Primjenjena Astrologija - Put Spoznaje

  • View
    544

  • Download
    154

Embed Size (px)

Text of Primjenjena Astrologija - Put Spoznaje

1

AC

BIBLIOTEKA "ASTROLOGIJA NOVOG DOBA"

Nakladnik: "V. B. Z." d.o.o.

41010 Novi Zagreb Draevika 12

tel. fax: 041/734-627

Za nakladnika: Boko Zatezalo

Urednici: Ivica Matijevi Boko Zatezalo

Lektor i korektor: Mladen Marti

Ilustarcija naslovne strane: Ratko Janji - Jobo

Tisak: Tiskara "Markulin" 41020 Zagreb, Arbanasova 41

Naklada: 2300 komada

CIP-Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb UDK 133.52 Matijevi, Ivica

Primjenjena astrologija: put spoznaje/Ivica Matijevi - Zagreb: "V.B.Z.", 1994.- 416 str.; 23 cm.- (Biblioteka Astrologija novog doba)

ISBN 953-6216-02-7

940614325

Ivica Matijevi

primijenjena astrologija

in . "V.B.Z.7ZAGREB ,

Posveeno keri Izabeli i unuku Dinu iji su narataji za korak blie spoznaji da je ljubav jedino naelo koje vodi posvemanjem pomirenju

Na rubu vjenosti sklad je svjetova.

"U ivotu ovjeka, vrijeme ivljenja tek je kratak tren njegovo je postojanje neprestani tijek, njegov je razum treperava lu, njegovo je tijelo plijen crvima, njegova je dua nemirni vir, sudba je njegova tamna, a slava njegova prijeporna. Ukratko, sve je tjelesno poput vode koja tee, a sve duhovno tek sanak i tlapnja."

Marko Aurelue, "Meditacije"

I. Matijevi: Put samospoznaje

Uvodna rije

tovani itatelji, osobito mi je zadovoljstvo to imam prigodu obznaniti Vam opaanja steena iskustvom osobnih astrologijskih istraivanja. Ujedno elim da se gradom ove knjige koriste izuavatelji i praktiari astrologije, ali i oni koji astrologiju primjenjuju kao sredstvo samopomoi.

Prije tri godine zapoeo sam pisati ovu knjigu u uvjerenju da sam se ve uvelike domislio gotovo svih zamisli i naelno potpunoma zaokruio nain njihova izlaganja, te da e mi dostajati najvie godina dana da pisanje privedem kraju. Dakako, bio sam u krivu. Od tada nije proao gotovo ni jedan dan, a da se na neki nain nisam bavio sadrajem ove knjige. itajui usporedo s pisanjem druge autore neprestano sam saznavao nove i nove podatke. Razgovarajui s prijateljima i razmjenjujui miljenja s drugima, usvajao sam nove zamisli, a tijekom spokojnijih razdoblja pristupao sam novim sintezama ukupne grae. Budui da sam razvijati nove zamisli, unositi nove podatke i uvijek iznova sintetizirati mogao nastavljati do u beskraj, odluio sam okonati pisanje i vama, itateljima, prepustiti da proniknete i produbite pojedine iznesene zamisli te podijelite sa mnom neka moja oduevljenja.

Uistinu, mnogi su, i daleko prije nego to sam knjigu zamislio, pridonijeli razmiljanju koje me je navelo da je napiem. Stoga mi je teko rijeima izraziti, odati priznanje i doista dovoljno zahvaliti svima onima koji su na ovaj ili onaj nain pomogli u njezinu nastajanju. Prije svega roditeljima i supruzi elim iz sveg srca zahvaliti za njihovu duboku ljubav te bezgranino strpljenje i podrku, koji su osnovom svega to inim. Majci i ocu neizmjerno zahvaljujem zbog toga to su mi podarili ivot, nauili me eljeti da neto postanem, te su vjerovali u me i moju zamisao da mogu postati sve to elim. Supruzi Snjeani neizrecivo zahvaljujem to me nagnala da knjigu ponem i pisati umjesto da neprestano o njoj samo priam, dalje me u tome bodrila i samoprijegorno pruala neprestanu podrku svojom ljubaznou i razumijevanjem, unato mnogim tegobnim trenucima i odricanjima koje je proivljavala i ustrajno podnosila uza me.

Zahvalan sam prevladavajuem naelu u Svemiru koje se oituje kao istodobnost. Vrlo mi se esto u radu dogaalo da kroz razgovore i djela drugih saznam za gotovo potpunoma iste zamisli istodobno ponikle diljem naeg planeta. Kod takvih zamisli, poput nekovrsne pojave u kolektivnoj podsvijesti, teko je oznaiti bilo koga kao zaetnika, stoga svi i dugujemo zahvalnost stvaralakoj inteligenciji Svemira i njegovu razvojnu pulsu.

Primijenjena astrologija

Veliku zahvalnost dugujem svim djelatnicima Zvjezdarnice Hrvatskoga prirodoslovnog drutva koji su mnoga svoja saznanja nesebino godinama dijelili sa mnom i time dali temeljit i opsean doprinos knjizi, pomogavi mi razjasniti injenino stanje nebeske sfere i sveg onoga to stoji u svezi s tim.

Moram takoer zahvaliti mnogim kolegicama i kolegama koji su mi pomagali konstruktivnom kritikom i davali povratnu informaciju u razliitim stadijima nastajanja rukopisa. Izdvojio bih samo kolegicu Alex koja me je poput trna u tijelu neprestano bockala svojim iznimno pronicavim dosjetkama, ime me je zapravo i ne znajui poticala na rad. Hvala mnogobrojnim prijateljima, poznanicima, sluateljima mojih predavanja i polaznicima mojih teajeva astrologije koji su me takoer poticali da ustrajem esto me pitajui: "Zar knjiga jo nije napisana, pa znate da ve odavna elim jedan primjerak?"

Posebno sam zahvalan brojnim drugim piscima, iz prolosti i sadanjosti, koji su mi bili veliki izvor nadahnua i neizbjeno utjecali na moj rad. U tom pogledu najvie dugujem Teilhardu de Chardinu ija su mi mnogobrojna djela pomogla u promiljanju ovjeka i svijeta u kojemu ivi. Stephenu Arroyou koji me je svojim djelima najvie nadahnuo i ije se iznimno domiljate i jasne zamisli glede samorazumijevanja i dubinske psihologije proteu kroz veliki dio ove knjige. Tracy Mar koja me svojim vrhunskim djelima naputila da osmislim veliki dio drugog sveska ove knjige. Alexanderu Rupertiju koji mi je otvorio oi za holistian pogled na astrologiju. Daneu Rudhyaru koji mi je svojim tonim objanjenjima omoguio razumijevanje logike simbolikih analogija te mi cjelovitim pristupom astrologiji skrenuo pozornost na iznimnu vanost duboko psiholokih spoznaja. Thomasu Ringu, tom iznimnom inetelektualcu, koji me pouio sustavnosti i davanju prednosti kakvoe nad koliinom. Brunu i Luisi Huber je me pojanjenje individualnih stvaralakih mogunosti pouilo znaenju pronicavosti i ponukalo na psiho-dinamiko poniranje u ovjeka i svijet koji ga okruuje. Barnieu Ashmanu koji mi je pojasnio znaenje ovjekova identiteta. Viktoru Gerkmanu koji je jezikom filozofa-znanstvenika progovorio to to uistinu astrologija jest i ije su mi zamisli, umnogome sline mojima, omoguile da ovu knjigu konano i privedem kraju. Dakako, ne mogu ovdje spomenuti sve izvore kojima dugujem svaku pojedinu injenicu ili primjer, te sam stoga na kraju knjige dodao popis najvanijih knjiga. Nadam se da sam uz svoj osebujan pristup i stil barem unekoliko nasljedovao spomenute i nespomenute uzore i njihova istraivanja.

Astrologija u svojoj osnovi jest moe bitno otkrivenje, ali ne predstavlja autoritet ni za koga osim za onoga tko je prihvati, stoga ne pretpostavlja vjerovanje. Osobno smatram da vjerovanje, u ishodinom i krajnjem obliku (pod)razumijeva neprijeporni sustav koji daje odgovore na sva pitanja i rjeava sve probleme. Astrologija ne daje odgovore na sva pitanja, niti je metoda rjeavanja svih problema. Stoga, astrologija postaje izazovom provjere pouzdanosti naela koje nudi, za to je potrebno samo ozbiljno istraivanje bez ikakvih predrasuda, a upuivanje je nain prikaza naela koja astrologija zastupa.

Ovaj rad samo je dio sadrajno osmiljena programa "Astrologija novog

I. Matijevi: Put samospoznaje

doba" uoblienoga u knjige pod zajednikim naslovom "Primijenjenja astrologija... ". Informativno obrazovno zamiljenim programom pokuava se svima zainteresiranima ukazati na pretpostavku poimanja astrologije kao humane znanosti ili 'filozofije' koja nam pomae objasniti ivot, a ne 'doktrine' konanosti, odreenosti ili apsolutnoga fatalizma. Naime, smatram mnogo korisnijim da izuavatelji astrologije primijene psihologijske spoznaje u svezi osoba o kojima je rije, nego da slijepo slijede tradicionalna kruta pravila tumaenja ili se, pak, veu za pojednostavljena tumaenja koja nalazimo poput 'receptura' u tako mnogo astrolokih 'kuharica'.

Uloivi dodatni napor i usredotoivi se na dokaziva naela, ne bi li podignuo razinu astrologijskoga nauavanja, nastojao sam mnogim odrednicama popuniti manjkavosti koje u drugim knjigama o astrologiji neprestano frustriraju inteligentne prouavatelje u njihovu pokuaju ovladavanja temeljnim naelima razumijevanja astrologije. Zapravo, ono to smatram znakovitom prazninom u astrolokoj literaturi jest jezgrovit prikaz odrednica za tumaenje, pristupaan i onima koji tek ue razmiljati 'astroloki' i onima naprednijima kao i uiteljima praktiarima. Manjka primjenjiva knjiga u kojoj se moe nai sve najnunije.

Ova je knjiga, zapravo, samo pokuaj stvaranja lako shvatljiva prirunika koji sadri ope primjenjiva razmiljanja izrasla iz temeljnih astrolokih initelja. Svrha knjige nije samo olakati razumijevanje temeljnih naela i pronalaenje potankosti karte, nego usmjeriti i na 'astro-psihologijsko razmiljanje' to puki 'recepti' ne omoguuju. Knjiga je, takoer, usmjerena na glavne initelje tumaenja bilo koje astroloke karte, a napose karte roenja, iskljuujui sve one manje vane initelje koji esto zbunjuju poetnika ili odvraaju panju i mnogo iskusnijim praktiarima. Stoga upuujem na primjenu kljunih rijei i pojmova za tumanje, neprestano naglaavajui bitna znaenja koja doputaju razvoj asocijativnih razmiljanja.

Zamiljajui sadraj knjige, odluio sam da nit vodilja bude toan izriaj za 'odrednice' uz potpunoma otvoren pristup. Naime, mnogi inteligentni prouavatelji astrologije neprestano govore da naprosto ne razumiju 'lijepo sroene paragrafe tumaenja', te stoga, prirodno, dovode u pitanje valjanost i svrhovitost astrologijskoga nauavanja. Razlog je tomu to je mnogim knjigama, kojima se koriste, jedina svrha upakirati 'astroloko znanje' za iroko itateljstvo. Pritom njihovi sadraji proputaju usaditi imalo stvarnog razumijevanja i istinitog uvida u grau s kojim bi se itatelj identificirao i od toga imao bar mrvicu dvije spoznajne koristi. Meu inim, svim je dananjim astrolokim 'kuharicama' zajedniki suvremeni popularno populistiki trend zamjene kakvoe koliinom. Neprimjereni trend jo je oigledniji u 'kompjutorskoj astrologiji' koja se brzo iri i donosi golemu koliinu praznovjernih, neusmjerenih i potpuno beskorisnih tumaenja. U tom tehnokratski proizvedenom astrolokom preobilju rijei, nitko niti ne pokuava odrediti pojmove ili ih tono izraziti u svim potankostima njihova znaenja. Upravo valjana uporaba astrologije za ovjekovu dobrobit iziskuje veu istananost i sloenost nego je to nazono u tim, esto posve pogrenim,

Primijenjena astrologija

predodbama o tome to astrologija uistinu jest. Odluujui se za to odreeniji, vjerujem i jednostavan, ali ipak i produbljen izriaj u ovoj knjizi, zasigurno se suprostavljam veini astroloke grae do danas kod nas objavljene. Astrologiju sam nastojao prikazati u ozraju bjelodanih injenica. Ukoliko sam uistinu valjano odabrao kljune pojmove, odrednice i izraze, oni e se vjerojatno pretvoriti u bitne spoznaje s kojima se mnogi mogu poistovjetiti i iz njih uiti. U kojoj sam mjeri u tome uspio, odredit e sam itatelj.

Ipak, ono u to sam uvjeren jest vanost usmjerenja na bitne initelje karte roenja koji su pouzdani ukoliko se ispravno razumiju, a najjasnije simboliki odraavaju temeljne i glavne initelje ivota odreene osobe.

Mnogo toga od grae ove knjige koristio sam poduavajui astrologiju, no moram priznati da su i meni neizmjerno koristila predavanja, djela i razgovori s pojedinim autoritetima na podruju astrologije. Ta predavanja, razgovori, razmjene miljenja i spoznaje od prije mnogo godina, jo uvijek su u mojim biljekama, pa su neke od odrednica vjerojatno i navodi iz spomenutih razgovora. Naime, sadraj tih biljeki je toliko proet s mojim vlastitim zapaanjima da je gotovo nemogue posebno naznaiti vlastite zamisli i strogo ih odijeliti od onoga to sam nauio od drugih. Mimogred, nikomu nita ne elim nametnuti, nikoga ni u to ne elim uvjeravati, nikoga ni od ega ne elim odgovarati, nikoga niemu osobitom ne mogu nauiti, ali mogu pokuati prenijeti Vam mrvice znanja koje sam sakupio sa stolova onih koji su meni bili uitelji. U naelu, znanstvenog sam usmjerenja, usredotoen ne na hipoteze i puka teorijska razmatranja, ve na uinke praktinih postignua. Stoga, unaprijed se ispriavam svima koji e moda na stranicama ove knjige traiti proroka ili mistika, jer ja to jamano nisam. Svoja sam istraivanja usmjerio na pitanja primjene stvarnog savjetodavnog rada, a ne na hipoteze ili teorijska pitanja tipina za astrologijska razmatranja minuloga doba.

Svaki novi korak spoznaje, proiziao iz usporeivanja slike ljudskog bia do koje sam doao iskustveno i neovisnom analizom astroloke karte, morao je podnijeti stroge provjere u praksi. Ovaj proces doveo me do odreenih ispravaka u povijesno naslijeenom astrolokom materijalu. Stanovite sam pojmove ili djelomice ili posve odbacio, provjerio neosnovanost pojedinih tzv. 'pravila' i prepoznao nove mogunosti. Mnogi pojmovi, stoljeima bez osnova, poprimili su vremenom oblik i razvili cjelovitu strukturu.

Kao i u svakom drugom pokuaja znanstvenog izlaganja i u ovom su nazona dva elementa. Obraujui openito priznate injenice ili ono to zastupa veina znanstveno usmjerenih astrologa, istodobno mogu objaviti i ono to je nuno preispitati i potvrditi. Mogue je da tijekom priopavanja ta dva elementa ne razdvajam u potpunosti. Naime, znanstveno priznate istine, kao i ono to su samo osobna ili pogrena miljenja, treba jednako provjeriti. No, kako istinu mora otkriti svatko sam za sebe, sve to mogu uiniti je da pokuam pokazati put. Stoga, dopustite mi kazati, ova knjiga itatelju moe posluiti poput Arijadnine niti koja e ga voditi mranim putovima labirinta, a matovit itatelj nai e na ovim stranicama vie poticaj nego znanje. Prema ukusu i sklonostima, slijedit e smjer izlaganja ili e zamisliti kakav drugi. Naime, percepcija astrologije vrlo je individualna, ne samo zato to ovisi o iskustvu pojedinog ovjeka nego i zbog toga to proistjee iz cjelokupne osobnosti. Ona je, dakle, ovisno o bio-fizio-psiholokom nasljeu ovjeanstva, tisuu puta tisuljetnom, ujedno steena i dobivena. Na nju utjeu uljudbena i drutvena kretanja sredine u kojoj se neposredno razvija to joj dodaje plodove jedinstvena iskustva i nespokojstva vlastita aktualna poloaja.

Potpuno svjestan da preostaje jo vrlo veliki broj neodgovorenih pitanja, zamislio sam pojmove i postavke na to je mogue 'iroj' osnovi, nastojei pri tom da ne budu previe neodreene i preobuhvatne. Stoga sam izlaganja podredio naelu najboljeg mogueg ouvanja 'samosvjesnosti podataka', kako ne bih doao u opasnost da iznevjerim ili skuim smisao, precijenim osnovnu vrijednost astrologije ili dam odvie mjesta vlastitu stajalitu, svojem rjeenju. Valjalo je, kako bi se sauvala proturjeja i problemi, iskljuiti sve to bi onemoguilo oitovanje drugih subjektivnih tumaenja uz istodobno ouvanje objektivne mnogostrukosti injenica. Valjalo je, dakle, poput ovjekova uma, ostaviti sustav 'otvorenim' ne zatvarajui vrata pred moguim novim otkriima i rjeenjima.

Prema tomu, kako je kazala Martha Amould, "...poimo traiti kljueve lijepih putova... S onu stranu vidljivog, potraimo istinu, radost, sveti i skriveni smisao svega to postoji na toj arobnoj i stranoj Zemlji..."

Autor

Putovanje kroz prostor i vrijeme

1

Matijevi: Put samospoznaje

Jedno je sve - sve je jedno

'Svekoliki svemir', izrastao do samosvijesti u svoj izvornosti ostvarenja inteligencije i golemosti mudrosti, beskonaan u prostranstvu i vjean u postojanju, jamano je sve to je ikad postojalo, to sada postoji i to e ikada postojati...!

Zapravo, pred ovjekovom spoznajom isprijeie se 'dva' svemira, jedan vidljiv, tajne kojeg jo moe do stanovite razine dosegnuti mo ovjekova opaanja i drugi nevidljiv koji se prostire daleko, daleko... u nepoznato. Sva je vjerojatnost da je to nepoznato neto poput beskrajna oceana u kojemu je ono poznato tek neznatna kaplja. Ali, to je kap poznatoga u beskrajnu oceanu Zbivanja...

U onome vidljivome, a ipak neizmjernome svemiru, tako starom i toliko golemom, izgubljen negdje izmeu beskonanosti i vjenosti, nalazi se na siuni planetni dom. Veinu onoga to danas znamo, nauismo opaanjem motrei s povrine Zemlje, obale svemirskoga oceana. Zakoraivi u to golemo more neizvjesnosti i smoivi tek none prste, osjetismo da nas ocean nae nespokojnosti zove, mami. I u nama se probudi dugo pritajena enja da se tamo vratimo, jer jedan dio naeg bia spozna, da je to zapravo poziv mjesta odakle smo doli...

Svi otkriveni tragovi temeljnih ovjekovih stremljenja i najbeznaajnijih zbivanja seu sve do svemira i njegova postanka. Ali, irenjem spoznaje moemo dokuiti ne samo to da je svemir velianstven, ve i da smo mi u vrlo stvarnom i dubokom smislu dio tog svemira, da nas je on rodio i da nam je opstojnost neraskidivo povezana s njime...

Dakako, vjena pitanja o postanku svijeta i svemira pobuuju zanimanje i znatielju golemoga broja ljudi. Razdoblje u kojem sada ivimo veliko je raskrije nae suvremene civilizacije, a moda i nae vrste. Kojim god putom krenuli, opstojnost nam je nerazdvojivo povezana sa spoznajom bivstvovanja. Razumijevanje bivstvovanja za nas je toliko vano da o tome ovisi i sam na opstanak. Osim toga, razumijevanje prua zadovoljstvo. Priroda se u razvojnomu .procesu pobrinula da uivamo u razumijevanju. Oni koji razumiju jamano imaju vie izgleda da e opstati...

Razvijanju ivota na planetu Zemlji od poetne prastanice protoplazme do razumnog bia, bia koje misli, ovjeka, trebalo je oko milijardu i po godina...

ivot je, prema tomu, jamano najveom vrednotom u svekoliku svemiru, ali i najveom tajnom, a spoznaja veliajnosti opstojnosti ivota zacijelo je najveom zadaom u svekoliku svemiru...

Priroda je inteligentna, ovjek je dio prirode, stoga ista inteligencija proima oboje. Svako predanje mudrosti smatra neogranienim opseg ovjekovih mogunosti, stoga je podruje ovjekova ivota podruje beskonanih mogunosti. Unutar svakog ovjeka Priroda se nalazi u obliku zametka i ima samo jednu elju: eli se roditi.

ovjek govori u ime Zemlje, stoga njegova odanost treba biti upuena tom planetu, planetu na kojemu obitava i koji mu nesebino daje utoite. Dakle, u ovjeku je nada i spas svijeta, a time i opstojnosti ivota. Meutim, ovjek konano mora shvatiti da ne moe izmijeniti svijet, ali moe izmijeniti svijest o sebi i svojemu mjestu u tom svijetu. Svijetu koji je samo dio jednog veeg svijeta, svijeta jednosti svekolikosti...

Budunost u prolosti

"Prva svijea unosi svjetlost, ostale je samo pojaavaju. "

S.J. Lec

Prvotno, prije sveg postojeeg, prije osvita prostora i vremena...!?

Prema suvremenom znanstvenom vienju evolucije svemira, cijeli je svemir nastao u estoku procesu 'Velikoga praska'.

Prije otprilike 20 milijardi godina svemir postade iz fluktuacije u vakuumu (strujanja, mijenjanja stanja i broja u zrakopraznu prostoru), nastavivi se iriti eksplozijom. Vodik i helij, tada jedina postojea kemijska poela, bijahu 'neto kasnije' privueni gravitacijom i 'zapalie' prvu zvijezdu. U samoj jezgri te zvijezde dolazi do pretvorbe i nastaju nova kemijska poela. Prvo se vodik, zbog nuklearne fuzije, pretvorio u helij. Kad nestade vodika, kao goriva, dolazi do nuklearne fuzije helija i tada nastae poela nuna za stvaranje ivota, primjerice, kisik i ugljik. Stvorivi razne kemijske elemente, zvijezda konano umire. Eksplozija supernove, silovita smrt zvijezde, raspruje razne kemijske elemente, stvorene unutar zvijezde, u kozmiki prostor.

Prije otprilike 5 milijardi godina, a nakon smrti brojnih zvijezda, u svemiru je roena jedna odreena, nova zvijezda. Bijae to nae Sunce. Praina koja nastade oko Sunca nastavi se sudarati i spajati stvarajui planete. Takav bijae i proces nastajanja Zemlje, tog prizorita za raznolike oblike ivota unutar neizmjerna svemira, nastale na 150 milijuna kilometara udaljenosti od Sunca. Dakle, mi nastadosmo od dijela 20 milijardi godina dugoga procesa evolucije svemira koji se provlai kroz cjelokupnu povijest ovjeanstva.

Neprestano putovanje...!

Mlijena staza, na galaktini sustav, ivopisno je obojen svijet s oko 400 milijardi zvijezda. Sagledavanje svijeta zvijezda moe produbiti nae razumijevanje Zemlje, te sitne plutajue estice u zvjezdanu oceanu, tog konanog ishodita i odredita naeg putovanja usmjerenog u svemir. Od postanka ovjek pozorno motrei zvijezde utire putove znanstvenim otkriima. Dvadeset milijardi godina nakon nastanka svemira, ovjeanstvo na svojem malenom planetu nastavlja putovanje ispunjeno pitanjima o svemiru i ne prestane li ljudski um postojati ovo e putovanje trajati zauvijek.

Pogled u (nono) nebo otkriva neizmjeran prostor-vrijeme od 20 milijardi svjetlosnih godina, golemost koje postadosmo svjesni tek juer, jer tisuama godina vjerovasmo da nema drugog mjesta do Zemlje. Ipak, suoeni s tom golemou svemira uoismo vlastitu siunost i konano pojmismo, ta nismo mi nikakvim sreditem i svrhom svemira, ve samo obitavamo u zabaenu kutku izgubljeni negdje unutar beskonane vjenosti. No, ba mi, siuna bia, plutajui u velikom svemirskom oceanu protkanom stotinama milijardi raznih galaktika i milijardama bilijuna zvijezda, traei svoje mjesto u njemu, istraujemo i postupno otkrivamo tajne beskrajnoga svemira.

Gdje smo unutar svemira mi smjeteni...?

Ljudska se kozmologija tijekom povijesti neprestano mijenjala.

Prvotno, jo od paleolitskog razdoblja, ovjeanstvo je s predanou motrilo nono nebo. Usustavljena slika svemira nastala je ve pri roenju ljudske civilizacije. Znani su prikazi svemira stari tisue godina, primjerice drevna egipatska freska s ovjekom koji dri nebo, grka kozmologija u kojoj planet Zemlja pluta u oceanu, indijska kozmologija sa Zemljom na leima slona koji je na leima kornjae itd.

Kasnije, ovjeanstvo je zahvaljujui intelektualnoj znatielji spoznalo da je njegovo obitavalite, zapravo, nebeski objekt oblika kugle. Ne obazirui se na Aristarhova otkria, u Europi tzv. geocentrina teorija, smjetajui Zemlju u sredite svemira, dugo vremena bijae, poput uspavane ljepotice, vodeom teorijom kozmologije. No, s pojavom Kopernika ovjeanstvo se probudilo, te je produbilo svoje znanstveno razumijevanje svemira i, gle, Zemlja prestade biti sreditem svemira, ve posta samo malenim, oko Sunca, vrteim se planetom.

Sada znamo da ni Sunce nije sreditem svemira, ve je samo jedna od 400 milijardi zvijezda u naemu galaktinu sustavu. Galaktini sustavi, okupljaju se u vee nakupine, skupove galaktika, rasporeene u obliku golemih prostornih mrea, saa. Prostorne mree nisu konane. Ekspanzijom (irenjem) svemira, unutar pojedinoga skupa, galaktike se gibaju slino molekulama plina, a zajedno, poput cjeline, skupina galaktika odmie se od svake druge skupine galaktika brzinom razmjernom razmaku. Dakako, pojava irenja nije relativna, ne iri se sam prostor (to se ne bi moglo ni utvrditi), nego rastu udaljenosti izmeu skupova galaktika, dok same dimenzije jedne galaktike ili jednog skupa ostaju nepromijenjene. Stoga je vano razumjeti irenje kao pojavu u kojoj svaki motritelj vidi jednako te smatra da se upravo on nalazi u sreditu ekspanzije, pa sredita svemira zapravo nema.

Primjedba: Glede boljeg razumijevanja irenja, predoite si napuhavanje balona na ijoj su opni nacrtani kruii. Svaki se krui na opni razmie od drugih kruia, a ni jedan od njih, pri tom, nema sredinji poloaj.

Iz zvjezdana pepela...!

Mi, ljudi, ovdanje utjelovljenje svemira izraslog do samosvijesti, poesmo razmiljati o vlastitu podrijetlu. Mi, djelii zvjezdane tvari, razmiljamo o zvijezdama. Mi, organizirani skupovi od deset milijardi milijarda atoma, razmiljamo o evoluciji atoma. Mi, svemirska svijest pokuavamo u mislima slijediti dugi put ria kraju kojeg je, barem ovdje na Zemlji, 'niknula svijest'. Prema tomu, obvezu preivimo ne dugujemo samo sebi, ve i onomu iz ega smo ponikli, prostranu i golemu oceanu ivota zvanom Svemir. Plutajui tim oceanom kuasmo vode i utvrdismo istovrsnost s naom naravi, a neto duboko u nama spozna: ta svemir je na dom! Dakle, podrijetlo nam je neraskidivo povezano s davnim zbivanjima u svemiru, djeliem smo procesa njegove evolucije, roeni iz zvjezdana pepela graeni smo od zvjezdane praine. Stoga, istraivanje svemira je putovanje na kojem sami sebe otkrivamo, a tamo gore u beskraju golema svemira oekuje nas neizbjena budunost. Prisjetimo se, prije nekoliko milijuna godina ljudska bia nisu postojala. Zapitajmo se, tko e biti ovdje za nekoliko milijuna godina?

Budunost je u...?

Dakako, poznavanje svemira u cjelini, osobito dalekog svemira, nema izravne praktine vrijednosti, ali pridonosi nazoru o svijetu i dubljoj filozofijskoj spoznaji. Elektromagnetski valovi su nositelji informacija, a mali dio irokog spektra elektromagnetnog zraenja koji biljei ljudsko oko nazivamo svjetlost. Donosei nam informaciju iz svemira, 'poruku' o predmetima u njemu, gibajui se konanom i stalnom brzinom, svjetlost je da bi prela dui put morala i ranije poi. Taj najbri vjesnik, koristan za mjerenja udaljenosti, kreui se u zrakopraznu prostoru brzinom od 300 000 km/s, kao mjera izraena u godini svjetlosti, pree za godinu dana (365,2d) 9 460 000 000 000 km, odnosno 9 bilijuna i 460 milijardi kilometara. Dakle, motrei daleki svemir, mi zapravo gledamo u prolost. Najudaljeniji svemirski predmeti nalaze se na udaljenosti od otprilike dvadeset milijardi godina svjetlosti. Od nama najblie zvijezde (izvan Suneva sustava) koja se zove Prxima Centauri (u istoimenu zvijeu) svjetlost do nas 'putuje' 4,3 godine (prevalivi put od 40.700.000.000.000 km), to e rei da sada tu zvijezdu vidimo kakva je bila prije 4,3 godina. Stoga, u prolost gledamo i motrei dijelove nae galaktike. U prolost, istina neto bliu, gledamo motrei i Sunev sustav. Od Plutona svjetlost putuje katkada i vie od 6 sati, dakle sada ga vidimo kakav je bio u to vrijeme, 'ovog' trena vidimo Sunce kakvo je bilo prije osam minuta i dvadeset sekundi, a Mjesec prije 1,28 sekundi, itd.

Upitno je gdje zapravo zavrava prolost, a zapoinje budunost?

"... Mogue je povjerovati da je sva prolost samo poetak jednog poetka i da je sve to jest i to je bilo tek polumrak svitanja. Mogue je vjerovati da je sve to je ljudski mozak do sada postigao samo san prije buenja... Iz naih... e potomaka izniknuti umovi koji e dosegnuti sve do nae nitavnosti i upoznati nas bolje nego to poznamo sami sebe. Doi e jedan dan, jedan dan u beskonanu slijedu dana, kada e bia, koja su sada pritajena u naim mislima i skrivena u naim slabinama, stati na tu Zemlju kao kad se netko popne na postolje i, s osmijehom na licu, pruit e svoje ruke meu zvijezde."

H.G.Wells, "Otkriebudunosti", Nature 65,326(1902)

Zanimanje za ovjekovo okruenje

"emu slui nebo, ako ne ovjekovoj tenji da ga dosegne. "

Browning

Dragulji u crnoj kutiji

Eksplozija supernove jamano je zaudnom pojavom svemira. Umiranja jedne uz istodobno raanje druge zvijezde ili 'obina' polarna svjetlost, nastala dodirom suneva vjetra sa zemljinom magnetosferom, zacijelo je predivnom predstavom svemira. Stoga, pogledavi u nebo odista nije teko s malo pjesnike mate, umjesto velikog otklona svjetla Mlijene staze, ravnine nae galaktike, vidjeti dragulje u crnoj kutiji ili svjetiljke u tami to se udaljavaju. to drugo no uditi se i diviti istinama svemira? uenje, divljenje neizmjernu i nepoznatu, taj korijen ljudske znatielje za svemir, pobuuje tenju mnogo vioj stvarnosti, raa udnju za kuanjem razlika izmeu promatranog svemira i neposrednog doivljaja njegove golemosti. Uistinu nije teko razumjeti osjeanja ljudi iz davnina kad su uvidjeli da nebo ima tri dimenzije. Tijekom povijesti predoavali su si nebo zamiljajui ga poput okreuih kugli sa zvijezdama u sebi. Kasnije je Sunce zamijenilo Zemlju u sreditu tih kugli. Sad znamo mnogo sloeniju i divniju istinu, no elja za objanjenjem neba ostala je ista. Sunce, Mjesec, planeti, zvijezde! Od drevnih je vremena ovjeanstvo, motrei sloeni sustav svemira, postavljalo pitanje, kakva je veza izmeu njega i svemira? Traei odgovor, ovjeanstvo je izgradilo divovska kamena zdanja ne bi li s preciznou izuilo kretanje nebeskih tijela. Takva strast za znanjem vidljiva je u ostacima egipatskih piramida, zdanjima u Angkor Vatu, Stonehengeu, Abu Simbelu, Velikim Ravnicama, Chichen Itzi, graevinama drevnoga naroda Anasaza, itd. Mnoge od tih graevina, obrednih mjesta drevnih ljudi, zapravo su opservatoriji. To nam ukazuje na divljenje ljudi iz davnina prerija svemiru, ali nam isto tako govori da su ovjeanstvo i svemir bili u blisku dodim jo od pretpovijesna doba.

Korijen

Uinak mnogih initelja, osobito pojava pomrina, kometa i novih zvijezda, vjerojatan je poetak pozornih motrenja nebeskih pojava. No, ovjekovo zanimanje za vlastito okruenje zasigurno je staro isto toliko koliko i on sam, odnosno toliko koliko je staro zanimanje za ovjekovu prirodu. Naime, postojei dokazi govore o zanimanju za vlastito okruenje i nebeske pojave ak u doba paleolita, dakle, od svanua povijesti sve do suvremena doba. Stoga moemo s pouzdanou ustvrditi da su ta pitanja zaokupljala ovjeka oduvijek i u svim prostorima.

Najraniju poznatu astroloku kartu (horoskop) nalazimo na ploici iz ere Seleukida u Siriji (oko 200. g pr.n.e.), ali naene su i pretpovijesne kosti na kojima urezani znakovi ukazuju na mjeseeve mijene. Dakle, astronomske (ili astroloke!?) tragove nalazimo ve u samom poetku ovjekova urezivanja znakova u stijenje, kosti ili drvo. Stoga astronomiju (ili astrologiju!?) moemo smatrati isto toliko starom, koliko i bilo koji drugi poznati sustav nauavanja.

No, bez zadiranja u daleku prolost i prijeporna pitanja, stanoviti se 'poeci' astrologije naziru u Babilonu (Mezopotamija), gdje je nastao kalendar, a ondje je poeo poprimati svoj oblik i zodijak kakva ga danas znamo. Sva ta zapaanja sakupili su i zabiljeili neki od najveih poznatih umova, kako minulog, tako i suvremenoga doba. U 8. stoljeu pr.n.e. u Babilonu su ve postojale knjige o astrologiji. Meutim, sustavno su pojave na nebu zapoeli u Mezopotamiji, 1000 godina prije n. e., motriti drevni Kaldejci, koji su meu prvima podijelili nebo na zvijea, odnosno svrstali zvijezde u likove ivotinja, ljudi i predmeta. Osobitu

pozornost posvetili su onom uskom podruju neba u kojem su zapazili kretanje pokretnih nebeskih tijela: planeta i dva svjetla - Sunca i Mjeseca.

To usko podruje mi danas nazivamo ZODIJAKOM ili 'ivotinjskim krugom'.

Moemo se zapitati to je ponukalo drevne Kaldejce da se posvete sustavnome motrenju zvijezda? Pretpostavke su za sada jedini odgovor! No, jedan od moguih, nadasve neobinih i rijetkih, odgovora su rijei ruskog astronoma Dagajeva:

"Tamo u Mezopotamiji, zvjezdano nebo sjaji takvom bljetavou i takvom ljepotom kakvu stanovnici sjevernijih predjela ne poznaju. Na tamnu nebu plamte sjajne zvijezde i izgleda Ti kao da su one posve blizu Zemlje. Noi su duge i tople, zrak je ist, prozraan, miran i hoe-nee javlja Ti se elja za promatranjem tih nebeskih svjetlila."

Motrei kretanje Sunca na nebu, Mezopotamci su zapazili njegovo gibanje po uvijek istoj stazi unutar velikog nebeskog kruga, 'preko' uvijek istih zvijezda. Istodobno s kretanjem Sunca pratili su i kretanje Mjeseca, zapravo Mjeseeve mijene. Utvrdili su posve pravilan ritam odvijanja njegovih mijena i vremena trajanja tih pojava te zamijetili takoer i njegov 'prelazak' uvijek preko istih zvijezda. Usporeujui trajanje kretanja Sunca i trajanje kretanja Mjeseca, utvrdili su da Suncu treba priblino 360 dana, a Mjesecu priblino 30 dana za obilazak cijeloga kruga na nebu. Zapazili su, takoer, da se 'preko' istih zvijezda pomiu i druga nebeska tijela, planeti. Danas taj put ili stazu gibanja Sunca nazivamo ekliptikom, a zvjezdani pojas unutar kojeg prividno prolazi ta staza te Mjesec i planeti, kao to je ve spomenuto, zodijakom.

Promatranjem neba, Mezopotamci su doli do vanog geometrijskog otkria. Utvrdili su da polumjerom kruga mogu taj isti krug podijeliti na 6 posve jednakih dijelova. Rezultat podjele obilaska Sunca po zvijeima zodijaka u trajanju od 360 dana sa 6 bio je 60 prema kojem su postavili ezdesetinski brojevni sustav. To ih je navelo na zamisao da krug podijele na 360 dijelova ili bolje kazati lukova, koji odgovaraju sredinjem kutu krunice od 360 stupnjeva. Dakle, svaki su dio podijelili na 60 manjih dijelova, a svaki manji dio na 60 jo manjih dijelova. Puni kut ima 360, svaki stupanj ima 60' (minuta), a svaka minuta ima 60" (sekundi).

Podijelivi, dalje, obilazak Sunca po nebeskome krugu u trajanju od 360 dana s obilaskom Mjeseca u trajanju od 30 dana dobili su rezultat 12.

Prema tomu, Mezopotamci su utvrdili da Mjesec priblino 12 puta obie svoj krug na nebu (ustvari 13 puta), dok Sunce isti taj krug obie samo jedanput. Stoga su Sunevu stazu podijelili na sektore od 30 , jer je to odgovaralo priblino tridesetdnevnom obilasku Mjeseca. Otuda je nastala podjela godinjeg puta Sunca na 12 dijelova, jer je 12x30=360 lunih stupnjeva, a to je cijeli krug, to je vjerojatno i bilo osnovom njihove luni-solarne godine.

Sektori Suneve staze raunali su se od presjecita ekvatorskog i ekliptinog kruga, koje mi danas nazivamo proljetnom (i jesenskom) tokom.

Prema tomu u Mezopotamiji je vjerojatno zaeta, astronomija, znanost o svemiru, kao i astrognozija, upoznavanje objekata na nebesku svodu, razlikovanje zvijezda i zvijea. To dalje ukazuje na nunost prepoznavanja geometrijskog rasporeda zvijezda i jaine njihove svjetlosti bez ega je nemogue otkriti ita novo na nebu. Dakle, geometrijska osnova odreivanja razmjetaja planeta unutar 'astroloke karte' potjee iz Mezopotamije.

Suvremenim se obrazovanjem oblikuje znanstveno-materijalistiki pogled na svijet koji je osobito vezan uz fiziku, temelj svih prirodnih znanosti. Fizikalni nain razmiljanja omoguuje znanstveno-istraivaki pristup rjeavanju razliitih znanstvenih problema. Fizika motrei prirodne pojave uvijek nastoji pokusom i mjerenjem potvrditi teorijsku pretpostavku odreenog fizikalnog zakona, pa se tek pokusima potvrena teoretska pretpostavka prihvaa kao prirodni zakon. U protivnome pretpostavka se mora promijeniti glede uskladbe s mjerenjima. Fizika mjerenjem nastoji dobiti to tonije vrijednosti fizikalnih veliina, koje se oznaavaju meunarodno dogovorenim znakovima (simbolima). Fizikalne veliine, izraene brojanim vrijednostima i mjernim jedinicama, mjerljiva su svojstva fizikalnih stanja, procesa ili tijela. Omoguuju odreivanje fizikalne pojave i njezino opisivanje odgovarajuim jednadbama u matematikom obliku. Meutim, matematika je, u odnosu na fiziku, samo 'jezik' kojim se simboliki izraavaju fizikalne zakonitosti. Fizika nastoji otkriti zakone ponaanja materije u razliitim uvjetima. Fizikalni zakoni mogu se tono izraziti fizikalnim jednadbama, koje povezuju fizikalne veliine u tom zakonu. Primjerice, put koji je pri jednoliku gibanju po pravcu jednak umnoku brzine (v-velocity, velocitas) i vremena (t-time, tempus) moemo jednostavno i tono izraziti formulom s=vt. No, svaka fizikalna veliina izraava se pomou brojane vrijednosti i mjerne jedinice; [A] = [A] A , gdje je |AJ brojana vrijednost, a [A] mjerna jedinica, to u primjeru brzine svjetlosti (c) definirane kao prirodna konstanta piemo c = 299 792 458 m/s. Meutim, koliko god se paljivo i tono provodi mjerenje nikad se ne dobiva apsolutno tona vrijednost mjerene veliine, nego se poradi mjerne nesigurnosti uini vea ili manja pogreka. Prava vrijednost fizikalne veliine uvijek je izmeu stanovitih vrijednosti i predstavlja aritmetiku sredinu (srednjak), koja se smatra prilino dobrom aproksimacijom (priblinom vrijednou) prave vrijednosti. No, pojedina se mjerenja razlikuju od srednjaka za odreenu devijaciju (odstupanje, razliku izmeu jedne od niza promatranih vrijednosti i njihova prosjeka), pa kada bi srednjak odista bio prava vrijednost dobili bismo pogreku mjerenja. Budui da je srednjak u veini sluajeva prilino dobra aproksimacija prave vrijednosti, to i devijacija prilino dobro opisuje pogreku mjerenja, pa se kod vie provedenih mjerenja uz primjenu srednje kvadratike pogreke dobiva prava vrijednost uz minimalna odstupanja, ali nikad apsolutno tona.

Poput temeljne prirodne znanosti, fizika, prouava opa svojstva i zakone kretanja materije, poev od gibanja tijela pa sve do strukture i svojstava fizikalnog prostora i polja. Fizikalno razmatrano, tvar je jednim od osnovnih oblika materije. Tvari sainjavaju sva tijela u prirodi. Fiziko polje (gravitacijsko, elektrino, itd.), takoer je dio materije. Materija je u neprestanu kretanju. Prelazi iz jedna oblika u drugi, ostajui pri tom neunitiva i ouvana. Kretanje je bitno svojstvo materije. Uz gibanje, jedan od svojih oblika, kretanje obuhvaa svaku promjenu u prirodi, prelaenje materije iz jednog oblika u drugi, dakle sve procese koji se zbivaju u prirodi.

Fizika prouava makro svijet (tijela na Zemlji, planete, zvijezde itd.) i mikro-svijet (molekule, atome, elementarne estice i dr.). Dakle, fizika je svojim razvojem poloila pravo proirenja na itav svemir kojega, dakako, sagledava u cijelosti sastavljenog od materije, odnosno energije (sposobnosti tijela da obavlja rad).

Nebeski laboratorij

Suvremenu astronomiju predstavlja astrofizika, odnosno izuavanje fizikih oblika i svojstava svemirske tvari, procesa kroz koje se kree te analiziranje pristiglog zraenja. Dakle, fizika svekoliki svemir zamilja poput golemog sveznanstvenog laboratorija kojega je svrha to dublje prodiranje u tajne prirode. U njemu se neprestano izmjenjuju razni oblici energije, materija poprima razliite oblike, iz jednih se elemenata stvaraju drugi, raspadaju se jedni svjetovi, a drugi izgrauju. U doslovnu smislu, ba sve tvari, svaki atom kojeg nalazimo na Zemlji proao je kroz proces izmjene tvari na nekoj od zvijezda, u nekom dijelu svemira. Tako su neprestanim vezivanjem srodnih ili razliitih estica izgraene i sloene organske molekule koje su plutajui meuzvjezdanim prostorima, kao osnovna graa, dovele do pojave ivota.

Koliko se god svemirske pojave doimale uvelike odvojenima od neposrednog ivotnog interesa ljudi, ipak je astronomija dubokim unutarnjim povezanostima potakla razvoj drugih prirodnih znanosti. Temeljem je tehnike mjerenja vremena i orijentacije u prostoru.

Omoguuje spoznaju Zemljine okoline.

Openito kazano, astronomija izuava poloaj svemirskih tijela na nebeskoj sferi, tj. poloaj tijela u prostoru, odnosno njihove prostorne odnose. Pratei gibanja tijela ustanovljuje zakonitosti u gibanju. Prouava gradu tijela i kako se ta grada s vremenom mijenja, dakle razvoj svemirskih tijela.

Rstro... Kozmo...

Mnogo je podjela unutar astronomije. Primjerice, Kozmogonija, u irem smislu obuhvaa razvoj svemirskih tijela, a u uem smislu razmatra razvoj planetnih sustava. Astrometrija je usredotoena na mjerenja poloaja tijela na nebeskoj sferi i njihov matematiki opis. Nebeska mehanika razmatra gibanje tijela pod djelovanjem uzajamno privlane sile, gravitacije. Teorijska astronomija, povezujui poloaje tijela na nebeskoj sferi s njihovim mehanikim svojstvima, iz opaanja prividnih poloaja tijela odreuje njihove prave staze, a poznavajui prave staze (elemente staza, odnosno putanjske ili orbitalne elemente) nebeskih tijela proraunava njihove budue prividne poloaje. Izraunane koordinate poloaja tijela na nebeskoj sferi, u bilo kojem trenutku vremena, zovu se efemeride. Kozmologija, razmatrajui svemir poput cjelovita fizikalna procesa i ujedinjujui poglede na svemir u cjelini, uspijeva tumaiti fiziku bit globalnih procesa poput ekspanzije svemira i svojstva ogranienih djelovanja prostora vremena.

Vjeno klatno

Kazali smo, pogled na nebeski svod otkriva mnoge objekte. Danju zapaamo zvijezdu naeg planetnog sustava, Sunce. Nou se na nebu, prepunome zvijezda, sjajem istie Mjesec, a poput neto manje sjajnih objekata zapaamo i planete. r4o, ni 'svjetlost' Mjeseca niti planeta nije vlastita, ve odraena svjetlost Sunca. Iako se zvijezde gibaju, zbog njihove prividne stalnosti nazvane su 'zvijezdama stajaicama'. Razlog tomu velika je udaljenost zvijezda, pa je njihovo gibanje teko zapaziti. Stoga se doimlje da ne mijenjaju mjesto ili se ne kreu jedne prema drugima.

Priinja se kao da miruju. U zbilji nema apsolutna mirovanja. Na je svijet zasnovan upravo na naelu kretanja.

Mirovanje, dakako fizikalno uzev, samo je poseban oblik gibanja. Kae se, tijelo miruje ukoliko ima stalne, nepromijenjene koordinate s obzirom na izabrani referentni sustav. No, u svemiru ne postoji niti jedna toka koja apsolutno miruje i za koju bi se mogao vezati apsolutni referentni sustav, stoga ne postoji apsolutno, ve samo relativno mirovanje, odnosno gibanje.

Gibanje ]e mijenjanje poloaja prema nekom drugom tijelu (okolini). Veui za okolinu odreeni referentni sustav, mjeri se ta promjena poloaja. Stoga, kaemo da se tijelo giba ukoliko mijenja poloaj prema tom referentnom sustavu. Primjerice, putnik koji sjedi u vlaku miruje s obzirom na referentni sustav vezan uz vlak, ali se giba s obzirom na referentni sustav vezan uz Zemlju. Stoga, svako je gibanje, i opet, relativno gibanje prema odreenu referentnu sustavu.

Samo opaanje, mjerenje, ili...?

Zvijezde prostornim razmjetajem i razliitim sjajem prividno oblikuju osobite skupine, zvijea. Doimajui se okupljenima u neke prepoznatljive, lako pamtive likove, omoguavale su ljudima u davnini jednostavnu orijentaciju na nebeskome svodu. No, zvijezde bilo kojeg zvijea, openito, fiziki nisu povezane. One se nalaze na razliitim, uzajamno vrlo golemim udaljenostima i samo se uslijed perspektive promatranja ine jedna blizu drugoj. Od osobite su vanosti zvijea zodijaka, jer tim podrujem, odnosno pojasom, prividno prolazi Sunce tijekom godine. Naime, zbog Zemljina obilaska oko Sunca, motritelj na Zemlji prividno opaa Sunce u tim podrujima neba. U tom pojasu ima 13 zvijea: Ovan, Bik, Blizanci, Rak, Lav, Djevica, Vaga, korpion, Zmijonosac, Strijelac, Jarac, Vodenjak i Ribe.

Planeti se, poput svijetlih ploica, gibaju na pozadini zvjezdana neba i za razliku od zvijezda, kreui se podrujem zodijaka od zvijea do zvijea, zamjetno izmijene poloaj tijekom svega nekoliko dana. Dakako, prividno je i to gibanje u podruju zodijaka, a privid je nastao slaganjem stvarnih gibanja Zemlje i planeta. Planeti se ne gibaju tono po ekliptici, jer se njihove vlastite staze oko Sunca ne nalaze u ravnini Zemljine staze. Istina, te razlike nisu velike (osim za Pluton 17 i Merkur 7). Svi planeti obilaze oko Sunca u istu smjeru, ali Zemlja ih pretjee ukoliko su dalje od Sunca, a zaostaje za njima ukoliko su blie Suncu. Mjeseeva putanja, takoer, prividno prolazi podrujem zodijaka. Znatan je i Mjeseev nagib ravnine staze, prema ravnini ekliptike (5).

Da bismo se uope mogli snai meu zvijezdama, prvo moramo znati odrediti stvarne poloaje na nebeskome svodu, a zatim pokuati spoznatii znati objasniti tu zbiljnost.

Dakle, zakljuimo. Poznavanje prirodnih zakona neprijeporno je nuno za razumijevanje Prirode, a svrha je znanosti objasniti Prirodu, svijet u kojem ivimo i nas same. Meutim, mnogostrukost Prirode vrlo je teko svesti samo na neke skladne odrednice, samo na neke zajednike nazivnike, samo na neka ope vrijedna naela, kojima ogranieni 'duh' pokuava 'objasniti' zbiljnost tvrdei da o njoj sve zna.

Tko u sebi ne nosi nebo, uzalud ga trai u svemiru.

O. Ludwig

U stvarnu svijetu kao i u snovima, nita nije ba onako kako se ini.

Knjiga nabrojenih tuga

Zatoenici znanosti, ili vlastita uma...?

"U suvremenoj se fizici univerzum shvaa kao dinamina, nedjeljiva cjelina, koja po svojoj naravi uvijek ukljuuje i svoga promatraa. Tu gube smisao stari tradicionalni pojmovi prostora i vremena, izoliranih objekata, uzroka i posljedica."

KenWilber, Wege zum Selbst, 1984.

Realnost samo simbol...?

Zbilja postoji jer smo se sloili s njome, no kada se stvarnost pomakne i dogovor se mijenja. U povijesti znanosti to se naziva pomakom paradigme. Paradigma nije injenica po sebi, ve prvobitna predodba, zamisao. Ako se realnost poraa-kne, ta se zamisao mora prihvatiti na razini drutvene svijesti. Pretpostavimo lifla je priroda beskonana, niti jedna je paradigma ne moe u cijelosti objasniti, jer im se promijeni jedan pogled na stvarnost priroda odmah nudi novu zbilju koje dotad nismo bili svjesni. Stoga, svaki put kada priroda i njene beskonane mogunosti odlue da e se dogoditi promjena, mijenja se i realnost.

ovjek je sklon smatrati stvarnim sve to opaa svojim osjetilima, a sve to mu nije neposredno dostupno osjetilima openito smatra nestvarnim ili izmiljenim. ovjek je, osim toga, sklon odreivati stupanj stvarnosti neega ili nekoga razmjerno broju osjetila koja je to neto ili netko pobudio. Zapravo, mi smo vrlo pristrani u opaanju, otprilike prema naelu: 'Dopustite mi da to dodirnem, osjetim', a rijetko se tko eli u to uivjeti, stopiti s predmetom opaanja, u nj proniknuti i istinski ga doivjeti. No, pojmovi o zbilji sastavljeni su na subjektivnoj razini, stoga i poimamo da su neke zamisli stvarne a druge nisu. Pa nama najstvarnijom zbiljom smo mi sami, odnosno sigurni smo u vlastito postojanje, a to nas neto vie podsjea na nas same, tim smo spremniji priznati mu stvarno i istinsko postojanje. Znanost uglavnom ne prihvaa postojanje bilo ega to nije odmah dostupno opaajnim osjetilima ili vrlo osjetljivim instrumentima i ui nas da oblikujemo realnost u skladu s opaanjem. Nije li to ipak poprilino nepouzdano mjerilo? Zar je ba uistinu svijet onakav kakvim ga opaamo da jest? Istina, izvan naih percepcija, misli i iskustava stvarnost nema nikakvu valjanost, jer su oblik, veliina, izgled i slino isto subjektivne kvalitete. Dakle, mi stvaramo nau realnost. Opaaji na temelju kojih prosuujemo o stvarnosti dolaze od podraaja osjetila, ali sve to ona mogu primiti povezano je s naom 'psihom'. Naa 'psiha' je ono to uistinu vidi, uje, kua, mirie, dodiruje, pa stvarnost u svojem krajnjem smislu biva u njoj i stvorena. Dakle, 'psiha' stvara zbilju. Skloni smo vjerovati da je naa 'psiha' zrcalo koje manje ili vie tono odraava ono to se zbiva izvan nas. No, nije li, opreno tome, naa 'psiha' samo bitna sastavnica stvaranja, a svijet kojeg opaamo biva za nas stvaran tek u prostoru i vremenu. Percepciju ne oblikuju samo osjetila i ne tumai je samo 'psiha', ve zavisi i od prolih iskustava pohranjenih u fiziologiji, jer elektrini i ini obrasci ranijih iskustava pohranjeni u ivanu sustavu (napose nesvjesnome) slue za tvorbu veza i receptora fiziki odgovornih za percepciju. Prema tomu, poimanjem da sama struktura ovjekova mozga, sjedite percepcije, zavisi od doivljavanja svijeta u prolosti, spoznajemo istinu da se novi 'organi' opaanja mogu javiti kao posljedica nude. Prividno proturjeje da iskustvo oblikuje opaanje, odnosno da opaanje oblikuje iskustvo postaje razumljivo kada pojmimo da 'psiha' stvara i opaanje i iskustvo i da materijalni svijet ne postoji neovisno od 'psihe'. 'Psiha' je (svedena na energiju) stvaralaki izvor svijeta, a svi smo mi izvor svijeta. Naime, naa cjelokupna realnost izvire iz nas, snage naeg uma, intelekta, naih zamisli, naih pojmova o stvarnosti i samo se trebamo sloiti da tamo vani postoji stanovita zbilja, a potom e taj na dogovor sastaviti tu stvarnost. Stoga, klju realnosti naeg svemira lei u injenici da je mi odabiremo, no prije nego moe postati realnost ona mora postojati u obliku sjemena, poput treptaja u svijesti, a mi smo ista svijest na izvoru prije pojave bilo kakva treptaja zamisli.

Primjedba: Stariji izraz 'psiha' primijenjujem uglavnom kao opejezini sinonim za ukupnost 'duevno duhovnih pojava', dakle za psihino, doivljajno, odnosno za sve ono to se javlja kao skup subjektivnih procesa neposredno dostupnih samo onom tko ih doivljava, a nema prostorne dimenzije, ve samo vremensko svojstvo. Takoer, primijenjeni izraz psihiki odnosi se na stanja i procese koji ukljuuju doivljavanje (opet psihino), ali time prvenstveno razumijevam subjektivne pojave u pojedincu i njihova oitovanja, kao to su opaanje, uenje, pamenje, miljenje, uvstveno doivljavanje, itd.

Prirodo je inteligentno...!?

Inteligencija je poput sile u stanju oblikovati svaku realnost. No, sama rije inteligencija moe se vieznano pojmiti, a u zavisnosti od neijeg gledita moe znaiti sposobnost uenja ili razumijevanja, bavljenje novim i teko rjeivim situacijama, sposobnost primjene znanja glede upravljanja okolinom, sposobnost apstraktnog miljenja, svrstavanje uzajamno povezanih informacija i njihovu uporabu glede rjeenja nekog probleme itd. Iako su ova znaenja pojma inteligencija valjana, ipak se tako shvaena veu samo za ljudska bia, jer ovjek mislei o sebi kao o inteligentnom biu tei ograniiti zamisao o inteligenciji, odreujui je poput posebnosti, osebujne iskljuivo ljudske sposobnosti povezane s moi rasuivanja. No, inteligencija je jamano mnogo vie od sposobnosti rasuivanja intelektom.

Posve je neprijeporno, sposobnost rasuivanja je ona sposobnost nae svijesti koja omoguuje da vlastitu 'viu' inteligenciju izmjerimo pojmovima intelektualnih postignua. No, u prirodi sve, poev od najsitnije estice ili kvanta energije, sadri informaciju (ili zapis), iz koje priroda crpi neko znanje. Pa i neka je to samo znanje kako biti esticom i kako na ispravan nain ostvariti uzajamnu vezu s drugim neivim dijelovima svemira, bit e to ipak znanje koje se moe uporabiti. A

znanje koje se moe primijeniti zacijelo je znak inteligencije. Elektron, u osnovi, 'izabire' putanju oko jezgre atoma i ostaje tamo dok ne bude potaknut da skoi na viu putanju. ak i posve jednostavan odgovor uzrokuje odailjanje jednog fotona svjetlosti koji e zahtijevati organizirano ponaanje elektrona. Elektron predstavlja sloen sustav unutar sloenog sustava atoma koji djeluje unutar sloenog sustava molekula. Pratei rast ovih struktura dolazimo do ovjekova mozga u kojem nalazimo sustav sposoban za golem broj odgovora. No, nije li njegova inteligencija u potpunosti usklaena elektronom koji se nalazi u osnovi? Nije li elektron dostatno 'inteligentan' da se ne ponaa pogreno? Ne bi li se u sluaju pogrenog ponaanja sve strukture razgradile u vlastitu kaosu? Dakako, za razliku od elektrona, ovjeku svojoj inteligenciji iskazuje stvaralaku sposobnost. No, stvaralaka inteligencija na ovjekovoj razini samo je konani izraz znanja sakupljenog vremenom u itavoj prirodi, jer sve to postoji iskoriteno je u struji evolucije koja nosei sve sa sobom organizira postojanje dajui mu potrebiti oblik eda bismo ivjeli i mislili nae stvaralake misli. Knjiga koju itate nije nita drugo doli potoi misli iz moje 'psihe' koji tee kroz vaa osjetila u vau 'psihu'. E da bi uope napisao knjigu nuna je svijest, iz koje nastaju misli, pojavljujui se na organizirani nain, koji vodi do djelovanja, ishod ega je moja knjiga. Sposobnost organiziranja misli prirodpia je ba kao same misli, odnosno injenica da su inteligentne. U cjelokupnoj priredi niti jedan stvaralaki in nije ba posve sluajan. Nije li, stoga, cjelokupna priroda nita drugo doli svekolikost proeta svim vrstama impulsa ili 'misli' koje se oituju o golemoj raznolikosti organiziranog stvaranja vlastite inteligencije !?

8it mudrosti...

Veliki umovi kau: "to se vie znanja gomila, vea je naa svijest o nepoznatom! "Vjerojatno je to bit mudrosti. Naime, ovjekova spoznaja uvijek je u odnosu prema njegovu neznanju, a ne prema beskonanoj spoznaji. Profesor Boyd u svojoj knjizi "Can God be Known" istie da se nae spoznajno podruje dotie barem tri podruja: matematikog, znanstvenog i osobnog. To nam kazuje da je svako spoznajno podruje u biti slino, jer proizlazi iz pretpostavki koje su nadasve razborite, ali se ne mogu uvijek i dokazati. Znanstvena spoznaja zahtijeva pretpostavljanje postojanja vanjskog svijeta i jednolikosti prirode, a osobna spoznaja zahtijeva pretpostavku postojanja i drugih umova, osoba poput nas. Neka nedavna posve znanstvena izvjea i tumaenja prirode mogu se doimati vrlo spekulativnima, ali temelje se na znanstvenim pokusima i na znanstvenoj su, objektivnoj osnovi. Meutim, usvajajui pokusom opetovanu metodu i matematiki nain prikazivanja prirode, znanstvenici su se odrekli subjektivnosti u ime 'objektivnosti'.

Sputanje mosta...

Mnoge znanstvene struke pokazuju znakove naputanja 'krutih' modela i prerastanja u novi model ili novu paradigmu vienja i prouavanja svijeta i prirode. Sputanje je to mosta nad jazom izmeu duhovnih vrednota i materijalnog. Prednjae mikrofiziari koji traei vezu, zadiru u 'duu' svijeta i materije, pokuavaju ponuditi i neka 'druga' manje fizikalna, moglo bi se kazati 'metafizikalna' rjeenja.

Prisjetimo se, veinu temeljnih pojmova fizike (prostor, vrijeme, polje, kontinuitet, materija, estica, energija) izvorno su inile intuitivne i arhetipske zamisli ranih kultura. Zamisli su, postupno razvijane, vremenom postajale odreenije i danas se uglavnom izraavaju apstraktnim matematikim pojmovima (simbolima). Dakle, suvremeni su znanstveni pojmovi pomou simbola i dalje povezani s arhetipskim predodbama kojima je izvor u nesvjesnom. Dakako, ti pojmovi ne izraavaju nuno 'objektivne' injenice, ve samo izviru iz ovjekovih uroenih duhovnih tenji koje ga pobuuju na iznalaenje 'zadovoljavajueg' objanjenja zasnovanog na razumu, temeljenog na loginim razlozima i razmiljanju. Dakle, one veze izmeu razliitih izvanjskih i unutarnjih injenica, kojima se mora baviti, a ega je neizbjeiva posljedica, u slijedu onoga to je sadrano i to se u tomu podrazumijeva, potreba za istraivanjem izvanjskih predmeta usporedo s unutarnjim podrijetlom naih znanstvenih pojmova. Naime, istraujui prirodu, svemir, traei i nalazei nepristrane odlike, zaboravlja se da 'ovjek uvijek susree sebe '.

Wolfgang Pauli u djelu "Vortrage"razmatrajui 'primarne mogunosti' kae: 'Znanost mikrofizike, zbog temeljne nadopunjujue situacije, suoena je s nemogunou iskljenja opaateljevih dojmova pomou odredivih ispravki, pa stoga ona, u naelu, mora odustati od bilo kakva nepristrana razumijevanja fizikih pojava. Gdje je klasina fizika jo uvijek vidjela 'odreene uzrone prirodne zakone prirode', mi sada traimo samo 'statistike zakone' s 'primarnim mogunostima'".

Drukije reeno, u mikrofizici opaatelj sudjeluje u pokusu nainom koji je nemjerljiv i stoga se, kao takav, ne moe odstraniti iz pokusa. Prema tomu, niti jedan prirodni zakon ne moe se iskazati, reknemo li kako e se 'to i to dogoditi u svakom sluaju'. Sve to mikrofiziar moe kazati jest da e se 'to i to, prema statistikoj vjerojatnosti, po svoj prilici dogoditi'. Ovim se moda moe 'osvijetliti pojam 'jedinstva' fizikalna i nefizikalna podruja, ali istodobno zahtijeva se od znanstvenog pokusa da uzme u obzir i duhovni stav sudionika opaatelja. Stoga, moe se rei, znanstvenici se vie ne mogu nadati opisivanju bilo kojih vidova zbilje ili kakvoe i kolikoe vanjskih predmeta na posve neovisan, odnosno samo 'objektivan' nain.

Tekoe pri prelasku mosta..

Stari Aristotelov nauk pokuao je dokazati zato se stvari dogaaju, a od Galilejeva doba pokuava se objasniti kako se stvari dogaaju. Novije teorije, uporita suvremene znanosti, teorija kvanta (odnosi se na osnovne jedinice materije i energije) i teorija relativnosti (odnosi se na prostor, vrijeme i strukturu svemira), ipak ne odgovaraju na Newtonovo pitanje 'kako', kao to ni Nevvtonovi zakoni nisu odgovorili na Aristotelovo pitanje 'zato'. Istina, te teorije daju jednadbe kojima se vrlo tono odreuju zakoni radijacije i rasprostiranja svjetlosti, ali stvarni 'mehanizam' kojim atom zrai svjetlost i na temelju kojeg se ta svjetlost rasprostire kroz prostor, ostaje i dalje jednom od glavnih tajni prirode. Zakoni radioaktivnosti omoguuju predvianje raspadanja odreenog broja atoma u odreenoj koliini urana za odreeno vrijeme, ali jo nitko ne zna koji e se od tih atoma i zbog ega raspasti i zato ba ti. Kvantna fizika ruei dva stupa starog nauka, uzronost i odreenost, i naputajui svaku pomisao na to da priroda predstavlja neumitni niz uzroka i posljedica, predstavlja nov dokaz za postojanje slobodne volje. Ukoliko su fiziki dogaaji neodreeni i ukoliko se budunost ne moe predvidjeti, moda e nepoznata koliina zvana 'svijest' moi ipak posluiti poput vodia za sudbinu ovjeanstva kroz beskonane neizvjesnosti udljiva svemira.

Otkrivena je mogunost tona opaanja ili poloaja ili impulsa subatomske estice, ali ne obojeg odjednom, jer opaatelj mora izabrati svoj pokusni referentni okvir, a inei to iskljuuje neki drugi mogui okvir i njegov ishod. Dakle, u sam opis dogaaja mora ukljuiti i mjerilo od odluna utjecaja a pokusni okvir, ali na nj ne moe djelovati. No, veina suvremenih fiziara prihvaa injenicu nemogunosti odstranjivanja svjesne opaateljeve zamisli u svakom mikrofizikom pokusu. Meutim, 'zaboravili' su pozabaviti se mogunou da je i cjelokupno psihiko stanje opaatelja (svjesno i nesvjesno) odluujui imbenik u ishodu pokusa. Teko je ovo prihvatiti, ali isto tako nema razloga za nijekanje, ve o tomu treba razmiljati kao o nedovoljno istraenim prijepornim pitanjima koja su, za sada, jo uvijek bez odgovora.

Namee se misao da je znanost, primjerice kvantna fizika, u svojemu razvitku postala gotovo neprelaznom pregradom koja postoji izmeu ovjeka koji promatra kroz zamagljene prozore svojih osjetila i objektivne stvarnosti kakva god ona bila. Jer, kad god pokuava prodrijeti ili se uvui u 'realni' objektivni svijet, ovjek samim motrenjem, mijenja i izopauje rad toga svijeta, a kad pokuava odvojiti ovaj 'realni' svijet od svojih osjetilnih percepcija, onda mu ostaju samo matematike formule. ovjek se, zapravo, nalazi u poloaju slijepca koji pokuava spoznati oblik i sastav snjene pahuljice. im je dodirne prstima ili jezikom, ona se rastopi. Tako se ne mogu uoiti niti valni elektron, foton, val vjerojatnosti. Oni su naprosto simboli korisni za izraavanje matematikih odnosa u mikrokozmosu.

Zbiljnost samo plod svijesti...?

Grki je filozof Demokrit pisao: "Slatko i gorko, hladno i toplo, sve boje postoje samo u naoj svijesti, ne i u zbilji. Ono to stvarno postoji to su estice, atomi i njihovo kretanje u praznu prostoru." Leibniz je pak tvrdio: "Ja mogu dokazati da su ne samo svjetlost, boja, toplota i tomu slino, ve i kretanje, oblik i prostornost, takoer, samo prividna kvaliteta." Veliki je Albert Einstein smiono ustvrdio: "Dok god ih ja stvarno ne precizirani, ili dok ne postoje u mojoj svijesti ili u svijesti nekog drugog stvorenog duha', oni ili uope ne postoje, ili inae postoje samo u svijesti nekog vjenog 'duha'. "Dakako sve spomenuto zdrav razum teko prihvaa. Ali Einstein tvrdi da zdrav razum nije nita drugo doli talog predrasuda koje su se nataloile u svijesti do nae osamnaeste godine, a svaka nova, kasnije nadolazea zamisao mora se boriti protiv naslaga "oiglednih" pojmova.

Namee se udesna pomisao da su sve stvari i svi predmeti samo plod svijesti. Zapravo, kvalitete bi postojale samo u svijesti, pa bi cjelokupna objektivna stvarnost i sav svemir, sainjeni od materije i energije, bili samo konstrukcija svijesti, a ovjekova su im osjetila dala oblik i pojavnost.

Einstein je zacijelo prodro u svijet do kojega ne dopiru ovjekova osjetila. Kao to je kvantna teorija pokazala da se elementarne estice materije ne ponaaju poput veih estica koje poznajemo svojim osjetilima, tako nam i teorija relativiteta pokazuje da ne moemo predvidjeti pojave koje prate velike brzine na osnovi ponaanja predmeta koji nas okruuju, a kreu se vrlo tromo. Da bi jo bolje odredio pojmove relativnosti vremena i prostora, Einstein je na temelju matematikih algebarskih radnji izradio najuveniju jednadbu u povijesti matematike i teorije fizike: E = mc2 (energija jednako masa pomnoena kvadratom brzine svjetlosti). Dakle, masa tijela u pokretu raste s poveanjem njegove brzine. Kretanje je jedan vid energije (kinetike). Ukratko, energija ima masu. Znamo, masa je svojstvo svakog tijela koje odreuje njegovo ponaanje pri djelovanju sile, a sila moe ubrzati ili usporiti neko tijelo, odnosno promijeniti mu stanje gibanja, moe promijeniti oblik tijela, odnosno deformirati ga.

Teorija relativnosti prua potpuniji i toniji uvid u prirodu, otkriva narav sloenog svemira. Jednadba, takoer, tumai mnoge tajne prirode, objanjava kako Sunce i zvijezde mogu milijardama godina zraiti svjetlost i toplinu, otkriva golemost energije koja se krije u jezgrama atoma, otkriva neke temeljne istine o fizikalnoj stvarnosti. Istina i prije Einsteina znanstvenici su zamiljali svemir sainjenim od materije i energije, no Einstein je dokazao da su materija i energija ekvivalenti. Masa ili materija nije nita drugo doli koncentrirana energija. Razlika izmeu materije i energije samo je njihovo privremeno stanje, uzajamno se izmjenjuju, odnosno prelaze jedna u drugu.

To naelo jamano rjeava mnoge dvojbe. Jer, kao to ne postoji izvan oka neto nalik boji, tako ni trenutak vremena nije nita bez zbivanja. Kao to je prostor mogui raspored materijalnih predmeta, tako je i vrijeme mogui raspored zbivanja. Kao to materiju, koja se kree brzinom svjetlosti, odreujemo kao zraenje ili energiju, tako i zgunjavanje energije, kada postane inertnom, odreujemo kao materiju.

Istina, svoenjem sve objektivne stvarnosti na svijet sjena raznih percepcija postajemo svjesni uznemirujue ogranienosti ovjekovih osjetila. No, nepostojanjem niega (ili postojanjem mnogo ega) izvan zamjedbe osjetilima, svijet bi se raspao u anarhiji individualnih poimanja. Stoga u naim percepcijama i postoji udnovat, ogranien red, kao da doista postoji podloga objektivne realnosti koju naa osjetila prevode svojim rjenikom. Lincoln Bamett u svojemu djelu "The Universe anddr. Einstein", pie: "Cijeli hod znanosti ka sjedinjenju pojmova-saimanje cijele materije na elemente, a potom na mali broj tipova estica, saimanje 'sila' na jedinstveni pojam 'energije', a potom saimanje materija i energije na jednu osnovnu koliinu-vodi nas jo uvijek u nepoznata podruja. Veliki broj pitanja svodi se na jedno, na koje moda nikad nee biti odgovora: to je bit te supstancije masa-energija ikoja je konana podloga fizikalne stvarnosti koju znanost eli istraiti?... ovjek zbog svog kratkotrajnog boravka na Zemlji egocentrino rasporeuje u svojoj svijesti zbivanja prema vlastitom, osobnom osjeanju prolosti, sadanjosti i budunosti. Ali, svemir osim u naoj svijesti, postoji takoer i u stvarnosti poput objektivna svijeta i to ne poput neega to se 'zbiva', ve poput neega to naprosto postoji."

'Zlatni kavez'

Nije li i astrologija, takoer, neto to naprosto postoji. Dakako, ovo je vrlo smjela prosudba. No, nije li tekoa pravilne prosudbe u svezi s potekoom pravilne spoznaje. Poznavanje jedne znanosti malo koristi onomu tko ne zna domp rasuivati. Prema tomu, nuno je pravilno rasuivanje u svakomu teoretski i praktinu istraivanju i radu.

Unato injenici da astrologija u poecima nije zapisivana, empiriko se znanje sakupljalo tisuama godina. Astroloki tragovi na koje nailazimo ve u najranijim kulturama pouzdana su injenica da je astrologija odavna poznata, ali kao nauavanje, kao zasebni sustav, koncepcija unutar organizirane tradicije, znana je tek dvije tisue godina. Brojna pokoljenja astrologa, meu kojima je bilo mnogo velikih umova, prouavali su astrologiju pokuavajui opaanjem ovjeka i njegova ivota, iznai zakonitosti koje su prenosili na budue narataje, to potvruje da je astrologija vrlo staro nauavanje. Sve to ukazuje da je astrologija stara isto toliko koliko i bilo koja druga znanost. esto se ak, uje iznimno smjela tvrdnja (koju osobno nisam sklon u potpunosti prihvatiti), da je astrologija majkom svih znanosti, zametkom matematike, astronomije, te slinih grana znanosti koje koriste astroloke mehanike alatke i spoznaje prirodnih zakonitosti.

Spomena je vrijedna bjelodana injenica da je astrologija preivjela do dananjice, iako je tisuama godina osporavana i zabranjivana. Kroz stoljea astrologija se usavravala, razvijala i mijenjala. Od jednostavna rituala s maginim predodbama, astrologija se razvija u kompleksnu 'znanost'. Napose, u nekoliko proteklih desetljea, obogaena spoznajama psihologije, astrologija se uspjela uklopiti u razmiljanje suvremena, inteligentna ovjeka.

Meutim, suvremena astrologija mora se konano dogovarati s dugom prolou, s duhovnim naslijeem. Naime, astrologija dvadesetog stoljea boluje od bolesti koju psihijatrijski moemo odrediti kao posebni oblik psihotina poremeaja. S jedne strane, astrologija u svojem naglaeno tradicionalnom obliku sadri mitoloke i mistine predodbe kojima pokuava objasniti pojave koje se ne mogu uzrono objasniti. S druge strane, suvremena astrologija, pod pritiscima,

izazvanim metodolokim pristupom 'zlatnog kaveza racionalistike kartezijansko njutnovske mehanicistike paradigme', neprikladnim za razumijevanje ovjekove naravi, tei za dokazima koje nalau (omoguuju) prirodne znanosti, pokuavajui pri tom biti gotovo prenaglaeno znanstvena.

Obratno, znanost uglavnom 'zadovoljna' odgovorima datim unutar 'zlatna kaveza', odbija prihvatiti preispitivanje svega to nije u skladu s uskim stajalitem svijeta ije tanko vladajue ustrojstvo nesvjesno podnosi. Istina, mnogo je lagodnije sve skupa poricati, nego nastojati spoznati, prosuditi, osobito kada dogmatski obrasci stvaraju iluziju da su dvije pouzdane take, uporite na vrstu tlu znanstvene spoznaje.

Jo uvijek zatoenici

Temeljne tekoe znanstvenog pristupa astrologiji proizlaze iz toga to smo, mnogo vie nego elimo priznati, proizvod naeg zapadnog znanstvenog naslijea. Moe se kazati da je suvremeni ovjek, na razini znanstvene spoznaje, unato svekolikosti civilizacijskih dostignua, ili sljedbenik ili ostaje zatoenikom dogme sustava u kojem je odgajan. Naini kojima nas ue da razmiljamo, kao i mnoge nae individualne samodefinicije, temelje se na istim znanstvenim obrascima kojima se koriste fiziari u opisu fizikalnoga univerzuma. Praktino, zapadna znanstvena metodologija nije mogla funkcionirati bez svekolika uklapanja u matematiki i pokusom opetovani dokaz. Objanjavajui nepodudarnosti, fiziari su traili druge i druge teorije sve dok ne bi matematiki i pokusom dokazali postojanje neke prirodne pojave. Promaknum znanja otkrivaju se nove i nove pojave. Postuliraju se nove i nove teorije, neto irih obzora, temeljene na svu dostupnu znanju. Oblikuju se novi pokusi i izvode u prostornim uvjetima u kojima se, novim matematikim dokazom, oekuje potvrda pokusa. Nove teorije prihvaaju se kao novi fizikalni zakoni. Meutim, esto, ti novi fenomeni ne mogu se opisati i uvijek podrati postojeim teorijama. Stoga je izazov naoj ogranienoj moi poimanja naravi fizikalne realnosti, glede proirenja naih spoznajnih obzora, proces pronalaenja novih putova u opisivanju novih pojava.

Kao to je kazao CG. Jung:"...Suvremena znanstvena praksa zahtijeva da se istinitost neke teorije, ako je to mogue, dokae opetovanim pokusom, gdje je svaki izveden poput onog prije njega. Istina i znanost tei zahvaanju cjeline ali to je vrlo dalek cilj, jer kad god je to mogue, postupa eksperimentalno i u svim sluajevima statistiki... Pokus se, meutim, sastoji u postavljanju odreenog pitanja koje, koliko god je to mogue, iskljuuje sve to uznemirava ili to je posredno. Pokus stvara uvjete, namee ih Prirodi, i na taj nain prisiljava je da daje odgovore na pitanje koje je izmislio ovjek. Tako je Priroda sprijeena dati odgovor iz obilja svojih mogunosti, jer te su mogunosti ograniene. U tu svrhu, u laboratoriju, stvara se situacija umjetno ograniena na postavljeno pitanje, prisiljavajui Prirodu na jedan nedvosmislen odgovor. Djelovanje Prirode u njezinoj neogranienoj potpunosti sasvim je iskljueno. elimo li znati kakva su ta djelovanja, nuna je metoda istraivanja koja e postavljati to manje uvjeta, ili ako je mogue, nikakve uvjete, i tako pustiti Prirodu da daje odgovore iz svog obilja... ".

Neosporno, svaka je znanost onoliko uspjena koliko su valjane, pouzdane, objektivne i osjetljive metode i instrumenti njezina istraivanja, ali miljenje da humana znanost treba biti usaglaena samo s fizikalnim zakonitostima, proturjeje je i ne moe se uvaiti.

Zato to astrologija koristi jezik koji tei da bude znanstven, zato to svoja tumaenja temelji na tonim astronomskim proraunima i zato to se bavi empirikim predmetima, nebeskim tijelima, znanost je duna procijeniti valjanost astrolokih metoda i vrijednost njenih rezultata. Ipak, znanstveno prouavanje astrologije, ako ga ikad bude, ovisit e o opem razvoju znanosti, osobito duhovnih. Za sada moramo usvojiti poredak utemeljen na iskustvu i opaanju, koji u sebi ukljuuje najmanje predrasuda. Stoga, astrologija se mora dokazati injenicama koje moe postii u vlastitim okvirima. Astrologija mora, izvan krutih okvira znanstvene paradigme, razviti metodoloki pristup kojim e biti u mogunosti prouiti razliku sadraja od oblika. Astrologija mora u procesu razvojne naravi slijediti prirodni put. Samo tako, u ozraju spoznaje, temeljem vlastitih naela i postavki, ne upotrijebivi svoj sud za isprazne stvari, i astrologija moe pokuali razlikovati pravo od krivog te odbaciti vlastite zablude i lai. *

Meutim, svi sustavi znanja (i astrologija) nude samo relativne istine. Znanost je, zapravo, oblikujui mentalitet ovjeanstva, zanemarila samog ovjeka. Nesporno je, ovjek je pojavnost u svoj svojoj fizikoj i psihikoj strukturi, ali ovjek se treba pronai ovjekom i u neotuivoj transcendentnoj dimenziji. Nobelovac iz biologije Jacques Monod kae: "Potrebno je da se ovjek konano trgne iz tisuljetna sna i uvidi svoju posvemanju osamljenost i stranost. Tada e shvatiti da se nalazi na margini svijeta u kojem je prisiljen ivjeti, svijeta gluhog za njegovu glazbu, ravnodunog prema njegovim nadanjima jednako kao i prema njegovim patnjama... "Istina, ovjek traga za vrednotama, ali znanost mu ih, ipak, ne jami. Stoga, preokrenemo li ljestvicu vrednovanja dobivamo drukije vrijednosti za kojima ovjek traga: dua, a ne razum; ljubav, a ne misao; ivot, a ne znanost.

Istina, bit znanosti je u tomu to ona ispravlja samu sebe, a ishodi novih pokusa, novih zamisli, novih prosudbi i spoznaja neprestano nastavljaju rjeavati stare tajne.

Sada je utvreno da je i sama teorija relativnosti, jedno od najveih znanstvenih postignua ovog stoljea, nedostatna. Dakako, nepotpunost joj ne umanjuje golemu vanost i tonost, ve samo djelomice ograniuje njenu uporabnu vrijednost, jer u teoriju nije ugraeno (Heisenbergovo) u prirodi univerzalno naelo neodreenosti, jedno od najznaajnijih posljedaka kvantne mehanike. Briljantni matematiki genije Stephen Hawking, suvereno vladajui izuzetno sloenim matematikim izrazom i uz pomo vlastite intuicije, raunski dokazuje da svaka relativistika kozmologija mora sadravati tzv. singularitet, to je za sluaj naeg svemira ' Veliki prasak', odnosno poetno stanje neodredivo visoke gustoe i prostorno vremenske zakrivljenosti iz kojeg su potekle sve sadanje galaktike i svemir u stadiju irenja. Prema opoj teoriji relativnosti, praatom je uoi nastanka svemira ('Velikog praska') morao biti stanje singularnosti beskonane gustoe, pa stoga i izvan nae fizike i naeg rauna. No, razmiljao je Hawking, povezivanjem ope relativnosti i kvantne mehanike slika se zbog naela neodreenosti bitno mijenja. Naime, klasina je teorija pretpostavljala da elektron emitira svjetlosni val uruavajui se, pritom, spiralno prema jezgri sve dok se s njom ne stopi. Upravo takvu konanu sudbinu elektrona, u kvantnoj mehanici, zabranjuje naelo neodreenosti, jer ukoliko bi elektron pao u jezgru imao bi i poznat poloaj (u jezgri je) i poznatu brzinu (nula). Zapravo, naelo neodreenosti kazuje da te dvije veliine (poloaj i brzina, odnosno impuls) nisu istodobno odredive, jer to tonije znamo jednu, to s manje tonosti moemo odrediti onu drugu. Dakle, moemo saznati samo vjerojatnost poloaja elektrona, jer je on nekako 'razmazan' u nekom prostoru oko jezgre i u njoj samoj. Zbog te vjerojatnosti gustoa jezgre moda jest konana, ali je nekako i 'razmazana' kistom naela neodreenosti. Naime, kazati 'beskonanost' je isto kao rei Nain ili Naelo ili bilo koju Rije ili bilo to iza ega prestaje svako istraivanje. Stoga se 'beskonanost' izbjegava uvoenjem u prirodi univerzalnog naela neodreenosti kojim je toka beskonanosti 'razmazana' po nekoj prostorno vremenskoj vjerojatnosti, a singularnost se poveava iz beskonano guste toke u konanu etverodimezionalnu povrinu bez granica i rubova. Na um to ne moe zamisliti, no matematika moe opisati taj proces poput povrine kugle, s razlikom to ta 'povrina' ima etiri dimenzije. Dakle, Hawking je zakljuio da svemir prije Velikog praska nije bio singularnost beskonane gustoe u kojem ne bi vrijedili zakoni fizike. Prema njemu, svemir ne sadri singularnost, stoga, ni 'poetak', ali ni 'kraj', a jedini rubni uvjet jednadbe nastanka svemira je taj da svemir nema granice. Dalje, Hawking kae: "... prihvati li se da je rubni uvjet svemira da on nema granica, tada vrijeme u vrlo ranu svemiru prestaje biti dobro definirano, jednako kao to pravac sjevera prestaje biti dobro definiran na Sjevernom polu Zemlje. Veliina koja se mjeri kao vrijeme imala je poetak, ali to ne znai da prostor-vrijeme ima i rub, kao to ni Zemlja nema rub na Sjevernom polu. ". Dakle, rubni uvjeti otpadaju, jer zapravo nikakvih poetaka ni granica nema, a time prema Hawkingu nema ni Stvaranja. Sve do Hawkinga kozmologija je uvijek dolazila do zida beskonanosti u toki singulariteta, a sada je neposredno sueljena licu 'Svevinjega'. Moemo se zapitati nije li smrtnik Hawking zapravo izazvao 'Svemogueg' na ogled!?

No, ne ostaje li osnovna 'tajna' i dalje tajnom!?

Lincoln Barnett, u prije navedenu djelu, kae: "Tijekom razvitka znanstvene misli jedna je injenica postala potpuno jasnom: nema tajne u fizikalnom svijetu koja iza sebe ne ukazuje na neku jo veu tajnu. Svi putovi intelekta, sve staze, sve teorije i nagaanja vode konano do ponora koji ljudska dovitljivost ne moe nikako premostiti. ovjek je sputan samim nainom vlastita postojanja, svojom konanou i svojom povezanou s prirodom. Ukoliko on vie proiruje svoje obzore, utoliko ivlje spoznaje injenicu, kako to iskazuje Niels Bohr, da smo 'kako gledatelji, tako i glumci u velikoj drami postojanja '. Na taj nain ovjek je sam sebi najveom tajnom. On ne razumije beskonani, zastrti svemir u koji je bio baen, stoga to ne razumije samoga sebe... ovjek moe pojmiti samo neto malo u svezi sa svojim organskim procesima, a jo manje u svezi sa svojom jednostavnom sposobnou da poima svijet koji ga okruuje, da razmilja i sanja. A najmanje od svega razumije svoju najplemenitiju i najtajnovitiju sposobnost: sposobnost da se uzdigne iznad samog sebe i pojmi sebe u inu potpune percepcije. I sam dijelom svijeta koji eli ispitati ovjek je u labirintu iz kojega ne moe izai. Njegovo tijelo i gordi mu mozak kamici su ista mozaika iz kojeg se sastoje mrane, lutajue maglice praine u meuzvjezdanu prostoru; on je u krajnjoj analizi samo efemerna struktura prvotnog prostorno vremenskog polja. Nalazei se na sredini izmeu makro i mikro kozmosa, nailazi na pregrade na obje strane i ne moe nita drugo doli da se divi.".

Dakle, oigledno je da smo svi mi jedno, sastavljeni od iste tvari, od iste energijske biti. Naime, i Vi i ja i sve drugo u svekoliku Svemiru sastoji se od izbora iz stotinjak razliitih vrsta atoma, koji su opet sastavljeni od nekoliko temeljnih estica (elektrona, neutrona, protona itd), a koje su, vjerojatno, sastavljene od jo elementarnijih estica nazvanih kvarkovi. Ovaj, iako, vrlo pojednostavljeni prikaz oblika jedinstva, ipak upuuje na daleko dublje jedinstvo koje astrologija promi a to je jedinstvo svijesti i materije energije, zapravo jedinstvo na razini doivljavanja.

Einstein nas je pouio da su ne samo energije i materija ili elektrina i magnetska sila jedno, ve i da su vrijeme i prostor zapravo oblici istog (prostorno vremenski kontiniuum), premda nam se mogu initi vrlo razliitim pojavama, jer jedinstvenost vremena i prostora nestaje im zaponemo motriti svemir. Naime, razliiti promatrai vide razliite dijelove vremena i prostora, jer kretanje promatraa donekle uvjetuje njegovu percepciju stvarnosti. Heisenbergovo naelo neodreenosti pokazalo je nemoguim mjerenje poloaja estice i njezine pripadajue brzine iznad odreene granice tonosti, jer sam in tona mjerenja estice ini njezinu brzinu neodreenom, i obratno, tono odreivanje brzine onemoguuje tono odreivanje nezina poloaja, to dokazuje da sam in promatranja utjee na ono to promatramo. Astrologija ukazuje upravo na tu uzajamnu zavisnost, odnosno nedjeljivost 'duhovnog i fizikog svijeta', skree pozornost na injenicu da se mnogobrojne i razliite pojave u svekoliku svemiru iskazuju kao oitovanje jedne temeljne sutine. Jedinstvenost, odnosno Jedinstveno polje oznauje i 'Gauge teorija' koja daje naslutiti da se etiri osnovne sile fizikog Svemira (gravitacija, elektromagnetska sila i tzv. slaba i jaka nuklearna sila), mogu uistinu smatrati oitovanjem jednog jedinstvenog procesa, jer su zapravo razliite pojavnosti istog naela. Astrologija nauava da su elektricitet i gravitacija, sile koje nama moda izgledaju vrlo razliitim pojavama s vrlo razliitim svojstvima, vjerojatno samo razliite pojavnosti iste sile. Astrologija pokuava ukazati, a suvremena fizika djelomice potvruje, da moda nismo u pravu kada atomske estice zamiljamo poput zasebnih cjelina, jer pojam zasebnosti, iako vrlo koristan na razini svakodnevnoga i dragocjen model za razumijevanje atomske strukture, ipak moda ne vodi do konane istine. Astrologijsko nauavanje navodi na pomisao da na elementarnoj razini moda postoje takvi energetski obrasci koji se samo priviaju kao zasebne estice, odnosno upuuje na smioni zakljuak da smo svi mi upreteni u tkivo Univerzuma i, premda se fiziki doimamo odvojenima, na stanovit nain uzajamno smo povezani. Opreno razmiljanju o vidljivu Svemiru poput oitovanja oevidnog reda prema pukom svijetu uzroka i posljedica koji opisuju fizikalni zakoni, astrologija u svojem metodolokom pristupu upuuje na pomisao da bi fiziki Svemir mogao biti nalik 'hologramu' u kojem bi cjelokupni prostor i vrijeme bili ukodirani u svaku njegovu dijelu prema nekom skrivenome redu. Britanski fiziar David Bohm pokuao je pridonijeti razumijevanju ove isprepletenosti uvodei pojam skrivenog reda. Naime, skriveni red ona je razina reda koja se ne moe primijetiti osjetilima niti bilo kojim fizikalnim ureajem, jer na stupnju skrivenog reda svaki dio Svemira sadri cjelokupni Svemir. Ovu teko pojmljivu zamisao moemo usporediti s holografijom, fotografskom tehnikom, gdje svaka toka na fotografskoj ploi biljei podatke o cijeloj slici i svaki je dio slike ukodiran u svaki dio ploe. Pogledamo li hologram golim okom vidimo samo sitni dio valia i valova (oevidni red), no osvjetlimo li hologram posebnim svjetlom pojavljuje se reljefna i trodimenzionalna slika, jer svaki dio ploe sadrei informacije o cijeloj slici moe dati cijelu sliku isprepletenu kroz cijelu plou (skriveni red). Dakako, skriveni red Svemira ne opaamo, jer vidimo samo vanjski oevidni red, odnosno posebne oblike koji izranjaju iz unutarnjeg, skrivenog reda. Stoga, astrologijsko nauavanje smatra da u krajnjoj odrednici cjelokupni Svemir treba razumjeti poput jedne nepodijeljene cjeline u kojoj zasebni i neovisni dijelovi nisu temeljni. Drugi je britanski fiziar, Richard Prosser, vrlo sloenim matematikim postupkom uz pomo kompjutora, pokuao objasniti nastanak tog ispreplitanja. Prema njegovoj zamisli ono to mi poimamo poput pojedinane, izdvojene, zasebne, elementarne estice, moemo smatrati beskonanim valnim uzorkom koji se u svim smjerovima iri cijelim Svemirom. Naime, u naravi je valova da se oni ponitavaju svugdje osim na ogranienim podrujima, odnosno upravo na onim podrujima na kojima se nalaze estice, to unekoliko znai da se sve nalazi svugdje, a samo prividno postoji i prikazuje se na nekome odreenu mjestu. Upravo astrologija, ve odavna, ukazuje na injenicu da je Svemir u krajnjoj odrednici, u krajnjem sagledavanju, jedinstven. No, osim ispitivanja najdubljih slojeva objektivnog, koristei instrumente fizikalnog pokusa, znanstveno rasuuvanje i matematiku, astrologija duboko uvaava i ispituje najdublje razine subjektivnog postojanja koristei introspekciju. Astrologija, potvrujui misao da smo na najdubljoj razini svi mi jedno, zapravo na svoj osobeni nain otvara put izravnom spoznavanju prave prirode stvarnosti.

Neprijeporno, fizika novoga doba jest prodrla u nepoznatu i neoekivanu realnost subatomskog svijeta, no svaki put, kada bi fiziari postavili pitanje Prirodi i u pokusu od nje traili odgovor, Priroda je odgovorila proturjejem, sto su vie pokuavali razjasniti situaciju, proturjeja su se pokazivala veima. Konano, fiziari su spoznali da je proturjeje bivstvo naravi subatomskog svijeta na kojem opstoji sva naa fizikalna realnost. Moemo se zapitati je li ovjek ba jedina ozbiljna zbilja u svekoliku svemiru? Nije li sav vidljivi svijet pred ovjekom samo simbol jedne dublje metastvarnosti? Ne osmiljuje li ovjekova misao svijet smatrajui ga tek simbolom, simbolom koji bi bio odrazom jedne 'nevidljive tajne'? Ne postoji li neki svijet koji nije mogue.vidjeti, koji ne pripada nijednom od naih pet osjetila, a ivi u skladu s onim vidljivim i opipljivim?

Moemo se zapitati nije li takvo poimanje roeno istodobno sa samim ovjekom, kojega je on izraavao na razliite naine, ve u skladu s dosegnutim stupnjem razvoja? ovjek je oduvijek osjeao nespokojstvo, pritajeni strah pred problemima ivota i smrti, pred mnogim nepoznanicama svijeta u kojemu je njegova opstojnost prethodila svakom poznavanju vlastita podrijetla i prirodnih zakonitosti. Moemo se zapitati nije li upravo ovjekova tjeskoba ispunila prostor iz-matanim nevidljivim biima, mitologijama i teogonijama redovito povezanim s magijskom i teurgijskom praksom, kao i s mnogobrojnim razlikovanjima meu bogovima i duhovima, njihovim tetnim i korisnim utjecajima, s vjerovanjima u nadnaravno, to je sve zauzimalo svoje mjesto u kolektivnom imaginariju i drutvenome ivotu minulih stoljea?

Upitno je moemo li danas, u duhu znanstveno-pozitivistikih rjeenja, u svakoj prilici ove fenomene tumaiti terminima psihopatologije? Istina, fiziari se nalaze pred tajnom razotkrivanja subatomske grae, biolozi pred tajnom razotkrivanja ivota, prirodoslovci pred tajnom razotkrivanja razvoja, psiholozi pred tajnom razotkrivanja ovjekova psihika potencijala. Meutim, znanost i 'skidanje koprene sa svijeta' u svojim krajnje dogmatskim oblicima nisu istoznani, jer razum koji racionalno rijei jedan problem, otvara niz drugih koje ne moe racionalno rijeiti, i tako zapravo sam stvara nove prostore vjerovanju. Vjerovanje jamano nije 'znanost' u povoju koje e otii u muzej kada mala beba, 'Velika nauka' odraste. No, ukoliko se najplemenitiji cilj vjerovanja, oslobaanje ovjeka od sebinih udnji, elja i strahova, zdrui sa znanstvenim nastojanjem da racionalno objedini mnogostrukosti pojava, tada istinsko vjerovanje oplemenjeno i produbljeno znanjem moe postati istoznanim znanosti.

Gdje su zapravo granice spoznajnoga?

"Nastupu e vrijeme kada e briljiva istraivanja voena kroz duga razdoblja iznijeti na svjetlost dana ono to sada lei skriveno... Mnoga otkria sauvana su za vremena koja tek dolaze, kada sjeanje na nas ve bude izblijedilo. Na bi svijet bio ubogim mjestom da svakoj epohi nema ponuditi neto za istraivanje... Priroda ne otkriva svoje tajne odjednom i svima."

I. Matijevi: Put samospoznaje

Odreenje astrologije

Istinite rijei ne odjekuju uvijek ugodno, Rijei koje uvijek ugodno odjekuju, moda i nisu istinite. Krepostan ovjek gotvo nikada ne nagovara niti uvjerava, Onaj koji neprestano nagovara i uvjerava, moda i nije krepostan ovjek. Mudrac ne zna mnogo toga, Onaj tko mnogo toga zna, moda i nije mudar. Mudrac ne gomila za sebe, On ivi za druge, 1 time postaje bogatijim, Dajui drugima uiva vee obilje.

TaoTeChing

Astrologija u sjeni vlastitih zabluda

Ope prihvaena, postavi trendom, astrologija uiva veliku naklonost i povjerenje gotovo svekolika puanstva. Meutim, astrologijsko nauavanje potaknuto popularno populistikim prikazom, ponekad i u najuzvienijoj nakani, pojava je koja moe uzrokovati pogubne posljedice. Stoga, prije pokuaja bilo kakvog odreenja astrologije, nuno je razmotriti stanovite zablude nadvijene poput sjena nad svjetlom dananjih spoznaja i vrijednosti astrologijskoga nauavanja.

Upravo se u povjerenju krije sva tetnost i pogibelj iznoenja i prikazivanja nestrunih, uopenih, posve pogrenih, potpuno iskrivljenih, gotovo prijevarnih injenica glede astrologije. Tomu naalost, ne uviajui da obnaaju vrlo odgovornu dunost, pridonose i mnogi astroloki djelatnici, jer ponekad ne birajui sredstva izvoenja nauma, promiu stanovitu zamisao bez prethodna opsenija istraivanja i razborite prosudbe njezine vrijednosti, pouzdanosti i valjanosti.

Poznata uzreica da informaciju ne 'prodaje' istina ve senzacija, samo je mamac za lakovjerne. Naime, obavijanje tajnovitou, esto kroz mnoge obmane i zablude moda vodi popularnosti, ali je nedvojbeno posve pogrean nain promicanja astrologije. Stoga, valja ukazati na nunost opsenije ocjene astrologijskog nauavanja, osobito samozvanih neprovjerenih 'astrologa', koji su proitavi nekoliko knjiga proglasili sebe 'strunjacima', doputajui si svakojake 'prognoze', ne prezajui ni od najcrnjih predvianja.

Primijenjena astrologija

Mnogi o astrologiji ne znaju nita ili jako malo, pa ipak (ili ba zato) ele 'savjet' astrologa. To vrlo dobro znaju spomenuti samozvani 'strunjaci', pa omotani u veo tajnovitosti (zapravo vlastito neznanje), koriste neupunost, zlorabe povjerenje i zarauju na lakovjernima, neobavjetenima i svima onima koji su astrologiju prihvatili samo kao jednu od moguih pomonih metoda u rjeavanju ivotnih tekoa. Meutim, u astrologiji naprosto nema mjesta manipuliranju osobom. Astrologijsko nauavanje usmjereno je na upoznavanje sebe, dakle, na ono to odgovara stvarnim injenicama u subjektivnu i objektivnu ovjekovu iskustvu, a to, dakako, nije primamljivo jer gubi okus tajnovitosti.

Obavijetenost je jedino oruje kojim se treba boriti protiv nepoeljnog prikaza i povrna tumaenja astrologijskoga nauavanja. Postie se iznoenjem istine. Stoga, u elji da se promiu stvarne vrijednosti i odlike astrologijskoga nauavanja, potrebno je objelodaniti sve neistine koje se iznose u ime astrologije, obznaniti sve to se o njoj u spoznajnoj praznini i duhovnoj postoi neurotina uma izmilja, neprimjereno govori i pie.

Problem autoriteta ili koliko smo objektiv

Provjereni astrolog medu inim prisegom se obvezuje da e ljudima uvijek pomagati primjerenim savjetima, hrabriti ih i poticati na ono to je korisno, kako za njih tako i za drutvo u cjelini. Ukazivati e dakle na vanost povjerenja u sebe i vlastite sposobnosti, poticati na pozitivno usmjerenje motiva, na razvijanje prilagoenog doivljavanja i prosocijalnog ponaanja, te pobuivati ugodna uvstva radosti, ljubavi, divljenja itd. U prisezi se napominje da astrolog nikad ne smije upuivati na ono to u ovjeku moe pobuditi neugodna uvstva alosti, srdbe, straha, mrnje, prezira, gaenja, stida, krivnje, ljubomore, oaja, napetosti, sebinog interesa, potaknuti agresivno ponaanje itd., to dakako, naalost, ne znaju mnogi koji se bave astrologijom. A neznanje je pogodno tlo za fatalizam. Posljedica je to miljenja da se u ivotu dogaa samo ono to je 'sueno', dapae, da je sve to se zbiva predodreeno do i najsitnije potankosti ivota, da je podjednako izvjesna budunost kao i prolost.

Dakako, to je netono i ne moe se uvaiti. Ukoliko bi sve bilo predodreeno u skladu s 'astrolokim' postavkama, valja se zapitati kako onda 'astrolozi' fatalisti, smatrajui se 'predodreenima' da sve objasne astrologijom, mogu izii izvan okvira fatalizma te nepristrano razmotriti i prosuditi astroloku kartu. Dakle, ne mogu dokazati svoj sustav ukoliko su i sami 'pijuni' tog sustava. Stoga, fatalisti koji se zabunom bave astrologijom ne bi trebali biti astrolozi.

Naime, ne opirui se opim naelima i zakonitostima odvijanja promjena, suprotno ornomu to fatalisti tvrde, svaki ovjek moe slobodno djelovati unutar 'granica' roenja i smrti te uvelike osmisliti i oblikovati svoj ivot. Onog trenutka kada, ovisno o stupnju sposobnosti, spozna logiku razvoja skupa okolnosti i prilika u kojima se nalazi, ovjek svojim odlukama, oblicima ponaanja i postupcima postaje presudnim initeljom zbivanja, dakako, unutar objektivnih mogunosti.

I. Matijevi: Put samospoznaje

Dakle, moe se kazati: "Ne zbiva se dogaanje osobi, ve je osoba ta koje se dogaa zbivanju", a samo saznanje o smjeru odvijanja stanovite situacije dragocjen je podatak koji ovjeku omoguuje samostalno biranje jednog od moguih (vrlo esto brojnih) putova. Meutim, takav se 'podatak' moe nai i prouavanjem astrologije. Slikovito kazano: astrolog ne moe ugasiti poar, ali moe pokuati ukazati na pogibelj igranja vatrom; ne moe zadrati snjenu lavinu, ali moe pokuati ukazati na smislenost iznalaenja pouzdanija puta; ne moe zaustaviti nabujalu rijeku, ali moe pokuati ukazati na potrebu izgradnje nasipa; ne moe onemoguiti kiu, ali moe pokuati ukazati na potrebu noenja kiobrana; ne moe skrenuti suneve zrake, ali moe pokuati ukazati na prikladnost sredstava za zatitu... Dakle, iskusan astrolog moe samo ukazati na neto. Ne bi trebao ni savjetovati, jer ne moe preuzeti odgovornost za tue postupke kojih uinak ne mora uvijek biti povoljan, osobito ukoliko su ti uinci posljedicom (naje) neprimjerena savjeta. Naime, astrolog ne moe i nema pravo birati \ odluivati za neku osobu umjesto nje same, ba kao to astroloka karta prikazujui put razvoja ne moe, po svojoj volji, odluiti da li e osoba krenuti na taj put ili nee. Astrolog moe dovesti osobu do raskrija, ali samo ona sama moe (i mora) odluiti kojim e pravcem krenuti.

Imajui uvijek na umu da znatieljniku moe pomoi u odgonetavanju njegova ivotna puta, samo toliko koliko je on u stanju sam sebe pojmiti, temeljna je zadaa svakog s