične se ne gase i prelaze na naslednike.

32. Zavisne i nezavisne obligacijeS obzirom na medjusobnu zavisnost obligacija, odnose koji medju njima postoje,razulikujemo samostalne i zavisne obligacije.Samostalne su one koje postoje, proizvode pravno dejstvo i prestaju bez obzira na postojanje i prestanak nekog drugog obligacionog odnosa. (Ugovor o prodaji)Zavisna pretpostavlja postojanje neke samostalne obigacije sa kojom je povezana. Onadijeli sudbinu te samostalne obigacije i samo ukoliko bude postojala valjana samostalna

23



Created by - I -

obligacije postojaće i zavisna (npr. obligacija koja nastaje iz ugovora o jemstvu jeakcesorne prirode i prestankom glavne (samostalne) obaveze gasi se i prestaje i jemstvo).

33.Proste i složene obligacije

Proste obligacije su obligacije u kojima učestvuju samo dva lica,tj dvije stranke, gdje se jedna pojavljuje u ulozi povjerioca, a druga u ulozi dužnika. Kod prostih obligacija postoji i samo jedan predmet.Složene obligacije su one u kojima se na strani povjerioca i dužnika pojavljuje više licaili koje imaju više predmeta. S obzirom na to da li se radi o više lica ili predmeta u jednom obligacionom odnosu razlikujemo složene obligacije sa više subjekata i složeneobligacije sa više predmeta.

32. Složene obligacije sa više subjekata

Obligacije sa više subjekata mogu biti:a) djeljiveb) solidarne ic) nedjeljive.

Ovo razlikovanje ima veliki značaj sa gledišta odgovornosti pojedinih subjekata uodredjenom obligaciono pravnom odnosu. U okviru svakog od ovih oblika može se pojaviti tzv. aktivnost i pasivnost, s obzirom na to na kojoj se strani pojavljuje više lica: povjerilačkoj (aktivnoj) ili dužničkoj (pasivnoj) strani. Prava i obaveze učesnika usloženom obligacionom odnosu mogu biti podijeljeni (pojedinačni) ili nepodijeljeni(združeni-solidarni).

a) Djelj ive obligacije

Djeljive obligacije su obligacije sa više subjekata (dužnika i povjerilaca) i djeljivim predmetom, tako da svaki subjekat duguje samo svoj dio obaveze, odnosno možezahtijevati ispunjenje samo svog dijela potraživanja. A djeljiv je onaj predmet (činidba)koji se može podijeliti i ispuniti u djelovima sa istim svojstvima kao i cjelina i ako tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti. Svako od više povjerilaca može zahtijevatisamo dio ukupnog potraživanja – onaj dio koji mu pripada, odnosno svaki dužnik jedužan da ispuni samo svoj dio obaveze. Tako u stvari imamo više obligacija koje iakonastale iz istog izvora (npr. ugovora) postoje autonomno. Ukoliko nije drugačije

odredjeno, smatra se da su im djelovi jednaki.

Pasivne djeljive obligacije:- kad više dužnika duguju neku djeljivu obavezu, pretpostavlja se da je duguju podijeljeno, tj. da svaki od njih odgovara samo za odredjeni dio obaveze. Ukoliko nijedrugačije odredjeno smatra se da su im djelovi jednaki. Jedinstvo više podijeljenihdugovanja ogleda se samo u istom pravnom osnovu njihovog nastanka (A i B kupe kaosuvlasnici od lica C odredjenu stvar). Iako su nastale iz istog pravnog osnova, njihove

24



Created by - I -

obaveze su potpuno samostalne i nezavisne jedna od druge. Oni ne odgovaraju za platežnu sposobnost jedan drugoga niti onaj koji prvi plati ima pravo da se regresira oddrugoga. Više dužnika mogu djelivu obavezu dugovati solidarno samo ako je tougovoreno ili zakonom propisano. Ali za dužnike djelive obaveze koja je nastala naosnovu ugovora u privredi ZOO propisuje pretpostavku solidarnosti, osim ako ugovornici

nisu drugačije ugovorili.

Aktivne djeljive obligacije:- kada više povjerilaca imaju tražbeno pravo prema dužniku djeljive obaveze, važi pretpostavka da je potraživanje medju njima podijeljeno tj. da svaki od njih možezahtijevati samo jedan dio ukupnog potraživanja. Ukoliko nije drugačije odredjenosmatra se da su potraživanja svih povjerilaca jednaka. Ona čine jednu cjelinu samoutoliko što potiču iz istog pravnog osnova (A, B i C kao suvlasnici odredjene stvari prodaju licu D za 90000 eura. Kupac će u tom slučaju biti dužan da svakom prodavcu plati po 30000 eura). Iako su nastala iz istog ugovora, potraživanja povjerilaca ne zavise jedno od drugog. Svaki povjerilac može svojim potraživanjem slobodno raspolagati:

otudjiti, založiti, naplatiti. Ako ga naplati, zadržava za sebe sve što je dobio. Ugovoromili zakonom može biti odredjena solidarnost povjerilaca kod djeljive obaveze.

b) Solidarne obligacije

Obligacioni odnos predstavlja jednu cjelinu tj. on je nepodijeljen (združen) ili solidaran.Solidarne obligacije su takve obligacije sa više subjekata (dužnika ili povjerilaca) kodkojih je svaki dužnik dužan da ispuni obavezu u cjelini, a svaki povjerilac ima pravo dazahtijeva od bilo kog dužnika cjelikupno potraživanje. Ispunjenjem od strane jednogdužnika oslobadjaju se ostali. Isto tako, namirenjem jednog povjerioca oslobadja dužnika prema svim povjeriocima.

Pasivne solidarne obligacije:

– Solidarnost dužnika imamo u slučaju kad više njih duguju jednu obavezu tako da povjerilac može zahtijevati potpuno ispunjenje od koga hoće, ali kad jedan dužnik ispuniobavezu, ona prestaje za sve. Izmedju povjerioca i solidarnih dužnika postoji obligacioniodnos na osnovu kojeg povjerilac ima odredjeno tražbeno pravo prema svakom dužniku,a dužnici jedan prema drugome. Povjeriočevo pravo se ne sastoji iz jednog ptraživanjanaspram više dužnika već iz više pojedinačnih tražbina koje jedna drugoj konkurišu ikoje vode ka ispunjenju jedne jedine činidbe. Oni po pravilu duguju istu činidbu(plaćanje iste novčane sume) ali nije nužno da njihove obaveze budu i po iznosu jednake.

Solidarnost se može odnositi samo na jedan dio duga, a za preostali da svaki dužnik odgovara samostalno. Od više solidarnih dužnika svaki može dugovati sa drugim rokomispunjenja, pod drugim uslovima, i uopšte sa različitim odstupanjima. Međutim, solidarnidužnici moraju biti dužnici istog ranga.Solidarnost dužnika nije pravilo, nego je izuzetak koji mora biti posebno utvrdjenzakonom ili ugovorom. Zakon npr. propisuje solidarnu odgovornost više lica kojazajedno prouzrokuju štetu drugome, naručioca i izvodjača radova na nepokretnosti,roditelja i djece za štetu koju prouzrukuju djeca.

25



Created by - I -

S obzirom na pravni osnovu iz kojeg je nastala obaveza solidarnih dužnika, u teoriji se pravi razlika izmedju prave i neprave solidarnosti.Kod prave solidarnosti obaveze svih solidarnih dužnika imaju isti pravni osnov, dok sukod neprave njihovi osnovi različiti.Solidarnost dužnika povećava izgled povjerioca da namiri svoju tražbinu. Ona je za njega

jedna vrsta ličnog osiguranja tražbine jer može računati sa namirenjem sve dotle dok postoji makar i jedan solidarni dužnik koji je platežno sposoban.

Odnos solidarnih dužnika prema povjeriocu:

– Povjerilac je ovlašćen da po svome izboru zahtijeva ispunjenje obaveze od bilo kogsolidarnog dužnika. On može tražiti isplatu od svih njih istovremeno ili pojedinačno, ucjelini ili djelimično. Dužnik od koga povjerilac zatraži ispunjenje nema pravo da se pozove i na ostale solidarne dužnike. Ali, ako mu jedan plati cijeli dug, svi se solidarnidužnici oslobadjaju obaveze.Pošto su obaveze solidarnih dužnika samostalne, pravilo je da jedan dužnik ne može

svojim postupcima otežati položaj ostalih sadužnika. Ni docnja jednog dužnika ni priznanje duga nemaju dejstva prema ostalima. Ali, kad povjerilac dodje u docnju prema jednom solidarnom dužniku, on je u docnji i prema ostalima. Poravnanje koje je zaključio jedan od solidarnih dužnika sa povjeriocem ne važi za ostale, ali oni imaju pravo da ga prihvate ako nije ograničeno na dužnika sa kojim je zaključeno. Ako bi krivicom jednogsolidarnog dužnika ispunjenje obaveze postalo nemoguće, obaveza nadoknade štete,umjesto ispunjenja, nastaje samo za onog koji je skrivio nemogućnost.Subjektivni razlozi jednog dužnika koji dovedu do gašenja njegove obaveze beznamirenja povjerioca, mogu koristiti i ostalima samo ako to okolnosti i priroda obavezezahtijevaju. Na primjer:

1) oproštaj duga izvršen sporazumno sa jednim solidarnim dužnikom oslobadja obaveze iostale dužnike. Ali ako je cilj oproštaja bio da se oslobodi obaveze samo dužnik sa kojim je taj sporazum zaključen, solidarna obaveza smanjuje se za dio koji prema medjusobnimodnosima dužnika pada na njega, a ostali dužnici odgovaraju solidarno za ostatak obaveze.2) novacijom koju je povjerilac izvršio sa jednim solidarnim dužnikom oslobadaju se iostali. Medjutim, ako su povjerilac i dužnik novaciju ograničili samo na dio obaveze kojidolazi na ovoga, obaveza ostalih ne prestaje nego se smanjuje za taj dio.3) kada se u jednom licu steknu svojstvo povjerioca i svojstvo dužnika iste solidarneobaveze, obaveza ostalih solidarnih dužnika smanjuje se za iznos dijela koji na njega pada.

4) Ako zastarevanje ne teče ili je prekinuto prema jednom dužniku, ono teče za ostalesolidarne dužnike, i može se navršiti ali dužnik prema kome obaveza nije zastarela i koji je morao da je ispuni ima pravo da zahtijeva od ostalih dužnika prema kojima je obavezazastarjela, da mu nadoknade svaki svoj dio obaveze.

26



Created by - I -

Međusobni odnos solidarnih dužnika:

– Ako dug isplati bilo koji od solidarnih dužnika, obligacioni odnos se gasi za sve njih.Medjutim, time se ne gasi i pravni odnos iznmedju samih solidarnih dužnika. Taj odnosmedju njima postoji i dalje i na osnovu njega mora se teret duga raspodijeliti na sve

solidarne dužnike. Onaj koji je izvršio isplatu može tražiti da i ostali dužnici koji su seoslobodili obaveze na njegov račun učestvuju sada u plaćanju snoseći odredjeni diotroškova koje je on načinio radi isplate. To pravo dužnika-isplatioca se objašnjava timešto on nije platio samo svoj dug, već i ostalih solidarnih dužnika. Ono se naziva pravo

regresa i stiče se samom isplatom. Isplatilac se po sili zakona subrogira na mjesto povjerioca i njemu sada odgovaraju svi ostali solidarni dužnici. Medjutim, njihovaodgovornost nije više solidarna već proporcionalna. Ali ako je jedan solidarni dužnik insolventan njegov dio duga se srazmjerno raspodjeljuje na sve dužnike.Pravo na regres uvijek se pretpostavlja. Dužnik koji je isplatio cijeli dug ima pravoregresa i od onog solidarnog dužnika kome je povjerilac lično oprostio dug ili ga smanjio.Oproštaj duga ne može pogoršati položaj ostalih solidarnih dužnika. Pravo na regres

nema jedino onaj dužnik koji je svojim radnjama pogoršao položaj ostalih sadužnika.Aktivne solidarne obligacije:

- Solidarnost povjerilaca postoji u slučaju kad je svaki od više njih ovlašćen da oddužnika zahtijeva ispunjenje cijele obaveze. Isplatom jednom povjeriocu dužnik seoslobadja obaveze prema svim povjeriocima. Ni ova solidarnost se ne pretpostavlja, većmora biti odredjena ugovorom ili zakonom. Ako cijela tražbina bude isplaćenanesavjesnom ili insolventnom povjeriocu, time mogu biti oštećeni ostali. Sporazum osolidarnosti povjerilaca ima smisla samo kad su njihovi interesi tako usko povezani da seisplatom jednome zadovoljavaju ujedno i interesi drugoga (supružnici kao solidarni

povjerioci).Odnos solidarnih povjerilaca prema dužniku:

- Svaki solidarni povjerilac ima nepodijeljeno i samostalno tražbeno pravo na cijeludugovanu činidbu. Dužnik može ispuniti obavezu povjeriocu kojeg sam izabere, sve dok neki od njih ne zatraži od njega ispunjenje. Ako ga jedan od njih tuži, može da platidrugome samo ako tužba protiv prvoga bude odbačena.Svaki povjerilac je ovlašćen da raspolaže cijelom tražbinom ali isključivo u zajedničkominteresu (npr. da dovede dužnika u docnju). Pošto svaki povjerilac ima samostalno potraživanje prema dužniku, svaki može njime slobodno raspolagati. Može da ga naplati,

ustupi, založi i da ga se odrekne. Činjenice koje nastaju u ličnosti jednoga ne tiču se po pravilu ostalih, već djeluju jedino izmedju njega i dužnika (npr. ako jedan povjerilac prekine zastarevanje ili ako prema njemu zastarevanje ne teče, to ne koristi ostalim povjeriocima i prema njima zastarjevanje teče i dalje). Ali, ako se dužnik odreknezastarjelosti prema jednom povjeriocu, to koristi i ostalima. Ni poravnanje koje jezaključio jedan solidarni povjerilac sa dužnikom ne važi za ostale. Ali oni ga mogu prihvatiti izuzev kad se odnosi samo na dio povjerioca sa kojim je zaključeno.

27



Created by - I -

Međutim, nezavisnost tražbine jednog solidarnog povjerioca u odnosu na tražbine drugihnije potpuna, već samo djelimična. Zakon vodi računa o tome da dužnik duguje samo jednu činidbu i da može birati kome će je ispuniti. Iz toga proističu sledeće posledice:1) Dužnik može izvršiti prebijanje svoje obaveze ne samo sa potraživanjem koje ima od povjerioca koji od njega zahtjeva ispunjenje, već i sa potraživanjem koje ime od nekog

drugog povjerioca, ali do visine dela solidarnog potraživanja koje pripada tom povjeriocu;2) Oproštajem duga i novacijom izmedju dužnika i jednog povjerioca smanjuje sesolidarna obaveza za onoliko koliko iznosi deo tog potraživanja povjerioca;3) Ako se u licu jednog solidarnog povjerioca sjedini i svojstvo dužnika, svaki od ostalih povjerilaca može od njega zahtjevati samo svoj dio potraživanja;4) Kada dužnik zapadne u docnju prema jednom solidarnom povjeriocu on je u docnji i prema ostalim. S druge strane docnja jednog solidarnog povjerioca škodi i ostalim;5) Priznanje duga učinjeno jednom povjeriocu koristi svim povjeriocima;

Međusobni odnosi solidarnih povjerilaca:

- Pošto se ispunjenjem obaveze jednom solidarnom povjeriocu gase potraživanja svih povjerilaca, onaj koji je primio isplatu postaje dužnik ostalih. Tražbina je bila nedeljiva prema dužniku, dok je izmedju samih povjerilaca djeljiva. Stoga, svaki solidarni povjerilac ima pravo da zahtijeva od onog koji je primio ispunjenje da mu preda dio kojimu pripada. Ako je dobio samo onoliko koliko iznosi njegov dio, ostali od njega ne moguzahtijevati ništa. Ali ako ostatak duga ne može da se naplati od dužnika zato što jeinsolventan, ono što je isplaćeno srazmjerno se rasporedjuje na sve solidarne povjerioce.

c)Nedjeljive obligacije

Nedjeljive obligacije su one obligacije u kojima ima više lica na strani dužnika ili nastrani povjeioca, i čije se predmet ne može dijeliti i ispuniti u djelovima. Ako je predmettražbine stvar koju nije moguće razdeljivati, usitnjavati na manje alikvotne djelove a dase pri tome ne dira u njenu bit, obaveza je nedeljiva. Takva je, na primer, obaveza da se preda živa životinja, da se sašije odijelo, sazida kuća ili naprave cipele. Ove obaveze,zbog njihove prirode, nije mogućno ispunjavati u djelovima, nego se to mora činitiodjednom.

33. Složene obligacije sa više predmeta

Složene obligacije sa više predmeta mogu biti:a) kumulativne b) alternativne ic) fakultativne.

28



Created by - I -

a)Kumulativne obligacije

Kumulativne obligacije su one obligacije gdje dužnik duguje povjeriocu dva ili više predmeta (činidbe, prestacije) ali tako da je dužan sve da ih izvrši. Nije dovoljno da izvršisamo jednu (kao kod alternativnih). Ukoliko nije drugačije ugovoreno, sve činidbe imaju

se izvršiti u isti mah, na u različito vrijeme. Ako izvršenje jedne postane nemoguće usleduzroka za koji dužnik neodgovara, posledice zavise od toga da li je povjerilaczainteresovan za preostale činidbe. Ako jeste, dužnik ih duguje i dalje sve dok ne ispuni.Ali ako povjerilac za njih nije zainteresovan, obaveza se gasi.

b)Alternativne obligacije

Alternativne obligacije su obligacije koje imaju dva ili više predmeta ali se možezahtijevati samo jedan. Ispunjenjem jednog, dužnik se oslobadja obaveze. Dakle, u jednom obligaciono-pravnom odnosu dužnik duguje dva predmeta (činidbe) aliispunjenjem jednog se gasi. Drugim riječima, kod alternativne obaveze dužnik duguje

više različitih činidbi, ali da bi se oslobodio obaveze nije potrebno da ih ispuni sve, negosamo jednu od njih. Pravo izbora izmedju dva ili više predmeta može imati dužnik i povjerilac, ili izvjesno treće lice. O tome odlučuju strane ugovornice ili zakonodavac. Aliako drugačije nije ni ugovoreno niti je zakonom propisano, pravo izbora pripada dužniku.U slučaju kada pravo izbora pripada dužniku pa se njime ne koristi, povjerilac ne može birati sam, umjesto dužnika. On jedino može zahtijevati alternativno ispunjenje, i odlukasuda takodje mora glasiti takodje alternativno. Tek ako dužnik ne ispuni obavezu ni posle pravosnažne sudske presude, povjerilac može zahtjev za prinudno izvršenje uperiti, povlastitom izboru, na jednu odredjenu stvar od više dugovanih. No ni u tom stadijumudužnik još ima mogućnost da se koristi svojim pravom izbora, sve dok jedna oddugovanih stvari ne bude potpuno ili delimično predata povjeriocu.

Medjutim, ako pravo izbora pripada povjeriocu, pa se on ne izjasni o tome u rokuodredjenom za ispunjenje zapada u povjerilačku docnju. Dužnik ga može pozvati daizbor učini i zato mu odrediti naknadni rok, pa ako povjerilac taj rok propusti, njegovo pravo izbora prelazi na dužnika.Ali ako je izbor trebalo da izvrši izvjesno 3. lice pa to ne učini svaka stranka uobligacionom odnosu može zahtijevati da izbor izvrši sud. Izjava kojom se vrši izbor imakarakter jednostrane izjave volje. Neopoziva je po pravilu i može se izvršiti u bilo kojojformi, izričito ili konkludentnim radnjama.Izbor predstavlja akt volje kojim se složena alternativna obaveza pretvara u prostu. Izjavao izboru spada u tzv. prava preobražavanja. Nemogućnost ispunjenja neke od dugovanih činidbi – ako ispunjenje jednog od

dugovanih predmeta postane nemoguće usled uzroka za koji ne odgovara nijedna strana uobligacionom odnosu, dug se svodi na preostale moguće predmete.Ali ako je nemogućnost ispunjenja izazvana krivicom jedne strane, posledice zavise odtoga koja od njih ima pravo izbora.1) ako pravo izbora ima povjerilac, pa ispunjenje jednog predmeta obaveze postanenemoguće njegovom krivicom, on može zahtijevati neki od preostalih mogućih predmetaali je dužan da plati nadoknadu za onaj čiju je nemogućnost skrivio ili da izaberenemogući predmet i tako ugasi obavezu.

29



Created by - I -

2) ako pravo izbora pripada povjeriocu, a nemogućnost ispunjenja jednog od predmetaobaveza skrivi dužnik, povjerilac može da zahtijeva ili preostali predmet ili nadoknaduvrijednosti onoga koji se ne može ispuniti.3) ako pravo izbora pripada dužniku, pa ispunjenje nekog od dugovanih predmeta postane nemoguće njegovom krivicom, on može dati povjeriocu neki od preostalih

predmeta.4) ako pravo izbora pripada dužniku, a ispunjenje jedno od dugovanih predmeta postanenemoguće krivicom povjeriočevom, dužnik može izabrati nemogući predmet i takougasiti obavezu.

c)Fakultativne obligacije

Fakultativne obligacije su one obligacije kod kojih se samo jedan predmet duguje, alidužnik ima mogućnost da se oslobodi i ako ispuni povjeriocu neki drugi odredjeni predmet. Budući da postoji mogućnost da se dugovana činidba zamjeni i ispuni dugomodredjenom činidbom, smatra se da ko ovih obaveza postoji jedan predmet koji se

duguje, a više predmeta kojima se dug može isplatiti. Ovlašćenje da se dugovana činidbazamijeni drugom naziva se facultas alternativa. Ono se ustanovljava pravnim poslom ilizakonom, a može pripadati dužniku ili povjeriocu.

Kad ovlašćenje za zamjenu ima dužnik:U ovom slučaju dužnik duguje izvjesnu činidbu ali je ovlašćen da, umesto nje, izvršidrugu određenu činidbu i da se tako oslobodi obaveze. Tipičan slučaj takve obaveze porimskom pravu bila je obaveza robovlasnika da nadoknadi štetu koju je drugome prouzrokovao njegov rob, ili da mu ustupi roba. Poverilac je ovlašćen da zahtjeva samodugovanu činidbu, dok dužnik može svoju obavezu ispuniti i nedugovanom(fakultativnom ) činidbom.

Kad se dužnik izjasni za fakultativnu činidbu, on ni od tog trenutka nju ne duguje. Njegova izjava ne mijenja ništa u obligacionom odnosu tako da povjerilac i posle togamože zahtijevati samo ispunjenje dugovane činidbe. I dužnik zadržava mogućnost da seobaveze oslobodi ispunjenjem jedne ili druge činidbe, sve dok povjerilac u postupku prinudnog izvršenja ne dobije potpuno ili djelimično predmet obaveze.Medjutim, ako ispunjenje dugovane činidbe postane nemoguće, pravne posledice zaviseod uzroka nemogućnosti. Ako dužnik nije za njega odgovoran, njegova se obaveza gasi.Ali, ako je odgovoran, duguje nadoknadu štete. Povjerilac može od njega zahtijevatisamo nadoknadu, dok je dužnik vlastan da umjesto nadoknade izvrši fakultativnučinidbu. Budući da je izvršenje fakultativne činidbe dužnikova privilegija, ne njegovadužnost, nju povjerilac ne može zahtijeti ni u kom slučaju. No, ako izvršenje fakultativne

činidbe postane nemoguće, obaveza da se ispuni dugovana traje i dalje. Jedina je posledica toga što dužnik gubi mogućnost da dugovanu činidbu zamjeni.

Kad ovlašćenje za zamjenu ima povjerilac:I u ovom slučaju dužnik duguje izvjesnu činidbu, ali je povjerilac ovlašćen da umjestonje, zahtijeva izvršenje druge odredjene činidbe. Ako se povjerilac ne koristi svojimovlašćenjem za zamjenu, dužnik može izvršiti jedino činidbu koju duguje, i tako seosloboditi obaveze. On ne mora čekati da se povjerilac izjasni, jer je činidba koju duguje

30



Created by - I -

unaprijed odredjena. Stvar je isključivo povjeriočeva da se brine o svom ovlašćenju i daga upotrijebi na vrijeme.Ukoliko činidba koju dužnik duguje postane nemoguća, posledice zavise od uzrokanemogućnosti. Ako je za uzrok dužnik odgovoran, postoji njegova obaveza da nadoknadištetu. Ali povjerilac može, umjesto nadoknade, zahtjevati fakultativnu činidbu. Ukoliko

dužnik nije odgovoran, obaveza se gasi.

34.Novčane obaveze i pojam novca

Pod novčanim obavezama se podrazumijevaju obaveze koje se tiču plaćanja određene iliodredive svote novca. Novac se koristi kao opšte sredstvo razmjene. Novcem se smatraju, ne samo domaći,nego i inostrani novčani znaci. To je novac u širem smislu. Međutim, pod novcem uužem smislu se podrazumijevaju isključivo sredstva razmjene utvrđena propisimadomaće zemlje. To svojstvo novca se naziva »prinudni kurs«. Novac u užem smislu činizakonsko sredstvo plaćanja na teritoriji određene zemlje.Vrijednost označena na novčanicama predstavlja njihovu nominalnu vrijednost. Osim nje postoji i unutrašnja vrijednost novca koja se izražava u njegovoj kupovnoj moći. Novac u pravnom smislu riječi podrazumijeva i tzv. Obračunski novac, koji služi za bezgotovinska knjigovodstvena plaćanja. Onaj ko plaća ne daje povjeriocu gotovinu,nego svoje potraživanje naspram banke ili neke druge finansijske institucije. Ti potraživanjem ne raspolaže odmah, nego tek kad se umiješa treće lice, a to je banka.

35. Osobenosti novčanih obaveza

Obično se ove obaveze (novčane) svrstavaju u generične, ali je ta klasifikacija sporna uteoriji. Povjeriocu nije stalo do odredjenih komada novca nego do vrijednosti koju oni predstavljaju. Dužnik treba da preda odredjenu sumu novca, a ne stvar. Međutim,nedostatak novca ne predstavlja nemogućnost činidbe koja dovodi do gašenja duga, jer dužnik odgovara cijelom svojom imovinom koju može pretvoriti u novac. Načelno se duguje onaj iznos novca na koji je dug glasio na početku. Promjene ukupovnooj snazi novca koje su u međuvremenu nastupile nijesu od pravnog značaja. To je princip monetarnog nominalizma. Zakonska norma koja uređuje ova pitanja jedispozitivnog karaktera, tako da stranke mogu urediti i drugačije.

36. Kamata i kamatne stope

Kamata je nadoknada na koju povjerilac ima pravo zbog toga što je lišen izvjesne svotenovca koju mu neko duguje, pod uslovom da se ta nadoknada određuje prema visini dugai prema vremenu njegovog trajanja. Ona se izračunava u procentima od dugovane sumeza jednu godinu.

31



Created by - I -

Potraživanje kamate ne nastaje u jednom određenom trenutku, nego postepeno, sve dok postoji glavno potraživanje. Potraživanje zakonske kamate dospijeva odmah čim nastane,te se može odmah i zahtijevati. Kod ugovorne kamate postoje tačni kamatnitermini,obično se kamata na zajam isplaćuje godišnje.Od kamate treba razlikovati rentu. Kod rente nedostaje potraživanje glavnice,tako da se

dužnikova obaveza isrpljuje u periodičnom plaćanju određenog novčanog iznosa.Pošto kamata predstavlja dug glavnice, ona je u odnosu na njega sporedna obaveza. Ako je isplaćena glavnica, smatra se da je isplaćena i kamata.

a)Kamatne stope

Visina kamate utvrđuje se obično u procentima od glavnog novčanog duga. Taj iznos senaziva kamatna stopa. Ona može biti određena ugovorom između zainteresovanih lica izakonom. Ugovorna zavisi od ponude i potražnje novčanog kapitala. Međutim ne postoji potpuna sloboda ugovaranja kamatnih stopa, nego je ona zakonom ograničena, kako bi seonemogućilo zelenašenje. Utvrđena je gornja granica do koje se može ugovoriti visina

kamatne stope.

36. Izvori obligacionih odnosa

Pod izvorima obligacija podrazumijevaju se pravno relevantne činjenice za kojeobjektivno pravo vezuje nastanak obligacionih odnosa.Izvori obligacionih odnosa u našem pravu se uglavno podudaraju sa izvorima koji su priznati i u ostalim pravnim sistemima evropskih zemalja. U njih spadaju:

1) UgovoriTo je saglasna izjava volje najmanje dvije strane, da se među njima zasnuje određeniobligacioni odnos. Ugovor je najčešći i najvažniji izvor obligacionih odnosa.

2) Prouzrokovanje štete drugomeKad neko prouzrokuje štetu drugome dužan je da je nadoknadi,dok oštećenik stiče pravoda traži nadoknadu.

3) Neosnovano obogaćenjeU obligaciono pravni odnosima se dešava da neko lice stekne određenu korist na račundrugog lica, bez pravno priznatog osnova sticanja. Sadržinu ovog odnosa čini obavezaobogaćenog da korist vrati onom na čiji je račun stekao, a ako povraćaj koristi nijemoguć, dužan je da mu naknadi štetu.

4) Poslovodstvo bez nalogaKo samoinicijativno obavlja neki tuđi posao, a da nije obavezan to da radi, stiče pravo daod gospodara posla zahtijeva nadoknadu troškova koje je pri tom imao, pa i nagradu zaučinjenu uslugu.

5) Jednostrane izjave voljePored dvostranih izjava volja (tj. ugovora) i jednostrane izjave mogu biti izvor obligacionog odnosa. To su takva obećanja izvjesne činidbe za čiju punovažnost nije

32



Created by - I -

potrebna saglasnost povjerioca. U jednostrane izjave volje koje tvore obligacione odnosespadaju: javno obećanje nagrade i izdavanje vrednosnih papira

6) Ostali izvoriOsim navedenih, obligacione odnose mogu produkovati i neke druge činjenice kao što su,na primer, brak, srodstvo, suvlasništvo, susjedstvo i slično. Njih pravnici nazivaju

zakonskim obligacijama u užem smislu.

II DIOUGOVORNO PRAVO

37. Pojam ugovora

Ugovor je saglasnost volja dva ili više lica kojim se postiže odredjeno obligaciono- pravno dejstvo koje se sastoji u nastanku, izmjeni ili gašenju obligacije. Dio obligacionog prava kojim je regulisana materija ugovora naziva se ugovorno pravo. Ugovorno pravoima veliki značaj u ekonomskom i pravnom prometu. Ono uredjuje i omogućavadinamiku imovinskih odnosa.Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim elementima ugovora.Ugovor se može odnositi na tri stvari: Ugovor kao pravni akt,ugovor kao pravni odnos ina pravni dokument ili ispravu.

a)Ugovor kao pravni akt

Pod ugovorom kao pravnim aktom treba razumijeti razmjenu saglasnih izjava voljeizmedju dva ili više lica, kojom se zasniva, mijenja ili ukida odredjeni pravni odnos.Razmjena podudarnih izjava volje jeste jedan događaj, jedan čin, koji se obično nazivazaključenje ugovora. Kao pravni akt ugovor se niti sklapa, niti raskida, niti poništava,nego se njime začinje, preoblikuje ili okončava pravni odnos. On je sredstvo, nije cilj.S obzirom na broj njegovih strana, ugovor može biti dvostrani ( bilateralni) i višestrani(multilateralni).Obligacioni ugovor možemo definisati poput opšteg, tj. kao razmjenu podudarnih izjavavolje između dva ili više lica, kojim se zasniva, mijenja ili ukida određeni obligacioniodnos.Obligacioni ugovor u pravnom smislu podrazumijeva isključivo sporazume koji su

usmjereni na stvaranje obligacionog odnosa, na obavezu da se nešto da, učini ili ne učini.Saglasnost volja kojoj nije cilj nastanak, nego promjena ili nestanak obligacionog odnosa, jeste sporazum, ali nije ugovor u isti mah.Od ugovora treba razlikovati »zaključke više lica«, jer oni predstavljaju saglasnost voljaviše lica, ali za razliku od ugovora kod njih se ne trai saglasnost volja svih učesnika, većsaglasnost većine.

33



Created by - I -

b) Ugovor kao pravni odnos

Ugovor u smislu pravnog odnosa rezultat je ugovora u smislu pravnog akta. Oni se jedannaspram drugog odnose kao uzrok i posledica. Pravni odnos koji je proizišao iz ugovorakao pravnog akta naziva se ugovorni odnos –ili prosto ugovor.

Pravni odnosi što nastaju saglasnom izjavom volja mogu biti različitog karaktera:obligacionopravni, naslednopravni, porodičnopravni, radnopravni, međunarodni, pa čak iustavnopravni. Sem pomenutih, nemačko pravo poznaje i tzv. stvarne ugovore. Njihova je osobenost u tome što se na saglasnost volja mora nadovezati upis u javne knjige,odnosno predaja stvari. Saglasnost volja i upis u javne knjige, odnosno predaja stvari činezajedno jedan pravni akt – ugovor.

c)Ugovor kao pravni dokument

Riječ ugovor se koristi i kao oznaka za ugovornu ispravu, u kojoj su ispisane saglasneizjave volja određenih lica. U tom smislu se govori o: slanju i potpisivanju ugovora, o

boju primjeraka i slično.

38. Značaj ugovora

Ugovor kao pravni akt jeste jedan od najvažnijih izvora obligacionih odnosa. On jekreativni voljni akt samih subjekata obligacionih odnosa. Značaj ugovora je najveći uoblasti imovinskog prava. U ovim oblastima društvenog života stalno dolazi do razmjeneroba i usluga, a ugovor je posrednik u toj razmjeni.Kad je obligaciono pravo u pitanju, ugovor ima veliki značaj, jer se njime mogu, ne samo

stvarati novi obligacioni odnosi, već mijenjati već postojeći i ukinuti isti.

39. Načela ugovornog prava

Načela ugovornog prava su:- načelo slobode ugovaranja- načelo konsesualizma

a)Načelo slobode ugovaranja (Privatna autonomija)

Načelo slobode ugovaranja podrazumijeva slobodu svakog pojedinca da sam proizvodi ioblikuje svoje pravne odnose prema vlastitoj volji. Načelo slobode ugovaranja predstavlja konkretizaciju načela autonomije volje. Strane uobligacionim odnosima su slobodn u granicama prinudnih propisa, javnog poretka idobrih običaja.

34



Created by - I -

Princip slobode ugovaranja se sastoji iz mnoštva raznorodnih sloboda. Medju njima sunajvažnije:

1) sloboda da se ugovor zaključi ili ne zaključi- načelno, niko nije dužan daodredjeni ugovor zaključi. Ako na sklapanje ugovora neko bude primoran, ili ako je odgovarajuću odluku donio pod uticajem vlastite zablude, ugovor je pravno

nevaljan.2) Sloboda izbora ugovornog partnera- svako može birati lice sa kojim će odredjeniugovor zaključiti. Ako je izbor učinjen pod uticajem zablude o ličnostiizabrabnog, to može biti razlog da se ugovor ospori, ukoliko su lična svojstva partnerova za drugog ugovornika bila bitna.

3) Sloboda uređivanja sadržine ugovora- svoj ugovorni odnos strane ugovornicemogu uredjivati kako im drago. To se ne odnosi samo na ugovorne činidbe, nego ina posledice neispunjenja činidbe. Zakonom utvrdjene sankcije mogu se imijenjati i ukidati i ublažiti ili pojačati. Sve te mogućnosti dopuštaju dispozitivnenorme ugovornog prava.

4) Sloboda određivanja tipa ugovora- strane ugovornice nijesu vezane za zakonske

tipove ugovora. One mogu sklapati ugovore koji se ne daju podvesti pod neki od postojećih tipova. U rimskom pravu nije bilo moguće zaključiti ugovore kojinijesu bili regulisani. Za njih su takvi ugovori bili nudum pactum.

5) Sloboda određivanja obaveznosti ugovora- ugovor stvara obaveze za straneugovornice, ali su one u mogućnosti da same odrede mjeru njegove obaveznosti.Uskladu sa tim postoje razni modaliteti: a) Sporazum koji ne proizvodi pravneobavaze. To su tzv.džentlmenski ugovori. On ne stvara pravne dužnosti, ali uvijek ima praktičnu vrijednost. b) Sporazum ograničene obaveznosti- moguće je da seispunjenje ili nastanak neke obaveze dovede u zavisnosti od nekog uslova.

6) Sloboda izbora forme ugovora- ukoliko zakonom nije propisana forma, straneugovornice imaju pravo izabrati bilo koju formu u kojoj će ugovor zaključiti.

7) Sloboda da se ugovor raskine ili zamijeni8) Sloboda izbora mjerodavnog prava- ako su državljani raznih država imajumogućnost da unaprijed odaberu zakon odredjene države koji će biti mjerodavanza njihov ugovorni odnos.

b)Ograničenje slobode ugovaranja

Sloboda ugovaranja je osnovno načelo ugovornog prava, ali ta sloboda nije apsolutna.Postoje ograničenja koja proizilaze iz pravila da je sloboda jednog subjekta ograničenaslobodom drugog subjekta. Sloboda ugovaranja stoga ne može biti apsolutna, već se morakretati u granicama javnog poretka, prinudnih propisa i dobrih običaja. Svoj izraz

ograničavanja slobode ugovaranja dobijaju u ograničenju slobode da se ugovor nezaključi (npr. zabrana zaključenja ugovora u cilju suzbijanja špekulacije, stvaranja iiskorišćavanja monopolskog položaja na tržištu, nelojalne konkurencije itd) ili zaključi(npr. obaveza preduzeća koja obavljaju poslove tzv. javne službe kao što su PTT usluge, javni prevoz putnika, isporuka električne energije, da te poslove obavljaju u korist svihsubjekata i pod jednakim uslovima), ograničenju slobode da se izabere saugovarač ( nekalica imaju pravo prvenstva da sklope određene ugovore sa drugim određenim licima npr.

35



Created by - I -

Pravo preče kupovine, to njihovo preče pravo, koje ograničava slobodu drugih da birajusebi ugovornog partnera, može biti ugovornog ili zakonskog porijekla).Iz ovoga se može zaključiti da sloboda ugovaranja garantuje samo pravnu, a ne stvarnuslobodu postupanja ugovornika.

c)Ograničenja slobode da se ugovor ne zaključiDa bi se potrošači zaštitili od opasnosti, drugoj strani je nametnuta obaveza da sklapaodređene ugovore. Takvu obavezu imaju sva preduzeća koja vrše javne službe, kao što su javni prevoz putnika, komunalne usluge, PTT usluge i slično. Pružanje odgovarajućihusluga jeste glavni zadatak tih preduzeća i ona su u obavezi da zaključuju određeneugovore sa svakim građaninom koji to zatraži. Ako odbiju to da učine, duguju naknaduštete.

d)Ograničenje slobode da se ugovor zaključi

Izvjesne stvari mogu biti predmet pravnog prometa, pa se zato o njima ne može ugovor zaključiti. Nemogućnost zaključenja takvih ugovora određuju imperativne norme,radi pravičnosti ili radi zaštite sovijalno slabijih subjekata. Ne mogu se sklapati ugovori koji su protivni dobrim običajima,prinudni propisima ili javnom poretku. Naročit značaj ima pravilo koje zabranjuje zaključenje ugovora kojim sestvara ili iskorišćava monopolski položaj na tržištu.

e)Ograničenje slobode izbora ugovornog partnera

Neka lica imaju pravo prvenstva da sklopeodređene ugovore sa drugim određenim licima(pravo preče kupovine, zakupa i sl.) To njihovo preče pravo može biti ugovornog ili

zakonskog porijekla.Njegova suština je u tome što onaj ko želi da zaključi ugovor na kojiodređeno lice ima preče pravo, mora ponudu za zaključenje ugovora uputiti prvenstvenotom licu. Tek ako ono ponudu odbije , ono može biti upućeno svakom trećem, ali podistim uslovima.

f)Ugovori za koje je potrebna saglasnost trećeg lica

Maloljetnici ne mogu da zaključuju pravne poslove. Medjutim, izvjesne kategorijemaloljetnika mogu obavljati odredjene poslove uz saglasnost zakonskog zastupnika ilistaraoca. Tako lice koje je navršilo 14 godina može zaključivati pravne poslove ali s timda ih odobri staralac ili zakonski zastupnik lica – ukoliko se ne radi o poslovima koje sam

staralac ne može preduzeti (otudjenje nekretnine i sl.) potrebna je saglasnost – odobrenjeorgana starateljstva. To znači da maloljetnikova volja nije dovoljna za zaključenje punovažnog ugovora, već je potreban pristanak trećeg lica (staratelja odnosno zakonskogzastupnika). Ovaj pristanak je sastavni dio posla bez koga nema punovažnog ugovora.Medjutim, na nedostatak ovog pristanka, a radi poništenja ugovora, ne može se pozivatimaloljetnikov saugovarač. To može učiniti samo staralac odnosno zakonski zastupnik.Saugovarač poslovno nesposobnog lica koji nije znao za njegovu poslovnu nesposobnostmože da odustane od ugovora koji je zaključio sa tim licem bez odobrenja njegovog

36



Created by - I -

zakonskog zastupnika. To pravo ima i saugovarač poslovno nesposobnog lica koji je znaoza njegovu poslovnu nesposobnost ali je bio prevaren od njega da ima odobrenje svogzakonskog zastupnika. Ovo pravo prestaje po isteku 30 dana od dana saznanja za poslovnu nesposobnost druge strane, odnosno za nepostojanje odobrenja zakonskogzastupnika i ranije ako zakonski zastupnik bude odobrio ugovor prije nego što istekne taj

rok.

g)Ugovori za koje je potrebna saglasnost državnog organa

U mnogim propisima za punovažnost odredjenih ugovora zahtjeva se pristanak nekogdržavnog organa. Postoje dva osnovna vida ovog pristanka. Pristanak može biti da u vidudozvole ili u vidu odobrenja.Dozvola državnog organa – ukoliko je propisom predvidjeno da je za nastanka jednogvaljanog ugovora potreban prethodni pristanak nadležnog državnog organa onda se radi odozvoli. Ako bi ugovor bio zaključen bez te prethodne dozvole-pristanka, bio bi ništav.Istina, ponekad zakonski propisi predvidjaju da i za takve poslove može biti naknadno

odobrenje – da se mogu konvalidirati.Odobrenje državnog organa – za izvjesne ugovore u propisima je predvidjeno da su punovažni tek ako se dobije naknadni pristanak-odobrenje nadležnog organa. To bi biliugovori zaključeni pod odložnim uslovima. Ovdje je odobrenje uslov za postojanjeugovora. Ugovor vezuje stranke još u trenutku njegovog zaključenja, izjavljenesaglasnosti njihovih volja, ali neće proizvoditi pravna dejstva dok se ne dobije odobrenjenadležnog državnog organa. Ukoliko se dobije odobrenje, ugovor važi od momentazaključenja. Ako odobrenje ne bude dato ugovor ne proizvodi pravna dejstva, kao da nijeni zaključen.

h)Načelo konsesualizma Načelo konsesualizma je načelo ugovornog prava koje znači da se ugovori zaključuju prostom saglasnošću volja i bez ispunjenja posebnih formalnosti.Tokom istorijskog razvoja ugovori su prešli dug put od načela formalizma do načelakonsesualizma.U skladu sa načelom formalizma ugovor se smatrao zaključenim samoako je ispoštovana određena forma. Ovo načelo je vremenom postalo prepreka robnom predmetu i otpočelo je postepeno ublažavanje ovog načela i davanje prednosti načelukonsesualizma.Velike kodifikacije građanskog prava su proklamovale slobodu ugovaranja i zaključenjeugovora prosto saglasnošću volja, tj. zaključenje ugovora po principu »solus consensus

obligat«Zakon o obligacionim odnosima prihvata načelo konsesualizma i predviđa da je ugovor zaključen kada se stranke sporazumiju o bitnim elementima ugovora i da zaključenjeugovora ne podliježe formi, osim ako zakonom nije drugačije uređeno.

37



Created by - I -

40.Opšti uslovi nastanka ugovora

Ugovor nastaje saglasnošću volja ugovornih strana. Da bi došlo do zaključenja potrebno je da su ispunjeni uslovi u pogledu:1. sposobnosti ugovaranja2. saglasnosti volja ugovornih strana3. predmeta ugovora4. kauze (osnova) ugovora

41. Sposobnost ugovaranja

Pod sposobnošću ugovaranja, što je jedan od uslova za zaključenje ugovora, podrazumijeva se poslovna sposobnost fizičkih i pravnih lica koja je neophodna za punovažan nastanak ugovora. Izjava volje usmjerena na zaključenje ugovora podrazumijeva svijest i volju da se ugovor zaključi, a njih mogu imati samo poslovnosposobna lica. S druge strane, zaključenje ugovora ima za rezultat nastanak prava iobaveza koje mogu da stiču samo poslovno sposobna lica.Apsolutno nesposobna su da zaključe ugovor sva lica do odredjenog doba starosti. Ponašem pravu, starosna granica te nesposobnosti iznosi 14 godina. Apsolutno nesposobnasu i punoljetna lica koja zbog duševne ili fizičke bolesti nisu u mogućnosti da se staraju osvojoj ličnosti, pravima i obavezama, zbog čega se u pogledu poslovne sposobnostiizjednačavaju sa maloljetnicima do 14 godina. Za ova lica ugovore mogu zaključivatinjihovi zakonski zastupnici, tj. roditelji ili staratelji. Iz praktičnih razloga i ova lica moguda zaključuju uobičajne i svakodnevne ugovore čija je novčana vrijednost mala(kupovina novina...). Ukoliko lice može da zaključuje samo neke ugovore, a za punovažnost drugih mu je nepohodna saglasnot roditelja ili staratelja, kažemo da postojirelativna nesposobnost ugovaranja, tj. da su ograničeno poslovno sposobna. Po našem pravu to su maloljetnici od 14 do 18 godina i lica koja se zbog bolesti ili rasipništva snjima izjednačavaju. Ograničeno poslovno sposobno lice može bez odobrenja zakonskogzastupnika da zaključi samo one ugovore čije mu je zaključenje zakonom dozvoljeno.Ostali ugovori tih lica ako su zaključeni bez odobrenja zakonskog zastupnika su rušljivi,ali mogu biti osnaženi naknadnim odobrenjem. Saugovarač poslovno nesposobnog licakoji nije znao za njegovu poslovnu nesposobnost može da odustane od ugovora koji je satim licem zaključio bez odobrenja njegovog zakonskog zastupnika.Isto pravo ima i saugovarač poslovno nesposobnog lica koji je znao za njegovu poslovnu

nesposobnost, ali ga je prevario da ima odobrenje zakonskog zastupnika. Ovo pravo segasi po isteku 30 dana od saznanja za poslovnu nesposobnost druge strane, odnostno zaodsustvo odobrenja zakonskog zastupnika.Saugovarač poslovno nesposobnog lica koji je zaključio ugovor sa njim bez odobrenjazakonskog zastupnika može da pozove njegovog zakonskog zastupnika da se izjasni da liodobrava taj ugovor, i ako se zakonski zastupnik ne izjasni u roku od 30 dana od ovog poziva da ugovor odobrava, smatraće se da je odbio da da odobrenje.

38



Created by - I -

I samo poslovno nesposobno lice može zahtijevati da se poništi ugovor koji je bez potrebnog odobrenja zaključio za vrijeme svoje ograničene poslovne sposobnosti, ali ako je tužbu podnijelo u roku od 3 mjeseca od dana sticanja potpune poslovne sposobnosti.

42.Predmet ugovora

Predmet ugovora je ono na šta je ugovor usmjeren, tj na šta su usmjerena prava i obavezeugovornih strana. Predmet ugovora je odredjeno davanje, činjenje ili nečinjenje iliuzdržavanje od nečega što bi dužnik inače imao pravo da čini. Predmet ugovora mora bitimoguć, dopušten i odredjen (ili bar odrediv).Mogućnost predmeta ugovora:– predmet ugovora je radnja (činidba) koju jedna strana duguje drugoj. Ta prestacija se

može sastojati u davanju, činjenju ili nečinjenju. Predmet ugovora mora biti moguć. Nema ugovora ukoliko se dužnik obavezao na nešto što je nemoguće ispuniti. Objektivnanemogućnost označava nemogućnost u apsolutnom smislu; ona postoji kad je riječ očinidbi koju nije u stanju da izvrši niko, ne samo odredjeni dužnik. Subjektivna

nemogućnost je opet nemogućnost u relativnom smislu. Ona se tiče činidbe koja prevazilazi snagu i sposobnosti konkretnog dužnika, pa se zove nesposobnost ili nemoć.S obzirom na uzroke, nemogućnost može biti fizička ili faktička i pravna (fizička nemoć – stvar na koju se dug odnosi više ne postoji tj. ostvarenje činidbe nedopuštaju prirodnizakoni). Pravna nemogućnost se temelji na pravnim razlozima. Ona dolazi u obzir kad sedužnik obaveže na činidbu koja je pravno neizvodljiva (npr. da prenese pravo svojine nastvar nekom ko takvo pravo već ima, ili da isporuči inostranu robu čiji je uvozzabranjen).Ako je u trenutku sklapanja ugovora predmet obaveze jedne strane objektivno i trajnonemoguće, ugovor je ništav. Desi li se da objektivno nemoguća činidba postane kasnijemoguća, ugovor i dalje ostaje ništav – kod privremene nemogućnosti – ako ugovor nije

trebalo ispuniti odmah nego u nekom kasnijem trenutku, tada je on punovažan ukoliko jeispunjenje u tom trenutku moguće.Subjektivna nemogućnost predmeta obaveze jedna strane ne uzrokuje ništavost ugovora.Slijedi tužba za naknadu štete.Dopuštenost predmeta ugovora:– predmet ugovora je nedopušten ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku

ili dobrim običajima. Nedopuštenost predmeta ugovora se shvata široko tako da nijenužno da je sam predmet ugovora nedopušten, već da se njegovim izvršenjem postiženedopušten cilj. U ugovore koji su zabranjeni spadaju ugovor kojim jedno lice ustupacijelu svoju buduću imovinu, ugovor o otudjenju budućeg nasledstva kome se neko nada,ugovor o otudjenju stvari koje su stavljene van prometa, zelenaški ugovori. Po pravilu su

ništavi.Određenost predmeta ugovora:– predmet mora biti odredjen ili barem odrediv. Odredjen je ako se tačno zna šta dužnik

duguje povjeriocu. Ono što dužnik ima da učini valjalo bi da bude odredjeno u pogleduvrste, količine, kvaliteta, mjesta, vremena i načina izvršenja. Nije, medjutim, nužno daugovorne strane utvrde sve te sastojke, dovoljno je da se sporazumijevaju o tzv. bitnimelementima ugovora. Predmet ugovora je odredljiv u slučaju kad ugovor sadrži podatke pomoću kojih se on može odrediti ili kad su ugovornici ostavili trećem licu (arbitražnom

39



Created by - I -

vještaku) da ga odredi. Ako treće lice neće ili ne može da to učini, ugovor je niištav.Oštećena strana ima pravo da ga osporava i da zahtijeva da predmet ugovora odredisudija.Predmet ugovora odredjuju, po pravilu, strane ugovornice i to sporazumno, ali se onemogu dogovoriti da to učini samo jedna strana i da o tome obavijesti drugu. ZOO

propisuje da će odredba ugovora kojom se odredjivanje cijene stavlja na volju jednomugovorniku smatrati nepostojećom i tada kupac duguje cijenu kao u slučaju kad ona nijeodredjena. Cijena kao bitan element ugovora o prodaji smatra se odredjenom i kad je propisana od strane državnih organa. Ako bi ugovorili cijenu veću od propisane, ugovor zbog toga nije u cjelosti nevažeći nego je nevažeća jedino odredba o cijeni. Cijene uslugaili stvari danas se odredjuju jednostrano i opštim uslovima poslovanja. Pogrešnonaznačenje stvari ne škodi ugovoru ukoliko je njen identitet medju ugovornicimanesporan.

43.Osnov ili causa ugovora

Osnov ili kauza ugovorne obaveze predstavlja jedan od bitnih uslova za nastanak punovažnog ugovora. Osnov ugovora pruža odgovor na pitanje zašto se dužnik obavezuje, kojim su razlozima ugovornici bili podstaknuti na zaključenje iako biva jasnoda ugovor nije bio sam sebi cilj, već sredstvo za postizanje nekog drugog cilja. Osnov sene podudara sa predmetom ugovora, jer predmet je radnja koja treba da se izvrši ili odkoje se treba uzdržati, dok je osnov ono zbog čega se strana ugovornica obavezala, tj.svrha njenog obavezivanja (kupac se može obavezati da plati cijenu zato što želi da se i prodavac obaveže da mu preda stvar, zato što mu je druga strana već nešto dala pa seobavezuje da to vrati, ili da bi joj učinio besplatno nešto). Cilj vlastitog obavezivanja nezaustavlja se na stvaranju obaveze kod drugog ugovornika, nego obuhvata i njenurealizaciju. Obaveza jedne strane je bez osnova ne samo kad naspram nje ne stoji obavezadruge strane, nego i kad izostane njeno ispunjenje. U savremenom pravu kauza se shvatakao bitni uslov za zaključenje ugovora. Kod nas je prihvaćeno subjektivno shvatanjekauze koje kauzu tretira kao pravni a ne kao ekonomski cilj. Ona je nužan uslov nastankai postojanja ugovora. Ugovor kome nedostaje osnov je prazno obećanje.Osnov mora biti dopušten – da nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ilidobrim običajima. Mora biti istinit – ako su ugovornici u zabludi o osnovu, tada postojinesporazum i ugovor ostaje bez dejstva. Ali kada ugovornici svjesno ugovore prividan(simulovan) osnov da bi time zavarali javnost (ugovore zakup stvari pa to predstave kao poslugu). U takvom slučaju ugovor je punovažan iako mu je osnov neistinit pod uslovomda se iza neistinitog nalazi stvarni osnov koji je dopušten (ovdje važe pravila o

simulovanom i disimulovanom pravnom poslu – prvi važi prema trećim licima a drugimedju ugovornicima). Na ništavost ugovora zbog nepostojanja ili nedopuštenosti osnovasud vodi računa po službenoj dužnosti, a sudska odluka ima deklarativan karakter.Pretpostavlja se da ugovor ima osnov iako nije izražen. Zato što je osnov bitan element.

40



Created by - I -

44. Razlike između osnova i motiva

Od osnova treba razlikovati njegove motive. Oni su udaljenije pobude i očekivanja kojanavode na zaključenje ugovora. Oni izazivaju želju za postizanjem cilja koji znači osnov.Dok osnov objašnjava obavezu ugovornika, motiv daje objašnjenje za sam osnov.I jednoi drugo su psihički pokretači spojeni u zajednički lanac. Motivi su najčešće skrivene pobude i zato se nalaze izvan sadržine ugovora, dok je osnov u samom ugovoru, unjegovoj sadržini. Osnov je bita uslov postojanja ugovora, dok motiv to nije.Kod jedne iste vrste ugovora osnov je uvijek isti (osnov obaveze svakog kupca jesteobaveza prodavca da mu prenese pravo svojine na prodatu stvar, dok je osnov obavezesvakog poklonodavca želja da na svoj račun obogati poklonoprimca). Dakle, osnov jeobjektivno svojstvo ugovora koje je poznato svakoj ugovornoj strani. Motivi su,medjutim, skriveni subjektivni ciljevi kojima ugovornici streme. Oni mogu biti potpunorazličiti kod pojedinih ugovora iste vrste, jer nisu ograničeni samo na jedan jedini cilj(kupac se može iz različitih razloga odlučitit da kupi stvar, da stekne svojinu nad njom).Poklon se može učiniti iz dobre želje, milosrdja ili da se time ošteti neko treći. Po pravilu,motiv sam po sebi ne utiče na punovažnost ugovora ni kad je nedozvoljen. Ali moguće jeda motiv kao lična pobuda dospe u sam ugovor i postane njegova sadržina kao i osnov – nezakonit i nemoralan motiv može učiniti da i sam ugovor bude nedopušten, odnosnoništav. Ali ta mogućnost nije jednaka kod svih ugovora. Ona je manja kod teretnih negokod dobročinih.Ako je nezakonit ili nemoralan motiv bitno uticao na odluku jednog ugovornika dazaključi teretni ugovor, on može biti uzrok nevažnosti samo ukoliko je i druga stranaznala za njega ili je mogla znati. Nezakonit i nemoralan motiv čine dobročini ugovor ništavim i kad druga strana nije znalada je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovornika (razlog trebatražiti u tome što su motivi kod dobročinih ugovora zbog njihove malobrojnosti bližisamom osnovu nego kod teretnih).

45. Saglasnost volja

Saglasnost volja ugovornih strana je uslov nastanka ugovora. Ugovor predstavljamanifestaciju uzajamne saglasnoti volja dva ili više lica koja ima za cilj nastanak,izmjenu ili prestanak obligacionog odnosa. Ugovori počivaju na saglasnosti volja 2strane. Saglasnost volja ugovornih strana podrazumijeva svijest svake od stranaka označaju radnji koje preduzimaju, ali i volju da nastane ugovor odredjene sadržine. Ustvari, ugovor pretpostavlja volju jedne strane koja daje inicijativu za zaključenje ugovora

i prihvatanje te inicijative od druge strane. Radi se o dvije izjave koje se sadržinski podudaraju i za rezultat imaju nastanak ugovora. Inicijativa jedne strane naziva se ponuda, a prihvatanje te inicijatne naziva se prihvatanje ponude. Prema tome, ugovor nastaje prihvatom ponude koju jedna strana upućuje drugoj. Ponuda je predlog zazaključenje ugovora određenom licu, koji sadrži sve bitne sastojke ugovora, tako da bi senjegovim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor.

41



Created by - I -

46. Osobine i načini izražavanja volje kod zaključenja ugovora

Da bi došlo do zaključenja ugovora mora se postići saglasnost volja ugovornih strana o bitnim elementima ugovora. Kada se sretnu i podudare punuda jedne i prihvat ponudedruge strane, ugovor je zaključen. Volja ugovornika podrazumjeva svijest o značaju

radnje koju preduzimaju i htenje te radnje. Takvo psihičko stanje mora postojati kod obijestrane ugovornice. Način iskazivanja volje naziva se izjava volje. Kazivanje je najčešće uskladu sa voljom sa onim što se zaista hoće u konkretnom slučaju. Ali ono može i ne bitivjerna slika volje. U tom slučaju se nameće pitanje šta druga lica kao adresati izjavemogu smatrati voljom izjavioca: ono što se kazao ili ono što je htio da kaže. Odgovor nanjega nude dvije oprečne teorije – teorija volje i teorija izjave. Prva smatra mjerodavnomstvarnu volju, a druga volju koja je manifestovana. Savremeno pravo ne prihvataisključivo nijedno od ta dva ekstremna stanovišta. U načelu ono smatra da je mjerodavnaizjavljena volja ali ne zanemaruje potpuno ni pravu volju izjavioca.Izjave volja ugovornih strana moraju imati odredjene atribute, tj. moraju biti ozbiljne,stvarne, slobodne i upućene na nešto što je moguće. Ukoliko postoje mane volje to

dovodi u pitanje saglasnost volja, a time i ugovor koji na njoj počiva.

47. Zaključivanje obligacionih ugovora

Ugovor se sastoji od razmjene dvije ili više izjavljenih volja. Strane ugovornicesaopštavaju jedna dugoj svoju volju naizmjenično, u obliku pitanja i odgovora. Postupcikojima one to čine predstavljaju tehniku zaključivanja ugovora. Među njima sunajvažnije iznošenje ponude i prihvat ponude.Prije sklapanja ugovora, može se ući u fazu pregovora, koja nije obavezna, ali može poslužiti stranama ugovornicama da se upoznaju sa premetom i sadržinom budućegugovora.

48. Predugovori

Predugovor je ugovor kojim se ugovorne strane obavezuju da zaključe kasnije tzv. glavniugovor. Cilj predugovora je da se pripremi i olakša zaključenje glavnog ugovora.Ukoliko jedna od ugovornih strana ne izvrši obavezu iz predugovora i ne zaključi glavniugovor, druga strana može da raskine ugovor i traži naknadu štete. Da bi predugovor obavezivao ugovorne strane potrebno je da se one saglase o bitnim sastojcima glavnog

ugovora (npr. kod kupoprodaje treba da budu odredjeni stvar i cijena). Propisi o formiglavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnostiugovora. Ukoliko jedna od stranaka u predugovoru nije voljna da zaključi glavni ugovor,sud će na zahtjev zainteresovane stranke naložiti drugoj da taj ugovor zaključi u roku kojiće joj odrediti sud. Tako se zaključenje glavnog ugovora može zahtijevati u roku od 6mjeseci od isteka roka predvidjenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predvidjen,onda od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima glavni ugovor trebalo da budezaključen.

42



Created by - I -

Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti poslije njegovog zaključenja toliko promjenile da on ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u vrijemenjegovog zaključenja – clausula rebus sic stantibus – sastavni je dio svakog predugovora.

49.Pregovori

Zaključenju ugovora prethode često pregovori izmedju potencijalnih ugovornika. To jeredovan slučaj kod ugovora kojima se razmjenjuju veće imovinske vrijednosti. Pod pregovorima se podrazumijeva razmjena mišljenja izmedju potencijalnih stranaugovornica. On se razlikuje od zaključenja ugovora koje se sastoji iz iznošenja i prihvatanja ponude. Sadržina ugovora ne odredjuje pregovor koji mu je prethodio negosam ugovor. Pregovor biva značajan pri tumačenju ugovora jer iz njega može proizićismisao ugovornog regulisanja. Pregovori se ne moraju završiti zaključenjem ugovora, aako se ugovor zaključi, odnos pregovora prerasta u ugovorni odnos. Pregovori služe da se

subjekti informišu, da steknu sliku o pojedinim, za budući ugovor suštinskim pitanjim,koja su presudna za konačnu odluku o zaključenju ili nezaključenju ugovora. Pregovorimogu ali ne moraju da dovedu do ponude za zaključenje ugovora i njegovog prihvata.Pregovori ne obavezuju. Medjutim, u skladu sa načelima savjesnosti i poštenja, i zabrane prouzrokovanja štete ZOO predvidja da će strana koja je vodila pregovore bez najmere dazaključi ugovor li je iz pregovora izašla bez opravdanog razloga odgovarati za štetu koju je druga strana pretrpjela vodjenjem pregovora. Dakle, da bi strana koja je vodila pregovore bila odgovorna za štetu nastalu tim povodom potrebno je da su ispunjenakumulativno 2 uslova: da je strana vodila pregovore bez namjere da zaključi ugovor i da je vodjenjem pregovora druga strana pretrpjela štetu. Strana koja pretenduje da joj senadoknadi šteta dužna je da dokaže da je šteta nastala.

50.Culpa in contrahendo

Skrivljeno kršenje neke od obaveza koje imaju učesnici pregovora naziva se culpa incontrahendo. Ono obavezuje na nadoknadu štete uzrokovane drugoj strani čak i u slučajukad ne predstavlja nedopuštenu radnju u smislu deliktnog prava. Culpa in contrahendomože se zbiti ne samo kod pregovora koji nisu doveli do zaključenja ugovora već i kod pregovora iz kojih je nastao punovažni ili nepunovažan ugovor. Po tom osnovu dugujenaknadu štete npr. lice zbog čije je zablude ugovor poništen i lice koje je izvršilo prevarusvog saugovornika, odnosno koje je skrivilo ništavost ili rušljivost ugovora na bilo koji

način. Oštećeni može tražiti da bude doveden u situaciju u kojoj bi se nalazio da nije bilokršenja obaveze za vrijeme pregovora. Ukoliko se culpa in contrahendo svodi nazanemarivanje dužnosti da se partner u pregovoru obavijesti o izvjesnim činjenicama ilda mu se one razjasne tada nadoknada obuhvata tzv. negativni ugovorni interes.Medjutim, ako do odustanka od pregovora dodje iz opravdanih razloga, i ako se o tomeobavijesti i druga strana tada, ukoliko se drugačije ne sporazumiju, svaki učesnik u pregovorima snosi svoje troškove oko priprema za zaključenje ugovora dok zajedničketroškove snose podjednako.

43



Created by - I -

51. Ponuda za zaključenje ugovora

Ponuda je predlog jedne strane drugoj da zaključe ugovor odredjene sadržine. Ona sadrži

sve bitne sastojke budućeg ugovora tako da njenim prihvatanjem dolazi do zaključenjaugovora. Jednostrana izjava volje koja sadrži sve bitne elemente budućeg ugovora jeste ponuda za zaključenje ugovora.Od ponude treba razlikovati poziv da se ponuda uputi (invitacio offerendi). Pozivom setakodje izražava spremnost na zaključenje ugovora. Medjutim, pošiljalac poziva ne želida se njime obaveze jer konačnu odluku da ugovor sklopi još nije donio. On pokazujesamo vlastitu težnju ka zaključenju odredjenog ugovora i očekuje da mu druga stranauputi ponudu u tom smislu. Pošiljalac poziva nije dužan da prihvati ponudu koja mu jeupućena (npr. porudžbinu knjige označenu u katalogu ili oglasu). Ali, budući da jeslanjem poziva ispoljio izvjestan stepen gotovosti da sklopi ugovor koju mu bude ponudjen, dužan je odbiti ponudu na koju ne pristaje - Izričito i bez odlaganja. Ukoliko

propusti da to učini, postaje vezan za svoju izjavu kao da je ponudilac. ZOO propisuje:»pošiljalac poziva odgovara za štetu koju pretrpi ponudilac, ako bez osnovanog razlogane prihvati njegovu ponudu«.

a)Uslovi koje treba da zadovolji ponuda

ZOO je definisao ponudu za zaključenje ugovora, tako da svaka inicijativa za zaključenjeugovora nema karakter ponude, već se pod ponudom podrazumijeva inicijativa kojaispunjava određene uslove. Ti uslovi su:

1) Ponudu treba da uputi lice koje će, u slučaju da ponuda bude prihvaćena, imatistatus jedne ugovorne strane. Ono se naziva ponudilac.

2) Ponuda treba da je upućena drugoj strani, kao eventualnom saugovaraču. To licese naziva ponuđeni. Po pravilu, ponuda se upućuje određenom licu i to je naročito bitno prilikom sklapanja ugovora zbog individualnih svojstava saugovarača,tj.ugovora intuitu personae. Međutim, nema pravnih prepreka ni za ponude kojesu upućene neodređenom broju lica (opšta ili generalna ponuda), ali i tada seugovor može zaključiti samo sa određenim licem.

3) Ponuda treba da ima određenu sadržinu. U njoj moraju biti označeni svi bitnielementi i sastojci ugovora koji se želi zaključiti (essentialia negotii). To suelementi koji su nužni za datu vrstu ugovora.

4) Ponuda mora izražavati ozbiljnu namjeru ponudioca da sklopi ugovor određenesadržine (animus obligandi).Ponudilac treba da je svjestan pravnih posledica koje

proizilaze iz njegove izjave.5) Treba biti ispoštovana forma, ako zakon tako nalaže za datu vrstu ugovora.Uslučaju da nije izražena ponuda u određenooj formi, izjava volje neće imati značaj ponude, pa makar ispunjavala sve ostale uslove.

44



Created by - I -

52. Dejstvo ponude u anglosaksonskom pravu

Ponudom se stvara mogućnost za ponudjeno lice da zaključi ugovor koji mu je predložen.Ona obavezuje ponudoca čim se ponudjeni blagovremeno prihvati. Posle toga, ponudilacse ne može predomisliti i opozivanjem ponude spriječiti dejstvo zaključenog ugovora.U anglosaksonskom pravu sama ponuda ne stvara obavezu i ponudilac je može opozvatisve dok je ponuđeni ne prihvati. Pri tom je sasvim svejedno da li je ponuda oročena ilinije. Štaviše, ponudilac se ne može unaprijed odreći čak ni prava da ponudu ne opozove.Ponudilac je vezan ponudom samo u slučaju da mu ponuđeni da ili obeća izvjesnu protivnaknadu.Smatra se da je ponuđeni zaključio ugovor, čim je odgovor na ponudu ubacio u poštanskosanduće ponudioca ili ga predao pošti. Stoga, ugovor može biti sklopljen, a da ponudiocza to i ne zna.

53. Dejstvo ponude u našem pravu

Ponudom se stvara mogućnost za ponudjeno lice da zaključi ugovor koji mu je predložen.Ona obavezuje ponudoca čim se ponudjeni blagovremeno prihvati. Posle toga, ponudilacse ne može predomisliti i opozivanjem ponude spriječiti dejstvo zaključenog ugovora.Pravni sistem većine evropskih zemalja (uključujući i naše pravo) stoje na stanovištu da ponuda sama po sebi obavezuje ponudioca, pa bilo da je oročeno ili neoročeno. Ponudilac postaje vezan svojom ponudom čim ponudjeni sazna za nju. Mogućnost opozivanja ponude postoji u jednom slučaju – ako prije nego što ponudjeni prihvati bitno se promijene okolnosti na štetu ponudioca. Ponudilac nije vezan za svoju ponudu do beskonačnosti jer bi ponudjeni imao mogućnost zlouporebe. Rok trajanja ponude, tj. rok u kome ponudjeni ima pravo da razmisli i odgovori na učinjenu mu ponudu

(deliberacioni rok) može odrediti sam ponudilac.

a)Ponuda prisutnom licu (inter praesentes)

Ponuda prisutnom licu obavezuje ponudioca samo za kratko vrijeme. Pošto je ponudjeniu mogućnosti da se o njoj odmah izjasni, treba da je prihvati odmah, sem ako iz okolnosti proizilazi da mu pripada izvjestan rok za razmišljanje. To nameće potrebu razgraničenja ponude prisutnom od ponude odsutnom licu.Razlikovanje ovih dveju situacija ne vrši se prema geografskom kriterijumu, tj. s obziromna prostornu udaljenost ponudioca i ponudjenog, već s obzirom na to da li se oni nalaze uneposrednoj ili posrednoj vezi. Ako ponudjeni saznaje za ponudu neposredno od

ponudioca i ako je u mogućnosti da se o njoj odmah izjasni riječ je o ponudi prisutnomlicu. A, kad je to saznanje ponudjenog posredno tj. ako je izmedju izjave volje jedne idruge strane nužan izvjestan vremenski razmak, u pitanju je ponuda odsutnom licu.

45



Created by - I -

b)Ponuda ods utnom licu

Ponuda odsutnom licu obavezuje za jedan razuman rok. To je ono vrijeme koje jeredovno potrebno da ponuda stigne ponudjenom, da je ovaj razmotri, o njoj odluči i dauredno poslat odgovor o prihvatanju stigne ponudiocu. Što se smatra redovno potrebnim

vremenom, zavisi od okolnosti. Dužina tog vremena zavisi od međusobne udaljenosti ponudioca i ponuđenog ili od organizacije poštanske službe u mjestu jedne i druge strane.

c)Smrt ili gubitak poslovne sposobnosti jedne strane

Dešava se da posle upućene ponude, a prije nego što je ona prihvaćena ili odbijena,nastupi smrt ili gubitak poslovne sposobnosti ponudioca ili ponudjenog.Po ZOO-u ponuda ne gubi dejstvo ako je smrt ili nesposobnost jedne strane nastupila prije njenog prihvatanja, sem ako suprotno proizilazi iz namjere strana, običaja ili prirode posla. Samo izuzetno, ponuda ne nadživljuje ponudioca, odnosno ne važi za naslednike ponudjenoga (npr. kada je ponudilac u samoj ponudi odredio da njegovi naslednici neće

njome biti vezani) ili kada je riječ o činidbama koje imaju lični karakter (djelo majstora,naučnika,umjetnika...)

d)Povlačenje ponude

Razlika se obično ne pravi (u pravnoj teoriji i zakonodavstvu) izmedju opoziva i povlačenja ponude, budući da se u oba slučaja ponuda gasi. Opozivanjem se okončava pravno dejstvo ponude koje je već nastupilo, dok se povlačenjem sprečava da pravnodejstvo ponude nastupi. Povlačenje je moguće samo prije nego što je vezanost otpočela(rok je kratak). ZOO propisuje da se ona može povući samo pod uslovom da ponuđeni primi izjavu o povlačenju istovremeno sa izjavom o prihvatanju. Po našem pravu

ponudilac nije ovlašćen da opozove ponudu, osim u slučaju promijenjenih okolnosti.

54.Prihvatanje ponude (Akcept)

Prihvat ponuda je jednostrana izjava volje ponudjenog, koja je upucena ponudiocu i kojase u svim bitnim elementima poklapa sa sadrzinom ponude. Prihvatanjem ponude ugovor se smatra zakljucenim. Zaključenje ugovora prolazi kroz 2 faze: iznošenje ponude i prihvatanje. Te dvije faze se najčešće razlikuju jedna od druge. Ali je situacija drugačijakad jedna strana ne podnosi drugoj gotov predlog, već obije sastavljaju njegov pismeni

tekst i potom potpisima ispoljavaju svoju saglasnost. U tom slučaju svaka strana imaistovremeno ulogu i ponudioca i ponudjenog. Ponuda je prihvaćena kada ponudilac primiizjavu ponudjenog da prihvata ponudu, ali i kada ponudjeni pošalje stvar ili prati cijenuitd. Prihvat ponude može biti učinjen izričito i prećutno tj. konkludentnim radnjama.Prihvat ponude se može vremenski poklapati sa ponudom što je slučaj sa zaključenjemugovora u prisustvu saugovarača, ali može biti učinjen i kasnije tj. nakon proteka predvidjenog roka.

46



Created by - I -

Prihvat ponude može dati samo jedno lice koje je poslovno sposobno, čija je volja zazaključenje ugovora ozbiljna, stvarna i slobodna. Prihvat ponude treba da potiče od ponudjenog lica i da je upućen ponudiocu. Prihvat mora biti učinjen prije isteka rokaodredjenog za odgovor na ponudu tj. prije opoziva ponude. Prihvat ponude treba da sesadržinski poklapa sa ponudom, tj. ponudjena strana treba da se u svemu složi sa

predlozima datim u ponudi.Ako ponudjeni izjavi da prihvata ponudu i istovremeno predloži da se ona u nečemuizmjeni ili dopuni, smatra se da je ponudu odbio i da je sa svoje strane učinio drugu ponudu svom ranijem ponudiocu. Od prihvata ponude treba razlikovati potvrdu o prijemu ponude kojom ponudjeno lice potvrdjuje da je ponudu primilo, ali se o njenomeventualnom prihvatanju izjašnjava naknadno.Prihvat ponude i potvrda o prijemu razlikuju se i od tzv. ukrštavanja ponude. Ukrštanje ponuda postoji kad jedna strana prodaje odredjenu stvar i nudi je po cijeni koja je manjaod cijene koju je druga strana spremna da plati i sa svoje strane učini ponudu. U tomslučaju se smatra da je ugovor zaključen sa cijenom koja predstavlja srednju vrijednostove dvije ponude.

Ćutanje ponudjenog ne znači prihvatanje ponude i zato nema dejstva odredba u ponudi daće se ćutanje ponudjenog ili neko drugo njegovo propuštanje (npr. ako ne odbije ponuduu odredenom roku) smatrati kao prihvatanje. Medjutim, ukoliko je ponudjeni u stalnoj poslovnoj vezi sa ponudiocem u pogledu odredjene robe, smatra se da je ponudu te robe prihvatio, ako je nije odmah ili u ostavljenom roku odbio.Prihvatanje se može opozvati ako ponudilac primi izjavu o opozivanju prije izjave o prihvatanju ili zajedno sa njom. To znači da se opoziv prihvata prihvata i ponuda moraučiniti sredstvom koje je brže od sredstva kojim je učinjen prihvat ponude.Dejstvo prihvata ponude sastoji se u nastanku ugovora. Kad se izjava o prihvatanju ponude u svemu poklopi sa ponudom nastaje ugovor. Ukoliko je ponuda za zaključenjeugovora učinjena prisutnom licu koje ju je bez odlaganja prihvatilo, nastaje ugovor.

Medjutim, ukoliko je ponuda za zaključenje ugovora učinjena odsutnom licu, postavlja se pitanje u kom momentu se smatra da je ugovor nastao. U ovom slučaju razlikuju semomenat kad je učinjena ponuda, momenad kad je ponuda prihvaćena i momenat kad je ponudilac saznao za prihvat ponude. U zavisnosti od ovih momenata razlikuju se 5teorija: teorija izjave (emisije), terija otposlanja, teorija saznanja te informacije, teorija prijema i teorija po kojoj je odlučujuća namjera stranaka.

a)Uslovi prihvatanja ponude

Da bi prihvat ponude doveo do zaključenja ugovora mora da zadovolji sledeće uslove:1) Prihvat ponude treba da potiče od ponudjenog lica ili od njegovog ovlašćenog

zastupnika. Ako ponuda nije učinjena intuitu personae nju mogu prihvatiti inaslednici ponuđenog lica.

2) Izjava o prihvatanju ponude treba da bude nedvosmislena, tj.da se iz nje pouzdanomože utvrditi da ponuđeni pristaje na predloženi ugovor. Ćutanje, koje nije

47



Created by - I -

praćeno konkludentnim radnjama, ne može imati važnost prihvatanja, već ga trebashvatiti kao znak nesaglašavanja sa ponudom.

3) Prihvatanje ponude treba da bude bezuslovno, ono ne smije biti propraćenonekom rezervom. Podudarnost izjava ponudioca i ponuđenog se naziva sporazum,a nepodudarnost se naziva nesporazum. Postoje dvije vrste nesporazuma: otvoreni

i prikriveni. Otvoreni nesporazum je nesporazum kog su stranke svjesne, a kod prikrivenog stranke misle da su im izjave podudarne, ali one to nijesu.4) Prihvatanje ponude treba da uslijedi blagovremeno. Neblagovremeno prihvatanje

ponude se smatra novom ponudom koju čini ponuđeni.5) Ponuda treba da bude prihvaćena u odgovarajućoj formi, ako zakon tako nalaže.

55.Zadocnjelo prihvatanje ponude

Zadocnjelo prihvatanje ponude se različito tretira u raznim pravnim sistemima. U nekim pravnim sistemima ponudilac ima pravo da osnaži zakašnjeli prihvat i samo da izjavi ponudjenom da je ugovor zaključen. U drugim se zakašnjelo prihvatanje ponude smatranovom ponudom o čijem prihvatanju raniji ponudilac, a sada ponudjeni, tek treba da seizjasni. Ovo drugo rešenje je usvojeno u našem pravu.ZOO – prihvatanje ponude izvršeno sa zadocnjenje smatra se kao nova ponuda od strane ponudjenog. Medjutim, ukoliko je izjava o prihvatanju ponude koja je učinjena blagovremeno stigla ponudiocu poslije isteka roka za prihvatanje, a ponudilac je znao ilimorao znati da je izjava otposlata blagovremeno, ugovor je zaključen, osim u slučajukada ponudilac odmah ili najkasnije prvog narednog radnog dana po prijemu izjave ili

prije prijema izjave, a po isteku roka za prihvatanje ponude, izvijesti ponudjenog da sezbog zakašnjenja ne smatra vezanim svojom ponudom.Ponuda i prihvat ne gube dejstvo u slučaju smrti i nesposobnosti jedne strane koja jenastupila prije prihvatanja, osim ako suprotno proizilazi iz namjere stranaka, običaja...

56.Vrijeme i mjesto zaključenja ugovora

Ugovor se sastoji iz ponude i prihvatanja ponude. U kom je trenutku ponuda prihvaćena,to nije teško utvrditi ako se ona upućuje prisutnom licu. Pitanje trenutka zaključenja

ugovora je znatno složenije izmedju odsutnih lica. Vrijeme sklapanja ugovora važno jezbog toga što se od tog časa računa rok u kome ugovor valja da se izvrši. Sem toga, zaugovor važe samo oni zakoni koju su bili na snazi kad je on sklopljen, a i sposobnostugovornika cijeni se prema tom trenutku.O vremenu zaključenja ugovora postoje različita stanovišta u zakonodavstvu i pravnoj praksi pojedinih zemalja. Njih objašnjavaju 4 teorije:

1) teorija izjave – ugovor se smatra sklopljenim onog trenutka kad je ponudjeniizjavio svoju volju da prihvata ponudu (npr. napisao pismo ponudiocu). Medjutim, dok se

48



Created by - I -

izjava o prihvatanju nalazi u vlasti ponudjenog tu je činjenicu teško dokazati. Trenutak izjave ponudjenog danas se uzima kao trenutak zaključenja ugovora jedino u slučaju kada je on svoju volju izjavio posredno, izvršenjem odredjene radnje. Ugovor je nastao onogčasa kad je ta radnja preduzeta.

2) teorija otpravljanja (odašiljanja) – ugovor je zaključen u trenutku u kome je

ponudjeni poslao ponudiocu pozitivan odgovor na ponudu (predao pismo u poštu ili gaubacio u sanduče). Rizik prenosa izjave snosi ponudilac. Smatra se da je ugovor zaključen i u slučaju kad odgovor ne dobije. Naravno, ponudjeni mora dokazati da jeugovor poslao – što je za obično pismo gotovo nemoguće.

3) teorija prijema – ugovor je zaključen onog časa kad je ponudilac primio izjavu ponudjenog da prihvata ponudu (npr. kad je dobio pismo ili telegram). Za razliku odteorije odašiljanja, po kojoj ponudilac snosi rizik prenosa i ponude i prihvata; po teriji prijema on dijeli rizik sa ponudjenim, tj. svako od njih snosi rizik prenosa vlastite izjavevolje. Ugovor je sklopljen npr. čim je pismo ponudjenog prispjelo u poštansko sanduče ponudioca – ZOO prihvata ovo stanovište.

4) teorija saznanja – ugovor je zaključen u trenutku u kome je ponudilac saznao

da se ponudjeni saglasno sa ponudom (npr. pročitao pismo ili telegram). Ali pošto jesaznanje te činjenice teško dokazati, pretpostavlja se da je ponudilac doznao za prihvat ponude čim je odgovor primio (poklapa se praktično sa prethodnom teorijom).

5) teorija po kojoj je odlučujuća namjera stranaka.Mjesto zaključenja – po ZOO-u mjestom zaključenja ugovora smatra se mjesto u kome je ponudilac imao svoje sjedište odnosno prebivalište u trenutku kad je učinio ponudu(mjesto zaključenja važno je kod ugovora sa inostranim elementom).

57. Nedostaci saglasnosti volja

Nedostaci saglasnosti volja su: zabluda, prinuda i prevara.Izjava volje koja ima karakter ponude ili prihvata ponude dovedena je u pitanje ukoliko jeučinjena u zabludi, ili pod uticanjem prinude ili prevare. Posledica, tj. pravna sankcijamana ili nedostatka saglasnosti volja sastoji se u tzv. relativnoj ništavosti tj. rušljivostiugovora.

58. Zabluda

Zabluda se definiše kao kriva predstava o stvarnosti, netačna predstava o pravnimčinjenicama koje su relevantne za punovažnost jednog ugovora. Postoji više vrsta

zabluda:a) zabluda o prirodi ugovora (error in negotio) – postoji u slučaju kada jedna

ugovoran strana misli da zaključuje jedan ugovor a druga misli da se radi o nekomdrugom ugovoru (kupoprodaja-poklon).

b) zabluda o ličnosti ugovornika (error in persona) – postoji kada jedanugovornik ima pogrešnu predstavu ili o identitetu svog saugovarača ili o svojstvimaličnosti sa kojom zaključuje ugovor.

49



Created by - I -

c) zabluda o predmetu ugovora (error in corpore) – i zabluda o supstanci značeda je jedno lice u zabludi jer je pogrešno držalo da je predmet ugovora jedna stvar, a ustvari se radi o sasvim drugoj stvari li je u zabludi u pogledu materijala od kojeg je stvar sačinjena. Pri stvaranju netačne predstave o nekoj činjenici saugovornik nema nikakvogudjela jer bi se u suprotnom radilo o prevari.

d) zabluda o motivu (error in motivo) – postoji kada je za jednu ugovornu stranuneka činjenica bila i odlučujući motiv za zaključenje ugovora, a ona se pokaže kaonetačna i pogrešna.

e) zabluda o pravu (error iuris) i zabluda o činjenicama (error facti) – sumedjusobno povezane i njihova pojava vodi ništavosti ugovora.Zabluda zbog pogrešnog prenošenja volje jednog lica postoji u slučaju pogrešnog prenošenja ponude ili prihvata ponude kao npr. kada se ponuda ili prihvat ponudesaopštavaju telegramski, a zbog greške službenika telegram ima suprotnu sadržinu odstvarne volje ugovornika (npr. kada napiše umjesto sa vašom ponudom sam saglasan – savašom ponudom nisam saglasan). Do greške u prenošenju volje jednog lica može doći iu slučaju štamparske greške, ili zbog zablude o računskom podatku (broj pogrešno

napisan).Svi ovi primjeri pokazuju da postoje ne samo različite vrste zabluda već da se one mogustepenovati prema svom uticaju na punovažnost ugovora. Zato se u pravu ne uzimaju uobzir sve već samo tzv. bitne zablude. ZOO predvidja da je zabluda bitna ako se odnosina svojstvo predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se ugovor zaključuje sobzirom na to lice kao i na okolnosti koje se prema običajima u prometu ili po nameristranaka smatraju odlučnim za zaključenje ugovora tj. da ugovorna strana da toga nije ne bi ni zaključila ugovor. Zabluda lica preko koga je strana izjavila svoju volju smatra seisto kao i zabluda u vlastitom izjavljivanju volje.Strana koja je u zabludi može da traži poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala sa pažnjom koja se u prometu zahtijeva.

U slučaju poništenja ugovora zbog postojanja bitne zablude, savjesna strana ima pravo datraži naknadu pretrpljene štete. Medjutim, strana koja se nalazila u zabludi ne može se pozivati na zabludu ukoliko je druga strana spremna da izvrši ugovor kao da zablude nijeni bilo.Zakon posebnu pažnju posvećuje nesporazumu stranaka. Naime, kada strane vjeruju dasu saglasne, a u stvari medju njima postoji nesporazum o prirodi ugovora, o osnovu ili od predmetu obaveze, ugovor ne nastaje. Dakle, osim bitne zablude, postoje i tzv. zablude prepreke (ona je uvijek suštinska zabluda jer uzrokuje nepostojanje ugovora). To su onezablude čije postojanje isključuje saglasnost volja ugovornih strana. Takve su zabluda o predmetu, kauzi i prirodi ugovora. Zablude prepreke čine ugovor nepostojećim, za razlikuod bitnih zabluda koje ugovor čine rušljivim.

Osnovno dejstvo zablude sastoji se u mogućnosti lica koje se nalazilo u bitnoj zabludi dazahtijeva poništenje ugovora u roku od 1. godine od dana saznanja za razlog rušljivostiugovora (subjektivni rok) a u okviru objektivnog roka od 3 godine od zaključenjaugovora. U slučaju poništenja ugovora zbog postojanja bitne zablude, savjesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpljene štete, i to nez obzira što strana koja je bila u zabludinije kriva za svoju zabludu. Saugovarač stranke koja je u zabludi može da traži od nje dase izjasni u odredjenom roku koji ne može biti kraći od 30 dana da li ostaje pri ugovoru

50



Created by - I -

ili ne. Ukoliko se pozvana strana ne izjasni u ostavljenom roku ili da negativan odgovor,ugovor se smatra poništenim.

59.Prevara

Prevara se definiše kao namjerno preduzimanje radnji od strane jednog lica sa ciljem daizazove ili da održi već stvorenu zabludu kod druge ugovorne strane. Prevara jedovodjenje u zabludu jednog ugovarača angažovanjem druge ugovorne strane. Prevara je,dakle, izazvana zabluda – kvalifikovana zabluda. Prevara u sebi objedinjava 2 elementa:namjeru jedne ugovorne strane da drugu stranu dovede u zabludu, ili kad vidi da je drugaugovorna strana u zabluda da tu zabludu održi; kada ugovorna strana preduzme odredjeneradnje i postupke koji će zaista dovesti do formiranja ili održavanja zablude kod drugeugovorne strane. Dakle, izmedju prevare sa jedne strane i izjave volje sa druge stranemora da postoji uzročna veza. Strana koja dovodi ili održava u zabludi svog saugovaračamora o tome da ima svijest i volju. Prevara može biti rezultat kako aktivnog tako i pasivnog ponašanja jednog subjekta.

Prevara je uzrok za rušljivost ugovora i to ne samo u slučaju bitne zablude već uvijek kada je jedna ugovorna strana dovedena u zabludu, zato što se radi o prevari koju jeskrivila druga ugovorna strana. Nije svaka prevara uzrok ništavosti ugovora već samoona čiji je uticaj na volju jedne ugovorne strane bio takav da ona, da nije bilo prevare, ne bi ni zaključila ugovor.Prevara od strane trećeg lica:ZOO predvidja da ukoliko je prevaru učinilo treće lice, prevara utiče na ugovor ukoliko

je druga ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru.Medjutim, kad je u pitanju ugovor bez naknade on se može poništiti i kad je prevaruučinilo treće lice, bez obzira na to da li je druga strana u vrijeme zaključenja ugovoraznala ili je morala znati za prevaru.

Prevara je razlog rušljivosti ugovora. Prevareno lice može da traži poništenje ugovora i tou roku od 1. godine od dana saznanja za prevaru (subjektivni rok), odnosno u roku od 3godine (objektivni rok). Sem poništenja ugovora može i naknada štete.Da bi bila relevantna, prevara mora biti takva da bez nje subjekt ne bi ni zaključiougovor. Za razliku od zablude, prevara je uvijek uzrok za rušljivost ugovora.

60. Prinuda i prijetnja

Prijetnja se definiše kao nedozvoljeni akt jednog lica kojim se drugo lice prisiljava daizrazi svoju volju u odredjenom pravcu. ZOO govori o prijetnji kao jednoj od manja

volje, ali se u teoriji prijetnja shvata kao dio šireg pojma – pojma prinude. Prinuda može biti fizička i psihička. Prijetnja se izjednačava sa pojmom psihičke ili moralne prinude.Dakle, prinuda može biti fizička, ali i psihička (moralna) i tada govorimo o prijetnji.Jedna ugovorna strana može biti izložena fizičkoj sili tj. prinudi u momentu zaključenjaugovora. Jedno lice pristaje da zaključi ugovor pod uticajem fizičke prinude. U ovomslučaju ne da postoji mana volje već ne postoji volja za zaključenje ugovora. U praksi ječešća psihička prinuda (prijetnja).

51



Created by - I -

Prijetnja je izazivanje straha kod saugovarača od buduće opasnosti koja će se desiti ilinjemu samom, njegovoj imovini ili bliskim licima.Ako je ugovorna strana ili neko treće nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strahkod druge ugovorne strane tako da je ona zbog toga zaključila ugovor, druga strana možetražiti da se ugovor poništi. Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je

ozbiljnom opasnošću ugrožava tijelo ili dobro ugovorne strane ili trećeg lica.Da bi postojala prinuda potrebno je da su ispunjena 3 uslova:1. da je prinuda odlučujuće djelovala na zaključenje ugovora2. da je prinuda bila ozbiljna3. da je prinuda nedopušteni akt.

Prijetnja i prinuda su pravno relevantne ne samo ukoliko potiču od saugovarača, već i odtrećih lica i to bez obzira da li je saugovarač to znao ili ne.Fizička prinuda kao rezultat ima potpuno odsustvo volje jednog lica. Smatra se da jeugovornik na koga je djelovala fizička prinuda da zaključi ugovor bio samo objekt a nesubjekt. Takvi ugovori su apsolutno ništavi.Ugovori zaključeni tako da je na jednu ugovornu stranu djelovala psihička prinuda tj.

prijetnja, su rušivi.Rok za podnošenje tužbe za poništenje ugovora koji je jedno lice zaključilo pod prijetnjom iznosi 1 godinu od prestanka prijetnje tj. ucjene (subjektivni rok). Objektivni je 3 godine i računa se od momenta zaključenja ugovora. Lice mora dokazati postojanje prijetnje. Ima pravo na naknadu štete.

61. Ugovori sa fiktivnom osnovom i simulovani ugovori

Osnov ugovora može biti prividan-neistinit. Prinudan ugovor se ne može isticati prematrećem savjesnom licu. Prividan osnov postoji ili kada stranke prikazuju odredjeni pravnicilj koji žele navodno postići ali one i nemaju namjeru da se obavezuju, ili ako prikazuju jedan cilj ugovora, prikrivajući na taj način pravi cilj ugovora – cilj koji stvarno žele postići. U prvom slučaju se radi o fiktivnom, a u drugom o simulovanom ugovoru.Ugovor sa fiktivnom osnovom: – fiktivni osnov čini ugovore ništavim jer stranke nisu ni htjele njegovo dejstvo. Ovdje

se radi o težnji stranaka da se izigra neki imperativni propis ili izbjegne nekanepovoljna situacija ali takva situacija koja je u skladu sa propisom (da se izbjegne plaćanje poreza). Radi se o ništavom ugovoru jer osnov praktično i ne postoji,stranke imaju drugi pravni cilj od onog koji je naveden.

Simulovani ugovor: – je takav ugovor gdje stranke prikazuju javnosti da su zaključile sasvim drugi ugovor

(zaključile ogovor o kupoprodaju a prikazju to kao ugovor o poklonu ili posluzi).Dakle, postoje dva ugovora: simulovani i disimulovani – koji su stranke htjele ali suga skrivale. Važiće disimulovani ugovor ako ispunjava opšte uslove za važenjeugovora.

52



Created by - I -

POSEBNI NAČINI SKLAPANJA UGOVORA

62. Opšti uslovi poslovanja

Klasičan način sklapanja ugovora podrazumijeva pogađanje ugovornika o njegovojsadržini. Danas, međutim, takvog pogađanja sve manje ima i koriste se drugačiji načiniugovaranja. Umjesto ugovora koji imaju svoja individualna obilježja, pojavili su seugovori koji se sklapaju na temelju tzv.opštih uslova poslovanja. Oni ne predstavljajuneki naročit tip ugovora, naročit je jedino način na koji se on zaključuje.Opšte uslove poslovanja čini spisak tipičnih ili standardizovanih ugovornih klauzula kojese sastavljaju unaprijed. To su apstraktna pravila za sve buduće pojedinačne ugovore.

a)Osnova važenja opštih uslova poslovanja

Pošto opšti uslovi poslovanja sadrže generalna pravila za buduće slučajevve, sa stanovištanjihovih sastavljača oni imaju istu ulogu kao zakon. Međutim, njima nedostajenormativno važenje, koje stiču samo voljom i druge strane ugovornice, koja se mora pouzdano utvrditi. Ta strana treba da se potčini opštim uslovima poslovanja,tj.da zaključisporazum o njihovom važenju. Takav sporazum predstavlja pojedinačan ugovor koji senaziva formularni ili tipski ugovor.Odredbe opštih uslova poslovanja postaju sadržina konkretnog ugovora na osnovuokvirnog ili pojedinačnog sporazum aizmeđu ugovornika. U tom slučaju se ne radi ozasebnom sporazumu, već o dijelu ugovora.Formularni ugovori se često izjednačavaju sa athezionim ugovorima ili ugovorima po pristupu. Bitno obilježje athezionih ugovora jeste to što je njihove klauzule unaprijedodredila jedna strana, tako da druga strana nije u stanju da u predloženim uslovima bilošta mijenja. Ona može jedino u cjelosti da prihvati ugovor ili da ga u cjelosti odbije. Kodformularnih ugovora, strane su bar u načelu slobodne da izmjene klauzule opštih uslova poslovanja i da ih prilagode svojim potrebama.

b)Kontrola sadržine opštih uslova poslovanja

Opšti uslovi poslovanja podvrgavaju se državnoj kontroli, kako bi se zaštitila druga,slabija strana. Kontrola se sprovodi na tri načina:

1) Donošenjem zakonskih propisa koji određuju granice slobode sastavljača opštihuslova poslovanja

2) Nalaganjem obaveze sastavljačima da ih prije upotrebe podnesu na saglasnostnadležnom upravnom organu

3) Davanjem ovlašćenja sudovima da naknadno provjeravaju jesu li opšti uslovi poslovanja nepravično regulisali prava i obaveze ugovornika na štetu drugestrane.

Prilikom sprovođenja kontrole sud se rukovodi načelom savjesnosti i poštenja. Cilj ovekontrole je da suzbije mogućnost slobode ugovaranja od strane sastavljača opštih uslova.

53



Created by - I -

63. Faktički ugovorni odnosi

Pravilo je da faktička stanja ne stvaraju prava i obaveze. Iz njih jedino mogu nastativanugovorna potraživanja koja se tiču nadoknade štete,potraživanja zbog neosnovanogobogaćenja i sl.Glavno područje na kome učenje o faktičkom ugovornom odnosu nalazi svoju primjenu,čine odnosi između vršilaca i korisnika masovnih komunalnih usluga. Riječ je prije svegao uslugama javnog prevoza i o parkiranju motornih vozila na javnim parkiralištima, uznaknadu. Usluge može koristiti svaki građanin i to bez prethodne izjave volje. Samofaktičko korišćenje usluge dovodi do odgovarajućeg ugovornog odnosa izmeđuodređenih lica. Jer takvo ponašanje ima tipično značenje, jer onaj ko se tako ponaša potvrđuje svojim činom vlastitu latentnu volju da ugovor zaključi. Npr: putnik kaokorisnik usluge prosto uskače u autobus prije nego je kupio voznu kartu, odnosno

zaključio ugovor o prevozu. U trenutku kad donosi odluku da uđe u autobus, on, po pravilu, ima jedino volju da se prevozi, a nije pri tom mislio da prethodno zaključiugovor o prevozu i da se obaveže na plaćanje nadoknade prema tarifi. Može čak biti i uzabludi o visini prevozne cijene. Uprkos tome putnik ne može odbiti da plati punu cijenu.

FORMA UGOVORA

64. Forma ugovora (pojam i svrha)

Ugovor kao pravni akt pretpostavlja saglasnost izjavljenih volja odredjenih lica. Volja semože izjaviti u svakom obliku koji je pogodan da je učini razumljivom inedvosmislenom. Način na koji strane ugovornice izjavljuju svoju volju da zasnujuugovorni odnos naziva se forma ugovora. Ona je tijesno povezana sa sadržinom ugovora, jer čini oblik njenog ispoljavanja. Pošto svaki ugovora ima svoju sadržinu, mora imati iformu kao manifestaciju sadržine. U nekim slučajevima ugovornici su potpuno slobodniu izboru sredstava izražavanja svoje volje, tj. mogu izabrati prostija ili složenija stredstvašto zavisi od njihovog nahodjenja. Oni su u mogućnosti da ugovor zaključe u bilo kojojformi. U pravnotehničkom smislu takvi ugovori se nazivaju neformalni. Ako pak, strane

ugovornice nemaju slobodu da izaberu formu u kojoj će ugovor sklopiti, nego ga morajusklopitit u tačno odredjenoj formi – riječ je o formalnom ugovoru. Na pridržavanje teforme može ih obavezati zakon ili njihov prethodni sporazum. U zavisnosti od toga,forma je zakonska ili ugovorna.Danas su ugovori u načelu neformalni, sem kad je zakonom drugačije odredjeno. Zamnoge ugovore zahtijeva se odredjena, pismena forma. Forma čini ugovore jasnijim i preciznijim, olakšava dokazivanje, ne samo činjenice da je ugovor zaključen, nego isadržine ugovora. Forma navodi ugovornike da temeljnije razmisle o obavezama koje

54



Created by - I -

preuzimaju i predupredjuje tako njihovu lakomislenost. Može imati za cilj da državneorgane ili nekog drugog obavijesti o nastanku ugovornog obligacionog odnosa, za koji suoni iz bilo kog razloga zainteresovani.

65. Konstitutivna i dokazna forma

Forma ugovora nema uvijek isti pravni značaj. S obzirom na to, razlikujemo 2 vrste:konstitutivna (ad solemnilatem) i dokazna (ad probationem). Konstitutivna je ona formakoja uslovljava nastanak punovažnog ugovora. U odsustvu te forme ugovor je ništav.Dokazna – ima manji procesnopravni značaj. Njeno nepoštovanje ne povlači materijalnunevažnost ugovora, nego procesnu sankciju ugovora kome nedostaje dokazna forma nijemoguće pred sudom dokazivati svjedocima.Po ZOO-u važi pretpostavka da je forma konstitutivna, ako iz cilja propisa koji njuodredjuje ne proizilazi šta drugo. Ugovor koji nije sklopljen u propisanoj konstitutivnojformi jeste ništav, ukoliko iz cilja kojom je odredjena ne proizilazi šta drugo. Budući dane postoji tužba kojom bi se iznudilo zaključenje ugovora u naloženoj formi, ništavost je jedino sredstvo kojim se osigurava poštovanje prinudnih propisa o formi. Straneugovornice nemaju dužnost da ispune ono što su obećale jedna drugoj. Dešava se dasamo jedna strana zna da je za ugovor potrebna izvjesna forma, dok druga misli da jeneformalan. Ako ona koja zna da je ugovor formalan ne obavijesti o tome drugu stranunego je lukavo navede da ugovor sklope u nepropisanoj formi, može joj prigovoriti da jeskrivila ništavost ugovora. Ukoliko ona kasnije odbije da ispuni ono što je obećalaobrazlažući to ništavošću ugovora zbog odsustva forme, tada postupa protivno načelusavjesnoti i poštenja. Zbog takvog postupanja biće odgovorna drugoj strani zbog culpa incontrahendo. Ono je, naime, vodila pregovore bez namjere da ugovor zaključi, pa jedužno da drugoj strani naknadi štetu koja se sastoji od negativnog ugovornog interesa. Načelno, formalno ništav ugovor ne stiče pravnu važnost ni kad se činidba koja je njimeobećana ispuni. No, biva da zakonodavac i drugačije odredi. Po ZOO – ugovor koji jeništav zato što nije zaključen u pismenoj zakonskoj formi može naknadno da budeosnažen ako obije strane u cjelosti ili u pretežnom dijelu dobrovoljno ispune ono što sunjime jedna drugoj obećale, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi nešto drugo.Ugovor o otudjenju nepokretnosti – mora biti sklopljen u pismenom obliku, a potpisistrana ugovornica treba da budu ovjereni od strane suda. Usmeno sklopljen ugovor nijemoguće konvalidirati, a pismeni kome nedostaje ovjera od suda može biti konvalidiran:ako je ispunjen u cjelosti, ili ako je nepokretnost stečena u granicama zakona, ili ako je plaćen porez na promet, ili ako nije povrijedjeno pravo preče kupovine ili drugi društveniinteres.

66.Pismena forma ugovora

pismena forma ugovora iziskuje 2 uslova:1. pismeni tekst ugovora2. svojeručni potpis isprave, nekad i ovjera od suda.

55



Created by - I -

Tekst ugovora može biti napisan rukom ili mašinom,međutim potrebno je da se nalazi na jedinstvenom pismenom dokumentu. Zahtjevu pismene forme ugovora udovoljeno je ikada se ponuda i prihvatanje ponude nalaze na 2 odvojena i različita pismena, koja čine iugovor. Zahtjev pismene forme je ispunjen ako strane izmijenjaju pisma ili sesporazumiju teleprinterom ili drugim sredstvom koje omogućava da se utvrde sadržina i

davalac izjave. Zakonska pretpostavka po kojoj je mjerodavan pismeni tekst nijeneoboriva. Usmeni sporazum koji ne važi može da upropasti i onaj formalan važeći dio.To biva u slučaju kad se iz njega može zaključiti da je formalno važeći dio samo prividan pravni posao ili da ga ugovornici bez usmenog sporazuma nisu htjeli. Potpisom pismeneizjave ugovornica potvrdjuju da je u tekstu sadržine njihova volja. Potpis ide ispod teksta,ne u sredini i mora biti svojeručni.Tačno je to da potpis znači usaglašavanje sa sadržinom ugovora i da tek nakon njegaugovor počinje da proizvodi pravna dejstva, može se desiti da izostane potpis, ali ako jesaglasnost među stranama vidljiva i neosporna, nedostatak potpisa ne može biti uzrok nevažnosti ugovora.

TUMAČENJE UGOVORA

67. Pojam i vrste tumačenja

Odredbe ugovora treba da budu jasne i nedvosmislene. Pravilo je da se ugovor primjenjuje onako kako glasi. Ukoliko, medjutim, nema saglasnosti stranaka po pitanjusmisla pojednih odredaba ugovora pojavljuje se potreba za tumačenjem ugovora. Onoima za cilj utvrdjivanje zajedničke namjere ugovornih strana. ZOO poznaje dvije vrstetumačenja ugovora: sudsko i vansudsko.Sudsko vrši sud na zahtjev stranaka. Ugovorne strane mogu da predvide da će u slučajunesaglasnosti u pogledu smisla i domašaja ugovornih odredaba, neko treći tumačitiugovor. To je najčešće neko stručno i nepristrasno lice čije znanje, profesionalni i ličniautoritet ulivaju povjerenje ugovornim stranama.Vansudsko tumačnje pravno ne obavezuje, i ugovorna strana koja je nezadovoljna

tumačenjem može da se obrati sudu i traži da on izvrši tumačenje. Medjutim, u slučajukad su strane predvidele da tumačenje ugovora izvrši treće lice, a ugovorom nijedrugačije odredjeno, strane ne mogu pokrenuti spor pred sudom ili drugim nadležnimorganom dok prethodno ne pribave tumačenje ugovora, osim ukoliko treće lice ne odbijeda da tumačenje

56



Created by - I -

a)Kriterijumi tumačenja

Postoje dvije vrste tumačenja ugovora: subjektivno i objektivno.Subjektivno treba da dovede do utvrdjivanja zajedničke namjere ugovornih stranaka. U

istraživanju te zajedničke namjere pravna nauka je formulisala a zakonodavstvooblikovalo pravila tzv. subjektivnog ponašanja. To su: interpretacija u skladu sa načelom bona fides, jezičko ili doslovno tumačenje, globalno, sistematsko, funkcionalnotumačenje. Pomoćni karakter imaju pravila objektivnog tumačenja koja se primjenjuju uslučaju kad pravila subjektivnog tumačenja ne dovode do rezultata.Kriterijum objektivnog tumačenja polazi od povjerenja koji zahtijeva da se svaki ugovor tumači onako kako bi izjavu volje u datim okolnostima pojmili razumni ljudi. Centralnomjesto medju instrumentima subjektivnog tumačenja pripada jezičkom tumačenju. Ovajvid tumačenja treba da dovede do razumjevanja teksta ugovora. Zbog nesavršenosti jezika, kao i zbog nedovoljne preciznosti ugovornih strana može se pojaviti problemznačenja pojedinih riječi u tekstu ugovora. Medjutim, tumačenje ugovora pretpostavlja i

vrijednovanje ukupnog ponašanja ugovornih strana. Znači da tumač treba da uzme uobzir ukupno ponašanje ugovornih strana, treba uzeti u obzir sve ono što su stranke rekleili učinile prije i posle zaključenja ugovora.Sistematsko tumačenje znači da se pojedine odredbe ugovora tumače u kontekstu svihodredaba ugovora. To znači da se odredba koja je nejasna tumači kao dio ugovora, a nenikako izolovano.Funkcionalno tumačenje znači da se izrazi i riječi upotrebljene u ugovoru tretiraju nanačin i u značenju koje je najprihvatljivije za prirodu sadržine ugovora – tumačenje uskladu sa kauzom.Tumačenje tipskih ili formularnih ugovora – s obzirom da se radi o ugovorima kojeformuliše jedna ugovorna strana pravilo je da se nejasne odredbe tumače na štetu strane

koja je formulisala ugovor, a u korist strane koja je ugovoru pristupila. Kod ugovora beznaknade odredbe se tumače u smislu koji je manje težak za dužnika, a u slučaju teretnihugovora u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnog davanja.

b )Posebna pravila tumačenja

Za tumačenje ugovora važe izvjesna pravila, a to su:

1) Pri tumačenju valja stalno imati u vidu cjelinu ugovora i zato pojedine njegoveodredbe treba dovesti u medjusobnu logičku vezu.2) Tumač mora uvijek polaziti od pretpostavke da u ugovoru nema proitvrječnosti i da u

njemu nije ništa suvišno kazano. Ne treba uzimati da nejasne i dvosmislene odredbenemaju nikakvo dejstvo, nego im valja naći pravi smisao.3) Ako se odredbe ugovora sastoje iz riječi koje mogu imati uže i šire značenje, a pouzdano se ne zna koje su značenje imale strane u vidu, mjerodavno se smatra užeznačenje.4) U slučaju kad je ugovor zaključen prema unapred odštampanom sadržaju, ili kad je nadrugi način bio pripremljen i predložen od jedne strane ugovornice, njegove nejasne

57



Created by - I -

odredbe valja tumačiti u korist druge strane, takvi ugovori tumače se na štetu njihovihsastavljača.5) Nejasne odredbe u dobročinim ugovorima treba tumačiti u smislu koji je povoljniji zadužnika, a u teretnom ugovoru u smislu kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnihdavanja.

6) Za tumačenje neodredjenih izraza ukoliko je nemoguće utvrditi koji su im značajugovornici pridavali, a u nekim slučajevima su mjerodavna pravila tumačenja koja je propisao zakon. Takva su pravila o računanju rokova.7) Za pravnu kvalifikaciju ugovora (kao prodaje, zajma, zakupa) nisu mjerodavne riječikoje su strane upotrijebile, nego njihova stvarna namjera. Tim prije, ugovor se nećesmatrati nevažećim u slučaju kad su ga ugovornici pogrešno okvalifikovali.

68. Dopunjujuće tumačenje ugovora

Dešava se da strane ugovornice neko sporno pitanje nijesu ugovorom uopšte regulisale iu ugovoru se javlja praznina koju bi trebalo popuniti. To popunjavanje čestvo vršizakonodavac propisujući dispozitivna pravila za nebitne elemente ugovora. Međutim,akose praznina ne može popuniti na taj način, to mora učiniti sud,putem dopunjujućeg ilikvalifikovanog tumačenja ugovora. Ne radi se o tumačenju pojedinih odredaba, već otumačenju smislene sadržine ugovora.

VRSTE UGOVORA

69.Osobine ugovora

Obligacioni ugovori bez obzira o kojoj se vrsti radi imaju izvjesne opšte karakterneosobine. One doprinose da se ugovor kao pravno sredstvo razlikuje od drugih pravnihsredstava u oblasti prava.Osobenosti opšteg karaktera su sledeće:

a) ravnopravnost ugovornih strana b) volja je determinisana samo ekonomskim momentomc) administrativne obaveze ne utiču na karakter ugovorad) sankcija za neizvršenje ugovora je isključivo imovinske prirode

a) Pravna jednakost i ravnopravnost ugovornih strana je potpuna. Dolazi do izražaja princip slobode ugovaranja. Sadržina ugovora nije impretivno regulisana. Jedino što nesmije biti protivpravna. b) Volja je determinisana samo ekonomskim momentom koji ostaju van ugovora. Ugovor je tako i nastao u praksi kao neophodno pravno sredstvo koje omogućava i unapredjujeekonomski promet pružajući mu pravne okvire i na taj način pravnu zaštitu.c) Izvjesne administrativne obaveze ugovornih strana ostaju van ugovora i nemajuneposredno dejstvo na karakter ugovora. To su zakonske obligacije ili neke druge

58



Created by - I -

administrativne obaveze, najčešće poreske, koje terete plodouživaoce ili sopstvenike,nezavisno od toga da li se zaključuje ugovor ili su u vezi sa ugovorom.d) Za neizvršenje ugovornih obaveza ugovorne strane mogu ostvariti samo imovinskusankciju. Ona se može ostvariti samo preko suda, a ne bilo kojim putem nekih drugihmjera prinude.

Podjela ugovora prema zakonskom regulisanju:- Imenovani i neimenovani

Podjela ugovora s obzirom na formu:- Formalni i neformalni

Podjela ugovora prema odnosu prava i obaveza:- Jednostrano i dvostrano obavezujući

- Jednostrani i dvostrani

- Teretni i dobročini- Komutativni i aleatorni- Sa trenutnim i trajnim izvršenjem- Jednostavni i mješoviti- Ugovori sa sporazumno određenom sadržinom i ugovori po pristupu- Kolektivni i individualni- Generalni, posebni i okvirni- Samostalni i akcesorni

- Intuitu personae i bez svojstva ličnosti- Predugovor i glavni ugovor - Kauzalni i apstraktni- Formalni, realni i konsesualni- Tipski, standardni i formularni

69. Imenovani i neimenovani

Jedan od kriterijuma podjele ugovora jeste kriterijum zakonskog regulisanja ugovora. U

zavisnosti od toga da li su ili nisu regulisani zakonom ugovori se dijele na imenovane ineimenovane.Imenovani su oni koji su zbog svog značaja i učestale primjene predvidjeni i regulisanizakonom tj. čiji su naziv i sadržina zakonom odredivi. Oni su detaljno regulisani odstrane zakonodavca. Neimenovani su oni koji nisu posebno zakonom regulisani niti ih zakonodavac imenuje jer su u pravnom prometu rijetki i na koje se primjenjuju opšta pravila ugovornog prava. Neimenovani ugovori se mogu zaključivati, ukoliko nisu zabranjeni zakonom. Sadržinu

59



Created by - I -

neimenovanih ugovora odredjuju stranke svojom voljom i u skladu sa opštim pravilimaugovornog prava. Imenovani ugovori s obzirom da su zakonom detaljno regulisani, pružaju strankama povoljniji položaj. Praksa pokazuje da neimenovani ugovori nastajukao proizvod potreba stranaka u pravnom prometu i da se zatim transformisu uimenovane jer zakonodavac, unoseći ih među ostale - imenovane ugovore samo

konstatuje faktičko stanje.Naime, kad je jedan ugovor zakonom regulisan strankama jeolakšano zaključenje ugovora, jer ne moraju da se bave detaljima. Stranke uživaju uosnovi jednaku sudsku zaštitu bez obzira da li se radi o imenovanim ili neimenovanimugovorima. Međutim imenovani ugovori s obzirom da su zakonom detaljno regulisani pružaju strankama povoljniji položaj.

70. Formalni i neformalni

Jedan od kriterijuma podjele ugovora je kriterijum uslova potrebnih za nastanak jednog

ugovora. Prema ovom kriterijumu ugovori se dijele na formalne i neformalne.Formalni ugovori su ugovori za čije zaključenje zakon ili same stranke zahtijevajuispunjenje odredjene forme. Kod formalnih ugovora forma je bitan uslov za zaključenjeugovora. Formalni ugovori mogu biti jednostrano formalni ili dvostrano formalni.Jednostrano formalni – dovoljno je da samo jedna strana manifestuje svoju volju uodredjenoj formi (ugovor o jemstvu, jer obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenjudao pismeno). Dvostrano formalni – potrebno je da obije ugovorne strane ispuneodredjenu formu. Neformalni su ugovori za čije zaključenje jed dovoljna prosta saglasnost volja ugovornihstrana, tzv.konsesualni. Forma može biti ugovorna i zakonska, pisana, svečana i realna.Ako se u konkretnom slučaju radi o formalnom ugovoru nepoštovanje predvidjene forme

čini ugovor ništavim. Forma ima 2 funkcije: dokaznu i zaštitnu (štite se interesi stranki i javni interesi)

71. Jednostrano i dvostrano obavezujući

Ova podjela je izvršena prema odnosu prava i obaveza ugovornih strana.Kao pravni posao ugovor je uvijek dvostran, jer su za njegov nastanak potrebne izjavedveju volja.Jednostrano obavezujući (jednostrani) su ugovori čijim zaključenjem nastaje jedna ili višeobaveza ali samo za jednu ugovornu stranu.Obligacioni odnos koji nastaje iz ovog

ugovora ima prost izgled, obavezuje jednog, ovlašćuje drugog učesnika. Ugovorniciimaju strogo podijeljene uloge, jedan je samo dužnik, drugi samo povjerilac.Dvostrano obavezujući (sinalgmatični) ugovori su ugovori čijim zaključenjem zaugovorne strane nastaju uzajamna prava i obaveze, što znači da se svaki od ugovaračaistovremeno pojavljuje i u ulozi povjerioca i u ulozi dužnika.U okviru obostrano obavezujućih ugovora pravna teorija dijeli ove ugovore na prave ineprave obostrano obavezujuće ugovore. Pravi obostrano obavezujući (contractus

60



Created by - I -

bilateralis aequalis), a nazivaju se još i uzajamni ugovori. To su ugovori kojima se vršiuzajamna razmjena činidbi. Ona se obavlja po principu do ut des. Nepravi, obični ili nesavršeni obostrano obavezujući ugovori (contractus bilateralisinaequalis) razlikuju se od pravih po motivaciji odnosa u kome stoje međusobna prava iobaveze ugovornika. Nijesu motivisani željom za međusobnom činidbi,već nekim drugim

težnjama, kao što je na pr.ugovor o poklonu.U neprave ugovore se svrstavaju i oni koji su u trenutku nastanka bili jednostranoobavezujući,a li su kasnije postali dvostrano obavezni. To je slučaj kod ostave kadaostavoprimac ima troškova oko održavanja stvari.Raskid ugovora zbog neispunjenja moguć je samo kod dvostranoobavezujućih ugovora usamo je kod njih moguće istaći prigovor neispunjenja. Pitanje rizika slučajne propastistvari i prekomjernog oštećenja se postavlja samo kod dvostranoobaveznih ugovora.Kada se tumače dvostranoobavezni ugovori pravilo je da se traži zajednička namjeraugovornih strana. Jednostranoobavezni se tumače tako da predstavljaju što manji teret zalice koje ima odredjenu obavezu.

72. Jednostrani i dvostrani

Jednostrani pravni posao je posao koji se sastoji od izjave volje jednog lica odnosno jedne strane. U ove poslove spadaju: testament, otkaz ugovora i izjava o raskidu ugovorazbog neizvršenja, derelikcija, odricanje od prava koja pripadaju, javna obećanja nagrade,izdavanje hartija od vrijednosti i dr. Ovim pravnim poslovima mogu se stvarati obavezeza sebe, raspolagati svojim pravom, stvarati prava za treća lica ali se ovima nemogunametati obaveze.Dvostrani pravni poslovi (ugovori) su saglasne izjave volje dviju ili više strana radi

postizanja nekog pravnog dejstva. U ove poslove se ubrajaju svi ugovori uključujući i poklon jer u njegovom zaključenju učestvuje s jedne strane poklonodavac a sa druge poklonoprimac.Dok poslovi koji se sastoje od izjave volje samo jednog subjekta mogu biti samo jednostrani, dotle izjave više subjekata, kombinujući se, mogu biti ili jednostrani (višelica javno obeća određenu nagradu) ili dvostrani ili višestrani.

73. Teretni i dobročini

Podjela na teretne i dobročine ugovore izvršeno je prema tome da li se za korist koju jedna ugovorna strana dobija od druge daje naknada ili ne.Teretni je ugovor kod koga jedna strana daje naknadu za korist koju na osnovu ugovoradobija od druge strane (ugovor o kupoprodaji, zakupu),što će reći da jedna strana preuzima na sebe obavezu u cilju da od druge dobije korist koja odgovara onome što onasama čini ili daje. Ovi ugovori se još nazivaju i ugovoru iz naknadu ili onerozni ugovori.Dobročini ugovori su oni kod kojih strana ne daje naknadu za ono što je dobila od drugestrane (ugovor o poklonu, ostavi, posluzi, zajmu). Oni se zaključuju isključivo u interesu

61



Created by - I -

jedne strane, tako da druga na sebe preuzima obavezu, ne očekujući ništa zauzvrat.Dobročini ugovori se još nazivaju i ugovori bez nadoknade ili lukrativni ugovori.Uslovi zaključenja dobročinih ugovora su strožiji od uslova koje se traže za zaključenje

teretnih ugovora (ugovor o poklonu – traži se forma). Teretni ugovori su po praviluneformalni. Ovi ugovori se razlikuju na planu ugovorne odgovornosti. Kod teretnih –

ugovarači odgovaraju za pravne i materijalne nedostatke ispunjenja. Pravilo je da senejasne odredbe dobročinih ugovora tumače tako da predstavljaju što manji teret zadužnika, dok se nejasne odredbe teretnih ugovora tumače tako da se utvrdi zajedničkanamjera stranaka, ravnoteža uzajamnih davanja. Lična svojsta i motivi lica koja suzaključila dobročini ugovor imaju mnogo veći pravni značaj, zato se i mnogo lakše moguraskinuti.

74. Komutativni i aleatorni

Prema odredjenosti prava i obaveza u momentu zaključenja ugovora, ugovori se dijele nakomutativne i aleatorne.Komutativni su oni kod kojih su u momentu zaključenja ugovora poznati i visina i odnosuzajamnih davanja. To su ugovori kod kojih ugovarači u momentu zaključenja ugovoratačno znaju šta koja od stana potražuje a šta duguje. Ništa nije ostalo ništa da budeutvrđeno naknadno u zavisnosti od nekog neizvjesnog ili vremenski neodređenogdogađaja. Takvi su ugovori: ugovor o prodaju, zakupu i sl.Aleatorni ugovori su ugovori kod kojih u momentu zaključenja nije poznato ko će odugovarača dobiti ili izgubiti tj. za koga će nastati pravo, a za koga obaveze i nije poznatnjihov medjusobni odnos. Oni u cjelosti ili djelimično zavise od nekog neizvjesnog ilivremenski neodređenog događaja.Da bi jedan ugovor bio aleatoran potrebno je da postoji neizvjesnost u pogledu dobitka iligubitka za obije strane. Na aleatorne ugovore se ne primjenjuju pravila o leziji, tj. pravilao prekomjernom oštećenju. Za njih je karakteristično to da stranke unapred pristaju nanejednak odnos prestacija, tako da jedna strana može dobiti sve a druga ništa. Alea – isključuje leziju (ugovor o doživotnom izdržavanju).

75.Ugovori sa trenutnim i trajnim izvršenjem

Prema dužini trajanja prestacije ugovori se dijele na ugovore sa trenutnim izvršenjemobaveze i ugovore sa trajnim izvršenjem obaveze.

Ugovori sa trenutnim izvršenjem obaveze su ugovori kod kojih se obaveza sastoji iz jednog akta činjenja ili uzdržavanja koji se izvršava u jednom momentu.Ugovori sa trajnim izvršenjem prestacije su ugovori kod kojih se izvršenje obavezesastoji iz više akata činjenja ili propuštanja.Praktični značaj ovakve podjele ugovora ogleda se u načinu njihovog prestanka.Kratkotrajni ugovori se po pravilu ne mogu raskinuti voljom jednog ugovornika, ukolikodrugi ne prekrši svoju obavezu. Kod ugovora sa trajnim izvršenjem ne mora da postojineki poseban razlog, a raskid takvog ugovora se naziva otkaz.

62



Created by - I -

Samo kod ugovora sa trajnim izvršenjem obaveza može se postaviti pitanje promjenjenihokolnosti. Ukoliko je ugovor sa trenutnim izvršenjem prestacije, raskid ili poništenjeugovora djeluju retroaktivno, a kada su u pitanju ugovori sa trajnim izvršenjem obaveze,raskid ili poništenje djeluju pro futuro,tj.smatraće se da nikad nijesu ni postojali.

76. Jednostavni i mješovitiPrema karakteru prestacije ugovori se dijele na jednostavne i mješovite.Jednostavni su oni čiji se bitni elementi poklapaju sa bitnim elementima koje zakon predvidja za odredjenu vrstu imenovanih ugovora.Mješoviti ugovori su ugovori čija se sadržina sastoji od elemenata karakterističnih za 2 iliviše ugovora, ali tako da sačinjavaju jedan jedinstveni ugovor. Jednostavan je ugovor okupoprodaji, mješoviti je npr. o pansionu, ugovor o alotmanu, itd. Ugovor o pansionu jemješoviti ugovor jer objedinjava elemente ugovora o zakupu, o ostavi, o kupoprodaji iugovoru o djelu. Mješoviti ugovori se sastoje iz elemenata više ugovora, ali ne tako daoni stoje jedni pored drugih samostalno, već da su povezani tako da čine posebnu cjelinutj. nov ugovor. Složeni ugovori nastaju spajanjem 2 ili više ugovora od kojih svaki ostajesamostalan.

77. Ugovori sa sporazumno određenom sadržinom i ugovori popristupu

Prema tehnici i načinu zaključenja ugovori se dijele na ugovore sa sporazumnoodredjenom sadržinom i ugovore po pristupu.Ugovori sa sporazumno odredjenom sadržinom su ugovori kod kojih ugovorne stranesporazumno odredjuju elemente i uslove ugovora. Ovi ugovori su pravilo u obligacionom pravu.Ugovori po pristupu su ugovori kod kojih samo jedna strana i to unaprijed odredjuje ielemente i uslove ugovora, dok druga strana pristupa ugovoru bez mogućnosti pogadjanjai eventualne izmjene nekog od elemenata ili uslova iz ugovora. Kod ove vrste ugovorasadržina ponude postaje sadržina ugovora u momentu pristupanja ugovoru. Kod ugovora po pristupu ponuda je opšta i stalna. Ponuda je opšta jer je upućena neodredjenom iunaprijed neograničenom broju lica. Ponuda je stalna i dostupna javnosti putemštampanih formulara. Njihovu pojavu opravdava potreba brzog i pojednostavljenogzaključenja ugovora. Oni se najčešće pojavljuju u oblasti tzv. javnih službi (autobuski,željeznički prevoz, ptt...) i kod kupovine proizvoda čija je cijena unaprijed utvrdjena.

78. Kolektivni i individualni

Prema tehnici i načinu zaključenja ugovori se dijele na kolektivne i individualne.Kolektivni su oni koji proizvode pravno dejstvo za sva lica koja pripadaju odredjenojgrupi tj. kolektivitetu ili organizaciji, koja je ugovor zaključila. Važe za one članovekolektiva koji za njihovo zaključenje nisu dali saglasnost ili su postali članovi kolektiva

63



Created by - I -

posle zaključenja ugovora. Za zaključenje kolektivnog ugovora dovoljno je da se većinačlanova saglasi sa njegovom sadržinom. Takvi su ugovori o radu, osiguranju i sl.Kolektivni ugovori najčešće sadrže samo opšte odredbe ili uslove pod kojima će njegoviučesnici docnije zaključiti svoje individualne ugovore. Kolektivni ugovori predstavljaju pravni okvir za individualne, koje ga konkretizuju.

Individualni su oni koji obavezuju samo ona lica koja su ih zaključila. Individualni ikolektivni ugovori se razlikuju u pogledu pravnog dejstva, tj. s obzirom na činjenicu da liobavezuju samo ona lica koja su dala saglasnost za zaključenje ugovora ili se prostiru nasve članove grupe u ime koje je zaključen ugovor. Odredbe individualnih ugovora nemogu biti u suprotnosti sa odredbama kolektivnog ugovora

79. Generalni, posebni, okvirni i pojedinačni ugovori

Okvirnim ugovorom stranke zasnivaju odredjeni trajni poslovni odnos. U njemu se po pravilu odredjuje opšti obim uzajamnih prava i obaveza i drugi elementi poslovnesaradnje za jedan relativno duži vremenski period.Pojedinačni ugovori se zaključuju izmedju istih ugovornih strana za ostvarivanje svakog pojedinačnog poslovnog poduhvata koji je predvidjen okvirnim ugovorom. Odnosokvirnog i pojedinačnog je odnos opšteg i posebnog. U pojedinačnom nije potrebno ponavljati opšte uslove i osnov na prava i obaveze predvidjene okvirnim ugovorom. Istotako, pojedinačnim ugovorom se mogu predvidjeti i drugačije obaveze i prava od onih uokvirnom ugovoru.Generalan je onaj ugovor kojim se samo uopšteno regulišu prava i obaveze njegovihstrana. Oni za predmet imaju činidbu koja treba izvršavati u dužem vremenskomrazdoblju. Generalni ugovori su oni kojima stranke odredjuju opšte elemente svog poslovnog odnosa za jedan veliki poslovni poduhvat (npr. izgradnja krupnih investicionihobjekata). Po pravilu, obligacioni odnosi nastali takvim ugovorom će trajati nekolikokalendarskih godina. Na osnovu tako zaključenog generalnog ugovora iste ugovornestrane zaključuju posebne ugovore, ugovore za kraći vremenski period (1. godine).Posebni ugovori predtsvljaju način realizacije generalnog ugovora.Zajedničko ima je tošto imaju isto cilj,ali su im funkcije različite. Posebnim ugovorom se ne bi mogla utvrditi prava i obaveze koje bi bile suprotne pravima i obavezama utvrdjenim generalnimugovorom. Posebni imaju sposobnost da se lako prilagode promijenjenim okolnostima ina taj način se sprečava raskidanje generalnog ugovora zbog novonastalih okolnosti.

80. Samostalni i akcesorni (Glavni i sporedni)

Prema medjusobnoj zavisnosti ugovore dijelimo na samostalne i akcesorne (zavisne).Samostalni ugovori su ugovori koji se zaključuju i proizvode pravno dejstvo nezavisnood drugih ugovora. To je onaj ugovor bez kog se cilj ne može postići, a za postizanje togcilja nije potrebno postojanje nekog drugog ugovora.

64



Created by - I -

Zavisni su oni koji ne mogu samostalno da postoje već je njihovo zaključivanje i pravnaegzistencija zavisna od nekog drugog ugovora. Akcesorni se mogu zaključiti samo ako jezaključen odredjeni samostalni ugovor. Njihov cilj je da pomažu ostvarenje glavnogugovora. Ako prestane postojati samostalni ugovor prestaje da postoji i akcesorni, jer on bez njega gubi smisao. Sporedni ugovor,iako zavisi od glavnom,nema nikakvog uticaja

na pravnu opstojnost glavnog ugovoraZavisni su: ugovor o jemstvu, zaloga, hipoteka, ugovorna kazna. Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti ponovažnu i dospjelu obavezu dužnika,ukoliko to ne učini dužnik. Ukoliko iz bilo kog razloga prestane da postoji osnovniugovor prestaje i ugovor o jemstvu.

81. Intuitu personae i bez svojstva ličnosti

Jedan od kriterijuma podjele ugovora jeste kriterijum ličnosti ugovornika.Ugovor zaključen intuitu personae je ugovor kod kog su lična svojstva jedne ili objeugovorne strane odlučujuća za nastanak ugovora. Svaka obaveza iz obligacionog odnosaima lični karakter, u tom smislu što važi samo za odredjenog dužnika i ne tiče se nikogtrećeg. Medjutim, sve obaveze ne zavise podjednako od lica kome pripadaju. Neke odnjih su po samoj prirodi stvari, po zakonu, ili po ugovoru takve da ih ne može ispunitiniko drugi osim dužnika, jer njegove fizičke ili duhovne snage karakterišu činidbu(obaveza slikara da izradi sliku) – lična. Naspram njih, postoje ugovori koji su zaključeni bez obzira na lična svojstva i čijeispunjenje od strane samog dužnika nije neminovno da bi se zadovoljio interes povjerioca. Njih može ispuniti i svako treće lice, umjesto dužnika (to su npr. sve obavezekoje se tiču isplate odredjene sume novca). Za njih treće lice može jemčiti povjeriocu, amože i preuzeti dug ili ga ispuniti. Ugovori intuitu personae ne mogu se osigurati jemstvom niti je kod njih moguća zamjena dužnika, a ovakav ugovor se može poništitizbog zablude u poglednu ličnosti ugovornika. Oni prestaju prestankom ličnosti (smrćufizičkog lica ili likvidacijom pravnog) i ne prelaze na naslednike. Nelični se ne gase i prelaze na naslednike.

82.Predugovor i glavni ugovor

Predugovor je ugovor kojim se ugovorne strane obavezuju da zaključe kasnije tzv. glavniugovor. Cilj predugovora je da se pripremi i olakša zaključenje glavnog ugovora.Ukoliko jedna od ugovornih strana ne izvrši obavezu iz predugovora i ne zaključi glavniugovor, druga strana može da raskine ugovor i traži naknadu štete. Da bi predugovor

obavezivao ugovorne strane potrebno je da se one saglase o bitnim sastojcima glavnogugovora (npr. kod kupoprodaje treba da budu odredjeni stvar i cijena). Propisi o formiglavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnostiugovora. Ukoliko jedna od stranaka u predugovoru nije voljna da zaključi glavni ugovor,sud će na zahtjev zainteresovane stranke naložiti drugoj da taj ugovor zaključi u roku kojiće joj odrediti sud. Tako se zaključenje glavnog ugovora može zahtijevati u roku od 6mjeseci od isteka roka predvidjenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predvidjen,

65



Created by - I -

onda od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima glavni ugovor trebalo da budezaključen.Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti poslije njegovog zaključenja toliko promjenile da on ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u vrijemenjegovog zaključenja – clausula rebus sic stantibus – sastavni je dio svakog predugovora.

Glavni ugovor je ugovor koji predstavlja razmjenu saglasnih izjava volje izmedju dva iliviše lica, kojom se zasniva, mijenja ili ukida odredjeni pravni odnos.

83. Kauzalni i apstraktni

Prema vidljivosti kauze ugovori se dijele na kauzalne i apstraktne.Prilikom zaključenja ugovora obaveze koje ugovornici preuzima imaju svoj osnov.Ukoliko je osnov vidljiv iz same sadržine ugovora u pitanju je kauzalan, materijalan,konktretan ili individualizovan ugovor. Njime se označacaju svi oni ugovori koji nesadrže golo obećanje određene činidbe nego i saglasnost ugovornika o pravnoj namjeriobećanja, tj. razlog ili svrhu obavezivanja. Kauzalni su oni kod kojih je osnov ugovoraodredjen i jasan, tako da se tačno zna zašto se stranke obavezuju.Apstraktni su oni kod kojih se ne vidi osnov, tako da se ne zna za šta se strankeobavezuju,ni koji im je cilj u konkretnom slučaju. Apstrakni ugovori sadrže apstraknoobećanje određene činidbe bez navođenja razloga obavezivanja (cautio indiscreta). Iapstraktni imaju kauzu ali se ona ne vidi. Naravno, on mora imati razlog obavezivanja jer nastanak dugovinskog odnosa bez odredjenog cilje je protivno zakonima razumnog postupanja.Svrha apstraktnog ugovora može biti da se neka sumnjiva obaveza utvrdi kao izvjesna iiza njega se može skrivati posao koji pravni poredak ne odobrava. Praksa je pokazala dase ti ugovori najčešće i zaključuju baš u vidu prikrivanja posla koji pravno nije dozvoljen.

84.Formalni, realni i konsesualni ugovori

Formalni ugovori su oni za čije zaključenje nije dovoljno da ugovorne strane postignusaglasnost volja, već je neophodno da ta saglasnost bolja bude izražena u posebnoj formi.Poštovanje forme je bitan elemenat postojanja ugovora. Ukoliko nije poštovana formaugovor je ništav.Realni ugovori su svi oni ugovori gdje takodje nije dovoljna samo saglasnost voljaugovornih strana, već je za nastanak ugovora neophodna i predaja stvari koja čini predmet ugovaranja (šire uzevši, realni ugovori bi takodje bili formalni, samo što se radio osobenoj formi – predaja stvari).

Konsensualni ugovori su oni za čije nastajanje nije potrebna nikakva forma osim običnasaglasnost volja saugovarača, odnosno solo consensu. Za punovažnost ovih ugovora se netraži ništa više od te saglasnosti. Momentom saglasnosti volja – izražene riječima ilikonkludentnim radnjama nastaje ugovor. Za zaključenje ugovora potrebna je i namjera dase zaključi ugovor, obična saglasnost mišljenja o nekoj stvari ne znači i saglasnost usmislu zaključenja ugovora. U slučaju preuzimanja ostaliih radnji, na pr.predajastvari,upis u zemljišne knjigene spadaju u zaključenje ugovora, već imaju drugoznačenje.

66



Created by - I -

85. Tipski, standardni i formularni ugovori

Tipski ugovori su oni koji na jednoobrazan način regulišu određene odnose u jednoj privrednoj oblasti. Tako se na osnovu dugogodišnje prakse došlo do sastojaka ugovorakoji odgovaraju porebama određenog prometa, pa su ti sastojci formulisani uodgovarajuće odredbe tipskog ugovora, kome se zamjera da je izraz volje ekonomski jačestrane, jer je sačinjen od asocijacije privrednika ili nekog međunarodnog tijela.Standardni ugovori su oni koji nastaju u određenoj oblasti poslovanja i sadrže izvjesneelemente karakteristične za tu vrstu posla. Stranke mogu precizirati niz sastojaka, alivecina sastojaka je detaljno određena.Formularne ugovore stavljaju u promet banke, željeznice, robne kuće, skladišta itd. i onižele da formulišući ugovore na osnovu velikog iskustva, predvide sve situacije koje bimogle nastati iz određenog pravnog odnosa sa velikim brojem klijenata. Po pravilu nedozvoljava se nikakvo odstupanje od uslova predviđenih u takvom ugovoru, pa se rezervedruge strane ne prihvataju. Po svojoj prirodu to su ugovori po pristupu.

DEJSTVO UGOVORA

86.Dejstvo ugovora

Pravilo je da ugovor proizvodi pravna dejstva samo u odnosu na lica koja su gazaključila. Ugovorom nastaju obligacije. Obligacije su relativna prava. Ova prava djelujuizmedju strana ugovornica. Za ta lica nastupaju odredjene obaveze i odredjena prava.

Ovo pravilo se primjenjuje na ugovore zaključene intuiti persona bez izuzetka. U svimostalim slučajevima dejstva ugovora se prostiru i na univerzalne sukcesore ugovornihstrana. Ugovor je za sve ostale posao. Ugovorom se mogu stvarati samo imovinska prava,i to ne sva već samo neko od njih.

a)Dejstvo ugovora među ugovornim stranama

Ugovor kao zakon važi prije svega za njegove tvorce, za lica koja u njemuučestvuju – za ugovorne strane. Za ostala tzv. treća lica, ugovor ne proizvodi ni prava niobaveze. On je za njih »tudji posao« koji im ne može ni škoditi ni koristiti.Pojmom »treće lice« u odnosu na ugovore ne obuhvataju se sva ona lica koja nisu

neposredno učestvovala u njegovom zaključenju, jer i ona mogu imati svojstvo ugovornestrane. Takva su npr. lica koja ugovor sklapaju preko svojih zastupnika, koji istupaju unjihovo ime i za njihov račun. Ona nisu treća lica jer je ugovor njihov a ne tudji.Trećim licima u odnosu na ugovor smatraju se samo ona lica koja u njegovomzaključenju nisu učestvovala ni neposredno ni posredno. No, dejstvo ugovora nemimoilazi ni sve njih. Trećim licima ne mogu se smatrati naslednici strana ugovornica.Oni nisu treća lica u pravnom smislu zato što na njih prelazi zaostavština ostavioca takva

67



Created by - I -

kakva je, pa i prava i obaveze iz ugovora koji je zaključio ostavilac. Samo u 2 slučajaugovor neće proizvoditi dejstvo prema naslednicima:

1. ako su se ugovornici tako sporazumjeli2. ako je ugovor zaključen s obzirom na lična svojstva jedno ugovornika tj. intuiti

persona.

Ipak, potraživanja i dugovi iz takvih ugovora koji su dospjeli još za života ostavioca prelaze na naslednike. Oni će npr. biti dužni da plate već dospjelu zakupninu, nagradu zaizvršeni posao, da naknade troškove načinjene u cilju izvršenja ugovora itd.

b)Dekstvo ugovora prema trećim licima

Pravilo je da ugovor dejstvuje samo izmedju ugovornika i njihovih naslednika. Ali ovo pravilo nije bez izuzetka. Odstupanja od njega su moguća i do njih dolazi voljom licakoja ugovor zaključuju. Ugovornici mogu hteti da ugovor proizvodi dejstvo i prematrećim licima, pa zato ugovoriti da dužnik dugovanu činidbu izvrši nekom trećemumjesto drugoj ugovornoj strani. Na taj način i treće lice koje nije učestvovalo u

zaključenju ugovora, biva pozvano da učestvuje u njegovom izvršenju. Učešće trećegnije, medjutim, uvijek isto već može imati dvojak karakter:1. on je samo ovlašćen da primi činidbu od dužnika ali nema pravo da zahtijeva i

njeno izvršenje.2. on stiče vlastito pravo da potražuje činidbu.

Ako treći učestvuje u izvršenju ugovora bez prava da sam zahtijeva činidbu od dužnika,riječ je o ugovoru o ispunjenju trećem licu ili o nepravom ugovoru u korist trećeg.Ugovor po svojim pravnim karakteristikama ne predstavlja posebnu vrstu ugovora. On jeobičan obligacioni ugovor kod kojeg samo dužnik svoju obavezu ne treba da izvrši povjeriocu, nego odredjenom trećem licu, koje povjerilac ugovorom ovlašćuje da činidbu primi, ukoliko mu ona bude ponudjena. Obligacioni odnos ne nastaje izmedju dužnika

(obećaoca) i trećeg lica, već jedino izmedju dužnika i druge ugovorne strane. Zato ovajugovor i ne predstavlja u stvari izuzetak kod pravila da ugovor dejstvuje samo medjuugovornicima.

87.Ugovor u korist trećih lica

Treće lice može učestvovati u ispunjenju ugovora sa vlastitim tražbenim pravom premadužniku. Ono se pritom ne pojavljuje ni kao zastupani ni kao pravni sledbenik povjerioca.Takav pravni status trećeg odredjuju same stranke ugovornice zaključujući tzv. pravniugovor u korist trećeg lica. Njime je učinjen stvarni izuzetak od pravila da ugovor ne

dejstvuje prema trećima. Pojavio se u doba razvijenog prometa dobara i usluga. Tipičnisu: ugovor o osiguranju života i poklon sa nalogom.Ugovorom u korist trećeg lica jedna ugovorna strana se obavezuje drugoj da odredjenučinidbu izvrši nekom trećem, s tim što se treći ovlašćuje da od dužnika samostalno ineposredno zahtijeva ispunjenje ugovora u svoju korist. Kod ovog ugovora razlikuju se 3lica:

- ono koje obećava da će učiniti nešto trećem – koje se naziva obećalac ili promitent

68



Created by - I -

- ono kome takvo obećanje daje, a koje se naziva stipulant ili promisar - lice u čiju korist prva dva nešto ugovaraju, a koje se zove korisnik ili beneficijar.

Prva dva lica uvijek su odredjena, dok treće može biti odredljivo. Treći stiče pravo povjerioca iz ugovora u čijem zaključenju ne učestvuje ni posredno ni neposredno.Za nastanak tog prava nije potrebna ni njegova volja ni njegovo znanje, pa ni njegova

poslovna slosobnost. To može biti i lice koje još nije rodjeno odnosno preduzeće kojenije osnovano. Treće lice može i da ne prihvati pravo koje mu se nudi, da ga odbije. Akoto učini, smatra se da ga nije nikad ni steklo. A izjavi li da ga prihvata, stipulant ne moževiše, bez njegove saglasnosti, ni opozvati ni izmjeniti korist koja je za njega ugovorena.Posle tog opozivanja odnosne izmjena biće moguća jedino ako je tako utvrdjenougovorom. Medjutim, ovo ograničenje ne važi za ugovore kojima se promitent obavežeda će učiniti nešto u korist trećeg tek posle smrti stipulantove. Takvu korist stipulantmože opozvati u svako vrijeme, pa i testamentom, ako iz samog ugovora ili iz okolnostine proizilazi što drugo.Da bi ugovor u korist trećeg lica bio punovažan potrebno je da su kumulativno ispunjenedvije grupe uslova. Prva grupa uslova tiče se odnosa na relaciji stipulant-promitent, a

drugu grupu čine uslovi koji se odnose na korisnika (beneficijara).Prva grupa:1. da su stipulant i promitent poslovno sposobni2. da postoji saglasnost volja stipulanta i promitenta3. da je predmet ugovora moguć, dopušten i odredjen ili odrediv4. da postoji kauza ugovora5. da je ispoštovana forma ugovora.

Druga grupa uslova tiče se korisnika ili beneficijara. Potrebno je da:1. korisnik nije jedan od ugovornika2. da je korisnik odredjen ili odrediv.

Zakon ne traži da beneficijar bude poslovno sposobno lice, a ugovor može biti zaključen i

u korist budućeg lica.

88.Dejstvo ugovora u korist trećih lica

Zaključenje ugvoora u korist trećeg lica nastaju 3 vrste odnosa i to:1. odnos izmedju stipulanta i promitenta2. odnos izmedju stipulanta i beneficijara3. odnos izmedju promitenta i beneficijara.

Odnos između stipulanta i promitenta:

– je ugovorni odnos dvije strane modifikovan odredbom o ugovaranju u korist trećeglica. Činjenica da je ugovor zaključen u korist trećeg lica ne isključuje pravo stipulanta dazahtijeva ispunjenje ugovora. Naprotiv, stipulant ima pravo da od promitenta zahtijeva daispuni obavezu iz ugovora onako kako ona glasi. Ukoliko beneficijar odbije da primikorist koja mu po ovom ugovoru pripada, stipulant ima pravo da zahtijeva ispunjenje usvoju korist.

Odnos između stipulanta i beneficijara:

69



Created by - I -

– objašnjava zašto je stipulant zaključio ugovor u korist beneficijara. Najčešće zato štoželi da na taj način ispuni svoju ranije nastalu obavezu prema beneficijaru ili zato štohoće da beneficijaru učini poklon, ali i u cilju davanja kredita beneficijaru. Stipulantmože da opozove ugovorenu korist do momenta njenog prihvatanja od strane beneficijara. Prihvatanjem koristi od strane beneficijara prestaje pravo stipulanta na

opoziv.

Odnos između promitenta i beneficijara:– je odnos izmedju povjerioca i dužnika. Ugovor u korist beneficijara stvara neposredno

pravo za beneficijara da traži izvršenje ugovora od strane promitenta. Promitent može daistakne u odnosu na beneficijara sve prihode koje može da istakne i prema stipulantu(prigovor nevažnosti ugovora , prigovor neispunjenog ugovora, prigovor neurednogispunjenja – objektivni prigovori). Dok prigovore koji ne proizilaze iz ugovora, ali kojeima prema stipulantu (npr. kompenzacije, nesposobnosti i sl.) ne može isticati premakorisniku. Druga je stvar ako promitent takve prigovore ima i naspram korisnika lično.Pošto ugovor nije korisnikov on ga ne može ni raskinuti ni zahtijevati naknadu štete zbog

neispunjenja. On ne može da traži izvršenje cijelog ugovora već samo korist koja je zanjega ugovorena. Ugovor se može zaključiti u korist ali ne i na teret trećih lica, jer bi toznačilo direktno ugrožavanje sigurnosti, prava i slobode trećih.

89.Ugovor o obećanju činidbe trećeg lica

Ugovor se može zaključiti u korist, ali ne i na teret trećih lica, jer bi to značilo direktnougrožavanje sigurnosti, prava i slobode trećih lica, ali i pravne sigurnosti. Obećanjeučinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećeg ne obavezuje, a obećalacodgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći neće da se obaveže ili da

izvrši ili da propusti odredjenu radnju. Obećavalac neće odgovarati ako je drugom obećaoda će se samo zauzeti kod trećeg da se ovaj obaveže da nešto učini ili propusti, a u tomenije uspio i pored potrebnog zalaganja.To znači da ovaj ugovor nije bez dejstva, jer on obavezuje onoga ko je tuđu činidbuobećao. U slučaju da je namjera strana ugovornica bila isključivo da se obaveže trećelice, tada će ugovor biti bez dejstva.

PRIGOVOR NEISPUNJENJA UGOVORA

90.Svojevrsna dejstva uzajamniih ugovora

Kod uzajamnih ugovora obaveza jedne strane čini osnov obaveze druge strane. Dejstvaovih ugovora se ogledaju u sledećem:1)Obje strane su dužne, po pravilu, da istovremeno ispune svoje obaveze

70



Created by - I -

2)Strana koja prenosi na drugu neko pravo na stvar, dužna je da garantuje za materijallnei pravne nedostatke stvari3)Uzajamne činidbe treba da budu približno jednake vrijednosti, ako je komutativanugovor 4)Ako strana ne želi da ispuni obavezu, druga može odustati od ugovora

5)Ako se na štetu jedne strane bitno promijene okolnosti ona može tražiti da se ugovor raskine ili revidira6)Ako ispunjenje jedne strane postane nemoguće, ni druga strana više nije u obavezi

91.Pojam i pravna priroda prigovora neispunjenja ugovora

Svaka strana kod uzajamnih ugovora pristaje da ispuni svoju obavezu, ali samo poduslovom da u isti mah dobije protivčinidbu. Pravo na činidbu osigurano je prigovoromneispunjenja ugovora ili exceptio non adimpleti contractus.

Njime se jedan ugovornik može poslužiti u slučaju kad drugi zahtijeva od njega da ispuniobavezu a sam još nije ispunio svoju niti nudi njeno ispunjenje.Međutim, postoje i izuzeci od pravila o istovremenosti ispunjenja obaveza. Oni mogu bitiodređeni ugovorom, zakonom ili proizići iz prirode posla. Uspješno isticanje prigovoraneispunjenja ugovora predpostavlja određene uslove:- postojanje punovažnog ugovora između tužioca i tuženog- potrebno je da tužena strana nije bila dužna da prva ispuni svoju obavezu prematužiocu, ni po ugovoru, ni po zakonu, ni po prirodi posla- obaveza tužioca zbog čijeg neipunjenja tuženi prigovara mora imati karakter protivčinidbe u odnosu na obavezu tužene strane, tj. mora predstavljati njegovu glavnuobavezu iz istog ugovora

- potrebno je da tuženi ostaje pri ugovoru i da priznaje svoju obavezu prema tužiocu aliodbija da je on prvi ispuni- tuženi treba da ima punovažno protiv- potraživanje od tužioca zbog kojeg mu prigovara.

a)Pravna priroda

Prigovor neispunjenog ugovora spada u red tzv.dilatornih (odložnih prigovora). Ističućiga tuženi ustvari saopštava tužiocu da neće da izvršava svoju obavezu, jer on nije izvšionjegovu ili da će izvršiti tek nakon što on izvši njegovu obavezu.Desi se i da tuženi ne istakne prigovor, iako je očigledno da tužilac nije ispunio svojuobavezu njemu, niti je ovlašćen da prvi zahtijeva ispunjenje,sud će ga osuditi na

bezuslovno izvršenje obaveze.Prigovor neispunjenog ugovora predstavlja pravno sredstvo odbrane od nesavjesnih povjerilaca.

71



Created by - I -

92. Odgovornost zbog pravnih nedostataka (pojam,uslovi,vrste)

Kod teretnik ugovora kojima se ustupa neko pravo na stvar, prenosilac ima dvostrukuobavezu prema pribaviocu: obavezu prenosa državine i obavezu prenosa prava.Prenosilac je dužan da garantuje pribaviocu da preneto pravo postoji i da nema pravnihsmetnji za njegovu upotrebu. Evikcija se sastoji u uznemiravanju pribavioca stvari naosnovu nekog prava koje je postojalo prije pribaviočevog sticanja te stvari, a za koje prilikom zaključenja ugovora pribavilac nije znao. U tom slučaju, postojanje prava trećeglica ima za posledicu isključenje, otežavanje ili umanjenje prava pribavioca, na koje onne samo da nije pristao nego za njihov postojanje nije ni znao. Uznemiravanje je pravno ivrši se isticanjem pravnog osnova koji isključuje pribaviočevu državinu ili ga ometa uvršenju prava, na način što mu sužava obim ovlašćenja na koja je on računao kad jezaključio ugovor. Samo isticanje pravne pretenzije od strane trećeg lica protiv pribaviocane znači jos i evikciju. Ona će nastupiti tek ako spor izmedju trećeg i pribavioca o premućstvu sukobljenih prava okonča na štetu pribavioca, ako treće lice izadje iz sporakao pobjednik. Medjutim, postoji evikcija i kad pribavilac, bez spora i bez obavještenja prenosioca, prizna osnovano pravo trećeg i ustupi mu stvar ili mu isplati svotu novca da bi ovaj odustao od svog očiglednog prava. Faktičko uznemiravanje ne ulazi u pojamevikcije. Obaveza zaštite od evikcije koju ima samo prenosilac sastoji se u obavezi pružanja pomoći pribaviocu u slučaju spora koji pribavilac vodi sa trećim licima, a uslučaju gubitka spora prenosilac je dužan da pribaviocu vrati vrijednost koju je od njega primio i da mu nadoknadi štetu koju je pretrpio.

a)Vrste evikcije

Evikcija može biti potpuna i djelimična.Potpuna evikcija postoji u slučaju gubitka državine probavioca usled postojanja i isticanja prava trećeg lica. Potpuna evikcija znači da je pribavilac lišen državine stvari (pravivlasnik je uspio da dokaže vindikacionom tužbom svoje pravo svojine i oduzeta mu jestvar).U slučaju djemične evikcije – pribavilac gubi državinu na dijelu stvari ili ima državinucijele stvari s tim što su mu ovlašćenja uža od onih koja je on imao na umu prilikomzaključenja ugovora (prodaja stvari koja je opterećena službenošću). Razlikovanje na potpunu i djelimičnu evikciju vrši se radi utvrdjivanja visine naknade koja pripada pribaviocu.Prenosilac je obaveza da štiti pribavioca od opasnosti evikcije kojom prijeti pravnouznemiravanje što dolazi od trećeg – dužan je da spriječi ili preduprijedi evikciju.

b)Uslovi obaveze zaštitite od evikcije

Da bi se radilo o evikciji, potrebno je da su ispunjeni sledeći uslovi:- uznemiravanje pribavioca treba da se zasniva na nekom pravu- pravni nedostatak treba da se nalazi u prenosiočevom pravu- da postoji savjesnost pribavioca (ako je nesavjestan nema pravo na zaštitu, ali ima pravona povraćaj datog)

72



Created by - I -

- pribavilac treba da obavijesti prenosioca o pravnom uznemiravanju.- pribavilac ne odgovara za faktičko uznemiravanje pribavioca, već samo za onauznemiravanja koja su posledica vršenja prava nekog trećeg lica. Pribavilac može bitiuznemiravan ili putem tužbe ili putem prigovra. U oba slučaja pribavilac ima pravo da pozove u zaštitu prenosica, tj. lice sa kojim je zaključilo ugovor i koje ima obavezu da ga

zaštiti od evikcije (može i tužbom za utvrdjivanje tražiti, u slučaju opravdanog straha odevikcije, od suda da utvrdi da li postoji ili ne pravo trećeg lica). Ovu tužbu može podići itreće lice koje tvrdi da ima neko pravo i tada govorimo o pozitivnoj tužbi za utvrdjivanje,kao i pribavilac koji nastoji dokazati da lice nema pravo koje ističe – negativna tužba zautvrdjivanje.- pravni nedostatak treba da postoji u prenosiočevom pravu da bi pribavilac imao pravoda zahtijeva zaštitu od evikcije. To znači da pribavilac ima pravo na zaštitu samo ukoliko je pravni nedostatak postojao prije nego što je on stekao stvar od prenosioca. Neophodno je da je stvarno pravo trećeg lica nastalo dok je stvar bila u državini prenosioca.- da bi imao pravo na zaštitu od evikcije pribavilac mora biti savjestan. Potrebno je da onnije znao za postojanje prava trećeg lica. Ukoliko je za to pravo znao nema pravo na

zaštitu ove vrste, tada ima pravo na povraćaj datog. Pravilo je da se pribavilac ne može pozivati na zaštitu od evikcije ukoliko mu je prenosilac prilikom zaključenja ugovoraizričito naglasio da na stvari postoji službenost ili neko drugo pravo trećeg lica. Ukoliko je službenost ili neko drugo pravo bilo upisano u zemljišne knjige, pribavilac, po pravilu,nema pravo na zaštitu jer se ne radi o nevidljivom nedostatku, a ukoliko je pravo trećeglica bilo upisano u zemljišne knjige, pribavilac ima pravo na zaštitu od evikcije.- pravno uznemiravanje može biti izvršeno sudski i vansudski. U slučaju vansudskoguznenmiravanja pribavilac može da podnese negativnu tužbu za utvrdjivanje. Ukoliko pribavilac ne pozove prenosioca već se sam upusti u spor to ne znači da je prenosilacoslobodjen obaveze zaštite od evikcije. On se ove obaveze može osloboditi samo ukolikodokaže da je raspolagao sigurnim sredstvima i dokazima da se odbije zahtjev trećeg lica.

Ukoliko je pribavilac bez obavještenja prenosioca prizvao očigledno pravo trećeg lica,ima pravo da od prenosica zahtjeva naknadu svega što je dao trećem licu i ima pravo nanaknadu štete. Ukoliko prenosilac ne zaštiti pribavioca od pravnog uznemiravanja, pribavilac ima pravo na povraćaj datog i naknadu štete.

c)Pravne posledice evikcije

Posledice evikcije zavise od toga da li je ona potpuna ili djelimična. Ako je pribavilaclišen državine stvari zato što je treće lice povrati vindikacionom tužbom ili tužbom poosnovu hipoteke, ugovor se raskida sam od sebe (po sili zakona), bez ikakve izjave pribavioca – potpuna evikcija. Ako je došlo samo do djelimične evikcije, pribavilac može

birati izmedju 2 mogućnosti: da ugovor raskine ili da zahtjeva srazmjerno sniženjenadoknade koju je dao drugoj strani.Prenosilac je dužan da otkloni nepovoljne posljedice evikcije koje trpi pribavilac.Obavezan je da mu vrati primljenu protivvrijednost i nadoknadi pretrpljenu štetu. Pravona povraćaj datog ima čak i pribavilac koji je znao za pravni nedostatak, dok obaveza povraćaja primljenog tereti i prenosioca koji je ugovorom isključio svoju odgovornost zaevikciju.

73



Created by - I -

Pravila o evikciji su dispozitivnog karatkera i postoji mogućnost ugovornog ograničenjaili isključenja odgovornosti za pravne nedostatke stvari. Medjutim, ukoliko je u vrijemezaključenja ugovora prenosiocu bio poznat ili mu nije mogao biit nepoznat nekinedostatak u njegovom pravu, odredba ugovora o ograničenju ili o isključenjuodgovornosti za pravne nedostatke je ništava.

Pravo pribavioca po osnovu pravnih nedostataka gasi se istekom 1 godine od saznanja za postojanje prava trećeg lica. Medjutim, ako je treće lice prije isteka roka pokrenulo spor a pribavilac pozvao prenosioca da se u spor umiješa, pravo pribavioca se gasi tek istekom 6mjeseci po pravosnažno okončanom sporu.

93. Odgovornost za materijalne nedostatke stvari

Prenosilac je dužan da obezbijedi pribaviocu ne samo mirnu već i korisnu državinu.Mirna državina se štiti primjenom pravila o zaštiti od evikcije, a korisno primjenom pravila o zaštiti pribavioca u slučaju fizičkih nedostataka tj. mana stvari. Kaže se da stvar ima mane ako nema očekivana svojstva ili porijeklo. Prenosilac je odgovoran zbog njih pribaviocu. Da bi stvar bila bez mane treba da ima svojstva koja od nje očekuje svaki potrošač i svojstva koja očekuje konkretni pribavilac. Ali pribavilac može od stvariočekivati i osobena svojstva tj. ona koja nemaju sve stvari odredjene vrste. Stvar imamaterijalne nedostatke kad je nije moguće upotrijebiti u uobičajene ili u naročite svrhe(podobnost za naročite svrhe mora se posebno ugovoriti).

a) Uslovi za odgovornost zbog materijalnih nedostataka

Uslovi (pretpostavke) za odgovornost zbog materijalnih nedostataka stvari su:1. nedostatak stvari treba da je znatan jer se neznatna mana ne uzima u obzir. Znatannedostatak je onaj koji potpuno onemogućuje upotrebu stvari u odredjene svrhe, ili je uvelikoj mjeri otežava. Da li je uslov ispunjen cijeni se od slučaja do slučaja. Pri tome sevodi računa o apstraktnoj i konkretnoj mogućnosti upotrebe stvari.2. nedostatak treba da je nevidljiv ili skriven za pribavioca. Takvim se smatra onajnedostatak koji pribavilac nije uočio niti ga je mogao uočiti pri pregledu stvari – smatrase da pribaviocu nije mogao ostati nepoznat nedostatak koji bi pažljivo lice sa prosječnimznanjem i iskustvom lica istog zanimanja i struke kao pribavilac, mogao lako opaziti priuobičajenom pregledu stvari.Ali prenosilac odgovara i za nedostatak koji je pribavilac moga lako opaziti; ako jeizjavio da stvar nema nikakav nedostatak ili da ima odredjena svojstva.3. nedostatak mora postojati u trenutku predaje stvari, odnosno u trenutku u kome rizik

prelazi na pribavioca – posle toga ne odgovara.Ali je dovoljno ako u trenutku predaje stvari postoji makar začetak iz kojeg se kasnijemana razvila (životinja inficirana zaraznom bolešću).4. pribavilac je dužan da primljenu stvar pregleda ili je da na pregled čim je moguće, i dao vidljivim nedostacima obavijesti prenosioca u roku od 8 dana, a kod ugovora u privredi – bez odlaganja. Ako je pregled izvršen u prisustvu obiju strana pribavilac svoje primjedbe ne vidljive nedostatke treba da saopšti odmah prenosiocu. Prenosilac neće

74



Created by - I -

odgovarati za nedostatke koji se pokažu 6 mjeseci od predaje stvari, izuzev ako jeugovorom odredjen duži rok.

b)Pravne posledice materijalnih nedostataka stvari

Prenosilac je odgovoran ako se utvrdi da stvar ima materijalne nedostatke. Naš ZOO priznaje pribaviocu sva moguća ovlašćenja zbog materijalnih nedostataka stvari. Prijesvega, on može insistirati na urednom ispunjenju ugovora, zahtijevajući od prenosioca danedostatak otkloni ili da mu preda drugu stvar bez mane. Osim toga, može tražiti sniženjecijene, ili izjaviti da ugovor raskida. Uz to, ima i pravo na naknadu štete. Zakon gaobavezje da koristi prvo ispunjenje ugovora (otklanjanje nedostataka ili davanje drugestvar bez mane), pa tek ako ga ne dobije u razumnom roku stiče pravo da ugovor raskineili da zahtijeva sniženje cijene. Ako se odluči na raskidanje ugovora, mora ostaviti prenosiocu naknadni razuman rok za ispunjenje, osim ako mu je prenosilac saopštio daugovor neće ispuniti ili ako je očigledno da ga ne može ispuniti ni u naknadnom roku.Kad naknadni rok prodje, ugovor se raskida po samom zakonu, ukoliko pribavilac bez

odlaganja ne izjavi da ugovor održava na snazi. Ako samo dio stvari ima nedostatke pribavilac može raskinuti ugovor jedino u pogledu tog dijela, osim ako cijela ugovorenakoličina stvari čini cjelinu.Pribavilac gubi pravo da zbog nedostatka ugovor raskine kad nije u stanju da stvar uopštevrati ili bar ne u onom stanju u kome ju je primio. U tom slučaju on ima na raspolaganjuostala prava.Pravo na raskidanje ugovora i sva druga prava zbog materijalnog nedostatka gase se poisteku 1 godine od dana odašiljanja obavještenja prenosiocu, izuzev ako je prenosiočevom prevarom pribavilac bio spriječen da ih upotrijebi. No i posle isteka togroka, pribavilac koji još nije isplatio cijenu za stvar može protiv prenosiočevog zahtjevaza plaćanje istaći svoj zahtjev da se cijena snizi ili da mu se naknadi šteta.

U vezi sa odgovornošću za materijalne nedostatke stvari kupac je zaštićen i garancijomza ispravno funkcionisanje stvari po osnovu garantnog lista koji izdaje proizvodjač,odnosno uvoznik robe.

94. Prekomjerno oštećenje (laesio enormis)

Pravilo je da se prestacije stranaka u dvostrano obaveznim ugovorima nalaze uekvivalentnom odnosu. Ukoliko se vrijednosti prestacija nadju u takvoj disproporciji dase prelazi zakonom odredjena granica tolerancije postoji prekomjerno oštećenje. Dakle,

to je institut kojim se u ugovornom pravu štiti načelo jednake vrijednosti uzajamnihdavanja tj. načelo ekvivalentnosti.Ukoliko je medju ugovornim stranama u dvostranom ugovoru postojala u vrijemezaključenja ugovora očigledna nesrazmjera, oštećena strana može da zahtijeva poništenjeugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala da zna. Dakle, prekomjernooštećenje postoji:1. ukoliko se ugovorne strane zaključile dvostrano obavezni ugovor

75



Created by - I -

2. ako je u vrijeme zaključenja ugovora postojala očigledna nesrazmjera uzajamnihdavanja3. ako je očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja rezultat zablude ili prevare jedne odugovornih strana u vrijeme zaključenja ugovora usled čega ona nije znala niti je mogla dazna za pravu vrijednost stvari.

Visina te nesrazmjere odredjuje se zakonom. Prekomjerno oštećenje ZOO je definisaokao očiglednu nesrazmjeru prestacija. Oštećena strana ima pravo da podnese tužbu izahtjeva poništenje ugovora. Ukoliko sud ovaj zahtjev usvoji i poništi ugovor, poništenjedjeluje ex tunc, tj. od početka, tako da se smatra da ugovor nije ni zaključen. Oštećenastrana može da traži samo poništenje ugovora a druga strana može, ako hoće da održiugovor na snazi ukoliko ponudi da nesrazmjera u vrijednosti prestacije bude otklonjena(ako ponudi dopunu svoje prestacije do njene prave vrijednosti). Pravo da se zahtijeva poništenje ugovora prestaje istekom 1 godine od njegovog zaključenja, a odricanje odovog prava unaprijed nema pravno dejstvo. Pravilo o prekomjernom oštećenju ne primjenjuje se na ugovor na sreću tj. aleatorne, ni u slučaju javne prodaje, ili kad je zastvar data više cijena iz naklonosti.

a)Zelenaški ugovor

ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjemnekog lica, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori zasebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je on drugomdao ili učinio, ili se obavezao da će dati ili učiniti (definicija po ZOO-u).Da bi jedan ugovor spadao u kategoriju zelenaških ugovora potrebno je da sukumulativno ispunjena 2 uslova:1. subjektivni uslov – odnosi se na namjeru jedne strane da za sebe ili za drugog ugovorikorist koristeći se stanjem nužde, materijalnim neprilikama, lakomislenošću ili

zavisnošću saugovarača.2. objektivni uslov – znači da je ugovor takav da postoji očigledna nesrazmjera prestacija.Sankcija za zelenaški ugovor je ništavost. Ona može biti djelimična ili potpuna.Djelimična postoji u slučaju kad se poništi samo neka od odredaba ugovora, a ne ugovor u cjelini. Lice koje je oštećeno zaključenjem zelenaskog ugovora ima pravo da tražismanjenje obaveze na pravičan iznos, ukoliko sud procjeni da se taj njegov zahtjev ne protivi javnom poretku, prinudnim propisima i dobrim običajima.Rok za isticanje ovog zahtjeva iznosi 5 godina i računa se od dana zaključenja ugovora.

95.Nemogućnost za koju odgovara povjerilac

Nemogućnost ispunjenja obaveze jedne strane može uzrokovati druga strana,tj.povjerilac. Osim toga, povjerilac je odgovoran i za slučaj nemogućnosti koja se zbila uvrijeme njegove docnje. U tim slučajevima dužnikova obaveza se gasi, ali on zadržavasvoje potraživanje prema drugoj strani. Međutim,pošto je dužniku oslobađanje odobaveze koristilo, njegovo potraživanje prema povjeriocu se smanjuje za iznos te koristi.

76



Created by - I -

Ako je nemogućnost djelimična, povjerilac može zahtijevati ispunjenje mogućeg dijela,ali je dužan da svoju protivčinidbu ispuni u cjelosti.

96. Promijenjene okolnosti (Rebus sic stantibus)

Načelo ekvivalentnosti uzajamnih davanja zaštićeno je i mogućnošću raskida ili izmjeneugovora zbog promjenjenih okolnosti. Clausula rebus sic stantibus uzima u obzir neskladtj. nepostojanje ekvivalentnosti prestacija do kog je došlo nakon zaključenja ugovora tj. utoku njegovog ispunjenja.Da bi se u konkretnom slučaju radilo o promjenjenim okolnostima potrebno je da sukumulativno ispunjena 3 uslova (obilježja):1) Promijenjene okolnosti moraju biti izvanredne, odnosno nepredvidljive. Ugovornici sene mogu pozvati na okolnosti koja su mogla biti predvidjena ili otklonjena. Unepredvidljive okolnosti spadaju izvjesni prirodni događaji,kao što su: poplava,suša,zemljotresi i sl.

2) da promjenjene okolnosti znatno otežavaju ispunjenje obaveza ili čine cilj ugovoraneostvarljivim. ZOO kaže da se to mora desiti u toj mjeri da je očigledno da ugovor višene odgovara očekivanja ugovornih strana i da bi bilo nepravično odrati ga na snazi.3) da su promjenjene okolnosti nastupile prije isteka roka odredjenog za ispunjenjeobaveza ugovarača.

a)Posledice promijenjenih okolnosti

Strana koja zbog promjenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora, možezahtjevati raskid ugovora. Medjutim, raskid ugovora zbog promjenjenih okolnosti se nemože zahtijevati ukoliko je strana koja se poziva na promjenjene okolnosti bila dužna da

u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla savladati iliizbjeći, kao ni u slučaju kada su promjenjene okolnosti nastupile po isteku rokaodredjenog za ispunjenje njene obaveze. Kada nastupe promjenjene okolnosti i kada suispunjeni svi zakonom predvidjeni uslovi jedna od ugovornih strana može da sudskim putem zahtijeva raskid ugovora. Sudska odluka o raskidu, zbog promjenjenih okolnostiima konstitutivno dejstvo. Prilikom odlučivanja o raskidu ugovora odnosno njegovojizmjeni sud se rukovodi načelima poštenog prometa i vodeći računa naročito o ciljuugovora, opštem interesu i interesu strana. Strana kojoj je zbog promjenjenih okolnostiznatno otežano ispunjenje obaveze ima pravo da zahtjeva raskid ugovora ali je to najpredužna da saopšti saugovaraču, i to čim sazna za promjenu okolnosti. Ukoliko to propustida učini ne gubi pravo da zahtjeva raskid ugovora ali je dužna da nadoknadi štetu koju je

njen saugovarač zbog toga pretrpio.Ugovor se neće raskinuti ukoliko druga strana ponudi ili pristane da se odredjeni tj. problematični uslovi ugovora pravično izmjene, tj. da se izmjene do nivoa postizanjaekvivalentosti uzajamnog davanja. Ugovorne strane se mogu unaprijed odreći pozivanjana promjene okolnosti, osim ukoliko je to u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.

77



Created by - I -

PRESTANAK UGOVORA

Svi obligacioni odnosi se mogu ugasiti usled određenih,zajedničkih uzroka. Osim opštih,obligacioni odnosi imaju i posebne uzroke gašenje, a to su:a) Raskidanje b) Poništenjec)Slučajna nemogućnost ispunjenja obavezed)Protek vremena i otkaze)Smrt jedne strane ugovornice

97. Raskidanje ugovora (Sporazumno raskidanje)

Sporazumni raskid ugovora je način prestanka ugovora do kog dolazi na osnovusporazuma o odustajanju od ugovora koji je ranije zaključen. Ugovorne strane odustaju

od ranije zaključenog ugovora na način što zaključuju novi ugovor kojim se raskidaranije zaključen punovažni ugovor. Kao što su slobodne da ugovor zaključe ugovornestrane su slobodne u granicama javnog poretka, prinudnih propisa i dobrih običaja daugovor sporazumno raskinu.Po rimskom (Justinijanovom) pravu ugovor se mogao sporazumno raskinuti samo prijenego što je makar jedna strana ispunila svoju obavezu. Danas se smatra da je raskidanjeugovora moguće sve dotle dok se on obostrano ne ispuni.Da bi došlo do sporazumnog raskida ugovora potrebno je da su ispunjeni opšti uslovi kojise traže za punovažnost ugovora. Ukoliko je za zaključenje ugovora koji se sporazumnoraskida zakonom bila propisana odredjena forma, potrebno je da i sporazumni raskid bude zaključen u toj formi.

U našoj pravnoj literaturi se smatra da sporazumni raskid ugovora nema retroaktivnodejstvo, tako da ugovor neće važiti samo za budućnost. Ono što je ranije učinjeno naosnovu ugovora ostaje punovažno. Mjeđutim, treba praviti razliku između kratkotrajnih idugotrajnih ugovora, jer je logičnije da gašenje kratkotrajnih ugovora, samo po sebi imaretroaktivno dejstvo.

98.Jednostrano raskidanje ugovora zbog neispunjenja

Osim sporazumnim, ugovori mogu prestati i jednostranim raskidom. Jednostrani raskid

ugovora je prestanak ugovora zbog neizvršenja od strane jednog ugovarača. Do jednostranog raskida ugovora može doći samo ukoliko je to zakonom izričito dozvoljenoili su u toj mogućnosti stranke postigle sporazum. ZOO predvidja da u dvostranimugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ukoliko nijedrugačije odredjeno, da zahtjeva ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor prostom izjavomvolje, ako raskid ugovora ne nastupi po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo nanaknadu štete. Jednostrano se može raskinuti samo punovažan ugovor. Pravo na raskid

78



Created by - I -

ugovora jedna ugovorna strana stiče zbog potpunog ili djelimičnog neispunjenja obavezedruge strane.Kada ispunjenje obaveze u odredjenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, padužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Povjerilacmože održati ugovor na snazi ako po isteku roka, bez odlaganja, obavijesti dužnika da

zahtjeva ispunjenje ugovora, a ako pored toga dužnik u razumnom roku ne ispuniobavezu, povjerilac može izjaviti da raskida ugovor.Kada ispunjenje obaveze u odredjenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni obavezu, a povjerilac pravo da zahtijeva njenoispunjenje.

b)Uslovi raskida

Jednostrano raskidanje ugovora pretpostavlja nekoliko uslova:1)Da je strana koja traži raskid vjerna ugovoru- Ugovornik koji je prekršio svoju obavezunema pravo da traži raskid.

2)Da druga strana nije ispunila svoju obavezu- Pretpostavka je da druga strana nijeispunila obavezu, tj. da je zapala u docnju. Ako se radi o potpunom neispunjenu, raskid jemoguć u svakom slučaju, ako je djelimično, pitanje raskida je nešto teže,jer je ondaodustanak moguć samo u poglednu neispunjenog dijela. ZOO posebno uređuje raskidanjeugovora sa uzastopnim obavezama.Naime,ako izostane ispunjenje jedne uzastopneobaveze, ugovor se može raskinuti ne samo u odnosu na nju, nego u odnosu na sve buduće obaveze, kad je očigledno da neće biti ispunjene.3)Da je protekao naknadni rok za ispunjenje- Ukoliko povjerilac želi da raskine ugovor,mora da ostavi dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje, a ako dužnik ni unaknadnom roku ne ispuni obavezu nastupaju iste posledice kao i u slučaju kada je rok bitan sastojak ugovora. Povjerilac može da raskine ugovor i bez ostavljanja naknadnog

roka za ispunjenje dužniku, ako iz njegovog držanja proizilazi da on svoju obavezu nećeizvršiti ni u naknadnom roku. Isto tako, kada je prije isteka roka za ispunjenje očiglednoda jedna strana neće ispuniti obavezu iz ugovora, druga strana može da raskine ugovor izahtijeva naknadu štete. Povjerilac koji zbog neispunjenja dužnikove obaveze raskidaugovor, dužan je to da saopšti dužniku bez odlaganja. Ugovor se ne može raskinuti zbogneispunjenja neznatnog dijela obaveze. Dejstvo ugovora sastoji se u tome što se obijeugovorne strane oslobadjaju svojih obaveza, izuzev obaveze da nadoknade eventualnonastalu štetu. Ukoliko je jedna ugovorna strana izvršila ugovor djelimično ili u potpunosti, ima pravo da zahtijeva da joj se vrati ono što je dala, a ako obije strane imaju pravo da zahtijevaju povraćaj datog, uzajamna vraćanja se vrše po pravilu koja važe zaizvršenje dvostranih ugovora. Pravilo je da svaka strana duguje naknadu za koristi koje je

ue medjuvremenu imala od onoga što je dužna da vrati odnosno nadoknadi, a ako je predmet vraćanja novac – i zateznu kamatu.

c)Posledice jednostranog raskida

Raskidanjem ugovora gasi se obligacioni odnos između njegovih učesnika.Dejstvokratkotrajnog ugovora ukida se retroaktivno- ex tunc, a dugotrajnog- ex nunc, tj.samo za budućnost. Poslije raskida strane ne duguju jedna drugoj ono što su prije toga dugovale, a

79



Created by - I -

strana koja je ispunila činidbu ima pravo na povraćaj,po pravilima o neosnovanomobogaćenju.Obaveza da se nadoknadi šteta jeste jedna od značajnijih posledica. Ona pretpostavljasubjektivnu docnju, tj. neispunjenje obaveze koju je dužnik skrivio. Riječ je o štetu zbogneispunjenja ili o pozitivnog ugovornom interesu. Pošto raskidanje uništava ugovorni

odnos, ne dolazi u obzir zahtjev za razmjenu činidbe povjeriočeve i novčane vrijednostidužnikove,nego jedino zahtjev zbog diferencijacije. Stoga, povjerilac može tražitinaknadu štete samo pod uslovom da činidba dužnikova objektivno više vrijedi, negonjegova vlastita.

99.Raskidanje fiksnih ugovora

Po pravilu, vrijeme dospjelosti tražbine spada u nebitne sastojke ugovora. Izuzetak odtoga čine fiksni ugovori kod kojih je rok ispunjenja jako bitan. Dužnik svoju obavezumora da ispuni u tačno određeenom roku, jer se ispunjenjem u nekom drugom roku ne postiže željeni cilj. Fiksni karakter ugovora mora biti vidljiv iz samog ugovora ili izokolnosti. Nedvosmislena volje se iskazuje odredbom da će se ugovor smatratiraskinutim ukoliko ne bude ispunjenj u određenom roku- tzv.kasatorna klauzula.U teoriji se pravi razlika između fiksnih ugovora u apsolutnom i u relativnom smislu.Kod apsolutno fiksnih ugovora obaveza se mora ispuniti u tačno određenom trenutku, aako do toga ne dođe ispunjenje je nemoguće.Kod običnih ili relativno fiksnih ugovora situacija je drugačija. Vrijeme ispunjenja ječvrsto određeno, ali je dugovanu činidbu moguće ispuniti i u nekom kasnijem trenutku.

Poništenje ugovora

100.Razlika između raskidanja i poništenja

Raskidanje i poništenje su dvije kvalitativno različite stvari,koje valja odvojiti. Raskinutise mogu ugovori koji su pravno valjani, koji su bez nedostataka.Razlog zbog kog seugovor raskida ne postoji u trenutku zaključenja ugovora, nego nastaje kasnije,pošto jeugovor već proizveo svoja dejstva.Međutim,poništiti se može samo ugovor koji pravno nije valjan i koji ima određenumanu. Ti ugovori uopšte nijesu proizvodili prvno dejstvo i sa stanovišta prava oni sunevažeći ugovori.

101.Prestanak ugovora poništenjemUgovor može prestati poništenjem. Do poništenja ugovora dolazi najčešće usled toga što je ugovor prilikom zaključenja imao neke bitne nedostatke. Oni se mogu pojaviti u predmetu, osnovu ili volji ugovornih strana.Zavisno od uzroka ništavosti ona može biti apsolutna i relativna:

1. na ništavost se može pozvati svako zainteresovano lice2. ne gasi se zastarjelošću

80



Created by - I -

3. ne može se ukloniti sporazumom ugovornih strana (po pravilu). Ništavi ugovori se ne mogu vremenom konvalidirati. Apsolutna ništavost ima povratnodejstvo. Poništeni ugovor smatra se kao da nije ni postojao. Izuzetak – savjesna stranakoja u trenutku zaključenja ugovora nije znala, ili nije ni mogla da zna, za razlogništavosti ima pravo na povraćaj datog povodom poništenja ugovora. Postojanje

nedostataka u volji ugovorne strane (zablude) povlače relativnu ništavost ugovora.Medjutim, poništenje ugovora može tražiti samo ono lice u čijoj se volji stekaonedostatak odnosno zakonski zastupnik ili staratelj kod maloljetnika.Vrijeme za podnošenje zahtjeva za poništaj rušljivog ugovora nije neograničeno. Poništajse može zahtijevati samo u toku odredjenog vremena. Ukoliko to vrijeme protekneugovor postaje punovažan i ne može se poništiti. Kada se jednom rušivi, relativno ništaviugovor poništi, uspostavlja se predjašnje stanje. Treća savjesna lica ne mogu biti oštećenausled poništaja ugovora. Mogu zahtijevati naknadu štete od nesavjesne ugovorne strane.

102. Apsolutno ništavi ugovori

Ugovori koju su protivni prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima suništavi, ako cilj povrijedjenog pravila ne upućuje na drugu sankciju, ili ako zakon uodredjenom slujčaju ne propisuje nešto drugo. Ništavi, tj. apsolutno nevažeći ugovori su ugovori koje zbog povrede prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja pogadja najoštrija sankcija, tj. ti ugovori ne proizvode pravno dejstvo. Za razliku od nepostojećih, ništavi ugovori ispunjavaju sve zakonom predvidjene uslove za zaključenje, ali je njihova sadržina takva da se njima vrijedja javni poredak, prinudni propisi i dobri običaji. U ništave ugovore spadaju i ugovori čiji je predmet nemoguć, nedopušten ili neodredjen ili neodrediv, ugovori bez pravnog osnovaili sa nedopuštenim osnovom, ugovori koji nisu zaključeni u predvidjenoj formi, kao izelenaški ugovori.Smatra se kao da nisu ni zaključeni. Na ništavost ugovora se mogu pozivati svazainteresovana lica. To su: ugovorne strane, njihovi univerzalni sukcesori, ali i svakodrugo lice koje ima pravni interes da se ugovor poništi. O ništavosti ugovora sud vodiračuna po službenoj dužnosti, a sudska odluka ima deklarativno dejstvo. Pravo naisticanje ništavosti se ne gasi. Protekom vremena ne mogu se osnažiti. Pravilo je daništavost neke od odredaba ugovora ne povlači za sobom ništavost ugovora u cjelini,ukoliko on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila uslov ugovora niodlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen. Medjutim, čak i kada je ništavaodredba ugovora bila uslov ili odlučujuća pobuda za zaključenje ugovora ugovor će ostatina snazi ukoliko je sankcija ništavosti ustanovljena sa ciljem da ugovor bude oslobodjente odredbe i da važi bez nje.

a)Pravne posledice ništavosti

Pravne posledice ništavosti ugovora su: povraćaj u predjašnje stanje, naknada štete i pitanje pravnog položaja trećih lica.1. Osnovna pravna posljedica ništavosti ugovora sastoji se u povraćaju datog. Pitanje povraćaja datog se ne postavlja ukoliko nijedan od ugovornika nije izvršio obavezu nitidio obaveze. Sudskom se odlukom poništava i ne dolazi do restitucije.

81



Created by - I -

Situacija je složenija ukoliko su ugovorne strane preduzele aktivnosti na planu izvršenjaugovora. U tom slučaju se pojavljuje potreba povraćaja u predjašnje stanje (u naturi ili unovcu). Restitucija može biti jednostrana i dvostrana. Jednostrana je kad samo jednastrana ima obavezu da vrati primljeno. Do dvostrane restitucije dolazi kad su obije straneizvršile svoju obavezu ili dio obaveze.

Nedopuštena restitucija – ZOO precizira da je u slučaju ništavosti ugovora svaka odstrana dužna da vrati drugoj sve što je primila na osnovu takvog ugovora, a ako to nijemoguće ili se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, vrši se novčana restitucija.Medjutim, ukoliko je ugovor ništav zato što je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima, sud može da odbije, u cjelini ili djelimično, zahtjevnesavjesne strane za povraćaj datog, a može da odluči i da druga ugovorna strana ono što je primila preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište tj. prebivalište ili boravište.2. Zaključenjem jednog ništavog ugovora i njegovim neizvršenjem, strane mogu pretrpjeti štetu. Naknadu tako nastale štete može da traži samo savjesna strana, anesavjesna je dužna da savjesnom saugovaraču u cjelini naknadi štetu.3. Treća pravna posljedica ništavosti ugovora tiče se prava i interesa trećih lica. Naime,

ukoliko je na osnovu ništavog ugovora došlo do predaje stvari drugoj ugovornoj strani, prenosilac može da zahtjeva naturalnu restituciju, jer pribavilac drži stvar bez pravnogosnova. Medjutim, može se desiti da pribavilac u medjuvremenu zaključi novi ugovor i prenese stvar na neko treće lice. Primjenom pravila neno plus iuris to treće lice ne bimoglo steći nikakva prava. Ipak to treće lice bi moglo ukoliko je savjesno, steći prava natoj stvari održajem ili po pravilu koja važe za sticanje od nevlasnika. Ništav ugovor ne postaje punovažan kada zabrana ili drugi uzrok ništavosti naknadnonestane.

103.Rušljivi ugovori

Rušljivi ugovori su podvrsta nevažećih ugovora koji proizvode pravno dejstvo ali mogu biti poništeni u zakonom odredjenom roku na zahtjev lica koja za to imaju pravni interes,a zbog nedostatka ugovora koji znače povredu pojedinačnih interesa. Ugovor je rušljivako ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je prilikom njegovogzaključenja bilo mana volje strana, kao i kad je to zakonom ili posebnim propisomodredjeno.Rušljiv je ugovor koji je zaključilo lice ograničene poslovne sposobnosti kao i u slučaju postojanja prekomjernog oštećenja ugovornih strana u čijem je interesu rušljivost

ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.Krug lica koja mogu da zahtijevaju poništenje rušljivog ugovora je značajno uži od krugalica koja mogu da zahtjevaju poništenje ništavog ugovora. Krug lica koja mogu dazahtjevaju poništenje rušljivog ugovora su: ugovorne strane, njihovi univerzalni sukcesorii eventualno treća lica koja imaju pravni interes za poništenje. O rušljivim ugovorima sudne vodi računa po službenoj dužnosti, već samo na zahtjev lica koja imaju pravni interesza to. Sudska odluka ima konstitutivno dejstvo, a tužba za poništaj se podnosi u zakonomodredjenom roku.

82



Created by - I -

Saugovornik lica koje ima pravo da traži poništenje ugovora ima interes da utvrdi da lisaugovarač ostaje pri ugovoru ili će nastojati da on bude poništen. U tom cilju on možeda zahtijeva da se druga ugovorna strana izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, a rok zaovo izjašnjavanje ne može biti kraći od 30 dana. Ako se ne izjasni – ugovor je poništen asudskom odlukom se to samo konstatuje.

Za rušljive ugovore se kaže da su potencijalno nevažeći tj. da mogu biti poništeni nazahtjev zainteresovanih lica. Odluka o poništenju ima konstitutivno dejstvo. Ovomodlukom se ne ukida sam čin zaključenja ugovora već pravne posljedice koje iz njega proizilaze. Poništenjem ugovora na zahtjev zainteresovanog lica, ugovor se gasi tj. smatrase da ne proizvodi pravno dejstvo i to od momenta zaključenja (ex tunc). Stranke semogu sporazumjeti da rušivi ugovor neće proizvoditi pravno dejstvo za ubuduće (exnunc), a da će se sve do tog momenta ugovor smatrati punovažnim – ovo rešenje proizilazi iz činjenice da rušivi ugovori ugrožavaju interes ugovarača, a manje javneinterese. Zato je njima i dozvoljeno da svojom voljom odrede od kog momenta će sesmatrati da ugovor ne proizvodi pravno dejstvo.

a)Pravne posledice rušljivosti ugovoraPitanje poništenja ugovora iz razloga rušivosti u prvi plan ističe 3 pitanja:- povraćaj u predjašnje stanje- naknadu štete- pravni položaj trećih lica

Ukoliko je nešto na osnovu rušljivog ugovora koji je poništen bilo ispunjeno, dolazi do povraćaja u predjašnje stanje. I ovdje je pravilo naturalne restitucije, a samo kad ona nijemoguća vrši se novčana restitucija, i to prema cijenama u vrijeme vraćanja, odnosno uvrijeme donošenja sudske odluke. Ugovarač na čijoj je strani uzrok rušljivosti odgovoran

je svom saugovaraču za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora, ako ovaj nije znao niti jemogao znati za postojanje uzroka rušivosti ugovora. Dakle, lice koje je bilo savjestanugovornik ima pravo na naknadu štete od saugovarača ukoliko je na njegovoj strani biouzrok ništavosti. Strana koja je u zabludi dužna je da naknadi štetu saugovaraču ukolikoon nije znao niti morao znati za zabludu.Tužba za poništenje rušivog ugovora može se podići u zakonom predvidjenom roku injegovim istekom lica ovlašćena da podnesu tužbu gube to pravo. Rok u kome se možeostvariti to pravo je 1 godina i računa se od dana saznanja za razlog rušivosti odnosno prestanka prinude, ali to pravo u svakom slučaju prestaje istekom 3 godine od danazaključenja ugovora. Rok od 1 godine je subjektivni i računa se od momenta saznanja, adrugi je objektivan i računa se od momenta zaključenja ugovora. Rok za poništenje

ugovora kod kojih jedna strana poslovnu sposobnost nakon zaključenja ugovora – rok za poništenje je 3 mjeseca i računa se od momenta sticanja poslovne sposobnosti. Kad jerazlog rušivosti ugovora prekomjerno oštećenje – rok za poništenje je 1 godina i računase od njegovog zaključenja.Lica koja imaju pravo da zahtijevaju poništenje ugovora mogu se odreći tog prava i ostati pri ugovoru. ZOO daje mogućnost konvalidacije rušivih ugovora.

83



Created by - I -

104.Nepostojeći ugovori

Nevažeći ugovori se dijele u 2 grupe i to apsolutno nevažeći ili ništavi i na relativnonevažeće ili rušljivi ugovori.Postoji i treća grupa ugovora tzv. nepostojeći ugovori u odnosu na koje ne postoji jednistveno shvatanje u teoriji tako da ih neki autori izdvajaju kao posebnu grupunevažećih ugovora a drugi smatraju da su obuhvaćeni pojmom ništavi ugovori. Ukoliko umomentu zaključenja ugovora nije bio ispunjen jedan od zakonom predvidjenih uslova zazaključenje (stranke nisu imale traženu poslovnu sposobnost, nije postignuta saglasnostvolja, nije bio odredjen dozvoljen ili moguć predmet ugovora, kao ni kauza ili nije poštovana forma) smatra se da ugovor nije ni nastao tj. da je sa stanovišta pravanepostojeći. Nepostojeći ugovor se razlikuje od ništavih kod kojih su u momentuzaključenja bili ispunjeni svi potrebni uslovi, ali su pogodjeni sankcijom ništavosti zatošto su oni i njihova pravna egzistencija protivi imperativnim zakonskim normama imoralu društva.U savremenoj teoriji se izbjegava pojam nepostojeći ugovor jer se smatra da se radi ougovorima koji su od samog početka krnji, nepotpuni, tj. da nisu ni nastali. Govoriti oovoj kategoriji ugovora je tautologija, jer ugovor postoji ili ne, a nikako ne može bitigovora o nepostojećim ugovorima.

105. Konverzija i konvalidacija

a)Konverzija

Moguće je da jedan ništavi ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugogugovora. U tom slučaju postoji mogućnost konverzije ugovora. Naime, kada jedan ništaviugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovora tada će medju ugovornimstranama važiti taj drugi ugovor, ukoliko je to u saglasnosti sa ciljem koji su ugovaračiimali u vidu kada su ugovor zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor da su znali za ništavost svog ugovora. Konverzija je pravni institut nastao iz potrebeočuvanja ugovora, kad god za to postoje uslovi i kada njegovo očuvanje odgovara prvobitnom cilju ugovornih strana. Npr. lica zaključe ugovor u raspodjeli i ustupanju imovine za života, koji ne ispunjavazakonom predvidjene uslov, a iz namjere stranaka se može zaključiti da se cilj može

ostvariti ukoliko se ovaj ugovor konvertuje u ugovor o poklonu.b)Konvalidacija

Konvalidacija je naknadno osnaženje rušivog ugovora. Ona se vrši odricanjem od pravana poništenje ugovora od strane lica kome to pravo pripada. Konvalidacija se možeizvršiti izričito izraženom voljom stranaka, prećutno, kao i propuštanjem lica da se uzakonom ostavljenom roku obrati sudu.Da bi došlo do konvalidacije potrebno je da su kumulativno ispunjeni sledeći uslovi:

84



Created by - I -

1. da se radi o rušivom ugovoru2. da konvalidaciji pristupaju lica koja imaju pravo da traže poništenje ugovora3. da lica znaju tj. da su svjesna nedostataka koji ugovor čine rušivim4. da je u tom momentu strana koja je imala pravo da zahtijeva poništenje

ugovora bila slobodna da odluči o konvalidaciji.

Konvalidacija se primjenjuje u svim slučajevima rušivosti ugovora. Njeno dejstvo sesastoji u tome što rušiv ugovor postaje punovažan. Odricanjem od prava da se zahtijeva poništenje rušivog ugovora stranke priznaju pravno dejstvo ugovora. Konvalidacijadjeluje retroaktivno, te se smatra da je ugovor punovažan od momenta zaključenja.Konvalidirani ugovor se ne može više napadati tj. isticati se razlozi rušivosti koju su biliosnova preduzete konvalidacije. Konvalidirani ugovor postaje punovažan od zaključenja i proizvodi pravna dejstva kao da uzroka rušivosti nije ni bilo.

106. Nemogućnost ispunjenja

Cilj svake obaveze jeste da bude ispunjena i da tako zadovolji neki povjeriočev interes.Ako dužnik nije u stanju da učini ono što duguje, kaže se da je nastupila nemogućnostispunjenja. Ona se može temiljiti na fizičkim i pravnim razlozima. Postoje dvije vrstenemogućnosti: fizička i pravna.Fiziča nemogućnost postoji kada dugovana stvar propadne usled nekog prirodnogdogađaja. Pravna nemogućnost je ona čiji razlozi ishode iz pravnog poretka određenedržave.Takođe postoje trajna i privremena nemogućnost, kao i potpuna i djelimičnanemogućnost.Ako ispunjenje obaveze postane trajno nemoguće usled okolnosti za koje dužnik ne

odgovara, obaveza se gasi. Dužnik treba da dokaže da se radi o okolnostima kojeisključuju njegovu odgovornost. Ako u tome ne uspije, smatraće se da je skrivionemogućnost i dugovaće naknadu štete. Do gašenja usled nemogućnosti dolazi ipso facto,tj.nije potrebna izjava volje.Pravila o gašenju obaveze kad ispunjenje postane nemoguće ne važi za stvari određene po rodu, jer važi pravilo genera non pereunt. Dužnik se može osloboditi jedino ako propadne cijela ta masa,tj.rod.

a)Prestanak usled slučajne propasti stvari

Usled propasti predmeta ugovora (stvari) dejstvom više sile dolazi do prestanka ugovora i

to samo kod dvostranih ugovora. U ZOO-u je predvidjeno da kada je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog dogadjaja za koji nijeodgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je ona neštoispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje po pravilu o vraćanju stečenog bezosnova.Prestanak ugovora usled slučajne propasti stvari je povezano sa pitanjem snošenja rizika(opšte je pravilo da rizik slučajne propasti stvari u obligacionom pravu snosi dužnik).

85



Created by - I -

Uslovi za prestanak ugovora usled nemogućnosti izvršenja zbog slučajne propasti stvarisu:

1. da je predmet ugovora individualno odredjena stvar 2. da se radi o propasti stvari usled dejstva više sile3. ukoliko su se stekli ovi uslovi prestanak ugovora biva od njihovog nastanka (ex

tunc).Prestanak ugovora važi i za prošlost i za budućnost. Prema tome, ako je druga strana bilaunaprijed izvršila svoju obavezu, ili dala avans u cilju izvršenja obaveze, ona jeovlašćena da zahtijeva da joj se vrati sve ono što je dala jer se kod druge strane to nalazi bez osnova.

107. Prestanak ugovora smrću ugovorne strane

Po pravilu, smrću jedne ugovorne strane ugovor ne prestaje već prava i obaveze izugovora prelaze na univerzalne sukcesore umrlog ugovornika. Medjutim, ukoliko se radi

o ugovoru zaključenom intuiti persona važi drugačije pravilo.U slučaju da za zaključenje jednog ugovora odlučujući značaj imaju lična svojstvaugovornika, smatra se da je to i odlučujući element saglasnosti volja ugovornika. U tomslučaju je izvršenje obaveza ili sticanje prava strogo vezano za ugovornika zbog čijih jesvojstava, znanja, sposobnosti, ugovor i zaključen. Samo i jedino u tom slučaju smrt jednog od ugovornika dovodi do prestanka ugovora.

108. Protek vremena i otkaz

Trajni ugovorni odnosi mogu imati određen ili neodređen rok trajanja, u zavisnosti odcilja koji se njima želi postići. Ako je rok trajanja unaprijed određen, oni prestaju kad rok istekne. Samo izuzetno može biti ugovoreno da i nakon isteka roka obligacioni odnos produžava za neodređeno vrijeme.Trajni ugovorni odnosi koji su zaključeni na neodređeno vrijeme mogu prestati samootkazom strana ugovornica. Otkaz je ustvari neformalna izjava volje koja treba da bude prenijeta drugoj strani, ali u njoj moraju biti navedeni razlozi. Otkaz se može dati u svakodoba, samo ne u nevrijeme. Posledice otkaza ne nastupaju odmah, već nakon istekaodređenog roka, koji se naziva otkazni rok.

86

Documents

Obligaciono Pravo,Prvi Kolokvijum