UNIVERZITET U SARAJEVU

PRAVNI FAKULTET

Katedra za historiju prava i komparativno pravo

Ugovori kod naroda starog Istoka

Seminarski rad iz predmeta Komparativna pravna historija

Mentor: Ass. Ehlimana Memišević Student: Abid Perenda, 63311

Sarajevo, 2013.

Sadržaj

Uvod............................................................................................................................................1

1. Međunarodni ugovori kod naroda starog Istoka.................................................................2

1.1. Općenito o međunarodnim ugovorima.........................................................................3

1.1.1. Nastanak i razvoj...................................................................................................4

1.2. Međunarodni ugovori u staroj Mezopotamiji...............................................................5

1.3. Međunarodni ugovori u starom Egiptu........................................................................9

1.4. Međunarodni ugovori u staroj Jevrejskoj državi........................................................10

Zaključak...................................................................................................................................12

Literatura...................................................................................................................................13

Uvod

Međunarodno pravo je skup pravnih pravila kojima se pravno reguliraju odnosi među

državama, te odnosi u međunarodnoj zajednici uopće. Međunarodno pravo na pravni način

uređuje odnose između svojih subjekata, čime se želi istaknuti razlika između istinskih pravila

međunarodnog prava čije kršenje povlači odgovornost po tom pravu, od različitih pravila

učtivosti (kurtoazije), pukog običaja ili pravila nastalih tradicijom, koja nemaju pravni značaj.

Kršenje i takvih pravila ponašanja može izazvati nesuglasice i sporove, i najčešće dovodi do

recipročnog ponašanja povrijeđene strane, ali ne povlači odgovornost po međunarodnom

pravu. Tokom historije, pojam subjekta međunarodnog prava je bio podložan promjenama. U

17. stoljeću Grotius subjektima nazivao podanike njihova vladara. Kasnije se subjektima

smatraju nosioci prava i obaveza. U 19. stoljeću kada se vlast vladara počela ograničavati,

prevladalo je gledište da su subjekti međunarodnog prava isključivo neovisne, tj. suverene

države. Danas se pored država subjektima smatraju i međuvladine / međunarodne

organizacije. Međunarodni ugovori su najvažniji način uglavljivanja uzajamnih prava i

dužnosti država i drugih subjekata međunarodnog prava u njihovim partikularnim (posebnim)

odnosima. Budući da se najveći broj ugovora sklapa u pisanom obliku, njihove stranke u

njima mogu na precizan način izraziti svoje međusobne odnose, i bolje nego na drugi način

uglaviti željenu ravnotežu između uzajamnih prava i dužnosti. Odnosi između suverenih i

jednakih subjekata u biti se zasnivaju na ravnoteži i uzajamnosti (reciprocitetu), mada je u

prošlosti oduvijek bilo neravnopravnih i nametnutih ugovora. Pojam međunarodnih ugovora

datira još iz antičkih vremena. Stari Bliski istok je područje na kojem se pojavilo najstarije

poznato pravo, koje je znatno utjecalo na dvije velike pravne tradicije – Common Law i

evropsko kontinentalno pravo. Ovaj seminarski rad ima za cilj opis strukture i forme

međunarodnih ugovora kod naroda starog Istoka, odnosno kod naroda stare Mezopotamije,

starog Egipta i stare Jevrejske države.

1

1. Međunarodni ugovori kod naroda starog Istoka

U antičkom svijetu, ideje o zajednici, toleranciji i povjerenju predstavljaju osnovne

preduvjete za razvoj međunarodnog prava. Mnogo histografske pažnje je usmjereno na

ispitivanje strukture i forme drvenih međunarodnih ugovora. Većina dostupne literature je

bazirana na biblijskim tekstovima i postojećim zapisima egipatskih i hititskih međunarodnih

transakcija. Iako izgled međunarodnih ugovora može varirati, "osnovno jedinstvo koncepcije"

je isto za sve sklopljene međunarodne ugovore kod naroda starog Istoka [1]1. Kod naroda

starog Istoka međunarodno pravo nije bilo odvojeno od unutrašnjeg prava, kao što je to slučaj

danas. Oblik državnog uređenja na starom Istoku predstavljala je monarhija sa kraljem na

čelu. Međunarodno pravo se odnosilo na sve civilizacije u nekoj regiji. Kraljevi su bili neka

vrsta posrednika između boga i ljudi. Postojanje boga je smatrano kao činjenica i božanski

sud je smatran jednako efikasan kao moderni sud međunarodne pravde u očima antičkog

svijeta. Ukoliko su ugovori i pravila narušeni, vladar izvršava kažnjavanje s opravdanjem da

su prekšena bogovska pravila. Obzirom da skoro svaka nacija ima svog boga, bilo je potrebno

odrediti neku teološku toleranciju kako bi ovakvo uređenje države funkcionisalo. Antički

protagonistički pristup nije postao koncipiran, te se za božanski sud nekad smatralo da se

sastoji kako samo od jednog boga, tako i od više bogova, a i smatran je kao neka vrsta

zajedničkog odbora. Međunarodni sistem je bio složen zbog same strukture imperije, koja se

sastojala od državnog jezgra okruženog vazalskim kraljevstvima sa različitim stepenima

kontrole. Vazalski kraljevi imaju unutranju autonomiju i neovisne međunarodne odnose. Oni

su mogli sklapati ugovore o ratovima i miru pod uvjetom da njihove odluke ne utječu na

ostale dijelove imperije. Stoga, vazalske države se smatraju subjektima međunarodnog prava.

Ugovori su okarakterisani kao svečana zakletva na ceremonijama, gdje su stranke činili

kraljevi ili njihovi agenti. Ugovori su većinom bili u usmenoj formi, mada su nekad i

zapisivani. Kopije su se čuvale u hramovima ili su se urezivale na ploče od zlata ili srebra.

Svjedoci u ovim ugovorima bili su bogovi, koji su imali i dodatnu ulogu kažnjavanja pri

prekršaju ugovora [6]2. U ovom poglavlju opisat će se međunarodni ugovori kod naroda stare

1 D. J. BEDERMAN. International Law in Antiquity. Cambridge University Press Cambridge, United Kingdom, 2004. 137-140.2 R.WESTBROOK. The character of Ancient Near Eastern law u: A history of Ancient Near Eastern Law. Brill Leiden, Boston, 2003. 82-85.

2

Mezopotamije, starog Egipta i stare Jevrejske države, no prije toga dat će se kratak osvrt na

pojam međunarodnih ugovora.

1.1. Općenito o međunarodnim ugovorima

Međunarodni ugovor se sastoji u saglasnosti volja dva ili više subjekata međunarodnog

prava s ciljem postizanja određenog učinka po međunarodnom pravu, stvarajući odnos prava i

dužnosti između njegovih stranaka [3]3. Ugovori mogu biti:

dvostrani i mnogostrani,

sastavljeni u jednoj ispravi s mogućim dodacima tj. aneksima ili u više

međusobno povezanih isprava (u razmijenjenim notama).

Oni mogu biti sklopljeni u pisanom ili u nekom drugom obliku. Da bi ugovor ostvarivao

namjeravani pravni učinak po međunarodnom pravu, mora ispunjavati više uvjeta:

sve stranke ugovora moraju biti subjekti međunarodnog prava, tj. države, međuvladine

organizacije ili priznati ustanici;

da bi ugovor bio pravno valjan, njegov predmet ne smije biti pravno nedopustiv;

izražena volja stranaka u ugovoru mora odgovarati njihovoj stvarnoj volji. Stoga se

prema nekim općim načelima prava mogu poništiti ugovori kod kojih postoje mane pri

očitovanju volje neke od stranaka. Ovdje samo valja istaknuti da su neke od tih mana

uzrok apsolutne ništavosti i ugovor se tada ne može osnažiti (konvalidirati) naknadnim

pristankom svih stranaka;

opće međunarodno pravo ne propisuje nikakav određeni oblik (formu) ugovora.

Što se tiče jezika kojim je ugovor sastavljen, kroz historiju su bila različita rješenja. U ranijim

periodima je preovladavo latinski, u XVIII vijeku dobija na prestižu francuski. Savremena

praksa ide u pravcu punopravne upotrebe jezika ugovornica kod bilateralnih (dvostrani)

ugovora i upotrebe engleskog i francuskog jezika uz druge jezike velike raširenosti. Kod

multilateralnih (višestrani) ugovora zaključenim pod okriljem UN (engl. United Nations),

pravilo je da se za vjerodostojne jezike uzimaju službeni jezici Organizacije: španski,

engleski, ruski, kineski i francuski [3]3.

3Međunarodno javno pravo – skripta. Pravni fakultet, Split. [online]. Dostupno: Link. Pristup ostvaren 09.04.2013.

3

1.1.1. Nastanak i razvoj

Često se tvrdi da je međunarodno pravo nastalo na prelasku iz Srednjeg u Novi vijek,

u vrijeme kada su se raspale feudalne stege, a zahuktali kapitalizam tražio, ali i omogućavao

sve češće i sve šire kontakte između različitih društava. S tim u vezi, mada se ponekad

ukazuje na tragove međunarodnog prava na drugim kontinentima, uglavnom se ističe da je

ono rođeno u Evropi i dugo vremena važilo samo u odnosima između evropskih država.

Takva gledišta su donekle ispravna ako se pod međunarodnim pravom ima u vidu relativno

izgrađeni (zaokruženi) pravni sistem, kakav danas poznajemo. Time, se međutim, svjesno

odbacuje duga historija nastanka i razvoja ove grane prava i njenih instituta. Naime, nema

sumnje da se o međunarodnopravnim normama može govoriti već od nastanka prvih država, a

time i prvih međunarodnih odnosa. Norme međunarodnog prava nastajale su svugdje gdje su

postojale države koje su ulazile u međusobne odnose. A one su u takve odnose morale da

ulaze. Svaki ozbiljniji kontakt između dva društva oduvijek je značio ili neki ugovor

(saradnju) ili sukob, što je u oba slučaja po logici stvari izazivalo potrebu za pravnim

regulisanjem. To potvrđuju i najstariji historijski spomenici koji ukazuju da su drevni narodi

imali prilično razgranate međusobne odnose koje su pratili formiranje i razvoj odgovarajućih

međunarodnopravnih ustanova. Uostalom, dovoljno je podsjetiti da najstariji sačuvani

međunarodni ugovor (ugovor između Eble i Abarsala, koji je nastao između 2350. i 2250. g.

prije n.e.) star preko 4000 godina, a pouzdano se zna i za starije ugovore [4]4.

Prema tome, može se reći da međunarodno pravo postoji od nastanka prvih država i

njihovih međusobnih odnosa. Prva pravila nastala su običajnim putem, a zatim su potvrđivana

i dograđivana međunarodnim ugovorima, što je, sa druge strane, vodilo razvoju i samog

ugovornog prava, kao dijela međunarodnog prava. U vijekovima koji su uslijedili,

međunarodno pravo je, kao i drugi proizvodi ljudskog duha, doživljavalo određene uspone i

padove. Međutim, ono je opstajalo i razvijalo se. Na prelasku u Novi vijek, a posebno u XIX i

XX vijeku ono je dobilo nevjerovatan polet. U tom periodu znatno se razvilo, obogatilo

novim principima i institutima i proširilo na neke sasvim nove kategorije odnosa. U svakom

slučaju, činjenica je da je u naše vrijeme riječ o sve sveobuhvatnijem i savršenijem pravnom

poretku koji reguliše vrlo različite vrste odnosa i to ne više samo između država, već između

čitavog niza subjekata. Istovremeno, opšte međunarodno pravo se u geografskom smislu

proširilo, obuhvativši sve dijelove svijeta [4]4.

4 BORIS K. Pojam međunarodnog prava. Megatrend Univerzitet, Beograd, 2009. 10-13.

4

1.2. Međunarodni ugovori u staroj Mezopotamiji

Najstarija civilizacija je nastala u Mezopotamiji (grč. međurječje). Nastala je između

rijeka Eufrata i Tigrisa, te anatolijskih i iranskih planina na sjeveroistoku, arapske pustinje na

zapadu i Perzijskog zaljeva na jugu. Mezopotamijsko područje je u razdoblju od 4000. pr. Kr.

do 1000. pr. Kr. dalo značajnu civilizaciju u kojoj su se izmjenjivali razni narodi: Sumerani,

Akađani, Asirci (na sjeveru) i Babilonci (na jugu). Nalazišta ovih kultura su u današnjoj Siriji

i Iraku. Od najstarijih vremena stanovnici stare Mesopotamije su održavali važne političke i

ekonomske odnose sa susjednim regionima. Ti odnosi su prolazili kroz faze mira i saradnje,

ali sukoba i ratova [5]5. O pravu Mezopotamije i o pravnom životu saznajemo na osnovi:

zakonskih tekstova – već potkraj 3. tisućljeća svoju volju države Mezopotamije su

počele izražavati normativnim aktima. Mada su se te države osnivale na teoriji da vlast

pripada bogu-zaštitniku, dakle da je vjera, moral i običaj izvorište za rješavanje

pravnih odnosa, ipak to nije značilo da vlast povremeno ne može postojeća pravna

pravila mijenjati i nadopunjavati. Tako su se pojavili zakoni koji su u najvećoj mjeri

samo stanoviti ispravak postojećeg običajnog prava;

vladarskih pisma – to su vladareve upute nižim državnim činovnicima;

isprava o pravnim poslovima – najpotpuniji izvor za poznavanje društvene zbilje

kako u njenom javnom, tako i privatnom izražavanju. Npr. iz vremena treće dinastije

Ura sačuvalo se više od 100 000 upravnih isprava. Vjerska i profana književnost,

znanstveni tekstovi itd.

pisma – bilo privatna ili službena pružaju važne informacije o pravnoj praksi i

pokrivaju period od osmog do kasnog sedmog stoljeća.

reljefi – urezani ugovori na pločama od zlata i srebra sadrže nekolicinu informacija o

pravnoj praksi stare Mezopotamije.

Miroljubivi odnosi među državama su se uspostavljali putem međunarodnih ugovora. Glavni

predmet ranih babilonskih ugovora je bio dogovor o savezu dvije države, odnosno ugovor o

prijateljstvu među vladarima. Obrambeni savez može se jednostavno formulisati kao: "Ako

neprijatelj krene protiv vas, moji vojnici će vam priteći u pomoć, ali ako neprijatelj krene

protiv mene, pošaljite vaše trupe kako bi nam pomogle" [1]6. Ovo je obećanje koje je

razmijenjeno između Hammurabi-ja i Rim-Sin-a od Larse. Osim ugovora koji se bave

5 K. RADNER. Neo-Assyrian period u: A history of Ancient Near Eastern Law. (Brill Leiden, Boston, 2003.). 883-911.6 D. J. BEDERMAN. International Law in Antiquity. Cambridge University Press Cambridge, United Kingdom, 2004. 162-164.

5

pitanjima rata i mira, postoje mnogobrojni ugovori između dvije države, kojim se država

obavezuje da će izvršiti repatrijaciju bjegunaca ili odbjeglih robova ili pak mirovni ugovori

ukoliko jedna država nezakonito preuzme teritoriju druge države. Također se često garantuje

slobodan prolaz trgovcima i njihovoj robi, određuje način rješavanja trgovačkih sporova,

zaštitu izaslanika itd. Politički odnosi među državama su često bili podržani ženidbenim

vezama između vladajućih kuća. To su bile prilike za masovna slavlja i razmjenu poklona.

Ovi ugovori svjedoče o razvijenoj pravnoj kulturi Mezopotamije [2]7.

Uvjeti života vrlo rano su potaknuli razvitak trgovine; visoki poljoprivredni prinosi (žito,

ulje), a s druge strane manjak drveta, kamena, kovine itd. doveli su do razmjene [7]8.

Razmjena je dovela do složenih poslovnih odnosa koje je trebalo pravno uobličiti. Mnogi

pravni instituti Mezopotamije imaju sličnost s institutima rimskog prava. Mezopotamsko, tj.

babilonsko pravo je pravo empirije, njene neformalizirane i posve racionalno-utilitarne logike.

Za takvo pravno poimanje forma je samo nužna sljedbenica sadržaja. Zadatak forme je samo

da ljudskim odnosima da određenost koju nalaže sigurnost pravnog prometa. Ne razlikuju se

ugovorne od vanugovornih obaveza, nema ni razlike između formalnih, realnih i

konsenzualnih kontrakata, tj. apstraktni pojam tih ugovora uopće ih ne zanima. U praksi su za

mnoge ugovore postojale stalne forme, formulari kojih su se stranke pridržavale jer su

najboljoj i sažetoj formi izražavali bit pravnog posla. To je i najveći razlog što je najveći dio

ugovora pisan. Što se tiče ugovora, bitno je to da on izražava pravu namjeru stranaka, a sve

forme najprije imaju za cilj to da olakšaju dokazivanje, za neizvršenje ugovora kao i drugih

obaveza bile su različite odgovornosti, određene zakonom ili ugovorom. Uglavnom postojala

je imovinska odgovornost (naknada štete u višestrukom iznosu), ukoliko odgovorni nema

imovine da nadoknadi štetu, onda on pada u dugovinsko ropstvo kako bi svojim radom

isplatio štetu. Od obvezno-pravnih ugovora nalazimo kupoprodaju, zakup, najam, osobni

najam (ugovor o radu), zajam, ugovornu pogodbu, ostavu, nalog, ugovor o društvu (ortakluk)

posebne trgovačko-bankarske ugovore (ugovore između novčara i njihovih izvršitelja) itd.

Kupoprodaja – obavljana je uvijek uz predaju stvari i isplatu kupoprodajne cijene.

Postojala je i prodaja na poček, ali u tom slučaju je postojao dogovor među strankama

kao da je kupac cijenu isplatio, a zatim odmah prodavalac istu svotu (vrijednost)

kupcu pozajmio, dakle radilo se o istovremenom zaključenju kupoprodajnog ugovora i

ugovora o zajmu. Predmet kupoprodaje mogu biti nekretnine i pokretnine (ljudi bilo

robovi, bilo slobodni). Postojala je ne samo samoprodaja, nego je domaćim mogao

7 F. KARAČIĆ. Komparativna pravna historija. Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012. pp.338 Opća pravna povijest. Pravni fakultet, Split. [Online]. Dostupno: Link . Pristup ostvaren 09.04.2013. 4-6.

6

prodati i članove svoje obitelji. Babilon poznaje i etažno vlasništvo, tj. promet i

vlasništvo dijela kuće. Platežno sredstvo bili su žito, ulje, kovine (obično srebro).

Postoje trgovci, dagmari koji se profesionalno bave prometom nekih dobara

(nekretnine, robovi, žito, vuna, tkanine, kovine, oruđe itd.) a među njima su i državni

službenici (kao državni agenti), svećenici (najčešće kao agenti hrama) [7].

Zakup – predmet zakupa najčešće je zemlja, ali i stan. Zakupni rok je kratak ( 1 god.)

ili dug (5 god.). Kao zakupnina obično se daje (kada je predmet zakupa zemlja) dio

plodina. Količina prihoda nekad je određena, a nekada se određuje prema ljetini na

zemlji koja je predmet zakupa ili prema ljetini na susjednim zemljištima [7].

Najam – predmet najma su vol, magarac, kola, brod, rob, slobodan čovjek. Najam

slobodnog čovjeka (osobni najam) je ugovor o radu. Ugovor o najmu određuju cijenu

najmu (najamninu). Podvrsta ovog ugovora je ugovor o osobnom najmu, odnosnu

radu. Osobni najam zaključivan je slično ugovoru o najmu robova. Postoje različite

vrste radnika koji zaključuje ove ugovore; to su ciglari, kamenoresci, zidari, kožari,

krojači, brodograditelji, poljoprivredni radnici itd. veličina naknade za poslove tih

osoba ovisi o tome da li je usluga učinjena avilu ili muškenu, muškarcu ili robu. Za

istu uslugu imućniji plaćaju više. Izvođač nekog posla odgovara za stručnost i

kakvoću učinjenog posla. Hamurabijev zakonik zavisno o stupnju štete predviđa razne

načine obeštećenja: imovinska, tjelesna, smrt. Najamnina za izvršeno djelo plaća se u

žitu, ili drugim proizvodima i novcu. Najamnina poljoprivrednom radniku viša je nego

drugim obrtnicima. Ugovor o najmu također je često povezivan s ugovorom o zajmu.

Naime, najmoprimac bi najamniku odmah isplaćivao dio najamnine, u obliku ugovora

o zajmu, koju radnik mora otplatiti svojim radom. U slučaju da najam nije izvršen do

kraja najamnik koji je istovremeno i zajmoprimac time nije vratio zajam pada u

dužničko ropstvo [7].

Zajam – jedan od najčešćih ugovora. Ovaj ugovor bio je način pretvaranja slobodnih

ljudi u robove, bio je oblik klasnog raslojavanja, kao i način erozije društvene osnove

države i njene vojne moći. Zato Hamurabijev zakonik dužničko ropstvo ograničava na

3 godine, a time utječe i na veličinu zajma. Dužnika štiti od samovolje vjerovnika; ako

vjerovnik sam plijeni dužnikove stvari radi naplate duga, bit će lišen svega, ako

dužnik umre od vjerovnikovog zlostavljanja, a bio je sin zajmoprimca, biti će ubijen

sin vjerovnika. Vraćanje duga često se osigurava zalogom. Predmet zaloga mogle su

biti pokretne i nepokretne stvari ili sva dužnikova imovina. U slučaju nevraćanja duga

7

vjerovnik namiruje svoje potraživanje iz prihoda založene imovine ili iz njene prodaje

[7].

Ostava – ugovor o čuvanju tuđe stvari. Ugovor o ostavi morao je biti zaključen

pismeno i uz svjedoke. Za ostavu se plaća, a ukoliko čuvar utaji čuvano, vratiti će

dvostruko. Čuvar odgovara za umanjenu vrijednost i krađu čuvane stvari, makar pri

tome bile ukradene i njegove stvari, ali time stječe pravo da od lopova traži naknadu i

za tu stvar. Posebne odredbe vrijede za ostavu koju učini putnik na putu, uz nalog

kome da se predaju ostavljene stvari; utaja ove stvari kažnjiva je naknadom

peterostruke vrijednosti. Postoji ugovor o ostavi koji je blizak ugovoru o zajmu: to je

ostava stvari koje su određene po rodu i čuvar ne mora vratiti ostavljeno, nego druge

iste vrste i količine. Ovo se tiče pokvarljivih stvari (žito, datulje), ali i plemenitih

kovina (zlato, srebro – iste čistoće i količine) [7].

Nalog – ugovor o izvršenju neke činidbe za nalogodavca. Hamurabijev zakonik sadrži

samo odredbe o posebnom ugovoru između trgovca (novčara, dagmara) i njihova

izvršitelja (šamalu). Iz sačuvanih isprava saznajemo da je inače korišten ugovor o

nalogu, a da su sredstva potrebna za izvršenje naloga davana nalogoprimcu u obliku

zajma. Što se tiče ugovora između dagmara i šamalua, naložena činidba se sastojala

bilo u prodaje povjerene robe (žito, ulje, vuna ili bilo koja roba) ili u izvršenju

nekakvog trgovačkog posla (najčešće kupnja) sa primljenim novcem. Ovaj ugovor ima

elemenata ugovora o društvu jer šamalu naplaćuje svoje troškove (dagmar snosi

troškove opreme šamalua za put i njegove putne troškove), a potom dijele čistu dobit.

Novac je šamaulu mogao dobiti uz ili bez kamata. Ukoliko nema dobiti, šamalu vraća

glavnicu ako je sam pretrpio štetu, a kako nema dobiti i nije pretrpio štetu vraća

dvostruki iznos povjerenog novca. To znači da je vjerojatno kod uspjeha operacije

očekivana dobit za dagmara obično bila dvostruka. Šamalu ne vraća ništa ako mu je na

putu neprijatelj upropastio ono što je nosio. Ako dagmar tvrdio da je dao više ili utaji

primljeni dio dobiti, svaki iznos koji tako želi steći platit će šamaulu šesterostruko,

dok se isti postupak šamaula kažnjava trostrukom naknadom dagmaru [7].

Ugovor o društvu (ortakluk) – cilj tog ugovora mogao je biti zajedničko davanje ili

uzimanje zajma, zajedničko vođenje nekog posla, npr. kupoprodaja. Prema trećima svi

udruženi skupa i svaki udruženi posebno jamče za obveze iz odnosnog posla. Gubitak

i dobitak dijele na jednake dijelove [7].

8

1.3. Međunarodni ugovori u starom Egiptu

Glavni izvori pravne strukture Egipta su kraljevski natpisi, administrativni papiri,

privatni dokumenti i natpisi. Historijski izvori bacaju izvjesno svjetlo i na međunarodne

odnose starog Egipta. Na primjer, zna se da je intenzivna trgovina Egipćana sa susjedima

zahtjevala razvijeno trgovačko pravo. Ramzes II. je došao na egipatsko prijestolje 1290.

godine pr. Kr., a njegova vladavina, koja je trajala 66 godina, predstavlja, kako politički tako i

kulturni vrhunac XIX dinastije. U njegovo vrijeme u Nubiji je postojao jedan egipatski sud.

Ratovi između država starog svijeta bili su sastavni dio života. Agresije su bile veoma

raširene. U doba Starog kraljevstva Egipat često ratuje sa susjedima radi ratnog plijena. U

doba Novog kraljevstva ratovi donose veliki broj ratnih zarobljenika, koji se pretvaraju u

robove. U pokorenim zemljama se iskorištavaju radnici i iz njih se šalje tribut faraonima. U

ovom periodu na čelu Hetitske kraljevine je bio vladar Muvatali II. Ramzes II. i nasljednik

Muvatalija Hatusili III, su 1270. godine pr. Kr. sklopili mirovni ugovor, za koji je se smatra

da je prvi mirovni ugovor u historiji ljudskog društva. Ugovor koji su potpisali, Ramzes II., sa

jedne i Hatusili III sa druge strane se može svesti na četiri najvažnije tačke [2]9:

nastavak mirovne i nenapadačke politke mirovnog ugovora između Muvatalija i

Ramzesa II;

obostrana oružana pomoć u slučaju napada vanjskih neprijatelja;

Egipat će se brinuti za mirni prelazak oko nasljedstva hetitskog vladarskog prijestolja;

obostrano izručenje političkih i drugih bjegunaca.

Po potpisivanju ovog ugovora, koji je bio uklesan na reljefe u Abu Simbelu, nastupilo je

razdoblje dugogogodišnjeg mira u kome su ojačali putevi međunarodne trgovine. O ostalim

ugovorima ne postoje sačuvani dokazi.

1.4. Međunarodni ugovori u staroj Jevrejskoj državi

Gotovo sve informacije o pravnom uređenju stare Jevrejske države sadrži Biblija.

Ostali dokumenti su pisani na papiru slabog materijala i odavno su se raspali. Sačuvana su

dva dokumenta napisana na ostraca-i. Većina pravnog materijala se nalazi u Pentateuch

(Tori) kroz pripovjetke, poslovice, priče ili psalme. Nije sačuvan niti jedan ugovor, no o

9 F. KARAČIĆ. Komparativna pravna historija. Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012. pp. 44.

9

njihovom postojanju u staroj Jevrejskoj državi svjedoče brojne priče: „polja će se kupiti sa

srebrom s pisanjem u svitku sa pečatom i svjedocima“. Po svojoj prirodi Biblija ne sadrži

ugovorne evidencije, međutim nekoliko pripovijesti svjedoće o postojanju nekoliko zakona

koji se bave ugovornim obavezama [8]10.

Prodaja – prodaja zemljišta je zabilježena u nekoliko pripovijesti: Abraham -

Cave of Machpelah as a burial ground, Jacob - Land at Shechem, David - The

threshing floor from Araunah, Omri - The hill of Samaria, Jeremiah - Kinsman

Hanamel’s land i Boaz - Elimelech’s field.

Zajam – slični uslovi kao kod zajma u staroj Mespopotamiji. Terminologija

zajma je složena. Postoje dva pojma za zajam: habol (posuditi) i 'abo† (da

iskoriste).

Zakup – dva moguća načina osiguranja zajma: zakup zemljišta i hipotekarni

zakup.

Dug i socijalna pravda – bogati su dužni posuditi novac siromašnim, koji su u

slučaju nepovratka duga dužni nadoknaditi vlastitim radom (robstvo).

Jamstvo – žiranti se ne spominju u zakonu mada postoji nekoliko poslovica

koje svjedoče o postojanju ovih ugovora: samo budale “strike the palm” zbog

toga što je vjerojatno loše biti žirant.

Najam – termin koji se koristi da opiše akcije zapošljavanja i naknade

prilikom zapošljavanja (slično kao kod stare Mezopotamije).

Nalog – pojam koji potiče iz stare Mezopotamije. Također, o ovom ugovoru

svjedoće pripovijesti o pastiru Jacob-u.

Savez je središnji pojam u poruci Starog zavjeta, a znači uređenje nekog

međuljudskog odnosa u smislu međusobne pripadnosti i prijateljstva. Ovaj se pojam

upotrebljavao i za odnos Boga i izraelskog naroda. Savez je središnji pojam čitavog Svetog

pisma, kako Staroga tako i Novoga zavjeta, i nema apsolutno nikakve paralele u drevnim

religijama. Starozavjetni biblijski tekstovi donose različite primjere saveza, ne samo saveza

Boga i čovjeka, Boga i naroda nego i saveza dvaju naroda ili saveza, u konkretnom kontekstu

dogovora, ugovora, pakta između dvojice pojedinaca, kraljeva i sl. Međunarodni odnosi su

bili regulisani pisanim ugovorima i običajima. Glavni cilj međunarodnog prava bilo je

10 T. FRYMER-KENSKI. Israel u: A history of Ancient Near Eastern Law. (Brill Leiden, Boston, 2003.). 1020-1027.

10

održavanje snaga moći među državama. Države su bile zainteresovane za zaštitu svojih

trgovačkih interesa, zaštitu poslanika u stranim državama i povratak odbjeglih robova. Neki

tekstovi sugerišu da su kraljevi mogli pojedina sela prenijeti u vlasništvo susjednih država.

Postojala je razvijena međunarodna trgovina: kralj Solomon je kupovao materijal iz Tira za

svoje građanske projekte, a u Akabaskom zalivu je izgradio luku [2]11.

11 F. KARAČIĆ. Komparativna pravna historija. Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012. pp. 53.

11

Zaključak

Međunarodni ugovor je pravni akt, proizvod saglasnosti volja dva ili više subjekta

međunardnog prava izražene preko nadležnih organa država u cilju stvaranja recipročnih

prava i obaveza. Ugovor predstavlja jedan od najznačajnijih akata politike kojim se želi

ostvariti isključivo politički cilj. Međunarodno pravo ne predviđa poseban oblik za

izražavanje volje, međutim u savremenim uslovima pismeni oblik preovladava. U ovom

seminarskom radu opisana su počeci razvoja međunarodnih ugovora kod naroda starog Istoka.

Priroda ljudskog roda, potreba za tolerancijom, povjerenjem i zajednicom, predstavlja osnove

razvoja međunarodnih ugovora, a samim time i međunarodnog prava, kao jedne grane prava.

U davnoj prošlosti, ugovori su se odnosili uglavnom na dogovor oko mira i saradnji u

ratovima. Također, zabilježeni su brojni trgovački ugovori. U današnje vrijeme, međunarodni

ugovori igraju presudnu ulogu u pravnom uređenju svake države.

12

Literatura

[1] D. J. BEDERMAN. International Law in Antiquity. Cambridge University Press

Cambridge, United Kingdom, 2004.

[2] F. KARAČIĆ. Komparativna pravna historija. Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu,

Sarajevo, 2012.

[3] Međunarodno javno pravo – skripta. Pravni fakultet, Split. [online]. Dostupno: Link.

Pristup ostvaren 09.04.2013.

[4] BORIS K. Pojam međunarodnog prava. Megatrend Univerzitet, Beograd, 2009. 10-13.

[5] K. RADNER. Neo-Assyrian period u: A history of Ancient Near Eastern Law. (Brill

Leiden, Boston, 2003.). 883-911.

[6] R.WESTBROOK. The character of Ancient Near Eastern law u: A history of Ancient

Near Eastern Law. (Brill Leiden, Boston, 2003.). 82-85.

[7] Opća pravna povijest. Pravni fakultet, Split. [Online]. Dostupno: Link . Pristup

ostvaren 09.04.2013. 4-6.

[8] T. FRYMER-KENSKI. Israel u: A history of Ancient Near Eastern Law. (Brill Leiden,

Boston, 2003.). 1020-1027.

13