RANKO MARINKOVIĆ:

KIKLOP

Bilješka o piscu:

Ranko Marinković rodio se 22. veljače 1913. u Visu. Pučku školu završio je

u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i

Filozofski fakultet. U okupiranu Splitu uhićen je te interniran u logor

Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. prebacuje se u Bari,

zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete

NRH, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame

zagrebačkoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj

Akademiji za kazališnu umjetnost na kojoj radi do umirovljenja. Bio je

redoviti član HAZU-a od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od

1948. U dva je mandata bio vijećnik HDZ-a u Skupštini grada Zagreba.

Hrvatski književnik Ranko Marinković bio je poznati prozni i dramski pisac,

odavno uvršten u obveznu školsku lektiru. Kad je njegov roman Kiklop

prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana

kao nikad prije. Marinkovićev književni opus raznovrstan je i bogat.

Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke

i romane.

Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku

1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama

Albatros. Poslije drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno

stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele, od kojih će se

neke poslije naći u njegovoj znamenitoj zbirci Ruke. Pojava svakoga

novog Marinkovićeva djela bila je ne samo veliki književni, već i kulturni

događaj, pa i društveni, premda je stvarao u sjeni službeno favoriziranih

autoriteta. Praizvedba drame mirakla Glorija 1955., u režiji Bojana

Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdigla iznad cjelokupnoga

tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob

pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu

Kiklop, koji se pojavio 10 godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči

drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja

likova, ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog

oblikovanja nastao je i antiroman Zajednička kupka. Svoj opus zaokružio

je 1993. godine djelom simbolična naslova Never more (Nikad više).

Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno

stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani Kiklop i Never

more.

Marinkovićeva djela prevedena su na mnoge jezike.

Najznačajnija djela su mu:

Novele:

Proze, Ni braća ni rođaci, Oko Božje, Pod balkonima, Ruke, Poniženje

Sokrata

Eseji:

Geste i grimase, Nevesele oči klauna

Drame:

Glorija, Tri drame, Pustinja, Politeia

Romani:

Kiklop, Zajednička kupka, Never more

Svaku proznu fazu ranka Marinkovića prati i jedan dramski tekst, pa tako

je uz Proze objavljen Albatros, uz ruke se veže Glorija, a uz roman Kiklop

Politeia, iako objavljena deset godina kasnije. Uz antiroman Zajednička

kupka veže se sotija (komična dramska vrsta) Pustinja.

Uloga Kiklopa Polifema u romanu:

Kiklop Polifem, mitološko čudovište po kome je roman dobio naslov,

pojavljuje se u Homerovoj Odiseji. Bio je sin Poseidona, boga mora,

ljudožder kojem je Odisej iskopao oko. U Marinkovićevom romanu ima

drugačiju ulogu.

Radnja romana smještena je u Zagreb, neposredno prije drugog svjetskog

rata. U toj napetoj atmosferi strah pred nadolazećim ratom raste do

neizmjernosti, a glavni lik romana, Melkior Tresić, intelektualac i simbol

cijele jedne izgubljene i izbezumljene generacije, kao usporedbu za

nadolazeću katastrofu, rat koji će mnogima donijeti smrt, daje Kiklopa,

ljudoždera, homersko čudovište, koji ne bira svoj zalogaj, kao ni rat ne

bira svoju ljudsku žrtvu. “I prst na obaraču za mene je vojnik.”, kako veli

pukovnik. Melkior ne vidi smisao u fašističkoj ideologiji, ni u međusobnom

ljudskom klanju, a domoljublje mu je tek uspomena na lijepu učiteljicu

kojoj je pjevao domoljubne pjesme, zato kao glavni način svoje

egzistencije bira paničan i tjeskoban strah (Phobos).

Eros, Thanatos i Phobos:

Eros i Thanatos, Ljubav i Smrt veliko je dvojstvo klasične umjetnosti,

glavni pojmovi i smisao svakog klasičnog djela. Marinković tome pridodaje

i Phobos, Strah. No taj treći pojam nadnio se preko svega, remeti svaki

mir i onemogućuje svaki napredak. Čovječanstvo umjesto u budućnost

srlja u neljudski svijet u kojem ljudi kanibalski bezosjećajno kolju jedni

druge. Strah pred tim strašniji je od smrti same; klasična smrt ispred

pojedinca stavlja načela za koja čovjek umire, dok je u ‘kiklopovskoj’

atmosferi predratnog Zagreba sve besmisleno. Načela koja ‘opravdavaju’

pokolj su bezumno fašističko mumljanje i prolijevanje krvi za kralja, u

čemu zagrebački intelektualci ne vide smisla, jer kralj s njima nema

apsolutno nikakve veze. Kako bi se smrt za ta načela mogla staviti ispred

pojedinca koji se najviše od svega boji besmislenog pokolja koji nije ništa

drugo nego retardacija čovječanstva sve do animalne faze? Za

izbezumljenog Melkiora nema druge nego izbjeći odlazak u rat, mučeći

svoje tijelo glađu, jer kosti nisu dobar zalogaj za Kiklopa.

Tehnika pisanja:

Tehnika kojom je pisam roman vrlo je složen splet različitih literarnih

postupaka i stilova. Uglavnom prevladava realističko pripovijedanje s

unutarnjim monologom, tokom svijesti i imaginarnim dijalogom i

situacijama, iako je roman pisan u trećem licu. Pisac bilježi bilo koju

Melkiorovu misao ma kako bezazlena da bila. Iz toga se stvaraju i

imaginarni dijalozi, koji Melkioru kao asocijacije ‘padaju na pamet’.

Primjerice, kada Melkior u bolničkom krevetu zamišlja razgovor s

medicinskom sestrom Acikom.

“On je ležao na odru: ruke uz tijelo, brada iznad pokrivača, zaklopljene

 oči. Ovako će to jednom biti doista. Uokolo cvijeće, svijeće, šaputanje, a

 sve u crnini. Udovica Acika. Nepristalo ime za udovicu, koketno. Već

 izmjenjuje poglede s Menjouom, a ni nos mi se još nije ohladio. Trebalo

 bi ih tući za života, preventivno. Zašto me tučeš? Zbog ukaljane

 uspomene, prokletnice! Izrast će dva čudna stabla iznad moga groba,

 spomenik koji ćeš mi podignuti – dva roga! – I udri, udri… Ili možda i bez

 objašnjenja, samo udri! Ne, Acika joj nikako ne pristaje. Nije ona to,

 Acika. Lukrecija. – Volio bih da se zovete Lukrecija. – Zašto? – Lukrecija

 je legendarna žena. Ubila se nakon silovanja. – I ja bih se ubila kad bi mi

 se takvo što dogodilo. – Ne vjerujem. – Zar zato što sam Acika? – Ne

 vjerujem u silovanje kao ni u bezgrešno začeće. Ne vjerujem da žena

 može biti silovana. – Kao da se to samo jednoj ženi desilo? – Možda se to

 nekima i desilo, no samo djelomično. Ne želim ulaziti u detalje, to

 prepuštam vašoj mašti, ali drugi dio tog nasilnog čina nije više nasilje.

 – Nego što je? (zacrvenjela se od ljutine)“

O imaginarnim situacijama i dijalozima najbolje svjedoči Melkiorova

izmišljena priča o brodolomcima s broda Menelaja koji su završili na

polinezijskom otoku kanibala. Ta priča proteže se cijelim romanom,

Melikior ju izmišlja kao usporedbu sa svojim psihičkim stanjem. Ljudožderi

su od posade prvo pojeli najdebljeg, a to je bio šef kuhinje. To je Melkiora

podsjećalo na vojnu evidenciju, gdje izabiru one koji su sposobni za rat.

Najodvratnijeg od posade, liječnika, smrdljivog, ružnog, kanibali su

odbacili. Dakle, Melkior zaključuje da mora gladovati i izmučiti svoje tijelo

da bi bio proglašen nesposobnim za vojsku kako bi izbjegao odlazak u rat.

Važno je također naglasiti da je glavna karakteristika Marinkovićeve proze

prisutna i u Kiklopu, a to je krvavo ruganje, ironiziranje svega oko sebe

što mu se čini da je glupo, pa ako je potrebno, ruga se i samom sebi.

Služi se sarkazmom i to uvijek s određenom distancom od predmeta koji

ironizira. Glavni likovi koji mu u tome služe su Melkior Tresić, u svojim

razmišljanjima, i Ugo, pijanica kojem je glavni cilj ostaviti svoje slušaoce

zaprepaštenima.

Ironizacija književnih djela:

Važno je uočiti da je vrlo važan element romana osporavanje i parodiranje

tradicije i tekstova književne baštine, u čemu veliku ulogu ima Ugo, čije

lakrdije dokazuju kamo vodi krivo shvaćena književnost. On uporno

oponaša literaturu, no to isto radi i sam roman. Primjerice, dio koji

dokazuje Ugove lakrdije je i njegov ispad kad susreće Melkiora na vagi

invalida u veži:

“Pijanac (Ugo), međutim, skoči na vagu, zamahne šeširom i vikne“: “Hej,

 izvoščik, vozi!” Drži Melkiora oko vrata, drugom rukom maše i jezikom

 pucka: konje tjera, pa zaklopivši oči stane u zanosu recitirati Jesenjina:

 …a poljem juri tuđa trojka,

 na tuđoj trojci tuđa mladost…

 gdje mi je sreća, gdje mi je radost?…

“I suze mu potekoše. Ponavlja ‘gdje mi je sreća, gdje mi je radost?’ a suze

 mu cure niz obraze. Gledaju ga ljudi kako ludo tjera trojku na vagi a suze

 mu teku, pa netko šapne s poštovanjem “plače”. A on, valjda je čuo šapat

 što suosjeća s njegovim bolom, odjednom skoči s vage i isceri svoje crne

 plombe.”

Ugov cilj cijelo vrijeme bio je zapanjiti prolaznike, pa je i njegova lakrdija

završila budući da je dobio dokaz da netko zaista suosjeća s njegovim

bolom, kojeg zapravo nije ni bilo. Njegov bol je krivo shvaćena

književnost.

Ironizacija tekstova hrvatske književne baštine:

“Sve bijelo… I mala neka bolest. Tiha i prostrana terasa nekog alpinskog

 sanatorija za grudobolne. Nije htio reći ‘tuberkulozne’, ipak se bojao te

 riječi. Pogled na planinska jezera i glečere. Čaša mlijeka na bijelom

 stolčiću. Leži u chaise-longu, a u rukama debela historija nekog dugog,

 trideset, tristo, tri tisućegodišnjeg rata. A podalje na terasi odmara se

 zlatokosa i blijeda, grudobolna koja čita… Sad bi netko napisao: ona čita

 ‘Werthera’ ili ‘Adolpha’ ili ‘Proljetne vode’, a baš za inat neka čita

 Kumičića, ‘Jelkin bosiljak’ ili čak ‘Slučaj’ od istog pisca. Lijepa banalnost

 jedne tlapnje… Lijepa zlatokosa u nekim mjestima u knjizi briše suzice i

 skromno kašljuca. Sirotica. Sve blijedo, bolesno, tužno… Banalno! Navlaš

 banalno!”

“Za trajno oslobođenje potrebna mu je bila upravo banalnost, bljutava,

 tupa banalnost, sve bijelo i mala neka bolest, terasa, glečeri, mlijeko i

 zlatokosa. I, Kumičić!”

Primjer za parodiranje hrvatske književne baštine su Melkiorova

razmišljanja u kojima parodira tradiciju i ustaljene književne iskaze (‘sad

bi netko napisao: ona čita Werthera…’).

Likovi:

Melkior Tresić – Glavni lik romana

Ugo – Pijanica, Melkiorov prijatelj

Vivijana – Žena u koju je Melkior zaljubljen

Maestro – Boem i težak rakijaš

Fredi – Glumac koji je u vezi s Vivijanom na početku romana

Enka – Razmažena lječnikova žena, Melkiorova ljubavnica

Acika – Medicinska sestra na odjelu na kojem je bio smješten Melkior

ATMA – Kiromant, Melkiorov susjed koji mu uporno ‘pere mozak’

Analiza likova:

Melkior Tresić

Melkiorov lik vrlo je temeljito i slojevito oslikan. Intelektualac, mlad

novinar, inteligentan i obrazovan čovjek. Vrlo je senzibilna i komplicirana

ličnost, radi čega je možda jedini lik u romanu koji se istinski i do srži boji

rata, jer uviđa njegovu moć nad životima malih ljudi. U ritmu života koji je

potpuno poremećen radi nadolazećeg rata razočaran je svojim životom

koji se svodi na golo postojanje od danas do sutra, iščekujući neizbježno

zlo; poziv u vojsku. Taj strah nastoji utopiti u banalnosti; pijančevanju po

krčmama, razgovorima s boemima, te odlascima k razmaženoj ljubavnici

Enki, nad čijim se ‘moralom’ zgraža. Također, iznenađuje ga i razočarava

lažljivost i podlost tajanstvene žene kojoj ni ne zna ime, a zove je

Vivijanom. Uskoro počinje pretpostavljati da su sve žene tako dvolične.

U knjizi ga ostali likovi uspoređuju s Raskoljnikovim. Smatraju da bi on

jedini iz njihovog društva mogao biti inspiracija velikom književnom djelu

kao što je Zločin i kazna, što on i jest.

Nadolazeći rat muči ga i opsjeda kao izraz ljudske brutalnosti i

nelogičnosti, pa ne muči samo svoje tijelo glađu da bi izbjegao poziv u

vojsku, već i svoju psihu, razmišljanjima o otuđenju i totalnoj

dehumanizaciji svijeta. To otuđenje nije kao u Ionesca, nemogućnost

komunikacije bilo koje osobe s bilo kojom. Melkior ni u kom smislu nije

nesposoban komunicirati, ali ga nitko ne razumije zbog njegove

inteligencije i senzibilnosti. Društvo boema, na kojima se baš i ne očituje

strah, ruga se njegovoj umnosti i njegovom strahu.

Napokon, poziv za vojsku dolazi. Melkior se ne pokušava uklopiti ni

dokazati, ne skriva svoj strah, ispada kukavica, no nije mu važno jer je

posve zapanjen grubom nelogičnošću i brutalnošću neukih vojnika i

časnika. Zahvaljujući tome dospijeva u bolnicu, kasnije u ludnicu. Nakon

što napokon dobiva priznanje da je nesposoban za vojnu službu, još je

više izbezumljen i izgubljen nego prije. Dolazak Kiklopa predosjeća se jače

nego ikada. Melkior potpuno gubi razum, što se očituje u njegovim

bezrazložnim akcijama; postaje bjegunac nakon što se dobrovoljno

prijavio za vojnu službu. Na kraju, već potpuno razorena razuma,

besciljno luta i četveronoške puzi prema zoološkom vrtu, poput životinje

kojoj je jedini cilj preživjeti.

Ugo

Lakrdijaš Ugo je zasigurno jedan od najvećih figura u hrvatskoj

književnosti. Nikad sam, uvijek u društvu; nikad u dijalogu, uvijek u

monologu, ali na sceni i pred publikom. Sve što čini je scena, igra,

spektakl, spreman je da sebe žrtvuje za efektnu, neočekivanu i

paradoksalnu scenu. Smatra se da je on najjači izraz piščeva pesimizma.

Melkior na više mjesta spominje kako se boji njegovih ekscesa, u kojime

Ugo često upliće i Melkiora i pri tome mu se ruga.

“Odjednom je ispred njega izronilo pijano iscereno lice s tamnim

 plombama. Ugo je predvodio rulju pijanica pokupljenih usput, po

 krčmama…”

“Obratite pozornost propalice – obratio se Ugo rulji – evo naše savjesti,

 poklonite se!” (Za Melkiora)

Tri žene:

Vivijana je izrazito lijepa žena koja svojom ljepotom potpuno zaslijepljuje

Melkiora. Radi toga on ne vidi ono što je očito, da je ona laka žena, nego

naivno pokušava vjerovati da je anđeo. Zapravo, iza sebe ima vrlo

sumljivu prošlost. Gotovo na kraju knjige, Maestro priča Melkioru kako je

nekad bila udata za nekog sportaša, te da je potpuno opčinila Maestra.

Kad su ostali sami i svukli se, zazvonilo je zvonce na vratima. Maestro je,

misleći da je to njen muž, dopustio Vivijani da ga strpa u ormar. No, to je

bio njen drugi ljubavnik, koji je prebio Maestra kad ga je našao u ormaru,

a ona se bez grižnje savjesti kurvinski smijala i s uživanjem gledala

predstavu. Vrlo dobro nosi svoju masku. Iako je gotovo pred Melkiorovim

očima ljubakala s Ugom i Fredijem, uvjerava ga da Uga poznaje samo ‘iz

viđenja’. Prilično je neobrazovana, kako ATMA kaže, primitivna. Melkior ju

ne zanima upravo radi toga jer se zamara umnim stvarima.

Enka je razmažena žena uglednog liječnika, ni po čemu moralnija od

Vivijane. No, ona uporno i iskreno vjeruje da je izrazito moralna žena,

iako muža vara ne samo s Melkiorom. Smatra da je njen brak savršeno

sretan. Cendrava je i naučena da uvijek dobije ono što želi, a muž ju pazi i

mazi kao krhko naivno stvorenjce koje nemože bez njega živjeti.

Melkior, zgrožen nad nemoralom tih dviju žena, smatra da je i medicinska sestra Acika takva. No,

potpuno ga iznenađuje kad saznaje da se udala i

da je bila vjerna svom zaručniku.

Osnovni podaci o autoru:Ranko Marinković je rođen 1913. godine na Visu. Najistaknutiji je suvremeni hrvatski novelista, romanopisac,

dramski autor i esejist. Teme i likovi njegovih djela pripadaju mediteransko-otočkom ili gradskom, građanskom ili malograđanskom svijetu. Djela su mu prožeta crnim humorom, ironijom i tragičnim

shvaćanjem svijeta. Najpoznatija njegova djela su: zbirka novela “Ruke”, roman “Kiklop”, drama “Glorija”... 

Najosnovnije crte fabule:

1. slikaU maloj župi u Dalmaciji svećenici pokušavaju razbiti monotoniju malog mjesta i jedan od najmlađih, don Jere smišlja način na koji bi učvrstio vjeru naroda. Zamišlja kako bi bilo dobro zamjeniti kip bogorodice s živom opaticom koja bi povremeno pomakla oči i tako uvjerila ljude u postojanje Boga. Ostali svećenici se

baš i ne slažu s tom idejom ali ipak pristaju. Don Jere zamoli predstojnicu obližnjeg samostaana da mu pošalje jednu opaticu, i jednog jutra stiže Magdalena. Prije nje toga jutra u biskupiju dolazi i čovjek po imenu

Rikardo Kozlović alias Floki Fleche. On priča svećenicima o svom kipu Isusa na raspelu u koji je ugradio mehanizam koji pokreće Isusovao tijelo, koje izgleda kao da je živo. Želi da ga svećenici prikažu narodu, ali

ga don Jere otjera iz biskupije, jer smatra takvo djelo oskrvnućem prirodne ljepote, a ne svetom stvari. Nakon toga Magdalena stiže u biskupiju i don Jere joj povjerava zadatak. Ona mu priča kako se zaredila i

priča o svome ocu i njegovu cirkusu, te na kraju ispada da je Kozlović Magdalenin otac. 

2. slikaRadnja se nastavlja odvijati u crkvi gdje Magdalena sjedi glumeći Madonu. Njezin otac dolazi u crkvu i prepozna ju, ali ga don Zane odvlači i traži od njega da što prije predstavi kip Biskupu koji je za nj jako

zainteresiran. Kozlović odlazi da uredi kip. 

3. slikaScena predstavlja sakristiju. Magdalena se gleda u ogledalu i divi se samoj sebi. Don Jere koji već duže

vrijeme gaji ljubav prema njoj, a ne želi to priznati, ulazi i kori ju jer je raspustila više kose nego prije, a to bi ljudi mogli primjetiti. Ukorava ju i zbog njenog ponašanja, a sve zato što joj ne može otvoreno pristupiti.

Tome odvodi Magdalenu u crkvu, a don Zane ulazi. Don Jere i don Zane se svađaju, a don Zane mu kaže da se Magdalena zaljubila u njega. Odlaze odslužiti večernjicu. 

4. slikaRadnja se odvija u Katedrali, kasno popodne poslije večernjice. Svi ljudi su već izašli iz crkve osim Kozlovića

i žene koja moli za svoga sina. Kozlović gleda u Gloriju, a ona svijesna svoga zadatka ignorira oca. Žena ju moli da joj spasi sina, a otac ju moli da ga prihvati. Toma za to vrijeme želi zatvoriti crkvu pa tjera Kozlovića van, ali Kozlović se neda. On tvrdi da je to Glorija, a Toma ga uvjerava da je to samo kip. Dolazi don Jere i uvjerava Kozlovića da to nije Glorija nego kip. Kozlović krene prema vratima, ali zastane i kaže kako je to

nekad bila njegova kći, ali ju je sada izgubio. Uto Glorija zajeca, a don Jere priđe oltaru i u molitvi se ispriča gospi: “ Gospo, sagriješio sam teško, oprosti. To je bilo za tvoju čast i slavu. Oprosti. ” Uto uđe don Zane i

ništa ne rekavši prijekorno pogleda don Jerea. 

5. slikaScena prikazuje sakristiju katedrale. Don Jere sjedi u fotelji, a Magdalena plače. On ju kori zato što je

proplakala pred ocem, a ona se pravda:” Rođeni se otac previjao preda mnom, a ja sam stajala mirno kao kip! Gledala sam kako mi se starac muči, kako vas na koljenima moli za jednu moju riječ, a ja sjedim tamo

podlo, kao najgora ništarija, bez i jedne suze u oku!” Ona ga pita zašto joj nije dopustio da vidi oca, a on joj priznaje da nije želio da joj se vrati ljubav za “onim” životom. Ona mu na to priznaje da ga voli, ali on ipak ne

želi potpuno priznati da i on nju voli. Tada ulazi Tomo noseći novo raspelo. Don Jereu objašnjava da ga je biskup kupio od Kozlovića. Tad dolazi i žena koja je molila za svoga sina. Toma objašnjava da joj je sin umro.

Don Jere okrivljuje Magdalenu zato što je ženi dala lažnu nadu, a ona sada želi samo vidjeti svoga oca. Kozlović nato provaljuje u sakristiju i ona odlazi s njim. Don Jere još dugo ostaje sam i u napadu bijesa

razbije raspelo. 

6. slikaRadnja se zbiva u cirkusu. Glorija opet nastupa, kao artistica. U garderobi priča sa Tonijem, jednim od

klauna. Kaže mu kako više ne može moliti, kako je sve izgubila i kako je ustvari jako zla. Priča mu kako je prije sedam godina skoro poginula, jer se trapez malo prije njene točke otrgnuo. Ona ga je primjetila jer je

čula glas:” Pazi! Pazi!” Toni ju razuvjerava, a ona kao da nešto predosjeća traži od Tonija da prenese poruku maestru, da orkestar svira fortissimo. Toni izlazi, a ulazi Kozlović. On joj prigovara da se Toni stalno smuca

oko nje, a ona ga samo umiri. Ponavljaju još jednom neke datalje o točki i on odlazi. Dolaze četri klauna i zabavljaju je. U završnom dijelu točke netko pokuca na vrata. U sobu ulazi don Jere, a klauni izlaze. On joj

govori kako je biskup umro, kako je don Zane dobio Biskupiju, a na kraju joj priznaje da je “obolio na živcima” i da je ovdje na lječenju, te je došao kada je vidio plakat. Zatim joj kaže kako je uništio kip, i kako

njoj, zbog njegovih grijeha, prijeti propast. Kaže joj da će tražiti od njenog oca da ju ne pusti da izvede točku, ali uto u sobu ulazi Kozlović. On ne želi poslušati don Jeru, što zato što mu ne vjeruje, što zato što je

pohlepan za slavom. Glorija otjera don Jeru u gledalište i krene izvesti točku. Toni moli Kozlovića da zaustavi točku jer je Glorija rastresena, ali Kozlović ni njega ne posluša. Glorija pada i umire. Kozlović ni ne plače za njom, već joj samo gladi lice i popravlja joj kosu. Orkestar zasvira posmrtnu koračnicu, a četri klauna iznose

Gloriju. Don Jere ostaje sam i zaplače, a zastor se spušta svršavajući tragediju. 

Likovi:sestra Magdalena (Glorija Fleche)

Rikardo Kozlović (Floki Fleche)Biskup

don Jeredon Zane

Tomamajka

Toni, Bimbo, Bepp i Kock- četri klauna

Karakterizacija likova:Glorija je žena sa dva života, ali nije kako sama kaže “bludnica”. Ona unatoč poznavanju vanjskog svijeta i odbojnosti samostana, prihvaća taj samostanski, strogo vjerski život. Svoju želju da ga napusti uspješno

potiskuje sve dok se svojim čistim srcem ne zaljubi u don Jerea. Njezina ljubav je čista i iskrena, ali se don Jere ne usuđuje otvoreno priznati da je voli. On se boji priznati tako nešto, jer nema onu unutrašnju snagu koju posjeduje Glorija. Umjesto da joj kaže da je voli on je stalno kori, vječito pronalazi pogreške u njenom ponašanju, izgledu... Iako se na početku čini da Kozlović bezgranični voli svoju kći, iz zadnje slike proizlazi da je ta ljubav ljubomora, a njegova silna želja za Glorijom postoji većinom zato što bez nje cirkus propada.

Don Zane je stariji čovjek, koji je zbog svog životnog iskustva obično u pravu, ali ipak se on i don Jere vječito svađaju oko ovog ili onog. On cijeloj radnji daje stanovit balast, jer su njegove radnje dobro

promišljene i razrađene. 

Mjesto i Vrijeme u djelu:Radnja se odvija negdje u Dalmaciji, ubrzo nakon drugog svjetskog rata. 

Tema djela:Neostvariva ljubav između svećenika i redovnice. 

Ideja djela:Dokaz da ljudska dijela nisu uvjek dobra, iako su učinjena s plemenitim ciljem. 

Sukobi:Glavni sukob je ljubav između don Jere i Magdalene i vjera koja takve veze zabranjuje. Drugi sukob je između

Magdalene i Jagode tj. Glorije odnosno sukob vjerskog života i svijetovnog života. 

Simboličnost:Cirkus u ovoj drami ne postoji slučajno, već zato da bi se crkvena “čuda” mogla prikazati kao cirkusarije. 

GLORIJA- mirakl -

TEMA: manipulacija bespomoćnim pojedincemBROJ LIKOVA:BROJ ČINOVA: šest slikaMJESTO RADNJE: biskupska kancelarija, katedrala, sakristija, cirkusVRIJEME RADNJE: nakon II. svjetskog rata u Dalmaciji

KRATAK SADRŽAJ:Žarko žudeći da vrati vjernike u crkvu, don Jere ne bira sredstva; časna sestra Magdalena, bivša cirkuska artistkinja, poslužit će mu kao kip Bogorodice i "čudo" će okupiti zabludjelo stado. Skeptik don Zane kuša ga odgovoriti, ali ne uspijeva. Sestra Magdalena neće moći zatomiti svoju ljubav spram fanatičnog don Jere i to će pokvariti čitavu zamisao. Kada uvidi da je samo lutka u njegovim rukama, Magdalena se vraća u cirkus i iznova postaje Glorijom. Tren prije njezina nastupa pojavljuje se don Jere i odgovara je, ali ona odbija njegovo pozivanje na "malum omen", odlazi na trapez i pogiba.

"Glorija" je praizvedena 1955. godine u HNK u Zagrebu. Jedno je od najizvođenijih dramskih djela i u hrvatskoj dramatici zauzima izuzetno mjesto.

BIOGRAFIJA:

Ranko Marinković rođen je u Visu 1913. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1935. pokreće s Ivanom Dončevićem reviju "Dani i ljudi", piše prozu, književne i kazališne kritike. Godine 1943. interniran je u logor Ferramonte na Kalabriji, odakle dospijeva u Bari i do konca rata boravi u izbjegličkom logoru u el Shattu. Poslije rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH i Nakladnom zavodu Hrvatske, te je direktor Drame HNK (1946-1950). Od 1950. do umirovljenja profesor je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Član je HAZU. Objavio tri romana ("Kiklop" 1965, "Zajednička kupka" 1980, i "Never more" 1994), niz zbirki novela, zbirku kazališnih kritika i ogleda ("Geste i grimase", 1951), zbirku drama "Tri drame: Albatros, Glorija, Politeia". Godine 1982. izašla su mu i sabrana djela. Prevođen i izvođen u inozemstvu.