ZAČECI UMJETNOSTI U PRADAVNA VREMENA

Dobrodošli na uvodno predavanje iz ciklusa povijesti svjetske umjetnosti.Predavanja iz tog ciklusa ići će kronološkim redom. Iz tog razloga naše prvo predavanje govorit će o razdoblju prahistorije - o razdoblju kada se prvi puta pojavljuje čovjek kakvog znamo i danas - a s njim, naravno i umjetničko izražavanje. Iako se ovo današnje, uvodno predavanje, neće doticati toliko umjetnosti koliko ona ostala razdoblja koja slijede - baš ovo predavanje bit će važno za razumijevanje svih ostalih razdoblja. Da bi smo bolje razumjeli razvoj umjetnosti danas ćemo se nešto više zadržati na samom razvoju čovjeka.

Prapovijest ili prahistorija je najduže razdoblje u prošlosti čovječanstva. Procjenjuje se da ono traje od 1 800 000. godine pr.n.e. pa sve do 4000. godine pr.n.e.

Prahistorija se podijelila na dva velika razdoblja – kameno doba i metalno doba. Kameno doba dijeli se na starije, srednje i mlađe kameno doba, a metalno doba na bakreno, brončano i željezno doba. Paleolitik traje od 1 800 000. god. pr.n.e. pa do oko 10000. godine pr.n.e. Neolitik traje do 4000. godine pr.n.e. Metalno doba traje od 4000. godine pr.n.e. pa se nastavlja i kroz historiju.

Starije kameno doba (paleolitik) razdoblje je u kojem su ljudske zajednice živjele u špiljama ili na otvorenim prostorima u šatorima od životinjskih koža. Osim sabiranja divljih plodova, izvor prehrane bio je lov, pa se stoga već zarana pristupilo izradbi kamenih i koštanih pomagala kojima se uspješnije lovilo. Isprva su to bili kameni oblutci s jedva vidljivim zahvatima kresanja, kakvima se služio uspravni čovjek (Homo erectus), a znatno kvalitetnija i za lov primjerenija pomagala izrađivao je neandertalac (Homo sapiens neanderthalensis), dok je proizvodnju kamenih rukotvorina gotovo do savršenstva savladao prethodnik današnjeg čovjeka, nazvan vrlo razumnim čovjekom (Homo sapiens sapiens).

- odljevima i izvornim izlošcima prikazan razvoj karakterističnih rukotvorina od sjekača iz Šandalje I kod Pule i šačnika iz Punikva kod Ivanca, koji potječu iz razdoblja donjega paleolitika

(2 500 000. - 200 000. prije sadašnjosti), kao i različitih jezgri, strugala i šiljaka iz Krapine i Vindije srednjega paleolitika (200 000. - 40 000. prije sadašnjosti), pa sve do mnogobrojnih tipova kamenoga oruđa iz gornjopaleolitičkoga sloja Šandalje II (40 000. - 10 000. prije sadašnjosti).

Međutim nije svuda u isto vrijeme završio paleolitik i počeo neolitik što će kasnije kroz povijest biti slučaj i sa svim ostalim razdobljima. Na nekim prostorima paleolitik je završio u 12. milenijumu pr.n.e.., a na drugim prostorima je paleolitik završio tek u 4. tisućljeću pr.n.e.

Prvi uspravni čovjek naziva se Homo Erectus, a prvi razumni čovjek naziva se Homo Sapiens. Najstariji ostaci Homo Sapiensa nađeni su u Africi i stari su oko 150.000 godina.

Homo sapiens prvi se put javlja prije 400000 godina, ima volumen lubanje od 1400 kubnih cm, prvi poznaje umjetnost (Altamira, Lascaux), ima složenu kulturu, nježan obiteljski život, poznaje izradu oružja i oruđa

HOMO SAPIENS NEANDERTHALENSIS (neandertalac) - pronađen je u dolini Neandertalu kraj njemačkog grada Dűseldorfa i prema nalazištu je nazvan Homo sapiens neanderthalensis. On nije ostavio umjetnost, nego samo oruđe. Upotrebljavao je vatru, a mrtve je sahranjivao uz posebne obrede. U Iraku je pronađen grob u kojem je jedan predstavnik neandertalaca ležao na cvjetnom odru. Neki autori drže da je ta grana rodoslovnog stabla izumrla. Neki ih dijele na starije i mlađe neandertalce. Ostaci starijih neandertalaca pronađeni su u Italiji, Francuskoj ,Španjolskoj, Slovačkoj i Hrvatskoj. Iznad Krapine na Hušnjakovu brdu nađeni su ostaci kostiju ljudi, koje je Dragutin Gorjanović - Kramberger, poznati geolog i paleontolog odredio kao HOMO NEANDERTHALENSIS KRAPINAENSIS (krapinski pračovjek). Krapinski pračovjek izrađivao je oruđe od valutica, posebnom tehnikom koju nazivamo musterijenskom (naziv je dobiven po lokalitetu Le MOUSTIER u Francuskoj ). Kultura koja je karakteristična za taj oblik pračovjeka prilično je

raširena, naziva se musterijenska kultura. Većina oruđa, šiljci, strugala i slično dobivena je tehnikom od odbitaka (iverja) kamenih jezgara. U špilji Vindiji kraj Varaždina nađeni su ostaci neandertalaca koji pokazuju neke anatomske karakteristike modernog čovjeka. Za krapinskog pračovjeka pretpostavlja se da je imao sekundarni ukop mrtvih. Mrtvaci su najprije bili izloženi na posebnom mjestu, a nakon toga su preneseni na mjesto gdje su ritualno ukopani. To upućuje na moguće religijske obrede krapinskih neandertalaca. Krapinski pračovjek ili Krapinski neandertalac. Naziv za nalazište fosilnih ostataka pračovjeka.

Istraživanja paleolotičkih nalazišta u Hrvatskoj, kao i priča o krapinskim praljudima, započinju 23. kolovoza 1899. godine kada je Dragutin Gorjanović-Kramberger na poziv fra. Dominika Antolkovića posjetio nalazište na Hušnjekovu brijegu u Krapini kako bi proučio ostatke kostiju i zubi koji su tamo pronađeni. Naime, uslijed iskopavanja pijeska koje se vršilo na spomenutom brdu, radnici su pronašli fragmente kostiju.

Krapinski pračovjek, znanstveno poznat kao Homo sapiens neanderthalensis, otkriven je davne 1899. godine kada su započela geološka i pleontološka istraživanja na Hušnjakovom brdu u Krapini.

Tijekom istraživanja, otkrivene su četiri zone odijeljene prema faunističkim nalazima:

Castor fiber (dabar) Homo sapines (čovjek) Rhinocerus merckii (nosorog) Ursus spelaeus (špiljski medvjed) Starost krapinskog pračovjeka procjenjuje se na 100 000 godina. Tokom iskapanja 1905. godine je prikupljeno više od 5 000 predmeta (kosti pračovjeka i faune, artefakti), od čega su 874 ostatka ljudskog porijekla. Artefakti su pripadali musterijanskoj kulturi. Također su pronađeni i ostaci ognjišta, po čemu možemo zaključiti da je krapinski pračovjek poznavao vatru.

Krapinski pračovjek bavio se lovom i sakupljanjem šumskih plodova, bio je nižeg rasta i robusne građe.

Ono na što treba posebno skrenuti pažnju jest način na koji je nalazište rekonstruirano za potrebe javnog izlaganja. Rekonstrukcija neandertalaca je načinjena prema predrasudama koje su u ono vrijeme vladale o praljudima. Prikazivalo ih se kao priglupa i defektna bića. To je potpuno krivo. Neandertalci su bili na vrlo visokom stupnju razvoja, sposobni izrađivati sofisticirana oruđa, brinuli su za bolesne, pokapali svoje mrtve, imali su neku vrstu jezika, te postoje naznake religioznosti.

Znanstvenici još uvijek oštro polemiziraju o načinu na koji je krapinski pračovjek nestao. Neki podupiru teoriju da je bio kanibal, no glavni argument protivnika te teorije je visok stupanj ljudskih odnosa postignut u zajednici, te skrb za pripadnike te zajednice.

HOMO SAPIENS SAPIENS je vrsta kojoj mi pripadamo. Vjerojatno je istisnula neandertalca s kojim je živio na istom prostoru. Značajni fosilni nalazi vrste Homo sapiens, njegova oruđa i crteži nađeni su u blizini francuskog mjesta CRO-MAGNON pa se naziva kromanjonskim čovjekom. Smatra se da je današnji čovjek njegov neposredni potomak. Upotrebljavao je finija oruđa za rad. Izrađivao ih je od kamena, kosti rogova, slonovače, drveta. Oruđa i crteži pronađeni u pećinama govore o visoko razvijenom stupnju kulture. Danas je suvremeni čovjek poznat u tri rase: bijela (europeidna), žuta (mongoloidna) i crna (negridna). Rase se razlikuju po nekim osobinama kao što su boja kože i kose, oblik usnica, nosa i lubanje te proporcija tijela uopće. Osobina rasa rezultat su prilagođavanja u određenim uvjetima područja na kojem žive. Crna boja kože nesumnjivo je u vezi sa stvaranjem zaštitnog pigmenta protiv sunčanog djelovanja u ekvatorijalnim područjima.

POJAVA SUVREMENOG ČOVJEKA

O pojavljivanju suvremenog čovjeka postoje dvije teorije:

2

1. Neki smatraju da su preci ljudi nastali u Africi te da su se kasnije proširili u Aziju i Europu. Pretpostavlja se da su predstavnici roda Homo prešli iz Afrike na tlo Azije i Europe, te da je Homo sapiens njihov potomak. Ova teorija naziva se teorija jedinstvenog podrijetla, a potkrepljena je hipotezama o Evi.2. Prema drugoj teoriji populacija modernih ljudi vodi podrijetlo od vrste Homo erectus.Svaka regionalna populacija je evoluirala specifičnom linijom, koje su međusobno razmjenjivale gene i na kraju se razvile u vrstu Homo sapiens. Ova teorija naziva se teorija multiregionalnog kontinuiteta.

Paleolitska umjetnost, je umjetnost od prije otprilike 32.000 do 11.000 godina, tijekom kamenog doba. Može se podijeliti na dvije glavne kategorije:

nosive komade, male figurice i dekorirane predmete i spiljsku umjetnost. Nosiva umjetnost su rezbarije od kostiju, rogova, kamena ili modeli u glini. Mnogo je takvih ostataka nađeno u Europi, a isto tako i u sjevernoj Americi i Sibiru. Spiljsku umjetnost uglavnom nalazimo na području Španjolske i Francuske, a sastoji se od slika, crteža i gravura na zidovima spilja. Moguća treća kategorija bi bile slike i simboli ugravirani na otvorenom prostoru, no malo je od toga ostalo sačuvano.

Paleolitska umjetnost je prvo otkrivena 1860-ih, kada je francuski paleontolog Edouard Lartet našao dekorirane predmete u spiljama i kamenim skloništima u jugozapadnoj Francuskoj. Starost je procijenjena u vrijeme oruđa i kostiju životinja ledenog doba. Otkrića su pokrenula ludilo prekapanja spilja u potrazi za prastarim predmetima, no malo je pažnje bilo posvećivano crtežima na zidu.

Lokalni zemljoposjednici su 1880. otkrili crteže u Španjolskoj spilji Altamira na što su arheolozi bili veoma sumnjičavi. 1895. zidovi prekriveni gravurama otkriveni su u spilji La Mouthe, u Dordonskoj regiji jugozapadne Francuske. Šljunak je najprije zatrpao ulaz u ovu spilju, a paleolitski nanosi na pijesku potvrđuju veliku starost tih nalaza. 1901. gravure su nađene u spilji Les Combarelles, a crteži u susjednom Font de Gaume-u, u istoj regiji kao La Mouthe. 1902. arheolozi su priznali postojanje spiljske umjetnosti. Od tada su brojna nova mjesta otkrivena, te su se istraživanja nastavila, osobito u Španjolskoj i Francuskoj. 1994. Francuz imenom Jean-Marie Chauvet otkrio je spilju u dolini Adreche također u jugozapadnoj Francuskoj. Spilja Chauvet sadrži slike brojnih životinja koje datiraju 32,000 godina u prošlost, čineći ih najstarijim spiljskim slikama. Od 1981. arheolozi su otkrili nalazišta na otvorenom prostoru u Španjolskoj, Portugalu, Australiji i južnoj Africi. 1994. tokom rijeke Coa, u sjeveroistočnome Portugalu, istraživači su našli kamenje s ugraviranim ljudskim figurama, konjima, kozorozima i divljim mačkama. Umjetnici su očito čekićem istočkali konture životinja koje su kasnije spojili urezujući linije. Arheolozi procjenjuju te slike na 20,000 godina starosti te vjeruju da je takvo crtanje bilo veoma često no da su ostaci propali zbog utjecaja erozije vjetra i kiše.

Stotinama hiljada godina su čovjekolika bića obdarena nemirnim razumom svu energiju trošila na iznalaženja rješenja da prežive i održe potomstvo. Postepeno otkrivanje alata i materijala začeto u dubinama paleolitika (starije kameno doba) u mezolitiku i neolitiku (mlađe kameno doba) se karakterizira sve preciznijom obradom kamena i diferencijacijom određenih alata. Pojedine skupine postepeno prelaze na sjedilački način života.To je trenutak od kojeg čovjek počinje prirodu prilagođavati sebi umjesto obratno, što nas i razlikuje od ostalih bića. Ova stalna borba ujedno potiče razmišljanje o karakteru prirodnih pojava i njihovom porijeklu. Čovjek sada stvara i oblike koji su izraz tjeskobe, želje i pritajenih strahova pred nedokučivim.

GARGAS-Otisci šake

Današnja svakodnevna dječja likovna igra u prvo vrijeme je vjerojatno imala magijski karakter, a danas u njoj prepoznajemo i najraniji trag razvoja ljudske samosvijesti. Dokaz da čovjek počinje svojim rukama ne samo spoznavati svijet već ga i oblikovati.Pretpostavlja se da je oblik otiska sličniji karakteristikama ženske ruke. Što bi moglo značiti da su prvobitni umjetnici-crtači bile žene.

3

Mlađi paleolitik (40000–10000 g.p.n.e.) čuva najranije dokaze ljudske potrebe za likovnim izražavanjem. U procesu obrade kamena i izrade alata, da li pukim slučajem ili materijalizacijom religijskih shvaćanja, nastaju »kipići« sa akcentiranim obilježjima žene. Grudi i bokovi su prenaglašeni kao simboli plodnosti i vjerojatno ukazuju na kultni karakter ovih idola poznatih kao Venere. Shematiziranost ovih venera, a i tragovi gravira iz istog perioda ukazuju na izrastanje oblika iz asocijacije u prirodnom obliku kamena ili kosti.

Ovakvih figurica često manjih od dlana ruke nađeno je desetine, u Lausselu, Lespugneu, Willendorfu, Savignanu... i širom Evrope što govori o rasprostranjenosti kulta »Magna Mater « (Velike Majke). Čudo rađanja je već tada zauzelo bitno mjesto u religijskom poimanju svijeta

Ljudski prikazi su rjeđi u spiljskom slikarstvu, a češći na nosivim predmetima. Mali ljudski kipići, poznati kao figure Venere, s uvećanim grudima i trbušnim dijelom su nađeni uglavnom u centralnoj Europi. Takozvana Venera iz Willendorfa, Austrija (30,000 – 25,000 pr.Kr, Naturhistorisches Museum, Beč, Austrija) je jedan od najboljih primjera.

Venera iz Willendorfa je kipić izrađen od mekanog vapnenca u razdoblju orinjasijena (4. paleolitsko razdoblje, po mjesto Aurignac u Francuskoj). Lik žene sa steatopigijom, tj. naslagama sala. Veličina oko 11 cm. Jedna od najljepših prethistorijskih boginja-idola, Willendorfska venera predstavlja u potpunosti ogledni primjerak univerzalnog tipa rasprostranjenog širom svijeta. Naglašene obline i reproduktivni organi nasuprot stilizacije kape i bezličnosti nepogrešivo ukazuju da se nalazimo pred materijalizacijom ideje, a ne neke određene ličnosti.

Drugi, ali ništa manje snažan oblik umjetnosti (ovdje još uvijek možemo govoriti o praumjetnosti jer ove skulpture i crteži nastaju kao sekundarni izrazi totemskih magijskih kultova) nastaje u dubinama spilja franko-kantabrijskog područja.

Venera iz Willendorfa i Venera iz Lespugue su u prvom redu idoli a ne umjetnička djela. Svaka dalja umjetnička namjera išla je prvenstveno za tim da poveća draž figurice i da slobodnim pretjerivanjem probudi realne asocijacije. Takav tip figure uvijek su iznova smatrane portretskim prikazom debelog paleolitskog tipa žene, koji je vjerojatno zaista i postojao. Takva pretpostavka izjednačuje anatomski i umjetnički realizam, čiji je zadatak upravo to egzorcističko pretjerivanje. Stvarna likovna ideja dobiva svoj smisao ukrasom u kosi, preobilnim grudima i nabreklim tijelom - ženske spolne oznake potpuno vladaju slikom i čine suvišnom detaljnu izvedbu tijela.

Životinja je drugi centralni motiv paleolitske umjetnosti. Kao čovjeka, tako ni životinju ne prikazuje iz potrebe za figuralnim ukrasom, već s određenom svrhom i ciljem. Lov kao životna čovjekova potreba uvjetuje već u samom početku stanocit odnos prema životinji. Primitivno lovac ne gleda na životinju samo kao na svoj plijen već i biće tajanstvene sile koje stoji pod okriljem određenih snaga. Krupna divljač zauzima brojčano prvo mjesto

Mlađi paleolitik (period magdalenien) između 15 000. i 10 000. godine p.n.e. obiluje prvim pokušajima slikarskog izražavanja. Pored otiskivanja šake na zidu pećine (Gargas-Španjolska) razvija se animalističko slikarstvo. Sav život ljudskih zajednica vezan je za migracije životinja i lov na njih. Crteži u Altamiri (Španija), Lascauxu (Lasko) (Franc.),.... nastaju kao element magijske pripreme za lov jednakovrijedan kao i sam lov (dokaze za ovu pretpostavku možemo naći danas u ritualima američkih indijanaca i plemena Oceanije.

Figurativna paleolitska umjetnost se odnosi na prikaz čovjeka ili životinje, a nefigurativna na oblike znakova i simbola. Prikazi pojedinih životinja variraju od mjesta i vremenskog perioda. Najčešće su se u spiljama prikazivali bizoni i konji, a mamuti i jeleni se nalaze samo na nekim područjima. Ribe i ptice su najčešće na nosivim predmetima. Prikazi insekata i biljaka su samo na nekim predmetima i jako su rijetki. Gotovo sve životinje su prikazane u profilu, uglavnom odrasle jedinke prepoznatljive vrste. Mnoge su životinje nedovršene ili dvosmislene, a ima i izmišljenih bića, kao jednorog u spilji Lascaux, Francuska. Broj figura varira od nekoliko do nekoliko stotina kao u spiljama Lascaux ili Les Trois Freres, Francuska.

4

Lascaux, Francuska, zidno slikarstvo. Ova slika je napravljena oko 13,000. g. pr.Kr. Prikazuje kravu i male konje, a njezini su tvorci vjerovali da će im osigurati uspješan lov.

Simboli i znakovi su mnogo češći u spiljskom slikarstvu nego prikazi ljudi ili životinja. U rasponu od jedne točke i linije do velike plohe složeno grupiranih znakova mogu stajati samostalno u spilji, no češće se nalaze uz figurativne slike. Česti su jednostavni simbolični motivi, uključujući i otiske ruke u obojenoj zemlji, a neki znanstvenici smatraju da su složeniji znakovi obilježja etničke grupe iz paleolita. Znanstvenici su isprva smatrali da je spiljsko slikarstvo bilo čisto iz dekorativnih razloga, bez konkretne važnosti, no nakon daljnjih istraživanja sve figure daju neki smisao toj umjetnosti.

Po teoriji popularnoj u ranom 20. st., ljudi iz kamenog doba su slikali životinje iz razloga da će iste susresti u stvarnosti. Tako koplja i druga oružja na slikama mogu kazivati da će imati uspješan lov. Ipak, ta je teorija još na razmatranju. Slijedeća popularna teorija kaže da su spiljske slike služile magiji plodnosti te su po njoj ljudi slikali životinje u nadi da će se iste razmnožiti i osigurati dovoljno hrane u budućnosti. Neki smatraju da će ponovno slikanje životinje po staroj slici osigurati ponovni povratak životinje svako proljeće. Neka istraživanja su pokazala da su najraskošnije slike u spiljama s osobito dobrom akustikom, te smatraju da je glazba imala veliku ulogu u obredu. Također su mnoge ostale teorije na razmatranju, no smatra se da jedinstvena teorija neće biti dovoljna za objašnjenje cijele paleolitske umjetnosti, koja je trajala 20,000 godina, na širokom području svijeta. Umjetnost na spiljskim zidovima sastoji se od raznih tehnika. Neki crteži sadrže spojene ostatke mineralnih nakupina stalagmita i stalaktita za prikaz pojedinih dijelova životinje. Drugi dolaze od prstiju utisnutih u glinu koja se nalazila na stjenkama zida. Rad u glini nađen je samo na prostoru Pirineja, isto tako sadrži i gravure na stropu spilje te reljefi oblikovani u umjetnim nakupinama gline. Spiljski umjetnici su modelirali bizona u reljefu u francuskoj spilji Le Tuc d'Audoubert, dok je u spilji Montespan, Francuska, trodimenzionalna skulptura medvjeda od 700kg gline. Zidno kiparstvo, u niskom i visokom reljefu, je nađeno samo u središnjim regijama Francuske, gdje se glina mogla oblikovati. Otkriveni su i tragovi crvenog pigmenta na većini zidnih skulptura što znači da su nekad bili obojani. U nekim je spiljama strop bio previše visok za slikanje bez ljestava ili skela. U Lascauxu, spiljski zidovi pokazuju rupe gdje su mogle biti postavljene skele. Veličine spiljskih crteža jako variraju. Slike bikova u spilji Lascaux dugačke su 5.5m.

RANJENI BIZON IZ ALTAMIRE

Slike oslikane oskudnom paletom rudnih pigenata u dubini pećina najvjerojatnije su imale magijski značaj u ritualu pripreme za lov i komunikaciji sa duhovima. Ali, primjer umirućeg bizona iz Altamire pored ovog značenja i odlične analize oblika sadrži još jednu vrijednost: Nastojanjem da zabilježi bolnu grimasu na licu životinje crtač prodire u svijet emocionalnih stanja. Upravo zbog nastojanja da se izrazi i oblikuje slika svijeta, ali i slika o svijetu i svijest o razumjevanju opšteprirodnog principa rađanje-umiranje, daje nam za pravo da govorimo o djelu umjetnika.

Tek krajem paleolitika pojavljuju se crteži čovjeka, ali sa veoma stiliziranim obrisima. Za razliku od crteža životinja koji su uglavnom crtani bez kompozicijskog plana, sada se figure organiziraju u ritmičku cjelinu. Zahvaljujući novim otkrićima i učenju čovjek sebe počinje doživljavati kao samosvjesno biće. Otkriva svoju snagu i vrijednost i želi da ih izrazi. Crtež postaje poruka,rezultat potrebe za komunikacijom i bilježenjem događaja. Figure su stilizirane do nivoa prepoznavanja potrebnog da izrazi priču. Vremenom, iz ove šematizacije nastaju prva piktografska (slikovna) pisma.

BORBA STRIJELACA IZ PEĆINE U MORELLI LA VIEJA

Sa ovladavanjem linearnim predstavljanjem čovjek razvija i sposobnost uočavanja reda u prirodi i ponavljanja oblika. Čovjek se počinje poigravati sa linijom, njenim ponavljanjem i variranjem, uvodeći sada nove apstrahirane oblike i započinjući dekorativnu umjetnost ukrašavanja. Iznalaze se nove i nove sheme kao simboli oblika i pojava. To je put koji će kasnije voditi do pojave piktografskog pisma i jezika simbola kojim se i danas služimo. Ova težnja za obilježavanjem prostora, iznalaženja centra i periferije istovremeno rađa osjećaj za geometriju.

5

VALLON PONT D´ARC-Mamut

Primarni značaj pojave dekorativne stilizacije leži u okretanju ličnom konceptualnom doživljaju svijeta nauštrb prostog reproduciranja senzacija iz realnog svijeta. Ujedno se počinje crtati na pristupačnijim mjestima u pećini, a dominantna je sada predstava čovjeka, pojedinačna ili u grupi, sa naglašenom stilizacijom kao magijski znak jačanja samosvijest.

Prva čovjekova zadaća bila je sakupljanje jer je čovjek već tada radio po svojoj svrsi. Prvi alat čovjek je dobivao tešući mekani kamen od kojeg je izrađivao ručne klinove ili oblutke. Čovjek živi u zajednicama od 50 do 60 članova. Takve zajednice nastajale su kad se skupe ljudi radi ostavljanja potomstva i radi lakšeg preživljavanja. Takve zajednice su bile kratkog vijeka svaki su se čas mogle raspasti.

Čovjek je u tom dobu pronašao i vatru. Vatra je zasigurno najveći pronalazak u povijesti. Čovjek ju je najvjerojatnije primijetio onda kad je grom negdje lupio i zapalio vatru. Čovjek je tu vatru pokušavao zadržati što je dulje mogao jer je primijetio da ona daje toplinu. Po hladnijem vremenu kad bi se sklanjao u pećine i spilje uvijek je sa sobom ponio i vatru. Život u pećinama nije bio stalan nego samo povremen radi zaštite od kiše i hladnoće. Ostalo vrijeme ljudi su lutali i skupljali.

Nakon nekog vremena sjemenke u trapovima su proklijale i izrasle iz zemlje. Tako je otkrivena zemljoradnja i to najprije u Mezopotamiji. Prvo oruđe za zemljoradnju bila je kamena motika. Uz zemljoradnju ljudi su i dalje odlazili u lov i usavršavali luk i strijelu. Prve pripitomljene biljke bile su žitarice, pa je prva zemljoradnja i bila motičarstvo. Za spremanje hrane trebale su i neke posude pa je čovjek naučio praviti posude od keramike. Javljala se i tkalačka radnja jer se je morala izrađivati i odjeća. Pošto je čovjek otkrio zemljoradnju morao je ostati živjeti na jednom mjestu pa je započeo sjedilački način života. Iz toga su se razvijale krvne zajednice: rodovi, bratstva i plemena. Rodovi su se sastojali od 150 do 200 članova. Nastalo je i prvo selo – Kalat Jarmo, pa i prvi grad – Jerihon.

Zajednice vode žene i takve zajednice zovu se matrijarhati. Da bi se ostavljanje potomstva i dalje razvijalo žena iz jedne zajednice ostavljala je potomstvo čiji je otac bio član druge zajednice. Rad u zajednici je bio zajednički, no bio je podijeljen prema dobi i spolu. Žene su obrađivale zemlju, a muškarci su bili stočari, lovci i ribolovci, a isto tako su i gradili naselja i branili ih od napada drugih zajednica. Ostarjele žene kuhaju, spremaju hranu, predu i tkaju, dok ostarjeli muškarci popravljaju kuće, prave posuđe i razne alate. Jedina zadaća djece bila je učiti od odraslih.

Muškarci polako preuzimaju vodstvo zajednice i takve zajednice zovu se patrijarhati. Uslijedio je napredak znanja i iskustva, a javlja se i promjena načina rada.

U metalnom dobu tehnika se znatno razvija. Od zemljoradnje se odvaja obrt, a od obrta kasnije trgovina. Događa se društvena podjela rada po zajednicama. Svaka zajednica do sada se bavila s raznim poslovima, a sada se svaka zajednica bavi svojim poslom. Ako neka zajednica ima mnogo obradive zemlje posvetit će se zemljoradnji. Ako pak druga zajednica ima mnogo gline, posvetit će se lončarstvo. Temeljni je rad fizički rad i njime se bave gotovo svi ljudi. Neke bogataške obitelji bave se samo umnim radom i za njih rade ratni zarobljenici.

Zbog okrenutosti zajednice k jednom poslu pojavljuje se višak proizvoda. Pa jača trgovina. Prva vrsta trgovine bila je trampa s principom proizvod za proizvod. Nakon toga vrlo je tražena bakrena pločica pa je ona postala predmet trgovine ili tadašnji novac. Zbog ove trgovine počinje nejednakost ljudi. To doba nazvano je doba bogataša i siromaha. Rat postaje glavni izvor bogatstva, a ratno zarobljeništvo postaje roblje.

Rodovi se raspadaju u patrijarhalne obitelji s 20-50 članova. Zbog toga se javlja potreba za vezom s drugim obiteljima zbog potomstva, obrane i razmjene. Udruživanjem više patrijarhalnih obitelji nastaju seoske općine koje su nova vrsta zajednice. Starješina općine izabran je iz ugledne i bogate i ugledne obitelji. Uz starješinu vlada i ratno vijeće. Društvo se dijeli na robovlasnike, robove i slobodne siromašne seljake. Robovlasnici organiziraju vojsku i sudove te izdaju zakone. Također uvode i poreze da bi plaćali vojsku i činovnike. Pojavljuje

6

se država. Na mjestu razmjene među općinama nastaju gradovi. Gradovi postaju države na čijem je vrhu knez.

Počinje doba civilizacije. Kroz prahistoriju broj robova sve više raste, a broj slobodnih seljaka je sve manji jer se seljaci zadužuju kod bogatih da bi platili porez, a kad ne mogu vratiti dug onda najčešće sami postaju robovi bogataša. Fizički rad postaje sramota za slobodnog čovjeka. Robovi se smatraju oruđem koje govori.

U prahistorijsko doba razvija se i kultura. Stručnjaci za kulturu prapovijesti su arheolozi. Prva se razvijaju vjerovanja. Kult lubanje je štovanje ljudske glave. Arheolozi su pronašli na jednom mjestu uredno pokopane ljudske glave bez ostatka tijela. Totemizam je obožavanje životinja. Ljudi su u to doba vjerovali da su njihove svete životinje praotac i pramajka njihove horde.

Dolazi do pojave osobnih imena. Svaka zajednica dobiva ime po svom totemu i svaki član zajednice zove se kao i njihov totem. Tijekom vremena se javljaju obredi magije totemu, a jednom godišnje pračovjek ubija svog totema i njime prehranjuje zajednicu i članovi zajednice tako se duhovno spajaju sa svojim totemom. Totemi su dotad bili samo životinje, no to kasnije postaju i biljke i neki predmeti. Nakon totemizma javlja se animizam ili vjerovanje u duhove. Pračovjek je pridonosio žrtvu dobrim duhovima. No na kraju čovjek shvaća da je o najrazvijenije biće, pa svi duhovi dobivaju ljudski oblik i izgled. Razvija se politeizam, a i monoteizam.

Od umjetnosti najrazvijenije su likovna umjetnost i kiparstvo. Najpoznatija spilja s likovnim crtežima je spilja Altamira u Španjolskoj. Izrađuju se i kipovi totema. Na nakit i alat se rezbare totemi. Za religijske obrede i za istjerivanje zlih duhova koristi se šminkanje. Počinje i tetoviranje, ponajprije tetovaže totema. Glazba se slabije razvijala, a prvi instrument bio je bubanj. Književnost se razvija usmenom predajom. Graditeljstvo je kasnije postalo vrlo razvijeno. Gradila su se prva naselja, kuće i svetišta. Sve građevine građene su od ogromnih kamenih blokova – to se naziva megalitsko graditeljstvo i razvijeno je u Europi i Africi. Najpoznatije takvo svetište je Stonehenge u Engleskoj.

Stonehenge je građevina iz neolitika i brončanog doba, smještena u okolini Amensburya u Engleskom okrugu Wiltshire, otprilike 13 km sjeverozapadno od Salisburya. Stonehenge je dodan u UNESCO-ovom popis Zaštićene baštine tijekom 1986. godine. Stonehenge Prethistorijski spomenik na Salisburškoj nizini, sjever Salisburya, u jugozapadnoj Engleskoj koji datira od mlađeg kamenog do starijeg brončanog doba (3000.-1000. pr.Kr). Spada među megalitičke spomenike jer je građen od ogromnih kamenih blokova. Spomenik danas u ruševnom stanju, a nije poznato kojoj je svrsi Stonehenge služio, no smatra se u obredne ili vjerske svrhe.

On nema jedinstvenu strukturu, nego seriju struktura koje su izmjenjivane i ponovno građene tijekom perioda od 1500 godina. Malo je poznato o njegovim graditeljima. U 17. stoljeću engleski sakupljač starina John Aubrey izložio je teoriju da je to druidski hram. Druga je pretpostavka da su sami Rimljani sagradili spomenik. Obje su pretpostavke osporene u 20. stoljeću kada je dokazano da je Stonehenge sagrađen 2000 godina prije dolaska Druida i Rimljana na to područje. Danas se smatra da su neolitski narodi britanskih otoka započeli gradnju Stonehengea prije 5000 godina.

Iskopavanja Stonehengea 1950-ih su pokazala da je spomenik građen u tri glavne faze. Najranija je dovršena otprilike 2900. pr.Kr. Sastoji se od kružnog jarka promjera 110 m i dubine od 1,5 m. Arheolozi smatraju da su se kao motike koristili jelenji rogovi. U drugoj fazi koja je trajala od 2900. do 2500. pr.Kr. podignuto je više drvenih debla koje su stavili u središte jama. Na sjeveru otkud se ulazilo u hram su također podignute i grede. Stonehenge je uvelike promijenjen tijekom treće faze gradnje, koja je trajala od otprilike 2550. do 1600. pr.Kr. Otprilike 80 stupova (tzv. plavih kamena, zbog njihove boje) od vulkanskih stijena je podignuto u dva koncentrična kruga u središtu mjesta. Stupovi su stigli s planina Preseli u jugozapadnom Walesu, smještenih 220 km od Stonehengea. Prijevoz tih stupova, od kojih svaki teži 4 tone, bio je nevjerojatan pothvat te se odvijao po moru, rijekama i kopnu. Tijekom te gradnje ubrzo su stupovi maknuti i doneseni novi od druge vrste stijena, pješčanih, iz

7

Marlborough doline, 40 km sjeverno od Stonehengea. 30 tih kamena je podignuto u krugu od 33 m promjera. Na njih su dodani još i "nadvratci" tvoreći tako prsten na stupovima. Tako dva stupa s gredom na njima tvore luk zvan trilithon (od grčkog što znači tri kamena). Od izvornih 30 danas stoji još 17 stupova i 6 "nadvrataka". Na sjeveroistoku se nalazi otvor te tako ima oblik potkove.

Na britanskim otocima se nalazi više od 1000 kamenih krugova, no Stonehenge je jedinstven među njima. Zašto je Stonehenge sagrađen ostaje nepoznato. Mnogi se znanstvenici slažu da je morao biti sveto ili posebno mjesto religioznih rituala i ceremonija. Mnogi smatraju da je Stonehenge sagrađen od štovatelja Sunca. Otvor u krugu je okrenut prema ljetnom izlasku Sunca. U susjednoj je Irskoj sličan spomenik Newgrange, sagrađen približno u isto vrijeme okrenut prema zimskom izlasku Sunca. Ranih 1960-ih američki je astronom Gerald S. Hawkins izložio teoriju u kojoj je Stonehenge zvjezdarnica i kalendar iznenađujuće složenosti, a koja je danas veoma popularna. On je smatrao da su stari ljudi pomoću Stonehengea predviđali astronomske pojave, uključujući i zimski i ljetni solsticij te pomrčine Sunca i Mjeseca.

Današnji znanstvenici mogu samo nagađati o tome što je Stonehenge značio njegovim graditeljima i što ih je nagnalo da ulože toliko rada i pažnje njegovom stvaranju.

Do samog početka 20-og stoljeća, većina kamenja koja sačinjava Stonehenge nije se nalazila na svojim originalnim lokacijama. Razlog tomu je povećan broj posjetitelja toj lokaciji, a ti su se posjetitelji često penjali po monolitima i na taj su ih način pomicali. Provedene su 3 faze konzervatorskih radova vezanih uz štićenje Stonehengea od daljnjeg propadanja. Palo i oštećeno kamenje je vrlo uspješno i pažljivo zamijenjeno i postavljeno na originalne lokacije. Stonehenge je dodan u UNESCO-ov popis Zaštićene baštine tijekom 1986. godine. Prapovijest

Sam kompleks koji sačinjava Stonehenge je moguće podijeliti u 3 glavne faze izgradnje, premda postoje jasni dokazi da je aktivnosti bilo i prije i nakon glavnih faza izgradnje. To se odnosi na samu lokaciju Stonehengea, ali i na njegovu okolinu.

Prvi se dio spomenika sastoji od prstena koji u promjeru ima 115 metara. Unutar njega se nalaze kružno raspoređeno 56 šupljina koje još nazivaju i Aubreyevim rupama (po John Aubrey – skupljaču starina iz 17-og stoljeća koji je te rupe prvi otkrio). Zna se da su barem neke od tih rupa bile korištene za potrebe pohranjivanja pepela kremiranih ljudi. Većina ostalih pokopa se obavljala u središnjoj udubini unutar samog Stonehengea. Izvan samog ulaza u kompleks, nalazi se Heel Stone

Dokazi druge faze izgradnje višu nisu vidljivi. Arheološka istraživanja su pokazala da su oko 2100 godine pr. n. e. Dva koncentrična kruga bila načinjena od 82 uspravna kamena, postavljena oko središta prstena. Ovo je kamenje dopremljeno iz mjesta udaljenog oko 400 kilometara od Stonehengea. Mjesto se zove Preseli Hills i nalazi se u Walesu. Način na koji je kamenje dopremljeno još nije poznat i o njemu se mnogo raspravljalo u arheološkoj zajednici. U istom tom razdoblju je obavljeno i konačno prilagođavanje oblika i geometrije Stonehengea vezano uz obilježavanje solsticija. Treću fazu izgradnje je obilježilo micanje ranije spomenutih kamenja iz središta spomenika i dopremanje ogromnih Sarsen kamenja s lokacije koja se nalazi oko 35 kilometara sjeverno. To je kamenje dodatno obrađeno prije nego je postavljeno u uspravan položaj. Njihov položaj je također ocrtavao kružni oblik. Unutar ovog kružnog rasporeda monolita, nalazi se 5 masivnih kamenova koji posloženi čine oblik slova U. U samo je kamenje uklesano više slika različitih alatki (oružja) – poput sjekira i slično. Treća faza radova na Stonehengeu se pripisuje kulturi Wessex iz ranog Brončanog doba koja datira u vrijeme oko 2000 godine p.n.e. Nakon tog razdoblja učinjeno je više modifikacija na samom Stonehengeu – dio kamenja iz središta je uspravljen, iskopano je i više jaraka. Teorije o Stonehengeu

Cijeli je kompleks poravnat u smjeru sjeveroistok – jugozapad, i neke od teorija ističu da je taj položaj određen potrebom za praćenje i obilježavanje solsticija i ekvinocija. Neki su zbog toga tvrdili da je Stonehenge služio kao drevni kalendar ili opservatorij. Postojala je čak i tvrdnja da

8

je Stonehenge zapravo replika ogromne vagine. Vagina – kao objekt štovanja, nije neobična pojava u prapovijesti jer je često pripisivana kultu majke – žene i obilježavanja plodnosti.

Ponekad se Stonehenge povezuje s legendom o Arturu i čarobnjaku Merlinu. Merlin je navodno naredio premještanje Stonehengea s njegove prvotne lokacije u Irskoj na Mount Killaraus –u. Kamenje su, dakako, donijeli divovi iz Afrike. Postoji još čitav niz legendi i teorija o samom Stonehengeu kao i o načinu njegove gradnje. Uz ove spomenute, česta je i teorija da su bića iz svemira (vanzemaljci) pomogli i upravljali izgradnjom Spomenika.

Nedavna prošlost

STONEHENGE (stone znači kamen, henge znači krug) je najpoznatiji svjetski prethistorijski spomenik koji se nalazi u Velikoj Britaniji. To je zapravo krug od složenog megalitskog kamenja koje je 6 - 7,3 m visoko iznad zemlje, u zemlji je 1,2 - 2,4 m, a najteži kamen ima težinu oko 40 tona. STONEHENGE je star preko 4000 godina. Smatra se da je kamenje STONEHENGEA postavljano od 2550 do 1600 god. prije nove ere.

Kamenje je slagano u fazama. Najprije je napravljen vanjski krug od velikog kamenja pješčenjaka (tako da je na dva okomita kamena položen jedan vodoravni) i unutar njega krug od manjeg kamenja tzv. plavog kamena. Unutar ovih krugova veliko kamenje pješčenjaka složeno je u obliku potkove (opet na dva okomita položen jedan vodoravni) i unutar njega manje kamenje tzv. plavo kamenje složeno je također u obliku potkove. U sredini je bio kamen postavljen okomito koji je predstavljao oltar.

Oko ovog kamenja bila su dva kruga rupa, zatim podignuta zemlja kao obala rijeke, pa kanal i ponovno podignuta zemlja kao obala rijeke. Do STONEHENGEA je vodila avenija i tu su pred ulazom bila dva kamena kroz koje je sredinom ljeta-ljetni solsticij- sunce u svanuće bacalo svoje zrake u sredinu kruga, na oltar. Isto se dešavalo i u zimi- zimski solsticij- kad je sunce zalazilo i svoje zadnje zrake bacalo na oltar u sredini kruga. Tu je i kamen za koji se misli da su na njemu prinošene žrtve.

Smatra se da je STONEHENGE kroz tisućljeća služio kao opservatorij, hram, kalendar, kompjuter, vozilo za prošlost i budućnost…

Linije krajolika i STONEHENGEA govore o važnosti kruga - koji je simbol jednote, Boga, bez početka i kraja, zatim vertikalnim i horizontalnim linijama, o slaganju gore, dolje, desno i lijevo, vodi, zemlji i kamenu u gradnji…

STONEHENGE je mjesto sjećanja na prošle aktivnosti, ceremonije i živote i mjesto s koga se može poći u budućnost…

Danas je Stonehenge još uvijek objekt obavijen velom tajni i mističnosti – barem za neke. To mjesto još uvijek štuju neo – druidi i oni koji slijede poganska i neo – poganska vjerovanja. Također, tu se od 1972. do 1984. održavao i glazbeni festival. Godine 1985. Festival je zabranila Vlada Velike Britanije. Kao posljedica, izbio je sukob između policije i organizatora Festivala. Taj je sukob ostao poznat kao Bitka kod Beanfielda (Battle of the Beanfield).

Kako je u proteklim godinama u blizini samog Spomenika izgrađeno više modernih prometnica, počeo se otjecati njihov utjecaj na Stonehenge. Vlada je stoga pokrenula čitav niz ambicioznih projekata kojima bi se do 2008- godine zatvorile sve dosadašnje prometnice u blizini Stonehengea te kako bi se taj spomenik sačuvao i za buduće naraštaje.

I premda je osnovna namjena Stonehengea poznata, kao i čitav niz drugih detalja o njemu, on je i dalje za dobar dio ljudi objekt ispunjen mistikom i tajnovitošću. Slika uspravnih i impozantnih monolita postavljenih u kružni raspored, dio su slike i predodžbe koja je danas dio opće kulture.Vučedolska kultura je kultura mlađeg eneolita (bakrenog doba), nazvana po lokalitetu Vučedolu (5 km istočno od Vukovara), gdje je otkriveno veliko naselje bakrenog doba. Još se naziva i slavonska kultura i Zok-kultura (prema nalazištu Zok u Mađarskoj). Trajala je otprilike 2150.-1850. pr.Kr. Rasprostranjena je na području Srijema, istočne i posavske Slavonije te

9

okolice Bjelovara. Isto tako je rasprostranjena i u Austriji, Mađarskoj, južnoj Slovačkoj i Rumunjskoj.

Naselja vučedolske kulture se nalaze uglavnom na uzvisinama, obično uz rijeke (Vučedol, Vinkovci) i močvarno područje. Oblik vučedolske kuće je pravokutan s predvorjem i središnjim ognjištem, napravljena s drvenim stupovima, pleterom i premazom od gline (Vučedol). Grobova nije mnogo pronađeno, a pokojnici su pokapani ili unutar kuće ili ispred s osobnim predmetima. Bilo je i sojeničkih naselja, a negdje se čak stanovalo i u spiljama. Izrada oružja i oruđa bila je od kamena i kostiju, a već je bilo poznato i lijevanje bakrenih predmeta, kao što su kalup i sjekirica iz Vučedola. Na lokalitetima vučedolske kulture nađeno je i fino keramičko posuđe crne boje (amfore, vrčevi, šalice, trokutaste boca i nekoliko posuda neobičnog oblika), s raznim pravilno organiziranim, urezanim ukrasima ispunjenim bijelom bojom – inkrustacijom. Ukrasi su uglavnom pravolinijski, a ima i krivolinijskih (rozeta). Najbolji primjer ukrašavanja su Vučedolska golubica i idoli iz Ljubljanskog Barja. Vučedolska kultura se dijeli na tri faze, a smatra se da je nastala negdje u slavonsko-srijemskom prostoru iskrivljenjem lengyelsko-sopotske pod utjecajem kostolačke kulture. U srednjoj fazi se proširila na Baranju i Banat, a u posljednjoj se proširila na sve strane te je došlo do raspada jedinstvene kulturne na manje tipove.

Vučedol nije samo lokalitet koji je dao ime kulturi, već i prostor na kojem se razvijala sama kultura. Vučedolska kultura se razvijala od oko 3000.g.pr.Kr. do oko 2300.g.pr.Kr. Vučedolskoj kulturi je na području Vučedola prethodila badenska kultura, a naslijedit će je ranobrončana Vinkovačka kultura. Vučedolska kultura je, uz vinkovačku kulturu u unutrašnjosti te cetinsku u primorju, jedna od najznačajnijih kultura metalnog doba na našim prostorima.

10

AnA

Vučedol, na desnoj obali Dunava, mjesto gdje svaki pedalj zemlje otkriva tragove prapovijesne vučedolske kulture što se proširila na čitav prostor današnje srednje Evrope, a prema jugoistoku sve do Egejskog mora i do Troje.

Arheološki predmeti dokazuju da se upravo tu dogodila prva protoindustrijska revolucija vezana uz prvu serijsku proizvodnju sjekira, toga prapovijesnog oružja. Sjekira je označila stvaranje prve evropske vojske, pa i vladara jer je bila simbolom ne samo božanske nego i vladarske moći. U metalurgiji Vučedol je bio korak ispred poznatih onodobnih civilizacija. Krenuo je prvi u serijsku proizvodnju predmeta od arsenskog bakra, a usavršavanje postupka rezultiralo je otkrićem prave bronce. Zato je vučedolska kultura znak da je Evropa upravo tu učinila onaj civilizacijski skok kakav je u isto vrijeme, 3000.god.pr.Kr., formiranjem naselja, grada države i pisma, dostignut u Mezopotamiji, Egiptu i Kini.

Vatra je bila zemaljski oblik božanskoga svjetla, slika izvorne svjetlosti – Sunca.često se tvrdi da postignuta razina civilizacije razumijeva da je čovjek pokorio prirodne sile. Međutim, čovjek tim silama nikada nije u potpunosti ovladao. On ne može spriječiti kišu da pada ili munju da para nebo. Civilizaciju je stoga točnije opisati kao čovjekovo razumijevanje prirodnih sila i suradnju s njima.

Prva sila kojoj se približio bila je sila vatre. Ovladavanje vatrom ishodište je svih ljudskih pokušaja da promjene svijet koji ih okružuje i prilagode ga svojim fizičkim potrebama.Vatra – naš najvažniji izvor energije – osvjetljava i grije naše domove, omogućuje spravljanje hrane, pokreće naše automobile, zrakoplove i strojeve. Manifestira se u različitim oblicima i dolazi iz različitih izvora. Pa ipak, vatra je tajna. Ne postoji kemijska formula za vatru kao što, primjerice, postoji za vodu. Ne razumijemo u potpunosti složeni proces što se zbiva dok vatra gori.

Stari su narodi vjerovali u tri obličja vatre: nebesku (Sunce), onu iz zraka (izašlu iz groma) i onu zemaljsku.

Prvo je obličje vatre izraženo suncem. Već su i najstariji narodi mogli shvatiti ulogu sunca za život na zemlji. Njihova životna borba za opstanak i produženje vrste uglavnom je bila određena sunčevim kretanjem nebom. Tako je najranijim zemljoradnicima sunce postalo prvo i osnovno božanstvo koje je preuzelo primat praroditeljici svega živoga – Velikoj majci Zemlji. U izrazitim zemljoradničkim civilizacijama – prije svega je to primjer staroga Egipta, Sunce je glavno božanstvo (Ra, Amon Horus). Kod stočarskih naroda koji se pojavljuju kasnije, jer je čovjeku trebalo više vremena da pripitomi životinju, negoli biljku, Suncu ne pripada glavno mjesto na „Olimpu“, ali ima izdvojen, neugrožen položaj.

Važno je za spomenuti grčkog Heliosa i rimskog Sola jer ćemo najviše i spominjati grčke i rimske bogove.

Koliko je sunce zauzimalo važno mjesto u životima vladara, potvrđuje nam Louis XIV, francuski kralj, koji je sebe nazvao Kralj Sunce.Drugo obličje nebeske vatre je bljesak munje. U mnogim se grafičkim prikazima iz pretpovijesnih razdoblja munja prikazuje kao kamen koji pada s neba ili kao kamena sjekira koju je netko zavitlao s nebesa. I danas često kažemo da ćemo nešto učiniti pa makar sjekire padale s neba. To je po svoj prilici zaostala asocijacija na pradavna vremena kad su se, za iznenadne promjene vremena, jedino kamene sjekire mogle kotrljati s neba kao obilježje Gromovnika.

Grom za razliku od Sunca ima dvostruko obilježje: razorno i korisno.

11

Stari su pastirski narodi, tijekom ljetnih mjeseci, na pašnjacima u planinama bili osobito ugroženi od groma. Za iznenadnih nevremena, čestih u tim prostorima, stado se u panici sabija pod prvo najmoćnije drvo. Ono najveće koje i privuče prvi grom. Ako do toga dođe u stotinki sekunde biva uništena egzistencija čitava sela ili plemena. Bog groma, Gromovnik tako postaje vladarom svijeta pastirskih naroda.

Korisno djelovanje groma očito je pri brzom oslobađanju ogromnih prostora od šume. Na širem se području to najlakše može učiniti vatrom, a posebno ako je izazove grom. Tako nastaju pašnjaci, ali i plodna zemljišta. Uz požare on donosi i kišu, najpotrebniju za vrućih ljetnih mjeseci. Zato Gromovnik biva bitan, ne samo za stočare već, i za zemljoradnike.

Munja stiže s kamenjem, a to kamenje ustvari vitlaju zaraćeni bogovi, Gromovnici: nordijski Tor, slavenski Perun, grčki Zeus.

Pošto Gromovnik uzrokuje požare na zemlji, s kojih su ljudi mogli vatru prenijeti u svoje domove, je li to možda način kako su je ukrali bogovima?

Mitovi mnogih naroda razlažu tu krađu vatre bogovima, a ako i nije ukrana iz požara koji je uzrokovao grom, gromoglasan tutanj groma može sličiti udarcu dva kamena, što je i jedan od načina kako proizvesti vatru.

Drugi način je trljanjem drveta o drvo. U staroj se Indiji vatra palila trljanjem štapića jedan o drugi ili rotacijom štapića o drvenu podlogu. Štapić za rotaciju izrađen je od tvrdoga drveta smokve, a podloga za pripaljivanje bila je od meka drveta mimoze. Time dotičemo simboliku smokvina drveta.

I Egipćani i Grci su koristili ovaj postupak, a za Egipćane smokvino drvo predstavljalo je drvo plodnosti, falusovo drvo. To možemo povezati i s Biblijom u kojoj Adam prekriva spolovilo smokvinim listom.

Budući da je vatra agresivan muški element, i božanstva vatre su muška: Hefest (grčko) i Vulkan (rimsko); dok su božanstva ognjišta i simbola kućnoga zajedništva – ženska: Hestia (grčko) i Vesta (rimsko). Svećenice vezane uz održavanje vatre na zajedničkom svetom gradskom ognjištu morale su biti djevice kao i njihove božice. (instalacija s principom muškoga – okrenuti plamen i ženskoga – ognjište).

Prema više verzija grčkih mitova Prometej je ukrao vatru bogovima: zapalivši je na kotaču Helijevih kola, ukravši je s Olimpa ili Hefestove (bog vatre, ljevača i kovača) radionice. Na zemlju ju je prenio kriomice u zapaljenoj stabljici trske, da se ne vidi plamen i da je vjetar ne ugasi. Po drugoj verziji, ta biljka nije trska već divovski komorač koji raste po cijelom Mediteranu. Njegova stabljika je ispunjena vrlo suhom bijelom srčikom koja je lako zapaljiva, dok je kora tvrda, tako da vatra nastavlja tinjati u stabljici ne oštećujući koru.

Prvo lijevanje bakrenih predmeta u prapovijesti započelo je tehnikom istisnutoga voska. Taj najstariji način lijevanja bakra vezan je za jednodijelne kalupe od gline koji se lijepe oko već oblikovana predloška izrađena o voska. Kad se takav kalup zagrije, vosak kroz posebno načinjen otvor iscuri, a tekući se metal ulije u nastalu šupljinu. Da bi se došlo do gotova predmeta, kalup se mora razbiti. Tim načinom lijevanja svaki je novoizrađeni predmet unikatan.

Uz tu tehniku lijevanja veže se i grčki mit. Na Kreti je u minojsko doba Hefest, bog vatre i prvi ljevač, načinio Tala, brončanoga diva. Zeus je Tala dao Minoju da čuva Kretu. On je svakoga dana triput optrčavao otok i bacao stjenje na svaki brod koji se približio. Imao je samo jednu žilu u tijelu koja se protezala od glave do pete gdje je bila zatvorena čepom. Kad su Argonauti kriomice pristali na Kreti, čarobnica Medeja iščupala je Talu čep i on je, izgubivši krv, umro. Ovaj opis Tala, s jednom žilom, prikaz je tehnike lijevanja, tj. tehnike istisnutoga voska.

Ovu priču o razvoju metalurgije ne počinjemo od samih njezinih početaka, već od razdoblja između 3500. i 2000. god. pr. Kr., to je razdoblje bakrenoga i brončanoga doba.

12

S prodorom naroda sa sjevernokavkaskih stepa poč. 4. tisućljeća pr. Kr. dolazi do velikih promjena na području Europe. Vidljive promjene što ih donose su u izrazitoj nomadsko-stočarskoj orijentaciji, a njihovu pokretljivost su povećavala teška teretna kola na četiri kotača. To su prva kola euroazijskog tla, a vukli su ih volovi. U njihovim stadima, prvi put na ovom tlu nalazimo koze i ovce, a vratio se i davno iščezli konj.

Tu kulturu nazivamo badenskom. Ona primarno zauzima desnu dunavsku obalu od ušća Save u Dunav, pa uzvodno do Njemačke, a Vučedol je najveće od svih naselja. Na području istočne Slavonije pojavila se oko 3500. god. pr. Kr. i trajala je do oko 3000. god. pr. Kr. u Evropi, a u to vrijeme došlo je do osnutka Troje, proliterarnog razdoblja u Mezopotamiji i prve egipatske dinastije.

Oni proizvode metalne predmete koji izgledom nisu dojmljivi, ali ih možemo zvati prvim pravim oružjem. Prvi se put kovinom moglo rezati, sjeći i bosti. Tome je zaslužna struktura metala, u kojem se uz bakar uvijek nalazio i arsen.

Arsenski bakar je i nevolja ljevača jer nakon topljenja zaostane stanovita količina arsena koja je otrovna. Međutim, arsen je bakru dao novu kvalitetu. Tvrdoća novog metala se povećala za duplo i dala arsenskom bakru tvrdoću bronce. Počele su se proizvoditi tanke plosnate sjekire, bodeži i noževi, što prije nije bilo moguće. Napušta se tehnika istisnutog voska kojom su se dobivali samo unikatni predmeti i prelazi se na proizvodnju metala u jednodijelnim otvorenim kalupima za višekratnu upotrebu.

Kao što je već rečeno, arsenski bakar je predstavljao velik izazov za ljevače, jer tijekom procesa lijevanja isparava arsen. Do kraja lijevanja svi koji bi se našli oko vatre mogli su smrtno stradati. Trebalo je otkriti mogućnost opstanka.

Isparavanje arsena može se uočiti po mirisu češnjaka, pa je to bilo jedino važno upozorenje da se ljevači udalje od vatre dok se osjeća takav miris. Ipak, svatko tko je dulje vrijeme topio arsenski bakar, kronično je oboljevao jer je sustavno udisao male količine plina i prolazio je slijedeće faze:gubitak osjećaja u jagodicama prstijuoduzimanje udova – prvo su bile pogođene noge, pa je uočljivo hramanje paraliza smrtAko se uzima u malim kontroliranim količinama arsen je afrodizijak koji povećava potenciju u seksualnom životu. „Vijesnik“ je 1993. prenio članak Maggie Fox u kojem je prikazana knjiga „Dnevnik Jacka Trbosjeka“. Iz dnevnika Jamesa Maybricka, navodnoga Trbosjeka, saznaje se da je on bio uspješni trgovac pamukom i okorjeli posjetitelj raznih bordela, koji je redovito uzimao arsen radi poticanja svoga seksualnog života.

Kad metalurgija postaje sve bitnija u životima ljudi, postaje bitan i Hefest, grčki bog vatre i metalurgije. Skoro svi metalurški bogovi starih naroda bili su obilježeni hromošću. To je bio i razlog za traženje jedinstvenoga objašnjenja. Neki znanstvenici smatraju da je Hefestova hromost bila odraz stvarnog stanja. Vješt kovač je bio rijedak i cijenjen čovjek i suplemenici su često obogaljili dobra kovača da bi spriječili njegov odlazak ili bježanje.

Kasnije se pretpostavlja da bi se Hefestova hromost mogla vezati uz rukovanje arsenskim bakrom. Ta pretpostavka je utemeljenja od prve jer se bakreni, brončani, zlatni i srebrni predmeti proizvode lijevanjem, a ne kovanjem kojim se obrađuje željezo. Kovanje je moguće izvoditi na jednom mjestu, pa je kovač mogao biti obogavljen. Međutim, ljevači su mogli biti samo hromi, jer obogavljeni ne bi mogli nositi pune posude tekućeg metala i precizno ih lijevati u kalupe.

Kako se hromost u poslu s arsenom nije mogla izbjeći, prikazali su tako i svoga boga, a arsenove afrodizijačke elemente su istaknuli na njegovom učitelju i kasnije prvom pomoćniku, patuljku Kedalionu (ime mu dolazi od stare riječi kedalon – falus, spolovilo).

13

Prema davnoj tradiciji, patuljcima se pripisuje nerazmjerno velik falus, kao znak seksualne moći. Takvo vjerovanje nalazimo i kod Aristotela, koji patuljke uspoređuje s malim mazgama, jer i jedne i druge obilježuju velike genitalije.

Također patuljke najčešće vežemo uz kovače, ljevače i rudare. Ta se tradicija najbolje održala u u germanskim pričama o patuljcima, a nalazimo potvrdu za to i u jednoj od najpoznatijih bajki – Snjeguljica i sedam patuljaka, u kojoj se patuljci bave rudarstvom.

Vraćamo se na Olimp, među bogove, da bi saznali nešto više o Hefestovu životu. Gromovnik zeus (otac bogova i ljudi) i njegova žena Hera, vrhovna božanstva grčkog Olimpa prema Homeru su roditelji boga vatre, posebno ljevačke i kovačke vatre – Hefesta, koji svojim spretnim rukama stvara čudesni svijet umjetnosti.

Kad je Hera vidjela tek rođena, nemoćna i ružna sina Hefesta, plašeći se podsmjeha bogova, s užasom ga je i gađenjem bacila s visina Olimpa. Hefest je neugledna lika i hrom na obje noge i kao da tek svojom dobrotom i izazivanjem poruge, poput klauna, održava pravo da bude među Olimpljanima.

Hefest je uvijek prikazan s koničnom, crvenom kapom koja je simbol vatre.

Nesretni je hefest ipak preživio pad , jer je pao u ocean gdje su ga prigrlile njegove kćeri, Tetida (majka grčkog junaka Ahileja) i Eurinome, i odgojile. Skriven duboko pod morem u spilji, devet je godina učio ljevački zanat kod Eurinome (smrti) i patuljka Kedaliona (falos), koji mu pomaže i kasnije, kao iskusnom ljevaču. Značenja njihovih imena govore o značajkama arsena, koji je utjecao na ljevače, pa i na njihova boga – smrtonosan u velikim količinama i afrodizijak u malim količinama.

Hefest se kasnije odužuje Tetidi, tako što za njena sina Ahileja (junaka pod Trojom) izrađuje neuništiv oklop. Ta scena prikazana je na freski u Pompejima, prisutni su Hefest, Tetida i Kedalion u Hefestovoj radionici. (rekonstrukcija scene sa izložbe u Klovićevim dvorima)

Držao se podalje od Olimpljana jer majci nije oprostio što ga je odbacila i konačno joj se odlučio osvetiti. Kao vješt umjetnik Heri je na Olimp poslao zlatno prijestolje čudesne ljepote iz kojega ona više nije mogla ustati. Nikakav trud bogova nije joj mogao pomoći, a Hefest se na Olimp nije želio vratiti. Nisu pomogle ničije molbe da oslobodi majku.

Hefesta je na Olimp na prijevaru vratio Dioniz. Bog ga je vina opio i posjeo na magarca te u veseloj pratnji pijanih atira i menada vratio na Olimp. Tako je Hera oslobođena okova, jer se Hefest nije sjećao uvrede što mu je majka nanijela.

Druga verzija mita o Hefestovu padu vezana je uz svađu njegovih roditelja. U ljutnji je Zeus zakovao Heru da visi s nebesa, a okova ju je oslobodio Hefest. U bijesu Zeus baci Hefesta s Olimpa i on pade na otok Lemno. Od udarca je slomio obje noge i postao hrom, a lemno je postao njegovo utočište, pa je tamo preselio i radionicu.

Jedamput se godišnje u Ateni slavilo boga Hefesta kao prestižnoga boga vatre ovoga izrazito zanatlijskoga grada. Na dugom putu od luke do Hefestova hrama sudionici povorke šetali su pocupkujući poput hroma čovjeka izvodeći takozvani jarebičji ples. Igra hromih jarebica izvodila se u erotskim plesovima posvećenim metalurškoj vještini. Uskoro ćete saznati kakve veze ima ova ptica s Hefestom, metalurgijom i erotikom.

Hefest je posjedovao brojne vještine i poznat je po mnogim djelima koja zbog njegove poslušnosti ocu Zeusu nisu uvijek imala pozitivan predznak.

On je izrađivao neobične predmete, nakit i oružje ( Zeusov trozub za munje, Agamemnonov skeptar, ogrlicu za Harmoniju...), a posebno se ističu zlatne pomoćnice koje mu pomažu pri kretanju, mjehovi koji na njegovu riječ potpiruju vatru i dvanaest tronožaca za olimpijske bogove koji se sami kreću, najljepši među njima je Ahilejev štit.

14

Jednom je prilikom Zeusa strahovito zaboljela glava, Hefest je svojom dvostrukom sjekirom zasjekao Zeusu glavu da bi bol izašla, a pri tom je iz glave iskočila i neozlijeđena božica mudrosti Atena. Tako je Zeus Hefestovom pomoću Zeusu darovao mudrost.

Kad je Prometej ukrao vatru bogovima i darovao je ljudima, Zeus je u ljutnji odlučio kazniti i ljude i Prometeja. Čovječanstvu je odlučio poslati sveopće zlo, pa je zapovjedio Hefestu da od zemlje i vode načini prvu ženu Pandoru. Iz posude koju je nosila i znatiželjno otvorila izletješe bolesti, brige i napori, a u njoj je ostala tek varljiva nada. Tako su kažnjeni ljudi.

Zeus je potom naredio Hefestu da Prometeja zakuje za Kavkaz. Tu je trpio strašne i vječne muke. Svaki dan do njega je dolazio orao i kljucao mu jetru, do idućeg dana jetra bi se obnovila i muka bi ponovo počinjala orlovim dolaskom. Nakon više tisuća godina Prometeja je s Kavkaza oslobodio Heraklo.

Po svemu ovome vidi se da je Hefest za bogove ono što je Dedal za ljude: genijalan izumitelj.

On je istodobno i bog vatre i ljevačkog zanata i ima mnoge zajedničke osobine s drugim bogovima Staroga svijeta vezanima uz lijevanje i kovanje: primjerice Ptah (egipatski) i Vulkan (rimski). Bili su hromi i često su ih povezivali s patuljcima koji kao i Hefest nose crvene konične kape što podsjećaju na plamen.

Stari grci su često ostavljali uz ognjišta male statue patuljaka koje su podsjećale na Hefesta. Svrha im je bila čuvanje kućnog ognjišta.

I egipatskog Ptaha, boga vatre i ljevača, ponekad su prikazivali kao izobličena patuljka iskrivljenih nogu, s rukama na bokovima i ogromne glave.

Kao što je rečeno udišu li se male količine arsena – on postaje afrodizijak, a velike količine izazivaju hramanje i uranjenu smrt. Upravo radi toga Hefestov je simbol jarebica, ptica koja u nevolji hramlje, i koja je zbog velike količine jaja u gnijezdu oličenje plodnosti.

O jarebičinoj plodnosti nađeni su i zapisi na glinenoj pločici iz hetitskoga carstva nađenoj u Hatuši, u današnjoj središnjoj Turskoj. U 13. st. pr. Kr. Klinastim su pismom zabilježene vračarine protiv spolne nemoći.

„Ako muškarčeva snaga spadne u mjesecu nissanu, uhvati mušku jarebicu, iščupaj joj krila, udavi je i pospi solju. Istuci je i izmiješaj u prah zajedno s planinskom biljkom dadanu. Uspi mu u pivo i daj mu da pije, muškarcu će se vratiti spolna moć.“

„Uzmi udo muške jarebice, slinu bika u erekciji, slinu bika u erekciji, slinu jarca u erekciji. Stavi u vodu i daj mu da pije. Potom smotaj u dlaku s repa i vunu uzetu blizu spolovila ovna i stavi na njegova stegna i vratiti će mu se muška snaga...“

Sada ćemo se okrenuti području Vučedola i dovesti u vezu sve dosad rečeno. Vučedolska je kultura (3000. – 2400. god. pr. Kr.) istodobna sumerskom razdoblju u Mezopotamiji ( pojavi gradova država i klinastoga pisma), Starom carstvu u Egiptu (stvaranje države i hijeroglifskoga pisma) i počecima Troje. Matična zona nastanka vučedolske kulture je Srijem i istočna Slavonija. Visoki gospodarski standard je ostvarivala stočarstvom, a do kasne faze širila se i zauzela sva područja s ležištima bakra.

Godine 1938. na istaknutom platou “Gradac” na lokalitetu Vučedol, Robert Schmidt otkopao je “Megaron (kuću) ljevača bakra”. Na kućnoj podnici središnje prostorije bili su ostaci dviju ljevačkih peći, a izvan kuće još tri.

Ispod kuće ukopana je katakombna grobnica s petero djece (tri novorođenčeta, jedno od nekoliko mjeseci I jedno od četiri godine), a nalazi se ispod idealnoga središta glavne prostorije “Megarona”.

Dokazano je da stari narodi povezuju izvore vode, rudnike i spilje s rodnicom Zemlje - Majke, pa je sve što prebiva u utrobi zemlje živo, u stanju dozrijevanja. Minerali, rudača iskopana u

15

rudniku, u neku su ruku embriji, a njihovo vađenje je neka vrst prisilnog porođaja. Zato su stari narodi žrtvovali djecu ili vršili nasilne porode i zakopavali fetuse i djecu ispod talioničkih peći, da bi se odužili Zemlji za rudu koju ona njima daruje. Radili su to ne samo iz zahvalnosti već i iz straha da ih Zemlja ne bi kaznila poplavama, zemljotresima i ostalim prirodnim katastrofama.

Još i danas postoje takvi rituali u zabačenim dijelovima Afrike, gdje se izazivaju namjerni trudovi kod žena, a fetus se spaljuje u iskopanoj jami uz određene vrađbine, pa se iznad toga gradi peć.

Pošto je ljevački posao opasan po život, “Megaron ljevača bakra” nije samo radionica već i hram posvećen bogu vatre, a ljevač nije samo radnik već ima ulogu i svećenika-šamana.

Na “Gradcu” je pronađena i grobnica bračnog para, s muškarcem koji je zagrlio ženu i bogatim keramičkim prilozima koji upućuju na njegovu važnu ulogu u društvu. Može se pretpostaviti da je muškarac metalurg.

Cijeli je “Gradac” u vučedolsko vrijeme bio odvojen dubokim jarkom od ostatka naselja jer je kao ljevačko središte zbog otrovnih plinova bio vrlo opasan za ostale stanovnike.

Ispred samog ulaza u “Megaron” iskopana je keramička ptica, koja je u arheološki dnevnik ubilježena kao kokoš . vrlo vjerovatno se pisac dnevnika, dr. Šeper, dosjetio da kokoš u ove krajeve Evrope dolazi 2000 godina kasnije, pa je prekrižio prvi navod i napisao “golub”. Kada je golub postao golubica teško je reći, ali nesumnjivo je da je ova ptica danas simbol Vukovara.

Na “Gradcu” je sve vezano uz ljevarstvo, ali je golubicu teško dovesti u vezu s njim. To nas vraća jarebici koja je simbol ljevača i pitanju je li golubica možda jarebica?

Ovo nije jedinstven primjer pojave jarebice. U sklopu “Minojeve palače” na Kreti u Knosu nađen je oslikani stepenasti paviljon s malim portikom s tankim stupom iz oko 1700. god. pr. Kr. Friz se protezao duž tri zida paviljona i u cijelosti je oslikan prizorima jarebica u različitim krajolicima. Dio friza prikazuje jarebice u dnevnom, a dio u noćnom okruženju.

Friz bismo mogli povezati s Perdikom, mladim izumiteljem, Dedalovim nećakom, koji se u zraku pretvorio u jarebicu kad ga je ljubomorni stric gurnuo sa stijene. Zato što je izumio pilu oponašajući riblju kralježnicu. U vremenu koje odgovara vučedolskoj kulturi nije do sada nađena pila, ali su brojni, vrlo precizni rezovi na kostima i rogovima izvađenima iz jama vučedolske kulture jedino mogli biti izvedeni pilom. To dovodi mitove o Dedalu i Perdiki u vezu s vučedolskom kulturom.

Perdika je na grčkom drugo ime za Tala, brzonogog brončanog demona koji je optrčavao Kretu, a već je dokazano da je Crvenonoga jarebica jedna od najizrazitijih trkačica među pticama.

Jarebica je uglavnom poljska ptica. Zadržava se na stepama. Najčešće joj je kretanje u promjeru od 2 km. Gnijezdo ima u travi, do 18 jaja, pa je zato smatraju simbolom plodnosti. Premda i mužjak i ženka čuvaju gnijezdo, ono je u velikoj opasnosti. Dok ženka sjedi na gnijezdu mužjak je na straži. Kad opazi da bi netko mogao ugroziti ili napasti gnijezdo služi se varkom da odmami neprijatelja. Potrči, pa zastane kao da je upravo slomio nogu te tako hramajući izgleda kao lak plijen za lovca. Kad lovca dovoljno udalji od gnijezda, odleti. Ubrzo se kroz travu vraća do gnijezda na stražu. Upravo zbog hramanja i plodnosti jarebica je simbol Hefesta.

Mužjak za razliku od ženke ima tamnosmeđu mrlju u obliku slova A na prsima. Sličnu takvu šaru ima i posuda u obliku ptice nađena na “Gradcu”, ta šara i činjenica da je nađena ispred kuće ljevača, čiji je simbol jarebica. Otvara mogućnost da ta posuda stvarno i predstavlja jarebicu.

16

U kasnoj se fazi vučedolska kultura proširila na sva područja s ležištima bakra, tako su svoju bogatu regiju djelomice zamijenili brdsko-planinskim područjima i novom vrstom gospodarstava – metalurgijom.

Razlog je tomu prvo primijenjeno lijevanje u dvodijelne glinene kalupe, kojima se postizala serijska proizvodnja potpuno identičnih predmeta. To je prva masovna proizvodnja, po prvi se put mogu naći ostave s 50 istovjetnih metalnih predmeta. Tako se začinjala prva europska vojska, naoružana bojnim sjekirama, kopljima i bodežima.

Kalupe nalazimo na području Vučedola, Vinkovaca i Sarvaša. Put širenja kulture možemo pratiti prema zapadu, na krajnjem sjeveru Jadrana u Akvileji. Širenje prema središnjem južnom Jadranu može se pratiti po ostavama metalnih predmeta u Bosni. U mnoštvu različitih tipova sjekira s rupom za nasad drške, vučedolska se izdvaja po duljem cilindričnom nasadu za dršku pa je nazvana - vučedolska bojna sjekira. U tradiciji nekih evropskih naroda, slučajno nađenu kamenu sjekiru nazivaju „grmljavinskim kamenjem“.

Kad se govori o sjekiri prije svega se misli na kamenu glačanu alatku koja ima paralelno postavljenu oštricu s izbušenom rupom za nasad drške. Druga joj je strana uvijek zaravnana poput čekića. Zato ih možemo s pravom nazvati sjekira-čekić.

Posebno je zanimljivo da su se takve kamene sjekire istodobno pojavile s identičnim bakrenima. Premda bi se moglo očekivati da su bakrene sjekire došle nešto kasnije te da im je kamena poslužila kao predložak, to se iz brojnih nalaza još ne može dokazati.

Kamene sjekire-čekići izgledale su kao potpuno savršen alat i nije čudno što su se koristile gotove dva i pol tisućljeća. Kasnije se pojavljuju sjekire s križno postavljenim nasuprotnim oštricama. Sliče na ono što danas nazivamo pijukom i ne treba nas čuditi da ih se veliki broj našlo u okolici rudokopa.

Nasljeđuju ih badenske sjekire koje izgledaju primitivno u odnosu na prethodne, ali su zbog arsenskoga bakra u svom sastavu znatno ubojitije. Lakše su od kamenih sjekira a njihov se razvoj usmjeruje isključivo ka oružju. Takve sjekire radile su se sve do pojave željeznih na koje su obično pridodani brojni ukrasi i teško mogu biti funkcionalne, više su statusni simbol. Koristile su se prije u ceremonijalnoj funkciji i da istaknu dominantan položaj onih koji ih posjeduju, kao znamen vlasti. No sjekire su taj status imale i znatno ranije, kao prilog grobovima. To nije bilo lako uočiti upravo zbog primitivnog materijala od kojeg su načinjene.

Najspektakularniji nalazi sjekira nađeni su Varni uz crnomorsku obalu iz 4500. god. pr. Kr. U toj nekropoli je zabilježeno više načina pokopa: u muškim grobovima u ispruženom položaju, u ženskima u zgrčenu položaju te simbolični grobovi bez pokojnika, ali s vrlo bogatim prilozima. Za takve grobove bez ljudskih kostiju – s glavom oblikovanom u glini i sa zlatnim aplikacijama koje predočavaju dijelove lica, s dijademom, s naušnicama i brojnim drugim zlatnim ukrasima pretpostavlja se da pripada božici Obnove. U njima su i kamene sjekire i bakrene sjekire s rupom za nasad i s drškom sa zlatnom oplatom. Tri su muška groba posebno bogato opremljena. U jednom nalazimo dvije sjekire (kamenu i bakrenu) položene u desnu ruku sa zlatnom oplatom za držak. Može se zaključiti da su sjekire najprestižniji prilog u grobovima. Tako simbolično pokopana božica Obnove (sa sjekirom), koja je primano božanstvo ovih stanovnika dijeli svoj status s muškarcem dominantna položaja. To nam govori da dolazimo do vremena prijelaza u patrijarhalno društvo. U Mikeni je u prostoriji uz metaluršku radionicu nađena freska sa ženskim likom. Vjeruje se da je to Potnija, a ona je najvjerojatnije predhelenistička Velika majka zemlja. Zanimljivo je da se uz ime mikenske Potnije vezuje i pridjev izveden iz njezina imena kojim su se opisivali kovači i ljevači.

Na nalazu iz rimskoga vremena, na piramidalnom brončanom reljefu iz Mađarske prikazan je Jupiter Dolichen kako stoji na biku s munjama u jednoj i visoko podignutom dvostrukom sjekirom i drugoj ruci. Tradicija takva prikazivanja u rimsko vrijeme potiče iz hetitskog

17

vremena i vezuje se uz zamjenu staroga ženskog božanstva (Velike majke) Gromovnicima, koji preuzimaju vodeću ulogu među bogovima (Zeus). U Uru u mezopotamskom prostoru na velikom kamenom reljefu iz 22. st. pr. Kr. prikazan je u sjedećem položaju: bog mjeseca Nana (kojega su bogovi odredili za kralja Ura) u ruci drži sjekiru koja odražava njegov statusni simbol – vladar.

Iz znatno kasnijeg vremena, iz druge polovice 8. st. pr. Kr. prikaz je Gromovnika Adada kojega nose četvorica asirskih ratnika na postamentu. U lijevoj ruci drži munje, a u desnoj sjekiru. Tu se vidi veza između grčkog Zeusa i asirskog Adada – obojica su gromovnici i statusni simbol im je sjekira.

Najznačajni spomenik nastao u rano dinastičkom razdoblju Lagša iz sredine 3. tisućljeća pr. Kr. jest „Stela jastrebova“ koja opširnim tekstom i reljefom veliča pobjedu kralja grada Lagaša nad susjednim gradom Umom.

Ako bismo s tom mezopotamskom vojskom usporedili egipatsku tisuću godina mlađu, onu sa svečane procesije na najvišim terasama hrama kraljice Hatšepsut u Deir el-Bahariju, lako je uočiti da im je zajednička sjekira, nešto drugačijega tipa, ali je nose na isti način, visoko podignutu na ramenu u visini glave.U Egiptu je sjekira važan simbol. Kao oružje je kraljevski simbol, a kao vjerski predmet nosi božansku moć, univerzalni je simbol božanstva. Jedna sjekira označava jednoga boga, dok tri sjekire predstavljaju sve bogove.

U kneževskim grobovima u Tiftu i Podgorici nalazimo predmete koji idu isključivo uz muški pokop: sjekire od srebra ili bakra. To znači da se može govoriti o muškoj aristrokraciji čiji pripadnici imaju vrlo osobit ukras na glavi u obliku većega broja masivnih zlatnih karičica. Zlatne ukrasne karičice koje su po pravilu dio nošnje tadašnjih knezova, interpretirane su kao ukras koji se nosio na traci od tkanine postavljenoj oko glave. Mogu se postaviti sprijeda i na zaglavlju. Slično je poznato s ilustracija pripadnika muške aristokracije Bliskog istoka iz tog vremena.

Sjekira, kao pojam na natpisima, u kombinacijama s drugim hijeroglifom - jest bog, veliki bog. U Memfisu je jedno od imena za Ptaha bilo „veliki bog sjekire“, a jedno od najstarijih za Horusa „veliki gospodar sjekire“, a simbolizirali su ga jednostrana ili dvostruka sjekira ili čekić.

Radi svih ovih primjera sjekiru kao prilog u grobu možemo tumačiti kao simbol mrtvih valdara koji su usporedno i bogovi.

Često su, kao što smo već rekli, sa sjekirama prikazivani bogovi ljevača i kovača poput Ptaha i Hefesta. Hefest s njom može raskoliti glavu jednom Zeusu. Dobar je primjer za to traka s brončanog štita iz Olimpije iz 6. st. pr. Kr. na kojem je prikazan Zeus iz čije raskoljene glave iskače Atena, a Hefest se udaljava s dvostrukom sjekirom u ruci. Ta scena pokazuje da kovač donosi mudrost, znanje i praktične vještine, sve ono što ima i božica Atena.

Značenje kovača u društvu iz druge polovice 4. i u 3. tisućljeću pr. Kr. ostalo je u ljudskom pamćenju i u kasnijim vremenima. Vladari konjaničkih naroda sa stepa, ali samo oni najelitniji, mogli su ispred svoje carske titule dodati - kovač. Među takvim rijetkima bio je i „gospodar svijeta“, najveći vojskovođa i osvajač kojeg svijet pamti – Džingis-kan ili Temudžin (od imena mongolskoga nebeskog kovača).

Slijedi grčki mit koji će nas dovesti u novu fazu metalurškog razvoja. Afrodita (Venera – pandan grčkoj Afroditi),božica ljepote, je od najstarijih dana bila simbol za bakar, jer je rođena na Cipru (cuprum - bakar). Bračna veza s Hefestom (Vulkan – pandan grčkom Hefestu), ružnim bogom ljevača (bakra i bronce) čini se logičnom, njihov brak čini ravnotežu (vezom ružnoće i ljepote). Ipak, brak je pomutila njezina ljubavna veza s Aresom (u rimskoj religiji Marsom – planetom koji je zbog svoje crvene boje simbol za željezo). Ta ljubavna veza nije dugo trajala (Hefest je bacio na gole ljubavnike zlatnu mrežu i pokazao ih je ostalim

18

bogovima. Tako ih je osramotio.), ali ima i realnu vremensku i metaluršku podlogu (bakar + željezo).

Na samom kraju vučedolske kulture u Vinkovcima, na prijelazu u ranobrončanu kulturu nađena su 4 predmeta (igle i šila) koji su u svom sastavu imali veću količinu željeza. Tako se može zaključiti da se na samom prijelazu iz arsenskog bakra u broncu zbio nesretan spoj bakra i željeza koji je trajao kratko, kao i veza Afrodite (Venere) i Hefesta (Marsa) . Željezo bakru ne može povećati tvrdoću već je nepotreban sastojak ili još više smetnja, pa ga je nužno odstraniti.Podno hetitske prijestolnice Kultepe – Kaniš nađeno je asirsko trgovište Karum za broncu i brončane predmete iz vremena 2000. – 1900. god. pr. Kr. U naselju se izdvajaju velike ljevačke radionice koji su istodobno i stambeni objekti. To nam govori o povećanju ljevačkih radionica s pojavom bronce, koja je za razliku od arsenskog bakra bila bezopasna. Uvođenje bezopasne bronce uzrokovalo je veliki tehnološki skok ali je na neki način degradiralo metalurški zanat jer ga je lišilo privilegirana statusa. Ovakav razvoj metalurgije objašnjava zašto je Hefesta ovoga puta kao odraslu osobu Zeus bacio s Olimpa.

Pogled na ljevačku radionicu (bronca)– prema grobnom prikazu iz Tebe u Egiptu oko 1500. god pr. Kr. Posebno valja uočiti otvoreno ognjište na kojem je postavljena posuda za lijevanje, mjehovi za raspirivanje vatre i način kako se drži posuda puna rastopljene bronce u trenutku lijevanja.

Kovač je bio uistinu moćan čovjek i bilo mu je čak dodijeljeno mjesto među bogovima. Nije slučajno sto je čak i danas ime „Kovač“ (i njegove inačice) najčešće ime među europskim narodima.

19