VRSTE PRAVNIH AKATA

Vrste pravnih akata

Pravni akt možemo definirati kao izjavu volje i razuma kojom se stvaraju pravne

norme, ili pojedini od elemenata pravne norme, odnosno uvjeti za primjenu postojeće

pravne norme. Kao tvorevina ljudske svijesti, razuma i volje, pravni akt je pojava koja

nema realni karakter, već ima svojstvo psihičke pojave. Kao unutrašnji akt donosioca,

pravni akt, u svom izvornom obliku, ne može proizvesti utjecaj u vanjskom svijetu, a

kao psihički akt nepoznat je drugim ljudima kojima je upućen. Da bi sadržaj pravnog

akta mogli saznati subjekti prava, potrebno je da se on materijaliziraju. Iz navedenog

proistječe da pravni akt ima dvije strane: unutrašnju (izjavu volje i razuma) i vanjsku

(njegovu materijalizaciju). Vanjski element pravnog akta predstavlja sredstvo kojim se

unutrašnji element (psihički akt) može saznati, a sastoji se u njegovom izražavanju

prema vani (pisanjem, tjelesnim govorom i dr.). Ova dva navedena elementa pravnog

akta moraju biti suglasni – da materijalizacija pravnog akta odražava njegov unutrašnji

element.

Ako između navedena dva elementa ne postoji vjerna saglasnost, nastaje

nesuglasnost volje i izjave volje. Navedena situacija može nastati usljed više razloga

(nesavršenost jezika, tehnička greška u pisanju, zabluda, prevara i prinuda) . Kao

najjednostavniji slučajevi nesaglasnosti tehničke greške u pisanju ili izražavanju,

relativno lako se saznaju i otklanjaju. U drugim slučajevima nesuglasnosti, najčešće se

ne radi o formalnom neslaganju (vanjski element vjerno odražava unutrašnji), ali sam

unutrašnji element ima određene nedostatke (kod zablude subjekt prava ima pogrešnu

predstavu o stvarnosti, a kod prevare, prijetnje i prinude volja subjekta se obrazuje pod

uticajem aktivnosti trećeg lica, te ne predstavlja stvarni i slobodni izraz subjekta prava).

U pravnom poretku predviđena su sredstva i procedure za utvrđivanje i otklanjanje

navedenih nedostataka, u vidu sankcija protiv nezakonitih akata. Pravo je instrument

socijalnog života, te je jedinstveno u svom polazištu i krajnjem cilju. Jedinstveno je, no

javlja se u različitim oblicima. Može se pojaviti u obliku:

Ustava

Zakona

1

Sudske presude

Običajnog prava

Usmenog naređenja

Pravnih odnosa

U pravnoj teoriji postoje razne klasifikacije pravnih akata, najčešće prema

njihovom sadržaju, formi ili subjektu koji ih je donio (pisani, nepisani, javni, privatni,

općti i pojedinačni). Međutim, najčešće se koristi klasifikacija pravnih akata na općte i

pojedinačne. Opći pravni akti predstavljaju izvore prava u formalnom smislu, a sadrže

općte pravne norme. Pojedinačni pravni akti sadrže pojedinačne pravne norme ili

pojedine od njihovih elemenata (dispozicije ili sankcije).

Izvore prava možemo promatrati u materijalnom, idejnom i formalnom smislu.

Pod izvorima prava u materijalnom smislu možemo smatrati realne uzroke koji

doprinose do nastanka prava, odnosno, one kulturne, društvene i ekonomsko-socijalne

činitelje koji uvjetuju:

- koji će društveni odnosi i pravila biti od pravne važnosti i

- kakav će biti sadržaj formalnih pravnih izvora.

Materijalni pravni izvori su predmet izučavanja ne samo pravnih znanosti, već, u

velikoj mjeri, i filozofije i sociologije prava, te ostalih društvenih i humanističkih

disciplina (u prvom redu sociologije, političke ekonomije, ekonomske politike,

filozofije, antropologije, političkih znanosti i dr.). Uzrok nastanka prava se nalazi u

brojnim, složenim i proturječnim društvenim odnosima, u kojima dolazi do snažnih

sukoba interesa, koje pravo ima zadatak riješiti. Pod idejnim izvorima prava možemo

smatrati vrijednosti koje se stvaranjem i primjenjivanjem prava žele postići, a najvažnije

vrijednosti (opće i pravne) u pravu su: pravičnost, pravda, red, mir, bezbjednost, ljudsko

dostojanstvo i sloboda. Idejnim izvorima prava bave se opća filozofija i pravna

filozofija.

Pravni poredak je skup pravnih normi ili pravnih akata koji su međusobno u

hijerarhijskim odnosima, a zasnovani su na moći subjekata koji ih donose (stvaraju).

Hijerarhijska razlika između višeg ili nižeg pravnog akta predstavlja pravnu snagu koja

je razmjerna moći njenog donositelja. Hijerarhijski viši pravni akt je u odnosu sa nekim

drugim nižim aktom, a istovremeno, svaki niži akt je u odnosima sa nekim nižim aktom.

2

Pod formalnim izvorima prava podrazumijevaju se opće pravne norme (ustav,

zakoni, uredbe, pravilnici, naredbe, uputstva, statuti, kolektivni ugovori i dr). Ustav,

zakon i drugi opći akti osnove su pravnog poretka, na osnovu njih nastaju niži opći i svi

pojedinačni pravni akti (presude, rješenja, privatni pravni poslovi).

Ustav je najvažniji formalni izvor prava, a može se promatrati u formalnom i

materijalnom smislu. Ustav u materijalnom smislu predstavlja pravni akt kojim se

uređuje najveći broj osnovnih pitanja pravnog, državnog i društvenog uređenja

određene države. N. Visković ustav, u najširem smislu riječi, definira kao skup

osnovnih pravnih normi kojima se ustanovljava ili konstituira politički i pravni poredak

jednog globalnog društva. Ustav obuhvaća sva ona pravila koja se odnose na

organizaciju i funkcioniranje najvažnijih državnih organa, njihove međusobne odnose i

organizaciju i funkcioniranje sustava državne vlasti, kao i postavljanje granica

ovlaštenja državnoj vlasti ljudskim pravima i osnovnim slobodama, a to uključuje

obavezu države na određena činjenja građanima, odnosno na uzdržavanje od određenih

činjenja. Ustav u materijalnom smislu ima svako društvo, a sastoji se od pravila kojima

se uređuje vlasništvo, proizvodni odnosi, politički i pravni status stanovništva, kao i

sastav i funkcioniranje najviših državnih organa.

Prema drugim shvaćanjima, ustav je osnova važenja cjelokupnog podustavnog

pravnog poretka, njime se uređuje nadležnost i postupak donošenja zakona i drugih

normativnih akata, a u određenoj mjeri i njihovu sadržinu, odnosno, njime se uređuje

stvaranje prava u jednoj zemlji, izgradnja njenog pravnog poretka.

Treća grupa shvaćanja ustava u materijalnom smislu svodi ustav na pravila o

organizaciji i funkcioniranju političkih institucija (što je šire od pojma državnih organa

– uključuje i neinstitucionalizirane političke subjekte u jednoj državi), a prema četvrtom

shvaćanju, ustav u materijalnom smislu čine pravila o osnovnim ekonomskim (u prvom

redu, vlasničkim) odnosima u društvu, iz kojih izrastaju osnovne društvene snage u

određenom društvu.

Zakon, u najužem značenju, podrazumijeva pisani izvor prava koji donose posebni,

zakonodavni organi po posebnom, zakonodavnom postupku. U najširem smislu, zakon

označava pravilo uopće, bez obzira na formu u kojoj je ono formalizirano. Zakon se

može promatrati u materijalnom i formalnom smislu. U formalnom smislu, pod pojmom

3

zakona podrazumijeva se pravni akt određen po svojim formalnim obilježjima

(nadležnost organa, postupak donošenja, materijalizacija), s obzirom na oblik pravnog

akta, ne pridajući značaj njegovom saržaju.

Kod određivanja zakona u materijalnom smislu, polazi se isključivo od njegovog

sadržaja. Pod zakonima smatraju se akti koji sadrže opće pravne norme, svi opći pravni

akti, bez obzira na njihovu formu. Iz navedenog proistječe mogućnost da jedan akt bude

zakon u formalnom smislu (donesen od zakonodavnog organa, po postupku za

donošenje zakona), a da u materijalnom pogledu nije zakon, jer ne sadrži opće pravne

norme, već isključivo pojedinačne (budžet), te da jedan pravni akt ima karakter zakona

u materijalnom smislu (sadrži opće pravne norme), a da nije zakon u formalnom smislu

(nije ga donio zakonodavni organ, po postupku za donošenje zakona), kao na primjer:

uredba. Međutim, najčešće pravo značenje zakona odnosi se na pojam pravnog akta

koji je, i u materijalnom i formalnom smislu zakon, odnosno, koji sadrži opće pravne

norme , donesen je po zakonodavnom postupku i od strane zakonodavnog organa.

Podzakonski pravni akti su pravni akti različiti po nazivu, karakteristikama i pravnoj

prirodi, a donose ih drugi organi, ne zakonodavni organ (parlament) i manje su pravne

snage od zakona. Donose ih izvršno-politički (vlada) i upravni organi (ministarstva) te

organi jedinica lokalne samouprave (skupština općine/grada i gradonačelnik, odnosno

načelnik općine). Po svom sadržaju, to su zakoni u materijalnom smislu, ali nemaju

karakter zakona u formalnom smislu.

Uredba se, u pravilu, definira u formalnom smislu, kao najviši pravni akt poslije

zakona (najviši podzakonski akti) izvršne vlasti (šef države i vlada). U materijalnom

smislu (o čemu se određeni pravni teoretičari spore) uredba je izvor prava, i to zakon

koji ima sva svojstva zakona u materijalnom smislu. Uredba je upravna vlast, donose je

izvršno-politički organi na osnovu ovlaštenja izdatog od strane zakonodavnog organa,

ali kao akt uprave, ne zakon u formalnom smislu. Uredbe, dakle, imaju zakonsku

sadržinu (sadrže opća pravila), ali imaju karakter upravnih akata, jer ih donose upravni

organi.

U suvremenoj teoriji prava, kao i u pozitivnim zakonodavstvima većine država,

uredbe se klasificiraju na:

- uredbe za provođenje zakona,4

- uredbe sa zakonskom snagom i

- uredbe po nuždi.

Ugovori su akti koji nastaju saglasnom izjavom volja subjekata koji ih zaključuju i

sadrže norme kojima ugovorne strane ravnopravno uređuju određene međusobne

odnose. Prema vrsti normi koje sadrže, ugovori mogu biti opći (sadrže opće norme) i

pojedinačni (sadrže pojedinačne norme). Prema subjektima koji ih zaključuju, ugovori

mogu biti državni (zaključuju ih dvije ili više država), mješoviti (zaključuju ih država i

nedržavni subjekti) i nedržavni (zaključuju ih nedržavni subjekti).

Ugovori koji sadrže opće norme, imaju karakter izvora prava. Opće norme najčešće

sadrže međudržavni ugovori (međunarodne konvencije) i ugovori (najčešće kolektivni

ugovori) u oblasti rada i socijalne zaštite. Međunarodni ugovori, da bi se inkorporirali u

unutrašnji pravni poredak, moraju prethodno da se ratificiraju od strane zakonodavnog

organa, čime stječu formu zakona i postaju obavezujući za sve subjekte prava.

Pojedinačni pravni akti su značajan dio pravnog poretka, njima se određuje kako

treba da se ponaša subjekt prava u određenoj konkretnoj situaciji. Opće pravne norme,

po pravilu, sadrže suviše uopćene zapovjesti za ponašanje subjekata prava u konkretnim

situacijama. Na subjekte prava se ne mogu primijeniti sankcije za povredu opće norme,

dok se ne donese pojedinačni pravni akt. Pojedinačni pravni akt se može definirati kao

svaki pravni akt kojim se stvara pojedinačna pravna norma ili neki od dijelova

pojedinačne pravne norme.

Potpuni pojedinačni pravni akti su vrlo rijetki u pravnom poretku, njima se stvara

pravna norma u potpunosti (sadrže i dispoziciju i sankciju). Najčešće se pojavljuju u

obliku nekog od nepotpunih pojedinačnih pravnih akata (upravnog akta, sudskog akta ili

pravnog posla). Razlog što su ovi pravni akti rijetki u pravnom poretku je što se, u

pravilu, ne zna da li će biti povrijeđena dispozicija ili ne, i ako bude povrijeđena, iz

kojih razloga će se to dogoditi.

Nepotpuni pojedinačni pravni akti sadrže samo jedan element pravne norme –

dispoziciju ili sankciju. Ako se nepotpunim pojedinačnim pravnim aktom stvara

dispozicija, pojavljuje se u obliku upravnog akta ili pravnog posla, a ako se utvrđuje

sankcija, pojavljuje se u obliku sudskog akta. Upravne akte možemo promatrati u

5

formalnom smislu i po sadržaju. U formalnom smislu, upravni akt je strogo formalan

akt koji donosi nadležni organ uprave u zakonom propisanom postupku. Zakonom se

organima uprave propisuje nadležnost donošenja određenih akata u upravnom postupku,

za čije donošenje se oni osposobljavaju i specijaliziraju.

Prema sadržaju upravni akti predstavljaju pravne akte kojima se stvaraju

pojedinačne dispozicije, na osnovu općih pravnih normi. Upravni akt sadrži konkretnu

naredbu za subjekta prava, određuje mu se način ponašanja. Upravni akt ima karakter

jednostranog akta organa uprave, a prema sadržaju, po pravilu, ima karakter nepotpunog

pojedinačnog pravnog akta (sadrži dispoziciju), mada u manjem broju slučajeva može

biti i potpun (da sadrži pored dispozicije i sankciju). U praksi i pozitivnom pravu,

umjesto termina upravni akt, koriste se različiti termini prema vrstama upravnih akata

(rješenja, zaključci, odobrenja i dr.).

Pravni posao predstavlja pojedinačni pravni akt nedržavnog subjekta (ili nedržavnih

subjekata) koji sadrži dispoziciju pravne norme. Pravnim poslom se propisuje ponašanje

subjekata koji su stvaratelji pravnog posla, njime se ne mogu stvarati obaveze za treće

osobe, s obzirom da se za nastanak obaveze po pravnom poslu zahtijeva saglasnost

izjave volja subjekta prava. Najčešće, pravni poslovi se primjenjuju u imovinskom

pravu.

Pravni poslovi mogu biti jednostrani (nastaju izjavom volje jednog subjekta prava)

ili dvostrani (nastaju saglasnom izjavom volja dva subjekta).

Pravni poslovi se također mogu klasificirati na kauzalne i apstraktne, formalne i

neformalne, pravne poslove za slučaj smrti i pravne poslove među živima. Za formalne

pravne poslovu, da bi bili važeći, zahtijeva se da volja bude izjavljena u propisanoj

formi (u pisanom obliku). Po pravilu, pravni poslovi imaju karakter nepotpunih

pojedinačnih pravnih akata (sadrže dispoziciju), a rijetko imaju karakter potpunih

pojedinačnih pravnih akata (sadrže dispoziciju i sankciju, najčešće kao ugovornu

kaznu).

Sudski akt možemo promatrati u formalnom i materijalnom smislu. U formalnom

smislu, sudski akt je svaki akt koji donosi sud, po sudskom postupku u kojem se moraju

provesti određene radnje. Sudski akt u materijalnom smislu, predstavlja akt kojim se

utvrđuje: postojanje povrede prava u prošlosti i izriče sankcija za tu povredu (potpuni 6

sudski akt) ili se konstatira da povrede prava u prošlosti nema, te se ne može ni

primijeniti sankcija (nepotpuni sudski akt).

Navedeni elementi sudskog akta (utvrđivanje povrede prava u prošlosti i izricanje

sankcija) su logičko povezani i sadržani su u svakom sudskom aktu u materijalnom

smislu. Rijetko, sudski akt može imati karakter i potpunog pojedinačnog pravnog akta

(da sadrži i dispoziciju i sankciju), u kom slučaju, ne predstavlja tipičan sudski akt.

7