C L A U D E L V I - S T R A U S S

S T R U K T U R A L N A A N T R O P O L O G I J A

P o g o v o r : Ivan Kuvai

ovoj knjizi koja se pojavljuje u 1958, stogodinjici roenja Emilea D U R K H E I M A , slobodno e se rei da jedan nepostojani uenik iskazuje tovanje uspomeni na osnivaa l'Anne sociologique: sjajne radionice gdje je suvremena etnologija primila dio svoga oruja a to smo ga mi preutjeli ili napustili, manje iz nezahvalnosti negoli iz svojega alosnog uvjerenja da bi danas pothvat premaio nae snage.

p

N a s l o v o r i g i n a l a C L A U D E L V I - S T R A U S S A N T R O P O L O G I S T R U C T U R A L E

Librair ie PLON, Paris, 1958

Copyright by Librair ie Plon, Paris, 1958

Tisak: Grafiki zavod Hrvatske Zagreb

SADRAJ

7

P R O B L E M I M E T O D E I N A S T A V E

PREDGOVOR

U jednoj novoj studiji, g. Jean Pouillon napisao je reenicu za koju mi, nadam se, nee zamjeriti da je citiram na poetku sadanjeg rada, jer ona izvrsno odgovara svemu to sam elio ispuniti u znanstvenikom staleu, esto sumnjajui jesam li uspio da u nj stupim: Levi-Strauss nije, zacijelo, ni prvi ni jedini koji istie strukturalni znaaj drutvenih fenomena, ali je njegova originalnost u tome to ga uzima ozbiljno i to iz njega nepokolebljivo izvlai sve konzekvencije1.

Bio bih zadovoljan kad bi ova knjiga mogla navesti i druge itaoce da se sloe s tim sudom.

Ovdje e se nai sabrano sedamnaest od stotinjak tekstova napisanih prije skoro trideset godina. Neki su se izgubili; drugi mogu mirno ostati zaboravljeni. Izmeu onih koji su mi se inili manje nedostojnima da opstanu napravio sam izbor, odvajajui radove iji je karakter isto etnografski i deskriptivan i druge, teoretskog dometa, no ija je supstancija bila inkorporirana u mojoj knjizi Tristes Tropiques. Dva teksta objavljena su ovdje prvi put (pogl. V i XVI) i dodana k petnaest drugih koji mi se ine prikladnima da razjasne strukturalnu metodu u antropologiji.

Nastojei napraviti ovaj zbornik, sukobio sam se s potekoom na koju moram upozoriti itaoca. Vie mojih lanaka bilo je pisano direktno na engleskom; trebalo ih je, dakle, prevesti. No, u toku posla bio sam iznenaen razlikom tona i kompozacije izmeu tekstova koncipiranih na jednom ili drugom jeziku. Odatle proizlazi neka heteroge-

1 Jean POUILLON, L'oeuvre de Claude Lvi-Strauss, Les

Temps Modernes, 12. godite, br. 126, srpanj 1956, str. 158. 9

nost koja, toga se bojim, dovodi u pitanje ravnoteu i jedinstvo rada.

Ova razlika objanjava se, nema sumnje, dijelom sociolokim uzrocima: ne mislimo i ne izlaemo na isti nain kad se obraamo francuskoj ili anglosaksonskoj publici. Ali postoje tu i osobni razlozi. Kakva god bila moja navik-nutost na engleski jezik, na kojemu sam predavao mnogo godina, ja se njime sluim nekorektno i u ogranienom registru. Ja mislim engleski ono to piem na tom jeziku, ali, ne uzimajui to uvijek u obzir, kazujem lingvistikim sredstvima kojima raspolaem ono to mogu, a ne ono to hou. Odatle osjeaj neobinosti koji imam pred svojim vlastitim tekstovima kad ih pokuavam transkribirati na francuski. Kako postoje svi izgledi da e to nezadovoljstvo osjetiti i italac, bilo je potrebno da iznesem njegov razlog.

Pokuao sam doskoiti potekoi odluujui se za jedan vrlo slobodan prijevod, saimajui stanovita mjesta i razvijajui druga. Francuski lanci takoer su bili malko preraeni. Napokon, ovdje-ondje dodavao sam napomene kako bih odgovorio na kritike, ispravio zablude ili uzeo u obzir nove injenice.

Pariz, 1. studenoga 1957.

10

I poglavlje

UVOD

POVIJEST I ETNOLOGIJA 1

Prolo je vie od pola stoljea otkako su Hauser i Simiand izloili, i suprotstavili, gledita naelima i metodama, koje, po njima, razlikuju povijest i sociologiju. Sjeamo se da su te razlike bitno zavisile od komparativnog karaktera socioloke metode, monografskog i funkcionalnog povijesne metode2. Slaui se u pogledu te opreke, dvojica autora razilazili su se samo u pogledu respektivne vrijednosti svake metode.

to se dogodilo od tada? Mora se kazati da se povijest pridravala skromnog i jasnog programa koji joj je bio predloen i da je uspijevala idui njegovim linijama. Sa stajalita povijesti, ini se da su problemi naela i metode definitivno rijeeni. to se tie sociologije, druga je stvar: ne moe se rei da se ona nije razvijala; one njezine grane kojima emo se ovdje potanje baviti, etnografija i etnologija, u ovih trideset godina rascvale su se u izvaredan cvat teoretskih i deskriptivnih nauka: ali uz cijenu sukoba, razdora i zbrke u kojima se prepoznaje, prenesena u samo srce etnologije, tradicionalna au ovom obliku koliko jednostavnija! debata koja je, inilo se, suprotstavljala etnologiju u njezinoj cijelini jednoj drugoj disciplini, povijesti, jednako u njezinoj cjelini. Po jednom naknadnom paradoksu vidjet e se kako tezu povjesniara doslovno preuzimaju etnolozi, ak i oni koji se proglauju protivnicima povijesne metode. Ova situacija bila bi neshvatljiva

1 Ob jav l j eno p o d o v i m n a s l o v o m . Revue de Mtaphysique et

de Morale, 54. g o d i t e , b r . 3 - 4, 1949. str. 363-391. 2 H . H A U S E R , l'Enseignement des sciences Sociales, P a r i s ,

F. S I M I A N D , M t h o d e h i s t o r i q u e et sc ience soc ia le . Revue de Synthse, 1903.

11

predlae prosjena koliina raspoloive energije, u svakom drutvu, po glavi stanovnika odgovara idealu prihvaenom za stanovita razdoblja i u stanovitim aspektima zapadne civilizacije, slabo se uoava kako po ovom odreenju treba postupiti u prouavanju goleme veine ljudskih drutava, gdje se, uostalom, ini da predloena kategorija biva liena znaenja.

Nastojat e se, dakle, isjei kulture na elemente odvojive apstrakcijom i uspostaviti, ne vie meu samim kulturama, nego meu elementima istoga tipa unutar razliitih kultura, one odnose filijacije i diferencijacije to ih paleontolog otkriva u evoluciji ivih vrsta. Za etnologa, kae Tylor, luk i strijela tvore jednu vrstu; obiaj da se deformira lubanja djece jedna je vrsta; navika da se grupiraju brojeve po deseticama jedna je vrsta. Geografska ras-poreenost ovih objekata, i njihovo prenoenje iz kraja u kraj, moraju se prouavati na isti nain na koji prirodoslovci prouavaju geografski raspored svojih ivotinjskih ili biljnih vrsta1. Ali nita nije opasnije od ove analogije. Jer sve da i razvoj genetike mora dopustiti da se pojam vrste definitivno nadmai, ono to ga je uinilo i jo ga ini valjanim za prirodoslovca jest to da konj zbiljski raa konja i da je, kroz dovoljan broj generacija, Equus caballus stvarni descendent Hippariona. Povijesna valjanost priro-doslovevih rekonstrukcija zajamena je, u posljednoj analizi, biolokom vezom reprodukcije. Naprotiv, jedna sjekira nikad ne raa drugu sjekiru; izmeu dva identina alata, ili izmeu dva razlina alata ali koji su po obliku blizi koliko god se eli, postoji i uvijek e postojati korjenit diskontinuitet, koji dolazi od injenice da jedan nije proistekao iz drugoga, nego svaki od njih iz jednoga sistema predodaba: tako evropska vilica i polinezijska vilica, odreena za obredna blagovanja [obroke] , ne tvore jednu vrstu vema negoli slamke kroz koje konzument sie limunadu na terasi neke kavane, la bombilla, kojom se pije mat, i cijevi za pijenje kojima se slue, iz magijskih razloga, neka amerika plemena. Isto je tako i u domeni institucija: ne moe se po istoj osnovi grupirati obiaj da se starci ubijaju iz ekonomskih razloga i onaj da se anticipira njihov odlazak na drugi svijet kako im se ne bi predugo uskraivale njegove radosti.

Kad, dakle, Tylor pie: Kad se neki zakon moe iz-

1 E. B. TYLOR, Primitive Culture, London 1871, t. I, str. 7.

14

vesti iz jednog skupa injenica, uloga detaljne povijesti obilno je nadmaena. Ako vidimo da jedan magnet privlai jedan komadi eljeza, pa ako uspijemo izvui iz iskustva opi zakon da magnet privlai eljezo, ne moramo se truditi da produbljujemo povijest magneta koji je u pitanju1; on nas, stvarno, zatvara u jedan krug. Jer, za razliku od fiziara, etnolog je jo nesiguran u pogledu odreenja objekta koji za njega odgovara magnetu i eljezu, i u pogledu mogunosti da identificira objekte koji se povrinski pojavljuju kao dva magneta ili dva komadia eljeza. Jedino bi mu detaljna povijest omoguila da izbjegne svoje sumnje u svakom sluaju. Kritika pojma totemizma dala je ve odavno izvrstan primjer ove potekoe: ako se njezina primjena ogranii na neprijeporne sluajeve gdje se institucija pojavljuje sa svim svojim znaajkama, ovi su sluajevi odvie specijalni da bi doputali formuliranje jednog zakona religijske evolucije; ako se pak ekstrapolira polazei samo od nekih elemenata, nemogue je, bez detaljne povijesti religioznih ideja svake grupe, znati da li se vjerovanja to se odnose na ivotinjske ili biljne vrste, objanjavaju kao tragovi prijanjeg totemistikog sistema, ili iz posvema razliitih razloga, kao to je, na primjer, logiko-estetika tenja ljudskoga duha da u obliku grupa pojmi cjeline fiziku, bioloku i drutvenu koje sainjavaju njegov univerzum, a iju je openitost pokazalo klasino uenje Durk-heima i Maussa2.

U tom pogledu evolucionistika i difuzionistika interpretacija imaju mnogo zajednikog. Tylor ih je, uostalom, formulirao i primijenio jednu pokraj druge, a one se, isto tako, obje, zajedno, udaljuju od metoda povjesniara. On uvijek prouava individuume, bilo da su oni osobe ili dogaaji, ili grupe fenomena individualizirane svojim poloajem u prostoru i vremenu. N o , difuzionist moe razbiti vrste komparatista kako bi pokuao rekonstituirati individuume iz fragmenata dobivenih od razliitih kategorija: on uvijek uspijeva da sazda samo neki pseudoindividuum, jer prostorne i vremenske koordinate proizlaze iz naina kako su elementi bili odabrani i meusobno sastavljeni,

1 E. B . T Y L O R , Researches into the Early History of Man

kind and the Development of Civilisation, L o n d o n , 1865. str. 3. 2 . D R K H E I M i M . M A U S S , D e quelques f o r m e s p r i m i -

t ives de classif icat ion, L Anne sociologique, t. V I , 1901-1902.

15

umjesto da one daju objektu stvarno jedinstvo. Kulturni ciklusi ili kompleksi difuzionista su, iz istog razloga kao i stadiji evolucionista, plod apstrakcije kojoj e uvijek nedostajati potvrda svjedoka. Njihova historija ostaje konjenkturalna i ideoloka. Ova rezerva tie se ak skromnijih i rigoroznijih studija, kao onih Lowiea, Spiera i Kroebera rasporeenosti stanovitih kulturnih crta u ogranienim podrujima Sjeverne Amerike 1. Bez sumnje, ne toliko zato to se nikad nee moi zakljuiti odatle to je predloeni raspored mogu da su se stvari odista tako i dogaale: jer uvijek je doputeno stvarati hipoteze i, bar u nekim sluajevima, centri podrijetla i putovi difuzije imaju karakter vrlo visoke vjerojatnosti. Takve studije ini varavima najvie to nas one ne ue niemu svjesnim i nesvjesnim procesima, izraenim u konkretnim, individualnim ili kolektivnim iskustvima, kojima su ljudi to nisu imali neku instituciju uspjeli da je postignu, bilo izumom, bilo mijenjanjem prijanjih institucija, bilo primivi je izvana. ini nam se, naprotiv, da je ovo istraivanje jedan od bitnih ciljeva etnografa, kao i povjesniara.

*

* *

Nitko nije vie od Boasa pridonio rasvjetljavanju ovih kontradikcija. Dapae, jedna brza analiza njegovih bitnih pozicija omoguit e da se ispita koliko ih je on sam izbjegao i nisu li one inherentne uvjetima u kojima se obavlja etnografski posao.

Boas poinje iznoenjem skromnosti prema povijesti: U pogledu povijesti primitivnih naroda, sve to su izradili etnolozi svodi se na rekonstrukcije, i ne moe biti drugo 2. A onima koji mu prigovaraju da nije obradio povijest ovog ili onog aspekta civilizacije, kojoj je ipak posvetio najvei dio svojega ivota, daje ovaj herojski odgovor: N a alost, mi ne raspolaemo nijednom inje-

1 R . H . L O W I E , S o c i e t i e s o f t h e H i d a t s a a n d M a n d a n I n d i

a n s , Anthropological Papers of the American Museum of Natural History, t . 1 1 , 1 9 2 3 . L . S P I E R , T h e S u n - D a n c e o f t h e P l a i n s I n d i a n s , id., t . 16, 1 9 2 1 . A . L . K R O E B E R , S a l t , D o g s , T o b a c c o , Anthropological Records, B e r k e l e y , t . 6 , 1 9 4 1 .

2 F . B O A S , H i s t o r y a n d S c i e n c e i n A n t h r o p o l o g y ; a R e p l y

Anthropologist, . s., t . 3 8 , 1 9 3 6 , s t r . 1 3 7 - 1 4 1 .

16

nicom koja baca bilo kakvo svjetlo na ove razvoje 1. Ali kad se jednom uvide ova ogranienja, mogue je definirati metodu ije e polje primjene biti, bez sumnje, skueno iznimno nepovoljnim uvjetima u kojima radi etnolog. Detaljno prouavanje obiaja, i njihova mjesta u globalnoj kulturi plemena koja ih prakticira, spojeno s ispitivanjem njihovoj geografskoj rasprostranjenosti meu susjednim plemenima, doputa da se odrede, s jedne strane, povijesni uzroci koji su pridonijeli njihovu formiranju i, s druge, psihiki procesi koji su ih omoguili2.

Da bi bilo legitimno, istraivanje se mora ograniiti na malu regiju jasno definiranih granica; a usporeivanja se ne smiju protezati izvan podruja koje je odabrano za prouavanje. Naime, povratnost obiaja ili institucija ne moe se smatrati nekim dokazom dodira, u odsutnosti neprekinutog lanca injenica istog tipa, to doputa da se poveu krajnje injenice itavim nizom posrednih3. Nikad se, nema sumnje, ne postie kronoloka sigurnost; ali je mogue dosei vrlo visoke vjerojatnosti koje vrijede za fenomene, ili grupe fenomena, ograniene po rairenosti u prostoru i vremenu. Evolucija tajnih drutava grupe Kwa-kiutl mogla je biti izloena unutar jednog razdoblja od pola stoljea; neke hipoteze negdanjim odnosima meu kulturama sjevera Sibirije i onih amerikog sjeverozapada dobile su svoj oblik; putovi kojima se kretala neka mitska tema Sjeverne Amerike bili su razborito rekon-stituirani.

A ipak, ova rigorozna ispitivanja rijetko uspijevaju uhvatiti povijest: u itavom Boasovu djelu njihov se rezultat javlja vie kao negativan. Jednako kod jugozapadnih Puebla kao i u plemenima Aljaske i Britanske Kolumbije, konstatira se da drutvena organizacija poprima krajnje i oprene oblike na krajevima promatranog teritorija, a da su meuregije niz prijelaznih tipova. Tako, zapadni Pueblo imaju klanove po materinskoj liniji bez polovica oni istoni polovice po oinskoj liniji bez klanova. Sjeverni dio pacifike obale karakteriziran je malobrojnim klanovima i cvjetanjem mjesnih grupa s jasno potvre-

1 Id.

2 F . B O A S , The Limitations of the Comparative Method in

anthropologie (1896) , u: Race Language and Culture, N e w Y o r k , 1940, s t r . 276.

3 Loc. cit., s t r . 277.

2 Strukturalna antropologija 17

nim privilegijima, dok juni dio ima bilateralnu organizaciju i lokalne grupe bez istaknutih privilegija.

to se po tome moe zakljuiti? Da jedan tip evoluira u drugi? Da bi ova hipoteza bila opravdana, trebalo bi biti sposoban dokazati da je jedan od tipova primitivniji negoli drugi, da, s obzirom na to to je tip primitivan, on nuno evoluira prema drugom obliku; napokon, da ovaj zakon djeluje rigoroznije u centru regije negoli na njezinoj periferiji. U nedostatku ovog trostrukog i nemogueg dokaza, svaka je teorija preitka uzaludna, i, u ovom posebnom sluaju, injenice ne ovlauju ni na kakvu rekonstrukciju koja tei, na primjer, da potvrdi povijesno prethoenje institucije po majinskoj liniji institucijama po oinskoj liniji: Sve to se moe rei jest da fragmenti arhajskih povijesnih razvoja ne mogu a da se ne odravaju. Ali je mogue da ih je nestalnost, inherentna ustanovama po majinskoj liniji, esto dovodila, ondje gdje one postoje, dotle da se transformiraju u patrilinearne ili bilateralne ustanove; odatle nipoto ne slijedi da je, uvijek i posvuda, majinsko pravo bilo primitivan oblik1.

Ova je kritika analiza odluujua, ali, tjerana do krajnosti, dovela bi do posvemanjeg povijesnog agno-sticizma. Za Boasa, meutim, ona je prije usmjerena protiv tobonjih univerzalnih zakona ljudskog razvoja, i generalizacija zasnovanih na onome to je on jednom nazvao 40/o-tnim mogunostima2 negoli protiv skromnog i savjesnog napora povijesne rekonstrukcije s preciznim i ogranienim ciljevima. Koji su, po njemu, uvjeti jednog takvog napora? On uvia da se u etnologiji dokazi promjeni mogu postii samo indirektnim metodama, tj. kao u komparativnoj filologiji, analizom statistikih fenomena i studijem njegove rasporeenosti8. Ali ne smije se zaboraviti da Boas, geograf po obrazovanju i Ratzelov uenik, biva svjestan svojega etnolokog poziva u toku svoga prvog rada na terenu, u objavljenju, za nj munjevitom, orginilnosti, posebnosti i spontanosti drutvenog ivota svake ljudske grupacije. Ta drutvena iskustva, ta stalna uzajamna djelovanja individuuma na grupu i grupe na individuum, nikad se ne moe reducirati: njih

1 F. BOAS, Evolution or Diffusion? American Anthropolo

gist, n. s., t. 26, 1924, str. 340-344. 2 F. BOAS, History and Science in Anthropology . . . , loc. cit.

3 F. BOAS, The Methods of Ethnology, American Anthropo

logist, n. s., t. 22, 1920, str. 311-322.

18

valja promatrati; ili, kako je to jednom rekao: D a bi se razumjela povijest, nije dovoljno znati kakve su stvari, nego kako su dospjele do toga da budu ono to jesu1.

Mi smo tako kadri da definiramo ritam Boasove misli i da istaknemo njezin paradoksalni karakter. Po svojemu sveuilinom obrazovanju, ne samo geograf nego i fiziar, on etnolokim istraivanjima naznauje, svakako, jedan znanstveni objekt i univerzalno vaenje: e s t o j e govorio da je problem u tome da se odrede odnosi izmeu objektivnog i subjektivnog svijeta ovjekova onakvog kako se on oblikuje u razliitim drutvima2. Ali, u isto vrijeme kad je sanjao da primijeni na taj subjektivni svijet stroge metode koje je nauio u praksi prirodnih znanosti, priznavao je beskonanu razlinost povijesnih procesa kojima se on konstituira u svakom sluaju. Spoznaja drutvenih injenica moe proizii samo iz jedne indukcije, polazei od individualne i konkretne spoznaje drutvenih grupa lokaliziranih u prostoru i u vremenu. Ova, sa svoje strane, moe proizii samo iz povijesti svake grupe. A objekt etnografskih prouavanja takav je da ta povijest ostaje izvan dohvata, u golemoj veini sluajeva. Tako Boas potie zahtjeve fiziara da se stvori povijest drutva kojima imamo samo dokumente koji bi obeshrabrili povjesniara. Kad uspijeva, njegove rekonstrukcije uistinu dostiu povijest ali povijest kratkotrajnog trenutka koji jedini moe biti uhvaen, jednu mikrohistoriju, koja se ne uspijeva povezati s prolou bolje negoli to makrohistorija evolucionista i difuzionista uspijeva da je sustigne3.

Ovim oajnim naporom da se, velikom rigoroznou, mukom i genijem, prevladaju kontradiktorni zahtjevi,

1 Id.

2 R . B E N E D I C T , F r a n z B o a s a s a n E t h n o l o g i s t , u : F r a n z

B o a s : 1858-1942; Memoirs of the American Anthropological Association, n 61, 1943, str. 27.

3 O v d j e n e s m j e r a m o n a B o a s o v e a r h e o l o k e r a d o v e k o j i

su re levantni za a r h e o l o g i j u , ne za e t n o l o g i j u ; n i na n j e g o v a i s t raivanja r a s p r o s t r t o s t i s tanov i t ih m i t o l o k i h t e m a , k o j a spadaju u p o v i j e s n a i s t raivanja s p o m o u e t n o g r a f s k i h dokumenata . I s t o t a k o , f o r m u l i r a j u i s v o j u h i p o t e z u p r i m i t i v n o m n a p u i v a n j u A m e r i k e , d r P a u l R i v e t k o r i s t i s e a r h e o l o kim, l i n g v i s t i k i m i e t n o g r a f s k i m d o k u m e n t i m a u i s t ra ivan ju koje j e , u p r a v o m smislu, p o v i j e s n o , a t a k v i p o t h v a t i m o r a j u se ispitat i s p o v i j e s n o g a gledita. To se, t a k o e r , m o e r e i s t a n o v i t i m R i v e r s o v i m r a d o v i m a .

19

Boasovo djelo i danas, a bez sumnje e jo dugo, dominirati svojom monumentalnom uzvienou nad svim kasnijim razvojima. U svakom sluaju, oni koji su se dogodili u toku posljednjih godina mogu se razumjeti samo kao pokuaji da se izbjegne dilema koju je on sm postavio, u nemogunosti odluke da joj se prizna neizbjeivo znaenje. Tako se Kroeber potrudio da, donekle, ublai neumoljive kriterije valjanosti to ih je Boas bio nametnuo povijesnim rekonstrukcijama, opravdavajui svoju metodu napomenom da, ukratko, povjesniar, ipak bolje plasiran od etnologa zahvaljujui masi dokumenata kojima ras-poloe, ne voli pokazati da je isto tako velikih zahtjeva1. Malinowski i njegova kola, gotovo s cijelom amerikom suvremenom kolom, orijentirali su se u obratnom smjeru: budui da smo Boasovo djelo dokazuje koliko je varljivo nastojanje saznati kako su stvari dospjele do toga da budu ono to jesu, odrei emo se da razumijemo povijest kako bismo, od studija kultura, napravili jednu sinkronijsku analizu odnosa meu njihovim konstitutivnim elementima, u sadanjosti. itavo je pitanje da se sazna moe li, kako je to Boas dubokoumno zabiljeio, najprodornija analiza jedne jedinstvene kulture, obuhvaajui deskripciju njezinih institucija i njihovih funkcionalnih odnosa, i studij dinamikih procesa kojima svaki individuum djeluje na svoju kulturu, i kultura na individuum, zadobiti svoj puni smisao bez spoznaje povijesnoga razvoja koji je doveo do sadanjih oblika*. Ta bitna toka bit e vidljiva iz diskusije jednom tono odreenom problemu.

I I

Imenom dualistike organizacije oznauje se jedan tip drutvene strukture koji se esto susree u Americi, u Aziji i u Oceaniji, karakteriziran diobom drutvene grupe plemena, klana ili sela na dvije polovice iji lanovi odravaju, jedni s drugima, odnose koji mogu ii od najprisnije suradnje do latentnog neprijateljstva, i koji

1 A. L. KROEBER , History and Science in Anthropology,

American Anthropologist, n. s., t. 37, 1935, str. 539-569. 2 F. BOAS, History and Science . . . , loc. cit.

20

uope udruuju dva tipa ponaanja. Kadto se ini da je cilj polovica ureenje brakova: tada se nazivaju egzogam-nima. Kadto se njihova uloga ograniava na religiozne, politike, ekonomske, obredne ili, naprosto, sportske djelatnosti. U nekim sluajevima, uvrtenje u polovicu prenosi se po materinskoj liniji, po oinskoj liniji u drugima. Podjela na polovice moe se podudarati, ili, ne, s klanskom organizacijom. Ona moe biti jednostavna ili sloena, utjeui tada da posreduje nekoliko parova grupa koje jedna drugu presijecaju i koje su obdarene razliitim funkcijama. Ukratko, poznato je gotovo isto toliko oblika dualistike organizacije koliko i naroda koji je posjeduju. Gdje ona, dakle, poinje i gdje se svrava?

Odbacimo odmah evolucionistiku i difuzionistiku interpretaciju ! Prva, koja tei da od dualistike organizacije naini jedan nuan stadij razvoja drutva, morat e najprije odrediti jednostavan oblik kojega bi promatrani oblici bili posebne realizacije, preostaci ili tragovi; zatim postulirati drevnu prisutnost tog oblika kod naroda u kojih nita ne svjedoi da je neka podjela na polovice ikad postojala. Difuzionost e, sa svoje strane, izabrati jedan od promatranih tipova, obino najbogatiji i najsloeniji, kao onaj koji reprezentira primitivni oblik institucije, a njegovo podrijetlo doznait e onom predjelu svijeta gdje je on najbolje ilustriran, dok su svi drugi oblici rezultat migracija i posudbe iz zajednike postojbine. U oba sluaja samovoljno se oznauje jedan tip, izmeu svih koji su dobiveni iskustvom, pa se od tog tipa pravi model na koji se nastoje, spekulativnom metodom, svesti svi ostali.

Hoemo li onda pokuati, tjerajui do krajnosti boasov-ski nominalizam, da svaki promatrani sluaj prouavamo kao isto toliko individuuma? Morat emo konstatirati, s jedne strane: da funkcije dodijeljene dualistikoj organizaciji ne koincidiraju; i, s druge strane: da povijest svake drutvene grupe pokazuje kako dioba na polovice potjee iz najrazliitijih poetaka1. Tako dualistika organizacija moe prema sluajevima proizlaziti iz: upada grupe doseljenika meu neko stanovnitvo; stapanja, s razloga koji su sami po sebi promjenljivi ( ekonomski, demografski, obredni) dviju teritorijalno susjednih grupa; kristalizaci-

1 R. H. LOWIE, A m e r i c a n C u l t u r e H i s t o r y , American Anthro

pologist, n. s., t. 42, 1940.

21

je, u obliku institucije, empirijskih prava odreenih da osiguravaju brane razmjene u danoj grupi; ravnomjerne podjele u grupi, na dva dijela godine, dva tipa aktivnosti, ili dvije frakcije populacije, antitetikih ponaanja, ali koja se, isto toliko, smatraju prijeko potrebnima za odravanje ravnotee, itd. Tako emo biti dovedeni dotle da istaknemo pojam dualistike organizacije kao onaj koji konstituira jednu lanu kategoriju i, proteui ovo rasuivanje na sve aspekte drutvenog ivota, da zanije-emo institucije [ustanove] iskljuivo u korist drutava. Etnologija i etnografija (prva, uostalom, svedena na drugu) bile bi jo jedino povijest, zbog nedostataka pisanih ili figurativnih dokumenata, odvie stidljiva zbog same sebe da bi se usudila nositi pravo ime.

*

* *

Malinowski i njegovi nasljednici protestirali su ba protiv ove demisije. Ali moemo se upitati nisu li oni, suzdravajui se od svake povijesti, pod izlikom da povijest etnologa nije dovoljno dobra da bi se isplatilo za nju mariti, digli ruke od potekoa. Jer, od dvoga je mogue jedno: ili funkcionalisti proglauju da etnoloko istraivanje mora proizlaziti iz minucioznog prouavanja konkretnih drutava, njihovih institucija i odnosa koje ove podravaju meu sobom i s obiajima, vjerovanjima i tehnikama; iz odnoaja meu individuumom i grupom i individuumima meusobno unutar grupe; i oni jednostavno rade to je Boas, istim ovim rijeima, preporuivao da se radi od 1895, a u istoj epohi takoer i francuska kola s Durkheimom i Maussom: dobru etnografiju (Malinowski ju je, na poetku svojega djela, radio divno, osobito u svojim Argonauts of Western Pacific), a ne vidi se ni u emu je Boasova teoretska pozicija nadmaena.

Ili se pak nada ju da su nali, u svojoj askezi, spas; i, nekim neuvenim udom, inei ono to svaki dobar etnograf mora initi i ini, a uz jedan jedini dodatni uvjet da odluno zatvaraju oi pred svakom povijesnom informacijom u vezi s promatranim drutvom i pred svakim komparativnim podatkom uzetim iz susjednih ili udaljenih drutava jednim mahom pogaaju, u svojemu unutarnjem razmiljanju, one generalne istine iju mogunost Boas nije nikad nijekao (ali ih je stavljao na kraj jednog

22

tako opsenog poduhvata da bi sva primitivna drutva nesumnjivo ieznula mnogo prije nego bi ono uzmoglo

primjetno napredovati). N o , svakako je takav stav Mali-nowskog; polagana razboritost1 ne bi smjela predati zaboravu toliko ambicioznih proklamacija; a to je, takoer mnogog etnologa mlade generacije kojega vidimo kako se uzdrava prije negoli poe na teren od svakog studija izvora i svakog pregledanja regionalne bibliografije, pod izlikom da ne pokvari udesnu intuiciju koja e mu omoguiti da dostigne, u bezvremenskom dijalogu sa svojim malim plemenom, i iznad konteksta savreno diferenciranih pravila i obiaja od kojih svaki ipak posjeduje neocjenjive varijante kod susjednih ili udaljenih naroda (no nije li Malinowski kvalificirao kao herodotovanje radoznalost za primitivne ekscentrinosti ovjeka?) 2 vjene istine prirodi i funkciji drutvenih institucija.

Kad se ograniimo na prouavanje jednog jedinog drutva, moemo stvoriti dragocjeno djelo; iskustvo dokazuje da najbolje monografije dugujemo ispitivaima koji su ivjeli i radili samo na jednom podruju. Ali drugima uskrauje se svaki zakljuak. Kad se, osim toga, ograniimo na sadanji trenutak ivota jednog drutva, postajemo ponajprije rtva jedne iluzije: jer sve je povijest; ono to je reeno juer povijest je; ono to je reeno pred jednu minutu takoer je povijest. Ali, prije svega osuujemo se na nepoznavanje ove sadanjosti, jer samo povijesni razvoj doputa da odmjerimo, i da u njihovim respektiv-nim odnosima procijenimo elemente sadanjosti. I vrlo malo povijesti (jer takva je, na alost, sudbina etnologa) bolje je negoli nikakva povijest. Kako se moe pravo ocijeniti strancima tako neobina uloga aperitiva u francuskom drutvenom ivotu, ako se ne poznaje tradicionalna vrijednost prestia koja se pripisuje, od srednjeg vijeka, kuhanim i mirodijama zainjenim vinima? Kako da se analizira moderna odjea a da se ne prepoznaju u njoj tragovi prijanjih oblika? Rasuivati drukije znai

1 B. MALINOWSKI, The Present State of Studies in Culture

Contact, Africa, t. 12, 1939., str.43. 2 B. MALINOWSKI, Culture as a Determinant of Behavior,

" Factors Determining Human Behavior, Harvard Teren tenary Publications, Cambridge, 1937, str. 155. Na iduoj strani govori i ovim bizarnim i odvratnim obiajima gdje se otkriva, usprkos svemu, jezgra praktinih i racionalnih principa. To je povratak X V I I I stoljeu, ali loem.

23

uskratiti sebi svako sredstvo da se napravi ipak bitna distinkcija: ona izmeu primarne funkcije koja odgovara-ra aktualnoj potrebi drutvenog organizma, i sekundarne funkcije, koja se odrava samo zbog otpora grupe da se odrekne neke navike. Jer, rei da jedno drutvo funkcionira jest truizam; ali rei da sve u jednom drutvu funkcionira jest besmisao.

Boas je ipak na prikladan nain signalizirao ovu pogibelj od truizma koja vreba funkcionalistiku interpretaciju: Uvijek postoji opasnost da se iroke generalizacije to se izvlae iz prouavanja kulturne integracije svedu na ope ideje. 1 Zato to su univerzalne, ove znaajke tiu se biologa i psihologa; uloga etnografa jest da opie i analizira razlike koje se pojavljuju onako kako se one [znaajke] oituju u raznim drutvima; uloga etnologa jest da ih objasni. Ali to smo nauili instituciji vrtlarstva (sic) kad nam se kae da je ona univerzalno prisutna svagdje gdje je sredina povoljna za iskoritavanje tla, i drutveni nivo dovoljno visok da joj omogui postojanje2? pirozi s motkom za dranje ravnotee, njezinim sloenim oblicima i osebujnostima njihove rasprostranjenosti, kad se definira kao onu ije osobine daju najveu stabilnost, plovnost i lakou rukovanja to ih doputaju materijalne i tehnike ogranienosti oceanijskih kultura'? I drutvenom stanju uope, i beskrajnoj razli-nosti morala i obiaja, kad se suoavamo s ovom reenicom: Organske potrebe ovjeka (autor nabraja: hranjenje, zatita, razmnoavanje) daju osnovne imperative koji dovode do razvoja drutvenog ivota 4? Ove potrebe su, ipak, zajednike ovjeku i ivotinji. Moglo se isto tako vjerovati da je jedan od bitnih zadataka etnografa opisati i analizirati komplicirana brana pravila u

1 F. BOAS, Some Problems of Methodology in the Social Sciences, u: The New Social Science, Chicago, 1930, str. 84-98.

2 B. M A L I N O W S K I , lanak Culture, u: The Encyclopoedia of the Social Sciences, N e w York, 1935, t. I V , str. 625.

3 Id., str. 627. 4 Id. ini se, uostalom, da se Malinowskom ne namee ni

kakva distinkcija kad se prelazi od opeg k posebnom: Kultura kakvu je sreemo kod Masai jest sredstvo odreeno za zadovoljavanje elementarnih potreba organizma. t o se tie Eskima: Oni imaju spram seksualnih pitanja isti stav kao i Masaii. Oni, takoer, imaju jedan otprilike slian tip drutvene organizacije. Culture as a Determinant of Behavior, loc. cit., str. 136. i 140.

24

raznim ljudskim drutvima i obiaje koji se veu uz njih. Malinowski to osporava: Govorei otvoreno, ja bih rekao da simboliki, reprezentativan ili ceremonijalan sadraj enidbe imaju, za etnologa, sekundarnu vanost. Istinska bit enidbenog ina jest da on, zahvaljujui jednom vrlo jednostavnom ili vrlo zamrenom obredu, daje javni, kolektivno priznati izraz injenici da dva individuuma stupaju u brano stanje1. emu, dakle, da se ide meu daleka plemena? I zar bi mnogo vrijedile 603 stranice Sexual Life of Savages in North-Western Melanesia kad bi u tome bila sva njihova pouka? Zar e, isto tako, trebati da se olako tretira injenica da neka plemena prakticiraju pred-branu slobodu, druga predbrana nevinost, pod izlikom da se ovi obiaji svode na jednu jedinu funkciju, koja je osigurati trajnost braka2? Ono to zanima etnologa nije univerzalnost funkcije, koja je daleko od toga da bude pouzdana, i koja moe biti potvrena samo pomnim prouavanjem svih obiaja toga reda i njihova povijesnog razvoja, nego, svakako, to to su oni tako promjenljivi. No, istina je da se disciplina iji je prvi, ako ne jedini cilj analizirati i interpretirati razlike, poteuje od svih problema, vodei jo rauna samo slinostima. Ali, samim time ona gubi svako sredstvo da razlikuje ope, na koje pretendira, od banalnog, kojim se zadovoljava.

* *

Moda e se rei da su ovi zlosretni upadi u podruje poredbene sociologije iznimke u djelu Malinowskog. Ali, ideja da empirijsko promatranje bilo kojeg drutva omoguuje da se doe do univerzalnih motivacija u njemu se javlja stalno kao neki element kvarenja koji nagriza i smanjuje zamaaj notacija iju ivost i bogatstvo inae poznajemo.

Ideje to ih imaju uroenici otoja Trobriand vrijednosti i respektivnom mjestu svakog spola u drutvenom tijelu vrlo su sloene: oni se ponose ako su u njihovom klanu brojnije ene od mukaraca; tuguju ako ih ima ma-nje; a istodobno smatraju muku superiornost dccazanom

1 B. MALINOWSKI, Predgovor H. Iana HOGBINA, Law

and Order in Polynesia, London, 1934, str. 48-49. 2 . MALINOWSKI, lanak Culture, loc. cit., str. 630.

25

injenicom: mukarci imaju jednu aristokratsku vrlinu koja nedostaje njihovim drugaricama. Zato je potrebno da ovako fina promatranja budu otupljena brutalnom tvrdnjom koja im se natura protuslovei im? Da bi se obitelj odrala, pa ak da bi i postojala, ena i mukarac su jednako potrebni; prema tome, uroenici smatraju da oba spola imaju istu vrijednost i istu vanost1; prvi je dio truizam, drugi nije u skladu s iznesenim injenicama. Malo je studija panju Malinowskog privlailo toliko kao studij magije, i u itavu njegovu djelu nailazimo na neprekidno ponavljanu tezu da, u cijelom svijetu2, kao i na otoju Trobriand, magija posreduje prilikom svake djelatnosti ili vanog pothvata, iji ishod ovjek ne dri vrsto u svojoj moi3. Pustimo po strani openitu tezu kako bismo razmotrili njezinu primjenu na poseban sluaj.

Trobriandski ljudi, kae nam se, koriste se magijom u ovim prilikama: vrtlarstvu, ribolovu, lovu, gradnji amca, navigaciji, skulpturi, vraanju, meteorologiji; ene za pobaaj, njegu zuba, izradbu slamnatih donjih sukanja4. Ne samo to su ti poslovi tek mali dio onih iji ishod ovjeka ne dri vrsto u svojoj moi, nego oni, s ovog gledita, nisu meusobno ni usporedivi. Zato slamnate donje suknje, a ne pripremanje tikava ili lonarstvo kojima se, meutim, zna koliko je njihova tehnika izloena sluaju? Moe li se otprve odluiti da bolje poznavanje povijesti religioznog miljenja u Melaneziji, ili injenica uzajmlje-nih od drugh plemena koje otkrivaju ulogu to se esto pridaje biljnom vlaknu kao simbol promjene stanja5, ne mogu baciti nikakvo svjetlo na ovaj izbor? Citirajmo jo dva teksta koji ilustriraju kontradikcije ove intuitivne metode: u knjizi seksualnom ivotu Melanezijaca uimo kako je jedna od glavnih pokretakih snaga braka, ovdje kao i drugdje, prirodno nagnue, u svakog ovjeka koji je proao prvu mladost, da ima dom i svoje domainstvo . . . i . . . prirodna udnja (natural longing) da ima djecu 6.

1 . MALINOWSKI, The Sexual Life of Savages in North-

Western Melanesia. London-New York, 1929. t. I, str. 29. 2 . MALINOWSKI, lanak Culture, loc. cit., str. 634. i sli.

3 . MALINOWSKI, The Sexual Life ..., loc. cit., str. 40.

4 Id., str. 43-45.

5 F. BOAS, The Social Organization and the Secret Societies

of the Kwakiutl Indians, W a s h i n g t o n , 1895. M. G R I A U L E , Masques Dogons, P a r i z 1938; M y t h e de l 'o rgani sa t ion du m o n de shez les D o g o n s , Psych, t. 2, 1947.

6 B. MALINOWSKI, toc. cit., t. I, str. 81

26

ali,u Sex and Repression, koji donosi jedan teoretski kometar ispitivanju na terenu, moe se itati ovo: U mukarca jo postoji potreba da njeno i brino titi trud-

nicu Ali da su uroeni mehanizmi nestali dobro se vidi odatle to, u veini drutava . . . mukarac odbija da prihvati svu odgovornost za svoje potomstvo, osim ako ga na to ne prisili drutvo1. Zaista, neobino prirodno nagnue!

Nastavljai Malinowskoga nisu, na alost, osloboeni ove neobine mjeavine dogmatizma i empirizma koja okuuje cio njegov sistem. Kad ga Margaret Mead, na primjer, karakterizira tri susjedna drutva Nove Gvineje razliitim i dopunskim oblicima koje bi poprimali odnosi meu spolovima (blag ovjek, blaga ena; agresivan ovjek, agresivna ena; agresivna ena, blag ovjek), divimo se eleganciji ove konstrukcije2. Ali sumnja simplifika-ciji i apriorizmu postaje jasna pred drugim promatranjima koja istiu postojanje nekoga specifino enskog gusarstva kod Arapesha3. Pa kad ista autorica klasificira sje-vernoamerika plemena kao suparnika, suradnika i in-dividualistika4, ona ostaje isto tako daleko od istinske taksonomije kao zoolog koji bi definirao vrste grupirajui ivotinje prema tome da li ive same, u krdima ili u zajednicama.

Zaista se moemo pitati da li ove hitre konstrukcije, koje od prouavanih populacija ne uspijevaju nikad napraviti neto drugo negoli reflekse naega vlastitog drutva5, naih kategorija i naih problema, kako je to Boas duboko primijetio, ne proizlaze vema iz precjenjivanja povijesne metode negoli iz protivnoga stava. Jer, napokon, povjesniari su formulirali funkcionalistiku metodu. Nabrajajui skup crta koje karakteriziraju stanovito stanje rimskog drutva. Hauser je 1903. povrh toga rekao: Sve to skupa tvori jedan nerazoriv complexus, sve ove injenice razjanjavaju se jedne s pomou drugih, mnogo bolje; negoli se razvoj rimske obitelji razjanjava razvojem

1 B. MALINOWSKI, Sex and Repression in Savage Society,

London-New York 1927, str. 204. 2 M. MEAD, Sex and Temperament in Three Primitive So

cieties, New York, 1935, str. 279. 3 R. F. FORTUNE, Arapesh warfare, American Anthropolo

gist, n. s., t. 41, 1939. 4 M. MEAD, ed., Competition and Cooperation among Pri

mitive Peoples, London-New York, 1937, str. 461. 5 F. BOAS, History and Science ..., loc. cit.

27

idovske, ili kineske, ili asteke obitelji1. To bi mogao potpisati Malinowski, uz taj izuzetak to institucijama Hauser dodaje dogaaje. I, nesumnjivo, njegova, tvrdnja trai dvostruku suzdrljivost: jer ono to je istina raz-voju nije i strukturi, a, za etnologa, poredbena prouavanja mogu, donekle, nadoknaditi pomanjkanje pisanih dokumenata. Ali, paradoks ipak postoji: kritika evolucio-nistike i difuzionistike interpretacije pokazala nam je da, kad etnolog vjeruje kako se bavi povijeu, bavi se onim to je povijesti suprotno; a kad zamilja da se njome ne bavi, ponaa se kao dobar povjesniar koji bi bio ogranien istim nedostatkom dokumenata.

I I I

Koje su, doista, razlike izmeu metode etnografije (uzimajui ovaj termin u strogom smislu, definiranom na poetku ovoga lanka) i metode povijesti? Obje prouavaju drutva koja su drugaija od onih u kojima mi ivimo. To da ova razlinost zavisi od udaljenosti u vremenu (kako god ona bila neznatna) ili od udaljenosti u prostoru, ili ak od kulturne heterogenosti, jest sekundarna znaajka u odnosu na slinost pozicija. Za kojim ciljem idu obje discipline? Je li to tona rekonstitucija onoga to se dogodilo, ili se dogaa, u drutvu koje se prouava? Tvrditi to znailo bi zaboraviti da se, u oba sluaja, ima posla sa sustavima predodaba koje se razlikuju za svakog lana grupe, i koji se, svi zajedno, razlikuju od predodaba ispiti-vaa. Najbolja etnografska studija nikad nee preobraziti itaoca u uroenika. Revolucija od 1789. to ju je doivio jedan aristokrat nije isti fenomen koji je doivio jedan sankilot, a ni jedna ni druga nikad ne mogu odgovarati revoluciji od 1789, kako ju je promislio jedan Michelet ili Taine. Sve to povjesniar i etnograf uspijevaju uiniti, i sve to se moe od njih zahtijevati da uine, jest to da proire jedno posebno iskustvo do dimenzija openitog ili openitijeg iskustva, pa ono, samim tim, postaje pristupano kao iskustvo ljudima druge zemlje ili drugog

1 H. HAUSER, loc. cit., str. 414. Na analogne izjave nailazi

se u metodolokim radovima H. BERRa, L. F E B V R E a i H. P I R E N N E a .

28

doba A do toga dolaze pod istim uvjetima: trudom, rigo-roznou, simpatijom, objektivnou.

Kako oni postupaju? Ovdje poinje potekoa. Jer, esto se suprotstavljala ak na Sorbonni povijest i etnografija, pod izlikom da prva poiva na studiju i kritici dokumenata koje dugujemo mnogobrojnim promatraima, koji se, dakle, mogu konfrontirati i provjeravati, dok bi se druga, po definiciji, svodila na promatranje samo jednoga.

Na ovu kritiku moe se odgovoriti kako je najbolje sredstvo da se omogui etnografiji da svlada tu zapreku u tome da se umnoe etnografi. To se, zacijelo, nee postii obeshrabrujui sklonosti prethodnim objekcijama. Argument je, uostalom, zastario samim razvojem etnografije: danas ima vrlo malo naroda koje nisu prouavali mnogobrojni ispitivai, a njihovo promatranje, izvreno s razliitih stajalita, prua se u tijeku vie desetljea, kadto ak vie stoljea. Sto, uostalom, radi povjesniar kad prouava svoje dokumente negoli da se okruuje svjedoanstvom etnografa amatera, esto udaljenih od kulture koju opisuju kao i moderni ispitiva od Polinezijaca ili Pigme-ja. Zar bi povjesniar stare Evrope bio manje napredan da su Herodot, Diodor, Sakso Gramatik i Nestor bili profesionalni etnografi, informirani problemima, navikli na potekoe ispitivanja, izvjebani u objektivnom promatranju? Umjesto da bude nepovjerljiv prema etnografima, povjesniar koji se brine oko budunosti svoje znanosti morao bi, naprotiv, upoznati ih sa svojim eljama.

Ali, metodoloki paralelizam koji se nastoji, da bi se one suprotstavile, ucrtati izmeu etnografije i povijesti jest iluzoran. Etnograf je netko tko sabire injenice i tko ih iznosi (ako je dobar etnograf) u skladu s potrebama koje su iste kao i u povjesniara. Uloga povjesniara jest da se koristi tim radovima kad mu to doputaju promatranja rasporeena u dovoljno velikom razdoblju; to je i uloga etnologa, kad mu to omoguuju promatranja istog tipa koja se odnose na dovoljan broj razliitih regija. U svim sluajevima, etnograf utvruje dokumente koji mogu posluiti povjesniaru. A ako dokumenti ve postoje, te ako etnograf izabere da njihovu supstanciju integrira u svoje prouavanje, ne mora li mu povjesniar zavidjeti naravno, uz uvjet da etnograf ima dobru povijesnu metodu na povlastici da se bavi povijeu drutva kojemu ima ivo iskustvo?

29

Debata se, dakle, svodi na odnose izmeu povijesti i i etnologije u strogom smislu. elimo dokazati da osnovna razlika izmeu njih nije ni u objektu, ni u cilju, ni u metodi; no kako imaju isti objekt, koji je drutveni ivot; isti cilj, koji je bolje razumijevanje ovjeka; i jednu metodu, u kojoj se mijenja samo doziranje postupaka istraivanja, one se, prije svega, razlikuju izborom dopunskih perspektiva: povijest organizirajui svoje podatke u odnosu prema svjesnim izrazima; etnologija u odnosu prema nesvjesnim uvjetima drutvenog ivota.

*

* *

Da etnologija dobiva svoju orginalnost iz nesvjesne prirode kolektivnih fenomena, slijedilo je ve, premda jo zbrkano i dvosmisleno, iz jedne Tylorove formule. Definiravi etnologiju kao prouavanje kulture ili civilizacij e , on je opisuje kao sloenu cjelinu gdje su poredani: spoznaje, vjerovanje, umjetnost, moral, pravo, obiaji i sve druge vjetine i navike koje je ovjek stekao kao lan drutva1. N o , zna se da je, u veine primitivnih naroda, vilo teko dobiti moralno opravdanje, ili racionalno objanjenje, nekog obiaja ili neke institucije: upitani uroenik zadovoljava se odgovorom da su stvari uvijek stajale tako, da je takvo bilo nareenje bogova ili uenje predaka. Sve kad se i namjerimo na tumaenja, ona uvijek imaju karakter racionalizacije ili sekundarne preradbe: gotovo je nesumnjivo da su nesvjesni razlozi zbog kojih se odrava neki obiaj, usvaja neko vjerovanje vrlo udaljeni od onih na koje se poziva da bi se on opravdao. ak u naem drutvu, vladanje za stolom, drutveno ophoenje, pravila odijevanja i mnoge nae moralne, politike i religiozne stavove, svatko sitniavo motri, a da njihov stvarni postanak i njihova stvarna funkcija nisu postali predmetom promiljenog ispitivanja. Djelujemo i mislimo po navici, a neuveni otpor protiv ukidanja pravila, ak i vrlo nevanih, proizlazi vie iz inercije nego iz svjesne volje da se odre obiaji kojima bi se razumio razlog. Pouzdano je da je razvoj modernog miljenja poticao kritiku obiaja. Ali taj fenomen ne konstituira jednu kategoriju stranu etnolokom prouavanju: on je, prije, njegov rezultat,

1 E. B. TYLOR, Primitive Culture, toc. cit., t. I, str. 1.

30

ako je istina da je njegov glavni korijen u silnom etnografskom osvjetavanju koje je, u zapadnom miljenju, izazvalo otkrie Novog svijeta. Pa ak i danas, jedva formulirane sekundarne preradbe tee da preuzmu isti nesvjesni izraz. Iznenaujuom brzinom, koja dobro pokazuje da imamo posla s unutranjim svojstvom stanovitih naina miljenja i djelovanja, kolektivno miljenje usvaja tumaenja koja su se pokazala najsmionija: prvenstvo materinskog prava, animizam, ili, u novije doba, psihoanalizu, da bi automatski rijeilo probleme ija je priroda, ini se, da zauvijek izmiu volji, kao i refleksiji.

Boasu pripada zasluga to je, zadivljujuom lucidno-u, definirao nesvjesnu prirodu kulturnih fenomena, na stranicama gdje je, izjednaujui ih s ovog gledita s jezikom, anticipirao daljnji razvoj lingvistike misli, i etnoloku budunost ija obeanja tek to poinjemo nasluivati. Poto je pokazao da struktura govora ostaje nepoznata onome tko govori prije dolaska znanstvene gramatike, te da, ak tada, ona i dalje modelira govor izvan svijesti subjekta, nameui njegovu miljenju pojmovne okvire koji se uzimaju za objektivne kategorije, on povrh toga kae: Bitna razlika izmeu lingvistikih fenomena i ostalih kulturnih fenomena jest to to prvi nikad ne izranjaju do jasne svijesti, dok se drugi, premda su istog nesvjesnog podrijetla, esto uzdiu do razine svjesne misli, prouzrokujui tako sekundarna rasuivanja i naknadna tumaenja1. Ali ova razlika u stupnju ne prikriva njihovu duboku istovetnost, ne umanjuje egzemplarnu vrijednost jezikoslovne metode za etnoloka istraivanja. Naprotiv: Velika prednost jezikoslovne metode u tom pogledu jest to, u cjelini, kategorije jezika ostaju nesvjesne; zato se moe slijediti proces njihovih formiranja a da ne posreduju, prijevarno i zbunjujui, sekundarne interpretacije, toliko este u etnologiji da mogu nepovratno zamraiti povijest razvoja ideja2.

Rezultati moderne fonologije doputaju da se izmjeri golem domet ovih teza, formiranih osam godina prije objavljivanja Cours de linguistigue gnrale [Teaj ope lingvistike'] Ferdinanda de Saussurea, koji je upravo pripremao njezin dolazak. Ali, etnologija ih jo nije poela

1 F. B O A S izd., Handbook of American Indian Languages,

B u r e a u of A m e r i c a n E t h n o l o g y , b i l t e n 40, 1911 (1908), I D i o , str. 67.

2 Id., str. 70-71.

31

primjenjivati. Jer, Boas, koji se morao njima potpuno koristiti da bi utemeljio ameriku lingvistiku, i kome su one morale omoguiti da pobije tada neosporive teoretske koncepcije1, pruio je dokaz, u pogledu onoga to se tie etnologije, neke bojaljivosti koja uvijek koi njegove nasljednike.

Naime, Boasova etnografska analiza, neusporedivo potenija, solidnija i metodinija od one Malinowskoga, ostaje jo, kao i ova, na razini svjesnoga miljenja individuuma. Boas, nesumnjivo, pazi da ne zadri sekundarne racionalizacije i reinterpretacije koje nad Malinowskim imaju toliku vlast da on moe odstraniti samo racionalizacije uroenika, uz uvjet da ih zamijeni vlastitima. Ali, Boas se i dalje koristi kategorijama individualnog miljenja; u svojoj znanstvenoj skrupuloznosti uspijeva samo da ga posvema lii njegovih ljudskih rezonancija. Smanjuje opseg kategorija koje usporeuje, ne konstituira ih na nekom novom planu; a kad mu se posao fragmentacije ini nemoguim, ustruava se da usporeuje. N o , ipak, ono to opravdava lingvistiku komparaciju neto je vie, i neto drugo, negoli sjeckanje: to je stvarna analiza. Lingvist iz rijei ekstrahira fonetiku stvarnost fonema; iz ovoga logiku stvarnost diferencijalnih elemenata2. Pa kad je, u vie jezika, ustanovio nazonost istih parova opozicija, ne usporeuje meu njima individualno razlina bia; isti fonem, isti element, na ovom novom planu jami duboku istovetnost iskustveno razliitih objekata. Nisu posrijedi dva slina fenomena nego jedan jedini. Prijelaz od svjesnog prema nesvjesnom prati se napredovanjem od posebnog prema opem.

Prema tome, u etnologiji, kao i u lingvistici, generalizaciju ne utemeljuje komparacija nego opreka. Ako se, kako to smatramo, nesvjesna djelatnost duha sastoji u davanju oblika nekom sadraju, te ako su ovi oblici u osnovi isti za sve duhove, negdanje i moderne, primitivne i civilizi-

1 U jednoj epohi kad indoevropska lingvistika jo vrsto

vjeruje u teoriju matinog jezika. Boas dokazuje da stanovite crte, zajednike mnogim amerikim jezicima, mogu isto tako proizlaziti iz sekundarnog formiranja podruja afiniteta kao i iz zajednikoga korijena. Treba doekati Trube-ckoga pa da se vidi ista hipoteza primijenjena na indoevropske injenice.

2 R. JAKOBSON, Obeservations sur le classement phonolo

gique des consonnes. Proceedings of the Third International Congress of Phonetic Sciences, Gand, 1938.

32

rane1 kako prouavanje simbolike funkcije, onakve

kakva se izraava u govoru, tako sjajno pokazuje treba i dostaje dostii nesvjesnu strukturu koja lei ispod svake institucije ili ispod svakoga obiaja, da dobijemo naelo tumaenja vaee za druge institucije i druge obiaje, uz uvjet, naravno, da se analize provode dovoljno daleko.

* *

Kako doi do ove nesvjesne strukture? Ovdje se susreu etnoloka i povijesna metoda. Nekorisno je pozvati se ovom prilikom na problem dijakronijskih struktura, za koji su povijesne spoznaje, oito prijeko potrebne. Stanoviti razvoji drutvenog ivota nesumnjivo doputaju dijakro-nijsku strukturu; ali primjer fonologije ui etnologe da je studij kompleksniji i da postavlja drukije probleme negoli onaj sinkronijskih struktura2, koji oni tek poinju nainjati. Meutim, ak i analiza sinkronijskih struktura implicira stalno obraanje povijesti. Pokazujui institucije koje se preobraavaju, samo ona omoguuje da se otkrije struktura koja lei ispod sloenih formulacija i koja je trajna u sukcesiji dogaaja. Vratimo se problemu dualistike organizacije koji je bio evociran prije; ako ne elimo odluiti se da u njoj vidimo bilo univerzalan stadij razvoja drutva, bilo sistem izumljen samo na jednom mjestu i samo u jednom trenutku; te ako, istodobno, predobro osjetimo ono to je zajedniko svim dualistikim institucijama kako ih ne bismo smatrali neobinim proizvodima jedinstvenih i neusporedivih povijesti, ostaje da se analizira svako dualistiko drutvo ne bismo li, iza kaosa pravila i obiaja, pronali jedinstvenu shemu, nazonu i djelatnu u razliitim mjesnim i vremenskim kontekstima. Ta shema ne moe odgovarati ni posebnom modelu institucije, ni proizvoljnoj grupi znaajki zajednikih mnogim oblicima. Ona se svodi na stanovite odnose korelacije i opozicije, nesumnjivo nesvjesne, i kod naroda s dualistikom organizacijom, no koji, jer su nesvjesni, moraju biti isto tako prisutni kod onih to nikada nisu poznavali tu instituciju.

1 U s p . na lanak: L ' e f f i c a c i t s y m b o l i q u e . Revue de l'Hi

stoire des religions, n* 385, I, 1949. (X p o g l a v l j e o v o g a r a d a ) 2 R. J A K O B S O N , P r i n z i p i e n d e r H i s t o r i s c h e n P h o n o l o g i e , u :

Travaux du Cercle linguistique, de Prague t. I V .

Tako pripadnici grupa Mekeo, Motu i Koita iz Nove Gvineje, iju je drutvenu evoluciju Seligman mogao rekonstruirati prema jednom dosta velikom razdoblju, imaju vrlo kompleksnu organizaciju koju mnogostruki povijesni inioci uvijek iznova uvlae u spor. Ratovi, migracije, vjerski raskoli, demografski pritisak i kavge zbog prestia, utjeu da nestaju klanovi i sela ili potiu javljanje novih grupa. I uza sve to, ovi partneri, iji se identitet, broj i podjela neprestano mijenjaju, uvijek se ponovno zdruuju odnosima isto tako promjenljivog sadraja, no iji se formalni karakter odrava kroza sve nestalnosti: as ekonomski, as brani, as vjerski i as obredni odnos ufuapie grupira na nivou klana, potklana ili sela, dvije po dvije drutvene jedinice obvezane na uzajamna davanja. U nekim selima Assama, iju je kroniku iznio Ch. von Frer-Haimendorf, brane razmjene esto se dovode u pitanje svaama izmeu mladia i djevojaka istog sela ili antagonizmima izmeu susjednih sela. Te nesuglasice izraavaju se povlaenjem neke grupe, a katkad njezinim istreb-ljenjem; ali ciklus se, u svakom sluaju, opet uspostavlja, bilo reorganizacijom strukture razmjene, bilo primanjem novih partnera. Napokon, Monoi i Yokuti iz Kalifornije, ija neka sela imaju a druga ne poznaju dualistiku organizaciju, omoguuju da se proui kako se istovetna drutvena shema moe ostvariti preko ili izvan jednog tono odreenog i definiranog oblika. U svim tim sluajevima ima neto to se odrava i to povijesno promatranje moe postepeno izluiti nekom vrstom filtriranja, proputajui ono to bi se moglo nazvati leksikografskim sadrajem institucija i obiaja, zadravajui samo strukturalne elemente. U sluaju dualistike organizacije ini se da ovi elemeti pripadaju broju tri: potreba pravila; pojam uzajamnosti uzet kao oblik koji omoguuje da se neposredno integrira suprotnost mene i drugoga; sintetiki karakter dara. Ovi faktori nalaze se u svim razmotrenim drutvima, objanjavajui ujedno manje diferencirane prakse i obiaje, i tako se vidi da, ak i kod naroda bez dualistike organizacije, oni odgovaraju istoj funkciji kao i ova1.

Tako etnologija ne moe ostati ravnoduna prema povijesnim procesima i prema najsavrenije svjesnim izrazima drutvenih fenomena. Ali, ako ona na njih usmjerava

1 C. LVI-STRAUSS, Les Structures lmentaires de la pa

rent Paris, Presses Universitaires de France, 1949, VI i V I I poglavlje.

34

istu strastvenu panju kao i povjesniar, ini to zato da nekom vrstom regresivnog kretanja uzmogne odstraniti sve to oni duguju dogaaju i refleksiji. Njezin je cilj dostii, s onu stranu svjesne i uvijek razliite slike koju ljudi stvaraju svojoj budunosti, inventar nesvjesnih mogunosti kojih nema neogranieno mnogo; a njegov repertoar, i odnosi kompatibilnosti ili nekompatibilnosti, koje svaka podrava sa svim drugima, daju jednu logiku arhitekturu povijesnim razvojima koji mogu biti nepredvidljivi, a da nikada nisu proizvoljni. U tom smislu, slavna Marxova formula Ljudi prave vlastitu povijest, ali ne znaju da je oni prave opravdava, u svojemu prvom izrazu povijest, a u drugome etnologiju. Ona, istodobno pokazuje da su oba postupka neodvojiva.

* *

Jer ako etnolog svoju analizu posveuje poglavito nesvjesnim elementima drutvenog ivota, bilo bi apsurdno pretpostaviti da ih povjesniar ne poznaje. Nesumnjivo, on, prije svega, nastoji izvijestiti drutvenim pojavama prema dogaajima u kojima se oni [nesvjesni elementi drutvenog ivota] utjelovljuju i prema nainu kako su ih individuumi mislili i doivjeli. Ali, u svojemu progresivnom hodu da sustigne i objasni to se ljudima pojavilo kao posljedica njihovih predodaba i njihovih djela (ili predodaba i djela nekih meu njima), povjesniar zna dobro, i sve vie, da mora zvati u pomo cijeli aparat nesvjesnih obradbi. Nismo vie u vremenu politike povijesti koja se zadovoljava kronoloki nizati dinastije i ratove na niti sekundarnih racionalizacija i reinterpretacija. Ekonomska je povijest uvelike povijest nesvjesnih radnji. Zato je svaka dobra knjiga povijesti a mi emo citirati jednu veliku proeta etnologijom. U svojemu Problemu nevjerovanja u XVI stoljeu, g. Lucien Febvre stalno se poziva na psiholoke stavove i na logike strukture, koje se prouavanjem dokumenata, kao to je ono uroenikih tekstova, moe pogoditi samo indirekno, jer su uvijek izmicali svijesti onih koji govore i piu: odsutnost nomenklature i pramjera, neprecizna predodba vremena, znaajke zajednike mnogim tehnikama, itd.1 Sve su ove indikacije

1 L. F E B V R E , le Problme de V incroyance au XVI sicle,

2. izd. , Par i s , 1946.

35

etnoloke kao i povijesne, jer transcendiraju svjedoanstva od kojih se nijedno ne situira i to iz opravdanog razloga na ovome planu.

Bilo bi, dakle, netono rei, da, na putu spoznaje ovjeka koji ide od prouavanja svjesnih sadraja do onog nesvjesnih oblika, povjesniar i etnolog gredu obratnim smjerovima: obojica idu istim smjerom. To to se pomicanje koje oni sporazumno vre svakome od njih pokazuje u razliitim modalitetima za povjesniara, prijelaz od eksplicitnog k implicitnom, za etnologa, od posebnog k univerzalnom, nita ne mijenja u identitetu osnovnog postupka. A na stazi kojom oni, u istom pravcu, prevaljuju isti put, jedino je razlina njihova orijentacija: etnolog ide naprijed, nastojei da dostigne, preko neeg svjesnog, koje on uvijek poznaje, sve vie nesvjesnog prema kojemu se upuuje; dok povjesniar napreduje, tako rei, natrake, drei na oku konkretne i posebne djelatnosti, od kojih se udaljuje samo kako bi ih razmotrio iz bogatije i potpunije perspektive. Solidarnost dviju disciplina koja omoguuje da se pred oima sauva cio prijeeni put svakako je pravi Janus sa dva lica.

Jedna zavrna napomena precizirat e nau misao. Povijest i etnologija tradicionalno se razlikuju na osnovi odsutnosti ili prisutnosti pisanih dokumenata u drutvima gdje one vre svoja odgovarajua prouavanja. Distinkcija nije pogrena: no mi je ne smatramo bitnom, jer ona iz dubokih znaajki koje smo pokuali odrediti vema proizlazi negoli ih objanjava. Nedostatak pisanih dokumenata, u veini drutava zvanih primitivna, nesumnjivo je prisilio etnologiju da razvija metode i tehnike vlastite prouavanju aktivnosti koje ostaju, zbog toga, nepotpuno svjesne na svim nivoima gdje su izraene. Ali, osim toga to ova ogranienost esto moe biti prevladana usmenom predajom, tako bogatom u nekih afrikih i oceanijskih naroda, ne moe se smatrati nekom krutom ogradom. Etnologija se zanima puanstvima koja poznaju pismo: stari Meksiko, arapski svijet, Daleki istok; a mogla se pisati povijest naroda koji ga nikad nisu poznavali, kao, na primjer, Zulu. Ovdje je jo posrijedi razlika u orijentaciji, ne u objektu, i dva naina organiziranja podataka koji su manje heterogeni nego to se ini. Etnologija se, prije svega, zanima za ono to nije napisano, ne toliko zato to narodi koje ona prouava ne umiju pisati, koliko zato to

36

je ono ime se zan ima druki je od s v e g a to ljudi obino misle zabiljeiti u k a m e n u ili na papiru.

Sve j e d o s a d a p o d j e l a z a d a t a k a , o p r a v d a v a n a s t a r i m t r a d i c i j a m a i p o t r e b a m a t r e n u t k a , p r i d o n o s i l a b r k a n j u t e o r e t s k o g i p r a k t i n o g a s p e k t a d i s t i n k c i j e , d a k l e v e e m o d v a j a j u e t n o l o g i j e o d p o v i j e s t i n e g o l i j e u p u t n o . T e k k a d o n e s p o r a z u m n o p r i s t u p e p r o u a v a n j u s u v r e m e n i h d r u t a va, m o i e m o p o t p u n o p r o c i j e n i t i r e z u l t a t e n j i h o v e surad n j e i u v j e r i t i s e d a , o v d j e k a o i d r u g d j e , o n e n e m o g u u i n i t i n i t a j e d n a b e z d r u g e .

37

J E Z I K I S R O D S T V O

II poglavlje

STRUKTURALNA ANALIZA U LINGVISTICI I U ANTROPOLOGIJI1

U skupu drutvenih znanosti kojemu ona neprijeporno pripada, lingvistika zauzima ipak iznimno mjesto: ona nije drutvena znanost kao ostale, ve ona koja je postigla kudikamo najvee uspjehe; nesumnjivo jedina koja moe zahtijevati ime znanosti i koja je, ujedno, uspjela formulirati jednu pozitivnu metodu i upoznati prirodu injenica podvrgnutih njezinoj analizi. Ovaj povlateni poloaj ima za posljedicu neke zavisnosti: lingvist e esto vidjeti istraivae blizih, ali razlinih disciplina kako se inspiriraju njegovim primjerom i pokuavaju slijediti njegov put. Noblesse oblige: lingvistika revija kao Word ne moe se ograniiti na Ilustraciju strogo lingvistikih teza i gledita. Njoj se pristoji da primi takoer psihologe, sociologe i plahe etnografe kako bi od moderne lingvistike nauili put koji vodi do pozitivne spoznaje drutvenih injenica. Kao to je to pisao, ima ve dvadeset godina. Marcel Mauss: Sociologija bi, zacijelo, mnogo vie napredovala da je svagdje poela imitirati lingviste2 . . . Bliska analogija to postoji izmeu dvije discipline namee im posebnu dunost suradnje.

Nakon Schradera1 nije potrebno dokazivati koju pomo moe lingvistika pruiti sociologu u prouavanju problema srodstva. Lingvisti i filozofi (Schrader, Rose) 2 pokazali su nevjerojatnost hipoteze koje se toliko sociologa grevito dralo jo u istoj epohi matrilinearnim preostacima u antikoj obitelji. Lingvist daje sociologu etimologije koje

1 O b j a v l j e n o p o d o v i m n a s l o v o m : Word, Journal of the Lin

guistic Circle of New York, t. I, no 2, k o l o v o z 1954, str. 1-21. 2 R a p p o r t s rels et p r a t i q u e s , itd..., u: Sociologie et Anthro

pologie, Par i s , 1951.

41

omoguuju da se meu stanovitim rodbinskim izrazima ustanove veze to nisu bile neposredno primjetljive. Obratno, sociolog moe upoznati lingvista s obiajima, pozitivnim pravilima i zabranama koji daju da se razumije trajnost izvjesnih crta govora ili nestalnost rijei ili grupa rijei. Za vrijeme nedavne sjednice njujorkog lingvistikog kruga, g. Julien Bonfante ilustrirao je ovo gledite podsjeajui na etimologiju imenice l'oncle [stric, ujak] u nekim romanskim jezicima: grki ( genos ) daje, u talijanskom, panjolskom i portugalskom, zio i tio; i dodao je da se u nekim krajevima Italije l'oncle zove barba. La barbe [brada], le divin [boanski] oncle, koje li sve sugestije ovi izrazi ne daju sociologu! Istraivanja neprealjenog Hocarta religijskom znaaju ujakog odnosa i kraa rtve [rtvenog dara] od strane roaka po majci, odmah se vraaju u pamenje3. Kakva god bila interpretacija koju valja dati injenicama to ih je sakupio Hocart (njegova zacijelo, ne zadovoljava potpuno), izvan sumnje je da lingvist surauje u rjeavanju problema otkrivajui, u suvremenom rjeniku, ilavu ustrajnost iezlih odnosa. Istodobno, sociolog objanjava lingvistu razlog njegove etimologije i potvruje njezinu valjanost. Pred kratko vrijeme, napadajui, kao lingvist, sisteme srodstva u junoj Aziji mogao je Paul K. Benedict dati vaan prinos sociologiji obitelji toga dijela svijeta4.

Ali postupajui tako, lingvisti i sociolozi nezavisno slijede svoje odgovarajue putove. Oni se, nema sumnje, pokatkad zaustave da jedni drugima priope stanovite rezultate; ali ti rezultati proizlaze iz razliitih postupaka, i nije ulagan nikakav napor kako bi se postiglo da se jedna grupa koristi tehnikim i metodolokim naprecima do

1 O. SCHRADER, Prehistoric Antiquities of the Aryan Peoples, preveo F. . Jevons (London, 1890), X I I pogl., 4. dio.

2 O. S C H R A D E R , loc. cit.; H. J . R O S E , On the A l l e g e d E v i d e n c e f o r M o t h e r - R i g h t in E a r l y G r e e c e , Folklore, 22 (1911). V i d i t a k o e r , t o m pi tanju, n o v i j e r a d o v e G . T h o m s o n a s k l o n o g h i p o t e z i m a t r i l i n e a r n i h preos ta taka .

3 A. M. HOCART, Chieftainship and the Sister's Son in the Pacific, American Anthropologist, n. s., t. 17 (1915); The Uterine Nephew, Man, 23 (1923), n 4; The Cousin in Vedic Ritual, Indian Antiquary t. 54 (1925); itd.

4 P. K. B E N E D I C T , Tibetan and Chines Kinship Terms, Harvard Journ. of Asiatic Studies, 6 (1942); Studies in Thai Kinship Terminology, Journ. of the Amer. Oriental Society, 63 (1943).

42

kojih je dola druga. Ovaj stav mogao se objasniti u epohi kad se lingvistiko istraivanje, prije svega, oslanjalo na povijesnu analizu. S obzirom na etnoloko istraivanje kakvo se provodilo u istom razdoblju, prije bi se moglo govoriti razlici u stupnju negoli u naravi. Lingvisti su imali rigorozniju metodu; njihovi rezultati bili su bolje utvreni; sociolozi su se mogli inspirirati njihovim primjerom odriui se da uzimaju za osnovicu svojih klasifikacija ispitivanje u prostoru sadanjih vrsta 1; ali, napokon antropologija i sociologija oekivale su od lingvistike samo lekcije; nita nije doputalo da se predvidi neko otkrie2.

Roenje fonologije poremetilo je tu situaciju. Ono nije samo obnovilo lingvistike perspektive: preobraaj te irine nije ogranien na jednu posebnu disciplinu. Fonologi-ja mora, prema drutvenim znanostima, odigrati istu pre-poroditeljsku ulogu kakvu je nuklearna fizika, na primjer, odigrala za sve egzaktne znanosti zajedno. U emu se sastoji ta revolucija kad pokuavamo da je razmotrimo u njezinim najopenitijim implikacijama? Proslavljeni uitelj fonologije, N. Trubeckoj, dat e nam odgovor na to pitanje. U jednom programatskom lanku3 svodi on, ukratko, fonoloku metodu na etiri temeljna postupka: u prvom redu, fonologija prelazi od prouavanja lingvistikih svjesnih fenomena na ono to pripada njihovoj nesvjesnoj infrastrukturi; ona odbija da termine tretira kao nezavisne entitete, uzimajui, naprotiv, kao bazu svoje analize odnose meu terminima; ona uvodi pojam sustava: Dananja fonologija ne ograniava se da izjavi kako su fo-nerai uvijek lanovi jednog sustava, ona pokazuje konkretne fonoloke sustave i iznosi na vidjelo njihovu strukturu

4; ona napokon smjera na otkrivanje opih zakona bilo naenih indukcijom, bilo . . . deduciranih logiki, to im daje apsolutan znaaj5.

1 L. BRUNSCHVICG , le Progrs de la conscience dans la phi-

losophie occidentale, II (Paris, 1927), str. 562. 2 Izmeu 1900. i 1920, osnivai moderne lingvistike, Ferdi

nand de Saussure i Antoine Mellet, odluno se stavljaju pod patronau sociologa. Tek poslije 1920. Marcel Mauss poinje, kako kau ekonomisti, obarati tu tendeciju.

3 N. TRUBETZKOY , la Phonologie actuelle, u: Psychologie

du langage (Paris, 1933). 4 Op. cit., str. 243.

5 Ibid.

43

Tako, prvi put, jedna drutvena znanost uspijeva formulirati nune odnose. To je smisao ove posljednje reenice Trubeckoga, dok prethodna pravila pokazuju kako lingvistika mora postupati da doe do tog rezultata. Nije nae da ovdje pokazujemo kako su pretenzije Trubeckoga o-pravdane; velika veina modernih lingvista ini se da se dovoljno slae s tim. Ali kad jedan dogaaj takve vanosti zauzme mjesto u jednoj od znanosti ovjeku, predstavnicima bliskih disciplina nije samo doputeno nego se od njih trai da odmah provjere njegove konze-kvencije i njegovu moguu primjenu na injenice nekoga drugog reda. Otvaraju se, dakle, nove perspektive. Nije vie rije samo prigodnoj suradnji, kad se lingvist i sociolog, radei svaki u svojemu kutu, pokadto obavjetavaju onome za to svaki smatra da moe zanimati drugoga. U prouavanju problema srodstva (a nesumnjivo i u prouavanju drugih problema), sociolog se nalazi u situaciji koja je izriito slina poloaju lingvista fonologa: kao i fonemi, termini srodstva elementi su znaenja; kao fonemi, oni dobivaju to znaenje samo uz uvjet da se integriraju u sustave; sustave srodstva, kao i fonoloke sustave izrauje duh na stupnju nesvjesne misli; napokon povratnost oblika srodstava, branih pravila, isto tako propisanih ponaanja meu nekim tipovima srodstva, itd., u udaljenim krajevima svijeta i u drutvima koja se duboko razlikuju, nagoni na vjerovanje da, u jednom sluaju kao i u drugom, fenomeni koji se mogu promatrati proizlaze iz djelovanja opih, ali skrivenih, zakona. Problem se, dakle, moe formulirati ovako: u jednom drukijem redu stvarnosti fenomeni srodstva istog su tipa kao i lingvistiki fenomeni. Moe li sociolog, koristei se metodom analognom to se tie oblika (ako ne to se tie sadraja), koja je preko fonologije uvedena u njegovu znanost, pomoi da ona postigne uspjeh analogan onome to se upravo ustoliio u lingvistikim znanostima?

Bit emo jo skloniji da se angairamo u ovom pravcu kad iznesemo jednu naknadnu konstataciju: prouavanje problema srodstva pojavljuje se danas u istim terminima, i izgleda izvrgnuto istim potekoama, kao lingvistika uoi fonoloke revolucije. Meu starom lingvistikom, koja je, prije svega, u povijesti traila svoj princip eksplikacije, i izvjesnim pokuajima Riversa, postoji upadljiva analogija: u oba sluaja, dijakronijsko prouavanje mora smo

44

- ili gotovo smo objasniti sinkronijske fenomene. Usporeujui fonologiju i staru lingvistiku, Trubeckoj definira prvu kao strukturalizam i sistematski univerzalizam, koji suprotstavlja individualizmu i atomizmu prijanjih kola. Pa kad razmatra dijakronijsko prouavanje, ini to u duboko modificiranoj perspektivi: Evoluciju fonolokog sustava u svakom danom trenutku vodi tenja prema nekom cilju. . . Ta evolucija ima, dakle, smisao, unutranju logiku, koju je historijska fonologija pozvana iznijeti na vidjelo 1. Ova individualistika, atomistika, iskljuivo na povijesnoj kontingenciji zasnovana interpretacija, koju su kritizirali Trubeckoj i Jakobson, zaista je ista kao ona koja se openito primjenjuje na probleme srodstva2. Svaka terminoloka pojedinost, svako posebno brano pravilo, vezano je za drukiji obiaj, kao posljedica ili trag: padamo u neobuzdanost diskon-tinuiteta. Nitko ne pita kako bi srodstveni sustavi, razmotreni u svojoj sinkronijskoj ukupnosti, mogli biti proizvoljan rezultat susreta izmeu vie heterogenih institucija (osim toga veinom hipotetinih), a ipak funkcionirati s kakvom god pravilnou i efikasnou3.

Ali, prenoenju fonoloke metode na prouavanja primitivne sociologije suprotstavlja se jedna prethodna potekoa. Povrna analogija izmeu fonolokih i srodstvenih sustava toliko je zamana da navodi na krivi trag. Ona se sastoji u izjednaavanju, s gledita njihova formalnog tretmana, termina srodstva i fonema jezika. Zna se da lingvist, u nastojanju da doe do jednoga zakona strukture, analizira foneme kao diferencijalne elemente koje je onda mogue organizirati u jedan ili vie parova opozicija 4. Sociolog bi mogao doi u iskuenje da razdvaja termine srodstva nekog sustava po analognoj metodi. U naem srodstvenom sustavu, na primjer, termin otac ima

1 Op. cit., str. 245; R. JAKOBSON, Prinzipien der histori

schen Phonologie. Travaux du Cercle linguistique, IV; takoer, les Remarques sur l'volution phonologique du russe, istog autora, ibid., II

2 W. H. RIVERS, The History of Melanesian Society (Lon

don, 1914) passim; Social Organization, izd. W. J. Perry (London, 1924), IV. pogl.

3 U istom smislu, S. TAX, Some Problems of Social Organi

zation, u: Social Anthropology of North American Tribes. F. Eggan, izd. (Chicago, 1937).

4 R. JAKOBSON, Observations sur le classement phono

logique des consonnes, loc. cit.

45

dnom sluaju gdje se analogija pokazuje na jednostavan nain. Na sreu, imamo za to mogunosti.

Ono to se openito zove srodstveni sustav pokriva, naime, dva vrlo razliita reda stvarnosti. Ima, ponajprije, termina kojima se izraavaju razliiti tipovi obiteljskih odnosa. Ali, srodstvo se ne izraava samo u nomenklaturi: individuumi, ili klase individuuma koji se slue terminima, osjeaju se (ili se ne osjeaju, ve prema sluaju) obavezanima jedni u odnosu na druge na odreeno ponaanje: potovanje ili prisnost, pravo ili dunost, prijateljstvo ili neprijateljstvo. Tako, pokraj onoga to predlaemo da se imenuje kao sustav naziva (i koji uspostavlja, tono govorei, sustav rjenika), postoji jedan drugi sustav, isto tako psiholoke i drutvene prirode, koji emo oznaiti kao sustav ponaanja. N o , ako je istina (kako se ve pokazalo) da nas prouavanje sustava naziva stavlja u situaciju analognu onoj u kojoj smo pred fonolokim sustavima, ali inverznu, ta se situacija, da tako kaemo, ispravlja kad je rije sustavima ponaanja. Pogaamo ulogu to je igraju ovi potonji, a ta je osigurati koheziju i ravnoteu grupe, no ne shvaamo prirodu sveza koje postoje meu razliitim ponaanjima i ne razabi-remo njihovu nunost1. Drugim rijeima, kao i u sluaju jezika, poznajemo funkciju, ali sustav je taj koji nam nedostaje.

Vidimo, dakle, duboku razliku izmeu sustava naziva i sustava ponaanja, i u toj bismo se toki razili s A. R. Radcliffe-Brownom da je on uistinu smatrao, kako mu se kadto prigovaralo, kako je drugi bio samo izraz, ili prevoenje na afektivni plan, prvoga2. U toku posljednjih godina dani su mnogi primjeri grupa gdje tablica termina srodstva ne odraava tono onu obiteljskih ponaanja, i obratno3. Prevarili bismo se vjerujui da u svakom drutvu srodstveni sustav konstituira glavni medij kojim se

1 T r e b a izuzet i z n a a j n o d j e l o W . L l o y d W A R N E R a , M o r p h o l o

g y a n d F u n c t i o n s o f t h e A u s t r a l i a n M u r n g i n T y p e o f K i n s h i p , Amer. Anthrop., n. s., t. 32-33 (1930-1931), g d j e ana l iza sistema ponaanja, u o s n o v i d i skutabi lna, ipak i n a u g u r i r a j e d n u n o v u fazu u p r o u a v a n j u p r o b l e m a srodstva.

2 A . R . R A D C L I F F E - B R O W N . K i n s h i p T e r m i n o l o g y i n Cali

f o r n i a , Amer. Anthrop., n. s., t . 37 (1935); T h e S t u d y of K i n ship S y s t e m s , Journ. of the Roy Anthrop. Inst., t. 71 ( 1 9 4 1 ) .

3 M. E. O P L E R , Apache Data Conrning the Relation of

Kinship Terminology to Social Classification, Amer. Anthrop., n. s., t. 39 (1937); . A. M. H A L P E R N , Yuma Kinship Terms, ibid., 44 (1942).

48

reguliraju individualni odnosi; ak i u drutvima gdje mu je ova uloga dodijeljena ne ispunjava je uvijek u istom stupnju. Osim toga, vazda treba razlikovati izmeu dva tipa ponaanja: najprije difuzna, nekristalizirana i institucionalnog karaktera liena ponaanja, za koja se ne moe dopustiti da su, na psiholokom planu, odraz i l i eflo-rescencija terminologije; a pokraj ili povrh prethodnih, ponaanja koja su stilizirana, obavezna, sankcionirana tabuima ili povlasticama i koja se izraavaju u ustaljenom ceremonijalu. Umjesto da automatski odraavaju nomenklaturu, ova ponaanja esto se pojavljuju kao sekundarne preradbe namijenjene rjeavanju proturjeja ili prevladavanju nedostataka inherentnih sustavu naziva. Ovaj sintetiki karakter istie se osobito upadno kod australskih Wik Monkan; u ovoj grupi, privilegiji ale sankcioniraju proturjeje meu odnosima srodstva koji povezuju dva mukarca prije njihove enidbe, i teoretskog odnosa koji bi trebalo meu njima pretpostaviti da se objasni njihova kasnija enidba sa dvije ene koje se, izmeu sebe, ne nalaze u odgovarajuem odnosu1. Postoji kontradikcija izmeu dva mogua sustava nomenklature, a naglasak stavljen na ponaanja jest napor da se integrira, ili na-die, kontradikcija izmeu termina. Bit e lako sloiti se s Radcliffe-Brownom da se potvrdi kako postoje real relations of interdependence between the terminology and the rest of the System [stvarni odnos meuzavisnosti izmeu terminologije i ostalog dijela sustava.]2. Bar neki njegovi kritiari pogrijeili su zakljuujui, od nedostatka strogog paralelizma meu ponaanjima i nomenklaturom, na recipronu samostalnost dvaju redova. Ali, taj odnos meuzavisnosti nije neka korespondencija od rijei do rijei. Sustav ponaanja konstituira radije dinamiku integraciju sustava naziva.

I u hipotezi uz koju pristajemo bez suzdravanja funkcionalnog odnosa izmeu dva sustava, opravdano je,

1 D . F . T H O M S O N , T h e Jok ing-Rela t ionsh ip and O r g a n i z e d

O b s c e n i t y in N o r t h Queens land, Amer. Anthrop., n. s., t. 37 (1935).

2 T h e S t u d y of K i n s h i p S y s t e m s , op. cit., str. 8. O v a p o s l j e d

nja R a d c l i f f e - B r o w n o v a f o r m u l a ini n a m s e m n o g o v i e z a d o v o l j a v a j u a od n j e g o v e t v r d n j e i z 1935. da ponaanja p o k a z u j u a f a i r l y h i g h d e g r e e o f c o r r e l a t i o n w i t h the t e r m i n o l o g i c a l Class i f icat ion [ p r i l i n o v i s o k s tupanj k o r e l a c i j e s t e r m i n o l o k o m k l a s i f i k a c i j o m ] Amer. Anthrop. n. s., 1935, str. 53.)

4 Strukturalna antropologija 49

dakle, iz metodikih razloga, tretirati probleme koji pripadaju jednome i drugome kao odvojene probleme. To ovdje namjeravamo uiniti za problem koji se iz opravdanog razloga smatra polaznom tokom svake teorije ponaanja: problem ujaka. Pokuat emo pokazati kako formalna transpozicija metode kojom se slui fonolog doputa da se taj problem obasja novom svjetlou. Ako su mu sociolozi poklonili osobitu ponju, to je, zaista, samo zato to se inilo da odnos izmeu ujaka i neaka sainjava predmet vanog razvoja u velikom broju primitivnih drutava. Ali, nije dovoljno konstatirati tu uestalost, treba otkriti njezin razlog.

Sjetimo se, na brzu ruku, glavnih etapa razvoja tog problema. Za vrijeme cijelog X I X stoljea i sve do Sydne-yja Hartlanda1, rado se interpretirao ugled ujaka kao pre-itak [preostatak] ureenja po majinskoj liniji. Ono je ostajalo isto hipotetino, a njegova mogunost bila je posebno dvojbena sueljena s evropskim primjerima. Riversov pokuaj2 da objasni ujakov ugled u junoj Indiji kao ostatak braka meu unakrsnim bratiima i sestrinama doao je, drugim putem, do neobino alosnog rezultata: sm autor morao je priznati da ta interpretacija ne moe poloiti raun svim aspektima problema i pomirio se s hipotezom da bi morali biti prizvani mnogi heterogeni i sada iezli obiaji (budui da je brak bratia i sestrini samo jedan od njih) kako bi se razumjelo postojanje jedne jedine institucije. Atomizam i mehanicizam trijum-firahu3. Zapravo, jedino se kapitalnim lankom Lowiea matrilinearnom kompleksu4 otvara ono to bismo rado nazvali modernom fazom problema ustanove ujaka. Lo-wie pokazuje da prizvana ili postulirana, korelacija izmeu prvenstva ujaka i matrilinearnog ureenja podnosi analizu; zapravo, ustanovu ujaka susreemo spojenu s patri-linearnim ureenjima, kao i s matrilinearnim ureenjima. Uloga ujaka ne objanjava se kao posljedica ili preitak ureenja materinskog prava; to je samo posebna primjena of a very general tendency to associate definite social

1 S. HARTLAND, Matrilineal Kinship and the Question of

its Priority, Mem. of Amer. Anthrop. 4 (1917). 2 W. H. R. RIVERS, The Marriage of Cousins in India,

Journ. of the Royal Asiatic Society, July, 1907. 3 Op. cit., str. 624.

4 R. H. LOWIE, The Matrilineal Complex, Univ. of California

Publ. in Amer. Archaeol. and Ethnol., 16 (1919), n* 2.

relations with definite forms of kinship regardless of maternal or paternal side. [veoma openite tenje da se udrue odreeni drutveni odnosi s odreenim oblicima srodstva bez obzira na majinsku ili oinsku stranu.! Taj princip, koji je prvi put uveo L o w i e 1919, prema kojemu postoji openita tenja za kvalificiranjem ponaanja, konstituira jednu pozitivnu bazu teorije sustava srodstva. Ali, Lowie je, istodobno, ostavljao neka pitanja bez odgovora: to se, zapravo, naziva ujatvom? Ne brkaju li se pod jednim jedinim terminom razliiti obiaji i ponaanja? Pa ako je istina da postoji neka tenja da se kvalificiraju sva ponaanja, zato su samo neka ponaanja spojena s ujakim odnosom, a ne, ve prema grupama uzetim u razmatranje, bilo koja mogua ponaanja?

Otvorimo ovdje zagradu da istaknemo upadnu analogiju koja se pokazuje izmeu kretanja naeg problema i nekih etapa lingvistike refleksije: razliitost moguih ponaanja na podruju meuindividualnih odnosa praktino je neograniena; to, isto tako, vai za razliitost glasova koje moe artikulirati glasovni aparat, i stvarno ih proizvodi u prvim mjesecima ljudskog ivota. Svaki jezik, meutim, zadrava tek vrlo mali dio svih moguih glasova, pa lingvistika u tom pogledu postavlja dva pitanja: zato su neki glasovi bili selekcionirani? Koji odnosi postoje izmeu jednog ili vie odabranih glasova i svih drugih1? Naa skica povijesti problema ujaka nalazi se tono u istom stadiju: drutvena grupa, kao i jezik, ima na raspolaganju veoma bogat psiho-fizioloki materijal; kao i jezik, ona od njega zadrava samo neke elemente, od kojih bar neki ostaju isti kroz najrazliitije kulture, i kombinira ih u uvijek drukije strukture.Pita se, dakle, koji je razlog izbora i koji su zakoni kombinacija.

U onome to se odnosi na poseban problem ujakog o-dnosa uputno je obratiti se Radcliffe-Brownu; njegov slavni lanak ujaku u Junoj Africi1 prvi je pokuaj da se pogode i analiziraju modaliteti onoga to bismo mogli nazvati opim principom kvalifikacije ponaanja. Bit e dovoljno da se ovdje, ukratko, podsjetimo na osnovne teze ove danas klasine studije.

1 R. J A K O B S O N , Kinderschprache, Aphasie und allgemeine

Lautgesetze ( U p p s a l a , 1941). 2 A . R . R A D C L I F F E - B R O W N , T h e M o t h e r ' s B r o t h e r i n S o u t h

A f r i c a , South African Journal of Science, t. 21 (1924) .

51

Prema Radcliffe-Brownu, termin ujatva prekriva dva sustava antitetikih ponaanja: u jednom sluaju, ujak je obiteljski autoritet; njega se boje, sluaju ga, i on uiva prava nad svojim neakom; u drugom, neak se slui prema svojemu ujaku povlasticama familijarnosti i moe s njime postupati vie ili manje kao sa rtvom. Postoji, dalje, korelacija izmeu stava spram ujaka i stava prema ocu. U oba sluaja, nalazimo dva ista sustava ponaanja, ali inverzna: u grupama gdje je odnos oca i sina prijateljski, odnos je izmeu ujaka i neaka krut; a ondje gdje se otac pojavljuje kao strogi uvar obiteljskog autoriteta, prema ujaku se ponaaju slobodno. Dvije grupe ponaanja formiraju, dakle, kako bi rekao fonolog, dva para opozicija. Radcliffe-Brown, na kraju, predlae jedno tumaenje fenomena: podrijetlo odreuje, u posljednoj analizi, smisao tih opozicija. U patrilinearnom ureenju, gdje su otac i oev rod, tradicionalni autoritet, ujak se smatra kao neka muka majka, prema njemu se obino na isti nain ponaa, a katkad se ak i zove istim imenom kao i majka. Inverzna situacija ostvarena je u matrilinearnom ureenju: tu ujak utjelovljuje autoritet, a odnosi njenosti i familijarnosti fiksiraju se na oca i njegov rod.

Teko bi se mogla precijeniti vanost toga Radcliffe-Brownova prinosa. Nakon nemilosrdne kritike evolucioni-stike metafizike, koju je tako majstorski vodio Lowie, napor sinteze nastavljen je na pozitivnoj bazi. Rei da taj napor nije najedanput dosegao metu zacijelo ne znai umanjiti duno potovanje k o j e se mora iskazati velikom engleskom sociologu. Priznajemo, dakle, da lanak Radclif-fe-Browna ostavlja, i on, otvorena opasna pitanja: u prvom redu, ujatvo nije prisutno u svim matrilinearnim i patrilinearnim sustavima; a nalazi se kadto u sustavima koji nisu ni jedno ni drugo 1 . Zatim, ujaki odnos nije odnos u dva, nego u etiri termina: on pretpostavlja brata, sestru, urjaka [zeta, sestrina mua] i neaka. Interpretacija kao ona Radcliffe-Brownova proizvoljno izolira neke elemente jedne globalne strukture, a ova mora biti tretirana kao takva. Nekoliko jednostavnih primjera jasno e pokazati tu dvostruku potekou.

1 T a k o M u n d u g o m o r i i z N o v e Gvineje, g d j e je o d n o s i z m e

u u jaka i n e a k a s ta lno f a m i l i j a r a n , d o k je p o d r i j e t l o naiz m j e n c e p a t r i l i n e a r n o i m a t r i l i n e a r n o . U s p . M a r g a r e t M E A D , Sex and Temperament in Three. Primitive Societies ( N e w Y o r k , 1935), str. 176-185.

52

Drutvena organizacija uroenika s otoja Trobriand, u Melaneziji, karakterizira se podrijetlom po materinskoj liniji, slobodnim i familijarnim odnosima izmeu oca i sina i izrazitim antagonizmom izmeu ujaka i neaka1. Naprotiv, erkezi s Kavkaza, koji su patrilinearni, unose neprijateljstvo izmeu oca i sina, dok ujak pomae svojemu neaku i daje mu na dar konja kad se on eni2. Dovde smo u granicama Radcliffe-Brownove sheme. Ali, razmotrimo druge brane odnose koji su u pitanju: Mali-nowski je pokazao da na otocima Trobriand mu i ena ive u atmosferi njene intimnosti i da njihovi odnosi imaju karakter uzajamnosti. Ali, zato u odnosima izmeu brata i sestre gospoduje tabu krajnje strogosti. Kakva je, u tom pogledu, situacija na Kavkazu? Odnos izmeu brata i sestre toliko je njean da kod Pava jedinica ki po-svaja jednoga brata koji e kraj nje igrati ulogu, bratu uobiajenu, nevinoga druga u krevetu3. Ali, meu supruzima situacija je sasvim drukija: jedan erkez ne usuuje se javno pojaviti sa svojom enom i posjeuje je samo potajno. Po Malinowskom, na Trobriandu nema vee uvrede negoli ovjeku rei da je slian svojoj sestri; Kavkaz pokazuje ekvivalent te prohibicije zabranom da se netko raspituje kod mukarca zdravlju njegove ene.

Kad razmatramo drutva tipa erkez ili tipa Trobriand, nije, dakle, dovoljno prouiti korelaciju stavova: otac /sin, i ujak/ sestrin sin. Ta korelacija samo je jedan aspekt globalnog sustava gdje su prisutna i organski povezana etiri tipa odnosa, naime: brat /sestra, mu/ ena, otac /sin, ujak/ neak. Dvije grupe koje su nam posluile kao primjer pokazuju primjene zakona koji se moe formulirati ovako: u obje grupe, odnos izmeu ujaka i neaka odgovara odnosu brata i sestre, kao to odnos izmeu oca i sina odgovora odnosu izmeu mua i ene. Tako da, kad je poznat jedan par odnosa, bilo bi uvijek mogue izvesti drugi.

Razmotrimo sada druge sluajeve. U Tongi, na Polineziji, podrijetlo je patrilinearno kao kod erkeza. Odnosi

1 B. MALINOWSKI, The Sexual Life of Savages in Northwe

stern Melanesia (London, 1929), 2 t. 2 DUBOIS DE MONPEREUX, (1839), citiram prema, M. KO-

VALEVSKI, la Famille matriarcale au Caucase, L'Anthropologie, t. 4 (1893).

3 Ibid.

53

izmeu mua i ene izgledaju javni i harmonini: kune su svae rijetke, i premda je esto vieg statusa od statusa svojega mua, ena ne gaji ni najmanju pomisao neposlunosti prema njemu ... ona se, u svim kunim pitanjima, drage volje podvrgava njegovu autoritetu. Isto tako, najvea sloboda vlada izmeu ujaka i neaka: on je fahu, iznad zakona u odnosu na svojega ujaka, prema kome je doputena svaka sloboda. Ovim slobodnim odnosima suprotstavljaju se oni izmeu sina i njegova oca. On je tapu, sinu je zabranjeno dotaknuti njegovu glavu ili njegovu kosu, okrznuti se nj dok jede, spavati u njegovu krevetu i na njegovu jastuku, piti njegovo pie ili jesti njegovu hranu, rukovati i igrati se predmetima koji mu pripadaju. Najjai je od svih tapu, meutim, onaj koji vlada izmeu brata i sestre, koji se ak ne smiju nai pod istim krovom1.

Iako su, takoer, patrilinearni i patrilokalni, uroenici s jezera Katubu, u Novoj Gvineji, daju primjer strukture koja je inverzna prethodnoj: Nikada nisam vidio tako prisnu povezanost izmeu oca i sina, pie njima F. E. Williams. Odnosi izmeu mua i ene karakterizirani su veoma niskim statusom koji se podjeljuje enskom spolu, otro oznaenim odvajanjem izmeu mukog i enskog arita interesa. ene, kae Williams, moraju teko raditi za svojega gospodara . . . kadto protestiraju, pa dobiju batine. Protiv svojega mua ena uvijek uiva zatitu svojega brata i kod njega trai utoite. Sto se tie odnosa izmeu neaka i ujaka: Izraz 'potovanje' najbolje ih saima . . . uz jednu nijansu straha, jer ujak ima ovlast (kao kod pripadnika afrikih Kipsiga) da prokune svog neaka i da ga mori tekom boleu2.

Ova posljednja struktura, uzeta iz jednog patriline-arnog drutva, ipak je istog tipa kao struktura Siuaia iz Bougainvilla, koji imaju matrilinearno podrijetlo. Izmeu brata i sestre vladaju prijateljski odnosi i uzajamna velikodunost. Izmeu oca i sina nita ne ukazuje na neki odnos neprijateljstva, krutog autoriteta ili bojaljivog potovanja. Ali odnosi neaka s njegovim ujakom situira-

1 E. W. GIFFORD, Tonga Society, . P. Bishop Mueseum Bul

letin, n 61, Honolulu, 1929, str. 16-22. 2 F. . WILLIAMS, Natives of Lake Kutubu, Papua, Oceania,

t. 11, 1940-1941, i 12, 1941-1942, str. 256-280 iz t. 11. Group Sentiment and Primitive Justice, American Anthropologist, t. 43, n 4, Pt. I, 1941.

54

ju se izmeu stege i priznate blagonaklone meuzavisnosti Ipak, obavjetavai kau da svi djeaci osjeaju stanovit strah i trepet pred svojim ujakom i da ga sluaju vie nego oca. U onome to se tie mua i ene, ini se da meu njima ne vlada ba veliko razumijevanje: malo mladih supruga je vjerno... mladi muevi uvijek su sumnjiavi, skloni ljubomornim srdbama . .. brak ukljuuje sve vrste munih izmirenja1.

Identina, ali jo izrazitija slika u Dobuu: matrilinearni i blizi Trobriancima, koji su takoer matrilinearni, uz veoma razlinu strukturu. Dobuanska su domainstva nestabilna, veoma esto preljubnika, i mu i ena uvijek strepe da e stradati vradbinom drugoga. Zaista, primjedba da je teka uvreda aludirati na arobnjake moi jedne ene tako da to moe uti njezin mu, ini se da je permutacija ve navedene trobriandske i kavkaske zabrane.

U Dobuu ujak se smatra za najs