M. JURIĆ ZAGORKA

GORDANA IV

MARIJA JURIĆ ZAGORKA

GORDANA

M. JURIĆ ZAGORKA

GORDANA IV

Za izdavača Petar Majstorović

Glavni urednik Marijan Sinković

Likovna oprema Ferdo Bis

STVARNOST ZAGREB

Tisak: Štamparski zavod "Ognjen Prica" Zagreb

RASTANAK

Noć je. U dvorani kraljevskog dvora vijećaju Ivanove

pristaše, kad iznenada uniđe Stjepko i nešto šapne vojvodi.

Ovaj smjesta ustane i pođe za pažem.

Prošli su predvorjem. Onda mu Stjepko otvori vrata

i povuče se.

Vojvoda je stajao pred Gordanom. U prvi čas ne može ništa

reći, samo gleda djevojku, vitku, visoku u plemićkoj bojnoj

odori. Mjeden oklop pokrio je vitki struk i nježne grudi sve

do vrata.

Na glavi nosi kacigu s unatrag zabačenim vizirom. Plašt se

spušta niz bokove i čizme sve do poda. Za pojasom joj mač.

Kao da se u toj odori ispoljila sva ljepota njezina ženskog

tijela i muška snaga duha. Očaran, zapanjen, promatra vojvoda

divno tijelo, ali zatomljuje udivljenje. I samo je tiho pita:

- Vi ste spremni?

- Posvema. Rekoh vam jučer da ću se danas oprostiti s vama.

Pazite, vojvodo. Damir me danas uhodio sve do večeri. Mislio

je

da ćete vi k meni na oproštaj.

- Što mu pruža pravo da uhodi? Zar prividni brak?

- Prijateljstvo prema princu.

- Damir vas ljubi.

- I htio bi me prisiliti da pođem za princa. No, hvala bogu,

ja odlazim, bit ćete sami s njima. Ne zapodijevajte nikakav

raz-

-

govor o meni. A sad, vojvodo, prije nego se oprostimo, htjela

bih podrobno znati redoslijed vaših koraka i čina. Kad

odlazite?

- Sutra u noći. Poslužit će nam dobra prilika jer je sutra

sajam.

- A u dvoru ne ostavljate nikoga?

- Ostavit ćemo sto ljudi, oni će prikrivati naš odlazak. I

Stjepko ostaje tu, bude li trebao zavaravati neprijatelja

da se

princ nalazi u dvoru.

- Vrlo dobro. Dječak je mudar, ne nosi nikakve odgovor

nosti i tako neprijatelj ne može da mu štogod učini nažao.

- Volite li mnogo Stjepka?

- Vazda mi je bio dobar, a ja mu uzvraćam. Ali recite: ako

protivnici opaze vaš odlazak, i napadnu dvor?

- Dao sam nalog zapovjedniku neka dvor preda jer se ionako

ne može braniti, slabo je utvrđen, nema nikakvih bojnih

naprava

za obranu, ali mislim da protivnici neće ni pokušati da

troše

vrijeme oko dvora.

- Varate se, Beatrica će se polakomiti za prinčevim drago

cjenostima u dvoru.

- Neće ih naći. Odlučili smo uzeti sobom sve što je prinčevo

i što mu je otac oporučno ostavio. Bilo bi ludo ostaviti to

Beatrici.

- Ili Vladislavu.

- Filipec će po svoj prilici najprije tražiti krunu.

- I teško će se razočarati kad opazi da smo krunu ponijeli.

- Kad ćete provesti krunidbu?

- Nećemo se zaustavljati nigdje, već ravno u

domovinu.

Čim stignemo u Zagreb, okrunit ćemo Ivana na Griču ili

Kaptolu.

- Uredili ste sve da naši protivnici brzo ne opaze vaš odla

zak?

- Odredili smo našim izaslanicima neka pregovore što duže

otežu. Dakle, ako time steknemo pet-šest dana vremena, bit

ćemo

daleko prije nego protivnici otkriju naš odlazak. A vi se,

Gordana,

ne mičite iz pečujske tvrđave. Tamo vam se ne može ništa

dogoditi.

Protivnik je neće ni opsjedati jer zna da bi bilo uzalud. Kad

se

napokon kralj okruni, doći ćemo po vas.

- Koliko imate četa u Hrvatskoj?

- Ovdje imamo oko devet tisuća ljudi, a u Hrvatskoj oko

trideset tisuća. Crna četa broji deset tisuća, ali još nije

ovdje.

- Kako? Još nije stigla?

- Još nismo od njih dobili glasa, ali sigurno je na putu

k nama.

- Ako dođe u Budim za vaše odsutnosti?

- Poslao sam joj u susret glasnika. Dakle, kako vidite, pro

tivnici neće ni pokušati da se s nama pobiju. Iz Zagreba

poslat

ćemo im odmah svoje poslanike s porukom da smo okrunili Ivana

8

Korvina i da smo spremni s njima se u miru nagoditi ako našeg

kralja priznaju svojim.

- Sve ste najbolje zasnovali, vojvodo.

- I siguran sam u uspjeh.

- Kakve su sve te borbe, kakvi napori. To nam je mogao

prištedjeti pokojni kralj.

- Možda i nemate krivo kad okrivljujete njega.

- Uistinu, ne činim mu krivo. Svemu tome kriv je sam kralj.

Sve što se događa oko nasljedstva prijestolja njegova je

pogreška

jer ga je vodila Beatrica.

- Istina. Da je bio odlučan, mogao je svojeg sina učiniti

nasljednikom već godinu dana prije smrti.

- Odviše se pouzdavao u svoju besmrtnost. To sam opazila.

- Da ga u posljednjem trenutku nije snašla smrt, Ivan bi

danas već bio proklamiran.

- Što vi, vojvodo, velite o toj nagloj kraljevoj smrti?

- Čuo sam govorkanje. Ne znam kako se moglo što tako

pronijeti.

- Sasvim razumljivo, jer kad je već sve bilo svršeno, dolazi

Beatrici u pomoć smrt. Nije, dakle, teško posumnjati da je

ona

nesretna smokva bila od naravi pokvarena.

- I ja sam već mnogo puta o tom razmišljao, ali sam opet

odbacio grdne misli.

- I nije dobro o tom razmišljati. Tko može dokazati pravi

uzrok kraljeve bolesti i smrti? Sto mi znamo iz

kojeg dijela

pakla aragonci dobivaju svoje otrove, kako oni ubijaju živote

i

naše duše?

- Vi ste, Gordana, nešto potišteni, a to nije u vašoj

prirodi.

- Istina. U tolikim brigama nije čudo. A gdje su princ i

Damir? Htjela bih se oprostiti s njima.

Vojvoda je izašao da naloži Stjepku neka dozove princa i

Damira, a onda se opet vrati k njoj. Ona mu toplo reče:

- Naš uspjeh, vojvodo, u vašoj je osnovi.

- I u prinčevoj postojanosti doda on.

- Sad više ne sumnjam da bi se predomislio. Potpuno se

predao vašem vodstvu. Čvrsto se nadam, vojvodo, da ćemo se

sastati mnogo sretniji nego što smo danas.

- Uvijek sam sretan kad sam u vašoj blizini. Vi to znate,

Gordana. Zapravo, najradije bih da i vi pođete s nama.

- Učinila bih tešku pogrešku da idem s vama trojicom i sva

kog dana izazivam prinčevu ljubomoru i Damirovo uhodarenje.

Dobro je da idem s gospođama.

- Da, bolje je tako uzdahne vojvoda.

Djevojka se okrene k vratima na koja hitrim koracima ulaze

Ivan i Damir.

Ovaj ostane u pozadinn, a princ ide ravno Gordani. Ona se

smiješi.

- Opraštam se s vama, visosti. Do vas je, hoćemo li se opet

sastati sretni. U vašim su rukama životi svih onih na jugu

što

čekaju zaštitnika protiv Turčina. Idem mirna jer ste vi

jedno

dušni, srčani i povezani istinskom ljubavi za domovinu.

Je li

tako, visosti?

- Da, tako je i tako će biti.

- Vaše obećanje primam na put kao dragocjeni amanet.

I ona pruži ruke princu, pa onda vojvodi, a na kraju Da-miru.

Tada se zamota u plašt.

Princ je duboko tronut, vojvoda mirom pokriva svoje osjećaje

rastanka. Damir ide prvi i otvara Gordani vrata. Ona mu

šapne:

Bdijte nad princem.

I pođe na hodnik. Slijedili su je sva trojica.

Pred izlazom iz palače čeka je pratnja: Simono, vojvodin če-

tovođa Mirko i desetak momaka. Dvojica drže baklje.

Rumeno svjetlo obasja mramorne stube i lavove od crvenog

mramora što s obje strane stuba dostojanstveno čuvaju ulaz u

dvor. Iza jedne lavlje glave pomoli se Stjepko i digne klobuk

na pozdrav.

Ona mu se približi i pogladi ga po kosi:

Vidjet ćemo se skoro, a dotle da si mi zdravo, mali viteže.

Dječak kao da guta suze.

Gordana se lako uspne na konja pa uhvati uzde.

Na mramornim stubama stoje Ivan, vojvoda Iločki i Damir.

Njihovi pogledi nose joj pozdrave. Tri junaka, tri muškarca,

tri srca opraštaju se s njom.

Ona digne ruku:

Idem mirno. Tri junaka bdiju nad mojom domovinom. Do

viđenja u kraljevskoj palači na GriČu!

Tri klobuka zalepršaju u zraku kao tri prisege. A ona im se

smiješi, nategne uzde i vranac je ponese duž dvorišta.

Podvečer, drugog dana, kuću majke princa Ivana i gospođe od

Brezovice opkoli mala četa.

Služinčad je čula žestoko udaranje na vratima ograde.

Sluge idu da otvore.

U dvorište ujaše mladi plavokosi Robert, siđe s konja i stade

dijeliti naloge svojim momcima da zaposjednu sve izlaze, a

Da-mirovim slugama zabrani da se maknu.

Zatim krene ravno u kuću. Uspne se u Gordanine sobe, hita iz

jedne u drugu, ali ne nađe nikoga.

Tada pozove služavke i prijeteći viče:

- Gdje vam je mlada gospodarica?

- Ne znamo, gospodine.

On ih udara bičem i ponovo pita:

10

Gdje je gospodarica?

Žene plaču, jauču i odgovaraju:

- Gospodarice su otputovale prije dva dana u samostan.

- Znam, stare su gospođe otišle, ali mlada gospodarica ostala

je u kući. Jučer je jahala Budimom. Do krvi ću vas

izmrcvariti

ako ne kažete gdje je.

- Gospodine, jučer je bila ovdje čitavo popodne i uvečer, a

danas ujutro više je nismo vidjeli.

- Vidjeli ste je.

- Nismo, gospodine. Valjda je otišla jučer u noći.

Robert pretraži čitavu kuću. Ne našavši djevojku, Robert ku-

nući uzjaše konja pa s momcima ostavi kuću.

lsprebijat ću svojim uhodama kosti prijeti se Robert

momcima. Kako nismo opazili da je otišla?

Kad je istraživao, ispitivao svoje ljude, nitko nije vidio da

je žena izišla iz kuće.

Tada se javi jedan Napuljac i reče da su uvečer izlazili

muškarci, jedan u bojnoj odori.

- "Možda je otišla u muškoj odori kao ono kad se s njime

sastajala?" pomisli Robert.

- Kamo je okrenuo taj muškarac u oklopu? pita napulj-

skog uhodu.

- Spustio se dolje k Dunavu na cestu.

- Onda je ostavio Budim?

- Sigurno jer sam ga malo slijedio, ali se vratih kad nigdje

ne vidj eh žene.

* Brzo pohita u palaču svojeg ujaka i najavi se kraljici.

- Dolaziš bez Gordane? upita ona.

- Veličanstvo, ne mogu se snaći od jada. Gordane nema u

kući. Otišla je u muškom odijelu.

Kraljica plane pa ga ukori:

- Kako si smio dopustiti da ode? Kakve su te tvoje uhode?

- Veličanstvo, ja sam najviše pogođen.

Idi za njom. Hoću da je vratiš u Budim. Trebam je.

Robert ostavi kraljicu, spremi svoje momke i krene u po

tragu za Gordanom.

Prošao je još jedan dan i nastala je noć. Kraljevskim se

dvorom šuljaju dvorani, nose škrinje niza stube, tovare ih na

kola u dvorištu ispod mramornih stuba. A sve to čine tiho,

bez riječi, šaptom.

I natovariše na kola sve prinčevo blago. Konačno iznesoše

kraljevsku krunu u željeznom kovčegu i polože u kola.

Sve te poslove nadgleda i određuje Mladen Berislavić uz Da-

mirovu pomoć.

Onda bude u dvorištu mir. Ljudi stoje oko kola i čekaju.

Na stubištu se pojavi vojvoda.

- Je li sve spremno?

- Upravo smo dovršili.

11

- Sada još samo da dođu oni. Svi smo nestrpljivi.

- Dugo su danas zavukli pregovore. Već bi morali stići.

- Pričekat ćemo ih, a dotle neka se momci okrijepe za put.

Damir i Berislavić odu s vojvodom u kraljevski ured.

Raspravljaju, ugovaraju i primaju vojvodine naloge.

Onda Stjepko najavi dolazak izaslanika s pregovora s

kraljevskim vijećem.

U sobu uđu vranski prior, najstariji od braće Berislavića,

biskup Ernušt, ban Derenčin i knez Frankopan.

Dakle, što je bilo? upita vojvoda.

- Ništa naročito reče prior. Svaki je od nas dugo go

vorio i razlagao o zaslugama pokojnog kralja i o nesreći

koja

bi nas zadesila da je Beatrica kraljica. Oni odgovaraju na

svaku

našu primjedbu razlozima i nukaju nas da pristanemo uz Vladi-

slava. A onda smo se razišli.

- Je li rasprava tekla mirno?

- Kao među rođenom braćom nasmije se Derenčin.

- Samo neka tako ostane.

- Ne bojte se, zavlačit ćemo pregovore dok bude potrebno.

- Barem pet-šest dana, a kad uvidite da se dalje ne može,

onda učinite kako smo rekli: u noći sjedajte na konje i

pojurite

za nama poprijekim putovima.

- Ako zatraže da na pregovore dođete i vi, vojvodo?

- Pošaljite odmah u dvor svog glasnika. Tada će doći k vi

jeću Stjepko i tobože u moje ime javiti da ih pozdravljam,

ali ne

želim utjecati na pregovore, a doći ću na potpis ugovora.

Budu

li ga ispitivali, on će svojim mudrim odgovorima učvrstiti u

njima

vjeru da se nalazim na dvoru. Dječaku će sve vjerovati.

Dovršivši svoju pouku, okrene se vojvoda k vratima kroz koja

je upravo ulazio dvorski meštar Mladen Berislavić:

- Gospodine vojvodo, na veži stoje dva glasnika kraljice Bea

trice. Nisam ih pustio u dvorište.

- Gle, kraljica šalje svoje uhode. A što žele?

- Donose vam poruku njezinog veličanstva da se odmah po

trudite k njoj.

Nitko se nije mogao oteti uskliku iznenađenja, a Damir se

teško zabrine:

- Beatrica zove gospodina vojvodu? To ne sluti na dobro.

- Bit će opet spletka namršti se knez Frankopan.

- Možda i stupica upozori Damir.

- Ili možda kakva izdaja?

- Što ćete, vojvodo, na ovaj poziv isporučiti kraljici?

upita

Mladen Berislavić.

- Neka se glasnici vrate i odnesu kraljici moj poklon i od

govor da ću se njezinu pozivu odmah odazvati.

Mladen Berislavić požuri se izvršiti vojvodinu odredbu, a

knez Frankopan zakima:

Gospodo, vjere mi, ovaj me poziv zabrinjava.

12

- Tko se to boji za mene pita Lovro. Vi, gospodine

kneže?

- I ja! odlučno se oglasi Damir.

Vojvoda pogleda u mladićeve crne oči i uvjeri se da ovaj čas

misli samo o vođi i zaboravlja prinčeva takmaca u ljubavi.

- Gospodo, da sam taštiji, vaša bi me bojazan uvrijedila.

- Ne tako, vojvodo reče knez Bernardin. Kad bi vas

zvali na pošten boj, svi bismo klicali sigurni u vašu

pobjedu. Ali

to zove aragonka.

Svi su uznemireni, a Damir istupi pred vojvodu:

- Vojvodo, naš vođo, nisu vas zvali u poštenu borbu niti su

vam rekli što hoće, a kako kaže i knez: Aragonci uvijek

napadaju

iz busije. Zato neka mi bude dopušteno da predložim: svi

idemo

s vama. Vojvoda ne može ići bez pratnje koja mu pripada po

časti.

- Izvrsno, mladiću uskliknu gospoda veselo. Mi ćemo

u počasnoj pratnji s vojvodom.

- Ne štitimo njega, ne treba mu zaštite, ali čuvamo naš sveti

cilj.

- Ako me već hoćete počastiti, slažem se, ali ostat ćete

daleko

od mene. Bilo bi mi krivo kad bi aragonci opazili da se

bojite za

mene.

Odmah su pošli da princa obavijeste o pozivu kraljice

Beatrice vojvodi, a onda hitro posjedaše na konje pa izlaze

iz dvora.

Kroz mrklu oblačnu noć plamte dva niza žarkih baklji. Između

njih jaše vojvoda, praćen knezovima, banovima i plemićima.

Zaustavili su se tek kraj palače egerskog biskupa. Prozori su

rasvijetljeni. Ispred kuće stoji napuljska straža sa

šarolikim bakljama. Straže iskazuju vojvodi počast.

Na ovaj iznenadni pozdrav knez Bernardin prišapne banu De-

renčinu:

Da to nije vojvoda, hvatala bi me jeza od kraljičine lju

baznosti kojom prima Lovru.

Vojvoda ulazi u palaču. Grof Enriko vodi ga kraljici.

Otmjeno se pokloni i zapanjeno promatra njezinu pojavu u

haljini od crvene napuljske svile, dok bujnu kosu pokriva

ures od dragulja.

"Skinula je crninu i odjenula crvenilo. Dakle, istina je,

polazi za Vladislava!"

Dok ovako razmišlja, opazi iza Beatrice njezinu sestru donu

Izabelu i pozdravi je. Crnooka ljepotica gleda stasitog

muškarca s udivljenjem, a Beatrica mu ponudi stolicu nasuprot

sebi.

Malo je kasno, ali kod nas u Napulju običaj je naročito

mile goste zvati u ovo doba.

"Ako knez Bernardin govori istinu, onda je taj mili gost u

opasnosti" razmišlja vojvoda, ali njegov jasan pogled

čvrsto je upravljen u kraljicu.

Vojvodo, niste prepoznali Izabelu? Dugo je niste vidjeli.

Vojvoda se galantno nakloni:

13

- Muškarac nikad ne zaboravlja ljepotice.

- Vojvoda me pozdravio ispravi Izabela i umiljato po

gleda gosta.

- Nisam opazila. Toliko sam zabavljena svojim brigama. Iza

bela ponudi vojvodi ciparskog vina.

Mlada princeza ustane, toči vino u tri kristalne čaše sa

zlatnom krunom.

Beatrica pogleda vojvodu, podigavši čašu:

- U znak našeg prijateljstva, vojvodo, onog od prije godinu

dana. želim ga danas obnoviti i učvrstiti.

- Hvalim vašem veličanstvu na tolikoj milosti.

Izrekavši ove riječi, i on uzdigne čašu kao i kraljica koja

ispije gutljaj. Isto učini Izabela. Vojvoda ispije -pa stavi

čašu na stol.

- Kakva šteta, vojvodo, da niste oženjeni reče kraljica.

No, još ste mladi pa nećete dugo razmišljati.

- Nadam se, veličanstvo, da neću.

Pri tom opazi da je kraljica pogledala Izabelu.

- Tražit ćemo vam nevjestu koja vas bude dostojna i po

ljepoti i po mirazu.

- Vaše je veličanstvo vrlo dobrostivo.

- O tom ćete se uvjeriti kad vam iskažem zbog čega sam

vas pozvala.

I okrene se Izabeli.

Sestro, ne zamjeri što te molim da se načas udaljiš. Cim

svršim povjerljivi razgovor s vojvodom, pozvat ću te da

zabavimo

gosta.

Mlada napuljska princeza lako se nakloni kraljici i vojvodi

koji ustane i odvrati pozdrav.

Dok ona odlazi, Beatrica napadno gleda za njom i tiho

primijeti vojvodi:

- Koliko mi brige zadaje prisutnost ovakve ljepotice na dvo

ru. Svi je obasiplju udvaranjem, ne znam da li zbog ljepote

ili

bogatog miraza.

- Očito zbog ljepote i drugih kreposti koje princeza sigurno

posjeduje odvraća vojvoda uljudno i odmah nastavi,

okrenuvši

se kraljici:

- Vaše veličanstvo izvoljevalo me pozvati očito zbog nečeg

važnog?

- Zbog dviju vrlo važnih stvari. Započinjem s onom manje

važnom.

Čekao je znatiželjno, dok se ona udobno naslonila, pokazujući

i svojim kretnjama ravnodušnost prema onome što mu sprema

kazati.

- Čula sam da ste Gordanin skrbnik?

- Po želji pokojnog Ivana česmičkog.

- Onda su mi ispravno rekli. Dakle, govorim s vama kao sa

skrbnikom svoje dvoranke. U prvom redu dužnost mi je da vas

molim za oproštaj zbog one ludosti što ju je prema Gordani

počinio moj brat Francesko.

Iznenađen, vojvoda prekine kraljicu:

- Ne znam o tome, veličanstvo.

- Zar vam Gordana ništa nije govorila?

- Očito nije dospjela jer sam vazda bio zaokupljen.

- Onda sam dužna skrbniku sama priopćiti događaj. Moj

brat Francesko već davno se pomamio za Gordanom pa kad ga je

ona odbila, htio se osvetiti.

Vojvoda osjeti navalu ljutine, ali se svlada, pitajući

Beatricu:

- Napuljski princ se ogriješio o Gordanu?

- Više od šale zatvorio ju je u podrum kraljevskog dvora,

ali nije joj htio učiniti ništa nažao, već je samo

prestrašiti. Od

mah ju je opet pustio na slobodu. Čudim se da vam o tome nisu

rekli vaši prijatelji.

- Ne, nitko mi ništa nije rekao. Po svoj prilici nisu o tom

ni znali.

- Ili vas nisu htjeli zavaditi s princom Ivanom?

- Zašto bi me s njim zavadili zbog toga?

- Jer biste vi po pravu skrbnika zatražili od Franceska za

dovoljštinu.

- Da veličanstvo, to ću učiniti.

- Ne, vojvodo, vi to ne možete jer zadovoljština za Gordanu

pripada samo princu.

- Vaše se veličanstvo očito vara.

Nikako se ne varam jer Gordana pripada princu.

Vojvoda zatrepti, Beatričin mu pogled prodre u dušu.

Osjećajući da ga je zahvatila, namješta se udobno i pri tom

govori:

Naravno, princ nije mogao ni smio tražiti zadovoljštinu

od Franceska jer bi time bacio sjenu na Gordanin dobar glas.

Vojvoda osjeća da se otvaraju mučila koja mora proći i skupi

svu snagu da silom zaustavi provalu osjećaja. Sluša dalje

Beatricu bez riječi primjedbe.

- Vi ne znate, vojvodo, koliko sam upućena u prinčevu tajnu

ljubav. On će razriješiti brak s Biankom Sforza i oženiti se,

Gor

danom. Meni je povjerio sve što kani, čitavu osnovu.

- I sad je veličanstvo otkriva meni?

- Naravno, jer mi je sveta dužnost da sve to otkrijem Gor-

daninu skrbniku koji je naslijedio Ivana česmičkog. A činim

to

zato što je potrebno da Gordanu zaštitite od prijeteće

opasnosti.

- Gdje se nalazi opasnost?

- Iskazat ću vam sve redom jer, mislili vaši ljudi o meni

kako ih volja, ipak ću vazda zaštićivati Gordanu od svakog

kao

što sam je štitila i od Franceska. Kako vidite, sama sam ga

optu

žila i neću ga zaštititi ni onda ako ga zovete na odgovornost

i za

tražite zadovoljštinu.

- To je pravedno, kraljice.

-

-

14

15

I plemenito. No, čujte.

Vojvodine se obrve skupiše, a pogled se oštro upre u Beatri-

čine lijepe oči.

Vojvodo, naša borba za prijestolje biva sve žešća. Ne znam

tko će pobijediti na izboru: Vladislav ili Ivan. To će se

pokazati

za nekoliko dana. Ako pobijedi Ivan, mi ćemo se povući, a

meni

lično zajamčit će sabor dostojan položaj. Pobijedi li Ivan,

odlu

čuje to i Gordaninom sudbinom.

Casak pričeka, istražujući dojam svojih riječi. Vojvodine

zjenice gotovo ukočeno gledaju u kraljicu koja naslućuje

stravu u njegovoj duši.

- Bude li Ivan kralj, on će svakako htjeti razriješiti brak s

Biankom Sforza i oženiti se Gordanom. On to želi iz svega

srca

kao pravi vitez, a kralj može sve što hoće. Dok sam bila s

njim

u najboljim odnosima, sav mi se povjerio. Molila

sam ga da

svoju odluku ne iskaže milanskim poslanicima i sve prepusti

me

ni. Obećala sam mu i potporu u toj stvari i u Rimu i kod

Gordane.

- Gordani nije princ o tom govorio?

- To je prepustio meni. Ja sam, dakle, preuzela dužnost pri

općiti joj da će postati kraljica.

Gledajući sumnjičavi izražaj u vojvodinu licu, razjašnjava:

Vjerovali ili ne, isprva sam bila najodanija princu i

htjela

sam mu pomoći da se riješi Bianke i uzmogne uzeti

Gordanu.

Voljela bih nju nego nadutu Bianku Sforza. Tada sam odlučno i

iskreno Gordanu htjela učiniti kraljicom, bila bih je

zauvijek ob

vezala na zahvalnost, a isto tako i njega.

Vojvodu zazebe. Sjetio se: Gordana mu je pisala o nekom

planu, a na rastanku nije htjela da o tom govori. Dakle

kraljica ne laže. Slušajući njezino daljnje pripovijedanje,

zadršće od pomisli: "I ovo sve dalje može biti istina!"

Beatrica se žuri sa svojom pričom:

- Govorila sam, dakle, s Gordanom da će princ

zatražiti

razrješenje braka s princezom Biankom Sforza. Na moje

čudo,

ona se tome najodlučnije protivila, izjavivši da nikad ne bi

pošla

za princa jer bi mu to oslabilo prijestolje. Zapanjila sam

se, ra-

zabravši da je Gordana spremna da se žrtvuje za snagu kraljev

skog prijestolja i za svoju domovinu. To zvuči nevjerojatno,

ali

Gordana je ipak to rekla. Vjerujete li to, vojvodo?

- Vjerujem odvraća on sniženim glasom od straha da mu

ne bi zadrhtao.

- Nije li vam princ rekao da sam mu htjela pomoći do

braka s Gordanom?

- Nisam o tom s njim dospio govoriti.

- Naravno, zaokupljeni ste državnim poslovima. A nije

li

vam poznato da je Gordana jednom odbila prinčev upros?

- Sjećam se. Bilo je to prije godinu dana u Zagrebu.

16

I ovdje nakon smrti kralja Matije ponovo je Gordana od

bila prinčevu ruku, ali mu je zadala riječ da će mu sačuvati

srce

i ljubav.

Vojvodina desnica stišće držak mača da barem o nešto upre

navalu bujice svog srca. Taj gest ne umakne Beatričinu

pogledu i, osjećajući se blizu pobjedi, dovrši:

Ona mu je, dakle, zadala riječ: sačuvat će mu srce, ljubiti

ga bez blagoslova pred oltarom, samo da kraljevstvo ne baci u

novu borbu za prijestolje, da vladanje princa ne bude ničim

po

kolebano i da njegova snaga bude nepobjediva.

Lovrino lice odaje teško uzbuđenje:

- Veličanstvo, Gordana nije mogla nikome obećati ljubav

bez blagoslova pred oltarom.

- Ćula sam to na svoje uši. Naravno, vi mislite da nije tako

mislila, ali je rekla, sasvim sam je progledala. Ona bi

žrtvovala

sve, baš sve da oživotvori ideju njezinog oca da Ivan bude

kralj.

- U tome donekle nemate krivo, ona će sve žrtvovati, ali

svoju čast neće.

- Rekoh: obećala mu je svoju ljubav bez braka, da živi

onako kao što je prinčeva majka živjela s pokojnim kraljem.

- To se neće dogoditi.

- U početku sam spomenula: želim vas upozoriti na opasnost

koja prijeti Gordani ako Ivana izaberu za kralja. Dakle:

valjalo

bi da je odvedete daleko, to je vaša stvar. Moja je bila:

otkriti

vam što je Gordana obećala princu u mojoj prisutnosti.

- Veličanstvo, Gordani nema pogibelji da ona pripadne bilo

kome bez blagoslova.

- Imam razloga da u to čvrsto vjerujem.

- Nema za to razloga pod suncem.

- Velim vam, vojvodo, razlog postoji.

- U čemu? Gdje?

- U horoskopu što ga je sastavio najveći firentinski astrolog

Aversa. Poznavali ste starca?

- Vidio sam ga na Griču kad je došao iz Napulja s Gordanom

i pjesnikom Strožijem.

- Taj astrolog pronašao je u zvijezdama: "Gordanu čeka ve

lika ljubav i nezakoniti sin". Evo, imam tu horoskop, pisan

je

latinski. Možete ga pročitati. Naredila sam Aversi da ga

sastavi

još prije nego što je Gordana prošle godine putovala u

Napulj.

Ona uzme iz zlatne kutije zamotak spisa i pruži ga vojvodi.

A on čita...

Silom se nasmiješi, primijetivši:

- Da, to kažu zvijezde.

- Rekla sam sve to po dužnosti vama kako bih bila i po

kojnom Ivanu česmičkom. Sad je na vama da djevojku zaštitite,

bude li Ivan kralj.

- Ona će se sama zaštititi, veličanstvo.

17

2 GORDANA IV

- Njezina ljubav je prema princu prevelika da bi mogla odo

ljeti. Vi posjedujete pravo da je kao skrbnik opomenete i

savjetu

jete neka se udalji od princa.

- Nikad ne bih mogao da joj nametnem svoje savjete. Nije

ona kao druge žene. Jaka je i svoja.

- Da, ali ljubav potopi sve, ljubav je izdajnik naših odluka

i kreposti. A Gordana ljubi princa više od svojeg života. To

nije

mogla sakriti, čak je jednom u slabom času sama to priznala.

Možete je o tom upitati još danas.

Ove je posljednje riječi izrekla tako uvjerljivo kao da ne

slu

ti Gordanin odlazak iz Budima. ..

U borbi s bujicom što se digla iz dna đttife vojvoda ne može

izreći riječ. Osjeća se kao na stratištu.

To sam vam htjela reći o Gordani, vašoj štićenici opet

će ona ravnodušno.

Hvala na trudu, vaše veličanstvo.

Zatim promijeni glas i započne važno:

Sad prelazim na drugu stvar koja je za mene mnogo važ

nija.

Ovaj preokret razgovora dolazi vojvodi kao spasenje da

ispliva ispod vala na površinu i reče čvrstim glasom:

- Slušam, vaše veličanstvo.

- U vašoj odsutnosti dugo su me staleži uvjeravali da je Iva

nova mladost u ovo doba prava nesreća za ovo kraljevstvo. I

da

nisu jako pogibeljna vremena, ne bih se bila dala maknuti od

princa. Ovako sam prihvatila njihovo razlaganje i neću se

više

nikako maknuti. Sad sam, eto, uz Vladislava. Međutim,

staleži

žele da im i nadalje budem kraljica i zato su Vladislava

obvezali

da se sa mnom vjenča.

Pričinila se kao da ne zna što je vojvoda o njoj rekao u

crkvi Velike Gospe i priča kao da mu otkriva neku tajnu.

- Hoće li Vladislav izvršiti uvjet? Ima li kraljica jamstvo?

- Jučer su izaslanici sabora i vijeća službeno zaprosili moju

ruku u Vladislavljevo ime.

Vojvoda gleda iznenađen, pa onda zakima:

Da. U tom slušaju nema više sumnje da će se vjenčati s

vama, bude li izabran za kralja.

Učinila se kao da je prečula tu primjedbu:

Prema tome ja ću kraljevati. Međutim, ni on sam neće se

ni časa protiviti da se vjenča sa mnom jer je još davno prije

gubio

srce za mnom. To će mi pružiti mogućnost da usrećim staleže

ovog kraljevstva, da dijelim, dižem, uzvisujem, uzimam u budu

ćnosti. I nastojat ću da svi oni koji su mi bili skloni budu

za

dovoljni.

Vojvoda ne reče ništa niti bilo čime pokaže kako su ga se

dojmile njezine riječi. Samo u očima ne može sakriti

znatiželju kamo to Beatrica smjera.

18

- Vojvodo, s vama govori buduća kraljica, dakle, ona koja

će prva odlučiti uz Vladislava. Vi znate da Vladislav ne

poznaje

ovdje ljude ni prilike. Ja ću ga upućivati i voditi, zadajem

vam

svoju kraljevsku riječ, što ja s vama ugovorim, Vladislav će

po

tvrditi, a kraljevsko vijeće dat će vam svoje jamstvo na

ispunje

nje ugovora.

- Ugovor smo poništili, veličanstvo.

- Onaj prijašnji što su ga gospoda sklopila s Ivanom. Ja

želim da nas dvoje sklopimo novi ugovor. Hoćete li saslušati

moje

prijedloge?

Dužnost mi je saslušati vaše veličanstvo.

Kraljica se nasloni i započne:

Otkako je umro vaš otac Nikola, bivši kralj Bosne, kralj

Matija nije htio da Bosni dade novog kralja.

Ona pričeka da promotri vojvodino držanje, ali on šuti i

napeto sluša.

Čim izaberu Vladislava, bosansku krunu želim položiti na

glavu vitezu slavnog mača koji poznaje Bosnu i za njom,

vječno

žednog Turčina. Krunu želim položiti na glavu vitezu bojnog

umi

jeća, mudrosti i ugleda koji će moći da odolijeva turskim

prova

lama.

Lovro Iločki ne trene okom, a Beatrica ga promatra, upitavši:

Znate li, vojvodo, tko je taj vitez?

- Ima ih mnogo, veličanstvo.

- Odabrala sam vas, vojvodo.

- Mene? Veličanstvo, je li to vaš izbor?

- Kad bi bio samo moj, znala bih svoju volju prenijeti u

kraljevsko vijeće, u volju kralja Vladislava i sabora. Ali

vaše se

ime spominjalo u vijeću i među odličnim velikašima pa će svi

ra

dosno prihvatiti. Samo je na vama da prihvatite. Ako

prihvatite

ovaj ugovor, za nagradu vam nudim ruku svoje sestre Izabele.

Po njoj ćete dobiti veliki miraz, ne samo u novcu nego i u

slavi

i moći.

Vojvoda ničim ne odaje kako djeluju njezine riječi. Beatrica

ipak zamjećuje kako njegova pažnja biva sve pomnija.

S ovim brakom stupate, vojvodo, u srodstvo s kraljem

napuljskim, vojvodom ferarskim, s vojvodom milanskim i dobi

vate utjecaj na papinskom dvoru u Rimu po našem prijatelju

kan

celaru Roderigu Borgii. Time ste, vojvodo, preko noći postali

naj

slavniji i najmoćniji kralj Bosne.

A princ Ivan? Što će biti s njim?

Protiv njene volje bljesne joj licem radost.

Njega ću priznati banom i vojvodom Hrvatske, a sabor

ima pružiti sigurnost da će kralj Vladislav u cjelosti

ispuniti ugo

vor. Prije nego se provede izbor kralja Vladislava, staleži

će ovaj

naš ugovor prihvatiti i potvrditi.

2* 19

Vojvodin pogled je spušten, lice mirno, tijelo nepomično kao

da razmišlja. To kraljicu iznenadi pa započne povjerljivo,

prima-knuvši se:

Hrabri vojvoda bit će mudar i prihvatiti da tako omogući

kraljevstvu mir, a sebi sreću.

Onda ga dugo promatra, promijeni glas i doda kao uzgred:

Osim toga, obvezujem se svojom riječi da princu Ivanu ni

kad neću dopustiti da se oženi Gordanom. Vi znate da svakom

kra

lju pripada pravo odlučiti o ženidbi velikaša svojeg

kraljevstva.

Još uvijek vojvoda šuti, ne diže pogled, već kao da tone u

mislima. .

Zar ste možda svoje srce već nekohiife"“poklonili, vojvodo,

pa vam je teško?

Ni na to pitanje vojvoda ne odgovara. To je ponuka da se brzo

ispravi.

Ako ste poklonili svoje srce, evo moje riječi: ne kanim se

zbog toga na vas žaliti. Dobrovoljno odustajem od ponude da

se

oženite Izabelom i prepustim vam da učinite kraljicom Bosne

ko

ga sami želite.

Ponovo mijenja glas i još povjerljivije nastavi:

Neću se nikad protiviti da uzmete onu koju ljubite, bila

koja mu drago.

Iscrpivši sve svoje zalihe obećanja, promatra vojvodu s

prikrivenim uzbuđenjem i čvrstim uvjerenjem da je uspjela.

Dakle, vojvodo? Vaša šutnja dokazuje da prihvaćate?

Probudivši ga iz misli, on digne pogled.

- Moja šutnja je dokaz koliko tražim izražaja da zahvalim

vašem veličanstvu na tolikoj milosti.

- Pružila sam vam doista svu milost, punom pregršti.

- Preobilno, veličanstvo.

- Prema tome, prihvaćate?

On polagano ustane, duboko se nakloni.

- Vaše veličanstvo obasulo me odlikovanjem.

- Znam koga sam počastila.

- Ne, vaše veličanstvo to ne zna, jer ja tih milosti nisam

zaslužio.

- O tom prosuđujem samo ja, vojvodo.

- Onda sudite i prosudite kako treba: vaših milosti, veli

čanstvo, ne mogu primiti.

Puna iznenađena i pitanja Beatrica gleda mladog vojvodu.

- Odbijate moju ponudu?

- Drugačije ne može biti.

- Sada mi pada na um: nije li mi kralj Matija jednom rekao

da ste u njega zaprosili Gordanu?

- Jesam.

- Dakle, ljubite je?

Vojvoda ne odgovara, već gleda kraljicu prodorno.

20

- Vaš mi pogled, vojvodo, i odveć jasno kaže da je tako.

Odbijate moju ponudu jer mislite: ako Ivan bude kralj, neće

se

moći njome oženiti, vaši staleži neće dopustiti da razrješi

brak

s Biankom jer bi mu uzdrmalo prijestolje kad ga ne bi

podupirao

moćni saveznik njegov tast milanski vojvoda Ludoviko.

Naprotiv.

Bude li princ samo ban, lako mu je razriješiti brak i uzeti

Gor

danu. Odbijate bosansku krunu da spriječite Gordanin brak s

princem Ivanom. Zato ga želite učiniti kraljem ovog

kraljevstva ili,

ako to ne uspijete, barem kraljem Bosne i onda mu je potrebna

bogata vjerenica Bianka Sforza. Ali, vojvodo, vaše su žrtve

sasvim

uzaludne. Gordanino srce i riječ pripadaju princu Ivanu.

Hoćete

li to? Ona pripada Ivanu još više ako bude kralj čitavog

kraljev

stva nego samo bosanski kralj ili ban.

- Veličanstvo, ja nisam podlac.

- Vi ste luđak! vikne kraljica.

I srdito ustane, pođe nekoliko koraka pa se opet vrati.

- Da. Vi ste luđak kad odbijate krunu koju vam nudim.

- Ja nosim krunu nad krunama. Nije od zlata i dragulja,

nego sazdana od časti i poštenja i neću da je zamijenim

nijednom

drugom.

- Lična čast je ures samo nas odabranih, koji smo pozvani

vladati. Podanicima je jedini ures poslušnost.

- Možda, veličanstvo, dolje u Napulju.

- Da, to s ponosom potvrđujem.

- A ja opet s ponosom naglašavam: kod nas bi se smatrao

nečasnim svaki kralj koji bi iz svojih podanika pokušavao

stvarati

beščasne ljude kupujući njihovu vjeru kao robu.

- Na koga nišani te ovim riječima? upita Beatrica.

- Vaše veličanstvo pokušava od mene kupiti moje poštenje,

pokušava kupiti podaničku sklonost. Zar vaše veličanstvo može

zadovoljiti kupljena odanost?

Ona plane, sipajući strelice svojim pogledom i riječima:

Ne, ne može me zadovoljiti kupljena odanost, ja je ne

moram kupiti. Imam vlast, mogu prisiliti svakoga, i vas, da

sagne-

te koljeno pred mojom voljom.

Ona sve više blijedi, a on sve jače rumeni, ali oči su im

pune plamena. Vojvoda malo podigne glas i odvrati:

Vaše veličanstvo se kruto vara. Danas još ne posjedujete

vlast, još niste zakonita kraljica ovog kraljevstva, a hoćete

li to

postati, o tome imaju odlučiti Hrvatska, i Slavonija, i

Bosna, mo

ji drugovi, i ja.

Odgovor je razjari pa digne prijeteći glavu i uzvikne:

- O tome ćemo odlučiti ja i moja sila.

- I opet se kraljica ljuto vara. U Napulju može odlučivati

sila, ali ovdje odlučuju zakoni, a oni nam pružaju pravo da

sami

odlučujemo o izboru svoga kralja. Sigurno vam je poznato da

je

većina vazda bila i ostaje uz Ivana Korvina.

21

- Bit će svi uz Vladislava. Doživjet ćete to, vojvodo, i

teško

okajati što ste odbili moju milost, a to znači ponudu

kraljevskog

vijeća. Tu sam ponudu s njima ugovorila.

- Naravno da veličanstvo nije moglo samo raspolagati tak

vim ponudama. Međutim, svejedno tko nudi. Svakome odbijam.

- Pazite, vojvodo, izlažete svoju glavu.

- Za svoju čast i dobro domovine izložit ću je svakog dana

i svakog časa.

- Vi ste buntovnik.

- Bunim se, kraljice, protiv toga da mi itko podnosi ponudu

koja znači pljusku u čist obraz. .,"".;,.<•”

- Ni riječi više klikne ona, dršćući od-ljutine.

- Ipak jednu jedinu riječ, kraljice: molim da mi dopustite

dozvati napuljskog princa Franceska jer od njega imam uzeti

za

dovoljštinu za nedjelo naneseno Gordani.

- Možete ga naći u postelji bolesna od groznice. Takav se

ne može pobiti.

- Onda molim vaše veličanstvo neka mu isporuči da mi du

guje teški dug i kad ozdravi, doći ću po isplatu.

Još se jednom nakloni pa nestane kroz vrata.

Kraljica je ostala kao ožežena munjom. Kad je pozvala vojvodu

ni časa nije sumnjala da pred njom ne bi pokleknuo i ponizno

primio ponuđenu kraljevsku čast u Bosni. Čvrsto je vjerovala

da će već sutradan imati u svojoj ruci pobjedu i vlast nad

princom Ivanom i svim njegovim pristašama i za koji dan

dovršiti borbu.

I taj vojvodin otklon udari kraljicu gotovo isto toliko

koliko nekoć otklon Maksimilijana Njemačkog. Samo što je

smatrala da joj je onu uvredu nanijela ravnopravna ličnost, a

Lovro Iločki je njezin podanik kome će doskora biti gospodar.

Cim je ostala sama u dvorani, pojave se iz druge odaje Ran-

zano i Francesko.

Dade im znak da se približe.

Dođite i čujte što se desilo. Barbarin je odbio. Odbio kru

nu, moju milost, iz moje ruke. I moju sestru. Srodstvo s

mojom

uzvišenom kraljevskom obitelji. Jeste li to ikada čuli? Može

li se

u to uopće vjerovati?

Napuljci stoje kao ukopani od čuda i kraljičina poraza, a ona

bjesni:

- Luđak je to čije su misli kljaste, pojmovi sakati.

- Drugo ne može biti reče Francesko. Zar si dopustila

da ode iz tvoje odaje, sestro? Naš slavni otac to ne bi

učinio.

22

Naš slavni otac kraljuje u Napulju, a ja zapravo još ne

kraljujem u ovom barbarskom kraljevstvu. Zato ne mogu vojvodu

gurnuti na stratište ni u tamnicu.

Spustila se na ležaj i poduprla na svilene jastuke.

- Neka kruto plati uvredu koju ti je nanio reče Francesko.

- Prepoznaješ li aragonku koja mirno sluša uvredu, mirno

podnosi tu bahatost?

- To je zapravo prezir.

- Zar da vojvoda prezire mene?

- U tom je preziru sva odvratnost koju njegovi zemljaci os

jećaju prema aragoncima. Tolika je njihova mržnja prema tebi

i

svima nama, Beatrice, da se vojvoda radije poigrao glavom

nego,

da iz tvoje ruke primi krunu.

Dok oni raspravljaju, napuljski poslanik Ranzano šuti i

razmišlja, kad ga Beatrica žestoko izazove:

- A vi nemate riječi, Ranzano?

- Veličanstvo, pravo čini kad traži uzrok koji je vojvodu

sklonuo da odbije ponudu. U ovom je slučaju najvažnije:

prozrijeti

motiv koji je vojvodu ponukao da odbije tu velebnu ponudu. U

prvi mah čovjek bi morao vjerovati da uistinu nije pri

zdravoj

pameti, ali on govori vrlo razborito. Sve je u redu u toj

glavi.

- Ali u njegovoj je duši kaljuža mržnje protiv aragonske vla

sti, ništa drugo reče Francesko.

Ranzano se okrene Francesku:

- Visosti, zar se iz mržnje odbija takav dar?

- Mržnja je najjača sila.

- Ipak, teško je vjerovati da je odbio krunu iz mržnje

reče kraljica pa se duboko zamisli, a Francesko iznenađeno

pita:

- Ako nije mržnja, nije umobolnost, što je onda? Bea

trica traži u mislima, Ranzano slegne ramenima pa čeka dok

kraljica izreče svoje.

Uskoro ona pogleda poslanika:

U prvom času krvave ponude nisam mogla da o tom mi

slim. Sad stvar poprima druge oblike.

Njezin glas zvuči podmuklo.

Sto misli kraljica? pita Ranzano, a Francesko se

približi.

Jedna se kraljičina obrva uzdigla i žmirka. Crte lica ukočile

se od neke misli:

Mora da su važne stvari, kad se odbacuje kruna i još k

tome vjerenica koja se ljubi. Ponudila sam mu naposljetku i

Gor-

danu.

Kraljica se zagleda u poslanikove oči bez trepavica i

nastavlja kao sama sobom:

- Dakle, vojvoda ima nešto dragocjenije od moje ponude, ili

barem isto tako dragocjeno.

- Ili sigurnije upadne Ranzano.

- I draže od onoga što mu ja nudim.

23

što je to? nestrpljivo pita Francesko. Što je tako

dragocjeno, sigurno i njemu drago zbog čega je mogao mirne

duše odbiti krunu?

Uvjerenje da će pobijediti odgovori poslanik.

Kraljica polagano nastavi:

- Kad se vojvoda nije htio sklonuti u sigurno zaklonište

bosanske krune, znak je da su pristaše Ivana Korvina morali

steći

nerazrušivu sigurnost u svoju pobjedu. Da, to je jedino

moguće,

jedino vjerojatno, jedino logično.

- Slažem se s vašim mišljenjem, kraljice pridruži se Ran

zano.

- Ako bi vojvodi pobjeda njegovih zemljaka donijela nešto

draže od tvoje ponude? žesti se Francesko u povrijeđenoj

taš

tini.

- čuj, Francesko, ako bi Ivan bio kralj čitavog kraljevstva,

vojvoda bi ionako od njega dobio bosansku krunu.

- Nema sumnje da mu je već obećao potvrdi poslanik.

- A draže mu je primiti krunu od princa nego od mene,

omražene aragonke.

- Ali kruna iz tvoje ruke je sigurna, a prinčev izbor valja

tek izvojštiti. Tko mu pak jamči za pobjedu?

- Eto, u tom leži vojvodina sigurnost. Pruža mu jamstvo

pobjede, nešto što je nama nepoznato, o čemu mi ne znamo, ne

slutimo, a oni to posjeduju, imaju u ruci.

- što bi to moglo biti?

- Mnogo toga: dobra osnova, tajno postavljena zasjeda, mu

dro smišljeni i svrstani plan u čiji uspjeh ne može biti

sumnje.

To je vojvodu sklonulo da onako mirno bez ikakva razmišljanja

odbije moju ponudu.

A poslanik potvrđuje kraljičine riječi:

Žalim što protivniku ovog časa moram priznati moć: voj

voda je mudar, miran i sređen, zna što hoće, što se može ili

ne

može i zato njegov otklon znači: protivnici imaju u rukama

sve

putove k pobjedi.

Kraljičino bijelo lice je ledeno, beskrvno, mramorno.

Pod visokim bijelim čelom aragonske kraljice okupile se misli

na zasjedanje, mirno, hladno. Um se raskrstio s plamenim

srcem, punim mržnje, i traži, ispituje.

- Što su mogli smisliti? Što poduzeti? Gdje tako sigurno

utaboriti svoje nade? što im pruža sigurnost? I tko?

- Teško je to prozrijeti, veličanstvo, odviše teško primi

jeti Ranzano.

- Idite Ranzano, kancelaru Filipcu i saopćite mu: vojvoda

je otklonio moju ponudu. Recite neka čitav kraljevski dvor op

koli uhodama. Neka se potrudi doznati što protivnici snuju.

Neka

dade slijediti njihove korake. Nekoga bismo morali

prokrijumča-

riti u dvor kog ne poznaju. Taj bi nam javljao sve što se

tamo

24

zbiva. Ili neka Filipec pokuša nekoga podmititi čestitom

svotom. Neka ne štedi moju mošnju. Protivnik snuje neku tešku

zasjedu.

- Od koje bi nas mogao zadesiti poraz.

- Ranzano, u mojoj prisutnosti neka više ne padne ova riječ.

- Prokletnik koji je danas izišao odavde uzdignute glave mo

ra je položiti pred vaše noge, veličanstvo.

- Podnoškom će mi biti, rekoh. Idite, Ranzano, neka Filipec

odmah odredi.

I poslanik posluša pa se uputi u kancelarovu palaču.

Pred egerskom palačom čekala su hrvatska gospoda vojvodu

Iločkoga da iziđe od kraljice.

Kad su ga spazili, svakome se činilo da ostavlja palaču u

teškom uzbuđenju. I ne reče ništa, baci se u sedlo i samo

mahne rukom da ga slijede.

Svi zajedno vraćaju se u dvor.

Vojvoda gleda preda se u tamnu noć. Osjeća se kao da ga je

kraljica napojila otrovom i boli ga u duši i u srcu. Od svega

što mu je govorila, od svih ponuda kojima ga je izbičevala,

od svega toga on ovog časa ne pamti ništa. Sve se to

potopilo. Nad kaljužom koju mu je ona otkrila lebdi samo

nekoliko riječi.

"Princu pripada Gordanino srce i riječ".

Njezino srce. Ono kojem se nadao on, o kojem mu je ona

govorila prije godinu dana u domovini.

I riječ je zadala princu da će biti njegova i bez blagoslova

pred oltarom

"Ona, tako čista i tako ponosna, tako časna, u kreposti

velika, nepokolebljiva. Ona, utjelovljena muška snaga i

djevojački ponos, ona bi se predala bez blagoslova pred

oltarom? To ne može biti, ne smije, jer više ne bi bilo sunca

ni svjetlosti na ovom svijetu."

I jaše kroz noć, a oko njega drugovi.

Onda mu se misli ukoče:

"Sin, nezakoniti sin. Velika ljubav!"

Sin, njezin sin.

"Junak. Onaj junak o kojem je tako odlučno govorila u

predvečerje pred odlazak prinčeve majke. Junak koji je

izazvao njeno oduševljenje, zbog kojeg su sijale njezine oči.

Toga je junaka bacila princu kao izazov da prihvati našu

osnovu, samo talcav junak može biti otac njezinu sinu."

"Kao da je htjela reći: uprite se, pripast ću onome koji mi

oslobodi domovinu!"

Dok misli o tome, rađaju se u njemu prve sjene ljubomore

prema Ivanu. Nešto pada u njegovu dušu kao jesenska magla što

se polako pretvara u oblak. Guši se u tmastim parama i

otimlje:

25

I

"Ne! Ne. Nikad svojem srcu neću dopustiti da se u nj uvuče

otrov ljubomore. Zato mi je Beatrica pokazala ono nesretno

proročanstvo, samo zato da iz njega iscijedi nekoliko kapi

otrova ljubomore u moju dušu. Zna ona da ljubomora rađa

mržnju što razara sve dobrote. Nikad neću pasti u taj kal.

Gordana bi me zbog toga prezrela. I ja bih se sam prokleo."

I sam smiruje oluju:

"Je li obećala svoju ljubav i srce princu?"

"To jedino ne može shvatiti. Možda mu je rekla da ga ne

ozlovolji na putu kojim smo ga poveli, da ne sustane i da nas

ne ostavi." ji*

"A je li uistinu rekla tako kao što mf”lro saopćuje kraljica?

Nije li Beatrica štogod iskrivila?"

Stigao je u dvor, a da nije našao ni rješenje, ni mir, ni

olakšanje, samo mu se bol slegla na dno srca kao kruti mraz.

"Da je barem Gordana još ovdje. Mogao bi s njom progovoriti

da mi kaže istinu, makar kako teška bila!"

Vojvoda sjaše s konja pred kraljevskom palačom. Od kraljice

do ovog dvora prošao je težak put mučilišta, ali se očistio

svake ljubomore, odagnao sve sjene mržnje što su pale u dušu,

pročistio se svake rugobe, oslobodio nemani što je već

pokušala da gurne glavu preko praga njegova srca.

I pođe ravno s gospodom u kraljevske urede.

Tu im potanko ispripovijedi o ponudi koju je primio od Bea-

trice, ne spomenuvši ništa o Gordani i o princu. Jedino im

razotkrije da je odbio kraljičinu ponudu i kako je otišao.

Gospoda su uzviknula:

- Na glavi Lovre Iločkoga izdajnička kruna!

- Drske li uvrede od te ponude!

- Sad je aragonka čula tko su Hrvati.

Ali ponuda koju je kraljica stavila znak je da nas se boje

veselo usklikne knez Bernardin. Ponuda dokazuje da smo

im opasni i prijetimo njihovim utvrdama. Jaki protivnik ne

nudi

ništa.

Dok su oni u riječi, ulaze u sobu dva dvoranina izaslana da

paze oko gradskih zidina da se brinu da nitko od Filipčevih i

kraljičinih uhoda ne dođe u blizinu kraljevskog dvora.

Kad dvorani uniđu, vojvoda ih stade ispitivati:

- Dakle, kako je vani?

- Vaše vojvodstvo, svuda mir i tišina.

- Niste nigdje nikoga zamijetili?

- Nadaleko i naširoko nikoga. A nije ni moguće da se pri

bliži. Naši vojnici zaokružili su nadaleko čitav dvor. Kroz

taj obruč

ne može proći ni duh protivničkih uhoda.

- Znak da ste čestito izveli zapovijed. A iz grada nema ni

kakvih vijesti?

- Moj drug bio je u gradu i pokaže na drugog dvoranina

u seljačkom odijelu koji odmah istupi.

26

- Vaša vojvodska milosti, u blizini stare palače, što pripada

biskupu egerskome, zapazio sam gospodina Batorija s nekom če

tom, švi su oboružani.

- Nisi doznao što tamo rade?

- Razgovarao sam onako s momcima. Kad su vidjeli da

nosim seljačku haljinu, govorili su sa mnom bez straha.

- Dakle, što su rekli?

- Vele da ih je gospodin Batori dobro platio. A i mora jer

ih kani voditi u borbu s vama, vojvodo.

- Gle nasmiješi se vojvoda i pogleda gospodu što stoje oko

njega i slušaju. Dakle, ipak se sprema na borbu.

Onda se opet okrene dvoranima:

- Što su još govorili?

- Kažu da je njegova vojvodska milost poslala kraljevskom

vijeću svoje poslanike pa raspravljaju, ali četovođa

gospodina Ba

torija tvrdi da se neće pomiriti, nego će izbiti krvavi boj.

Zatim

je još rekao kako gospoda Ugri okupljaju čete i plaćaju suhim

zlatom, napuljskim i venecijanskim, jer će biti teškog

boja s

nama.

- A nisi čuo kad će izbiti boj?

- Pitao sam ih: a kada će to biti. Na to oni rekoše da ne zna

ju, ali tako skoro neće, jer gospodin Batori treba barem osam

ili deset dana dok skupi čete koje bi mogle da se ogledaju s

voj

vodinim četama. Tih je junaka, vele oni, mnogo, a kad uzmu u

ruke mač, kao da im đavo pomaže. Još su mi rekli da će boj iz

biti negdje ispod Budima, jer se vojvoda sigurno neće

utaboriti

u dvoru. To je sve što sam doznao.

- Baš toliko koliko mi treba reče vojvoda, pohvali čovje

ka i otpusti ga.

Tada odmah sjedne sa svojim drugovima da raspravlja.

- Dakle, sve je u najboljem redu uzima riječ knez Fran-

kopan.

- Oni tek okupljaju čete i trebaju osam do deset dana vre

mena.

- Bit će da su zato prihvatili pregovore da se uzmognu spre

miti za boj.

- A kažu da je pregovore predložio sam Bakač saopći

vojvoda.

- Tko bi shvatio reče knez. Cas se čini da je s nama,

čas opet da je s njima, a sad njeguje svoju bolest. Ako i on

nije

obolio onako kao potpalatin, kad je htio odgoditi sabor.

- O Bakaču danas ne vodimo računa. Vidjet ćemo uz koga

će biti kad okrunimo princa Ivana.

- Ako mu ponudimo unosnih časti, Bakač ide s nama kroz

vatru i vodu.

- Da, gospođine kneže potvrdi vojvoda Iločki svi smo

svjesni pohlepe biskupa Bakača za novcem, ali opet ne smijemo

smetnuti s uma da tome poroku nasuprot stoji Bakačev veliki

um.

27

Sam Varadi upozorio me neka Bakača pridobijem za sebe i baš

zato mi ćemo ga obvezati. Evo kako: kad stignemo u Zagreb,

smjesta ćemo okruniti našeg kralja. Pošto on položi prisegu,

odaslat ćemo svoje glasnike u Budim gospodi od kraljevskog

vijeća s porukom da su naše namjere miroljubive. Spremni smo

na pomirbu ako oni priznaju Ivana za kralja čitavog

kraljevstva. U našem izaslanstvu za te pregovore mora biti

Bakač. Stoga sam ovlastio biskupa Varadija da mu to saopći

kad naš glasnik stigne s viješću

0 kraljevoj krunidbi.

- Nismo li odlučili Varadija poslati u Milano po Ivanovu

nevjestu Bianku?

- Krenut će onog dana kad naši zastupnici budu ovdje pre

govarali s vijećem o priznavanju kralja Ivana. Varadi je nepo

kolebljivo vjeran princu, a do Milana ne može stići kleveta

kojom

su obasuli Varadija. Tamo neće ni vjerovati da je šenuo umom,

kad s njima pregovara, jednom riječi: Varadi će nam

poslužiti

u Milanu gdje uživa veliki ugled, a Bakač ovdje.

- Sasvim se slažemo, gospodine vojvodo odobrava knez,

a s njim i ostali.

- Sve to zadržat će Varadi u najvećoj tajnosti, dok mu ne

stigne glas o našem sretnom dolasku u Zagreb i o krunidbi.

- Beatrica će siktati poput zmije kad dozna.

- Baš zato poslat ćemo naše poslanstvo i k njoj da je umire

1 zajamče dostojan postupak na dvoru kralja Ivana.

- Ja bih joj putove posuo grimizom i zlatnicima kad bi osta

vila zemlju primjećuje opet Frankopan.

- Biskup Varadi je istog mnjenja. Beatrica nikad neće pre

stati sa svojim spletkama. I kad Ugri priznaju Ivana, mi ćemo

Beatricu sklonuti da uz otpravninu napusti kraljevstvo. 0 tom

će

Varadi govoriti s milanskim vojvodom da on podupre naš plan

već zbog toga što bi Beatrica ogorčavala dane Bianki i

ugrožavala

Ivanovo vladanje.

- Dakle, to je u potpunom redu. Sad još jedino preostaje

da sretno umaknemo iz Budima.

- Pobrinuli smo se da ne budemo viđeni ni opaženi. Čitav

dvor okružili su naši vojnici i dvorani koji uhode svaku

neprija

teljsku kretnju. Upravo čekamo njihov izvještaj.

- Samo da neprijatelj ne dozna za naš bijeg prije reda

primijeti slavonski ban.

- Tu morate pomoći i vi. Sve ovisi, gospodo, o vama, tj. o

njima koji ostaju ovdje da pregovaraju s

Vladislavljevim pri

stašama.

- Spremni smo, gospodine vojvodo naglasi knez žr

tvovati i svoje živote.

- Tražimo samo vašu lukavost i miran duh. Nama je po

trebno da odugovlačite pregovore barem šest dana. Za to

vrijeme

mi ćemo odmaknuti daleko i protivnik nas ne može dostići.

28

Dobro. Pregovaiat ćemo do šestoga srpnja. Naša je stvar

da razgovor oduljimo.

šest dana putovat ćemo najhitnije u domovinu, šesti dan

vi ćete dobiti svaki sporazum i noću pohititi najbržim

konjima za

nama.

A protivnik će ovih šest dana misliti da je princ na dvoru.

- Već sam odredio kaštelanu i pažu Stjepku kako će zava

rati gospodu ako bi tko od njih došao u dvor i htio govoriti

s

princem i sa mnom. Važno je, gospodo, da podnosite svaku

njiho-

hovu nepravdu jer će oni možda nastojati da se s vama posvade

i

prekinu pregovore.

- Raspravljat ćemo tiho, mirno, nadugo i naširoko kao u

svetom sinodu.

- Moramo dobiti na vremenu. Ovih šest dana pregovora zna

če siguran uspjeh, gospodo naglašava vojvoda.

- Imat ćemo šest dana vremena, gospodine vojvodo. Ne

bojte se.

- To je sve što tražim od vas.

- Evo ruke. šest dana zabavljat ćemo Vladislavljeve pristaše

obećavaju prior Berislavić, ban Derenčin i biskup Ernušt.

- A sad se približio čas našeg rastanka. Već dolazi gospodin

Mladen Berislavić u putnoj opremi.

Svi okrenuše glave k mladom dvorskom meštru koji je ušao u

sobu u putnom odijelu.

- Možemo li krenuti na put? upita vojvoda.

- Sve je u potpunom miru. Čitav Budim spava. Naši vojnici

su na straži. Nitko nas ne može opaziti.

Vojvoda, biskupi, velikaši i plemići oproste se sa svojim

izaslanicima koji su preuzeli zadaću da pokrivaju bijeg.

Onda svi odoše k princu da mu najave kako je sve spremno.

Sat kasnije svi su sišli u dvorište.

Tamo čekaju natovarena kola. Oko njih momci u seljačkim

odijelima. Vojvoda tumači princu zašto je dvorane i momke

odjenuo u seljačka odijela i onda pita preodjevene mladiće:

- Oružje ste sakrili?

- Pod haljetke i u hlače.

Dobro. Budite mirni i oprezni.

Berislavić dade znak za polazak.

Jašući uz princa, vojvoda prvi izlazi iz dvora. Za njim

polako kreće povorka s kolima natovarenim dragocjenostima i

kraljevskom krunom. Zaštićuje ih gusta tmina i kraljevski

vojnici što su zapremili čitav prostor daleko ispod zidina.

Silaze nizbrdo. Vojvoda s princem, Damirom, biskupima,

velikašima, banovima, braćom Berislavićima i plemićima.

Kraljevski vojnici ostaju neprestano u pozadini, a onda se

vrate k dvoru.

Povorka stigne na cestu i već kreće iz grada.

29

Kola škripe pod teškim teretom. Navrh kola natovarena je roba

pokrivena gunjevima.

Neki ljudi izlaze iz grmlja i pitaju one u povorci:

- Tko ste vi?

- Seljaci smo odvraća jedan glas.

- A što vozite?

- Trgovcima vozimo robu s današnjeg sajma.

Mladen Berislavić sluša, čeka, nitko ne odgovara. Ljudi koji

su izašli iz grmlja opet se izgube.

- Što mislite, Berislaviću? Tko su oni? tiho upita dvo-

ranin.

- Zacijelo su uhode gospodina Batorija.

- Dobro da su gospoda odjahala poprečnim putem.

- Sastat ćemo se u blizini prve stanice gdje naše čekaju

ostali.

- A što biste učinili da su nam pregledali kola?

- Uhvatio bih i svezao. Ali bolje je ovako neopaženo. Voj

voda mi je dao nalog neka nikoga ne diram ako ne diraju nas.

I povorka ide dalje cestom, opasanom s obje strane šumom.

Već je daleko od Budima. Ne susreću nikoga.

Prije ponoći stigoše na urečeno mjesto. Tu ih dočekaju ostali

plemići što su se utaborili u šumi sa svojim četama i onda se

svi svrstaju u povorku pa kreću prema jugu.

Dana tridesetog lipnja krene vojvoda Iločki s osam tisuća

ljudi, Ivanom Korvinom i kraljevskom krunom da ga okruni u

Hrvatskoj.

PROTIVNICI PREGOVARAJU

Drugog dana pošli su iz dvora vojvodini izaslanici u grad, li

palaču Petra Gereba.

Nastavljala su se vijećanja, iznosili prijedlozi i

protuprijedlozi. To je trajalo do podne. A onda se gospoda

raziđoše da opet sutradan nastave.

Sve je u gradu bilo mirno i čekali su se rezultati pregovora

s pristašama Ivana Korvina. Nitko nije slutio da su oni

odmakli iz kraljevskog dvora. Nije bilo nikakva znaka koji bi

otkrio bijeg.

Poslije podne toga dana biskup Filipec dugo je boravio kod

kraljice, a zatim se uputio Petru Gerebu. Vojvodini su

pouzdanici već otišli u dvor, dok su izaslanici vijeća još na

okupu.

Biskup Filipec sjedne i smiješi se:

Nisam danas mogao prisustvovati pregovorima. Kako smo

daleko napredovali?

Gereb pogladi svoju tamnu bradu i slegne ramenima:

- Daleko baš nismo. Ipak, nadam se da ćemo za nekoliko

dana biti na cilju.

- Očekujete da će vojvoda napustiti princa Ivana?

- Zašto bi inače pregovarao s nama? Čemu bi slao svoje

ljude?

- Pregovore nije ponudio on, nego mi po savjetu biskupa

Bakača. Okolnost što oni s nama pregovaraju, nikako nije

dokaz

njihove popustljivosti.

- Vaša prečasnost zamjera biskupu Bakaču što nam je pred

ložio pregovore. Ja držim da je njegov savjet vrlo dobar i pa

metan. Rasprave mogu sve popraviti.

- Mogu samo otegnuti izbor koji ćemo ionako obaviti bez

njih ako ne odustanu od Ivana Korvina.

- Već smo davno s tim nacistu: bez njih ne možemo birati

kralja. Naravno, ako vojvoda sa svojima ne pristane uz

Vladislava,

naći ćemo nekoga tko će u ime juga prisustvovati izboru. Tako

je to u našim zakonima i toga se moramo držati.

- Lijepo je što se tako točno držite zakona i poštujete gos

podu na jugu, ali kraljica je vrlo nestrpljiva.

- Recite joj da se drugačije ne može. Pregovarat ćemo s

njima barem još četiri-pet dana.

- To nije potrebno, velemožni gospodine.

- Čitavo je vijeće u tom složno, mi se s protivnikom mora

mo porazgovoriti, možda ga ipak pridobijemo. I ne zaboravite

da

su izaslanici protivnika ugledni i poštovani ljudi i dok god

imaju

što da kažu, moramo ih slušati. Zar mislite da se uglednom

knezu

Frankopanu ili prioru vranskom, Berislaviću ili banu

Derenčinu

može bez daljnjega navijestiti: dosta nam je vaših govora? To

bi

značilo povrijediti njihov stalež koji je i naš.

Ostali prisutni članovi kraljevskog vijeća tako živo prista-

doše uz Petra Gereba da se Filipec osjetio poraženim.

Ne obazirući se na njihove primjedbe, biskup Filipec podupre

glavu i zaokruži pogledom gospodu:

A što biste rekli, kad bih vam javio da je kraljica poku

šala sklonuti vojvodu Iločkoga neka ostavi princa i pristupi

k

nama, a zauzvrat mu je ponudila bosansku krunu?

Svi su raskolačili oči:

- A on? što je rekao?

- Ukratko: odbio je krunu i kraljičinu milost.

Malo su časa svi šutjeli. Zatim će Petar Gereb, slegnuvši

ramenima:

- Lako je vojvodi odbijati krunu. Bogat je, moćan i ugledan.

A možda se nada da će krunu primiti i od princa.

- A ja bih rekao naglasi Filipec da je vojvoda odbio

krunu jer je siguran u pobjedu. A kako nije lud, mora nešto

imati

u ruci na što oslanja svoju sigurnost.

-

-

30

31

To saopćenje nije promašilo dojam. Neka potištenost ulazi u

sve njih. Razmišljaju, ali se ne domišljaju što bi to mogao

snovati vojvoda.

Nije lako pogoditi što se tu kuje i ne bih mogao naslutiti

što je vojvodu moglo sklonuti da odbije ponudu. Nije to mala

stvar: bosanska kruna. Tu se radi o zasjedi.

Mato Gereb, mlađi Petrov brat, uzme razjašnjavati:

A tko zna je li baš tako. Oni dolje s juga niti su naše

krvi niti našeg plemena. Drugi je to narod i druga ćud.

Učenjaci

Bonfini i Galeoti mnogo su puta s kraljem Matijom

raspravljali o

tim Hrvatima tamo preko Drave. I kralj Matija je mnogo puta

rekao da su ljudi od riječi i pobožni pa im je prisega, koju

su

dali kralju, sveta.

Stariji Gereb plane na mlađeg brata:

A nama valjda nije sveta? Kakve su to glupe riječi.

Prestani

o tom.

Zatim se Petar okrene zamišljenom biskupu Filipcu:

- Na što zapravo vojvoda može računati? Na svoje čete! I

mi imamo vojnika.

- Ali on ih ima još više na jugu i oni će osvanuti, a princ

je još uvijek baštinik crne čete svojeg oca.

- Zar niste rekli da ste tu vojsku odlučili odmamiti k nama?

Mislim da ste već poslali svoje pouzdanike da pregovaraju sa

četom.

- Čvrsto se nadam dolasku crnih oklopnika.

- Zašto se onda bojite što je vojvoda otklonio bosansku

krunu? Mlad je, nepromišljen i suviše gizdav, a možda i mrzi

kraljicu pa neće da štogod primi od nje.

- Da možda pregovore dovršimo? To je i kraljičina želja.

- Odredili smo sastanak s vojvodom Iločkim za šestoga srp

nja.

- Tko je postavio taj rok? pita biskup, a Petar Gereb

odvraća:

Vojvodini izaslanici. A mi smo to prihvatili objeručke.

Ne prihvate li naše prijedloge, stječemo vremena da naoružamo

naše ljude, a dotle će stići i crna četa. Bez nje ne možemo

pobi

jediti nikoga, u to sam čvrsto uvjeren i zato nikako neću da

se

pregovori prekinu prije nego što vidim svu našu vojnu snagu

na

okupu. Drugačije se ne upuštam u borbu. Vidio sam dosta

bojeva

za života kralja Matije i znam što mi je činiti da svladam

nepri

jatelja. Razložite to kraljici i ona će sama uvidjeti da se

druga

čije ne može.

Kancelar razmisli i bude mu razumijito i prihvatljivo što

govori Petar. Znajući njegovu vojnu spremu, on se potpuno

suglasi:

Razloge što ih je spomenuo velemožni gospodin Petar Ge

reb moram i ja usvojiti jer su razboriti i stvarni. Dakle, do

šestog

32

srpnja neka gospoda raspravljaju, a ja ću kraljicu umiriti i

uvjeriti da mora tako biti.

Filipec se oprosti s njima i ode u svoju palaču.

Odmah nakon toga posjetio je Petar Gereb biskupa Bakača koji

je još uvijek ležao, tobože, bolestan. Priopćio mu je sve što

je čuo od Filipca i zatražio savjet.

Bakač bez razmišljanja prihvati riječ:

Dobro ste učinili, velemožni gospodine. Ako vam protivnik

nudi vremena do šestoga, to je gotova blagodat da skupite sve

svoje oružane sile. Ako je pak vojvoda otklonio bosansku

krunu,

u tom ne nalazim nikakav naročit znak. Hrvatska je teško ugro

žena od Turaka i svi će Hrvati tog časa zaboraviti svoje

lične

koristi da sačuvaju svoju zemlju od pustošenja neprijatelja.

Kad

im prijeti takva pogibelj, uvijek su jednodušni i zato neće

na

pustiti princa, u kojemu nalaze zaštitni bedem, niti za

bosansku

krunu.

Kad je Baka! ostao sam, dugo je razmišljao. Bela Ferenci

nekoliko je puta ulazio i izlazio, a da ga ujak nije oslovio.

Naposljetku ga ipak pita zašto je dolazio Petar Gereb.

- Tražio je u meni umirenje jer, kako vidim, gospoda od

vijeća osjećaju strah da bi princ mogao pobijediti. Prema

tome,

još ću dvije sedmice biti prisiljen da bolujem. Prije toga

neće

se riješiti sudbina prijestolja.

- Kako će sve to završiti?

- Sad to ovisi samo o vojvodi Iločkome. On ima xu ruci rje

šenje. On ne popušta, dakle, nada se pobijediti i sve mi

nešto

kazuje da ga nada neće prevariti.

Već je prošao i drugi dan kako je vojvoda Iločki s Ivanom

Korvinom kriomice ostavio kraljevski budimski dvor. I toga su

dana vojvodini izaslanici raspravljali s izaslanicima

kraljevskog vijeća i opet se zadovoljni vratili u dvor.

Sveopća napetost je popustila pa se mirno pratilo što će

donijeti pregovori obaju protivnika. A kako se znalo da je

rok urečen za šestog srpnja, svi su znatiželjno čekali.

Samo u egerskoj palači nije se čekalo, čitav dan drugog

srpnja izlazio je i ulazio kraljici biskup Filipec, a poslije

podne poslao je svojeg tajnika u kraljevski dvor.

Otvorili su mu vrata gradskih zidina i on uđe u prvo

dvorište, Istrči mu u susret paž Stjepko.

Sigurno vaša milost želi govoriti s princom ili gospodinom

vojvodom? Oni su danas rano u zoru izjahali u lov i vratit će

se vrlo kasno.

33

3 CORDANA iv

- Ne, nisam kanio govoriti s njima, nego imam isporučiti

gospodi izaslanicima molbu prečasnog gospodina Filipca. On

želi

još danas govoriti s njima. Možda bi se potrudili u njegovu

palaču.

- Odmah ću vašem gospodstvu javiti odgovor.

Hitrim skokom otrči paž dok su drugi dvorani uveli Filipceva

tajnika u zgradu prvog dvorišta. Tu mu ponude stolicu u maloj

dvorani da tamo dočeka odgovor.

Nisu se maknuli od njega da ne bi pokušao razgovarati s kojim

slugom i lukavo izmamio od njih tajnu prinčeva odlaska.

Stjepko se brzo vrati s porukom da gospoda izaslanici primaju

poziv gospodina kancelara i odmah će stići u njegovu palaču.

S tom porukom kancelarov se tajnik u Stjepkovoj pratnji uputi

k izlazu iz dvora i pohiti gospodaru.

Uskoro prior vranski i knez Bernardin, ban Derenčin i biskup

Ernušt krenuše u kuću biskupa Filipca.

A u egerskoj palači kraljica Beatrica sjedi u naslonjaču i

razmišlja, stvara osnove i raspravlja sa svojim pouzdanikom

Ranzanom. Prevrće sa svih strana svoje i njegove misli.

Lukavi Napuljac vlada se povučeno i suzdržljivo, umije

namjestiti svoje savjete i nametnuti ih kraljici neopaženo da

ih ova smatra svojima.

Naposljetku primjećuje poniznim tonom:

- Veličanstvo izgleda izmučeno, odviše je danas raspravljalo.

Ne bi bio naodmet kratak odmor.

- Nema odmora dok ne proglase novog kralja.

- Ipak je to golemi napor za vaše veličanstvo.

- Beskrajan napor u krčenju putova do mojeg mjesta na

prijestolje. Bože moj, kako bi to u Napulju bilo lako. Moj

djed

Alfonzo I zauzeo je napuljsko prijestolje, pobivši sve koji

su mu

stajali na putu. A u ovom barbarskom kraljevstvu okupljaju se

neki staleži, prosvjeduju, biraju kralja po miloj volji. Tko

bi se

u Napulju usudio reći: neću. U ovom kraljevstvu Bog slabo

mari

za dostojanstvo vladara.

Odmah zatim Beatrica pogleda na sat.

- Dugo nema biskupa Filipca.

- Kad tako dugo izostaje, onda je uspio izvršiti zapovijed

vašeg veličanstva.

- Uspio? Kao da bi bila potrebna kakva naročita borba

kupiti nekoliko prekodravske čeljadi.

Evo, veličanstvo, grof Enriko vodi biskupa Filipca

upozori Ranzano pa se povuče u pozadinu.

Kraljica se okrene k biskupu:

Dakle, govorili ste s vojvodinim izaslanicima?

34

- Dao sam ili pozvati iz kraljevskog dvora preko svojeg

tajnika.

- Vaš tajnik nije vidio princa?

- On je s vojvodom izjahao u lov.

Naborano lice napuljskog poslanika ispuni se čuđenjem,

pogledavši biskupa, pa opet kraljicu, i onda naročito

naglasi:

- Neprispodobiva drskost odlaziti u lov u ovako važnom i

odlučnom času. Opet dokaz da su potpuno sigurni.

- Jutros, dok su odlazili u lov, pratila ih je sigurnost ali

kad se večeras vojvoda i princ vrate u dvor, naći će razorene

nade. Vojvodini su izaslanici potpisali naše uvjete i time

smo

vojvodu i princa izigrali. Dajte mi, biskupe, ugovor.

Dugoljasta kancelarova glava čudno se nakrivi. U držanju mu

je neka nesigurnost.

Veličanstvo, vrlo sam nesretan što vam ne donosim ono

što ste očekivali.

Ona ga gleda, istražujući:

- Kako? Vojvodini me izaslanici iznuđuju? Nije im dovoljno

ono što ste im obećali. A rekla sam vam: pristanite na sve

što

traže, jer kad ovi ljudi potpišu naš ugovor, ne mogu ga

oporeći

ni vojvoda ni princ. Izaslanici su u njihovo ime odustali

od

izbora, a za takvu divnu zasjedu mogli ste im bez pitanja

dati

što su tražili.

- Baš u tom je zlo, veličanstvo, što nisu tražili ništa.

- Valjda nisu dobrovoljno izdali drugove?

- Ne, veličanstvo. Vojvodini izaslanici dođoše u moju palaču

kako sam ih zvao. Tamo sam im ponudio dukate i časti na vašem

dvoru ako u vojvodino ime potpišu da princ odustaje od

kandida

ture.

- Ali to već znamo, što su kazali na to?

- Odbili su.

- Rekoh malo prije: niste im dovoljno ponudili. Morali ste

udvostručiti cijenu.

- Nisam dospio. Svi su navalili na me, vičući da sam ih

uvrijedio.

- Cime biste ih uvrijedili?

- Što sam predmnijevao da bi oni mogli dati svoj potpis i

tako izdati svoje drugove i zadanu riječ.

U njezinom se licu odrazi duboko zaprepaštenje a zatim

zgražanje.

- Jeste li dobro razumjeli što su govorili?

- Posve dobro, veličanstvo, jer na kraju su počeli uzvikivati

kako ih ničim nećemo navesti da budu izdajnici roda kojemu

pripadaju.

- Izdajom nazivaju kad vladar od njih traži da mu se pre

daju? I još hoće da ih plati?

3* 35

- Još rekoše da me samo moje uzvišeno zvanje štiti od od

mazde za uvredu.

- Uvreda je kad kraljica pristupa k njima i nudi im plaću

za neki čin? Time sam samo njihovoj ništetnosti darovala vri

jednost.

- Ipak oni to smatraju uvredom i odbili su.

- Tko su ti što odbijaju moju ponudu?

- Ljudi od velikog ugleda: knez Bernardin Frankopan, prior

vranski Berislavić, ban Imbro Derenčin i biskup Ernušt.

- Banovi, knezovi, priori koji nisu naučili procijeniti

vrijed

nost kraljeve ponude. Zar su barbari ovdj?.; šenuli umom? što

velite vi, Ranzano?

- Ponajprije moram ispraviti što sam prije nepravedno spo

čitnuo vojvodi i princu: da je bila drskost otići u lov u

tako oz

biljnom času- S potpunim se pravom mogu zabavljati kad iza

njih stoje izaslanici koji ne primaju ni kraljevsko mito. Ni

druga

moja primjedba nije nova. Opetujem ono što sam rekao one

večeri

vašem veličanstvu kad je vojvoda odlazio, odbivši bosansku

kru

nu: naš protivnik sjedi na jakoj tvrđavi neke svoje

nepoznate

nam osnove koja mu pruža potpunu sigurnost u pobjedu.

Kraljičine duge trepavice nervozno trepću, a glatko

bijelo čelo nabora se.

časak razmišlja i pogleda biskupa Filipca:

- Vjerujete li vi u to, gospodine biskupe?

- Nemam, na žalost, nikakvih motiva da gospodina napulj-

skog poslanika opovrgavam, ali isto tako nemam razloga da nje

govo mišljenje opravdam.

- Dopustite da razjasnim uzme riječ Ranzano. Vojvoda

je odbio bosansku krunu, a njegovi izaslanici odbijaju i čast

i

blago. Kako ih ne smatram ludim, to je kao na dlanu: njihovi

planovi nesumnjivo vode k pobjedi princa Ivana.

- Kako se ponašaju izaslanici na pregovorima? upita

kraljica Filipca.

- Vrlo mirno, uvjerljivo i samosvjesno.

- I to mora imati naročite motive upadne Ranzano, a

Filipec potvrdi:

- Posve sam vašeg mišljenja.

Kraljica iznenada ustane:

- Pa dobro. Ne gubimo vrijeme. Moramo što prije izabrati

kralja. Ne časimo.

- Ugovorili smo, veličanstvo, sporazumno da ćemo pregova

rati do šestog srpnja.

- Protivnik mora potpisati ugovor koji smo već jednom

sklopili s princem.

- A ako ne potpiše?

- Odlučit će oružje.

36

- Uvjereni ste da će potpisati?

- Ne, veličanstvo, daleko od toga uvjerenja.

- ćemu, dakle, ovi pregovori?

- Pregovore je prihvatilo vijeće na prijedlog biskupa Bakača,

a ja sam bio prisiljen pristati jer Petar Gereb želi da se

uklonimo

oružanom sukobu i nada se uspjehu od tih pregovora.

- Snaga Petrova uma bila je vazda u njegovoj naročito nje

govanoj bradi.

- Veličanstvo, već davno teško snosim posljedice njegove

slabe nadarenosti, a u tom se s njim dostojno takmiče i

ostali ve

likaši u vijeću.

- Gospodine biskupe, punom pregršti sipam novac za Vladi-

slavljev izbor i zato neću više gledati skrštenih ruku

nesposobnost

ovog vijeća. Ono je svojim neprestanim pogreškama skrivilo da

sam zapravo opkoljena hrvatskom hordom koja mi zatvara put na

prijestolje i još me pri tom vrijeđa, odbijajući časti koje

im iska

zujem svojim ponudama i sva moja nastojanja preziru

besprimjer

nom tvrdoglavošću.

- Veličanstvo pravo prosuđuje: nisam vidio premca takvoj

tvrdoglavosti.

- A ja vam velim: bit će mekši od rastopljenog voska.

- Ako veličanstvo uzme u svoje ruke borbu, ne obazirući

se na gospodu iz vijeća.

- Vijeće je nesposobno i, evo, ja preuzimam vodstvo uz

vašu pomoć, gospodine biskupe.

- Sav se predajem mudrom upravljanju svoje kraljice.

- Dakle, rekoste da je ugovoreno pregovarati do šestog srp

nja?

- I obje su stranke jedna drugoj na to zadale riječ.

- Sutra je treći srpanj. Morali bi, dakle, pregovarati

još

tri dana?

- Prema ugovoru obiju stranaka, veličanstvo.

- A vi ćete najaviti vijeću: kraljica prekida pregovore jer

protivniku ne želi pružiti vremena da ova tri dana izvede

bilo

kakvu zasjedu sebi u korist.

To zabrine Filipca:

- Veličanstvo, Petar Gereb mi je dokazao da mu otezanje

pregovora do šestog pruža mogućnost da sabere sve svoje vojne

sile.

- Govorila sam s Batorijem i Rozgonijem. Obojica su od

mah spremni na borbu ako je potrebno.

- Moram priznati Petru Gerebu mnogo veću spremu u boj

nim poslovima. Bude li se protivio, poslat ću ga vašem

veličanstvu.

- Naravno da se Petar Gereb u to bolje razumije, ali ako

su čete na okupu, boj može započeti.

- Baš to je neprilika što se ne može ustvrditi da su čete

na okupu.

37

- Do sutra svakako očekujem crnu četu kralja Matije. Uvje

rena sam da će se odazvati kraljici i ostaviti princa.

- Glavni četovođa Blaž prisegao je kralju Matiji da će slu

žiti samo zapovijedi princa Ivana, dakle, neće biti tako.

- To znači da mi valja nešto dublje prisegnuti u moju

mošnju. Međutim, vi ste tome Blažu poslali svojeg glasnika i

novaca?

- Po nalogu vašeg veličanstva otputovao je glasnik još dva-

desetosmog, dakle, morao sam primiti neku vijest, dli dosad

ništa.

- Onda su prinčevi ljudi putem sreli vašeg čovjeka i podmi

tili ga? -.”.i”(tm)

- To bi bilo nemoguće. Poslao sam crnoj četi svojeg zem

ljaka i rođaka Ivanušu. Ne može on izdati mene jer bi sam

izdao

svoju službu i svoje nade, ali možda su putovi loši ili se

zapovjed

nik crne čete predomišlja: vabi ga princ i mi.

- šaljite crnoj četi nove glasnike i javite smjesta čim

stigne

kakav glas.

- Učinit ću, veličanstvo.

- Dakle, kako rekoh: pregovore valja prekinuti. Nastojte

vijeću dokazati da se neprijatelj mora napasti oružjem što

prije.

Moje vam čete stoje nadohvat i moja mošnja. Crnoj četi poša

ljite najspremnijeg glasnika.

Uvjeravajući kraljicu o svojoj vjernosti, Filipec se oprosti

da izvrši njezinu zapovijed.

Ona je ostala sa svojim poslanikom, tužeći se:

- Bilo bi razumljivo da istrošim svoju snagu u borbi s kojim

stranim vladarom, sebi ravnopravnim neprijateljem, ali ja se,

eto,

trošim u rvanju s podanicima, sa smećem.

- Imat ćete mnogo brige i posla, veličanstvo, dok ih

odgojite.

- Otvorit ću tamnice, skovati okove, sagraditi stratišta i

moji

će podanici biti toliko savršeni da ću i ja biti zadovoljna.

I onda sjedne na ležaj:

Kako je ovdje tvrdo sjediti. I kako su puste ove bijele

neukrašene i neugledne zidine. N podnosim ove puste sobe s

ne-

umjetničkim slikama i premalo raskošnim uređajem. Hoću u kra

ljevski dvor. Mramorni stupovi, brončani kipovi, zlatom

urešeni

zidovi, draguljem iskićeno suđe, to treba mojim očima, mojim

plućima. Moja ruka žezlo traži da udara pa da mi se duša

smiri.

Sutra u zoru trećeg srpnja stigoše knez Bernardin, ban Deren-

čin, prior Berislavić i biskup Ernušt u palaču Petra Gereba

da tamo nastave pregovore.

Našli su četvoricu izaslanika kraljevskog vijeća i biskupa

Filipca.

38

Ulazeći u sobu, opazi knez Bernardin da su gospoda prije

njihova dolaska vrlo uzbudljivo raspravljala.

I kad posjedoše k stolu, zavlada nekoliko trenutaka potpuna

tišina koju biskup Filipec prekine i oslovi hrvatske

izaslanike:

- Važne okolnosti ponukale su nas da vam predložimo na

potpis ugovor koji je sklopljen s princom.

- Oprostite, gospodine biskupe prekine ga knez Frankopan

ponajprije je potrebno da temeljno raspravimo točku po

točku

i o svakoj kažemo svoje mnijenje. Do šestog ćemo se odlučiti.

- Moram izjaviti prečasnoj i velemožnoj gospodi da ne želi

mo dalje pregovarati, već tražimo da...

Filipec ne doreče. Vojvodini izaslanici ustadoše,

prosvjedujući.

- Ugovorili smo rok do šestoga u potpunom sporazumu s

gospodinom Petrom Gerebom i ostalom gospodom.

- Ne može se pogaziti zadana riječ.

Petar Gereb se crveni, mrko pogleda biskupa Filipca i

mrzovoljno kaže:

- Prepuštam gospodinu kancelaru da opravda ovu stvar.

- Kako? Zar on da opravda riječ koju smo zajednički izmije

nili s vama, velemožni gospodine?

- Gospodin biskup vodi poslove ovog kraljevstva.

- Poslove vodi, ali ne vodi nas reče biskup Ernušt. Mi

smo zajednički odlučili da jedni drugima kažemo sve što

mislimo

prije nego pristupimo izboru kralja.

Biskup stade neugodno raspredati o potrebi da svoja mišljenja

međusobno upoznaju i upozore jedni druge na sve opasnosti i

prednosti koje bi mogle uslijediti oko kandidata na

prijestolje.

Blistavoj biskupovoj rječitosti ne usuđuje se oprijeti ni

biskup Filipec. Iako već nestrpljivo pogledava na sat,

dužnost po-čitanja prema svojem biskupskom kolegi ne dopušta

mu da prekine njegov govor.

Onda govorniku dolazi u pomoć prior Berislavić pa nastavi

tamo gdje je biskup završio.

Filipec uzalud nastoji da ga ušuti. Prosvjedovanje izaslanika

prinuka ga da sluša i priora.

Onda opet uzme riječ knez Bernardin.

Kancelar Filipec na kraju se pomirio sa sudbinom i čekao dok

svatko od Hrvata kaže svoje mišljenje o potrebi da se

raspravljanje nastavi.

Najposlije dođe do riječi Filipec pa kratko predloži:

Donosim gospodi nepromijenjen ugovor pa molim neka ga

potpišu.

Ova kratka izreka nemilo iznenadi vojvodine pouzdanike. Makar

njihova lica izražavaju ogorčenje, svladavaju se i prepuste

riječ prioru vranskom.

On zatraži rok od dva dana, ali Filipec ne popušta. Tada će

ponovo Berislavić:

39

Vidim da smo gospodina biskupa i gospodu od vijeća

uzalud uvjeravali o dužnosti da se održi rok na koji smo se

obave

zali i jedni i drugi i pitam: zar uistinu tražite da se

prekinu pre

govori? Pitam to naročito gospodina Petra Gereba.

Mjesto njega, strelovito upadne biskup Filipec:

Ovo je odluka vijeća i kažem: jednodušna.

Petar Gereb šuti dok potpalatin, biskup egerski i rizničar

Or-ban potvrđuje Filipčev odgovor. Prior tada iznova govori:

- Vrlo žalim što i prečasna i velemožna gospoda naprosto

gaze zadanu riječ. U tom položaju izjavljujem u ime svoje i

svojih

drugova: ovog časa ne možemo predloženi ugovor ni odbiti ni

pot

pisati. To je razumljivo. Prekid pregovora znači novu fazu u

na

šem pregovaranju i zato smo dužni da ovaj novi događaj saopći

mo vojvodi Iločkome i našem kandidatu za prijestolje. Mislim

da

nam velemožni gospodin Gereb ne bi mogao uskratiti ovaj čin

dužnog poštovanja.

- To je razumljivo ubaci Petar Gereb dogovorite se s

vojvodom.

Ostali čekaju što će biskup Filipec. Ovaj jednostavno reče:

- Dobro. Do večeri očekujem odgovor.

- Ako moramo danas dovršiti, onda bismo vrlo rado još prije

večeri dali svoj odgovor, ali princ i vojvoda i danas su u

zoru od-

jahali u lov i vratit će se tek kasno uvečer, dakle, odgovor

može

mo donijeti tek sutra ujutro nakon mise.

- Naravno, kad princ i vojvoda nisu u dvoru, pristajem da

gospoda svoju odluku predlože sutra.

Na tu kancelarovu izjavu ostaviše vojvodini pouzdanici Gere-

bovu palaču, pohite i obavijeste odmah biskupa Varadija što

se dogodilo, a onda smjesta sjednu da vijećaju.

- Kakva iznenadna promjena? Koji bi tome mogao

biti

uzrok?

- Nešto su se predomislili zamišljeno reče biskup Ernušt.

- A ja bih rekao naglasi ban Derenčin da su već okupili

svoje bojne sile i žele se s nama pobiti.

- Oni misle: i vojvoda i njegovi izaslanici odbiše naše mito

pa što da dalje s njima pregovaramo.

- Gospodin prior pogađa primijeti knez. Vjerujte: da

nas Filipec nije pokušao podmititi, ne bi sada prekidao

pregovore

jer ne bi znao naše mišljenje i bili bismo izdržali još

čitava tri

dana do šestoga.

- Tu nam je zamku podmetnula Beatrica. Filipec nam je

nudio časti i zlatnike u njezino ime. Jer smo je odbili,

aragonka

hoće da se s nama bije.

- Ispunit ćemo joj želju reče knez.

- Ali vojvoda Iločki tražio je šest dana vremena da odmakne.

A mi nismo pregovore mogli otegnuti duže od tri dana.

- Ovo nam je težak udarac. Pomislite: još za tri dana bili

bi naši nedostiživi.

- Ipak hvalimo gospodinu prioru što je tako mudro izigrao

Filipca i stekao nam barem još današnji dan.

- Računao sam ovako: gospoda od vijeća moraju pristati

da odgovor donesemo sutra, jer im je Stjepko jučer rekao da

vojvoda i princ izlaze u lov. Prema tome, stekli smo za

vojvodu

još današnji dan.

- Ne bojte se gospodo usklikne sada kaštelan Đulaj

ulazeći u dvoranu. Ne mogu vojvodi nauditi nikakve potrage.

Glasnicima je određeno neka crnu četu upute da zadrži potjeru

protivnika. Vojvodin je glasnik nosio zapovjedniku Blažu

zapovijed

da ne pusti iz Budima nikakve čete na jug. Blaž je vjeran

princu,

on će izvršiti zapovijed.

To ih sve obraduje i, raspravljajući o putovima crne čete

kralja Matija, najposlije odluče:

- Prema tome, gospodo, mi ove noći moramo za vojvodom

i princom.

- Ipak valja poslati glasnike da im javi što se zbilo.

Predvečer se oproste s Varadijem, a onda sazvaše svoje momke

da se spreme na put. Nakon večere oproste se s kaštelanom

Đulaj em, naloživši mu neka budno pazi da gospoda od

kraljevskog vijeća što kasnije saznaju bijeg pristaša Ivana

Korvina i nestanak krune.

Kasno u noć, u potpunoj tami, neopaženi od protivnika,

ostaviše kraljevski dvor i Budim.

Svanulo je jutro. Petar Gereb sa čitavim vijećem očekuje

dolazak hrvatskih izaslanika. I biskup Filipec požurio se

odmah nakon mise u Gerebovu palaču gdje ih je domaćin

podvorio doručkom.

Vrijeme je brzo prolazilo u jelu i piću. Potkraj doručka

opaze da izaslanici još uvijek nisu stigli.

Već su davno mogli biti ovdje. Nemamo mnogo vremena.

Trebalo bi nekoga poslati gospodi da pita što je.

Nestrpljivost biskupa Filipca prelazi i na druge i Petar

Gereb pošalje glasnika u kraljevski dvor.

Ovaj se vrati s porukom da su gospoda izaslanici već davno

otišli iz dvora.

Opet čekaju, a onda kancelaru bude neprijatno:

Tu se nešto dogodilo.

Biskup Filipec pozove Gerebove sluge i naloži:

Jedan neka ide odmah k biskupu Varadiju i zapita za

gospodu kneza Frankopana i njegove drugove. Drugi neka se

uputi

i “i I

40

41

hrvatskim plemićima koji stanuju u gostionici kraj crkve i

zapita za gospodu izaslanike.

Sluge su potrčale, a gospoda od kraljevskog vijeća

zagledavaju na prozor, osluškuju, čekaju, nagađaju.

Uskoro ćemo biti nacistu.

Za pola sata dojahali su Filipčevi sluge bez daha, najaviše

da biskup Varadi ništa ne zna gdje se nalaze gospoda

izaslanici, a isto tako su odgovorili i hrvatski plemići što

su ostali u Budimu na raspolaganju Varadiju.

Iznenađenje sve više raste. Filipec šalje ljude u grad da se

raspitaju o velikašima po raznim kućama, gjije su stanovali.

I donesoše vijesti da su gospoda već u noći prije tri dana

otišla i nisu se više vratila.

Kancelar već naslućuje, šalje glasnike na sve strane, sam ide

u dvor da se najavi princu Ivanu. Kaštelan mu javlja da se

princ i vojvoda ne nalaze u dvoru jer su otišli u lov i

vratit će se tek šestoga srpnja ujutro.

Na tu vijest Filipec pošalje glasnike u šumu gdje su bile

utaborene vojvodine čete. Ali se ovi vrate s viješću da su

čete digle svoj tabor, a ljudi su ih vidjeli kako su prije

tri dana otišli na jug.

Brzo je sazvao kraljevsko vijeće na okup u svoju palaču i

onda pohitao kraljici.

- Vaše veličanstvo dobro je slutilo. Vojvoda Iločki odbio je

bosansku krunu jer ga je na to potakla đavolski dobro

smišljena

osnova.

- Sprema se da nas napadne?

- Naprotiv. Njegova se lukavost utekla mnogo boljemu i

doista mudrom planu, a bio bi ga dokraja izveo, da vaše

veličan

stvo nije odlučno tražilo prekid pregovora.

- Govorite što je.

- Vojvoda je sa čitavom svojom vojskom odmaknuo iz Bu-

dima i već tri dana putuje na jug.

Kraljica se gotovo skameni od čuda:

- Pobjegao? Kukavno pobjegao, a vi nemate druge riječi,

nego udivljenje?

- Ova osnova doista je vrijedna da joj se divimo.

- Jer je ostavio bojno poprište da odaberemo kralja po

svojoj volji? To vam se čini mudro?

- U ovom kraljevstvu može se smatrati zakonitim kraljem,

samo onaj kojemu na glavu položimo krunu.

Njezine zjenice igraju:

- A zašto krunu ne bismo položili na Vladislavljevu glavu?

- Jer je krunu odnio sa sobom vojvoda.

- Krunu je ponio sa sobom? vikne kraljica izvan sebe.

42

- Moji su ljudi doznali da su hrvatske čete sobom vozile

čitave tovare, dakle, posve je jasno da su ponijeli prinčeve

drago-

cijenosti, a u prvom redu kraljevsku krunu.

- Okrali su kraljevstvo, orobili ga!

- Kraljevsku krunu predao je kralj Matija još za života u

ruke princu Ivanu pa će se braniti da je nije ukrao. Međutim,

kruna putuje u Hrvatsku, i princ putuje u Hrvatsku, i

vojvoda,

i sva gospoda s njima pa je lako pogoditi koja je njihova

namjera.

- Da u Hrvatskoj okrune Ivana?

- Ništa prirodnije od toga.

Gotovo je skočila iz naslonjača mrtvo blijeda. Nekoliko

trenutaka ne može da progovori.

Sve njezine žrtve, svi napori, sve nade razaraju oni što

putuju dolje prema jugu i prelaze preko nje, gaze njenu vlast

i nose sobom žezlo i krunu za koju se ona bori svakim dahom

svog života. Kruna zbog koje je ona probdjela tolike noći,

stvarala tolike spletke, trošila svu svoju snagu, zagorčila

svoj život. Tu krunu nose sada u Hrvatsku da je polože na

glavu princu Ivanu.

Sva njezina stara mržnja usplamti novim požarom i provali

neobuzdano, divlje i zahvati sve obzirnosti prema drugima i

prema sebi.

- Razbojnici nose krunu koju su oteli, ukrali. Prevarena sam,

kralj Vladislav sramotno izigran. Kakav me stid oblijeva! A

vi?

Što vi, gospodine biskupe? Što vi na to? viče Beatrica

glasom

koji navješćuje oluju.

- Molim vaše veličanstvo da me sasluša.

- Orobljena, okradena, opljačkana, pa da još budem i mirna?

Nikad niste služili pravog kralja kad tražite mir. Nikad

niste os

jetili odgovornost koju preuzimate na sebe. Niste bili

svjesni ni

dorasli toj borbi, inače se to ne bi moglo dogoditi vama na

oči.

- Molim vaše veličanstvo da me sasluša.

- Ne slušam više ni vas. Nitko ovdje nije sposoban da vodi

borbu. Ni vi. Nudite krunu meni, Vladislavu, i sjedite u

svojoj

palači i pregovarate s protivnikom. Pregovarati! Nikad

Beatrica

nije u riječniku jednog vladara čula tu riječ. Podanik se

udara, a

ne govori s njim. Njega treba gurnuti u prah, a ne pogađati

se

i čekati da podanici milostivo izreknu volju.

- Nisam kriv, veličanstvo, što sam zapao u ovo kraljevstvo

i moram se pokoriti.

- Vi se možete pokoriti, ali ja nikada! Ta je kruna moje

vlasništvo. Smatram je vlasništvom i za nju ću se boriti do

pos

ljednjeg daha života. Ne samo ja. Za nju će se boriti moj

otac sa

čitavom svojom bojnom snagom, sa svim svojim moćima. Kruna

je moja. Istrgnut ću je makar iz čeljusti krvoločne zvijeri.

- Baš o tom hoću da govorim s vašim veličanstvom.

- što imate da mi kažete?

43

- Veličanstvo mi krivo čini kad misli da ću nemoćno skrstiti

ruke i pustiti protivniku da odnese krunu u Hrvatsku i tamo

ok

runi Ivana Korvina.

- Govorite zapovjedi ona i gleda ga napeto.

- Sve svoje bojne sile poslat ćemo u potjeru za vojvodom.

- To nije dovoljno. Potrebna je sigurnost da će ih dostići

i pobijediti.

- Sigurnost je u broju i brzini naših četa.

Beatrica je sjela da koncentrira svoje misaone snage.

Kratko i oštro ispituje:

- Koliko dana protivnik putuje? t-A

- Tri dana i tri noći s današnjim danom.

- To je mnogo.

- Bilo bi, ali protivnik vozi sobom tovare, dakle, ne može

tako brzo napredovati.

- Svejedno je u prednosti.

- Smanjit ću prednost potjerom koju opremam.

- Kad ćete poslati potjeru?

- Još ove noći.

- Koliko je vaših četa?

- Oko četiri-pet tisuća naših momaka.

- Malo prema njihovih osam ili devet tisuća.

- Ako još gospoda biskupi otpuste svoje banderije?

- Ako otpuste? Zar ću ih još moliti?

- Naložit ću im neka banderije pridruže Batoriju.

- Moje čete broje oko tri tisuće.

- To bi bilo oko sedam, veličanstvo.

- Ako vojvodi dođu u susret oni što mu imaju doći u pomoć

iz Hrvatske?

- Jasno je da smo još uvijek u lošijem položaju.

- Kancelar kraljevstva ne bi smio dopustiti da se pred njim

izreče takva riječ, a kamoli da se sam hvali kako je prema ne

prijatelju u lošijem položaju.

Njena gruba spočitavanja Filipec namjerice obilazi kao da ih

ne čuje, pa ide naprijed, ravno k svom cilju:

- Naša pobjeda, veličanstvo, vezana je uz uvjet.

- Koji je taj uvjet?

- Da crna četa pristane uz nas.

- Već je u blizini?

- Samo mi je stigla vijest da je ostavila svoj tabor i

krenula.

- Kako dugo treba do Budima?

- Petar Gereb tvrdi da bi noćas ili sutra mogla razapeti šato

re pod gradom.

- Onda je providnost poslala meni u pomoć.

- Upozoravam kraljicu: ne znamo je li se crna četa odazvala

prinčevu ili našem pozivu. I on i mi poslali smo svoje

poslanike

njenom zapovjedniku Blažu, zovući ga u Budim.

44

- Princ nije u Budimu.

- Ali princ je sigurno poslao svoje naloge. Možda crna četa

ima od vojvode uputu da zadrži našu potjeru.

- Velim: pristat će uz onoga koji više obeća, dakle, obećajte

svakome po koju forintu više nego što im plaća Ivan.

- Tu odlučuju samo dukati. A Petar Gereb veli opetovano:

pobijedit će ona strana uz koju pristane crna četa.

- Pa dobro. Onda će pristati uz nas.

- U tom slučaju vojvoda Iločki ne može izvojštiti pobjedu

niti sa čitavom vojskom svoje zemlje.

- Neka se u moje ime ugovara sa crnom četom do najviše

svote. Polovica se ima isplatiti odmah, a druga polovica

nakon

izvojštene pobjede. Novac uzmite od Enrika. A kakva je vojna

os

nova Petra Gereba?

- Progoniti neprijatelja, a kad ga dostigne, upustiti se s

njim

u krvavi boj. Najprije sa četama koje vodi Batori, a zatim će

Pe

tar Gereb napasti neprijatelja sa crnom četom s leđa.

- Čim stignu oklopnici pred Budim, neka Petar Gereb s

njima ugovori stvar. Neka se dugo ne pogađa, svaki čas što

bismo

ga propustili darivamo otmičarima krunu.

Onda kraljica ustane sva ražarena mržnjom:

Ne štedite novaca, obećavajte, podmitite, nagrađujte, ali

dostići ih moramo, moramo ih pobijediti, uhvatiti i zarobiti,

pro

glasiti izdajicama kraljevstva. A to vodi na stratište.

Idite, bisku

pe, bdijte i radite. Pošaljite k meni sve zapovjednike četa

da im

kažem kakva ih čeka dužnost.

I on ode iz palače.

Uto iz grada stigne poslanik Ranzano, koji je već doznao što

se dogodilo.

- Veličanstvo u tom bijegu sjajno je zamišljena zasjeda koja

je vojvodi pružila sigurnost pobjede. Zato je on otklonio

vašu

ponudu.

- I oplakat će je u okovima i na stratištu. Sve ću ih

kazniti,

pokoriti, pribit ću ih o zid pećine, svezati im uže oko vrata

i neće

moći drugo da kažu nego: slava tebi, aragonska vlasti. Neću

da s

njima živim pod istim nebom. Dok oni ne plate na stratištu,

meni

nema odaha. Sasut ću po njima ognjene gromove. Aragonce su

su nazivali tiranima. Tu golemu slavu tek će sad zaslužiti

Beatrica.

Krv zločinačkog kralja Eerantea proliva se njenim žilama.

Krvav će biti dan kad ugrabljena kruna zasja na mojoj

glavi.

U palači Petra Gereba sve je užurbano. Kapetani se spremaju,

primaju naloge i onda polaze kraljici.

Dočekala ih je neobičnom milošću i bogato nadarila.

45

Stjepan Batori, Dragfi, Rozgonji prisižu kraljici da se

dostići i pobijediti bjegunce.

A ona kraljevskim dostojanstvom izreče svoje obećanje:

Tko od vas uhiti princa Ivana ili vojvodu Iločkoga, može na

kraljevskom dvoru odabrati čast koju god zaželi.

Ushićeni obećanjem, kapetani se duboko poklone i odlaze.

Kasno u noć ostavljaju Budim čete Beatrice i kraljevskog

vijeća pa jure prema jugu za vojvodom Iločkim.

CRNA ČETA

Prva dvadeset četiri sata svojeg putovanja jahala je Gordana

neprekidno u pratnji Simona, četovođe Mirka i njegovih

momaka.

Prije nego što je zapalo sunce našli su se pred gostionicom

na rubu sela.

Skrenimo u ovu kuću. To je sigurno putna stanica od

redi Gordana.

U dvorištu pred stajom nađoše slugu kako čisti lijepog sivca.

Gordana mu priđe, omotana plaštem i spuštena vizira:

- Ima li kakva soba u kući da se odmorim?

- Ima, mladi gospodine, ali morate čekati dok se probudi

kraljevski glasnik.

Iznenađena Gordana pogleda Simona pa opet pita marljivog

slugu:

- Ovaj konj pripada kraljevskom glasniku?

- Da odgovara čovjek i radi svoj posao dalje.

- Odakle je stigao glasnik?

- Stigao je iz Budima, danas poslije podne.

- A kamo putuje kraljevski glasnik?

- Ne znam kamo. Traži crnu četu.

- Kako znaš da je traži?

- Ispitivao je gospodara nije li možda ovuda prošla crna

Četa kralja Matijaša.

- I nije prošla?

- Nitko joj nije vidio traga.

- U koje doba putuje glasnik dalje?

- Mislim o zapadu sunca. Evo, naložio je da mu priredim

konja.

- Nema pratnje?

- Ima pet momaka, oni tamo hrču.

- A kako ti znaš da je putnik kraljevski glasnik?

- Sam kaže pa kako ne bi bio.

- A gdje je sad?

- I on spava, kao i svi drugi klipani.

46

Gordana povuče za sobom Simona i šapne mu:

- U Budimu nema kralja, a tu je kraljevski glasnik, dakle,

sigurno pripada Beatrici.

- A traži crnu četu.

- Baš zato želim s njim govoriti. Vi ćete u gostinjsku sobu

sa

mnom.

Onda zovne Mirka i naloži mu:

Obojica pokrijte lice vizirima da vas glasnik ne može

prepoznati, a i zato da ne bude napadno što ja uvijek spuštam

vizir. A vi, Simone, dođite. Govorimo samo napuljskim

narječjem

da pobudimo glasnikovo povjerenje. Cim zamijeti talijanski

govor,

smjesta će nas uvažavati.

Omotana plastom, pokriva svaki trag ženskom tijelu i ulazi sa

Simonom u kuću.

Vrata gostionice širom su otvorena. U sobi nema nikoga. Si-

mono i Gordana sjedoše u kut, daleko od svjetlosti jednog

jedinog

prozora.

Primakoše k sebi stol i nalože gostioničaru da donese nešto

za okrepu. On ih posluži pečenim jajima i suhim mesom, a onda

ih ostavi same.

Žurno su jeli da opet uzmognu pokriti lica. Već su davno

pojeli, kad kroz prozor opaze glavu nekog muškarca pred kojim

se klanja gostioničar.

- To nije Napuljac primijeti Gordana tiho svome pratiocu.

- Naprotiv, odijelo pokazuje Moravljanina.

Onda oboje okrenu glave od vrata i udube se u tihi razgovor.

Gostioničareva žena nosi u sobu jelo i piće za stranca. Ovaj

se žurio iza nje hitrim koracima. Opazivši dvojicu plemića u

kutu, ne reče ništa i sjedne k stolu. Očito mu se jako žuri i

više se ne ogleda na prisutne.

Međutim, talijanski govor u kutu bude nešto glasniji. Onaj od

stola iznenada digne glavu od jela, promatra Simona i Gorda-

nu, opet sluša, pa se onda nešto servilno okreće i upita

latinski:

- Gospoda plemići su očito Napuljci?

Simono se obazre i odgovori:

- Da, gospodine. Napuljci smo i služimo kraljicu.

- Oprostite, nisam vas pozdravio, nisam znao pa ustane

i nakloni se.

- A vi gospodine, služite princa?

- Ne, ja sam u službi biskupa kancelara Filipca. Njegov sam

rođak. Zovem se Franjo Januška.

On se klanja da izazove uvažavanje Napuljaca. Na to Simono

reče dva talijanska muška imena, predstavivši sebe i Gordanu,

i onda upita novog znanca:

- Putujete u Budim?

- Obratno, gospodo, putujem iz Budima. A kamo ste vi kre

nuli?

I mi putujemo iz Budima u poslu njezinog veličanstva.

47

Tako? iznenađeno će glasnik pa smeten ušuti.

Napuljski plemići ispunjaju ga počitanjem i strahom. Boji se

nepoznate napuljske bahatosti, a htio bi da se ulaguje

kraljičinim zemljacima. Htio bi govoriti glasnije pa ipak se

skanjuje. Da podrži vezu između sebe i njih, počinje ih

nuditi jelom i pićem. Gordana odbije riječima:

- Hvala gospodine, već smo založili i naručili obilnu večeru,

jer ostajemo ovdje dan-dva.

- Tako? Ne prosleđujete put?

- Čekamo ovdje crnu četu po nalogu kraljice.

Glasnik iznenađeno usklikne:

- Vi nosite poruku četovođi Blažu?•”¦#*¦

- Vrlo važnu poruku. " ¦#

Januška ustane, približi se Simonu i Gordani:

Gospodo, molim vas da me smatrate pouzdanom osobom.

Možete podići vizire, jer mi smo, naime, sva trojica glasnici

njezi

nog veličanstva, samo što mene šalje moj ujak biskup Filipec

u

kraljičino ime, a vas sama kraljica. Znate kako je: uvijek

šalju

više glasnika. Ako bi se jednom desila nesreća, drugi će

stići na

određeno mjesto.

Simono nije dizao vizir, a Gordana poluglasno, ali dubokim

glasom objašnjava:

- Moramo ostati pokriveni. Ovuda će putovati i

prinčevi

glasnici pa ne želimo da nam krčmar vidi lice. Naša je,

naime,

zadaća zavesti prinčeve glasnike na krivi put.

- Jadni princ, uzalud zove crnu četu. Neće mu izvojevati

pobjedu.

- Vidjet ćemo tko će uspjeti da vojsku pokojnog kralja za

drži za sebe.

- Prinčev je trud jalov. Crna četa vojevat će na strani Vla-

dislavljevih pristaša.

- Dođe li, naime, do oružanog sukoba primijeti Gordana.

- Nema drugog izlaza do oružja. 0 tom više nitko ne sum-

nja. Biskup Filipec prihvatio je pregovore samo na

Gerebovu

želju, ali čim se gospodin Batori spremi, navalit će na

korvi-

novce. Oni su se utaborili negdje u blizini Budima, ali im

ništa

neće koristiti. Ništa.

- Jer će im Filipec crnu četu poslati iza leđa reče

Gordana.

- Upućeni ste u najveće tajne kraljevskog vijeća.

- Služimo kraljici, dakle, nije nikakvo čudo. Ipak više se

puta bojim za uspjeh. Kažu, naime, da su vojnici crnih

oklopnika

prevrtljivi. Mogli bi se u posljednji čas predomisliti i

ostati uz

princa, a što onda?

Janušek se smiješi i prosvjeduje:

Predomislili bi se oni kad predomišljanju ne bi bila na

putu gomila zlata. Velim vam: čitava gora zlata, a princ nema

go

tovine kojom bi mogao natkriliti naše ponude.

Opet Gordana prihvaća poluglasno:

- Da, naše su ponude zamamne, svota je lijepa, ipak se

bojim pohlepnosti crnih vojnika. Sto vi mislite o tome?

- Mislim da nijedan od njih neće ni časa oklijevati kad im

ja donesem kraljičinu riječ da će im isplatiti četrdeset

tisuća zlat

nika ako pristanu uz nas.

- Rekoh već primijeti Gordana svota je lijepa. Ako

kraljica, međutim, zajamči isplatu, neće ni časa oklijevati,

osim

ako već davno prije vas tko drugi nije našao Blaža i njegov

četu?

- Ja sam već treći Filipčev glasnik. Prema tome, naši su

glasnici opsjeli četovođu već otprije i oni se neće maknuti

od

Blaža dok ga ne dignu prema Budimu.

- Možda Blaž ima kakvu svoju bojnu osnovu pa će mimoići

Budim, a onda ga nećemo sresti.

- Kraljica je zapovjedila neka kreće ravno pod grad, dakle,

ne može drugamo. A sad moram poći.

- Ako vas na putu zadesi nezgoda, onda ćemo mi Blažu

predati kraljičinu pošiljku.

Na ovu Gordaninu primjedbu glasnik se nasmije.

Nosim sobom samo polovicu ucjene.

- Svejedno, gospodine, sada ima posvuda razbojnika.

On se malo zamisli, ali ipak svlada strah i odgovori:

- Moram ići, a momci su mi dobro naoružani.

Glasnik plati jelo, oprosti se sa svojim znancima i ostavi u

pratnji gostioničara sobu.

Simono i Gordana gotovo istog časa dignuše vizire kao da ih

guše pa se gledaju zaprepašteno:

- Beatrica kupuje crnu četu?

- Mislite da će Blaž primiti novac?

- Ne znam, ne tvrdim.

- Ipak sumnjate u njegovu vjernost?

- Gdje se oko vjernosti okupljaju toliki kupci, uvijek je u

pogibelji da se ne proda.

- Sto, dakle, da radimo?

- Ponajprije smo doznali da protivnici još ne znaju

za

vojvodin bijeg, barem nisu znali tada kad su ovog poslali.

Simono,

oni žele kupiti crnu četu da udari našima u leđa.

- A kad doznaju da su odmakli u Hrvatsku? U što će im

onda crna četa?

- Da je šalju u potjeru. Zar ne shvaćate, Simono?

- Možda Blaž ne primi kraljičin novac i ostane s nama.

- Onda bi mogao spriječiti Filipčevu potjeru za vojvodom

i zadržati je. To je zapravo bila vojvodina osnova kad je

Blažu

poslao svoje naloge.

- Gordana, ako je Blaž već krenuo za vojvodom?

- Čuli ste slugu: četa još nije prošla ovuda, a drugim putem

nije mogla. Toliki ljudi ne mogu uskim poprečnim putovima.

- što, dakle, mislite učiniti?

-

-

48

4 GORDANA IV

49

- Evo što. U Budimu ipak jednom moraju saznati za vojvo

din uzmak, a u tom slučaju preostaje im jedino potjera.

Vojvoda

to zna i računa da će onda biti već daleko, ali ne računa da

bi

Blaž mogao ostaviti princa.

- Možda ste zašli predaleko. Zar Blaž nije princu prisegao

i pružio ruku?

- Ovakvu su prisegu za zlatnike pogazili mnogi bogatiji i

učeniji ljudi od Blaža. Ne sumnjičim četovođu, samo se bojim

i zato moram s njim govoriti, lično s njim.

- Da, to bi bilo dobro. Ipak vjerujem da su princ i vojvoda

poslali svoje najspretnije ljude koji će znatj da zadrže

Blaževu

vjernost. “““*"

- Poslao ne poslao, odmah mi zovite” Mirka.

Pozvao ga je kroz prozor i četovođa odmah pohiti u sobu pa

stane pred Gordanom.

- Mirko, nećemo nastaviti put u Pečuh.

- Dobro je to. Vaša milost mora se odmoriti.

- Naprotiv, vraćam se prema Budimu.

- Jamčio sam vojvodi svojom glavom da ću vas dovesti ravno

u tvrđavu.

- Preuzimam jamstvo i krećem natrag

- Vaša milosti, smilujte se. Ne možete u Budim.

- Ne kanim u grad, već samo do stanice gdje se križaju

ceste.

- To je još gore. Tamo vas može vidjeti svatko tko ide iz

Budima na jug.

- Ali tamo mogu i ja vidjeti kamo ide crna četa.

- Ako vaša milost želi saznati, javit ću vam točno u pečujsku

tvrđavu kamo je otišla četa.

- Malo hasne od toga ako je otišla u protivnički tabor.

- Onda bi četovođe izdali princa i vojvodu?

- Eto vidiš. Doznali smo od glasnika koji je odjahao što se

sprema i zato ne mogu u tvrđavu, nego se vraćamo na križanje

da bdijemo nad crnom četom. Znaj, Mirko: ona bi mogla

pokvariti

bojne osnove tvojem gospodaru i svima nama.

- Zapovjedio mi je da vas vodim u tvrđavu.

- A ja zapovijedam da me vodiš kamo ja želim.

- Već mi je jasno. Ne može se nitko opirati kad vaša mi

lost nešto hoće.

- Sad se, dakle, odmorite i prospavajte nekoliko sati, a onda

smjesta na put.

Četovođa zamišljeno i nezadovoljno odlazi. Moglo bi biti

opasno zbog vas na stanici križanja primijeti Simono kad je

Mirko izašao.

Kad me ne bi branila muška odora i štitio vizir, a i Mirko,

i vi, i naši momci također nešto znače. Na križanju ćemo

doznati

sve što se događa u Budimu i tko odlazi na jug. Imat ćemo

pregled na obje strane, a crna četa mora proći onuda.

Dogodilo

50

se što mu drago, ne pokušavajte me odvraćati od moje namjere.

Bila bi svaka riječ uzaludna.

Ostajem uz vas do posljednjeg daha.

Uvečer, za mjesečine, krenuše opet prema Budimu.

Oko podne drugog dana stigla je Gordana na putnu stanicu na

križanju.

Nije bilo nikakvih putnika pa su razmjestili konje u staju i

uzeli konačište, a onda sjeli u velikoj gostinjskoj sobi gdje

ih gostioničar posluži objedom.

Simono je preuzeo zadaću da ga ispituje tko je sve prošao

kojom cestom i kada.

I gostioničar pripovijeda o putnicima svakog staleža, a

najviše o nekoj povorci što je prošla poput velike vojske.

- Velite bilo ih je mnogo? pita Simono.

- Čitava vojska, mladi gospodine, bez kraja i konca, i kre

tali su ravno na jug.

- A kad je to bilo?

- Baš u zoru prvog dana ovog mjeseca. Nisu se ovdje ni

časa zadržavali, samo su prolazili pokraj stanice na divnim

konji

ma, a vozili su i kola puna tovara.

- Dakle, naši tiho će Simono Gordani pa se opet okrene

gospodaru stanice:

- A poslije više nitko nije proputovao?

- Jest, razni pojedinci, brzoteče i glasnici.

- Išli su na jug?

- Putuju na sve strane, svaki nije za razgovor, a mnogi i ne

silaze s konja, već nešto popiju pa lete cestom kao ptice

zrakom.

- A crna četa kralja Matije nije prošla?

- Ne, nije. Ali vi ste već četvrti što pita za četu.

- Svi je tražimo. A kamo kreću oni koji pitaju za crnu četu?

Kojom cestom odlaze odavde?

- Tamo onom cestom gore, vidite, onamo. Kažu da bi morala

s one strane pa joj idu u susret.

Nakon toga Simono ušuti, a gostioničar ode iz sobe. Njih

troje ostadoše sami.

Ona vojska bili su naši veli Gordana prema tome

putuju već tri dana, a da ih nitko nije slijedio.

Dok ona razgovara sa svojim pratiocima, dopru do njih iz

dvorišta povici, čuli su da netko naručuje vrč vina.

Pogledaše na prozor i opaze jahača. Konj je usopljen, s njega

curi potok znoja. Jahač krene bliže.

Simono začuđeno klikne:

- Dvoranin princa Ivana.

- Dovedite ga ovamo naloži Gordana.

4* 51

Cim je Simono izašao, jahač ga prepozna i krene k njemu da

umakne gostioničarevu uhu i tiho pita:

što radite ovdje, gospodine Simono?

Plemić mu dade znak da ga slijedi u gostionicu. Gordana je

digla vizir i kad je dvoranin prepozna, brzo joj odgovara na

svako pitanje.

- Putujem iz Budima, šalje me Varadi gospodinu vojvodi.

- Vojvodini ljudi još raspravljaju s protivnikom?

- Filipec je iznenada sve prekinuo, upravo treći dan, a gos

poda izaslanici jučer su u noći odjahali za vojvodom.

- Na ovoj stanici nisu mi rekli da su.Ojuuda projahali.

- Jer su krenuli šumskim putem da ne bi nikoga sreli i da

njihov odlazak što duže u Budimu ostane tajna.

- A protivnici još ništa ne znaju?

- Kad me biskup Varadi slao, već su okupljali čete za neku

potjeru, dakle, jučer popodne već su znali. Biskup Varadi

veli

da se protivnik naročito nada crnoj četi. Varadi savjetuje

vojvodi

neka se skloni u koju prinčevu tvrđavu, jer će potjera stići

odviše

brzo.

- To je nemoguće. Vojvoda putuje već tri dana i tri noći. Za

to se vrijeme može daleko dospjeti.

- Ali gospodina biskupa zabrinjava jer se govori da je crni

četovođa pristao uz kraljicu.

- Ali se još nije ni pojavio. Ako su protivnici doznali zar

vojvodin uzmak, onda je potjera neizbježiva. Recite vojvodi

neka

se ne brine. Govorit ću sama s Blažem u njegovo ime i obećat

ću

mu sve što će vojvoda moći iskupiti.

Dvoranin brzoteča pozdravi, vrati se u dvorište, popije vrč

vina, baci se na konja i pojuri prema jugu.

- Loše vijesti namršti se Simono, kad je brzoteča otišao.

- Tri dana, pa današnji dan i još jedna noć, sve je to pred

nost s kojom se potjera ne može tako lako takmičiti.

- Upozoravam vas, Gordana, potjera će također proći ovu

da. Ne pokazujte se nigdje.

- Njima se toliko žuri da neće ni stati. Kad bih ih mogla

zadržati, izišla bih pred njih. Naš je sada jedini cilj:

dočekati

četovođu Blaža i njegovu Četu.

- A nema im nigdje traga.

- Mogli bi se podvečer popeti tamo na vršak onog brda,

odakle se sigurno može pregledati čitav kraj.

- Otići ću sam gore čim malo odlane vrućina.

- Da otpočinemo reče Gordana.

O zapadu sunca razgledao je Simono s brda, ali nije mogao

ništa opaziti. Nova brda i brežuljci zatvarali sumu vidik pa

se vratio u krčmu praznih ruku.

Pred zoru probudio je Gordanu neki šum. što duže prisluškuje,

to se više približava. Ustala je i otvorila drvene kapke pro-

52

i i

zora. Sad jasno razabire topot bezbrojnih konja. Kao da juri

neka četa.

Brzo se odjene, zamota u plašt, uzme kacigu s vizirom pa siđe

na trijem. U dvorištu opazi gostioničara sa slugama kako

promatraju cestu.

I Simono i Mirko pojavili su se na trijemu uz Gordanu.

Dolazi neka četa reče Mirko.

Sa strane Budima doda Simono, pogledavši Gordanu

zabrinuto. To je Blaž.

Potjera reče ona i tiho povuče ogrtač kao da zebe.

Povorka na cesti vidi se sve jasnije. I oblaci prašine i

topot

konja približavaju se sablasnom brzinom.

Kako jure, kao da im je sam đavo potkovao konje bijesni

Mirko.

A Gordan šuti, ne miče se i pilji u oružanu povorku.

Ni časa ne usporiše trku. Prva četa projuri pokraj putne

stanice kao oblak. Druga je slijedi kao da je hvata. I već

ide treća,-Svojim iskusnim okom mjeri Mirko njihovu bojnu

snagu. Sav se predaje gledanju, zbrajanju. Simono mu pomaže.

Gordana kao da ne sluša, gubi se u teškim mislima.

- Čini se da se neće zaustaviti ovdje primjećuje Simono.

- Nemaju razloga. Još im se konji nisu umorili. Od Budima

dovde ima možda dan hitrog jahanja za brzoteču. Oni, naravno,

ne

mogu istom brzinom.

- Eno, tamo je Batori, vidite ga? On je upozori Simono.

Gordana mahne glavom i reče:

- Izdajica. Skupo će to platiti.

Opet grmi topot konja i nove čete dižu prah i buku. Kad su

prošli posljednji redovi, Mirko konstatira:

Bit će ih četiri do pet tisuća.

Dugo su gledali za potjerom koja je hitila za vojvodom i

princom Ivanom.

- Neće ih dostići odvažno tvrdi Mirko. Naši su puna

tri dana naprijed. To neprijatelj ne može nadoknaditi.

- Ništa ne bi činilo ako ih i dostignu, budu li crne čete

vjer

ne princu reče Gordana.

- Ali kad vaša milost pogleda u oko Blažu i kad mu vaše

usne progovore, ne može krenuti vjerom.

- Samo kad bih već jednom bio tu, kad bi se pojavio •

uzdahne Gordana.

Čitavo jutro govorili su o Blažu. I kasnije sve do poslije

objeda raspravljali su o svim mogućnostima što bi se mogle

desiti vojvodi i njegovoj potjeri.

Vrućina je pripekla tolikom snagom da se jedva moglo disati

pa je Gordana otišla u svoju sobu i legla.

I Simono uđe u svoju malu izbu da prespava vrućinu.

Otvorio je vrata sobe na drveni trijem. Vani sjede dva momka

da mu budu pri ruci ako bi on ili Gordana štogod trebali.

53

Ležite tu i odmarajte se dopusti im Simono i vrati se

u sobu, ostavi vrata otvorena da mu bude zračnije pa se

odjeven

zavali na postelju.

Tišina i omara svlada Mirka pa se i on prevali na ledini pod

hrastom i protiv volje zaspi dubokim snom.

Sunce peče poput žive žeravice. Na čitavoj stanici nema

budnog čovjeka. Sve spava kao u ponoć.

Cestom se vije prašina. U bijelim oblacima polagano koračaju

sive pojave. Ne žuri im se ili im vrućina ne da naprijed.

Nehajno, gotovo lijeno idu prema gostionici. Već se pribli

žavaju ogradi dvorišta. • ,”.?$

Tu je sve pomrlo reće mladi muškarac. Nikoga živog.

Ipak, ima jedan, gledajte tamo pod stablom onog gorostasa.

Mladi gospodar malo promatra i otare oče:

- Ili mi je sunce opržilo pamćenje, ih” je taj gorostas moj

znanac.

- Po odijelu je četovođa.

- Poznajem ga. To je on.

- Tko to, gospodine?

- Tiho, kaštelane. Gdje je taj, mora biti i ona.

- Zar je njezin četovođa?

- Kad se sa mnom sastajala onih nekoliko večeri, uvijek je

on pratio ljepoticu.

- Onda smo, napokon, na cilju.

- Nakon toliko uzaludnog lutanja i traženja to bi bilo divno.

- Baš smo se dosta nabježali za tom prokletom ženom, danju

i noću.

- Kraljica je zapovjedila da je uhvatimo.

- A vama će biti jako krivo, gospodine Roberte, kad vam

padne u šake?

- Već sam izgubio svaku nadu, a sad napokon.

- Još uvijek nismo našli izgubljeno.

- Kažem ti: gdje je taj, tu mora biti i ona. Ako ona nije s

njim, onda lupež zna gdje je. čekaj da ga uhvatimo, svežemo

kao

pseto. Sasut ću mu živu žeravicu na jezik ako ne progovori.

- Baš spava kao zaklan. Da ga probudim?

- Pazi, ne okusi nikad njegova mača, taj bije za desetoricu.

- Golijat je tukao još više.

- Odšuljaj se polagano k njemu, na ledini te ne može čuti.

- Svezat ću ga u snu kao dijete. Probudit će se tek kad ga

stanemo tući. Samo vi šaljite momke da vam ga odnesu, ali tek

kad dadem znak.

Bradati čovjek silazi s konja, nečujno otvara vrata drvene

ograde i ulazi u dvorište. Robert prati pogledom kaštelana

kako se vere ledinom pod stablo gdje spava Mirko.

I približava se sve opreznije, ne čuje se drugo nego lagani

sušanj. Mirko spava duboko. Posve bez pogibelji približava mu

se

54

lukavi neprijatelj. Polagano ga hvata za ruke. Mirko ne

osjeća ništa. Kad bi ga ovaj sada prodrmao, jedva bi se

oglasio.

Kaštelan mu počne vezati ruke.

A u svojoj maloj sobi leži Simono. Nepriviknut tako tvrdoj

postelji, plemić se probudio i bulji gore u strop pa smišlja.

Onda mu se pričini da čuje neke glasove sa ceste.

Da opet nije kakav glasnik od kojeg bi mogao nešto do

znati?

Ustane, prisluhne, oprezno proviri na vrata i opazi stranog

muškarca kako se šulja prema stablu ispod trijema gdje spava

Mirko.

Prva mu je misao: lupež hoće da okrade četovođu.

Hitro čučne, prijeđe preko praga na trijemu gdje na podu leže

sluge, gurne ih i pokaže im kroz rešetke ograde:

Okrast će Mirka, oprezno se bacite na tata.

Momci skoče preko trijema i začas udare pesnicama po bradatom

čovjeku.

Mirko se probudi. Simonova vika trgne odasna četovođinu

momčad. Uzbuna, vika. U šupi se probude Mirkovi momci i

dotrče.

Mirko opazi užad na ruci, strgne ih odmah i shvati da je neki

neznanac pokušao da ga u snu sveže, bilo od šale ili kakve

druge zle namjere, svejedno, pa se svim bijesom baci na

čovjeka.

Začas je kaštelan svezan, ali se brani, otimlje, udara. Mirko

hoće da svojeg napadača osramoti pa ga digne i jakim rukama

ponese nekoliko koračaja u gostionicu i položi na pod:

Otpočini malo, junače, da upamtiš kad si htio da vežeš

četovođu slavnog vojvode Iločkog.

Kaštelan se pomiče, okreće, vuče da bude bliže prozoru.

Puzi kao zmija izruguje mu se Mirko.

Iza ograde Robert egerski nije znao što se dogodilo. Sišao je

s konja, šuljao se oko svojih momaka i naložio im kad moraju

opkoliti stanicu. Obilazeći svoje vojnike, nije vidio što se

događa preko ograde.

Kad se opet vratio i uspeo na konja da dočeka kastelanov

znak, opazi da pod stablom nema nikoga. I skrene konja

naprijed, obiđe visoki dio ograde i stane pred zatvorenim

vratima od dasaka što vode u dvorište.

Tamo opazi Simona u razgovoru s Mirkom.

"I prinčev dvoranin se nalazi ovdje?" začudi se Robert pa

izgubi sigurnost. "Tu bi mogao biti uz Gordanu i Damir, ili

čak princ?"

Robert ne zna što se dogodilo u Budimu. Ne usudi se navaliti

u dvorište, bojeći se Damirova mača i velike pratnje, a to mu

ne bi išlo u račun. Stoga mudro šuti i čini se da nekog čeka.

Ne gleda u dvorište, već promatra okolicu.

Za ime božje, taj žutokosi lupež je tu začudi se Mirko

i začas ga obilaze sumnje. Dakle, njezina milost Gordana

naručila

je ovamo ovog mladića?

55

- Ne budali. Gdje bi se ona htjela s njim sresti opovrgava

Simono.

- Ne znate vi. Sastajala se s njime.

- Znam to, ali ti ne znaš što se kasnije dogodilo. Nego gle

daj. On ima tamo lijep broj momaka.

- Imam i ja momaka, a povrh toga desnicu i u njoj mač.

Mislite da traži našu gospodaricu?

- Idem da je upozorim.

A Mirko ostane vani, tiho zazviždi svojem momku i naloži mu:

- Idi u šupu neka se momci opreme. Mogli bismo se pobiti

s onima tamo. Jesi li vidio toga žutokana? “

- Mladi plemić ne kani ni ulaziti, četovođo! "^

- Ne znaš ti što mu je u glavi. Neka se spreme.

Uto se odjednom iza ograde začuje Robertov glas:

- Hej, ti tamo, čuješ li?

A Mirko odgovara:

- Ako hoću čujem, ako neću, ne čujem.

Drski odgovor uvjerava Roberta da četovođa ima dobro

osiguranu obranu pa poviče:

- Krčmaru, što tako dugo radi moj kaštelan?

- Je li to neki bradati čovjek? pita Mirko.

- Jest, pošao je da krčmara pita kamo vodi ova cesta.

- Je li vaš kaštelan slijep?

- Kako bi bio slijep?

- Onda je baš čudo što nije odmah vidio da onaj koji spava

pod stablom nije krčmar, nego vojnik s grbom svojeg gospodara

na grudima.

- Nije me briga što je vidio, a što nije.

- Ali je mene briga, jer mu se prohtjelo u snu svezati četo-

vođu najhrabrijeg vojvode pod suncem.

- Jamačno se kaštelan samo šalio odgovara Robert.

- Tako? Onda sam se i ja šalio s njim.

- Što si učinio?

- Ono što je on htio meni.

- Odmah ga pustite na slobodu.

- Imam ja većeg gospodara od vas.

Odgovor natjera Robertu strah u kosti pa ne ulazi u dvorište.

"Možda je tamo i vojvoda Iločki?"

Opet se okrene Mirku i, smiješeći se, vikne:

- Hajde, četovođo, pusti mi kaštelana, žuri mi se u Budim.

- Vjerujem da se vama žuri, ali meni ne. Još nitko se nije

usudio da se našali s četovođom Mirkom, plemićem po plemenu,

hrabrosti i po rodu. Sad se, eto, ja šalim s njim, a onda

ćemo

vidjeti.

- U ime kraljice Beatrice i kraljevskog vijeća pitam te, krč

maru reče Robert egerski tko je u tvojoj kući? Ako ne

odgo-

56

voriš po istini, poharat ću sve tvoje i odvući te u tamnicu.

Po nalogu kraljice i vijeća tražim neke bjegunce.

Te su riječi prepale čovjeka i on se približi k ogradi i

potvrđuje pitanja:

Tu su dva plemića, jedan je uvijek pokriven vizirom. Da,

ima bijelo pero i modri plašt. Drugi je onaj što ste ga

vidjeli, da,

onaj se skriva u sobi, nekog su bradatog čovjeka svezali i

leži tamo

u krčmi.

Robert je doznao sve što je htio i smjesta naloži svojim

momcima da opkole stanicu oko ograde.

Nitko živ ne smije iz ovog dvorišta zapovjedi on a ti,

krčmaru, razveži onog bradatog. Uhvati čas kad nitko neće

opaziti.

Drugo je moja briga. Svaka šteta bit će ti plaćena. Kraljica

i vijeće

traže onoga s bijelim perom i modrim plaštem. Upamti to.

Nesretnik se pokunji pa se polagano vraća u dvorište.

Što si mu rekao? pita ga Simono.

Krčmar se kune da nije rekao ništa.

Videći da Robert opkoljuje zgradu, Mirko zaokruži sa svojim

momcima kuću jer nema toliko momaka da bi mogao opkoliti

čitav krug ograde.

Odbij te svaki pokušaj da uđu u kuću naloži Mirko svo

jima.

Momci stoje u stavu obrane.

Robert još uvijek oklijeva, čeka mrak. Sam ne zna upravljati

bitkom i čvrsto se nada da će se kaštelan izvući pomoću

krčmara.

Sivi mrak pada na dvorište i kuću.

Simono, Mirko i Gordana vijećaju. Uvjereni su da će Robert

navaliti ali ne znaju što čeka. Svezanog kaštelana čuva

četovođin momak, a krčmar ne može da ga odriješi.

Ovako potraje sve do mraka.

Na obzorju se pojavio mjesec i sve jače osvjetljavao čitav

kraj. Protivnici još uvijek stoje, očekujući bitku.

Videći da kaštelan ni u mraku ne dolazi, Robert zovne njegova

zamjenika pa mu naredi neka navali.

Momci se hitro prebace preko ograde i navale u krugu. Mirko

ih sa svojima dočeka divljom obranom.

Bijesnim povicima započne borba mačem o mač, prsa o prsa.

Odozgo s malog prozora viri Gordanina glava. Lice joj pokriva

vizir, ali mjesečeve zrake svjetlucaju o žutoj kovnoj kacigi.

To je ona opazi Robert, sjedeći u sedlu svog konja

onkraj ograde.

S njim su dva momka. Promatraju bitku oko kuće i onu

svijetleću kacigu na prozoru.

- Prokleti četovođa, bije kao divljak kune Robert.

- Ni do zore nećemo naprijed.

Prolazi vrijeme uz zveket mačeva i viku ljudi. Cestom dopire

do Roberta topot konja.

57

Netko dolazi. Zaustavite ih neka nam pomognu zapo

vijeda Robert.

Momci potjeraju konje, objese na mačeve klobuke pa domahuju

onima što dolaze.

Jahači se brzo zaustave. Robert oslovi prvoga:

- Gospodine Kiniži, vi ste to?

- Ne zaustavljajte nas, gospodine Roberte, hitimo za Bato-

rijem. Nosimo mu vijest od crne čete.

- U ovu se krčmu sakrio izdajica, ukrao je pečat kraljevskog

vijeća i nosi crnoj četi krivu vijest da se pridruži k

princu. Pomo-

zite nam da ga uhvatimo. . ;M

- Naprijed, na kuću! zapovijedi jahač i svi pojure u

dvorište.

S jadom u duši razabire Gordana kako u dvorište ulazi desetak

novih ljudi i bori se uz Robertove momke, zapovijeda im.

Mirko se sa svojima očajno brani.

Više ne može izdržati navalu pa se s momcima povlači na

trijem i zaštićenim leđima udara tolikim bijesom da se

napadači svakog časa uklanjaju njegovu maču i načas povuku da

onda opet navale.

Gore, pak, u sobu dohiti Simono:

Ne možemo izdržati pojačanje. Gordana, svi ćemo umrijeti

za vas, ali onda vas molim: predajte se gospodinu Kinižiju.

Po

zovite se na njegovo viteštvo da vas obrani od Roberta.

Ona je uzdigla glavu, obrisala znoj sa čela i pogledala dolje

prema Robertu.

Pogled joj zape u dolinu u kojoj je pala svijetla, bijela

mjesečina.

- Gledajte tamo. Vidite li, Simono?

- Da, vidim nešto kao mravlje.

- Brzo baklju. Nemate? Dajte ovo, Simono.

I trgne njegov mač, uzme s postolja pokrivalo, sveže ga na

šiljak, polije uljem iz svjetiljke i zapali.

Držeći isturenu baklju kroz prozor, maše njome na sve strane.

Simono joj uzme iz ruku i čini isto što je radila ona.

Već osjeća vrelinu mača, ali ga ne pušta. Žustro plamsa

tkanina, omotana oko mača i čini se u noći kao velika vatra.

Gordana već sprema novu baklju, uzimajući tok svojeg mača, pa

ga omota slamom izvučenom iz slamnjače, upali i gurne kroz

prozor u sjenu ispod strehe.

A Robert viče:

Zapalili su kuću, do sto đavola. Ispeći će se ljepotica

prije

nego se osvetim.

U dvorištu vika boraca i ranjenih.

Mirko podjaruje svoje ljude, a sam se bori za desetoricu.

Pred njegovim zamahom povlači se čitav skup neprijateljskih

momaka.

Gordana je već spremila treću baklju i postojano maše, daje

znakove, a Simono joj pomaže. Kad je već sve u sobi bilo

iscrp-

58

Ijeno, mladi plemić žrtvuje i svoj plašt, zapali ga i vitla

njime kroz prozor.

- Već su morali opaziti zabrinjava se Gordana.

Odnekle se čuje štropot kao da se lomi kamen.

- čujem ih dolaze.

Djevojka se nagne nad prozor.

Onda se u oblaku prašine pojave neki jahači, a jedan glasnilr

viče:

U ime kralja stanite!

I bitka se zaustavlja.

U ime kojeg kralja? dahne Simono, držeći dogorjelu

baklju.

Gordana zuri dolje gdje se u mjesečini svjetlucaju mačevi i

razjašnjava:

- Tko su ovi, Gordana?

- Ne znam, ali tu su. Vidjela sam ih u mjesečini iz onih

jablana. Opazila sam ih kako su pokrili polje.

- Crna četa. Zar ne vidiš?

Dolje dozivanje, buka. Gordana sluša govor:

Cetovođa Blaž. Vi ste to?

Kuća gori, a tu se bijete?

Sve nadvikuje Robert egerski:

- U kući je skriven izdajica, ukrao je pečat kraljevskog vi

jeća.

- Neka izađe sam. Ako neće, izvući ćemo ga prijeti se

netko.

- Nema u kući nikakvog izdajice zagrmi Mirko.

Vika, prepirke, klevete.

- Predajte nam izdajnika. Ukrao je pečat kraljevskog vijeća.

Iz kuće istrči Gordana. Tijelo joj zamotano plaštem. Nema

kacige. S glave joj pada kosa. Brončani pramovi sjaju se na

mjesečini. Dostojanstveno je stala pred njih i govori

povišenim glasom:

Laž je sve što veli ovaj plemić.

Svi su zapanjeni iznenadnom pojavom neustrašive, odlučne

ljepote.

Nitko ne opaža muški plašt i odoru. Sve su oči zarobljene,

sve gordosti ponižene, sve bojovnosti pobijeđene.

Laž je što kaže gospodin Robert egerski. Ne traži on izda

jicu kraljevskog vijeća, jer ga ovdje nema. Taj plemić traži

mene.

Hoće da se osveti što sam ga odbila, odgurnula, nadvladala.

Tko

od vas može da mu pomogne?

Blaž ne zna što znače te riječi, ali zna plemić Kiniži. Iako

u Gordani nazire pristašu princa, nadvladan ljepotom i snagom

djevojke, šuti. Ali Robert se brani:

Nije istina, ne tražim osvetu, nego vršim nalog njezinog

veličanstva da je uhitim.

59

Ta izjava doimlje se svih pa se uzgibaju. A Gordana povisi

glas:

- Gospodo, zar biste smjeli vjerovati da će kraljica podupi

rati njegove nedostojne pothvate?

- Naložila mi je da vas uhvatim jer ste prisvojili pečat kra

ljevskog vijeća.

- Imajte obzira prema svom plemićkom imenu. Ne kaljajte

ga lažima.

- Ne možete se izvući: uzeli ste pečat.

- Nedostojni lažac!

Svi su uzbuđeni, uzdrmani u svojem vjerovanju Trebali bi

vjerovati Robertu, plemiću, muškarcu, a djevojačka ljepota

iznuđuje ih da pristanu uz nju.

Ona to zna i ne popušta, isprsi se, kroči bliže gospodi,

izazivlje ih:

- Ćujte, gospodo, kad bi bila istina da sam uzela pečat, zar

bi kraljica odabrala ovog plemića da me uhvati? I kojega sam

uz

to osramotila? Ona bi za mnom poslala ljude, svoje

službenike.

- Ja sam njezin dvoranin.

- Ali niste njezin četovođa ni kaštelan, ni dvorski meštar,

već jednostavan paž i ništa više. Kada je kraljica paževima

povje

ravala službu svojih sudovanja? Da sam izdajnik, tat pečata,

imali

biste uza se barem kraljičine vojnike. Kažem gospodo: on

laže.

Robert bijesno istrči pred Gordanu, a ona digne mač,

viknuvši:

Ni koraka bliže.

Zapanjeni njezinom odvažnošću, gledaju se pitajućim

pogledima, a Gordana nastavi, okrenuvši se k ugarskom plemiću

Kinižiju:

U dokaz da on laže dobrovoljno se predajem četovođi Bla

žu neka me njegovi ljudi odvedu u Budim kraljici.

Prihvaćam reče crni četovođa. Tako će biti.

Simono i Mirko osjete da je Gordana oslobođena Roberta, ali

su zabrinuti za njezinu daljnju sudbinu.

Međutim, Kiniži povuče k sebi četovođu Blaža i reče

poluglasno:

- Hitim za Batorijem i nosim poruku kraljevskog vijeća da

mu vi dolazite u pomoć.

- Da, gospodine, dolazim. Ali moja je četa putovala nepre

kidno dva dana i dvije noći, moram joj dopustiti da ovu

noć

prospava. Onda ću poći. Moram što prije dostići Batorija.

- Nosim mu zapovijed kraljevskog vijeća. Otmičare valja

odmah napasti. Vas čekamo, a ovu ljepoticu predajte kraljici.

I ne pogledavši više Roberta, potjera konja pa sa svojim

momcima trkom izjaše iz dvorišta.

Sad je Blaž bio gospodar čitave putne stanice. Odmah odredi

da se ranjenima povezu ozljede, a četovođi Mirku i Simonu da

obustave svako neprijateljstvo. Najposlije se osvrne

na.Roberta:

60

- Plemeniti gospodin neka izvoli mirno otići u Budim. Moji

će momci odvesti uhićenicu njezinom veličanstvu.

- Ne možete mi zabraniti da je pratim.

- Prosto vam bilo.

- I svoju pratnju želim reče Gordana.

- Ne branim nikome da vas prati.

- Želim s vama govoriti, gospodine četovođo približe se

Gordana Blažu.

Njegovo tamnoputo lice ne odrazi nimalo dobronamjernosti.

Crte lica su mu oštre i mrke. Tamne oči pune nekog mraka.

Crni dugi brci zavinuti su iznad usana kao neka stalna

prijetnja. Čitavo lice odaje bešćutnog, nemilosrdnog ratnika.

Ni Gordanina ljepota ne ulijeva mu blagost. Ali iskazuje

počast plemkinji i makar ne zna odličnih kretnja, ponudi joj

da odabere mjesto razgovoru.

Odlučila se da predloži svoju sobu. On prihvati.

Kad se našao s njom nasamu, ne prihvati ponudu da sjedne,

nego ostane, stojeći pred njom i gleda je jednoličnim

bešćutnim pogledom.

- Ćetovođo, vi ste obećali gospodinu Kinižiju da ćete doći u

pomoć Batoriju.

- To su moje vojničke stvari otkloni on gotovo s prezirom

da o tom govori s njom i pita:

- Vaša milost nema da mi kaže štogod za sebe?

- Imam za vas poruku od princa Ivana i vojvode Iločkoga.

- Primio sam njegova glasnika odgovara mrko, omalova

žavajući njezinu ponudu.

- Ali niste čuli poruku koju vam šalje princ po meni.

Upro je pogled u nju postrance s mnogo prezira. Neka se barem

odšteti ovim prezirom prema ženskoj suknji, kad već mora

saslušati poruku poslanu po njoj. I stegne ironički usne,

pitajući:

- Kakva je to poruka što je princ šalje po ženi?

- Poruka glasi: sjetite se svih dobročinstava pokojnog

kralja,

sjetite se svoje prisege, ne pridružite se Batoriju, ne

slijedite ga.

On se nasmije još prezirnije i prekine joj riječ:

- Što ste vi princu?

- Što? Ja ću jednom upravljati sudbinom vašom i vaše čete.

Upamtite.

Blaž je promatra sve pozornije, ali i sumnjivije, dok ona

nastavlja gledajući u oko dostojanstvenom strogošću.

Zar ste krenuli vjerom kao i Batori?

U očima mu nešto žmirka i sijeva i mjesto odgovora reče:

- Pripovijedajte dalje, slušam to pričanje.

- Ne brbljam, jer to htjedoste reći. Opominjem vas da ne

slijedite Batorija jer ćete skupo platiti ako idete za njim.

Ako pak

ostanete uz princa, vašoj će sudbini svatko zavidjeti. Ne

dajte

da vas kraljica zavede na izdaju jer će vas stići strahovita

sudbina.

61

On slegne ramenima, hladna i tmurna pogleda ide k vratima pa

ostavi Gordanu bez ijedne riječi.

To je iznenadi, ali ne poklopi, pa ode za njim.

Stigavši u prizemlje, Blaž ide k Simonu koji je živo

raspravljao s Mirkom i upita mladog plemića:

- Je li ona ljepotica bila na kraljičinu dvoru?

- Da, bila je.

- A što je ona princu?

Simono shvati da tu valja reći nešto što bi pobudilo četovo-

đino počitanje i odgovori:

Visost je ljubi i oženit će se njome kad bude kralj.

Mračno Blaževo lice ni časa ne odaje rioVo raspoloženje. Na

kon Simonova odgovora upita:

- Sto znate o gospodinu Batoriju?

- Da je izdao princa i prešao kraljici.

- Onda recite plemenitoj gospođici neka me slijedi u moj

tabor.

- Što hoćete s njom? strogo će Simono.

Ali Gordana je već sišla i čula razgovor pa izjavi spremnost

da slijedi četovođin poziv.

Dopustite mi samo da povedem sa sobom plemenitog gos

podina i ovog četovođu i pokaže na Mirka.

Ali Mirkovo lice više ne pokazuje prijašnju zabrinutost i

odanost prema njoj.

Kad je čas prije slušao Simonov odgovor da Gordana ide za

princa, Mirkovo srce izgubi svaku naklonost prema Gordani.

Osjetio se toliko poraženim i nesretnim da je odbio da je

slijedi u tabor crne čete. Bilo mu je tog časa svejedno što

će se desiti s njom.

Gordana nije ni opazila njegovo neraspoloženje i uskratu da

ide s njom. Bila je odviše zaokupljena zagonetnim držanjem

četo-vođe Blaža i teško je iščekivala da sazna zašto je zove

i što se zbilo u toj mračnoj nepovjerljivoj, nepristupačnoj

duši. Slijedila je njegove odredbe i sjela na konja.

Videći to, Robert skoči pred Blaža i upita:

- Kamo vodite ovu gospođu? Hoću da je slijedim.

- Neka se vaša milost ne uzrujava. Vratit ću je brzo natrag.

A sada je ovdje čekajte.

Nije se više usudio prosvjedovati i ostane.

A Simono i Gordana slijede Blaža. Nekoliko njegovih vojnika

ide s njim dok su drugi ostali da između Roberta i Mirka ne

započne nova borba. Ali ovaj se rastužen povuče. Cak više

nije opazio ni kaštelana kojemu je obećao smrt. Mirko je

zaželio samo da što prije ostavi ovaj kraj gdje živi ona zbog

koje će patiti njegov gospodar.

62

Nakon četvrt sata hitrog jahanja opaze Gordana i Simono

široku ravnicu. Po zelenoj poljani polegli su crni oklopnici.

Mjesečina ih oblijeva mlječnim svjetlom. Samo jedan crni

šator digao se u tom moru noćne bjeline.

Podaleko od šatora Blaž siđe s konja i pozove Gordanu da ga

slijedi, a Simonu s momcima odredi neka ih čekaju.

Kad se plemić protivio, Gordana mu strogo zapovijedi da

posluša četovođinu odredbu, a ona s njim ode sama prema

šatoru, ne pitajući ga kamo je vodi i zašto.

Ne osjeća nikakav strah. U njegovu licu nema ni traga

nedostojnim namjerama, a ona hoće da čuje uz koga je pristao.

- Sad smo blizu šatora reče on. Pričekajte ovdje u

blizini dok vas zovnem.

- Čekat ću odgovori Gordana.

On ide još nekoliko koraka i uđe u šator. Tu na zemlji sjedi

pet muškaraca u crnoj bojnoj odori. Do njih na panju fratar.

A vani izvan šatora u mjesečevu svjetlu stoji Gordana. Misli

joj hitro lete lijepom glavom.

Polagano se približi k ulazu u šator, sagne se i sluša.

Upija svaku riječ što joj unosi u dušu jezu od pomisli da će

čuti izdaju iz Blaževih usta.

Jasno razabire kako fratar okreće lice k četovođi?

- Dakle, gdje smo prekinuli kad ste vi otišli na stanicu? Da:

kraljica i kraljevsko vijeće odlučili su da vi idete odmah za

gos

podinom Batorijem.

- To smo već čuli hladnim će glasom Blaž.

- I pristali ste da idete primijeti fratar.

- Pristao sam jer vi rekoste da su kraljevsko vijeće i

kraljica

tako odredili, a ja i pet mojih četovođa treba da saslušamo

odred

be gospodina Batorija.

- Da, jer je on mjesto Petra Gereba preuzeo zapovjedništvo

nad četama.

- Bogme neće Petar Gereb goniti lupeže koji kradu krunu

reče jedan od petorice ratnika.

Ostali povlađuju. Blaž samo gleda u zemlju i pita fratra:

- Niste nam još rekli tko su oni što su ukrali kraljevsku

krunu?

- Držim da su je ukrali Vladislavljevi pristaše, ali svejedno

je tko su, počinili su izdajstvo i oteli krunu iz kraljevskog

dvora-

Budući da su naoružani, a ima ih mnogo, valja ih goniti. Vi

ste

mi zadali riječ da ćete poći u potjeru i pobiti otmičare,

time

mislim...

- Dakako da sam zadao riječ upadne monotonim glasom

Blaž, samo još treba da mi se vojnici odmore. Nego, molim

vas recite: kako princ nije bolje pazio na krunu što mu je

povje

rio pokojni kralj?

- Bio je u lovu, a sluge i dvorani izdali su ga i oteli krunu

da okrune protivnika kralja Vladislava.

63

- Dobro reče Blaž, prema tome princ želi da idem u

potjeru za njima i on hoće da slušam zapovijedi gospodina

Batori-

ja koji već progoni otmičare? Je li?

- Dakako odgovori fratar to sam vam rekao kad sam

stigao k vama.

- A je li to prinčeva zapovijed? pita opet Blaž da ja

slušam Batorijeve odredbe?

- Princ želi da činite što zapovijeda gospodin Batori.

Blaž ne makne trepavicama:

- Ja sam čuo da je Batori izdao princa.

- Laž je to. Kako bih vam onda u prinčevo ime ja nosio

zapovijed da slijedite Batorija i slušate rrjfgove

zapovijedi? Ba

tori je vjeran princu i princ vas moli da se “podvrgnete

njegovoj

zapovijedi i potučete otimače.

- Laže, laže! vikne Gordana, ulazeći u šator.

Svi skoče u vis, samo Blaž ostane nepomičan. Gordana uzvikne:

Kunem se: on laže. Batori je ostavio princa i sad juri za

njim u potjeru. Vojvoda Iločki uzeo je krunu da okruni

kraljev

skog sina. Na to je imao pravo. Većina je na strani Ivana

Korvina,

a pokojni kralj predao je krunu svojem sinu.

Fratar se nastojao sakriti u kut šatora, ali ga Gordana

zapriječi.

Prepoznajem vas, gospodine Januška. Krijete se u fratar

skoj halji da zavarate četovođu Blaža i njegove drugove koji

nisu

znali što se odigralo u Budimu.

Filipčev rođak bijesno se skukulji, kunući u sebi, ali ne

veli ništa.

• Zakunite se na križ da ne lažete vikne Gordana.

I skine s vrata vrpcu s križem od slonove kosti pa ga digne

uvis:

Prisegnite da ne lažete. Pred ovim četovođama pozivam vas:

zakunite se na ovaj križ da niste lagali nijedne riječi. Neka

vam

Bog oduzme očinji vid ako ste lagali. No, govorite.

četovođe gledaju fratra, a on je zaprepašten i čudi se:

- Tko je ova luđakinja, gospodine četovođo?

- Prisegnite mrko će Blaž na očinji vid.

Januška bijesno promrsi psovku i pretvori se u svjetovnjaka

pa reče, oštro prijeteći:

Četovođo, hoćete li poći u potjeru za izdajicama i otmi

čarima za četrdeset tisuća zlatnika koje vam nudi kraljica?

Riječi padoše kao strijela. Nastane teška šutnja. Čuje se

svačiji dah, pogledi kruže okolo.

Gordani se čini da se nebo spustilo na krov šatora.

Četrdeset tisuća zlatnika ponavlja Filipčev rođak.

Bademaste oči usjekle su se u Blažev bešćutni pogled. Zebnja

prolazi Gordaninom dušom kakvu nije osjetila ni u času

samrtne pogibelji. Dršće, ide k Blažu, ali on već prozbori:

64

Gospodine, prisegao sam pokojnom kralju da ću nakon

njegove smrti slušati samo njegova sina Ivana. Prisegao sam,

a

kraljev sin položio je svoju ruku u moju. Evo, ova je desnica

držala njegovu. Vi ste me nepismena, neupućena htjela

prevariti.

Daleko od Budima nisam ni slutio da su ostavili princa i

kraljica

i vijeće. Prinčevi glasnici nisu prispijevali do mene, osim

vas koji

ste se izdavali za prinčeva glasnika. Njegove su glasnike

sigurno

vaši ljudi zavarali stramputicom.

Januška se prepadne za svoju glavu i prijeti:

- Pazite, Blaže, ako mi se desi zlo, vi ćete odgovarati za

mene

jer budući kralj neće biti princ, nego vjerenik kraljice

Beatrice.

- Nikad to neće biti. Vojvoda ima trideset tisuća hrvatskih

četa u domovini upade Gordana, a Blaž dovrši svoj govor:

- Čujte, gospodine glasnice: na stanici sam doznao od ove

plemenite gospođice da je Batori izdajica. Odmah sam naslutio

da vi lažete i dovedoh ovamo ovu gospođicu da saznam istinu.

Čujte što velim sada pred vama i svima: idem u pomoć princu

i vojvodi Iločkome.

Gordanine se ruke sklope na zahvalnost. A Januška pokupi

fratarsko ruho pa krene iz šatora. Gordana mu dobaci:

Htjeli ste zatajiti zlatnike, uzeti ih za sebe, a ove ljude

dvostruko prevariti.

Ali on je ne sluša i odlazi prema cesti gdje ga čeka njegova

pratnja.

A četovođe šute, gledaju ženu u muškoj odori i ne znaju kako

bi se držali. Jedan od njih prilazi Blažu i pita tiho:

- Hoće li nam princ ikad nadoknaditi gubitak od četrdeset

tisuća zlatnika?

- Kralj Matija uvijek nas je pošteno plaćao.

- Samo potkraj života nešto je dugo oklijevao s plaćanjem.

- Sin mu je najbogatiji velikaš kraljevstva, a bit se kralj.

Dobro. Ti si naš zapovjednik, i slušamo te.

Čuvši ovaj razgovor, Gordana se okrene k njima:

- Znajte, ljudi: pravednost ništa tako jezovito ne kažnjava

kao izdajstvo. Izdajnik pogiba od ruke koja mu je izdaju

platila.

Jao izdajnicima, jer su najgadnija, najnečistija, od svih

najpro-

kletija gamad na zemlji.

- Nikad ne htjedosmo izdati princa.

- Zašto niste tako dugo dolazili?

- Nije nam od kraljeve smrti slao plaće, a mi smo se sve više

zaduživali dok napokon nije stigao poslanik biskupa Ernušt i

is

platio prinčev dug. Rekao mi je neka idem prema Budimu gdje

ćemo sresti glasnika koji nosi vijest kamo da pođemo, a došao

je ovaj u lažnom ruhu.

- Sad znate sve. Govorim vam u ime vojvodino, u ime prin

čevo: ne vjerujte obećanjima prinčevih izdajica. Njihov je

novac

obeščašćen izdajstvom, princu ukraden i proklet. Zato vas

nije

mogao tako dugo platiti jer je kraljica odnijela svu kraljevu

goto-

65

5 GORDANA IV

vinu. Vjerujte i uzdajte se u kraljeva sina i vojvodu

Iločkoga i pohitite im u pomoć. Bit ćete nagrađeni i čestito

opskrbljeni do kraja života.

- Za jedan sat krećemo odgovori Blaž a vama savjetu

jem: ne vraćajte se više na putnu stanicu da vas onaj žuti

Robert

ne vidi. Nudim vam svoje momke neka vas otprate kamo želite.

- Htjedoh poći u Pečuh u tvrđavu, ali to je odviše daleko.

Budim je blizu, do jutra sam tamo.

- A gospodina Roberta ću zavarati da idete s mojom četom

za gospodinom Batorijem pa neka malo luta.

- Ako biste sreli nove glasnike kraljevskog vijeća, recite

sva

kome da idete u potjeru za princom neka vas puste na miru.

- Da, tako ću se osloboditi, a vi sad pokrijte glavu kacigom

i lice vizirom neka moji momci misle da vode plemića. 2enu ne

bi toliko slušali. I onaj vaš pratilac neka dođe s vama.

Gordana se uredi i opremi, a Simono dolazi k njoj.

Blaž probudi dvadeset momaka pa im dade nalog da isprate

dvojicu plemića poprijekim putem u Budim i slušaju njihove

zapovijedi.

Gordana i Simono uzjašu konje. Gordana se sagne k Blažu:

Isporučite četovođi vojvode Iločkoga, koji je ostao na put

noj stanici, moju želju neka ide k svojem vojvodi i neka mu

javi

da sam ja u sigurnom skloništu u Budimu.

Onda se oprosti i krene poljanom prema brdima klonući se

glavne ceste.

Malo kasnije bio je pozvan u tabor crne čete četovođa Mirko.

Blaž ga uputi u Gordaninu poruku vojvodi i još doda:

- Recite vojvodi da mu crna četa dolazi u pomoć. Kad ga

potjera zatekne, neka izbjegava bitku sve dotle dok ne opazi

moj

dolazak.

- A gdje je gospodarica? pita ožalošćeni Mirko.

- Ona ide u Budim u kraljevski dvor, a tamo joj je i mjesto.

- Udat će se za princa? Da, znam to.

- Bit će nam kraljica dovrši Blaž svojim monotonim

glasom.

Mirko gotovo proplače, osjećajući kao da je na mjestu svojeg

vojvode.

Pa ode put juga, goneći konja kao da je on kriv bolu što ga

nosi svojem gospodaru.

- Kamo idete, gospodine? pita jedan glas, prijeteći.

- Vi ste to, gospodine Enriko? javi se Januška. Kamo

idete?

- Radije mi kažite jeste li govorili s crnim Blažem?

- Jesam, ali neće da pristane uz nas. Ni za četrdeset ni za

šezdeset tisuća. Nudio sam mu čak i više.

- Kako, do vraga, kad je vijeću poslao glasnika da već dolazi

i otpočinut će blizu putne stanice na križanju.

- To je zato što Blaž nije znao da je kraljica ostavila

princa

ni da ga je ostavilo vijeće. Videći to, htio sam ga

prevariti, ali

uzalud. Sve mi je pokvarila ona smeđokosa ljepotica što je

bila

na kraljičinu dvoru.

- Gordana? Gdje ste je vidjeli?

- U šatoru četovođe Blaža.

- Gdje je to bilo?

- Baš na križanju. Onda je odjednom nestala.

- A gdje je Blaž?

- Daleko. Uzalud idete za njim. Neće novac.

- Mora slušati nalog kraljevskog vijeća.

- Sad je upućen. Neće ni da čuje o kraljici, ni o vijeću i ne

ćete ga više naći.

- Kojim je smjerom krenuo? Na jug?

- Ne znam. Možda se vratio u Moravsku.

- Vi ste ludi razbjesni se Enriko, razabravši kako ga

Januška nastoji odvratiti da ide za crnom četom.

- Sve je sad uzalud, ali barem imamo prednost jer Blaž neće

ni k princu ni k nama veli Filipčev čovjek.

- Vidjet ćemo je li tako otresito će Enriko i odjuri mu

ispred nosa.

A Januška se zaprepasti:

"Sad će doznati da sam Filipcu i sebi htio prištedjeti

kraljičinih četrdeset tisuća. Jao meni!"

Onda se ogleda za Enrikom kako bijesno tjera konja, a njegovi

pratioci slijede njegov primjer.

Naprijed! zapovijedi momcima Januška pa hiti u Budim

ne bi li njegov rođak Filipec pronašao neku ispriku zbog

neuspjele

prevare.

5*

Gospodin Franjo Januška sa svojom pratnjom jaše glavnom

cestom prema Budimu.

Jedva projaše četvrt milje kad mu u susret brzim kasom do-

dolazi nekoliko jahača. U svijetloj mjesečini prepoznaše

Janušku i odmah se zaustave.

66

Već je sunce iznova pripeklo zemlju, kad se pred kraljevskim

dvorom pojaviše crni oklopnici prateći dvojicu plemića.

Kaštelan Đulaj ih pusti u dvor i nemalo se začudi,

prepoznavši Simona i Gordanu.

Molim vas da mi pružite konačište reče ona. Nisam mogla

drugačije nego se sklonuti amo.

67

- Ali mi smo u pogibelji da Filipec ne navali na dvor i traži

predaju.

- Sklonut ću se kod biskupa Varadija, tamo me nitko neće

smetati.

- Idem sam k njemu da se dogovorimo kako bismo vas

smjestili.

Đulaj je odmah pohitao u Varadijevu kuriju i s njim raspravio

kako bi se Gordana najlakše mogla sakriti.

Još iste večeri ona je zamijenila mušku odoru novom u kojoj

je nisu vidjeli i otišla biskupu Varadiju. On je smjesti pod

imenom svojeg rođaka u onaj dio kurije što je bio u vrtu

ograđen visokim zidom.

Ni biskupov sluga ni gazdarica nisu slutili tko se krije u

skrovitim sobama biskupove kuće.

BIJEG S KRALJEVSKOM KRUNOM U HRVATSKU

Pun nade vodio je Lovro Iločki Hrvate put domovine. U prvim

trenucima bijega nisu se nigdje zadržavali, neumorno hiteći

naprijed. Htjeli su da dopru što dalje od Budima.

Tek nakon jedne noći i narednog dana, kad su ustanovili da

daleko iza njih nema nikakva traga potjeri, oni su se

odlučili na duži odmor na poljani kojom je tekla bistra voda.

Svi su sjahali, uredili i nahranili konje, pa onda prionuli

da urede i nahrane sebe, a sluge digoše šatore za princa,

velikaše i biskupe.

Na obroncima su stražarili izvidnici spremni da dadu znak

straži u polju.

Biskupi, knezovi Frankopani i ostali velikaši sjedoše uz

princa Ivana i vojvodu Iločkoga pa raspravljaju. Ali brzo ih

obuzme umor od neprospavane noći, od napornog dnevnog jahanja

i svi usnuše.

Nakon pola noći straža ih probudi da se krene dalje.

Poljana oživi, svi poustaju.

Hitro se spremaju i krenu.

Prve sjene na istoku osvjetljavaju im put.

Sutradan su putovali opet čitav dan, sve do pola noći. Onda

opet nađoše prikladno mjesto za odmor. Tu ih stigne prvi

glasnik iz Budima poslan još onih dana kad su knez Bernardin

i njegovi drugovi uspješno pregovarali s kraljevskim vijećem.

Svakog dana poslao im je Varadi po jednog glasnika da

bjegunce izvješćuje i tako su svakog dana primili po kojeg

brzoteču.

Dolazili su poprečnim putovima i dostizali povorku koja se je

mogla kretati samo glavnom cestom.

68

Treće noći za odmora stigne brzoteča, glasnik kneza Bernar-

dina. Odmah probudiše vojvodu, a glasnik mu ispriča:

Već drugog dana ujutro kancelar Filipec najavio je vašim

izaslanicima da prekida pregovore. Otegli su raspravu do

podne,

a onda su se pogodili da će odgovor dati sutradan ujutro.

Mene

su poslali još istog popodneva da vam to javim.

Vojvoda zapovjedi da glasnika nahrane i onda dade probuditi

čitavu vojsku. Ne rekavši princu ništa, nastavi putovanje

mnogo brže.

Uvečer stigne Hrvate opet kraljevski dvoranin brzoteča.

Glasnik najavi prekid rasprave i odluku vojvodinih izaslanika

da iste noći otputuju za nj, a vojvodi najavi da se

kraljevsko vijeće već spremalo za potjeru.

- Njezina milost Gordana poručuje vam da će ona sama

govoriti s Blažem i obećati mu sve što vaša milost može da mu

dade.

- Ti si govorio s Gordanom? Gdje?

- Na stanici na križanju.

- U blizini Budima?

- Da, tamo sam je našao u muškoj bojnoj odori. Pokriva se

vizirom da je ne bi tko prepoznao.

- Zašto nije u Pečuhu?

- Čeka na stanici Blaža i poslat će ga za vama. To vam

poručuje,

- As njom je moj četovođa?

- I gospodin Simono i četa vaših momaka.

Malo se zabrinuo za Gordanu. Ipak Mirkova prisutnost ga smiri

i Gordanina poruka da će govoriti s Blažem ulijeva mu sigurne

nade.

Onda vojvoda zabrani glasniku da bilo kome štogod kaže i

pozove gospodu biskupe, velikaše, banove, srpskog despota i

plemiće pa im najavi da se u Budimu zna za njihov bijeg i da

se sprema potjera. U prvi čas malo su zabrinuti, ali ih brzo

umiri knez Bernardin:

- Očekivah smo potjeru. Ako nismo stekli šest dana, a ono

je naš bijeg zaštićen crnom četom. I kad ne bi to bilo, zar

nema

hrabrih ovdje i u domovini?

- Tako je potvrdi Lovro a ne zaboravite da iz Slavo

nije čekam nekoliko tisuća ljudi, koji nam mogu svakog dana

stići u susret.

- Ništa nas ne može uznemiriti veli biskup Ernušt, a

njegovi se drugovi slože.

Vojvoda pođe k Ivanu i objavi mu da je potjera već krenula iz

Budima, ali nema nikakve pogibelji.

- Ako nas dostignu? upita princ. što kanite onda?

- Znam odlično mjesto gdje možemo dočekati neprijatelja.

Upustit ćemo se s njim u pregovore, i dotle mora stići Blaž

sa svojom vojskom.

69

- I pobit ćemo se?

- Tome se ne da izbjeći, visosti.

0 Gordaninoj poruci i njenom boravku na stanici ne reče

vojvoda ni riječi da ne uzbuni princa ljubavnim brigama.

1 nastaviše put, ne štedeći konje.

Toga se dana nebo malo naoblačilo i vrućina je popustila pa

su jahali hitrije.

Oko podne iznenada opaze s desne strane jahače koji su im

mahali klobucima. Nekoliko plemića izađe iz povorke da dočeka

konjanike. Bili su to knez Bernardin i njegovi drugovi.

Kad su se sastali s vojvodom i princem,. jazjasne im došljaci

sve što se dogodilo u Budimu, a onda krenuše svi još brže

naprijed.

Predvečer se razvedrilo i sunce je tonulo na zapad. Tu se

nađe vojvoda sa svojom vojskom na obali rijeke šare. Odmah

naredi da se načas zaustave i odmore. Vojvoda razjasni

gospodi:

Ovdje ćemo dočekati i izvidnike. Poslao sam ih gore na

vrhove da pregledaju čitav kraj dolazi li tko iza nas.

Dok su se okrijepili i odmorili, vojvoda odluči da će

putovati dalje čitavu noć.

Još nije prošlo ni sat vremena, oglasi se s vrha brda iza

njihovih leđa trublja.

Ovo nije dobar znak primijetiše gospoda.

Jedan im glasnik dade znakove, a drugi se glasnici spuštaju

nizbrdo. Gospoda teško čekaju njihov dolazak. Bez daha dojaše

najhitriji brzoteča i vikne:

- Idu, još su daleko.

- Tko? Zar crna četa?

- Ne, nije ona. Crni vojnici nose koplja uvis, ovi što dolaze

nemaju uspravljena koplja, ali nose mnogo barjaka.

- To su ugarski banderiji.

- Dakle, nije Blaž. Neprijatelji su.

- Ima ih mnogo?

- Možda polovicu manje od naših, koliko sam mogao pregle

dati.

- Koliko su udaljeni?

Trebat će dobra tri-četiri sata da stignu do ovog mjesta.

Malo razmišljaju. Vojvoda, međutim, ustane.

Sad naprijed! Preći ćemo preko rijeke, spaliti iza sebe

most i utaboriti se gore na Koštenom brdu. Tamo smo u velikoj

prednosti. S jedne nas strane štiti rijeka, s druge strmina

brda.

Vrlo dobro prihvaća knez. Brdo je prirodna tvrđava.

I odmah započeše prelaziti preko rijeke šare na drugu obalu.

Gospoda primiše vojvodine upute pa se odmah razdijele da

održe u povorci red. Princ i Damir gledaju uspon momčadi na

brdo. Na vrh brda i s druge strane prema jugu sklonuli su

kola i tovare prinčevih dragocjenosti. Kraljevsku krunu

čuvala je posebna četa najjačih hrvatskih kmetova.

70

Kad je uvečer osam tisuća ljudi prešlo rijeku, zapalili su

most. Onda se svi s princem i Damirom popeše na vrh brda.

Tu su gospoda velikaši i plemići s vojvodom održali ratno

vijeće: ako protivnik traži bitku, mora jurišati na visinu,

gdje je položaj bjegunaca vrlo povoljan pa mogu lako

odoljevati i kad bi crna četa i više dana zakašnjavala.

Međutim, digne se mjesec, a s njim i oblaci.

Bijela prašina valja se dolje nad poljem.

- Dolaze povikuju vojvodini ljudi. Idu Ugri.

- Ide aragonska rulja. Neka samo dođe.

Tisuće očiju promatra dolazak Filipčevih i Beatričinih četa.

I oni su imali svoje straže na brdima i već su znali da su

bjegunci blizu. Batori je sa svojom četom zapazio u mjesečini

Hrvate na brdu s onkraj obale rijeke Šare.

Oni na vrhuncu Koštenog brda razabraše da se neprijatelj

zaustavlja. I već udara tabor s one strane obale.

Ugri nisu dali nikakav znak da zapažaju Hrvate na brdu, već

nalože vatre pa se stadoše spremati k jelu. Vojvoda i njegovi

opet razabiru da neprijatelj neće odmah navaliti, nego je

odlučio pričekati sutrašnji dan.

Umorni od potjere Ugri polegoše.

I vojvoda dade zapovijed momcima da legnu. Samo straže

ostadoše budne.

I bude mir. Dolje šumi rijeka. Katkad se čuje rzanje konja,

sad s ove, sad s one strane rijeke. Katkad bljesne oružje ili

kaciga na obalama. Svi spavaju.

Princ je otklonio da legne pod šator što su ga razapeli za

njega pa sjedi pod otvorenim nebom. Uza nj vojvoda i Damir.

Sva trojica razmišljaju i pomalo razgovaraju o stvarima koje

su daleko od onoga što sada zaokuplja njihove misli i srca.

Noć, mir, mjesečina i neizvjesnost sutrašnjeg dana što donosi

borbu, bitku i smrt pobuđuje na j skroviti je drhtaje

njihovih duša.

Gordanin lik lebdi im u duhu. Vide je onakvu kakva se

opraštala s njima, sjedeći u sedlu, u muškoj odori, s bojnom

kacigom na glavi.

Vojvodino srce nije više onako spokojno kao u času rastanka.

Sad zna više nego što je znao one večeri. Čitao je svojim

očima čudesno proročanstvo firentinskog astrologa. Neće da

vjeruje njegovu pismu ni Beatričinim riječima. Neće da sluša

uplašeno šaputanje vlastitog srca, pa ipak, bilo je časova u

toku ovog putovanja, kad mu je nametnula ljubomorno pitanje

neka jaka sila protiv njegove volje, unatoč borbi što je vodi

sa sobom.

"Zar sin? Njezin sin. I čiji još?"

I u toj tišini, svladan fizičkim umorom, nadvlada srce i

nameće mu svoje brige. U času kad je sav predan djelu koje

mora izvršiti. I makar se bori i odvraća lice od Ivana,

pogled mu ipak obuhvaća njegovu pojavu, a iz duše izmilji

skrivena pritajena ljubomora:

71

"Zar njoj pristaje taj mladac? Njoj, koja traži junaka, oca

svojem sinu?"

Ali dok promatra njegovo lijepo lice, vitki stas, gipke

kretnje, duboko tamno oko iz kojega prozrijeva neka dubina

misli, uzmiče:

"Tko zna što se krije u njegovoj glavi? Kakve velike osnove?"

I teško mu je, a ipak mora uvažavati taj plemeniti i mudri,

makar blagi prinčev pogled.

I okrene od njega glavu da ga ne gleda pe mu se oko zaustavi

na Damiru.

Sjedi na zemlji. Gologlav je. Gusta crna kosa pada mu do

ramena. . ,.;",

"Kakva ljepota!" iznenađeno zapazi Lovro, promatrajući

Damirove snažne muške plemenite crte. Crne oči ljeskaju se u

mjesečini i kao da nešto taje.

"što je u mračnom pogledu tih očiju?" upita se Lovro i

neopaženo pogleda Damira koji je podupro glavu rukama.

"Muči li dušu ovog lijepog mladića kakva velika nesreća?

Teška bol? Kamo je upravljen njegov pogled?"

Tražeći smjer Damirova pogleda, nastoji pronaći trag njegove

tajne.

"Zašto su mu oči natopljene tolikom žalosti? Od prirode? Ili

od zadobivenih rana u srcu? Ili od povrijeđenog ponosa?

Nemoguće je to samo od ponosa!

Zašto mu je pogled gorio ljubomorom kad je Gordana onu večer

pred rastanak s prinčevom majkom gledala mene? I drugdje me

progonio pogled tih crnih očiju.

Gordana kaže: Odanost prema princu Ivanu budi u njemu

ljubomoru. Odanost. Možda. Ako je ljubav, vlastita ljubav?"

Lovro promatra zamišljeno prijatelje: sad princa pa opet

Damira.

"Dva mlada muškarca: jedan je njezin prividni muž, drugi

prosac. A što sam tu ja? Ja?"

"Skrbnik sam. Onaj koji ima najviše sreće. Da, najviše. Ona

mi dopušta da se brinem za nju i dopustit će da joj

savjetujem, da vodim brigu za njezin život i sreću."

"što je njena sreća? Gdje? U ovom princu na čiju ću glavu za

nekoliko dana položiti krunu?"

"Ili je njena sreća drugdje? Gdje?"

Ne usudi se spomenuti sebe, a srce ništa drugo ne čeka, nego

da njegove misli to pronađu, prosude, proreknu i potvrde.

I opet ga privlači Damirova pojava:

"Kako su mu oči vlažne, crne, svijetleće. Zar su to suze što

se ne pojavljuju u očima, nego kaplju s one strane ravno u

dušu? I on ju ljubi. Kako je ne bi ljubio. To dokazuje mrak

njegove zjenice, dubina, u koju je potonula njegova bol.

Vidim to. Ne, ne vidim. Samo slutim. I vjerujem. A on je s

njom bio pred oltarom, morao je s njom po kraljevoj

zapovijedi u ložnicu, a da se ne dotakne ni sjene vrška

njenih bijelih ruku.

To je morao izdržati. Ako je jadnik ljubi, onda je više nego

junak. Mnogo više. Heroj."

I dok ga promatra, istražuje, oblijeće svojim mislima,

Damirov je duh na dnu dubine srca gdje leži zakopana ljubav.

Baš tu, na tom putu, u predvečerje vratolomnih djela, kad iz

svake oštrice viri smrt, baš sad diže se iz dna srca zakopana

ljubav i prikazuje mu Gordanin lik, uskrsava uspomena

doživljena s njome u njezinoj blizini.

I tjera od sebe te uspomene, odbija, grubo ih odbacuje, ali

mu se one tvrdokorno javljaju u mislima, plamsaju u duši i

predočuju sliku noći na Višegradu gdje ona, prisiljena

Beatričinom zasjedom, hoće da uzme ključeve kraljevske krune.

I pada u nesvijest na njegove ruke. U naručju je nosi na

balkon.

Osjeća se blizu kao one noći nakon vjenčanja kad je u pratnji

kraljevih dvorana morao s njom poći u ložnicu. I stao je k

prozoru da bude što dalje od nje. A njeno je lice mirno,

hladno. I odjednom ona pohiti k njemu, nešto mu govori, on ne

čuje riječi, gubi svijest, ali osjeća njezine ruke oko svojeg

vrata i gurne je od sebe.

Odgurnuo je tada strahovito jer je drhtao od njezine blizine,

od jezovitog straha. Samo njezini znakovi probudiše ga iz tog

bunila, znakovi da je slijedi i sluša razjašnjenje: pod

zastorom postelje krije se uhoda kralja Matije, uhoda koji

kralja ima da izvijesti jesu li uistinu stupili samo prividno

u brak. Onda je sve saznao. Vidio je uhodu svojim očima,

stekao dokaze i mir da je prema njemu bešćutna, a ovila mu je

ruke oko vrata da zavara uhodu i spasi se kraljevskog gnjeva.

"Da se nije tome dosjetila, kralj bi je poslao u tvrđavu.

Ivan bi priznao kralju svoju ljubav prema njoj, a kralj bi mu

bio doveo Bianku i zauvijek bi Ivan izgubio nju i ona njega!"

"Kakva je u nje dosjetljivost!" misli Damir. Ipak ne može

ni časa zadržati te misli jer ga već hvata uspomena:

Kako je strepio od dodira njezinih ruku, kakvim je bijesom

odgurnuo, ne pazeći hoće li se, udariti, pasti nauznak.

"A da nije ona sve to učinila samo prividno? Bože, što bi

bilo? Probo bih bodežem sebe da ne živim, da ne gledam nju

koja me prevela preko zakletve položene na sreću i život moje

majke. Bila bi ubila moju majku."

"Kakve su to budalaštine? Otkud me napastuje ova misao.

Gordana, da se osvrne na mene? Već mi se buni razbor."

"Ivanu mora pripadati, iako ljubi vojvodu. Samo Ivanu.

Vojvodi je ne dam, ne damo je ni Ivan ni ja. Moje je pravo da

je čuvam za Ivana."

Hoće da zavara misli i srce, da ih skrene drugim smjerom kako

ga ne bi prolazili treptaji od uspomene na dodir njenih ruku

oko vrata. I kako je čudno drhtao. Još dugo, dugo, dane i

noći, rvući se da postigne smirenje.

72

73

"A zašto sad ove uspomene? Otkud dolaze? Tko ih je probudio?

Zašto baš danas uoči bitke?"

"Možda duh sluti da će se sutra rastati s tijelom pa mu na

oproštaju prosiplje teške boli."

Kao da su mu gurnuli bodež pa mu nestaje dah. Guši ga

opraštanje, bol. I gleda preko k Ivanu. Njegova glava počiva

na ležaj u, a oči širom otvorene, uprte u plavo zvjezdano

nebo.

"Gdje je sad ona? Osjeća li da mislim samo o njoj? Živim samo

za nju, sav sam njezin i čekam njezin odgovor."

"Kad svrši borba, odgovorit će mi. To je obećala i tako me

duboko gledala. Zar je htjela da u pogledu pdgonetnem obećani

odgovor? Duboko i dugo me gledala. Možda me sokolila?"

"Ali zašto su joj oči sjale kad je govorila o vojvodi? Ne

znam ništa, samo muku mučim od ljubomore."

"Mir i sreća me ostavljaju kad gledam vojvodinu divnu pojavu.

Patim, jer je on snažan, lijep, hrabar, slavan i muževan."

"Ipak, meni je obećala odgovor, meni. Ne njemu, nego meni. Da

me ne ljubi, zašto ne bi odmah rekla: ne?"

I on gotovo zastenje od nenadanog pitanja:

"Štedi li ona vojvodu? Zaštićuje li ga od moje nemilosti,

mržnje koja mora nastati ako ona odgovori ne?"

I okrene se na ležaju i zagnjuri lice u travu.

"Nemoguće je to dalje podnositi. Borba se svršava. Sutra će

oni tamo preko rijeke doznati da su svi na mojoj strani, da

crna četa stoji iza mene i odmah će se povući. Neće se ni

upustiti u boj. I onda je borbi kraj."

"Poslat ću odmah u Pečuh Blaža sa tisuću vojnika da je dovedu

zajedno s majkama u Budim. I odgovor će pasti. Samo neka

borba svrši da bude kraj mojim stradanjima."

"Kako je to dugo do sutra!"

Nešto se makne kraj njega. Digne glavu. Vojvoda sjedi i gleda

preko rijeke.

"Kao da se on boji svršetka borbe? Možda zato toliko

odugovlači. Ljubi je pa bi htio da ne čuje odgovor što će ga

dati meni. Boji se. Zna li on da mi je obećala odgovor?

Sigurno mu je rekla kad joj je skrbnik.

Ipak osjećam da njezino srce pripada meni. Uvijek sam to

osjećao. Da nije bilo te nade, kako bi se živjelo?"

Onda se digne. Opazi Damira kako gleda u daljinu, a vojvoda

preko na drugu obalu. I pita:

O čemu razmišljate vas dvojica?

Jedno pitanje dva udarca, dva ljubomorna bodeža što

prijetnjom opominju da ne misle o onoj koja sačinjava njegov

život.

Damir zadršće od tog pitanja. Zatečenom vojvodi samo se trgne

srce i on prvi odgovori:

- Promatram njihov tabor i slutim da će već u zoru poslati

svoje poslanike, moleći da se poklone našem kralju.

- Onda biste morali mirno spavati, vojvodo.

74

Ni vi ne spavate, visosti, a ipak nitko nema toliko uzroka

da mirno spava.

Pogađate. Od nas dvojice meni bi san morao biti slađi. A

ti Damire? što se tebi vrze glavom?

- Moja svadba. Kad svrši ova borba, hoću da se ženim.

- čim stignemo u Zagreb, odmah ću poslati najuglednijeg

biskupa k papi da razriješi tvoj brak s Gordanom i moj s

Bian-

kom, a onda svadbujemo.

Vojvoda se čini kao da ne čuje. Sav se nagne prema

neprijateljskom položaju.

Ali ujedno ustane kao da je nešto primijetio.

- Što to zaokuplja vašu pozornost, vojvodo?

- Ni sam ne znam, visosti, pogledat ću dolje k našim straža

ma. Tamo je neki nemir. A vi samo ležite. Sutra vam treba

svje

žine.

Srcem punim bola Lovro ide nizbrdo.

Na obali rijeke vrpolji se straža, poliježe i puzi prema rubu

obale, a straga drugi uperiše puške prema rijeci.

Videći sve to, Lovro pohiti k njima. Njegovi koraci upozoriše

stražu i jedan momak dotrči k njemu:

Vojvodo, neki je čovjek utjerao u rijeku konja. Eno ga

tamo pliva prema našoj obali. Mislim da je neprijateljev

uhoda.

Ne pucajte. Sakrijmo se da vidimo tko je i što hoće.

Vojvoda se skloni iza grma odakle razabire površinu vode

na kojoj se zapaža čovjek, a pod njim konj.

- Ona straža prijeko ili drijema, ili taj uistinu pripada

njima.

I gledaju kako je jahač polegao na sedlu, skrivajući se.

- Ruke u vis ako ne želiš sačmu u grudi!

- Samo se vi ne prenaglite mirno će onaj u sedlu.

Vojvodi neće biti drago ako me ustrijelite.

- To je Mirko klikne vojvoda prigušeno i domahuje

svojem četovođi.

- Ja sam to, gospodaru. Stigao sam još jučer, prešao polja

i oranice kako sam mogao, samo da što brže stignem, a ipak

vas

nisam mogao dostići prije potjere. Podvečer smo se našli: ja

na

visočini, a oni dolje na cesti. A vi s druge strane rijeke.

Tako

sam morao čekati noć da se provučem i obiđem njihove straže,

a moje momke uputim da idu dalje i negdje se drugdje prebace

preko rijeke.

Nestrpljivost obuzima Lovru i on dokrajči pričanje.

- Dobro, reci mi kako i zašto njezina milost Gordana nije

otišla u tvrđavu?

- Vratila se na križanje zbog crne čete i dočekala tamo

Blaža.

Govorila je s njim i pošla u njegov tabor, ali se nije

vratila.

- Kako se nije vratila?

75

- Tako. Samo mi četovođa Blaž isporuči da Gordana ide

u Budim gdje je dobro skrivena, a Blaž da kreće glavnom

cestom

i dolazi u pomoć vašoj vojvodskoj milosti i princu Ivanu.

- A kamo se sklonula Gordana u Budimu?

- Ne znam. Ali tamo je, ako je poručila pravu istinu.

- Nema razloga tebi tajiti kad zna da ćeš njezino skrovište

saopćiti samo meni.

- Možda je pravo skrovište po kome drugom isporučila

princu.

Na vojvodu neprijatno djeluje ogorčenje što izbija iz Mirko-

vih riječi. ¦ ,.>>

- Zašto bi njemu javila istinu, a meni ne? t

On slegne ramenima i ne gleda u vojvodine očL

- Pa tako jer će se udati za princa kad bude kralj.

- Ludorije govoriš, Mirko.

Rekli su to gospodin Simono i četovođa Blaž meni u

obraz.

Lovro okrene glavu prema visočini da mu Mirko ne gleda u lice

i reče tiho, ali grubo:

- Ne spada na tebe za koga će ona poći.

- Ako je vama svejedno, onda je i meni.

Izlanuo je to napola ljutito, napola žalosno, a vojvoda

skrene razgovor na drugo:

- Reci: zašto njezina milost nije s križanja krenula u tvr

đavu?

- Ne znam ja ništa. Nije mi rekla. Niti sam je vidio kad je

odlazila. Samo je krenula u Blažev tabor i više se nije

vratila.

Poslije je on sam došao na stanicu i predao njenu i svoju

poruku

za vas.

- A nije rekao zašto ide u Budim?

- Tumačio mi je da bi bilo opasno da ona putuje u Pečuh

jer bi je slijedio onaj žutokosi Robert o kojemu sam mu

govorio,

a do Budima će brzo doći i tamo je kraljevski dvor gdje će je

štititi. Znate, vojvodo, taj Robert je slijedi i prisiže

osvetu što ga

je odbila, ali nije ni trebalo da se s njim sastaje. Druge

plemki-

nje ne čine to.

- Da mi nisi ni jednom misli, a kamoli riječi, dotaknuo nje

zino ime.

Oštra zapovijed ušutka Mirkovo ogorčenje i on se pokunji sam

u sebe, misleći:

"Opčinila ga je do smrti."

- Drugih vijesti nema za mene upita vojvoda.

- Sve sam rekao što su mi naložili.

- Idi sad i lezi. Sutra u zoru budi uza me.

I vojvoda se vrati. Visoka lijepa pojava snažno se odražava u

mjesečini. Mirko gleda za njim i uzdiše:

76

"Kakve su to oči u one ljepotice kad ne vidi da je vojvoda

ljepši od princa? Kakve su to oči u one žene? Kažu ljudi da

su kao bademi. Baš zato i ne razabire što vide drugi koji

imaju okrugle, prave oči."

Vojvoda se uspinje na Košteno brdo. Korača polagano. Svaki

korak je težina. Vuče ga k zemlji teret što mu ga je naprtio

Mirko.

"Ona će biti njegova žena? Nije li to ludo brbljanje

dvoranina? Tko je to pripovijedao Blažu koji je bio daleko od

dvora?"

"Bit će kraljica? Moja kraljica?"

S tom mišlju zaustavi se i gleda u daljinu, posutu blijedim

mjesečevim svjetlom. I čini mu se da je čitav svijet zajedno

s njim izgubljen u daljinama neizvjesnosti.

Onda nastavi uspon.

Stigavši k Ivanovu ležaju, nađe ga zajedno s Damirom budna.

- što je bilo dolje? Netko se prebacio k našoj obali?

- Da, visosti. Moj četovođa Mirko.

- Valjda se nije desila nezgoda na putu s Gordanom?

- Ne, sve je kako treba. Ona je u potpunoj sigurnosti.

- Nije poslala nikakav glas?

- Moj četovođa nije dospio prije odlaska govoriti s Gorda

nom jer mu se žurilo. Poslan je kao brzoteča od četovođe

Blaža

kojeg su sreli putem.

- što poručuje Blaž? upadne Damir u riječ i digne se.

- Dolazi nam u pomoć.

- Gdje je Mirko govorio s njim?

- Na putnoj stanici tamo gdje se križaju ceste.

- Prema tome, od njegova dolaska neće potrajati dugo?

- Možda već sutra u noći ili prekosutra u zoru, on je uz vas,

visosti. Dakle, spavajte mirno. Nema protivnika koji pred

vama ne

bi morao zadrhtati od straha.

Uistinu, protivnik je već unaprijed pobijeđen.

I legoše.

S druge strane obale na poljani spavaju protivnikovi ljudi.

Vođe se zaklonili mjesečini pod krošnjate vrbe.

Promatraju vrhunac Koštanog brda po kojemu je polegla

Korvinova vojska.

Straže se ustrčale. Ide glasnik. Nešto se dogodilo.

Svi ustanu pa čekaju jahača što hiti k njima pa im onda

najavi:

- Vidim na cesti četu od deset ljudi. Da ih zaustavim?

- Razumije se. Neka vas ide dvadesetak odredi Batori.

Ako su protivnici, zatrubite.

77

Jahač nestane iza stabla i grmlja prema cesti odakle se

bijele oblaci prašine.

Vođe dugo čekaju i ljubopitno pogledavaju došljake u stavu

obrane.

Mjesto trublje, opaze u zraku klobuke.

- Naši su povesele se gospoda pa izlaze ispod vrbika.

- To je Kiniži uskliknu svi i pođoše mu u susret. Jahač

siđe sa sedla.

Svi ga opkoljuju, obasiplju pitanjima, a on im razjašnjava:

- Kraljevsko vijeće i kraljica poručuju vam neka se ne

upuštate s protivnikom ni u kakva raspravljanja. Vojvoda će

vam

sigurno slati poruke i predlagati tobožnje prijedloge ne

bi li

dočekao svoje čete iz Hrvatske.

- Još odande čekaju pomoć?

- Da, dolaze mu iz Slavonije, o tom je doznala kraljica po

jednom brzoteči iz Napulja. On je putem u Budim sreo vojsku

iz

Slavonije što ide vojvodi Iločkome. Zato ne primite nikakve

pre

govore. Čim sutra svane, navalite.

- Ne mogu se upuštati u navalu dok crna četa nija iza mojih

leđa. čekam Blaža.

- Sreo sam Blaža na putnoj stanici na križanju. Dojurio je

u dvorište gdje se gospodin Robert egerski pobio s vojvodinim

četovođom i tu mi je Blaž osobno rekao da će doći za vama.

- U potjeru ili u pomoć?

- U pomoć. Prema tome mogao bi stići sutra podvečer, a

možda tek drugu noć.

Svi sjedoše opet pod vrbe i podvore donosioca radosne vijesti

jelom i vinom.

Okrijepimo se, gospodo. Sutra ujutro treba nam snage.

Svi spavaju. U blizini ceste sjedi Batorijeva straža da

zaustavi

svakoga tko bi dolazio cestom. Momci se sklonuli u grmlje, a

njihov vođa plemić spava, ležeći na ledini. Daleki topot

konja upozori stražu.

- Opet netko dolazi. Možda novi glas iz Budima?

- Štropot ide s juga. čini se nema ih mnogo.

Gledaju lijevo. Iza brda zabijeli se prašina, sigurni glasnik

jahača.

Svi poustajaše. Probude plemića pa čekaju.

Sa strane juga divljim trkom idu dva konjanika.

Deset momaka na konjima poreda se na cesti pa dignu uvis

oružje:

Stoj!

Jahači uspore trku i kad se približe, zaustave konje.

Batorijev plemić oslovi prvog jahača u plemićkom ruhu

latinskim jezikom:

Tko ste i kamo idete?

78

- Vidite po mojoj odori da sam plemić. A idem u Budim.

Nitko mi to ne može spriječiti.

- Kome idete tamo? To nam morate kazati.

- Morao bih prije znati tko ste vi, a da vam mogu odgovoriti.

- Mi smo u premoći nad vama dvojicom, dakle, govorite.

Kome idete u Budim?

- Prijateljima i zemljacima.

- Otkuda ste?

- Iz Slavonije.

- Vi sigurno tražite vojvodu Iločkoga?

Ne tražim njega, nego svoje prijatelje koji su s njime.

Ovaj odgovor učini jak dojam na Batorijeva plemića; pa on

prilazi jahaču i reče mu povjerljivo:

- Mi smo, gospodine, straža vojvode Iločkoga. On je sa svo

jom četom ondje zaposjeo obje strane rijeke i teško čeka

vijesti

kad će doći njegova četa iz Slavonije. Zbog toga nam je

zapovije-

dio da čekamo ovdje na cesti i zaustavimo svakog jahača. Ne

znate

ništa o dolasku vojvodinih prijatelja?

- Kako ne bih znao. Njegov sam glasnik.

- Vojvoda vas teško čeka. Siđite. Vodit ću vas k njemu.

Ne sluteći zamku, plemić silazi i preda uzde svojem momku, a

Batorijev čovjek prikazuje se ljubazan i pažljiv:

- Želite li založiti, ili da probudim vojvodu? Očito mu

nosite

povoljne vijesti?

- Ne budite ga. Bit će u zoru to radosniji kad čuje poruku.

- Dakle, ljudi iz Slavonije dolaze? kliče lukavi čovjek.

- Da, dolaze.

- Jesu li daleko?

- Za dva dana bit će ovdje, a možda i prije ostane li vrijeme

povoljno.

- Ima ih mnogo?

- Tačno deset tisuća.

- I dobro su naoružani?

- Baš kako treba da budu vojvodi od koristi.

- Ako nemate drugih vijesti koje bi bile nepovoljne, uistinu

ne bih htio da budim vojvodu.

- Drugih vijesti nema, a ovo će biti dovoljno da obrađuje

mo vojvodu sutra u zoru.

- Da reče plemić sutra u zoru. Onda se vrati k svo

jim momcima, nešto im reče ugarskim jezikom.

Oni smjesta skoče k glasniku, uhvate ga i svinu mu ruke

unatrag.

• Vi ste uhićenik zapovjednika kraljevskog vijeća reče mu

plemić.

79

BITKA

Vojvoda Iločki se probudi. Snilo mu se da je nosio Gordani

kraljevsku povlaku u crkvi, na vjenčanju. I suze su mu padale

po grimizu, pretvarale se u bisere i resile rub njezina

plašta.

Još ga boli u prsima. Strahotne muke u snu nisu uminule

ni kad gleda nad sobom nebo puno oblaka, a kraj sebe princa i

njegova druga Damira koji su spavali. Nema crkve ni vjenčanja

ni suzama njegovim urešenog grimiza. Ipak ne osjeća radost

što

je to sve bilo samo tako. .,,

"Može se ispuniti do posljednje suzelV" pomisli vojvoda i

uzdahne.

Zatim ljutito trgne mač i gleda u protivnički tabor.

"Nije vrijeme da mislim o tom. Tamo je moja briga, moj cilj.

Tamo neka su sve moje misli, čini i brige."

Onda stade promatrati nebo. Siva zora tek je malo pomolila

neprijazno lice, puno plačne sjete. Lovro ponovo promatra

bojište.

Još se nitko ne miče, jedino stražari šeću na jednom i na

drugom kraju.

Vojvoda ustane i silazi.

Onda dade probuditi dvojicu plemića. Kad su stigli k njemu,

naloži im:

- Vi ćete prijeći preko sela na onaj visoki vrh i stalno pa

ziti na cestu. Sa strane Budima doći će crna četa, kad je

opazite,

jedan neka dade znak i dohiti k meni, a drugi se ima spustiti

na

cestu i javiti Blažu gdje se nalazimo i kako je na bojnom

polju.

S vrha ćete lako pregledati bojište. Recite Blažu da udari

Batorija

s leđa.

- Valja nam ponijeti i trublju i baklje. Ako bude noć, mogli

bismo javiti dolazak čete svjetlom.

- Trublju nećemo čuti, ali svjetlo bismo lako primijetili. Pa

zite i na jug. Obećali su mi moji ponajbolji prijatelji da će

skupiti

plemiće s njihovim četama i doći prema Budimu. Međutim, još

uvijek nikakva glasa od njih.

- Teško je sada u vrijeme žetve odlaziti od kuće, ali kad

su vam obećali, neće vas prevariti.

- Zakašnjavaju. Uostalom, ne dođu li na vrijeme, sve svoje

snage polažem u crnu četu. Blaž dovodi deset tisuća ljudi, a

njima

mogu osvojiti Budim, samo mi je potrebno da znam Blažev do

lazak i prema tome upravljam bitku.

- Pazit ćemo, vojvodo, a kako nema vrelog sunca bit će

pogled na cestu bistriji.

- Blaž mora stići ove noći ili sutra u zoru. Bilo kada,

budite

na oprezu.

Plemići se opreme i uzmu sobom nekoliko momaka pa krenu. Na

zvuk trublja dižu se ljudi s ledine.

80

Oživljuju bojišta s jedne i s druge strane rijeke. Ljudi se

umivaju na obalama. Svježina vode dozivlje im u misli

neizvjesnost što je skriva u svojem krilu dan.

Kome nosi poraz? Kome pobjedu? Kome mir, a kome jad?

Ipak, svatko se od njih sprema na pobjedu.

Trublja probudi princa i Damira. Obojica skoče na noge. Sluge

im donose u posudama vodu i ručnike.

Onda im prostru na travi zajutrak.

Ivan dade dozvati vojvodu. Lovro se već uspinje k njemu.

Pozdrave se i sjedoše na zemlju k jelu.

Imaju li momci čestitog zalogaja? pita Ivan.

I jela i pila ne manjka nikome. Pobrinuo sam se obilno.

Ivan ušuti. Polagano jede, zagleda se u daljinu i misli.

Damir ga promatra, osjeća da su mu misli teške i hoće da ih

odagna pa ga upita:

Dobro se spava pod vedrim nebom? Je li, Ivane?

Nikad lošije. Progonili su me sni kao zlodusi. Vidio sam

bitku tešku, krvavu, padaju ranjeni i mrtvi, a dolje ona

rijeka bila je rumena krv, bila je i topla kad sam u nju

gurnuo ruku. Odvratno, ogavno. Ne mogu se osloboditi grdnih

slika.

Damir i vojvoda Lovro pogledaše se i skrenuše razgovor na

drugo.

Princ ih slijedi, ali ipak uporno gleda dolje na poljanu.

Kakvo je to gibanje u protivničkom taboru? Oni se nekud

spremaju?

Omalovažavajući, odgovori Lovro:

Svejedno što rade. Mi smo spremni.

Razgovor zapne. Ivan šuti. Dugo gleda preda se, a onda opet

gleda dolje:

- Vojvodo, oni vuku splav. Vidite, tamo ulaze u rijeku.

- Dolaze nam u posjet.

- Kako? Zar bitka?

- Neizbjezivo je to, visosti.

- Rekli ste mi u Budimu da neće biti krvavog sukoba.

- Nisam mogao slutiti da će Beatrica prekinuti pregovore,

a mi izgubiti puna tri dana, ali kako vidite, oni dolje su

drski.

Idu u navalu, a Blaž dolazi u pomoć nama. Zdrobit ćemo ih.

Ivan ne kaže ništa. Promatra kako oni idu niz rijeku traže

pličinu da je pregaze i vuku neke zbijene splavi.

Tada odvrati pogled s bojišta i skrene ga na drugu stranu

brda gdje leže sela. Po oranicama rade seljaci. Katkad

zastaju i gledaju gore na brdo gdje se utaborila vojska.

Princ uzdahne pa reče vojvodi i Damiru:

- Bilo bi mudrije prionuti uz motike nego uz mač.

- Samo onda kad budemo mogli i užiti ono što priradimo.

81

6 GORDANAIV

U našoj domovini više nemamo ništa svoga. Sve nam oduzimaju,

harače, kradu i otimaju, Mučimo se za razbojnike koji žive

lagodno od naših žuljeva. Turčin dolazi na gotovu žetvu.

Najprije valja podići obrambeni zid, a taj ste vi. Kad vas

podignemo na prijestolje, zagradit ćemo otmičaru putove u

naša polja, u našu žitnicu, a onda tek možemo spremiti žito

za sebe.

Svaka vaša riječ izlazi iz moje duše živo povlađuje

Damir.

, Ivan ne odvraća, gleda dolje protivničko gibanje i zavuče

se sam u sebe: A vojvoda ustane i ostavi mlade prijatelje.

- Damire, sve što se tu zbiva probada mi srce. Osjećam:

prolit će se krv.

- Borba je to, moj Ivane, i drugačije ne može biti.

- Ne znam što to čovjeka snalazi. Na časove kao da nekud

utoneš gdje nema zbilje ni ljudi, ni realnog života. Sve je

u

nekoj magli, nevidljivo, nestvarno, samo misli lete kao neke

iskre

i pale, žežu, ali osjećaš bol. To je sve što je stvarno u

takvim

časovima.

- Razumijem te. I meni se tako zbiva. Naši učenjaci na dvoru

kažu da je to mladost, njene sanje koje moramo svi proći. Pa

kad

to znamo, valja im se oprijeti i muževno ih pregaziti.

- Dobro zboriš. Stariji si od mene i mnogo jači.

- Hoću da pogledam kako je dolje.

I on se spusti nizbro, potraži Lovni Iločkoga pa ga zamoli za

nekoliko riječi.

Kad se vojvoda s njim povuče od ostale gospode, upita ga

Damir:

- Vojvodo, zašto ste oglasili neka vam se dobrovoljno jave

za obranu zapadnog dijela brda?

- Jer je ono najopasnija točka bojišta.

- Vojvodo, molim da prve redove povjerite mojem vodstvu.

- Nikad neću pristati da se bijete na onom mjestu gdje će

smrt kositi nemilostivo.

- Nitko me neće moći spriječiti da se bijem gdje sam odab

rao. Tako mi časti, bit ću tamo.

S ovim riječima Damir ostavi vojvodu. A on gleda za njim.

"Svojom voljom ide u susret smrti. Zašto? Za ljubav prema

Gordani? Dopustim li to, nosit ću na duši ovaj teret čitav

život."

Vojvoda pođe k drugovima koji su vijećali pod gustim

krošnjama drveća. Okupili se biskupi, knezovi Frankopani, svi

banovi, plemići i srpski despot Branković. Nakon kratkog

dogovora poz-vaše sve vođe i četovođe. Vojvoda im razloži

osnovu.

Mi nećemo nigdje napadati. Nama je do toga da što više

zavlačimo odlučnu bitku kako bismo dočekali Blaževu crnu

četu.

Onda ugovore sve što su smatrali potrebnim, pa se uputi

svatko svojoj četi.

Kad su protivnici zagazili u rijeku da prijeđu na drugu

obalu, vojvodine su čete bile na svom mjestu. A on sam

promatra s visine kako neprijatelj traži pličinu i pri tom

odlazi od bojišta što ga ispunjava zadovoljstvom jer odgađa

početak bitke.

Do podne je protivnik prešao rijeku prema Koštanom brdu. Tu

okupi i poreda svoje čete, a onda ih sam glavni vođa Batori

oslovi:

Dužnost nam je uhvatiti izdajnike koju su oteli krunu. Ne

mirujte, momci, dok ne otmete tu krunu. Ali čujte još i ovo:

protivnici voze tovare Ivana Korvina. To je suho zlato, čisto

srebro, dragocjeno biserje. Ako pobijedite, momci, sav

plijen, sve dragocjenosti pripadaju vama.

Svi se guraju naprijed, svaki hoće u prve redove kao da će mu

odmah u prvom dodiru s neprijateljem pasti u krilo

svjetlucava dragocjenost.

Idu naprijed pijani od želje da mačeve zabodu u tovare što ih

čekaju.

Složeni, stisnuti, gusti redovi koračaju, hite, gotovo trče.

Prvi su pješaci i nose puške. Za njima idu konjanici s

mačevima i kopljima.

I dolaze silovito prema Koštanom brdu.

Na podnožju vojvoda Iločki sjedi na sedlu u bojnom oklopu,

goli mač sijeva u ruci. Oštrini njegova pogleda ne izmiče

ništa ni na vlastitom ni na protivničkom bojištu. Hvata i

prosuđuje vještim mjerilom vojskovođe svaki pokret

neprijatelja. Svaka prikrivena protivnikova kretnja odaje mu

tajne namjere zamišljene zasjede, bojne osnove, izlike,

zamke.

I određuje svojim četama, šalje naloge ispod brda, ne

skidajući očiju s neprijatelja.

Onda se protivnici odjednom zaustave. Momci kleknu na

koljeno, prislone uz nj puške. Praskaju hici prema posadi na

brdu. Odande odgovaraju. Praskaju bojne puške.

Napadači pucaju sve žešće, ali se protivnik ne miče i ne

štedi baruta.

Damir upravlja puškama drugih i pri tom još gađa svojom.

Momci pokraj strijelaca hitro čiste cijevi i opet ih pune

prikop-čavajući kremen što ima da trenjem zapali barut.

Bojovnici su jednako spremni, jednako vješti i jednako

neustrašivi.

Bitka se vodi bez vike, podjarivanja i podstrekavanja. Svatko

svu svoju pozornost ulaže u brzinu, sigurnost ruke i vida,

čuje se samo prasak hitaca i gdjekoji povik ranjenoga.

82

83

Nebo je zastrto, ali žegu nadomiješta sparina. Zrak je težak.

Oblaci se spuštaju sve niže. Guste pare gone se nad njihovim

glavama poput valova neke prljave rijeke.

A Lovro zapovijeda. Svuda mu je pogled, svuda desnica. Vedar

je i sabran. Samo je zabrinut kad pogleda u oblake.

"Bude li kiše bit će klisko tlo, za bojovnike najveća

nevolja."

Protivnička paljba jenja.

Oprez, momci! Spremaju napad golim oštricama opo

minje vojvoda i napeto istražuje neprijateljske kretnje pa se

onda

okreće k svojima, tiho naređuje. Svatko već ima mač i koplje

u

pripremi.

Tišina, ukočena pažnja, nepomični stav^ s jedne i s druge

strane.

Konjanici pojure naprijed, a vojvoda Batori visokim glasom

poviče:

- Naprijed! Na brdo! Po zlato i biserje!

Vojvoda gromko odgovara:

- Udri napadača! Branimo svoje, momci!

Ugri najure prve redove Hrvata na podnožju brda. Ali oni su

iza njih gore kao zid oko željeza i čekaju nove čete da

zamijene iznemogle ili ranjene.

Mirnom rukom Damir odbija protivnika. Vještina i snaga

udružene zastrašuju one što su mu dospjeli nasuprot.

- Na juriš, gore na brdo! Tamo je plijen zapovijedaju

ugarski vođe.

- Juriš na Ugre, junaci! Ako predate ovo brdo, izdadoste

domovinu zapovijeda vođa Hrvata.

Gvožđe se sudara, kreševo odzvanja. Jedne i druge goni zanos.

Hrvati se biju za svoje nade, protivnici za plijen. Hrvati

hoće da steknu sreću i slobodu, a protivnici njihovo blago.

Hrvati su žestoko odbili napadaj. Ugri su potisnuti. Dršćući

i kunući, povlače se. Lovro im je zakrčio put na zapadnu

stranu brda kamo su smjerali. Ova je strana neprodorna. Brane

je junaci. 4L" Damir u prvim redovima s odabranim momcima.

Odbijeni neprijatelj okuplja svoje ljude, a vojvoda se sa

svojima odmara. Gore u oblacima zagrmi. Kiša ne pada, ali

vjetar zapuhuje, vitla granjem i zviždi nad njihovim glavama.

Lovro Iločki mirno čeka, obilazeći redove. Knezovi Franko-

pani i drugi velikaši stoje na čelu svojih četa da nastave

boj. Banovi zapovijedaju svojim banderijama. Jakob Sekeli,

četovođa biskupa Ernušta, vješto vodi vojnike. Svi su na

okupu, ali ne navaljuju.

Neka se protivnik izbori u napadu umuje vojvoda.

Batori zapovijeda drugu navalu. A oni pojure kao psi za

mirisom divljači.

Nova bitka, nove snage, veći zanos, jača strast pohlepe. Sve

raste: i bojovnost, i pohlepa, i nada idealista.

84

Najjači od protivničkih vođa žestoko se baca na Damira. Bije

ga, navaljuje. I misao i desnicu vodi mu uvjerenje da taj

Damir čuva put do zlatnog tovara.

Vojvoda se bije na sve strane i pazi tamo gdje se svi sile

upiru u Damira.

Najednom opazi kako se mladić povlači uzbrdo, natraške,

gotovo skače sa svim svojim momcima natrag.

Batorijevi se, urličući zalete za njim.

Na Damira! Na Damira! viče Batori. I navale naprijed.

Damir uzmiče. Svi na njega! zapovijeda Batori, a njegovi

viču, upiru se, svjetluca im zlato pa se bacaju uzbrdo na

prostor

što ga napušta Damir.

Vojvoda se zabrine i, vičući pohiti, ali već u novom trenutku

dogodi se neočekivano. Damir sa čitavim redom momaka u svakoj

ruci s jednim mačem baca se na neprijatelja, ruši ga i

kotrlja nizbrdo. Valjaju se na podnožje kao hrpa kamenja.

Vika i radost na bojištu.

Taj ih je dobro prevario veseli se knez Bernardin, a

vojvoda primijeti samo u mislima:

"Damir se bije kao da je odlučio junaštvom steći Gordanu."

Jedva dovrši misao, kad spazi princa s uzdignutim mačem tik

uz Damira. Vojvoda potrči k njemu.

Natrag, prinče!

što hoćeš Ivane? Ne dopuštam ti da budeš tu vikne

Damir.

Cuo sam tvoje ime, bio si u pogibelji.

- Ne, zavarao sam ih. Idi.

Vojvoda uhvati prinčevu ruku.

- Ne mogu to dopustiti. Idite gore.

- Na Korvina! Na Korvina!

Sva protivnička sila povučena je k onom mjestu gdje su

ugledali sina kralja Matije. U ušima im zvoni obećanje

kraljice Beatrice:

"Tko ga uhvati, neka odabere na dvoru čast koju hoće."

Vojvoda, knezovi Frankopani, svi banovi i Sekeli udruženo

gurnuše neprijatelja nizbrdo, daleko od princa. Onda knez

Bernardin, vojvoda i momci zaokružiše princa i obasu ga

prigovorima:

Ako nam dolazite blizu, navaljuju stostrukom snagom.

Ne smijete ostaviti svoje mjesto. Otežavate nam borbu. Zar ne

vidite?

I odvedoše ga gore k teško zabrinutim biskupima.

Novi odmor trajao je duže. Vojvoda opazi da protivnik kani

mirovati, a to je i njemu u prilog.

I ode razgledati bojne položaje svojih četa. Zadržao se

najduže na zapadnoj strani brda gdje Damir pobjedonosno

odbija protivnika.

85

- Hrabro ste se držali, gospodine Damire pohvali

ga

vojvoda i položi mu ruke na ramena.

- Jedva čekam, vojvodo, da naredite prodor u neprijateljsko

bojište.

Vojvoda sluša njegov svježi, vedri, duboki glas i promatra

njegove oči, crne kao oblačna noć. Kroz tu crninu ne može

prodrijeti u njegovu dušu i pita se:

"Je li taj zanos čisto domovinski ili je podstreknut željom

da ga Gordana uvrsti u red junaka o kojima nam je govorila

one

večeri u svojoj kući? Tko je dostojan junak na umu i maču da

bude otac njezinu sinu!" -VJ^

U vojvodinim je očima žalost.

"Bio tko, ja moram dovršiti svoj put k cilju, ili pasti u

prah prolivene krvi."

Dovršivši ovu misao, mora da odgovori Damiru:

- Strpite se prijatelju. Ova točka na kojoj ste vi, otvara

nam

put do pobjede, ali čekam crnu četu.

- Zar ne bismo mogli sami provaliti?

- Izgubili bismo mnogo ljudi, a ja sam princu zadao riječ:

štedjeti živote. Blaž mi je poručio neka se ne upuštam u

borbu

dok god je moguće. Dakle, ne pokušavajte nikakvih provala. Vi

ste između svih najbliži princu. Vas uzimam kao posrednika da

princa držite daleko od borbe. Njegovo junaštvo nije sada u

maču,

nego u nepokolebljivosti i uzdržljivosti uz nas.

Pouzdajte se u mene. Izvršit ću dužnost odmah.

Smjesta se popne k princu i reče:

- Mi ovdje tek krčimo put kojim ćeš ti krenuti u najjaču

borbu, ali tek na prijestolju. Ondje ćeš zasjesti kao junak,

spasi

lac naše zemlje. Ovo tu nije drugo nego most za prijelaz u

tvoju

borbu i slavu.

- Lijepe riječi ali mi ne smiruju srce.

- Što te mori? Reci.

- Vojvoda svakim činom i svakim korakom osvaja lovore

koji će nju zadiviti.

- Ne dao bog da te sada čuje Gordana jer je ružno što

govoriš.

- Ljubav bi morala oplemenjivati. Ali shvati me, Damire,

morao bih biti savršen svetac kad me ovaj divni, mladi,

hrabri

vojvoda ne bi gonio u ljubomoru.

Dolje se oglasi zov. Ne rekoše više ništa, Damir pohiti na

svoje mjesto.

Vojvodine čete su u bojnom stavu i već očekuju novi napadaj.

Bitka se obnavlja. Protivnici udare pojačanom snagom na

zapadni dio brda.

86

Borba se bije jednakom snagom s obje strane. Batorijevi

vojnici su žestoki, divlji, nestrpljivi, vojvodini mirni,

odlučni, nepokolebljivi.

Damir opet potisne neprijateljsko krilo daleko ispod brda.

Iz crnih teških oblaka izlije se pljusak na bojovnike, ali ne

obustavlja bitku.

Nakon pljuska slijedi grmljavina, a onda se prolome oblaci

kao da se rastvorilo nebo, veliko nebesko more i razlilo se

na zemlju.

Sva su lica i sve oči zalivene vodom što bojovnicima oduzima

mogućnost pažnje i nitko ne može više gledati jer mu voda

ulazi

u oči.

Nebo je zaustavilo treći nasrtaj i potjeralo bojovnike pod

stabla, pod gunjeve, plašteve i haljetke kojima se nastoje

zakloniti bujici iz oblaka.

S oborinom silazi noć, tamna, vjetrovita, olujna. A bojovnici

su pod otvorenim nebom, nadohvat buri i pljusku.

Već je drugi sat na izmaku, a nitko se ne može maknuti. Svi

miruju i skrivaju glavu, saginju lice k zemlji da im se voda

ne izlijeva barem u oči. Svatko se brine za sebe i ne pita za

susjeda.

U Batorijevu taboru leži hrvatski glasnik što su ga uhvatili

i svezali u noći pred bitkom. Ni za njega se sada nitko ne

brine. On se kupa u vodi što oko njega raste poput jezera.

Plemić zebe više od misli koja ga snalazi nego vjetra i

pljuska.

Gledajući kako se sve zagnjurilo pod bilo kakvo pokrivalo,

počinje razmišljati:

"Kako bih to iskoristio?"

Domišlja se i pokušava osloboditi ruke. Natopljene su vodom

pa se sada nekako laganije okreću u sponama.

Muči se, stišće dlanove, umače ruke u hladnu vodu. One lakše

klize iz mokre užadi.

Strpljivost ga ne ostavlja. Čitav sat nateže i napokon

oslobodi ruke. Sad noge. Nema ništa da prereze užad, ali

razvezuje uzlove.

Batorijevi vojnici udaljeni su od njega sto koračaja. On leži

pokraj nekih kola, zaštićen njihovoj pažnji, samo prividnim

stijenama od letava.

Oslobodivši noge, ustane. Polagano izvuče ispod sijetia gunj

što ga drugi u pljusku nisu opazili i baci ga na glavu preko

čitavog tijela, sve do čizama.

Ovako ide lagano prema vojnicima što stoje pod stablima,

svaki zamotan preko glave, bilo kakvim zakloništem.

Nitko se ne brine tko prolazi. Ako tko i pazi gunj em

omotanog čovjeka, jedino mu zaviđa što je našao bolji zaklon

od njega.

Plemić zaokrene u gustu šikaru. Tu se sklonilo stotine

vojnika. I on kao da traži stablo gdje bi se zaštitio. Ide

mirnim korakom, svaki mu udarac srca probija grudi.

87

Što je? Kamo to ideš? Ondje je neprijateljsko tlo vikne

odjednom neki oštar glas za njim.

On se zaustavi, onda se vrati, potraži grmlje koje ga

razdijeli od Batorijevih vojnika. Čeka.

Iz neba lije. Plemić legne u blato i vodu. Ogledne se,

pomakne naprijed. Puzi travom po mlakama vode zaklonjen

šikarjem.

Onda padne noć. A on se digne i pohiti, trči bez daha i

odaha.

Straže pod Koštanim brdom, skoče i uhvate ga.

- Uhoda, uhoda. On se brani i dahće:

- Moram odmah govoriti s vojvodom.

- Govori našim jezikom, dakle, nije Ugrin konstatira

straža i vodi uhvaćenog k vojvodi.

Sluga mu je razapeo šator, ali vjetar ga je oborio, a vojvoda

stoji u tmini, omotan kožom od šatora. Opazivši da netko

dolazi, ide mu u susret.

- Vojvodo, dovodimo čovjeka koji je došao iz protivničkog

bojišta.

- Ne vidim mu lice u tmini. Svežite ga dok ne prestane bura.

- Vojvodo, vaš sam kaštelan.

- Za boga, u tmini te ne prepoznali, što je, Grga? Otkuda ti?

- Nosim vijesti, vojvodo. Dolaze vam u pomoć iz Slavonije.

- Kada? klikne Lovro.

- Mogli bi vas dostići ovdje sutra podnoć ako oluja nije

jako oštetila cestu.

- Koliko ih je

- Oko deset tisuća.

- A gdje si ih ostavio?

- Daleko, čitava dva dana, no zapao sam u ruke Batorijevoj

straži. Rekli su mi da su vaši i padoh u njihove ruke.

- I rekao si im da oni dolaze

- Pomislio sam: govorim s vašim pristašama.

- Zato su se toliko žurili jurišati. Ali ja neću

nijednom

uzvratiti napadaj. Samo ću odbijati, osim ako danas ili sutra

u

zoru dođe crna četa. Nju čekam.

- Vojvodo, moram vam reći, oni se tamo nadaju da će Blaž

k njima. Baš sam zato našao odvažnosti proći kroz

neprijateljske

redove da javim pogibelj koja vam prijeti.

- A kad oni to očekuju crnu četu?

- Neprestano šalju brzoteče u susret Blažu. On je već blizu.

Glasnici izvješćuju gdje se Blaž nalazi. Danas nakon drugog

okršaja

rekoše: "Blaž stiže ove noći".

- Stići može, ali ne za njih.

- Glasnici kažu da su čete potkupili kraljičinim novcem.

- Blaž mi je sam javio po mojem Mirku da dolazi, a javio je

i pokušaj kraljice da ga podmiti dukatima. Htjeli su ga i

prevariti

da ide za Batorijem kao da je uz princa. Blaž mi je isporučio

i to

88

da će svim Batorijevim glasnicima potvrđivati da ide u pomoć

Batoriju, samo da ga ne zaustavljaju. Dakle, vidiš: oni se

nadaju Blažu, a on zapravo pristaje k nama.

- Postavili su i svoje straže da Blaža prevedu preko rijeke.

- Uzalud je. Kad Blaž jednom reče, ne poreče.

- Onda se oni uzalud nadaju ako ste vi sigurni?

- Siguran sam jer Blaž ne gazi prisege, a poslao je poruku.

Budi miran. Dođi samnom k princu i ostaloj gospodi. Kod njih

ne pada kiša, njihove šatore nije razrušio vjetar kao moj.

Radostan Lovro povede svojeg kaštelana i saopći gospodi

radosnu vijest o dolasku četa iz Slavonije.

Ovaj glas sve razvedri. Odmah se stadoše dogovarati što će i

kako, a vojvoda odredi Mladenu Berislaviću:

- Odmah neka dva glasnika krenu na put da obavijeste one

iz Slavonije gdje smo. Pošaljite dva mudra, hitra i odvažna

čovjeka.

- Molim vojvodu da jedan budem ja ponudi se kaštelan.

- Dobro, idi. Kaži im da smo na Koštanom brdu. Znaš kako

je tekla bitka, ali glavno je da kažeš ovo: usput će naći

most preko

rijeke šare, a ima i pličina. Tamo neka odmah prijeđu rijeku

i

onda preko polja i oranica k nama.

Sav promokao kaštelan uzme pohlepno jesti i piti, dok mu

Berislavić donese ispod kneževa šatora pokrivač da se ogrne.

- Već jenja nevrijeme, oluja seli na jug primjećuju

gospoda.

- Ipak, bit će strahovito klisko, a naročito našima na brdu

zabrinjava se biskup Ernušt;

- To su samo male nevolje ratnika, gospodine biskupe

utješi ga knez Bernardin.

Onda polagano sustaje kiša. Sjevernjak goni oblake prema

jugu. U toj borbi ispod crnih nebeskih zavjesa proviri mjesec

kao noćni svjetionik i saspe na bojište svjetlo.

Ali ga opet brzo prekriju oblaci.

Za te igre na obzorju posve prestaje kiša.

Uskoro bude čisto, vedro. Plavim nebom zasja mjesec.

Vojvodin kaštelan Grga oprosti se s gospodarom i spušta s

druge strane brda. Morao je sići sa sedla jer se konj klizao.

Ali dolje uz jaše i krene u pratnji jednog pouzdanika Mladena

Berislavića prema jugu u susret Hrvatima iz Slavonije.

S brda promatra vojvoda protivničko bojište, natopljeno

mjesečinom, i raspravlja s knezovima i banovima.

Javi se knez Bernardin:

Tamo kao da ne kane ove noći spavati? što velite vi,

vojvodo?

89

Svi pogledaju dolje gdje se obalom rijeke neprestano vrzu

Batorijevi ljudi.

Momčad leži, ali vođe se neprestano kreću, neki jahači

neprestano dolaze i odlaze.

Vojvoda motri i reče:

- Očekuju crnu četu uvjereni da ide k njima. Neka se samo

raduju.

- Vi, dakle, nećete ni otpočinuti, Lovro?

Ja s njima zajedno očekujem Blaža nasmije se vojvoda.

Zapalili su vatre. I oni dolje i oni gore spremaju večeru,

suše promočena odijela. , .i",

U vedroj, vlažnoj, hladnoj noći oba tabora Jbuče. Ne liježu.

Čekaju i oni na poljani i oni na brdu. Očekuju

Blaža u čijim je rukama pobjeda. Vojvoda iznenađeno usklikne:

- Što je? pitaju ga.

- Svjetlost na visočini. Vidite li?

- Kome daje znakove?

- Meni. Ide Blaž.

- Je li sigurno?

- Poslao sam tamo mudre plemićke sinove.

- Kakvo je to gibanje dolje na poljani? pita Damir, do-

hitivši k vojvodi. Eto, svi bulje gore u visočinu.

- Opazili su moje znakove. Mori ih znatiželja kakva je to

baklja tamo.

- Ne vidim ništa, vojvodo.

Utrnuli su je da ne bi odviše uzbudila neprijateljske

straže.

Gledaju Batorijeve čete. Svi su okrenuti prema vrhu.

Sveti Ilija baš nam je divno okrenuo mjesečevu svjetiljku.

Jedni druge držimo na oku kako se pristoji viteškim

bojovnicima.

Sada neka dođu gore svi vodiči malih i velikih četa.

Zatim im još dade upute za sve mogućnosti i pošalje ih k

svojim četama.

Dotle je straža uzbrdo vodila novog došljaka. Vojvoda

prepozna plemića kojeg je poslao na visočinu da stražari. I

pohiti k njemu.

- Idu li? pita ga on.

- čitave čete. Nose i baklje. Mi smo sišli s onkraj brda da

Batorijevi ne opaze naše baklje pa smo im domahnuli, vrteći

bakljama. Oni su uzvratili. Onda me drug poslao da to javim.

- Oni očekuju pomoć crne čete. Neka se

uljuljavaju u

tom snu, a sigurno njihove straže negdje tamo paze.

S jednog brda preko rijeke, bliže cesti, oglasi se

trublja.

čuj! To navješćuju dolje.

U tili čas sva se poljana uzgibala. Ljudi na mjesečini čine

se poput bijelih brazda što se valjaju pod plugom i opet se

ukoče.

Momci su u stavu. Sad pazimo, gospodo opomene

vojvoda banove i velikaše. Čim oni okrenu, neka svatko bude

spreman.

Tamo preko rijeke, na mjesečini, iza obronka, pojave se prvi

konjanici.

- Crna četa.

- Crni oklopnici klikču svi.

I jedni i drugi gledaju onamo odakle jezde jahači u crnim

oklopima.

- Oni prvi sigurno su četovođe nagađaju gospoda oko

vojvode.

- Predaleko je da bismo je mogli prepoznati.

- Hoće li nas zapaziti ovdje gore?

- Poslao sam Blažu u susret brzoteču jučer i danas da ga

obavijeste gdje smo i što se zbiva.

- Onda zna sve. Kakva je to sila? Sva je obala crna kao

da su po njoj sjeli gavrani.

- Korvinovi gavrani vikne netko.

A princ šuti, promatra konjanike pokojnog kralja Matije i

obnavlja u mislima uspomene na oca. Vojvoda pak reče,

sjećajući se prošlosti:

- Tu je četu stvorio kralj Ma ti ja, prisegao i ostavio

sinu.

On ih je uredio, odjenuo, plaćao, njegovao, tisuće njih

imaju

čime da hrane svoje obitelji. Trošio je kralj na svoju četu

baš kao

i na svoju ženu. Zna to Blaž i svi njegovi momci i žele da

ostanu

mladom kralju desna ruka i njegovo mezimče, kao što su bili

za

kraljeva života.

- Kako divno jezde usklikne ban Derenčin.

- Gle, sad će prijeći rijeku. Traže pličinu, pregazit će je,

konji im plivaju poput tatarskih.

- A Batorijevi se nešto uzvrpoljili?

- Bit će zaprepašteni kad opaze da im crna četa ne kani

pomoći protiv nas.

- Tako će biti. Silaze niz rijeku, idu im iza leđa.

- Sad na svoja mjesta! Batorijevi se već dižu u bojni stav.

- Trče, pazite!

Svi pohite k svojim četama.

Odozdo se čuje topot konja, zveket oružja. Crna četa prelazi

rijeku.

Gore po obzorju pojave se novi bijeli oblaci, prelete preko

mjesečeva lica i čitave časove skrivaju protivnicima pogled

na bojišta.

Jaki znak trublje s Batorijeve strane.

- To je Blaževa trublja.

- Time nam daje znak za navalu veli vojvoda knezu

Bernardinu.

1

90

91

- Je li to ugovoreno među vama?

- Poslao sam mu takvu vijest po jučerašnjem glasniku.

I ponovo se s poljane začuje trublja.

- Batori ide u navalu. Zar je poludio? Iza leđa mu je Blaž,

a on se još usuđuje da navali.

- Evo ih, pazite! zapovijeda vojvoda.

Ugri jure. U mjesečini svjetlucaju mačevi kao da su posuti

srebrom.

Trka konja, ljudski krikovi, navješćuju krvožednu odluku da

se probiju vojvodini redovi, prodre do blaga što leži na vrhu

Koštanog brda. , ..,*

Voda prska oko konja, blatni vodoskoci dižu se nad glavama

vojnika što jure k podnožju brda.

Vojvoda dade znak povikom:

Udri! Potisni! Navali! Juriš!

Svi vojnici za njim dobacuju poklike:

Crna četa je tu. Hrabro naprijed, momci!

Vojvodina zapovijed kruži okolo, diže bojovnost, hrani snagu

i nadu. I sudara se. Biju se.

Krikovi, udarci, pozivi, hrabrenja, podstrekivanja. Krešu se

mačevi u blijedoj mjesečini. Oštrica se priljubljuje oštrici

kao da se upajaju, cjelivaju.

- Što je to? Blaž se još ne miče? Ne udara protivnika u leđa?

- što čeka? Očito moj poziv. Cetovođo, zatrubi još jednom

neka Blaž čuje moj znak.

Mirko punim dahom zatrubi tri puta. Onda sustane i ponovi tri

puta.

Netko uhvati vojvodinu ruku i žestoko ga povuče:

Brzo, dođite vojvodo.

On se obazre. Mladi Berislavić drži vojvodina konja pa ga

vuče za sobom.

Dođite. Blaž je tu.

Znao sam. Preuzmite, kneže, moje mjesto dok se ne vratim.

I skrene kamo ga vodi Mladen Berislavić. Jake široke grudi

šire se u blizini sigurne pobjede koju mu zajamčuje

Blaževa prisutnost.

"Nešto je naročito smislio kad još ne udara protivnika s

leđa, možda hoće da prije svega pozovemo neprijatelja na

predaju? Da, to moramo učiniti. Čovječnost traži da ga

bespomoćnog ne uništimo. Odmah ću dati znakove trubljama da

se neprijatelju obznani. Naposljetku: u jednom smo

kraljevstvu, braća smo, valja ih štedjeti. Nisu Turci."

Strelovitom brzinom lete vojvodinom glavom te misli, a srcem

samilost i čovječnost, viteška dobronamjernost, dok

Berislavić vodi njegova konja izvan bitke na malu čistinu na

prvom usponu brda, tamo sa strane rijeke. Na konju sjedi,

više leži nego sjedi

92

mjesecom osvijetljen Blaž. Odijelo mu visi u komadima. Kroz

poderanu košulju rumeni se krv. Blijedo mu je lice upalo,

bolno, očajno, jadno.

- Blaž, što je? zapanjeno vikne vojvoda, skoči sa sedla,

pohiti k njemu i pridrži mu ljevicu što nemoćno visi niz

sedlo.

- Ranjen si? Kako?

- Moji četovođe odgovaraju njegove blijede usne.

- što četovođe? Tvoji četovođe? Govori.

- Sve dok nismo stigli ovamo, šutjeli su, a u blizini rijeke

navalili na mene iz zasjede, psi šugavi, razbojnički.

- Ali zašto, zbori, čovječe.

- Borio sam se s njima, izranili me, svezali.

- Zašto?

- Grof Enriko došao je u tabor. Dok sam ja bio na putnoj

stanici, oni se iza mojih leđa prodali kraljici, a meni

zatajili.

- Nije moguće, Blaže.

- Prodali se za sto tisuća zlatnika. Mene su obmanuli, tajili

mi kad vidješe da ću k vama. Tu na cesti svezali su me. Neki

vaš

glasnik me nađe, odveže i dođoh da javim crnu vijest. Oni

tamo

neće Batoriju u leđa, nego na vas da prodru desni kut i

zatjeraju

vas u rijeku.

Ta vijest ukoči vojvodi srce, ali mu misli ostadoše gipke,

bistre, mirne i dosjetljive.

- Strahota! Ali još sam dovoljno rano saznao.

- Izgubljeni ste, vojvodo. Lupeška izdaja protivnika osudi

vas na smrt ili predaju.

- Još je daleko dotle. Iz Slavonije dolaze. Još

dvadeset

četiri sata moram izdržati.

- Deset tisuća mojih momaka, nitkovića čeka Batorijevu

zapovijed. Izgubljeni ste.

- Ima još jedna bojovna mudrost: povući se i neopaženo

odmaknuti, odmicati prema jugu odakle dolazi iz Slavonije

deset

tisuća ljudi. Brzo uzmaknuti. Imam junaka Damira, taj će

zaštititi

uzmak.

- Učinite to, vojvodo. Sam ću ovakav kakav sam rukovoditi

uzmak, samo vi zapovijedajte reče Blaž.

- Uspni se gore. Čekaj momke koje ću ti poslati i vodi ih

nizbrdo, prema jugu.

Onda dozove znakom ruke Berislavića.

- Smjesta pohiti tamo gdje stoje naši tovari. Neka odmah

krenu u Pečuh. Tebi predajem krunu i princa. Reci mu šta se

de

silo. Moramo se lukavo provući prema jugu i bitku nastaviti

na

drugom mjestu.

- Je li to poraz, vojvodo?

- Dok su uz nas kruna i princ, nema poraza.

93

- Istina je: mudro uzmaknuti znači samo produžiti put do

pobjede.

- To reci princu i biskupima. Neka idu odmah. Princ i

kruna u tvojoj su ruci.

- Tako mi života, dovest ću ih sretno u pečujsku tvrđavu.

A tovari dragocjenosti?

- Najprije ljudi. Uspni se, Blaž! reče vojvoda. Odmah

ću neopaženo odrediti uzmak.

Četovođa tjera konja uzbrdo, vojvoda nizbrdo, konj se

oklizne, ali ga vješta vojvodina ruka drži.

I začas je uz Damira. On zadrhti i pita:.

- Navaliti još jače?

- Ni stopu se ne mičete naprijed. Straga mijenjam čitavu

osnovu. Pazite, Damire, i šutite: provest ću uzmak.

- Vaša zapovijed bit će izvršena.

Onda vojvoda ode knezu, banovima, svima redom, određuje ne

tajeći uzrok toj odredbi.

Prvi redovi brane prodiranje svim snagama, a straga se hitno

uspinju čete prema vrhu, skrivajući se pod krošnjama stabala.

Oblaci sakriše mjesec. Vojvoda blagosivlje nebo i dozivlje

svoje četovođe, određuje, vodi ih, upravlja. Sve brže se čete

uspinju, pa silaze s druge strane i onda jure u noć.

Dolje u prvim redovima nešto se uskomeša.

- Crna četa udara u leđa Batoriju navješćuje Sekeli

Damiru.

- Ne varate se?

- Eto, iza leđa im dolaze, trkom.

- što je to?

Damir razabire zabunu, ali ne ispravlja. Vidi da crna četa

dolazi na njega, ali momci misle da idu na neprijatelja s

leđa, pušta ih u toj nadi i podjaruje.

Samo treba izdržati. Dolazi pomoć.

Svaki povik ulijeva nove snage.

želja, volja, nada diže bojovnost Damirovih redova. Bitka

tutnji. Damir srlja, bije, kao da se ruga smrti i gromkim

glasom zove za sobom vojnike.

Odjednom s neprijateljske strane vikne Batori Damirovoj četi:

Crna četa ide vam u prsa.

Laže! nadvikuje Damir, osjetivši strahovitu opasnost

neprijateljeva povika.

Hrabro odbijaj neprijatelja! Crna četa dolazi nam u pomoć.

Žešće udaraju mačevi njegovih vojnika, zahvaćeni njegovim

povicima i udarcima njegova mača. Strasnije od svih mačeva i

kopalja pada povik protivnika:

94

Crna četa izdala je princa. Naprijed, na tovare! Blaževa

četa ide s nama.

Batorijevi banderiji odjednom se rastave. Između njihovih

krila pojave se crni oklopnici kao strašna avet smrti i

nasrću na Damirove redove.

- Izdani su korvinci.

- Izdani su. Smlavite ih.

- Udrimo. Tu su. Sprijeda i s leđa napadnuti su korvinci.

- Izdaja!

Riječ kao do neba, nabujali val poplavi vojnike.

Neprijateljski povici teška su paljba, britke oštrice,

ubojita koplja sasuta u gola prsa Damirove momčadi.

A crni oklopnici pojure.

To opazi Sekeli straga što se već povukao uzbrdo i vraća

hitro svoje momke natrag.

Dolje, u pomoć! Dolje!

Konjanici jurnu nizbrdo. Na promočenom tlu konji se okliznu,

kotrljaju se nizbrdo, jedni ruše druge. Oni dolje ciknu,

misle da ih neprijatelj ruši s leđa. Zatvoreni su, opkoljeni,

predani.

Izginusmo!

Povik pada kao plamen u suhu smolu i smrtna strava zahvaća

momke.

Natrag, momci! Nema pogibelji! viče Damir. Naši su

to! Natrag, tko nije kukavica!

Nitko ne čuje njegove povike. Svatko osjeća u grudima vrisak

od ledene neizbježive smrti i juri divlje, ne zna, ne pita

kamo. Kud jedan, tuda svi.

Vojvoda s vrha viče, dozivlje. Uzalud. Strava. Strava gubi

sluh. Lovro se jedva drži da ga ne obori bujica ljudstva i

drži kola puna dragocjenog tovara.

- Sto sad, vojvodo? pitaju gospoda.

- Naprijed, s poplavom!

Netko hoće da vuče kola s dragocjenostima.

- Ostavi to.

- Zar da dragocjenosti ostanu Batorijevim momcima?

- Ostavite, jurite, znam što činim.

A Batori viče crnoj četi, pokazujući na Damirove redove:

Nabodite ih na koplja.

Oko Damira harači strava kao orkan što čupa stabla i vitla ih

nizbrdo. Damir hoće da zaustavi ljude primjerom svoje divlje

borbe s neprijateljem i gromovitom snagom svojeg glasa:

Ostajte na mjestu! Udrite! Ne otvarajte neprijatelju vrata

u naše bojište! Braćo, ostanite!

Besvijest nema uši i oči. Ni mozga ni srca. Stvorenja su to

što se noktima otimlju koštunjavim rukama smrti.

95

Nestanu. Raznijela ih strava kao vjetar lišće. Damir ne sus-

taje, bije se, udara, znoj mu se cijedi niz čelo, a krv

prsima. Magli mu se vid, pred očima nestaju vojnici,

rasplinjuju se borci, a on siječe pritisnut uz stablo, zamahu

je i osjeća prazninu, beskrajnu prazninu.

Koga vi to bijete, gospodine Damire? Zrak?

To pitanje djeluje kao da mu je netko pokucao na sljepo-

očice, i ogleda se.

Iza njega je Mirko. I nitko više.

- Što je to? Sami smo?

- U bojovnoj strasti niste ni vidjeli da>.J* neprijatelj

napus

tio bojovni stav. Ostavio je i vas i mene kao da i nismo

protivnici.

Povukli su mačeve i sva snaga Batorijevih vojnika i crnih

četo-

vođa poput divlje horde jure uzbrdo. Gledajte gore.

Damir se obazre pa gleda kako Batorijevi banderiji i crni

četovođe gaze jedan preko drugog, rušeći se, posrćući,

valjajući se, udarajući luđački.

Zapanjen, snebiven, zuri ostavljeni Damir u podivljalu rulju

kako se valja gore poput krda gladnih vukova kad im zamirišu

torovi ovaca.

A Mirko se krsti:

- Oni se biju među sobom, eno, bacaju se za plijenom, za

našim tovarima.

- I moj vojvoda je gore?

- On je uzmakao sa četama. Prokleti Batori. Svojim povicima

učinio je od mojih junaka zečeve. A trebali smo zaštititi

uzmak.

Da sam barem već mrtav!

- I meni bi draže bilo da me nema. Idite, gospodine Da

mire. Provucite se kroz neprijateljske straže.

- Pravo veliš. Bacit ću se na stražu, boriti se dok me ne

ubiju.

- Vidim ja. Ni vaše srce nije zdravo kad silom hoćete u

smrt, gospodine. Zar ne vidite da vam krvare prsa?

- Ništa nije. Pusti me.

- Sami smo, izbavite se, ja ću navaliti na stražare. Dok se

oni sa mnom natežu, povucite se u grmlje i umaknite iza brda.

Valjda nećete dopustiti Batoriju da se proslavi takvim

zaroblje

nikom kakav ste vi?

- Zarobljenik? Zapravo da. Mi smo zarobljeni. Gore nad

nama neprijateljska rulja, dolje rijeka, a tamo pred nama

straža.

I sa strane brda bit će straža.

- Ali za vas kažu da ste u Napulju skakali u more s visoke

kule. Skočite u vodu, preplivajte rijeku ako vam rana nije

teška.

- Ne bježim. Boja mi se hoće, boja. Idem na straže.

I povuče mač, potrči prema šikari gdje se u tmini razabira

tamni obrisi plašteva, a uz njih strše koplja.

96

Mirko juri za njim s golim mačem.

Ne miču se. Koji im je đavo?

Damir se baca na šikaru, ali stane, zuri.

Onda Mirko skoči naprijed, na tamnoj šikari leže prebačeni

plaštevi, a odbačena koplja ostadoše prislonjena o gusto

grmlje.

I on uzme plašteve i koplja.

Osjetivši pred sobom slobodan prolaz, obojica se gurnu u

šikarje pa idu prema ogradi gdje je svezan čitav red

osedlanih konja pripremljenih za izmjenu palih u boju.

Obojica se bace u sedla i tjeraju konje prema jugu.

Čitavo Batorijevo bojište je pusto. Ni živog stvora. Sve što

je živo ostalo iza vojvode na bojištu, gnječi se na Košlenom

brdu, gladno tražeći obećani plijen.

I crna vojska i plemićki banderiji bijesno se gaze, sudaraju,

udaraju, gone. Oni prvi divljim se krikom radosti bace na

tovare.

Pet kola tovara napustili su vojvodini ljudi na uzmaku. I

nitko ne progoni one što uzmiču. Uzalud Batori viče,

zapovijeda:

U potjeru za njima. Tjerajte ih!

Glas mu nestaje u grlu.

Nitko ga ne čuje. I ne sluša. Nema zapovijedi, nema posluha,

ničega, osim divlje želje da se zagrabe biseri, suho zlato i

srebro.

Odjednom crni oklopnici zagaze u banderije kao u sitno

mravlje puteljkom. Njihove ruke posežu preko glava gospodskih

momaka, uzimaju, grabe do dna i ne puštaju nikome blizu.

Strašna se pohlepa pretvara u krvoločni grabež.

Krika Batorijevih banderija zaurla:

- Mi smo se borili čitav dan, a oni otimaju.

- Crni su došli u posljednji čas, njima ne pripada plijen.

- U potjeru! viče Batori.

- Došli smo da vam spasimo živote, vi crvi gospodski

viču crni četovođe.

- Zdrobili bi vas korvinci kao gnjide da nije bilo nas, crnih

četovođa.

- Mjesto da pokleknete što ste živi, još hoćete i zlata.

- Otale bijesna pseta!

- Koplja im zarinite u gubice ako ne Šute.

- Ne dajte crnim vucima da uzmu naš plijen.

Kletve, psovke, a onda oružje. Bacaju se na suđe iz kojeg je

jeo kralj, na slike, natežu se za brokat kojim se odijevao

kralj. Biju se oko srebrnih kipova, nakita, udaraju za

skupocjene knjige, molitvenike. Biju se za svaki tanjur od

srebra, za svaki križić od bisera, za svaki vrč od zlata.

Osvajaju komad po komad oružjem.

Drugi opet uzimaju lukavošću i prisvajaju kradom.

Razvlače dragocjene ljepote, okupljane pedeset godina.

Pljačkaju. Biju se, tuku, valjaju u blatu, razdiru, prljaju.

Dva protivnika

97

7 GORDANA1V

li

vuku ogrtač od grimiza, raspolove ga, kotrljaju se s njim po

mokroj ilovači i kunu.

A Batori bjesni, poziva u potjeru.

Uzalud zovete opomenu ga drugi zapovjednici. Dok

vi izvičete grlo, dotle će oni raznijeti sve bogatstvo, a mi

ostados

mo praznih ruku.

I baca se međuf rulju da i oni uhvate koju skupocjenost.

A dolje daleko ispod brda jure vojvodine čete. Mladen Be-

rislavić, koji je uzeo sobom kraljevsku krunu i princa,

skrene smjerom prema Pečuhu. Svi koji ga opaze počeše ga

slijediti, drugi opet hite za njima, jedni slijede prj$irac

drugih i zamalo sva vojvodina vojska ide prema Pečuhu.

A Ivan jaše između braće Berislavića.

Na podnožju brda naišli su na ranjenike što su, uzmičući,

smalaksali.

Princ osjeti samilost. Zaustavi konja pa zapovijeda:

Dignite ih na konje. Jeste li čuli!

Nekoliko se vojnika zaustavi da posluša zapovijed. Ranjeni

stenju. Krv ih oblijeva. Netko jauče, ležeći na zemlji.

Što ste učinili od nas?

Ivan se okrene. Nepoznati mladić, blijed, krvav leži nauznak.

Princ okrene konja k njemu, uskliknuvši:

- S pravom me koriš, mladiću. Uništio sam tvoj život.

- Visosti! vikne Mladen Berislavić nije vaš posao skup

ljati ranjenike.

- Više moj nego ičiji odgovori Ivan pa hoće da siđe k

ranjenome.

Mladi dvorski meštar zgrabi prinčeva konja za oglavnik i

vikne svojem bratu:

Hvataj, Stjepane!

U trenutku Stjepan učini isto i braća povuku prinčeva konja

trkom, držeći jednom rukom uzde svojih konja, a drugom

prinčeva.

Pustite me sići! viče Ivan.

Oni ne slušaju i vode konja silom, unatoč Ivanovoj borbi da

ih se oslobodi.

Osjeća se u sedlu kao uhićenik, zatečen na nedjelu i ne može

upravljati uzdama, ne može drugo nego pokoriti se divljoj

trci. Prihvati se o sedlo da ne padne.

Tako uhvaćena ne puštaju ga Berislavići ni na ponovne

zapovijedi, preklinjanja, pretnje.

A vojvoda zaostaje za vojskom, okuplja je, dozivlje na okup

prestravljene momke što su se već smatrali izgubljenim.

Svi k meni! Ništa nije bilo. Htjeli smo uzmaknuti u sus

ret onima koji dolaze dovikuju im, a blijedi ljudi mucaju:

98

- Crna četa nas je izdala, navalila.

- Ali dolaze drugi, isto toliko jaki. Okupit ćemo se za novi

boj.

- Dakle, nismo pobijeni?

- Izdani smo, ali nikako pobijeni. Tek sada započinje boj.

Slušaju ga. Njegov mir i pouzdanje prelazi na njih. I počnu

dozivati jedan drugog, sabiru se i slijede vojvodu trkom.

Vojsku više ne goni strava, već je hvata želja osvete.

Osvetiti izdaju crne čete.

Tako vojsku zateče dan, vedar i sunčan. Sad su mogli već

razabirati da neprijatelju nigdje nema traga. Uza sve to ne

usporuju brzinu. Vojvoda se žuri.

Za velike žege opazi četa grad ispod visokog brda.

Pečuh! ide od usta do usta.

I vojvoda Lovro uvede okupljenu četu u grad i ulazi u tvrđavu

rezidencije biskupa Ernušta.

Velika su vrata otvorena i sve više ljudi ulazi iza zidina.

U TVRĐAVI

Uz otvoreni prozor biskupske tvrđave stoji vojvoda Lovro

Iločki pa gleda dolje niz bedeme na cestu kojom još uvijek

dolaze ostaci njegove vojske. Uza nj sjedi biskup Ernušt i

uzdiše:

- Sav sam isprebijan od tolike trke. Puknut će mi srce.

- Niste nikad primirisali bojevima.

- Vičan sam služiti svetu misu, dragi moj vojvodo.

- A ja sam privikao bojevima.

Uto dolazi u sobu Mladen Berislavić. Vojvoda mu ide u susret

i stisne mu ruku.

- Već sam čuo kako ste princa morali silom odvući. Od srca

vam hvala.

- žestio se na mene i mojeg brata Stjepana, ali nismo mu

popustili.

- A što je s Damirovom ranom?

- Ranarnik mu je povezao i veli da je samo slabi udarac

mačem.

- Hvala bogu. A kako je Blažu?

- S njim je teže. Odležat će koji dan, ali on je privikao

tome

i ne brine se za ranu.

- što je s krunom? pita biskup Ernušt. Nije oštećena?

- Ni komadić joj ne manjka. Osim toga, spasili smo i neko

liko tovara dragocjenosti što su krenuli odmah nizbrdo i

prije

stigli na cestu nego što je nastala ona zbrka.

7* 99

- Gdje je princ? pita vojvoda.

- Sad je s majkom u njezinoj sobi. I majka gospodina Da-

mira je tamo. Gospođe su se jako uplašile, ali sad su već i

one

smirene. Samo je princ bio nemilo iznenađen što u tvrđavi

nije

našao Gordanu. I gospodina Damira je to iznenadilo.

- Idite, Berislaviću, i zamolite gospodu da se potrude k

nama na vijećanje.

Polako se skupili gospoda biskupi i knezovi, velikaši, banovi

i drugi plemići.

Vojvoda im je razlagao kako se i što dogodilo. I stadoše

raspravljati, prosuđivati događaje.

- Princ i kruna u našim su rukama i bojna većina, i naša

odlučna volja. A sad nam ne manjka ni novaca.

- Moja mošnja ostaje i nadalje otvorena princu ponudi

biskup Ernušt. Gospoda prihvate s odobravanjem.

- Očekujem svakog časa svoje glasnike da saznamo gdje se

nalazi Batori i što kani navijesti Lovro Iločki.

Raspredali su potanko o novoj situaciji, kad Mladen Beri-

slavić najavi dolazak dvojice brzoteča.

Vojvoda odredi da ih uvedu.

Odjednom prepozna vojvoda plemića iz Slavonije i pozdraviše

ga s velikim veseljem, a glasnik reče:

Vaša vojvodska milosti, doznali smo od vaših brzoteča

da se nalazite ovdje i evo me da vas izvijestim. Svi naši

krenuše

ovim putem pa će stići sutra u zoru ili još noćas.

Vijest obraduje gospodu. Obasuše pitanjima glasnika, a onda

vojvoda upita njegova druga:

- Dakle, što je s Batorijem? Zašto nas nije slijedio?

- Uzalud je zapovijedao ljudima da idu u potjeru. Sve je

ostalo gluho i bacilo se na tovare. Bilo je strašno gledati

kako

su se natezali za plijen. A naposlijetku se Batorijevi

banderiji

pobiše s crnom četom za plijen kao bijesni vuci za ovcu.

- To sam slutio, a što je bilo dalje?

- Oni koji su ugrabili kakvu vrijednost dadoše se u bijeg

da im drugi ne bi oteli. Kad sam sve to vidio, krenuo sam da

što

prije javim vašoj vojvodskoj milosti što se tamo događa.

- Po svoj prilici Batori će ipak skupiti čete i doći za nama.

Što mislite vi, gospodine vojvodo? pita knez Bernardin.

- Saznat ćemo kad se vrati pouzdanik kojeg sam poslao

natrag još u zoru da izvidi kretanje Batorijeve čete i da me

obavijesti. Taj bi se mogao vratiti tek noćas. Valja, dakle,

pri

čekati, odmoriti se i urediti naše bojevne redove.

Gospoda su se obradovala. Domaćin, biskup Ernušt, brinuo se

oko njih najljubeznije.

Princ nije izlazio iz odaje svoje majke. I Damir je bio s

njim u društvu svoje majke i Beči Frankopanke.

100

Nakon objeda gospoda su otišla kojekuda tvrđavom da obiđu

svoje momke i četovođama porazdijele naloge.

Dok je vojvoda bio u razgovoru sa svojim četovođom Mirkom,

javi mu Mladen Berislavić da princ Ivan želi govoriti s njim.

Odmah se vojvoda uputi k njemu.

Već je pao mrak kad je Mladen Berislavić otvorio vojvodi

vrata u kulu. Princ je sjedio kraj otvorenog prozora. Debele

voš-tanice u srebrnom svijećnjaku osvjetljuju Ivanovu glavu.

Vojvoda razabere da je princ zamišljen i zagledan u daljinu.

I lice mu je blijedo, nešto neobično odlučno kao da je

nekoliko godina stariji. Malo iznenađen tim dojmom, promatra

princa, ali se on ne makne. Vojvoda pogleda odajom. U

polumraku sobe opazi Damira kako sjedi u naslonjaču. I on je

blijed, a pogled mu je zabrinut.

"Taj je ranjen pomisli Lovro dakle, ima od čega da bude

blijed, ali zbog čega je princ tako čudnovato izmučen i

blijed?"

Onda namjerno pozdravi jako glasno.

Princ Ivan se prene i ustane.

- Oprostite, vojvodo, nisam vas čuo kad ste unišli.

- Vaša je milost bila jako zamišljena. •

Princ pogleda dolje kao da se malo smeo, ali brzo digne

pogled, zagleda se vojvodi u oči i pokaže na stolicu:

Ponajprije bih molio da sjednete.

Lovri se Ivanov glas učini stranim i njegovo držanje

ukočenim. I pogleda preko k Damiru kao da se tamo nada naći

razjašnjenje onome što se u princu čini prikrivenim.

Ali Damirov pogled samo povećava zagonetku, njegove su oči

uprte u princa pa izražavaju neki strah.

"što to može biti?" pita se vojvoda i obuzme ga

neizvjesnost. Ipak je sjeo nasuprot princu.

- Zamolio sam vas, gospodine vojvodo, da se potrudite k

meni.

- Zapravo sam baš htio doći da vam javim što smo zaključili

na vijećanju. Ako visost dopusti, razložit ću vam.

- Saslušat ću vas, gospodine vojvodo.

I u tome odgovoru, izrečenom prijazno, nazrijeva Lovro samo

prikrivanje nečega što leži u Ivanovoj duši, a od čega ga

obuzme neprijatan osjećaj.

Unatoč tome, započinje princu objašnjavati kako mu je Blaž

došao saopćiti nevjeru crne čete, kako je odlučio neopaženo

povući vojsku. Razložio mu razvitak događaja sve do Pečuha, a

i uzroke zbog kojih neprijatelj nije slijedio vojsku i

konačno mu saopći dolazak čitave vojske iz Slavonije.

Za vrijeme svojeg razlaganja Lovro pažljivo promatra Ivanovo

lice. Ali kao da se princa to ne tiče ili mu je sve već

poznato, pa sluša tek iz uljudnosti. Ali kad Lovro pogleda k

Damiru, opazi

101

da se zabrinutost u njegovu licu pojačala i u čitavom

Damirovu biću odražava se neka čudna napetost.

A od toga poraste vojvodin nemir, no on to vješto sakriva i

dovrši izvještaj s riječima:

Prema svemu, mi stojimo u dobrom položaju s lijepim

brojem četa koje možemo s potpunim pouzdanjem povesti u boj

protiv Batorija. I ne samo da je on slabiji brojčano nego i

mo

ralno, jer su njegove čete demoralizirane i misle samo na

blago.

Još uvijek princ promatra Lovru Iločkoga, jednako stranim

pogledom i sluša ga istim mirom dok vojvoda ne dovrši:

Samo se po sebi razumije da ćejng,;, nastaviti borbu, a

snaga naših četa pruža nam sigurne nade u pobjedu. Jedino mo

ram doznati što kani neprijatelj da tako odredimo mjesto

borbi.

Ivan se jedva makne. Naslonjen u naslonjač gleda ravno u oči

vojvodi i reče neobičnim glasom:

Ja vas u tom, vojvodo, neću slijediti.

U tom odgovoru Lovro osjeti ono pred čim je očito strepio

Damirov pogled, uprt u princa.

Zagonetka se počinje razjašnjavati. Tu se nešto dogodilo.

Lovro suspregne uzbuđenje i upita:

- Vaša se visost ne slaže s našom bojnom osnovom?

- Ne slažem se.

- Izvolite izreći svoje mnjenje i predložiti drugu osnovu.

- Zato sam vas i pozvao. Vojvodo, ja ne želim da se borba

nastavi.

Jednim pogledom zahvati vojvoda i prinčev i Damirov pogled.

Prvi je bio miran i hladan, a drugi mrk i pun ukora. I u tom

okviru osjeti Lovro da se Damir ne slaže s princom, da je već

0 tom s njim govorio i da je princ već prije stvorio tu

odluku.

- Vaša visost veli da ne nastavimo borbu, Uistinu ne ra

zumijem što time kanite reći.

- Ono što proizlazi iz mojih prijašnjih riječi. Želim

napustiti

svaku borbu za prijestolje.

- Visosti, ovo je grom iz vedra neba.

- Ovaj grom dolazi iz vrlo mračnog i olujnog neba.

- Gdje je ta oluja koju vidi vaša visost? Zar možda u tome

što je protivnik izazvao svojim povikom stravu u prvim

redovima

1 što su neupućeni momci mislili da se ljudi i konji ruše na

njih,

jer nam je neprijatelj došao iza leđa? Bitke se ne svršavaju

zava

ravanjem i časovitim uspjehom jedne dosjetke. Batori nam je

do

veo u prve redove trojanskog konja, ali mi ga nismo pustili u

Troju, već smo prije otkrili što nam nosi i uzmaknuli. Nije

nas

potjerao neprijatelj i na potjeri dotukao. Bitka se svršava

kreše

vom mačeva i kopalja.

- Da, tako je, gospodine vojvodo.

- Kad mi to odbravate, onda je očito vašoj visosti teško

što smo bili prisiljeni ostaviti na bojnom polju jedan dio

tako

102

dragocjenog tovara? Uistinu, duboko žalim, ali nije bilo

drukčije moguće. Međutim, zadajem vašoj visosti riječ: kad

svrši borba, kralj će uvijek dobiti natrag što mu je oteto

kao princu.

Iznova se usta rastegoše u omalovažavajući smijeh i mahne

rukom:

- Varate se, vojvodo, zemaljske dragocjenosti gube potpunu

vrijednost prema onome što je pokrenulo moju odluku.

- Ali, visosti, recite mi kakav je događaj mogao i smio izaz

vati tu poraznu misao koju vi nazivate odlukom. Zar se možda

ne

pouzdajete u našu spremnost da vodimo borbu?

- To nikako.

- Nismo li tokom jučerašnjeg dana tri puta odbili neprija

telja?

- Sve ja to znam, vojvodo, i sve to uvažavam i kažem:

nikakva sumnja ili nezadovoljstvo u upravljanju bitkom nisu

bili

povod mojoj odluci.

- Onda uistinu ne znam više ništa u čemu bih mogao pot

ražiti uzrok strahoti koju ste izrekli.

- Molim vas, vojvodo, saslušajte što ću vam sada kazati

sasvim mirno.

S tajnim strahom sluša Lovro i pogledava čas princa, čas

Damira. Sva mu je duša uznemirena, potresena i puna straha od

onoga što bi imao čuti.

Moj pokojni otac odlučio je jednog dana da me postavi

na prijestolje. Izrekao je svoju odluku i nije me pitao.

Razumljivo

je: bio sam još premlad da izrazim kakvo mnjenje. Prvi moj

čin,

kao nasljednika prijestolja, izveo sam na kraljevu zapovijed

onog

dana kad sam potpisao upros Bianki Sfoza u Milanu. Istina je,

najprije sam obio da to učinim jer me na to silio jak osjećaj

moga srca.

"Ljubav prema Gordana" pomisli u sebi vojvoda.

Moj otac odredio me za nasljednika prijestolja, ali me

nije odgajao u tom duhu. Živio sam uza nj daleko od svih

kraljev

skih poslova, briga, dužnosti i umijeća vladanja. Naprotiv,

živio

sam uvijek s učenjacima koji su mi također samo rekli da ću

biti kraljev nasljednik, a sa mnom su čitali i raspravljali

samo

učenjački i filozofski, otkrivali mi poglede u dubinu novih

ideja

0 čovječnosti i oplemenjivanju duše. U takvom duhu nisam mo

gao steći ni želju za prijestoljem, a kamoli volju ili čak

hlepnju

da uzmem vlast.

Sve što ste dosad rekli, visosti, duboka je istina i sam

sam

mnogo puta požalio što pokojni kralj nije više zaposlio

nasljednika

prijestolja. Ali uvjeren sam da ste baštinili sve vladalačke

vrline

1 one će se razviti.

I ja sam se tome nadao, a možda se nisam prevario, tko

to zna kako bi bilo. Međutim, prijeđimo preko toga. Hoću da

nastavim prvotnu misao. Kad su me drugi gurnuli na mjesto

nas-

103

ljednika prijestolja, ja sam se samo pokorio njihovim

željama, željama moga oca i želji one koja je ispunjavala

čitavo moje srce. Htio sam oživotvoriti ideale koje mi je

postavila kao zadaću, ona, meni toliko draga djevojka, i onda

sam stvarao osnove kako ću plemenito vladati i što sve moram

znati da izvršim svoju dužnost. Smatrao sam i čak sam želio

da od sebe stvorim nekog naročitog vladara u čijem će žezlu

biti zapisano ono što sam upijao u svoju dušu preko učenjaka:

plemenitost i čovječnost. Svega me prožela misao humanizma na

prijestolju. I mnogo sam prepatio jer su me gurnuli prema

prijestolju, tražeći od mene da pregazim svoje srce.

Vojvoda je teško izdržao Ivanov pogled kad god bi se njegove

riječi odnosile na Gordanu, ali se svladavao i dalje, teško

očekujući završetak što ima da odluči sudbinom njegove

domovine.

- Kad me snašla nesreća i kad mi je smrt otela oca, našao

sam se okružen ljudima koji su nekoć bili moji protivnici,

ali

su se kasnije prometnuti u kraljeve i moje pristaše. Na čelu

im

je bila kraljica. Znao sam da ih veže prisega, a osim toga,

svi su

mi iskazivali iskrenu privrženost i ljubav. Kako sam mogao

makar

samo u snu posumnjati da mi lažu i da je svaka njihova riječ

prijevara? A kad sam to saznao, mogao sam, doduše, provesti

nasilan način.

- Da, visosti, morali ste prihvatiti Varadijev prijedlog kad

vam je rekao: pozovite svoje vjerne čete, uzmite Hrvate koji

vam

stoje na raspolaganju u Budimu i uhvatite kraljevsko vijeće i

kraljicu.

- Nisam to mogao jer je odviše u mojoj duši razvijena od

vratnost i prezir prema svakoj sili. A eto, vidite, već je to

dokaz

da nisam od bogova odabran da budem kralj. Ta spoznaja mnogo

je pridonijela da sam potpisao ugovor s Bakačem i odrekao se

prijestolja.

Ne visosti, vi ste se odrekli jer ste posumnjali u mene.

Oštar i otvoren vojvodin odgovor natjera Ivanu krv u lice.

Osjetio je da vojvoda zna koji je bio uzrok toj sumnji.

Osjeća da vojvoda zna za njegovu ljubomoru i da mu je sada

neizravno spočitava. Zato prelazi preko toga i odgovara:

- Sumnjao sam već u svoje jer su me svi bili ostavili. Bio

sam uvjeren da se jedino mogu spasiti" i osloboditi samoukora

pred samim sobom koji mi je govorio da se silom namećem

prijestolju ako potpišem taj ugovor.

- Prevarili ste se, a dokaz je da mi taj ugovor nismo mogli

priznati.

- I tada ste me povukli sa sobom u novu borbu i uvjerili

da je većina ipak na mojoj strani. I opet sam se pokorio. I

vama

i onoj ličnosti koja me stalno vodila na prijestolje, želeći

da tamo

ostvarim velika djela. A sad smo dospjeli do časa koji je

stvorio

moju odluku.

104

- Ali, zaboga, visosti! Povod tome?

- Povod ima svoj početak u onome što sam vam dosad is

pričao. Događaji od jučer na danas dovršili su razvitak te

stvari

u meni.

- Nema tu završetka. To ne može biti.

- Vojvodo, s naročitom sam drhtavicom u duši promatrao

pripreme za borbe, gledao sa stepnjom u srcu bitku, kako

padaju

ljudi, živa tijela se ranjavaju, probadaju, padaju nemoćna,

ranjena

ili čak mrtva.

- Visosti, pa to je boj.

- Varate se, vojvodo, ako mislite da me prestrašilo prolije

vanje krvi, da se bojim bitke, da nemam hrabrosti. Ono

prolije

vanje krvi nije bio boj s neprijateljem, boj s nekrštenim

nepri

jateljem koji ti provaljuju u dom. To je bio boj protiv

sugrađana,

tu su se ranjavali i ubijali ljudi za mene. Zbog mene. Jedino

zato

da ja nosim krunu, da ja uzmem žezlo. Svuda sam vidio sebe.

Zato moraju padati ne samo oni tamo nego i moji prijatelji,

moji najbliži.

Princ je ustao, lice mu se rumeni, oči sijevaju, ruke mu se

razmahuju, pokreće ga snaga uzbuđenja.

- Kud ste zalutali, prinče! Nije to za vas, već za nas, za

našu

ideju. Ne borimo se da dođete na prijestolje zbog krune, nego

zato što hoćemo da zaštitimo svoju domovinu, a vi ste onaj za

kojega vjerujemo da će služiti našoj domovini jer je naša

domo

vina, naša zemlja i vaša.

- To je samo spretna dosjetka. Zapravo sam ipak tu bio

samo ja, jedino ja. Znate li što sam čuo onog časa kad su me

uh

vatili braća Berislavići da s njima uzmaknem? Neki napola

mrtav

mladić pogledao me bolnim pogledom i uzviknuo: "Ša ste

učinili od nas?" Taj poklik bio je odlučan da stvorim

odluku.

Nisam čuo drugo, osim njegov glas. Njegov usklik, topot

tisuća

konja vaše vojske nije mogao zaglušiti taj povik što je letio

za

mnom kao od sudbine poslana strijela.

- Zaustavite se, prinče, u tom lutanju.

- S tim sam povikom stigao ovamo, taj povik ostao je kao

mač zaboden u srce. Zašto je potrebna ova borba? Da se bijemo

jer hoću da uzmem krunu? Nikada. Zakon je tu i on određuje

slobodan izbor.

- Ali nas su prevarili, izigrali i mogli smo samo sve

riješiti

oružjem.

- E, pa dobro, a ja vam velim da oružja neću.

- Položit ćete dragovoljno mač pred protivnikom?

- Neću ga položiti, nego ću ga spremiti u korice i reći:

"Neka se odluči izborom!" Samo se tome pokoravam, ali nikako

oružju.

- Izborom nas mogu ponovo izigrati. Dok stignemo gore,

oni već mogu izabrati kralja kojeg su odlučili izabrati, a

kojeg

105

mi nećemo priznati. Zakon mogu izigrati. Ali mač ne mogu. S

nekoliko povika mogu izazvati stravu, mogu i natkriliti našu

voj

sku izdajom crne čete, ali pobjeda se ne može izvojštiti

drugačije

nego mačem. Sada više nema crne čete koja odlučuje. Sad smo

na jednoj i na drugoj strani nacistu tko je s kim. Obje su

vojske

jedna protiv druge postavljene po bijelom danu. I sada

odlučuju

samo bojna spremnost i bojna nadmoć. Visosti, zadajem vam

riječ: iz ove bitke izlazimo kao pobjednici, jer drugačije ne

može

biti. Ugri više nemaju nikakvih četa za sobom koje bi mogli

ku

piti, a mi imamo samo takve koje dolaze dobrovoljno da se

biju

za našu ideju. t ^

- Svršilo je. Svršilo je ono doba, vojvodi”, kad ste mogli da

me pokolebate i da prijeđem preko prijašnjih odluka.

Odviše

sam proživio teških udaraca. Svaki ubod mačem koji je zadobio

bilo koji čovjek na tom bojištu, svaki je pogodio mene usred

srca. I ono krvari iz tisuću rana, traži melema. A to je samo

moja

odluka. Neću bitke, već samo izbor.

- Ako vi zatražite izbor, a oni ga provedu prije nego mi

stignemo u Budim? Što ćete onda?

- Jednostavno ću se zauvijek odreći ideje moga oca

da

vladam ovim kraljevstvom.

- Zaklinjem vas duhom vašeg oca, visosti, pričekajte do

sutra. Prospavajte strahovite slike koje vas progone. Umirite

se.

Sutradan gledat ćete mirno i hladno na te bitke.

- Hvala, vojvodo. Ne prihvaćam vašu ponudu za promišljanje.

- Prinče, nećete ni da promislite?

- Sve je u meni smišljeno, sređeno, mirno i odlučno.

To u Lovri zapali kriješ ljutine i pita drhtavim bijesom:

- Vi nas, dakle, ostavljate, prinče?

- Ostavljam samo krunu i prijestolje.

Ako je tako, onda, visosti, naši se putovi, moji i vaši,

zauvijek razilaze.

Na te riječi, oštre, odvažne i gotovo hladne, trgne se Damir,

koji je dosad pratio čitav razgovor šuteći i vikne vojvodi,

moleći:

- što ste to rekli, vojvodo?

- Odgovorio sam princu.

- Taj odgovor kopa jaz između vas dvojice i svih ostalih.

- Nisam ga ja iskopao.

- Zar ja? pita Ivan.

- Vi ste odbacili nas, našu ponudu da vas okrunimo za

kralja odgurnuli ste sve one koji su od vas očekivali velika

junač

ka djela.

- Znam na koga nišani te skoči Ivan prijeteći.

- Moje su riječi jasne, dakle, nema nišana.

U Ivanovu srcu upaljena je iskra ljubomore.

Nišani te na onu koja nas je poslala u boj jer traži junaka

na umu i maču. Ovog časa ja sam samo čovjek i neću da prolije

vam krv zbog sebe. Ako me većina na izboru neće da izbere,

neka

106

bude. Ništa ne može u mojem srcu nadjačati čovječnost koju

sam povrijedio kad sam pristao da se zbog mene prolijeva krv.

Stupit ću mirno pred onu koja traži junaka na umu i maču i

neka odluči koliko sam zaslužio naziv junaka ili kukavice.

U vojvodinoj se duši digne otpor protiv svake njegove riječi.

Ne može slušati da bi se u njihovu prepirku uplela ljubav

kojom su obojica vezani prema Gordani. I hoće da princa

opomene neka suzdrži svoju mladenačku strast pa mu odgovori:

- Mi smo pošli u ovu borbu za oslobođenje svoje domovine

od Turaka i za sigurnost da će biti vazda zaštićena. To je

bila

naša ideja za koju je došlo deset tisuća Hrvata sa mnom, a

dolazi

drugih deset tisuća. Za taj ideal čekaju u domovini

beskrajne

mase svijeta. Ja i dalje ostajem na bojištu i nastavljam

borbu.

- Sa mnom ne.

- Ali bez vas.

Prinčeva ljubomora sada plane.

- Jer želite steći slavu junaka na maču?

- želim steći ono za što sam pošao u borbu i vodit ću je

do posljednjeg daha.

U Ivanovim očima sjevne oluja.

- Vi želite produžiti borbu, a znate da nema nikakva izgleda

za pobjedu, ali produženjem borbe želite meni onemogućiti da

zadobijem Gordanin odgovor, koji mi je obećala čim svrše

borbe.

Time mi prijetite i zato produžujete borbu.

- To je uvreda vojskovođi i branitelju domovine, visosti

reče vojvoda oštro, hladno i probode princa pogledom koji

odaje

da je spreman na sve.

- Tko je uvrijeđen neka traži zadovoljštinu.

- Visosti, ako je to izazov, ja sam odlučan.

- Izazov je ako to želite.

Maldost i ljubomora uskipiše u Ivanu. Ljubomora koju je morao

silom gušiti, a uvijek je iznova usplamsavala. Zaboravio je

sve oko sebe, osim vojvode, lijepog, snažnog junaka koji

ugrožava njegovu sreću. I posegne za mačem:

- Evo me na megdan.

- I mene visosti.

Damir skoči i uhvati princa za ruku:

- Kamo to srljate?

- Pusti me. Ne diraj vikne Ivan i otimlje se.

- Zar ćeš oskvrnuti ime one koja ti je tako sveta?

A Ivan šuti. Njegov teški dah odaje uzbuđenje.

- Ivane, nisi priseban kad ovako govoriš s vojvodom.

- Ti ga braniš?

- Nije ti dao povoda da ga vrijeđaš.

- Reci: slažeš li se s vojvodom?

Prije nego što je vojvoda Lovro stupio u ovu sobu, rekao

sam ti svoje mnjenje.

107

Gotovo isto što je rekao on, samo drugim riječima.

Damir je uspio jednim zamahom skrenuti od Gordane na

idejni povod njihovu sukobu. I brzo nastavi svoje djelo.

Da, tako je. Muškarci smo i ostanimo to u svakom času

ovih opreka koje su tako strahovito razderale davne naše nade

u tebe Ivane. I vojvoda ima pravo da se žali. Ima pravo i da

nas

tavlja borbu ako još uvijek vidi pred sobom otvoren put k

cilju,

a ja sam uvjeren da on ne ide u tu borbu sam, već će ga

slijediti

svi oni koji su sabrani u dvorani kod biskupa Ernušta.

Vojvoda sa strane promatra uzbuđenu izmjenu riječi između

princa i njegova druga. Jedina je zadovoljština njegovu

razočaranom srcu da se Damir slaže s njime.

- Vjeruj, Ivane nastavlja Damir nitko od nas ne može

misliti drugačije nego što misli vojvoda.

- A ja ne mogu misliti drugačije nego što sam rekao.

I Damir i vojvoda izmijeniše očajne poglede. Onda se Lovro

Iločki nakloni i hladno reče:

Ja se opraštam.

I brzim koracima izlazi iz sobe.

Za vojvodom Iločkim vrata se zatvore. Damiru se čini da je na

tim vratima pukao dubok i širok jaz kao more. S one strane je

vojvoda sa svojim pristašama, a s ove je ostao princ sam

samcat. Jedini je on s njim, Damir, ali i njegov je ideal s

vojvodom.

Tog časa prikaza mu se sva odgovornost što je preuzima na

svoju dušu i sva dužnost prema domovini i sebi samome. Osjeća

da ne može ostati s princom, nego uprijeti se u posao koji mu

nalaže savjest.

Muževnom odlučnošću pristupi k Ivanu da izvede posljednji

juriš, da još u posljednji čas baci preko jaza most, ne bi li

Ivan krenuo za vojvodom.

Damir je pregazio sve ljubomorne misli nakupljene u svojoj

duši u časovima kad je sumnjao da Gordana ljubi vojvodu. Uoči

sadašnjeg sukoba ostala je u njegovoj duši čista ideja i

svjetlo pregnuće da spasi princa za svoju domovinu.

I ne zatajivši da se slaže s vojvodom, hrabro ga uzme u

obranu protiv vlastitog i ljubljenog druga.

Priđe k njemu i položi mu ruku na rame:

- Ivane, jesi li svjestan što si učinio?

- Potpuno sam svjestan.

- Dakle, zaboravio si sve one divne planove kojima smo se

zanosili u samotnim noćima kad si preda mnom raspredao svoje

vladalačke osnove, kad si gradio ogromne neosvojive tvrđave

na

granici naše zemlje, tvrđave koje neće moći srušiti nijedan

Turčin.

Bile su to tvrđave na kojima bi podanici tvojeg

kraljevstva

mirno orali zemlju, oplemenjivali svoj duh jer ne bi više

morali

drhtati za svoj krov, kruh i život. Zaboravio si.

108

f

Ništa nisam zaboravio. Ali neću da se bijem za krunu. Ako

mi je ne dadu mirnim putem, onda je neću.

Ne bi se ni Ugri bili protiv tebe urotili da ih nije

zahvatila

Beatrica.

Zašto su se dali od nje voditi? Zar bi ona mogla nešto uči

niti bez kraljevskog vijeća? Još za života mojeg oca oni su

svi

krivo prisegli, izdali me pa neka im bude. Ali protiv izdaje

neću

da se prolijeva krv drugih. Neću da uzimam tuđe živote.

Razumiješ

li me? Neću jer -ne mogu.

Nakon kratke šutnje Damir promijeni glas, spremajući se da

pošalje posljednju strelicu:

- Sad vidim: tvoja je odluka neopoziva jer zbog nje napuš

taš i svoju ljubav.

- Napuštam ljubav?

- Dakako. Očito si svjestan kakvu će posljedicu povući za

sobom tvoja odluka u Gordaninu srcu.

Što ti to govoriš, čovječe? U čije ime? U vojvodino?

Oštrina njegova upita ne može ublažiti Damirove nakane:

- Gordana u Budimu očekuje tvoju junačku borbu, a ti si

je napustio. Još više: prepustio si vojvodi da on ide

naprijed i

steče njezino udivljenje.

- Ako me ljubi, mora me shvatiti.

- Ona će shvatiti, to je vjerojatno, ali u toj borbi koju smo

započeli leže sve Gordanine želje, svi njeni ideali, sav njen

duh

i čitav zanos. A ti ćeš mirno gledati kako vojvoda ide putem

koji

vodi k njenom srcu.

Drugovi u tom času pogledaše jedan drugome u oči. Njihovi su

pogledi jednako očajni i prestrašeni.

- Nju da izgubim? tiho šapće princ.

- A on će je osvojiti.

- Da, zato on neprestano produžuje borbu da ja ne dobijem

odgovor, a on to vrijeme iskorišćuje kako bi zadobio slavu

junaka.

- Varaš se, sto puta ti kažem: činiš mu krivo.

- Ti ga sve žešće braniš? spočitne Ivan drugu sumnjičavo.

- Dokazat ću ti živim primjerom da mu činiš krivo. Ku

nem ti se opetovano na život i sreću svoje majke da ništa

nije

jače u meni nego vidjeti tebe s Gordanom pred oltarom. Pa

ipak

sam pristaša produženja borbe i slažem se u tom s vojvodom.

Jer, prije svega, pravi se muškarci bore za dom i čast, a

onda

tek za ljubav. Ne možeš vojvodi spočitnuti da produžuje borbu

samo da spriječi da ti primiš njezin odgovor, ali gotovo bih

mo

rao posumnjati da si ti nesvjesno podlegao želji da što prije

dobi

ješ od Gordane priznanje njene ljubavi i zato si tako lako

stvorio

ovu današnju odluku.

- Ne, Damire, prisižem ti i zadajem časnu riječ: nije tako.

Dok smo ležali gore na onom brdu, mislio sam samo o njoj i o

ljubavi, ali drugog dana, kad je bitka počela i kad smo

uzmakli,

ništa nije drugo bilo u mojoj duši, već samo užas što se krv

pro-

109

I

lijeva zbog mene, krune i prijestolja. Smatram da je pobjeda

na mojoj strani jer je pobijedila čovječnost u mojoj duši i

Gordana to mora osjetiti onako kao što osjećam i ja.

- Ako se prevariš?

- što god se dogodilo, mora iskupiti riječ i riješiti ovu

muku,

mora mi dati odgovor i mora reći istinu kao što su joj rekli

drugi,

pa bila i najstrašnija.

- Bojim se da će te ova istina poraziti, i to samo zbog tvoje

odluke.

- Bože moj, zar da njezin odgovor bude ona posljednja kap

što će napuniti do vrha čašu čemera? Njime^ su^ me napajali i

svi

oni u koje sam vjerovao da me ljube i da su”mi odani.

- Bilo bi to odviše, znam, Ivane, i baš zato te opominjem.

- Dršćem, ali svoju odluku ne napuštam.

On se baci na stolac, pokrije obraz, a onda odjednom digne

pogled k Damiru:

- Ti još stojiš tu?

- Stojim i čekam.

- Uzalud čekaš. Idi, idi za vojvodom.

- Slažem se s njegovim mislima doslovce, ali tebe ne napuš

tam jer sam prisegao na svoju majku da ću ostati uza te. I

ako

odbijem tvoju odluku, ostajem dok me ti sam svojom voljom ne

otjeraš.

Kako da te otjeram, kad nemam nikoga, osim tebe.

Onda opet sagne glavu na ruke.

Damiru se činilo kao da mu sva duša jeca i ne reče više ništa

pa tiho ostavi odaju.

Hrvati su vođe kod večere. Biskup Ernušt brižni je kuće-

domaćin. Njegovi sluge nose jelo i toče u vrčeve.

Gospoda su vesela. Katkad se tko od njih začudi što još nema

vojvode pa opet teče razgovor kao prije.

Najposlije se vrata otvore naglo i oštro. Sve oči traže na

pragu vojvodinu pojavu, dižu mu se u susret čaše i

pozdravljaju ga. Taj pozdrav ne bude uzvraćen.

Vojvoda ide polagano, mrk i blijed. Prior vranski usklikne:

- Je li vam možda zlo, gospodine vojvodo?

- Zlo. A začas će biti i vama.

Svi se okreću k njemu. Padaju pitanja.

- Zar je koji glasnik donio crnu vijest?

- Glasnik sam ja. I donosim vijest crniju od svega zla.

Nitko se ne usudi pitati, a svatko čeka odgovor.

I nastade šutnja. Nijemo upiru pogled u vojvodu čije im lice

ulijeva strah pred onim što žele čuti.

Princ mi je čas prije najavio da ne želi nastaviti borbu.

Svi su spustili vrčeve. Gotovo su posumnjali da vojvoda

bulazni.

110

Dragi vojvodo, oprostite, ali što rekoste čini se nevjero

jatno.

- Ipak je tako. Princ je to rekao.

I padaju razdražljivi prigovori:

- Sto mu je? Je li šenuo umom?

- On je izgubio svijest.

- Sramota je to za nas.

- I za njega.

- Nedostojno kraljeva sina.

- Jesmo li to zavrijedili?

- Da ga nisam vidio u bojnim igrama, rekao bih da se

prepao mača.

- Bojna igra nije kreševo na život i smrt.

- Nemojte, gospodo. Zar nije jučer sam pojurio u borbu da

brani Damira?

- Ne može to biti udari ban Derenčin po stolu ne

može primiti našu ponudu, a onda je opet odbiti. Ne može se

tako s nama.

- Umirite se, gospodo nastoji ih ušutkati vojvoda.

- Tražimo da to oporeče.

- A zašto je to učinio?

- Predao se Beatrici, priklonio se njoj?

- Izdao nas je kao crna četa.

- Čujte, gospodo, i ne sudite dok ne saznate što kaže princ

moli vojvoda.

I stišavaju se. Usne šute, ali oganj njihova ogorčenja suklja

im iz očiju.

I onda stade vojvoda pripovijedati sve doslovce kako je princ

obrazložio svoju odluku.

Slušali su ga pomno, ali nemirno. Svakog bi časa tkogod upao

prigovorima.

Vojvoda Lovro predoči im i to kako se on borio s Ivanom

razlaganjem i kako mu je govorio.

A kad završi saopćenje, ljudi gledaju poraženi, utučeni. Svi

su kao vrela naslaga pepela ispod koje gori žeravica. Val

ogorčenja, kao oluja raznese pepeo i opet plane novi oganj:

- I zato smo utrošili toliko svoje snage i muke?

- Ostavili svoje domove.

- Ponudili mu svoje živote.

- Baš ove živote on odbija reče vojvoda. Veli da ne

da za sebe prolijevati krv.

- Za sebe je prolijevamo, ne za njega.

- Uzalud sam mu to govorio, moja gospodo, pa rekoh već

malo prije što sam sve navodio da pobijem njegovo stanovište,

ali uzalud.

Mi smo doživjeli poraz, a nije ga zadao neprijatelj, nego

onaj kojemu smo htjeli osvojiti prijestolje.

111

I opet uzima riječ knez Bernardin. Svi ušute da ga čuju.

- Da, gospodo, pravo ste rekli, Ivan Korvin nas je porazio,

njegova odluka potukla nas je hametom. Sad, dakle, stojimo tu

s našim četama puni osnova, volje i ratobornosti, a nemamo

kandidata za prijestolje.

- Prava kukavština što je učinio.

Oko stola sjede mrka lica, pogledi su puni bijesa i

razočaranja.

Sva ljubav i privrženost koju su dosad gajili prema Ivanu

prometnula se ovog časa gotovo u mržnju. Osjećali su se

prevareni, nedostojno ostavljeni.

Uto se opet javi za riječ knez Frankopan. ,

Gospodin vojvoda nam je rekao da princ odbija oružanu

borbu, dakle, prolijevanje krvi, ali primio bi samo slobodan

izbor.

Mrmor ljutine ide kroz sve redove, a ban Derenčin povikne:

Zašto da opet biramo onoga koji nas je sada ostavio?

Polovica je suglasna s tim povikom, a drugi prosvjeduju.

Cim knez uzme riječ, oni opet šute.

- Mi, Hrvati, nismo junaci na lažima, zasjedama, nismo maj

stori da udaramo bodežom u tami. Mi to ne znamo i nikad

nećemo

moći. Kad god kome povjerujemo, uvijek nas prevare jer nas je

majka rodila u poštenju, u istini, u blagosti i dobroti. Ako

sada

položimo oružje pa idemo na izbore, opet će nas izigrati. Mi,

Hr

vati, možemo pobijediti samo u poštenoj otvorenoj borbi.

- I zato se nikad nitko s nama neće upuštati u takvu poštenu

borbu.

Bura odobravanja.

- Ako im navijestimo da se vraćamo na izbore, oni će ih

provesti bez nas nastavlja opet prior a možda će naći i

iz

dajicu naše krvi koja će tamo u naše ime prihvatiti izbor.

Ima li,

dakle, smisla da idemo u Budim?

- Nema, nema kliču svi u jedan glas pa i sam vojvoda

Iločki.

što, dakle, da činimo? padaju pitanja.

Uto ustaje vojvoda Lovro.

- Da nas princ nije ostavio, bilo bi sve jednostavno. Ovako

valja pitati: hoćemo li se mi pokoriti prinčevoj odluci i

položiti

oružje protiv Ugra koji nam nose aragonku?

- Nikada! viču svi.

- Ali već sada možemo uočiti jednu važnu nepobitnu či

njenicu: kruna je u našim rukama, dakle, neprijatelj nam mora

doći na megdan bilo na koji način. Ali ja sam uvjeren da ste

svi

sa mnom suglasni: mi te krune ne damo.

- Ne damo! viču svi u jedan glas.

- Istina je, ne smijemo zaboraviti da je pokojni kralj Matija

kraljevsku krunu predao svojem sinu Ivanu, zapravo, ona

pripada

njemu i ja se nadam da neće ni jednog časa pomisliti da krunu

preda neprijatelju.

112

Kao munja poleti čitavim dvorištem bijesan prosvjed.

Prečasna, velemožna i plemenita gospodo, uvjeren

sam

da će princ poslušati naše prijedloge s obzirom na krunu.

Naravno, o tome mora s njim govoriti knez Bernardin jer sam

ja s njim raskrstio.

Svi ćemo govoriti.

Knez po svojem ugledu i položaju razložit će mu naše

nakane. Međutim, kako je god kralj predao krunu njemu,

zapravo smo je mi ponijeli iz Budima, mi smo je oteli, nije,

dakle, otimač on, nego mi. Batori je mora potražiti kod nas.

Još je vojvoda u riječima kad najaviše dolazak plemića,

vojvodinih glasnika.

Dočekali su ih u potpunoj tišini, s napetom ljubopitnošću da

čuju što im donose. A vojvoda pita prvoga, starijega:

- Dakle, što ste izvidjeli?

- Ponajprije smo gledali kako su se Batorijevi banderiji bo

rili sa crnom četom za plijen. U zoru su prelazili rijeku.

Razabrao

sam da ih ima manje nego prije, očito su se dijelovi vojske

raz-

bježali s ugrabljenim dragocjenostima. Tada su se vojske

razdi

jelile: plemićki banderiji ostali su u selu, a crna je četa

krenula

posebno dalje.

- Kamo je krenula?

- Ravno prema Budimu.

- A banderiji?

- Oko podne su i oni uzeli smjer u Budim.

- Nemoguće usklikne vojvoda. Morali su poći za nama.

U nas je princ, u nas je kruna, a bez krune nema krunidbe.

- Ipak su svi otišli u Budim.

- Kako, do đavola, za kim su išli u potjeru?

- Valjda za krunom i za princem upadaju redom gospoda.

- Kad se ide u potjeru za princem i krunom, onda se ide

dotle dok se jedno ili oboje ne uhvati.

- Zapravo i nisu išli za princem primijeti knez Bernardin

nego najviše za krunom.

- Tako je prihvati riječ vojvoda samo za krunom, a ne

da poberu nešto plijena, pa da se vrate bez krune. Ne bi li

to bila

prevelika sramota za gospodina Batorija i njegovu

ponosnu

družbu?

- Beatrica bi svisnula da se vrate, puštajući nas da idemo

s krunom kud nas je volja. Nemoguće je, moj mladi prijatelju

reče vojvoda glasniku, a on pokaže na svoje drugove.

Neka oni kažu kamo je išla Batorijeva vojska.

I ostali glasnici potvrdiše da su čete krenule cestom prema

Budimu. To začudi gospodu i stadoše iznova raspravljati, a

prvi se glasnik približi vojvodi:

Gospodine vojvodo, mi smo se nakon njihova odlaska

uputili u selo gdje su Batorijevi vođe pili i jeli. Tu su nam

pripo-

vidjeli da je Batori nazdravljao svojoj pobjedi i kralju

Vladislavu.

113

8 GORDANA IV

8*

Kakva pobjeda?

Svi se ironički smiju.

- U čemu je pobjeda? pita knez Bernardin. U tome

što smo mi uzmaknuli s princem, krunom i sa svojom četom i

sklonuli se na sigurno mjesto?

- Ipak su se oni hvalili sa svojom pobjedom nad nama i

onda su krenuli kući.

- Bi li mogao priseći da se kasnije nisu vratili?

- Mogao bih. Dok smo odlazili, još smo se nekoliko puta

popeli na svako oveće brdo, a još dugo poslije podne

razabirao

se tamo daleko prema sjeveru nepregledni oblak prašine. Taj

se

oblak neprestano kretao prema sjeveru i nikad prema jugu.

Osta

vili smo dvojicu naših drugova da stalno nadziru čitav kraj i

ako

bi se Batori vraćao, neka vam jave odmah u Pečuh.

- Dobro ste uradili, a sad idite, odmorite se.

Nakon tih vijesti stali su raspravljati. Vojvoda je opet prvi

uzeo riječ.

- Ono što je donio ovaj glasnik, uistinu je pokazalo da se

Batori smatra pobjednikom. I odlazi u Budim. Ali ne mogu

shvatiti

da bi se usudio stupiti pred kraljevsko vijeće i kraljicu bez

krune

za kojom je vodio čete.

- Bit će opet kakva zasjeda reče biskup Ernušt.

- To je vrlo vjerojatno, ali neću smesti s uma što nam je

rekao glasnik: da je crna četa pošla posebno, sasvim

odijeljena.

Da se možda braća nisu u plijenu posvadila? Crna četa nije za

dovoljna s onim što je ugrabila i naprosto je ostavila

Batorija?

- A on ne može sa svojim banderijima da nam dođe na

megdan?

- Saznao je da nam iz Slavonije dolazi pomoć pa je uzma-

kao.

- Sve bi to moglo biti naglasi vojvoda i baš zato nema

nam druge nego da pričekamo vijesti: vraća li se Batori možda

kojim drugim putem da nas tako zatekne.

GORDANA ODLUČUJE

Na istoku se rađa dan. Crvenilo obasjava crne zidine tvrđave.

Neki jahač uspinje se brdom. Konj mu posrće, ali ga on goni

prema tvrđavi.

Pod kulom konj posrne i životinja i gospodar skotrljaju se u

grmlje.

U pomoć! U pomoć!

Vojvodine straže na kulama prisluškuju dozivanje.

114

Gle, taj viče našim jezikom. Dakle, vojvodin glasnik.

Pošto su istražili, opaze u grmlju konjanika i silaze. Mala

željezna vrata pod kulom otvaraju se. Ljudi hite pod brdo u

grmlje. I dižu mladića u plemićkoj odori.

- Jeste li živi, plemićka milosti?

- Napola. Konj mi leži na rođenoj nozi, a ja u trnju. Mislim

da sam slomio ili iščašio nogu.

Izvukoše vitkog mladića, podupiru ga i ulaze u tvrđavu.

- Je li vojvoda Iločki ovdje? pita on.

- Jest, svi su ovdje u Pečuhu.

- Probudite ga i recite da je glasnik koji hoće samo s njim

govoriti.

Poderanog i prašnog mladića više su unijeli nego uveli u

sobu. Stenje od boli, ali kad uđe vojvoda, prisili se da

ustane, podupirući se o mač:

- Neka vaša milost oprosti malo sam iščašio nogu i ne mogu

čestito stupati.

- Gle, sin plemenitog Kraljevića iz Zagorja? Je li tako?

- Da, vojvodo, a sad me evo iz Budima. Ja sam jedan od onih

koji su ostali tamo da služe gospodinu Varadiju ako ima kakvu

važnu vijest.

- Kako je u Budimu?

- Kad sam odlazio odande, svi su grozničavo iščekivali hoće

li vas Batori stići ili ne i što će se dogoditi ako vas

stigne. Tek

sam putem doznao da se nalazite ovdje.

- A što poručuje Varadi?

- Čeka dobre vijesti od vas i šalje pismo. Ali je ušiveno u

sarama mojih čizama. Ne mogu ih sam skinuti. Otekla mi je

noga.

Morao bi netko prereza ti sare, koža je, naime, dvostruka.

- Bit će važno pismo kad ga je biskup Varadi tako dobro

sakrio.

I vojvoda odmah zovne slugu da plemiću pomogne izvaditi

pismo. Dok se sluga uhvatio posla, vojvoda ispituje glasnika:

- Što radi vijeće?

- Čitav dan izlaze i odlaze kraljici, svi dršću, očekuju

Bato-

rijeve glasnike. I svi strani poslanici neprestano se vrzu

ulicama,

ne mogu izdržati pod krovom, i naročito milanski poslanici

Mafeo

i grof Marcelo svakog časa idu k Filipcu pa opet k Bakaču.

- A on je ozdravio?

- Naravno, da je ozdravio. Kaže biskup Varadi da nije ni bio

bolestan.

- A Beatrica? što znaš o njoj?

- Izjaše kadgod sva u crnoj odori i naličena, urešena kao

nevjesta. Već svi govore o tome da je vjerenica kralju

Vladislavu,

a gospodari s vijećem kao da je već okrunjena.

- A što rade naši? što Varadi? Ima li kakvog gosta?

115

- Varadi često pozivlje k sebi starog Brodarica i mojeg oca.

pa onda raspravljaju o nečemu.

- A nisi vidio u njega onu ljepoticu koja je bila na kra

ljevskom dvoru?

- Ne, nigdje je nisam vidio niti se sada tko brine za žene.

Svi dršću.

- Zašto bi drhtali?

- Jer aragonci šire vijest da se crna četa prodala kraljici

za sto tisuća zlatnika. Mislim da to nije istina.

- I ako jest, nema pogibelji.

U to sluga prereze kožnu saru. On izvadi pismo i preda ga

vojvodi.

Lovro pogleda naslov, lecne se i brzo reče glasniku:

Neka ti pozovu ranarnika da pregleda nogu i dadu hrane

i postelju, a onda ćemo govoriti.

Drhtavim rukama Lovro rastrgne pečat i pogleda pismo.

Nosilo je Gordanin potpis.

Gotovo pojuri k prozoru kroz koji ulaze prve zrake jutarnjeg

sunca. Otvori pismo, kao nešto živo i milo, nježno ga privije

k sebi pa traži ugao u koji ulazi svjetlost.

Zaboravi sve oko sebe pa se zadubi u čitanje.

"Plemeniti gospodine vojvodo,

Pišem vam šiframa kojima ste se vi dopisivali s Ivanom Ces-

mičkim jer znam da ih niste zaboravili i lako ćete ih

odgonetnuti. A meni je stalo do toga da nitko ovo pismo ne

može pročitati, osim vas, ako bi putem glasnika uhvatili ili

mu se desi kakvo zlo.

Nalazim se skrivena u muškoj odori u biskupa Varadija. Tu

čekam vaše vijesti daleko od svih ljudi. I razmišljam.

Danas mi Varadi saopći neku vijest što dolazi iz kraljičine

palače o podmićenju crne čete.

Ne vjerujem da je Blaž to učinio. Ne vjerujem, ali mnogo o

tom razmišljam. Ne zaklapam oči pred mogućnošću da se dogodi

izdaja. I baš zato pišem vam ovo pismo. Vi znate da vas ja ne

kanim poučavati. Vaše su misli uvijek isto tako na pravom

mjestu kao i vaš mač, dakle, stigne li ovo pismo prije nego

što se s Ba-torijem pobijete, vi sami znate što vam je

činiti. Stigne li vam pak kasnije, a vijest se obistini, i

onda ćete znati uraditi najbolje i najpametnije.

Pouzdajem se u vašu mudrost i vašu hrabrost."

Vojvodino srce zadršće. Sjeti se Gordaninih riječi one večeri

u njezinu domu:

"Junaka želim. Junaka na umu i na maču."

I papir mu dršće dok čita dalje:

"Ne treba vam mojih savjeta, ali moram da izrazim svoje misli

koje me snalaze u ovom strašnom neredu i nemogućnosti da vam

bilo čime koristim. Gotovo je nemoguće živjeti skrštenih

ruku. I tako barem pokrećem svoje misli.

116

Razmišljala sam, dakle, o tome što će se dogoditi ako Blaž

pristupi k neprijatelju.

Znam i vidim što biste tog časa učinili. Sakrili biste princa

i krunu za kojima idu u potjeru. Ni njega ni kraljevsku krunu

nećete im dati da osvoje. A to je najvažnije.

Znam: ako bi crna četa prešla k neprijatelju, nemoguće bi vam

bilo izvojevati pobjedu, ali u duhu vidim kako ste se

unaprijed pobrinuli da krunu i princa sklonite na sigurno

mjesto, a onda kako izmičete u domovinu brzo, najbrže i tamo

okrunite kraljeva sina kao što ste naumili u početku.

A on će tada kao okrunjeni kralj voditi borbu protiv Ugra i

njihova Vladislava. Sve ja to vidim. Odigrava se preda mnom.

Uistinu, ugarski su velmože izgubili glavu. Veli mi Varadi:

svakog dana viču u kraljevskom vijeću: "Hoćemo kralja

Vladislava kojeg možemo voditi za šiju!"

I vodit će ga da mogu raznositi kraljevske daće i poreze koje

mi iz naše zemlje šaljemo onamo, ali nitko se od njih nikad

ne sjeća da mi koji šaljemo kraljevstvu dukate, imamo

neutvrđene, otvorene granice naše zemlje, da su otvorena sva

vrata strahovitoj turskoj sili i još do danas nitko ih nije

zatvorio.

Haračili su našom zemljom Mongoli, Tatari, Turci, a sada hoće

aragonci i tko zna otkud će i kada opet doći kakva divlja

horda na harač. Gaze preko nas divlje horde, grabeći, rušeći,

otimajući nam kruh naš svagdanji.

Aragonci, eto, vrebaju kao jastrebi piliće.

Vladislav će se malo brinuti za našu zemlju, a Ugrinu su

ionako deveta briga naše patnje na jugu. Ali brinut će se

Beatri-ca da naše jade udvostruči. Vladislav vodi aragonce

što dolaze kao novi strahovitiji Turčin. Ali dok Turčin

izlazi u boj i možeš se braniti mačem, aragonac ide samo u

pljačku, a ubija podmuklo iz zasjede.

Vladislav nam dovodi aragonsku silu, vodi nam na prijestolje

Beatricu, kći kralja što je zločinstvom, umorstvom i tamnicom

prokrčio sebi put na prijestolje.

Čujte, vojvodo: Beatrica se zaklela da u Hrvatskoj nikad neće

izlaziti sunce.

I to se pročulo u gradu. Recite to svima našima.

I kad bismo bili poraženi, potučeni, i onda vi nikada nećete

Vladislava jer je iza njega Beatrica, crna sila što hoće da

se hrani našom slobodom, našim domovima i životima.

Ne dajte krunu ni princa ni po kakvu cijenu.

Ako Ugri hoće da se utope u aragonskoj vlasti, mi nećemo.

Okrunite princa u našoj domovini. I ako ga ne priznaju Ugri,

on će naći veze na jugu. On, sin slavnog kralja naći će

saveznika Maksimilijana njemačkog s kojim je ugovarao kralj

Matija. A Maksimilijan je car rimski pa zato ima riječ i kod

rimskog pape. Princ će naći vezu u Milanu jer je vjerenik

Bianke Sforza.

117

Ako Ugri hoće kralja Vladislava, hoće Beatricu, neka im je.

Mi možemo opet poći svojim putem. Mi se ne damo upregnuti u

aragonska kola.

Znam: za ovu misao dali biste vi, vojvodo, i sami sebe i sve

svoje lične želje i probitke.

Domovini biste služili i ako pobijedimo i ako bismo bili

pobijeđeni. Za oslobođenje naše domovine od novog aragonskog

Turčina svatko će dati sebe jer bih to učinila i ja bez

jednog časa promišljanja ili borbe, pa i onda kad bih morala

dati sebe i sve svoje osjećaje.

Pišem kao da su mi se obistinili crni sni p porazu. Nadam se

da crna četa nije napustila princa i da to nikad neće

učiniti.

Bilo što, moje je čitavo pouzdanje u vama, samo u vama, jer

su misli i vaši osjećaji s mojima u potpunom skladu.

Pratim svaku vašu bojnu odredbu, svaki korak vaših četa.

Gordana"

To je pismo kao ono sunce što izlazi iza gore i nosi snenom

svijetu nov život, uvenulim svježinu, klonulim snagu, a

mračnima svjetlost.

I sve se to odrazi na njegovu licu.

U dnu odaje na pragu stoji Damir i gleda vojvodu. Dolazi

bliže i ne može skinuti oči s Lovrinih obraza.

U izražaju čitavog bića Damir razabire da vojvoda čita Gorda-

nino pismo.

I prolazi ga zebnja. Pogled hvata svaki trzaj, svaku zraku

svjetla na vojvodinu čelu koje je vedro, puno sjaja od sunca

što izlazi u njegovoj duši kao ono što se pomalja na istoku.

Damir se ne javlja. Uživa dok promatra čovjeka kojemu

bademaste oči donose vedrinu i sunčani sjaj.

"On je sretan? On?"

"Bože, što mu je morala pisati kad ga je obasuo takav

raskošan sjaj. I njegova je ljepota procvala. Snaga duha

lebdi mu na čelu. Bože, što mu je donijelo to pismo!"

I zureći u Lovru, Damir gleda u sebe.

Ponori su u njemu puni mraka, oluje, crne magle, a u njima

gibanje podmuklih nemani čuvstva, zatjerani u glib, izbijeni

bičem njegove volje i prisiljeni da šute pod neprestanom

prijetnjom nemilosrdnih udaraca.

Strese se od toga pogleda, i sav usredotoči na vojvodino

lice.

Da dokrajči svoje razmatranje, pozdravi ga.

Dobro jutro, gospodine vojvodo.

Papir zašušti u vojvodinoj ruci. Osjetio se kao zatečen, ali

ipak drži pismo kao i prije i odvrati pozdrav.

Polako ide u susret Damiru i slaže Gordaninu poruku.

Dok je stigao k Damiru, već je Gordanin rukopis bio

nevidljiv.

- Uranili ste, gospodine Damire.

- Nije mi se odviše spavalo.

- Vjerujte ni meni.

118

Razmišljao sam mnogo i eto me k vama, gospodine vojvo

do, da vam saopćim svoje misli.

Pri tom je vojvoda ponudio Damiru stolicu i našao zgodan čas

da Gordanino pismo zatakne u unutrašnji prsluk odore.

Tu je kretnju pratio Damir i činilo mu se da vojvodina snažna

ruka podrhtava.

Sjedili su jedan nasuprot drugome.

- Dakle, što ste smislili.gospodine Damire?

- Ponajprije sam pokušao jučer navečer jurišati na odluku

princa Ivana.

- Ali oružje je bilo slabo?

- Samo je slaba ruka koja je njime baratala.

- Ne bih to mogao vjerovati. Vi ste mnogo učili, mnogo

pročitali, dakle, sigurno ste svoj juriš mudro upravljali i

mud

rim oružjem mudro baratali.

- Nikad nije pohvala bila tako nezaslužena kao vaša, gospodi

ne vojvodo. Uzeo sam najbritkije oružje kojim bih mogao

pogoditi

prinčevo srce, a ipak uzalud.

- Velika je to nesreća za nas.

- Ne pogađate li, vojvodo, čime sam jurišao na prinčevo srce?

- Nemam prava da se približim tajnama prinčeva srca. Vama

je to dopušteno jer ste mu drug i poznanik.

- Vaši su obziri na mjestu, gospodine vojvodo, ali ovog časa,

molim, napustite ih i govorite sa mnom o princu otvoreno.

- Kad me pozivate, izvolite, slušam vas.

- Prije svega, ja sam samo plemić, a vi kraljevski sin i

vojvoda. Osim toga sam i mlađi od vas i zato vas molim za doz

volu da u ovoj teškoj stvari upravim na vas neka pitanja kako

bi

vam moj plan bio jasniji.

- Govorite, gospodine Damire, sa mnom kao s drugom koji

duboko poštuje vašeg oca i njegovo svijetlo poštenje, a

poštujem

i vašu majku i vas. Mi se sada svi nalazimo u strahovitom

polo

žaju zbog prinčeve odluke. U ovakvom stanju neka su izbrisani

svi obziri pa i ja želim zamoliti da mogu prijeći dužne

obzire

prema vama.

- Onda mogu započeti. Vama je, vojvodo, sigurno poznato da

princ ljubi Gordanu.

- Znam odgovori vojvoda, osjećajući kao da mu to pita

nje otvara vrata u mučilište.

"što ima to da znači?" pita se nemirna srca, ali srčano

prekrsti ruke na prsima što skrivaju Gordanino pismo.

Damir načas obara oči od straha da ne zapazi u vojvodinu licu

što mu se odigrava u duši. Skromno sjedi na svom mjestu i

govori:

- Ljubav je Ivanova silna i jaka. Ali i puna straha jer živi

u neizvjesnosti. I, razumljivo je da u toj vječnoj

uzbuđenosti,

njegov razbor katkad krene stranputicom.

- Stramputicom? pita vojvoda.

119

- Ljubomoran je na vas, vojvodo.

- Ja sam Gordanin skrbnik kratko će vojvoda.

- Dopustite, u prinčevu ispriku: vi ste odviše mlad, lijep i

slavan skrbnik, odviše sjajite svojstvom za kojim čezne njena

duša.

- Prekidam vas i molim skrenite s puta laskanja koje nikako

ne pristaje muškarcima.

Damir porumeni što je tako govorio, ali se opravda:

Vojvodo, morao sam reći ovu istinu da opravdam u vašim

očima prinčevu ljubomoru pa morate steći uvjerenje da je ta

ljubomora prirodna. Svatko bi na njegovu mjestu zapao u istu

grešku.

Koja čini nesreću. *"

- Veliku nesreću i princ ne bi bio pristao na onaj nesretni

ugovor što mu ga je predložio Bakač, a da pri tom nije bila

povod ova ljubomora.

- Ona mu nije dala povod za to reče vojvoda, a srce mu

dršće, od sreće, očaja.

- Ne znam koliko je princ imao uzroka, ali ova ljubomora na

na vas, vojvodo, bacila ga je u sumnju da ste ga ostavili. On

je

osjećao da ga Gordana obmanjuje, samo da vi možete provesti

kraljevski izbor za dobrobit naše domovine.

- Princ to sam veli?

- To izlazi iz njegovih riječi. Zamislio je da je on od svih

prevaren, a u srcu nosi ljubav i sumnju da je vi ugrožavate.

I

zbog toga trpi kad ga obuzima samoukor. Ipak provali

zapretana

ljubomora. Vidio sam kako taj plamen suklja na bojištu. I taj

je

plamen liznuo njegovu plemenitost. Da nije bilo njegove ljubo

more, onaj razgovor jučer nikad se ne bi svršio onako.

- Onda je to dvostruka nesreća. A zašto mi sve to saopćujete?

- Da vam bude jasno: prinčeva duša je izmučena, ojađena,

nesretna, a što je najstrašnije, u vama nazrijeva sigurnog

takmaca

za Gordanino srce. Da nije to, vojvodo, on bi promijenio

svoju

strašnu odluku i mi bismo se oslobodili te nesreće.

- Princ se odlučno branio da ne želi krunu ako se mora

prolijevati krv. Naglasio je da je to uzrok.

- I to je živa istina. To je njegovo duboko osjećanje. Ali

isto se tako nekoć borio protiv toga da bude nasljednik

prijes

tolja pa ipak je popustio i protiv svoje volje potpisao brak

s

Biankom Sforza. Prisilil su ga oni koji bi i danas.

- Tko ga je prisilio?

- Gordana.

- Gospodine Damire, mislite da bi ona i danas to mogla

učiniti?

- Samo i jedino ona ako u princu izbriše svaku sjenku da

biste vi bili na putu prinčevoj sreći.

- I kad je potpisao brak s Biankom, zar sam i onda ja bio

u igri?

120

Gordana je tada obećala princu da neće poći ni za koga.

Vojvoda ne može odgovoriti. Zahvatilo ga u grlu i čeka dok

Damir nastavi. Razabravši što se zbiva s vojvodom, Damir

razlaže svoju misao kao da ništa ne opaža:

Ona je obećala i princ se smirio u potpunom uvjerenju

da Gordanino srce pripada njemu.

A sad?

U pitanju drhti nada koju Damir neće da opazi:

- U svakoj Gordaninoj riječi koja se odnosi na vas i

u

svakom pogledu vidi utvare njezinih osjećaja prema vama. Zbog

toga, po mojem mnjenju, njegove odluke nisu čiste, nego

uvijek

natrunjene stradanjima njegova srca. I princ je čovjek kao i

svi

ljudi, samo nesretniji od drugih, nesretni nezakoniti kraljev

sin,

suviše mlad, od svih prevaren. I kad ne bi zašao u osjećanju

stramputice, bio bi vrhunaravna snaga. Je li tako?

- Priznajem iskreno.

- I ja priznajem da se i meni katkad činilo da princ ima

pravo što je ljubomoran na vas, dakle, ja koji sam tu posve

ravnodušan gledalac.

Malo obori oči kao da se boji prodirljivosti vojvodina

pogleda.

- Kad sam upoznao uzroke koji utječu na prinčeve odluke,

razmislio sam i stvorio zaključak: moramo spasiti naše

osnove,

a da ne povrijedimo svoju ljubav prema prijatelju princu.

Valja,

dakle, pomoći njemu i nama.

- Kako, gospodine Damire?

U vojvodinu glasu vibrira teška slutnja, a Damir ponovi:

- Rekao sam: Gordana bi mogla promijeniti njegovu od

luku.

- Odviše je odlučno branio svoje stanovište. Niste to zami

jetili, gospodine Damire?

- I svoj ugovor s Bakačem odlučno je branio čak i protiv Go-

rdane. Ali kad ste vi stigli u Budim, u onoj šumi, Ivanovo je

srce

uvidjelo da ga niste ostavili, stekao je mir i raspršio

ljubomoru

jer je ona to učinila.

- Ona? čime?

- Kad ste ondje u šumi pod Budimom ponudili princu da

opet primi kandidaturu za prijestolje, on me tiho zamoli neka

pi

tam Gordanu želi li ona biti kraljica. I smjesta sam je

zapitao.

- što je odgovorila?

- Rekla mi je ove riječi: "želim da princ bude kralj."

Vojvodine misli traže prikriveni smisao tih riječi. To osjeća

Damir i hiti dalje:

Cim sam princu saopćio svoj odgovor, odmah je ponovo

bio naš.

Jedva je to rekao, opazi Damir da mora sam sebe ispraviti i

obraniti princa:

121

- Sve to izgleda kao da u Ivana nema muževnosti, vlastite

volje i mi bismo se morali pobojati kralja koji je rob ženi.

Bilo

je već zrelih ljudi, velikih umova, a da nisu mogli svladati

osje

ćaje prema ženi, ali ja sam Ivana progledao: mlad je,

nesretan,

od svih razočaran. Onog časa kad mu se srce smiri, on će se

pročistiti, naći sam sebe, svoj put i volju. Tome su dokaz

vladar

ske osnove što ih je stvarao preda mnom.

- I ja sam vazda gajio uvjerenje da je baštinio snagu, vo

lju, um i hrabrost svojeg oca.

- Dakle, sad smo na cilju: kad bi sreća bila htjela da je

Gordana stigla s princem i mojom majkom u Pečuh, Ivan ne bi

mogao izreći za nas tako poraznu odluku.

- Ali Gordana je u Budimu.

- Ne znam zašto se sudbina tako poigrala s nama i povela je

u Budim, ali mi ćemo tu igru predusresti.

- Opet pitam: kako, gospodine Damire?

- Ja ću se uputiti u Budim i dovesti Gordanu u ovu tvrđa

vu.

- Vi ste ranjeni.

- Takav ubod mačem bojovnici ne nazivaju ranom.

- I to je istina. Ali ima važniji razlog zbog kojeg ne

smijete

ostaviti princa.

- Sva su gospoda oko njega.

- Ali nitko nije s njim. Svi smo s njim raskrstili. Niste

čuli

našu jučerašnju raspravu. Dakle, potrebno je da ostanete uza

nj,

jer bi mogao počiniti kakvu nesmotrenost koja bi nam svima te

ško naudila. Još uvijek ne znamo što će s krunom, a to je

važno

pitanje. Vi se, dakle, ne smijete udaljiti od princa. Vi ste

jedini

posrednik između hrvatskih velmoža i njega.

- Odviše sam mlad za toliku čast i tako važnu zadaću.

- Mladi ste, ali pravi muškarac i svaki od nas može vam

povjeriti i najtežu zadaću. Vi umijete u teškim časovima

zagrabiti

u razbor. To sam opazio jučer kad ste mudro i hrabro ustali

da

zapriječite teški i oružani sukob između princa i mene. Vi mo

rate ostati tu.

Onda bismo morali poslati nekog drugog da dovede Gordanu.

- Naći ćemo čovjeka kojemu se to može povjeriti, samo bu

de li uistinu koristilo?

- To ovisi i o vama, gospodine vojvodo.

- Ne razumijem kako bi to ovisilo o meni?

Tog se časa dva crna oka duboko upru u vojvodine zjenice.

Kao Gordanin skrbnik i naš vođa, morali biste Gordani

objasniti da je sudbina naše domovine u odgovoru što će ga

dati

princu.

Duboki pogled crnih očiju još uvijek ne silazi s vojvode.

122

Vi joj, vojvodo, morate saopćiti da će princ smjesta pro

mijeniti odluku, prihvatiti krunu, oružanu borbu i poći s

nama

kroz sve bure ako ona hoće.

Čitav val boli nadima vojvodine grudi. Ali ne trene okom.

Na njegovim prsima leži pismo koje mu donosi Gordanino

priznanje da misli na njega, a tu pred njim leži opasnost

čitave zemlje i traži da se odreče svih čežnji svojeg srca.

Gordana je, gospodine vojvodo, princu obećala da će mu

nakon svršene borbe odgovoriti. Taj odgovor potreban je sada.

- Kako će glasiti prinčevo pitanje?

- Hoće li mu biti žena?

- To vam je rekao?

- Ni riječi mi nije otkrio o svojim namjerama, ali znam:

on može tražiti odgovor samo na to pitanje.

- Tko bi znao hoće li njezin odgovor zadovoliti princa? Mož

da vam je o tom štogod poznato, gospodine Damire?

- Gordana je princa jednom odbila i to zbog toga što je

htjela učvrstiti njegovo prijestolje. Na to je prisegla

svojem skr

bniku Ivanu česmičkom.

Da, znam to od pokojnika odvraća vojvoda, očekujući

nešto teško što Damir sprema da mu natovari na srce.

- Ako uzmemo prisegu i njeno obećanje i, odbivši prinčev

upros, obećala je princu da se neće udati ni za koga, moramo

zaključiti da ljubi princa, ali se žrtvuje. Ali sada je stvar

s pri

segom drugačija.

- Ukoliko?

- Danas Gordana može učvrstiti prijestolje princa Ivana, sa

mo ako mu obeća da će poći za njega, dakle, prisega gubi pod

logu.

- Gospodine Damire, recimo da Gordana ljubi princa, no

uza sve to ona je toliko trijezna da bi mogla shvatiti kao

ucjenu.

- Zašto ucjenu?

- Izgledalo bi: princ se odriče borbe, samo da

Gordanu

sklone na priznanje. To će misliti Gordana. A kako je odviše

po

nosna, moglo bi svršiti zlo.

- Gospodine vojvodo, kad bi princ počinio takav čin, ne bi

zavrijedio ničije poštovanje, a najmanje Gordanino.

- Bilo bi najbolje da mi to prepustimo potpuno njezinoj

odluci.

- Nitko od nas ne zna što tog časa tražimo od Gordane,

možda uistinu žrtvu njezinog srca. Jer ako je tamo netko

drugi,

a ne princ, žrtva će biti golema, ali mogao bih priseći da bi

je

ona pridonijela bez predomišljanja.

"Kako je poznaje"! usklikne vojvoda u sebi. Otkud taj

mladić zna njene misli napisane u tom dragom pismu što počiva

na mojim grudima? I opetuje izreku Gordanina pisma:

123

"Za oslobođenje naše domovine aragonskom Turčinu svaki će

dati sebe jer bih to učinila i ja bez jednog časa

promišljanja i borbe i onda kad bih morala dati sebe i sve

svoje osjećaje."

"Da, tako glase njene riječi, svaka mi je ostala usađena u

mozgu. Ona bi žrtvovala sebe, svaki bi od nas to učinio

veli ona!"

"Zar ću je izgubiti? Žrtvovati?"

"A zar je ja i posjedujem?"

I divlje se gone oblaci njegovom dušom. Onda se okrene k

Damiru:

- Gospodine Damire, muškarac ste u kojega se pouzdajem.

Tražim od vas riječ da ćete mi odgovoriti na jedno pitanje.

- Na čast se kunem govorit ću istinu. "“

- Vjerujete li vi da ću ja sve točno razložiti Gordani što se

dogodilo i što bi princa moglo skloniti da ostane s nama i

kre

ne u svaku borbu?

- Vjerujem vam iz dna duše.

- I da ću joj predložiti neka pođe za princa?

- Vjerujem, vojvodo. Vi ćete učiniti i više nego dužnost.

Vjerujem da biste mogli podnijeti svaku žrtvu za našu ideju.

Njegov glas i pogled otkrivaju vojvodi da prozrijeva njegovu

bol i žrtvu na koju se sprema.

- Dobro, gospodine Damire. Kad mi to vjerujete, evo što ću

vam reći: primio sam vijest da je Batori sa crnom četom

krenuo

u Budim. Čekam još jednog glasnika da to potvrdi. A onda smo

nacistu. Kraljevsko vijeće ne kani dalje s nama voditi boj, a

ipak

je kruna zbog koje su postali na nas Batorija u našim rukama.

Tu mora doći do rješenja: ili će opet poslati na nas svoje

čete,

a onda ćemo se ovdje lako oduprijeti, ili neće poslati te

čete i

mi možemo uzmaknuti s krunom u našu domovinu. Ako glasnici

donesu vijest da je Batori otišao kući i ne dolazi na nas,

sam

idem u Budim da sve razložim Gordani i da je dovedem.

- Vi ćete to učiniti, vojvodo?

- Još danas krećem na put.

Damir osjeti da je tronut. Zna da vojvoda ljubi Gordanu. Zna

to od četovođe Mirka i razabire u skrivenom drhtaju, svake

njegove riječi, a ipak je pun poštovanja, pun dubokog

klanjanja. Htio bi da mu to iskaže, ali mora šutjeti i

poštedjeti vojvodino izranjeno srce. Samo se tiho u svojoj

duši klanja njegovoj žrtvi.

Damir ustane.

- Gospodine vojvodo, sve što smo ovdje govorili ostaje naša

tajna.

- Mi smo se, dakle, sporazumjeli, gospodine. Pružite mi svo

ju ruku. Vrijedni ste, mudri i hrabri, vaša majka može se

pono

siti vama.

- Ona je sretna što sam živ nasmiješi se mladić i prihvati

vojvodinu ruku, pun poštovanja i udivljenja.

I ostavi ga sama.

124

A on sjedi sagnute glave, slomljene duše. Čita njeno pismo i

opet ga skloni u njedra.

"A šta ja znam kome pripada njeno srce? Smijem li se čemu

nadati? Kako sam to zaslužio?"

"I kad bi me ljubila, ona će poći za njega, kralja. Krvlju

svojeg srca platit će poljane, oranice, domove, živote

tisuća, zauvijek spašenih od Turaka. On je moćan, bogat, a

ona će utvrditi granice naše zemlje utvrdama kakvih svijet

nikada nije vidio."

"Svatko mora dati sebe" veli ona. "I ja bih to učinila bez

promišljanja i borbe. Zar da budem manji junak od nje?

Kako je bolno, a ipak uzvišeno gledati u njene bademaste oči

i tiho trpjeti."

"Mora biti, Lovro, mora!"

I ustane pa ode u blagovaonicu.

Tu ga dočekaju glasnici koji su nesumnjivo ustanovili da se

Batori s vojskom vratio u Budim, uzevši sobom preostale

dragocjenosti i sedamdeset dva zarobljenika.

Odmah se nađoše sva gospoda na vijećanju.

Svima je nerazumljivo zašto su se kraljičine čete i one

kraljevskog vijeća vratile u Budim neobavljena posla, pustile

krunu i princa, dakle, ostavile ono za čim su išli u potjeru.

Što će sada u Budimu kad je kruna u rukama protivnika?

Onda vojvoda predloži:

Ovu ću zagonetku riješiti ja. Idem smjesta u Budim naj

bližim putem. Izmijenit ću konje gdje god mi bude moguće da

stignem u grad za dva dana.

Svi se usprotiviše, vičući:

- Vas će ondje uhvatiti kao buntovnika.

- Sklonit ću se u najsigurniju tvrđavu. Gospodina biskupa

Ernušta molim da mi savjetuje najneprovidniju fratarsku

odoru.

- Vrlo dobro, gospodine vojvodo. Imam izvrsnu halju tali

janskog fratra. Kukuljica pada niz lice u gustim naborima,

samo

za oči su dvije rupe.

- Prema tome, nema pogibelji da bi se tko usudio dirnuti u

svetog fratra.

- Ali vaša je pojava odviše napadna za fratra opominje

knez.

- S haljom se prima i držanje i sve što je tome potrebno.

A napokon, zar su svi fratri slaba tijela? Saznat ću o čemu

se u

Budimu radi, ugovoriti sve s Varadijem i vratiti se. Ali samo

vas

molim: prema princu budite susretljivi jer bi on mogao svoju

odluku promijeniti.

Mrmljaju, prigovaraju i ne vjeruju:

- Uzalud se tome nadati. Obračunali smo s njim.

- Pričekajte dok se ne vratim.

Ipak prihvaćaju ovaj vojvodin prijedlog:

Čuvajte krunu!

125

]

Dobro smo je spremili reče biskup Ernušt. Ni princ

ne može do nje.

Sa tornjeva su straže najavile da se gradu približava

nepregledna oružana povorka.

Oni pohite na kule odakle su razabrali da su to hrvatske

čete. Dok se vojvoda spremao na put, stigoše već prvi vođe u

tvrđavu.

Održali su s njima vijećanje.

Neki su predlagali da se ide s vojskom na Budim, drugi da se

krene kući. Vojvoda došljake skloni da se strpe dok se on ne

vrati.

Sve ovisi o mojem putu. U Budimu” ću naći sigurnih vi

jesti koje će nam pokazati kojim putem da pođemo. Da li na

sjever ili na jug, ili posve novim smjerom, ali o tom na

povratku.

Nakon doručka vojvoda je u fratarskoj odori sjeo na konja. S

njim su pošli četovođa Mirko i kaštelan Grgić u fratarskim

haljinama. Četrdeset najpouzdanijih i najjačih momaka imalo

je zadaću jahati za njima i onda se sakriti u šumi ispod

Budima.

BEČI DOLAZI U POMOĆ

Čitavo popodne, nakon vojvodina odlaska, Beči je uhodila

instinktom svoje ljubavi prinčeve kretnje. Sakrila se iza

prozora i promatrala u dvorištu njegove korake.

Dugo je šetao, dolje, sam samcat, gledajući u zemlju. Becino

srce drhti u neizvjesnosti nečega što se događa, a ona ne

može prozrijeti.

Odjednom opazi kako ispred kule ide njen otac ravno

dvorištem. Princ i knez se susretnu i hladno pozdrave. Onda

se čas obojica gledaju hladnim pogledima na što princ prvi

prozbori:

- Kneže, čuli ste moju odluku?

- Kamo sreće da je nisam čuo."

- Osudite me koliko vas volja, drugačije ne mogu. Jedino

vas želim zamoliti da mi predate krunu.

- Što želite učiniti s njom, visosti?

- Vratiti je kraljevstvu.

- Kraljevstvo se raspolovilo onog časa kad je naša zemlja

odlučila da izabere drugog kralja, a ne onog kojeg hoće Ugri.

- Na izbornom saboru možete zastupati svoje stanovište.

- Na izbornom saboru koji će oni održati čim s budimskih

gora opaze da mi dolazimo? To bi nas učinilo smiješnim. I ve

lim vam, prinče: krunu smo oteli mi, a ne vi. Dakle, ona je u

našem posjedu.

- Moj otac je predao meni.

126

- A vi ste je predali nama.

- Sad je tražim natrag.

- Ne mogu vam je predati.

Onda, kneže, ostavljam ovu tvrđavu i sam putujem u

Budim.

Ne mogu vas spriječiti.

Knez se pokloni i ode, a princ blijed i ljutit ulazi u kuću.

Mladoj Beči potekoše suze.

Princ će otići. A nju će otac povesti kući u Bihać. Nikad

više neće vidjeti princa. Nikad više sjediti s njim za

stolom. Ako je on i šutljiv i jedva je opaža, ipak sjedi kraj

nje. A to je tako velika sreća. Tako je divan čas.

Beči plače gorko, očajno.

Iza nje se otvore vrata. Damir ulazi.

što je? Vi plačete?

Otac se posvadio s princem. Ovaj čas princ je ušao u kuću,

putuje u Budim, a moj otac zauvijek će biti u nemilosti.

Hodnikom se čuje ljutiti prinčev glas kako nalaže slugama da

se spreme na put.

Damir prisluhne, čelo mu se navora. Misli lete, zuri u Beci-

ne suze.

- Beči, hoćete li spriječiti da princ ode?

- Kako da to izvedem?

- Recite princu da vam je Gordana pisala pismo u kojem ja

vlja da će za tri dana biti ovdje.

- Gordana će doći?

- Vi tako recite, razumijete? Gordana može sve izmiriti.

- Sve ona može. Sve, ali...

Dakle, domislite se: treba naći nešto da mu kažete o pi

smu koje vam je stiglo od Gordane i u kojem vam javlja da do

lazi. Evo ga, ide. Oprez! Izmislite štogod.

Oboje zanijeme. Ivan ulazi još bljeđi nego što je bio jučer

uvečer.

- Damire, imam s tobom govoriti, dođi.

Mladić ga znakom ruke upozori na Beči:

- Kneginjica je rasplakana.

Ivan se nakloni djevojci i sabere se, osjećajući da mora

nešto primijetiti:

Što se desilo, kneginjice?

To pitanje razbije plahost u mladoj ženi kojoj odnekle dolazi

u pomoć nesvjesna lukavost. Kroz suze počne Beči:

- Vrlo sam nesretna visosti.

- Tko je kriv vašoj nesreći?

Ne usudim se to kazati vašoj visosti. Možda biste se lju

tili.

što je, Damire? Znaš li zašto se kneginjica žali?

127

Nisam dočekao njezin odgovor na moje pitanje jer je sa

mo plakala.

Pri tom se Damir povuče iza Ivanovih leđa i nuka Beči

pogledima da nastavi započetu igru. Razumjela je i odazvala

se:

- Visosti, nesretna sam zbog oca.

- Ukorio vas je?

- Nije on mene ukorio, nego bih ja morala koriti njega. Moj

će me otac opet ovdje ostaviti samu.

- Zašto bi vas ostavio.

- Jer odlazi iz Pečuha, iz ove zemlje, možda iz kraljevstva.

- Odlazi? Zašto?

- On odlazi jer se vi ljutite na njega, ne volite ga. Zbog

toga sam nesretna.

I ona opet zaplače. Govoreći o očevu odlasku, misli samo na

Ivanov odlazak.

Damir stoji iza prinčevih leđa pa, skrstivši ruke, smiješkom

odobrava djevojci i nuka je da govori dalje. Uto se ona

spusti na koljena, sklopi ruke i gleda ga plavim molećivim

očima:

Visosti, molim vas ne srdite se na mojeg oca. Zadržite

ga dok ne stigne Gordana, ona će vas pomiriti s ocem.

Zadržite

ga samo tri dana dok ne stigne Gordana.

Te riječi iznenade princa. Krv mu poleti u glavu. Gleda u

mlađahno djevojče, ali ne vidi je da kleči pred njim, samo

čuje da je spomenula Gordanino ime.

- Gordana? Ona će doći? pita kao izvan sebe.

- Pisala mi je, a ja znam da će vas ona izmiriti s ocem i

on će ostati ovdje. Molim vas, visosti, recite mu neka ne

odlazi.

U Damirovu smješku leži misao:

"Zar je to Beči? Ili sam gluh? Ili je lukavost zipka svake

žene?"

Tek sada se princ sjeti da djevojka kleči. Skoči k njoj,

pridigne je i posjedne u stolac.

- Upravo se stidim što sam dopustio da sagnete svoja ko

ljena pred tolikim nevrijednikom kao što sam ja. Oprostite,

ne

što smo imali s gospodinom knezom, ali on neće otići.

- Hoće, hoće, a ja ne želim da se rastanete tako. Gordana

će vas izmiriti, ona dolazi.

- Kad vam je to javila?

Baš dan prije nego što ste vi stigli. Poruka je glasila:

"Sutra idem na put k vama, čekajte me ovih dana."

Govoreći, pogleda preko k Damiru, i u njegovim znakovima

opaža da je pogodila.

- Ne bojte se, kneginjice, i nadajte se. Izmirenje nije is

ključeno, ali to su odviše teške stvari za vašu lijepu

glavicu. Umi

rite se. Obrišite suze koje sam skrivio. Hoćete U?

- Hoću šapće ona i otare suze.

- Tako, a sad, kneginjice, vidjet ćemo se na objedu i neka

128

ne opazim traga vašoj žalosti ljubazno će on.

živahno izrečena utjeha bila je sunčana toplina na ozeblo

srce. Toliko sreće još nikad nije osjetila.

Beči se sva preobrazila, zasjala, procvala.

Princ se poklonio i s Damirom otišao u svoju sobu gdje

primijeti:

- Beči je sigurno čula s prozora moj sukob s knezom.

- Vjerovatno jer sam je našao kako plače, baš čas prije

tvojeg dolaska u sobu.

- Uistinu, dolazi li Gordana?

- Za tri dana bit će ovdje.

- Zašto mi to nisi rekao jučer?

- Jer sam tek sada doznao od Beči.

Princ se umorno baci na sjedalo i dugo šuti. Zatim pogleda k

Damiru:

- Htio sam odmah ostaviti tvrđavu. Međutim, mislim da bi

bilo bolje dočekati Gordanu i od nje zatražiti odgovor. Hoću

da i to konačno riješim.

- I ja bih ti to savjetovao.

- Reci slugama da odgađam put.

Ta je odredba donijela Beči sretnih časova. Ivan se s njom

bavio više nego ikad. Razgovarali su čitave sate o Gordani.

NOĆ SMRTNE OSUDE

Mračna, teška, oblačna noć puna je tjeskobne slutnje,

predznaka neke teške oluje.

Iz daljine se čuje topot konja. Jasan je, žestok i biva sve

jači. Budimski građani kao da čuju kako potkova udara o

kamen. Iznenada se konji zaustave.

Ljudi idu u susret bakljonošama što kreću cestom i očito

nekoga prate.

Tada svi zastanu pred palačom gdje stoji straža u oklopima.

Odraz baklja zarumeni im limene kacige i poigrava se šarenim

napuljskim odorama. Ispod zatvorene veže dolazi zapovjednik

straže u susret povorci što je dopratila bakljonoše.

- Prečasni gospodine kancelar Filipec želi govoriti s njezi

nim veličanstvom navijesti prvi konjanik.

- Ne znam je li to još moguće.

- Stigla je važna vijest od gospodina Batorija. Moramo još

danas govoriti s njezinim veličanstvom.

- Odmah ću saopćiti gospodinu Enriku.

Zapovjednik otvori mala vrata u velikoj veži i uđe u palaču.

129

9 GORDANA IV

Beatrica stoji posred sobe, okružena dvorankama što

ogledavaju njenu haljinu od grimiza crvene boje. Vješte ruke

mladih žena isprobavaju haljinu, šiju drago kamenje i bisere.

Dođi Francesko, da vidiš novu haljinu što ću je obući za

svoje vjenčanje i krunidbu.

Ali Francesko zaboravlja sjaj odore i ljepotu svoje sestre,

rekavši:

Filipec je vani, čitavo vijeće, Batorijev glasnik nosi

nešto

važno.

- Dobra vijest?

- Nije mi rekao. ..,.>/.

- Smjesta skinite haljinu zapovijedi Beatrica djevojka

ma.

Kraljicu brzo preodjenu na što ona izađe u dvoranu gdje su

već svi na okupu.

I poslanik Ranzano i brat Francesko i čitavo vijeće na čelu s

kancelarom Filipcem. S njim stoji plemić prašan, znojan,

zaogrnut putnim plaštem.

Beatrica vidi samo glasnika. U njega upije zjenice što pita,

traži i zapovijeda da iz njegovih usta dođe odgovor koji ona

želi. Svako je pitanje upisano u njenom licu, u očima, na

usnama.

Govorite.

Kancelar Filipec osjeća da bi svaki uvod kraljicu razbjesnio

i odmah dade znak plemiću da na mjestu ispriča.

Veličanstvo, crna je četa došla još za vremena čitav dan i

noć prije nego što bi oni dobili pomoć iz Slavonije.

Bitka? upita ona bez zanimanja za glasnikovo obrazla

ganje.

- Bitku su naši izveli svom hrabrošću i ratnom dosjetlji-

vošću.

- Pobjeda?

- Da, veličanstvo odvraća plemić, ne odviše zanosno

rastjerali smo neprijatelja. Ostalo je na bojištu tovara i

drago

cjenosti, doveli smo sedamdeset dva zarobljenika, mnogo drago

cjenosti, ali ne sve jer su čete...

Ali ona prekida:

Kruna? Donijeli ste je? I doveli princa?

Dršću joj glas, i usne i dah, i duša. Bukti žar razdražene

pohlepne osvete. Već osjeća u svojim rukama krunu, već je

zabola nokte u vrat svome takmacu, već joj u ušima zvekeću

okovi na Ivanovim rukama, ječi trublja smrtne osude, a pred

očima u mašti iskri se zlato, svjetlucaju dijamantne zvijezde

u zlatnoj kruni što će dodirnuti njenu glavu.

Gdje je kruna?

Sekunda prođe u tišini, a glasnik ne pokazuje krune, ne

donosi je, čak ne odgovara.

130

Taj trenutak njegove šutnje znači u njenoj duši smrtnu osudu

glasniku koji ne zna da odmah položi pred njom krunu što je

geka dan i noć, u snu i na javi.

Glasnik je trebao tu jednu sekundu da potraži izreku s kojom

će započeti razjašnjenje.

- Vaše veličanstvo, gospodin plemeniti Batori,

rastjeravši

neprijatelja...

- Kruna? Gdje je kruna? Gdje je princ? Krunu dajte ova

mo, princa u lancima.

Njen glas reži, oči prijete, pogled udara glasnika posred

obraza.

- Veličanstvo, gospodin Batori mi je naložio da vam razjas

nim.

- Kruna? Princ? Čujete li?

Njezin prijeteći glas odjekne uglovima sobe i gospoda od

kraljevskog vijeća ustuknuše korak natrag.

Glasnik se osjećao predan njenoj nemilosti. I reče:

Kruna se još uvijek nalazi u vojvode.

Munje pogodiše glasnika iz kraljičnih očiju. Trzaj preleti

njenim bićem. Pođe dva koraka naprijed i vikne:

- Dakle, poraz? Sramotni poraz? Nedostojno pobijeđeni?

Filipec hoće da pomogne glasniku pa izađe pred kraljicu:

- Ne, veličanstvo, pobjeda, pobjeda je.

- A kruna kralja Vladislava u vojvodinu taboru? Vi to na

zivate pobjedom? Što se dogodilo s vašim zdravljem, biskupe.

- Veličanstvo, Batori je potjerao neprijatelja, ovaj se raz-

bježao, potučen je.

- Ali je ponio krunu i poveo princa. A zašto sam slala Ba-

torija? Na što sam bacila sto tisuća zlatnika? Da rastjeraju

ne

prijatelja i da mu ostave krunu i takmaca na prijestolje? Tko

je

tu rasijao mozak? Ili su me ponovo izdali? Dođite, Ranzano, I

ti, Francesko. čujte: možda ja nisam prisebna ili sada

uistinu re

koše da su vojvodu pobijedili, a ostavili mu princa i krunu?

Napulj ski poslanik osine bijesnim pogledom Filipca i redom

svu ostalu gospodu pa ih osornim glasom oslovi:

I meni se čini kao da se ovdje logika strovalila naglavce.

Glasnik govori o pobjedi, vi govorite o pobjedi, a kraj

potjere

ili rezultat potjere jest: da princ nije uhvaćen, a kruna je

ostala

u njegovu i vojvodinom posjedu, dakle, poraz. Zamolit ću

gospo

dina kancelara da to razjasni.

Kraljica s Napuljcima jasno shvaća da se dogodilo nešto

naročito jer je vedri Filipčev smiješak nestao, a njigovo

pjegavo lice potamnilo kad stade objašnjavati:

Veličanstvo, zlato i dragulji pomutiše vojnicima svijest.

Svi su se bacili na tovar da plijene, čak i četovođe crne

čete, a

Batori je ostao sam sa svojim zapovjednicima, uzalud

zapovijedao

da krenu u potjeru. Vojske su se pobile za plijenom i tek je

ujutro

uspjelo sabrati nešto vojske, ali je neprijatelj već uzmakao.

- Zato sam dala stotinu tisuća zlatnika da vojnici imaju

što pljačkati? viče kraljica.

- Takvoj sili nije se dalo ni moglo zapovijedati, a Batori

nije mogao sam ići u potjeru s nekoliko vođa.

- Ne pitam kamo bi dospio, nego gdje je pobjeda koju ste

navijestili? U što sam bacila stotinu tisuća zlatnika? Da

protiv

nik umakne u svoju zemlju i tamo okruni Ivana? A sve to mogu

mi javiti okom u oko?

- Veličanstvo upadne sad glasnik doveo sam seda

mdeset i dva zarobljenika.

- Za njih sam ja položila tisuća zlatnika? To se usuđujete

javiti meni, umjesto pobjede? To je izdajstvo.

Utučeno držanje članova kraljevskog vijeća potvrđuje kra-

lične riječi, dok se Petar Gereb usudi primijetiti:

- Potpuno se slažem s mnjenjem njezinog veličanstva. Nit

ko zdrava razuma ne može ustvrditi da je to pobjeda. Gotovo

bih rekao da je vojvoda ovlaš ostavio tovare da se momci

zbune.

Ne optužujem nikoga, ali koliko god su naši vođe

hrabri, iz

svega se razabire da nisu mogli držati momke na uzdi. A to je

neopisivi poraz.

- Sramotni, sudbonosni. A što radi Batori?

Vraća se u Budim i on i crna četa odgovara glasnik.

Kraljica dodirne rukom čelo i vikne:

I pušta neprijatelja da ide kud ga volja. Pušta da kruni

drugoga. To traži .tešku, strahovitu, neodgodivu kaznu.

I zaokruži bijesom gospodu pa im dobaci:

Što, dakle, da radimo? Da čekamo dok oni okrune Ivana

i dođu ovamo na Budim da nas rastjeraju? Je li? To ste

odlučili?

Kancelar se osjeti pogođenim pa odgovori:

- Veličanstvo, sam Batori nije mogao s tom četom nastaviti

boj i krenuti za neprijateljem jer su se njegova vojska i

crna

četa razbježale s plijenom, a demoralizirane su pljačkom.

Ljudi

su ugrabili najdragocjenije stvari kralja Matije i pobjegli,

dakle,

nije se moglo krenuti protiv vojvode kojemu dolaze u pomoć ja

ke čete iz Slavonije. Ali ono što nije mogla učiniti

Batorijeva voj

ska i crna četa možemo učiniti mi bez boja.

- Dobit ćete i krunu i princa?

- Molim vaše veličanstvo da me sasluša.

I gospoda od kraljevskog vijeća jednakom se uzbuđenom pažnjom

okrenuše k Filipcu, makar nitko unaprijed ne vjeruje u izlaz.

Prisilit ćemo neprijatelja da vrati krunu i da se okani

svake pomisli vojevati s nama ili nas napasti. Zato predlažem

vašem veličanstvu i kraljevskom vijeću neka otpošalje Hrvati

ma poziv da smjesta predaju krunu. Ako to ne učine, proglasit

ćemo ih veleizdajnicima, izabrati kralja Vladislava i pozvati

ga

da odmah na veleizdajnike pošalje oružanu silu.

132

Još nije svršio, već kraljica dade znak da će govoriti.

Ovakva poruka uistinu dolikuje pobjeđenima, ali ne doli

kuje kraljici niti bi smjela dolikovati vijeću kojemu ona

pred

sjedava.

Uistinu, nema nade da bi ovakva poruka donijela uspjeh

izjavi biskup egerski, a Filipec se nakloni Beatrici:

Mudrost vašeg veličanstva neka nam pomogne s boljim

prijedlogom.

Rekoh: vaš ću prijedlog upotpuniti i prevrnuti.

I pregledavši gospodu, ona najavi:

- Kraljevsko vijeće pod predsjedanjem kraljice Beatrice ar-

agonske zaključuje: Ivan Korvin, Lovro Iločki i svi vođe i

plemi

ći hrvatski proglašuju se ovog časa veleizdajnicima. Svi

podanici

ovog kraljevstva pozivaju se da ih izbace iz svojih kuća, iz

svojih

krajeva, da im ne pruže ni koru kruha. Neka smatraju svojom

dužnošću da svakog od njih uhvate i predaju kraljevskom vije

ću. Isto tako svatko neka smatra svojom dužnošću da im otme

kraljevsku krunu. Kraljevsko vijeće zaključuje da se

smjesta

skupi vojska i pošalje za otmičarima.

- Da, veličanstvo, to zaključuje kraljevsko vijeće potvrdi

kancelar Filipec, a svi ostali odobravaju.

Beatrica, zadovoljna njihovim popuštanjem, nastavi:

Nadalje, kraljevsko vijeće zaključuje da se već sutra ima

pristupiti izboru, to više što se izborno plemstvo još uvijek

nalazi

u Budimu i teško iščekuje da se kraljevstvu što prije dade

kralj.

Sva gospoda živo povlađuju kraljici:

- Napokon, kraljevsko vijeće zaključuje da u ime izabranog

kralja preuzme vlast u kraljevstvu pod vodstvom kraljice. Pro

glašavajući princa Ivana nametnikom i veleizdajnikom,

predložit

će kralju Vladislavu i kraljici Beatrici aragonskoj da osudu

pot

vrde i nad spomenutim izdajnicima izvrše kaznu smrti.

- To su zaslužili reče Filipec, a potvrde i ostali članovi

vijeća.

Petar Gereb ustane i tronutim glasom izjavi:

- Žalim, ali nisam kriv što ne mogu zaštititi sudbinu Ivana

Korvina, svojeg rođaka. On je sam kriv što se predao na

milost

i nemilost vojvodi Iločkom i čitavom južnom plemstvu preko

Drave.

- Te zaključke valja staviti na pergamenu predloži bis

kup Filipec, a kraljica doda:

- Sutra u zoru neka se zaključci proglase čitavom gradu i

neka se po čitavom kraljevstvu razašalju glasnici da su princ

Ivan i sve njegove pristaše proglašeni veleizdajnicima.

Neka

svatko dozna da ima dužnost uhvatiti i predati ih vlasti i da

im nitko ne smije dati krova ni kruha. Dodajte još ovo:

svatko

tko bi to ipak učinio, smatra se također veleizdajnikom, kao

i oni

i potpada pod kaznu smrti.

133

- Da, veličanstvo, to je odvažan i odlučan čin.

- Prema tome, mislim da nemamo više nikakva razloga če

kati dalje događaje. Sutra ćemo najaviti svijetu da su naše

če

te razbile Ivana Korvina, Lovru Iločkoga i njegovu vojsku.

Ovakva

je varka potrebna i zato što ćemo sklonuti hrvatske plemiće

koji

se nalaze u Budimu da prisustvuju izboru kralja Vladislava i

da

ju svoj glas za njega.

- Svejedno mi je da li ti razbojnici s juga prisustvuju ili

ne

reče kraljica.

- Vaše veličanstvo digne se Petar Gereb uvijek je bilo

tako da se bez njih na jugu, bez Hrvatske i Slavonije, nije

mo- -

gao izvršiti izbor kralja. Moraju prisustvovati” i ako ne

uspijemo

varkom, pokušat ćemo drugim sredstvima, *samo da

nekoliko

Hrvata prihvati izbor. Kasnije mogu vikati oni drugi koliko

ih

je volja.

- Hoćemo li naći nekoga od njih da pristupi k nama?

pita Beatrica.

- Prevarit ćemo ih reče Filipec. To preuzimam ja.

- Radite s tom stvari što vas volja dovrši Beatrica oma

lovažavajući ali izbor je sutra. Sutra nakon izbora neka

gos

poda velikaši i plemići krenu na granicu pred kralja

Vladislava.

Želim da pratnja izaslanstva bude u najraskošnijoj opremi. Sa

ma ću poslati napuljske dvorane i četovođe u najsvečanijim ha

ljinama i na svečano opremljenim konjima.

Kraljevsko vijeće položi svoju riječ u jamstvo da će biti sve

izvršeno, a onda izlaze svi iz palače pred kojom su se

razgorjele ugarske i napuljske baklje.

Gospoda uzjašu konje i kreću u palaču biskupa Filipca da

nastave vijećanje u kojem ih je zatekao Batorijev glasnik.

Građani se povlače na pragove, na trijemove i na prozore,

zure u oblačnu noć i naslućuju da se u kraljičnoj palači

zbilo nešto sudbonosno. Onda se baklje polagano gase.

Sve dublje pada noć u san. Ljudi liježu s nekom teškom mo-

** rom na duši, pritište ih sparina i težak zrak, nešto

nevidljivo što leti kroz noćni mrak i donosi slutnju osude

smrti.

Beatrica sjedi na postelji i promatra rasprostrtu grimiznu

kraljevsku haljinu, posutu biserjem i dijamantima. Na vrhu

položen je dijadem u obliku krune od dragog kamenja; na

svakom šiljku sja zvijezda. Zamišlja sebe u toj haljini i

gleda ponosnu glavu, na kojoj sja kruna, miluje je

razdraganim pogledom kakav nikad živo biće nije moglo spaziti

u očima aragonske kraljice.

Ova je kruna središte predodžba što su se rađale i umirale,

predodžba o usponu na prijestolje na kojem će ona ravnati že

zlom slabog i bezvoljnog kralja. Kraljevska haljina ne budi u

njoj

na upravljanje. Oko te haljine njena mašta je nanizala

milijune

ljudi što dršću od svake kretnje nabora grimiza. I od te

misli <

obuzima je užitak uvjerenja da je ona jedino biće zbog kojega

svi moraju biti robovi. {

134 i

"To je cilj, sadržaj života, od neba dano pravo!"

Veličanstvo, zar nećete već jednom leći?

Hrapavi glas iza njenih leđa opetuje tu opomenu već treći

put. I polagano, nečujno, došulja se k njoj starica,

uspravljena,

jaka i čvrsta.

- Baš mi dosađuješ, Nardela. Razmišljam.

- Sutra je veliki dan, veličanstvo. Htjela bih da ste odmo

reni, da sjajite i cvatete.

- Zasjat ću i procvasti tek onog dana kad ova haljina zagrli

moje tijelo. Nardela, kakvo čekanje. Možda ljubavnici tako

oče

kuju zagrljaj kao što ja čekam čas kad ćeš mi obući ovu ha

ljinu.

Kraljica se digne, bijeli plašt od tanke svile priljubi se uz

nago tijelo. I dok korača, leprša oko nje svila kao

prozirna

maglica.

Sjela je u naslonjač. Nardela joj raspleće gustu bujnu kosu,

šapćući:

- Jadni Vladislav, izgubit će vid, svijest i ono malo kra

ljevskog dostojanstva kad ugleda vaše veličanstvo u ložnici.

- Sjećaš li se još toga plavokosog bijednika iz Linča?

- Predobro, veličanstvo. Sjećam se kao da je bilo danas.

Ono bljedoliko mlado lice, pospane oči, Bože moj, kao da se

nikad ne budi iza sna. Samo kad ste vi ušli u dvoranu gdje je

čekao, probudio se. U zjenici mu se užarila pritajena

iskra,

činilo mi se da uvijek trne uz vas i glas mu je onda bio još

tiši

nego inače. Gospodin historičar Galeoti pretvorio se u

pjesnika,

gledajući Vladislavljev zanos kad je bio u vašoj blizini.

- Što to govoriš? Galeoti je nešto spjevao kralju Vladislavu

u Linču?

- Sad već smijem vašem veličanstvu odati tajnu. Onog da

na u Linču Galeoti je spjevao epos o ljubavi kralja

Vladislava

prema mramornoj kraljici aragonki. U eposu veli da je

Vladislav

čitav svoj život prespavao, ležeći na ležaju, na

prijestolju. A

probudio se u času kad je spazio divotnu ženu kraljicu

Beatricu

aragonsku. Ali nitko se nije usudio o toj pjesmi govoriti

vašem

veličanstvu, pa ni ja.

- Neka pjeva stari Galeoti koliko ga volja. Ipak je čudnova

to kako je tim budalama Ugrima palo na um da biraju baš toga

pospanoga bezvoljnog bolesnika. Maks, taj bi bio nešto drugo,

on je barem pristao da nosi mač i kraljevsku krunu, ali,

naravno,

mojim je ciljevima Vladislav tisuću puta draži.

Nardela se smješka i prinosi staračka usta kraljičinu uhu:

Zasitila se gospoda, ovdašnji velikaši, ocjelnog gospodstva

kralja Matije i zaželjeli mekog voska da ga mijese kako ih

bude

volja, a zapravo i moje je drago veličanstvo dosta trpjelo od

samovolje svojeg prvog muža. Bilo ga je tešeko snositi, ali

ovaj

drugi Vladislav, on će biti kao maslac, samo da ga malo

primak-

neš k suncu već se topi.

135

Pravo imaš što žališ jadnog Vladislava. Svakog ću ga dana

premijestiti u drugi oblik.

I smiju se obje i kraljica i njezina dadilja.

Radit ćete s njim kao što radi gospodin kipar Laurana

glinom.

Beatricin smijeh odzvanja odajom.

A ono bljedoliko kraljevsko kopile, njemu je suđeno za

uvijek? Je li, veličanostvo?

Neće dugo živjeti sa mnom pod jednim krovom.

Nardela sve poskakuje od radosti.

- Upravo mu je sam đavo prišapnuo da ukrade krunu i s

njom utekne. Sada ga više ne štiti ni njegov” rođak Petar

Gereb.

Prije dok je sklapao onaj ugovor, ne bih ga bila mogla tako

lako

dovući ni u tamnicu, a kamoli na stratište, ali sad ne treba

ni da

trenem okom. Oni će ga sami predložiti meni i kralju na

kaznu.

Taj lupež ne može umrijeti naravnom smrću. Uvijek su aragonci

stjecali prijestolje, prolijevajući krv svojih takmaca. I

tako će

biti dok bude nas.

- A hoće li vaše veličanstvo uzeti na dvor Gordanu? za

žmiri starica.

- Zaslužila si da te udarim zbog tog glupog pitanja.

- Oprostite, ali svojom ste osudom udarili takmace i ne

prijatelja, a ništa ne rekoste o Gordani pa mišljah:

zaboravili ste

zmiju koja je gmizala oko vas, trujući vam život i borbu za

pri

jestolje.

- Ne boj se, Nardela, nad njom je proglašena osuda. Uhvatit

će nju moj dvoranin Robert, nećak biskupa egerskog.

On će

izvršiti najokrutniju osudu. Svezat će je i predati svojim

slugama

na dar.

Nardela polegne kraljicu u mirisavu postelju, namjesti joj

raspletenu kosu kao nevjesti i povuče se tiho iz sobe.

BEATRICA SE OSVEĆUJE

Bubnjevi probudiše stanovnike grada. Nikad toliko bubnjeva

nije prošlo ispod njihovih prozora, čini im se: noću su

podigli stotinu stratišta, a sada zovu ljudstvo na smaknuća.

I svi idu ulicama, trgovima, pitaju, zaprepašćuju se,

slušajući kako bubnjari objavljuju zaključak kraljevskog

vijeća. Us-trašeni ljudi zastaju i šapću:

Mladi kraljev sin izdajica?

Zaprepaštenje, strah i tiha žalost zaokuplja građane, sluge,

kmetove, a bubnjari prolaze gradom, navješćujući smrtne osude

od prošle noći.

136

i

Gordana ustaje. Provodi dane u niskim sobama male zgrade u

vrtu biskupa Varadija. Krije se od svega svijeta. Samo katkad

dolazi k njoj Varadi s kaštelanom kraljevskog dvora Đulajem i

u teškom iščekivanju raspravljaju kad će im stići vijesti od

vojvode Iločkoga.

Ostali dio dana zadubljuje se Gordana u misli i u knjige što

ih donosi Varadi. Tek navečer, kad padne mrak, izlazi iz

kurije u biskupov ograđeni vrt, zaogrnuta muškim ruhom i

plaštem da prisluškuje Šaputanje ljudi. Ni sluge u kući ne

slute tko se krije u samotnoj zgradi, u muškoj odori pod

vizirom.

Odjenuvši se, pristupi Gordana k rešetkama prozora i pogleda

dolje u sunčani vrt. Skupili se biskupovi momci i stara

gazdarica. Kretanje njihovih ruku pokazuje da su zaprepašteni

i sve se više približavaju k onome koji im pripovijeda.

"Što ih tako živo zaokuplja?" misli Gordana.

Ljubopitna pohiti k vratima, gurne zasun i bez riječi pusti

unići Varadija.

U njegovu licu odražava se užas. Bez uvoda drhtavo reče:

- Kraljevsko vijeće dalo je objaviti pobjedu nad vojvodom.

Oteli su mu princa i osudili ga na smrt.

- Nemoguće vikne Gordana.

- Morao bih biti istog uvjerenja, ali crna je četa ipak

izdala

vojvodu za sto tisuća zlatnika.

- Ako je to istina, ne vjerujem da vojvoda nije sklonio

krunu i princa na sigurno mjesto. On je odviše mudar i

dalekovi

dan, a koliko je hrabar, toliko je oprezan.

- Mislite da su tu vijest bacili iz Beatričine palače da pro

izvede zabunu?

- Jer su svi očekivali vojvodinu pobjedu, svi su se već

kolebali spremni da napuste Vladislava i prijeđu k nama. Sami

ste mi to pripovijedali. Naši plemići donosili su tu vijest i

drugi.

Ugri neće tuđinca.

Gordana ne skida oka s rešetaka prozora i zapazi povratak

slugu i njihovu trku prema zgradi.

- Dolaze ovamo, biskupe.

- Idem da ne nahrupe u sobu reče on i digne se.

Kad se opet vratio, Gordana se preplaši bljedila njegova

lica.”

- što se dogodilo, gospodine biskupe?

- Ono što sam princu rekao onog dana kad sam ga sklop

ljenim rukama molio neka pozove one tisuće hrvatskih plemića

što su stigli na izbor, neka uhiti Beatricu i čitavo

kraljevsko

vijeće, neka postavi druge koji će voditi izbor, a bijesnoj

aragon-

ki onemogućiti da sipa otrov. Rekao sam mu: visosti, kad

bi

Beatriea bila u položaju u kojem ste vi sada, ne samo da bi

vas uhitila nego i osudila na smrt. A on se zgrozio od mojih

ri

ječi, mojih prijedloga, odbio je sve, sad se ispunilo.

Aragonka je

s kraljevskim vijećem izvršila ono što sam ja prorekao. Jučer

u noći proglasili su sve naše veleizdajnicima, a nad vojvodom

137

i svim vođama i nad samim princem izrečena je zapovijed da se

uhite, predaju kraljevskom vijeću i kraljici, a oni se ih

kazniti smrću.

Naslonjena na stol, Gordana ostaje nepomična, ukočena.

Ružičasti čar što probija bjelinu njene puti polagano

nestaje. Blje-dilo prelazi licem ljepotice. Pogled bademastih

očiju gubi se ispod svilenih tamnih obrva kroz prozor u

daljinu.

Usta su joj malo otvorena kao da govori nešto sama za sebe. A

biskup Varadi prepušta se svom gnjevu.

Ja sam žestok, ja sam vrele ćudi, moji su prijedlozi plod

mržnje prema Beatrici. Tako je prosuđivao princ. Nisam voda

stajaćica, bujica sam, ali znam kud idem, poznajem korito

kojim

jurim. Evo, sve se izvršilo, što sam mu ja prorekao.

Ona je još uvijek nepomična, a usne joj tiho šapuću:

Kralju veliki, čuješ li tamo u grobu koliko si grijeha po

sijao nad glavom svojeg sina?

Gordana spusti glavu.

- Skupimo misli, biskupe, ne plivajte morem svoga ogor

čenja, pitajte svoj um, možda on pronađe kakav izlaz u

posljed

njem času.

- Ne nalazim ništa. Stigli smo na rub ponora. Osuda kra-

lice i kraljevskog vijeća prestrašit će svakog podanika, jer

je

svatko proglašen veleizdajnikom tko bjeguncima pruži krov ili

kruh.

Žestoki pokret Gordanina tijela iznenadi Varadija. Ugleda je

uspravnu i sabranu. Iz njezinih očiju zrači neka nada.

- Ne mogu vjerovati da je vojvoda Iločki dopustio da uhva

te princa. Ako je i predao njegovo vlasništvo, njegove

dragocje

nosti, nije mogao predati princa, u to ne vjerujem, makar sto

puta

proglasili aragonski lupeži. To je njihova zasjeda da

odvrate

od njega sve one koji su dosad vjerovatno očekivali njegovu

pob

jedu. Gospodine biskupe, pozovite k sebi onu desetoricu hrvat

skih plemića što su ovdje. Ili barem Brodarica i Kraljevića.

- Bilo bi bolje da ne zovemo nikoga. Vi zaboravljate, Gor

dana, proglašena osuda proteže se u prvom redu na mene, više

nego na druge. Svakog časa mogu ovamo ući Beatričini ljudi da

me odvedu u tamnicu i ako ovdje nađu kojega od onih plemića,

survat će se na njih njen gnjev. Opominjem vas, Gordana, moja

kuća nije više sigurno sklonište. Beatričini ljudi pretražit

će ci

jelu kuću da možda nađu koga od prinčevih pristaša. Nađu li

vas ovdje, kliknut će od veselja.

- Svaka vam rijč vrijedi. Osuda navješćuje njihov sigurni

dolazak u ovu kuću.

- Zato vas molim, Gordana, ne časite ni časa. Odšuljajte

se preko vrta onom malom uskom ulicom što vodi ravno do kuće

gospodina Damira i prinčeve majke. Uzmite tamo svoje

sluge,

preodjenite se u bojnu odoru posljednjeg momka i što prije

od-

jašite s njima bilo kuda, ali u Budimu se ne zadržavajte.

138

- Samo malo vremena za razmišljanje, gospodine biskupe.

- Bojim se, Gordana, mogli biste oplakati svaki izgubljeni

čas.

Gospodine biskupe, zar vaša odvažnost, vaš um, snaga i

uzdržljivost ne nalaze nikakve druge pomoći, nikakva Maza,

već su vam pred očima samo otvorena vrata tamnice?

- Djevojko, što se tu može? Nad glavom osuda i krhki

krov moje kurije, naši prijatelji daleko, a neprijatelj na

vratu.

Ako ipak imaju u rukama princa, onda su nas ne samo osudili

nego dotukli.

- Ne vjerujem u to jer vjerujem u vojvodu Iločkoga.

- Imaju li ga ili ne, što vi još očekujete od mene, Gorda

na? Da spasim prinčevu glavu?

- Da, gospodine biskupe, spasite njega i sebe, i sve nas

Beatričine osude.

- A to je baš jedino što se ne može. Rekoh vam: moj prag

mogu svakog časa prijeći kraljični tamničari.

- A zašto ih čekate, gospodine biskupe? uzvikne ona.

Što ne bježite. Gospodine biskupe, hoću da i vi smjesta

ostavite

svoju kuću i krenete u kraljevski dvor. Tamo je kaštelan

Đulaj,

najvjerniji prinčev kapetan. Njegova posada broji tisuću moma

ka. Uzet ćemo njihove kacige, vizire i njihove odore i

stupiti

u njihove redove.

- Vas je Đulaj doveo k meni zato što Filipec može svakog

časa udariti na dvor, a vojvoda mu je ostavio zapovijed da ga

pre

da jer ga ionako ne može održati.

- Ali ona ima nalog staviti Filipcu ovaj uvjet: predat će mu

dvor bez ikakve borbe ako mu svečano zada riječ da Đulaj sa

svojom posadom može ostaviti dvor. Dakle, napadne li Filipec

kraljevsku palaču, mi ćemo s njegovom posadom izići

preodjeveni,

dakle, neviđeni. Kad me Đulaj doveo ovamo, bilo je sigurnije

za-

klonište ovdje, sada se stvar mijenja, naš je bijeg iz

kraljev

skog dvora potpuno siguran.

- Nikad mi to ne bi palo na um.

- Prema tome, požurite u svoje odaje, uzmite odijelo svog

kućr.ug kaštelana koji je isto takve veličine kao i vi,

ostavite

kuriju istim putem kojim ste savjetovali meni.

- A vi krenite ravno u dvor.

- Već se spremam i stade uzimati bojni oklop. Prije

nego odem, još ću krenuti u Damirovu kuću da uzmem neka

svoja važna pisma i sve dragulje. A vi se žurite jer je ovo

jedino

što možemo učiniti. U dvoru ćemo se moći krepati i dolaziti u

vezu s našim pristašama u gradu. Saznat ćemo Što sve neprija

telj kani, a to je najvažnije. Smjesta valja poslati glasnike

za

vojvodom i princem neka saznaju osudu kraljevskog vijeća da

se nitko od njih ne približi gradu.

Makar otposlali sto glasnika, netko mora da ih dostigne,

pronađe i navijesti crnu pogibelj.

139

I

Eto, vidite, biskupe, već smo se našli na poslu. Ako ih

obavijestimo, istrgli smo ih iz Beatričinih pandža, a možda

Đulaj

već ima kakvu vijest o njima. Svaki glasnik kojega bi oni

slali

ima nalog da se prijavi Đulaju u kraljevski dvor, dakle,

gospodine

biskupe, do viđenja!

Varadi odjuri kroz dvorište da se hitro odjene, uzevši sa

sobom svog kaštelana što je stajao u dvorištu. Onda zovne i

ostale da nitko ne vidi dok Gordana izlazi iz zgrade.

Gordana je brzo svezala bojne oklope, natakla na glavu limenu

kacigu, stavila vizir pa izašla u dvorište.

U staji sama osedla konja i krene vrtom između gustih stabala

voćaka, nađe se onkraj ograde i potj^a” konja uskom ulicom.

Uskoro stigne pred vrata ograde Damirove kuće. Nekoliko puta

žestoko udari. Odazvao se muškarac. Ona mu odgovori, sni-

zujući glas:

Gospodarev glasnik je ovdje. Otvaraj hitro

Ona ujaše u dvorište, siđe s konja i promotri služinčad. Onda

odabere jednoga od slugu, pozove ga k sebi i s njim daleko od

drugih:

- Pod ovim vizirom je Gordana. Ali da nisi nikome rekao

riječ. Idi sa mnom gore u moje odaje. Moram tamo nešto uzeti,

a ti tobože pratiš glasnika jer imaš govoriti s njime.

Poslije ćeš

me pratiti u kraljevski dvor i ostati sa mnom tamo. Naredi

neka ti

osedlaju konja i uzmi što trebaš.

- Da, vaša milosti.

Momak dade nalog drugima da prirede konja pa ode s Gor-danom

gore u njezine odaje.

Stao je kraj vrata dok ona uzme ključeve i otvori mala

željezna vratašca u stijeni svoje ložnice, izvadi kutiju od

bronce i otvori je. Na dnu leže dragulji i biseri što ih je

primila na poklon od svojeg skrbnika. Ispod nakita je snop

pisama. Gordana sve to složi, otkopča prsluk i gurne u

njedra. Onda uzme dragulje i kesu dukata pa spremi u kožnatu

mošnju i gurne u podstavu haljetka. Zatim zatvori vratašca,

ogleda se odajom, spusti vizir i zovne slugu da je slijedi.

Ne rekavši nikome ni riječi, uzjaše i u pratnji momka ostavi

dvorište. Vrata ograde za njima se zatvore.

Na ulici opazi da ljudi nešto živo pričaju, hitro koračaju,

uzbuđeno mašu rukama. Sve se nešto talasa gradom. Sva su lica

kao oblačići koje privlači na okup neka nevidljiva munja, što

odnekle iz daljine nosi tešku oluju.

I nju vuče za sobom svjetina što ide cestom prema ulici

palača i zaustavlja se na trgu.

Ne znam, vaša milosti. Ćuli smo ujutro kako su oglasili

smrtnu osudu nad princem, nad vojvodom i nad svima našima,

a valjda neće izvesti takvu nepravdu.

140

- Oslobođenje je najdragocjenije, zato je najskuplje. Ne

može se kupiti ničijim zlatom, već samo krvlju koja je

najveća

ljudska žrtva.

- Zar će pasti prinčeva ili vojvodina glava?

- Ne, ne naglasi ona i trgne uzde tako oštro da je konj

stao juriti.

Jedva ga opet zaustavi i krene prema trgu gdje se okuplja

svijet.

Mali trg pun svijeta čini se kao lonac u kojem šumi vrela

voda. Gordana stane i promotri ljude: je li možda izazvala

pozornost? Nitko se ne osvrće na pridošle jahače. Svi su

zaokupljeni živim razgovorom, pitanjima, odgovorima.

Gordana sluša građane i kmetove, a riječi su im živa žeravica

mržnje:

Prokleti aragonci. Zar ćemo dopustiti da se zauvijek ug

nijezde kod nas?

Ne može biti ni kruha ni života u ovom kraljevstvu dok

se ne oslobodimo aragonaca.

- Kako da ih se oslobodimo kad se sada spremaju da još

čvršće zasjednu na prijestolje?

- Ne dajmo im. Bacimo se na njih. Udrimo ih. Svatko ima

pravo da bude gospodar na svojem.

- Da šapću ljudi udariti ih u rebra i osloboditi se.

Ne dajmo da odrube glavu sinu našega kralja. Ne dajmo!

Gordana hvata svaku riječ, prosuđuje, naslućuje, nešto se ima

dogoditi. I sagne glavu prema građaninu što je upravo dovršio

kletvu nad glavom kraljice Beatrice:

- Zašto ovdje stoje ljudi?

- čekaju velikaše, nemila im uspomena.

- Dakle, ovuda će proći?

- Ovuda, kuga ih ubila!

- Da, ali kamo idu sada u to doba?

- U samostan.

- Sada? što će u samostanu?

- čujte, oklopniče, zar ne znate? Gospoda idu na izbor.

- Izbor? Zar kraljevski izbor?

Pa kakav drugi izbor? Vitez očito nije odavde kad to ne

zna?

“ Da, sad sam upravo ujahao u grad. A kad je proglašen

izbor?

- Kažu da su velikašima i plemićima javili jučer u noći i

danas u zoru, a nama, pošto su proglasili smrtnu osudu nad

našim princem i njegovima dolje s juga. A zapravo vam moram

reći da smo i mi svi uza nj kao što smo bili iz njegova oca,

ali

tko nas pita.

- Dakle, poslije smrtne osude proglasili su izbor. U kojem

će samostanu birati?

141

Tamo, ondje, valjda zato da ih njihova Aragonka može

gledati, da im bude bliže, prokleto im bilo. Uvijek su

gospoda radila u tom kraljevstvu kako je njima bilo bolje.

Svega imaju i još im nije dovoljno. A ono nešto slobode što

je kralj dao nama građanima, našim općinama, našim sudovima i

našoj trgovini i kmetovima, na sve to bacit će se aragonska

rulja da nam otme. Da je princ postao kralj, potvrdio bi sve

naše pravice što nam ih je dao kralj Matija. Vele da bi nam

dao još više i zato hoće njegovu glavu.

Gordana sagne glavu i prekine građanina u njegovu ogorče

nju: ,^,

- Još nitko od velikaša nije krenuo na izbor?

- Prošli su samo neki strani plemići. "*

- Koji strani plemići?

- Pa oni s juga što su došli s vojvodom Iločkim, s onim

što je odnio krunu i odveo princa.

- Hvala vam, čovječe, što ste me uputili odgovori ona i

žestokim zaokretom pojuri s trga.

Njezin je momak slijedi.

Brzo stigne pod kestenje ispred samostana.

Crkva je širom otvorena, a vani pod krošnjama okupili se

ljudi, građani, kmetovi i sluge pa čekaju.

S druge strane nedaleko od ulaza u crkvu sjede na konjima

plemići u crvenim, bijelim i modrim haljecima ukrašenim

gajtanima.

Gordana pođe ravno s njima, ali se onda nešto dosjeti i

zaustavi konja pa zovne svojeg momka.

- Ni jednom riječi ni kretnjom ne smiješ odati tko sam.

- Neću, vaša milosti.

- Ako te pitaju, reci da sam sin plemića s juga i samo znaš

da me slao vojvoda Iločki. Ako te ispituju, sve možeš reći,

samo

ne reci da sam žena.

- Poslušat ću vašu milost, samo ako ih ne izazovete na mač.

- Izazvati ih neću, nego ću im reći mnogo toga što treba da

mi vjeruju, a to ću postići samo ako misle da sam vitez i

plemić.

Kad bi doznali da sam žena, ni jedna mi riječ ne bi

vrijedila.

Upamti, čovječe, da me ni jednom riječi ne izdaš.

- Slušat ću vas kako ste zapovjedili.

Plemići se obazreše kad je Gordana dojahala k njima i digla

na pozdrav ruku u bojnoj rukavici.

Svi su pogledali viteza u smeđem plastu što mu pokriva

tijelo. Ali kako nije digao vizir, ozdraviše mu nehajno i

nastaviše slušati plemića koji je samo na čas prekinuo

pripovijedanje, obazrev-ši se prema Gordani.

Ona odmah prepozna Filipčeva rođaka Janušku. I bude joj jasno

da joj valja prisluhnuti što on tako važno govori hrvatskim

plemićima.

Sam sam sve vidio svojim očima što se tamo zbivalo.

142

- Vojvoda Iločki ive je tako udesio kako bi princ mislio

da mu je vojvoda vjeran. Bilo je malo okršaja, ali nikakve

pra

ve bitke, a zatim je došla crna četa. Blaž je otišao u

vojvodin

tabor da se dogovore kako će izigrati princa, a onda su

navalili

i vojvoda je zapovjedio svojim momcima da bježe.

- Je li to moguće? snebivaju se hrvatski plemići.

- Jest, tako je. Zapovjedio je da bježe i onda je u bijegu

u Batorijeve ruke pala kruna. I onda se, eto, desilo to što

sam

već rekao. Vojvoda je predao princa gospodinu Batoriju.

- Vojvoda nije osuđen od vijeća?

- Kako bi bio. Vojvoda je obećao kraljici da će izdati prin

ca, a ona mu je za to obećala bosansku krunu, ali kad su

počeli

svi bježati, i princ je pobjegao, gospodin Batori slao je

glasnika

s viješću da je vojvoda pogazio obećanje zadano kraljici i

onda

je u noći izrečena osuda, ali malo prije stigao je drugi

glasnik

koji javlja da je vojvoda sam uhvatio princa i predao ga

gospo

dinu Batoriju.

Plemići šute i ne vele ništa. Gordana se približi i,

promijenivši glas, vikne:

- Laž je svaka riječ što ju je izustio ovaj plemić.

- Tko me to okrivljuje lažju? zaprijeti se Januška, ali

istodobno krene konja natrag da bude što dalje drskom napa

daču.

Plemići začuđeni gledaju viteza, mjere ga od pete do glave i

zaustave pogled na njegovu viziru.

Tko je taj što se ovdje junaci? pita Januška, zaštićen

plemićima.

- Ne vjerujte mu, ljudi oslovi ih Gordana hrvatskim je

zikom.

- Vidite da mu laž hramlje na obadvije noge. Osuda je izre

čena nad vojvodom baš zato što je protivnik kraljevskog

vijeća

i kraljice. Hoće samo da vas zavara, ne biste li vi

pristupili k

izboru.

- Da, on nas poziva u ime kraljevskog vijeća da pristupimo

k izboru.

- Ako ste vitezovi i plemići, govorite jezikom koji ja ra

zumijem izazivlje ih Januška. Recite mi okom u oko da ču

jem.

I stadoše govoriti latinski. Gordana snizi glas:

- Ako je vojvoda kraljičin pristaša, ne može biti protiv

njega izrečena osuda. A ja vam zadajem riječ da to nije

istina.

Vojvoda nije ni govorio s kraljicom niti joj je obećao da će

izdati princa.

- Ovaj laže vikne Januška cijeli Budim zna da je voj

voda bio noć prije svoga odlaska iz Budima kod kraljice.

- Istina je potvrde plemići.

- Vidjeli ste ga svojim očima? pita Gordana.

143

Jest, ja, plemeniti Brodarić, ja sam ga pratio odgovori

stari plemić.

- Ako to veli gospodin Brodarić prihvati Gordana on

da je doista bio, ali nikad nije prihvatio niti će ikad

prihvatiti

bosansku krunu po cijenu izdaje.

- Samo se njemu ima zahvaliti da su kruna i princ u kralji

činim rukama viče Januška.

Gordana brzo odgovara:

- Onda ne bi trebalo bježati ni s krunom ni s princem ne

go ih je mogao predati ovdje u Budimu javno i doći s Batori-

jem. . ^

- Onda bi to doznali njegovi zemljaci, a on je htio da bude

u njihovim očima velik i častan.

- I jest častan i ostat će klikne ona.

- Cut ćete kad ga kraljica poslije izbora proglasi kraljem

Bosne. Cut ćete, gospodo, i ne dajte se zavaravati. Vojvoda

je

izdao i princa i svoje prijatelje.

Gordana promatra njihova sumnjičava mrka lica. Opaža da je

došla kasno jer je već prije nje Januška zasijao u njihovim

dušama sumnju. I dolazi bliže pa im govori usrdno:

Kako ste brzi na sumnji i labavi na vjeri. Zar ne vidite

da protivnik hoće da sumnjom razbije naše redove kad nas ne

može pobijediti poštenom borbom?

A stari plemić Brodarić reče:

- Bio je kod kraljice i s njom je dugo razgovarao i nikome

od nas nije rekao što je govorio, nego je otišao s velikašima

u

dvor. Trebao nam je reći zašto ga je kraljica zvala.

- Sigurno je rekao onima koji su bili s njim?

- A zašto nije nama? Mogao se pohvaliti, učvrstiti našu vje

ru u sebe da nam je doviknuo samo nekoliko riječi. A on se,

šuteći bacio na konja, odjurio i otišao s onima koje je

izdao.

- Zašto nije bio na izborima prvi put? Zašto je izostajao

tako dugo, a mi smo svi tu čekali na njega kao lude. Tek kad

je čuo da smo u većim u izboru, tada se pojavio.

Gordana se zgrozi:

- Jedna jedina kap laži iz usta ovog tuđinca mogla je za

mutiti čistoću vaše vjere u svoju krv?

- Od jutra nam Januška pripovijeda čuda što su se doga

đala na bojištu.

- Što vam je mogao pripovijedati?

- Vojvoda je prešao granicu i otišao u češku da pregovara

s kraljem Vladislavom. Tamo je pala njegova odluka da izda

nas

i princa.

- A ne može se poreći da je bio u češkoj. To znam ja

potvrdi Kraljević. Rekao mi je ban Derenčin.

- Dakako, da je bio odgovori ona. Svi se razbude i uz-

viknu:

- Dakle, eto, bio je.

Pa da je bio i u paklu. Ako ste ga odabrali za svoga vo

đu, onda mu morate vjerovati. Niste bili ni budale ni

slijepci,

ni glupani kad ste ga odabrali. Dao je dovoljno dokaza

čitavim

svojim životom o svojem poštenju. Zašto sad sumnja u kojoj

leži

naša propast?

Nešto se predomišljaju, smišljaju, šute neodlučni, a ipak na

putu da se vrate povjerenju. Ona to iskorišćuje pa im

govori maternjim jezikom:

Sumnja je močvara u kojoj gine sve što je dobro u ljud

skom srcu, sumnja je najstrašnija osuda koju je neprijatelj

mo

gao izreći nad nama. Sumnja je krvnik kojega vaša srca dovu-

koše u tabor da odsiječe glavu i vašem bratu i vama. Sumnja

je

najkrvoločniji Turčin što prijeti da pohara naše domove. Gdje

je sumnja, tu nema bratske vjere, nikad pobjede. Posumnjate

li u svog vođu, nema vam spasa nikada, dovijeka. Ako

sumnjate,

niste muškarci, niste ljudi, već gmizavci, slaba čeljad,

preplašeni

tor ovaca što ne vjeruje u svoga pastira i juri u rastvorene

vučje ralje.

Svaka riječ poput biča goni sumnje iz njihova srca, a ona

hrabro ide naprijed.

što god učinio vojvoda, bio on u češkoj ili u kraljice,

pošteno pouzdanje u vođu ima da vam kaže: zna on što radi.

Zna zašto je pošao i sve je tako moralo biti, jer snaga

njegova

mača, lukavost njegova uma vazda su podanici onog dobra za

koje je zajedno s nama pošao u borbu. I ja ne znam što je

govorio s kraljicom, nisam znao da je bio kod nje, ali svoj

život

zalažem za vjeru da sve što on učini samo je na korist našem

cilju.

Govoreći, sve im se više približava i gotovo zanosito

nastavlja:

- Zatvorite svoja srca sumnji, ne dođite blizu izbora jer

biste tako priznali Vladislava za kralja, čekajte dok se jave

oni

u čije smo ruke položili svoju sudbinu, imovinu, i živote.

- Zapravo, nema krivo reče netko u skupini.

Hajdemo kući i čekajmo.

Gordanin se momak približi i šapne joj:

Vaša milosti, zar ne vidite da iza vaših leđa čitavo vri

jeme sluša žutokosi Robert? On vas je već vidio u muškoj

odori.

čuvši to, pozove plemiće:

- Da, plemenita gospodo. Vratimo se kući i čekajmo glas

svojeg vođe.

- Zašto ne pitate tko je taj vitez? vikne Januška, videći

da se plemići spremaju na odlazak. Govorite sa čovjekom

čije

je lice zastrto vizirom.

- Poznaju me po govoru da sam njihov odgovara Gor

dana, promijenivši glas.

Toga časa zaleti se straga Robert na konju, zaokruži Gorda-nu

pa se stade grohotom smijati:

144

10 GORDANA IV

145

10*

Kakvi su to vitezovi i plemići s juga kojima pamet soli že

na. Sami ne znaju što da rade pa traže svoju pamet u suknji.

Te riječi unose nemili prosvjed u redove plemića.

- 0 kakvoj to ženi govori?

- 0 ovoj tu što vas zavarava.

- Nismo mi budale.

- Francuzi ste, a kažu da je njih vodila u boj nekakva

pastirica.

Robert se grohotom smije, a to rasplamti njihov ponos.

Razjareni su i uvrijeđeni.

Dolje vizir! viknu odjednom.

Ali ga Gordana čvrsto drži da joj ga"“ratko ne skine.

- Ne dirajte me. To je viteški zakon. "Ne dirajte vizir. Ski

nut ću ga pred vama nasamu.

- Tu ga skinite. Dokažite ovom plemiću da nismo budale ko

je slušaju žene.

Ali već se straga približio Robert i svom silom trgnuo s

glave Gordani kacigu zajedno s vizirom. I oni ugledaše bujnu

smeđu kosu brončanog sjaja stegnutu u mrežicu.

I sve oblije stid, kao da su zatečeni na sramotnom djelu.

Gledajte, ljudi, plemiće što slušaju ženino brbljanje kao

popovu propovijed u crkvi smije se Januška i doziva ljude

ispred crkve.

A građani nahrupe da vide zašto viču gospoda. Robert se

grohotom smije, pokazujući plemiće:

Evo vam kraljevskih izbornika. Evo junaka, divova s ju

ga kojima zapovijeda žena, soli pamet žena, vodi u borbu

žena,

naučava koga bi priznali za kralja. Eno vam plemića vitezova

u

vlasti suknje.

Bjesnilo zahvati plemiće, stadoše vikati i prijetiti se

oružjem:

- Na megdan zbog uvrede! Na megdan sa mnom izjavi

najprije stari Kraljević.

- Sa mnom viču svi redom.

- Ne bijem se s ljudima koje vodi žena prezirno će

Robert.

Ljudi se smiju i njihov smijeh prži ponos plemića.

- Po njezinoj uputi oni neće da idu na izbor.

- Jezik za zube krikne stari Brodarić pa izvadi mač i

zaprijeti se građanima, udarajući lijevo i desno, a prosijedi

Kra

ljević vikne:

- Nijedna riječ ove žene ne vrijedi. Bila je kraljičina dvo-

ranka, uživala njene dobrobiti, što god kaže samo je spletka.

- Sramota je slušati ženu viču ljudi.

- Žena sam vašeg druga Damira od Brezovice.

- Pa da je žena kneževa, neka ide pjestovati djecu, a ne

učiti muškarce viče uvrijeđeni, osramoćeni Kraljević. Drugi

mu povlađuju.

146

Gordanine oči plamte kad razabere svoj poraz i vikne:

Sramit ćete se pred sobom, pred svojom djecom i svo

jim unucima što ovog časa niste bili žene, nego jadni crvi, a

u

močvari neprijatelja.

Robert opkoli Gordanu i zapovijedi:

Naprijed! Vi ste moja uhićenica.

Zar ćete dopustiti, gospodo plemići, da ženu vašeg druga

Damira od Brezovice uhvati čovjek koji je progoni zbog

nečistih namjera?

To ih ponovo povrati i gurnuše Roberta s njegovim momcima

natrag. Spazivši da je sa svojih pet momaka preslab da se

bori s njima, odustane od namjere da Gordanu vodi sobom.

Međutim, stari Kraljević pozove svoje momke, njih desetoricu,

i naloži da Gordanu otprate kamo im ona odredi, a onda

pristupi k Robertu i okosi se:

- Vi ste nas uvrijedili. Izazivam vas u borbu smjesta, ovog

časa.

- Zar pred crkvom, gospodine?

Ne, već iza crkve. Dođite.

Morao se pokoriti pozivu.

A Gordana opet pokrije glavu kacigom i lice vizirom pa tjera

konja. Slijede je plemićki momci i njezin pratilac.

- Kamo da krenemo, vaša milost? pita je ovaj.

- U kraljevski dvor.

- Teško ćemo proći. Odviše je svjetine.

- Svjedno. Onamo nas jedino vodi put.

- Evo, dolaze velikaši. Idu na izbor. Pred njima se jedino

možemo skloniti uz plot. Ili da krenemo kući?

- Nipošto. Pričekat ćemo da prođu.

I opet se sastadoše biskupi, velikaši i plemići na saborsko

zasjedanje. Ovoga puta u samostanskoj crkvi.

Stari plemići Kraljević i Brodarić sa svojim drugovima stoje

u kutu kraj nekog malog oltara i promatraju ustalasane Ugre

koji su ispunili čitavu srednju lađu crkve.

- što velite vi na sve to, gospodine Brodaricu? zapita ga

tiho Kraljević.

- Da nije vojvoda ostavio Ivana Korvina, ne bi se Ugri

usudili pristupiti k izboru.

- Tako je. Ne može se lagati čitavom svijetu. U kraljev

skom vijeću sjede velikaši i biskupi, ljudi od časti. Kako bi

mogli

objaviti nama plemićima da su uhvatili princa, vojvodu i

krunu,

kad to ne bi bila istina?

Tamo na pročelju pojavi se potpalatin Orban i bez ikakva

uvoda proglasi:

147

Prečasna, velemožna i plemenita gospodo, u ime kraljev

skog vijeća predlažem da ovaj sabor jednoglasno, bez ikakvih

go

vora i primjedaba, izabere za kralja češkog kralja

Vladislava, i to

uz ove uvjete:

"Prvo da potvrdi sve naše povelje, da potvrdi svojom prisegom

sve pravice što ih uživaju naši staleži na sjeveru i jugu

ovoga kraljevstva."

- Čujete? To znači da mora potvrditi naše hrvatske pravice

šapne Brodarić Kraljeviću.

- Tako je.

A tamo se ori Orbanov glas: ,f

"Da prisegom potvrdi sve sloboštine Šio ih je uživalo ovo

kraljevstvo, kako u Ugarskoj, tako i u Hrvatskoj i

Slavoniji."

Brodarić i Kraljević s ostalim svojim pristašama zadovoljno

se pogledavaju pa se opet okreću k potpalatinu.

"Treći je uvjet da kralj Vladislav uzme za ženu udovicu

kralja Matije i da je proglasi svojim suvladarem."

živio kralj Vladislav! Živjela kraljica Beatrica!

Ti se poklici izvinu iz grla prisutnih Ugra, dok Brodarić,

Kraljević i njihovi drugovi šute. Kao da im je posljednji

uvjet prigušio dah, izazivajući tajni strah što im proviri na

oči.

I time je kraljevski izbor dovršen.

Dostojanstvenici i velikaši redaju se u povratku.

A Gordana sa svojim momkom teško napreduje kroz masu svijeta

i krči put prema dvoru.

Mora proći pokraj egerske palače. Ali tu joj ljudstvo

zaustavi konja. Plemićki momci što su je pratili izgubili su

se u mnoštvu što stoji gusto okupljeno na cesti. Sva su lica

okrenuta prema palači biskupa egerskoga i sve nešto čekaju.

Neprestano pridolaze novi ljudi, kmetovi, građani i plemići,

na svečano opremljenim konjima.

- što čekate ovdje? upita Gordana skupinu građana ko

ji su zaustavili njezina konja.

- Zapovjedili su nam da dođemo pred kraljevsku palaču i

da kliĆemo: "živjela kraljica" i "živio kralj Vladislav".

- A vi ipak ne kličete?

- E, tako, mislili smo da će se klicati Ivanu Korvinu, a sad

tko bi ga znao što da radimo. A što ćete vikati vi, gospodine

vi-

teže?

- Ništa, dragi prijatelju.

- Tko bi se. tu snašao. Onu aragonku nitko ne trpi, ali kažu

da moramo vikati za nju. što mislite vi?

Dok on pita, okupljaju se oko njih građani pa naćule uši,

uvjereni da će ih ovaj pod vizirom uputiti.

Slušajte počne Gordana recimo da ima dva čabra:

lijevo i desno i u svakome je voda. Ako prolijete na svoju or

anicu desni čabar, sve će uginuti, ako prolijete lijevi, sve

će pro-

cvasti. Koji biste čabar odabrali?

148

Svakako lijevi odvrati stariji građanin, a drugi odobra-

vaju.

i*"

što biste učinili s desnim?

- Odnio bih ga na gnoj ište i prolio na užareno željezo da

se pretvori u paru i izgine svaka kap.

- Znajte, dakle: lijevi je čabar Ivan Korvin, a desni je onaj

koji donosi na vlast aragonsku silu od koje mora izginuti sve

dobro i pošteno. Aragonska vlast u svakoj ruci nosi

stotinu

zala.

- A kakvo je to zlo, gospodine viteže, o kojem vi govorite?

- Ne znate kako vas zlo tišti?

- Kako da ne znamo, ali čovjeku je lakše kad ga požali

plemić.

- Zlo je zlo, ali aragonsko je najgore reče netko iz sku

pine.

- Tako je potvrdi Gordana. Ono što je vaše, aragonci

smatraju svojim. Nikad nećete biti sigurni za komadić svojeg

kruha, svojeg krova, svojeg života ni danas ni sutra. Kad god

bude izlazilo sunce, podilazit će vas jezovito pitanje: što

će mi

opet danas uzeti aragonska sila. Zar krov nad glavom? Ili

poste

lju poda mnom? Ili kruh sa moga stola? Ili poštenje i

čast

mojih grudi? Ili srce? Ili život? Čitavo kraljevstvo bit će

pusta

tamnica i pustoš će njegovu ispunjavati stratišta. Vlast

aragon

sku upravljaju krvnici i razbojnici.

Zapanjeni pogledi upereni su u vizir što pokriva njeno lice.

Neki stari građanin povlađuje:

- Pravo kaže vitez. Tako će biti.

- Pa kako da se toga oslobodimo pitaju ljudi, a Gordana

odgovara:

- Pođite svi koliko vas ima, zakrčite put velikašima i ple

mićima i vičite: nećemo aragonske vlasti:

- A ako nas sasijeku

- Bogme, onda nećemo više vikati.

- Bolje je junački umrijeti nego živjeti kao rob.

- Lako vama, viteže, vi pasete mača, što može građanin

drugo, nego šutjeti i u sebi kleti?

- Aragonce kune svatko danju i noću, i u snu, i na javi.

Nema tu među ovima koje su dotjerali ovamo kao tor ovaca ni

jednog koji ne kune.

- Kleveta je kao mač, samo što se od mača može umri

jeti odmah, a od kletve naroda pogiba silnik polagano reče

Gordana.

Odviše polagano.

Ali više nitko ne sluša. Svi se, kao na zapovjed okrenuše

prema palači. Gordana slijedi njihove kretnje i pogleda.

Ugleda na prozoru neočekivanu sliku.

Poprsje ljepote žene. Na glavi joj klobuk od crvenog baršuna

s bijelim perom i privjescima od bisera. Ćelo joj visoko,

bijelo

149

kao mramor, s visoko uzvinutim obrvama. Ispod njih gledaju

oholo, gotovo posprdno tamne oči.

Lice nešto umjetno narumenjeno. Usne poluotvorene, pune,

nabrekle kao od neke prigušene zapovijedi. Oko bijelog vrata

spušta se crvena haljina. Na rukavima blistaju zlatne rese.

Njene su ruke spuštene na grimizni plašt, prebačen na oslon

prozora.

- Kraljica! šapuću ljudi zapanjeni njenom pojavom.

- A gdje joj je crnina? pitaju svi tiho.

- Crninu žalosti zamijenila je kričavim rumenilom radosti!

Gordana od uzbuđenja čvršće stegne uzde, savlada se, čeka.

Što znači ta kraljičina iznenadna pojava, na prozoru? Zašto -

je dala ovamo dotjerati ljude, građane, knftte”tove i mladež?

što hoće s njima? Da im se pokaže? Da je se nsgledaju?

S trga ispred samostanske crkve jaše gizdava povorka

velikaša. I dolaze ravno prema palači. Idu do ispod njenog

prozora. I trgoše uvis gole mačeve. Gordana sluša poklik što

dolazi iz povorke:

Živio kralj Vladislav! živjela kraljica Beatrica!

Smiješak zadršće na Beatričinim usnama. Smiješak gospodstva,

vlasti, prezira i prijetnje. Pobjednički smiješak tiranina na

posljednjoj stubi uspona k prijestolju.

Gospoda kliču, a narod šuti.

Građani su nijemi, a kmetovi šute. I sirotinja. Nemirni su.

Zapovijed je da kliču. A nikome se usta ne otvaraju. Nikome

se ruka ne može dići uvis na pozdrav. Kao od straha da bi

usahla. I jezik se prilijepio uz nepce. U grlu ih stišće,

nešto davi. A oči neumorno kruže. Otkud će se pojaviti koji

Napuljac da ih udari jer ne viču. A mora im je polegla na

prsa, uvukla se u grlo i šute.

Narod stoji poput nevoljnika kojeg je gluhoća i sljepoća

učinila bešćutnim. A potpalatin svečano javlja Beatrici:

Veličanstvo, ovog časa jednoglasno je izabran za kralja

ovog kraljevstva njegovo veličanstvo kralj

Vladislav, uzvišeni

vjerenik vašeg veličanstva. "

Njoj se čini da to nije glas čovjeka, već trublja što ječi

tutnjavom od neba do zemlje. I navješćuje čitavom svijetu

njen dolazak. I svi padaju na koljena, valjajući se pred njom

u poniznoj pokornosti.

Licem joj sijevaju munje razularene duše orkanom ushićenja.

I jedva zaustavlja oluju da sakrije gromove što toga časa

udaraju lijevo i desno na sve strane nad onima koje mrzi. Iz

daljine njena im mašta šalje ognjene strijele.

Pobjednička osveta svu je ispunjava. Samo joj napadno zadrhte

visoke obrve kao oda sna probuđene zmije. Tad se obrve smire.

Svladava se.

I već joj je čelo vedro i usne joj se smiješe. A glas je

zvonak:

Neka sreća bude na pomoći vašoj mudrosti. Odnesite svim

staležima moj pozdrav i moju milost.

150

I

Ali kraljica se ne miče s prozora. Čeka, izaziva, zapovijeda

svijetu nijemim pogledima.

Svi su je čuli. Velikaši se poklone po odjašu natrag na

izborno polje.

Iza nje se pojavi naborano, staračko, lukavo Ranzanovo lice.

S druge strane proviri Franceskova glava, pokrivena klobukom

od baršuna, a ispod nje spuštaju se na ramejta guste crne

kose.

Ne okrenuvši glavu, šapće ona svojim pouzdanicima:

- Gledajte ove zbunjene ovnove. Ne kliču mi. Ne slave me.

- Samo makni rukom, Beatrice, i odmah će divlja horda

vikati.

Pogled joj kruži i prosiplje po narodu duboki prezir

odvratnosti, podrugljivosti. Bijela ruka posegne u mošnju,

izvadi punu šaku novaca, zazvekće u svilenoj kesi pa gleda

kako dolje pod prozorom bose noge tapkaju, kuštrave glave

nemirno se okreću, vratovi pružaju, ruke navlače poderane

haljetke.

I kraljica s užitkom šapće svojima:

Gledajte kako živine osjećaju miris zlata.

Onda izvuče ruku iz mošnje polagano, proračunato, nasmijano,

žedna da gleda drhtanje duše gladnog čovjeka o zveket mošnje.

Polako se diže njena ruka sve više. Stotinu očiju uprto je u

tu ruku što obeća ognjeni bič i sada navlači njihove nagone

zvektanjem zlatnika.

I gestom koja ima očitu svrhu da još jače napne njihove

osjećaje baci među njih punu šaku zlata i srebra.

Divljim se krikom sroza svjetina, prometne se u izmiješanu

masu što se kotrlja u prahu, guši, dere, bije, krvari, vrišti

i dašće.

Aragonska kraljica smije se punim prsima i njena ruka sve

češće posiže u mošnju i zapovijeda:

Evo, marvo! Viči: živjela kraljica Beatrica!

A oni što su daleko i nisu dospjeli da se povaljaju s onima

sprijeda zaurlaju:

- Živjela kraljica Beatrica! Živjela! pružajući

ruke k

njoj.

- Slavi me, marvo! Slavi me i sipa novac.

Ali njene usne govore materinjim jezikom i nitko ne razumije,

osim Gordane koju je svjetina potisnula bliže.

Sjedi na konju pa promatra one s kojima je čas prije govorila

i nevoljko gleda ljudstvo što je sada zaprljana, razderana

masa, iznakažena gladnom pohlepom. I divljom željom zalivene

oči izbuljene su prema aragonskoj kraljici. Prikazuju sliku

bf čevanog robija.

Živio kralj Vladislav! Živjela kraljica Beatrica! viču

dolje pod njenim prozorima napuljski dvorani pa se okreću ma

si, približuju i naređuju:

151

I

Vičite, lupeži! ViČite: živjeli!

I njihovi se krikovi slijevaju u dernjavu. Bez daha i razuma

čekaju da opet zazveči zlato i srebro u njenoj bijeloj ruci,

da ga opet prospe, da se opet mogu baciti za njim, da se opet

deru, krvare, razbijaju, svatko u životinjskom porivu da sam

sve dohvati, da onog kraj sebe zaguši, ubije ako posegne za

onim što on hoće da sam uzme.

Slavi me, marvo! podrugljivo se smije kraljica i opet

baca novac u bjesomučnu masu.

Pohlepno sune svjetina za sitnišem.

Opetuju se divljaštva. ^t

Gordana se jedva uklanja na konju tlpne zgazi one što su

do ovog časa bili ljudi. ** ~

I povuče se.

Stari građanin opet stoji kraj ceste i promatra ludovanje.

Oni koji su uhvatili plijen bježe da im ga ne otmu drugi.

Mlad, visok momak, sav izderan i zadahtan, dotrči pa se

zakloni iza Gordanina konja. Smije se kao pomaman, a u ruci

drži zlatnik i pokazuje ga starcu.

- Oče, uhvatio sam. Dukate baca aragonka, prokleta bila

i on spremi zlato u svoju mošnju.

- Kako divlje vrište ti ljudi reče Gordanin momak.

- Više nisu ljudi. Pljeva su što je nosi vjetar, sad na jednu

sad na drugu stranu.

Onda se klupko svjetine opet digne na noge, hriplje, dašće,

čeka novu kišu zlata, a Napuljci ispred Beatričinih prozora

pod-jaruju ljude:

Viči! Urlaj, stoko: živjela kraljica Beatrica!

A ona stoji uspravno u crvenoj odori kao kip okrvavljen

krvlju. I onda primakne glavu Francesku:

- Kakav je ono plemić na konju? Sam samcat u toj građan

skoj rulji? Već mi je prije pao u oči.

- Ni jednom nije digao mač ni ruke, očito, dakle, nije po-

vikao ni jednu riječ tebi u slavu.

- I ne skida vizir primijeti Ranzano. Držanje mu ne

pokazuje da s drugima dijeli radost slave.

- To više upada u oči. Upozori odmah Enrika na onog vi

teza.

Napuljski princ sagne se na prozor, zovne pokretom ruke

Enrika što ispod prozora sjedi u sedlu i ravna svečanom

gardom Beatričinih dvorana ispred palače.

I razjasni kraljičinu želju dvorskom meštru.

Enriko odmah zapovijedi jednom dvoraninu:

Idi tamo i pitaj onog plemića je li dostojno stajati pred

kraljičinim prozorom, a ne slaviti je? Neka smjesta digne

uvis

mač. Neka kliče i skine vizir. Uzmi još nekoga sa sobom,

izazo-

vite ga. Možda je kakav vojvodin uhoda.

152

Dvoranin krene, ali polagano napreduje u gužvi.

Još nije prošao polovicu ceste, kad se narod uzgiba. Trubači

dolaze punim trkom, a svjetina se brzo razdijeli.

Kraljica gleda odakle ide povorka velikaša.

Svečane odore blistaju na suncu. Ljeskaju sa draguljima op-

šiveni haljeci i ukrašeni klobuci.

Svjetina gurne Gordanu sasvim natrag. Svu njenu pozornost

zauzimaju jahači svojim sjajem i velikim brojem.

Trubači su načas stali, a prvi u redu objavljuje:

Poklonite se svi svečanom izaslanstvu što ovog časa ide

na granicu da dovede novog kralja uzvišenog vjerenika

njezinog

veličanstva kraljice Beatrice aragonske.

I ljudi kliču, a trublje ječe.

Kraljičinu se prozoru približuju vođe izaslanstva, velikaš

Sto-jan Zapolja i Filipec. Kancelarevo je lice puno

pobjedničkog osmjeha. Jedva se svladava da ne kliče od

radosti.

I pristupa kraljici:

- Veličanstvo, u mojem je srcu jedan klicaj. I kad bih ga

mogao očitovati, čulo bi se nakraj svijeta. Sav sretan

polažem

pred vaše noge sva naša srca i sudbinu ovog kraljevstva. I mo

lim blagoslov da sretno dovedemo našeg kralja i vašeg sretnog

vjerenika.

- Izručite njegovu veličanstvu moje vjereničke pozdrave i

recite mu da s iskrenom radošću očekujem njegov dolazak.

I opet se ljeskaju mačevi na suncu, pozdravljajući kraljicu,

a onda cestom kreću blistavi jahači. Na odlasku veli Filipec

knezu Zapolji:

Pred kraljem prepuštam čitavo vodstvo vama, velemožni.

Dok narod gleda za njima i nastavlja klicati kraljici i čeka

novu plaću svojem ushićenju, dogura se do Gordane Napuljac:

Tko ste vi da ne kličete kraljici? Zašto ste pokrili lice?

Nije to dostojno ovog časa.

Poziv Beatričina dvoranina shvati Gordana u pravom smislu i

odvraća samo znakom ruke da ne razumije njegove riječi zbog

buke ljudstva.

Slijedite me! osorno viče Napuljac.

Gordana mahne glavom zaštićenom šljemom i vizirom, dajući mu

znak da ga sluša i pokaže na svjetinu što se gura oko njih.

Opet pokaže rukom da ne može od ljudi naprijed. Videći da se

vitez brzo pokorava, Napuljac zatjera svog konja među ljude,

vičući da mu se maknu.

Tog je časa Gordana ostala iza njegovih leđa, pa skrene konja

iz gužve prema čistini i pomamnim trkom pokuša uteći, ne

brinući za svojeg momka.

Napuljac se okreće, tražeći viteza, ali svuda samo gužva

ljudstva. Konjanik je nestao.

Onda ga drug upozori:

Eno, tamo, bježi.

153

I

Onda je vojvodin uhoda. Brzo za njim.

Napuljci gone konje za odbjeglim jahačem što je pošao prema

kraljevskom dvoru.

Njihov je. Moramo ga uhvatiti.

I pobrzaju konje.

Gordana se obazrela već u početku svojeg bijega i razabrala

da je Napuljci progone.

Pouzdaj ući se u jahačku vještinu, silazi s redovitog puta na

ledinu da uhvati poprečni put k dvoru.

Laganim skokovima preskakuje grabe i dobiva na vremenu.

Jedan Napuljac je slijedi istim putem, ali, ne može tolikom

brzinom izvoditi skokove pa mora prelaziti ptfe”ko graba

sporije.

Onaj drugi juri cestom ne bi li dostigao nepoznatog jahača.

Napuljski konji su hitri i izdržljivi.

Gordana se ne boji njihova napredovanja ali zabrinuto

promatra puste zidove dvora i proračunava da je Napuljci

moraju stići dok ona bude zvala dvorsku stražu, dok joj se

odazovu i ustanove tko je i otvore vrata. To jedino može je

predati u ruke progonitelj ima.

U tom razmišljanju dosjeti se, trgne s glave kacigu, zajedno

s vizirom. Desnom rukom upravlja uzde, lijevom zamahuje prema

zidinama dvora vičući:

Otvaraj, otvaraj.

U trku joj se rasprši kosa i zaleprša na vjetru. A Napuljci

dobacuju poklike:

- Žena! žena, a ne vitez.

- Gordana. Ona je.

život za kraljicu. Uhvati tu ženu viče dvoranin drugu.

I gone svoje vrance pomamno.

Na zidinama kraljevskog dvora u prednjoj kuli na čelu straže

stoji prinčev kaštelan Đulaj. Istražuje pogledom prema Bu-

dimu, odakle dolazi buka i gdje razabire povorku velikaša što

ostavlja grad. Oko njega su Simono i Stjepko pa raspravljaju.

Odjednom se stražari oko njih uzbune.

- Gospodine kaštelane, Napuljci nekoga progone.

- Jahač skreće prema nama.

To može biti aragonska zamka.

Kaštelan promatra trku trojice konjanika.

- Da, zacijelo ga progone. Ne može biti njihov kad ga hva

taju.

- Žena uzviču se svi.

Đulaj gleda progonjenog jahača kako domahuje kacigom, a

ženska kosa vitla zrakom. U trenutku mu sijevne misao:

Ne može biti drugi, osim Gordane. Brzo dolje, otvarajte

vrata.

Gordana je viče Stjepko pa trči bez daha.

Svi potrče niz strme stepenice.

154

Trkom jurnu prema vratima. Širom ih otvaraju. Spazivši

otvorenu veliku vežu dvora, Gordana upre posljednju snagu da

stigne onamo prije nego je zahvate progonitelji.

Cas-dva strepnje na dvoru. Onda poput munje Gordana ujuri u

dvor.

Velika se vrata u jedan mah za njom zatvore.

Napuljci napuste potjeru, kunu i vraćaju se.

Dobro sam računala reče Gordana jedva dišući

straža će razumjeti što mi prijeti kad opaze ženske kose.

Razotkrila sam se, ali i spasila.

Oni se svi okupe oko nje, a Đulaj priča:

- Već sam od rana jutra na zidinama i promatram što se

sve događa u gradu. Nikoga nisam pustio iz dvora, osim toga

neprestano čekam glasnike od vojvode.

- Niste dočekali nijednoga?

- Danas u zoru došao je prvi. Evo ga. Upravo nam ide u

susret.

- Kakve vam je vijesti donio?

- Eto, neka vam sam kaže.

On zaustavi mladog plemića i naloži mu da Gordani

ispripovijeda što” je jutros saopćio njemu.

Snebivajući se, sluša ona dok glasnik razlaže sukob na rijeci

Šari, izdaju crne čete i uzmak vojvodine vojske prema Pečuhu.

- I kruna je u tvrđavi?

- I kruna i veći dio tovara što smo ga ponijeli iz dvora.

Ona pogleda kaštelana.

Čujete li to? Glasnik ih je ostavio sve u tvrđavi, a onu

tvrđavu Batori ne može zauzeti ni za nekoliko mjeseci.

Na vratima se pojavi Simono i uvede čovjeka u odjelu sluge.

- Glasnik gospodina Varadija.

- Zašto gospodin biskup ne dolazi?

- Zamalo ne bih ni ja mogao doći.

- Svjetina vam je sprečavala put? Ili možda Napuljci?

- Vani sam se progurao, ali u biskupovoj kuriji gotovo

su me odvukli u tamnicu. Provalili su u kuću ljudi

kraljevskog

vijeća, prometnuli sve od krova do podruma, ne bi li našli

kojeg

biskupova ortaka.

- A što je s njim?

- Upravo je htio preko vrta u jednoj mojoj odori da ide

u dvor, kad navališe na njega i svezaše mu ruke. Pri tom se

držao mirno kao da je bio spreman na to. Pročitali su mu

papir

u kojem je bilo koješta napisano, a on je mahnuo rukom i

rekao

da nije od potrebe, neka ga samo vode.

Nakon male šutnje, Gordana odlučno trgne rukom i oslovi

kaštelana:

155

Jasno je, dakle, što treba da radimo. Ostavimo kraljev

ski dvor i krenimo put Pečuha.

Biskupov pouzdanik se uznemiri.

- Ne znam, vaša milosti, kako ćete izaći iz dvora. Ja sam

jedva jedvice pobjegao do straže koja me pustila jer me pre

poznala.

- Zašto ne bismo mogli iz dvora?

- Pa zbog onog proglasa što je proglašen nasred grada.

- Znam, jutros je proglašena osuda kraljevskog vijeća.

- Ne, vaša milosti. Kad sam prolazio svjetinom, proglaša

vali su da se ima uhvatiti svatko tko god je pristajao uz

princa

Ivana i tko se borio protiv Vladislava. “ *”

- Tko je to proglašavao? pita Gordana.

- čitao je javno pred svima jedan plemić i rekao da je

odredbu upravo u svojoj palači izdala kraljica. Plemić još

reče

da je sve to proglašeno u ime njezinog veličanstva.

- Da, vaša milosti, pozivali su građane da moraju pokazati

svakog južnjaka, svakog vašeg muškarca Hrvata koji se nalazi

u gradu i predati ga kraljevskom vijeću. Ako smjesta ne pri

segne vjernost novom kralju i kraljici, ima se baciti u

tamnicu.

- Preda mnom bi se, dakle, već sada otvorila vrata tam

nice da nisam žena, dok mi je prije jedan sat moje ženstvo

bilo

na teret. Eto, sada mi dolazi u prednost podrugljivo će ona

i

nuka glasnika da nastavi:

- Šta je još proglasilo njezino veličanstvo?

- Da svakog glasnika ili svakog stranca koji dođe s juga

građani odmah prokažu općini, a ova mora odmah ustanoviti

tko je i u čije ime dolazi.

- čujete li, gospodine kaštelane? Iz svake riječi udara ara-

gonski bodež. To je vlast kćeri kralja Ferantea. A dalje?

- Zatim su još proglasili da se svaki glasnik koji bi dola

zio od vojvode, princa, ili iz Pečuha, ima uhvatiti. Svi su

oni

stavljeni na ucjenu.

- Kakva je to ucjena? pita dalje Gordana biskupova

pouzdanika.

- Za svakog pristašu Ivana Korvina kojega prijave dobi

va dotični novčanu nagradu, prema tome koliko je

predani

vrijedan.

- Sve je, dakle, upereno protiv vojvode i protiv nas Hrvata.

- Da, sva se kraljičina osveta izlila na vas i na vaše, ali

nećemo proći dobro ni nas šaka Ugra koji smo bili uz princa.

- Ima li još kakav proglas njezinog veličanstva? pita

Gordana.

- Da, još jedna stvar. Naime, tamo se veli da svako tko

sastane kakvog stranca neka odmah prijavi straži koje su pos

tavljene po čitavom gradu. A mora se prijaviti svatko, bio

obi

čan čovjek ili plemić, ili nosio plemićko ruho.

156

"%¦

Gordana se slavodobitno nasmije:

Naš vojvoda običava odabirati svoje glasnike u redovima

fratara.

Varadijev čovjek brzo upadne:

Neće ništa koristiti ako vojvoda šalje glasnika u fratar

skoj odori jer je plemić na trgu nekoliko puta opetovao

kralji

činu odredbu da se ima jednako postupiti sa svakim tko bi

došao

u grad, makar on nosio i biskupsku halju, ili

svećeničku, ili

fratarsku, nikakvu halja ne može zaštititi one koji su

postavljeni

izvan svih zakona.

Kad je završio, Gordana sagne glavu pod težinom čuvenih

odredaba kraljice Beatrice.

Dugo šuti i misli. Onda pogleda kaštelana:

Beatrica nas je već sve zatvorila u tamnicu dok smo još na

slobodi. Kud god idemo pod vedrim nebom, ipak smo u tamnici.

A sad vidite, vaša milosti, ne možemo ostaviti dvor, a da

nam ne bi spriječili odlazak.

Tražit će od vas da prisegnete Beatrici.

Ja sam prisegao pokojnom kralju i njegovu sinu onoga

dana kad je kralj ostavio posljednji put dvor i za tu ću

prisegu umrijeti.

Ona mu priđe:

Vaša vjernost princu obvezuje me da vam pružim ruku.

Kaštelan se smjerno pokloni.

- Što je odlučila vaša milost? Slušat ću samo vaše zapo

vijedi.

- Pogledajte dobro s gradskih zidina. Ako mislite da biste

mogli otići s posadom neviđeni, onda ne časite. Ako su u

blizini

čete kraljevskog vijeća, nema druge nego pričekati dok

proglase

nove Beatričine proglase. Svakako, mogla bi zatražiti da joj

ot

vorite dvor, a princ vam je odredio da se ne bijete jer je

dvor

slabo utvrđen.

Kaštelan s pouzdanikom biskupa Varadija iziđe iz sobe.

BEATRICA SLAVI

Nakon punih trnovitih godina Beatrica prima čestitke od

stranih poslanika i domaćih poklonika. Prima i one koji

donose pokornost i one koji dolaze iz ljubopitnosti i one

koji dolaze u želji da joj se ulaguju.

Svakog prozire. Sa svakim je nacistu i svakome pruža

mogućnost da na njenom čelu pročita svjetlost trijumfa i

bljesak prijetnja.

157

Prima i otpušta, a svatko ponese iz njene odaje osjećaj teške

budućnosti.

Onda opet ostaje sama sa svojim poslanikom Ranzanom, bratom

Franceskom da primi svojeg domaćina biskupa eger-skog,

potplatina Orbana.

Milostivo im pruža ruku i ulijeva nade u svoju milost. Pot-

platin navijesti:

- Vaše veličanstvo, kraljevsko vijeće odredilo je nas i ve-

lemožnog gospodina Gereba da budemo vama na službi dok do

prate kralja. Samo se Petar Gereb u ovom času nije

vratio

jer je otišao da papinskog legata obavijesti V(p izboru

kralja. A

mi čekamo zapovijedi vašeg veličanstva “ "reče biskup

egerski.

- Moj proglas je oglašen posvuda?

- Da, veličanstvo, posebni su ga glasnici raznijeli svuda po

čitavom gradu i okolici.

- Samo još čekamo vaš nalog o Pečuhu gdje su se utaborili

izdajnici.

- Ako biskup Ernušt zadrži izdajnike kod sebe u tvrđavi,

neće ga minuti teška kazna.

- Ako ih pak smjesta istjera čim dobije nalog, bit će mu

sve oprošteno određuje ona. To mu javite posebnim brzo-

tečom

- Zelja vašeg veličanstva bit će smjesta izvršena.

- Jesu li sve ceste i putevi u gradu zaposjednuti?

- Nikakav se glasnik ne bi mogao prošuljati kroz naše re

dove, a da ga ne bismo uhvatili.

- I Varadijevu kuriju neka budno čuvaju naši ljudi, preo-

djeveni u sluge, jer bi se lako moglo dogoditi da ga tkogod

iz

Pečuha potraži.

- Pravo velite, veličanstvo.

- Varadijevo uhićenje zadržali smo tajnim i zato da bismo

namamili kakvog pristašu u njegovu kuriju.

- Odmah ćemo uputiti i preodjenuti straže koje smo posta

vili.

Je li vam biskup Filipec štogod rekao o Bakaču.

On misli da bi na Bakača trebalo pripaziti i tamo postaviti

naše ljude da uhvate svakoga tko bi dolazio k njemu. Ali on

ionako

ne izlazi jer još uvijek pobolijeva, a mi smo uvjereni da...

Ona prekine potpalatina kratkom gestom ruke.

Smatram Bakača ne samo sumnjivim nego i jedinim kriv

cem što se izbor oduglovačio, a nema nikakve sumnje da je on

skrivio što ste pregovarali tri dana s neprijateljom i tako

dopu

stili da odmakne i odnese krunu. Ne usuđujem se samo

vjerovati

nego i dokazati. Bakač je predložio pregovore. On je znao da

će

oteti krunu, uostalom imat ćemo još vremena da se zabavimo s

njime. Neka naši uhode opkole njegovu kuriju i budno paze.

158

- Bit će kako želi vaše veličanstvo.

- Ona djevojčura, prinčeva majka, nalazi se nedaleko od

Budima u samostanu?

- Da, rekoše da je otišla tamo.

- Gdje god se nalazi, valja je u moje ime uhititi i dovesti u

Budim. Ne smije izbjeći zasluženu kaznu.

- Pobrinut ćemo se da bude što prije pronađena i dove

dena.

- Nadam se da ćemo ubrzo uhvatiti sve naše izdajnike, što

mislite vi o tome, gospodine potpalatine?

- Protivnik je svakako u prednosti.

- U kakvoj prednosti? digne ona oholo glavu. što

govorite, prečasni gospodine?

- Mislim, veličanstvo, da u četiri oka možemo govoriti kako

jest. Protivnik ima u rukama krunu svojeg kandidata, ima i

voj

sku koja je uzmakla, ali nije pobijena. Osim toga, dobiva po

moć iz Slavonije pa zato ne vjerujem da će se pokoriti

proglasu

vašeg veličanstva i predati krunu i princa.

- Ne pokore li se, bit će osuđeni na smrt. Ja i kralj poslat

ćemo vojsku i naprosto ih zarobiti, a onda se ni jedan od

njih

ne može oteti onome što je zaslužio.

- Pošto imaju u rukama krunu i princa, učinit se ono što

bi svatko na njihovu mjestu morao učiniti.

- Naime? upita kraljica.

- Smjesta će otići u Hrvatsku i tamo okruniti princa, što

su i prvobitno kanili i zato...

Kraljica nestrpljivo upadne:

- Prema tome, Ivan mora izgubiti okrunjenu glavu. To je

sva razlika.

- Veličanstvo poznaje Zagreb i zna koliko je utvrđen baš

sam Grič. Hrvati mogu odolijevati našim napadima u

beskrajnost,

a doći će im u pomoć iz svih onih zemalja gdje govore

njihovim

jezikom. Bojim se, veličanstvo, da ćemo imati teških i

dugotraj

nih borbi s tim jugom naglašava biskup egerski.

- A ja vam jamčim da ću sama učiniti kraj toj borbi. Jug

prepustite meni. Sad moramo ponajprije da dočekamo kralja kao

što se dolikuje. U prvom redu ispraznite kraljevski dvor,

izbacite

odanu posadu Ivana Korvina.

- Opkolit ćemo dvor, samo kad nam stigne crna četa ili Ba-

torijevi banderiji.

- Dobro. A zatim neka se odmah kraljevske odaje lijepo ure

de i pripreme za kralja. Poslat ću sama svoje dvoranke pa i

moju

sestru da nadgledaju uređenje. Neka kralj svuda osjeti

otmjenost

i red.

Grof Enriko ulazi i najavi kraljici Roberta egerskoga. Odmah

ga primi i dade mu znak da govori. Mladi plemić poklekne pred

kraljicom i reče:

159

- Veličanstvo, Gordana se nalazi u Budimu.

- Gdje si je vidio?

- Pred samostanom. Bunila je svoje zemljake da ne prisus

tvuju izboru kralja Vladislava.

- Dakle, i ona se pridružuje veleizdajnicima. I još tako

javno.

- Da, veličanstvo, javno pred svima.

- Ali oni barbari ovdje ne običavaju ni slušati ženski govor,

a kamoli poslušati?

- Bila je u muškoj plemićkoj odori. Smjesta sam je prepo

znao, raskrinkao pred svima i narugao se plemićima što

slušaju

ženu. Svi su planuli na nju, ali i na mene. Jedan me plemić

izazvao

i bio bih nastradao da srećom nisu stigli izborni staleži.

- Optužit ću Gordanu zbog veleizdajstvai upravo mi dobro

dolazi.

- Pobjegla je, veličanstvo, sakrivši se vizirom, ali je grof

En-

riko opazio nekog mladića koji pred vašim prozorima nije

klicao,

a nosio je vizir.

- To je bila ona?

- Da, veličanstvo. Pobjegla je ravno u kraljevski dvor. Dvora

ni su vidjeli kako je skinula vizir i dozivala stražu. Odmah

su joj

otvorili vrata i tamo se sklonila.

- Batori i crne čete na putu su u Budim. Već su blizu. Op-

kolit ćemo dvor. Ako ga ne predaju, navalit ćemo. Tako ćemo

se

domoći i Gordane.

- Smijem li vaše veličanstvo podsjetiti da mi je izvoljelo

obe

ćati službu kaštelana kraljevskog dvora, a u tom slučaju ja

moram

zauzeti kraljevski dvor.

- Znam. Obećala sam i sada te ponovo, kao prava kraljica,

postavljam za kaštelana kraljevskog dvora, jer ne želim da

kralju

dolaze ličnosti koje bi mogle loše utjecati na njega. Prvih

dana

ne smiješ pustiti nikoga, osim mog brata Franceska. Dakle,

slu

žiš meni i kraljevskom vijeću ako nikog osim naznačenih, ne

pustiš kralju. Ali, pritom pazi: nijedan glasnik, bio otkud

mu

drago, pa makar došao od samog svetog oca pape, ne može biti

pušten u dvor niti kralju pred oči. Možda će biskup Bakač

pokuša

ti da se provuče u dvor, ne bi li sklonuo kralja do podijeli

mi

lost protivnicima. Upamti i misli neprestano o tome dok ja ne

odredim: samo kraljevsko vijeće, moj poslanik i moj brat mogu

do kralja. A sad se požuri neka naši pripaze na kraljevski

dvor.

Mogao bi se proslaviti u svoje kraljice ako uhvatiš Gordanu.

- Zatvorit ćete je u tamnicu?

- Obećala sam ti Gordanu na dar, ali prije svega ne za

boravi da je okrivljena zbog veleizdaje kad je huškala protiv

kra

lja pred samostanom.

Veličanstvo će biti vrlo zadovoljno sa mnom.

Tada poljubi kraljici rub haljine i ostavi je.

Ostala je sama. šireći ruke pozove brata i sestru, dvorane i

dvoranke na okup upućuje ih, dariva bogatim darovima i

blistavim očima navješćuje:

Djeco moja, vaša napuljska kraljica napokon je zauzela

prijestolje. Napulj je pobijedio. U ovom kraljevstvu od

današnjeg dana vi ste kod kuće. Moja ruka otvara vam vrata

unosnim službama i dobrim životima. Ali tražim od vas:

slijepi posluh i vjernost do smrti.

U jednoj ruci drže Napuljci bogate darove, a drugom pnsizu.

Dok ostavljaju kraljevsku odaju, osjećaju se gospodarima.

Svačije lice nadahnuto je gizdavom oholom bahatosti. Preko

ramena promatraju ostale podanike i obećavaju im okušati

svoju vlast.

OPASNA TAJNA

Na mramornim trijemovima kraljevskog dvora stoje dvorani i

paževi kao spomenici kralja Matije koji su još prije nekoliko

mjeseci trčali na svaki njegov mig.

Među njima Stjepko plaho gleda Gordanu. Ona ga zove.

Mladi paž dohiti, zarumenjevši se.

- Vidiš, Stjepko, kako je dobro da te vojvoda ostavio ovdje.

- Zašto, vaša milosti?

- Jer te naročito trebam. Reci: ima li na dvoru gdjegod žen

skih haljina?

- Rekli su dvorani da je zaostala velika škrinja done Iza

bele, zaboravili su je ponijeti kad je kraljica pobjegla iz

dvora.

- Dođi da potražimo škrinju.

- Sapinje vas muška odora reče paž u znak razumijeva

nja.

- Da, odviše me steže, želim se odmoriti u prostranoj žen

skoj haljini.

I odoše duž hodnika.

Gordana prolazi sa Stjepkom bivšim kraljičinim odajama.

Izlazi iz jedne sobe u drugu. Promatra, ogledava zamišljenim

pogledom, a paž je slijedi.

U velikoj kraljičnoj sobi za odijevanje našli su veliki

zaboravljenu škrinju od hrastovine, ovijenu srebrnim okovima.

Otvorili su je. U njoj su složene svilene haljine, ogrtači,

cipele i druge potrepštine.

Ako se želite predjenuti odmah, ima tu svega reče paž.

- Najprije ćemo to odnijeti gore u moju nekadašnju sobu.

- Zvat ću sluge i on pohiti na vrata.

-

-

160

11 GORDANA IV

161

11*

Kad su prenijeli škrinju gore, Gordana pozove Stjepka da je

slijedi.

Prošli su svim sobama, hodnicima i kulama dvora. Onda su

izišli u dvorište pa odande u pusti vrt. Ušli su u ljetnu

palaču.

Tu ste bili one noći nakon vjenčanja s gospodinom Dami-

rom spominje joj paž.

Ali ona ne odgovori, nego ide hodnicima i odajama.

Pregledavši sve, ostavi Gordana ljetnu palaču i opet prođe

čitavim vrtom. Paž je gleda bistrim očima, ali ne pita ni

riječi.

Dođi sa mnom, Stjepko. Najprije ću se preodjenuti, a ti

me čekaj u kraljevskom uredu. “••¦?*”

čekao je pola sata, a onda se ona pojavi-u ženskoj svilenoj

haljini, lijepa i svježa.

Dođi bliže, Stjepko reče pažu pa ga promatra pronicavim

pogledom.

Približio se i gleda je djetinjim pouzdanjem.

- Sjećaš li se, Stjepko, mi smo već imali svojih tajni?

- Da odgovori on uzbuđenim glasom to su bila lijepa

vremena.

- Tada kad smo putovali brodom iz Napulja. Je li?

- Kad je gospodin Damir u groznicu bulaznio kako vas mnogo

ljubi.

- A bilo je i drugih manjih povjerljivih usluga koje si mi

učinio.

- I bio sam sretan. A sada me već dugo baš ništa ne tre

bate.

- Spremam se da te obilno odštetim.

- Da tražim s vama haljine. Kakav mi je to posao za mu

škarca.

Prigovor ti vrijedi, ali ovog časa tražim od tebe pravu

muževnu službu.

- Zapovijedajte što da činim.

- Prije nego što te uputim u moju tajnu, trebam odgovor

na neka pitanja.

- Pitajte. Sve ću vam kazati, časti mi.

- Znaš li ti da je tvoj otac danas u izboru priznao kralja

Vladislava?

Dječak se buni i gotovo krikne:

- Moj otac je ostavio našeg princa?

- I drugi su ga ostavili. Sva desetorica što su bili u Budi-

mu. Ne kazujem ti to zato što bih htjela da grdim tvojeg oca.

Moram te obavijestiti da znaš zbog jednog drugog razloga.

Među

tim, odgovori mi na ovo pitanje: ako posada kraljevskog

vijeća

preuzme kraljevski dvor, što ćeš ti učiniti?

- Ono što mi vi zapovijedite.

- Bit ćeš uza me, kamo god pošla?

162

- I ostat ću dok god me ne otjerate, a to bi za mene bio

smrtni udarac.

- Nećeš ga doživjeti, Stjepko. Dakle, čuj: mi smo prevareni,

ali ćemo se boriti do posljednjeg daha. Međutim, tvoj otac je

priznao kralja Vladislava i on je sada u milosti kod

kraljice.

- To je moja najveća sramota.

- Ali pošto je to učinio, neka se tvoj otac pobrine za tebe.

Vidiš, zidine kraljevskog dvora nisu izgrađene za boj, dakle,

naša

će ih posada predati bez boja.

- A kamo ćemo mi?

- Postavit ćemo uvjete za predaju i svi će se povući odavde.

- I ja? I vi?

- Čekaj da ti razjasnim. Novi kaštelan, koji će preuzeti dvor

od kaštelana Đulaja, bit će neki odlični plemić i, naravno,

prista

ša kralja Vladislava i kraljice. On će pitati sve naše

dvorane, koji

su još ovdje, žele li ostati ili otići. Svatko može učiniti

što ga

volja.

- A ja ono što hoćete vi. I svi naši dvorani i paževi koji su

još ovdje otići će iz dvora. Vjerujte to meni, Gordana.

- Baš to ne bi bilo pametno. Neka ostanu.

- Da služe novom kralju? Vladislavu?

- Možda će baš time poslužiti našemu kralju.

- Princu Ivanu?

- Da. I zato reci dvoranima kako bi bilo pametno da barem

neki ostanu. Ja im neću to kazati, mogli bi nehotice priznati

no

vom kaštelanu da sam ih ja na to nagovorila pa bi ih on

smatrao

mojim uhodama. Ali ti si pametan, već si gotovo mladić, imaš

uglednog oca. Reci im kako ćeš zamoliti svoga oca da njih i

tebe

ostave na dvoru u istoj službi kao do sada.

- Vi to želite?

- Kažem ti: bit ćeš od koristi meni i našima.

- Onda se ne mičem odavde. A neće otići ni oni drugi.

- A kad Vladislavljevi preuzmu dvor, pozovi se na svojeg

uglednog oca, zatraži da se s njim sastaneš pa mu otvoreno

kaži

da želiš ostati paž novog kralja.

- A tko će preuzeti dvor.

- Ne znam koga će odabrati za novog kaštelana, ali svi mo

rate ići preda nj i svatko mu može kazati svoju želju. Ako bi

se

on protivio, ti se pozovi na oca.

- Sad već znam što moram učiniti. A kamo ćete vi, Gordana?

pita on, zagledavši se širokim pogledom u nju.

- Ovu ćeš tajnu saznati samo ti, Stjepko, nitko drugi. I

znaj, tajna je teška i opasna.

Stjepko protrne od sreće.

Hoćeš li moći čuvati tajnu? Obećaješ li mi?

On klekne pred njom kao odrastao mladić, digne prste i

prisiže:

163

Čuvat ću tajnu svojim životom.

Gordana mu položi ruku na kose:

I nikad ni pred kim ne smiješ priznati da si mi sklon,

da me voliš.

Krv mu udari u lice i bude tamno rumeno, a uspravljeni prsti

mu drhću:

Neću priznati, nikada.

Ustaj, mladiću. Pouzdajem se u tebe.

Sav preporođen on se digne.

- Pokazao si mnogo lukavosti, Stjepko. Sjećaš li se tada

pred kraljem kad je htio da me utamniči, misleći da sam se

sas

tala s princem? Ti si posljednji čak prokazao gospodina

Damira

kao da je on sa mnom bio na sastanku.

- Mislio sam da Damiru to neće škoditi, a vas i princa spasit

ću kraljeva gnjeva.

- I sada treba da smisliš nešto slično. Ti ljubiš princa,

vjeran

si mu. Kad te tko pita jesi li prinčev, ti reci: ne, ja

pripadam ono

me kome pripada moj otac.

- Znam što hoćete. Da budem lukav kao Venecijanac.

- Pogađaš. Uistinu ćeš biti na ovom dvoru uvažena osoba i

moći ćeš za nas učiniti velika djela.

- Kunem vam se, Gordana, ništa ne želim na tom svijetu,

nego da me vi smatrate vitezom.

- Još više, Stjepko. Smatram te i vrlo bistroumnim mla

dićem, vrlim mladićem. Već si i stasom i umom dosegao taj na

ziv, makar ti je tek petnaest godina.

Toliko sreće i ponosa osjetio je Stjepko samo tada kad mu je

prvi put rekla tamo na brodu: "Ovo je naša tajna." Ona mu

pruži bijelu nježnu ruku:

- Daj mi, Stjepko, ruku na savez i vjernost.

- Do posljednjeg daha, Gordana.

I pruži svoju čvrstu ruku pa mu se čini da raste, raste sve

više i da je velik, moćan, snažan.

Sad idi. Kad kucne moj čas, pozvat ću te u kraljevski ured

i tamo ćemo se o svemu dogovoriti.

I paž Stjepko digne ponosno glavu, prolazi redovima paževa i

dvorana kao div.

Drugog dana ujutro Gordana se probudila u istoj onoj sobi u

kojoj je još nedavno živjela kao dvoranka kraljice Beatrice.

Pošto se uredila i odjenula, siđe na zajutrak.

Već su je čekali kaštelan Đulaj, dvoranini Simono i paž

Stjepko.

Osvježena snom, pričinila im se kao procvali pupoljak u zoru.

Jesu li se već pod zidinama našeg dvora pojavile čete

kraljevskog vijeća?

164

I

Kaštelan Đulaj pogleda Simona i jedva se odluči:

2ao mi je zamagliti vašu vedrinu, ali kad želite, moram

odgovoriti: jučer uvečer i čitavu noć stražarili su Napuljci

pred

dvorom.

Nema razloga da me to uznemiri. Bili smo spremni na

opsjedanje. Samo se čudim što su zaboravili opkoliti i

preostali

dio dvorskih zidina.

- Očito im nije poznato da se ispod južne kule oko ljetne

palače nalazi vrlo mali i skroviti izlaz.

- Znam za njega reče Gordana. Tako je vješto skriven

da se u zidu i ne razabire.

- U tolikom su uzbuđenju i slavlju da nitko i ne misli na to.

- Ako nas kane opsjedati, moraju dovesti veći broj četa.

- Po svoj prilici to i namjeravaju, ali čekaju na Batorija i

crnu četu.

- Sada moramo ostati mirni i sabrani dok nam oni ne po

šalju svoje glasnike.

- Gotovo me unaprijed snalazi stid što dvor moramo predati

bez borbe tuži se kaštelan.

- Vojvoda vas je ovdje ostavio samo zato da svojom prisut-

nošću pnkrijete njegov bijeg u Hrvatsku. Cim stigne

neprijatelj

ski glasnik, predat ćete dvor.

- A vi Gordana?

- Ja ostajem.

- Ostat ćete u Budimu?

- Da, ostajem.

- Za boga, zar ne vidite pogibelji?

- Proglas je objavljen građanima i podanicima, a ja sam

žena.

- Ali vas Beatrica mrzi, jednako kao i Varadija. Zar vas nije

dala zatvoriti u bijelu kulu?

- Da, gospodine, to je učinila potajno, ali me ne može

doseći.

- Mislite da vas ona ne bi povukla na stratište?

- Muške glave u ovom kraljevstvu nikad ne bi iskazale ženi

čast da joj skinu glavu. Dakle, ne bojim se. Naprotiv,

uvjerena

sam da je moja glava sigurna.

Strava me obilazi od vaših riječi veli kaštelan.

Simono je smrknut, a Stjepko smrtno blijed. Čini mu se da

nad Gordaninom glavom lebdi smrt. Kaštelan nanovo moli:

- Vaša milosti, ne uskratite nam smirenje i recite što

kanite?

- Ništa drugo nego Varadija istrgnuti kraljičinoj osveti.

- To može učiniti papinski legat u Budimu.

- Dok on zatraži pomoć svetog oca pape, dotle je Varadijeva

duša već davno u raju.

- Bože moj, kako ćete spašavati Varadija? Barem mi raz

ložite što ste zamislili.

- To nećete doznati.

- Vaša milost nema povjerenja u mene?

165

- Jučer sam vam pružila ruku jer ste vjerni princu, a to je

znak mojeg povjerenja. Ovu osnovu zadržat ću za sebe, jedno

stavno zato što biste je saopćili bilo vojvodi, bilo princu.

- Oni ne bi smjeli o tom saznati da su ovdje?

- Nipošto. Obojica bi se digli protiv moje odluke, a to bi

zadržavalo njihove borbe.

Ipak, vratolomna je opasnost ostati u Budimu.

- Odluka je neopoziva. Spasit ću Varadija i svakog tko bi

dopao u ruke kraljevskom vijeću. A nadam se da ću uspjeti.

- Nasuprot bjesomučnoj kraljici?

- Ako pobijedim ja, neće pasti nijedna glava.

- Ako pobijedi Beatrica? “

- Kad biste znali moju osnovu, ne biste”me ovakvo pitali.

- Beatrica će protiv vas dignuti sve što god joj je u vlasti,

a

ona je danas gospodar.

- Da, gospodine kaštelane, Beatrica bi protiv mene digla svu

svoju vlast kad bi znala gdje sam i kako sam stupila u borbu

pro

tiv nje.

- Ona to neće znati?

- Ni slutiti, a u tome je tajna moje prednosti u koju se po-

uzdajem.

Simono još uvijek šuti pun udivljenja, promatra i sluša. Iza

njega Stjepko sav rumen od nekog velikog uzbuđenja i pun

obožavanja ne može skinuti pogled s bademastih očiju što sada

sjaju tako zagonetnim sjajem.

A kaštelan Đulaj zakima i reče:

- Prema tome, kraljica neće doznati da se vi nalazite u Bu

dimu.

- Sasvim prirodno. Ni ona ni itko drugi.

- Ali znat će onaj u koga ćete se skloniti.

- Da, jedan jedini čovjek znat će gdje se nalazim.

Stjepko dršće, najprije porumeni. a onda blijedi. Kaštelan ne

sustaje:

- Poštenja mi, vaša milosti, zagonetka biva se zamršenija.

- Zato vam savjetujem: ne mislite o njoj, šteta je uzalud

trošiti vrijeme.

- Ipak osjećam dužnost zapitati vašu milost gdje se kani

u Budimu sakriti? Možda u kući gospodina Damira?

Rekoh: samo jedan čovjek bit će upućen gdje se nalazim.

I opet Stjepko zadršće, a kaštelan, zabrinut i nestrpljiv,

pita:

- Bude li vojvoda htio štogod doznati o vama ili vam štogod

važna isporučiti gdje ćemo vas naći?

- Da, još nam preostaje kuća gospodina Damira. Mislim da

će svaki glasnik pokušati da tamo štogod sazna o meni. Ako bi

se slučajno nešto desilo, lako je doći tamo i ostaviti poruku

sluzi

Antunu. Ja ću se već pobrinuti da doznam za svaku poruku.

166

I

Pokoravam se svakoj vašoj odredbi, samo vas pitam još

ovo: kad predamo dvor i odemo njegovoj visosti i vojvodi, što

ću im reći o vama?

Predajte im moju poruku: neka hrabro i mirna srca idu

k svojem cilju, a Gordana će ovdje izvršiti dužnost i onda se

vratiti k njima.

Za razgovora uđe u sobu kastelanov čovjek i najavi:

Ispod Budima sva je cesta posuta crnim četama, a daleko

dolje uz Dunav razabire se neka druga vojska. Kažu da je to

Batori sa svojim banderijama.

Gordana živahno usklikne:

To je najbolji znak da Batori nije slijedio naše. A pošto

je glasnik iz Pečuha javio da su princ i kruna u njihovim

rukama, lako nam je pogoditi u kakvom smo položaju. Vojvoda

Iločki zacijelo je krenuo u Hrvatsku kad je opazio da Batori

ide u Budim. Vidite, i zato je kraljevsko vijeće sebe

proglasilo pobjednikom, a naše veleizdajnicima. Mi smo

pobijedili.

Kaštelan Đulaj odmah pođe na gradske zidine da odanle

promatra vojsku koja je dolazila.

Nakon objeda nastade u dvoru uzbuđena žurba. U predvorjima,

hodnicima, dvorištima, svuda stoje dvorani i momci od posade

pa čekaju što će biti s njima.

Kaštelan Đulaj, Simono i Stjepko opet su se našli kod Gor-

dane.

- Vaša milosti, kucnuo je čas reče kaštelan.

- Pred vratima male kule stoji tajnik gospodina biskupa

Filipca. Otvorio sam mu prozorčić i saslušao njegovu želju.

- što, dakle, traži od nas?

- Ponajprije da predamo dvor.

- Za cigla dva sata.

- To je premalo. Treba nam šest sati.

- Onda će već biti tamna večer primijeti kaštelan.

- Baš zato. Vi ćete, naime, pristati da predate dvor uz uvjet

da s posadom možete otići kamo vas volja. Tako je odredio

vojvo

da.

- Ali ne vjerujem da će na to pristati Filipčev tajnik.

- Ako ne pristane, zaprijetite se borbom do posljednjeg daha.

To bi značilo da će dvor pasti u njihove ruke tek nakon

nekoli

ko dana, a taj rok Beatrica neće izdržati. I Vijeće treba što

prije

predaju dvora, jer su otišli pred svojeg Vladislava i njima

je mno

go do toga da kralja odmah uvedu pod krov. Za čitavu glavu

ne bi htjeli kralju prirediti razočarenje da promatra bitku

za

onaj kraljevski dvor, u kojem bi on trebao da se odmah raz-

vagani.

167

- Ako je tako, onda će oni pristati na predaju.

- Ni časa ne sumnjajte u to. Samo tražite rok od šest sati,

a to će biti podvečer, dotle će posada izaći iz dvora

zaštićena

mrakom.

- I nitko vašu milost neće prepoznati u odori mojeg voj

nika.

- Niti će prepoznati druge. Recite: rok od šest sati je potre

ban, jer ljudi nisu bili spremni na predaju, a svatko ima

pravo

uzeti sobom svoje stvari.

- Dobro, vaša milosti, odmah ću odnijeta odgovor.

Kad je kaštelan otišao, Simono je ostao u. sobi i približio

se

Gordani: "*”

- Imam veliku molbu. Mnogi dvorani ostaju u dvoru. Stjep-

ko ih je na to nagovarao, a meni se pričinilo da je to vaša

želja.

- Da, moja. Samo neću da to saznaju dvorani i ne dođu u

napast da tu želju kome odaju.

- Vama se očito naši dvorani ovdje potrebni?

- Pogađate, Simono.

- Smijem li i ja ostati da vam budem na pomoć u svemu što

god budete htjeli?

- Primam ako ste to odlučili svojevoljno.

- Htio bih vam služiti kad ste odlučili spasiti život onom

vrijednom i čestitom biskupu.

- Dobro, Simono. Ostanite u dvoru. Moje zapovijedi doznat

ćete kad započnem svoju borbu.

A tko će mi donijeti zapovijedi?

- Vrlo ga dobro poznajete, dakle, neće biti povoda da sum

njate u ono što će vam kazati.

- Zahvaljujem vam, Gordana, što ste siromašnog plemića

počastili da vam služi.

Ona mu se nasmiješi:

- Očekivala sam vašu ponudu, gospodine Simono, pa me

nije iznenadilo i zato sam vam već unaprijed dodijelila

zadaću.

Vi ste mi u Napulju iskazali veliku uslugu.

- A i vaša milost uzvratila je meni prevelikom dobrotom,

spasivši me aragonskog dvora.

- želim da me opet zadužite zahvalnošću.

Nije prošlo ni pola sata, kad ponovno dobrza u kraljevske

urede kaštelan.

- Jesu li prihvatili naše prijedloge? pita Gordana.

- Pristali su uz uvjet da kraljevskom vijeću predamo vašu

milost.

- Mene? Dakle, vidite. Napuljci, moji progonitelji, prepo

znali su me. A što ste vi rekli?

- Rekao sam odmah: Gordana je ostavila dvor smjesta čim

su njeni progonitelji Napuljci opet otišli u grad. Kancelarov

taj

nik može se o tom uvjeriti kad mu predam dvor. Nakon toga su

168

se neko vrijeme s nekim napolju dogovarali, a najposlije

prihvatili moj rok, ali su dodali da će svakoga čovjeka pred

odlazak iz dvora pomno pretražiti.

Ova je odredba potekla izravno od Beatrice. Dobro je

naslutila da bih mogla uteći s vašom posadom, preodjenuta u

odoru prinčeva vojnika.

- Što, dakle, da kažem, vaša milosti, gospodinu kancelarovu

tajniku?

- Da potpuno prihvaćate njegov uvjet.

- Prema tome će vaša milost biti prisiljena pobjeći iz dvora

tajnim hodnikom kralja Matije ispod palače?

- O mojem ću bijegu odlučiti kasnije. Glavno je da im

smjesta odnesete odgovor i priopćite s potpunim mirom ovako:

"Nitko se u čitavom dvoru ne protivi ovom uvjetu."

- Ako su se nadali da je vaša milost u dvoru, to će ih za

cijelo silno zapanjiti.

- I znatno učvrstiti moj položaj jer moraju vjerovati da

sam već odavno otišla iz dvora, a što je najvažnije, umakla

iz

Budima. Cim ovaj odgovor javite tajniku kraljevskog vijeća,

sa-

zovite posadu i dvorane. Recite im: ako neprijatelj pita za

mene,

ja već davno nisam u dvoru. Otišla sam i otputovala iz Budima

prije nego što su napuljske čete došle pred dvorske kule.

- To će moji ljudi to lakše ustvrditi što vas nitko nije

vidio

od onog časa kad ste unišli, osim ovih nekoliko dvorana koji

će

se pokoriti mojoj želji.

Time je ova stvar rješena. Idite i odnesite im odgovor.

Kaštelan je uskoro bio na gradskim zidinama i tajniku bisku

pa Filipca mirno i hladnokrvno predao odgovor.

Činilo mu se da su tamo s one strane zida načas zašutjeli od

prevelikog uzbuđenja ili razočaranja.

Međutim, za nekoliko trenutaka opet se javi glas tajnika

biskupa Filipca:

- Gospodine kaštelane, tražim od vas kao plemića časnu

riječ na odgovor.

- Ako mi vaša milost zajamči časnom riječi, spreman sam

je zadati zauzvrat.

- Ugovor za predaju grada vodim u ime njezinog veličan

stva i polažem riječ da će se održati sve ugovoreno.

- I ja, Stjepan Đulaj, plemić, kaštelan dvora i zapovjednik

posade, zadajem časnu riječ za svaku točku ugovora.

- Prema tome, u osam sati uvečer, otvarate vrata dvora?

- Točno kako ste izvoljeli reći.

- Još jednom vas upozoravam da ćemo posadu zaustaviti i

pretražiti.

- Pristao sam na to i zadao vam riječ.

Kancelarov tajnik naloži zapovjednicima Batorijevih četa da

se ne maknu do večeri, a on sam požuri se kraljici s grofom

Enrikom da saopći rezultate pregovora.

169

Ne razumijem kako ste pristali na ovaj uvjet čudio se

Enriko.

Biskupov tajnik slegne ramenima:

Ako su vaši ljudi dobro vidjeli da je progonjeni vitez zbi

lja bila Gordana, onda je utekla iz dvora i sklonila se na

sigurnije

mjesto. Nije lako križati putove lukavosti te žene. Možda

po

znaje kakav tajni izlaz iz dvora?

Enriko se odjednom zaustavi:

Da, pogodili ste. Zna kraljev tajni izlaz ispod dvora. Samo

kraljici, meni i Francesku poznat je taj put, ali ja ću joj

ga za

brtviti. .^

I obojica brže potjeraju konje da što parije stignu kraljici.

Gusti, oblaci prekrili su nebo i potamnili toplu srpanjsku

noć.

Osam je sati uvečer, čitava posada od tisuću ljudi princa

Ivana poredana je u kraljevskom dvorištu. Tu je i nekoliko

dvorana. Drugi su ostali u dvoru.

Kaštelan dade znak da otvore velika vrata.

Baklje gore s ove i s one strane zidina i rasvjetljuju posadu

i čete kraljevskog vijeća.

Kaštelan izlazi na čelu. Spazivši tajnika kraljevskog vijeća,

pozdravi ga:

U smislu časne riječi, zadane s obje strane,

predajem

kraljevski dvor. Ujedno čekam da se pretraži svaki momak mo

je posade prema utanačenom ugovoru.

I donesoše baklje, četovođe Batorijeve vojske i njihovi

zamjenici pristupaju kastelanovim momcima. Svaki od njih

predaje se dobrovoljno.

Pretraga pokazuje kaštelanu da među momcima doista traže

Gordanu. Pretragu promatra i grof Enriko, gubeći nadu da bi

našao Gordanu.

Posao je završio za jedan sat.

Onda opet pristupi kaštelan izaslaniku kraljevskog vijeća i

pokloni se:

- Pošto je ugovor izvršen i oružje položeno, mi se uda-

Ijujemo.

- Slobodno možete ići kud vas volja.

I on krene sa svojim momcima prema jugu.

Za tili čas ujuri Enriko s tajnikom kraljevskog vijeća u

dvor. Iza njih dolaze Napuljci, plemići, četovođe, na čelu im

sam Ba-tori, a onda Napuljci. Čitava četa dvorskih

namještenika, počev od kuhinjskog sluge do dvorskog meštra

Enrika. Ali njega sada zamjenjuje mladi plemić Bepo, sve dok

se Beatrica ne vjenča i preseli u dvor sa čitavim svojim

dvoranstvom.

170

Svi ulaze uz svjetlo baklje u palaču.

Na ulazu ih čeka desetak prijašnjih dvorana. Među njima su

tri paža. Jedan je od njih Stjepko. Uza nj stoji Simono.

- Vi niste otišli iz dvora? upita ih kancelarov tajnik, a

Simono u njihovo ime odgovori:

- Mi smo dobrovoljno odlučili ostati u službi novoga kralja

ako nas vaša milost zadrži.

On slegne ramenima i odgovori:

O tome odlučuje novi kaštelan. On će odmah stići.

Gospoda idu u kraljevske urede. Redom obiđoše sve odaje.

Enriko je sa svojim Napuljcima pregledao sobe pokojnoga

kralja da ih uredi za Vladislava.

U predvorju čekaju Simono i Stjepko s dvoranima dolazak novog

kaštelana.

Već se čuje žestoko udaranje konskih potkova po popločanom

dvorištu.

Ide novi kaštelan javljaju među sobom napuljski dvo

rani.

Vladaju se bučno. Govore na sav glas, idu dvoranama kao da su

u svojem starom domu i prezrivo pogledavaju na bivše dvorane

kralja Matije. Naročito im se izruguju napuljski sluge.

Evo, kaštelana viču Napuljci.

Pred mramornim stubama siđe s konja plavokosi mladić. Simono

i Stjepko gledaju ga preneraženi.

- Zar je to moguće? Robert novi kaštelan?

- Taj balavi mladić prezirno će Simono pa da bude

kaštelan?

A Stjepko okrene glavu i šapće:

Ovaj će zapovijdati?

Ali ušuti, jer se mladi plemić hitrim skokom uspinjao iza

stube.

Na ulazu u palaču stane, podboči se i gotovo zine prema onoj

strani gdje stoji Stjepko. Paž porumeni. Srce mu burno kuca.

Još uvijek zapanjen i podbočen, Robert ide prema Stjepku i

gleda ga izazovno:

- Ti si ovdje, mladi viteže?

- Da, gospodine. Ja sam ovdje.

- A zašto si ostao?

- Jer želim služiti novome kralju.

- Tvoja prisutnost nije baš na korist njoj koja se jučer

sakrila u dvor.

- Ne znam što misli gospodin kaštelan?

Ne znaš? Odmah ću te podsjetiti vikne Robert.

Stjepko ne odgovara, Simono osjeća želju da bahatog mladi

ća udari.

Kojim je putem izašla Gordana iz dvora? prijeteči pita

Robert Stjepka.

171

Ne znam, gospodine kaštelane.

Robert izvadi iz sara bič kojim je tjerao konja i stade njime

pucketati u zraku.

Dosjetit ćeš se ako te ošinem u drsku obrazinu.

I zamahne prema pažu. On korakne natrag. Oči su mu ra-

splamćene.

Je li se Gordana jučer sklonula u dvor?

Jest. Sklonula se.

- A kad je otišla?

- Isto dopodne.

Dakle, prije nego što su napuljske čete zaposjele izlaz?

- Mnogo prije. “>“¦!?•*”

- A kamo je otišla? ¦* 4

- Kamo bi drugamo otišla nego u svoju domovinu?

- Kojim putem?

- Rekao sam da ne znam jer nisam vidio kad je izlazila.

- Čuješ li me? Dok sam ovdje prije šest tjedana radio u

kraljevskom uredu, ti si mi donosio njezine poruke i moje

odno

sio k njoj?

- Da. Nosio sam.

- Prema tome, ti si njen pouzdanik i sigurno ti je rekla ko

jim putem ide i u kakvom odijelu?

- Sada nije trebala moju pomoć pa mi nije ništa rekla. Ali

čuo sam od drugih da ide iz Budima u svoju domovinu.

- Ako je nađem u Budimu, raskomadat ću najprije tebe

zbog ove laži.

- Vaša milosti, ja ovdje nisam sluga.

- Još manje od sluge. Štene si.

- Gospodine kaštelane, ja sam sin hrvatskog plemića.

- Odrpanca s juga koji će doći na vješala.

- Ne dirajte moga oca zaviče Stjepko jer neće biti

dobro ni vama ni meni.

Taj odgovor raspali Roberta i pograbi bič pa zamahne prema

Stjepku, vičući:

Nitkoviću, napolje, odavde!

Stjepko trgne mač iz korica jednom dvoraninu i prije nego bi

ga tko mogao spriječiti, podigne mač da odvrati udarac biča i

vikne:

- Ne dam se. Ja sam Stjepko Brodarić.

- Dolje mač, gade viče razbješnjeni Robert.

- Ni za živu glavu odvraća paž.

Robert hoće da ga dosegne, ali Stjepko odbije bič. Uto dolete

Napuljci da umire Roberta pa ga uhvate za ruke, a Stjepko,

teško povrijeđen, ide ravno u dvorski ured kamo je ušao

kancela-rov tajnik.

Ovaj je nešto raspravljao sa dvojicom članova vijeća. Spaziv-

ši paža do čela zarumenjena, prekine rasprave i upita ga:

Nešto si došao javiti?

172

- Časni gospodine, novi kaštelan hoće da me tuče bičem

kao pseto. A ja sam plemićki sin, po kralju vitez i pristoji

mi pravo

da se branim mačem.

- Kako ti je ime?

- Stjepko Brodarić.

- Tvoj otac je Ivan Brodarić koji se nalazi sada u Budimu?

- Da, to mi je otac i molim da ga smijem dozvati.

- On će sam doći odgovara tajnik vrlo prijazno, približiv-

ši se k pažu.

- Što si skrivio kaštelanu?

- Ne znam kako je iz dvora izašla Gordana i zato hoće da me

progoni. Znam samo da je otišla iz Budima još prije nego što

su Napuljci došli pred dvor. Tu u predvorju naklonio sam joj

se

kad je odlazila. Valjda je izašla na glavna vrata ili možda

kojim

sporednim izlazom za pješake. Ja to ne znam i za to me gospo

din kaštelan pred svim dvoranima osramotio i nazvao me deri-

štem.

- Još si gori od derišta vikne Robert, ulazeći za Stjepkom

u kraljevski ured.

- Iziđi, Stjepko naloži kancelarov tajnik mirno. Pošto se

paž udaljio, a tajnik ostao sam sa svojim drugovima, strogo

pogle

da Roberta:

- Ponajprije, ne dolikuje nećaku biskupa egerskog da kune

u kraljevskom predvorju, čuo sam kletve i psovke. Mislim da

ste

odviše pili pa vam se čini da govorite sa slugama. Međutim,

taj je

mladić plemićki sin.

- Mislim da časni gospodin uzima u odbranu nevrijednika.

Taj dječak zaljubljen je u Gordanu. Dok se on nalazi ovdje,

dotle

se i ona nalazi u Budimu, a ona je huškala protiv kralja.

- Rekao bih da ste vi, mladi gospodine, do vrh glave zaljub

ljeni u Gordanu.

- Nije mi na kraj pameti. Samo vršim nalog njezinog veli

čanstva, gospodine ljutito odgovara Robert.

- Njezino veličanstvo nije vam naložilo da se vladate osorno,

grubo i da tucete sina plemića koji je svojim pristankom uz

kra

lja Vladislava omogućio da smo mogli tako brzo dati

kraljevstvu

vladara.

I rizničar Orban dolazi u pomoć kancelarevu pouzdaniku:

Tako mladom čovjeku ne pristoji se razgovarati na takav

način sa časnim gospodinom. Morali biste se ponašati skromno

da time iskažete zahvalnost njezinom veličanstvu što vas je

tako

mladog podigla na tako visoku službu.

Prezirnim pogledom i glasom odvraća Robert:

- Njezino veličanstvo već mi je reklo da će mi stariji zavi

djeti na toj časti. Ali kraljica će me štititi protiv svih

zavidnika.

- A ja u ime njezinog veličanstva i kancelara Filipca zahti

jevam od vas da ne dirnete ni osornom riječi, a kamoli tvorno

napadate mladog paža.

173

i I

- Dakle, i vama zapovijedaju bademaste oči? drsko nas

tavlja Robert, na što se gospoda bez riječi udalje u drugu

sobu,

ostavivši bahatog mldić.

- Nečuveno vladanje zgražaju se gospoda.

- čudim se njezinom veličanstvu da ga je odabralo za kaš

telana. Ovo je mjesto uistinu trebao preuzeti ozbiljan i

trijezan

plemić, a ne takva mlađahna budala.

Nije prošlo ni pola sata kad stigne u dvor stari Brodarić da

se pobrine za sudbinu svojeg sina u novom dvoranstvu. Otišao

je ravno gospodi u kraljevski ured i tu im reče:

Došao sam da zapitam što će biti s mojim sinom koji je

već mnogo godina na dvoru. Doznao sam đa ga je kaštelan htio

tući. Na dan izbora već sam imao sreću da nečaka biskupa

eger-

skog pozovem na mač i ja nisam kriv ako gospodina biskupa

zavijem u crno.

I kancelarov tajnik i rizničar Orban uvjeriše Brodarica da je

Robert odviše pio i da će dobiti zadovoljštinu, i on, i

Stjepko.

Radije ću svojeg sina povesti sa sobom nego da ga tkogod

ovdje vrijeđa.

Članovi kraljevskog vijeća ponovno nastoje da ga umire. Stari

plemić ostavi mrzovoljno sobu i potraži u predvorju svojeg

sina. Povede ga na galerije da budu sami:

Stjepko, ne mogu dopustiti da ostaneš ovdje i podnosiš

sramotne nepravde.

Ova odluka uznemiri Stjepka:

- Dobri moj oče, ne uzimajte me iz dvora. Potužio sam se

gospodi, ravno sam ušao u kraljevske urede i rekao im sve.

Znam

da je gospodin Robert zbog toga bio ukoren.

- Baš zato će te progoniti, a ja to ne mogu dopustiti.

- Neće mi više reći ni žalne riječi. Vidite, privikao sam

dvor

skom životu, već pet godina sam tu. časti mi, ne bih se mogao

više snaći drugdje nego u ovim kraljevskim dvoranama.

- Baš se neobično boriš da te ostavim ovdje na milost i ne

milost onome divljaku?

- Ne bojte se za mene. Znam se braniti, iako mi je tek

petnaest godina. Uvijek ste željeli da na dvoru danas-sutra

stek-

nem časno mjesto. Pa treba da se i za to borim.

Stari plemić promatra svojeg sina pa onda tiho reče:

- Tko zna kako će s tobom postupiti novi kralj kad sazna

da si bio toliko u milosti kod princa.

- Već ću se ja pobrinuti za to. Ne brinite, oče, makar bih

bio najsretniji da je princ izabran za kralja.

- Bio bi da ga vojvoda Iločki nije napustio.

- Nije to istina, gospodine oče. Sve su to laži što su oni

tamo

nadrobili, samo da prevare naše. Kako me zaboljelo srce što

ste

vi pristali uz Vladislava.

Starac uhvati sina za ramena:

174

- Znaš li čemu se izlažeš kad ovako brbljaš? Tko ti je sve

to utuvio u glavu?

- Nitko. Tako, razmišljam. Vojvodini glasnici bili su u dvo

ru i čuo sam da sve nije istina.

- Stjepko smjesta ćeš ostaviti dvor. Svaka tvoja riječ mogla

bi upropastiti i mene i tebe. Ne slutiš kakav je proglas

izdala kra

ljica. Nitko ne smije ni misliti o princu, a kamoli žaliti

što nije

postao kralj.

- To sam ja samo tako rekao vama, ali od ovog časa slavit

ću samo novoga kralja kojemu ću služiti. Znam ja kako se

to

mora.

Otac biva sve više začuđen i promatra sina sumnjičavo:

- Baš neobičnom gipkošću skačeš od princa k Vladislavu.

- Hoću da budem ravan vama, oče. I vi ste to tako učinili.

- Ali ja sam imao razloga. I vojvoda je ostavio princa kojeg

su proglasili izdajnikom, a ti tvrdiš protivno, pa ipak u

istom

času prelaziš k Vladislavu. čuj, Stjepko, nešto s tobom nije

u

redu. Možda ima pravo taj divljak Robert. Opčinila te

Gordana,

možda čak znaš gdje se nalazi?

- Naravno da znam.

- A zašto onda ne kažeš kad to od tebe traže?

- Kako mu nisam rekao? Otišla je domovinu. Zar to nije

razumljivo? Ili će možda sjediti tu u Budimu i čekati da je

se

domogne gospodin Robert koji bi joj najradije izbio one divne

bademaste oči. Ili da možda čeka kraljicu koja bi je

najradije

utopila u Dunavu? Pobjegla je što je prije mogla. A ja nisam

Bog

da sad pogodim gdje je, ide li cestom ili kojim drugim putem,

ili je možda otišla s kojim brodom Dunavom. Ali naravno,

gospo

din Robert silom hoće da Gordana baš ovdje u Budimu sjedi i

čeka njega da je uhvati.

Na Stjepkovo razlaganje otac se nasmiješi i potvrdi njegovo

mišljenje.

- Pravo veliš. Taj biskupov nećak je sulud. A ti si bistro

momče, bit će nešto od tebe.

- Eto, vidite kakva bi šteta bila da me uzmete s dvora. No

vi će kralj već vidjeti kakva je razlika između mene i paževa

ko

je će on dovesti sa sobom iz strane zemlje. Založio bih glavu

da

nijedan neće imati takva ramena i takva prsa. Recite: je li

ta

oklop ili nije?

I pri tom se stade udarati po prsima, a hodati gore-dolje:

Neka mi Vladislav dovede ravna. Gledajte moj korak i

gipkost. I ove mišice, kao u Lovre Iločkoga. A u mojoj glavi

bog

me ima nešto pameti. Gdje bi Vladislav našao takvog paža?

Otac se smješka, sam je ponosan na sina. Ispred galerije

sluge su se ustrčale kao da neka važna ličnost ulazi u

palaču. Sin i otac brzo iziđoše u predvorje.

175

Dvorani stoje u dvoredu. Tri žene ulaze u palaču. Prva je

visoka i pokrivena gustom koprenom. I one druge dvije iza nje

pokrile su lice.

Pred njim ide grof Enriko, a iza njih nekoliko napuljskih

dvorana.

Sigurno su iz kraljičine palače šapne Stjepko svojem

ocu a možda i ... ali ne dovrši.

Enriko i zastrte gospođe dolaze bliže. Otac i sin se poklone.

Uskoro su svi prošli pored njih prema bivšim odajama kralja

Matije.

- Zar se prepao Napuljaca?

- Rekao bih da je ona prva kraljica.^1

- Valjda neće u dvor prije nego što se"*vjenča?**

- Idem da govorim s gospodom neka te preporuče kraljici.

- To je vrlo dobro. Samo me čestito preporučite i potužite

se na kaštelana jer smo nas dvojica sada neprijatelji na

život i

smrt reče Stjepko odlučno.

I rastadoše se. Otac ide u kraljevske urede. Stjepko pohiti

hodnikom kojim mu dolazi u susret Simono. Obojica se povukoše

iza stupa.

- Taj žutokosi lupež sigurno je dobio svoj obrok od Filipče-

va tajnika reče Simono.

- Bio bih mu ja čestito otkresao da nisam tu zbog nje.

- I ja bih ga udario, tako mi časti, ali sam morao šutjeti,

ne želim li da me bace iz dvora, a Gordana treba i moju

službu.

- Sve ćemo mi to podnijeti, gospodine Simono, za nju. Zbog

nje moramo ostati ovdje na dvoru gdje će stolovati kralj i

kra

ljica. A dužni smo da za Gordanu i nešto pretrpimo ako smo vi

tezovi.

Ta primjedba činila se Simonu dražesnom i htio bi se

nasmiješiti, ali izražaj mladog paža prosvjeduje protiv

svakog pokušaja da ga smatra djetetom.

Moj otac je sada u milosti, a ja ću milost ukamatiti za

Gordanu. Ostajemo tu, bilo što mu drago.

U privatne sobe kralja Matije ulaze tri žene. Poslednja od

njih

zatvori vrata pa onda hitro pristupi k onoj prvoj, ubvati

rubove

sivog vela i prebaci ga preko glave unatrag. “

Tako, drago moje veličanstvo. Neka su vaše oči slobodne

da možete lakše sve razgledati.

Onda i ova digne velo ispod kojega zažmire Nardeline staračke

oči. Treća dvoranka već se razotkrila i čeka postrance.

Beatrica pogleda oko sebe. U toj je sobi provela mnoge večeri

s kraljem, svojim mužem. Ali u njoj se ne budi nijedna

uspomena. Oči joj traže po ormarima, stijenama, po kutovima.

Da vidimo što su sve odnijeli ovi razbojnici? Kakve su

mi dragocjenosti odnijeli izdajnici?

Ide, traži, istražuje da li gdjegod što manjka. I onda

kraljica ulazi u ložnicu.

Široka, bogato, izrezbarena postelja urešena je slonovom

kosti. Zlatna kruna sjaji se na vrh postelje i gavran od

suhog zlata. Teški grimizni zastori spuštaju se niz postelje.

Rese su im od

bisera.

I onda se obazre drugoj dvoranki:

Brzo razgrni postelju i sve dobro pogledaj neka mi vje-

renik udobno spava. Sama mu želim odabrati platno za postelju

na kojoj će ležati.

Nardela s dvorankom odmah otkrije postelju. Razmetale su

posteljinu, pohitale u sobu za rublje, donijele ponjave,

jastuke pa se uhvatile posla.

Sama kraljica im pomaže i pri tom se smiješi. Nardela

raznježenim pogledom miluje kraljicu i obasiplje je vrutkom

riječi:

Kakva radost čeka mladoga kralja. Kakva sreća kad zagrli

rajsku ljepotu moje kraljice. Hoće li samo taj barbarin znati

ka

ko se ima vladati prema mojoj božici.

A Beatrica ponosno veli:

- Poslušnost je njegova zadaća i sudbina.

I kraljica sjedne na postelju pa se nasmije:

- A bit će presretan svojom sudbinom.

- Prelijep mu pružate život.

- 1 ja ću se odmoriti, Nardela. Koliko ću se odmarati od

svih napora što sam ih pretrpjela, boreći se vječno sa

samovoljom

kralja Matije. Odmorit ću se jer s Vladislavom nema borbe,

sve

će mi prepustiti uz jednu jedinu cijenu.

- Uz koju, veličanstvo moje drago?

- Uz cijenu udobnosti. U Italiji ima mnogo ljudi koji se

odlikuju neprispodobivom lijenošću. Ali Vladislav sve

natkriljuje.

Želi samo mira, odmora. Da mu je ležati, sjediti u

naslonjaču, a

da ga nitko ne uznemiruje ni pitanjima ni odgovorima.

I dovršile su postelju. Beatrica još jednom uredi svojom

rukom pokrivalo, jastuke i zastore, a Nardela je gleda

beskrajnim ushitom majke koja obožava svoje dijete.

Zatim se upute u kupaonicu, a odavle u odaju za odijevanje.

Gle, tu su zaboravili Izabeline haljine, a sad nema

kovčega.

I ona naloži drugoj dvoranki da pita sluge gdje je kovčeg s

ha

ljinama done Izabele.

Dok je ona otišla, Beatrica i Nardela krenuše dalje sobama i

dvoranama u kojima je ona nedavno kraljevala i snovala svoje

osnove. S užitkom promatra zidine, širi ruke, smiješi se.

- Sve me čeka. Vidiš, Nardela, sve uzdiše za mnom, sve me

zove, čezne za mnom. To je sve moje. Sve to pripada meni, u

svemu sam ja, samo ja!

- A sad će vaše veličanstvo to sve drukčije uživati nego

dosad.

Beatrica se baci na ležaj od zlatnog brokata.

176

12 GORDANA IV

177

12*

Uživati. Uživat ću sve to odmorena, osvježena sa sviješću

da je sva vlast u mojoj ruci. Nema više nikakvih zapreka,

nikak

vih borba ni muka.

Ruke je podvila pod glavu i s užitkom se ushićuje:

Gledaj Nardela, ovako ću divno ležati pod stropom od

mramora, oko mene svileni brokat, srebro, mramor,

zlato. Ja

mahnem rukom i već čitavo kraljevstvo strepi. A ja se

smiješim

blaženo kao dijete i dignem prst u kojem je strašna odredba.

I

sve se ljudstvo u ovom kraljevstvu baca na noge, sva ta srca

što

žive zbog mene zgrčila se u strahu. A ja se smiješim. Izrečem

samo jednu riječ i oluja zauzla nad svim krajevima, nad svim

gradovima, nad svim ljudima. “*”-**

I njene oči blistaju gotovo tjelesnim užitkom.

Govori kao u groznici. I oči joj plamte, a usne joj se suše.

Sva je u ekstazi svoje vlastite slave.

široko rastvorenim očima zaokružuje raskošne stijene odaje

pune srebra, zlata i brokata.

- Znaš li, Nardela, što je kruna svemu tome oko mene?

- što veličanstvo?

Da je sve u ovom kraljevstvu moje, ne za danas

ili

sutra, nego do kraja mojeg života. Nemam više brige ni straha

da bi opet mogli doći dani kad bih morala strepeti da izgubim

sve to što je moje.

Jezoviti su to bili časovi, veličanstvo, kad ste drhtali da

iz

gubite svoje pravo.

Beatrica ustane lagano, gipko kao djevojka. Prožeo je nov

život, nova snaga.

Sva je raspojasana, prepuna sebe, budućnosti, vlasti i krune.

A je li veličanstvo primilo kakve vijesti od

izdajnika?

upita Nardela.

Kraljica se veselo smije:

- čekam samo jednu vijest: da su ih uhvatili! Osuditi i sma

knuti, to čuvam za sebe.

- Hoće li kralj Vladislav dati svoju privolu?

- Kao da pitaš: hoće li kralj Vladislav uzeti iz vaše ruke,

veličanstvo, krunu? A sad hajdemo. Udisala sam dah

raskoši,

ljepote prijestolja i krune što me čekuju. A spremile smo

ložnicu

i mojem vjereniku.

- I neće moći da zaspi. Bacat će se lijevo i desno, misleći

na svoju divotnu kraljicu.

- Dugo neće čekati, čim preuzme vlast, slijedit će

naše

vjenčanje. Već sam sve potanko ugovorila s Filipcem. Dođi,

Nar

dela, da se ne rasplinem od sreće.

I pođoše hodnikom.

Tu sretne Stjepka. Zaustavi se i gleda dječaka što

upire svjetle oči u kraljicu.

Ti si ostao u dvoru?

178

- Jesam, veličanstvo.

- A služio si princa?

- Služio sam.

- A sada hoćeš da budeš uz Vladislava kao što si bio uz

princa?

- Vaše veličanstvo bilo je u početku i dušom i mošnjom uz

princa.

Raspoloženje u kojem se Beatrica nalazi izmamljuje

joj smijeh, radostan i vedar:

Dječače, ovaj odgovor više je vratoloman nego drzak, ali

neosporno bistrouman. Mogli bismo te još učiniti dvorskim dip

lomatom. Ali reci: gdje je srebrom okovana škrinja s haljina

ma done Izabele? Tu smo je zaboravili.

Pitanje nimalo ne iznenađuje paža i on žustro odgovori

kraljici kao da je spreman odmah potrčati, ispuniti joj

želju:

- Vidio sam odmah nakon odlaska vašeg veličanstva iz dvo

ra kako dvojica slugu nose škrinju u najgornji kat.

- Neka je odmah donesu dolje.

- Veličanstvo, samo je malo ljudi iz prijašnjeg dvora ovdje,

a ovi nisu nosili škrinju. Sam ću je tražiti dan i noć dok je

ne

nađem.

- I onda mi je pošalji u egersku palaču.

- Veličanstvo, pouzdajte se u me.

Kad je paž izgovorio ove riječi, usne joj se nasmjehnuše.

- Dakle, ti želiš i dalje ostati na dvoru?

- Molim vaše veličanstvo za tu milost.

- Budeš li mi odgovorio pošteno na pitanja, služit ćeš samoga

kralja.

- To je moj san, veličanstvo. Izvolite pitati po miloj volji.

- Kojim je putem umakla Gordana iz dvora?

- Da sam samo u snu slutio to pitanje, veličanstvo, bio bih

potrčao za njom da vidim kud izlazi.

- Ti si joj bio pouzdanik, kako ti ne bi rekla? Pazi,

Stjepko,

igraš će milošću svojeg oca koji uživa uza me. Reci: što ti

je

Gordana govorila o sebi?

- Veličanstvo, ispovijedit ću vam svu istinu. Za života po

kojnoga kralja i poslije Gordana je trebala moje usluge. Ali

sad

joj više nisam bio potreban pa me nije upravo ni pogledala.

Uvi

jek je bila samo s drugim mladim dvoranima koji su s njom

ostavili dvor, a to me srdilo. Jako me vrijeđalo pa nisam ni

htio

da idem za njom. Nisam je ni gledao. Neka ne misli da mi je

žao.

Sa zanimanjem promatra Beatrica paževo lice. U njegovim očima

otkrije nešto mrko i uvrijeđeno.

Tvoja te zaštitnica, dakle, nije udostojila ni oproštajnog

pogleda?

- A ja sam ga zaslužio. Jest. Uvijek sam joj bio na usluzi.

- Možeš li se barem sjetiti kad se spremala na put?

179

čim je došla na dvor. Jako joj se žurilo.

Još pozornije pogleda Beatrica u mrke oči mladog paža, a on

je dodao:

A bilo je razumljivo da joj se žurilo.

Zašto bi bilo razumljivo?

Nema nikoga od njezinih prijatelja u Budimu, ni princa,

ni vojvode, ni Damira, pa što da radi ovdje? Tko bi je

branio?

Bježala je.

Tvoje su riječi vrlo logične, samo što Gordanini čini nisu

uvijek u skladu s logikom. Pričekaj u predvorju dok se ne

vratim.

I kraljica se uputi u kraljevski ured. Tu članovi kraljevskog

vijeća raspravljaju s tajnikom kancelara Filipca.

Odmah se duboko pokloniše kraljici i čekaju da ona prozbori:

- Došla sam nagledati pripreme za kraljevo konačište. Mo

ji će dvorani već sutra urediti sve ostalo da se kralj

uzmogne

ugodno osjećati na prvom koraku svojeg dolaska.

- Vaše veličanstvo, svaka zapovijed bit će izvršena. Ali

smjer

no molim da me vaše veličanstvo sasluša s obzirom na Roberta

egerskog. Teško je uvrijedio paža, sina odličnog hrvatskog

plemi

ća koji bi zbog toga mogao otkloniti na prisustvuje kraljevu

do

čeku i krunisanju, a za sobom bi mogao povući i onu

desetoricu

koju je Januška teškim mukama zavarao da ih sklone prisustvo

vati izboru.

I onda ispripovjedi kraljici Robertov napadaj na

Stjepka.

Uredit ću to s njim uzme kraljica riječ i dade odmah

pozvati Roberta, dok su se drugi udaljili.

Oslovila je mladog kaštelana mrko:

- Dobro je što nisi slijedio želju svojeg ujaka da budeš

svećenik. Premalo si nadaren za taj stalež, a odviše sklon

prihvata-

ti najlošije kreposti nekih mojih dvorana koji se odlikuju

osorno-

šću. Tvoj postupak prema Stjepku moram ukoriti.

- Veličanstvo, on zna gdje se nalazi Gordana. Bio joj je pou

zdanik i zaljubljen je u nju.

- I baš zato se ljuti što je ga omalovažavala i svoje povjere

nje iskazala drugome.

- Veličanstvo, on sve laže. Drsko laže.

- Ne upadaj kraljici u riječ. Rekoh: on se ljuti a to možemo

dobro iskoristiti. Recimo da se to derište umije dobro

pretvarati

i onda nam ono može poslužiti. Valja mu pustiti slobodno

kretanje,

ali izdaleka ga uhoditi i tako ćemo lako ući u trag govori li

istinu

da s Gordanom nema nikakve veze ili je svojim lažima

prikriva.

To si morao već sam od sebe izmudriti i lukavošću sve

udesiti,

ne napadati i vrijeđati njegova oca koji će mi pobuniti onu

šačicu

hrvatskih plemića, što smo ih jedva jedvice dovukli k

Vladislavu.

Da mi više ne učiniš takvu zbrku.

- Mislio sam služiti veličanstvu i od njega iznuditi gdje je

Gordana.

180

To si trebao učiniti lukavošću, a ne silom. Postavila sam

te za kaštelana ovog dvora da čuvaš kralja od svih nepoćudnih

posjetnika. Budeš li se ovakvo ponašao, ne mogu te ostaviti u

ovoj

službi.

Poražen, spusti glavu i ne smije da prosvjeduje.

Još jednom ti velim: budi na oprezu ako želiš ostati. A

sad idi, treba da uredimo ono sa Stjepkom.

Vaše veličanstvo, zar ćete me poniziti pred pažem?

Strogo ga pogleda i namršti obrve:

Za kraljicu moraš biti spreman svakog časa položiti svoj

život, a kamoli ne svoj ponos. Moram umiriti hrvatskog

plemića.

I ona izlazi. A on je slijedi pun ljutine.

U predvorju su čekali dvorani poredani zajedno s paževima.

Kraljica odredi prvom dvoraninu:

Dvorom će upravljati grof Ernlko, a ti ćeš. Bepo, primiti

njegove zapovijedi i smjestiti u sve važne službe one osobe

koje

ja odredim.

Prvi se dvoranin duboko pokloni, prihvativši zapovijed. Na to

se okrene k Robertu:

Trebam spretnog glasnika koji će mi donositi vijesti od

kralja i kraljevskog vijeća u kraljevskom uredu. Odabirem za

ovu

službu paža Stjepka.

Robert se jedva suzdrža da ne iskaže negodovanje, a Stjepko

izađe iz redova paževa i pokloni se.

Služim vašem veličanstvu.

Kraljica krene prema izlazu. Za njom idu odlični dvorani.

Robert ih slijedi užaren kao vatra.

Iznenađeno gledaju dvorani Stjepka koji je stekao tako veliku

iznenadnu milost. Simono izmijeni s njim zadovoljni pogled, a

onda mu se približi i šapće:

Sad ćeš moći lakše dolaziti u Damirovu kuću i donositi

vijesti kad ona bude htjela.

Robert je sazvao sve dvoranstvo i stao dijeliti kraljičine

naloge. Gledajući Stjepka, osjeća u svakoj kretnji i pogledu

vlastito poniženje. Instinkt mu došaputa da taj

petnaestogodišnji dječak zna što je s Gordanom, gdje se

nalazi i sad mu se ruga Što nema sredstava da od njega izmami

istinu.

Sama kraljica oduzela mu je tu mogućnost, što više odabrala

je Stjepka da bude glasnik između svojeg i kraljevskog dvora

i time ga nagradila u očima dvorana.

"Uobražava razmišlja Robert da je pobijedio mene! Možda

mi se zbog toga i ovi dvorani rugaju? Ali doći će čas

obračuna. Kruto ću se osvetiti naočigled sviju."

Nakon večere pozove k sebi svojeg bradatog pouzdanika koji mu

je bio pomoćnik kad je Gordanu domamio u palaču na Dunavu.

Robert mu naredi:

181

- Ni danju ni noću ne puštaj iz vida Stjepka. Ne smije uči

niti nijedan korak, a da ga ne slijediš, ili sam, ili uzmi

nekog ne

poznatog da mu uvijek bude za petama. A kad bude odlazio u

kraljičinu palaču, ne smije ići ni koraka bez nadzora. Samo

neka

ništa ne nasluti. Skrene li kamo drugamo, bilo u čiju kuću,

tvoja

je dužnost doznati kamo je išao, što je tamo radio i tko se

nalazi

u toj kući.

- Vi, dakle, ipak mislite, mladi gospodine, da se Gordana

nalazi u Budimu?

- A taj mali lupež zalazit će k njoj. Nešto mi govori da je

ta

ko. A volio bih kraljici dokazati da je Stjepko raslužio sto

udara

ca bičem negoli da mi podijeli još veću čast od kaštelanske.

- Dobro, gospodine Roberte. Stjepko neće izbjeći mojem

oku.

- Pazi na njega od jutra do mraka i od mraka do jutra. Ne

zaboravi da sam zbog njega bio ponižen pred čitavim dvorom,

na prvom koraku.

SUMNJIVI FRATAR

Na zemlji je mrak, a gore svjetlucaju zvijezde. Između dva

brda provlači se bijela cesta. Koraci odjekuju kroz noć.

Kaštelan Đulaj i njegova posada daleko su odmakli od Budima.

Kraljevsko vijeće oduzelo im je konje pa pješače. čitavu noć,

od časa kad su izišli iz dvora, nisu šuštali.

Prema jutru stignu na brdo na kojem se bijeli kućica. I

upozori svoje četovođe.

- Tamo gore je krčma "K umornom putniku". Mogli bi

smo nešto založiti da nam bude lakši put.

- Da barem možemo putem gdjegod kupiti konje uzdahne

četovođa brzo bismo stigli u Pečuh, ali ovako nikad neće

biti

kraja.

Sišli su s ceste i uspeli se pred krčmu. Još svi spavaju.

Đulaj probudi krčmara. U susret mu dođe mlad čovjek snenih

očiju.

Želimo se okrijepiti reče kaštelan. Ima nas dosta,

dakle, žuri se i donesi sve što imaš u kući.

Polagano stigoše i oni drugi. Razoružana posada mrka i turo-

robna posjeda u travu. Krčmar i njegov sluga nose im jelo. U

kuhinji se vrze mlada žena, peče jaja i slaninu pa je nosi

kaštelanu.

Krčmaru, je li ova dva-tri dana u tvoju krčmu dolazio ka

kav glasnik koji je putovao u Budim?

182

- K meni se nije navratio niti je projahao cestom dolje.

Ali mnogo ih je prošlo ovuda na sve strane kraljevstva.

Nosili

su poruke njezinog veličanstva i objavili mi da ne smijem

primiti

pod krov nikoga tko bi došao od princa ili vojvode, onog

slavnog

bogatog što nosi dukate na prsima kad god je kakva svečanost

u

Budimu. Ne smijem primiti u kuću nikoga ni pružiti koricu

hlje

ba nikome tko bi pripadao onima što govore jezikom kojim je

govorila ljepotica Gordana.

- Ti je poznaješ?

- Kako je ne bih poznavao, vaša milosti. Gospodin Ferenci

držao je zatvorenu u svojem dvoru. Pomogao sam joj uteći iz

ove

krčme, a ona je meni pomogla svojim dukatima da sam se imao

čime oženiti. Dobra je i plemenita.

- A kad bi došla da joj dadeš zaklonište?

Mladi krčmar ne reče ništa i ogleda se dolje na cestu po

odgovori nakon kratke šutnje:

- Umna je ona glava, zna da bi mene stigla teška kazna pa

ne bi ni tražila u mene zaklonište. I brzo bi je ovdje našli.

Vojni

ci kraljevskog vijeća bili su jučer ovdje, pregledali su sve

i opet

otišli dalje na putnu stanicu što je tamo daleko iza

Ferencijeva

dvorca.

- Mudro si odgovorio. A meni se usudiš dati jela?

- Vaša je plemenita milost kaštelan budimskog dvora i

protiv vas nije ništa proglašeno.

- Veliš da su vojnici kraljevskog vijeća pretražili tvoju kr

čmu? A zašto?

- Da ne bih sakrio kakvog glasnika onih koji su prokazani

veleizdajnicima. Vidjevši da nema nikoga, odoše dalje.

- Savjetujem ti: ako bi tkogod došao s juga bilo iz Pečuha

ili iz kojeg drugog mjesta preko Drave, svakome lijepo reci

što je

proglašeno, neka ne nastavljaju put u Budim. Potrebno je da

to

kažeš svakome već zbog samoga sebe, jer ako putnik pripada

onima koji su stavljeni izvan zakona, odmah će otići i na

tebe

ne pada nikakva krivnja.

Krčmar se malo zamisli:

- Rekli su mi vojnici: ako dođe kakav putnik, nega ga ispi

tam odakle je, pa ako je iz Pečuha ili preko Drave, neka ga

baS

šaljem u Budim.

- I predat ćeš ljude tamničaru i krvniku?

- Teško je reći što bi bilo najbolje: da poslušam vas, ili

njih.

- Promisli dobro i ne reci mi ništa. Radi kako znaš.

- Znam što ću. Zapitat ću pobožnog fratra. On će mi najbo

lje savjetovati.

- Zar tu u blizini živi neki fratar?

- Spava u mojoj krčmi.

- Kako je dugo ovdje?

- Jučer u noći stigao je sa još dvojicom pa sam im ponudio

da prespavaju kod mene u brvnari.

183

- Kamo putuju?

- Lutaju svijetom i mole kao drugi fratri; ali nisu kao svi

drugi. Nose nekakve odore kao talijanski fratri. Pitat ću

jednoga

od njih što bih učinili kad mi dođe putnik ili glasnik iz

Pečuha ili

s juga.

A kaštelan upadne u riječ:

- A nisi fratrima rekao o tom proglasu?

- Što da govorim fratrima kad se to njih ne tiče. Hoćete

li još vrč vina?

- Donesi reče kaštelan.

Jedan četovođa dolazi i pita kaštelana hoće li krenuti dalje.

Nastavit ćemo put šumom, cestom se ne može od vru

ćine, a onda i nije od potrebe da se sretnemo s kakvim drskim

vojnicima kraljevskog vijeća. Naši momci nemaju oružja, a nas

nije dovoljno da se obranimo.

Cetovođe odlaze. Onda dolazi krčmar pa nosi kaštelanu vrč s

vinom i upozori ga:

Vidite, tamo je jedan od trojice fratara.

Kaštelan se obazre. Iza brvnare izlazi fratar u crnoj haljini

što je sva puna gustih nabora. U lice mu se ne rnože

zagledati. Pokriva ga kukuljica spuštena do prsiju. Ispod

čela izrezane su dvije rupe za oči. Kaštelanu se čini da zure

u njega. Takvog je fratra vidio samo jednom u Budimu, kad su

došli talijanski putujući fratri.

"Da nije Beatričin uhoda?" misli kaštelan.

Fratar dolazi polagano, pomalo pognuto. Pogled kroz te rupe

privlači ga.

Moja žena boji se toga fratra šapne krčmar.

Zakukuljeni tajanstveni čovjek ide polagano prema stolu, a

onda stane. A kaštelan se želi osloboditi krčmara:

Donesi, krčmaru, još jedan vrč vina. Ponudit ću fratra.

Cim krčmar pobrza u kuću, fratar se isto tako brzo pribli

ži kaštelanu. Ispod kukuljice oslovi ga tihi glas:

- Neću da dignem taj fratarski zaklon. Ja sam

vojvoda

Iločki.

- čuo sam od krčmara da su tu neki fratri pa sam se po

bojao uhoda, a eto, vi ste to.

- Dođite sa mnom reče vojvoda kaštelanu podalje gdje

nas nitko ne može ni s koje strane vidjeti ni čuti.

I odoše na čistinu gdje ih nitko ne bi mogao prisluškivati.

Ipak, i tu vojvoda stoji pognut, držeći ruke skrštene na

prsima da ga ne bi zatekao nepripravna krčmarov pogled.

- Vi ste, dakle, predali Budim kad vas vidim ovdje?

- Kako ste mi naložili. Samo su mi momke razoružali. I

sada idem prema jugu. Mislio sam saznati putem gdje se nala

zite.

- Zasad ostajete sa mnom jer idem u Budim.

- Unatoč proglasu?

184

- Ništa ne znam o tome.

- Poslali smo glasnika u Pečuh.

- Dok sam bio tamo, još nije stigao.

- Vojvodo, nad vama lebdi smrt. Kraljica i kraljevsko vijeće

proglasili su princa, vas i sve vaše izdajnicima kralja i

kraljevstva.

Nitko vas ne smije primiti pod krov i svatko vas mora

predati.

- Ali pod haljom neće tražiti vojvodu Iločkoga.

- Varate se. Proglas naročito upućuje da se svakog putu

jućeg fratra ima pretražiti i razotkriti. Biskupa Varadija su

zatvo

rili u tamnici, a ljudi vele da mu prijeti sigurno smaknuće.

- Gordana je bila kod biskupa? Skrivala se u njegovoj ku

riji. Gdje je sada?

Nabori kukuljice na njegovim usnama uzgibali se od daha

naglih pitanja.

Gordana je još prije toga otišla iz biskupove kurije i sret

no umakla u dvor k nama.

Ona je ovdje s vama preodjevena u momka vaše posade?

I glas mu ispod nabora kukuljice drhti.

- Tako je bilo ugovoreno i smišljeno, ali kad smo u dvoru

dobili vijest o proglasu, ona odluči da ostane u Budimu.

- Da ostane? Zašto da ostane?

- Gospodine vojvodo, ona je odlučila da spasi biskupa Va

radija.

Vojvoda je gotovo zaboravio da nosi fratarsku haljinu pa

čvrsto zakorači i položi ruku na mač što ga je opasao ispod

ha-lje. Ali dodir sukna odmah ga podsjeti na njegovu ulogu i,

ogledavši se prema dvorištu, poprimi prijašnje

držanje.

Pazite vojvodo, neka krčmar ne nasluti da se pod ovom

haljom krije tako dragocjena lovina kraljice Beatrice. Nije

loš

čovjek, ali bi se mogao pomamiti za nagradom kad bi opazio...

Nijedne riječi vojvoda nije čuo, misli su mu daleko.

- Hoće da spašava Varadija?

- I od princa otkloni tešku žalost i poniženje odgovori

kaštelan s toplim izražajem privrženosti princu Ivanu, ne

sluteći

da je bodežom udario ravno u vojvodino srce.

- Kamo se sklonula? Je li njeno zaklonište sigurno?

- Vojvodska milosti, na to vam ne mogu odgovoriti, Gordana

je sve učinila tako da sakrije kamo se sklonula. I još mi je

nalo

žila, kad dođem k vama, neka vam isporučim da bi svaki poku

šaj da pronađete njeno sklonište mogao upozoriti protivnika.

Ako,

dakle, ne želite da je uhvate, ne pokušavajte je pronaći.

Međutim,

ako imate kakvu vijest, šaljite glasnika u Damirovu kuću.

Visoka i snažna vojvodina pojava u fratarskoj halji uistinu

se pogne pod teretom kastelanovih vijesti.

Obuzima ga strah za Gordanu i žalost što se izlaže samo zato

da princu uštedi bol i sramotu. Ljut je na sebe zbog te ružne

ljubomore, ali ona sama od sebe nestaje pred veličinom

zabrinu-

185

tosti za njen život pa razmišlja, domišlja se i nagađa kamo

bi se mogla sakriti.

- Recite, Đulaj, kako ona želi da spasi Varadija? Zar kani

ići pred kraljevsko vijeće? Valjda neće to učiniti?

- Ne znam, gospodine vojvodo, ali nešto je govorila o Baka-

ču jer se on još uvijek zadržava u kući kao da je bolestan.

Gos

pođa Gordana iz toga zaključuje da je on još uvijek

neutralan.

- Naravno, jer on zna da mi nismo pobijeđeni, da je kruna

u našim rukama a i princ.

- Gordana je uvjerena da ste krenuli na jug s princem, kru

nom i tamo izvršili svoju osnovu. ^

Vojvoda se odluči da ne otkrije Đulaju, najvjernijem prinčevu

pouzdaniku, što se dogodilo između njih u Pečuhu, uvjeren da

bi se Đulaj odmah otputio k princu i uskratio pomoć njemu. A

sad ga on treba ovdje.

- Kad bi Gordana znala koliko je sada potrebna u Pečuhu.

Čujte, gospodine Đulaj, moram govoriti s Gordanom. Kako bih

se došuljao u Damirovu kuću da joj isporučim?

- Ne možete tamo dospjeti jer će vam straža razotkriti lice i

prepoznati vas. Kad biste sebe vidjeli, gospodine vojvodo,

kao što

vas ja gledam, ne biste nikad pošli ni koraka dalje u ovoj

halji.

Svako i malo pronicavo oko mora smjesta opaziti da je tijelo

pod ovom haljom snažno i jako, a oko ovog struka da je vazda

bio opasan mač, a ne fratarsko uže. Zar vam nitko nije rekao?

- Istina je, spomenuli su mi to već moji pratioci. Sa mnom

su Mirko i moj kaštelan Grgić. Ostavio sam ih u brvnari. Do

sa

da se nigdje nismo zadržavali, nego u selima i uistinu su me

ljudi

gledali neobično.

- Gospodine vojvodo, ako želite govoriti s Gordanom, evo

mene. Nitko se neće dodirnuti kaštelana kome je kraljevsko

vije

će dopustilo da izađe iz dvora i ostavilo mu na volju da ide

ka

mo hoće. Ništa lakše nego da krenem natrag. Po Gordaninoj že

lji reći ću tamo njenom pouzdaniku sluzi Antunu što god

budete

željeli. Valjda nećete pripraviti Beatrici veselje da uhvati

našeg

vođu?

- Uistinu, ne kanim to, dragi kaštelane, i zato sam već u

Pečuhu napisao Gordani pismo koje ne može nitko pročitati,

osim

nje i mene. Htio sam da joj ga odnese Mirko ako ne bih

mogao

do nje sam. A sad prihvaćam vašu ponudu. Vi ćete kojim god

putem Gordani poslati pismo.

- Gdje ćete, gospodine vojvodo, dočekati, Gordanin odgovor?

- Ne marim, makar pod vedrim nebom.

- Iz ove krčme vodi dolje kroz šumu poprečan put do Bu-

dima, a na pola puta je zapušteni kamenolom. Tamo ima sigur

nih zakloništa.

- Dobro. Čekat ću vas. A vaši momci?

- Za njih je ondje iznad kamenoloma izvrsno zaklonište.

186

- Spreman sam, samo da dozovem svoja dva fratra.

- Mi ćemo krenuti naprijed, a vi, vojvodo, polagano mojim

tragom.

Bilo je izvršeno sve po dogovoru. U blizini kamenoloma sastao

se vojvoda s kaštelanom, sakrio se s Mirkom i Grgićem, a

momci su krenuli u guštaru brdine, dok se kaštelan uputio

samo sa svojim časnikom u Budim.

ARAGONKA SE SPREMA

Jutro je. Sve što je živo u egerskoj palači već je na nogama.

Kao da je ih netko trubljom digao s ležaja.

Sva je palača nalik na velik kavez po kojem lepršaju ptice

veselo pjevajući.

U svojem predsoblju stoji Enriko i izdaje naloge. Svi dvorani

redaju se pred njim da svojim pogledom prosudi valjanost

svečanih haljina kojima su se odjenuli. A onda im dijeli

naloge, određuje gdje će i kako dočekati novoga kralja.

U dvorištu, konjušnici sedlaju konje i pokrivaju ih dragocje-

nam napuljskim pokrivačima čiji su obrubi izvezeni zlatom,

opši-veni draguljima i resama. A u uglovima blistaju izvezeni

grbovi aragonske dinastije.

Niz paževa stoji poredan pred stražnijm ulazom u palaču, svi

u svečanim haljinama, stegnuti pojasima od kovine. Njihovi su

prsluci od brokata, na stotinu mjesta zarezani, a ispod

brokata proviruje svila svih boja.

Na glavi su im kape s ukrasom od pera.

S druge strane stoje manje važni dvorani i sluge. U sredini

su dvorani u prvim službama i odličnici.

Grof Enriko dolazi s dvojicom ljudi od kojih svaki nosi

nekoliko boca sa štrcaljkama. Po njegovoj odredbi idu dvorski

dobavljači parfema da naštrcaju svaku skupinu ljudi posebnim

mirisom. Započinju kod prvih odličnika, a svršavaju kod

sluga. Najposlije prskaju mirisom konje i njihova pokrivala.

S ulične strane već od rana jutra ukrašuju ulaz u palaču

vijencima i cvijećem, draperijama i sagovima.

Sve se u palači uređuje, priprema i ukrašava, a dvadeset

služavki zaposleno je s odijevanjem kraljice.

Osušili su joj i natrli jelenovom kožom netom opranu bujnu

kosu. Na čarape od mekane prozirne tkanine obuvaju cipele od

mekane crvene svile, obrubljene biserom. Oblači ružičastu

podsuknju što se u pojasu proteže sve do grudi.

187

Onda uzimaju haljinu od baršuna i svile. Po njoj su zlatom

utkani aragonski grbovi. Sprijeda je izvezeno pročelje

napuljskog dvora.

Pet žena rasprostire suknju i pomno pazeći obuku kraljici.

Onda joj oblače struk. Sav je od baršuna, veziva, dragog

kamenja i čvrsto je stisnu kraljici u pojasu. Priljubio se

oko tijela, iznad grudi, pa u okrugloj liniji razotkriva

bijele prsi i dugi labuđi vrat.

Rukavi oko oblih ruku uski su. Samo ispod lakta rasporen je

damast ispod kojega u stotinu nabora pada raznobojna svila.

Svaka je spona nanizana dragim kamenjem, ^biserjem, puna

nakita i uresa.

Oko vrata omotale su joj Nardeline brižne ruke skupocjene

đerdane.

Onda je započelo osam ruku uređivati njezinu kosu i resiti

je.

Na tjemenu glave pričvrstile su malu kapu, spletenu zlatnim

venecijanskim nitima koja sapinje kosu. Tad joj Nardela

položi iznad čela dijadem.

Bijelu put lica Nardelina nećakinja učini još bjeljom praškom

od ljiljana. Visoke crne obrve još jače istakne tankim

kistom. Mramorno lice nadahne praškom ružičaste boje. Usta

lako narumeni.

Tu sjedi Beatrica, ukrašena svim umjetničkim sredstvima,

hladna i ponosna, kao mramorni kip odjenut u baršun, svilu.

Zadovoljna promatra se sa svih strana. Zadovoljna je sa

sobom.

Onda prima dvorane i određuje gdje će tko dočekati kralja.

Na kraju pozove rođakinje što će je okružiti za vrijeme

kraljeva posjeta.

Istražuje pogledom njihova lica i svečana odijela. Najduže se

zaustavi na svojoj polusestri đoni Izabeli. I dade rukom znak

da sve dvorske gospođe odu.

Ostala je sama s Izabelom.

Smiješi joj se i pruža ruke.

- Draga, mila moja sestrice. Upravljam ti veliku molbu.

- Kraljica moli svoju poniznu dvoranku?

- Moja krv je i tvoja. Aragonci su voljeli svoju krv, pošto

vali i cijenili.

- Sto želiš, Beatrice? Zapovijedaj.

- Htjela bih da ne prisustvuješ dočeku kralja Vladislava.

U crnim djevojčinim očima čita se zaprepaštenje.

- Čitavo me tvoje biće pita: zašto? Je li tako, Izabela?

- Oprosti, nemam pravo da budem Ijubopitna.

čuj me, sestrice: ja sam vjerena s Vladislavom, a

još

uvijek nisam vjenčana. Ovdje na sjeveru muškarci su očito

prevrt

ljivi.

- Kažu da je Vladislavljeno srce ranjeno tvojom prisutnoš-

ću još u Linču?

- Tako je, ali je to mogao davno zaboraviti. Hoću da ka

žem: ti si među svim dvorskim gospođama najljepša.

- Kraj tebe, Beatrica, moja ljepota nestaje kao oblačić na

dalekom plavom nebu.

- Ipak Izabela: ti si crnka, španjolske krvi, crnoputna, a

znam iz Vladislavljeva pričanja da mu se takve žene sviđaju.

- Bože moj, Beatrice, što ti je? Ponizuješ svoju blistavu lje

potu.

- Vladislav je barbarin, dolazi odozgo gdje su žene većinom

jakih okruglih punih lica i plavih očiju. Kad ugleda takvu

duboku

crninu u tvojim očima, mrku noć u tvojim kosama, mogao bi

pri prvom susretu sa mnom gledati preko mojih ramena k

tebi.

A ja danas moram u sebe usredotočiti svu njegovu pozornost,

či

tavo njegovo udivljenje, moram ga smutiti jer mu želim

oduzeti

obećanje o kojemu ne smije ni časka misliti.

- Kraljice moja, čemu te isprike. Dovoljna mi je tvoja želja

jer je zapovijed moje kraljice.

- Opetujem što sam rekla: aragonska krv ljubi svoje i ne

može svojoj sestri nanijeti žalosti.

- Jer neću gledati okom u oko toga sjevernjaka s nekim

naduvenim licem? Beatrice, kako ću se veseliti što ne

moram

doći.

- Mila moja, nitko ne smije znati ni slutiti zašto ne stojiš

iza mene. To bi me ponizilo!

- Već me boli glava, i čitavo tijelo i, evo, odmah ću leći.

- A na vjenčani dan ti ćeš već svijetliti u svojoj ljepoti

uza

me i odabrati sebi ženika koji ti bude po volji.

- Nemam sreće, Beatrice, u svojem izboru. Vojvoda Iločki

me odbio.

- Zato mu i glava visi na niti i pravo mu je što je odbio i

bosansku krunu i tebe. Ali kad budem kraljica, birat ćeš među

svima.

- Samo si ti, sestro, imala odvažnosti odbiti Enrika

šapne Izabela. Muka mi je s njim i govoriti, a kamoli

pomisao

da bih s njime morala u brak.

- Trebala sam ga u borbi za prijestolje. Kad se uspnem,

bit će mi suvišan. Jer sada neće biti borbe i zato možeš

uzeti

najbogatijeg muža u kraljevstvu, makar i Zapolju. Enrika ću

na

prosto odbiti i poslati u Napulj.

- Sestro, kraljice, zlata i bogatstva mi se hoće. Ali

mnogo,

premnogo. A ovdje ga barbari imaju.

- Imat ćeš i ti i Beatrica ogrli donu Izabelu.

A ona se smješka pa ide da skine svoju svečanu haljinu i

legne.

188

189

Onda Beatrica uzima ogledalo, promatra se, kimne glavom i

šapne:

Savršena sam.

Brzoteče jure gradom pred kraljevsku palaču i donose glase o

kretanju svečane povorke koja prati kralja u Budim. Primljene

vijesti nosi Enriko Beatrici. Ona ih prima napeto, a onda

korača polagano, naročito ukrašenom dvoranom biskupske

palače.

Za njom šušti raskošna haljina i kraljevski ogrtač s

prevlakom od zlatnog veziva, urešen hermelinom. Kačuna,

proračunava čas kraljeva dolaska.

Ulaze odličnici dvora, traže naloge, a ona određuje tko će

dočekati kralja u njezinoj kući, a tko na dvoru, tko će ga

služiti, tko će ostati uza nj o podne, uvečer, noću.

Sve određuje ona. Svaka sitnica njena je briga. Svaka odredba

ima da zatvori sve putove do kralja. Jer on ne smije nikoga

vidjeti ni s kim govoriti, a da ona ne bi znala. Nitko ne

smije da mu se približi ako ona ne dopusti.

Ni mušica neka se ne provuče do Vladislava da mu ne okrene

misli kojim drugim smjerom.

A njezin trijumvirat: Ranzano, Francesko i Enriko odlaze u

kraljevski dvor, nose njezine odredbe.

žurba u palači nalikuje na jurnjavu. Sluge nose vijence,

cvijeće, prenose stolice, urešavaju vrata, polažu sagove od

kraljičine sobe preko ostalih, sve po stubama, u veži i sve

do ulaska u palaču.

Nijedna ruka na dvoru nije besposlena, osim Izabele što

počiva na pokrivalu njene postelje gdje mora skrivati svoju

naročitu španjolsku ljepotu.

Beatričine ruke neprestano ravnaju dijadem, kosu, nakite,

đer-dane, a onda opet uzbuđeno drobe čipke oko ruke.

U prevelikoj napetosti očekuju kralja.

Gledaoci javljaju da je samo jedan sat udaljen od grada.

U tom uzbuđenju dođe Stjepko. Uvedoše ga kraljici.

- Što si došao? upita nestrpljivo, zaboravljajući da je

tako ugovorila s Robertom.

- Veličanstvo, gospodin kaštelan Robert egerski moli imate

li za nj kakvih naloga?

- što hoće sad? Nemam nikakvih naloga, osim onog što sam

rekla jučer i što mu je danas opetovano rekao napuljski princ

Francesko. Nitko ne može u dvor, osim onih kojima sam odre

dila.

I brzo otpusti paža, odmahnuvši rukom da što prije ode. Sada

je ne zanima ni uzrok zašto dolazi Stjepko, ni Robert, ni

Gor-

190

dana, ništa do prvog susreta s kraljem. U tom je susretu

usredotočena sva njezina pažnja, sva briga, gotovo sav život.

To iskoristi paž pa ode iz palače širokom cestom kojom se

skupljaju mase svijeta. Osjeća se skrivenim među ljudima i

okrene u malu ulicu, ravno k Damirovoj kući.

Tamo nađe sluge kako se vrzu oko jednog konja s gospodskim

sedlom.

Tu je kaštelan Đulaj izvijeste sluge paža. Sada je u

kući i krijepi se.

To podstrekne njegovu Ijubopitnost i pohiti u kući. Tu nađe

kaštelana. Kaštelan smjesta ostavi jelo i uhvati Stjepka za

rame:

- Mladiću, moram govoriti s Gordanom. Jesi li razumio? Ti

jedini znaš gdje se ona nalazi.

- Ne znam, gospodine kaštelane.

- Znaš, i jao tebi ako mi ne kažeš.

- Za ono Što mi velite lako, ali znam li ili ne znam, uvijek

ću reći: ne znam jer ona tako želi.

- Ali moram joj predati važno pismo.

- Od koga, gospodine kaštelane?

- Od samog vojvode. On čeka hitan odgovor.

- Predat ću pismo.

- Dakle, ipak znaš gdje se nalazi?

- Opet velim: uvijek ću reći da ne znam, ali svaka će poruka

dospjeti u njene ruke.

- Sve mi se čini da se ipak nalazi tu u kući gospodina Da-

mira.

- Vi ste uvijek držali svoju riječ, gospodine kaštelane.

I

onda kad ste bili tako mlad, kao ja.

- Ne mogu iz tebe izvuci ništa, ali, evo, Stjepko, tu je voj

vodino pismo, vrlo je važno. On čeka odgovor u kamenolomu sve

tog Jeronima, čestiti brzoteča s dobrim konjem može onamo do

spjeti za dva sata.

- Gordana će poruku dobiti i odgovoriti.

- Još danas do podne?

- Ne, gospodine kaštelane, poruka se može uručiti samo

uvečer. Nikako drugačije. Sutra pred podne opet idem

kraljici

pa ću vam donijeti odgovor.

- Zašto možeš predati vijest Gordani samo kasno uvečer?

- Jer je onda mrak, a kad čovjek nema baklje i drugog

svjetla, može lako neviđen odnijeti svaku poruku.

- Čekat ću do sutra.

Stjepko mu ispripovijedi što se sve zbilo u njegovoj

odsutnosti, kako je kraljica dolazila i konačno mu saopći ime

njegova nasljednika.

^ Robert kaštelan? To je zapravo sramota i poniženje te

službe. I prava je sreća za Gordanu da je ostavila kraljevski

dvor. Taj nesretnik učinio bi joj veliko zlo.

191

Stjepko nije mogao ostati dugo. Požurio se opet u kraljevski

dvor, predao Robertu kraljičinu vijest i otišao u predvorje k

ostalim paževima ne sluteći da se kroz svjetinu po ulicama za

njim šulja Robertov uhoda. Skrivajući se neprestano među

ljude, javio je Robertu kamo je skrenuo Stjepko. I tako je

odmah nakon pa-ževa dolaska na dvor jedan Robertov pouzdanik

otišao da ispred Damirove kuće stražari i budno pazi tko će

ulaziti ili izlaziti.

PRVI SUSRET PRVA POBJEDA

Blistaju koplja napuljske straže, sjaje kacige i oklopi od

mjedi na suncu ispred egerske palače. Pod vežom, ovjenčanom

vijencima i draperijama od grimiza sa zlatnim grbom

aragonaca, stoje odlični dvorani. Crvene, žute i modre

haljine od svile su i sukna. Na klobucima šarena pera.

Njihovim sjajnim odijelima zabavlja se svjetina što su je

poredali uz rub ceste.

Čekaju kralja Vladislava.

S južne strane ceste pojavi se jahač. U trku nosi klobuk.

Rumen, stane ispred palače, vičući:

Uspinju se uzbrdo.

Svi su se pokrenuli. U napuljskim žilama poteče krv.

Izravnavaju se. Isprsuju.

Dvorani poravnavaju nabore svojih bogatih napuljskih haljina.

Grof Enriko pohiti kraljici:

Veličanstvo, kralj ide uzbrdo.

Ona ne veli ništa. Ali pogled joj potraži zrcalo. Namješta

izražaj lica, usana, istražuje svoj pogled.

Onda ide k naslonjaču. Sav je od zlata. Na vrh oslona ara-

gonski grb. Kraljica u grimiznom plastu sjedne u naslonjač od

venecijanskog zlata.

Uz nju slijeva stoje Ranzano u purpurno ljubičastoj odori,

napola svjetovnog, napola redovničkog kroja. Glavu pokriva

crnom kapom od svile ukrašenu dijamantom.

S desna je kraljici napadna pojava napuljskog princa Fran-

ceska. Njegova odora djelo je firentinskog umjetnika,

krojača. Modri baršun ispresjecan je našivenim uzorcima od

raznobojne svile, a prikazuje mitološke scene.

Na prsima nosi srebrom izvezenu napuljsku krunu. Na crno-

kosoj glavi kapu od plavog baršuna s blistavnim kamenjem.

Iza njega i poslanika Ranzana stoje u gustim redovima

slikovito poredane Beatričine rođake, a onda dvoranke, kćeri

i sestre napuljskih velikaša, sve u sjaju najljepših

talijanskih haljina. S

druge su strane muški dostojanstvenici Beatričina dvoranstva.

U dnu stoje gospodin Petar Gereb s potpalatinom i gospodom od

vijeća koji su ostali u Budimu.

U nijemoj napetosti redaju se napuljski dostojanstvenici u

kraljičinim odajama za primanje: paževi: sinovi napuljskih

plemića, članovi napuljskih otmjenih velikaša u visokim

službama Beatričina dvora.

Onda se okupljaju ugarski crkveni dostojanstvenici i velmože,

plemići.

Među ovima su dva starca: Brodarić i Kraljević s još

osmoricom. Čudno su im lica blijeda i ukočenim pogledima

promatraju gospodu oko sebe. Nešto im teško leži na prsima.

Kao da im je polegla na dušu sva zemlja daleke domovine.

Nemirom su ispunjena njihova srca. Trepetom savjesti što ih

svakog časa uzdrma pitanje:

"Nismo li učinili krivo što smo ovdje?"

Brodarić sagiblje glavu, a Kraljević osjeća tjeskobnu zimu:

"Nikoga od naših nema ovdje. Nisam li ja ovdje izdajica?"

U Beatričinoj dvorani za primanje sređuje se neobična slika.

Prvi dvorski slikar kraljice sav znojan trudi se da oko

kraljice sredi pratnju. Dvorske su gospođe odjevene u žutu

odjeću da što jače odskače crvenilo kraljičine haljine.

Slikar sređuje, i žene, i muškarce da joj svi budu okvir u

kojem se to snažnije odražava njezina ljepota dostojanstva i

krik boja i blještavila.

Trublja zaječi. Zvuk se uvuče u srž Beatričinih kosti i

preleti žilama svih Napulj aca.

- On je progovori Beatrica i ostane mirna. Pogleda svoje

pouzdanike i naloži svojem slikaru:

- Još jednom ogledajte sliku.

On zažmiri, gleda na sve strane, brzo poravnava kraljičine

nabore, onda hitro pogleda one iza nje i pokloni se:

Veličanstvo, sve je savršeno.

Napolju se zaustavlja blistava povorka.

S bijelca silazi muškarac, stupi na rasprostrti sag.

Suhonjav, prilično visok, nešto pognuta držanja.

Odora od smeđeg sukna, haljetak od baršuna stisnuo mu je uska

prsa. Lice bljedoliko, nos ispružen, šiljast. Oči neodređene

svjetle boje, malo pospane, umorne, što li. Pričinjaju ga

starijim. Ali usne široke, stisnute, smiješe se lakim,

spokojnim, gotovo dobrim smiješkom.

Svako napuljsko oko upija lice u kojemu traži odgovor,

potvrdu, jamstvo svojim nadama. Uzbuđena, napeta ljubopitnost

pita:

192

13 GORDANA IV

193

13*

"Hoće li taj naš zarobljenik mirno snositi naše gospodova-

nje?"

Kralj korača polagano, malo odviše lijeno za

tridesetogodišnjeg muškarca. Iza njega ide muškarac. Rumeno

lice jedva se razabire u gustoj plavoj bradi, ali lukave sive

oči napadno žmirkaju. Kralj se načas zaustavi i zovne ga

bliže:

- Šelnberg, zašto zaostajete?

- Ja sam kancelar vašeg veličanstva samo u Češkoj, ovdje

ima prednost Filipec.

- Dobro. Onda neka ide kraj mene. Neću sam.

I plavobradi kancelar dade znak Filipcu, Ovaj ide naprijed, a

sva ostala pratnja sredi se iza kralja. *”^

Očito su nemirni, uzbuđeni, samo je kralj miran, napola

umoran. Od časa do časa prinese ruku k čelu, protare ga, onda

se zaustavi i češki upita Filipca.

- Kakav je to strahoviti zadah?

- Veličanstvo, to su cvjetni mirisi što se upotrebljavaju u

Napulju.

Kako ću izdržati taj miris šapne tiho i ide dalje.

Vrata se otvaraju. Dvorani odličnici se klanjaju. Po napulj-

skom ceremonijalu vrše se odredbe kraljevog ulaza. Paževi idu

naprijed, otvaraju vrata i onda otvore posljednja.

Pred očima kralja i pratnje ukaže se neočekivana slika.

Pred žutom pozadinom sjedi kraljica, u crvenom, poput

mramorne Venere.

I Franceskova snažna pristalost i njegova neviđena odora,

dvorske dame, paževi u zlatu, sve to ne umanjuje Beatričinu

pojavu.

Kraljeve spuštene vjeđe se dignu, pospane oči probude, usne

pune dobroćudnog smiješka načas ostadoše otvorene, na

rubovima neizrečeni usklik udivljenja.

Nitko ne veli ništa. Slika je ukočena kao da su kipovi vješto

postavljeni ili bačeni kistom na platno.

Vješto Beatričino oko zapaža snagu prvog dojma. Usne joj se

osmjehnu, dostojanstvena glava malo priklanja naprijed,

čekajući kraljev poklon.

On uzima iz ruke paža veliku kitu ruža pa ostavlja pratnju i

ide prema naslonjaču. Sagne se duboko kao podanik i gleda je

kao izbezumljen.

Ona mu pruži bijelu ruku s dugim prstima, punim prstenja i s

ružičastim noktima. Kralj je prihvati svojom velikom tankom

koštunjavom rukom i čini se da drži mačju šapicu kojoj je

predan na sve vi jekove.

Njegove riječi pozdrava su plahe, poluglasne:

Pred vašim veličanstvom sagibljem koljeno u znak mojeg

dubokog poštovanja i ushićenja i želim da cvijećem pospem vaš

život u ovom kraljevstvu.

194

A njezine rumene usne malo otkrivaju bijele zube,

odvraćajući:

- Dobro mi došli, veličanstvo! Sva moja odanost želi da u

nepokolebljivom miru uživate sreću u ovom kraljevstvu.

- A moja je želja da vaše veličanstvo bude zadovoljno kako

to zaslužuju vaša ljepota i krepost što sam ih upoznao još u

Linču.

- Veličanstvo se, dakle, sjeća onih dana kad smo zajedno

plesali ne sluteći da su nam u budućnosti određene ozbiljnije

zadaće?

On malo obori oči. Sjeća se kako je to lijepo tijelo odviše

čvrsto stisnuo u plesu.

I opet digne oči u kojima se nešto uspirilo:

Veličanstvo, uspomena nikad nije izblijedjela. Tada

mi

je astrolog rekao: "Blizina lijepe kraljice znači:

sudbina vašeg

veličanstva." Mislio sam uvijek da ću te uspomene pobijati

svojom

voljom, ali pobijeđen sam.

"A ja pobjednik" pomisli ona i pokaže naslonjač kraj sebe,

postavljen tako da je njeno lice skriveno od kraljeve

pratnje, što se smjestila podalje na mjestu koje je ona

odredila.

Kralj sjedne još uvijek pod dojmom njezine pojave. Ne zna

kako da nastavi razgovor, a to ona iskoristi i vodi:

- Čitave sam dane zaposlila svoje astrologe da ispituju zvi

jezde o sretnom putovanju vašeg veličanstva i bila sam

radosna

kad su zvijezde prorekle da će veličanstvo stići sretno.

- Vaše veličanstvo obasiplje me nezasluženom srećom,

ali zvijezde u mojoj domovini nisu bile tako sklone mojem

putu

u ovo kraljevstvo ...

- Zar su vašem veličanstvu prorekle zlo?

- Prorekle su teške dane, velike borbe. I kad bi se uistinu

posve pouzdavao u astrološka proročanstva, onda nisam

odabranik

planeta.

- Vladari današnjeg doba jako se oslanjaju na astrologiju,

dok je neki naši humanisti na jugu oštro pobijaju.

Znameniti

Pontano čak tvrdi da astrologija nameće slobodnoj volji okove

jer je uljuljava u fatalizam. No, ja sam iskusila: možemo se

bo

riti protiv zlih upliva i htijenja zvijezda, uteći, izigrati

njihove sile.

- I našu budućnost upravljati sami?

- Da, veličanstvo, ako se nas oboje naoružamo svim svojim

prirodnim snagama pa idemo u boj protiv tamnih sila što nas

očekuju u zasjedi ili vrebaju oko nas.

- Veličanstvo, teško je pronaći, pogoditi zasjede. Ja sam

ostavio svoju domovinu i kraljevstvo.

- Ali kreposti i vrline ponijeli ste sa sobom.

- Ipak sam tu posve nepoznat, ne znam odakle me, s koje

strane čekaju one zle sile protiv kojih bih se imao boriti.

Ona sagne k njemu lijepu glavu i šapne:

195

Oni misle da vam dosađujem, naročito moj češki kancelar šeln-

berg.

- Onda su vrlo kratkovidni. Ništa toliko ne želim kao njihovu

odsutnost.

- Kraljice, ženo, zašto sam kralj?

- Da budete muž kraljice.

- Kada, kada i jedva suzdržava strasnu želju da joj ne

uhvati ruku.

- Kad? To ovisi samo o hitrini rješenja kraljevskih poslova.

Krunisanje veli Filipec dan je našeg vjenčanja, dakle,

žurite

se. “.*-#

Ona ustane.

I kralj se digne teško, gotovo tromo i gleda je vrućim

pogledom, šapćući:

- Veličanstvo, otimljete me raju.

- Naprotiv, spremam ga i čekam dan vjenčanja.

Iz dna dvorane već dohite kancelari. Obojica su nešto

usplahireni. Ali Beatrica se ne brine i skrene pogledom na

desna vrata. Paž razumije i otvara. Tamo se pojavi dječak

drska pogleda u ljubičastoj odori nadbiskupa. Ide polagano,

namješteno, a Beatrica ga prikazuje kralju.

Herceg primaš, vojvoda Hipolit od Ferare, moj najmiliji

nećak.

Dječak u biskupskoj halji pokloni se poput glumca, a kralj,

nešto osupnut dječakovim grotesknim izgledom uzvrati

poklon.

Beatrica nastavlja prikazivanje svoje svojte.

Nakon toga slijedi prikazivanje ostalih dostojanstvenika.

Neprijatno negodovanje opaža se kod ugarskih velmoža i

dostojanstvenika što su Napuljci iskočili ispred svih drugih,

ali ih Filipec tiho umiruje:

To je u kraljičinu domu. To nije posjet kralju u svojstvu

kraljevstva, već samo obiteljski posjet.

Prikazuju se redom svi ostali. Kralju očito to dosađuje, pa

se žuri, ali se svima smiješi vrlo dobroćudno i prijazno, što

ih smiruje.

Vladislav se opet vrati kraljici, pogleda joj u oči napola

otvorenim očima što su zapaljene strašću i reče:

Vašem veličanstvu moj poklon. Do sretnog viđenja!

Kralj ode sa svojom pratnjom.

Beatrica mahne rukom svojem dvorjanstvu. Ono izlazi. Samo

Francesko i Ranzano ostaju.

U očima muškaraca pitanje, napeto kao luk.

U svoj svojoj snazi stoji Beatrica kao da je izrasla do

nebesa. Jednom gestom ruke učini kretnju davljenja, gušenja.

- Ovako sam ga.

- I pao je.

- Puzio raspaljen od strasti. Imam ga.

- Veličanstvo, primili ste, dakle, njegovu privolu da se bun

tovnici kazne?

- Smaknu.

- I Varadi?

- On prvi.

- Nije se ustručavao ni s obzirom na princa Ivana?

- Dao je kraljevsku riječ?

- Za sve imam njegovu riječ. Čak i za upokorenje onih prok-

letnika u Hrvatskoj, Slavoniji i Bosni. Rekla sam: neće u

Hrvat

skoj zasjati sunce kad aragonci sjednu na ovo prijestolje.

- Dakle, sad treba raditi što brže veličanstvo.

- Sutra u ranu zoru neka se podigne stratište za Varadija.

Izvedite to vi, Ranzano, s Filipcem. On će doći još danas k

meni

da mu saopćim kraljevu odluku o smrtnoj osudi hrvatskih vođa

i princa Ivana. Kraljevska riječ pečat je mojoj sreći.

I klone u naslonjač.

- Malo sam se umorila. Ovaj razgovor s njim više me uzru

jao nego što je bilo potrebno. Uistinu, ovaj kralj nije pio

mudrost

iz punog vrča. Samo je negdje kapnula kap u mozak.

- Ili je plamen žeđi za tobom odagnao mudrost? Tko zna

kakav je?

- Uvijek žedan žene, udobna života mira, udobnosti. I pogled

mu je uvijek pospan. Najradije bi vječno ležao, spavao,

drijemao

i počivao. Zato sam mu obećavala mir u kraljevskim poslovima.

Rad mu dosađuje. I misliti mu dosađuje. Poznajem ga iz Linča.

- Naprijed, djeco moja. Dođite reče ona, otvorivši vrata

druge odaje u kojoj su njezini rođaci.

Danas je dan darivanja. Svakome bogati dar. A onda na gozbu.

Aragonska vlast je na prijestolju.

- I nitko je neće srušiti klikču oni.

- Nema ga u kraljevstvu koji bi mogao da se uhvati u boj

s Beatricom aragonskom. Ja sam tu i ostajem.

U KRALJEVSKOM DVORU

Svečana povorka s kraljem Vladislavom ulazi u kraljevski

dvor. Tu čekaju dvorani. Napuljci i samo oni Hrvati i Ugri

što su dobrovoljno ostali u dvoru po nagovoru paža Stjepka.

Gospoda prate kralja u palaču mramornim stubama i raskošnim

predvorjem od mramornih stubova.

Ponajprije mu otvore veliku dvoranu za primanje.

Knez Zapolja pozdravi tu kralja kratkim govorom i predaje mu

u ime kraljevskog vijeća raskošan dvor u kojem ima da živi,

da se odmara i da vrši svoju kraljevsku vlast.

198

199

Ali Petar Gereb ne dopušta da govori samo Zapolja. Izgura se

naprijed i nastoji da svojim govorom probudi kraljevu

pozornost. A podpalatin Orban i rizničar stave se iza njega.

Ipak ne polučiše dojam.

Enriko prikaže kralju njegovo dvorstvo, poredano kraj vrata,

dok odličnici stoje uz gospodu od vijeća.

Sve to kao da kralja odviše ne zanima, već samo podnosi jer

mora. To je odviše jasno njegovu kancelaru šelnbergu pa se

zahvali gospodi na iskrenom dočeku i zamoli ih:

Njegovo veličanstvo odviše je brzo putovalo i očito vrlo

umorno. Mislim da bismo kralju morali dopustiti odmora.

Ljubazno izrečene riječi gospoda prihvate-s jednakom uviđa-

vnošću i svi se stadoše klanjati, a kralj im prilazi, pruža

im ruke i dobroćudnim smiješkom povjerljivo se ispričava:

I kralja udara priroda svojim zakonima. Kad odspavam,

bit će mi najveće veselje ako se potrudite opet k meni da

večer

provedemo zajedno u poslu, razgovoru i na gozbi.

Gospoda se udalje iz dvora.

Prolazeći predvojem, tiho reče Petar Gereb svojim drugovima:

Jedva nas i opaža. Zaboravlja da smo ga baš mi podigli na

prijestolje. U prvom redu ja.

Uz kralja su ostala oba kancelara: šelnberg i Filipec.

- Hvala vam što ste mi ishodili odmor. Uistinu se već jedva

držim.

- Odveć ste se zadržali kod kraljice, veličanstvo primijeti

ispod oka šelnberg.

- Govorili smo gotovo samo o poslovima i izvršnju kazne

nad našim urotnicima.

- Vaše veličanstvo još nikad nije tako strpljivo slušalo moje

prijedloge ponovo primijeti Šelnberg neobično

povjerljivim

tonom, na što kralj odgovori isto tako povjerljivo:

- Što ću vam ja kad niste nikako znali tako lijepo govoriti

kao ona. Valja priznati: kraljica je prekrasna.

- To smo razabrali u svakom vašem pogledu, veličanstvo.

- I vi ste toga mišljenja gospodine biskupe? upita kralj

Filipca.

- Moram se sasvim složiti s gospodinom.

- A to sve zvuči kao neki ukor, moja gospodo.

- Samo opomena odgovori Šelnberg. Veličanstvo ne

smije dopustiti da bude zarobljeno.

- Gospoda su mi dala vjerenicu. Nisam li dužan s njom lju

bazno govoriti?

- Govoriti svakako, ali veličanstvo je više osjećalo

nego

govorilo.

- A što velite vi, gospodine biskupe? izazove kralj kance

lara Filipca.

200

Uzimam slobodu saopćiti vašem veličanstvu što je rekao

jedan član kraljevskog vijeća dok su vas promatrali u

razgovoru s kraljicom.

Da čujem. Što mi spočitava?

On je ostalu gospodu podsjetio da je kralj Malija stradao

u svim svojim namjerama da učvrsti prijestolje samo zbog toga

što je bio zarobljen kraljičinom ljepotom.

- Ljepota može da razdraži muža, a da kralj ostaje slobodan.

- Tako je govorio kralj Matija primijeti Filipec ali se

uvijek muž našao s kraljem u najvažnijim odlukama pobijeđen.

- Da nisam toliko umoran, opravdao bih se, ali vjere mi, ne

mogu, pospan sam.

I oba se kancelara oproste.

Na znak zvona ulazi napuljski dvoranin i duboko se pokloni.

- Ja sam zamjenik dvorskog meštra grofa Enrika lece

on. Vaše veličanstvo želi otpočinuti?

- Htio bih već da sam u postelji.

- Neka me veličanstvo udostoji slijediti.

I kralj ode s njim kroz nekoliko dvorana. Ne ogledava se.

Ništa ga ne zanima, osim postelje.

Ušao je u ložnicu kralja Matije. Tamo stoje pažcvi i tri

dvorana posteljnika.

Bepo, zamjeniK dvorskog meštra, svuda se ističe svojim

poklonima koji kralju dosađuju i reče slugama:

Ja već spavam.

Kralj sjedne na postolju i prepusti se da ga svlače A Bepo se

servilno klanja i pokazuje kralju udobnost namještaja:

Njezino veličanstvo svojom je rukom uredilo ovu ložnicu

i ležaj vašem veličanstvu. Sve je to djelo uzvišene kraljice

da

obraduje srce vašeg veličanstva.

Kraljeva glava klone, nešto mrmlja i zahrče sjedeći. Svukoše

ga, polegoše. Već je čvrsto spavao. Povukoše zastore da mu ne

smeta danje svjetlo pa se tiho udalje iz ložnice.

- Nepristojan san mrmlja Bepo dvojici dvorana pos

teljnika.

- Bolje spava po bijelom danu nego što je kralj Matija

usred noći.

- A kako vam se inače sviđa?

- Baš nema ništa kraljevsko u njegovoj spoljašnosti.

- Vele gospoda od vijeća da nema ništa kraljevsko ni u

njegovoj unutrašnjosti.

Podvečer kralj se probudi potpuno osvježen i odmoren. Dvorani

mu donesoše iz njegovih kovčega novu odoru i obu-

201

kose ga. Nakon toga odvede ga Bepo u dvoranu za primanje. Tu

je već čekao njegov češki kancelar. Kralj mu se ljubazno

nasmiješi i šapne:

Vjere mi.jiije mi žao što sam velmožama morao potpisati

da ću trajno stanovati u Budimu. Ovdje je ipak mnogo

udobnije.

Čitav niz dvorana me svlači i oblači. A to je tako ugodno.

Kralj zijevne, protegne se pa nastavi:

Uvijek me silno umara odijevanje. A ovdje te oblače kao

dijete. Bude li sve tako udobno, moći ću čestito otpočinuti

čitav

život.

I onda se stade ogledati dvoranom. *;*$L

Strop, zidove, pokućtvo, sagove, sve to opazi kralj.tek sada.

Gle, kako je tu raskošno. Nisam to ni vidio. Hajde da

pogledamo čitav dvor.

Kancelar ide k vratima i želi pogledati dvor. Nekoliko paževa

na čelu sa Stjepkom odmah se poreda da prate kralja.

Drugi pak pohite da pozovu zamjenika dvorskog nieštra Bepa.

Dok su čekali, Vladislav primijeti kancelaru:

- Tu ima više paževa nego u našoj domovini sluga.

- Kraljevstvo je očito bogatije nego što sam i mislio smi

ješka se Selnberg.

I stadoše obilaziti dvor. Razgledavali su stijene, slike,

mramorne stubove, kipove i pokućstvo, a čitavo vrijeme kralj

Vladislav govori s kancelarom svojim jezikom da ga drugi ne

razumiju.

- Svuda je neprispodobiva ugodnost. Upravo nevjerojatno

koliko ovdje ima prekrasnih postelja i ležajeva. Svuda se

možeš

udobno zavaliti.

- To je, veličanstvo, talijanski običaj. Kraljica je

sve to

tako uredila.

- Mora da je prekrasna kad legne na takav grimizni ležaj.

- Veličanstvo, vi ste zaljubljeni.

- Osvježio sam uspomene iz Linča kad sam ono s njom ple

sao. Ne možete me, dakle, okriviti da sam se u nju zagledao

na

prvi pogled, ali ne bojte se, neću podleći njenom utjecaju.

Ipak,

ovako uređen dvor po njenom ukusu odviše odgovara mojoj

čežnji

za udobnim počivanjem.

- Uzalud je sve. Vaše veličanstvo govori o tom pokućstvu

samo da može spomenuti lijepu kraljicu.

- Molim vas ne govorite više o tome. Ovi nas dvorani čudno

promatraju. Možda tkogod od njih razumije naš jezik.

- Bilo bi sasvim po Beatričinoj ćudi da vam je postavila

svojeg pouzdanika da prisluškuje šapće češki kancelar.

- Vjerenica ima pravo paziti s kim se u dvoru druži njezin

vjerenik i što o njoj govori. Vi ste već malo ostarjeli, i

zaboravili

ste kako je bilo u vašoj mladosti.

202

Pošto su pregledali sve dvorane, kralj se dobroćudno i vedro

smiješi:

O takvom sjaju nikad nisam ni snivao dragi moj, mi smo

svakako izdašno bištinili raskoš kralja Matije.

Međutim, već ulazi biskup Filipec i navijesti kralju da su

gospoda stigla.

- Vaše veličanstvo, ovdje je okupljeno sve što je otmjeno

u Budimu. I visoko svećenstvo i velmože i plemstvo. Tu je i

herceg primaš.

- Ono dijete će s nama večerati?

- Njegova dadilja brine se za njega odgovori Filipec

ozbiljno, ali češki kancelar prasne u smijeh:

- Pošaljite kući njegovu eminenciju i dadilju.

Ali kralju nije po volji što se kancelari rugaju i upita:

- Ima li kakvih vijesti iz Beča? Neće li odsutnost kneza

Zapolje iz Beča potaknuti Maksimilijana Njemačkog da pokuša

osvojiti Beč?

- Zapolja uvjerava da je to sasvim nemoguće jer Maksimili-

jan nema ni vojske ni sredstava.

- A što je sa zastupnicima mojih takmaca Maksa i Alberta?

Zar su oni još uvijek u Budimu?

- Kad su vidjeli da je vaše veličanstvo jednoglasno izabrano,

povukli su se s izbornog poprišta vrlo posramljeni i

utučeni.

Maksovi su otišli u svoje konačište.

- A zastupnici mojeg nećaka Alberta Poljskog?

- Oni su se odmah dali na put i ostavili Budim.

- Bilo bi mi drago kad bi to isto učinili i Maksimilijanovi

ljudi.

Biskup Filipec žmirne kroz žute trepavice:

- Ne mogu vam ovdje biti opasni, a izjavili su da će otići

za koji dan, samo čekaju svojeg glasnika koji će im javiti

gdje

se nalazi njihov vladar. Pričinjao sam se vrlo ljubaznim i

poklonio

im darove. Neka misle da smo s njihovim vladarom ostali u

prijateljstvu.

- Ali očito ih drže pod paskom?

- Veličanstvo, bila bi neoprostiva pogreška da se nisam za to

pobrinuo.

Uto se opet javi Bepo u sasvim novoj svečanoj odori i najavi

kralju da je u blagovaonici već sve spremno za gozbu.

Idemo reče kralj da gospoda ne čekaju.

Posljednje zrake sunca upiru se u otvorene prozore kraljevske

blagovaonice. Na čelu stola sjedi kralj, oko njega crkveni

dostojanstvenici, velmože, članovi kraljevskog vijeća i oba

kancelara.

Plemići nose jelo, a paževi otvaraju vrata. Napulj ska odora

prevladava, pa se među dvoranima jedva opažaju Ugri. Simono i

Stjepko svrstani su među ostalima, ali ne poslužuju kod

stola.

203

Sve su oči uprte u kralja i promatraju njegov način jela,

njegove poglede, kretnje, slušaju mu govor, a sve odaje

dobroćudnost, povjerljivost i naročitu ljubav za udobnošću.

- Čini se da je kralj još uvijek umoran prišapne Petar

Gereb svojem susjedu biskupu egerskom.

- Njegov kancelar pripovijedao mi je putem da kralj samo

izgleda umorno. Zapravo sam čuo da je vrlo lijen, ali,

zaboga, ne

recite nikome.

Večera se nastavlja u razgovoru i ljubopitnom promatranju

kraljeve ličnosti.

Sluge stoje u predvorju, vazda čekaju dt|i,.4h tkogod od

dvorana pozove.

Stjepko ide sam samcat predvorjem na drugu stranu galerije.

Tu se ogleda, ali ne vidi nikoga pa se hitno izgubi u malom

uskom hodniku gdje gori samo jedna svjetiljka.

Jedan od sluga što stoji duž trijema ostavi svoje drugove,

potrči prema kraljevskim uredima i otvori. Mladi kaštelan

Robert sjedi i večera sa svojim pouzdanikom. Bradati čovjek

pogleda unišlog slugu:

- Netko traži gospodina kaštelana?

- Ne, gospodine, ali vidio sam kako je predvorjem pretrčao

paž Stjepko, a vi ste mi rekli da budno pazim na svaki njegov

korak.

Čuvši to, Robert žestoko digne glavu:

- Kamo je otrčao? Valjda ga je netko poslao poslom.

- Ne, vaša milosti, on se ogledavao vrlo oprezno, pazeći da

li

ga tkogod gleda, a onda se izgubio u onom uskom hodniku što

vodi k malim vratima stražnjeg dijela dvora.

- A kamo vode ta vrata?

- U kraljevske vrtove niz Dunav gdje je ljetna palača.

- čuješ li to? opomene Robert svojeg kaštelana. Dobro

je da pogledaš za njim. Mi još ne znamo kako izgleda taj

dvor.

- Već idem, gospodaru.

- Bio je u Damirovoj kući i sad opet dolazi dolje u vrtove.

Bit će da se kani opet odšuljati, možda prebaciti preko zida.

Tko

bi znao putove tog mladog lupeža.

- Žurim se za njim, a neće biti zgorega ako i ovaj dođe sa

mnom.

Obojica pohite predvorjem idu kroz mali hodnik i nestanu u

tmini.

Sluga upućen u prostorije dvora vodi Robertova pouzdanika.

Idu tminom, šuljajući se uz stijenu, prisluškuju, ah se ne

čuje ništa.

Konačno Robertov pouzdanik napipa neka mala vrata u zidu pa

ih otvori s usklikom čuđenja:

Gle, nisu zaključana. Zar je uvijek tako? upita slugu.

204

Ne, gospodine, vazda su bila zaključana. Ovuda su nekoć

izlazili princ Ivan i Damir na šetnju u vrt ljetne palače.

Izašli su iz dvora. Od vrata vodi aleja stupova s krovom. U

tmini se razabire neka velika zgrada.

Tamo su princ i ostala gospoda dvora vježbali na mačeve

i Gordana je dolazila ovdje mačevati.

Sluga tumači tiho. Obojica se žure k zgradi o kojoj sluga

govori.

Tu se zaustave i prisluškuju. Niotkud ne dopire glas ni štro-

pot. Vrata zgrade su zatvorena.

S druge strane pruža se vrt sve dolje prema Dunavu.

Bit će da se izgubio negdje u vrtu. Sigurno se kani preba

citi preko zida i uteći u grad. Vodi me dolje.

Krenuli su desno. Visoko drveće, grmlje i busenje, pa opet

drveće, a puteljci vode na sve strane.

Noć je tamna, oblačna i mirna. Povjetarac ne šušti granjem.

Sišli su s puteljka na travu da im se ne čuju koraci. Traže,

pogledavaju na sve strane, promatraju u tminu, prisluškuju i

žure dolje prema zidu što se spušta na Dunav.

S gradskih zidina i kula čuje se gdjekad odziv straže. S kula

u pročelju dvora tinja svjetlo.

- Lako bi mogao umaći iz ovog vrta u takvoj tmini. Straže

ga ne bi mogle zapaziti primijeti Robertov pouzdanik.

- Ne bi se mogao prebaciti preko zida bez ljestava, morao

bi ih samo onamo dovući. Ne da se to, a da nitko ne zamijeti

upućuje Robertova čovjeka dvorski sluga.

- Ako si vidio da je izašao, moramo ga uhvatiti.

Neko su vrijeme ovako šaptali, a onda skrenuše lijevo.

Nigdje. ništa. Ni sušanj ne odaje da bi vrtom prolazio živ

stvor.

- A ono dolje? To je ljetna kraljevska palača? pita Ro

bertov pouzdanik.

- Da, gospodine, tamo je kralj Matija s kraljicom stanovao

ljeti kad je bila velika vrućina. Zgrada je zastrta stablima

i s

Dunava dolazi hladni zrak.

- Idemo, možda se skriva iza palače.

Pošli su travom. Malo bi postajali i slušali, ali uzalud.

Stjep-ku ni traga na glasa.

Kad su prispjeli u blizinu ljetne palače, sluga se uspne

stubama do ulaza u prizemlje. Opazi da su vrata samo

prislonjena, a kroz pukotinu neko svjetlo. Malo odškrine

vrata, ali ih odmah pritvori i, preskočivši nekoliko stuba,

dohiti Robertovu pouzdaniku:

- Netko je u palači.

- Gdje? U hodniku?

Stubama silazi neka tamna sjena. Stjepko je koračao uz

crnu sjenu i nosio svjetlo.

205

.Brzo potrči natrag u dvor, reci to gospodaru Robertu, do-

vedi ga ovamo istim putem. Ja ću Stjepka dočekati i slijediti

kuda

god pođe. Sporazumjet ćemo se zviždanjem.

Sluga pohiti istim putem, zaklonjen stablima pretrči vrt i

krene u dvor.

Bradati čovjek povuče se u zaklonište visokih gustih nasada

pa ostane nepomičan, pazeći na izlaz iz palače.

Stao je tih. Gore se vrata malo otvore. Makar je tmina, dobro

razabire kako na vratima proviruje mala pojava u bijeloj

svjetloj odori. Zna da je to paž. Čini se da je još netko s

njim pa prisluškuju i ogledava se vrtom.

Neko se vrijeme ništa ne miče, onda se čufe šapat:

- Sve je u vrtu mirno. Nikoga ne čujem."*

- Idemo. Vrijeme je najzgodnije šapće drugi.

Polako škrip ljući, pomiču se velika hrastova vrata. Neka

sjena crnja od tmine pomakne se na bijele stube.

Ja ću naprijed, a vi malo zaostanite čuje se šapat, a

čovjek u zakloništu razabire da je to rekao paž. Sad su mu

bliže

i gleda visoku crnu pojavu što slijedi paža.

Prođoše baš uz nasad iza kojeg je skriven bradati Robertov

pouzdanik. Sad jasnije razabire Stjepkove riječi:

- Ako bi netko slučajno dolazio, ja ću samo zazviždati kao

od zabave, a to će biti znak da se morate sakriti. Ako bi

nastala

pogibelj da vas tko otkrije, onda ću zapjevati, a vi brzo

natrag

u palaču.

- Tiho, tiho šapće jedva razumljivo pojava. Ovaj u skro-

vištu ne može razabrati drugo nego da je šapat ljudski.

Na svoje čudo, opazi da su krenuli prema dvoru. Stjepko se

zaokrenuo ispod stabla, za kamenom klupom, kad na mala vrata

iz dvora istrče bakljonoše.

Zaklonite se za stablo reče paž i pruži obje ruke prema

pojavi što je od glave do pete potpuno zamotana u crni plašt.

- Otkriveni smo reče glas iza njega.

Robertov uhoda potrči, vičući:

- Tamo su pod stablom gdje je kamena klupa.

Bakljonoše potrče. U času osvijetle paža.

Iz dvora je izišao Robert i sa svojim pouzdanikom trči prema

pažu.

Bradati ga uhvati za rame, u svjetlu baklje njegovo je lice

žuto kao vosak.

Robert i neke sluge potrče za pojavom u crnom plastu što hoće

da umakne. Začas je izvuku ispod krošnja.

Robert viče bakljonošama:

Ovamo svjetlo!

Donesu baklje, Robert strgne crni plašt.

Gordana! usklikne preneraženo.

Ona je to veselo vikne bradati. Ne bih to nikad nas

lutio.

206

Vi ste se sakrili u kraljevsku palaču? nasmije se

Robert.

__ Kanite, dakle, kraljevati?

Maknite mi se s puta zapovijedi ona kao da nije za

tečena.

Ne bi li veličanstvo! smije se Robert, ne mogavši se

snaći od prevelike radosti.

- Pustite me da prođem opet će ona.

- Niste li možda kanili zavesti njegovo veličanstvo kralja?

- Ja sam ovdje na kraljevskom tlu osovi se ona a vi

ste njegov kaštelan.

- Na moju veliku sreću.

Vodite me k njegovom veličanstvu. Samo on ima pravo da

zapovijeda sa mnom.

- Tako mi časti, nisam se prevario, uistinu kanite zavesti

kralja.

- Rekoh: vodite me k njemu.

- Za ovu noć već su ga opskrbili drugom zabavom.

- Svaki sluga na ovom dvoru znao bi pristojno govoriti.

- To ćemo odmah vidjeti. Hej, čujete?

I on zovne dva momka što stoje pred vratima i promatraju

događaj kao neko čudo.

Dođite ovamo. Pogledajte ovu ljepoticu.

Nešto zaprepašten Gordanin pogled istražuje Robertove nakane.

Sluge se približuju, promatrajući ljepoticu obasjanu

bakljama.

Bi li vam bilo drago pozabaviti se njom? pita Robert

momke.

A oni zure preplašeni. Ne usude se odgovoriti. Ne mogu

shvatiti kako bi smjeli zaželjeti otmjenu plemkinju koja je

bila dvorska gospođa na kraljevu dvoru. I ne odvraćaju ništa.

Gospodine Roberte, ne sramotite svoje plemićko ime i svoju

vitešku čast u očima slugu reče Gordana, pristupivši

bliže

k njemu.

- Moju vitešku čast čuvat ću sam, ali vašu djevojačku nećete

moći sačuvati ni vi ni tko drugi. Kucnuo je čas moje

osvete.

Kako sam to dugo i teško čekao.

- Pod ovim je krovom kralj. Ako me dodirne čija ruka pod

ovim krovom, pogazili ste kraljevu čast, osramotili kraljev

obraz

na prvom koraku na prijestolje. Kralj će vas teško kazniti.

Robertove oči sijevaju radošću, bjesomučnom strašću osvete i

grohotom se nasmije:

Zbog tebe, gade? Ovamo!

I razmahne se kao da je pijan:

Svezat ćemo te, ljepotice, malo bolje nego što smo

te

svezali tamo gore u onoj palači. Ni dahnuti nećeš, kamoli

udariti.

I smije se s užitkom.

Najednom bradati počne trčati prema dvoru i viče:

Pograbite paža! Bježi! Uteći će.

207

Svi su zaboravili na Stjepka. On je već na stubama i baci se

u hodnik.

U pomoć, u pomoć viče Stjepko kroz uski hodnik.

Ali ga bradati dostigne u času kad su već po njemu pale prve

zrake svjetiljke s galerije predvorja.

Da upozori ljude, Stjepko viče, vrišti iz sveg grla kao da ga

rastežu na mučila. Bradati ga, međutim, povuče u tminu, gurnu

mu šaku u usta. Sluge mu stigoše u pomoć.

U očajnoj borbi s odraslim muškarcima Stjepko smalakše i

sruši se na zemlju. Sad mu zaguraše u usta komad haljetka što

su ga izderali iz njegove odjeće pa ga iznesu iz dvora na

ledinu

i svezu. ““*”*

Gordana razabere da je nestala posljednja”nada u pomoć, dok

Robert zapovjedi slugama:

- Vodite je za mnom.

- Kamo me vodite, gospodine Roberte?

- Na svadbu, gospođice.

- Gospodine Roberte, valjda me ne kanite baciti u tamnicu?

Kamo god hoćete, samo ne u tamnicu, čujete li, molim vas, ne

u

tamnicu.

- Tamnice se bojiš, ljepotice?

- Samo me u tamnicu ne zatvarajte, čujete li? Idem kud

god hoćete, ali u tamnicu ...

U njegovim očima sijevne bjesnilo zluradosti.

Dosudio sam ti ložnicu kraljevskih sluga. Ali ti se bojiš

tamnice. Hajde onda da svadbujemo u tamnici.

Ona sklopi ruke moleći:

- Budite milosrdni, gospodine Roberte, ne u tamnicu.

- Ni u pakao, nego baš u tamnicu. Samo u tamnicu da iska-

piš čašu moje osvete do dna.

Ona pokrije lice rukama:

- Nemojte, nemojte.

- Jeste li čuli! vikne slugama. Smjesta s njom oko

dvora u tamnicu. Sam ću doći da ti dovedem ljubavnika za ovu

noć, ljepotice. Sam ću prisustvovati toj gozbi da bude

veselije.

Zovne sluge i podijeli im naloge:

Odvedite je vas četvorica, a vas dvojica donesite dobroga

vina da vas čestito napojim. Vas ću darivati njezinom

ljepotom. I

meni jedan vrč ciparskog vina da nazdravim toj svadbi.

Naprijed.

Posrćući ide Gordana, a momci je vuku.

Ne daje od sebe glasa, već šuti i spuštene glave tetura. A

Robert se dogovara s bradatim slugom i njihov hihot odzvanja

kroz noć.

Stjepko leži svezan. Svaka riječ i svaki odjek smijeha

probada mu dušu i zadire u srce. Ne može ni da se makne, ni

da viče. čini mu se da je tako bolje. Htio bi da ga Robert i

njegov pouzdanik zaborave i možda tkogod drugi izbavi pa da

trči u dvor i viče, viče glasom što će doprijeti do neba.

208

I

Nada mu se ne ispuni. Robert pozove onu dvojicu što ih je

poslao natrag i naloži:

Ovoga paža zatvorite u komoru svezanog i pustite neka

pogiba. Sutra ću javiti kraljici da s njim obračunamo.

Sluge poslušaju zapovijed svojeg kaštelana.

Zatvoriše Stjepka u neku malu izbicu gdje nije bilo ni

prozora ni mogućnosti da mu tkogod pomogne. Stjepko osjeti da

će se onesvijestiti ili umrijeti.

- Danas je moj svečani dan. Ni u snu se nisam nadao da ću

je naći u ovom dvoru.

- Tko bi znao što snuje ta djevojčura. Ostati u dvoru i nas

taniti se u ljetnoj kraljevskoj palači, to nije samo od šale.

Neka

se velika osnova krije u njenoj glavi. Hoćete li odmah javiti

kra

ljici?

- Neka odmah neko ode u egersku palaču, a sutra pred pod

ne idem sam njezinom veličanstvu. A dogodit će se mnogo toga.

Sav strepim od želje da je vidim u naručju tih slugana. Mene

je

odbila. A sad je darivam slugama. Reci: ima li strahovitije

osvete

od ove moje zamisli?

- Gdje ste je, do đavola izmislili?

- Kad sam onako jaukao od boli, palo mi je na um da to

učinim od nje.

- Što će reći vaš ujak biskup egerski? Zgrozit će se.

- Neka se zgraža koliko ga volja. Robert će učiniti ono o

čemu je sanjao danju i noću. Gle, idu njezini vitezovi. Već

nose

vrčeve s vinom. Napojit ću ih da budu hrabriji. Idemo za

njima

da svadbena povorka bude potpuna.

Ali kad je htio krenuti, izađe preko praga malih vrata sluga

i vodi zamjenika dvorskog meštra Bepa.

Što se tu događa? upita dvoranin kaštelana. Iz

ovog hodnika sluge su čule zapomaganje.

Robert se pokloni:

- Gospodin kaštelan ima često dužnost da kažnjava.

- Ali zapomaganje se čulo u blagovaonicu i samo njegovo

veličanstvo upitalo je što to znači. Pričinilo se svima da

viče

žena. Kralj me poslao.

- Ne reče Robert, čuvši da je Bepa poslao kralj. To je

vikao mali paž.

- Što je skrivio?

Robert mu brzo ispriča što se zbilo. Napulj ac gotovo poskoči

od veselja:

- Prekrasna lovina. Taj mali paž zaslužuje nagradu.

- Kad izvršim svoju osvetu, neka Stjepku bude sloboda, ali

ujedno sramotno izgnan iz dvora.

- Lako zato, ali ja sada moram izvijestiti kralja što se do

godilo. Dakle: uhvatili ste ženu koja je bunila protiv

kralja?

209

Loše. Kralj ne bi vjerovao da je žena bunila protiv njega,

smijao bi se tome i još bi tražio da mu je predvedemo.

14 GORDANA IV

- I mi bismo je uistinu morali odvesti kralju!

- A onda ste skuhali lijepu poparu. Kraljica mi je zabranila

da ikoga pustim kralju, osim onih koje ona odredi.

- Što ću, dakle, kazati kralju? razmišlja Napuljac.

- Bilo što, ali nikako da smo uhvatili buntovnu ženu.

- Kad bismo je prikazali poslanicom urotnika, to bi kralja

razdražilo protiv princa, vojvode Iločkoga i čitave njihove

bande.

- Gordanu ne možete nikako prokazati, kraljica bi planula.

Recite radije da se paž htio uvući u kraljevu ložnicu da ga

umori.

- Baš vam hvala. Imam drugu, mnogo bolju misao. S pažem

bi se brzo razotkrila laž. Ali, čujte Roberte, Gordana mora u

zoru

biti izvan dvora. Razumijete? *,*&

- Još ove noći. Kad izvršim svoju osvetu, svezatjću joj gu

bicu i onakvu je izjuriti onkraj zidina baš kao odbačenu

dje

vo j curu.

- Samo oprezno. Odviše ste divlji, bezumni.

- To imam zahvaliti krvi svojeg oca i stegi mojeg ujaka.

Idemo da moja ljepotica ne čeka predugo svoju svadbenu noć.

I stade se grohotom smijati:

- Da ste je vidjeli kako me molila da je ne zatvorim u

tamnicu. A ja baš odabrali za njezinu bračnu ložnicu tamnicu.

- Lucifer ste, Roberte. Ujak će vas udariti prokletstvom.

- Kad se osvetim, neka me udari čime ga volja. Dođi sa

mnom zovne svojeg bradatog pouzdanika pa ide smjerom kojim

odvedoše Gordanu, a dvorski meštar pohiti u kraljevsku

blagova

onicu.

Kralj razgovara sa svojim kancelarima i griska trešnje, ali

odjednom promijeni temu i vrati se na povik u predvorju.

- Čudan je bio taj krik. čini se da je ipak ženska viknula.

- Ne, veličanstvo, u dvoru nema ženskog stvora.

- Onda će biti vrlo dosadno u dvoru. Ili u ovoj zemlji nema

lijepih žena?

- Odviše lijepih i za vjerenika opasnih.

- I zato ste mi dvor učinili samostanom? Toj se odredbi

*

ipak neću pokoriti nasmije se kralj.

- Ne zaboravite, kralju, da ste vjerenik reče njegov kan

celar ozbiljno.

- Mušičavi ste: pred podne ste me korili što sam se zagledao

u kraljicu, a sad nakon dobre večere i dobre kapljice opet me

sjećate dužnosti.

Uto se pojavi Bepo, makar je Filipec izašao preda nj da on

prvi čuje što se dogodilo. Beatričin pouzdanik učini kao da

kancelara ne razumije, ukloni mu se i stupi pred kralja.

- Veličanstvo reče on nosim objašnjenje. Zapoma-

gao je neki paž jer ga je uhvatio i svezao gospodin kaštelan

upra

vo u času kad je paž pustio u dvor nekog mladića u ženskom

odijelu.

- U ženskom odijelu? začudi se kralj i njegovi kancelari.

210

- Taj je plemić pristaša Ivana Korvina nastavi Bepo.

- U ženskom odijelu htio je prodrijeti u dvor?

Veličanstvo, mislio je da na dvoru ima služavki i očito je

mislio da se uvuče u vašu ložnicu.

- što vam pada na um? iznenadi se Filipec.

- Htio je da njegovom veličanstvu učini.kakvo zlo.

- Poludjeli ste razljuti se Filipec, videći da je kralj pro

blijedio.

- U njega se našao bodež.

Bodež viknuše oba kancelara preneraženo, a kralj du

blje upadne u naslonjač.

Gdje je taj nitkov? Pita Filipec. Još ove noći hoću

da ga ispitam.

- Gospodin kaštelan dao ga je odmah odvesti u tvrđavu

preko Dunava.

- To je ludost. Imao ga je zatvoriti dolje u dvorsku tam

nicu.

- Nije htio da lupež prenoći pod istim krovom s uzvišenim

kraljem.

Dobro. Dobro je učinio potvrdi kralj vrlo dobro.

Onda obriše znoj sa čela i šapne:

- Ivan Korvin i njegovi pristaše su urotnici. Tako ih je

nazvala kraljica. Svaka njezina riječ živa je istina.

Kraljica je

sve providjela. Urotnici u mojem dvoru.

- Obračunat ćemo s njima prijeti se Filipec. Tako

mi imena, veličanstvo. Sutra u zoru idem u kulu.

- Ali zašto u žensko odijelo? pita šelnberg Bepa.

- Urotnik je računao: straže njegova veličanstva ne bi pro

pustile strano lice, ali u dvoru sigurno ima služavki, kao

što je

bilo dosad, pa će se on umiješati noću među žene.

Filipec se ljuti na Bepa, ali ne može drugo nego veli:

To je lupeška zamisao. Ali dosta u tome. Kralj je ovdje

siguran kao u svojem prijašnjem domu, dakle, nema straha. Za

boravimo to.

Oba kancelara nastoje da kralja razvesele:

- Trebali ste nam dovesti lijepih žena, brže bih se razo

nodio reče Vladislav. S gospodom nije tako zabavno.

- Strpite se, veličanstvo reče Filipec. Iznenadit će vas.

- Kada?

- Vrlo brzo. Ima ovdje divnih žena, ali se morate obvezati

da me nećete odati njezinom veličanstvu.

- Drage volje. Male prevare nisu grijeh.

Sluge su vukle Gordanu u kulu. Tamničar im otvori vrata. Mali

tamni prozor ispod željeznih vrata što vodi u tamnicu

rasvijetljen je bakljama.

14*

211

Začuđeni tamničar promatra ljepoticu koju je nekoć vidio samo

uz kraljicu i bijesno pita:

- Tko vam je zapovijedio da njezinu milost dovedete ovamo?

- Gospodin kaštelan.

Nekako čudno gleda tamničar sluge, ali ne reče ništa. Gor-

dana šuti, približi se vratima tamnice i prisloni.

- Neka iznesu ove baklje moli Gordana tamničara

ugušit ćemo se u ovom malom prostoru od toga dima. Mogu i

vani čekati kaštelana.

- čekajte vani pred kulom. Odviše se dimi. Glupane, zapa

lit ćeš mi ležaj izgrdi tamničar slugu čija baklja sipa

oganj

po njegovoj slamnjači. "

Iznesoše baklje pred kulu da dočekaju Roberta. U maloj ko-

morici ispred željeznih vrata tamnice ostadoše njih dvoje:

Gordana i tamničar.

- što je, zaboga, učinio s vama novi kaštelan, vaša gospodska

milosti?

- Ako vam je u grudima srce, a vi me odmah pustite u tam

nicu i zatvorite.

- Valjda vam se ne žuri?

- Kaštelan me osudio na sramotu. Otvarajte mi.

- Kad vaša milost sama hoće, pa dobro.

- Izvršite svoju dužnost što prije pa idite u dvor i potra

žite dvoranina koji se zove Simono. Recite mu, što se sa mnom

desilo. Evo, uzmite ovaj prsten i ona mu već utisne u ruku

dragocjenost.

- žurite se. Vrijeme ide.

čovjek uzme ogromni ključ. Brava škripi. Onda skida željezne

prečke pa se čudi kako se to otmjena ljepotica dobrovoljno

žuri u tamnicu.

- Još vas molim: dopustite da ponesem ovu svijeću da barem

u prvom času ne umrem u tmini. I ona već uzima iz njegove

svjetiljke komadić goruće lojenice.

- Ne bih vam smio dati reče tamničar ali vi ste sami

uzeli.

- Dobit ćete bogat dar od onoga koji me spasi iz tamnice.

Dajte mi kremen. Samo brzo, ne mogu više stajati.

- U tamnici baš nećete udobro ležati ražali se tamničar.

- Svejedno.

Noseći svijeću i kremen, ona gotovo trči niz stube u tamnicu.

A on zapanjen gleda za njom, zatvara vrata i čudi se.

"Nikad još u životu nisam zatvarao nikoga koji bi s takvim

veseljem jurio u ovu grozotu."

Jedva što je postavio prečke na vrata kule, Robert se pojavi,

pogleda po prostoru i vikne:

Gdje je djevojka?

Sluge ulaze za Robertom, nose baklje i odgovaraju:

212

Predali smo je tamničaru.

Ovaj prilazi Robertu i reče:

- Vaša milosti, izvršio sam vaš nalog. Djevojka je u tam

nici.

- Otvaraj! Ovamo baklje. Zar da se tražimo pod zemljom

u tmini? Hajde da čujete kako zveče okovi i vrišti ljepotica.

Zapanjeni tamničar snima prečke, otključava bravu i povuče se

k zidu da propusti kaštelana.

Naprijed, momci! Nosite baklje!

Četiri bakljonoše silaze stubama. Vlažan mrak tamnice napuni

se svjetlom.

Dva visoka ružna momka nose vrčeve pune vina. Robert ide

posljednji pa viče u tmini:

Gdje si, ljepotice? Evo, dolazimo u prosce. Vodim ti čak

dva prosca. Svidjet će ti se. Ja ću kumovati.

Njegov smijeh sablasno se provlači u tamnu dubinu. A oko

njega žari se plamen baklje.

- Gdje je? Vidiš li je? pita Robert svojeg bradatog pouz

danika.

- Kako da je vidim u tmini?

- Gdje si? Odazovi se.

- Šuti. Sakrila se.

- Tamničaru zapovijedi Robert stupaj naprijed, ti po

znaš svaki kut ove podzemne bračne ložnice.

Tamničar ide naprijed hodnikom. Bakljonoše, Robert i momci s

vinom slijede ga.

I krenuše dalje. Lijevo u hodniku otvara se prolaz bez vrata.

Tu će biti poveseli se Robert. Poštenja mi, takvu

svadbu još nikad nitko nije priredio.

Ušavši, našli su se na pragu nekog širokog prostora. Po zidu

vise lanci.

Moći ćemo je odmah okovati lancima.

A tamničar traži sve više, odmičući u dubinu. Robert spazi

neku obrnutu bačvu, sjedne i zaustavi momke što su nosili

vrčeve.

Momci, pijte. Na polazak u prosce valja se temeljito ohra

briti.

Sluge su zbunjeni, ali rado ispune njegovu zapovijed pa

stadoše piti slatko vino.

- Takvo pije samo kralj reče Robert. Danas i vi.

Mora biti tako kad je kraljevska gozba.

- Kamo se mogla sakriti u toj tamnici ako si je uistinu

zatvorio, tamničaru?

- Jesam, vaša milosti. Vaši su sluge stajali pred

ulazom

kule, još nisu izašli kad sam otvarao vrata.

- I nije mogla izaći, a da je vi ne biste vidjeli?

- Stajali smo baš uz vrata kule i čekali vašu milost.

213

Robertove zakrvavljene oči pogledaju u bradatog čovjeka.

- Sto misliš o tome?

- Netko je morao počiniti izdaju, drugačije ne može biti.

I Robertova ruka digne mač prema tamničaru, vičući:

Imaš vremena koliko bi ti trebalo da izmoliš dva očenaša.

Ako je ne nađeš, ovim ću te mačem zauvijek pokopati u ovoj

tamnici.

Čovjek blijedi i pun strave ide od zida do zida, od kuta do

kuta.

Sto je to?

U desnom zidu opaziše otvor koji je.jjiregrađen daskama.

Donje su izbačene, a pred njima se otvara Široka i visoka

rupa u visini čovjeka.

Dozvaše tamničara.

- Kakva je to rupa i kamo vodi?

- Ova je rupa još od kad je voda iz Dunava navalila u

podzemlje dvora.

Mladić se izdere na tamničara:

- Kakva voda? Sto buncaš?

- Vaša milosti, pitajte ove sluge. Svima je u dvoru poznato

da je prošli mjesec ispod dvora bilo sve puno vode.

- A ti si je ispio? Je li? i prilazi mu s golim mačem u

ruci.

- Tu su probušili zid i ovim je hodnikom otjecala voda jer

se s ove strane tamnica spušta malo u nizinu, a tamo pri

kraju

kule isto su probušili rupe da je voda izišla niz vrt.

- Nisu mogli probušiti i toliki zid?

- Vaša milosti, i voda je rušila, a ovaj tu dijelio je

tamnicu

od onog prostora.

- A što je tamo?

- Ne znam, vaša milosti, samo znam da je graditelj zagradio

ovu rupu daskama i htio sve tamo pregraditi, ali kad su prin

čevi otišli iz dvora...

- Tko je maknuo te daske?

- Ne znam.

- Nema tu mnogo što pogađati primijeti bradati. Ona

je pobjegla ovuda i negdje se sakrila.

- Ne može nam uteći. Za mnom zapovijeda Robert i prvi

preskoči ogradu od dasaka.

Za njim krenuše bakljonoše. Onda tamničar i pouzdanik. Našli

su se u nekom uskom hodniku. Na zemlji su opeke od porušenog

zida.

- Kamo to vodi?

- Otkud bih ja to znao, vaša milosti?

Prolazili su neko vrijeme uskim prostorom, ulazili u neki

široki hodnik što se opet kasnije suzio. Ali nigdje ne nađoše

ništa.

214

Gospodaru reče bradati tiho Robertu. Ne idemo

dalje, jer nećemo naći puta natrag.

Robert se prestraši i stane. U njemu sve kipi kao u vrelom

kotlu. Na nekome mora iskaliti svoj bijes. I opet navali na

tamničara:

- Ti si znao da će ona ovuda pobjeći?

- Kunem se: nisam znao.

Časak je tišina. Robert zaškripi zubima.

- Kakva prokleta lija. Da, ona me navela da je zatvorim u

tamnicu. Opet sam zakoračio u stupicu.

- I zato se tako žurila u tamnicu. Morala je znati kako je

dolje.

- Ali odavde ne može. Nikako. Ja sam gospodar dvora. Neka

dođu sluge, njih dvadeset. Neka donesu baklje i pretraže

poslje

dnji kutić ispod dvora. Neka donesu svjetla da bude kao

bijeli

dan.

I preskočiše ogradu od dasaka.

Bijesan zbog neuspjeha, Robert izađe iz tamnice i određuje

potragu za Gordanom.

Nije prošlo ni četvrt sata, već su ljudi tražili u

rasvijetljenim prostorijama ispod dvora.

PRVA VLADISLAVLJEVA NOĆ

Svršila je večera u kraljevskoj blagovaonici. Kralj je ustao

od stola. Sva ga gospoda slijede, iako su nešto razočarana.

Danas bismo imali razloga da se malo i proveselimo

prišapne Petar Gereb biskupu egerskom.

Ovaj slegne ramenima:

Ne znam zašto kralj tako rano odlazi. Uistinu nije pri

stojno.

Znači da nas ne želi dugo gledati kod svojeg stola.

Vladislavljev kancelar razabere raspoloženje gospode pa pri

lazi k njima i ljubaznim smiješkom razlaže:

- Njegovo veličanstvo nije naročiti vinopija, nije se još

pri-

vikao vašim običajima, ne može sjediti dugo u noć. Nije

privikao

opetovanim večerama, ali i to ćete ga naučiti. Napokon, i put

od

nekoliko dana izmorio je kralja.

- Da reče Petar Gereb mi smo uistinu privikli na du

gotrajne gozbe u ovom dvoru. Ni u samostanu se tako rano ne

ide na počinak.

- Ali kralj se mora priviknuti na gozbe jer bez toga kod nas

nema pravog prijateljstva prigovori biskup egerski.

Filipec se približi knezu Zapolji i povede ga u stranu.

215

- Prigodom večere kralj je bio načas neraspoložen. Robert

egerski uhvatio je nekog mladića vojvode Iločkoga odjevena u

žensku haljinu. Veli da je namjeravao napasti kralja u

ložnici.

Taj budala Napuljac Bepo odmah je to kralju saopćio.

- Komu je palo na um da Roberta učini kaštelanom? Ja se

upravo snebivam, gospodine biskupe. To je uvreda starim ugled

nim plemićima reče knez Zapolja.

Protiv toga se ne može ništa, jer je to kraljičina želja.

Knez značajno pogleda Filipca pa ga povede kralju koji se

upravo oprašta s gostima i doda vrlo tiho:

- Hoćete li saslušati toga mladića u ,|enskom odijelu još

noćas?

- Robert ga je otpremio u tvrđavu na Dunavu.

- Što velite vi o tome, gospodine biskupe?

- Da kaštelan nije smio učiniti ništa na svoju ruku, nego

mladića predati nama.

- Možda su mu tako naložili Napulj ci?

- O tome imam svoje naročito mišljenje i onda se sagnuo

i prišapnuo knezu: Sve mi se čini da je Robert to izmislio

ne

bi li stekao u kralja milost. Ali o tom sutra. Već u ranu

zoru

odredit ću da mi mladića dovedu i onda će se sve razbistriti.

U pratnji svojih kancelara i sa članovima kraljevskog vijeća

Vladislav ide ravno u kraljevsku radnu dvoranu.

Svi ih polagano slijede.

Kralj sjedne u naslonjač i šapne na češkom jeziku svom

kancelaru:

Ne kazujte danas nikome o tom mladiću što je htio da se

uvuče u moju ložnicu. Mislit će gospoda da sam se prepao i

zato

tako rano idem od stola. Volim mir, ne želim dugo bdjeti.

Pospan

sam i nadam se da me danas prvi dan ne kanite još izmučiti

poslom.

Kancelar Šelnberg povjerljivo se nasmiješi:

- U ovoj zemlji nisam kancelar i nemam čime umoriti vaše

veličanstvo, to manje što nam iz domovine nije stigao nijedan

glasnik koji bi donio kakve poslove.

- I ja ću se požuriti, vaše veličanstvo, da svršimo što prije

naglasi Filipec ali, eto, ulazi knez Zapolja. Pošto je on

bio

prvi iza mene u borbi za vašu sreću, morate ga naročito

istaknuti.

- Dobro, dobro. To ću upamtiti.

Onda kralj ustane, ide nekoliko koraka prema knezu Zapolji sa

smiješkom i razgovara s njim dok se drugi redaju oko kraljeva

stola i u skupini tiho razgovaraju.

Na to kralj prijateljski potapša kneza po ramenima i onda se

vrati k Filipcu pa tiho upita:

- Vi ste navečer bili pozvani k njezinom veličanstvu?

- Da, prije večere. Kraljica mi je podijelila neke

naloge,

naglasivši da su to istodobno i nalozi vašeg veličanstva.

216

- Sjećam se. Govorila mi je o potrebi da onemogućim pot-

kapanje našeg prijestolja sa strane Ivana Korvina Kraljica

veli

da će se taj mladac složiti s Maksimilijanom Njemačkim i sa

svojim pristašama na jugu te neprestano mi zadavati brige. Ti

njegovi pristaše vrlo su jaki dolje na jugu.

- Da, veličansto, to su Hrvati koji su bili listom uz princa

Ivana. Mjere koje je predložilo njezino veličanstvo zadobile

su

potpuno vašu privolu veli kraljica.

- Zadao sam kraljici riječ da ću štititi sigurnost svoga

prije

stolja, a prema otkriću što ga je učinio kaštelan dvora ove

noći

razabirem da sam učinio pravo prihvativši kraljičine

prijedloge.

Prvu noć pod ovim krovom i već se javlja urotnikov bodež. To

je grozno.

- Sutra ćemo, veličanstvo, to istražiti. Potpuno se slažem,

veleizdajnike valja najteže kazniti. U ranu zoru idem da onog

mladića uzmem na muke.

- Prema tome, nema smisla dalje o tom trošiti vrijeme.

- Samo mislim da nećemo tako lako provesti u Hrvatskoj

mjere koje je predložila kraljica. Za to će biti potrebna

čitava

vojska. Hrvati će prije umrijeti nego dopustiti da im se uzme

sabor, ban, sloboštine i...

Kraljeve pospane oči izražavaju mrzovolju, gotovo

dosadu.

Dragi moj Filipče, zar ne bismo o tom mogli govoriti drugi

put, a vi ćete se već domisliti kako valja učiniti. Uvjeren

sam da

je kraljica uistinu jako zabrinuta za sigurnost ovog

prijestolja i

neće predlagati nemoguće, to više što je vrlo umna. Kralj

Matija,

taj lukavi mudri čovjek, smatrao ju je svojom suvladaricom.

Kancelar gleda kralja vedrim nasmijanim licem i mirno

odgovara:

- Uistinu, veličanstvo, briga je kraljičina za sigurnost

vašeg

prijestolja izvan svake sumnje. A i njezine su umne

sposobnosti

dorasle svojoj zadaći.

- Kad se tako dobro slažemo, bilo bi to završeno. Je li?

Dosta je.

- Još samo jedno, veličanstvo: kraljica je naglasila da se do

sutra ima smaknuti biskup Varadi.

- On više nije biskup ni svećenik. Vidio sam pismo kar

dinala Roderiga Borgije koji je biskupa lišio svih

svećeničkih

časti i predao ga pravdi. Zar vi to ne znate?

- Da, njezino veličanstvo govorilo mi je o pismu.

- A ja sam ga čitao. Dakle, naš je posao svršen naglasi

kralj umorno.

- Želimo vašem veličanstvu ugodnu prvu noć pod ovim kro

vom našega kraljevskog dvora reče Petar Gereb.

I onda se kralj stade brzo opraštati.

Sve to vrijeme njegov češki kancelar stajao je postrance i

dok su drugi izlazili, zaostao je časak u dvorani:

217

- Jako su vas izmorili, vaše veličanstvo?

- Isto toliko mnogo govore kao što mnogo jedu i piju

primijeti Vladislav smrtno umoran.

- Vaše veličanstvo morat će se koječemu priviknuti.

- Ali neću dopustiti da smetaju moj mir. Vi znate kako vi

soko cijenim miran život, ali nipošto dosadu.

- Ja se nisam dosađivao, veličanstvo. Slušao sam

čitavu

večer kako se gospoda ugarski velikaši među sobom nadmeću za

slugama svojeg plemenitog roda. Svaki od njih vuče

lozu još

od kralja Arpada za kojeg vele da je bio njihov prvi kralj.

- I to vas je zabavljalo? ""j^s;

- Jer sam se imao čemu smijati, dakako"u sebi.

- Meni bi bilo draže da smo imali kakvo lijepo žensko dru

štvo. Ali Filipec mi je obećao u tom pogledu iznenađenje.

- Morate se, dakle, strpjeti, veličanstvo, i leći. A sad laku

noć. Želim vašem veličanstvu prvu noć pod ovim krovom ugo

dan san.

Poklonivši se, ostavi kralja i ode u predvorje.

Ovdje ga dočeka biskup Filipec. Šelnberg ga uzme ispod ruke i

šapne mu:

- Kralj se dosađuje. Htio bi upoznati ovdašnje ljepotice. Vi

ste mu to obećali? Imate li odvažnosti dovesti žensko društvo

naočigled Beatrici?

- To ću radije prepustiti vama. Prvi put u životu obećao sam

kralju što ne kanim izvršiti.

UROTNIK U NOĆI

Vladislav odahne. Oko njega je nastao mir, ugodan,

uspavljujući. Sjedi udobno u naslonjaču i ne miče se kao da

uživa što je napokon ostao sam da se odmara.

Vjeđe su mu pale još dublje na oči pa mu zjenica samo malo

viri između stisnutih trepavica. Hvata ga san, a bori se s

nekom predodžbom što obilazi oko njega i otimlje mu san,

prelazi mu žilama. Krv kola, tijelo se budi.

Predodžba mu obnavlja osjećaj blizine lijepog kraljičinog

tijela. Kroz stisnute trepavice razotkriva mu se bjelina

njenih grudi baš tamo gdje se baršun njene haljine pomaknuo,

otvarajući mu vidik na bijelu put.

Predodžba pobjeđuje pospanost. Dugo se opaja. Onda otvori oči

i kao da slijedi neku tuđu volju, uzima pero i piše:

"Veličanstvena kraljice, čeznem za vama. Vidim se preo-djeven

u ruhu oklopnika pod vizirom kako dolazim u vašu ložnicu,

218

fet

padam pred vaše noge. Mogu li samo nekoliko časaka ovako

provesti uz vas?"

Pero se zaustavi kao da se nečega sjetio, uzme papir, prinese

ga svijeći i spali.

Tada ustane, protegne se, pa onda nemoćno spusti ruke.

Ide nekoliko koraka, ogledava dragocjene slike na stijenama,

promatra pokućstvo. U uglu dvorane se lecne.

Na grimiznom stalku bijeli se statua. Prikazuje Beatricu.

Kako je dosad nije ni opazio?

U bijelom mramoru kraljičino poprsje. Njezin labuđi vrat,

uzdignute valovite grudi sa četverokutnim izrezom na haljini.

Već i hladni mramor dočarava svu zavodljivost tijela.

U drugom zidu dvorane iza njegovih leđa visoki drveni kip

svetoga Antuna u veličini čovjeka oživi, miče se, okreće,

zine neki tamni otvor. Iz nega nečujno izlazi ženska pojava.

Kip se hitro okrene i škljocne.

Taj zvuk trgne Vladislava i okrene se.

U strahu uhvati kraljičinu statuu i gleda. Gleda dugo,

rastvara oči, vjeđe mu se posve pridigoše i dva bezbojna

staklena oka, uprta su u ženu što stoji pred kipom okrenuta

njemu.

I ona se s počitanjem klanja.

U kraljevim prsima dršće strah.

Mladić u ženskom odijelu uvukao se, eto, ovamo.

Sledila mu se krv. šuti. Je li to priviđenje? Ili tamo

uistinu stoji mladić u ženskoj haljini?

Prikaza korakne naprijed pa se još dublje pokloni i s većim

počitanjem nego prvi put.

Vaše veličanstvo, molim za oproštenje.

Riječi mu zuje u ušima kao da dolaze iz daljine, ali

počitanje kojim se to stvorenje klanja privodi ga k svijesti.

On skine ruke s kraljičina kipa.

Gotovo se zastidi. Topi se ledeni strah što ga je zahvatio

prvim pogledom na ženu.

Smiješak mu zaigra na usnama i stupi korak bliže.

Sabrao se i prozbori:

Gle! Kakva ljepota, sjaj, oslijepio bih da je predugo samo

gledam.

I onda se stade smiješiti, gotovo smijati pa reče:

- To je iznenađenje.

- Vjerujem, veličanstvo, ali drugačije nije bilo moguće, nego

na ovaj način.

- Doista, neobičan način. Taj Filipec je ugursuz. Dođite

bliže,

ljepotice. Ne bojte se. Iako sam kralj, ipak.

- Veličanstvo, nikad se nisam bojala pa ni kraljeva.

- Neobičan govor.

Već se približio k njoj i gleda je raširenih očiju.

219

- Moram vas pogledati izbliza. Časti mi, odabrana ljepota.

Kakve su to vaše smeđe oči, nešto neviđeno, čudno. Filipec me

doista iznenadio.

- Ne znam zašto vaše veličanstvo spominje biskupa Filipca?

- Jer mi je on najavio ovo divno iznenađenje.

- On je najavio mene?

- Razumijem, štedite njegovo zvanje. Lijepo je to s vaše

strane.

- Veličanstvo, dopustite...

- Kakve nježne grudi nastavlja on, promatrajući je

kakav vitki struk. Vrat kao ljiljan. Odviše ljepote na jednom

je

dinom tijelu. Ne mogu tako brzo sve uočiti, mrači mi se.

Iznenada je uhvati oko struka i privuče k sebi. Ali se ona

otkine i povuče se k drvenom kipu. Kralj bulji u nju.

Sto je to bilo?

I stisne usne. Dah mu je ubrzan.

"Kakva snaga?" pomisli i obuzme ga strah.

"To nije žena. Ne. To je mladić u ženskom odijelu. Onaj koji

je došao da ga smakne. Samo muškarac posjeduje takvu jakost."

U uzbuđenju i strahu pogled mu je na oprezu, ruka na straži,

a misli na izvidnici. Čeka dok to stvorenje progovori.

I ne čeka dugo.

Neka mi veličanstvo oprosti. Protiv svakog nasrtljivog muš

karca branim se, pa bio on i kralj.

Taj glas je tamno obojen, dakle, nije tanak, nije sasvim

ženski, iako...

- Branite se? Zašto se branite? pita kralj.

- Ne znam običaja u zemlji vašeg veličanstva, ali smatram

da se tamo čestite žene također ne pozdravlja zagrljajem.

Njegova desnica spusti držak mača i objema se rukama podboči,

hoće da sakrije svoj strah pa se osvješćuje:

"Baš sam lud. Da je to uistinu mladić odjeven u žensko

odijelo, zar me ne bi udario bodežom u zagrljaju? Dakako, da

je žena. Kakva glupost. Bepo me s onom viješću o mladiću u

ženskom odijelu gotovo učinio smiješnim."

Da ispravi strah što mu je čas prije preobrazio lice, namršti

čelo i mrko reče:

- Imate pravo, ljepotice. Ni u mojoj domovini čestitu dje

vojku ne pozdravljaju zagrljajem, ali ondje čestita djevojka

ne

dolazi noću u blizinu muškarca kao vi.

- Nisam došla pod krov muškarca, nego kralja. Nisam došla

kao djevojka, nego kao podanik da čuvam vašu kraljevsku čast

od sramote i zločina.

Casak mu bude neprijatno, ali se svlada:

- Nisu vas poslali ovamo da me razonodite?

- Vjere mi, nisu.

Malo se ogleda po sobi kao da traži gdje bi se u potrebi

sklonuo pa se opet okrene k njoj:

- Kako bi vas propustile straže u moju odaju?

- Put kojim sam došla nije bio zapremljen vašim straža-

rima.

Odgovor ga ponovo uznemiri. Počinje se ogledavati, promatrati

sva vrata, pa opet nepoznatu djevojku.

Njezino ga držanje neprestano drži u neizvjesnosti. Hoće da

to dokrajči pa ode k vratima i otvori ih. Vani stoje

oklopnicL

- Gdje je kaštelan? Neka odmah dođe ovamo.

Jedan oklopnik otrči da izvrši kraljevu zapovijed.

- Nije dobro veličanstvo, što ste pozvali kaštelana.

- Dakle, vi ste ona žena koju je danas paž pustio u dvor?

Ne, veličanstvo, ja sam već prije bila u dvoru, ali tamo u

ljetnoj palači. Sve ću vašem veličanstvu ispričati istinski,

samo

molim da me kaštelan ne vidi ovdje.

Neodlučan je što da čini. Njezina ljepota osvaja g? isto

toliko kao i sumnja da se tajanstvenim dolaskom ove žene

uvlače k njemu urotnici. Njegova nesigurnost opet se pretvara

u strah da negdje neka nevidljiva vrata na koja je ona unišla

ne navale ubojice, a ljepotica čeka samo da im dade znak.

Između nje i onoga mladića što ga je uhvatio kaštelan neka je

veza. I hoće da raščisti. Neće da gleda u njene baršunaste

smeđe oči što izazivaju njegovu mušku slabost.

I okrene se da je ne gleda i da može čvrsto ostati pri svojoj

odluci.

Veličanstvo, saslušajte me prije svega, a onda možete zvati

kaštelana.

Njezin tamno obojen glas ulazi mu u dušu, a pogled mu prolazi

kroz kosti i čini ga slabim.

Već je na vratima Robert egerski i ulazi.

Spazivši Gordanu, problijedi. Kralj pita namještenim

dostojanstvom:

- Kakvog ste to mladića uhvatili u ženskom odijelu?

- Veličanstvo, mislio sam da je to mladić jer je snaga ko

jom se branila i napadala odgovarala muškoj snazi.

"I ja sam osjetio tu snagu" reče kralj sam sebi i onda

upita:

- A tko je ona?

- Veličanstvo, ona je pouzdanik veleizdajnika vojvode Iloč

kog.

- U ovoj zemlji i žene se bave kraljevskim poslovima?

pita kralj glasom koji pokazuje da nimalo ne uvažava to

otkriće.

- Veličanstvo upadne sada Robert ova žena bunila je

odjevena u muško hrvatske plemiće da ne priznaju vašeg veli

čanstva. Da joj nisam skinuo vizir i tako plemićima

razotkrio

sramotu što slušaju ženu, bili bi buntovno otišli s izbora

kao ono

prvi put pod vodstvom vojvode Iločkoga.

-

-

220

221

Vjeđe kraljevih očiju digoše se visoko, zjenica se smrači, a

glas prijeti:

- što velite na ovo? pita Gordanu.

- Veličanstvo, to je istina.

- Eto, veličanstvo, sama priznaje, dakle, nesumnjivo su je

poslali veleizdajnici da počini zločin na vašem veličanstvu.

- To je laž! oštro odsiječe Gordana.

U gnjevu učini se Gordana kralju još ljepšom. Ne može

odoljeti snazi koja struji iz nje i okrene se k Robertu:

Vi ste se, očito, prevarili. Da je htjela učiniti što

takvo,

imala je prigode. Dosta je dugo u ovoj sobi, a mogla se i

sakriti

da me zateče u snu. "¦”*$”

Zahvalan Gordanin pogled osvoji Vladislava i on; kretnjom

ruke dade Robertu znak da ostavi sobu. Ali on ne posluša:

Veličanstvo, kad smo Gordanu uhvatili, našli smo u nje

bodež što ga je sakrila u njedrima, a jer smo joj ga oteli,

nemoćna

je da što učini.

Riječ "bodež" preleti kraljevim tijelom kao munja, ali ona

korakne naprijed:

- Veličanstvo, dopustite mi da ovom čovjeku dokažem kako

je bezočni lažac. Nije me ni pretražio niti pitao što radim u

dvoru,

jer njega vodi osveta.

- Veličanstvo, da je urotnica dokazuje i to što poznaje pod

zemne hodnike ovoga dvora.

- Kako je mogla to upoznati? iznenadi se kralj.

- Jer je bila dvoranka njezinoga veličanstva. Kraljica će va

šem veličanstvu razjasniti kakva se opasna urotnica

skriva u

toj ženi.

Ustrašeni Vladislav gleda po sobi:

- Recite, kaštelane, kako je unišla u ovu dvoranu?

- Ne znam, veličanstvo. Očito poznaje tajne ulaze i molim

da je što prije otpošaljete iz svojih odaja, a meni dopustite

da

pretražim stražama svaki kut, jer je očito da je ovdje

sakrila

urotnike. Oni su, naime, prigodom predaje dvora kriomice

ostali

u palači kao i ona i sakrili se.

Nesavladivi strah obuzme Vladislava. Okrenuo se, osjetivši

kako blijedi, ruke mu dršću, sav je u prepasti. Gleda zidove,

sa strahom i strepnjom istražuje nisu li tamo kakva tajna

vrata na koja će banuti naoružani urotnici.

Bude mu tjeskobno i zaželi ostaviti ovaj dvor i pobjeći što

prije i što dalje.

Onda se sjeti svojeg češkog kancelara i zapovjedi:

Neka ga odmah pozovu!

Robert krene da izda zapovijed.

Veličanstvo, molim vas zaustavite ovu zapovijed moli

Gordana.

Kralj zaustavi Roberta na pragu, ali ne zbog Gordanine molbe,

nego da ne ostane s njom sam. I pokazavši djevojku, naloži:

Odvedite je. Zatvorite je u tamnicu. Neka je čuvaju i ne

skinu oka s nje.

Robert rastvori vrata i vikne:

Oklopnici, ovamo!

Momci ulaze. Oklopi im zvekeću.

Svežite ovu djevojku naloži Robert vojnicima.

Gordana se pomakne iza stola prema kralju. Istodobno segne

u njedra.

Ubit će kralja viče Robert. Zgrabite je sam potrči,

dok kralj uzmakne do kraljičina kipa. Gordanina ruka traži u

njedrima.

Momci potrče k njoj, ona uzmakne, izvrće iz njedra snop

papira i baci na stol.

Tek sada dospješe kraljevi oklopnici da je uhvate za ruke.

Vežite je na mjestu jer je lukava zapovjedi Robert.

Dvojica joj drže laktove, treći otpaše remen i svezu bijele

čvrste ruke, a ona stoji mirno i gleda kralja.

Vaše veličanstvo neka se potrudi i pročita ova pisma.

On pogleda pisma, ali noga mu ne može koraknuti bliže.

Ja sam vaš protivnik, ali nikad ne bih mogla biti vaš

urotnik. Ni ja ni moji zemljaci. Protivnik uvijek, nikad

ubojica.

Neka veličanstvo uvaži ove riječi.

Spazivši da su momci već svezali Gordanine ruke, ohrabri se i

zastidi pred samim sobom. Ne može se oteti navalama oprečnih

osjećaja i stoji neodlučan, nepomičan.

Još u njemu dršću sumnje i strah, ali znatiželja ga vuče k

papiru, što ga je Gordana bacila na stol. I prilazi bliže.

Robert skoči pred kralja:

- Veličanstvo, ne dodirujte te papire. Bez sumnje su posi

pani otrovom.

- Nedostojno čeljade prezrivo će Gordana Robertu.

Hvatate se laži koja je tako glupa da vam se mogu nasmijati i

ovi

vaši momci. Kad bi dodir ovog papira prouzročio smrt, morala

bih

davno biti mrtva jer sam ih nosila u njedrima.

Od tih riječi Vladislav se zastidi, ali ponovo posumnja. Ruke

su Gordanine svezane unatrag. Oči upire u kralja:

- Veličanstvo, pogledajte ova pisma. To od vas traži vaša

čast.

- Vodite je zapovijeda Robert i posegne za pismima na

stolu.

U času krene Gordana natrag, istrgnuvši se momcima:

Veličanstvo, ne dopustite da to pročita netko drugi, osim

vas. Učinite to zbog sebe. Ova su pisma, vaše ruke.

To ga osupne pa spriječi Robertovu nakanu da uzme spise.

Ostavite što je na mojem stolu.

Robert ustukne, ali istodobno povuče Gordanu u predvorje.

222

225

Još jednom se obazrela i vidjela kako se Vladislav oprezno

približio i sagnuo nad papirom na stolu.

Vrata su se zatvorila.

Kralj gleda pisma svladavši neprijatnost, uzme držak pera i

odgrće papire, a da ih se ne dotakne.

Ruga se sam sebi zbog toga, a ne može drugačije. Kako je

drškom odvojio požutjeli papir, ispadne neki rukopis.

Vladislav gotovo uzvikne, pograbi papir čita uvod. Onda

okrene stranicu, čita potpis. Baci pismo na stol, pohiti u

predvorje kojim korača Gordana okružena stražom.

Stanite, stanite, kaštelane! .

Ova odredba zaplaši Roberta, zaustavi šib” pa ukočeno gleda

kralja kako je potrčao prema Gordani, uzeo je za ruke i stao

skidati spone.

Pomozite, što blejite vikne uzbuđenim momcima.

Sluge su začuđeni, a kaštelan pun straha. Gotovo ga trese

groznica od razorene čežnje osvete i od straha što će sada

slijediti. Prva mu je misao: sad je izgubljen, predan na

milost i nemilost Gordanine odmazde.

Cime je u nekoliko trenutaka stekla toliku kraljevu milost da

je sam odvezuje?

Kako da sad pobjegne da mu kralj ne bi sudio prije nego što

svane zora i on dospije zatražiti Beatričinu zaštitu?

Dotle Vladislav razveže Gordanine ruke i reče joj tiho i

žaleći se:

Oprostite. Molim vratite se u odaju.

- Veličanstvo, još ima jedna nevina žrtva. Paža Stjepka sve

zao je gospodin kaštelan. Usta su mu zapušili, možda je već

napola

ugušen, a sve zbog mene.

- Gdje je paž? pita strogo kralj Roberta.

- Zatvoren je, veličanstvo.

Odmah ga pustite neka čeka ovdje u predvorju.

Neočekivani preokret toliko zbuni Roberta da u prvom času

ne zna kamo ide i što čini. A onda kralj vodi Gordanu u svoju

radnu odaju. Zatvorivši za sobom vrata, Vladislav uzme opet

pismo i stade pomno čitati. Onda gleda djevojku vrlo dugo i

reče tiho:

- Da, te obrve i crte oko usana. Sad zapažam sličnost. Samo

oči i čelo to ste baštinili od oca.

- Da, veličanstvo.

- On je bio vaš skrbnik? Nije li bio svećenik?

- Mnogo kasnije nakon mojeg rođenja napustio je svjetovne

nauke,.posvetivši se svećeničkom staležu kojemu je bio na

slavu,

diku i na čast do svoje smrti.

- Upoznao se s princezom iz moje obitelji u Italiji? Je li

tako? Recite mi nešto više o toj stvari.

- Iz Hrvatske je otišao u Italiju da na vrelu svega znanja i

preporodne nauke crpe svoju naobrazbu. Lijep, otmjen, imućan

hrvatski plemić, mlad, nadaren pjesničkim duhom, bio je

pozivan

i rado gledan u najbogatijim plemićkim talijanskim dvorovima.

I tako je jednom na kneževskom dvoru ugledao ljepoticu iz

roda Jagelovića koja je boravila u Italiji.

- Da, uzele su je stare žene sa sobom na putovanje.

- Tamo je ugledala i ona njega. Ljubav je njihova bila

velika, silna, bezumna i beznadna. Bili su u prvoj mladosti,

ne

izmjerno su se voljeli, a morali su se rastati. I tako se

desilo...

- Mnogo je bilo potajne vike i teških dana zbog te ljubavi

u mojoj obitelji. Vi ste se rodili u samotnoj tvrđavi. Rekli

su

mi da su novorođenče otpremili roditeljima djetetova oca.

- A kad su oni umrli, preuzeo je sam otac skrbništvo nad

djetetom. Djevojčica je rasla u seoskoj zabiti.

- A on je bio na dvoru kralja Matije?

- Kad je već bio svećenik. Kralj Matija pozvao ga je k sebi

da iskoristi njegove darove uma. Ustrojio je mnoga učilišta,

bio

je zasadnik znanja i plemenitog odgojilišta mladeži, a vjerni

po

uzdanik kralja Matije. Onda je kralj doznao da ste mu vi,

veli

čanstvo, poslali glasnika.

- Kad mu je donio ovo pismo što leži tu preda mnom na

stolu. Htio sam saznati što je s djetetom koje nezakonski pri

pada mojoj obitelji, ali nisam- dobio odgovor.

- Matija je bio sumnjičav, naročito prema svojim pouzda

nicima i tako je moj otac pao u sumnju da podržava veze s

vama

protiv njega. Ta kraljeva sumnja bacila je mojeg oca u

tamnicu,

a odande je pobjegao u vječno progonstvo. Pred smrt je kralj

požalio, ali prekasno.

- I tako ste vi bez oca i majke, jer je i ona mrtva.

- Znam reče ona tiho.

- Zaboravio sam tu tajnu mojeg roda i ne sluteći s kim

ću se sastati na prvom koraku u ovom dvoru.

Gordanin pogled čvrsto se upre u kralja. A on je pita:

- Čije ste ime primili?

- Obitelj mojega skrbnika i oca dala mi je svoje ime: Ces-

mički.

- Kako ste dospjeli na dvor kralja Matije?

- Kad se nije imao tko za me brinuti, moj plemeniti otac

i skrbnik uzme me sobom u Budim i povjeri odgojiteljici. Tada

se kralj Matija, prije devet godina, vjenčao s napuljskom

prin

cezom Beatricom. Jednom me dovedoše na dvor u posjet

skrbniku.

Kraljica odredi da se djevojčica odgaja na dvoru u

talijanskom

preporodnom duhu, po muškom uzoru, kako se odgajaju princeze

i plemkinje u Italiji.

- Dakle, odatle vaš hrabar nastup i snaga vašeg tijela?

- Izvježbali su ga na spartanski način, veličanstvo.

- Osjetio sam. Ali i duh odgovara snazi tijela smješka se

on. Međutim, ne želim da o mojoj hrabrosti steknete krivo

mišljenje. Moram samo priznati: zbunila me priča u nekoj

uroti,

o mladiću u ženskoj odori koji me kani ubiti, a onda opet

bilo

-

-

224

15 GORDANA IV

225

15*

je vjerojatno da ste došli otvoriti neka tajnovita vrata

urotnicima. Vaša domišljatost nadjačala je tu zabludu.

Na dan izbora, prije nego sam se sklonila u ovaj dvor,

otišla sam kući i uzela sobom pisma. Mislila sam: bude li

kralj

Vladislav izabran, poći su k njemu s njegovim pismom.

Oprez vas je dobro uputio. Mi smo rođaci.

Kralj primakne stolicu bliže k njoj i reče:

- Vaše su oči čudnovate kao dva badema, a zjenice pune

svjetla, vedrine. Kad ste unišli, odmah sam to opazio.

- Došla sam čuvati vašu kraljevsku čast.

- U čemu je ugrožena?

- Žele vas navesti na sudbonosni čin koji vas mora omraziti

ovom kraljevstvu.

- Razjasnite mi tko hoće da me zavede i na kakav čin?

- Vaše veličanstvo kane nagovoriti da smakne biskupa Va-

radija.

- Nije biskup, ali je urotnik lišen svećeničkog zvanja.

- Je li vaše veličanstvo u to uvjereno?

- Čitao sam pismo kardinala Roderiga Borđije što ga je

sam pisao. On veli da je Varadi zločinački urotnik.

- Veličanstvo pozna kardinalove crte pisma?

- Sumnjate u ispravnost toga pisma? iznenadi se kralj.

- Ne bi bilo nikakvo čudo da je pismo krivotvoreno. Napulj-

ci su već privikli takvim krivotvorinama.

- Vaše sumnje su nedopuštene.

- Neka vaše veličanstvo ispita stare velikaše i dvorane kako

se desilo kad je kralj Matija slao u Milano svatove Bianki

Sforza.

Putem su svatovi primili pismo s potpisom kralja Matije neka

se odmah vrate. Da su to učinili, nastala bi teška uvreda za

mi

lanskog vojvodu, ali ispostavilo se da je pismo krivotvorio

jedan

napuljski tajnik njezinog veličanstva i kralj ga je htio

smaknuti.

Napuljci su pohlepni za službama i častima, zato su i toliko

omra

ženi u tom kraju.

- Omraženi? opetuje kralj.

- Mrze ih svi, i velikaši, i plemići, čitav svijet, pa su

zbog

njih počeli mrziti i kralja Matiju.

- Ali Varadi se urotio protiv kralja, zato ga je i bacio u

tamnicu.

- Samo je meni poznata tajna koja se odigrala između kralja

i Varadija.

Vladislava sve više obuzima želja da sluša tamno obojeni

Gordanin glas što prodire kroz njegovu dušu i čudno ga

ushićuje. Osjeća se uz nju voljko i počne je ispitivati da je

što duže sluša i da što više dozna.

- Gotovo se ne usuđujem izreći jer se tiče nekoga tko vam

je vrlo blizu.

- Unatoč tome htio bih iz vaših usta čuti sve te stvari o

kojima ne znam ništa, a samo se po sebi razumije da bi mi ko-

226

ristilo kad bih znao i upoznao okolinu u kojoj se od danas

nalazim. Vama, mojoj rođakinji, dužnost je da mi to kažete.

I podupre svojim šiljastim prstima glavu, naslonivši se na

sto pa nepomično gleda bademaste oči što ga privlače magičnom

snagom.

Ona stade govoriti:

Biskup Varadi vrlo je vrele ćudi, žustar na odgovoru i ne

bira riječi. Jednoga dana, kad je kralj htio da nametne nove

pore

ze i da promijeni neke svoje odluke u vladanju, Varadi je

dobacio

kralju da sve to radi pod utjecajem kraljice, da je potpuno u

njezinoj vlasti, spočitnuo mu je da nije dostojno muža da

zavisi

0 nagonu prema ženi, stao mu bijesno dovikivati da Napuljci

proždiru kraljevstvo i na kraju da će ga jednom oni otrovati,

i

takve slične stvari. Sama sam čula kako je viknuo kralju:

"Prejeli

ste se napuljskih smokava, pazite kralju, napuljske će vas

smokve

stajati života."

- Smokve? iznenadi se Vladislav nije li on umro od ne

ke gnjile smokve?

- Liječnici nisu nacistu što je bilo. čudan slučaj. Kralj je

bio sasvim zdrav, svjež i veseo, osim što s ga boljele noge.

Oglad

nio je prije objeda i zatražio jela da utaži glad. Napuljska

dvo-

ranka donijela je kralju smokve koje je volio, čim je pojeo

prvu

smokvu, odmah vikne da je pokvarena. Za četvrt sata već je

bio u

nesvjesti iz koje se nikad nije probudio.

- Naravno, ljudska mašta dovela je ovaj događaj u vezu s

Napuljcima, ali to je zato što su Napuljci omraženi, pa za

sve

okrivljuju njih čak i za ono što nisu krivi. Njih su okrivili

i za

svaki kraljev čin koji nije bio po ćudi staležima i

dvoranima.

Vladislav zamišljeno gleda preda se, donja mu usna neobično

podrhtava.

Odviše umaram kralja, a zapravo sam se udaljila od onoga

što sam htjela reći. Zbog spomenute Varadijeve objede dopao

je

on tamnice. Kralj Matija je pred smrt uvidio svoju zabludu

prema

biskupu Varadiju i odredio da ga puste na slobodu. Dan dva na

kon toga, kad mu je pozlilo, njegov je nalog netragom nestao.

Evo, zbog one grube izjave kralju Matiji Varadi je morao u

tam

nicu.

Vladislav časak razmišlja pa opet reče:

- Vjerujem da je bilo tako, ali Varadi je radio protiv mene.

- Zar je to zločin što je htio Ivana Korvina za kralja?

- Moj je protivnik, kao što su moji protivnici vojvoda Iločki

1 ne znam kako se svi oni ostali zovu.

- Svi su oni imali pravo da budu vaši protivnici, jer se tada

radilo o izbornoj borbi po pravu i zakonu.

- Zaboravljate da su pristaše Ivana Korvina dignuli vojsku,

ostavili izbor i otišli da ga krune, a Varadi je njihov vođa.

227

- Sve su to sredstva borbe, veličanstvo. Ako je izbor slo

bodan, onda je i borba slobodna. Kruna nije ukradena niti su

je

oni oduzeli kralju.

- Kruna pripada kraljevstvu.

- Sasvim se slažem s vašim veličanstvom. Kruna pripada

kraljevstvu, a većina toga kraljevstva, naglašavam: velika

većina

bila je uz princa Ivana Korvina. To se jasno očitovalo na dan

kad se sabor prvi put sastao i htio provesti izbor.

Veličanstvo zna

da su Filipec i kraljevsko vijeće odgodili izbor samo zato da

ne

bude izabran princ Ivan i da steknu vremena da vode borbu za

vas. Pošto je, dakle, većina bila uza nj, prirt^no”je da su

pristaše

krunu morali smatrati vlasništvom većine ty:aljevstva i

ponijeti

je sa sobom.

- Vaše razlaganje namješteno je u prilog njima, a ja ne

mogu zaboraviti da su otmicom krune oni počinili

veleizdajstvo.

- Veličanstvo, ako se stvar pošteno prosudi, nema veleiz

dajnika ni veleizdajstva. Tu su bila samo dva protivnika:

dakle

dosljedno može biti samo pobjednik i pobijeđeni, ali nikakav

iz

dajnik ni izdani. Da su uzeli krunu kad ste vi već bili

izabrani

na saboru, onda biste ih mogli nazvati veleizdajnicima.

- Neka bude tako, ali oni su otišli i sada će Ivana Korvina

okruniti za kralja.

- Ako su oni u većini, onda bi to bilo njihovo pravo.

- Vi ste neprispodobivo odvažni reče, sasvim poražen tim

riječima, ali osvojen njenom ljepotom pa upita:

- Recite: tko su zapravo moji protivnici?

- Vaši su protivnici jug ovog kraljevstva, a nazivaju se Hr

vatima. Nisu vazali ovog kraljevstva. Imali su svoje

samostalno

kraljevstvo, kraljeve svoje krvi i svojevoljno su primili

susjednog

ugarskog kralja za svoga.

- Prema tome, kraljica je dobro rekla da je dolje

leglo

urotnika koji bi ugrožavali mene i napadali moje prijestolje,

ali

to im neće uspjeti jer ću ih lišiti svih sloboština koje

uživaju i

sabora, i banova, i što još imaju.

- Kad gledam vaše veličanstvo, uvjerena sam da to nije

vaša zamisao jer se u vašem licu odražava volja da mudro upra

vljate. Vaše je veličanstvo zajamčilo kraljevskom vijeću da

će

održati sve pravice i sloboštine Ugrima kao i Hrvatima.

- Ako mi se ne pokore, udarit ću ih svojom vlašću.

- Ni ova izjava nije u skladu s vašim dobroćudnim smiješ

kom. Naprotiv, veličanstvo bi se sigurno složilo s mojim

nazorima

0 vlasti.

Dok ona pripovijeda, sjedi on sagnut njoj nasuprot pa sluhom

1 pogledom jednako uživa i nastoji da razvuče razgovor.

- Htio bih znati što vi mislite o vlasti.

- Mislim, veličanstvo, da je vlast punomoć koju čovječan

stvo pruža svojim odabranicima da pomoću vlasti služe

ljudskoj

dobrobiti, da vlašću kroje pravednost i zaštićuju dobro.

Vlast je

228

palma koju čovječanstvo predaje svojim odabranicima da njome

učvrste ljudsku sreću.

- Lijepo je što vi velite, ali ja želim najprije za sebe

steći

mir, potpuni mir i nitko mi nije tako mrzak kao onaj koji bi

htio da mi oduzme pravo da živim u divnom miru i spokoju. A

to žele vaši zemljaci. Tko mi naruši mir, sputat ću ga i

prisiliti

da se pokori.

- Hrvate možete sapeti svim okovima što ih posjeduje svijet,

ipak ih ne možete upokoriti jer okovi sapinju samo njihova

tijela,

a nikad dušu. Možete naći takve koji će uzeti vaše milodare i

služiti vam naoko. To su slabi i gramzljivi. Nesebični, jaki,

ostat

će nepobjedivi. To je većina, vjerujte mi.

- Past će u prah kad među njih prospem strah i trepet.

- Onaj od kojeg strahujete, osjeća se ponižen i zato vas dvo

struko mrzi, ali šuti. što ste dakle postigli?

- Htio bih znati zašto su tako opasni u šutnji?

- Jer šutnja je oklop pod kojim strpljivost rađa nemilo

srdne divove odmazde. A uz vas vazda bdi ljubav. I, znajte:

naša

ljubav prema domovini kukasti je nož zarinut u srce

kraljevstva.

Pokušaš li taj nož silom istrgnuti, razderat ćeš srce

kraljevstvu.

- To bi značilo da ih neću moći upokoriti?

- Vjerujte, ne možete doprijeti u dušu Hrvata kao ni k

središtu zemlje.

- I te ljude i tu zemlju vi toliko ljubite? Smatrate je svo

jom domovinom?

- Otac mi je bio Hrvat po rodu, krvi, po plemenitosti, po

osjećajima i mislima, a sve to baštinila sam od njega.

- Doista, vrlo je plemenito što se tako živo borite za svoju

domovinu.

- Samo prirodno. I životinja ljubi i brani svoje gnijezdo.

Zar bi čovjek bio manje brižljiv za svoj dom? A tamo dolje su

naše gore, naše doline i more, svuda je tekla krv naših

plemića i

naših kmetova, svagdje bdi naša ljubav.

Zapanjen gleda i pozorno sluša jer mu se u tom zanosu

pričinja beskrajno lijepom.

- Kad lijepa žena umije i lijepo govoriti, okrunjena je kra

ljevskom krunom.

- Žalila bih sebe, kad mi veličanstvo nakon svega što sam

ovdje kazala, ne bi moglo reći što drugo.

Postiđen, on se ispravi i nastavlja:

Htio sam naglasiti da ste nesebični u svojem zauzimanju

za one koje branite, ali, vjerujte, jednog nesebičnog čovjeka

nad-

viče četa sebičnjaka.

Gordana šuti i promatra ga svojim očima koje tako očaravaju

ljude. Šuti jer osjeća da kralj nije završio misao.

Kakva šteta da su mi vaši zamljaci protivnici. Ali zapravo

zašto? Recite, zašto su protiv mene?

229

Da mi veličanstvo nije stavilo to pitanje, morala bih vas

na nj podsjetiti. Ipak je najvažniji uzrok koji ih je

potaknuo da

se bore protiv vas ponajprije Ivan Korvin. Bio bi

najsavjesniji i

najpožrtvovaniji branilac naše granice od Turaka jer

zapravo

moju domovinu mora smatrati i svojom.

Već su davno zamrli odjeci njenog glasa kad on podigne vjeđe.

- Nitko živ neće doznati da sam vas ponukao da tako iskreno

govorite o svemu, da sam vas slušao bez riječi. Jer na sve to

što ste rekli moj odgovor može biti samo šutnja.

- Veličanstvo će na moju molbu za ,y<aradija također od

govoriti šutnjom? Ne, to ne vjerujem.

Njezin čarobni topli pogled izaziva ga do dna duše.

On ustane, uzme pero, napiše i pokaže joj papir.

"Prečasni gospodin Filipec neka obustavi izvršenje svake

kazne nad biskupom Varadijem dok se točnije ne raspravi i

izvidi njegova krivnja."

Moj korak nije bio uzaludan. Zato duboko zahvaljujem

vašem veličanstvu.

Ona ustane, a kralj je zadrži, uhvativši je za ruku:

- Sjednite. Htio bih čuti kako ste došli ovamo i

kojim

putem.

- Pod ovim dvorom iz bijele kule vodi neki hodnik. Dao ga

je sagraditi kralj Matija za slučaj pogibelji. Ovim se

hodnikom

ispod dvora može izaći prema Dunavu.

- Vi ga točno poznajete?

- Jednom sam imala prilike da ga temeljito upoznam. Sa

krila sam se, naime, u bijelu kulu da slušam raspravu

Napuljaca

s egerskim biskupom. Ne znam kako su za mene doznali grof

Enriko, dvorski meštar njezinog veličanstva, i

napuljski princ

Francesko, ali su me naprosto zatvorili u taj hodnik i

prepustili

me sudbini.

- Zar su vas dugo ostavili tamo? namršti se kralj.

- Htjeli su me ostaviti dovijeka, ali moja otporna ćud nije

se predala. Tražila sam izlaz, što se činilo već nemogućim i

pro

našla stube koje su me dovele pred jedna vrata ove dvorane.

Učinili su sramotni zločin vikne on.

Ona kao da nije čula njegovo zgražanje pa doda:

- Vidite, veličanstvo, ove gavrane od crnog mramora? Tra

dicija u kralja Mati je bila je da gavrani stoje okrenuti

kljunom

prema istoku, ali vaši pristaše okrenuli su ih na zapad kao

neki

posebni znak. To je palo u oči pristaša princa Ivana, pa kad

je

kraljev sluga Radulo htio da istraži tko okreće gavrane,

pronašao

je mene već u nesvjesti.

- Dakle, moji pristaše bili su povod vašem spasenju i

od uhvati njenu ruku, ali ona ustane i pristupi kipu svetoga

Antuna:

230

Dopustite da vam to pokažem.

Razjasni mu čitav mehanizam, okrene kip, pokaže mu prostoriju

s one strane i tumači.

"Prekrasno" pomisli kralj. "Ovamo se mogu sakriti kad god

me gospoda budu odviše mučila poslom."

Gordana opet zatvori kip. Onda nacrta kralju kuda vodi hodnik

gdje se male stube uspinju u stijenu i kako put vodi do kipa.

- Zna li kraljica za ovaj tajni ulaz kraljevih dvorana?

upita on.

- Kraljev sluga Radulo veli da osim njega i kralja nitko

nije znao ovo skrovište. Ovdje je kralj prisluškivao

razgovore

svojih pristaša, jer je bio vrlo sumnjičav. Kraljica je znala

samo

za hodnik koji vodi od bijele kule na Dunavu.

- A kako ste vi dospjeli danas u hodnik ispod dvora?

- Veličanstvo, kad je posada predala dvor, sakrila sam se u

ljetnu palaču da ostanem tamo dok vi ne stignete. Znala sam

da

me nitko ne bi dobrovoljno htio najaviti vašem

veličanstvu i

odlučila sam doći do vas ovim putem. Ali me uhvatio kaštelan

Ro-

bert.

- Misleći da ste u žensko odjeveni mladić.

- On me vrlo dobro poznaje i njegove čine upravlja osveta

odbačenog i prezrenog.

- Usudio se napasti vas svojim ljubavnim ponudama?

pita on žestoko udarivši po stolu.

Ona ispripovijedi kako ju je namamio u palaču na Dunavu i

saopći čitav događaj kako se odrvavala njegovim napadajima, a

Robert prisegao tešku osvetu i danas je htio izvršiti.

Da sebe osveti, on je slagao mene, kralja?

Mirno kraljevo lice gotovo usplamti i blijeda mu put poru-

meni.

- Savjetovala bih vašem veličanstvu da ga ne kazni.

- Naprotiv, on je prvi koji je u ovom kraljevstvu zaslužio

moju kaznu.

- Bit će to krivo kraljici jer je on njezin pouzdanik i dvo-

ranin.

Ispupčene Vladislavljeve usne stadoše se stezati. U neprilici

slegne ramenima:

Ipak to ne mogu dopustiti. Pred čitavim me dvorom osra

motio ovom laži, gotovo me učinio smiješnim, tvrdeći da

nosite

uza se bodež.

I ona se nasmiješi, pa onda segne u njedra, izvadi

svjetlucavu oštricu i stavi je pred kralja na stol.

- Evo je, veličanstvo. Uzela sam to sobom za svaki slučaj

ako mi od Roberta zaprijeti smrtna pogibelj. Međutim,

zaprijetila

mi je teža pogibelj od smrti.

- Zar ima nešto teže od smrtne pogibelji?

231

Pokušat ću pronaći način da vam iskažem sramotu koju

mi je dosudio gospodin Robert.

S nekoliko izreka razjasni kralju namjeru Robertove osvete.

Usplahiren, žestoko se digne, udari šakom po stolu i promrsi

neke riječi na svom materinjem jeziku, dok je Gordana

završila:

- Oni koji su pustili vodu u tajni hodnik kralja Matije u

nakani da me zaguše, spasili su me od današnje pogibelji.

Voda je

toliko navalila u podzemlje da je graditelj morao probušiti

zidove

da voda ne teče tamnicom. Ja sam vidjela nacrt što ga je

graditelj

o tim ruševinama nacrtao u predsoblju dvorskog meštra. U času

kad me Robert uhvatio, sjetila sam se da ću.|Eroz tamnicu

dopri

jeti u taj hodnik i sama sam Roberta navela da me zatvori u

tam

nicu. Tako sam umakla, a on i ne sluti kako. Vidite,

veličanstvo,

zlo koje su počinili prema meni grof Enriko i napuljski princ

Francesko urodilio je dobrim za me. Uvijek je tako. Zlo rađa

samo sebi odmazdu.

- Vjerujete li u to?

- Vjerujem. Zar oni nisu kažnjeni time što sam ja utekla

tako strahovitoj osveti onim istim putem kojim su mi

nametnuli

zasjede njihove zle namjere? Zlo stječe obično prve bitke,

ali

konačnu bitku dobiva dobro. Kad god netko počini zlo, izaziva

pravednost.

- Dobro ipak rijetko pobjeđuje.

- To se ljudima samo čini jer pobjeda dobra ne dolazi s

onom pompom kojom se okružuje zlo. Svakome više upada u

oči zlo, jače ga dodirne i čvršće mu se usjekne u pamet. A

dobro

ide zaogrnuto jednostavnom haljom, goloruko, tiho i samo zato

ljudi ne opažaju njegove pobjede.

Kralj se sav upio u nju duhom, mislima i pogledom. Dolazi joj

bliže, uzima njene ruke i reče čudno ushićen:

- Vaša ljepota i um u predivnom su skladu. Vi ste doista

počasno dijete prirode.

- Veličanstvo me sasvim nezasluženo odlikuje.

- Nemam riječi kojima bih mogao prikazati udivljenje prema

svojoj rođakinji.

Ovaj preokret razgovora začas Gordana skrene drugim smjerom.

- Oduzela sam vašem veličanstvu dobar dio noćnog mira.

- Prvi put u životu nisam osjetio želju za spavanjem. Vi ste

jedini stvor koji je uspio da me drži budnim.

- Držala vas je budnim vaša plemenitost koja se ne može

oteti, a da po svojoj vlastitoj volji ne bi odlučila o

Varadijevoj

sudbini. Osjećam, veličanstvo da sami razabirete

koliku biste

nepravdu nanijeli samom sebi da prije svega ne

promislite o

Varadijevoj sudbini. Ni bivše kraljevsko vijeće nije

proglasilo

nad njime kaznu, nego je samo odlučilo da vama predloži

veleiz

dajnike na kaznu. Vidim, u vama se vaša plemenitost buni

protiv

smrtne kazne koja bi bila i nepravedna i nedostojna.

232

- Svaku ću stvar dobro ispitati prije nego odlučim. O tome

sam vas uvjerio i mojim nalogom koji će sutra ujutro biti

uručen

gospodinu biskupu Filipcu.

- Znam da sam stavila na kocku svoju slobodu i svu milost

vašeg veličanstva što sam tako oštro govorila protiv Napulj

aca,

ali smatram da sam izvršila dužnost i prema vama veličanstvo

kad sam vam izložila istinu.

- Vi ste uistinu muškarac u ženskom tijelu.

- Kamo sreće da me priroda stvorila muškarcem.

- Nebo nije htjelo lišiti muškarce užitka da vas obožavaju.

A kaštelan, taj mladić, neće imati nikakve vlasti nad vama. I

nitko

drugi, osim mene. Upamtite to.

- Onda se veličanstvo smijem mirno povući iz dvora?

- Zašto ne biste boravili i dalje u ljetnoj palači?

- Izložila bih se nemilosrdnosti i opasnosti svojih neprija

telja ako samo čas duže ostanem u onoj palači gdje sam se

sakrila

u čvrstoj namjeri da moj sastanak s vašim veličanstvom neće

nikad nitko doznati.

- Odredit ću kaštelanu i svima da šute.

- Sasvim uzalud, jer je Robert već sigurno obavijestio u

egersku palaču princa Franceska i grofa Enrika.

Makar je izrekla samo ova dva imena, u zraku je lebdjelo i

neizrečeno ime kraljice.

- Kamo ćete, dakle, poći? pita on.

- U kuću u kojoj sam prije stanovala. Tamo imam svoje

sluge i služavke.

- Dobro, ali ne mogu vas pustiti ovako. Dat ću vam svoju

stražu da vas zaštiti. To sam dužan i kao vitez, i kao rođak.

Ona se pokloni s poštovanjem. On ode k vratima i otvori ih.

Tu očito po dogovoru s Gordanom stoji Simono.

Veličanstvo zapovijeda?

Kad je Simono ulazio, Gordana se povuče tako da je bila

kralju iza leđa.

- što ste vi na tom dvoru? upita kralj Simona.

- Nadzornik kraljevskih ureda.

Poznajete li ovu gospođu?

Gordana mu brzo dade znak da prizna.

Da, veličanstvo, bila je dvorska gospođa njezinog

veli

čanstva.

Nekoliko trenutaka kralj razmišlja, približi se

Gordani i tiho je pita:

- Je li taj dvoranin u prijateljstvu s Napuljcima?

- Ne, veličanstvo, on je dvoranin koji se uvijek vršiti točno

zapovijedi vašeg veličanstva.

- Dobro, neka vas prati i ostane uz vas dok ne odredim

drugačije.

233

- Još jedno molim vas veličanstvo: da paž Stjepko ne bi

bio prognan s dvora zbog mene, kako mu je obećao gospodin

kaštelan.

- Naprotiv, paž je zaštitnik žene u čijim žilama teče krv

moje obitelji.

Ona se još jednom pokloni pa izađe iz kraljevske radne

dvorane.

Vladislav zovne bliže Simona i zapovijedi mu:

- Uzmite deset oklopnika i otpratite ovu gospođu u njezinu

kuću. Ostat ćete tamo dok vam ne odredim drugačije. Upamtite:

nitko ne smije dolaziti k njoj. . ,4,;,

- Na zapovijed, veličanstvo.

- Isto tako ne smijete joj dopustidi da izađe iz kuće.

- Izvršit ću zapovijed vašeg veličanstva.

- Rekoh: nikoga ne smijete pustiti u kuću jer bi se mldi

kaštelan mogao poslužiti raznim lažima da bilo koga

prokrijum-

čari k njoj. Zapovjedi koje sam vam izdao ne smije doznati

nitko.

Ni ona. Glavom mi jamčite za svaki moj nalog.

- I životom, veličanstvo.

Odmah nakon Simonova odlaska dade kralj pozvati zapovjednika

straže na gradskim zidinama.

Malen, jak i plavokos čovjek ulazi. Kralj ga intimno udari po

ramenima:

- Dakle, kako se snalaziš u ovoj našoj novoj zemlji, Fran-

tišek?

- Veličanstvo, ne sviđa mi se taj mladi

kaštelan, balavi

dječak sa mnom je osoran i grub kao da služim njega, a ne

vaše

veličanstvo.

- Dakle, ni ti nisi s njim zadovoljan?

- Nije mi htio predati mjesto zapovjednika straže jer da će

na tom mjestu ostati njegov čovjek, ali onda sam se potužio

gos

podinu kancelaru i tek pošto je on s gospodinom

biskupom

Filipcem nešto dugo kaštelanu govori, on se udostojio

dopustiti

mi da zauzmem mjesto koje već deset godina vršim u službi

vašeg

veličanstva.

- Dobro, dobro. Ne svađaj se s njim jer ga kraljica

zaštićuje,

nego poslušaj: dok god se ja ne probudim i ne izađem iz

dvora,

kaštelan ne smije ostaviti dvor. Nikome nije dopušteno izaći

on

kraj zidina, razumiješ? Nikome.

- Izvršit ću želju vašeg veličanstva bezobzirno, kao uvijek.

- Ako bi se taj naš divni kaštelan bunio, a ti mu lijepo i

pristojno odgovori da je to zapovijed njegova veličanstva. I

zadrži

ga makar silom.

- Ne bih se morao mnogo truditi da to derište zadržim.

Ne zna pravo ni mača držati u ruci, tu se razvaganjuje i

gospodari,

viče i psuje. Ne znam kome je palo na um da ovakvo nedonošče

postavi za kaštelana?

234

Sve će to sutra biti drugačije. Pouzdajem se u tebe jer ne

želim da itko iz dvora odnese u grad bilo kakve vijesti o

događajima koji su se ovdje zbili ove noći. I zato nitko ne

smije izaći niti bilo po kome prokrijumčariti kakvo pismo. A

sad idem da legnem.

- Vaše veličanstvo može mirno spavati. Nitko neće do sutra

ništa odnositi iz dvora, ali ove noći već su odjurili

glasnici.

- Tko je nosio vijesti?

- Sam mladi dvorski meštar, onaj Talijan što ga zovu Bepo.

A poslao ga je kaštelan Robert. Dugo su razgovarali u

veži i

strašno lamatali rukama i nogama. Nikad nisam čuo takav razgo

vor. A okolo su u dvoru razglasili da je u vas neka žena koja

vas

kani ubiti. Dakle, kraljica zna sve.

- Dobro reče kralj onda to sutra moram popraviti.

A sad laku noć.

Kralj se uputi u svoju ložnicu.

Prvi put u životu nije mogao odmah usnuti. U ušima mu

odzvanja tamno obojeni Gordanin glas. Pred očima mu lebdi

njena ljepota, puna zanosa.

"Prava kraljica. Da, kraljevska pojava."

Hvata ga san, a još uvijek kroz maglu razabire sjaj

bademastih očiju.

Svjetloplave sjene s istoka pokrile su krovove palače, kurije

i građanske kuće kad je noćobdija u Damirovoj kući otvorio

vrata dvorišta Gordani.

Sišla je s konja i uputila se u svoje odaje.

Simono odreda kraljevim oklopnicima da se poredaju u

pročelju. Kad su zauzeli svoja mjesta, Simono im naloži:

Ako bi tkogod htio ući, zadržite ga i odmah javite meni.

Nakon toga uspne se Simono za Gordanom u prvi kat.

Tek što su ušli u blagovaonicu, ona se umorna baci na

stolicu. Ipak je još njena svijest budna i svježa pa ispituje

mladog dvo-ranina:

Cime vas je obvezao kralj?

- Da mu odgovaram životom i glavom izvršiti njegove za

povijedi.

- Kakve su to zapovijedi?

- Nitko ne smije do vas, ali ni vama nije dopušteno ostaviti

kuću.

- Ne smijem ostaviti kuću? To zvuči kao da sam zarobljena.

A ja sam vaš tamničar nasmije se Simono.

Gordana ozbiljno nastavi:

Čudili ste se zajedno sa Stjepkom zašto želim da na dvoru

kralja Vladislava ostane nekoliko naših dvorana, na čelu im

vi i

mali paž. Nisam znala da ću se osloniti na vašu pomoć, ali

bilo

235

mi je jasno da ste mi od velike potrebe. A sada, eto, vi ste

mi čuvar i mogu raditi svi po svojoj volji. Ipak valja

čestito zagrabiti u dosjetljivost jer kad se prospavam, moram

ostaviti ovu kuću.

- Kamo želite poći?

- Jučer uvečer kad je Stjepko došao u ljetnu palaču, donio

mi je pismo vojvode Iločkoga. On želi sa mnom govoriti vrlo

hit

no negdje u blizini Budima. S dobrim konjem mogla bih pris-

pjeti onamo za dva sata.

- Vojvoda se izlaže pogibiji da ga uhvate, a vi biste tu

pogibelj mogli udvostručiti opominje Simono.

- Ipak moram s njim govoriti. Međutim^rebali bi potražiti

*

kaštelana Đulaja. Stjepko mi je rekao da će pn čekati odgovor

u Damirovoj kući. Prema tome; negdje spava. Pitajte našeg

noćobdiju. Ako je Đulaj tu, dovedite ga gore.

I ona sklopi umorne oči i počiva drijemajući.

Probudi je dolazak kaštelana Đulaja. U sobi je već svjetlo

dolazećeg dana. Kaštelan pozdravi. Gordana izmijeni s njim

nekoliko formalnih riječi i onda se osvrne na stvar:

- Pročitala sam vojvodino pismo i smislila sam kako ću

do njega.

- Vaša milosti, gospodin Simono mi je saopćio kako na vas

paze straže, dakle, neće vam biti moguće da izađete iz kuće,

ali

svakog drugog gospodina Simono može pustiti k vama, dakle,

vojvoda će doći.

- Vojvodu ne smijemo izložiti pogibelji. Ne možemo dopustiti

da nam uhvate vođu. Gospodin Simono pozvat će dva oklopnika

i zapovjediti im neka skinu odore i obuku odijela Damirovih

slugu

pa će im naložiti da pred kućom vrebaju neke ljude koji se

tobože

vrzu oko ograde kuće. Dotle ja uzimam jednu od odora kralje

vih čeških oklopnika, a vi, gospodine kaštelane, drugu.

- Ali već sviće dan upozorava Đulaj. Moramo čekati do

večeri jer se samo u mraku to dade izvesti bez pogibelji. Vi

ste,

Gordana, vrlo umorni pa ćemo o tom govoriti kad se

prospavate. “"

- Da, gospodine. Više ne mogu odolijevati.

I uputi se u svoju spavaću sobu, spusti zastore na postelji i

legne.

BEATRICA I NOVA KRALJEVA ROĐAKINJA

Nakon bogate vesele napuljske gozbe u egerskoj palači

kraljica je ustala ranije nego obično. Nardela brzo potrči na

poziv svoje gospodarice u njezinu ložnicu.

Milo, božanstvo moje veličanstveno, neka mi oprosti. Vaša

je nevaljala starica dugo spavala. Jučer su me prisilili da

pijem slatko napuljsko vino.

236

- Ne brbljaj, Nardela, nego reci koje je vrijeme?

- Veličanstvo, prošlo je deset sati. Tako rano još niste us

tajali.

- Probudio me zločinac Varadi. Sad već stoji pred Božjim

sudom i odgovara za podvale kojima je htio spriječiti da

stupim na

prijestolje. Sad mi je odlanulo. Napokon sam stala za vrat

zmiji.

- A što će na to legat svetog oca pape kad to dozna?

- Odredila sam Filipcu neka kaže da je luđak Varadi ot

premljen u neku tvrđavu. Moj užitak ne traži javnost, nego

znanje

da su mu prije smrti rekli: "To je Beatričina osuda!" Kako

je

ugodno živjeti.

I ona protegne gole ruke i zapovjedi:

Idi u moj kraljevski ured i zapitaj kakve su vijesti stigle

o Varadijevu smaknuću. Htjela bih znati kako je taj lupež

umirao.

Nardela izađe a kraljica se baci na postelju i predaje se

uživanju osvete i očekivanju svoje slave, svojeg vjenčanja,

kru-nisanja, vladanja, gospodstva.

Stara napuljska plemkinja, koju je kralj Feranta počastio

srećom da bude dadilja njegovoj kćeri Beatrici, imala je na

njenom dvoru veća prava čak i od dvorskog meštra. Tim se

pravom poslužila i otišla u spavaću sobu grofa Enrika pa ga

žestoko uzdrmala.

- Što je to, gospodine? Kraljica budna, a vi hrčete? Na noge,

hitro. Želi čuti vijest iz tvrđave. Kako je uže ugušilo onog

lucifera

Varadija? Žurite se da kraljici pružim slatki doručak.

- Danas joj doručak neće prijati.

- Što buncaš, mladiću?

- Jučer u noći donio mi je Bepo vijest s kraljevskog dvora.

Nečuvena drskost. Ne usudim se kraljici saopćiti. Možda biste

vi?

- Ne brbljajte, već kazujte, gospodine, što je bilo?

- Gordana se uvukla u dvor i doprla do samog kralja.

- Kako? Ona? Tebi se pamet pomutila, čovječe reče ona

intimno, uzbuđuje se i sjedne na postelju.

- Ništa ne znam potanje. Gordanu su našli na dvoru kod

kralja.

Starica sklapa ruke, ustaje, ide odajom, hvata se za glavu i

jadikuje:

- Ne, ne, to se ne smije reći kraljici sada prije doručka.

Pokvarit ćemo joj čitav dan.

- Molim vas recite joj vi poslije objeda.

- Ja? Baš ja neka razljutim moje kraljevsko mezimče! Ja

ne, ali možda Francesko ili još bolje Ranzano, on zna biti

miran.

Sveta bogorodice napuljska, kazni nesretnicu što je prodrla

kra

ljičine utvrde i doprla do kralja.

Nardela počne opet govoriti intimno kao uvijek kad se radilo

o kakvoj povjerljivoj stvari:

Znaš li, mladi grofe, da je kraljica zagradila Vladislava u

njegovom vlastitom dvoru da mu ne bi dolazila na oči nikakva

žena? Zna ona: gospoda kancelari ulaskali bi se kralju i

doveli mu

237

kakvu ugrinsku ljepoticu, dakako, za zabavu, ali Beatrica je

postavila Roberta za kaštelana da nikoga ne pušta u dvor. A

ta se zapovijed ticala i žena ljepotica. Vladislav ne smije

ni vidjeti lijepo žensko čeljade jer će se tamo tako njegova

čežnja za kraljicom povećati i on će pobrzati vjenčanje. Znaš

li to?

- Sad znam kad ste mi razjasnili pa još više strepim od

vijesti koju bih morao saopćiti kraljici.

- Gordana se provukla kralju? Zašto, nije teško pogoditi.

Hoće izmoliti milost za svoje drage i mile Hrvate. Znaj, ja

ne

ću to kazati kraljici. Ne mogu. Mislim, udarila bi me i pravo

bi

imala. Glasnik takve vijesti zaslužuje da ga s§ tuče.

- Što da radim, plemenita gospođo?

- Idi da čujem kako je smaknut Varadi", a onda dozovi iz

dvora Roberta. Neka taj klipan sam kraljici saopći što je

bilo.

Neka sam snosi zasluženu kaznu što je zlokobnicu bademastih

očiju pustio u dvor pred kralja. Sto će iz toga biti? Gordana

pred

Vladislavom koji se oko u oko sa ženom pretvara u kremen pun

iskara? Zagušila bih je. Zagnjurila bih joj glavu u kaljužu

da se

zadavi. Zuri se, grofe.

Dvorski meštar zaodjene se plaštem i pođe u svoj ured.

Ustanovilo se da su Enrikovi plemići izaslanici s napuljske

gozbe otišli u tvrđavu, ali se još nisu vratili. Odmah to

saopći dadilji.

Nardela se požuri opet kraljici pretjerano vedra i nasmijana.

- Drago veličanstvo, čitavo napuljsko kraljevstvo u ovoj pa

lači još spava. Sve sam sada probudila. Vaše im je

veličanstvo

dopustilo jučer do podne mir.

- I nisu pošli na smaknuće? digne ona glavu kao zmija.

- Jesu, otišla su dvojica samo se još nisu vratila, ali

svakog

časa bit će tu. Veličanstvo, uzmite zrcalo i pogledajte svoje

lice.

- Sni su me ove noći izmorili. Je li? Put mi je mlohava?

No, reci kako izgledam?

- Veličanstvo, ni sunce nije tako sjajno kao vaša ljepota.

- Neka dođu služavke, želim svježu kupelj. A onda me natari

mirisom.

- Očito danas opet dolazi njegovo veličanstvo?

- Za čitav su mu dan odredili poslove i lišili ga užitka da

razgovara sa mnom.

Dva sata uređivale su služavke i Nardela kraljicu Beatricu.

Odjenula je haljine od lagane tkanine boje bademova cvijeta,

opšivenu zelenim krznom.

Onda je doručkovala i htjela projahati gradom. Već je pošla

iz odaje, kad se pred palačom pojavi kraljev glasnik, a

napuljski dvorani najave:

Veličanstvo, dolazi kralj.

U očima joj bljesne tajna radost. Odmah se vrati i uđe u

dvoranu za primanje.

238

Tu je dočekaše njezini pouzdanici, napuljski poslanik Ranzano

i brat Francesko. Posavjetuje se s njima i odredi:

Ostanite daleko u pozadini. Ako bi se kraljeva pratnja

zadržala preblizu, onda im vi, Ranzano, priđite i odvedite ih

što

dalje od nas. Ovaj kraljev posjet dokazuje njegovu veliku

čežnju za

mnom. Sigurno hoće da govorimo na samu, a to želim i ja. Hoću

da

požurim vjenčanje.

Ranzano odobri, a Francesko se ruga Vladislavu:

Jadnik, lutao je ove noći svojom ložnicom, misleći samo

na tebe i dolazi da se napaja novim čežnjama.

Prorekla sam to samosvjesno će Beatrica.

Ranzano još nadraži njeno samoljublje riječima:

Vaše nade daleko su nadmašene. Tek što je kralj proveo

jednu noć osamljen u dvoru, već se žuri k vama.

Francesko pliva u sreći:

- Već smo jučer u njegovim očima razbrali sudbinu koju je

odabrao. Zarobljen je bespomoćno. Uistinu, predivna si,

Beatrica,

u toj haljini. Jučer si bila dostojanstvena, a danas

zamamnija i

ljepša nego jučer.

- Uistinu? A zašto ti se danas činim ljepšom?

- Jučer je tvoje lice sjalo sigurnom nadom u uspjeh, danas

svijetli sjajom pobjednice.

- Pravo veliš brate, sjaj trijumfa uljepšao bi i rugobu. A

danas od Vladislava moram doznati dan našeg vjenčanja, samo

još vjenčanje, a onda ...

Enriko najavi kralja.

On ulazi.

U Beatričinim očima blista radost i pritajeno istraživanje

izražaja kraljeva lica.

Odjenuo je jednostavnu odoru od smeđeg brokata sa zlatnim

uzorcima. Glavu je pokrio klobukom od finog smeđeg sukna.

Ona više promatra lice. I obuze je radost. Opaža da je kralj

danas blijedi, da su mu oči rastvorenije, zjenice blistavije.

Sve pokazuje da je čovjek probdio noć u čežnjama. Od te

spoznaje obuzima Beatricu pobjednička radost.

I dočeka kralja čarobnim smješkom i gotovo umilnim glasom

pozdravlja i dodaje:

Obuzima me teška zabrinutost jer lice vašeg veličanstva

ne pokazuje da ste mirno proveli noć?

Ona ga gleda tobože zabrinuta, dok joj srce poskakuje.

- Veličanstvo pogađa veli on.

- Što je moglo smutiti san vašeg veličanstva? zabrinuto

pita i još zabrinutije gleda u Vladislavljeve oči što su

danas tako

neobičndo budne.

- Ponajprije vaša odsutnost, kraljice reče on tiho, sag-

nuvši se k njoj.

- Smije li se tome vjerovati?

- Zar biste smjeli toliko omalovažavati sebe i posumnjati?

239

- Prema tome, vaše veličanstvo ne bi moglo mirno spavati

čitava dva tjedna.

- Zašto baš dva tjedna?

- Jer će se naše vjenčanje i krunisanje moći obaviti tek za

dva tjedna naglasi ona.

- Moju nestrpljivost stavljate na tešku kušnju, divna

kraljice.

- Ako Ivana Korvina uhvatite i otmete mu krunu, skratit

će se to vrijeme.

Mjesto odgovora, Vladislav uzdahne i smiješi se.

- Želim samo to da što prije dočekam kraljicu u dvoru, ali

hoću da se potužim, jer je još jedan mnogojjgjanji uzrok zbog

ko

jeg mi je noć bila nemirna. *

- Očekujem da će mi se moj vjerenik posve povjeriti.

- To mi je najtoplija želja. Već prigodom večere uznemirio

je prvu moju noć čovjek kojega nisam mogao zbog toga ni

kazniti

ni maknuti iz poštovanja prema vama, kraljice, jer ste ga vi

postavili u službu.

- Tko je taj drznik?

- Mladi plemić kaštelan Robert egerski.

- Zar je počinio kakvu nesmotrenost?

- Ponajprije, ponio se vrlo grubo i osorno prema mojem

zapovjedniku straže. Samo se po sebi razumije: ja sam doveo

sa

sobom svoju stražu i neke službenike koji su privikli mojim

navi

kama, a taj se mladi kaštelan usudio čak vrijeđati onoga

kojeg

sam postavio da i ovdje upravlja mojom stražom.

- Vašem se veličanstvu događa kao i meni. Kad sam došla

u ovo kraljevstvo, susretali su moje dvorane ružno. Ljudi

su

ovdje vrlo ljubomorni na svakog stranca, pa tako su i moje

Napulj-

ce vrijeđali u vršenju službe. Ovdje se osjećaju svi duboko

uvri

jeđeni ako dovedemo svoje ljude i maknemo njihove. Ne bih

htjela da vaše veličanstvo doživi isto takve neprilike kao

što sam

ih doživjela ja. Savjetujem vam da samo isprva ostavite

domaće

ljude na njihovim mjestima, a kasnije ćemo ih redom skidati.

Njegovo se lice smrkne.

Zar ja, kralj, da podvrgnem svoju udobnost i svakidanje

navade željama nekih plemića u ovom kraljevstvu?

To protivljenje Beatricu iznenadi i stade ga pozorno gledati:

- Nitko vas toliko ne shvaća, veličanstvo, kao ja, jer sam

sve to proživjela.

- Odlučio sam na mjesto toga mladog kaštelana postaviti

svojeg pouzdanika iz moje domovine.

"što to znači? On se odjednom ne pokorava već drugi dan?

Zašto? što se dogodilo?" misli ona, a govori ljupko:

Neka veličanstvo dopusti da ja istražim što je bilo i

ukorim

Roberta. On je nećak biskupa egerskoga, a samo njemu morate

zahvaliti što je mene sklonio da ostavim princa i

preuzmem

vodstvo vašeg izbora. Nikome drugome ne bih bila povjerovala,

240

samo njemu. Kad bismo sada maknuli biskupova nećaka, činilo

bi mu se da vaše veličanstvo zaboravlja njegove zasluge za

vaš izbor.

Da sakrije nezadovoljstvo, Vladislav obori oči, ali ne može

nadvladati kraljicu i koleba se:

- Dobro, neka je barem uza nj još jedan moj stariji plemić

koji će ga upućivati jer Robert je doista odviše mlad za

takvu

službu.

- Pouzdajte se, veličanstvo, u mene, udesit ću sve sasvim

prema vašoj želji. Ipak, ovo prvo vrijeme valja prikriti

nezado

voljstvo s tim mladićem. Nakon krunidbe uzet ćemo kaštelana

pre

ma našoj zajedničkoj želji.

I ne pitajući kralja pristaje li, hitro ga upita:

- Nadam se, da je veličanstvo zadovoljno s ostalim ljudima

na dvoru

- Zasad sam ih jedva vidio. Međutim, odredio sam da inoj

dvorski meštar Vitomir bude uza me. On već poznaje moje

navike.

Znate, veličanstvo, kako je strahovito teško kad se dolazi u

posve

stranu zemlju među strane ljude koji ne poznaju naše želje,

navike

i potrebe.

- Sve će to uminuti vaše veličanstvo čim ja dođem na dvor.

Sve će ići svojim redom i svaka će vaša najsitnija želja biti

is

punjena.

- Teško očekujem taj sretan čas, ali neka mi veličanstvo do

pusti da vas izvijestim o još jednoj važnoj stvari. Radi se o

bisku

pu Varadiju.

- Gubitak njegove glave želim, ali taj će primjer pokoriti

izdajnike.

- Vaše veličanstvo, taj čovjek nije smaknut.

Usta su joj otvorena kao da se na njima skamenio duboki

daleki poklik. Njene zjenice, upravljene u kralja, ubijaju. A

on nemirno namješta ruku na oslon stolice i muca:

- Pošto se doznalo za uhićenje biskupa Varadija, to su

ljudi...

- On više nije biskup ispravi ona kratko i onda prepusti

riječ kralju.

- I tek što sam stigao jučer u dvor, primio sam s? svih

strana

molbe da ga pustim na slobodu. Prema tome je jasno da

taj

čovjek uživa ovdje mnoga prijateljstva i zato sam odredio

biskupu

Filipcu neka se sve odgodi, ispita. Time sam htio umiriti

ljude.

Beatrica vješto skriva svoju ljutinu i upita:

- Jučer mi je veličanstvo dalo slobodne ruke da odredim

neka se nad njim izvrši osuda?

- Učinio sam to, veličanstvo, ali opet sam odlučio pričekati

u vašu i u moju korist, jer zapravo kraljevsko vijeće i

nije

Varadija osudilo, nego je samo naglasilo da će ga predložiti

našoj

kazni.

241

16 GORDANA IV

16*

Ona se nastoji smiješiti.

Ali ja, od sabora priznati vaš suvladar, izdala sam nalog

jer

ste vi pristali...

Da, istina je, a ja molim svojeg divnog suvladara neka

pričeka.

- A zadana riječ?

- Veličanstvo, jučer sam bio nesabran i umoran od puta.

Pošto sam se do podne naspavao, razabirem da bismo se oboje

omrazili kad bismo započeli svoje zajedničko vladanje smrtnom

osudom. Pa još k tome protiv posvećene ličnosti. Da, znam,

vaše

veličanstvo, Varadiju su oduzete časti, ali ljud^i to još ne

znaju. O

tom se svijet mora obavijestiti. Sve ćemo n4i” to ispitati

zajedno

i onda odlučti.

Njoj se čini kao da netko stoji iza njegovih leđa i sve mu

šapće neka joj se opre.

- Čudim se da me gospodin biskup Filipec nije izvijestio

kakav je nalog primio jutros od vašeg veličanstva?

- Sam sam htio da svojem suvladaru i svojoj vjerenici oprav

dam taj čin, a to mi pruža sreću da vas mogu danas

vidjeti

unatoč svim poslovima.

On se uzalud trudi ovim posljednjim umiljatim riječima da

kraljicu udobrovolji. Odviše je vidna njena nevoljkost i pita

prisilno ljubazno.

- Vaše veličanstvo je reklo da su neki ljudi posredovali za

Varadija? Važno je znati njihova imena.

- Ne bih znao imena. Teško mi je bilo upamtiti, živim tek

drugi dan u ovom kraljevstvu, a imena strana.

"Tu se nešto dogodilo" reče ona u sebi "a kralj je odviše

glup da bi svoje izmotavanje mogao prikazati vjerojatnim."

Odlučila je odmah ispitati biskupa Filipca, ali on stoji u

dnu dvorane sa češkim kancelarom, a kralj joj sjedi nasuprot

i očito ne kani otići.

Dok bi u drugim prilikama to smatrala, svojim trijumfom, ovog

je časa kraljevo prisustvo teret. I razmišlja kojim bi

povodom Filipca pozvala bliže.

Kralj Vladislav prigne se nešto bliže kraljici i stiša glas:

Još nešto imam da saopćim svojoj uzvišenoj

pređivnoj

kraljevskoj vjerenici. Ne želim imati pred njom nikakve

tajne.

Opet Vladislav zaokupi njenu pozornost.

Pogleda mu u oči i čini se da mu rečenice nisu zadahtane onom

toplinom koju je zapazila jučer kad joj je govorio

povjerljive riječi. Ali odluči pričekati uvjerena da se vara.

- Doista, ispunjava me znatiželjom kakvi su to poslovi koje

vaše veličanstvo zove tajnom smješka se ona.

- Nipošto tajna državnih poslova.

- Dakle tajna srca?

- Ne, ni izdaleka. Samo tajna moje obitelji.

242

- Veličanstvo me odlikuje povjerenjem muškarca i vjerenika,

a ja primam i slušam.

- U Italiji nije ništa neobično ako u kraljevskoj porodici

muževi i žene rađaju nezakonite potomke.

- Te smo predrasude davno zabacili. I u vašoj se obitelji de

silo nešto slično? upita ona smiješeći se.,

- Da, veličanstvo, samo princeza moje obitelji koja je pala

žrtvom svoje ljubavi više ne živi. Ali živi njeno dijete.

Srce joj odjednom zaustavi kucaj. Jedva otvori usta:

- Vi biste ga htjeli dovesti na dvor da mu ja budem druga

majka?

- Veličanstvo, to ste već učinili po svojoj plemenitoj duši

i bez moje molbe. Dijete u čijim žilama teče krv moje

obitelji na

šao sam iznenada i neočekivano ovdje u Budimu.

Beatricu preleti mrzla struja i zaledi joj čitavo lice.

Bešćutna je, okamenjena. Hladnim glasom pita:

- Veličanstvo ga želi učiniti nasljednikom svoga prijestolja,

to je očito, a naši zakoniti nasljednici koji će imati jedino

pravo?

Zaboravljate?

- Kraljice, zalutali ste. Naše buduće potomke ne može nitko

lišiti prava jer se ne radi o sinu, nego o djevojci.

Visoke obrve na bijelom čelu što su uvijek glatke, iznenada

se naboraju, u žljebićima tih nabora kao da dršće neka daleka

slutnja.

- O djevojci, vašoj rođakinji?

- Da, veličanstvo.

- Vi ste je našli u Budimu?

- Na svoje veliko čudo.

- Ona vam se javila pismom? Ili po nekom dostojanstveniku?

- Našao sam je u dvoru i zamolila me da je saslušam.

- U dvoru? Robert je dopustio?

Htjela je prokleti Roberta, no brzo se sabere i naoko mirno

nastavi:

Veličanstvo, netko vas je loše izvijestio.

Svaku riječ on prati pažljivo što inače njemu nije

svojstveno. Kad ona dovrši, on tiho primijeti:

- Veličanstvo, nema nikakve sumnje o njenom porijeklu.

Predala mi je moja vlastoručna pisma koja su nedvoumno doka

zala istinu. Osim toga, ima i u njenom licu nedvoumne

sličnosti

s njenom majkom.

- Tko je ta djevojka?

- Gordana plemenita Česmički.

Kraljici se čini da su njome proletjele sve munje svemira.

Ali njezina vanjština jača je od svega. Skriva Vladislavu

kako su je pogodile njegove riječi.

Sasvim mirnim i ravnodušnim glasom upita:

Je li vaše veličanstvo sasvim sigurno da ta pisma nije do

bila od nekog drugog i prikazala ih vama?

243

- Ta je pisma mogla primiti samo od svojeg oco i skrbnika

s kojim sam ja izmijenio nekoliko glasnika i pisama.

- Vi ste izmijenili pisma s Ivanom Česmičkim?

- I zato je na njega pala sumnja kralja Matije.

Protiv ovog dokaza Beatrica se ne može braniti. Vidjevši da

je razoružana, nastoji pokazati samo povjerljivost:

- Ako je tako, nema sumnje da je ona uistinu vaša rođakinja.

Sjećam se: kralj Matija jednom mi reče da u Gordaninim žilama

kola krv neke kraljevske obitelji. Sad naravno razumijem.

Gor-

dana nije mogla da mi se povjeri. Mi smo u kraljevskom izboru

bili protivnici.

- Jer se vaše veličanstvo zauzimalo “±i moj izbor, a ona je

bila u službi vođe mojih protivnika vojvode* Iločkoga. Sama

mi

je to priznala.

Kraljičine se usne stegnuše kao da je okusila nešto kiselo:

- To priznanje dokaz je Gordanine državničke spremnosti.

Očito se i pokajala što je radila protiv vašeg veličanstva i

zamo

lila vas da je zadržite na dvoru.

- Naprotiv, htjela je ostaviti Budim, a nije se nizašto poka

jala. Ne bih to ni tražio, zapravo, nemam posla s muškim urot

nikom.

- Ali to opasnijim takmacem.

- Takmacem? iznenadi se Vladislav. Gordana takmac?

- U tome je naročita njena lukavost. Saopćit ću veličanstvu

0 ciljevima koji Gordanu uČiniše vašim takmacem.

- Zar moj takmac nije Ivan Korvin?

- A ona je imala biti njegov suvladar.

- Princu Ivanu Korvinu?

Beatrica pozorno promatra rumenilo što je izbilo na kraljevu

blijedom licu i požuri se razjašnjavati:

Da, princu Ivanu kome je vjerenica, ali u tajnosti,

jer

princ je vjenčan milanskom princezom. Kad je milanski vojvoda

saznao za prinčevu ljubav prema njoj, htio je razriješiti

brak.

Kralj Matija hitro je vjenčao Gordanu s prinčevim dvoraninom

Damirom da tako sačuva milanski brak. Međutim, Damir

nije

nikad bio Gordanin muž. Kad sam još ja podupirala princa

Ivana,

on mi je povjerio čitav svoj plan. Gordana je imala postati

kra

ljica, a to je bila pouzdanica vojvodi Iločkome. Tako je,

eto, vaša

rođakinja ujedno vaš takmac.

Vladislav ne može sakriti dojam njezinih riječi. Sve više se

rumeni i smrkava, a Beatrica govori:

Osjećam poštovanje prema vašoj krvi, kralju, ali dužnost

mi je upozoriti vas na činjenice koje ne poznajete. Gordana

je

stigla do vašeg veličanstva sa svrhom ne biste li je primili

na

dvor da može izvještavati princa Ivana Korvina o vašim činima

1 namjerama dok će se on boriti protiv vas s Maksimilijanom

Njemačkim.

244

- Baš ona me zamolila neka je pustim iz Budima.

- Htjela je pobuditi što veće povjerenje u vašem plemenitom

srcu dok je bila čvrsto uvjerena da vaše veličanstvo neće

nikako

dopustiti svojoj rođakinji da luta svijetom i potuca se od

nemila

do nedraga. Neizmjerno je lukavo zamislila svoju osnovu.

Ipak,

ne želim je optužiti. Borila se za svoje ciljeve, kao, i ja,

i vi.

Donja se kraljeva čeljust objesi, a s usana nestane smiješak.

- Sve to nisam znao što ste mi saopćili, kraljice, a ipak sam

se u duši osjetio duboko povrijeđen što mojav vlastita

rođakinja

stoji uz moje protivnike.

- To dokazuje pronicavost vašeg veličanstva. Očito ste se

pobrinuli da ne može izvještavati svoje drugove

veleizdajnike?

- Da, veličanstvo. Ja sam Gordanu zatočio.

- U tvrđavu?

- Danas još ne. Htio sam je pomno nadzirati i dopustio sam

da živi u svojem prijašnjem stanu. Tamo je čuvaju moje straže

i moji dvorani.

- Vrlo dobro. Neka vaše veličanstvo slobodno riješi službe

kaštelana Roberta i njemu preda pasku nad Gordanom. Ovako

egerski biskup ne može prigovoriti jer smo njegova nećaka

ipak

ostavili u nekoj službi.

Ovaj prijedlog iznenadi Vladislava i nakon nekoliko časaka

upita:

Zar veličanstvo ne zna zbog čega taj mladić mrzi Gordanu?

Ona se pričini začuđena.

I ne slutim da bi je mrzio.

Vladislav joj pripovijeda što je sve doznao. Ona se čudi, a u

sebi kune što je njen prijedlog promašio.

- Sve bi to trebalo ispitati, veličanstvo, naglasi

kraljica.

Toliko je tih priča povezano uz vašu protivnicu ona

naročito

naglasi tu riječ bezbrojnih anegdota izmišljenih i pravih i

čo

vjek ne zna što je istina, a što namješteno.

- Zasad je ona pod paskom moje straže i ne može se maknuti

niti može tkogod do nje.

- Neka vaše veličanstvo dopusti da vam preporučim nekoliko

svojih izvrsnih uhoda koji će stražariti oko njene kuće jer

nema

sumnje primat će glasnike svojih ortaka.

- Hvala, veličanstvo, već sam sve odredio. Moji mi ljudi

glavom jamče za nju.

- Odviše se pouzdajete. Gordana je lukava, zato vam ponovo

preporučujem svoje ljude.

- Dobro, veličanstvo, sutra ću opet da se s vašim veličan

stvom o svemu dogovorim.

- Koliko vas žalim što ste ovdje našli rođakinju koja vas

izdaje.

I pri tom ga gleda svom hinjenom odanošću.

245

- Veličanstvo neka ispita ovdje sve ljude na dvoru. Bila sam

Gordani starija sestra. Povjeravala se njoj, ljubila je i ne

sluteći

da je vaše krvi. A onda nas je vaš izbor rastavio. Ona se

odrekla

mene, izdavši vaš izbor.

- Izdajstvo će biti kažnjeno po zasluzi reče kralj, ne

uzvrativši joj pogled odanosti. A sad se moram vratiti u

dvor

na posao jer me čekaju oba kancelara.

- Veličanstvo neće sa mnom izjahati?

- Neizmjerno sam nesretan što se moram odreći te sreće.

Iz Češke su prispjeli glasnici s važnim vijestima. Moram iz

Bu-

dima upravljati i svojim češkim kraljevstvom. Čekaju me

dva

ogromna posla. Tek kad uminu ovi prvi teški dani,

smjet ću

sebi pružiti užitak da budem uvijek uz vaše veličanstvo.

Činilo joj se da je njegov glas suh, a prsa šuplja.

Vladislav se ljubazno oprosti.

Cim je ostala sama, okrene se prema svojoj braći i napulj-

skom poslaniku koji su, poslušali njezinu zapovijed, i sve

vrijeme stajali u pozadini.

Napuljci se gledaju sa svojom kraljicom. U njihovim pogledima

izbija jedinstvena misao dok je napokon Francesko ne izreče

glasno:

- Kralj se od jučer potpuno promijenio.

- To sam htio reći i ja naglasi Ranzano.

- Ne samo on, nego je promijenio i odredbe odvrati

Beatrica poraženim glasom, što oba Napuljca zabrine.

- Što se tu dogodilo, Beatrice?

- Ono čemu se nikad nisam mogla nadati. Ni u snu, Fran

cesko moj.

Ranzano upita glasom najteže zabrinutosti:

- Netko se ugurao između vas i kralja?

- Da, Ranzano. Od jučer do danas. Za jednu jedinu noć.

- Zar možda Bakač?

- Kad bi bio on, ne bih li ga lako odgurnula?

- Tko je, dakle, veličanstvo?

- Najprije mi recite što se opazili u kraljevim očima. I vi,

Ranzano, i ti, Francesko. Jeste li ga dobro promatrali?

- Jesam, Beatrice. Odmah sam spomenuo Ranzanu: "Kraljev

pogled je neobično ravnodušan kao da tu ne sjedi Beatrica,

nje

gova vjerenica, u čijoj su mu blizini jučer oči gorjele kao

dvije

baklje. Snebio sam se."

- Još je gore ono što niste mogli vidjeti. Kralj je povukao

jučer zadanu riječ o Varadijevoj kazni. Pogazio riječ. Htio

je iz

mijeniti Roberta, opirao se, izmotavao, uporno zastupao

svoju

volju.

- Veličanstvo, tu se neko upleo, opasno upleo.

- Na moj puta stala je Gordana.

I Francesko i Ranzano iznenađeno viknuše:

Gordana? Kako Beatrice?

246

M

Ispripovijedi im sve brzo uzbuđeno isprekidanim riječima,

bijesno hodajući gore-dolje.

Francesko bi svaki čas ubacio kletvu, a Ranzano spušta sve

niže glavu, stiskao velike blijede staračke usne.

Kad je Beatrica dovršila, poslanik reče mračno:

- Veličanstvo, sad razumijem vaše uzbuđenje. To je

ne

nadani udarac.

- U jednom susretu pao je u Gordanine mreže zgraža se

Francesko. To nije muškarac. To je kržljavac, hrpa prašine

koju može podići svaki povjetarac.

Ranzano zakima glavom:

- Visosti, Gordana nije povjetarac, ona je bura, orkan, i

ako se odlučila razmahivati...

- Dignut ću jugovinu iz Napulja, neka je smota i potopi

da ne ostane od nje ni traga

- Beatrica, nikako ne mogu vjerovati. Kako bi kralj podle

gao Gordaninim spletkama, dok je jučer ovdje gotovo izgarao u

tvojoj blizini?

- Zaboravljaš: Vladislav je slama, svaka ga iskra pali.

- Onda se ne bojim. Slama brzo plane i nestane. Sutra će

Vladislav opet izgarati uza te.

Doskočica je ne utješi. Ni u sebi neće priznati Gordaninu

prednost, ali osjeća svu pogibelj, zatraži oslonac, zaštitu,

jer opasnost joj se čini smrtonosna. I pripovijeda svojima:

- Gordana je promijenila njegovu odluku u

Varadijevoj

osudi. Ona ga je nahuškala protiv Roberta. Ona će utjecati na

sve kraljeve odluke. Njoj za volju on bi mogao podići čak i

svojeg

takmaca na prijestolje.

- što činiš to, sestro? Priznaješ prednost toj

djevojci, ti,

najljepša kraljica svijeta?

- Ne priznajem ništa, samo poznajem Vladislavljeve slabosti.

Ako je istina da Gordana pripada nezakonitoj lozi njegove obi

telji, moglo bi ga to dovesti do teških zabluda.

I Francesko i Ranzano zagledaju se u kraljicu & izražajem

teške zabrinutosti. A ona prokune:

- Ovu djevojku izbacio je na moj put pakao.

- Što može učiniti protiv tebe? Vjerena si s kraljem, njegov

si suvladar, sabor ovog kraljevstva izrekao je to uvjetom da

ga

priznaju kraljem. Taj uvjet ne može nitko izbrisati.

I ona mahne rukom prezirno:

Ne plašim se za svoj položaj. Moja je vlast u tom kraljev

stvu nerazrušiva, ja sam od sabora priznata za suvladara i

kralj

se mora sa mnom vjenčati. Ali Gordana je tu da me napada u

mojem pravu. Zar ću se opet i u ovom braku boriti za svoj

utje

caj nad kraljem, a protiv Gordane kao što sam se morala

boriti

za kralja Matije protiv Varadija i protiv svih onih koji su

mu

pomagali?

“ 247

- A borba protiv Gordane bila bi mnogo teža, jer ta je žena

ljepotica.

- Da, Ranzano, to je ono od čega strepim, protiv čega se

bunim i uzimam svako najokrutnije oružje bez milosrđa i bez

duše da Gordanu oborim u prah. što prije, što

brže, što si

gurnije.

Nekoliko časaka sve troje šuti. Onda ih ona pogleda izazovno

i prošapće:

- Što radi moj trijumvirat? Hoće li se maknuti?

- Ni časa nećemo oklijevati, Beatrice.

- Na putu aragonskoj vlasti stoji Gordajpa, opasnija od svih

Bakača i vojvoda Iločkih.

- Maknut ćemo je, veličanstvo.

- čuva je kraljeva straža. On veli da je drži zatočenu. Ne

znam je li govorio istinu.

- Ponajprije ćemo izvidjeti kako je kralj smjestio Gordanu i

kako bi se moglo do nje.

- Dogovorit ćemo se s grofom Enrikom prihvaća Fran-

cesko.

- Visosti upozori Ranzano prije svega oprez. Ako je

kralja svladala Gordanina ljepota, zagradit će

putove do nje.

Sila nam može samo škoditi.

- Velim vam dragi moji: kralj je danas bio poput leda. Po

kušao mi je nekoliko puta govoriti ljubazne riječi, nizao ih

je

uzalud. Svaka je bila ledena, prisiljena, neiskrena,

namještena.

Mislila sam: nitko u tom kraljevstvu ne bi mogao pokolebati

moj

utjecaj kod kralja.

- Gordana neće dospjeti na to, prisižem ti, sestro. A sad

dođi. Konji su već dugo osedlani.

- Pusti me, prošla me volja. Ne želim izaći. Idem da mislim

i tražim nove putove borbi. Zar neće uminuti to rvanje? Zar

još

nije bilo dovoljno?

- Veličanstvo, svi smo se mi odviše ustrašili te djevojke.

Zaboravljate: kralj je rekao da će kazniti izdajstvo.

- Ne zaboravljam, ali se u to mnogo ne pouzdajem jer će

on opet govoriti s njom, a vi ne shvaćate u što se pretvara

muš

karac oko u oko s ljepoticom koja ga još uz to svladava

svojim

umom. Ne pouzdajem se više u naše spletke, ne mogu nam više

pomoći, preostaje nam samo nemilostivi tajni napad.

- Izvršit ćemo ga. Prije svega neka naši uhode opkole Da-

mirovu kuću u dovoljnoj udaljenosti. Neka budno paze što se

tamo događa, tko ulazi i izlazi, a prema tome ćemo udesiti

svoj

plan da se domognemo drske spletkarice.

- Razmislit ću o planu reče ona. I ode u svoju odaju,

topeći se u bjesnilu nad ponorom što ga gleda pred sobom u

času kad je stigla do vrhunca svoje vlasti.

248

Kralj se žuri sa svoja dva kancelara u dvor. Putem ne govore

ni riječi.

Kad su stigli u kraljevski ured, češki kancelar i biskup

Filipec zamole u kralja dozvolu da pozovu velemožnu gospodu

bivšeg kraljevskog vijeća.

- Opet nešto žele? začudi se kralj.

- Veličanstvo, svatko od njih očekuje po jednu čast na dvoru

koju im morate dodijeliti.

- Dobro, podijelit ću, samo neka mi ne pribavljaju mnogo

posla. Učinite to jednostavno. Dajte mi da potpišem.

- Da, Veličanstvo, ali osim toga, čekaju vas drugi poslovi.

Valja odabrati palatina.

- Dobro, palatina. Koga da odaberem?

- Veličanstvo se obvezalo da će tu čast povjeriti knezu Stje

panu Zapolji.

- Obvezao sam se? Da, da. Dobro je. Dakle, on će biti

palatin.

- Vaše veličanstvo, neka izvoli sjesti ponudi Filipec

i

primakne naslonjač.

- Čemu sjedati? Ili još niste svršili?

- Još ni izdaleka.

- Onda morate pričekati, dragi gospodine biskupe. Imam

neki važan posao, vrlo važan, obiteljski. Izvolite se ovdje

udobno

smjestiti, možda bi vas dvorani i čime podvorili jer do

objeda je

još daleko. Dakle, do viđenja.

OPASAN SUSRET

U svojoj kući Gordana se prene oda sna. Spavala je čvrsto i

morala je dugo razmišljati dok joj se vratilo sjećanje na sve

što se dogodilo jučer u noći.

Tek kad je ušla u toplu kupelj, sasvim se probudila i stala

jasno razmišljati o svojem sastanku s vojvodom.

Dok je njena služavka trla savršeno tijelo svoje gazdarice,

upita je Gordana:

- Je li danas velika vrućina?

- Nije. Sjevernjak je rastjerao oblake i malo rashladio zrak.

- To bolje, jer ću danas izaći u muškoj odori. Odmah mi je

spremi.

Gordana se brzo uredila, doručkovala, a onda pozove Simona.

Mladi je dvoranin već čekao poziv.

- Sad idem sa Đulajem k vojvodi saopći mu Gordana.

- Već je sve u redu. Kad ste jutros legli, otišao je kaštelan

Đulaj sa svojim slugom iz Budima k vojvodi. Obojica su

odjenuli

249

odore kraljevskih oklopnika da obavijeste vojvodu gdje se

nalazite.

- Kako je gospodin Đulaj smio ići bez moje dozvole? ljuti

se Gordana. Kako ću sada k vojvodi?

- Rekao je da mora izvijestiti vojvodu.

- Onda bi se već morao vratiti?

- Neće se vratiti, ali tu je netko drugi koji je stigao sa

svojim četovođom u odorama u kojima je Budim ostavio kaštelan

sa slugom.

Netko drugi? pita ona, gledajući Simona oštro.

Mladić ide iz sobe na trijem. Gordana ga^lijedi.

Tu stoji visok muškarac u sivoj odori kralja Vladislava.

Skinuo je kacigu s vizirom.

Gordana mu pohiti u susret, više preplašena nego radosna:

- Vojvodo. Što ste učinili? Htjela sam danas doći k vama u

odori kraljevskog oklopnika.

- Ja to nisam dopustio i evo me glavom.

- Ljutim se što nosite svoju glavu na ogled neprijatelju. Ti

me ugrožavate naše ciljeve.

- Ništa nisam ugrozio, Gordana. Čim je kaštelan Đulaj raz

ložio kako stvari stoje, odmah sam razabrao da nije nikakvo

ju

naštvo doći u ovaj grad u oklopu novoga kralja. A vi ste ga

vidjeli

reče promijenjenim glasom i s njim ste govoriti.

- Sigurno vam je gospodin Đulaj rekao što je bilo.

Bili ste u dvoru i izložili ste sami sebe.

Njegov je glas prekorava žalosnim prizvukom.

- Ništa nisam stavila na kocku jer sam uzela sobom najjači

štit, pisma što mi ih je ostavio naš dragi pokojnik česmički.

- I predali ste ih kralju?

- Kad sam vidjela da ne mogu drugačije steći uvažavanje.

- Uvažavanje je postigla vaša ljepota, a ne pisma.

- Varate se. Ali nemamo kad gubiti vrijeme. Varadijeva glava

je spašena.

- Spašena? Čime ste ga iskupili?

- Kako vidite, svojom slobodom. Kralj me drži u nekom

zarobljeništvu. Možda kani djelovati na vas i na princa.

Ili se neće lišiti užitka da svakog dana gleda vaše lice?

Njezin je pogled pun ukora i čelo namršteno:

- Ni vi ne možete zaboraviti da vam nasuprot stoji žena o

kojoj ljudi govore da je lijepa?

- Meni nasuprot stoji Gordana, a to znači čitav svijet.

A taj je svijet danas pun teških briga. Dođite u sobu.

On je slijedi.

Našavši se jedno prema drugome sjedeći, upita ona:

- Sto vas je nagnalo da ostavite Pečuh?

- Sam ne znam kako da počnem.

- Vaše lice puno je tuge? Zar donosite žalosnu vijest?

250

i

Donosim osudu kojom sam osudio sam sebe na vječnu

žalost.

Njeno glatko i plemenito čelo pokrije magla sumnje:

- Nešto, dakle, nije u redu? U našim se nadama zbio teški

preokret?

- Teški, sudbonosni. Zbog toga sam stigao.

- Govorite, slušam hrabro.

- Mi se još nalazimo u Pečuhu. Ima nas golema vojska.

- Zašto niste krenuli kući kad je Batori došao u Budim? Mis

lila sam da ste već okrunuli princa.

- Nemamo koga kruniti.

- Vojvodo, što se dogodilo s princem?

On je promatrao istražujući. Htio bi da na ovaj način iznudi

neki znak koliko njezino srce pripada princu. Ali ne razabire

drugo do zabrinutosti koja ne prekoračuje granice, čini mu se

da ona pogađa njegove misli i da baš zato skriva svoje

osjećaje kako ne bi pobudila njegovu ljubomoru.

- Što se desilo s princem? Recite već jednom.

- Ostavio nas je. Neće da nastavimo borbu niti se hoće

okruniti.

Vijest digne Gordanu sa stolice. Preneražena, sklopi ruke i

tiho krikne:

Zašto, zbog čega?

Vojvoda joj ispriča sve pa i svoj sukob s princem.

Ona sluša bez riječi. Na lijepom licu odražavaju se sjene

nečeg teškog što se događa u njezinoj duši, što on ne može

prozreti niti naslutiti, ali osjeća pogibelj.

Kad je završio prikaz svojeg sukoba s princem, ona je šutjela

i prolazila odajom. Onda se zaustavi smračena pogleda i

zapita:

- Vi ste se, dakle, s njim razišli? Od toga sam uvijek

strepila.

- I naš bi rastanak bio završen krvavom borbom da nije bilo

Damirove razboritosti. Međutim, Damir tvrdi da je svemu tome

mnogo kriva prinčeva ljubomora.

- Bilo bi odviše jadno kad bi uzrok njegovu odstupu bio u

ljubomori. Želim vjerovati da se doista prestravio nad

krvopro

lićem.

- I ja ga ovako branim sam pred sobom.

- Bolje će biti da o tome ne raspravljamo. Što ste sada

odlučili, vojvodo?

- Pregaziti samog sebe.

- Ne razumijem vas. Molim govorite jasnije.

- Zadao sam Damiru časnu riječ da ću vas dovesti u pečuj-

sku tvrđavu. Morate sami pokušati princa sklonuti neka svoju

odluku promijeni, neka ide s nama i prihvati krunu.

- Damir tvrdi da ja to mogu uspjeti?

- Uvjeren je u to. Rekao mi je: princ će Gordani upraviti

pitanje hoće li biti njegova žena.

251

Vojvodin se pogled upire u Gordanu, ali ona spusti vjeđe i

zagleda se u pod. Ništa u njenom licu ne odaje nikakvih

osjećaja.

- Zadao sam riječ gospodinu Damiru da ću vam razložiti

što sve ovisi o vašem odgovoru princu i moram izvršiti.

- Nepotrebno je meni razlagati, vojvodo.

Oboje šute. On pokušava zaviriti u bademaste oči, ali su

zagledane u daleki svemir pa je nadohvat njegovu pogledu samo

njen profil. Ipak je uvjeren da ona gleda samo u daljinu kako

ne bi morala opaziti žalost odraženu u njegovu licu.

Međutim, on osjeća potrebu da govori, razlaže, jer mu je

šutnja preteška: . ,;<-,

Prije nego što sam otišao iz Pečuha, ,još sam

jednom

pročitao vaše pismo i odlučio. Zapravo, moja je dužnost da

vam o

tom govorim i ništa ne tajim. Ovog časa služim samo našoj do

movini.

Ona ne odgovara kao da ga i ne čuje. Tako se barem njemu

čini.

U tišini što je zavladala oko njih još uvijek drhti njegov

glas pun odricanja.

Tada se djevojka okrene k njemu i pita monotono mirno. Glas

joj je čvrst, stabilan i odlučan:

- Još jednom recite: uvjereni ste da je princa uistinu pot

reslo prolijevanje krvi?

- što bi drugo tako naglo promijenilo njegovu odluku? Vje

rujem njegovim riječima i uzbuđenju kojim mi je o tom

govorio.

- Zna li princ kakvu mi nosite poruku?

- I ne sluti kamo sam krenuo. Moj put i svrha ugovoreni

su između Damira i mene.

- Baš samo po Damirovoj želji?

- Da. On je to predložio. Sam je htio ići, ali sam ga zausta

vio. Morao je ostati uz princa da ne počini još što gore.

- Zato sam to pitala da se uvjerim nije li princ htio

iznuditi

moj konačni odgovor. Pošto ne zna o vašem putu i svrsi, dokaz

je

da mu je takva misao daleko.

- Ne, princ ne zna o mojem putu.

Gordana je neko vrijeme razmišljala. Onda se okrene k vojvodi

i pogleda mu u oči.

Vojvodo, otići ću u Pečuh i učiniti sve što je potrebno.

On problijedi i ustade. Taj je odgovor očekivao, a ipak ga je

duboko pogodio. U tom odgovoru slomile su se sve nade njegova

srca, a visoko uspravile nade njegovih državničkih ciljeva.

Kad putujemo? pita je suho.

Moram prije svega tražiti Simonov savjet kako

bismo

lakše mogli otići iz kuće, a da kralj ne dozna prije vremena

za

moj odlazak. Simono je, naime, jamčio svojom glavom da neću

ostaviti ovu kuću.

Simono je čestiti i hrabar plemić pa mora znati što treba

da radi. Glavno je da vaš bijeg nitko ne zapazi prije nego

što se

dobrano odalečimo od Budima.

Njegov glas zvuči hrapavo, ali riječi mu idu hitro i

jednostavno kao da se dogovara s muškarcem i drugom. Tada

Gordana dade dozvati Simona. Dok je sluga otišao da ga

potraži, ona mu stade pričati:

- Danas, dok sam spavala, primio je Simono u dvorištu

neka dva stranca. Znate li koga su tražili? Gospodina

Damira

i vas.

- Stranci? Otkuda su?

- Zatajili su svoja imena, ali međusobno su razgovarali nje

mački i nosili su crne odore s bijelim ovratnicima, baš

kao i

izaslanici njemačkog cara Maksimilijana, koji su

prisustvovali

izboru.

Vojvoda skupi obrve, razmišljajući.

- Ljudi propalog kandidata Maksimilijana traže mene

ili

Damira. čudno, a što im je Simono rekao?

- Da ovdje nema nijednoga od vas, ali neka idu na jug i

pričekaju u krčmi "K umornom putniku", možda bi lamo mogli

saznati gdje se nalaze vojvoda ili gospodin Damir, da li u

Pečuhu

ili su krenuli u domovinu. Time Simono nije ništa odao, a

opet je

mislio da vas možda Nijemci traže zbog vaših razloga pa ih je

uputio onamo da se možete s njima sastati.

- Onda smo se sigurno mimoišli.

Hodnikom se čuje trka. Gordana krene k vratima da vidi što

je, no već u sobu bane Simono smrtno blijed.

- Što vam je, Simono?

- Kralj je u dvorištu.

Gordanin se pogled zaustavi na vojvodi. Lice mu ne odaje

straha, naprotiv nešto kao prkos.

- Kralj dolazi k vama, Gordana? pita on, porumenjevši.

Što to znaci?

- Ne znam. Simono, kako je stigao? U pratnji dvorana?

- Prati ga samo zapovjednik oklopnika. Sam kralj odjeven

je u ruho ugarskog plemića i vizirom je pokrio lice, samo se

meni otkrio i zatražio neka ga najavim vama, Gordana.

- A gdje je sada? pita ona drhtavo.

- Dolje je u dvorištu. Još nije ni sišao s konja, čeka vaš

odgovor. U strahu zbog vojvode rekao sam kralju: "Gordana

očito

još spava, idem vidjeti", a ja vas molim probudite se. Moglo

bi

izazvati sumnju, a dobro je sačuvati kraljevo povjerenje u

mene.

- Recite mu da ste me probudili. Moram ga primiti, vojvodo,

sklonite se. Idite, molim vas. Pogledajte, Simono, je li

tko na

stubištu ili na trijemu?

On ide iz sobe i opet se brzo vrati.

Nikoga nema. Brzo, vojvodo. Kralj čeka.

252

253

- čemu da se skrivam? Vladislav me ne poznaje reče

Lovro Iločki.

- Ne igrajte se sa mojom glavom i mojim mirom. Simono,

odvedite vojvodu u ovu sobicu kraj stuba. Slijedite ga,

vojvodo.

Pokorio se zapovijedi jer i sam shvaća da se mora sklonuti.

Simono ga je odveo u posljednju sobicu daleko od stubišta.

Zatim se vrati u blagovaonicu gdje je čekala Gordana i odmah

mu naredi:

Sad idite dolje i recite kralju da sam se odjenula i čekam

ga-

Samo da vojvoda bude miran i strpJLJLg. Vrlo je ljut što

dolazi kralj.

- Sve muško izgubilo je zdravu pamet.

- Strava me hvata, Gordana, od kraljeva posjeta. Možda ga

je Beatrica već nagovorila pa vam nosi stroge odredbe.

Onda ne bi dolazio sam, bez velike pratnje. Žurite se

dolje.

Kraljev dolazak probudi Gordanine sumnje i, ostavši sama,

razmišlja:

"Sto ga je moglo sklonuti da dolazi u moju kuću tako

tajnovito odjeven?"

"Zašto dolazi sam?"

Jedna je misao progoni od prvog časa kad je čula da je

stigao.

"Da nisu kakve uhode prepoznale vojvodu po stasu ili mu

drugačije ušle u trag, obavijestile kralja ili kraljicu?"

Ne mogavši odgovoriti na pitanje, ide gore-dolje, prisluškuje

korake na stubištu. Nemirno gleda u vrt i čeka.

Muškarac stupi u sobu i odmah podigne vizir. Iz limene kacige

smješka se dobroćudno lice. Kralj se nakloni, pozdravi i

veselo primijeti:

- Neizmjerno se radujem što vas vidim tako svježu i zado

voljnu.

- Moja je vedrost samo prividna, veličanstvo, jer duša mi

je vrlo zabrinuta.

- A zašto, lijepa rođakinjo?

- Mora da se nešto nemilo dogodilo, kad se vaše veličanstvo

potrudilo k meni.

- Zar mi nije dužnost pogledati, živi li moja

rođakinja

udobno u ovoj kući.

- To je, veličanstvo, moglo doznati po glasniku.

Dok je govorila, primakne mu naslonjač i ponovo se pokloni:

- Smijem li zamoliti veličanstvo da se udostoji sjesti?

- Vrlo rado. Imam mnogo toga s vama raspraviti.

- Slušam, vaše veličanstvo reče ona, nastojeći da bude

što ravnodušni ja.

- Pošto sam tako iznenada pronašao u ovom kraljevstvu

svoju lijepu rođakinju, želim se brinuti za njezin život.

254

Moj život želim i dalje upravljati jednostavno kao i dosad.

Vaše mi veličanstvo čini krivo. Jučer nisam učinila onaj

korak

da izazovem samilost ili brigu za mene.

On se smješka ali njegov joj pogled otkriva da se u kraljevoj

duši skriva neka misao.

- Sve što ste mi rekli protivi se takvoj sumnji. Svaka vaša

riječ od jučer ostala mi je duboko u pameti i prosvjeduje

protiv

svakog krivog shvaćanja. Došli ste k meni da spasite glavu

svo

jem znancu i prijatelju Varadiju.

- Da, veličanstvo, i zato molim ne trošite nijedan svoj čas

u brizi za mene.

- Ne možete me spriječiti ako to naročito želim. Dakle, poč

nimo.

Nije mogla više prosvjedovati i sluša naoko mirno:

- Ponajprije bi htio saznati nešto bliže o svojoj rođakinji.

To je, napokon, moje pravo. Rekli su mi jučer da ste vjenčani

s

nekim plemićem.

- Po želji pokojnog kralja.

- Taj brak je samo prividan. Je li tako, Gordana?

- Da, veličanstvo.

- U tajnosti ste vjereni s princem Ivanom Korvinom?

- Ne, veličanstvo, nisam.

- On sam to tvrdi. Čemu tajite?

- To nije mogao ni smio tvrditi, dakle, nije učinio.

- On je tražio od kraljice pomoć da raži jesi svoj brak u

Milanu.

- Možda je tražio pomoć od kraljice dok su bili još

saveznici,

ali mi nikad ne bismo dopustili da se taj brak razriješi.

- Tko je to "mi"?

- Vojvoda Iločki i svi moji zemljaci, pa i ja.

- Moja ponosna rođakinja privoljela bi da je ljube

bez

blagoslova?

- Veličanstvo, to su odviše skrovite stvari o kojima se ne

govori.

Svi ti odgovori polako ga ozlovoljavaju i polako biva sve

nemirniji i nestrpljivi pa pita strogo:

- Što ste očekivali od svoje ljubavi s princem?

- Nisam vodila s njim nikakvu ljubav.

Kralj se sagne bliže k njoj i pogleda povjerljivo u bademaste

oči:

- Povjerite mi istinu. Rođak sam vam.

- Povjerila sam se vašem veličanstvu prije nego što ste me

na to ovlastili. I opet velim: nisam vodila

nikakve ljubavi s

princem, o vjeridbi nije moglo biti govora. Vaše je

veličanstvo

sasvim krivo upućeno.

- On nikad nije zaprosio vašu ruku?

- Jest, zaprosio je.

- Odbili ste ga?

255

- Jesam, veličanstvo.

On zapanjeno pita:

- Zbog čega ste odbili takvu ponudu?

- Da mu učvrstim prijestolje.

- Vi ga ne ljubite?

- Ne ljubim nikoga.

Čitavo mu se lice nasmiješi kao da ga je ovaj odgovor ispunio

velikom radošću.

Lijepa moja rođakinjo, to je jedina riječ koju vam moram

vjerovati. Takva ljepotica ne treba ljubiti. Ona samo prima

ljubav

i uzima poklonstvo, a ne daje ništa, žena takj^ ljepote

poslana je

da je obožavaju, a ne da ona obožava.

Na te mu riječi ona ne daje odgovor ni pogledom ni izražajem

lica. Baršunaste smeđe oči mirne su i mudre. Naprotiv, kralj

ne može prikrivati nemir.

- Odviše je uma naslagano u toj divnoj glavi, a da bi um

dopustio da progovori srce. Je li tako? Pogađam li?

- Veličanstvo je prodirljiva pogleda.

Svaki mišić njegovih crta, njegove oči i zjenice pune su

smijeha, što je izraz neobuzdane radosti i detinjeg veselja

zbog onog što je čuo.

Sad sam još više uvjeren da je vaš korak jučer uvečer

služio samo da spasi čovjeka kojeg su htjeli smaknuti bez

prave

osude u tajnosti. Još danas ću ga pustiti na slobodu.

Bademastim očima sijevne radost i reče iskreno toplo:

Zahvaljujem iz dna duše plemenitosti vašeg veličanstva.

On uhvati njene ruke i nježno ih stegne:

Zapravo, ja treba da zahvalim vama što ste mi otvorili

oči. Pristao sam na to u vrlo neugodnom času, bio sam

vrlo

umoran i u egerskoj palači su me toliko ubijali ružni

mirisi.

Nisam im privikao, tako sam popustio napuljskoj gospodi.

Odmah joj je palo u oči da je kraljicu zamijenio s "napulj-

skom gospodom", no ona se učini kao da to ne opaža. Međutim,

on je opet prinuka da sjedne.

- A sad idemo dalje reče kralj.

- Slušam, vaše veličanstvo opet će Gordana.

- Što biste rekli, Gordana, kad bih vam ponudio da nakon

mojeg vjenčanja s kraljicom Beatricom dođete na dvor?

- Smjerno bih se zahvalila vašem veličanstvu na tako ve

likoj ponudi i otišla u svoju domovinu.

- Dolje na jug?

- Da, veličanstvo, u Hrvatsku. Jer to mi je osnova.

- Kanite otići odavde? Stalno?

- Kanim se zahvaliti vašem veličanstvu što ste spasili život

i vratili slobodu nevinom čovjeku i otputovati u domovinu.

- Zar vas ne zanima kako će se ovdje razvijati

sudbina

vaših zemljaka?

256

- Želja me vuče da posjetim grob svojeg oca. Umro je u

mojoj odsutnosti i svakog dana osjećam potrebu da budem barem

blizu mrtvome, kada sam bila tako udaljena živome.

- A kad biste htjeli putovati?

- Već sutra u zoru.

Taj odgovor ponovo rasvijetli radošću njegovo lice. To

Gordanu iznenadi. Ne zna razlog tom njegovom veselju. A on

ispituje dalje:

- Niste ni pomislili da bi vaša prisutnost ovdje mogla ko

ristiti vašim zemljacima?

- Vaše veličanstvo, odviše je pravedno, a da bi moglo pos

tupiti protiv njih. Ja to znam i zato mirno odlazim.

- Vidite, mnogi tvrde: Gordana je samo zbog toga došla

kralju i otkrila mu porijeklo da uhodari u korist mojih

protiv

nika.

- Veličanstvo, ova kleveta dokazuje da ovdje imam nepri

jatelja koji požuruju moj odlazak. Dakle, putujem smjesta.

I ona ustane. Ali kralj je zaustavi i posjedne.

Sad neću više pitati, nego razložiti svoje želje.

Duge joj trepavice široko rastvorene, ukočene i nepomične.

- Neću dopustiti da ostavite Budim. Naprotiv, nalažem vam

da ostanete ovdje.

- Veličanstvo mi zabranjuje posjetiti očev grob?

Još ima vremena. Sada se ne smijete udaljiti od mene.

Rumene su joj usne napola otvorene u nekom čudu, ali ni

jedna riječ ne prelazi preko njih.

- Čujte me, Gordana. Sve što sam vas ovdje ispitao bilo je

zbog toga da iz vaših usta čujem pravu istinu. Međutim, vi

ste

ovdje dobavili velike i moćne neprijatelje.

- Znam, veličanstvo, i zato baš hitim iz Budima.

- Obratno, baš zato morate ostati ovdje. Mogu vas zaštititi

samo u svojoj blizini. Kako i zašto o tom neću gubiti riječi,

ali

opetujem: samo u mojoj blizini vi ste sigurni pred svojim nep

rijateljima. Moja je dužnost braniti vas. Nemate nikoga

svoga,

sami ste.

- Imam skrbnika, veličanstvo.

- Tko je taj? iznenadi se on.

- Moj je skrbnik vojvoda Iločki, po želji mojeg oca.

- Dakle, taj vojvoda je vaš skrbnik. Čudna ironija. Vođa

mojih protivnika brine se o mojoj rođakinji. Kralj sam.

Meni

pripada pravo i dužnost brinuti se za svaku plemkinju koja

ostane

bez zaštite. U ovom slučaju ja sam još i vaš rođak. Moje je

pravo

da preuzmem skrbništvo nad vama.

Ona sagne glavu na poklon, a čini se da želi time sakriti

strah što je zaigrao u njenim očima nad ovom kraljevom

izjavom.

- To ću pravo prisvojiti.

- Prevelika je to čast za siromašnu djevojku, veličanstvo.

257

17 GORDANA IV

17*

Uvijek zaboravljate da u žilama ove siromašne djevojke

teče krv moje obitelji. Prema tome, moja je želja i

zapovijed:

ostajete u ovoj kući. Tu vam je najmilije i najugodnije

boravište,

a ja ću se brinuti da vam bude i sigurno. Nitko ne može u

vašu

blizinu tko ne bi bio vaš prijatelj.

Ona se samo nijemo pokloni, smatrajući da je tako najbolje.

Ili vam možda stanovanje u toj kući nije drago?

Nije

dovoljno prostrana, ugodna ili nije dostojno uređena? Ne

biste li

mi pokazali odaje da vidim kako će ovdje živjeti moja

štićenica?

Gordana se okrene prema vratima kao da je obradovana

kraljevom željom što će pogledati njezine sobe. Jedino je

tako mogla sakriti smrtno bljedilo što je palo na njeno”

fice.

Odmah ću odrediti, veličanstvo, neka o”tvore sve sobe.

I pođe k vratima. Otvori ih samo napola da sakrije kralju

svoje namjere. Na poluotvorenim vratima prisloni glavu.

Vani stoji Simono pa zabrinutim pogledom i kretnjom ruku pita

Gordanu što se događa. Ona mu očima daje neke znakove, a glas

joj zapovijeda:

Neka djevojke otključaju sve sobe. Njegovo veličanstvo ho

će da ih pregleda.

Dok je to izrekla, vojvoda otvara sobu pa izlazi na trijem.

Gordana još jednom upozori:

žurite se, otvorite sve odaje. Veličanstvo ih želi

vidjeti.

Tako je vojvodu htjela upozoriti na pogibelj da bude

otkriven,

ali on ne shvaća ništa drugo nego da kralj razgledava njene

odaje. Bijesan, stisne pesnice i korakne kao da je odlučio

provaliti u sobu gdje sjedi kralj. Gordana digne ruku

zapovijedajući i zaustavi vojvodinu namjeru.

On sve jače stišće pesnice od jeda, ali Gordanin pogled i

gesta ruke odlučuju. Vojvoda ide za Simonom.

Gordana se predugo zadržala, promatrajući Simona kako silazi

s vojvodom stepenicama.

To je smiri i čini se da opet dobiva prijašnju boju.

Onda zatvori vrata pa krene nasmiješena k Vladislavu.

Da ga što duže zadrži, ona sklopi ruke i reče ljubaznije nego

što bi to učinila u drugim prilikama:

- Prepuna sam zahvalnosti prema vašem veličanstvu kad se

tako očinski brine za mene.

- A ja sam sretan što primate moju brigu i nagrađujete je

pogledom svojih pređivnih očiju.

- Prema skrbniku osjećam nešto slično kao prema

ocu.

Nadam se da mi onaj u grobu neće zamjeriti što otkidam nešto

njemu i dajem vašem veličanstvu.

- A ja s time moram biti zadovoljan. Zar ne?

Dok je tako pita, oči mu čudno sjaje, a usne se smiješe

odviše dobrostivo i dobroćudno pa joj se čini da joj njegov

smješak prosvjeduje protiv onoga što mu odražavaju zjenice.

258

Ali zasad joj je samo do toga da ga zadrži dok se vojvoda

sklone i nastoji to vrijeme is; niti ljubaznim riječima punim

zahvalnosti.

Njemu se čini da se u nekoliko časova sva promijenila, a

uzrok tome smatra svoju ponudu da se brine za nju. Ništa

drugo ne može biti povod toj ljubaznosti kojom ga obasiplje,

čavrljajući s njim.

Moj će život u ovom kraljevstvu biti zaslađen vašom pri-

sutnošću. Osjećao sam od prvog časa nevoljkost i bojazan

čovjeka

koji dolazi u posve strani krug. Vi ste mi preko noći

učinili

boravak u ovoj zemlji prijatnijim. Zamalo ću se udomiti.

Razgovor prekine Simono, duboko se pokloni i najavi:

Sve su sobe otvorene.

Gordani odlane i ona se nakloni kralju:

Vaše veličanstvo, možemo poći.

Izašli su.

Na trijemu stoje služavke koje je očito tamo poredao sam

Simono kao neku pratnju Gordani da ne ide sama s kraljem.

- Uistinu, u ovom kraljevstvu stanuju raskošno. Svaka vaša

soba je udobna. Ali ipak, ima tu još mnogo toga što je

potrebno

kraljevoj rođakinja. Osam toga, želim da odaberete jednu ili

dvije

pratilice da niste sami kao što se to dolikuje djevojci

kraljevske

porodice.

- Nisam to ničim zaslužila, veličanstvo. Naprotiv.

- Bili ste mi protivnica, a, ja sam vam se nametnuo za

skrbnika. 1 pazit ću vas i njegovati kao da ste mi...

Zastao je, nasmiješio se i promijenio glas:

- Ne, ipak sam premlad da vam budem otac. Prema tome,

ostajem vaš skrbnik.

- Zavidjet će mi sve štićenice ovog kraljevstva, veličanstvo.

- A meni sve što je muško u oba moja kraljevstva. A baš

time se moram ponositi.

Vrijeme je već odmaklo. Kralj osjeća da sjedi tu već dva sata

i trebao bi da ide jer ga očekuju njegovi kancelari, ali ne

može ustati. Prikovan je čarom njenog bića.

- Snaga vašeg pogleda jača je od vojske, od kraljevstva,

jača od svih dužnosti.

- Što će biti, veličanstvo, kad moji neprijatelji doznaju da

ste boravili ovdje?

- Neće doznati.

- Ipak vas molim dopustite mi da odem odavde barem ne

koliko dana.

- Zašto to želite?

- Ako moji neprijatelji doznaju za vaš posjet, vi ćete im

dokazati da nisam bila u Budimu, dakle, niste mogli doći k

meni.

- Zad da se kralj dvaju velikih kraljevstava skriva ako želi

obraniti svoju štićenicu i rođakinju od neprijatelja koji su

njegovi

podanici?

259

Veličanstvo, ima i moćnijih neprijatelja koji nisu

sas

vim podanici. Vi znate: Francesko je napuljski princ... i

odmah

ušuti.

U toj šutnji osjeća se kraljičino ime.

- Nitko nije moćniji od mene u tom kraljevstvu i moja se

želja ima izvršiti. Jamčim vam: nitko neće moći do vas, baš

zato

stražare ovdje ljudi iz mojeg kraljevstva koji su mi potpuno

odani.

- Neka mi, veličanstvo, ostavi dvoranina što me dopratio

ovamo. Vrlo je uljudan prema meni, a neizmjerno vjerno vrši

zapovijedi vašeg veličanstva. Uvjeren sam da-ga nijedan moj

nep

rijatelj ne bi mogao potkupiti da me izda. -

- Vrlo sam sretan što ste mi dali priliku da udovoljim ba

rem jednoj vašoj želji.

I smješkajući se, uzme njenu ruku i nježno je pomiluje:

Do viđenja. Do skorog viđenja!

Smješka joj se sve dok ne stigne k vratima. Tu pokrije lice

vizirom pa iziđe na trijem.

A ona stoji ukočena usred sobe. Cas-dva razmišlja, pobrza k

vratima, otvori ih toliko da kroz otvoreni trijem može

vidjeti dolje u dvorište.

Oko ograde stoje oklopnici, osam po redu.

U sredini dvorišta je kraljev konj. Drži ga omanji debeo

čovjek, zapovjednik kraljeve straže.

Začas opazi Gordana kakp je stigao kralj sa Simonom i uspinje

se na sedlo dok mu zapovjednik pomaže.

- Ćuj, František, ovi oklopnici sasvim dobro pristaju

uz

ovu ogradu primijeti kralj, smiješeći se, a František

primijeti:

- Da, veličanstvo, ali ja sam ih doveo deset, a ovdje ih je

samo osam.

- Gdje su druga dvojica?

- Kažu da ih je odveo ovaj mladić dvoranin. To .ne smije

učiniti bez mojeg pitanja. “

Simono ne razumije njihov jezik i stoji podalje pa čeka

kraljev odlazak u određenoj udaljenosti. Međutim, kralj se

ogledao dvorištem i dovikne Simonu latinski:

A gdje su još dva oklopnika?

To pitanje odjekne dvorištem. Čuje ga Gordana gore preko

trijema u svoju sobu. A čuje ga dolje u sklonište i vojvoda.

Polaganim korakom približava se Simono kralju i odgovara

glasno kao da želi da svi čuju u dvorištu i u kući:

Pred zoru, kad sam ovamo dopratio njezinu milost, opazim

da se oko kuće vrzu neki sumnjivi ljudi. Mislio sam da ih je

poslao Robert i prema jutru odredim dvojicu oklopnika

neka

svuku odore i odjenu naše domaće građansko odijelo pa da

ondje

na ulici paze na uhode.

Zapovjednik straže nije s tim zadovoljan:

Kako će oni paziti na uhode kad ne znaju domaći jezik?

260

Simono spremno odgovara:

- Ali ja sam mislio ovako: njihova lica nitko ne poznaje,

nitko strance neće smatrati našim stražama pa će se

uhode

hrabro približiti ogradi, a onda ih je lako uhvatiti.

- Dobro, dobro potvrdi kralj pazite tako i dalje.

A gdje su oklopi. Znate da su samo za kraljevu stražu?

To pitanje padne na Simona poput žeravice. Vojvoda nosi

oklop za koji pita František i odgovara mu:

Oklope sam spremio u kuću da ih momci opet mogu odje

nuti kad se dignu. Dopustio sam im da malo odspavaju.

Pronicljivi zapovjednik uvjeren je da tu nešto nije sasvim u

redu i ne da se smesti:

Neka ih sluge donesu ovamo.

Sve to sluša Gordana i osjeća pogibelj. Brzo izlazi iz sobe i

silazi stubama.

A Simono osjeća da mu se ljulja tlo pod nogama, ide korak,

ogledava se kao da traži sluge da donesu oklope.

Vojvoda Iločki u prizemlju sluša iz prozora i čini mu se da

je Simono iscrpio posljednju izliku kako bi zadovoljio

nepovjerljivog zapovjednika straže. Ako Simono pobudi

kraljeve sumnje, on će ga maknuti odavle, a onda je ugrožen

njegov i Gordanin put u Pečuh.

"Mene ne poznaju, ni kralj, ni njegov pratilac, ni njegovi

oklopnici. Odmah ću priteći Simonu. Kad taj klipan František

vidi mene, neće više pitati za oklop."

Izađe u hodnik sasvim do praga kuće, klobuk mu leži duboko na

glavi. U ruci drži komad hljeba i jede. Čini se kao da ne

opaža one u dvorištu. Kralj je ionako zastrt vizirom, dakle,

okolopnik ga ne poznaje. Prema tome ga ne mora pozdraviti a

ni zapovjednika jer mu je okrenut leđima.

Bistrouman Simono shvati zašto se vojvoda pokazao makar ga

obuzima jeza. Svaka mu je žilica napeti luk. Ako zapovjednik

pozove vojvodu? I ne usudi se upozoriti na njega.

Dok on dršće, kralj se ogledava gore na trijem ne bi li još

jednom vidio Gordanu i pri tom spazi na pragu oklopnika.

Eno, pogledaj František, tamo je oklopnik. Čemu zbog toga

gubiti vrijeme.

I zapovjednik se okrene, promatra široka snažna oklopni-kova

leđa i nešto mrmlja:

- Onaj tamo? žmiri i nešto reče na češkom, ali se oklopnik

ne miče.

- Ne, to nije moj čovjek primijeti zapovjednik i krene

konja da odjaše k vojvodi. Ali ga spriječi Gordana. Upravo je

is

trčala iz kuće ravno prema njemu i stala pred zapovjednikom

pa

nasmiješena gleda crveni Františekov obraz, čas opet vizir

što skri

va kraljevo lice i pita umiljato, stojeći pred zapovjednikom,

dok

miluje konja:

261

Zar se nešto dogodilo u mojoj kući što nije po volji?

Bila bih vrlo nesretna da je gospodin zapovjednik straže

nezado

voljan.

Dok govori, gleda u kraljev vizir zabrinuto i uplašeno, a

kralj odgovara:

Ne smijete biti nesretni. Nije se dogodilo ništa. Moj je

František odviše točan pa istražuje kojekakve lude sitnice.

Da zadrži tu situaciju, još se jače hvata stvari, držeći

sveudilj Františekova konja:

Ako je dvoranin Simono nešto učinio a nije pitao zapovjed

nika, tome sam kriva ja. Odviše se bojim. Jednom se već neki

Napuljac, Robertov uhoda, prebacio preko “ograde i

uvukao u

kuću pa sam se pobojala da me ovdje ne bi”ugrožavali neprija

telji. Zato je Simono određivao s oklopnicima po mojoj želji.

Svladan čarom ženske lukavosti zaodjenute ljupkošću, Vla-

dislav se sagne k njoj sa sedla i odgovori:

Ni časa se ne smijete više bojati. Vi ste pod mojom zaš

titom. Ukorio bih sada mojeg zapovjednika kad mi ne bi bio

priredio još ovo nekoliko sretnih časova da vas još jednom

vidim.

Pri tom kralj nehotice pogleda tamo na prag gdje je stajao

jaki muškarac u oklopu.

Instinktivno ga nešto vuče onamo. Gordana zamjećuje opasnost.

Mora zakloniti vojvodu, zastrti pogled i pristupi još bliže

kralju. Tako je uhvatila pogled, namijenjen oklopljenom

vojvodi. Njene rumene usne rastvore se, a njene bademaste oči

upru se u kralja:

Hvalim v.,em veličanstvu što me umirilo. Bilo bi mi vrlo

žao kad bi zapovjednik našao uzroka kakvom prigovoru ili kaz

nama, a pogotovu da je vaše veličanstvo zlovoljno.

Kralj uhvati Gordaninu ruku, a kroz vizir mu plamte oči:

Nema nikakva prigovora. Obratno, vrlo sam zadovoljan,

najzadovoljniji. Do viđenja, ljepoto moja!

I on krene iz dvorišta.

Za njim ide zapovjednik, ali se još jednom obazre na oklop-

nika koji je još uvijek naslonjen na vratnice i leđima

okrenut prema njemu.

Vrata ograde već su se zatvorila, a Gordana se još nije

maknula s mjesta. Stoji usred dvorišta pa gleda Simona čije

su oči uprte u vežu, a sluh zaokupljen topotom jahača.

Tek letimice gledne prema vojvodi i brzo opet okrene glavu.

Jer tu oko ograde stoje oklopnici na straži i gledaju ravno

preda se. A njoj se čini kao da je svako oko stražara.

Simono joj se približi i jedva zamjetljivo šapne:

- Otišli su.

- To je bio težak čas, Simono.

- Dobro da ste mi pritekli u pomoć, jer ne znam kako bi bilo.

- Vojvodi ne smijem pristupiti jer ovi ovdje sumnjivo pro

matraju njegova leđa. Recite mu neka dođe gore.

262

- Taj prokleti zapovjednik, koliko je ispitivao. Sva mi se

krv sledila.

- Bilo bi zlo po Vladislava kad bi stražar, nadziratelj nje

gova života, bio tako malo prodirljiv kao što je njegov

kralj.

- Ipak se i kralj čudno ogledavao dvorištem.

- Od neke unutrašnje slutnje koja mu nije dala mira kad mu

se tako blizu desio vođa njegovih protivnika. A što vi

čekate, Si

mono? Idite k vojvodi.

- Obuzima me slutnja da taj zapovjednik neće to ostaviti

bez posljedica.

- To prije idite i recite vojvodi neka se makne odande i

brzo pođe gore.

I pošavši mimo vojvode, uputi se u prvi kat, a Simono ide sam

prema Lovri Iločkome.

Kralj se požurio u dvor, znajući da ga i predugo čekaju

njegovi kancelari. Dok je silazio, František mu je pridržao

stremen i rekao:

- Kako god je veličanstvo onoj ljepotici dalo pravo, ipak

velim ...

- Čuj me, František. Ona pripada mojoj obitelji, dakle, znaš

kako valja o njoj govoriti.

Mali se čovjek nakloni, ali istodobno nastavlja rečenicu:

- Veličanstvo, onaj oklopnik nikad nije bio moj čovjek. Ja

sam mu na češkom dobacio kako smije stajati leđinia prema

meni,

a on se nije ni maknuo, dakle, nije razumio.

- što veliš? začudi se kralj pa stade razmišljati i

potvrdi:

- Da, nešto si rekao, a on ništa?

- Veličanstvo se tako zagledalo u njezinu krasnu milost da

nije opazilo. Netko je drugi odjenuo oklop moje straže.

- Momci rado oblače oklope da se dive sebi.

- Nešto su tamo ipak uradili što ne bi smjelo biti.

- Tako? Sto ti o tome misliš?

- Veličanstvu je očito mnogo do toga da nitko ne dolazi k

njezinoj milosti i da nitko odande ne izlazi. Tako je glasila

zapovi

jed onom mladom dvoraninu.

- Da, sasvim tako, a ti sumnjaš da on nije na mjestu?

- Sumnjam da je onaj muškarac u oklopu bio netko drugi.

Ne mogu ništa ustvrditi, ali neka mi veličanstvo dopusti da

stvar

izvidim i ostavim tamo nekoga tko umije zapovijedati

oklopni

cima i držati red. Jer ono što sam vidio, znači neki nered

ili se

pod tim oklopom netko uvukao u kuću!

- Gle, gle. Na to nisam ni pomislio. Izvidi što je bilo i

odredi

što je potrebno.

Kralj ide prema stubama, ali se opet okrene k svojem

pouzdaniku.

263

Da, bit će dobro da netko od naših ljudi zapovijeda oklop-

nicima. Predaj mu najstrožu zapovijed. Čudno je to bilo. Kad

razmišljam, pričinjaju mi se tvoje slutnje opravdane. Dobro

je,

František. Gordani treba posvetiti strogu pažnju. Odmah

šalji

odličnog glasnika plemića da određuje straži.

Vojvoda Iločki popeo se u prvi kat i otišao ravno Gordani.

Ulaz u odaju nijem i mrk. Ona mu ide polagano u susret, još

uvijek ukočena od prepasti.

- Vidite, vojvodo, kako je zlo što ste došli u Budim, noseći,

svoju glavu u opasnost.

- Ima težih opasnosti od gubitaka glave^, reče on tiho i

odmah pita:

- Zašto je kralj dolazio k vama?

- Htio je ispitati nisam li se uvukla k njemu s nakanom da

ostanem na dvoru i uhodim za vas i za princa. To mu je

sigurno

rekla i kraljica.

- A što ste mu odgovorili?

- Uvjerila sam ga koliko su Beatrične objede neistinite, jer

sam odmah najavila da ostavljam Budim.

- On, naravno, nije pristao?

- Dakako, da nije.

- I to vas ne uznemiruje?

- Ne, jer ću unatoč njegovoj zapovjedi ostaviti grad još ove

noći. Ali vaše primjedbe nisu iskrene. Nešto se zagorčilo u

vama?

- Zar ne vidite kamo smjera Vladislav? čemu njegov pos

jet? Zašto se tako sagibao k vama, šaptao vam? Vizir mu je

pokri

vao lice, ali ja sam vidio sve, osjetio sam.

- Mislite da...

- Uvjeren sam. Vladislav je bacio oba oka na vas.

- To bih i ja ustvrdila kad ne bi bilo posrijedi drugo što je

kralju dragocjenije od svega.

- što je to?

- Vi, princ i kruna.

Njegove iskrene i tople tamne oči pune žalosti upiru se u

nju. Nekoliko časaka razmišlja:

- Na to nisam mislio.

- Jer svakom vašom mišlju odviše druguje srce. Zar ima

nešto prirodnije nego da mi kralj iskaže svaku ljubaznost, a

pri

tom snuje osnove kako bi vas i princa prisilio da se predate

ili

birem da mu predate krunu? Naravno, Beatrica mu je dala tu

misao, ali on je provodi.

- Prema tome vi biste bili talac za krunu, princa i za mene?

- Kralj me nazvao drugim imenom.

- Kakvim?

- Svojom štićenicom ...

- Hoće da vam bude skrbnik?

Krv provali u Lovrino lice i ljubomora iskoči u zjenice.

Imenom skrbnik pokriva kralj taoca.

264

- Ni jednim ni drugim neće se moći podičiti. Još ove noći

nas ćemo oboje izigrati kraljeve osnove.

- Ovaj će mi dan biti najduži u mojem životu. Ali vidite,

vojvodo, moje zatočenje donijelo je ipak nekome spasenje, čak

i

slobodu.

- Zar Varadiju?

- Da. Kralj mi je javio da će ga još danas pustiti na

slobodu*

Po svoj prilici je dobro razmislio i posavjetovao se sa

svojim po

uzdanicima. I tako je Beatričin prvi zločin osujećen. Ove

noći pos

lat ćemo glasnika Varadiju neka nas slijedi u Pečuh. I tako

će

moći da opet bude savjetnik princu Ivanu, našem kralju.

- I našoj kraljici.

Sumorno izgovori Lovro ovu riječ, gledajući kroz prozor u

dvorište.

Gordana mu ne odgovori, nego mu ponudi stolicu.

- Sjednite, dogovorit ćemo se o našem bijegu. Došli ste

ovamo zajedno sa četovođom Mirkom?

- Odjenuli smo oklopničke odore što su ih svukli u kame

nolomu kaštelan Đulaj i njegov momak. Sada Mirko mora ostati

ovdje da vi možete uzeti drugo ruho kraljevskog oklopnika.

Raspravljali su o svim pojedinostima opširno. U razgovoru

približila se Gordana vratima koja su otvorena na trijem.

Odjednom opazi da je Simono nekoga pustio u dvorište.

- Gledajte, vojvodo, neki plemić? upozori Gordana.

Tek što je pogledao na dvorište, promrmlja mrko:

- To je mladi Kraljević. On dolazi iz Pečuha.

- Zašto vas to zabrinjava?

- Jer sam naložio da mi glasnika šalju u Damirovu kuću.

- Ako je važno, ne mora biti i neprijatno.

Oboje promatra iz sobe kako Simono vodi plemića prema

trijemu.

- Dobro je što je s nama Simono. Tako se ipak mogu

kretati u svojem zatočenju, primati svoje prijatelje.

- Kako je lijepo čuti iz vaših usta ovu riječ, Gordana, pa

ipak, nešto mi kida srce.

A ona ga mirno gleda i toplo pita:

- O čemu govorite, vojvodo?

- Od boli koja je teža od smrti, teža od svih žalosti na

svijetu. Kamo god gledam, svuda muškarci, prinčevi i

kraljevi

koji vas otimlju. čak mi otimlju sreću da vam budem skrbnik.

- To vam nitko ne može oteti. Nikada!

- Barem neka mi to ostane.

I uzdahne pa ode k vratima jer se vani već čuju Simonovi i

Kraljevićevi koraci.

Obojica se popeše gore. Vojvoda bez ikakva uvoda upita:

- Kad ste stigli, gospodine Kraljeviću?

- Ovog časa. Jurio sam za vama u Budim kao strijela.

- Zašto su vas poslali?

265

- Desilo se veliko zlo.

- Opet. Recite hitro i kratko.

- U Pečuh je stigao glasnik, što ga je gospodin

kaštelan

Đulaj poslao dok je još bio na kraljevu dvoru, viješću o

proglasu

kraljevskog vijeća. Gospoda su u Pečuhu odmah sjela da

ras

pravljaju i zaključili su da glasnika pošalju za vama s

porukom

neka biste se odmah vratili. Mene odabraše za glasnika. Ali

još

nisam osedlao konja, kad je princ dao pozvati kneza

Bernardina

i zatražio od njega neka smjesta preda krunu. To je već

drugi

put da je princ zatražio izručenje krune. Ovaj put

najoštrije.

- Knez nije izručio krunu? -

- Nije. Tada me još za vremena zaustavio gospodin Damir

i zamolio neka vas nađem gdje god mu drago i javim strašan

prinčev čin.

Gordana i vojvoda gledaju plemića i požuruju:

- Kakav čin?

- Gospodin Damir mi reče da je princ pozvao k sebi svojeg

poznanika Kanižaja i izdao mu nalog neka ide u Budim ravno

u kraljevsko vijeće ili samom kralju.

- S kakvom porukom? upadne Gordana namrštenih

obrva, a vojvoda od uzbuđenja stisne držak mača.

- Princ je naložio Kanižaju neka javi kraljevskom

vijeću

ili samom kralju da će predati krunu u njegove ruke.

- Nije moguće. To bi bilo strahovito uzvikuje Gordana.

- Ovako poručuje gospodin Damir.

Gordana digne ruke i položi ih na glavu kao da je tamo

osjetila bol.

Vojvodino lice nalikuje na olujnu noć.

- To je, dakle, princ isporučio kraljevskom vijeću ili kra

lju?

- Da, vojvodo potvrdi mladi glasnik.

- A kako više nema kraljevskog vijeća, glasnika će primiti

kralj primijeti Gordana.

Možda ga je već primio.

Kraljević upadne, razjašnjavajući:

- Gospodin Kanižaj još nije bio u Budimu, to sam točno

ustanovio na posljednoj stanici. Ali sigurno mora stići do

veče

ri. Odjahao sam čas nakon toga kako mi je gospodin Damir sa

općio.

- A Kanižaj onda još nije bio krenuo na put?

- Ne, gospodine vojvodo. Meni je Damir dao osedlati naj

boljeg konja, a Kanižaja je zadržavao, samo da ja stignem

prije

njega i da vi bilo kako spriječite Kanižaja da odnese

prinčevu

poruku u Budim.

Na te riječi vojvoda posegne za klobukom:

I neće je donijeti. Ako smjesta krenemo, moramo ga sres

ti na putu u Budim?

266

Na to mogu priseći, gospodine vojvodo, ja sam se popeo

na brdo i u daleke daljine promatrao cestu. Nigdje nisam

vidio

traga jahaču, dakle je dobrano zaostao za mnom.

Vojvoda drži klobuk i neodlučno pita:

- A vi, Gordana?

- Pohitite s Kraljevićem i zaustavite Kanižaja. Čim padne

mrak, eto mene u Simonovoj pratnji. Gdje ćemo se sresti?

- U onoj istoj šumi, na istom mjestu gdje smo se sakrili

s mojom vojskom kad sam stigao u Budim. Tamo nas nitko ne

može vidjeti.

- Vrlo dobro. Mjesto je skrovito i sigurno.

- A sad brzo na put. Simono, izvedite me iz kuće, moj četo-

vođa Mirko ostaje ovdje nalaže vojvoda Iločki.

U žurbi pristupi vojvoda Gordani i uzme njenu ruku:

- Gordana, žurite se da ne gubimo vrijeme. Kad vi stupite

pred princa, promijenit će sve svoje odluke.

- Do večeri, vojvodo.

Simono povede mladog Kraljevića, a vojvoda gurne vizir na

lice, uzjaše konja, zajedno s Damirovim glasnikom, pa izjaše

iz dvorišta.

U maloj krčmi na uglu već sjede Beatričine uhode koje je

poslao Enriko. Ali ni jedan od njih ne može slutiti tko se

krije u ovom oklopu.

Vojvoda i pratilac odabrali su male gradske ulice, udaljene

gospodarskim palačama i spustili se nizbrdo na cestu.

A u kući je ostala Gordana u mukloj šutnji gotovo čitav sat.

Predala se razmišljanju. Stvarala je osnove, tražila izlaz,

sve dok se nije vratio Simono. Onda se upustila s njim u

razgovor o njihovu večernjem odlasku.

Kad su sve potanko razmislili i odredili, donese služavka

jelo.

Zajedno su založili, a tada se Gordana uputi u svoju odaju da

okuša kraljevske oklope i kacigu.

U tom je poslu ometoše žestoki glasovi iz dvorišta. Otvori

vrata i pogleda u trijem.

Dolje u dvorištu stoji zapovjednik kraljevske straže i nešto

se žestoko prepire sa Simonom.

To je ponuka da sama siđe na trijem. Tek što je zapovjednik

opazio djevojku, pokloni se s počitanjem.

- Zar opet niste zadovoljni? zapita Františeka.

- Vaša milosti, odora jednog oklopnika je nestala. Oba su

moja momka ovdje i vele da je neki drugi visoki čovjek u toj

odori izašao s nekim plemićem iz dvorišta.

Simono se približio trijemu prvog kata i dovikne Gordani:

- Rekao sam gospodinu zapovjedniku da je vaša milost po

slala svojeg pouzdanika kralju, a gospodin zapovjednik to

poriče.

- Nisam ga nigdje sreo odgovori kraljev pouzdanik.

- Ipak sam ga slao s važnom porukom. Ne bojte se, gospodi

ne zapovjednice, odore neće nestati. Odgovaram za to.

267

On slegne ramenima. Sve mu se to čini sumnjivo. Kako ne može

razabrati što se događa, uspne se gore Gordani i sa svim

počitanjem reče:

- Vaša milost neka ništa ne čini, a da se prije ne posavje

tuje s njegovim veličanstvom ili sa mnom. Mogao bi se tkogod

uvući u dvorište. Kralj mi je nametnuo odgovornost za

vašu

sigurnost.

- Dobro je, gospodine zapovjednice, odsad ću se o svemu

posavjetovati s vama ili ću zamoliti njegovo veličanstvo

budem

li štogod htjela. Pokoravam se vašim odredbama jer znam da su

za moju korist. -

Te su ga riječi umirile. Osjetio se čak polaskanim u svojem

ponosu. Zatim se pokloni i naglasi:

Doveo sam sobom mladog i vrlo pouzdanog plemića koji

je po volji njegovom veličanstvu. On će voditi brigu o

oklopnicima

i o njihovoj izmjeni.

Ta je vijest nemilice kosne, ali se nasmiješi:

- Suviše je za mene dovoditi ovamo tolike ljude. Rekoh:

pokoravam se vama i, prije negoli bilo što učinim, poslat ću

vam

gospodina Simona.

- Vaša milosti, već je sve uređeno. Taj mladi plemić, časnik

ostaje ovdje. Njegovo veličanstvo želi tako.

Ona ne reče ništa, a on pozdravi s počitanjem i iziđe.

- Svršeno je. Zatvoreni smo. Taj zapovjednikov pouzdanik

preuzima ovdje službu i zapovijedat će i meni.

- Moram naći nekakav izlaz, bilo što mu drago. Idite Si-

mono, dok nešto ne pronađem.

NOVA NADA LOVRE ILOČKOGA

Vojvoda Iločki i plemeniti Kraljević sretno su ostavili

Budim. Nitko nije ni slutio da se pod odorom oklopnika kralja

Vladisla-va krije vojvoda.

I tako su obojica bez ikakve zapreke krenuli cestom prema

jugu. Ali već za kratko vrijeme ujahali su u šumu, držeći se

ceste da mogu nadzirati svakog tko bi projahao.

Brzo su napredovali u želji da prinčeva glasnika zaustave što

dalje od Budima.

Nisu govorili sve dotle dok ne stigoše u guštaru gdje je bilo

potrebno ugibati se grmlju i gustim stablima. Jašući

polaganije, vojvoda zapita mladog plemića:

- Gospodin Kanižaj je Ugrin?

- Da, gospodine vojvodo.

- On je bio stalno u pratnji princa Ivana?

268

Izabrao ga je za svojeg glasnika jer je znao da nitko od

naših ne bi htio preuzeti tako sramotnu poruku kao što je

nosi

Kanižaj.

- I on se neće pokoriti kad ga zovnete da vas slijedi.

- Onda nam neće preostati drugo nego da glasnika silom

spriječimo.

Nakon pola sata vojvoda zaustavi mladog pratioca i upozori

ga:

Čujete li odjek konjskih kopita? Samo brzoteča tako tjera

konja.

- Jest, taj juri kao strijela. Možda je Kanižaj.

- Hajdemo ovamo iza grmlja gdje možemo vidjeti dobar

dio ceste pred nama.

Sklonuvši se, stajali su, očekujući dolazak jahača s juga.

Kad se pojavio u daljini od nekoliko stotina koračaja, mladi

Kraljević ga prepozna:

Jest, on je, Kanižaj.

Vojvoda i njegov pratilac uprave korake prema cesti. Tu se

zaustave.

Dignuvši ruke još izdaleka, viču glasniku da stane.

Brzoteča se pokori. Opazivši mladog Kraljevića, domahne mu

prijateljski rukom.

Vojvoda digne vizir.

Prepoznavši vojvodu, plemić ga smjerno pozdravi:

- Gospodine Kanižaj, dužnost mi je da vas zaustavim jer

srljate ravno u tamnicu.

- Zašto u tamnicu, gospodine vojvodo?

- Čitav je Budim opkoljen vojskom kralja Vladislava koju

je poveo sa sobom iz Češke i zaustavlja svakoga tko god je

bio

prinčev pristaša i vode ga ravno u tamnicu.

- Ali ja nosim poruku njegovom veličanstvu kralju Vladi-

slavu.

- S tom izlikom pokušala su se provući i moja dva četovođe

jer sam Gordani htio poslati neke vijesti. Nije im ništa

koristilo.

Odveli su ih u tamnicu. To je odredila kraljica jer ne

dopušta

da se bilo tko približi kralju, naročito od naših ne smije

nitko u

blizinu, samo hoće da nas sve pohvata i utamniči.

- Meni je princ dao važno pismo za kralja i kad mu to

uruče...

- Očito znate sadržaj pisma?

- Ne, ne znam sadržaj, jedino mi je princ rekao da po sva

ku cijenu moram dospjeti kralju i predati mu pismenu poruku.

- Kraljica hvata baš sve poruke i sva pisma za kralja. Ni

ovo pismo neće biti uručeno kralju, osim ako ga vrijeđa, pa

bi

moglo poslužiti Beatrici.

- Ne vjerujem da bi pismo vrijeđalo kralja, naprotiv, princ

mi reče da ću od kralja primiti odgovor.

269

I

- Dođite sa mnom, dogovorit ćemo se kako bismo mogli

prodrijeti zajedno kroz redove njegove vojske. Imam u

zakloništu

fratarskih odora koje bi nam mogle poslužiti.

- Kad nije drugačije, evo me!

I vojvoda je pošao prvi, iza njega Kanižaj, a posljednji

Kraljević.

Odavle su ponajprije krenuli u kamenolom gdje su vojvodu

očekivali prinčev kaštelan Đulaj i vojvodin kaštelan Grgić.

Ovaj se odmah na vojvodinu zapovijed popeo na brdo i dao

znakove, trubeći u rog. U malim razmacima odzivali su se iz

šume rogovi, a onda se Grgić opet vrati svojem gospodaru,^

Nije prošlo ni četvrt sata, kad iz šume izjajSu vojvodini

momci što ih je tamo sakrio za pratnju Gordani na putu u

Pečuh.

Sada se vojvoda osjećao gospodarem prinčeva glasnika i

njegova kaštelana Đulaja. Ali još uvijek im ne otkrije uzrok

zašto je zadržao Kanižaja.

Sad idemo gore prema onom udaljenom brdu, tamo je

krčma "K umornom putniku". Saznat ćemo što je novo, okrije

piti se i dogovoriti što da radimo dalje.

Ovaj vojvodin prijedlog smatrao se kao zapovijed.

Lovro Iločki uzme uza se Đulaja da ne bi putem razgovarao s

Kanižajem, a ovoga prepusti Kraljeviću.

Stigavši na brdo ispod krčme, Lovro pošalje svojeg kaštelana

da izvidi tko je gore.

Uskoro se kaštelan vrati i saopći vojvodi:

- Gore su samo dva stranca koji govore nekim nerazumlji

vim jezikom.

- Jesu li plemići?

- Da, ali njihove plemićke odore sasvim su drugačije nego

naših plemića. Odjeveni su u crno, a oko vrata imaju bijele

o-

vratnike.

"Gle" klikne vojvoda u sebi "to su ona dvojica Makso-vih

ljudi" i odvrati glasno:

Glavno da nije nitko iz našeg kraljevstva. Ti nam stranci

ne mogu smetati.

Uspeli su se do vrha. Mladi krčmar odmah im ponudi jela pića.

Kanižaj, Kraljević, Đulaj i Grgić sjeli su k jednom stolu,

dok su momci posjedali na travu.

Vojvoda je obišao drvenjaru u kojoj je prekjučer noćio u

fratarskoj odori. Iza ograde uz maleni drveni stol opazi dva

muškarca u živom razgovoru. Spazivši oklopnika, oni su

zašutjeli, promatrajući ga sa zanimanjem.

"Opis se sasvim slaže" pomisli vojvoda i pođe k njima,

pozdravi latinski i zapita:

- Možda plemenita gospoda putuju na jug?

- Da, odgovori jedan od njih pa onda reče drugome nešto

na njemačkom.

"To će biti oni!" odluči se vojvoda i pristupi im bliže:

Nisu li plemenita gospoda u Budimu u kući jednog ple

mića upitala za boravište neke odlične ličnosti?

To iznenadi strance i oni opet nešto primijete međusobno, a

onda potvrde:

- Da, tražili smo neke odlične ličnosti i rekoše nam da pri

čekamo ovdje u ovoj krčmi, pa ćemo možda saznati

gdje se

nalaze.

- Vi, dakle, želite govoriti s vojvodom Iločkim?

- Da, želimo. Vi ste njegov glasnik?

- I pouzdanik. Možete mi saopćiti sve.

- Htjeli smo govoriti samo s vojvodom osobno.

- Onda morate oiići u Pečuh.

- Pa dobro, mi smo spremni.

- Samo ne znam hoće li nas vojvoda primiti. Mogao bi po

sumnjati da ste u službi kraljice Beatrice.

Jedan od njih izvadi iz njedra kožni zamot, razveže

ga i pokaže pismo s pečatom cara Maksimilijana.

- Evo, imamo dovoljan dokaz da smo došli ravno iz Beča

od njegova veličanstva rimskog cara i prestolonasljednika

Nje

mačke Maksimilijana.

- Oprostite, to je teško vjerovati, jer u Beču

zapovijeda

knez Stjepan Zapolja s posadom ovoga kraljevstva.

- Bilo je tako, no čim je Stjepan Zapolja ostavio Beč, dan

nakon toga predala je njegova posada Beč Maksimilijanu.

Vijest iznenadi vojvodu Iločkoga, ali još uvijek je oprezan

i neće da se oda.

- Dobro. Možete, dakle, poći sa mnom i sa mojim suputni

cima jer mi idemo u Pečuh.

- Vrlo ćemo se rado pridružiti odvrate oni.

Vojvoda se vrati k svojima. Pošto su se okrijepili, vojvoda

im saopći:

- Ovi me stranci zamolili da putuju s nama.

Kanižaj se iznenadi.

- Gospodin je rekao da ćemo zajednički u Budim.

U noći očekujem nekoga iz Budima koji će nam donijeti

vijesti što je i kako je tamo, a onda ćete saznati moju

odluku.

Svi su zajedno sa strancima otišli iz krčme u šumu gdje je

vojvoda urekao sastanak s Gordanom.

U tišini šume polegli su plemići i vojvodini momci na

spavanje. I Lovro legne na plašt. Ali ne spava. Čeka

ugovoreni znak koji mu ima javiti Gordanin dolazak. Mukli mu

osjećaj ispunja vrijeme. Prvi put ne očekuje Gordanu u

drhtanju radosti. Njen dolazak ne nosi veselje i sreću

njegovu srcu. Taj dolazak znači odlazak zauvijek.

270

271

I dugo gleda u noć, kad mu nešto zaiskri u daljini. Od te

iskre zamrači se njegova duša. Ona ide. Vojvoda ustane i

probudi Kraljevića.

Eno, dolazi. Ustajte da je dočekamo.

Kroz šumu se začuje zvižduk. Kraljević se odazove. Odmah

stadoše paliti kremen.

Vojvoda ide naprijed šumskim putem u susret onoj koju

očekuje.

Uskoro se pred njim zaustavi konjanik.

- Tko je? upita vojvoda tiho.

- Ja sam, Simono. foA

- A Gordana? W"

- Kralj je postavio uza me još jednog* zapovjednika. Nije

dopustio Gordani izaći, a da je ne prati s oklopnicima. Sad

uve

čer joj nije dopustio da izađe ni uz njegovu pratnju i dođoh

sam.

- Sami ste opetuje vojvoda smućen, zbunjen. Dva osje-”

ćaja razapinju mu grudi: radost što nije došla i zabrinutost

za

sudbinu domovine. Njegovo srce cijepa se na dvoje, a svaki ga

dio boli. Srce i njegovi ideali sad su protivnici.

- Pa što će onda biti? zapita vojvoda kao u snu.

- Gordana je odlučila da sutra oštro zatraži od kralja neka

joj vrati slobodu.

- On to neće učiniti. Velim vam: pomamljen je za njom.

- Mislim da Gordana ima pravo kad veli da je kralj drži

kao taoca zbog krune. Gordana vam poručuje da budete mirni.

Ona će sigurno ostaviti Budim i stići u Pečuh. Sutra će

govoriti

s kraljem najodlučnije. Ona će već znati kako da kralja

prevede

žedna preko vode. Poručuje vam i moli vas da se vratite u

Pečuh i ostavite ovdje samo nekoliko momaka da je dočekaju i

prate.

- Pozdravite je i predajte moju molbu da bude oprezna,

neka se čuva kralja.

Simono odjaše natrag.

Vojvoda se uputi k svojim drugovima.

Duboko je zamišljen, briga mu se svalila na dušu.

Glavom mu se vrzu misli, posvećene ovog časa samo borbi.

Da ovdje čeka Gordanu ili da ide u Pečuh? Gordanin dolazak

imao bi čitavu njihovu sudbinu skrenuti putem pobjede. Dakle,

morao bi je bezuvjetno čekati. Sve ovisi o njoj, njeno

prisustvo vratit će im čovjeka oko kojega su se nanizale sve

njihove nade.

Razgovarao je duže s Kraljevićem, oprezno i poluglasno, dok

odjednom opazi da se netko iznenada u tmini miče i dolazi

ravno k njemu.

- To ste vi, gospodine Kanižaj?

- Da, vaše vojvodstvo, ja sam. Molim vas da mi ne zamjeri

te, ali vi ste mi obećali odluku kad vam stigne vijest iz

Budima.

Nisam spavao i vidio sam svjetlost, glasnik je bio ovdje.

Mogu

li u Budim?

Ne, gospodine. Poruku nećete odnijeti u ruke kralju Vladi-

slavu.

Uzalud zaustavljate mene, jer je princ poslao i drugog

glasnika s isto takvim pismom.

Nećete me time sklonuti da vas pustim.

Ne zavaravam vas. Princ mi je rekao da će poslati još ne

kog.

Ne bojim reče vojvoda da će prinčev glasnik stići

u Budim. Mene ojađuje što princ čini baš sve da nas ostavi.

Neka naši idu odmah na glavnu cestu i čekaju glasnika.

Strani plemići, Nijemci što ih je Lovro poveo sobom,

razgovaraju svojim jezikom vrlo glasno i kao da se prepiru.

Vojvoda ih počne pomnije promatrati. Kad su pojeli, pristupi

k njima i pozove ih da ga slijede.

Prešli su komad šumskog puta, na što se vojvoda zaustavi i

reče:

- Ne bi li mi vaša gospodstva priopćila svoja imena?

- To ćemo saopćiti samo vojvodi Iločkom.

- Taj sam ja. U koju svrhu dolazite?

- Evo, gospodine vojvodo.

Nijemac izvuče kožni zamotak i preda vojvodi pismo s pečatom

cara Maksimilijana.

Razmota ga i brzo pročita:

- Pismo objavljuje samo toliko da ste vi carevi pouzdanici

i nosite važnu poruku. Smijem li doznati poruku?

- Maksimilijan vam nudi svoju oružanu pomoć da okruni

te princa Ivana Korvina, a princ se ima oženiti njegovom

kćerkom

Margaretom, vratiti Njemačkoj sve osvojene zemlje i

priznati

ugovor što ga je kralj Matija potpisao s Njemačkom pri sklapa

nju mira.

U vojvodinoj duši pojavi se sto nada. Ali se suzdrži pokazati

poslanicima svoju radost i nakon kratkotrajnog razmišljanja

odgovori:

Plemenita gospodo, sam ne mogu odlučiti. O tom valja

da razmislim, ne samo ja nego i moji drugovi. Dakle, smjesta

krenimo u Pečuh. Tamo su svi moji drugovi, tamo je i princ.

NOVA OSNOVA BIJEGA

Kasno u noći vratio se Simono sa sastanka s vojvodom u

Damirovu kuću.

Da prikrije izostanak, stade pripovijedati Františekovu

pouzdaniku da se proveselio u nekoj krčmi, ali je mislio na

njega pa mu je donio dobra vina.

272

18 GORDANA IV

273

Mladi časnik i pouzdanik zapovjednika kraljeve straže

zaboravio je na Simonovu odsutnost, slušajući priče o veselim

zgodi-cama u krčmi i zalijevajući suho grlo jakom kapljicom.

Sasvim je zaboravio da je Simono otišao, tobože, u kraljevski

dvor zbog Gordaninih haljina, a izostao sve do pred zoru.

Drugog dana nije o tome ništa spomenuo svojem zapovjedniku

Františeku kad je došao da pregleda Gordaninu stražu. Čim se

Gordana probudila, Simono je otišao k njoj da joj saopći o

svojem sastanku s vojvodom i ispriča čitav razgovor

s njim.

Slušala je bez riječi i zamišljeno gledala preda se. A onda

je otpustila mladog dvoranina i zatvorila se.u odaju.

Poslije podne izađe ona na trijem i nalomi Simonu da dovede

gore časnika kraljevske straže kojeg joj je "postavio za

čuvara František.

S najvećim poštovanjem predstavnik oklopnika pokloni se

Gordani.

Idite i najavite me kralju i recite njegovom veličanstvu

da imam u dvoru neke svoje nakite i haljine koje moram sama

potražiti i uzeti. Osim toga, želim s njim govoriti.

On se bez riječi pokloni i iziđe.

Simono zatvori za njim vrata i začudi se:

- Idete u dvor?

- Drugo mi ne preostaje. Iz ove kuće ne mogu pobjeći.

- Kanite bježati iz dvora? upita Simono.

- Odande možemo umaknuti zajedno.

- Kako bi to bilo moguće?

- Sasvim jednostavno. U dvoru neće paziti na mene kao

što paze ovdje. A dolje nedaleko od ljetne palače uzidana su

vrlo

vješto skrivena vrata. Kaštelan Đulaj pokazao mi je

kako se

otvaraju i predao mi ključ, misleći da ću onuda pobjeći kad

je

on predavao dvor. Tražit ću, dakle, haljine i stotinu drugih

sitnica

u svojoj bivšoj odaji, a kad padne mrak, vrlo ću spretno

ostaviti

palaču, došuljati se k onim vratima i mi smo na slobodi.

- Otpratit će vas odavde sva kraljevska straža. Mirko će

opremiti konje, izaći iz kuće i dočekati nas na urečenom

mjestu

ispod kraljevskih zidina.

Simono se obraduje i odmah su raspravili o svim

pojedinostima.

Uskoro se iz dvora vratio zapovjednik straže i saopćio

Gordani:

Njegovo veličanstvo očekuje vašu milost i dopušta da

uzmete iz dvora što vam treba.

Zatim se udalji s najvećim strahopočitanjem.

Dakle, vidite, Simono. Prvi korak okrunjen je potpunim

uspjehom. Odredite da nam opreme konje, a ja ću se odjenuti

i uzeti sobom sve što mi bude potrebno. Krenut ćemo u dvor

sat

prije zapada sunca da ne moram predugo čekati mrak. Ja ću

otići

kralju, a vi saopćite moju nakanu Stjepku da bude upućen.

Gordana uzme tamnomodru laganu haljinu, sa crvenim i

ružičastim ukrasom od vrpca. Bujnu dugu kosu šapne mrežicom

od crvenih đerdana i uzme klobuk od tamnoplavog baršuna.

Prikopča svilenu torbicu s raznim sitnicama i siđe.

Izjahala je iz dvorišta, okružena kraljevim oklopnicima,

praćena Simonom i časnikom.

SUDBONOSNA AUDIJENCIJA

Koso nasuprot Damirovoj kući je mala krčma. Tu sjede dva

Napulj ca, odjevena kao domaći građanski kalfe te stalno

uhode Gordanu i one koji dolaze k njoj. Odjednom opaze na

svoje veliko čudo kako Gordana jaše sa čitavom pratnjom

oklopnika.

Mlađi od njih udari po stolu:

Sto mu đavola. Ona odlazi i ima kraljevsku pratnju.

Istrčali su iz krčme i uza zidove kuća slijedili povorku do

kraljevskog dvora.

U dvoru je Vladislav pronalazio sve izlike da se oslobodi

biskupa i svojih kopista prije negoli stigne Gordana. Uzalud

mu je Filipec nastojao prikazati važnost nekih kraljevskih

poslova. Vladislav se pričinjao da je vrlo umoran i zamolio

kancelara neka rad odgodi za sutradan.

Kad je napokon biskup ostavio dvor, kralj odredi svim

namještenicima u svojoj kancelariji da ostave posao do sutra.

Onda se požuri u svoju odaju i stade se brižno preodijevati.

Oštrom pronicavom oku paža Stjepka nije izmakla kraljeva

naročito birana odora i zaokupila ga je znatiželja. Nije se

maknuo ispred njegovih vrata pazeći tko ima da dođe. Začudi

se kad je u predsoblje došla Gordana. Ona ga prizove bliže i

šapne mu:

Ostani tu pred vratima. Pitaj Simona što treba da radiš.

Idem kralju.

On kimne, otvori vrata kraljeve radne dvorane i opet ih

zatvori.

Nasmiješen i radostan dolazi joj u susret kralj Vladislav.

Sretan sam što me moja lijepa rođakinja počaŠćuje posje

tom.

Ona mu na smiješak odvrati ozbiljnim pogledom i hladnim

riječima:

- Ja ne dijelim tu sreću, veličanstvo.

Osupnut odgovorom, upita:

- Zar sam vam mrzak?

- Vi ne, ali život koji ste mi odredili doista me ne može

omiljeti. Ne mogu biti sretna što moram dolaziti da tužim.

- Koga tužite?

-

-

274

18*

275

- Tužim kralja Vladislava.

On se smješka:

- Nezadovoljni ste s njim?

U zarobljeništvu ni kraljeva rođakinja ne može biti zado

voljna.

Primakne joj svoj naslonjač, ali ona ne prihvati:

- Samo slobodni ljudi mogu sjediti nasuprot kralju.

- Gordana, nisam vas zarobio, naprotiv, čuvam vas od ne

prijatelja.

- Usrećujete moje neprijatelje, držeći me u zatvoru u vlasti

toj kući. . .i(f,

On se smješka i promatra krasan stas,što se odražava u

jednostavnoj haljini bez nabora.

- Niste li me sami upozorili na Franceska, Enrika i mladog

plemića Roberta?

- Da, vaš kaštelan zapravo je moj glavni čuvar. Ako mu se

svidim, može lako doći sa stražom da me odvede kud ga volja.

Kralj se malo zamisli i zakima:

- Zapovjedio sam mu da vam ne dođe blizu. Ako ne poslu

ša, igra se svojom glavom.

- Veličanstvo, lude se uvijek igraju svojom glavom, a Robert

je luđak koji, osim toga, ima još i.moćnih zaštitnika.

- Ne bojte se, Filipec mi je danas predložio neka Robertu

dadem drugu čast i maknem ga s kaštelanskog mjesta.

- Ali, veličanstvo se ne može odlučiti da prihvati taj pame

tan prijedlog jer ?e za Roberta zauzimlje napuljski princ

Fran-

cesko, što je i r- amljivo. Nisam došla tražiti kastelanovu

glavu,

nego imam na dvoru gotovo sve svoje stvari od onog dana kad

sam ovdje bila dvoranka.

- Najradije bih da sve to ostavite ovdje dok opet ne dođete

na dvor.

Te riječi kralj poprati zanosnim pogledom. Ali ona odvrati

pogled i hladno nastavi:

- Kasnije će mi veličanstvo dopustiti da odem u svoje bivše

odaje i da skupim sve što je moje.

- Ne mogu se protiviti ako to želite.

- I u ljetnoj palači ostalo je mojih haljina i ukrasa. Nadam

se da mi nećete uskratiti da uzmem sve što je tamo?

- Moj vam je dvor otvoren.

- A na svakom će me koraku pratiti vaše straže i gospodin

Robert?

- Časti mi, vi me gotovo vrijeđate. Rekoh: čitav vam je

dvor otvoren. Izdat ću zapovijed da vam nitko ne smeta.

- I da se gospodin Robert ne miče iz svojeg ureda, jer on

je kadar slijediti me i napastovati.

- Jamčim vam: sjedit će ovdje dok vi uzmete svoje stvari.

- Hvala, veličanstvo. No, prije rego što se poslužim vašom

dobrotom, dopustite mi jedno pitanje.

276

Htio bih da mi stavite stotinu pitanja i na svako bih od

govarao pola sata da vas što du^ gledam.

Izjava vašeg veličanstva u teškom je sukobu sa činima.

Kako? Zar me objedujete zbog nekog nedoličnog čina?

Ona korakne bliže k njemu i ozbiljno, prodirljivo zahvaća ga

svojim pogledom, što ga gotovo zbuni.

- Veličanstvo, vi me držite kao taoca.

- Ja? iznenadi se on.

- Da, veličanstvo, vi ili tko drugi, svejedno.

- Da vas uzimam za taoca, ne bih se smio nazvati vitezom,

a kad bih prešao i preko toga, nemam povoda.

- Ima povoda. Vi to najbolje znate.

- Netko vas je nahuškao protiv mene?

- Nitko ne može k meni niti ja mogu s kim govoriti i baš

je to dokaz da me zatvarate, uzevši me za taoca.

- Ali za koga?

- Kruna je u rukama mojih zemljaka, a vi ste me zatvorili

da biste ih prisilili da predaju krunu.

Tako nasmiješi se kralj. Odmah ću vam dokazati

koliko se varate, samo vas molim da sjednete.

Ona se lagano spušta u naslonjač i čeka dok kralj nešto traži

po stolu.

Evo dokaza da vas nisam odabrao za taoca kako bih od

vaših zemljaka izmamio krunu.

Kralj traži na stolu među papirima i onda pogleda Gordanu u

oči:

Evo, princ Ivan Korvin sam mi vraća krunu.

Jedva je suzdržala krik. Casak ne reče ništa, samo šuti,

spusti vjeđe da pokrije izražaj očiju. Onda skupi snagu i

reče:

- Veličanstvo, nije moguće. Vijest nije ispravna.

- Jedan je glasnik donio pismo pisano prinčevom rukom i

on čeka odgovor u Pečuhu.

- Dakle, čeka vaš odgovor?

- Ova vas je vijest jako potresla?

- Samo se čudim i ne razumijem što ga je sklonulo da vrati

krunu.

- Svakako proglas kraljevskog vijeća koji je njegove pris

taše udario žigom veleizdajstva i teškim kaznama što su

vezane

s ovakvom optužbom.

Ona šuti da tako potpuno prikrije uzbuđenje. Kad se osjetila

sigurnom, primijeti:

- Ne, princ se nije prestrašio, jer je znao posljedice svoga

čina pa je bio spreman na nj i odgovarati.

- Pogađate. Ne boji se princ za sebe, već samo za svoje

pristaše. To se razabire iz njegova uvjeta pod kojim je

ponudio

krunu.

- Kakvi su to uvjeti?

277

“^^P

Da Varadija pustim na slobodu i svim njegovim pristaša

ma vratim imanja i odriješim ih svake krivnje.

Nekoliko trenutaka ona gleda u zemlju.

- Vi se, Gordana, bunite protiv toga?

- Ne mogu naći uvjerenja da je sve tako.

Zar mi ne vjerujete? Evo vam prinčeva pisma.

Prihvatila je i pročitala, ali dugo ništa ne reče, čineći se

kao

da ponovo čita kako bi stekla potpuni mir. A on se čudi:

Lice moje lijepe rođakinje nalik je na oblačno nebo.

- Okom u oko toliko važnih događaja. Zar da se smiješim?

Ali htjela bih znati što je veličanstvo odgovorilo.

- Nisam još ništa odlučio jer sam tek”tTanas izjutra primio

pismo.

- Oprostite što vam ne vjerujem da niste odlučili. Ovako

važne stvari rješavaju se odmah.

- Da, Filipec mi je predlagao da odmah pođemo kraljici i

o tom vijećamo, no zašto tajiti? Vi ste mi najavili posjet i

ja sam

ostao pri tom se smiješi kao da se sam sebi ruga.

- Kad sam već ja kriva što niste odmah o tom odlučili,

smijem li vašem veličanstvu oduzeti još nekoliko časaka?

- Što više, to mi je draže.

I sjeo je, primaknuvši stolicu bliže.

- Kako rekoh, veličanstvo, pristaše Ivana Korvina moji su

zemljaci, dakle, prirodno je, da se brinem o njima.

- O tome nema sumnje.

- Dopustite mi da vam nešto o tome kažem.

- Vi biste očito željeli da nešto naročito učinim za vaše

zemljake?

- Vaše veličanstvo ne može učiniti ništa samo jer ima su

vladara, a taj je njezino veličanstvo koje nipošto

nije sklono

mojoj domovini i mojim zemljacima, a princa zapravo mrzi.

On zažmiri i sumnjičavim pogledom zapita:

- A vi ga ljubite?

- Rekoh već vašem veličanstvu jučer: ne ljubim nikoga. Ali

da sam princu poklonila srce, ovog bih ga časa morala

uzeti

natrag.

- Zašto? začudi se kralj.

- Jer se pokorio na ovakav način.

- Vama se, dakle, sviđaju tvrdokorni muškarci?

- Ne, veličanstvo, meni se sviđaju muškarci odlučni koji ne

ovise o nagonima a opet slušaju razboritu riječ, došla ona i

od

ženske glave. Moje srce mogao bi zadobiti muškarac jake volje

koji sam sobom vlada, muškarac borbe, čija hrabrost nikad ne

miruje i uvijek hrli iz djela na djelo.

- Onda sam ja sasvim propao nasmije se kralj napola

ironički.

- O vama ne govorim, vi ste kralj.

- Ali muškarac koji možda čezne da bude opažen.

278

- Vi ste čovjek koji sigurno posjeduje sve kreposti potrebne

kralju, o tom uistinu ne sumnjam i baš zato vas ponovo pitam:

kako ćete odlučiti o toj prinčevoj ponudi?

- Kako? njegov glas zvuči kao da bi htio reći: zar da se

sada mučim s takvim mislima kad mi tu nasuprot sjedi ljepoti

ca? Ipak se brzo ispravi i odgovori:

- Teško je o tom razmišljati.

- Smijem li vam pomoći? upadne ona.

- Uvijek sam sretan kad mi netko pomaže, u ovom slučaju

moja je sreća dvostruka jer će mi vaša pomoć pružiti

mogućnost

da vas što duže gledam.

- Bila bih sretna kad bi vaše veličanstvo htjelo zaboraviti

da govori sa ženom i zamisliti da vam sad nasuprot sjedi

biskup

Filipec.

- Dugu glavu, pjegavo lice mjesto vašeg? Toliko mašte ne

posjedujem.

I dok to govori, lagano se smješka.

- Onda me barem načas smatrajte Filipčevom zamjenicom

odgovori ona prisiljenim smiješkom.

- To je već drugo i mnogo ljepše. Dakle: što bi mi savje

tovala zamjenica gospodina Filipca?

- Mnogo toga.

- Dakle, slušam pozorno.

- Najprije bih vas podsjetila da ste mi obećali pustiti Va

radija na slobodu.

- Kako? Još nije na slobodi?

- Nisam o tome ništa čula, dakle, još uvijek čami u tamnici.

- Upitat ću Filipca.

- Savjetovala bih vam: ne pitajte, nego zapovijedajte. Kad

god želite izvesti nešto plemenito i veledušno, ne pitajte

svoje

savjetnike, nego odmah izvedite zamisao. Tako bih učinila ja

da

sam na vašem mjestu.

- Što biste vi uopće radili da ste ovdje na mojem mjestu?

- Smjesta bih pustila na slobodu Varadija, poništila pro

glas kraljevskog vijeća i najodlučnije odbila

svaki prijedlog,

predložio ga bilo tko, ako vam savjetuje pogaziti riječ i

prisegu.

- Prisegu i riječ?

- Da. Vaše veličanstvo priseglo je i obećalo izaslanstvu koje

vas je dovelo u ovo kraljevstvo da ćete štititi sloboštine,

ne samo

Ugra nego i Hrvata na jugu.

- A ja bih vas kao kancelara podsjetio je li to

korisno?

- Uvijek je korisno ako vlast svoje odredbe gradi na pošte

nju i pravici, a sad nastavimo: da sam ja na vašem mjestu,

još

bih se sjetila da su gospoda od kraljevskog vijeća smatrala

po

trebnim princu Ivanu Korvinu predložiti ugovor da će biti

vojvo

da slavonski i ban hrvatski, da će mu sva imanja što ih je

baštinio

ostati netaknuta.

279

- Bože moj, što mi to govorite. Onda bih morao opet sva

ta imanja oduzeti gospodi koja su bila u kraljevskom vijeću i

već podijelila Korvinova imanja među sobom.

- Držite li da je to pošteno i pravedno?

- Ne, nikako, ali ja moram potvrditi što oni žele, jer...

- Jer su vas doveli na prijestolje. Čuvajte se onih koji su

vas postavili na prijestolje. Njihova gramzljivost i lakomost

uniš-

tit će kraljevstvo i vas. Njihova lakomost je beskrajno

mučilište,

oni će vas držati u vječitom strahu, nemiru i trajno vas

iznuđivati.

Kralj se snuždi i uzdahne:

- Već sam osjetio opasnost. Nemate kriyo, ali zar se mogu

oprijeti kad mi oni svakog časa govore: nii smo te posadili

na

prijestolje. To mi oni svakog časa govore: mi smo te

posadili

na prijestolje. To mi govore i tada kad šute.

- To je vaša opasnost. Ne samo da vam govore i došaptavaju

nego će vam savjetovati i nametnuti samo takve čine i odredbe

da vam krnje ugled i guše u srcima svaki osjećaj ljubavi

prema

vama.

Naslonio je glavu na ruke i malo zažmirio kao da opetuje

svaku njenu riječ u mislima, a onda spušta glavu pod težinom

dojma:

- Da, da, to će biti tako. čini mi se da mi je nešto slično

rekao moj češki kancelar.

- Jak dokaz da govorim tešku istinu.

- Što da radim? Tu nema izlaza.

- Možda ipak, veličanstvo?

Iznenađen, on podigne pogled i brzo ubaci pitanje:

- Vi nalazite izlaz? Kako?

- Da se oslonite na one ljude kojima ne dugujete prijestolje,

ali posjeduju veliku državnu mudrost.

- Ne znam nikoga.

- Ja znam umnog čovjeka koji je bio uz princa Ivana kao i

kraljica i mnogi drugi, ali nije bio u kraljevskom vijeću i

držao

se postrance.

- Nije bio ni za mene ni za princa?

- Svakako je on skrivio da se na prvom saborskom zasje

danju nije birao princ, ali nije bio u vijeću, jer ga Filipec

mrzi.

- Onda s njim ne mogu ni govoriti.

- Svakako ne smijete uvrijediti Filipca, a ipak treba da

saslušate tog čovjeka.

- Njegovo ime i zvanje?

- Biskup Tomo Bakač.

- Nakad nisam čuo o njemu.

- Rekoh: biskup Filipec ga mrzi jer mu je umno opasan.

Bakač je bio prvi tajnik kralja Matije. U vašu je korist da

pitate

njegovo mišljenje prije nego što odlučite o ponudi princa

Ivana

i o izvršenju kakve kazne prema njegovim pristašama. Veličan

stvo će od toga čovjeka čuti stvari koje bi inače doznalo

samo

280

nakon teška iskušenja i dugotrajnih proučavanja, a on će vam

otkriti sve.

- Dugotrajno proučavanje. To nikada ne bih želio, a saslu

šati toga čovjeka moje je pravo. Samo kako da ga primim, a da

nitko ne dozna?

- Nitko ne smije ni slutiti da ste s njim govorili jer ga

njegovo veličanstvo ne voli.

- I kraljica?

- Mrze ga svi koje nadmašuje umom.

- Ne mogu ga primiti da ga ne vide.

- Ja ću vam savjetovati kako.

- Sve mi se čini da mi je vas darovala sreća da me čuvate

i pomažete mi.

- Veličanstvo ima dosta čuvara i pomagača.

- Vi ste mi najdraži od svih.

- Jer sam od svih najkorisnija.

U dnu dvorane oštro se otvore vrata i paž Stjepko uleti u

sobu pa blijed i prestrašen najavi:

Njezino veličanstvo.

To djeluje kao prasak. Gordana i kralj ustanu. On je silno

zbunjen, gotovo prestrašen. Gordana iznenađena, ali

sabrana.

- Gdje je kraljica? pita kralj smeteno paža.

- Veličanstvo je već u trećem dvorištu.

Vladislav se vrze kao bez glave. Cas krene k vratima, čas

opet ide Gordani, ne zna što bi rekao djevojci, što bi

učinio. U toj zabuni uhvati Stjepka za ramena:

- Ne reci njezinom veličanstvu ništa da je Gordana bila

ovdje.

- Vidjeli su je drugi da ulazi u dvor.

- Dobro, ali joj ne reci da je bila ovdje kod mene izmuca

kralj odlazeći k vratima.

Najednom sustane. Osjeća Gordanin podrugljiv pogled i bude mu

neprijatno što se kraljici mora ispričavati i zatajiti

Gordani-no prisustvo. Sav užurban pokuša ispraviti prijašnje

riječi i okrene se Gordani:

- Kraljica bi mogla loše misliti ili vam što zamjeriti.

- Veličanstvo, sigurno ćete njezino veličanstvo primiti ovdje

kako to i dolikuje, a ja ću se udaljiti.

- Još ću govoriti s vama. Idem brzo da dočekam kraljicu,

neka vas paž otprati gore u vaše odaje.

I ostavi dvoranu neobično hitrim koracima, gotovo bježeći,

sav u strahu da ga Beatrica ne zateče na domjenku s Gordanom.

- Kako taj dršće pred aragonkom srdi se paž. Gospo-

darit će s njim kao s psetom.

- Tiho, Stjepko, pazi da nitko ne uđe.

Paž potrči i nasloni se čitavim tijelom čvrsto na vrata.

Ostat ćete ovdje u dvoru?

281

I

Slijedit ću primjer pokojnog kralja kad je htio da nadzire

razgovore svojih savjetnika.

I pohiti kipu sv. Antuna, potraži napravu. Pritisne na puce,

kip se okrene. Paž radosno uzvikne:

- Kako je to dobro. Tu ćete sve čuti i vidjeti što vam treba.

Ali Mirko je s konjima ispod gradskih zidina.

- Dobro, neka čeka.

Stjepko je sam u radnoj dvorani. Razabravši da je sve u redu

i nigdje se ne vidi traga Gordaninoj prisutnosti, potrči u

predvorje.

U pratnji Franceska, dvorana i dvorankjj^dolazili su kralj i

kraljica. Stjepko širom otvori vrata kralj eve^ radne

dvorane, a kralj pokaže kraljici rukom:

Vaše veličanstvo neka se udostoji unići, upravo sam u

važnom poslu koji naročito zanima kraljicu.

Na licu joj se odrazi sumnjičavost, ali ga prikriva smješkorn

pa slijedi kraljevu želju i ulazi.

Makar je Vladislav po Stjepkovu držanju prosudio da se Gor-

dana već nalazi u sigurnom skrovištu, obuze ga nesigurnost

dok je s kraljicom ulazio u sobu u kojoj je čas prije govorio

s djevojkom.

Da prikrije uzbuđenost, stade namještati kraljici naslonjač i

nuditi Francesku stolicu.

Sve troje su sjeli. Beatrica ljubazno primijeti:

- Kako rekoh, veličanstvo, biskup Filipec me prestrašio da

se ne osjećate dobro.

- Veličanstvo, kad sam se opremio da idemo zajedno

k

vama na vijećanje, iznenada mi pozli.

I napuljski princ i njegova sestra istražuju kraljevo lice

osuto rumenilom uzbuđenja. Njihovo promatranje zbuni ga još

više, ali dobroćudni smiješak prikriva zabunu.

Kako mi je nenadano pozlilo, tako je i odjednom prošlo.

I nastane neka tišina kao da su sve troje tog časa mislili

jedno te isto, jer se sve troje ogleda dvoranom.

Vladislavu bude neprijatno. Čini mu se da kraljica i njezin

brat ovog časa traže svojim pogledima Gordanu. I boji se da

štogod ne pitaju o njoj pa nastoji skrenuti kraljičinu

pozornost:

Vrlo sam zahvalan vašem veličanstvu što je tako brižljivo

prema meni. Mislim da me put odviše umorio jer se nigdje

nismo

zaustavljali.

Muči se kako bi kraljicu i Franceska sklonuo da ne istražuju

pogledima dvoranu. To ga uzbuđuje, makar je uvjeren da se

Gordana nalazi gore u drugom katu. I dok se kraljica

ogledava, odgovara:

- Vjerujem, put vas je izmorio. Zato se moramo požuriti da

što prije raspravimo o ponudi princa Ivana.

- Da, veličanstvo, stvar je važna. Sutra pred podne doći ću

k vama zajedno s biskupom Filipcem da to riješimo.

282

Željela bih posjet vašeg veličanstva ugodnije

iskoristiti.

Kako je vaše veličanstvo opet sasvim oporavljeno, nema

razloga da se to odugovlači. Ionako odlučujemo samo nas

dvoje, dakle, ovog nam časa nije potreban biskup Filipec. O

toj nenadanoj ponudi lako je odlučiti odmah.

Dobro, vaše veličanstvo odgovori on, pokoravajući se

prividno.

Stvar je potpuno jednostavna i jasna započinje Beatri

ca. Princ se preplašio proglasa i osude kraljevskog vijeća

pa

nudi da će vratiti krunu. Naravno, nas ćemo oboje prihvatiti

ponudu.

Dakako, veličanstvo, i sve njegove pristaše

osloboditi

optužbe veleizdajstva, kako princ traži.

Francesko joj krišom dobaci ironičan pogled, dok se ona

nasmije:

Vaše veličanstvo je duhovito u svojim šalama.

Njega obuzme neprijatnost. Ne zna što da misli o toj

primjedbi pa se i on smiješi i ne odgovara, a ne bi ni mogao

do riječi jer se ona žuri da svoju misao razvije do kraja.

Mi se, eto, divno slažemo. Kad sam rekla da ćemo pri

hvatiti ponudu, mislila sam na ono što i vaše veličanstvo:

pri

hvatiti ponudu u cijelosti. Vaše veličanstvo neka

princu samo

prividno pošalje poruku da slobodno dođe u Budim u dvor

i

ovdje s vama pregovara. A kad Korvin bude ovdje, opkolit će

ga naši oklopnici i odvesti u tvrđavu. Dakako, princ neka

dođe

sa svojim pristašama da sve zajednički otpremimo u

sigurno

sklonište.

Morao je naprezati mozak da slijedi hitre misli i odredbe. I

bude mu neprijatno kao da je zalutao negdje u šumu sam samcat

i hvata ga strah pa ne veli ništa, samo se smješta u stolici.

- Mislite li i vi tako, veličanstvo?

- Možda ne sasvim, naime, to bi značilo prevariti princa?

- Nikako. Veleizdajnika se ne može prevariti, za njega ne

vrijedi ni moral ni zadana riječ. On stoji izvan ljudskih

obzira.

To ga sasvim smuti. U očima mu skrivena prepast. Gleda

bespomoćno oko sebe. Nema ni Filipca, ni Šelnberga, ni ikoga

da mu pomogne, da nešto kaže kako ne bi on sam morao izdržati

napor: prosvjedovati ili barem naći neko srednje rješenje.

Kraljica progledava što se u njemu događa i ne čeka njegov

odgovor pa određuje toplim i povjerljivim glasom kao da samo

obnavlja nešto o čemu se već njih dvoje sporazumjelo.

- Tako ćemo učiniti s vojvodom Iločkim. Kako sam

već

rekla. S vojvodom Iločkim i njegovim zemljacima nemamo što

raspravljati. S njima se postupa nemilosrdno, jer dok god su

oni

na slobodi, vi nikad nećete imati ni časa mira. Neprestano

će

zadavati neprilike vašem prijestolju.

- To bi bilo strahovito primijeti Vladislav,

neodlučno

bez uvjerenja, a opet ne može da joj ne povlađuje.

283

Da, veličanstvo, nastavlja kraljica ljudi dolje na jugu

žive kao kraljevstvo u kraljevstvu. Moramo ih naučiti da su

oni

samo naš majur koji ima zadaću da svoju gospoštiju, a to smo

mi, snabdijeva svim užicima potrebnim za naš udoban i

raskošan

život. Vaše je veličanstvo već pri prvom susretu prepustilo

te

ljude meni jer ih poznajem. Kako već rekoh: bila sam

duže

vremena dolje, s njima ću ja obračunati. Veličanstvo će

vrlo

mirno upravljati Ugrima ovdje na sjeveru, a s onim

nezadovoljni

cima preko Drave sve do mora vodit ću borbu ja da vaše

veličan

stvo može živjeti u spokojnom miru.

I dok ona naglašava mir, njemu se čini da mu donosi nemir ili

barem strah od nemirnog života i briga. Pa teško uzdahne:

- Dobro, veličanstvo. Vama ću predati taj jug. Ne poznajem

ga i zastrašuje me.

- Skinut ću s vašeg veličanstva tu tešku muku jer me pro

žima želja da vaš život učinim vedrim, lijepim i punim

milote.

- Veličanstvo, svaka me vaša riječ zadužuje reče on, smi

ješeći se i sagibajući glavu.

- Dužnost mi je brinuti se za onoga koji će biti moj muž,

a s tim u vezi imam još jedan prijedlog, veličanstvo.

Postoji,

naime, neka djevojka, nezakonita mati Ivana Korvina. Prvi

bečki

učenjaci proglasili su je vračarom i ustanovili da je samo

svojim

zlobnim vračanjem skrivila što u braku nisam imala potomaka,

čim se ona podvrgne sudu i zatvori, neće više imati

mogućnosti

da mi dođe u blizinu i tako razvije protiv mene svoje zle

moći.

Teško mi je, ali moram zaštititi svoje buduće potomstvo. Kad

Ivanu Korvinu pošaljemo jamstvo da se može vratiti na dvor

sa svojim pristašama, dodat ćemo poruci neka dovede sobom i

svoju majku kojoj je slobodno boraviti u Budimu, pa ćemo je

to

lakše uhvatiti. Mislim da je biskup Filipec već o tom govorio

vašem veličanstvu?

- Da, kraljice, govorio mi je i rekao sam mu: sve je do

bro što učini kraljica.

- A zapravo je to njegova dužnost koju je spremno obećao

izvršiti u korist nasljedstva ovog kraljevstva.

- Da, veličanstvo, u korist naših potomaka.

Uto princ Francesko ustane i kao da ga nešto jako zanima ode

k prozoru otvorenom u dvorište pa se zagleda dolje da svoju

sestru ostavi načas samu s kraljem.

Njezine se usne stadoše smiješiti zamamno, a pogled joj

izazivlje Vladislavljevu slabost. Njegov smješak ipak ne

odgovara onome što ona izazivlje i zato se ona sagne i

prošapće:

- Veličanstvo danas naročito lijepo izgleda.

- Odviše ste dobrostivi, predivna kraljice, i milosrdni prema

siromašnom vjereniku.

- Zar niste zaslužili moju ljubav?

Te su riječi na njega pale kao pljusak i zatekle ga

nepripravnim. Njezino lijepo tijelo u baršunastoj haljini

sagnuto posve

284

blizu njemu, opet ga omamljuje. U oči mu ulazi plamen, a usne

šapću:

Nisam se ni u snu smio nadati riječima što su pale s ovih

divnih usana.

Zvuk njegovih riječi čini se kraljici ipak nešto namješten,

neistinski udaljen od onoga ushita kojim ju je obasipao pri

prvom posjetu.

Sad, kad je s njim sama, kad bi se njegova strast morala

razbuktati, on je suzdržljiv. Doduše, zjenice mu se žare, ali

nema u njima žeđi kojom je žeđao jučer. Pronicava Beatrica

ustanovljuje da je samo napola prisutan, napola predan

njezinoj blizini. Očekivala je strasni stisak i cjelov žedan

ruke.

- Danas je vaše veličanstvo vrlo daleko, po svoj prilici u

svojoj domovini gdje je možda ostavilo malo svojeg srca.

- Ne kraljice, čitavo je moje srce stiglo u ovo kraljevstvo.

- Ako je iako, onda netko oduzima kralju mir i sreću kojom

je stigao jučer pod moj krov.

- Da, veličanstvo, istina je. Prekjučerašnji moj posjet potpu

no me lišio mira i spokoja jer teško podnosim što vi niste u

mojoj blizini.

"Riječi su njegove, ali zvuk glasa, pogled, čitavo držanje

nije njegovo" pomisli ona i odluči se na udarac:

- Zamolit ću Gordanu neka vas zabavi do mojeg dolaska u

dvor. Pametno ste učinili što se preselila u dvor.

- Preselila? Veličanstvo, nisam je nikad ni zvao.

- Rekli su mi već u podne da se preselila u dvor i smatram

to prirodnim. Vaša je rođakinja.

- Nisam je vidio odgovori dobroćudno. Osjetivši da mu

krv udara u lice, hitro ustane pa ide k vratima i zovne u

dvora

nu Stjepka:

Zar je Gordana ovdje? pita paža i gleda ga pozorno.

Mali diplomat odvraća ovlaš pred kraljicom s nekim omalo

važavanjem:

Dvorani kažu da je tražila svoja odijela i neke nakite u

nekadašnjim svojim sobama. Mislim da je već otišla. Ako veli

čanstvo želi, upitat ću straže.

Nije potrebno. Drugi put neka mi se javi ako bi dolazila.

Paž izađe. Kralj se okrene Beatrici zadovoljan sam sobom.

Pozorno je promatrala i paža i kralja i onda pozvala Fran-

ceska:

Dođi, brate, vraćamo se kući.

I onda svom ljubaznošću i zamamljivošću pristupi kralju i

šapne:

- Biskup Filipec donijet će vašem veličanstvu na

potpis

našu poruku Ivanu Korvinu.

- Dobro, veličanstvo.

- Još danas poslije večere bit će tu.

285

- Sutra u zoru molim, veličanstvo, danas se još

uvijek

osjećam loše pa bih rano legao.

- Filipec će svakako donijeti pismo pa bude li veličanstvo

već spavalo, doći će sutra. Čekam vaše veličanstvo sutra na

ugod

niji domjenak nego što je bilo danas primijeti, dovršivši

raz

govor.

Pri tom se nagnula da je morao opaziti njezin bijeli vrat što

se gotovo nudi na poljubac i on se zarumeni od tog

pogleda:

Otpratio je kraljicu iz dvorane u dvorište, pomogao joj da se

uspne na konja, uhvativši je oko struka.

Taj ga dodir opet sjeti nekadašnjeg ple^jfc. On je malo

predugo zadrži u svojem naručaju.

To izazove trijumfatorski smiješak na njenim usnama.

Cim su kralj i kraljica izašli iz dvorane, uleti Stjepko,

nasloni se na vrata da ne bi tkogod ušao pa zuri u kip

svetoga Antuna i čeka.

Za nekoliko trenutaka kip se makne, a Gordana iziđe.

- Jeste li čuli kako me kralj ispitivao?

upita važno

Stjepko.

- čula sam i vidjela sve. Mirko čeka ispod gradskih zidina?

- Sa tri konja. I ja ću s vama.

- Ostat ćemo svi ovdje.

- Nećete bježati u Pečuh?

- Ostajem. Čeka me važan posao. Reci kralju da sam bila

gore u katu, ne smije slutiti što sam sve čula.

Stjepko ode.

Uskoro se kralj vrati u dvoranu gdje nađe Gordanu. Bila je

mirna i sabrana.

- Vaše mi je veličanstvo naložilo da se vratim jer mi ima

nešto reći.

- Da, zamolio sam vas. Potrebno je riješiti vašu sudbinu.

Potužili ste se da vas držim u zatočenju. Kako bih vam mogao

dokazati protivno? Vjerujte mi, Gordana, bojim se za

vas, ne

samo zbog Franceska. Bit će i drugih koji bi mogli planuti

lju

bomorom protiv vas.

- Zašto ljubomorom?

- Jer vas ja zaštićujem.

- Ta vaša vam dužnost nalaže da me pustite otići iz Budi-

ma. Moja je odluka da se povučem u samostan, prema tome neka

me veličanstvo dade otpratiti do samostanskih vrata, a

preko

onog praga ne može nijedan moj neprijatelj.

- Vi u samostan? Tolika ljepota?

Njegov glas je zvučan, povišen, pogled zabrinut, a izražaj

lica odaje odlučnost:

- Jučer sam vam naglasio kako preuzimam skrbništvo nad

vama i nikada neću pristati da idete u samostan. Nikada.

- A ja nikada neću odustati od ove svoje nakane.

286

- Onda vaše straže moram pojačati i držati vas na oku kao

što nisam činio dosada.

- Veličanstvu je slobodno baciti me čak i u tamnicu.

- Bože moj, kako me vi slabo cijenite. Zar sam zaslužio

ovakvo poniženje pošto smo čas prije tako divno

raspravljali?

- Nakon toga se veličanstvo sasvim promijenilo.

- Iznenadio me kraljičin posjet, ali ne govorimo o tome.

Nastavimo prijašnju debatu.

- Pa dobro. Nastavljam i ponovo pitam veličanstvo:

što

kani učiniti s prinčevom ponudom?

- Još ništa odgovori on i porumeni zbog laži ili zbog

pogleda kojim ga ona uzima na nišan.

- Oprostite, veličanstvo, niste rekli istinu.

- Zašto mi ne vjerujete?

- Zato jer vjerujem u vašu volju i junaštvo vaše volje.

- U junaštvo volje?

- Da, veličanstvo. Nije junaštvo samo u pobjedi mačem nego

još više u pobjedi svoje volje. Tko je pobijeđen u boju

poništen

je ili osramoćen, a tko se pokori tuđoj volji, biva naprosto

rob.

Znam jednog kralja koji je bio rob jednoj ženi i svi su ga

njegovi

prijatelji smatrali najsramotnijim robom na svijetu. Vi to

nikad

nećete biti.

On šuti i utaplja se u zvuku njenog zanosnog glasa i ljepoti

čitavog bića pa ne odvraća.

- Možda vam, veličanstvo, nitko neće kazati istinu kao što

vam sada velim ja. Ljudi pričaju da je vaša dobrota slabost,

ali

ja velim da je plemenitost.

- Gordana, nitko o meni ne misli tako dobro, ni ja sam.

- Jer odviše slušate druge i više sami sebe ne poznajete. I

sami mislite da su vam poslovi razmišljanja i brige na teret.

A

vi volite mir samo zato što je u miru napredak i usavršavanje

čovjekovo.

- Da, mir, mir. Kako bi bilo lijepo slušati vas u miru i

spokoju i posegne za njenom rukom što je hladna kao led.

- Htjeli biste me slušati u miru, veličanstvo. To ovisi samo

o vama.

- O meni? Ne, Gordana, ne ovisi to o meni.

- Dokazat ću vam: živjeti u miru i spokoju može vaše veli

čanstvo samo onda ako mirno žive i vaši podanici. Ako su vam

oni dobri. A mogu vam biti dobri ako ste im vi dobri. Eto,

vaš

takmac na prijestolje princ Ivan nudi vam krunu, a mogao bi

je

položiti na svoju glavu. Ima uza se hrvatsku vojsku

i čitavu

zemlju. A mogao bi je izručiti i kojemu od vaših drugih

takmaca:

Maksimilijanu ili vašem rođaku Albertu Poljskom. Ali on to ne

čini. Vraća je vama jer vjeruje u vaše poštenje, vjeruje da

ćete

čestito i časno izvršiti uvjete koje vam postavlja. Zna da

ste vitez

koji ga ne bi mogao nedostojno prevariti. Jer, vi ste

pobjednik

časna obraza.

“ 287

- Prevariti? Da, to bi bilo nešto, nečasno, velite, i ja to

os

jećam.

- Vaš me glas upućuje da su vašem veličanstvu savjetovali

prevaru?

Njihovi se pogledi susretnu. I Vladislavu bude neugodno jer

ga prodiru ljepotom oči i neka muška snaga njihova

pogleda.

- Možda, možda su mi savjetovali.

- Ali vi ste to odlučno odbili. Vaš obraz ne može na podni

jeti takvu misao. Osramotili biste se pred svijetom, svojim

poda

nicima omrazili, takav bi čin svatko prezirao.

Muka hvata neodlučnog kralja. S jedne,strane strah od Ivana

Korvina kojega mu neprestano prikazuju strahovitim urotnikom,

s druge strane jak utjecaj ljepotice koja ga zaokuplja, hvata

i drži napola zarobljena, a s treće strane opet stid zbog

takvog nečasnog čina. A nijednog državnika nema u kojeg bi se

mogao pouzdati da će mu sve prikazati u pravom svjetlu, da

neće ni braniti ni napadati, državnika slobodna od mržnje

prema onima

0 kojima mora odlučiti.

I još se više osjeća izgubljenim u dalekoj guštari, u mračnoj

noći, samo jedno mu svjetlo svjetluca, a ne zna je li to

spasenje ili zamka. Ta svjetlost ovog je časa Gordana.

I kad se opet okrene k njoj, njegovo je lice izmučeno, čelo

naborano.

- Veličanstvo mi sve odobrava što velim, ali nema odvaž

nosti da prihvati moje prijedloge jer sam žena i pristaša

svojih

zemljaka pa misli da govorim samo u njihovu korist. Zato po

navljam: pitajte umnog Bakača. Ne morate primiti njegove sa

vjete, ali saslušati ga možete, a možda i morate zbog sebe

samo

ga. Ja vam jamčim: ni živa duša neće znati da je on bio ovdje

i

da ste ikad u životu s njime govorili.

- Dobro, govorit ću s njim ako mi obećate da ćete ostati u

Budimu.

- Obećajem, veličanstvo. Samo još molim da za večeras

maknete mladog kaštelana Roberta jer bi mogao razotkriti bis

kupa Bakača.

- Maknut ću ga trajno. Zar da nisam siguran u svojem

vlastitom domu?

- Eto, ne rekoh li vašem veličanstvu: u vas je muževna volja

1 odlučnost.

- Kako je lijepo slušati kad vi izričete pohvale.

- Zaslužili ste ih, veličanstvo.

- Gordana, kad ću vas moći opet vidjeti?

- Kad vaše veličanstvo zapovijeda.

- Nema zapovijedi, već samo želje da vas neprestano gledam

i slušam.

- Koja šteta da ne mogu biti kancelar vašeg veličanstva.

- Znao bih mnogo uzvišenije mjesto nego što je kancelar

šapne, uzevši je opet za ruke.

Ona prečuje njegovu primjedbu i ustegne mu ruke pa uzme

svilenu mošnju sa stola:

- Žurim se da biskup bude što prije ovdje. Ali prije nego

idem, ispunite mi jednu jedinu prošnju: zadajte riječ da

nećete

potpisati nikakav odgovor na prinčevu ponudu dok ne govorite

s

Bakačem.

- Vi ćete ga dovesti?

- Da, sama ću ga dovesti još večeras.

- Evo moje riječi: čekam Bakača samo zato što ću vas

danas još jednom vidjeti.

I ona pođe k vratima, ali se ona iznenada otvore.

Kaštelan Robert stoji na pragu i najavljuje, ošinuvši

Gordanu:

Njezino veličanstvo!

Oko Vladislava se zaljulja čitava mramorna dvorana. Jaka

čeljust mu se objesi od zaprepaštenja. Gordani se čini

smiješnim i jadnim. Za sebe se ne boji, ali s kraljem osjeća

samilost i tiho mu dobaci:

Dopustite, sama ću pred kraljicom opravdati svoju na

zočnost.

Dok je Robert držao otvorena vrata, ulazi Beatrica.

Lice joj nalikuje na bijeli mramor u koji je kipar utisnuo

ledeni smiješak. I kao da ne vidi kralja, ide ravno Gordani

pa usklikne licemjerno ljubazno:

Ti si tu, Gordana?

Ona se pokloni i odmah odgovara:

- Veličanstvo, bila sam slobodna da potražim svoje stvari

gore u odajama i donesem haljinu njezine visosti done Izabele

jer sam u pomanjkanju svih haljina na dvoru počinila drskost

i

poslužila se njenom ružičastom. Zamolila sam njegovo

veličanstvo

da me primi i vašem veličanstvu preda moju molbu za oprošte-

nje.

- Drago moje dijete, nije vrijedno ni spomena. Već sam izla

zila iz dvora kad mi rekoše da još nisi otišla i odmah sam se

vrati

la. Hoću da s tobom raščistim stvari zbog kojih se kloniš

mojeg

dvora. Vidiš, ti si u rodbinskoj vezi s kraljem i ne bi bilo

lijepo

da i dalje pristaješ uz njegove neprijatelje. Je li tako,

veličanstvo?

okrene se ona k Vladislavu.

Gordana odgovara mirno i hladno:

- Kraljice, moja ličnost gubi svaku vrijednost i svako zna-

menovanje, jer ja odlazim.

- Odlaziš? Kamo?

- Upravo sam njegovom veličanstvu saopćila svoju odluku.

Kralj će vas izvijestiti.

- Kakvu odluku? i pogleda Vladislava.

On osjeti radosnu sigurnost, opazivši koliko mu Gordana

pomaže u neprijatnoj situaciji i odvraća;

Gordana me upravo obavijestila da se za koji dan kani

povući u samostan.

288

19 GORDANA IV

289

19*

Toliko si nesretna što je njegovo veličanstvo izabrano za

kralja ovog kraljevstva? naglasi ona. Zar ti je kralj

toliko

mrzak?

Ovaj izazov odbija Gordana, sagnuvši glavu na poklon:

- Ja sam podanik i moja je dužnost poštivati kralja.

- I ljubiti. A ti očito ne ljubiš kralja?

- Ljubav svojih podanika kralj stječe svojim vladanjem, a

njegovo veličanstvo neće promašiti, uvjerena sam.

- Kralj se mora ljubiti zato što je kralj po milosti i volji

božjoj.

- U našem kraljevstvu i po izboru staleža, dakle, i po nji

hovoj volji a već sama ta njihova volja*¦pokazuje kralju

put.

Neka mi veličanstvo dopusti da se oprostim r smjerno

poklonim.

Ona se sagne i htjede otići. Beatrica je zaustavi.

Čekaj još časak, Gordana, i okrene se kralju:

- Dopustili ste svojoj rođakinji da ode u samostan?

Ovo ga pitanje u prvi čas smete, ali se ipak snađe:

- Nije pametno što je odabrala.

- Ali vi ste mi, veličanstvo, prepustili na volju da idem

pomogne mu Gordana i nadam se da nećete povući svoju riječ.

- Ne, ne, prepuštam vam na volju odgovori on, osjećaju

ći da čini dobro.

A Beatrica oboje promatra, uhodi, istražuje puna sumnje da

Gordanin posjet dvoru, ima svrhu da osvoji kralja za sebe, za

princa i svoje zemljake.

Uz to je obuzima i tajna ljubomora, ne može se oteti dojmu da

ne prizna koliko joj Gordanina ljepota može biti opasna.

Potpuno je svjesna da se Gordana hvata s njom ukoštac za svoj

utjecaj kod kralja. Mislila je da sad nema nikoga više u

kraljevstvu tko bi mogao osloboditi njezinu riječ na

prijestolju, a dolazi ova drska djevojka, uvlači se u dvor,

razotkriva svoje rodbinstvo kralju i podmeće njezinoj vlasti

zasjedu. Ne, nikad to neće dopustiti. Ni uz koju cijenu. I

sva se pretvara u nježnost, toplinu i ganuće:

- Gordana, čuj me. Bilo je među nama i opreka, ti si uvijek

pristajala uz Ivana i onda kad sam mu ja bila protivna.

Prizna

jem: još sam danas uvjerena da si zapravo njegova pouzdanica

i

želiš kralja sklonuti da se preda svojim neprijateljima. Ali

sad

sam uvidjela da se varam. Ponovo se vraća moj materinji osje

ćaj prema tebi. Makar sam odviše mlada, a da bih ti mogla

biti

majkom, ja sam ti zastupala majku i, ne znajući i ne sluteći

ko

liko time zadažujem kralja koji je danas moj vjerenik. Zato

ne

zaboravi: ja sam te odgajala, ja sam te uzela kao dijete na

svoj

dvor.

- Veličanstvo, sačuvat ću svoju zahvalnost za sva dobročin

stva reče Gordana.

- Zaboravimo, dakle, sve što je bilo. Zauvijek. Razumiješ.

Znam: moj brat Francesko plamtio je za tobom, ludovao, iz

osve-

290

te što ga nisi uslišila počinio je onaj nedostojan čin,

zatvorio te u hodnik ispod dvora. Kaznit ću ga i poslati u

Napulj. Dužna sam to rođakinji svojeg vjerenika, muža i

kralja. Evo, pred kraljem ovdje obećajem ti svaku

zadovoljštinu i svoju zaštitu. Bit ćemo doskora rođakinje.

Zato pregazimo prošlost. Vrati se u moj dvor, pruži mi ruku.

Kraljičin glas zvučao je tako uvjerljivo da se Vladislav sav

izmijenio i gotovo ushićeno promatrao Gordanu, sav sretan što

će Gordanu moći svakog dana vidjeti u egerskoj palači.

Ali djevojka ne prihvati kraljičinu ruku, nego se s počita-

njem nakloni:

Uzvišenoj kraljici zahvaljujem na tolikom odlikovanju, ali

više ne pripadam sebi. Moja je odluka: samostan.

Odgovor smrkne kralja, ali i kraljicu, pa se onda okrene

Vladislavu:

- Veličanstvo, ne dopustite joj da izvrši tu odluku.

Do

pustite joj da promisli.

- Dobro, veličanstvo, neka razmišlja.

- Veličanstvo, vrijeme je da idem naglasi djevojka. I

Gordana se nakloni.

- Idemo zajedno jer sam se vratila samo zbog tebe. Nadam

se da ćemo kralj i ja uspjeti promijeniti tvoju odluku. A

sad

dođi. Veličanstvo, vrlo se veselim što ste nenadano bili

svjedok

ovog prizora. Do viđenja sutra u mojem domu.

Pogledala ga je zamamno obećavajući, ljubeći.

- Veličanstvo zaustavi Gordana kraljicu njegova visost

Francesko vas prati, a ja se nikako ne bih htjela s njim

susresti.

Molim da mi dopustite zaostati iza vaše pratnje.

- Dakle, nećete sa mnom u egersku palaču?

- Veličanstvo me poznaje. Ne bih nikako mogla, živim u

svojem domu.

- Dobro, idi naprijed i nadam se, kad budem opet na ovom

dvoru, bit ćeš mi drugarica.

Beatrica ostane s kraljem u dvorani dok Gordana izađe u

predvorje gdje je čeka Stjepko i šapne mu:

Kad kraljica ode, reci kralju da ću obećano odmah izvrši

ti. Samo neka zapovjedniku oklopnika pošalje nalog da me

pusti

izaći kad me volja.

Onda uzme sobom Simona i vrati se praćena stražom u svoju

kuću.

A Beatrica je ostala sama s kraljem. Pokrije oči rukom i

tobože ganuto šapne:

Vidite, vjerenice moj, podlegla sam svojim

osjećajima,

zapravo nisam smjela dopustiti da me odbije. Koliko god sam

je

smatrala uhodom, ipak je nisam prestala voljeti. Pitajte

svakoga

na dvoru: bila mi je miljenica. Da nije vaša rođakinja,

morala

bih se jako ljutiti na nju što odbija moju ponudu.

291

- Plemenita kraljice, oprostite joj. Razumljivo je što ne

može

vidjeti njegovu visost princa Franceska.

- Nisam li rekla: žrtvovat ću ga i poslati kući.

- Toliku žrtvu neću dopustiti. Izmirit ćemo Gordanu s prin-

cem i ona će ostati kod nas.

Da, ostat će kod nas kao naše zajedničko veliko dijete.

On se nije ni koraka približio k njoj nego je naprotiv uzeo

sa stola svijećnjak da joj svijetli.

Ova gesta zapravo je razbjesni pa se okrene i opet ga

zaljubljeno pogleda:

Treba da idem jer bi dvorani naislilj da iskorišćujemo

slobodu. ““*

On zastane, bulji u nju, ne zna što da učini. Onda odjednom

postavi svijećnjak na stol, a ona uzdahne sanjarski:

Doskora ćemo u miru i spokoju sjediti jedno uz drugo u

ovim odajama. I zavodi ga žarkim očima, ali ide k vratima.

Ipak on ne pohita za njom niti osjeti želju da je zagrli.

Samo ga ispunja misao:

"Gordana će doći još noćas". I u toj se misli nakloni

Beatrici pa joj otvori vrata.

Izašla je razočarana i ljuta, ali se još okrene i reče

ljubazno:

Odmah ću vam poslati biskupa Filipca s odgovorom prin

cu. Glasnik mora još danas otputovati.

Kad je izašla uz Franceska, ispričala mu je sve što se zbilo,

a on se čudi:

- Zašto si pozvala Gordanu na svoj dvor?

- Da je se što prije riješim. To je posao mojeg trijumfa.

Razumiješ li?

- Potpuno. Ali ona te odbila.

- Gadno, nedostojno čeljade plane kraljica već se osje

ća na mojem mjestu.

- Beatrice, to ne bi smjela ni izustiti.

- Velim ti: ona osvaja tog kraljevskog idiota. Kad me prek

jučer vidio, sam si opazio kako je gorio. Bio je bijeli dan,

pred

podne. Sad sam s njim bila nasamu podvečer, a on ni da me

pokušao ogrliti.

- Zar te nije ni poljubio?

- Ni dotakao se moje ruke, a kamoli usana.

- što to znači, Beatrice?

- Ona ga osvaja. Ona.

- Ne vjerujem. Nema tebi ravne pod nebeskim svodom. Ne,

ne, Beatrice. On je samo suzdržljiv, boji se uvrijediti te.

- A kad je dolazio, nišanio je na iskorišćavanje slobode.

- O tom moram ozbiljno raspraviti s Ranzanom. Ako je

Gordana osvojila kralja, jao njoj.

- Poslat ću te u Napulj tobože zbog nje.

- A uzet ću je sobom okovanu, svezanu i zatvoriti u tvrđavu.

- Ako to ne učiniš, ona će sjesti na moje mjesto.

292

- Ne može se to, Beatrice. Već te sabor proglasio suvlada-

rem, staleži su te zaprosili, ne može se to.

- Znam, formalno ne može. Ja ću ostati kraljica. Vladislav-

ljeva žena, ali ona će biti gospodarica kraljevih odluka, u

vlasti

njegova žezla, a to je gore nego da mi bude suparnica u

kralje

voj ložnici.

- Da, to je gore, ali se neće dogoditi. Mi smo tu. Aragonci

se ni od koga nisu dali izigrati. Ni Gordana to neće

uspjeti.

Vraćali su se u egersku palaču gdje je kraljicu čekao

kancelar Filipec da sastavi odgovor princu Ivanu i odnese ga

kralju na potpis.

Dotle je Stjepko referirao kralju Vladislavu o Gordaninoj

poruci. Kralj dade dozvati Františeka, zapovjednika straže, i

naloži mu neka odmah pošalje nalog časniku Gordanine straže

da je ne smeta u kretanju, a onda odredi da se Robert odmah

pošalje izlikom iz dvora.

Neka ide k šelnoergu u njegovo konačište. Javi mu u moje

ime da tog mladića zadrži kod sebe sve do sutra u zoru.

František shvati što mu se nalaže. I kraljev pouzdanik već

hita da udovolji željama svojeg vladara.

SAVEZNICA TOME BAKACA

Mala svjetiljka stoji na stolu. Blijede zrake zavirkuju u

lice biskupa Bakača. Jake mu se obrve mršte, oštre

prodirljive oči promatraju goste. Debele široke ispupčene

usne šute. Sluša pripovijedanje Petra Gereba, prigovaranje

njegova brata Matije i ljutite upadice potpalatina Orbana.

Gotovo nas je bacio iz svojeg dvora, istjerao. Kao da je

rekao: idite do vraga, neću da s vama sjedim kod stola. To mi

je

kralj. Nije ni pravo nagnuo vrč.

A Petar Gereb mahne, omalovažavajući rukom i gotovo prezirno

dobaci:

- Tko ne hvata vrč, ne laća se ni mača.

- Kralj Matija bio je drugi čovjek. Do jutra bi sjedio i ve

selio se s nama. A znao je dati poštovanje onome kome

pripada.

I zagledavao je ljudima do dna, a taj kao da ne vidi ni prsta

pred

nosom.

- Samo se smješka. Tko bi ga znao ruga li se nama ili sebi?

- I ne čuješ od njega riječi koju bi mogao upamtiti da joj

se diviš ili da barem znaš da si čuo nešto kraljevsko.

- I neprestano je umoran. Ta od čega? Veli da je od puto

vanja.

293

- Što će biti kad bude morao poći u rat gdje neće biti

mekane postelje ni mirnog sna? Kako će onda s tim svojim umo

rom?

- Čitavu uru prije pola noći se digne od stola da ide

spavati.

Je li to dostojno kralja?

Tako se tuže redom trojica velikaša koji su prvi pristali uz

Vladislava i ostavili princa Ivana.

Biskup Bakač samo šuti, kima i čeka zgodan čas, dok Petar

Gereb započne ogorčeno:

- A Zapolja će odnijeti čast palatina. Je li to pravo?

- A što se to oko Vladislava vrti njegov češki kancelar?

Odviše zabada nos u naše zdjele.

- Pobrat će sve. S jedne strane aragonci, a s druge kraljevi

zemljaci.

- Sve to imate zahvaliti biskupu Filipcu.

Te je riječi ubacio Tomo Bakač mirno, s rezignacijom kao da

se već sasvim s tim sprijateljio i skrsti ruke u krilu da još

jače potencira kako se ne želi protiv toga boriti, ali

zlurado spočitava:

Mjesto da ste sami radili i sami odlučivali o izboru, dali

ste se od toga Moravljanina prevesti žedni preko vode. Nije

vam

bila potrebna Filipčeva pamet. Ima ovdje dosta naših ljudi

koji

bi znali i mogli voditi kraljevstvo i odabrati

pravoga kralja.

Dok Bakač i dalje pripovijeda potpuno mirno, ona trojica se

rumene, ne od srama, već od ljutine.

A Petar Gereb sam sebe u duši proklinje što se dao u jaram

Filipcu.

- I sve smo to morali podnositi. Što smo pretrpjeli zbog

prekršene prisege pokojnom kralju, a sad opet muke zbog

princa.

Nije lako bilo zaboraviti da je on moja krv.

- Svega toga ne bi bilo, velemožni gospodine, da ste se po

vjerili meni kad je Filipec došao da vam predloži izbor

Vladisla

va. Velim vam, gospodo: sve vas je prevario, zaskočio i nije

dao

vremena razmišljati. Htio je ostati kancelar i uresiti glavu

kardi

nalskim klobukom pa mu je trebala vaša pomoć. Izrabio vas je

gospodo, u svoju korist, a vašu ostavio po strani kad bi

trebalo

da vas nagradi.

- što da sad radimo?

To pitanje Bakač jedva dočeka.

- Da se čvrsto uhvatite u borbu protiv Filipca, prodrli biste

u kraljevstvu na prva mjesta koja vam pripadaju.

- Mogli biste to preuzeti vi, prećasni.

- Zato smo došli k vama primijeti potpalatin.

- Da, gospodine biskupe, vi biste opet morali doći na mjesto

kraljevskog tajnika.

294

- Zašto tajnika? Na mjesto biskupa Filipca udari Petar

Gereb po stolu.

- Ali, velemožni gospodine, vi koji ste pozvani da budete

prvi uz kralja nemate moći da s kraljem na samu razgovarate

primijeti Bakač Petru Gerebu. Kralj vas neće pitati za

savjet.

- Ni mene ni potplatina, nikoga od nas.

- Kad bi vas Filipec preporučio kralju, odmah bi vas saslu

šao, ali kancelar to neće učiniti nikada. Nije li vas već ova

prva

dva dana kraljeva boravka u Budimu udaljio od prijestolja?

- Istina je. Ta žuta lisica svemu je kriva.

- Svemu potvrdiše zajednički gospoda.

Ta konstatacija razvedri Bakačeve zjenice i brzo obori oči da

sakrije zadovoljstvo, a onda mirno počne:

- Kad ste napokon jednom uvidjeli valja ići dalje i pitati

može li se protiv Filipca?

- Opetujemo što smo već rekli: moglo bi se da vi, prečasni,

preuzmete sve u svoje ruke.

- Bez vas ne mogu ništa, moja gospodo.

- Mi smo tu, prečasni.

- Ostala gospoda bivšeg vijeća nisu ovdje.

- Svi su nezadovoljni.

- Ali samo vas trojica pristajete uza me.

- Svi će oni doći ako nam se vi postavite na čelo, ako nešto

smislite i predložite.

- U prvom redu valja naći vezu s kraljem. Ja to ne mogu

jer me kraljica ne trpi.

- Istina je. Teško je naći put do kralja, vrlo teško.

- Bez toga nema svrhe da se bunimo protiv Filipca.

Svrhe ima naglasi Bakač ali proći će mnogo vremena.

Nekoliko su puta opetovali svoje jadikovke što im je zatvoren

put do kralja, kad Petar Gereb upozori:

- Netko nas prisluškuje. Vrata su odškrinuta.

Iz hodnika prozbori muški glas:

- Ja sam to. Ujače, netko je tu i mora hitno govoriti s vama.

Biskup se namršti što ga nećak smeta u tako važnom času

razgovora, ali pak izađe na hodnik. U odrazu svijeće što je

drži Bela biskup razabire dvije pojave u plemićkoj odori pod

vizirima. Jedna stoji iza Bele, a druga je povučena uza zid.

- Tražite mene, plemenita gospodo?

- Da odgovori prvi. Moj drug moli da ga saslušate.

- Tko ste vi, gospodine?

- Otkrit će vam u četiri oka odgovara opet prvi.

Prokušanim pogledom promotri Bakač šutljivog

neznanca

pokraj zida i ponuka ga da ide s njim.

Otvorio je svoju knjižnicu. Bela je donio svjetlo i stavi ga

na stol pa se povukao pomno zatvorivši vrata.

Bakač ostaje uz vrata i gleda u neznančev vizir:

Izvolite se otkriti. Nitko neće smetati.

295

Nagovoreni skine vizir. Bakač tiho usklikne:

- Gordana, vi u Budimu u ovako opasno doba?

- Da, prečasni, tu sam i evo me k vama.

- Zar vas progone kraljičine uhode pa ste utekli k meni?

Tražiti zaklonište u mene znači optužiti se.

- Nije vam poznato što se zbilo sa mnom? Ne znate da u

mojem dvorištu stoji kraljevska straža?

- Vjere mi, ne znam. živim povučeno, očito ne znaju ništa

ni druga gospoda jer mi nitko ništa nije rekao. Sjednite i

recite

što vas nosi k meni?

- Ponajprije, moram vas, prečasni, jjcdsjetiti da smo bili

saveznici. ^

- U boljim vremenima. *

- želite li sa mnom obnoviti savez?

- U koju svrhu?

- Da vi postignete svoj cilj.

- Nemam više ciljeva u ovom kraljevstvu, osim samostana.

- Nikad niste imali izrazitiji, jači cilj nego sada kad ga po

ričete. Dakle, pitam vas: jeste li spremni preuzeti mjesto

biskupa

Filipca?

Okrugla biskupova glava bez vrata digne se k njoj, zavinuti

nos gotovo se ispruži uvis. To pitanje potjera mu krv žilama.

- Gordana, zar je u vašoj moći maknuti Filipca?

- U vašoj, gospodine biskupe. Ali ja vam pružam mogućnost.

On zakima, ne vjerujući, ali ona ponovo ustvrdi:

- Otvaram vam vrata do kralja.

- Kad biste to mogli učiniti, ne biste propustili steći nešto

za sebe.

- Razumije se samo po sebi. Dakle, idemo redom: princ je

ponudio da vrati krunu, a kraljica predlaže prevaru.

- Ne čudim se tome.

- Dopustite da vam kažem što predlaže kralju.

On je slušao kraljičinu namjeru da princa i njegove pristaše

namami u dvor.

- Vi ćete im javiti da ih kraljica želi prevariti i oni neće

doći. Ali uzalud biste odgovarali princa On ne bi poslušao.

Vje

rovat će kralju i doći će u dvor. Ostavio je naše i tu ne

možemo

ništa drugo nego da ga spasimo od prevare. Kralj mora primiti

prinčevu ponudu i svim našim vratiti imanja i čast, a

princa

barem učiniti banom i bosanskim kraljem. Stari ugovor neka se

obnovi. To ovaj čas ovisi o vama.

- Kad bi bilo tako, ni časa ne bih časio.

- Još vam se više pruža, gospodine biskupe: potkopati ara-

gonsku vlast i uzeti uzde u svoje ruke.

- Gordana, to bi bila sreća i užitak.

- Dakle, prihvatite čast koja vam se nudi. Dođite sa mnom u

moju kuću da odjenete odoru kraljevskog oklopnika i pođete sa

mnom u kraljev dvor.

296

- Kralju? Ja?

- Da, prečasni.

Svi mu se mišići na licu trzaju. Srce poskakuje u širokim

prsima.

- Gordana, kad vas ne bih poznavao, mislio bih da ste od

lučili da me namamite.

- A vi ste odviše vidoviti, a da ne biste nazreli istinu. Haj

demo.

- Ja idem kralju protiv volje Filipca i kraljice?

- Na kraljev poziv.

- Tko mu je govorio o meni?

- Ja, njegova rođakinja. Razjasnit ću vam sve u mojoj kući.

Žurite se. Moram vam saopćiti mnoge okolnosti koje vam mogu

poslužiti u razgovoru s kraljem.

I Tomo Bakač othrli iz sobe, zovne Belu neka mu dadne svoje

plemićko odijelo i plašt. Brzo se presvlačio. Pred polazak

naloži nećaku:

Sinko, isporuči gospodi da me zove prijatelj na samrti,

neka me pričekaju ili pak dođu sutra. Idemo. Otvori vrata.

Na hodniku je čekao plemić Simono zastrt vizirom.

Uskoro krenuše Bakač, Gordana i Simono kroz vrt malom ulicom

i nesmetano dospješe u Gordanin stan.

Tu je Bakač uzeo oklope kraljeve straže i povukao se s Gor-

danom na dogovor.

Simono ih je čekao s osedlanim konjima u dvorištu.

Nije potrajalo ni pola sata kad sve troje izjašu iz dvora,

praćeni trojicom oklopnika straže.

Beatričine uhode razabiru kretanje oko Gordanine kuće, iz-

laženje i ulaženje, ali ne mogu prodrijeti kroz oklope i

vizire i ne slute tko je krenuo iz kuće u kraljevski dvor.

U napetom raspoloženju čeka kralj Vladislav Gordanin

povratak. Ne zbog biskupa nego zbog nje. Od njenog povratka

očekuje nešto naročito ugodno. Razmišlja što će joj reći,

kako izazvati njezinu pažnju na sebe.

Sad su tu dvije žene: obje s ljepotom i snagom donose svoje

političke ciljeve. Svaka traži drugo. Kad govori s Beatricom,

obećaje, popušta, a čim Beatrica odlazi, on već prihvaća

Gordanine prijedloge što su u izravnom sukobu s kraljičinim

željama na koje je već pristao.

Očekuje Gordanu kao zaljubljeni mladić. Onog koji dolazi s

njom smatra više krčiteljem putova što vode Gordani negoli

savjetnikom koji bi ga mogao izvesti iz neprijatne stupice u

kraljevskim poslovima.

297

Napokon ga Stjepko obavijesti o Gordaninu dolasku.

Sav se stresao od radosti, očekujući nešto još nejasno

izraženo, a ipak...

Odredi Stjepku neka uvede Gordanu u njegovu privatnu odaju da

ih u radnoj dvorani ne zatekne Filipec.

Ako bi došao gospodin kancelar Filipec, reci mu da sam

bolestan. Ne, nego da sam zaspao i neka čeka u radnoj

dvorani.

Još ću večeras s njim govoriti, svakako kad se probudim.

Vladislav uredi odoru i pođe u sobu za primanje.

Tu stoji divno tijelo u muškom plemićkom odijelu. Vizir

padne. Vladislav gleda Gordanin stas u svom.savršenstvu. Od

tog gledanja porumeni do vrh čela, oči mu blistaju.

- Oprostite, veličanstvo, morala sam se ovako odjenuti da

na dvoru ne znaju tko to prati vašeg oklopnika.

- Zahvaljujem vam što ste mi pripravili toliki užitak. Nikad

ne vidjeh tolike ljepote, Gordana, vi ste predivni vitez.

Vladislav joj pristupi ushićeno, dok se ona hitro obazre k

vratima gdje stoji oklopnik pokriven vizirom i tiho reče:

- Tu je prečasni gopodin. Veličanstvo mu može reći

sve,

može pitati sve što želi. On će šutjeti o tom sastanku u

svoju

korist da ne bude progonjen od Filipca i kraljice...

- Vaša čarobnost stvara me robom šapće Vladislav, ne

slušajući njeno razlaganje.

Veličanstvo i ona se nakloni čekat ću.

Gordanino upozorenje smete kralja pa mu lice poprima ozbi

ljan izražaj. Pogleda oklopnika. Ovaj se pokloni.

- Izvolite skinuti kacigu i vizir, prečasni reče kralj.

- Veličanstvo neka dade dobro čuvati sva vrata da nitko ne

bi dolazio upozori Gordana. Ja ću dotle otići u svoje

bivše

sobe.

I ona ostavi Bakača s Vladislavom.

Dva se muškarca gledaju, promatraju, istražuju, proziru. Tomo

Bakač pronalazi bistrinom pogleda svoje dojmove i brzo

uspoređuje sebe i kralja.

U Vladislavovu dobrota, u Bakača bezobzirnost, u Vladislava

plašljivost, u Bakača sigurnost, u Vladislava kolebanje, u

Bakača odlučnost.

Bakač prozire, Vladislav naslućuje.

A kralj se osjeća kao đak pred nadmoćnim učiteljem. Sav je

ispunjen Gordanom. Ovaj mu čas nije došljak prijatan, ali

mora ga osloviti i saslušati. To hoće ona. Možda su čudne

oštre oči u tom ružnom debelom licu izraz olakšanja njegovim

neprilikama?

I ponudi mu stolicu.

Biskup sjedne i smjerno čeka dok ga kralj oslovi kako se

dolikuje.

Vladislav osjeća potrebu da istakne državnika oko u oko

čovjeku u kojem naslućuje veliku umnu premoć.

298

Pošto sam zaokupljen svojim pristašama i prijateljima,

odlučio sam da se porazgovorim s umnim čovjekom koji se ne

ubraja među moje pristaše niti među pristaše neprijatelja.

Zani

ma me što vi mislite o mojem dolasku na prijestolje, naročito

o

protivljenju Hrvata protiv mojeg izbora i njihovoj borbi za

Ivana

Korvina

Zastao je umoran od napornog razmišljanja, dok je to

izgovorio.

Bakačeve misli, naprotiv, hitro se sređuju i smjelo odgovori:

Ponajprije, veličanstvo, želim razjasniti posve istinski

zašto

nisam u redovima onih pristaša koji su rukovodili borbom za

vaš izbor. Sve vaše sadašnje pristaše bile su uoči kraljeve

smrti,

a i koji dan poslije uz princa Ivana. Ja sam, međutim, već

prve

dane teškim srcem opažao da je princ premlad za tešku zadaću

koja ga čeka pa sam Često pomišljao da bi prijestolju trebao

zreo

muškarac. Na Maksimilijana nisam mislio jer nisam cijenio nje

gove sposobnosti, ali sam mnogo puta sebi predočio vaše veli

čanstvo.

Te riječi Bakač izgovara mirno, hladno i toliko uvjerljivo

kao da svaka pojedina nije izmišljena laž. I nastavlja plesti

prošle događaje s izmišljenim:

- Kad se vratio kancelar Filipec, tajio je preda mnom da i

on misli na vas. Dapače, već donosi gotov plan.

- O tom planu nije vam govorio?

- Na žalost, veličanstvo, prekasno.

- Zašto prekasno?

- Kad mi je povjerio svoju osnovu, nije se više mogla pro

mijeniti najteža obaveza koju je biskup Filipec postavio

vašem

veličanstvu kao uvjet da prihvati izbor. Taj uvjet nikako

nisam

mogao prihvatiti jer se kosio s mojim državničkom

dalekovidno-

šću. Naravno, gospodin kancelar Filipec nije domaći sin pa mu

nisu poznate naše okolnosti koje su pritajene, skrivene i

čvrsto

uvriježene u životu i mišljenju naših ljudi. A kad ih ne može

zapaziti, ne može ni predvidjeti njihove posljedice.

- Kakav je uvjet koji vi niste mogli prihvatiti?

Biskup Bakač sagne glavu smjernom pokornošću, a lice i oči

izražavaju suštu obzirnost i skromnost:

Bio bih sretan da vaše veličanstvo nađe u mojoj ispovi

jesti po koje korisno iskustvo za prosuđivanje naših ljudi i

doga

đaja. Zato molim, veličanstvo, neka ovo malo vremena

odloži

kraljevsku krunu, neka zamisli kao da smo obojica putnici što

su se našli negdje na putnoj stanici i poveli razgovor i koji

mogu

da kažu sve. Samo tako saznat će kralj svu istinu.

Sugestivni prijedlog pređe u Vladislavljevu dušu i sada

osjeti želju da čuje što mu drugi ne bi mogli reći.

Da, to hoću. To sam i mislio kad sam vas pozvao. Govori

mo kao da smo dva ravnopravna muškarca. Rješavam vas svih

obzira prema kralju.

299

Razvezali ste mi ruke i pokazat ću se zahvalnim. Kako

rekoh, od kraljeve smrti neprestano sam mislio u sebi:

morali

bismo birati na prijestolje kralja Vladislava izreče Bakač

već

po drugi put uvjerljivo. Dakle: gospodin kancelar Filipec,

kojeg

vrlo cijenim, predložio je kao glavni uvjet za izbor kralja

Vladi

slava da se ovaj vjenča s kraljicom Beatricom. Ja to nisam

mogao

prihvatiti iz društvenih razloga. Prvo: Napuljci i sama

kraljica

uživali su za pokojnog kralja Matije neprijateljstvo svih

staleža

ovog kraljevstva. Sam kralj Matija, nekoć toliko slavan,

ljubljen,

gotovo obožavan, gubio je zbog kraljice i njezinih Napuljaca

iz

dana u dan svu ljubav podanika jer su s kralgMpe prenijeli

mržnju

na kralja Matiju. To je skrivilo da su nakon njegove smrti

staleži

tako lako ostaviti princa Ivana.

Bakač ušuti, začuđen od kraljeva pogleda, upravljenog u

mramorno kraljičino poprsje što stoji na stalku od baršuna. U

Vladislavljevim očima je neka plašijivost.

- Druga je okolnost još težih posljedica, dapače katastro

falni ja.

- Također povezana s kraljicom?

- Da, s njom. Naime, najčuveniji evropski liječnici nepo

bitno su ustanovili da kraljica Beatrica ne može imati

potomaka,

što najjasnije dokazuje devetogodišnji brak s kraljem Ma ti j

om.

Dakle, kad prijestolje ostane bez potomka, kraljevstvo će se

opet

izložiti novim borbama, ali tek nakon smrti. Još za života

kralja

Vladislava bit će besplodnost braka žarište vrenja.

- Ivan Korvin i Hrvati stalno će poda mnom kopati?

- Ne mislim na Ivana Korvina i njegove pristaše. Kad upo

znate princa, nasmijat ćete se svima koji su vam ga prikazali

opasnim. Radi se o drugom čovjeku.

- O drugom? Zar još jedan takmac?

- To zna svatko u ovom kraljevstvu. Kancelar Filipec sigurno

je kralju to saopćio.

- Ne, nije.

- Onda je zaboravio, ne pridajući tome važnosti.

- Ne znam ništa. O kome se radi?

- O knezu Stjepanu Zapolji.

- On pretendent? Nisam o tome nikada čuo, niti je to mo-

gućel

- Svatko to zna, ali gospodin kancelar Filipec očito

ne

poznaje mišljenja. Ali ja znam za staru tradicionalnu želju

kne

zova Zapolja da se dignu do prijestolja. To se vuče još od

izbora

Kralja Matije. Hunjadijevci su pobijedili Zapoljinu struju

ener

gičnom snagom vojvode Silađija, ujaka kralja Matije.

- Kako? Već tada su se te obitelji natjecale za prijestolje?

- I ova je misao ostala u Zapoljinom srcu i u srcu njegovih

pristaša, što nije izbila na površinu smrću kralja Matije,

uzrok

je samo okolnost da ja nisam pristao uz njih. A u času

kraljeve

300

smrti i odsustva kancelara Filipca vodio sam baš ja poslove u

ime kraljice, princa Ivana i vijeća. Ja sam najodlučnije

odbio tajne posjete Zapoljinih pristaša kad su me htjeli

pridobiti.

I počne podrobnije pripovijedati o nekim noćnim posjetama kao

da ih je uistinu i primio, a onda suzdržljivo nastavlja:

Dakle: kao državnik koji sve zna, vidi i predviđa, nisam

mogao prihvatiti uvjet koji ne samo što budućem kralju

unaprijed

oduzima mogućnosti i da stekne ljubav i obožavanje podanika

nego sije sjeme potajnom, tihom i jakom pokretu za

obitelj

Zapolju. A to može uroditi i drugim teškim posljedicama.

časak zašuti da jače napne kraljevu pažnju i iznudi Vladi-

slavljevo pitanje.

- Kakve su to teške posljedice?

- Velim otvoreno: sve bi to moglo naše staleže sklonuti da

novobiranog kralja Vladislava za najsnažnijeg života svrgnu

ili

barem pokušavaju svrgnuti i okrune Zapolju. Uvjeren sam da

Zapolja sada o tome ne misli niti to želi, ali ovakvo

nezadovolj

stvo može iskoristiti davnu osnovu. A opet, čudno me se

dojmilo

kako je Zapolja, najveći kraljačin neprijatelj, mogao

prihvatiti

uvjet da se kralj vjenča s Beatricom?

U tom se času kralj naglo digne, na pola smušen, gotovo

preplašen, pa ode k vratima.

Bakač gleda za njim, osupnut zbog tolikog kraljeva uzbuđenja.

Međutim, Vladislav zaokrene odajom, zaustavi se kod prozora,

spusti glavu i veli poluglasno sam sebi:

- Da, da, to se slaže.

- Nitko nije toliko mrzio kraljicu kao on. Dapače, nastojao

je izmaći svakoj dvorskoj svečanosti da se s njom ne sretne,

a

znamo da je Stjepan Zapolja u Beču, stojeći nad zipkom svojeg

novorođenog sina, uskliknuo: "Da si samo nekoliko stopa

veći,

sinko, sad bi nosio krunu kralja Matije!" Ta rečenica poznata

je

i mnogim velikašima i biskupima iz kraljevskog vijeća.

Gospodin

kancelar Filipec očito ne zna o tome, ali razumljivo je,

naime,

Filipec nije naš zemljak. Prirodno je da mu velikaši ne

pripovi

jedaju ovakve stvari. Naprotiv, taje i tako gospodin kancelar

ne

poznaje stvari. Evo, to je sve bio razlog što nisam htio

izravno

pristati uz bivše kraljevsko vijeće.

- Dakle reče kralj stvar danas stoji ovako: s jedne

strane Zapolja, s druge Ivan Korvin?

- Onog časa kad naš kralj bude imao potomka, nestaje

svaka mogućnost da bilo tko drugi gaji nadu da će zasjesti na

prijestolje. Da sam ja gospodin kancelar Filipec, bio bih

svojem

kandidatu kralju Vladislavu češkom savjetovao neka

uzme za

ženu najbogatiju vjerenicu svijeta, mladu, zdravu, milansku

prin

cezu Bianku koja će vrlo rado razriješiti brak s propalim

kandi

datom princom Ivanom. Savjetovao bih kralju da

uzme bilo

kakvu drugu djevojku koja mu može pokloniti potomka da tako

njegovo prijestolje bude čvrsto. I Max njemački i princ

poljski

301

i Zapolja, svi bi zauvijek bili onemogućeni, a naš kralj

Vladislav mogao bi vladati u miru i spokoju i veseliti se

bogatom i moćnom kraljevstvu.

Smiješak iščezne s kraljevih usana. Bezbojne oči zure

ukočeno, zaplašen nekim iznenadnim teškim otkrićem.

Zatim reče:

- Rekoše mi da sam samo uz kraljičinu pomoć mogao po

bijediti u izboru?

- To se samo tako činilo gospodinu Filipcu, ali ja znam

mnogo više. Kad je Filipec tražio kraljičinu pomoć, ona je

još

pristajala uz cara Maksimilijana.

- Što ste rekli? oštro će kralj.

- Istinu, veličanstvo. Kraljica je njemdcTrom vladaru

Friedri-

hu i caru nudila svoju ruku i svoju potporu. A dok je ona

vodila

te pregovore, mogao je kancelar Filipec kraljicu uhititi zbog

iz

daje domovine pa ne bi mogla raditi protiv vas...

- Gospodine biskupe, ove vaše tvrdnje prelaze mjeru.

- Ali nikako istinu. Kraljica je ponudila svoju ruku i pomoć

Maxu u istom času dok je predsjedavala vijeću i

podupirala

prividno princa Ivana. Gordana je vidjela u kraljice

Maksovo

vlastoručno pismo što dokazuje da su bili u vezi. Tek kad

je

Max odbio kraljičinu ruku, ona se opet uhvatila princa, ali

joj

Filipec ponudi vašu ruku, što ona prihvati.

- Tko vam je sve to ovako točno objasnio?

- Njemački poslanici bili su kod mene zbog princa Ivana.

Mislili su, naime, da sam s njim u vezi pa sam tako iz njih

nešto

izvukao. Osim toga, Gordana je mnogo toga vidjela u

kraljice

što je sve lako dovesti načistac. Gospodin Filipec zna da su

nje

mački poslanici prije izbora bili u saobraćaju s kraljičinim

dvo

ranima, naročito s Ranzanom.

"Filipec je radio lakoumno, nesmotreno" primijeti Vladislav

sam sebi, a Bakač istodobno veli:

- Neupućeni Filipec bio je u teškom položaju, ostao je bez

ičije pomoći. Meni se nije htio povjeriti da ga izvedem iz

ove

zamke što bih učinio s najvećim veseljem. Tako Filipec nije

imao

savjetnika i uza svu svoju spretnost učinio je pogreške i

krive

zahvate u najboljoj namjeri da koristi vašem veličanstvu.

Ba

kač malo odahne. Ali kralj ne veli ništa, pa Bakač nastavi:

- Još dugujem da razjasnim stvar o princu Ivanu i vojvodi

Iločkom kao vođama Hrvata.

Vladislav se okrene prema Bakaču s povećanim interesom, a u

sebi misli:

"Filipec je pogriješio, zapleo sve fc, on je kriv" i pri

tom gleda u mudrog Bakača koji se smiješi govoreći:

Princ Ivan nije sam po sebi uopće opasan. Njega je otac

silom gurnuo do prijestolja. Princ nije želio biti

kralj. Ali se

onda ipak borio samo zato što je mislio: bude li kralj, steći

će

Gordanu za ženu.

Te riječi trgnu kralja kao munja.

302

- Ona je postavila kao uvjet krunu? pita kralj sa za

nimanjem.

- O tom ne znam. Meni je poznato da su ga drugi uvjera

vali kako bi Gordana pošla za njega kad bi bio kralj, ali ne

vje

rujem da je odbila njegov upros, što nije

pokazao volje za

kraljevskom vlašću. Princ je htio krunu samo zato da zadobije

Gordanu, a ne bi u staležima našao ni mnogo protivljenja jer

se već tada govorilo o Gordaninom kraljevskom porijeklu. Osim

toga, vrlo je umna, odvažna, uz to savršeno lijepa. Ovako

savrše

na žena dala bi kraljevstvu predivnih potomaka.

- O tom nema sumnje.

- I zato bi čitavo kraljevstvo s ushitom primilo takvu kra

ljicu. Njezin bi sin morao biti velik, jak, uman i slavan.

- Tiše, tiše šapće kralj i gleda u Beatričino poprsje kao

da će mramorna suparnica oživjeti.

Casak prepušta Bakač kralja njegovim mislima. Žar

očiju odaje biskupu i odviše jasno kakvu je misao uspirio u

Vladislavu. Nakon dobrane stanke Bakač reče još življe:

- Ivan Korvin nikad ne bi sam posegnuo za krunom. Daka

ko, mnogo su opasnije njegove pristaše. Vojvoda Iločki i

čitava

Hrvatska željela je Ivana Korvina jer je bio jamstvo da će

ih

utvrditi protiv Turčina. Sto su oni pošli kasnije tako oštro

protiv

izbora vašeg veličanstva, uzrok je opet kraljica i vjeridba

vašeg

veličanstva s njome. Da je tu vjeridbu Filipec mogao barem

zata

jiti, nikad Hrvati ne bi uzeli krunu i s njom pobjegli. Kad

je već

bila potrebna ta vjeridba, morao je Filipec to održati

tajnom.

- Da, tako je. To sam odmah rekao kancelaru.

- Ova izjava vašeg veličanstva počasni je dokaz koliko je

moja tvrdnja ispravna. Kad bih smio predložiti kralju:

obnovite

s princem stari ugovor, a princ će ga ne samo čestito

provesti

nego će vratiti krunu i tvrđave koje su sada u njegovim

rukama.

- Tko bi mogao toliko utjecati na nj?

- Veličanstvo neka bira svojeg pouzdanika. Ako

odabere

mene, Ivan Korvin borit će se uz vas protiv svakoga tko bi se

usudio dići protiv vašeg prijestolja.

- Vidjet ću, svakako je potrebno da o tom još raspravimo.

Dolazit ćete k meni tajno.

- Veličanstvo, kralj je uvijek prirodno podvrgnut utjecaji

ma svojih prvih savjetnika i suvladara. Spreman sam

svojem

kralju biti vazda na usluzi i doći kad me treba,

savjetovati i

provesti njegovu želju protiv svih i svakoga da tako kralju

pri

bavim ljubav podanika.

I onda se zamisli, ali njegova odlučnost je sve manja,

a Bakač mu čita u duši i nastavlja:

Ne vjerujem da će Max i Albert mirovati, a i Turčin zna

kako je kod nas pa bi sve to mogao iskoristi. Ipak, glavna je

stupica baš u tome što svatko zna da ovo kraljevstvo neće

dobiti

303

potomka. A opet se boje postati plijen aragonske vlasti. Sve

to velim otvoreno kao što ste željeli, uvjeren da sam učinio

svoju najveću dužnost prema vašem veličanstvu.

Vladislav se osjeti jadnim, smiješnim, gotovo uništenim, a

Bakač nastoji da ga novim razlaganjem još više poništi:

- Da nije kancelaru pala na um ova vjeridba, veličanstvo

ne bi imalo povoda plašiti se i zabrinjavati za snagu svojeg

pri

jestolja. Ipak, vaše bi veličanstvo ovoj današnjoj neprilici

moglo

i doskočiti kad bi s princem Ivanom sklopili prijateljsku

nagod

bu, a njegove pristaše Hrvate umirili i uvjerili o svojoj

dobro

hotnosti.

- Drugi mi savjetuju da ukinem svier** njihove

sloboštine,

sabor, banstvo, samoupravu.

- Tko vam savjetuje takve čine, jednostavno vam radi o

kruni i o glavi.

- Nešto slično rekla mi je i Gordana. Da, ona mi je rekla

opetuje kralj kao da mu je jedini razlog svrnuti razgovor

na

Gordanu:

- Čujte, gospodine biskupe, možda će princ Ivan tražiti u

mene Gordaninu ruku kao uvjet prijateljstva jer sad ja odluču

jem o njezinoj sudbini.

- Da, možda će tražiti odgovori biskup, promatrajući

kraljev nemir. On se namršti:

- U tom slučaju među nama ne bi moglo doći do sporazu

ma jer sam odlučio da Gordanu vjenčam s nekim drugim prin

cem. Razumije se, iskoristit ću ljepotu svoje rođake u

savezne

svrhe.

"Poznajem ove savezne svrhe" pomisli Bakač veselo pa

odgovori:

- Vaše veličanstvo mogu u tom pogledu umiriti. Neće vam

biti od potrebe da odbijete princa.

- Kako da to shvatim?

- Gordana neće htjeti da pođe za njega.

- Jer nije postao kralj?

- Ona je odbila Ivana i kad je već bio sasvim saguran da

će postati kralj.

- Onda ipak nekoga strastveno ljubi.

Na te riječi Bakač sustegne da odgovori, ali njegove se usne

značajno smiješe.

- Bio bih vam vrlo zahvalan kad biste mi rekli sve

što

znate. I kao skrbnik i kao kralj želim biti upućen u sve

osnove

svoje rođakinje za budućnost. Ne bih htio da se njeni

osjećaji

kose s mojim državničkim namjerama.

- Znam kolika mi je dužnost i u ovoj stvari poslužiti mojem

kralju. Reći ću, dakle, sve što znam. Promatrao sam

Gordanu

dok sam još bio prvi tajnik kralja Matije i njegov

pouzdanik.

Nju je teško prozrijeti, ipak sam uspio da štošta otkrijem.

Ovaj uvod izmami u Vladislava pojačani interes pa se sagne

biskupu i čeka njegov odgovor s mnogo većim zanimanjem nego

što je slušao politička razlaganja, a Bakač veli:

- Gordana uistinu nije ljubila nikoga.

- To je vaše uvjerenje ili opažanje?

- I jedno i drugo. Ali danas ...

Bakač namjerno zastane i smješka se, a kralj jedva svladava

ljubopitnost:

- Danas? Zar se vaše uvjerenje promijenilo?

- Kad mi je večeras priopćila poziv vašeg veličanstva, ra

zabrao sam nešto sasvim neobično u njenom čitavom biću.

S

njom je nastala neka velika promjena.

- Promjena? U kojem pogledu?

- Njene oči čudno sjaju, riječ joj je bila puna ushita dok

mi je razjašnjavala da dođem u dvor k vašem veličanstvu. Lice

joj je gorjelo kao od nekog unutrašnjeg plamena.

- A što je uzrok tome? pita Vladislav, sagnuvši se k

biskupu.

- Netko je odviše žarko zaronio u njene oči i opržio to

mlado otporno srce.

- Tko? Recite mi posve istinski.

- Svakako netko iz blizine vašeg veličanstva, neki vitez koji

je stigao s vašim dvorom, netko s kim je ovih dana mnogo raz

govarala.

Vladislavljevo se lice zarumenjelo. Zahvatila ga je strepnja

i misao mu leti mozgom: "Ja sam jedini s kojim je govorila.

Dva dana provela je sa mnom u razgovoru."

A Bakač točno pogađa tok njegovih misli.

- Gordani je u vašoj blizini netko naročito pao

u oči.

- Vi je, svakako, dobro poznajete pa je vaše opažanje is

pravno.

- Ne bih se mogao nikako prevariti, napokon, i

njezin

govor.

- Zar je štogod rekla?

- Ništa izravno, ali ipak je u toku razgovora primijetila

nehotice ove riječi: ima vitez koji je bolji od svih, ali je

došao

izdaleka. Odmah sam upitao tko je taj, ali je ona prekinula i

nastavila govoriti o državničkim stvarima, ne dopustivši mi

da

je štogod ispitujem. Vaše veličanstvo bi to lakše pogodilo.

Očito

vam je poznato s kim se Gordana susretala.

- Ne znam točno odvraća kralj i ustane kako bi sakrio

smutnju. Ide po sobi nekoliko koraka i opet se vrati k

Bakaču:

- Prečasni gospodine, vi ćete opet k meni, a da nitko ne

prozre tajnu naših sastanaka, zamolit ću Gordanu neka vas

svaki

put otprati na isti način kao danas.

- Ona će se očito veseliti toj zapovijedi nasmijehne se

biskup.

-

-

304

20 GORDANA IV

305

20*

Kralj ponovo porumeni. Sad je u mreži Bakačevih riječi što su

u njemu pobudile nade. To ga privuče k njemu pa mu obje ruke

položi na ramena:

Mi ćemo se opet brzo sastati jer je naša državnička stvar

vrlo važna i hitna.

"Kako ne bi bila hitna" smije se u sebi Bakač, ali mu je

lice ozbiljno i važno:

- Doista vrlo hitna. Neka vaše veličanstvo zapovijeda.

- Želim svakako sutra govoriti s vama da konačno odlučimo.

- Da, veličanstvo, ne smije se čekati s velevažnom držav

ničkom osnovom koja zahtijeva brzu odluku vašeg veličanstva.

Kad je Gordana ostavila kralja i biskupa Bakača, uputila se

sa Stjepkom u gornji kat. Napuljski dvorani opaze viteza

pokrivena vizirom pa stadoše šaputati i pratiti ga pogledom.

Dvorom prolazi neki sumnjiv plemić. Kako je mogao unići,

a da Robert ništa nije rekao? začudi se dvorski meštar

i

odmah pošalje po kaštelana.

Zapovjednik straže pošalje dvorskom meštru časnika, a ovaj mu

saopći:

- Gospodin kaštelan Robert egerski poslan je u konačište

gospodinu Šelnbergu i još se nije vratio.

- Tko ga je onamo poslao?

- Njegovo veličanstvo kralj s važnom porukom.

- A tko je večeras ulazio u dvor?

- Neki mladi plemić.

- Vi ne znate njegovo ime?

- Ne, vaša milosti, ne znam.

- Prekrasna kraljevska straža. Pušta u dvor ljude i ne zna

tko su.

- Tu se nešto plete. Kralj je otpustio Roberta, a straža

pušta kralju nekog plemića u pratnji svojeg oklopnika. To je

izdaja protiv kraljice.

- što da učinimo?

- Pozovite naše najspretnije ljude. Uhvatite mladog plemi

ća i skinite mu vizir.

- Kralj će nas kazniti.

- Radimo po zapovijedi njezinog veličanstva naše kraljice.

Netko nam se šulja oko bedema, dakle, na posao.

^ Napuljci se tiho šuljaju u gornji kat. Bepo upita u hodniku

paževe kamo je krenuo plemić s vizirom na glavi, a oni mu po-

kazaše vrata.

U sobi je sjedila Gordana i razgovarala sa Stjepkom. Ćuli su

da se vani nešto živo i glasno govori pa ona hitro spusti

vizir i promijeni držanje, povuče se k prozoru čekajući što

će biti.

306

Dvorski meštar uđe bez kucanja i opazi mladića zamotana u

plašt.

Tko ste vi? zapita izazovno.

Ali ne dobije odgovora. Plemić se ne miče i ne pokazuje volju

da mu kaže svoje ime.

Stjepko zna zašto se Gordana ne usudi odgovoriti. Prepoznao

bi njen glas. I brzo joj pritekne u pomoć svojom

domišljatošću, rekavši Bepu:

- Plemić ovdje čeka kraljevu zapovijed.

- A moja je dužnost da vodim računa o tome tko dolazi u

dvor. Ako ne skinete vizir sami, prisilit ću vas na to.

Stjepko pohita dvorskom meštru i šapne mu:

Taj je već bio kod kralja. Ni riječi nije sa mnom progo

vorio, a kralj mi je naložio neka budem uza nj dok ga opet ne

pozove.

Razjašnjavanje još više raspiri Bepovu želju da sazna koga to

kralj prima bez dozvole Beatrice Aragonske. I odluci da

plemiću skine vizir. Ali zna da bi se on branio mačem pa ide

k vratima, otvori ih i zovne dva napuljska dvoranina. Gordana

i Stjepko znaju zašto Bepo traži da se plemić otkrije. I dok

je on okrenut leđima, zovući svoje ljude, Gordana je u tren

oka dostigla druga vrata što vode u njenu bivšu ložnicu, a

paž je slijedi.

Kad se Bepo okrenuo, vidio je samo paževu pelerinu i onda se

vrata hitro zatvore.

Bježi! vikne Bepo. Taj je plemić glasnik princa

Ivana. Hoće da obmane kralja. Napuljci, na obranu

kraljice!

Stigne do drugih vrata, pokušava otvoriti, ali su iznutra za-

sunuta.

Ta ga okolnost smete pa čas razmišlja:

S druge strane je izlaz. Brzo na hodnik.

Sva trojica istrče i opaze kako niza stube hitaju Stjepko i

nepoznati plemić.

Za njim, Napuljci! Lov je opasan, ali za kraljicu izložit

ćemo se svemu.

Spustili su se niza stube. Bepo je s dvoranima bio već u

pripremi. Gordana čvrsto steže plašt da sakrije tijelo i,

držeći čvrsto desnicom držak mača, siđe na posljednje stube.

Dolje vizir! zapovijeda Bepo.

Gordana trgne mač iz korica.

Bepo posegne za svojim mačem i zapovijedi:

Mač u tok, gospodine, ili ću vas sasjeći.

Bez riječi Gordana se povuče k balustradi da zaštiti leđa,

digne mač na obranu i čeka napad.

Drskost je trgnuti oružje pod kraljevim krovom.

Pravi

plemić to nikada neće učiniti. Udrite po njemu zapovijeda

Bepo straži što stoji u hodniku. Oklopnici su

zbunjeni. Nisu

vični slušati druge zapovijedi negoli samo svojeg

zapovjednika

Františeka i njegova časnika. To oklijevanje razjari Napuljca

i

307

odluči da sam navali s pomoću svojih Napuljaca i skine

plemiću vizir.

To ga pokrene naprijed i udari. Gordana se brani. On još

oštrije napada. Za nekoliko hipova padne mu mač iz ranjene

ruke, poklizne se i poklekne.

Hoće da ubije kralja vikne Bepo oklopnicima.

To ih makne i oni pohitaju s kopljima da svladaju opasnog

plemića.

Bez daha stigao je Stjepko na kraljeva vrata, udarao i kucao.

Napokon su se vrata otvorila i kralj stoji na pragu, a paž

saopći:

Dvorski meštar hoće da razotkrije plemića.

Vladislav pohita iz dvorane u predvorie i ugleda Gordanu s

mačem u ruci kako odbija navalu oklopnika. Tolika odvažnost i

vještina posve ga ushite, ali razabravši opasnost, pobrza

vičući:

Koplja k sebi!

Svi su zaprepašteni. I kopljanici i Napuljci. Kralj sam

dolazi da brani nekog plemića kojemu je dopušteno da pod

vizirom obilazi dvorom. Dakle, taj plemić, pokrivenog lica

uživa naročitu kraljevu milost. Bepo beskrajno kune,

zamatajući krvavu ruku u svoju pelerinu.

Dotle se Vladislav sabere i oštro zapita dvorane:

Tko se drznuo dirati mojeg gosta?

Bepo istupi i neustrašivo odgovori:

- Vaše veličanstvo, vršio sam svoju dužnost da pitam nepo

znatog mladića za ime. Nisam slutio da je gost vašeg

veličanstva.

Kod nas nije običaj da se pokrivena obraza prolazi

kraljevskim

dvorom.

- Ali kod mene je uvijek bio takav običaj odgovori kralj

i kretnjom ruke dade znak Gordani da pođe s njim.

Puni smutnje i zabrinutosti promatraju Napuljci kako kralj

vodi neznanog plemića u svoju odaju.

Vladislav zatvori vrata i uhvati Gordanu za ruku:

- Što se dogodilo?

- Napuljci su me napali. Dvorski meštar htio je da mi skine

vizir. Veličanstvo, krajnji je čas da ostavim dvor.

- U mojoj se prisutnosti ne osjećate sigurni?

- Krivo me shvaćate, veličanstvo, Napuljci sumnjaju i od

mah će pohititi u egersku palaču da sve jave. Dopustite da

odem.

- Htio bih danas još mnogo govoriti s vama.

Dotle gleda Tomu Bakača, koji je već pokrio lice vizirom i

povukao se u dnu odaje.

- Je li vaše veličanstvo završilo razgovor s biskupom?

- Da, završio sam, uistinu je vrlo ozbiljan i mudar.

- Šteta što on nije Filipec.

Ali kralj ne shvaća njezinu značajnu primjedbu. Još je pijan

od nade koju je u njemu pobudio Bakač, a sada i očaran

prizorom njene obrane što povećava njenu ljepotu i zamamnost.

Toliko je očaran Gordanom da zaboravlja Bakačevu prisutnost.

308

Iza njegovih leđa otvore se vrata. Napuljski dvoranin najavi:

Prečasni gospodin biskup Filipec moli vaše

veličanstvo

da ga primite.

Filipčevo ime udara kralja u sljepoočice. To ime podsjeća ga

da je tamo u egerskoj palači Beatrica kojoj je obećao da će

prevariti princa Ivana i Hrvate. Tu stoji Gordana, a tamo

biskup Bakač koji mu je čitavu stvar i sav njegov položaj

prikazao posve drukčije nego Filipec. I kraljevski poslovi i

Gordana smućuju njegove misli. Ne zna što bi rekao. Da

Filipca odbije ili da ga primi? A nešto ipak mora odgovoriti

dvoraninu. Najposlje odluči:

Dobro je, doći ću u radnu dvoranu.

Rekavši to, dade dvoraninu znak da se udalji.

- Gospodin kancelar dolazi očito po vrlo važnim poslovima

primijeti tiho Gordana i sagne glavu k Vladislavu.

- Da, možda i nije tako važno.

- Nije teško pogoditi što ga u to doba nosi k vama.

- Predviđate o čemu se radi?

- Jako mu je hitno da odgovorite princu Ivanu na njegovu

ponudu. Je li tako, veličanstvo? poluglasno će ona

približivši

mu se.

Ta kretnja odaje nešto intimno, a njezin glas nešto toplo.

Svladan, odgovori Vladislav sagnuvši glavu:

- Da, tako je. Prisiljavaju me neka još danas potpišem

ugovor.

- Koji su sastavili oni, naime, kancelar i njegovi istomišlje

nici, neprijatelji Hrvata.

- Otkud vi to znate, Gordana?

- Samo nagađam kao što pogađam i vaš odgovor biskupu

Filipcu.

- Dakle, što da odgovorim biskupu?

. "Idite kući, prečasni gospodine, rješavat ćemo tu stvar

sutra onako kako ja želim".

Kao da mu je rekla nešto milo i toplo. Nasmiješi se, sav

sretan, i posegne za njenom rukom:

- Vi čitate u mojoj duši.

- Vrlo sam sretna što tako dobro čitam i sad molim vaše

veličanstvo neka me milostivo otpusti i dodijeli mi pratnju

kojoj

neće moći zapovijedati ni dvorski meštar ni tko drugi, jer

moram

što brže odvesti Bakača da nas Filipec ili tko drugi ne

otkrije.

A sutra molim kralja neka me još jednom sasluša prije nego

što

odluči sudbinom Ivana Korvina i mojih zemljaka.

- Pristajem.

Gordana se okrene Bakaču i dade mu znak da se približi.

Dakle, sutra šapne Vladislav Gordani. Sutra ćete

opet dopratiti biskupa.

Izišli su u predvorje. I kralj, i biskup Bakač, i Gordana.

Napolju još uvijek stoje Napuljci, tvrdoglavo očekujući

nepozna-

309

tog plemića. Spazivši kralja, povuku se natrag pa iz

prikrajka promatraju kako kralj nešto tiho određuje časniku

svoje straže, kako oklopnici ispred njegovih vrata odlaze s

neznanim plemićem i oklopnikom koji je izišao iz kraljeve

odaje i otpušta ih u najvećoj milosti.

Nije im izmaklo da se kralj vraća vrlo polagano u svoje odaje

i gleda za onima koji odlaze. Sve dotle dok nisu izašli iz

palače. U njima se pojavi sumnja da se nešto događa što nosi

opasnost kraljici i njima.

Neobično vedar ulazi Vladislav u svoju radnu dvoranu i sjeda

u naslonjač. Filipec ga dočeka s dvije ispijanje pergamene.

Ovo je pismo što ga veličanstvo upravlja princu i poziv

da može doći u Budim, a ovo je nalog meni, vašem kancelaru,

neka princa i sve njegove pristaše uhitim i zatvorim u

tvrđavu.

Onda uzme pero, namoči ga u crnilo i pruži kralju da

potpiše.

Da pročitam odgovori on.

Filipec se mirno nakloni, držeći pero u pripremi.

Vladislav uopće ne čita, već samo misli o Bakačevim riječima

koje ga uvjeravaju da bi mogao posjedovati Gordanino srce.

Onda pogleda svojeg kancelara:

- Prečasni gospodine, to su vrlo ozbiljne stvari. Ne mogu

se riješiti preko noći.

- Vaše veličanstvo izvoljelo je reći kraljici neka se još ve

čeras vratim u dvor i donesem gotovo odgovor.

- Da, to sam rekao jer hoću da o tom ovu noć temeljito

razmislim.

- Njezino veličanstvo želi da joj još večeras donesem potpi

sani odgovor kako bismo noćas mogli poslati glasnika.

- Odnesite kraljici moje ushićene pozdrave.

- A ovo ne kani vaše veličanstvo potpisati?

- Sutra. Sutra, prečasni gospodine.

Iznenađeni Filipec promatra kralja, njegovu vedrinu i ne

razumije tu promjenu.

Mislim da će njezino veličanstvo biti zlovoljno zbog toga

primijeti Filipec. Gotovo se bojim otići kraljici.

A kralj mu se nasmiješi.

Zavidim vam što ćete još večeras biti tako sretni da stoji

te licem u lice ljepoti kraljici. Dakle, do viđenja

sutra kod

kraljice.

Prijazno mu kimne i ostavi radnu dvoranu.

Duguljasto pjegavo lice kancelara Filipca izražava

zaprepaštenje. Usred kraljeve dvorane stoji nepomičan i zuri

preda se.

Dok tako razmišlja, otvore se vrata i ulazi kraljev češki

kancelar šelnberg.

- Vi ste to trgne se Filipec. U ovo doba?

- Stigli su glasnici iz Češke pa sam njegovom veličanstvu

htio najaviti. Međutim, uzalud. Vani mi rekoše da se kralj

već

310

povukao u svoju ložnicu, a kako sam doznao da ste vi ovdje,

nisam htio otići a da vas ne pozdravim. Međutim, nisam došao

u dobar čas. Vaš blaženi smiješak rasplinuo se. Zle ste

volje?

Doživio sam čudnu stvar. Čujte što je bilo.

Kancelar udobno smjesti svoje omašno tijelo u naslonjač i

pomno sluša Filipčevo pričanje.

- Gospodine biskupe, vi ste se oslonili na kraljicu da pro

vedete izbor kralja Vladislava. Nikad nisam tajio svoje

uvjerenje

da ste se prenaglili, ponudivši kraljici Vladislavljevu ruku.

- Učinio sam to s nakanom da je izigram.

- Ali kraljica je pametnija od svih, izigrala vas i

prisilila

da njezinu vjeridbu i obećanje ženidbe preuzmu na sebe

vaši

velikaši, što više i sabor se obavezao, javno pred svom

Evropom.

Čak ste kralju postavili kao uvjet da kraljica bude

suvladar.

- U rukama toga suvladara su ogromne svote novca, čitavo

blago, a osim toga, moć u Rimu i Napulju u svoj Italiji. A

sve

nam je to trebalo.

- Unatoč tome, uvijek sam bio protivnik Beatrice Aragon-

ske zbog zloglasnosti i zločinačke krvi njezinog roda i zbog

ne

plodnosti te žene. Ali više nego svih bojao sam se

Vladislavljeve

slabosti koju je tajno pokazivao prema toj ženi od onog dana

u

Linču. Tjelesnim čarima te žene Vladislav je poklonio dio

Češke

kad je sklapao mir s Matij om Korvinom.

- Zar je Vladislav s njom imao bliže odnose?

- Da ga je primila u svojoj ložnici, ne bi bio stalno žedan

njene ljepote. Omamila ga je baš svojom suzdržljivošću, što

čini

svaka iole lukava žena. Još dugo je Vladislav uzdisao za

Beatri-

com, baš zato što je nije uživao. Zato sam se prepao za prvog

mog posjeta u egerskoj palači jer je bilo očito kako se

obnavlja

stara slabost prema kraljici. Jasno sam vidio: Vladislav će

postati

njen rob, a onda smo bespomoćno predani, izgubljeni. Nitko

više

ne. može spasiti ni Češku aragonske vlasti. Vladislav će

uraditi

sve što ona hoće da mu bude žena i vladar, a njegova

kraljevstva

roblje Napulja. I zato, gospodine biskupe, kad vidim da se

kralj

odjednom usudio odgoditi izvršenje kraljici zadanog

obećanja,

moram se radovati.

I onda krenuše iz dvora svaki svojim putem.

S punom dušom zabrinutosti i bojazni stigne Filipec ravno u

egersku palaču i dade se najaviti kraljici.

Ona ga je nestrpljivo čekala da još noćas s njim ugovori kako

će uhvatiti princa Ivana kad stigne u Budim.

Ali joj upadne u oči kancelarova potištenost i upita:

- Zar vam se što neprijatno desilo?

- Veličanstvo, ove večeri zbile su se na dvoru neočekivane

stvari.

311

Nije ga prekidala, samo je raširila oči i skupila visoko

tanke obrve.

- Neki nepoznati plemić pod vizirom ušao je u kraljev dvor,

a pratio ga je njegov oklopnik. Taj se plemić pobio sa Bepom

i

ranio ga. Plemić se protivio da skine vizir, ali kralj ga je

sam

zaštitio i dao da ga njegova straža otprati.

- Plemić pod vizirom? Kako je mogao unići kad je tamo

Robert?

- Njegovo veličanstvo poslalo je Roberta Šelnbergu da ne

bude prisutan kad plemić uđe u dvor. Nakon odlaska tog ple

mića govorio sam s kraljem i pružio mu oba pisma na potpis.

Ali on je na to odgovorio da se to ne može samo tako hitro

riješiti i da će o tome odlučiti sutra.

- Meni odbija zadano obećanje? Ovako je postupao kad se

radilo o Varadiju.

- Sasvim tako, veličanstvo.

- Znači da je netko u zasjedi. Pošto je odbio potpis, jasno

je da su do njega doprli ljudi Ivana Korvina reče ona.

- To misli i šelnberg.

- Taj neznani plemić očito je bio Damir. No, tko je posre

dovao pri njegovu dolasku u dvor?

Jedva što je izrekla to pitanje, već odgovori sama na svoje

pitanje glasom britkim kao oštrica:

- Gordana. Ona.

- Da, veličanstvo ona.

- Zmija otrovnica puzi oko kralja i okreće žalac

protiv

mene. Pogodila sam to u prvom času kad mi je

kralj donio

vijest o događaju prve njegove noći u dvoru. Sve mi je bilo

jasno:

ona nastupa protiv mene.

Onda se pojavi Enriko sa dvojicom napuljskih dvorana

odjevenih u odijela budimskih građana. I odmah navijestite

kraljici:

Veličanstvo, ovi su dvorani naše uhode i dolaze sa straže

nasuprot Damirovoj kući. Nose važne vijesti.

I ona i Filipec živom se ljubopitnošću okrenuše prema njima.

Na kraljičin poziv stade pripovijedati prvi:

- U gustom mraku kasno uvečer stigla su u kuću dva plemi

ća. Jedan visok i vitak, a drugi manji odebeo. Nakon nekog

vre

mena izašao je samo onaj vitki, visoki u pratnji nekoliko

kra

ljevskih oklopnika.

- A onaj debeli?

- Taj se još ni sada nije pojavio.

- Kamo je otišao visoki vitki plemić pod vizirom?

- U kraljevski dvor.

- Mislila sam da je neznani plemić sama Gordana, ali kako

su dvojica stigla pred kuću, zacijelo je Damir. Ali kako je

mogao

doći u Budim da ih nisu vidjeli ni napali, ni raskrinkali?

što je

to? Zar moje straže ne stoje na cesti što vodi u Budim?

3,12

- Jest, veličanstvo potvrdi Enriko nitko ne može u

Budim, a da ga dobro ne ogledaju, samo kraljevu stražu

puštamo

da prođe.

- Veličanstvo nastavi opet prvi uhoda plemić je kasni

je izašao iz kraljevskog dvora u još većoj kraljevskoj

pratnji

nego prije i vratio se u Damirovu kuću. Do ovog časa još

uvijek

nitko nije izišao.

- Prema tome reče Filipec taj je plemić ostao u kući.

Bio to Damir ili tko drugi, sigurno će krenuti da odnese

princu

vijest od kralja. Bilo bi dobro kad bi uhode ostali na

straži.

- Enriko, jedna moja četa neka odmah krene i pred Gor-

daninim stanom skrivena pazi. Tko god iziđe iz one kuće, ima

ga izazvati, uhvatiti i dovesti k meni.

Enriko pohita da izvrši nalog, a s njim odoše i

dvorani. Kraljica započne šetnju odajom. Njena je duša

lomača na koju je bacila svoje protivnike.

A Filipec čeka dok se nije zaustavila:

- Nakon svega što mi rekoste, biskupe, potpuno je jasno:

Gordana se bacila između kralja i nas dvoje. Zajednički se

mora

mo braniti.

- Slušam zapovijedi vašeg veličanstva.

- Naša obrana traži što brži zahvat. Gordanu ćemo maknuti

iz Budima.

- Ali tako da se ni preko glasnika ne može javiti kralju.

Pogađate moju osnovu. Poslat ću je daleko, vrlo daleko.

U Napulj.

Veličanstvo, ta je misao velebna. Samo kako to izvesti.

- Prepustite sve meni. Vaša je dužnost osigurati prolaz pre

ko granice onima koji će je voditi da mogu pobjeći bez ikakve

zapreke, naročito da ih ne može zaustaviti ničija potjera.

- Opskrbit ću vođu i pratnju pečatom kraljevskih ureda kao

tobože glasnike njegova veličanstva i dodati zapovijed da

pratnju

nitko ne smije zaustaviti ni vraćati.

To sam htjela od vas. A sve drugo izvest će moji Napuljci.

Onda malo razmišlja pa se vrati na prijašnji

razgovor i

upita:

- Nije li vam Vladislav kazao da će mi razjasniti zašto je

odbio potpis.

- Ne, veličanstvo, ali mi je dao poruku da vam šalje ushiće

ne pozdrave, a sutra će vas posjetiti.

Sutra? Dobro. Vidjet ću što će mi kazati i

predložiti.

Filipec pogleda kroz žute trepavice kraljicu i

značajno se

nasmiješi:

- Veličanstvo ne bi trebalo da pokaže nezadovoljstvo.

Vi

možete u jednom času pobijediti kraljev otpor, naravno, ako

se

veličanstvo udostoji latiti tog uspješnog sredstva.

- O kojem to sredstvu govorite?

313

- Vaša je ljepota nepobjediva kad god to hoćete. Bude li

vaše veličanstvo ovog puta htjelo, smrvit će u prah časoviti

uspjeh

svih ljepotica, pa bile one i kraljeve rođakinje.

- Svjesna sam svoje moći odvrati ponosno. Moja je

ljepota čudotvorni mač. Pustila sam ga da dosad miruje. Sutra

ga uzimam u borbu i pokosit ću sve.

- O tom sam uvjeren više nego ikad i molim vaše veli

čanstvo neka me smatra svojim robom koji sluša svaku vašu

zapovijed.

- Nas ćemo dvoje željeznom rukom upravljati ovim kraljev

stvom i kraljem. Ali već sutra uvečer obavijestit ću vas

točno

kako i kada Gordana ima krenuti na put u N*žtpulj.

- Veličanstvo, pred njenom kućom u dvorištu borave kra

ljevski oklopnici.

- Neću je ugrabiti silom, već milom. Sve prepustite meni,

samo ustrebam li kraljevske pečate, da ste odmah ovdje.

- U svakom času kad veličanstvo zapovijedi.

- Dakle, čekam vas sutra nakon kraljeva posjeta.

Biskup se oprosti s kraljicom i ostavi egersku palaču,

mirniji nego kad je u nju ulazio.

A Beatrica stoji, boreći se s olujom u svojoj duši.

A onda se polako umiri. Oči joj se zagledale u sliku Napulja

na stijeni. A tamo podalje slika što prikazuje more, pusto i

daleko, posred pučine kameni otok.

Na vrhuncu samotna kamena tvrđava.

Brzo se trgne, dade probuditi brata Franceska i pošalje

Enrika da dovede Ranzana.

Do njihova dolaska uporno promatra otok i smiješi se.

Napokon ulazi brat Francesko još snen, ali zabrinut. I dolazi

Ranzano, svjestan da kraljici prijeti nešto teško.

Ona ih dočeka s riječima:

Dakle, Gordana ide u Napulj.

Brzo se okrene prema slici na stijeni i šapne:

Tamo na dalekom moru je osamljen otok koji već dugo

čeka ponositu ljepoticu.

Francesko pogleda svoju sestru pitajući, a ona mu brzo

odgovara:

Za dva tjedna bit ću Vladislavljeva žena, a ja nisam zabo

ravila svoj davni plan da kralju dadem sina kome će otac biti

moj mili brat Francesko, a majka Gordana. Sjećaš li se,

brate.

Iznenađen napuljski princ gleda kraljicu.

Sasvim ga je probudila svojim riječima. Dakle, to ona hoće?

Obnavlja svoju staru želju i davnu namjeru?

A on se sjeća. I kako jasno. Tada je ludovao za Gordanom, ali

se pokoravao Beatričinim planovima. I čekao je put u Napulj

gdje mu se spremala dugo željena gozba. Što se sve od tada

promijenilo. Gotovo je i strast za Gordanom pala u zaborav.

Francesko odgovori kraljici:

314

- Sjećam se, sestro, tada sam plamtio za prokletim bade

mastim očima.

- Neutažena žeđ može se iznova pobuditi.

- Vjere mi aragonske.

- što je onda propalo, mora danas uspjeti. Sada nema

otpora kralja Matije, sad je Vladislav.

Malo zastane i udahne:

- Francesko, obnavljam stare nade. To je uskrsnuće snova

uništenih prije godinu dana. Uskrsnuće. U času kad mi Gordana

dolazi na put da zakrči moj uspon na prijestolje. Ja ću je

pri

grliti i gurnuti daleko iz kraljevstva, na otok kojemu je

izbjegla

za života kralja Matije. Onda joj je pomogla lukavost jer

nisam

imala potpore kraljevskog kancelara. Gordana je pobjegla, a

ja je

nisam svom vlašću mogla voditi natrag. Sad je Filipec moj

sluga.

U njega su svi kraljevski pečati. Kad posjedujemo

kraljevske

zapovijedi, Gordana je naš plijen, to lakše što ne sluti

zašto sam

je poslala u Napulj i kakve su bile moje namjere.

- Ali moje joj namjere nisu ostale tajna upozori Fran

cesko.

- Ništa ne čini. 0 tebi neće čuti niti ćete vidjeti dok ne

bude

iskrcana na otok. Gordana će imati sina i nestati na otoku,

ali

tako prirodno i nedvoumno da iza nje neće ostati sumnja.

Gledajte

na slici tvrđavu. Sagradio ju je kralj Ferante, moj otac, da

bude

zaklonište našem rodu. Tamo će Gordana roditi nezakonitog

sina.

I ja ću mu udahnuti duh našeg roda. On će ukorijeniti

aragonsku

vlast u kraljevstvima hrvatko-ugarskom i češkom. Za sva

vre

mena.

- Gordanin sin aragonac klikne Francesko.

- Nije li to velebna, umna osveta za sve što mi je učinila?

- Teško ćemo je otpremiti onamo nakon svih iskustava,

Beatrice.

- Neizmjerno lako. Sada nema borbe. Ja imam vlast i uzi

mam masku zaljubljene žene i majčinske skrbnice prema Gorda-

ni. Svaka zraka moje ljepote osvijetlit će stostrukom

Ijupkošću

kraljevu strast prema meni. Razvit ću sva najskrovitija

umijeća

lukave žene da kralj bude pijan i slijep od ljubavi. A isto

dobno ću svoju suparnicu, njegovu rođakinju,

obasuti slatko

ćom, toplinom, tako uvjerljivom, istinskom da joj

i lukava

Gordana mora podleći. Oboje ću pokriti ružičastim

velom i

gledat će moje lice i čine u ruhu milote i dobrote. Znajte,

kralj

će mi sam ponuditi Gordanu kao slatkiš na srebrnom pladnju, a

ja ću je uzeti smješkom blažene majčinske ljubavi i

progutati.

Ništa neće ostati od nje, samo sin, njezin i tvoj, Francesko.

Sin

koji će biti moj.

Dok govori, sva se unosi. Zanos joj gotovo već

prelazi u opojnost.

Draga sestrice, kunem ti se: ovaj put tvoja će osnova biti

djelo, naša budućnost! Umrijet ću za tvoj plan.

315

Obasjana nekom unutrašnjom srećom, uzdigne ruke k slici otoka

i kliče:

Zdravo rodni grade Gordanina sina koji će biti moj, naš,

Franceskov, osnivač prijestolja aragonskog roda.

TOMO BAKAC SNUJE...

Nakon povratka iz dvora, u pratnji oklbpnika, Gordana i

biskup Bakač uspeli su se u prvi kat i unišli u njenu

odaju.

- Dakle, što će kralj učiniti s princem i s nama Hrvatima?

- Izravno nije rekao ništa. Ponudio sam da ću ga izmiriti

s princem i obnoviti ugovor.

- Pristao je?

- Odgovorio je: "Vidjet ću" i onda me pozvao neka dolazim

u dvor tajno u vašoj pratnji. Želi čuti moje savjete.

- Zašto ih nije odmah prihvatio?

- Jer nema odvažnosti ni sigurnosti. Boji se Beatrice. Ali

sutra će sve riješiti kako ste mu vi zapovijedili.

- Rekla sam kralju: "Sutra" da čujem prije iz vaših usta

što kani. Ako me njegova odluka ne bi zadovoljila, steći ću

vre

mena da od njega izmolim pristanak na ugovor i prinčevu

ponudu.

- Nije rekao ni da ni ne, dakle, kolebao se. Filipca će

sigurno

otpraviti kad ste mu tako čarobno naložili. Time

smo dobili

vremena da sutra nastavite što sam ja započeo.

- Ali sutra će Beatrica razviti snagu svojeg utjecaja.

- Onda ćete, naravno, vi izvršiti protunavalu i

pobijediti!

- Ne mogu steći sliku kraljeva raspoloženja ako

mi ne

kažete čitav tok razgovora. Molim vas, biskupe, recite mi

sve.

I stade joj pripovijedati što je govorio s kraljem, osim onog

što mu je kazivao o njenoj sklonosti prema njemu. Završio je

pričanje:

- Vi ste, Gordana, odista učinili više nego što bi

mogla

kraljičina vojska. Pobili ste aragonske utvrde i mene doveli

kralju.

Sad sam ja njegov tajni savjetnik.

- I uskoro sjest ćete uz kralja kao prvi njegov državnik.

- Tome se svakako nadam, ali Filipca neće biti tako lako

maknuti, ili barem ne tako brzo.

- Pošto ga zaštićuje kraljica, bit će dosta borbe, ali vi ni

pred čim ne prezate. Umijete biti strpljivi, što je

najvažnije.

Prije svega, svakako ćete ispuniti svoje obaveze prema princu

i

Hrvatima.

- Čekam samo što će kralj reći sutra. A taj sutra, ili znači

uspjeh, ili propast, naime, tko će pobijediti: vi ili

Beatrica. Uoči

mo stvar točno: kralju je važno da govori s vama, a manje da

316

govori sa mnom, međutim, neću okolišati. U razgovoru s njim

prozrijevao sam koješta, čak sam našao put kojim bismo mogli

posve sigurno stići k našim ciljevima.

- Kojim smjerovima vodi taj put?

- Preko Napulja.

- Onda bi trebalo pregaziti Beatricu, a to ipak nije moguće.

- Velim: našao sam mogućnosti da Beatricu maknemo s

vlasti.

- Zaboravljate, gospodine biskupe: sabor joj je dao pravo

suvladara, a u to ne može nitko dirati. Dakle, ni vi.

Provedite

radije naše važnije ciljeve, a ne dirajte u zmijsko gnijezdo

jer

bi vas zmija mogla smrtno ujesti.

- Ako prije napada oduzmem zmiji otrov?

- Beatrici? Nikada. Aragonci su rođeni u otrovu. Ništa ne

možete učiniti. Beatrica će uskoro biti kraljicom.

- Ako to spriječim?

- Gospodine biskupe, ne pucajte u nerazorive utvrde, šteta

je praha i kremena.

- Razumijem vašu zabrinutost, a ja ipak imam osnova da

Beatricu maknem s prijestolja, a s njom i aragonsku vlast.

Gordana promatra biskupa i zakima:

- Ne vidim nikako ni najmanju mogućnost da se takva

borba uopće negdje započne.

- Mi ćemo je započeti i dovršiti. Vi, i ja.

- U kakav me to vodite mračni labirint? Izaslanstvo sabora

ponudilo je Beatrici kraljevu ruku i zamolilo je neka

pristane

na njegov izbor. Ona je dala pristanak pošto je isprošena. I

kad

pojedinac isprosi običnu plamkinju i potpiše ugovor, ne

može

ga prekidati i uzeti riječ. Kako bi se moglo i zamisliti da

čitav

sabor osramoti svoj obraz, a također i kralja?

Skrštenih ruku, mirno sluša Bakač njene navode. Kad

je svršila, uzme riječ, gledajući je svojim malim i prodirnim

očima:

Nisam vas prekidao, dapače, drago mi je što ste

tako

duboko prozreli sve mogućnosti da se ovim putem riješimo Bea

trice. Zato sam odabrao drugi put.

Gordana ga gleda zapanjeno, dok se on smije:

- Ne, ni izdaleka je ne kanim maknuti na aragonski način.

Samo Aragonci ubijaju kad im je netko na putu. Moja se osnova

ima provesti lukavstvom.

- Biskupe, nema lukavštine koja bi mogla makar samo

ugroziti Beatričin položaj.

- U saboru ne, ali kod kralja.

- Gospodine biskupe, sasvim isključeno. Osjećaj što ga je

davno gajio prema kraljici sada je dublje zadro u njegovu du

šu. Ona je sada lijepa kao što je bila u Linču, a ona mu je

naj

zad i omogućila da sjedne na prijestolje.

- Molim vas saslušajte mirno rezultate mojeg razgovora s

kraljem i moje promatranje. Govorio sam kralju vrlo dugo iz-

317

ravno protiv kraljice Beatrice. A on je zaboravio da je uzme

u obranu, što god sam s kraljem govorio o njoj bio je dokaz

da njegov plamen prema kraljici počinje dogorijevati.

Naprotiv, sve što sam s njim govorio o vama bila je odveć

vidna manifestacija jakog interesa za vas. Još više: već sam

u njegovim očima vidio žarku iskru što plamti ljubavlju prema

vama.

- Sve su to tlapnje.

- Sve je rezultat ozbiljnog promatranja. Vladislav se uta-

plja u novom osjećaju, a ja sam ga gurnuo još dublje.

- Gospodine biskupe, očito niste zaboravili poštovanje koje

dugujete ženi?

- Ne, nisam, ali kad se zanimao biste 1! vi pošli za princa

ako on zatraži u njega vašu ruku kao uvjet mira, ustvrdio sam

da Gordana neće poći za Ivana. Rekao sam nešto više: da ste

očito zauzeti nekim naročitim novim dojmom. Uvukao sam ga

u nadu kao da ste na putu ljubavi prema njemu.

- To je neprispodobivo, gospodine biskupe. Zar sam vam

zato otvorila vrata u kraljevu odaju da na mojoj glavi

gradite

svoje osnove?

- Vi ste govorili o kralju vrlo, vrlo pohvalno.

- Rekla sam: on je dobar i plemenit, samo nešto pristu

pačan utjecajima. Ako nađe plemenitog savjetnika, bit će

najbolji

vladar. Na tome niste mogli sagraditi ništa.

- Zapravo ne, ali čujte me: hoćete li spasiti svoju domovi

nu od aragonske vlasti?

- Za taj cilj bez prestanka radim i djelujem.

- Onda mi morate pomoći da skinemo Beatricu s prijestolja.

- Na ovo odgovaram: izgubili ste ravnotežu, gospodine bi

skupe, toliko vas je obuzela radost što ste opet blizu

vlasti.

- Obratno, zadobio sam široke vidike. Vladislav je

danas

već samo napola u Beatričinoj vlasti. Njegovi

osjećaji prema

Beatrici smrtno su ranjeni one noći kad ste vi prodrli k

njemu.

I sad on ide prema vama. A na vama je da ga gurnete natrag k

Beatrici ili da mu pružite ruku.

- Da sam slutila kakve će posljedice imati taj vaš posjet

kralju, ne znam bi li vas onamo povela.

- Poveli biste me. Na to bi vas prisilila nesreća vaše domo

vine. Ne dopustite da nad njom svoju vlast proširi

aragonka.

- Željela sam čuti iz vaših usta državnička zapažanja.

- Nema mudrog državnika koji bi opazio i zamislio dru

gačije od mene.

- Dakle: govorite jasno, glatko što ste zamislili.

- Najprije mi odgovorite: ne biste li učinili sve da svoju

domovinu i svoje Hrvate oslobodite grozota što im prijete?

- To i sami znate. A što dalje?

- Ako Beatrica zavlada kraljevstvom i kraljem, pokosit će

sve prastare sloboštine Hrvatske, opljačkat će vas, uništiti,

a vi

318

ste mi već jednom pružili dokaz da ste spremni na velike

žrtve u obrani svoje domovine.

- Što očekujete od mene? Što predlažete?

- Da kralja ne gurnete natrag Beatrici, nego mu pružite

ruku i povučete ga k sebi. Već je napola osvojen, a da vi to

niste

htjeli. Sad vam preostaje samo da razvijete svoju volju i

osvojite

njegovo srce dobro smišljenom taktikom. Neće vam biti

potrebno

mnogo napora da mu zatvorite sve putove u egersku

palaču.

Upamtite što vam velim: ako vi zavladate kraljevim srcem, za

vladali smo nas dvoje čitavim kraljevstvom.

- Nečuvena je i opasna igra koju mi želite nametnuti.

- Nema nikakve opasnosti kad zadobijete kralja.

- Recimo da bih po vašoj želji osvojila kralja. Jednog bi

dana mogao zatražiti od mene neko pravo?

Naravno, o tome ćete odlučiti samo vi.

Ljutito pogleda djevojka biskupa i reče oštro:

- Ako vam je tako malo važna moja čast, barem ne zabo

ravite svoje interese kad ja odbijem kralja: padate u

nemilost i

vi i ja.

- Ne mogu shvatiti zašto biste ga odbili.

Gordana udari tankim prstima po stolu i nestrpljivo vikne:

- Što vam je? Zar ste svoj moral unajmili od vojničkog

oklopnika kraljevskog vojnika?

- Moja se saveznica ljuti jer joj otvaram put do pređivnog

položaja

- To premašuje mjeru. Preporučujete mi da budem kralje

va ljubovca.

I sva porumeni od gnjeva i prezirno mu okrene leđa.

- Ljubovca? Kako smijete pomisliti da vas Bakač

tako

malo cjeni.

- Niste li rekli da nije potrebno odbiti kralja?

- Da, rekao sam. Sad ću razjasniti: Pitali ste me danas hoću

li na Filipčevo mjesto. Sada, tri sata nakon toga, pitam ja

vas:

hoćete li na Beatričino mjesto?

- Izgubili ste prisutnost svojeg mudrog duha.

- Gordana, govorim trijezno i promišljeno. Zar ne bi na

vašoj glavi divno sjala kruna? U vašim žilama teče

kraljevska

krv. Vaša ljepota i vaš um natkriljuju Beatricu, dakle?

Nevoljko se okrene od njega i mahne rukom.

- Dosta je za danas, gospodine biskupe. I previše. Dopustite

da odahnem od tereta kojim ste me zasuli.

- A ja vam opet naglašujem: natuknuo sam kralju Vladisla-

vu kako bi bili divni potomci što biste ih vi dali

kraljevstvu.

Naravno, rekao sam to u vezi s princem. Ali kralj je i te

kako

odobravao i sve su mu zatreptale oči.

- Dosta je, gospodine biskupe. Dosta. Želim ozbiljnije raz

govore.

319

On se ipak ne da ušutkati:

- Ne tražim danas nikakve odluke. Razmišljajte o svemu

što sam rekao. Otet ćete aragonskom ropstvu svoju domovinu,

a ja kraljevstvo. Jedino vi možete Vladislava oteti Beatrici.

A kad

je on jednom svim svojim osjećajima vezan uz vas, nikad neće

uzeti Beatricu. On će biti naš. Vaš i moj. Radit ćemo s njim

što

hoćemo, što moramo da bude dobro vašoj domovini i

kraljevstvu.

- Gospodine biskupe, niste ni časa pitali sami

sebe: ne

tražim li ja od Gordane život i sve nade što ih mladost

naziva

srećom?

- Ljubavnu sreću čekate u životu? Vif Qprdana?

- Nije li to moje pravo? "*"

- Bilo bi kad ne biste bili Gordana. * -4

- Kako? Gordana nije što i svaka žena?

- Ne. Gordana je junakinja. Gordana svoju ličnu sreću žr

tvuje slobodi svoje domovine, hljebu svojih zemljaka,

čovjeku

što živi okovan u bijedi i nevolji uvijek nadohvat Turčinu.

Gor

dana je odricanje, a ne užitak. Ona je požrtvovnost,

čovječnost,

a ne sebičnost. Gordana je odvažnost, istina i krepost. Ona

je

častan obraz Hrvata. Gordana nije žena, ona je misao slobode

svoje domovine.

Nijema, ukočena stoji Gordana kraj prozora, obavijena crnim

plaštem, naslonjena na mač. Bademaste oči dubokom zbiljom

gledaju Bakača. A on dovrši govor:

- Čvrsto sam uvjeren da vi, Gordana, ne možete

drugo,

nego uzdignutom glavom proći mimo ljubavne čežnje svojeg srca

prema nekome, ne znam kome.

- Dosta. Dokrajčite svoj prijedlog.

I gleda ga pogledom što otkriva težinu skupljenu u njenoj

duši, a njemu se čini da je još nikad nije vidio takvu. Nikad

nije zamijetio toliku bljedoću. Bademaste oči nikad nisu bile

tako tvrda pogleda kao da se neka muka diže iz dubine njene

duše koju je on probudio svojim riječ:ma. Pa ipak je

zadovoljan. Naslućuje odluku. Stoji poput inkvizitora što

promatra svoju žrtvu u času pred priznanjem. I razmota

pergamenu, uzme pero i veli:

- Gordana, tražite što vas je volja.

- Gospodine biskupe, govorimo bez onih pjesničkih pjevanja

koja nikako ne pristaju u vaša usta. Vjerujte: dobro

poznajem

vašu lukavost. Govorimo bez prikrivanja. Odmah nakon

smrti

kralja Matije dali ste me zatvoriti u dvor svoga nećaka jer

sam

po vašem mišljenju ugrožavala prijestolje princa Ivana.

- Da, tada sam tako mislio.

- Sad me želite obmanuti da biste me htjeli posjesti na pri

jestolje. Govorite radije suštu istinu: tražite od mene da

budem

kraljeva ljubovca i tako platim vaše usluge mojoj domovini.

A

zapravo, vama je samo da se domognete časti kancelara.

- Kad tako želite, dobro reče on, skinuvši sa svoga lica

masku diplomacije.

- Pravo velite. Radim sve za svoj cilj i za taj mi cilj tre

bate vi.

- Na ovaj način bit će naši pregovori brže svršeni. Izvolite

nastaviti reče Gordana.

- Moj cilj jest: stati na čelo ovoj državi kojoj ću služiti.

U

tom pregnuću na putu mi je Filipec, a isto tako Beatrica.

Moram,

dakle, maknuti oboje. Prije svega moram zapriječiti njezin

utje

caj kod kralja Vladislava da tako mogu maknuti Filipca i

nju.

Tražim pomoć u vas jer je kralj na putu da poludi za vama. A

dok vi mene pomažete, stižete sigurnim putem do ciljeva svoje

domovine. Evo, moje su namjere sada jasne. Istina je

razotkrive

na, a moja ponuda gola. Vi i ja možemo sve što hoćemo. Dakle,

razmislite sve što rekoh. Osvojite Vladislava i onda vam je

otvoren

put do kraljevske krune.

- Kakva kruna! To je ludost.

- Zašto? Princ vas je htio učiniti kraljicom, čak i Beatrica.

U ono vrijeme kad je podupirala princa mislila je da će preko

vas zadržati barem neki položaj na dvoru. Kad su vam princ i

Beatrica nudili krunu mnogo prije, mogu to učiniti i ja.

- Tražim mnogo više od krune. Tražim sve sloboštine za

svoju domovinu, ali želim nedvoumne garancije da ćete ih ispu

niti. Mene nitko ne može prevariti, gospodine biskupe.

Pri tom ga pogleda oštro i značajno.

- Prije bih mogao biti prevaren ja! Kad se uspnete na pri

jestolje, lako ćete me odbaciti.

- Očekivala sam taj lukavi odgovor. Ali sklopila ja s vama

bilo kakav savez, prije nego što odgovorim, moram podrobno

znati što mi dajete za tu pomoć.

- Tražite, Gordana!

- Osim što kralj treba da obnovi sklopljeni ugovor s prin-

cem, riješi svake krivnje Hrvate i vrati im zaplijenjena

imanja,

tražim još da ostavite netaknute sve stare hrvatske

sloboštine,

netaknute sabore, sve banske vlasti, sva prava koja su u toj

vlasti

oduvijek određena, pravo na održavanje banske vojske,

pravo

mača, podavanja. Zašto da vam to nabrajam kad sami poznajete

prava hrvatskog dijela kraljevstva. Osim svih sloboština i

pravica,

tražim još da kraljevsto iz svojih državnih

sredstava sagradi

utvrde na granicama Hrvatske, toliko jake da

može obraniti

domove i živote Hrvata protiv provale Turčina. Za to tražim

pri

segu, ali pismenu.

On sluša, držeći pero nad razmotanom pergamenom:

Spreman sam ovdje sve potvrditi pod prisegom.

On osjeća kao da rješava sudbinu njene mladosti.

- Kad od vas primim pismenu obvezu, moja će zadaća biti

da kralja otmem Beatrici. Naglašujem: oteti kralja, a što će

biti

dalje, odlučuje razvitak događaja.

- Želim da od mene zatražite krunu jer je to veća sigurnost

da ćete izvršiti uvjet.

-

-

320

21 GORDANA IV

321

21*

- Ako ne želim krune?

- Onda, Gordana, vi već nekoga ljubite, a to nije garancija

da ćete do kraja izvesti ono što želim.

- Želim svojoj domovini osigurati pošteni život.

To vam

zajamčuje ispunjenje moje obveze, više od svega. Dakle,

bilježite,

On počne pisati, govoreći glasno svaku stavku. Oboje su

zajednički ispunili papir, zatim pročitali, na što biskup

potpiše.

- Prema tome, naš je savez uglavljen reče on i pruži joj

ruku.

- Savez do granice.

- Kakvu mi to postavljate granicu? ^

- Ćim stupite na čelo kraljevstva i provedete sve moje za

htjeve kod kralja i kad vam ne budem trebala, učinit ću što

me

bude volja.

- Moram znati što smjerate?

- Povući se u samostan.

- I ustupiti mjesto Beatrici? Na to ne pristajem.

- Ne bojte se, taj ću korak učiniti tek onda kad Beatrica

više neće imati mogućnosti da opet zadobije kralja.

- Ni kralj vam nikada neće dopustiti da odete u samostan.

Ako pak odbjegnete, on će se osvetiti. A zar Vladislav nije

sasvim

pristao muž, a i kralj je. Vi morate poći za nj.

- Pustimo to, gospodine biskupe. Sto ću učiniti, to još ni

sama ne mogu znati.

On joj preda pergamenu i ustane.

- Možda me kod kuće još čekaju gospoda od kraljevskog

vijeća. Upravo su se danas skupili kod mene

nezadovoljnici.

- Vama su se došli tužiti?

- Ponajprije sam im otkrio uzroke zbog kojih bi mogli biti

nezadovoljni, a onda su se nesretnici došli jadati. Sad će mi

slu

žiti kao moja stranka. Bacit ću na ognjište baklju i zapaliti

je u

čast Filipcu. Tu ste mi baklju pružili vi. Beatrica će biti

gorivo

na kojem se on mora ispeći. Ništa toliko ne straši ugarske

staleže

kao mogućnost da bismo opet morali birati novog kralja, a to

bi se moralo dogoditi kad bi se Vladislav vjenčao s

Beatricom. To

je moj najveći navalni top. Svi staleži pristat će sa svojim

brodo

vima u moju luku. Ja moram od Beatrice odvratiti staleže, a

vi

kralja. Idemo, dakle, osvojiti kraljevstvo.

I pruži joj ruku.

Gordana dozove Simona da otprati biskupa kući. Simono obuče

oklope Vladislavljeve straže, uzme još četvoricu kraljevih

oklopnika iz dvorišta pa izjaše na ulicu.

Uz mjesečinu osvijetljene zidine opaze neke pojave što se

skrivaju u sjeni.

Ulicu je zatvorila neka četa primijeti Simono

tiho.

Bakač se zabrine pa gleda jahače iza zida kamo ne dopire

svjetlost.

322

- Zacijelo zasjeda. Vratimo se.

- Napuljci su objasni Simono.

To još više zaplaši Bakača. Bude li otkriven, saznat će

Beatrica da je on u oklopu bio kod Gordane, a to je dovoljno

da posumnja kako je bio i kod kralja. Filipec i Beatrica

razorili bi sve njegove tajne osnove. Radije će se vratiti i

ostati u Damirovoj kući. Ali sutra, po danu, bit će još teže

vratiti se u kuriju? Sto da radi?

I posavjetuje se sa Simonom. Ovaj razjašnjava:

Napuljci neprestano uhode Gordanu. Ali ova četa se ne

miče s puta, dakle, traže sukob. Natjerat ću im strah u

kosti.

Ostanite tu dok se ne vratim.

Simono pojase naprijed i vikne latinski:

- Tko je tu?

- Ako vas zanima, dođite bliže, gospodine odgovori neki

glas.

Simono zagrmi:

Maknite se straži njegova veličanstva na putu za dvor.

Napuljci se preneraze. To nisu očekivali. Kraljeva straža

dakle

ide u dvor.

"Kralj izlazi iz Gordanine kuće usred noći. Ovakva sablazan."

Povucite se zapovijedi napuljski četovođa

svojima.

Mjesta kraljevoj straži opetuje Simono. Napuljska četa

ode, ostavivši Simona i biskupa okružene oklopnicima.

Bakač, Simono i četvorica oklopnika jašu naprijed. Kad nije

bilo nikoga u blizini, okrenu straga iza vrtova.

Tada Bakač siđe s konja i uđe u svoj vrt.

Gotovo leti, lebdi. Lagan, svjež, nanovo rođen. Sva mu

unutrašnjost pjeva urnebesnu gromku pjesmu. I ulazi u palaču.

Već na stubama mu se čini da je palača mnogo veća, šira,

prostranija, raskošnija, pretvorena u raskošan stan čovjeka

koji vlada svijetom.

Nećaci Bela i Josip dočekaše ga budni, a Bela odmah izvjesti:

- Vaši su gosti otišli, ali će sutra opet doći.

- Naravno, doći će odgovori Bakač povišenim glasom

jer moraju doći. Sve mora odsad k meni. Čujte djeco:

dužnost

vam je odsad svakom pripovijedati da se ja, vaš ujak, Tomo Ba

kač, spremam u samostan.

- U samostan? pitaju obojica.

- Tako mi je rekla Gordana, a zapravo joj to nikad neću

vjerovati. Ona to umije kazati s nečuvenim uvjerenjem.

Nastojte

tu vijest najuvjerljivije baciti među ljude. Neka svatko

misli da

sam u nemilosti i želim se maknuti. Neka misle da sam pobije

đen, uništen.

Bakač sjedne, ispije do dna vrč vina i onda reče Josipu:

Ti ćeš opet stupiti u službu glavnog zapovjednika mojih

uhoda. Bit ćeš jako zaposlen.

323

- Na što moram naročito paziti?

- Ponajprije: da li kralj polazi Beatrici i tko sve zalazi ta

mo. Drugo: tko sve zalazi u kraljevski dvor.

- Bit ćete zadovoljni kao uvijek.

- A naročitu pažnju treba posvetiti Gordani. Budno stražari

napuljske uhode koji se vrzu oko Gordanine kuće. Tvoja je duž

nost da mi javiš o svakom kretanju Napuljaca protiv Gordane.

Mi ćemo je odsad braniti i čuvati.

- Ona vam je štićenica?

- Više, saveznica. Beatrica će protiv nje pokrenuti

čitav

pakao. Ti moraš svemu ući u trag i Gordanj^ braniti kao mene.

Sad još vina. Danas je moj veliki dan, iako je već duboka

noć.

Rodio sam se, djeco, iznova: bit ću kancelar, kardinal i

bogatun.

- Na to već dugo čeka naša obitelj naglasi Bela.

- Kupit ću najdivnije imanje u našem kraju: Erded. To je

moj san.

Velika sreća ispuni Bakačevu dušu.

U PECUHU

Nekoliko dana, što je vojvoda Iločki odsutan, u Pečuhu se

živi raznolikim životom. Hrvatski vođe, na čelu im knez

Bernar-din Frankopan, povlače se u odaje svojega kućedomaćina

biskupa Ernušta i svakog sata vijećaju, raspravljaju,

nagađaju, stvaraju osnove i pripravljaju se za sve

mogućnosti..

Prvih dana zadovoljavali su se šapćućim raspravama. Sjeli bi

zajedno banovi s knezom Frankopanom i biskupom da što više i

nečujnije izražavaju negodovanje princu Ivanu. A onda bi opet

nastavili snovati za budućnost. Kasno, u noći dolazio bi

Damir i s knezom Bernardinom i biskupom Ernuštom izmijenio

misli. Nije odavao tajne svojeg druga princa jer je od njega

zatražio riječ da im ništa ne govori. Gospoda ga nisu ni

ispitivala. Znali su da će učiniti sve što može u korist

njihovih osnova.

U prinčevim odajama bilo je uvijek tiho. Princ se podavao

svojim mislima više nego ikad prije.

Prolaze noći, a Damir bdi. Muče ga misli. Nagađa, ali ne može

pogoditi što se moglo desiti u Budimu. Ne sumnja ni časa da

će vojvoda ispuniti časnu riječ koju mu je zadao.

Sto bi se moglo dogoditi s Gordanom?

Na to pitanje nije znao odgovor, ali srce mu je drhtalo,

osjećajući da oko nje pletu opasnosti.

Zna koliko je u Budimu njenih neprijatelja, zna da bi je

mogli uhvatiti i Beatrica i Filipec. Obuzima ga na časove

užas kad pomisli da je zapala u ruke protivnika.

324

Ta ga misao zaokuplja sve više iz časa u čas, iz dana u dan.

I princ je nemiran. Bulji kroz prozor u pečujske brdine i ne

misli ni na što, već samo na Gordanu. U mislima je prati svim

putovima od Budima do Pečuha i nabraja najteže zapreke i

pogibelji što je zaustavljaju na putu u Pečuh.

- Reci, Damire, ne čini li se čudnovato da Gordana tako

dugo ne dolazi?

- O tom već odavno mislim. Morala bi stići u pratnji voj

vode.

- Kako? Zar je vojvoda otišao u Budim?

Da, nisam ti o tome htio govoriti.

Princ ustane i preplašeno zuri u Damira.

Ali ne odgovori. Sva mu se duša ustalasala nemirom. Polagano

se pomalja stara ljubomora. Vojvoda će dovesti Gordanu, on

koji je ljubi. I on je s njom opet negdje daleko, tko zna

gdje.

Ljubomora mu uništava srce kao tada kad ih je vidio zajedno u

Budimu.

Ne usudi se pogledati Damiru u oči od stida što ga opet hvata

osjećaj kojem se uklanja, zbog kojeg se prekorava, ne može se

smiriti ni osloboditi.

Damir prati njegovu šetnju, promatra držanje i naslućuje

misli, ali ne pokušava ih zaustaviti. Dušom mu je prevladala

strepnja za Gordanu, njegova ljubav sluti zlo.

Ljubav je ovih dana prevladala njegov mir i odluči da se

oslobodi muka uzaludnog i nemirnog čekanja.

Znaš čega se bojim? upita Damir princa.

Ovaj ga pogleda začuđeno i preplašeno.

- Ako su Beatrica, kralj i Filipec u Budimu otkrili Gordanu,

bilo bi gotovo prirodno da je uhvate i drže kao taoca za

krunu,

za tebe i za tvoje pristaše.

- Kako se nisam tome dosjetio?

- Ja mislim o tome već dva dana.

Jedva Damir izgovori ove riječi, Ivan se digne.

- Hoćeš li me pratiti u Budim?

- Da, Ivane odgovori Damir zadovoljan svojim uspjehom.

Samo je to htio.

- Odmah odredi neka nam osedlaju konje.

Burno je zakucalo Damirovo srce, čuvši ovu odredbu koju je

tako vruće želio. Već je krenuo k vratima, ali se opet obazre

k princu:

- Budi oprezan, Ivane, da nijednom riječi pred svojom ili

mojom majkom ne odaš namjere. Reci im da ćemo samo izjahati

u obližnje brdine. Tako ću kazati i gospodi da nas nitko ne

bi

zadržao.

- Učinit ću kako si rekao.

- Bilo bi dobro da uzmemo odore običnih vojnika.

- Moja će majka primijetiti, a i tvoja. Možda će biskup

Ernušt i posumnjati.

325

- Onda ćemo se preodjenuti, tek kad budemo daleko od

Pečuha. I našoj ću pratnji skinuti sve grbove i znakove da

nitko

ne nasluti koga prate.

- Učini kako god želiš da što prije krenemo.

Trkom pohiti Damir u staje i odabere pratnju između svojih i

Ivanovih momaka. Zapovijedi im da promijene odore i skinu sa

sedla svaki znak koji bi mogao odati prinčevu pratnju.

Onda se Damir uputi kaštelanu tvrđave i javi mu da princ želi

odjahati u brdine.

Sve radi hitro, žuri se u grozničavom uzbuđenju, kloni se

svakog susreta s gospodom velikašima i plemićima da ga tkogod

ne bi što upitao. Sprema se kao na bijeg, prisluškuje svaki

korak u dvorištu, svaki glas što dopire s trijema.

Kad je sve spremio, požalje princu glas da siđe.

Princ gotovo potrči dolje i bez riječi se uspne u sedlo.

Krenuli su k vratima tvrđave. Damir je u nekoj groznici. Ni

časa ne pomišlja je li dobro i pametno što radi. Odjednom ga

ostavlja miran razbor koji je toliko hvalio vojvoda. Sav je u

vlasti prikaza neprospavane noći. Čini mu se da neki daleki

glas donosi Gorda-nin zapomagajući zov. Prošao mu je kroz

čitavo tijelo i dušu, zaskočio svako ozbiljno promišljanje,

svu muževnu volju.

Izjanali su iz tvrđave i pojurili niz cestu.

Duboka je ljetna noć. Tmasti oblaci gone se obzorjem i

povećavaju sparinu. Čitav kraj počiva u ljetnjoj omari.

Cestom odjekne topot brojnih jahača.

U gustom mraku odjednom bude sve tiho, samo se čuje dahtanje

konja i poluglasne riječi:

- Visosti, trebali biste se odmoriti.

- Prošli smo dvije trećine puta do Budima, ne dam se za

ustavljati. I ti se, Damire, slažeš sa mnom?

- Da, nastavimo put.

Ne slušajući savjet četovođe, nastavljaju hitru trku. Uskoro

ih četovođa ponovo zaustavlja.

- Vidim tamo pred nama svjetlo. Kao da je neko ognjište.

Bit će u blizini ceste.

- Da potvrdi Damir četovođine riječi. Baš je čudno

što se odmaraju u mračnoj noći pod otvorenim nebom. A nigdje

u blizini sela, gospodine Damire. Tamo su pusta brda,

polja i

šume. Ako skrenemo sa ceste, sigurno ćemo zalutati.

- Preostaje nam da čekamo do jutra, ili da odvažno proja-

šemo kraj onih u mraku.

Slušajući njihov razgovor, princ Ivan nestrpljivo

prekine:

Naprijed! Idemo!

326

Opazili su da se je svjetlost ugasila. To bude još

neprijatnije. Ipak nastave jurnjavu.

Neko vrijeme samo topoću konjska kopita. Onda u crnom mraku

odjeknu povici:

Stoj! Nikud dalje!

Povici se opetuju i približavaju. Crni jahači valjaju se u

susret princu i Damiru i zapremaju čitavu cestu. Ivan odredi

da se zaustave.

Ostanite svi ovdje, ja ću s njima govoriti reče Damir

pa izjaše na cestu između svoje momčadi i došljaka. Jedan

glas upita:

- Tko ste i kamo idete?

- Plemićki smo momci odvraća Damir.

- Koga služite?

- Sada, na žalost, nikoga. Ostali smo bez gospodara u bici

kod rijeke Šare.

Izrekavši ovo, opazi da mu se približuje jahač.

Odmah sam prepoznao vaš duboki glas, gospodine Damire.

Ja sam Kraljević. Kad smo čuli jahače, odlučili smo

zaustaviti ih

u nadi da je netko iz Pečuha. I nismo se prevarili. Dođite

sa

mnom k vojvodi Iločkome.

Vojvodino ime pokrene Damirovo srce. S tim imenom usko se

spaja Gordanino pa odmah krene.

Četa koja ga je zaustavila razmakne se, a Kraljević povede

Damira straga gdje u tmini ceste sjedi na konju visoka snažna

pojava. Po konturama prepozna vojvodu i priđe mu. On upita

tiho i zabrinuto:

- Sto vas je, gospodine Damire, krenulo iz pečujske tvr

đave?

- Princa je uhvatio teški nemir zbog Gordane.

- I on je s vama?

- Da, ovdje je.

- Kamo ste htjeli?

- Ravno u Budim.

- Kakva ludost. Ne dopuštam da idete dalje.

- Ako je s vama, Gordana, lako ćemo natrag, gospodine

vojvodo.

- Zadao sam riječ da ću se vratiti s njom, ali zapreka me

prisila da se pokorim dužnosti.

- Kakva zapreka?

- Kralj ne pušta Gordanu iz vaše kuće.

- Moja slutnja. Uzeo ju je kao taoca.

- Ni ona sama ne zna drži li je kao taoca ili je štiti od

Beatrice. Poslala mi je po Simonu obećanje da će pobjeći. I

on

će je dovesti. Čujte: vodim sobom poslanike cara

Maksimilijana,

nose ponudu princu. Max traži savez s Ivanom Korvinom.

Protiv Vladislava?

327

- I protiv Beatrice, a to je za nas najvažnije.

- Sto velite o toj ponudi, gospodine vojvodo?

- Ništa se ne bi smjelo odbiti u obranu protiv aragonske

opasnosti. Gospodine Damire, odvedite vi poslanike k princu

da

razgovaraju s njim i razlože mu Maksovu ponudu.

- Predložio bih da svi krenemo u Budim gdje bi Gordana

govorila s njim. Vjerujte, samo ona može sklonuti Ivana da se

vrati k nama.

- Neću dopustiti princu da se izloži. Moram vas oštro ukori

ti što ga vodite u opasnost da ga u Budimu uhvate.

- Zastrašen je zbog Gordane. Slutnja i gnemir nisu ga mogle

zadržati ni od kakve pogibelji. Saopćit ću mtaraa su ovdje

Maksovi

ljudi.

Ivan je čekao sa svojim momcima.

Kad se drug vratio k njemu, ukratko mu saopći:

Ovdje su poslanici cara Maksimilijana. Putuju baš u Pečuh

da ti predaju njegovu poruku o savezu.

Ivan ga prekine i gotovo osorno odvrati:

- Ne želim ih saslušati. Neka se maknu s ceste. Svaki iz

gubljeni čas ugrožava Gordanu.

- Mislio sam da bi bilo dobro saslušati što ti nose.

- Sretan sam što nemam više brige oko borbe za vlast. Moja

je jedina misao Gordana. Nastavimo put.

- Ostani, Ivane, ovdje. U Budimu ćeš pasti u tamnicu.

- što ti je odjednom? Ako se ti predomišljaš, idem sam.

- Samo čas, moram Nijemce barem obavijestiti o tvojem

odgovoru.

I opet krene k Lovri Iločkome, saopći odgovor i predloži:

Bolje je, vojvodo, da ga pratimo, jer će otići sam.

Nakon malo razmišljanja, vojvoda izjavi:

Poslanike ću uputiti u Pečuh knezu Bernardinu i ostaloj

gospodi neka s njima razgovaraju. Tako će saznati namjere nje

mačkog cara. Nijemci ne slute da je princ s nama pa će otići.

A

mi idemo u Budim. Ali, znajte, protiv moje volje.

Vojvoda ode k njemačkim poslanicima pa im reće da se iznenada

mora vratiti, a oni neka nastave put u Pečuh gdje će naći i

princa i svu gospodu na okupu. Njegovi će ih ljudi otpratiti.

Poslanici se zadovolje. Vojvodina četa svrsta se oko njih pa

krenuše u Pečuh. Samo nekoliko vojnika ostalo je s

Lovrom.

Princ i njegovi momci nastave put. Vojvoda je zaostajao za

njima, krijući se od Ivana.

Kad su se uspinjali uzbrdo, Damir se približi k vojvodi. Ovaj

ga tiho ukori:

Ne mogu shvatiti kako ste princu mogli dopustiti da ide

na tako vratoloman put. Vodite ga u sigurnu zamku iz koje bi

ga moglo spasiti samo čudo. Velim vam: u Budim se može samo

kroz redove Beatričinih uhoda i njenih četa. Princ Ivan

izručen

je aragonskoj tamnici. Zato ga morate odvratiti da barem ne

328

ulazi u grad dok mi ne izvidimo što je. Ja ću otići zajedno s

vama da potražimo Gordanu. Bit će najbolje da princu kažete

da sam ja ovdje i znam kakve mu opasnosti prijete u Budimu, a

Gordana je u sigurnim rukama.

Poslušavši vojvodin savjet, potjera konja i dostigne Ivana.

Načas ga zaustavi i obaspe molbama. Ali on neće da sluša.

Damir grubo uhvati uzde njegova konja i zaustavi ga:

Cuj, Ivane, za nama ide vojvoda. Bio je u povorci s po

slanicima. Ne bi dolazio da Gordani prijeti kakvo zlo. Ona je

u

mojoj kući. Čuva je Simono. Ugrozit ćeš njezin položaj ako te

uhvate. Iskorišćavat će Gordanu, tražiti od nje bog zna

kakva

obećanja da tebe iskupi iz tamnice.

Mrak prekrije Ivanovo lice, ali po njegovim kretnjama u sedlu

i drhtanju glasa razabire koliko je planuo zbog vojvodine

prisutnosti:

Vojvoda hoće spriječiti da idem u pomoć i obranu Gor

dani? Baš se sada ne bih zaustavio da se ruše i budimske

gore.

Sve on to izmišlja Ti ga podupireš, a u Pečuhu si sam htio da

idemo. Dakle, ostani.

I jurne u noć.

Damir saopći vojvodi neuspjeh i obojica slijede princa. Damir

je utučen. Teško osjeća vojvodino spočitavanje što je princu

dopustio da ide iz Pečuha. To ga više tišti, što je svjestan

da Ivan nije smislio taj put, nego baš on, plašeći ga

Gordaninim pogibeljima. A zašto? Zašto mu je sve to rekao?

Zašto ga je krenuo iz sigurne tvrđave u susret tolikim

opasnostima? Vojvoda ga je probudio iz omame i podsjetio

kakav je grijeh počinio prema prijatelju i prema svojima.

Gledajući u mrak, čini mu se kao da on sam Ivana goni u

propast.

Sto da radi? Kako da zaustavi princa i ugasi plamen njegova

straha?

"Gdje mi je bila pamet, svijest, dužnost kad sam ga krenuo iz

Pečuha. Ljubav me učinila izdajnikom naše borbe!"

"Kad će biti kraj toj nesmiljenoj ljubavi, kad će joj biti

kraj?"

To ga pitanje ispuni stravom.

"Što će biti od mene, kakvi me dani čekaju ako ne ubijem

ljubav?"

Nastoji dostići Ivana, pokušava ga zaustavljati da opet s

njim povede razgovor, ali on ga ne čuje, ne sluša.

Noć ide kraju. Bijele sjene razotkrivaju neke jahače što jure

cestom i dolaze im u susret. Damir odmah uspori trk i

približi se vojvodi.

Pošto se svi zaustavljaju, i princ Ivan slijedi njihov

primjer.

To je Đulaj klikne vojvoda pošto je duže promatrao

konjanike.

Pun uzbuđenja, promatra svakog pojedinca ne bi li među njima

otkrio Gordanu. Poznaje njeno držanje na konju. I gubi

329

nadu dok je konačno potpuno ne sruši sam Đulaj, javivši

vojvodi:

- Vaša milosti, Gordana je poslala glasnika s porukom da

ne može doći, a uzrok će vam javiti u Pečuh.

- To je sve što je poručila.

- Sve. Nakon toga smatrao sam da moram krenuti

k

vama.

Nekoliko časaka razmišljao je vojvoda, gledajući

Damira.

- Ova kratka poruka dokazuje da se dogodilo nešto novo

što joj sprečava bijeg. Kralj joj je bez sumnje zagradio

odlazak.

- Naprijed, u Budim! zapovijeda princ Ivan i podbode

konja.

- Gospodine Damire, zadržite ga, zapovijedam vam: ne puš

tajte ga u Budim.

- Samo ga smrt može zadržati odgovori Damir i osjeća

isto.

- Čujte, Damire: sam ću otići s Đulajem u Budim, doznati

što je i pošteno vam javiti. Kad se posavjetujemo, učinit

ćemo

sve što mora biti.

- Ivan neće pristati na taj prijedlog, ni ja ne bih mogao

da pustim vas samoga. Gospodine vojvodo, sve je izlišno.

Svaki

je čas gubitak. Do Budima dijeli nas samo još

nekoliko sati.

Čitava povorka krene prema Budimu na milost i nemilost

pogibelji.

S istoka se pomoli jutarnje sunce, osvjetljavajući im

vratolomni put.

U OČEKIVANJU KRALJEVA POSJETA

Toga se jutra Beatrica probudi rano, odgurne zastor na

postelji i upija sunčane zrake. Malo razmišlja o jučerašnjem

događaju i razgovoru s Filipcem pa onda zovne< Nardelu:

Neka me danas urede i okite kao nikad. Doći će kralj.

Tri puna sata ukrašavale su dvoranke kraljicu dok se napokon

nije smirila. U zadovoljnim pogledima svojih dvoranki našla

je traženo uvjerenje da je lijepa i nepobjediva.

A onda ulazi u svoju odaju za primanje. Sama namješta

dragocjene vaze, kipove, svijećnjake, cvijeće, a najposlije

pristupi k naslonjačima što su postavljeni za nju i kralja.

Nardela, pomakni naslonjače bliže, još bliže.

To nije

propisno, ali nitko neće prisustvovati našem sastanku. Bit

ćemo

sami: ja i kralj.

Uto uđe dvoranin i najavi biskupa Filipca:

Upravo sam htjela da ga zovem. Neka odmah dođe.

330

\i

Dvoranin otvori vrata kancelaru Filipcu:

- Jučer ste mi najavili kralja, a niste rekli u koje doba do

lazi. Čekam ga uzalud. Nije viteški postupak.

- Baš zbog toga dolazim k vašem veličanstvu.

- Dakle, što je? Zar kralj još spava?

Bio sam na dvoru u kraljevskom uredu, čekajući da dođe

njegovo veličanstvo. Upitavši dvorane, rekli su mi da

kralj ne želi danas raditi jer mu nije dobro.

- Ne želi raditi? uzvakne ona. Jasno je. Ne želi rije

šiti prinčevu ponudu, naprotiv, želi se s njim izmiriti.

- Obuzima me žalost jer se drugo ne može zaključiti kad

znamo što se jučer dogodilo. Znamo da je kod kralja bio neki

nepoznati vitez pod vizirom i sam ga je kralj zaštitio i dao

ot

pratiti iz dvora.

- U Gordaninu kuću. Odande nije izašao, ali su izašli oklo-

pnici.

- I vratili se na dvor?

- Na to ću vam kasnije odgovoriti. Mislim da smo nacistu:

kralj je odlučio da se pomiri s Hrvatima.

- Ta bojazan dovela me k vašem veličanstvu. Ispitao sam

jednog vašeg dvoranina u kraljevskom dvoru i on mi je otkrio

da se kralj vrlo dobro osjeća.

I nimalo se ne uzrujava što se nije opravdao zbog zada

nog obećanja, naprotiv, već krši drugo.

Valjalo bi o tome temeljito razmisliti. No,

prije toga

molio bih vas da saslušate gospodina Roberta egerskog.

- Sto velite? Robert zna nešto više o kralju?

- Dovoljno da veličanstvo može zagledati kraljeve namjere.

- Gdje je Robert? ,

- Doveo sam ga sa sobom. Sreli smo se baš kad je izlazio

iz dvora.

Brzo otvori vrata i zovne mladoga plemića.

Povrijeđen, stupi Robert pred kraljicu, Filipec

ga nuka:

Recite njezinom veličanstvu ono što ste

pripovijedali

meni. Ali doslovce.

Nakon te upute Robert stade pričati:

- Jučer me njegovo veličanstvo poslalo gospodinu šelnber-

gu s nekim pismom. Češki kancelar odredio mi je da čekam u

jednoj sobi u njegovu stanu. Soba je bila vrlo malena i

nipošto

dostojna kaštelana kraljevskog dvora.

- To nije važno uplete se Filipec ne zadržavajte njezi

no veličanstvo. Recite ono ostalo.

Tvrdoglavi plemić mora se pokoriti i nastaviti:

U toj sam sobi ostao sve do jutra. Nisu me pustili da

odem spavati u dvor. A kad sam stigao, imao sam što Čuti.

Onaj

stranac, zapovjednik František, saopćio mi s vrlo

malo pošto

vanja da ću biti postavljen na drugu službu koju će odabrati

331

kraljica, a za kaštelana dvora postavilo je njegovo

veličanstvo svojeg češkog plemića, nekog Vitomira.

Dok pripovijeda, kraljica pogledava nijemim znakovima Filip-

ca, ali ipak svladava uzbuđenje:

Sve se slaže s onim što smo doznali jučer. Kralj je Rober-

ta poslao iz dvora zbog onog nepoznatog viteza.

Odmah se okrene k Robertu i pita:

- Što je dalje? Znaš li još što?

- Znam, veličanstvo. Kralj danas podvečer nekoga očekuje.

- Tko ti to veli? trgne se ona.

- Gospodin Bepo. Kad mi je saopćeno^da sam izbačen iz

kaštelanske službe, zatražio sam neka me polite u moju sobu

jer

moram uzeti svečano odijelo. I onda sam pošao gospodinu Bepu

i doznao od njega što se sprema. Kralj je zabranio da izlaze

iz

dvora, zato Bepo naloži meni neka javim vašem

veličanstvu.

- Reci hitro, ali točno.

- Predvečer moraju svi napuljski dvorani ostaviti prednji

dio dvora i otići u stražnji dio palače ili mogu slobodno u

grad.

- Gle, čuda! Kralj ih šalje na plandovanje.

- Veličanstvo neka sluša dalje upozori Filipec i ona

opet okrene lice k Robertu.

- Kralj mi je odredio da će ga danas kod večere dvoriti samo

dva njegova češka dvorana stolnika. Večeru će mu donijeti oni

sami u njegovu malu odaju. Kad je to gospodin Bepo čuo, pot

platio je slugu u kuhinji i doznao da kralj neće večerati

sam.

Očekuje tajne goste.

- Kakve goste? dahne kraljica, porumenjevši od Ijutine.

- To ne zna nitko. Večera je određena za trojicu doda

Robert tako je doznao gospodin Bepo. To je sve što znam.

Dobro. Pričekaj u predsoblju, još ti imam nešto kazati.

Kancelar i kraljica ostadoše sami. Ona začudo pokazuje mir.

Govori ozbiljno, ali nikako uzrujano:

- Gospodine biskupe, kako vidite, kralj opet radi

protiv

nas. Vaši neprijatelji dolaze u kraljev dvor. Je li vam to

jasno?

Ja sam kraljeva vjerenica. Isprosio me sabor, učinio me

suvla-

darkom i protiv onih bedema nema navalnih sprava. Ali vas ne

štiti sabor, nitko, samo ja.

- Ova mi zaštita vrijedi toliko koliko i čitav sabor.

- Za vjernost koju ste mi uvijek iskazivali borit ću se za

vas svim svojim snagama kao za samu sebe. Moj jedini lični ne

prijatelj jest Gordana, ali i ona mi može prirediti samo

časovitih

neugodnosti jer me ne može maknuti s mojeg mjesta. A za nju

smo već nacistu: maknut ćemo je u Napulj. Time gubim svojeg

neprijatelja. Ali vaši neprijatelji ostaju, moramo ih

slomiti.

- Bit će prekasno ako kralj danas provede izmirenje s Hr

vatima.

- A što misli šelnberg?

332

- Zadao mi je riječ da će me podupirati protiv svakog napa

da mojih neprijatelja.

- To je dobro. A sad stvar biva jasna: kralj je jučer odgodio

rješenje prinčeve ponude, a danas spava. Valja ga čestito pro

buditi.

- Veličanstvo, nije nam do čekanja. Kralj će danas primiti

nekoga s kim kani podijeliti večernji kruh, dakle, vrlo mu je

drag srcu.

- Citate moje misli. Valja raditi.

- Spreman sam na sve što veličanstvo zapovijedi.

- Oslanjate se na moje prijedloge, a sami nemate što kazati?

- Moj skromni um nikad neće doseći prijedlog dostojan

osnove koju bi moglo predložiti vaše veličanstvo.

Ona oklijeva, želeći svu odgovornost za svoju osnovu svaliti

na njega i raspravlja oprezno:

- Dakle, kralj danas uvečer prima neke tajnovite

goste,

očito naše neprijatelje.

- Ako ih kralj danas prima, sutra će već biti prekasno sve

što god bismo poduzeli.

- što vi mislite?

- Da svakako spriječimo današnji posjet kralju.

- Drugim riječima: predlažete da kralju razbijemo večeru.

- Bilo na koji način, bilo kojim sredstvima.

- Slažem se s vama. Ali predložite mi neki plan.

- Ponajprije bismo kralju morali nametnuti neki drugi po

sjet koji bi mu onemogućio da primi izaslanike naših

neprijatelja.

- Tko je dorastao da toliko zaokupi kralja? pita ona.

- Samo vaše veličanstvo. Nitko drugi ne bi mogao polučiti

željeni uspjeh.

- Možda imate pravo, samo ja. Da, ali pošto kralj

nije

održao svoje obećanje jučer, a ni danas, moj korak na dvor mo

ra imati naročito opravdanje. Ne smije izgledati kao da se

kralju

namećem, već da mu iskazujem veliku uslugu što dolazim. Dru

gačije ne može, a da se ne ponizim.

- Da, da razmišlja Filipec. Istodobno mu sune misao, a

ipak se ne usuđuje izreći. Opaža da i ona već ima gotovu

osnovu

i ljuti ga što oklijeva, ali čeka.

"Nećeš, lukavce, svaliti odgovornost na mene. Što god

uradimo, ti ćeš odgovarati" razmišlja ona, čekajući uzalud

njegove prijedloge.

- Ono što biste mi mogli predložiti, gospodine kancelaru,

mora imati veliko značenje i prikazati kralju da ga od nečega

spašavamo. I njega i kraljevstvo.

- Veličanstvo, to je lako veselo on uzdigne glavu i po

gleda je kroz žute trepavice.

- Doznao sam pukim slučajem da su poslanici Maksimilijana

Njemačkog, koji su prisustvovali izboru prije svojeg odlaska

iz

333

kraljevstva otišli k Bakaču. Istina, brzo su ostavili

kuriju, ali ništa nije lakše nego da se poslužimo ovom

okolnošću i kralja izvijestimo o početku neke Bakačeve

zavjere. Zjenice joj se smješkaju od zadovoljstva.

Da, ovaj vaš prijedlog vrlo je dobar. Svakako ću ga pri

hvatiti. Ova Bakačeva stvar može se upotpuniti drugim

okolnosti

ma koje su bjelodane.

Pozvoni i odredi neka joj pozovu zapovjednika

napuljskib četa.

Kad je unišao, kraljica ga upita:

- Zar nitko od prinčevih pristaša nije feš pokušao unići u

grad Budim?

- Veličanstvo, do danas se nitko nije pojavio.

- A ipak su u gradu vidjeli nepoznatog viteza s vizirom i

svi sumnjaju da je prinčev izaslanik.

- Veličanstvo, jamčim svojom glavom: nitko nije mogao ući

u Budim, a da ga naše straže ne bi dobro pogledale. Na svim

prilazima stoje ljudi koji poznaju sve pristaše Ivana

Korvina, a

kad ih ne bi poznavali, svaki sumnjivac sam se odaje.

- Dočula sam da se netko od njih kani danas provući u

kraljevski dvor, dakle, budno pazite. Nitko se ne smije

pojaviti

nigdje na ulici pod vizirom. Svakoga valja zaustaviti i

otkriti.

Svaki sumnjivac ima se smjesta zatvoriti u tvrđavu.

Zapovjednik se pokloni, a ona zapovijeda:

Neka je spremna jedna moja četa, dobro naoružana. Kad

dobije zapovijed, ima odmah opkoliti jednu kuću i sve

stanovnike

držati zatočene dok ne dobije nove zapovijedi. Vi ćete

preuzeti

vodstvo. Sve ostalo doznat ćete od dvorskog meštra.

Žute pjege na Filipčevu licu kao da su pocrvenjele od

prevelike radosti. Kraljičin nalog razbudi u

njemu velike nade.

A sada dolazi na red naša stvar. Izradit ćemo sve potanko.

Kraljica pozvoni i odredi Enriku neka iz predsoblja odstrani

sve ljude i neka je nitko ne smeta jer ima s kancelarem važan

posao.

- Veličanstvo je naložilo gospodinu Robertu neka čeka u

predsoblju.

- Neka odmah uđe. Brzo ću s njom svršiti.

Robert se ponovo našao pred kraljicom, uvjeren da će mu

povjeriti neku važnu službu. Mjesto toga, ona mu stade

ozbiljno i strogo govoriti:

Upamti: nikad ni jednom mišlju ne smiješ pokušati da

izvodiš kakvu osvetu protiv Gordane. Okani se svake

namjere.

Krv poleti u Robertovo lice. Kraljica govori s njim kao da mu

nije sama predala Gordanu na milost i nemilost.

Zbog Gordane je izgubio službu kaštelana, a sad mu kraljica

još i prijeti.

334

Tko god bi se Gordani usudio učiniti nažao, domogao bi

se kraljeve i moje kazne. Ona je u srodstvu s kraljem i tko

je

dotakne, uvrijedio je kraljevu obitelj i mene, kraljevu

vjerenicu.

Iz njegovih očiju suklja plamen bijesa. Da ga ugasi, kraljica

blaže nastavlja:

Kralj želi da mu kaštelan bude plemić na kojeg je privi-

kao i to mu nitko ne može zamjeriti. Ti ćeš dobiti još

časniju

službu, samo pričekaj u miru nekoliko dana. Budem li te

trebala

za kakvu službu, reći ću Enriku da te zove. A dotle da si

miran

i da se ne mičeš.

Bijesan, ostavlja Robert kraljevsku odaju i grize usne dok

Enriko za njim zatvara vrata predsoblja.

Neka me nitko ne smeta naloži mu kraljica. Jedino

ako bi dolazio kralj.

PUT U ARAGONSKU STUPICU

Princ Ivan sa svojom povorkom žuri prema Budimu.

Putem je Damir nekoliko puta pokušavao ispitati vojvodu o

Gordaninu položaju, o njenom sastanku s Vladislavom. Kad bi

se uspinjali na brdo, a konji bi išli korakom, zapleo se s

Lovrom Iločkim u razgovor o tome. A on mu je odgovarao na

pitanja i pomno je tajio Damiru sve potankosti koje bi mu

mogle razotkriti što se događa oko Gordane, znajući da bi

takvo otkriće i Damira i princa navelo na neobuzdane čine

koji bi obojicu predali u ruke Beatričinim uhodama i četama.

Ali Damir osjeća gdje se krije opasnost. Koliko god bili

vojvodini odgovori oprezni, Damirovo srce točno naslućuje

istinu. Ova slutnja smutila mu je razbor još u Pečuhu i

nagnala ga da s Ivanom krene iz tvrđave. Vojvodine vijesti da

kralj ne pušta Gordanu iz njegove kuće potvrđuje sumnje. On

bi hrlio u grad, u svoju kuću, probijao bi se oprezno i

lukavo da nema Ivana. Kad on padne u Beatričine ruke, bit će

kraljev zarobljenik i time se razbija sva borba koju vode s

toliko vratolomnih opasnosti. Ivan, dakle, ne smije biti

uhvaćen. Nizašto. A kako to provesti?

I počinju se dogovarati kako da uđu u grad, a da ne budu

prepoznati.

Ivan se drži daleko od vojvode. Neće s njim govoriti. Poslije

onog sastanka u pečujskoj tvrđavi smatra da su zauvijek

prekinuli. I vojvoda slijedi njegov primjer pa se čini da ga

i ne vidi. A to je lako jer se povukao posve postrance s

Damirom i razjašnjava mu:

Svaki naš korak i čin, kad ulazimo u Budim, ima služiti

jednoj svrsi: da princa sretno dovedemo Gordani.

335

Sasvim tako, gospodine vojvodo. Kad Ivan zagleda ono

visoko umno čelo što zapovijeda, kad stane nasuprot njenoj

kra

ljevskoj dostojanstvenoj pojavi, kad mu ona pogleda u oči

pogle

dom koji prisiljava da sagneš koljeno, kad ga od toga pogleda

zatalasaju svi osjećaji, čitavo biće klone, mora se sve

potopiti,

nestati, osim jedne čežnje: smjeti je ljubiti. Ne, ne može

joj

odoljeti.

Zapanjeno sluša vojvoda Damira kako su mu usplamtjele zjenice

i zanos ga ovog časa obuzeo.

U tom vojvodinu pogledu Damir spazi da se izdaje pa po-

rumeni, brzo snizi glas i počne se neprijatno ."mijesiti:

- Baš nije lijepo što oponašam Ivana; "Lako vidite, pozna

jem svaki njegov osjećaj i zato sam uvjeren da neće odoljeti

Gordani. Mora se vratiti k nama. A onda će sve biti

spašeno,

unatoč tome što je kralju ponudio da će mu vratiti krunu.

- Smislio sam kako bismo najlakše mogli ući u grad

predložio je Damir. Svakako, ja idem ispred svih vas.

Budite

uvjereni: iza mene straža neće nikoga pomnije promatrati. Ali

je

potrebno dozvati Đulaja da i on dozna.

Prizvali su kaštelana. Damir je razložio svoje mišljenje, ali

se vojvoda stade protiviti:

- Vi se kanite žrtvovati za sve nas, gospodine Damire? To

neću dopustiti.

- Birajte između mene i princa. A ja mislim da ne kanite

žrtvovati njega. Ako pak želite da uhvate vas, onda je

čitava

borba svršena pa nije ni potrebno da pokušamo

prodrijeti

Gordani.

- Gospodin Damir ima potpuno pravo potvrdi Đulaj

ja prihvaćam njegov prijedlog.

- Princu ne recite što sam nakanio odluči Damir i po-

hita Ivanu koji još čeka svršetak njihova dogovora.

- U odori običnog vojnika neće te nitko promatrati, samo

dobro utisni klobuk na glavu tako da ti široki obod pokrije

do

brano oči i zasjeni lice. Poredat ćemo momke po veličini,

tako

ćeš ti doći u središte, a oni najviši i najjači straga.

- I ti ćeš sa mnom.

- Ne, ja sam gotovo takc visok kao vojvoda, dakle, jahat ću

uza nj.

I počnu se redati. Princa uzeše u središte povorke dok su se

najviši i najjači momci svrstali straga zajedno s vojvodom i

Da-mirom.

Ovako su izišli iz šume na cestu da uđu u grad sasvim

otvoreno.

Držali su da će ovako pružiti mnogo manje prilike sumnji nego

da se skrivaju.

Jahali su polagano kao da im se ne žuri.

336

Na posljednjem zaokretu pred Budimom Damir šapne nešto

vojvodi i zaostane za povorkom. Onda preskoči grabu i zađe u

šumu. Otkopča vreću koja visi niz sedlo pa iz nje izvadi

haljetak, široki modri plašt i klobuk s bijelim perom što ga

je spremio, kad su se, bježeći iz Pečuha, on i princ

preodjenuli. Začas odjene modri haljetak, plašt i klobuk,

ponovo uzjaše i potjera konja.

Poprečnim putem kroz šumu stigne do ispod gradskih bedema.

Izišao je na cestu i opazi napuljske klobuke kako se naginju,

očito promatraju tko juri prema gradu. Upravio je konja ravno

prema straži što čuva ulaz u grad. Tamo zapazi zapovjednika

napuljske čete kraljice Beatrice.

"Već su me opazili. To je dobro" pomisli on.

žureći se, stigne k straži.

Zapovjednik digne mač i zaustavlja ga. On nategne uzde pa ide

korakom prema njemu.

- Gle začudi se Napuljac. To je prinčev dvoranin, ple

meniti gospodin Damir od Brezovice.

- Da, gospodine zapovjednice, ja sam glavom. Nije me teško

prepoznati po mojoj modroj odori i bijelom peru. A po svoj

pri

lici niste još zaboravili moj obraz.

- Ne, uistinu nisam. Otkud dolazite?

- Ravno iz Pečuha gdje se nalazi moj gospodar, njegova vi

sost princ Ivan sa svojim pristašama i vojvodom Iločkim. To

valj

da znaju i ovdje?

- Dakako, da znamo, ali kamo ste vi nakanili?

- Njegovom veličanstvu kralju Vladislavu.

- U goste?

- To još ne, ali nosim mu poruku.

- Očito pismenu?

- Ne, gospodine četovođo. Usmenu jer nije nikakva tajna.

Princ se želi izmiriti s kraljem, a ja sam poslan da požurim

pre

govore i donesem u Pečuh odluku njegova veličanstva.

- Moram vas zamoliti da idete sa mnom, plemeniti gospo

dine.

- Ako me vodite kralju, vrlo rado.

- Kud vas vodim, to ćete vidjeti.

- Gospodine zapovjednice, molim vas ne zadržavajte me jer

princ u Pečuhu već broji časove da mu donesem kraljevu

odluku.

- Još će dugo brojiti.

- Sto znače vaše riječi?

- Izvolite mi predati svoj mač.

- Gospodine, plemić u ovom kraljevstvu predaje mač samo

kralju ili njegovu zastupniku. A vi niste ni jedno ni drugo.

- Opirete se?

- Jer branim svoje pravo i molim da me vodite kralju.

- Odvest će vas moji momci. Hajde, dječaci.

- Ne, gospodine. Plemića i glasnika njegove visosti u ovom

kraljevstvu ne mogu voditi momci, već jedino vi.

337

22 GORDANA IV

22*

- Ako vas uistinu povedem, hoćete li ići mirno, bez ikakvih

prosvjeda?

- Pouzdajte se u moju riječ.

Četovođa pristupi k nekom malom Napuljcu što stoji pokraj

ceste i reče mu tiho:

Odvest ću ga sam u tvrđavu, a ti odmah trči u egersku

palaču i javi kraljici da smo uhvatili glasnika koji hoće da

kralju

odnese prinčevu poruku, čim ga zatvorim, evo me kraljici.

Mali Napuljac odjaše trkom u grad, a iza njega slijedi

zapovjednik s Damirom.

Straža je ostala samo s jednim četovođojp.

Sunce upire vrele zrake u napuljske klobuke pred ulazom u

grad. Momci su sišli s konja da se sklonu u hladovinu. Pošto

su uhvatili glasnika, ne nadaju se nikakvom naročitom

događaju i spavaju.

Onda ih jedan momak upozori:

Cestom netko dolazi.

Svi okrenuše glave. Četovođa ustane da bolje promotri.

- Nekakva četica ide korakom kao da ih je netko izbio.

- Kao neki izgubljeni momci.

Nekoliko časaka promatraju mirno, ne mičući se ispod kro-

šnjatih stabala.

Valja ih zaustaviti reče četovođa. Za te jadnike neće

biti potrebno ni pet Napuljaca.

Sam četovođa ide na cestu pa uzjaše konja a s njima nekoliko

momaka.

U oblaku prašine dolazi mala povorka. Pred njom jaše kaštelan

Đulaj, spuštene glave, umoran i mrk.

Bivši kaštelan kraljevskog dvora? začudi se četovođa.

Taj kao da vodi sprovod.

Napuljci se izruguju i čekaju.

Onda se kaštelan sa svojim momcima približi, zaustavi i

pozdravi.

- Gospodine četovođo, ja sam plemeniti Đulaj, bivši kašte

lan kraljevskog dvora.

- Ne vjerujem da će vas opet primiti u tu službu ironički

se nasmije Napuljac.

- Tako visoko danas ne dižem glavu.

- A ipak dolazite u Budim?

- Želim se pokloniti gospodinu Batoriju i zamoliti ga da me

primi u svoju vojsku. Moji su momci dobro izvježbani i

vješti

oružju. Poslužit će gospodinu Batoriju pod mojim vodstvom

gdje

god bude trebalo.

- Pametno je to, gospodine. Ali ne mogu vas pustiti dok ne

odložite oružje.

- Drage volje. Kad me gospodin Batori primi u svoje čete,

ionako nam morate vratiti oružje.

338

Razumije se odgovori.

Đulaj naredi prvom vojniku do sebe neka pokupi oružje.

Momak unaprijed upućen u sve, skoči dolje. Svi potegoše svoje

mačeve, predaše koplja i začas oružje leži pokraj četovođe na

ledini.

Tako. Sad možete ići kud vas volja.

Đulaj krene, a momci za njim. četovođa promatra Đulajeve

momke. Oni u središtu gusto su zaokružili princa koji ne miče

glavom. Sjedi u sedlu i gleda preda se.

Slijede ga oni viši rastom sve do najviših straga, četovođa

se podboči i glasno primijeti:

- Do vraga, onaj tamo ima snažna leđa. čestiti delija i

zagleda se u ramena vojvode Iločkoga. Ali pokraj njega jaše

nje

gov kaštelan Grgić čija su leđa još snažnija.

- I ovaj drugi mogao bi nositi bedem na ramenima pri

mijeti drugi Napuljac i svrati pozornost s vojvodine snažne

po

jave.

Đulaj vodi povorku cestom posred grada. Sve više obara glavu

da ga nitko ne prepozna. Malo ima prolaznika i to samo

građani i kmeti. Plemići i velmože ne izlaze po toj žezi, pa

ipak Đulaj nije miran. Istražuje daleko naprijed ulice da mu

tkogod ne bi došao u susret i zagledao se možda previše u

njegove momke, otkrio princa ili vojvodu. Sto dalje odmiče,

to ga više u srcu zebe posred ljetne žege.

Prošao je sve do male uske ulice što vodi k Damirovoj kući.

Pusto je, ali tamo u hladovini na kamenu sjedi poderan,

zgrbljen čovjek.

- Dao bih svoju glavu da je to napuljski uhoda koji pazi tko

sve ide u Damirovu kuću.

- Uvijek se Napuljci pretvaraju u prosjake odgovori tiho

Đulajev četovođa, jašući pored svojeg gospodara.

- Eto, vidiš, kako se trznuo kad nas je spazio. Zaostani malo

i reci princu neka okrene glavu na drugu stranu kao da

promatra

kuću, a onda to isto reci i vojvodi. Samo da ne bude

prekasno.

Momak okrene konja da upozori princa i Lovru Iločkoga, a

Đulaj uspori konja kako bi četovođa uhvatio što više vremena.

I pričinja se kao da ga prosjak ne zanima. Gleda ravno preda

se, ali ispod širokog oboda skreće pogled k onome na kamenu

pored ceste. Crnoputo lice na prvi pogled odaje Napuljca.

Kaštelan odvraća od njega pogled jer je ovaj ustao i

približuje se Đulaju s ispruženom rukom i nijemom molbom kao

da je gluhonijem. Ovako može zavarati neupućene da im vidi

lice i čuje primjedbe.

Đulaj ne gleda prosjaka, već okrene glavu na protivnu stranu

da mu obod šešira sakrije lice.

"Nećeš, prosjače, zagledati moje lice" misli Đulaj, potjera

konja pa gleda one straga u strahu da će prosjak zaci među

momke i zagledati pod obod prinčeva ili vojvodina klobuka.

339

Momci su zagradili put do Ivana. Prosjak nema prolaza. Đu-

laju načas odlane. No, jedva što je prošao kraj prosjaka i

gleda preda se, spazi s druge strane drugoga. I prokune

napuljsku čeljad. Sad je s druge strane izložen pogledima

onog drugog. U posljednji čas skrene s ceste u uski prolaz

između ograde i kuće. Kretnjom ruke dade znak da ga slijede.

Ali ovuda se ne može do vrata Damirova dvorišta. Međutim,

Đulaj zna da je baš tim zaokretom zaveo uhode i povede

povorku okolo pa izađe na drugom kraju.

Zamalo se opet okrene i hitrim trkom pojase naprijed pa se

zaustavi pred vratima Gordanina prebivališiairRazabire

prozore na Damirovoj kući i vidi trijem na kojemu se pomoli

Simono.

Udarivši na vrata, Đulaj čeka krajnje uzbuđen. Samo da mu

otvore vrata prije nego što stignu tobožnji prosjaci.

Cetovođa mu već šapne da su prosjaci ubrzali korake i dolaze.

A ne želi ih potjerati da se ne oda.

Svaki mu čas zatezanja prolazi kroz žile. Napokon zaškripi

prozorčić. Pojavi se glava nekog oklopnika, a iza njega

Simono:

Brzo, vani su princ i vojvoda. Izdajte nalog da svi ujašu

u dvorište. Vani se vrzu napuljske uhode reče Đulaj.

Bljedilo pospe Simonovo lice i pohiti prema časniku

oklopnika.

- Pustite ih da svi uniđu.

- Imam zapovijed da ne puštam nikoga.

- To su zemljaci njezine milosti Gordane, donose joj pozdra

ve od mrtvog skrbnika. Odgovaram svojom glavom za njih.

- Ali odmah javite kralju tko je stigao i što hoće.

- Ovoga časa poći ću u dvor.

Simono trgne vrata i reče oštro i glasno:

Uđite svi. Samo dvojica neka idu gore da njezinoj milosti

ispričaju kad je umro njezin skrbnik i što joj je sve

isporučio.

Dok ovako govori, oštro pogleda vojvodu pa onda princa i

ravnodušnom kretnjom ruke odredi da idu s njim.

- Gospodine Simono, treba da odmah idete kralju opo

mene ga opet časnik.

- Ipak moram prije goste odvesti gore. To je naš običaj koji

se ne smije propustiti.

- Dobro, prihvati časnik i opet zatvori vrata.

Simono gotovo kleca, vodi princa i vojvodu u kuću. Kad su se

uspeli stubama, otvori prvu sobu.

Slijedili su ga bez riječi. Tek na stubama vojvoda tiho upita

Simona:

- Je li stigao Damir?

- Nema mu ni traga ni glasa.

Vojvoda više ne htjede pitati jer se princ uspinje za njim.

Kad ih Simono uvede u sobu, sav zapanjen sklapa ruke:

Zašto ste došli? Iz ove kuće vodi put ili u sramotnu pre

daju ili u tamnicu.

340

- Predaju nikada naglasi princ a prije tamnice moram

govoriti s Gordanom.

- Javit ću joj odmah.

Vojvoda nije ništa primijetio, već se povukao u pozadinu.

Vani su, međutim, sluge saopćile Gordani da su stigli neki

njezini zemljaci pa je pohitala trijemom da vidi tko je.

Sluga joj pokaže vrata. Ona uniđe još prije nego što je

Simono izašao.

Spazivši princa i vojvodu, ostane bez riječi i nakon nekoliko

trenutaka reče strogo, gotovo ljutito:

što ste uradili, visosti? Zar kanite potpuno uništiti svaku

mogućnost da iz ove nevolje izađemo s uspjehom u budućnost?

Taj poklik spočitavanja duboko razočara princa Ivana. Obrve

mu dršću, a glas duboko tužan dok je pita:

- Niste me mogli pozdraviti drugim riječima?

- Kako da vas pozdravim? Vaš je dolazak prevelika pogre

ška. A vi, gospodine vojvodo? Činite isto i dolazite, ne

pitajući

me?

- Njegova visost princ nije se dao zaustaviti. Putovao je,

dakle, protiv moje volje, uvjeren da vam se dogodilo zlo.

- Kako vidite, visosti, prevarili ste se. Ali vi ste,

vojvodo,

znali da mi ništa ne prijeti, pa ipak dolazite?

- Smatrao sam svojom dužnošću pratiti princa.

- Ali protiv moje volje upadne Ivan.

- I moje naglasi vojvoda. Sama je dužnost ravnala mo

je korake.

- A Damir nije ovdje?

- Dolje je među momcima veli princ.

- Ne, nije ispravlja vojvoda. Damir je otišao mnogo

prije nas prijekim putem i krišom. Najavio se straži kao

glasnik

njegove visosti koja da se nalazi u Pečuhu. Tako je Napuljce

za

varao da se ne brinu za naredne došljake.

- Dopustili ste da se žrtvuje za vas? pita princ uzbu

đeno vojvodu, a ovaj mu mirno odvraća:

- žrtvovao se za vas. Meni njegova žrtva nije bila potrebna.

Ja znam svoj put i svoje zadatke. Uskoro ću vas o tom

uvjeriti.

- Sramota! vikne Gordana. U času kad sve visi o jednoj

niti, nalazite vremena za svađu.

Ne pogleda ni jednoga od njih, nego ode k prozoru. Nisu znali

kome je namijenjen taj prigovor: princu, vojvodi ili obojici.

Gordana se okrene. Pogled joj je ozbiljan.

- Zašto ste došli, visosti?

- Jer vi niste dolazili.

- Zadržale su me neke okolnosti.

- A mene, evo, da vam pomognem osloboditi se.

- Nemate me ni od čega ni od koga oslobađati. Uživam pot

punu slobodu i poštovanje.

- Dolje vidim kraljeve oklopnike, znak da ste zatočenica.

- Samo sam dobro čuvana od napuljskih neprijatelja.

341

- čuva vas kralj?

- To je dužan mojemu imenu, plemenu i rodu.

"Ili tvojoj ljepoti" odgovori u sebi, ali se ne usudi

izreći glasno.

Hladnoća kojom ga je dočekala najprije ga rastuži, ali

daljnje njene riječi i držanje izazivaju u njemu ogorčenje i

sumnje.

Naprotiv, vojvoda u Gordaninu hladnom držanju prema princu

nalazi snage svojem odricanju, nalazi nade da njezino srce

možda ne pripada princu. Ako je tako, bit će mu lakše

podnijeti da je vidi s njim pred oltarom.

I vojvoda podsjeti Gordanu zbog čega su došli.

Gordana, želite li govoriti s princefii1 "nasamu? Dopustite

da se ja i Simono udaljimo.

I povukao se iza Ivanovih leđa, dao je znak pogledom i uputio

se sa Simonom da ga ispita što se događa u Budimu. Ivan

polagano pristupi Gordani.

Ne biste li, visosti, sjeli? ponudi ona mnogo blažim

glasom nego što je govorila prije.

On ne prihvati. Odviše ga obuzima drhtanje od njenog pogleda

što se usjekao u njegove zjenice s toliko spočitavanja,

gotovo neke boli. Još više zadršće od riječi što su sada pale

iz onih usana za kojima čezne.

Gordana prozbori:

- Prijatelju, duboko ste me razočarali.

- Nemilosrdni ste kad mi to ovako dobacujete, a da me niste

saslušali.

- Nemilosrdni ste kad napuštate moju domovinu, sve moje

zemljake i sve naše nade za koje smo mjesecima živjeli i

radili.

- Gordana, slušajte opravdanje.

- Nema tu opravdanja. Ima samo mogućnost da učinjeno

ispravite.

- Nema te mogućnosti. Kralj je izabran.

- Izabrali su ga Ugri za sebe.

- Bili su prisutni i hrvatski plemići.

- Ali nisu imali punomoći od našeg sabora niti od naših vel-

moža da biraju Vladislava. Ugri hoće Vladislava koji

vodi na

prijestolje Beatricu, utjelovljenu aragonsku vlast.

- Kad ona osjeti odgovornost, skrenut će blažim putem.

- Ona, najcrnji lik aragonskih vlastodržaca Napulja

koji

sami svoju vlast nazivaju "smrtnom kosom" za svakoga.

Beatrica

je kći kralja Ferantea o kojemu govori čitava Italija ,da

svakoga

osudi na smrt tko ima jedan dragulj više od njega. Na krivom

ste

putu, visosti. Beatrica ne može izmijeniti svoju krv, a mi ne

mo

žemo tu krv priznati svojom vlašću.

- I vi još sada želite nastavak borbe?

- želim, visosti, i potpuno se nadam da ćete nam vi pružiti

pomoć i vratiti se k nama.

- Gordana, vi ne shvaćate kako je to nemoguće?

342

Gordana mu dođe bliže, položi ruku na njegovo rame. Od toga

dodira on protrne i gleda djevojku molećivim pogledom.

- Zaštitite sebe i nas od strahovitog biča što nam ga sprema

aragonka. Moja je domovina i vaša. Branite je.

- I svojim životom i krvlju.

- Onda uzmite krunu.

- Kruna sad pripada Vladislavu.

- I neka mu bude, ali uzmite našu krunu.

- Našu? zapanji se on.

- Ugri hoće Beatričinu vlast. Svom silom traže svoju propast.

Zar da srljamo za njima? Ne. Mi ćemo svojim putem.

- Kanite raskrstiti s Ugrima?

- Jer ne želimo njihovu propast. A nismo se svezali na vječ

nost. Ništa na ovoj zemlji ne traje vječno.

- U danima kad prijeti provala na granicama naše domo

vine, zar bi se naša zemlja mogla sama braniti svojom snagom?

Ne, Gordana, premalena je.

- Još su mnogo manje državice u Italiji, a ipak su moćne

i jake. A zar nije u jednom dijelu naše domovine Dubrovnik

sam

svoj, iako je malen? Nije snaga zemlje u širini nego u snazi

nje

zinih sinova, u snazi složne ljubavi prema svojem domu, u

umnoj

jakosti, volji i znanju rukovoditi domovinom.

- Ima li takvih vođa, Gordana?

- Ima. U njihovo vas ime pitam: hoćete li biti stvaralac,

obnovitelj starog hrvatskog kraljevstva, vi, u čijoj krvi ima

naše?

A on sklopi ruke, sav zadahtan, uskliknuvši:

Shvatite, razumijte, Gordana. Zagledajte u moje ruke, osje

tite moje dvojbe, moje borbe. Da ste bili uza me kad su

prolili

krv na podnožju Koštenog brda zbog mene, kad mi je onaj

mladić

doviknuo: "Sto ste uradili od moje mladosti i života!", da

ste to

čuli, vi biste morali pristati uza me, morali biste misliti

kao ja

što sam se valjao u mukama, u borbama. Da, one noći, bijeg u

Pečuh bio je moj bijeg od vlasti, od krune, od sve teške

odgovor

nosti. Shvaćate li moje paklene muke?

Uzdignute glave stoji pred njim i odgovara mu povišenim

glasom:

Shvaćam sve i suosjećam s vama, ali u ovom času mogu

samo da pitam: hoćete li se vratiti k nama da idemo u borbu

protiv aragonske vlasti koju nam žele nametnuti? Hoćete li s

nama?

Ne mogu.

Duga stanka. Tišina. Tišina kao iza praska groma. Njezin glas

provlači se tišinom kao šuljanje sablasti:

Ne znate što ste sad izrekli.

Sto znače te vaše riječi? dahne on.

Trgnulo ga do dna duše. Zuri u nju, a ona gleda mimo njega u

prozor.

343

- Gordana, što u vašem oku znači žalost? Muka? Prijekor?

Kakvo značenje ima ono što ste malo prije rekli? Smilujte se.

Razotkrijte svoje misli. Dajte da čujem glas muzike što

steže

vaše usne. Gordana, recite, razotkrijte me.

- Ne mogu.

- Mojim mi riječima odgovarate?

Ona šuti. On se ustremi. Prsa mu se nadimlju. Ali nijedna

riječ ne dolazi mu na usta. Nešto mu je uzvitlalo misli, a

nema ničega čime bi mogao izraziti užas neizvjesnosti što mu

ih ovoga časa ulijeva Gordanin odgovor.

U sobi je tjeskobna šutnja. Štropot s trijema razbije svaku

Ivanovu nadu da će Gordana razbiti šutnju i razjasniti svoje

riječi.

Vrata se hitro otvore a Simono uleti:

- Oprostite, vaša milosti šapne gledajući Gordanu. Mo

ram vas obavijestiti.

- O čemu? Samo govori.

- Ovdje je prosjak. U njemu sam prepoznao nećaka biskupa

Bakača. Hoće da odmah govori s vama.

Ona krene k vratima.

Evo me odmah dolje.

princ istupi naprijed i zaustavlja je:

- Zašto prekidate razgovor o kojem ovisi moj život?

- Zato jer mi vaš život nije ravnodušan. Sada me morate

pustiti da siđem i pričekati dok se ne vratim.

Već je na trijemu i silazi. On samo razabire rub haljine što

se spušta za njom niza stube.

Simono zatvori vrata. Ivan zarine u kosu prste i predaje se

muci neizvjesnosti i čežnje da s njom zapodjene onaj veliki

najveći razgovor o kojem je toliko sanjao, o kojem je toliko

razmišljao u Pečuhu, koji mora da riješi njegovu sudbinu.

- Sto veli časnik oklopnika? zapita Gordana tiho Simona

kad su silazili.

- Ništa. Pustio je prosjaka u dvorište i nitko se za nj ne

brine. Česi nisu privikli takvim spletkama pa i ne slute.

- Dobro, reoi prosjaku neka uđe u kuhinju gdje će dobiti

jela.

Sišla je dolje i čeka kod kamina gdje služavke spremaju suđe

pa ih pošalje u izbu.

Prosjak polagano ulazi. Makar je dobro preodjeven, Gordana

prepoznaje biskupova nećaka Josipa. On joj pristupi posve

blizu i šapne:

- Biskup me šalje k vama. Napuljci su opkolili njegovu ku

riju.

- Napuljske čete? Jesi li dobro čuo? ,

- Vidio sam, vaša milosti. Vodi ih kraljičin zapovijednik.

- A što je rekao, zašto to čini?

Dobio je zapovijed iz kraljevskog dvora, dakle, od kralja.

Stotinu sumnja pojavi se u Gordaninim zjenicama.

344

- Kralja su opet premamili.

- Sasvim sigurno, jer su svi na dvoru.

- Tko svi? iznenađuje se ona.

- Aragonci: Francesko, Ranzani, kraljica i Filipec.

- Tko ti to reče?

- Vidio sam na svoje oči kako kraljica jaše sva u sjaju,

svili i draguljima, a s njom je brat, poslanik i čitava

pratnja.

- Baš si vidio kako jašu u dvor?

- Odabrali su taj put, a čuo sam pred egerskom palačom

kamo idu.

- Kad Beatrica ide na dvor, okupljaju se olujni oblaci.

- O tome nema sumnje jer su uhvatili gospodina Damira i

odveli ga u tvrđavu.

- Jeste li i biskupu saopćili da je Damir uhvaćen?

- Da, rekao sam mu, a on je na to uskliknuo: to je prvi

grom što ga je Beatrica bacila protiv Hrvata.

- Možete li se provući do biskupa? zapita Gordana ple

mića.

- Napuljci bi me razotkrili. Oni su vični da se uhode pre-

odijevaju u prosjaka. Ujak mi je rekao neka slušam vaše zapo

vijedi.

- Dobro. Uzmite ovaj kruh i sir da oklopnici vide, a onda

sjednite pred crkvu gdje ste dosad bili i budite na oprezu.

Poslat

ću vam vijest, a vi ih opet donesite ovamo ako bude štogod

važno.

Josip se opet poguri i, uzevši prosjački dar, izađe noseći ga

dvorištem.

Ne sluteći ništa, oklopnici su ga pustili na ulicu.

Gordana se tiho uspne trijemom na prvi kat. Za njom je

dolazio Simono. Ona ga povede u svoju ložnicu, zatvori vrata

i tiho mu saopći:

- Biskupov nećak donio mi je crnih vijesti. Bakačeva je ku

rija opkoljena napuljskom četom. Damir je svoju slobodu dao

beskorisno, jer ono zbog čega su Damir i vojvoda doveli

princa

u Budim propalo je. Sad jedino preostaje osloboditi Damira iz

tvrđave, a vojvodu i princa zadržati neopažene dok kralj ne

od

luči o prinčevoj ponudi.

- Ovdje su princ i vojvoda pod zaštitom kraljevih oklop

nika.

- Valja nam se pobrinuti da im ta zaštita ne bude uskraćena

ubuduće, jer Beatrica je ovog časa u dvoru, a to sluti na

zlo.

- Što ćete sada raditi, Gordana?

- Znam što moram raditi, ali o tom ne smijete pitati niti se

brinuti, već točno izvršiti moje naloge.

- Kao i uvijek. Zapovijedajte.

- Gore u maloj odaji čeka me princ. Recite mu da sam

otišla k Varadiju. Nisam mu još imala priliku saopćiti, ali

vi mu

razjasnite kako je kralj Varadija pustio na slobodu pa se

nalazi

345

i

u kući njegove majke gdje ga krijem od Beatričine osvete i

Ba-kačeve ljubomore.

- Ako princ bude htio vidjeti Varadija da ga odvedem preko?

- Ni za živu glavu. Recite mu da se ne smije maknuti iz one

odaje ni prelaziti dvorišta, jer ni oklopnici ne slute da se

u ovoj

kući nalazi živ čovjek. Pazite, Simono: kad bi Bakač doznao

da

je Varadi ovdje, otkazao bi mi savez. A princu i vojvodi

recite da

sam otišla raspraviti s Varadijem što da učinimo. Vojvoda je

mir

niji od Ivana pa će se prije pokoriti, zato pazite na princa.

- Ne bojte se, bit ću stalno na straži, ali zaboravljate da

je

časnik oklopnika zatražio neka javim kralju tjplazak vaših

zemlja

ka? ¦"“**”,

- Govorit ću sama sa časnikom. Nemajte brige. Ne pitajte

ništa i nastojte zabaviti princa. I da mu ništa ne

pripovijedate o

kraljevu posjetu ovoj kući. Sad idite.

Pobrzao je iz sobe, dok ona izvadi svoje haljine pa se stade

odijevati.

ARAGONSKI DEMON

Kraljica Beatrica stigla je pred dvorska vrata iznenada, ne

najavivši se, i sama svojim glasom zatražila od straže da joj

otvore.

Tome se kraljev zapovjednik František nije mogao ni smio

protiviti. Kraljevoj vjerenici mora dopustiti ulaz u dvor.

Tek što su joj otvorili, istodobno se on požuri kralju da mu

najavi neobičan posjet.

Našao je svojeg gospodara u maloj blagovaonici, u razgovoru

sa šelnbergom. Kad je najavio da ulazi kraljica, Vladislav se

prene iz svojeg lagodnog, vedrog raspoloženja i preplašen

gleda svojeg pouzdanika.

- František, kako si smio dopustiti?

- Zar da uzvišenoj vjerenici vašeg veličanstva uskratim ulaz

u ove dvore?

- Uistinu, veličanstvo, to nije smio učiniti brani Šelnberg

zapovjednika.

- Ali ja nisam htio govoriti s njom još danas. Samo još da

nas.

- Nije li to svejedno: danas ili sutra, veličanstvo

primije-

ćuje ravnodušno Šelnberg.

- Ne, nije svejedno. Danas imam važan dogovor, vrlo važan.

- Možda tajni sastanak sa izaslanicima Hrvata?

- Ne, to je sasvim nešto drugo. Netko drugi.

Pogađajući, češki se kancelar nasmjehne:

- Ljepotica Gordana dolazi k vama večeras?

346

- Tko vam je rekao da ona dolazi?

- Zbog drugog ne bi veličanstvo s tolikom pomnjom uređi

valo svoje odaje.

Kralj srdito mahne rukom:

- Šutite. Gordana mi je rođakinja, a kraljici skrivam sasta

nak s njom, samo zato što je ona mrzi. I ne želim Beatrici

dati

povoda za kakvu svađu među nama. To mi je Filipec danas naro

čito položio na dušu.

- Da, gospodin biskup nekoliko vas je puta zamolio da po

đete u egersku palaču.

- Rekoh: ne mogu danas jer imam važnih razloga. Ne mogu

danas još ništa govoriti kraljici o budućnosti svoje

štićenice i

rođakinje izvlači se kralj posve nespretno.

- Kraljica, dakle, traži da Gordanu maknete iz dvora?

pita češki kancelar.

- Još nije izrekla, ali već unaprijed znam: to će biti je

dini predmet našeg razgovora i uvjet da ostanemo u nepomuće

nim odnosima.

- Dakle, još jedan uzrok više da je sada primite najljubaz-

nije.

Šelnberg se nagne nad prozor, pogleda u dvorište i brzo ide

prema kralju:

Kraljica već silazi s konja. Odjevena je kao da ide na

svatove. Veličanstvo, njezini dragulji dostajali bi da

unajmimo i

opremimo sto tisuća vojnika, a preostala bi nam još lijepa

svota

da kupimo za vas prekrasan ljetni dvorac.

Kralj ne sluša, već hita u radnu dvoranu da tamo dočeka

kraljicu. Ipak, zove sa sobom češkog kancelara koji se

ravnodušno smješka.

Stigavši u kraljevske kancelarije, Vladislav i njegov češki

kancelar izmijene nekoliko riječi, tiho šapćući, dok u

hodniku već odzvanjaju koraci Beatričine pratnje.

Češki kancelar namršti obrve.

- Bojim se za vas, veličanstvo. Čim osjetim blizinu kraljice,

gubite ravnotežu, a to bi moglo svršiti zlo.

- Ne bojte se, prijatelju, više mi ne prijeti da budem od nje

zarobljen. Sačuvat ću svoju slobodnu volju.

Smješak nepovjerenja odgovori Vladislavu, ali on nema više

vremena da bilo što kaže.

Na pragu se pojavila Beatrica u blistavoj šarenoj haljini i

sjaju napuljskih dragulja. Šelnberg se zagledao u

dragocjenosti kojima su ukrašeni kraljičini laktovi, ruke,

vrat i glava. Lice joj je dotjerano i Učilom orumenjeno.

Njezin smješak zasjenjuje svaki trag neraspoloženja zbog

kraljeva izostajanja. To kralja tako ugodno iznenadi da joj

ide hrabro ususret i nalazi riječi pune laskanja.

347

Najljepša kraljice, sagibam koljeno pred vama s molbom

da saslušate velike zapreke koje su mi donijele nesreću što

ni

sam mogao k vama.

Na njegovo iznenađenje, ona se slatko nasmjehne i milo

odgovara:

- Moje veličanstvo je spavalo. U Linču smijala se Beatrica

kad ste joj svojim snom oteli dragocjeno vrijeme svoje prisut

nosti. Kako da se tome ne smije vjerenica koja uz vas ostaje

či

tav život?

- Ipak, veličanstvo pokuša se on ispričati, ali mu ona ne

dopušta.

- Čemu opravdanja kad nema povred”eT “

- Nije bio uzrok prekomjerno dug san upada on jer

bih bio mogao po podne pohrliti, nego, eto, težak događaj u

če

škom kraljevstvu o kojem upravo sada raspravljam, ali sam do

vršio razgovor s mojim kancelarom.

Šelnberg opazi da se kralj predomislio, ispravio, proglasivši

razgovor dovršenim, a to znači neka ostavi dvoranu.

I učinio je po kraljevoj želji. S najvećim užitkom se pokloni

i ostavi dvor.

Ostali su u dvorani njih dvoje sami.

Kralj osjeti nesigurnost jer je njezin pogled čudno ljubak,

čak zamaman.

Stade joj namještati naslonjač, ali ga onda pomakne bliže k

njegovom.

Vaše se veličanstvo ne osjeća najbolje primijeti.

I onda ga zabrinuto pogleda, malo se sagne k njemu gornjim

dijelom tijela. Četverokutni duboki izrez na grudima rastvara

se, a bjelina njene puti zablješti kraljeve oči. Smuti ga

miris njegovana tijela, udari mu krv u obraze.

Ona nastavlja svoje djelo:

Bljedilo vašeg lica spočitava mi što još nisam uz vas.

I primakne još bliže razgaljenu ljepotu. To ga sve više

zbunjuje, smućuje pa jedva promuca:

- Vi uza me?

- Da, uz vas, sasvim blizu, svakim svojim dahom davne

vatre mojeg srca.

I još se više sagne da mu što više primakne bijelu put. Od te

blizine užare mu se zjenice pa odgovara u nekoj zaboravi:

Svega me obuzimlje vaš čar.

Ona upija u njega pogled i dobro namješteno izražava strasnu

ljubav. Laž toga plamena pali mu sva sjetila.

Stara strast za posjedom Beatričine ljepote raspaljuje ga kao

nova baklja.

Zuri u bjelinu njenih grudi, a čas opet pije vruća obećanja

njenih pogleda.

348

Misli su mu zarobljene njenom blizinom i sav se predaje

kao prvi put kad je dolazio da joj se pokloni.

Beatrica čita u njegovim očima, u izražaju lica i u svakoj

kretnji kao u knjizi i šapće zamamno, tiho:

Kad vas tako gledam, mislim samo na Linč. Tamo je zipka

naših ljubavnih čežnja.

On se sagne, uzme joj ruku i pita/šapćući:

- Sjećate se?

- Pjesme je pjevala moja strastvena duša kad ste odlazili iz

Linča veli ona.

- A moje su pjesme bile zagrljaj, vrelije od žara sunca.

- Uzalud sam čeznula da ga osjetim, ne samo u sanjama

prošapće ona.

Njen je pogled vreli poziv. On se odazove. Ruka mu se dotakne

njenog struka, a Beatrica se ne otimlje. Podatnost i blizina

toga tijela pružaju mu bezobzirnost i hrabrost. On je

pritegne k sebi.

Kraljica se ne brani, ali šapće:

Pazite, iznenadit će nas.

To ga još jače ohrabri. Dok je desnom rukom obujmio struk,

drugom se dotakne bijelog vrata.

Ona privije glavu k njemu, dok on šapće:

- Ova ljepota odsad je moja.

- Tvoja, ljubljeni.

Dok je još jače i čvršće grli, ona ga hitro upozorava:

- Svladajte se. Tamo su oni.

- Nije nitko.

- Čujem korake.

- Ne smije nitko unići. Ne smije.

Iza zastora u dubini dvorane proviri Franceskova glava.

Smiješak zadovoljstva igra mu na usnama. Kralj šapće, držeći

Beatri-cu u zagrljaju:

Moja si, moja.

Francesko se brzo povuče. Nakon nekoliko trenutaka zaškripe

vrata.

Ona se lecne i otima se kralju.

- Što je to? Netko ulazi?

- Tko se usuđuje? plane Vladislav i zaleti se dvoranom

prema vratima i gotovo se sukobi s pažem koji navijesti:

- Njegova visost princ napuljski!

Zastori se razdvoje. Vladislav stoji zbunjen, a Beatrica se

zadovoljno Smiješi.

Ulazi princ Francesko. Za njim poslanik Ranzano, a posljednji

biskup Filipec.

Tko je to dopustio? mrmlja kralj kao sam za sebe.

Ona mu prilazi lagano i šapne molećivim glasom, hineći sme

tenost i zabunu.

349

Kako sam mogla izgubiti svijest i zaboraviti da vam na

vijestim s kim sam došla i zašto. Vidite kako je ljubav

bezumna,

a java okrutna.

On briše znoj sa čela i ne može ništa reći, ali njegov pogled

govori joj razgovjetnije od svake riječi. Tada sagne glavu i

ponovo mu šapće:

Kad svršimo nesnosne poslove, poslat ću brata pod izli

kom u egersku palaču i ostat ćemo sami.

- Nikad niste bili tako zamamni, toliko željeni odgovori

on tiho. Onda ide prema Francesku da ga pozdravi. Učinio je

to

ljubazno i ushićeno da su Ranzano i Filipec,. a i sam

Francesko

bih zapanjeni. ¦

- Oprosti, Francesko počinje se ona to*bože ispričavati

u razgovoru s kraljem o našem vjenčanju zaboravila sam da nas

je ovamo dovela nevolja.

- Kakva nevolja? iznenadi se kralj pošto je Francesku

ponudio stolicu kraj sebe, a biskupu Filipcu i Ranzanu

kretnjom

ruke odredio mjesto podalje.

Ponajprije je duboko uzdahnula i pogledala kralja kao da žali

za minulim časovima.

On plameno uzvrati pogled. Njihov sporazum očima pozdrave

Francesko, Filipec i Ranzano neizrecivim zadovoljstvom.

Onda je započela vrlo zabrinuto:

Vaše veličanstvo već unaprijed sluti da se radi o vrlo te

škim događajima kad nas ovdje sve vidi zajedno.

On se već pribrao, ali još uvijek u njemu vrelo talasa

osjećaj njezine blizine i vrelog obećanja da će još danas

ostati s njim sama. Pod tim dojmom nimalo ga ne uzrujava,

gotovo ga ne zanima zbog čega su došli pa odgovara

rastreseno:

- Da, svakako razabirem, ali ne slutim što je.

- U prvom času htjela sam da kancelar Filipec priopći va

šem veličanstvu naše otkriće. Ipak ne bih mogla podnijeti da

ne

budem uz svojeg vjerenika kad mu prijete takve opasnosti.

Ni sada još ne skida pogleda s bjeline njene puti što se od-

razuje od zelenog okvira izrezane haljine.

I ona, i Francesko, Ranzano i Filipec uhodarski prate taj

pogled i odsutnost njegovih misli. I predosjećaju svoju

pobjedu.

Njegovo je pitanje još uvijek rastreseno:

Prijeti mi opasnost? Odakle?

Skupila je ruke pa ga gleda pogledom punim milosti:

- Svom vas dušom molim skupite sav svoj viteški mir, jer

događaj je odviše crn.

- U vašoj blizini sve mirno podnosim.

- Ipak se bojim. Ovo što vam imam reći odviše je teško. U

vremenu od dva sata uzdrmalo se naše zajedničko

prijestolje.

Beatrica je računala ispravno. Ta vijest bila je preteška, a

da ne bi pribrala njegove rastresene misli:

350

- Tko drma našim prijestoljem? pita kao probuđen iz

sna.

- Neprijatelji u zemlji i izvan nje.

- Toga sam se uvijek bojao. Kraljice, što ste doznali?

- Gospodin kancelar Filipec otkrio je strašan plan.

- Kakav plan?

- Urotu.

Riječ koju je izrazila tako odlučno i ujedno zabrinuto odrazi

u njegovu licu strah. Gleda svojim pospanim očima kao da se

našao pred oštricom u mraku.

Da, kralju, prijeti urota. Kako nemamo mnogo vremena,

razotkrivam odmah bez uvoda. Nakon vašeg izbora pošli su iza

slanici Maksa njemačkog biskupu Bakaču.

Dok ona govori, Filipec gleda kralja i teško se iznenadi, ra-

zabravši da njegova napetost smjesta popušta, a oko usta

bljesne omalovažavajući smiješak. Ne zna što to ima značiti,

ali sumnja. Cim je ona izrekla ime Bakač, kralj se sjeća da

mu je o tom govorio sam Bakač i odmah se oporavi od straha.

Veličanstvo poznaje biskupa Bakača? ubaci brzo Bea

trica.

Nije očekivao to pitanje pa traži odgovor da se izvuče:

- Ja? Mislim da ga nigdje nisam vidio. I ništa mi o njemu

nije poznato.

- Onda veličanstvu nije poznato koliko je taj biskup bio

protiv vašeg izbora. Sve vrijeme naše borbe za vas morala sam

trošiti mnogo snage i materijalnih sredstava da križam

njegove

spletke protiv vašeg izbora.

- Vaše veličanstvo očito misli da je taj Bakač razgovarao

s Nijemcima o stvarima koje bi mogle ugroziti vaše i moje pri

jestolje? pita kralj.

- Kad bi bilo samo to, ne bismo mi svi zajedno uznemira-

vali vaše veličanstvo. To je samo početak.

- Početak? Dakle, još nešto? pita on i gleda je značajno

vrelim zjenicama kao da je podsjeća neka što prije požuri u

nje

gov zagrljaj.

Iako mu ona misli uzvraća pogledom, nastavlja vrlo ozbiljno:

- Vaše veličanstvo i ne sluti što sada radi vaš propali

takmac

na ovo prijestolje. Maksimilijan Njemački bio je zapravo

takmac

mojem ljubljenom vjereniku i za moju ruku.

- Vašu ruku? usklikne, ali se ponovo sjeti da mu je i o

tome govorio Bakač, razlažući mu kako je ona nudila svoju

ruku

Maksimilijanu.

- Da, kralju. Molio je moju ruku a s njom i krunu ovog

kraljevstva. Odbila sam ga, noseći u svojoj duši duboko

čuvstvo

za ovo kraljevstvo i budućeg kralja. Ipak, ovaj čas nije

podesan

da se govori o tome. Spomenula sam tu okolnost samo zato da

moj uzvišeni zaručnik to bolje zagleda u srž urote.

351

Ta okolnost nemilo se kosnu kralja i on oslovi Filipca:

- Nas smo dvojica govorili o mogućnosti da navali na nas

i ujedno ustanovili da bi takav napad svršio neuspjehom.

- Tako je bilo potvrdi Filipec. Naime, saopćio sam

kralju obećanje njezinog veličanstva: ponovo iznajmiti crnu

četu

koja bi svladala Maksa kao što je uništila vojvodu Iločkoga

i

njegove Hrvate.

To Beatrica potvrdi s ushitom:

- Ja sam spremna na svaku žrtvu za kralja, svojeg vjere-

nika.

- Dakle, nema pogibelji od Maksa -r-justanovi kralj, a ona,

prihvaća riječ: *"**

- Veličanstvo će odmah čuti. Do prije” dva sata nitko nije

mogao slutiti gdje se nalazi Maks Njemački.

- Vi znate, kraljice? Recite požuruje Vladislav.

- Na tlu vašeg i mojeg kraljevstva.

- Provalio je sa četama u našu zemlju.

- Mnogo gore. Provala vojskom je vidljiva borba koju mo

žemo lako suzbiti, ali ova je provala podmukla zasjeda u

kojoj

mu pomažu buntovnici Hrvati.

- Dakle, ipak oni razočarano će kralj.

- Vi ste, veličanstvo, već gotovo povjerovali da su vam sklo

ni i da je ponuda Ivana Korvina istinska? Žao mi je što moram

otkriti svu strahotu te zablude. Maks se usudio krišom

preodje-

ven provući u Pečuh

- U Pečuh? Kako bi se usudio?

- Pozvali su ga princ Ivan Korvin i njegovi pristaše.

- Kakva drskost. Kakvo lupeštvo.

- Veličanstvo, štedite crne nazive jer slijede još crniji.

On je gleda preneražen i uzvikne:

- Spreman sam na sve. Govorite, kraljice, molim vas.

Ivan Korvin odlučio je predati Maksimilijanu krunu, vašu

krunu.

Vladislav skoči uvis, trgne mač kao da već ide u bitku na

odmazdu.

- Vojsku, vojsku nam treba da idemo na urotnike.

- Već sam odredila mojem dvoraninu rizničaru neka pribavi

novac, makar i sto tisuća. Dužnost mi je žrtvovati svaku

svotu

mojeg bogatstva i moje čete kralju neka su na raspolaganju

i

čete mojega nećaka vojvode Hipolita, nadbiskupa

primasa

naglašava ona.

- Njezino je veličanstvo u egerskoj palači izdalo ove naloge

u mojoj prisutnosti naglasi Filipec.

- Moja vječna zahvalnost i ljubav pa joj uzima ruku,

sagne se pred njom duboko i pritisne ruku na vrelo čelo.

Sjednite, moj vjerenice reče, stisnuvši mu nježno ruku.

Privuče ga posve blizu k sebi, dok on žestoko

naglašuje:

352

- Odmah moramo krenuti u Pečuh na buntovnike. Odmah.

- Prije nego o tome odlučimo, kralju, valja vam doznati još

i sve ostalo.

- Još uvijek niste iscrpili svoja otkrića?

- Molim vas, slušajte. Barem se toliko svladajte da ne škodi

te svojem dragocjenom zdravlju.

Ovaj uvod ulijeva mu novi strah, a njeno lice izražava

tobožnju zatomljenu stravu.

- Kralju, nas su dvoje urotnici osudili na tamnicu i smrt.

- To je u nebo vapijuća izdaja, strahovita izdaja a onda

se opet sabere i vikne:

- Tko bi nas mogao doseći, dok je uz nas bojna snaga?

- Urotnici su utanačili ovo: Maksimilijan će dovesti svoje

čete iz Njemačke, na određenom mjestu udružiti se s vojvodom

Iločkim i Hrvatima pa navaliti najprije na Budim, a to mu je

lako. Ivan Korvin posjeduje sve glavne tvrđave ovog

kraljevstva.

- A Budim nije dovoljno utvrđen reče Filipec.

- Hoće da navale na Budim da nas dvoje uhvate i zarobe u

jednu Korvinovu tvrđavu?

- I tamo kazne smrću.

Vladislava prekrije hladan mlaz. Problijedivši, zuri u

Filipca:

- Vi to niste znali?

- On je sam otkrio urotu zakrči ona kraljevu riječ.

- A koga su odredila za kralja? pita Vladislav. Tko

će sjesti na moje mjesto?

- Razdijelit će kraljevstvo na dvoje: Ugrima će vladati Ma

ksimilijan, a Hrvatima Ivan Korvin.

- Tko je ugovorio tu urotu?

- Sam Ivan Korvin s Maksom. S njim su potpisali ugovor

vojvoda Iločki, svi hrvatski biskupi, banovi i plemići koji

su u

Pečuhu.

Vladislav ode k prozoru i otvori. Treba mu zraka jer nestaje

daha. Ugušit će se. Beatrica i njezini prijatelji izmjenjuju

poglede, vesele, zadovoljne, pobjedničke.

Činilo se da je Vladislava osvježio zrak pa se vraća i veli:

Ali kako je to moguće? Prije dva dana primio sam Korvi

novu poruku da mi predaje krunu.

Kraljica se gorko nasmiješi:

- Ponudu za predaju krune poslao je princ da vas zavara

kako biste s njim stupili u pregovore. I dok bi knez

Bernardin i

biskup Ernušt s vama raspravljali o ponudi, dotle bi Ivan

Korvin

i vojvoda Iločki spremali vojnu.

- To je paklena osnova vikne kralj.

- Sad je vašem veličanstvu jasno u kakvoj smo strepnji

pohitali k vama u ovaj dvor. Tu nema odgađanja. Bit će

potrebno

dugotrajno vijećanje da odlučimo što ćemo raditi.

Ta primjedba pobrza njegove misli i hitro zapita:

Kraljice, otkud ste doznali za tu urotu?

353

23 GORDANA IV

23*

- Napuljski uhode budno paze, a gospodin biskup Filipec

posvetio je najveću brigu da onemogući lak saobraćaj Ivanu

Kor-

vinu sa svojih nekoliko pristaša u Budim. Tako je sretnim

povo

dom biskupu dopao u ruke jedan glasnik hrvatskog plemića

Dami-

ra od Brezovice. Vi ga ne možete poznavati, ali svatko u

Budimu

zna: što veli Damir, to misli Ivan Korvin i obratno.

- Taj glasnik odao je pod mukama?

- Ne, veličanstvo. Evo od riječi do riječi iz jednog pisma

što ga je donio glasnik. Taj Damir vrlo je drzak i

dosjetljiv. Pos

lao je svojeg pouzdanika, preodjevena u prosjaka, misleći da

pode-

ranca na štakama nitko neće dirati. Međutiija^revario se.

- Pismo glasi na biskupa Bakača. Evo, veličanstvo, čitajte

svojim očima.

Ruka mu se gotovo ukoči kad je primio tako nepobitni dokaz o

strahovitoj uroti.

Polagano razmota papir i stade čitati. Sadržaj ga potrese i

poveća njegov strah za prijestolje. Sve što je rekla

Beatrica, napisano je ovdje, na toj pergameni.

Dugo se zadržava, čitajući da uzmogne slijediti misli što mu

se nameću. Ovo pismo baca naglavce sve što mu je govorio o

Ivanu Korvinu i Hrvatima Bakač. Sve je, dakle, laž,

podmetnuta zamka urotnika. Bakač je njihov izaslanik.

I slijedi u mislima tok svojeg razgovora s njim. Sve što mu

je govorio o princu Ivanu, o Hrvatima, o sebi samome, sve se

kralju čini vješto namještenom spletkom.

"Htio je steći moje povjerenje, ušuljati se u dvor, u moju

blizinu, saznati moje tajne, savjetovati mi samo ono što bi

išlo u prilog urotnicima."

"Zar mi nije predložio da prihvatim pregovore s princom

Ivanom? Urotnici baš hoće da steknu vremena."

"Čini se da je on već prije ovog pisma dobivao od Korvina

vijesti, inače se Bakačeve riječi ne bi tako divno slagale s

ovim pismom."

"I kako je Hrvate prikazao bezazlenim, a Ivana Korvina ne-

opasnim mladićem koji ne traži krune! Bakač mi je podmetnuo

nadu da će mi Ivan Korvin biti prijatelj."

Kraljica ga navlas pušta da misli, makar i ne sluti koliko

joj njegovo razmišljanje donosi sreću. Ne sluti da on

uspoređuje Bakačeve riječi sa sadržajem pisma, ali umije

čitati u izražaju njegova lica i očekuje od kraljeva

razmišljanja ono što joj on zapravo donosi.

Dok kralj nad Bakačem lomi svoje povjerenje, odjednom se

sjeti:

"A tko ga je gurnuo k meni u dvor? Gordana. Ona ga je dovela

k meni. Znala je za urotu? Beatrica mi je govorila: jest,

Gordana ljubi Ivana i htjela je biti kraljica. O tome nema

sumnje. Bakač to i nije odlučno porekao. Gordana je znala

sve. Došla je k meni već s takvom namjerom, a ja sam je htio

danas primiti

354

zajedno s biskupom Bakačem. Dvoje urotnika sa mnom zajedno na

prijateljskoj večeri. Pravo je rekla kraljica: Gordana je u

službi Hrvata, zato se uvukla k meni. To ju je sklonulo da se

otkrije. Ona, moj rod, nezakonito dijete. Zbog nje sam se

gotovo zavadio s kraljicom.

Svršio je. Sve u njemu skrene novim smjerom.

- Strahovita je ova urota reče nakon duže stanke.

- Isto takva mora biti i naša obrana odgovori Beatrica.

- Kraljice, neka se izvrši najteža kazna nad svima koji su

bilo u kakvoj vezi s urotnicima.

- Da, nad svima potvrdi kraljica značajno, a on opet

zapita:

- Ovo pismo danas je oteto glasniku?

- Da, veličanstvo. Biskup Filipec donio mi ga odmah u

egersku palaču.

Ali sad smjesta ustanite na obranu oštro će kralj.

Ovaj njegov prijedlog osvijetli poput zraka sunca i kraljicu,

i Filipca, i Ranzana, pa ona odmah uzme razlagati:

- To me ponukalo da stupim pred vas sa svima koji će nam

poslužiti savjetom. Na koji način misli veličanstvo suzbiti

urotu?

- Svakako, oružanom silom. Skupiti vojsku i udariti

na

Pečuh, ali u zasjedi pričekati dok se odanle ne maknu i onda

ih

zatjerati u tjesnac.

- Ja bih u prvom redu urotu napala urotom, veli Beatrica.

- Kraljice, molim vas razložite to podrobnije.

- Ponajprije, veličanstvo, učinimo kao da nismo

doznali

ništa. Javite princu da želite s njim govoriti. Neka dođe u

Budim,

a zatim ćemo ga uhvatiti.

- Da, da to je izvrsno prihvati on samo on će poslati

zamjenika.

- Obratno, doći će sam. Poznajem ga. Licemjerac, kliknut će

od radosti što ga zovete.

- Da, veličanstvo prihvati Filipec valja smjesta sasta

viti pismo kojim ga vaše veličanstvo zove i uvjerava da će

biti

primljen kao mili gost i budući savjetnik, ban i bosanski

kralj.

Vrlo živo potvrdi kraljica Filipčev prijedlog.

- Ujedno bih predložio da se u Budim pozove i vojvoda

Iločki doda Filipec. Time će Hrvati opet ostati bez vođe,

a

veličanstvo zna što vrijede i najhrabriji bojovnici bez vođe.

- Dobro. Vrlo dobro prihvaća kralj.

- Kad stignu i budu zatvoreni, onda je na vašem veličanstvu

kako će postupati s urotnicima primijeti kraljica. Takva

urota zaslužuje najstrahovitiju kaznu.

- Vrlo dobro. Meni i vama rade o glavi veli kralj.

- Tamnica bi bila odveć meka i opasna blagost, što je Ivan

zasnovao za vas i za me, neka ispašta sam na sebi.

- A ja mu ne bih dopustio unići u dvor predloži Filipec,

Čemu bi se veličanstvo izložilo takvim uzbuđenjima? Uhvatit

355

r

ćemo Korvina i vojvodu već putem ili u blizini Budima i

odvesti ih ravno u budimsku tvrđavu.

Vladislavu odlane i on usklikne:

- Ovaj je prijedlog pravo dobročinstvo, gospodine kancela

ru. Bilo bi strahovito kad bi princa vezali pred mojim očima,

u

mojem dvoru, gdje mu je gospodario otac. Ne, ne, uhvatite ga

gdje

god vas volja, samo ne ovdje i vodite ga kamo vas volja, ali

ja

ga ne želim vidjeti.

- Prepustite to meni, kralju ponudi Beatrica meni i

svojem kancelaru.

- Od sveg srca.

Požurimo se. Neka vaše veličanstvoTodmah napiše pismo

vlastitom rukom, što prije.

Vladislav brzo ustane, hitro i gipko ide k stolu, a oni ga

prate, namigujući pogledima i uživajući u svojoj pobjedi.

Vladislav sjedne. I Beatrica ide k stolu pa se zaustavi iza

njegovih leđa i savjetuje mu, kazuje u pero, a Vladislav

osjeća da bi u tom času napisao sam sebi smrtnu osudu.

Pisanje mu traje dugo. On svakog časa pogledava k njoj, a ona

se smiješi, kazuje riječi u pero i omamljuje ga pogledima.

Oni okolo presretni razabiru da se pisanje sudbonosnih

kraljevih osuda pretvorilo u ljubavni domjenak.

Svršivši, gurne kralj pismo od sebe i okrene se Beatrici.

Filipec dohvati spis, stavi u omot i udari kraljev pečat.

Beatrica nastavi s kraljem tiho šaptati. Dotle kancelar.

Filipec hitro piše jedan pa drugi papir, onda ide bliže

kralju, čeka, istražuje njegove oči i brzo reče:

Zapovijed kraljevim zapovjednicima neka uhvate

Ivana

Korvina, Lovru Iločkoga, svakog Hrvata i Korvinova pristašu,

gdje

god ih nađu ili sretnu.

Onda položi spis pred kralja:

Izvolite pročitati i potpisati, veličanstvo.

Kralj neprimjetno uzima spis. Odviše je zaokupljen dahom

Beatričine blizine.

Vladislav uzima pero i potpiše, ne pročitavši.

Filipec uzima pergamenti, ali odmah daje drugu pa izreče

ravnodušno, dok je sav blijed:

To je sasvim isti nalog, samo ide kraljičinim zapovjedni

cima.

I podmetne spis kraljevu peru.

Kraljica se istog časa primakla Vladislavljevu uhu, dodirnula

ga usnama. On sav protrne, dok ona šapće:

Žurite se potpisati, ljubljeni.

Tog časa Vladislavljeva ruka pada na pergamenu.

Ona drži glavu prislonjenu uz njegovu i ruku spusti na vjere-

nikov vrat.

Oni drugi drhtavo očekuju. Filipec stoji s druge strane

stola, ukočen od nekog straha.

356

Francesko naslonjen na oslon stolice zuri u kralja. Ranzano-

ve široke usne stisnute su.

Kralj uzme pero, potpiše i, ne pogledavši sadržaj.

Sreća i radost prosula se u dušama aragonaca.

Ljeskaju im oči. Saveznici se pozdravljaju pobjedničkim

krikovima što sada odzvanjaju njihovim dušama.

Vladislav baci pero, okrene se k Beatrici.

- Svršili smo. Je li kraljice?

- Samo još nešto s obzirom na ortake koje urotnici imaju

ovdje.

- Uistinu, taj biskup Bakač ima se uhvatiti reče on.

- Već sam učinila prvi korak, moj kralju. Opkolila sam

Bakačevu kuriju svojim četama da biskup ne bi mogao primiti

kojeg drugog glasnika, a možda se već koji nalazi u njegovoj

kući

pa ćemo ga uhvatiti.

- Natkriljujete sve državnike svijeta laska joj kralj.

Bakača ćemo smjestiti u tamnicu.

- Osim toga, neka se pretraži kuća plemića Damira. Tamo

bi se mogao skrivati kakav drugi glasnik kojeg nismo imali

sreće

dobiti u šake.

- Da, neka se pretraži kuća toga plemića odredi kralj.

- Smjesta ću poslati naloge odgovori Filipec. Ovdje je

moj tajnik.

Vladislav duboko udahne.

- Strahovito me to kosnulo, ali sam miran jer smo tako

brzo i složno dogovorili svoju obranu. Još

nešto, gospodine

kancelaru. Još nismo odučili glede naše oružane obrane. Kažu

da je Petar Gereb dobar vojskovođa. Posjeduje li doista

toliko

vojničkog znanja?

- Bio je vojskovođa samo zato što mu kralj Matija nije

mogao uskratiti kao rođaku. Ali nijednu bitku Gereb nije

vodio

sam, uvijek kralj informira Filipec. Gereb je vrlo

umišljen.

Taj Filipčev izvještaj zabrine kralja, ali mu Beatrica opet

pomogne i skine zabrinutost s njegova čela:

Moj uzvišeni vereniče, znam koliko žrtava iziskuje vojska

i koliko vještine. Dopustili ste da skupim vojsku svojim

sredstvi

ma, a sada vam kao vojskovođu nudim mojeg brata Franceska.

On je učenik mojeg slavnog oca i slavnog vojskovođe Adoniusa

Garafa.

Kralj prilazi Francesku, potapšta ga po ramenima i obaspe

riječima ljubaznosti pa ga potvrdi vojskovođom novog

kraljevstva. Sva sretna, Beatrica produžuje raspravu:

- Sad još valja riješiti mjere na jugu. Mislim da su sudbine

urotnike spojene s njihovom zemljom. Hrvatskoj i svima na

jugu

imaju se uzeti sve povlastice, sve slobode, ukloniti njihov

sabor

i sve njihove vlasti.

- Prepuštam to vašem veličanstvu d biskupu Filipcu. Potpu

no prepuštam reče Vladislav.

357

Već mu je rasprave do grla. Svladava ga nestrpljiva želja za

mirom.

A sad jednu molbu vašem veličanstvu i neću mirovati dok

mi je ne ispunite.

Kralj se hitro okrene k njoj i čeka uvjeren da ova molba

znači odlazak vijeća.

Sve što moli kraljica, već je unaprijed ispunjeno.

Samo ovaj put možda nije.

To ga začudi i pristupi još bliže.

Pred svjedocima, našim najbližim prijateljima, molim vaše

veličanstvo: ako se Ivan Korvin, vojvoda Iločki ili Damir

počnu

izgovarati ili braniti, uplećući u svoje osnove i Gordanu, ne

o-

svrćite se na to. Ni vi, ni vaš kancelar. Gordana je

nastojala uči

niti sve da oni pobijede kako bi ona bila kraljica. Međutim,

kad

se sada uvjeri da je nemoguće uspeti se na prijestolje,

sigurno će

Ivana napustiti i pristupiti uz nas dvoje. I zato molim

veličanstvo:

neka bude zaboravljeno sve što je Gordana učinila protiv vas.

Ja

zaboravljam. Slijedite me. Zaboravite i vi.

Taj njen govor kralj sluša zapanjeno. Beatrica brani Gordanu,

a ona mu je neprestano govorila da je kraljica mrzi.

"Gordana je izdajica a ona je brani" misli kralj i vrelim

očima gleda lijepu ženu što vješto glumi branitelja svoje

duš-manke.

Kraljevo držanje ponuka je da ga napaja spletkom kap po kap.

Vidim, veličanstvo, vi osuđujete što branim

Gordanu.

Ipak, pomislite: ponajprije ljubi princa.

Kralj osjeti poniženje pa pogleda mimo kraljice.

I kad ga ne bi ljubila nastavi ona htjela je biti

kraljica. To opravdava sve. Čim joj je bilo jasno da se ne

može

popeti na prijestolje izborom jer ste vi izabrani za kralja,

ona

prodire do vas, otkrije svoje srodstvo s vama, a očito je

računala

i s dojmom svoje ljepote. Ovako se nadala vašom pomoći podu

pirati urotnike. Kad bi uspjela, ipak bi Ivan Korvin bio

hrvatski

kralj, a ona kraljica. Sve to morate oprostiti Gordani jer je

vaše

krvi. Koliko sam joj bila protivnik jer je radila protiv vas,

zaštitit

ću je na svaki način i protiv vaše volje.

Opojen strašću, sumnjama i opskrbljen dokazom o uroti,

odbacuje od sebe Gordanine uspomene i neće ni da misli o

osjećajima koji su još prije dva sata pokretali sve njegovo

mišljenje i očekivanje večeri u Gordaninu društvu.

Napuljski poslanik povuče se u pozadinu s Franceskom i šapne

talijanski:

Vladislav više nije kralj.

Međutim, kralj razmišlja, a Beatrica čeka njegov odgovor.

Napokon on veli tiho:

Gordana je izdajica. To ste sami priznali.

358

- Molim vas, poštedite je kazne koju bi zaslužila da nije

vaša rođakinja a po tome i moja. Znam: bit će vam neprilično

gledati urotnikovu vjerenicu, iako je ne biste htjeli

zadržati na

dvoru...

- Nikada. Neka ide iz Budima. što dalje.

- Ipak, veličanstvo bila bi mi divna dvoranka na ovom

dvoru.

- Ne, ne, nikako brani se kralj.

Zar da svakog dana počiva na njemu onaj pogled bademastih

očiju što mu je zapovijedao od prve večeri kad se s njom sreo

u ovoj radnoj dvorani? "Zapovijedao mi je uhoda mojih

urotnika pa da je još gledam pred sobom na dvoru?"

- Nikako, kraljice. Neka ide u moju domovinu Češku, u

nekom samotnom dvorcu neka razmišlja o svojem činu.

- Veličanstvo, moj mili vjerenice, Gordana bi umrla u sa

moći. Privikla je na raskoš, bučan život, bojne igre,

svečanosti,

na sjaj i ljepotu. Uslišite moju molbu: dopustite da je

pošaljem

na moj napuljski dvor. Bit će daleko od svoje zemlje. Ne može

se sastati ni s kim od svojih prijatelja i vaših urotnika.

- Još manje u Češkoj na osamljenom dvoru.

- Varate se. česi su ipak u nekom srodstvu s južnjacima u

Hrvatskoj. I pronaći će bilo kakav razlog da vaše

sunarodnjake

sklonu predati im Gordanu.

- Do tada neće biti ni princa Ivana ni vojvode.

- Zaboravljate: Gordana nije odgojena kao velikaška kćer,

u ovom i vašem kraljevstvu. Ona je junačna, muževna kao naše

slavne junakinje u Italiji. Moja majka sama je upravljala

obra

nom Napulja kao vojskovođa i pobijedila. Gordana je nalik na

nju. Ona je nalik na djevicu Francuske što je povela svoje

zemlja

ke na Engleze i opet pobijedila. Gordana bi mogla

zamijeniti

viteza.

- Da, vidio sam je svojim očima kako se jučer

mačem

borila protiv kopljanika i Bepa. Dok bi druga žena skinula

radije

vizir, ona se branila.

"Dakle, taj vitez bila je ona!" usklikne kraljica i još

poveća kraljevo raspoloženje:

- Hrvati na jugu izbavili bi Gordanu vrlo lako iz Češke i

doveli je kući. Ona bi svojom ličnošću mogla dići na otpor

čitav

jug.

- Vi je još branite?

- Jer hoću da onemogućim svaki takav njen istup i želim

je izmiriti sa sudbinom: ako nije mogla biti kraljica, neka

živi

na raskošnom dvoru mojeg oca. Tu će je obasuti svim što ona

želi i udati je za bilo kojeg odličnika, kneza ili vojvodu.

Ovako

ste sigurni od svakog njenog neprijateljstva. Zar to nije

bolje

nego je učiniti neprijateljicom, osvetnicom u češkoj zabiti?

- Ako ima zlih namjera, bježat će iz Napulja.

359

- Nemoguće. Moj otac pazit će na nju. To se kunem. Isprva,

dok se ne primiri, neka ide na putovanje oko čitave Italije.

U tome

mora naći zaborav. Vaše veličanstvo bit će mi zahvalno kad

bude

čitalo njena pisma s puta. Ako je šaljete u Napulj,

usrećujete i

Gordanu i sebe, a prijestolje oslobađate svakog pokušaja

pobune.

Prigniječit ćemo Hrvate, a Gordanu, koja ih bi mogla

probuditi,

odstraniti na lijep način.

- Zar je ona tako važna ličnost u ovoj zemlji?

- Nosilac je njihovih svih želja, misli, pregnuća,

ideala.

- Gordana neka ide u Napulj. Molim vas da je što prije

otpremite.

- Ako kralj želi, odnijet ću joj već sutra ovu sretnu vijest.

Ako bi se protivila, kralj će joj poručiti po”gospodinu

Filipcu.

Nadam se da će pristati, osim ako je ne zadrže ovdje nade da

bi urota mogla uspjeti. Možda će zamoliti da govori s vama.

- Ne, to nikako ne želim. Najbolje da gospodin Filipec još

danas krene k njoj i odnese joj moju poruku i zapovijed:

želim

da ide u Napulj i neka bude sretna što sam joj dosudio tako

raskošan život, a zaslužila je zatvor u tvrđavi. Čuli ste

gospodine

biskupe obrati se kralj kancelaru.

- Jesam, veličanstvo.

- Izvolite odmah k njoj. Čim otpošaljete glasnike princu i

odredite da se pretraži kuća onog plemića Damira. Ako bi se

pro

tivila, naložite mojim oklopnicima da je ne puštaju ni

koraka,

naročito ne želim da dođe na dvor. František neka ne dopusti

nikome da uđe u moj dvor. Neka dođe ovamo da mu sam naložim.

Filipec se požuri da dozove zapovjednika straže što je već od

podne čekao u predsoblju kraljeve naloge kako će uvečer

dovesti Gordanu i Bakača u kraljevsku palaču.

Čim je ušao, kralj mu zapovijedi:

- Nikoga ne puštaj u dvor. Reci da imam važno vijećanje.

- Nikoga naglasi kraljica, kad Vladislav nije spomenuo

Gordanino ime.

- Ni moju rođaku doda kralj.

František začuđeno bulji, ali se pokloni pa ode, ne vjerujući

ušima.

A vi, gospodine kancelaru, odmah obavijestite Gordanu

o mojoj želji i zapovijedi. Sutra mora krenuti na put. Odmah

sutra.

Ovog časa kralj osjeti da je svojim odredbama s obzirom na

Gordanu pružio sebi zadovoljštinu za satove i dane kad ga je

ispunjala sklonosti prema njoj.

"Ona me prevarila, a ja sam joj uzvratio."

I to mu pruži naročito zadovoljstvo. Činilo mu se da je osve-

ćen za sve prevarene nade. Dok je kažnjava za sudjelovanje u

uroti u koju živo vjeruje, misli samo na osvetu muškarca koji

se smatra prevarenim. Taj osjećaj raspaljuje ga više nego

Gordanina veza s urotnicima.

360

Ali ne želi o tome misliti. Hoće mir i zaborav na sve što je

oko njega.

Kraljica ode u dno dvorane i otvori vrata. Kralju se čini da

je odlučila da se oslobode suvišnog društva.

U hodniku čeka njen dvoranin Bepo s povezanom, rukom što ju

je ranila Gordana prošle noći. Spazivši kraljicu, brzo ulazi,

a ona se povuče natrag i tobože srdito pita:

Što je, gospodine dvorski meštre? Zašto nas

smetate?

Bepo se svima duboko pokloni i navijesti:

- Vaše veličanstvo, dvoranin, stolnik upućuje me najaviti

veličanstvima: u blagovaonici je stol prostrt.

- Tko je to naredio? pita ona, ne gledajući kralja, a Bepo

odgovara kako ga je kraljica uputila.

- Plemeniti gospodin dvorski zna da vaše veličanstvo u ovo

doba sjeda k stolu kao i njegova visost princ Francesko. A

kralj

ne bi dopustio kraljici da ostavi svoj kraljevski dvor, a da

je ne

podvori i zato je spremljeno.

Naravno umiješa se Vladislav prisiljenim smiješkom

nisam ni mislio o tome u poslovima, ali hvala na

gostoljubi

vosti mojih dvorana. Molim kraljicu pokloni se kralj i uzme

je za ruku. ....

- Moram priznati, glad me često mori veselo primijeti

Francesko pa ide s kraljem. No, Beatrica još ne odlazi, već

se

okrene Filipcu.

- Prečasni gospodin očito je ogladnio. Veličanstvo, dopustite

mu da mjesto sebe pošalje Gordani svojeg tajnika.

Siromašni

biskup nije okusio ni objeda od prevelikog uzbuđenja zbog

urote.

- Tajnika neće saslušati primijeti Filipec ali kad bi

veličanstvo poslalo pismo ...

- Da, da predloži kraljica.

- Dobro. Neka tajnik odnese Gordani moju zapovijed pis

meno reče kralj i stade odmah iskazivati Filipcu u pero:

"Gordana plemenita česmički,

Moja je želja i zapovijed da se smjesta spremite na put u

Napulj na dvor njegova veličanstva kralja Ferantea. Sutra

zorom putujete u pratnji koju će vam odrediti moj

zapovijednik. Protiv ove zapovijedi nema odgode ni prosvjeda.

Ne dopuštam da se udaljite iz kuće dok ne krenete na put."

Vladislav hitro potpiše.

Filipec smota i providi pismo kraljevskim pečatom.

Francesko je slušao drhtavim srcem zapovijed koja mu predaje

Gordanu. Za tom je ljepotom žeđao dvije godine. Sad se

ispunjava njegova želja i kraljičin san da sina stekne

aragonske krvi i položi ga na ruke svojem mužu kao

nasljednika.

Ranzano mirno prosuđuje i proračunava. Sad i on već čvrsto

vjeruje da je Vladislav potpuno zarobljen.

Dakle, dođite najljepša vjerenice svijeta zove

kralj

Beatricu. Valja se okrijepiti.

361

I povede je u dvoranu za blagovanje. Zuri se da bi s njome

mogao izmijeniti osnovu kako da se što prije oslobode

društva.

Filipec je zaostao i odmah naredio pažu da mu zovne tajnika.

Međutim, Ranzano ga čeka i šapne:

- Kraljica vas nije zadržala zbog gladi nego zbog toga što

želi da se još danas ustanovi dan vjenčanja, a mi ipak ne

može

mo započeti taj razgovor.

- Odmah sam shvatio. Zato je i odredila Bepu neka se pri

redi popodnevna gozba. Kad unesu posljednje jelo, odmah

ću

započeti. Kako ste zadovoljni s uspjehom ovog juriša?

- Zapanjuje me.

- U njenoj je blizni kralj, leptir na”svjetlu. Ova čarobna

žena još je obdarena umom, blagoslovljena dražestima, a divno

joj vladanje upravo zadivljuje. Ne može se s njom takmičiti

ni

tisuću Gordana.

Uto se pojavi kancelarov tajnik. Filipec mu naloži da odmah

odredi uhićenje biskupa Bakača, zatim pretragu u Damirovoj

kući:

Gordana neka ostane tamo. Nađu li bilo koga drugog od

njenih zemljaka ili Korvinovih pristaša, neka se svi uhite i

zatvore

u tvrđavu. Predajte joj ovo i ostanite dok ne pročita pa

donesite

odmah vijest što je rekla. Tek onda neka Napuljci idu u kuću

i pretraže svaki kut od krova do podruma. Isto tako i kuću

prin

čeve majke jer bi se i tamo mogao tkogod sakriti.

Nakon toga Filipec dozove pouzdanog glasnika da nosi kraljevo

pismo princu Ivanu u Pečuh.

Kad su to dovršili, Filipec se radosno nasmiješi:

- Sve slutim da bi se u Damirovoj kući moglo skrivati ka

kav Korvinov pristaša.

- Gordana, svakako.

Njezina je sudbina na mom srcu. Gledajte.

I Filipec izvadi iz njedra dvije pergamene.

Ovo je nalog za uhićenje princa, a ova druga pergamena

uhićenje za Gordanu. Kralj nije gledao što potpisuje.

- Kraljica je to izvela produhovljenim umijećem. Krene li

Gordana u Napulj dobrovoljno, neće nam trebati kraljev nalog

da je uhite.

Nismo ni slutili da će kralj tako brzo pristati na Gorda-

nin put u Napulj. Zapravo, ako je tamo udaju, bit će još

zname

nita žena.

Uistinu znamenita potvrdi Ranzano i u sebi doda:

"Može li biti većeg znamenovanja nego biti majka novom

aragonskom sinu, onome koji će u ovom kraljevstvu položiti

kamen temeljac aragonskom gospodstvu, vlasti i slavi

Napulja?"

I obojica krenuše u blagovaonicu.

Tu je već sjedila Beatrica zdesna kralju, smiješeći se

trijum-fatorski. Već je doživjela u borbi, poraze i uspjehe,

ali još se nikad nije osjetila tako jaka, snažna pobjednica

kao danas. U

362

“!¦

vječitim spletkama stekla je toliku vještinu da jednim

spletkar-skim planom probije deset utvrda.

Sve je svršeno. Uzalud će optuženi nijekati. Ne mogu ni blizu

kralju. Bit će uhićeni putem i zatvoreni u estergonsku

tvrđavu. Izručeni su joj na smrt. A vrhunac pobjede jest

kraljeva privola da Gordanu šalje u Napulj.

"Rekla sam jučer svom bratu i poslaniku:

Kralj će mi pružiti Gordanu kao slatku poslasticu na

pladnju, a ja ću uzeti i progutati. I to sam postigla."

U DAMIROVOJ KUĆI

Gordana je završila odijevanje. Služavka joj dade malu moš-

njicu od ružičaste svile, obrubljenu vezivom. I onda je svoju

gospodaricu gledala s udivljenjem.

Gordana krene k vratima, otvori ih i hitro izađe na trijem.

Tu stoji Lovro Iločki.

- Zašto se izašli iz svojeg zakloništa, vojvodo?

- Moram saznati što ste uglavili s princem.

- Odlučan je u otklonu krune.

- U lošem je času stekao odlučnost.

- U najlošijem. Ali nema pomoći.

- Zar baš nikakve?

- Nadali ste se mojem utjecaju?

- Vi ste mu Gordana. odbili svoju ruku?

- Nije o tome bilo govora.

- Kako? Zar vas nije uprosio?

- Baš je ušao Simono u času kad mi je princ navijestio da

želi sa mnom govoriti o onome o čemu ovisi čitav njegov

život.

Ali ja sam morala izaći. Čekao me nećak biskupa Bakača, a

sada

ne mogu nastaviti taj razgovor.

- Ako bi se ipak predomislio kad biste govorili s njim?

- Ne. On to ne može. Valja se u zabludi da nije stvoren za

vladara i vojskovođu. Nemojte više računati na princa,

vojvodo,

niti na moj utjecaj.

Ovaj mu odgovor natjera krv u lice, srce mu žestoko udara.

Princ nije tražio od Gordane ruku kao uvjet za njegov

povratak k pristašama. Usud opet vraća Gordani slobodu i

skida mu bol sa srca.

Te misli jure mu glavom dok istodobno veli:

Onda se mora vratiti u Pečuh, a vi, Gordana, nadam se da

ćete me slijediti. Vama nije mjesto ovdje.

- Gdje je meni mjesto? usklikne Gordana.

- Vi to ni sami ne znate?

363

U ovom času pala je magla na sve moje putove i ne vidim

ništa.

Magla je pala na moju dušu kad tako govorite. Ako me vi

ne slijedite u Pečuh, meni zapovijeda dužnost da smjesta odem

i

javim našima da se nemamo više ništa nadati od princa.

Ostavite li ovu kuću, pali ste u ruke neprijatelju. Niste

došli ovamo da vas uhite.

Ipak moram otići.

Morate, ali ne ovaj čas ni danas. Imate kad noćas. Saznala

sam da je Bakačeva palača opkoljena. Damir je uhvaćen, dakle,

pogibije na sve strane. Možda još puste Damira.

Taj divni mladi plemić sam je otiš*a#u njihove šake za

princa.

- Po prijateljskim osjećajima vjeran je princu, mislima pri

pada nama.

- Pristaje li Damir uz nas postojano što god se dogodilo?

- Više nego ikad prije.

- Dakle, vrlo je potreban vašim planovima?

- Vojvodo, idite i čekajte. Moram k Varadiju. Simono vam

je sigurno rekao da je od danas izjutra na slobodi.

- Da, ali vi niste kanili ići biskupu Varadiju. Odjenuli ste

se

kao na vjenčani dan.

Tu aluziju ona ne prihvaća. Skupi guste nabore svojih

haljina, pa ide.

- Gordana, kamo ste odlučili u tolikom sjaju?

- Na bojište.

- Dakle, idete kralju?

- Priznajem, vojvodo.

- Molim vas, ne činite to.

- Samo i jedino to može odvratiti opasnost da vi i princ ne

zapadnete u ruke napuljskih dušmana i da Damir bude pušten iz

tvrđave.

- Ne dam da mi vi otvarate vrata. Probit ću ih sam mačem

kroz napuljske redove.

- Znam. Vaša hrabrost nema granice. Ali čujte: probijajući

se sam samcat među tolikim neprijateljima, past ćete slavno.

Mi

Hrvati imamo previše junaka koji su slavno pali, ali

premalo

koji su slavno pobijedili. Ne smijete dijeliti sudbinu onih

koji su

pali. Očekujem od vas pobjedu.

- A ja od vas očekujem ispunjenje jedine moje molbe: da ne

prekoračite prag dvora.

- Moram otići i molim vas u ime pokojnog oca ne zaustav

ljajte me. čekajte me mirno i pouzdajte se u mene i pruži

prema njemu svoje lijepe bijele ruke. On ih prihvati:

- Ne mogu vas čekati mirno, ali s pouzdanjem.

Njezin pogled izražava zahvalnost:

- Dobri prijatelju, nitko me ne razumije kao vi.

I pohrli trijemom. Za njom šušti haljina od ružičaste svile.

364

Dolje je čeka Simono s bogato osedlanim konjem. Odmah zovne k

sebi časnika kraljevskih oklopnika i najavi mu:

- Idem da obavijestim kralja kakvi su mi stigli gosti. A vi

ne pustite nikoga u kuću. Brzo ću se vratiti.

- Vaša milost ne može otići bez nas.

- Dakako, polovica oklopnika neka ide sa mnom, a druga

ostaje s vama da čuva kuću.

- Kralj mi je naložio neka vas uvijek prate svi oklopnici.

- Meni je veličanstvo dalo potpunu slobodu. Dakle, određu

jem sama. šest okolopnika neka dođe, a drugi ostaju.

Ceski časnik ne reče ništa i povuče se k vratima. Gordana ide

k svojem vrancu. Simono prisloni sedlu stubice. Gordana se

uspe na konja i odredi :

Budite oprezni, Simono. Mogla bih se duže zadržati, zato

ne puštajte vojvodu i princa iz sobe.

I potjera konja iz dvorišta, ne obazirući se više ni na koga.

Nije krenula cestom prema dvoru, nego uz Dunav da brže stigne

na cilj.

Pred ulaznom kulom zidina oko kraljevskog dvora zaustavi

Gordana vranca i obazre se za oklopnicima koji su je

slijedili.

- Što je to? pita strogo. Tko vam je dopustio da svi

dođete za mnom?

- Zapovjednik nam je zapovijedio da idemo, a on je sam

ostao u kući.

- Smjesta da ste krenuli natrag.

Zapovijed nitko ne sluša. Ona ne može drugo, nego pošalje

prvoga momka do sebe neka zatraži da joj otvore vrata.

Straža se odazvala. Nečiji glas proviri kroz rešetku

željeznih vrata.

Otvorite vrata zapovijedi kraljev oklopnik.

- Ne možemo nikoga pustiti u dvor.

Gordana dojaše bliže k vratima:

- Ja želim k njegovom veličanstvu.

- Vaša milost, kralj vijeća.

- S kim?

Tu su kraljica, napuljski princ, poslanik Ranzano i kance

lar biskup Filipec.

Idite i javite kralju: njegova rođakinja moli da je primi.

Na rešetki se pomoli glava zapovjednika Františeka, Gordana

mu reče:

- Molim vas, plemeniti gospodine, pustite me unići k njego

vom veličanstvu.

- Neizmjerno žalim, ali kralj mi je strogo naložio da nikoga

ne puštam u dvor. Ni živu dušu.

- Nije mogao slutiti da ću ja doći.

- Znam koliko brižnosti iskazuje kralj vašoj

milosti, ali

rekao mi je da ni vašu milost ne smijem pustiti u dvor.

365

Odgovor iznenadi djevojku i nakon trenutka razmišljanja, opet

se obraća Františeku:

- Reoite kralju da mu imam saopćiti nečiju vrlo važnu po

ruku.

- Ne mogu odgovori on. Tu je kapetan tvrđave, ali me

nisu pustili da ulazim. Kralj je ponovo naredio da nitko ne

smije

k njemu, pa ni ja.

- Kapetan tvrđave je ovdje? pita ona. Što hoće?

- Neki je plemić uhvaćen u tvrđavi.

- Gospodin Šelnberg nije u dvoru?

Čim je kraljica stigla, otišao je kući^svoje konačište.

Gordana okrene konja pa odjaše glavnom, cestom trkom pre

ma gradu.

Baš na zaokretu sretne dva jahača. Jedan od njih upravo je

skretao s glavne ceste prema dvoru pa digne ruku u znak da

želi govoriti s Gordanom.

Zaustavila je konja.

- što želi tajnik gospodina kancelara?

- Vaša milost bila je u dvoru?

- Ne, nisam odgovori kratko.

- Upravo dolazim od vaše kuće. Tamo su mi rekli da ste

pošli u dvor pa sam se čudio da se nismo sreli.

- Jer ja sam jahala poprečnim putem, a sad se vraćam. Kralj

vijeća i sada ne mogu s njim govoriti.

- Onda smo se mimoišli. Bio sam poslan s dvora u vašu

kuću.

- Tražite mene?

- Nosim pismo njegova veličanstva.

Brzo preuzme pergamenu, razdere kraljevski pečat i pročita.

Pred očima joj zaigra kraljevska zapovijed da sutra ide u

Napulj i da ne dolazi više na dvor.

Zapanjena dugo zuri u pismo. Razabire Filipčev rukopis, ali i

kraljev potpis. Jer ona šuti, tajnik upita:

- Vaša milost neka izvoli poslati poruku kralju.

- Veličanstvo to želi?

- Tako mi je naloženo.

- To je naložio sam kralj?

Da ustvrdi tajnik, uvjeren da će prije dobiti odgovor.

Ona se stade smiješiti i reče nasmiješenom veselošću:

Recite njegovu veličanstvu da sam mu od srca zahvalna.

Veću mi radost nije mogao iskazati. Idem odmah da se spremim

i čekam daljnje zapovijedi.

Tajnik pozdravi pa ode sa svojim pratiocem prema dvoru. A ona

ide korakom. Slijede je kraljevski oklopnici, ne sluteći

kakvo je primila pismo. Smota ga i spremi.

366

! i

U vrućem poslijepodnevu sjedi Simono u hladovini u dvorištu

Gordanine kuće i raspravlja sa češkim časnikom što je ostao s

njim da čuva kuću i ne pušta nikoga unići. Tu je zapovijed

primio od kralja prvog dana nastupa svoje službe u toj kući i

vjerno je služi.

Oba plemića, Simono i časnik, žestoko raspravljaju, dok se

časnik zabrinjava:

- Baš nitko od nas Čeha nije tako sretan što je kralj Češkoj

namijenio ovakvu kraljicu. Čuo sam još kod kuće da njezin

otac

u Napulju napaja svoje barune otrovom pa im onda uzima

imanje,

baš kao razbojnik.

- Kad bih vam o tome počeo govoriti, kosa bi vam se dizala

na glavi. Aragonci ponude čovjeka otrovom kao mi vinom, a vi

pivom.

- A što je kraljici na putu Gordana? Zar vaša gospodarica

nije kraljeva rođakinja?

- Jest, ali Aragonka nikoga ne trpi uza se. Sve hoće da

proždru njezini.

- Zlo će biti, vrlo zlo. Nije kralju trebalo ni, ovog kraljev

stva, ni ove žene. Rekli su mu to naši velikaši stotinu puta.

Žestoki topot konja s ceste onkraj ograde probudi njihovu

pozornost.

Kakvi to jahači jure cestom? Kao da je četa čudi se

Simono.

Malo su prisluškivali. Žestoko udaranje na vrata trgnu

obojicu.

- Zar je Gordana već stigla iz dvora?

- Tek prije pola sata je otišla čudi se časnik, a Simono

pohita k vratima ograde i pita latinski:

- Tko je vani?

- Otvarajte odgovara grubi glas.

- Po izgovoru čini se da je Napuljac, izvješćuje Simono

časnika pa otvori rešetku na vratima i pogleda.

Na cesti stoji honjanik u napuljskoj odori

- Što hoćete?

- Ne tiče vas se, već otvarajte.

- Moram javiti jer ja ovdje ne zapovijedam.

Čovjek na sedlu prokune i okrene konja. Sad tek Simono spazi

da iza njega stoji čitava četa kraljičinih vojnika. To ga

zabrine.

Izvana opet čuje glas i prepozna Enrikova pouzdanika:

- Otvarajte, u ime kraljice!

- Vrata su zabravljena, a ključ nije u mene. Molim pri

čekajte.

Simono zatvora rešetke da Napuljci ne bi zagledali u dvorište

pa ode češkom drugu.

Jeste li čuli? Kraljičina četa traži ulaz u kuću u ime kra

ljice. Nešto se zasnovalo protiv Gordane.

367

Sva je sreća da nije u kući obraduje se časnik. Već

je odavno u dvoru. Dakle, nije me briga.

Ali Simonu je tjeskobno. Zna da su gore princ Ivan i vojvoda

Iločki nad kojima je oglašena veleizdaja. I makar ih češki

časnik ne poznaje i ne sluti tko su muškarci, odjeveni u

odijela običnih plemićkih momaka, strepi od pomisli da bi u

kuću provalili Napuljci. Taj zapovjednik vani morao bi ih

prepoznati. Cak ih i momci poznaju.

Uvjeren je i on da je kraljica odlučila zarobiti Gordanu pa

odluči iskoristiti časnikovu zabrinutost za Gordanu i veli:

- Gospodine, Napuljci su došli da izvuku., kraljevu rođakinju

iz kuće. Već su to jednom učinili prije dolaska vašeg kralja,

ali

smo ih pobili. I pokrali su dragulje. Vjerujte, opljačkat će

kuću,

a ima očito darova od kralja, što da radimo?

- Ništa. Silom ne mogu unići.

- Otvorite u ime kralja! viče netko izvana; lupajući na

vrata. Gdje je kraljeva rođakinja? Neka otvori ljepotica

Gor-

dana.

- čujete li? upozori Simono. Zar bi kralj pisao Gordani

pismo i onda slao Napuljce u kuću?

- Glupo je to misliti reče časnik. Aragonski razbojnici

lažu.

- I još vrijeđaju Gordanu.

- Čekajte, idem sam da ih pitam odluči češki kraljevski

pouzdanik.

Otvori rešetke na vratima i pita latinski:

- Što želite?

- U ime kralja otvorite!

- U ime kralja čuvam ovu kuću. Nitko ne može unutra dok

za to ne dobijem zapovijed od svojeg zapovjednika, plemenitog

gospodina Františeka, ili od kralja.

Uvredljiva i pogrdna kletva na talijanskom jeziku odgovori na

te riječi, a Simono je protumači časniku ne bi li još više

pridobio čovjeka za one koji su u kući u opasnosti da budu

uhvaćeni.

Ako odmah ne otvorite, razbit ću vrata i raskoliti tvoju

njušku, sjeverno pseto.

Simono glasno vikne, opetujući latinske pogrde:

- Kako smijete nazivati sjevernim psetom kraljeva časnika?

Časnik se razbijesni i zatvori rešetku.

- Ne puštam nikog u kuću. Svršeno.

A izvana vikne Napuljac:

Otvarajte širom. Na zapovijed njegova veličanstva moramo

pretražiti čitavu kuću.

Ova izjava udari Simona u sljepoočice. Srce mu se stegne od

straha.

časnik se okrene k njemu:

čas prije slao je kralj Gordani pismo, dakle, Napuljac

govori krivo. Napuljoi su nešto skuhali. To je više nego

bjelodano.

368

- Da nije Filipčev tajnik bio ondje s pismom, mislio bih, ali

ne,

nije moguće. Tako mi časti, neće unutra prijeti se časnik,

duboko uvrijeđen zbog Napuljčeve bahatosti.

- Trebali bismo nekoga poslati kralju u dvor predloži

Simono.

Ako otvorim vrata, jurnut će unutra. A zlo je što se iz

kuće

ne može drugim putem.

I zato će oni provaliti, vjerujte mi. Opkolili su

čitavu

kuću, dapače, i onu drugu koja je pripadala majci Ivana Kor-

vina.

- Da pošaljemo jednog momka u dvor?

Tog časa zagruvaju vrata na ogradi.

- Provalit će vikne Simono i zadršće za princa i vojvodu.

Rekao sam: nije čist posao. Tko se laća sile, nije u pravu.

- Ako ne otvorite, sasjeći ćemo vas kao prostačku seosku

pašćad. Barbarska protuho, otvaraj! viče izvana četovođa la

tinskim jezikom, a kraljev časnik plamti.

- Branimo se pozivlje ga Simono.

- Ne puštam ih dobrovoljno. Idite gore, gospodine Simono,

pokupite sve oružje u kući, naoružajte momke u kući i one što

su

danas stigli iz domovine njezine milosti. Neka se svi spreme

za

obranu.

- Napuljaca je, doduše tri puta toliko reče Simono, a u

sebi doda: ali mi imamo vojvodu Iločkoga.

- Utvrdit ćemo se u kući. Zurite se. Dotle ću ih zadržavati

pregovorima. Izdržat ću barem pola sata, a dotle možete

dovući u

kuću i mlinsko kamenje.

- Momci, hitro zove Simono sluge i momke princa Ivana.

Brzo unesite u kuću oruđe, cjepanica je puna kuća, u

podrumu

je kamenje. Nosite sve čime biste mogli razbiti aragonske

glave.

I svi trče, a Simono skokne gore jer misli da su Napuljci

došli odvesti Gordanu, samo što je neće naći.

- Kod Varadija je reče princ. Brže k njoj.

- Ne, nije tamo. Otišla je na dvor i baš zato časnik hoće da

brani kuću, a to je sreća zbog vas. časnik ne zna ništa o

vama,

zato vas molim ne odajte se i branite s nama kuću.

- Do posljednjeg daha odgovori tiho princ. Ali oružje

smo predali na ulazu u grad.

Ima nešto oružja u kući, premalo, ali branit ćemo se kako

možemo

I već su se razbježali po sobama, poskidali sa zidova

štitove, mačeve i koplja. Ponajprije su naoružali sebe, a

ostalo odredili za najjače i najhrabrije.

Đulaj pohita dolje da pomogne u pripremama za obranu, dok je

časnik na vratima ograde lukavo pregovarao i konačno obećao

Napuljcima da će otvoriti, ali samo čeka da mu donesu

ključeve.

369

Prošlo je više od pola sata kad Napuljac osjeti da ga varaju

i počne opet tražiti da mu otvore.

24 GORDANA IV

li!

Kralj mi je naložio da čuvam kuću i ne dopustim nikome

ulaz. Jamčim glavom tumači časnik Napuljcima, a oni odgova

raju grubo, bahato i uvredljivo.

Tad stigne Simono i priopći časniku da se spremaju na obranu.

Dok oni napolju ponovo traže da se vrata otvore, časnik

odgovara:

- Otvaramo samo na kraljevu zapovijed.

- Ti i tvoj kralj ste magarci. Mi smo zajahali da nas nosite

kraljevstvom. Mi smo vam toga kralja zajarmili i ne damo ga

iz

ruke, gladna pseta barbarska.

Simono vikne preko ograde, ponovivši”Svaku riječ latinski da

kraljev časnik dozna Napuljčevu pogrdu. On se razbjesni i

viče:

- Neka mi dođe na megdan onaj koji je uvrijedio mojeg

kralja.

- Ja, junak, vitez, pa da idem na megdan sjevernom kljastom

prosjaku? Udrite na vrata, Napuljci. U ime kraljice.

I udariše razbijati.

Češki zapovjednik i Simono potrče prema zgradi.

U kuću. Svi u kuću. Zatvarajte vrata. Zasunite sve.

I povukoše se svi u kuću. Zatvoriše prizemne kapke prozora i

vrata na stube.

Začas nije bilo nikoga, a kuća zatvorena teškim vratima.

Na trijemu skupili se Đulajevi momci i kućni sluge.

Bučnim štropotom razvalila se vrata na zidnoj ogradi

dvorišta.

Razbjesnjelo ujure u dvorište vojnici Beatrice aragonske.

Neki siđu s konja, stadoše lupati na kućna vrata. Kad im

nitko ne otvara, uzeše razbijati.

Gore s trijema Đulajevi momci bacaju na Napuljce cjepanice,

kamenje, udaraju ih oruđem i kopljima.

Razbijte vrata! viče napuljski četovođa.

A na stepenicama u prvom katu utaborili se svi zajedno:

oklopnički časnik, princ Ivan, vojvoda i kaštelan Đulaj.

Zagradili su ulaz da odande sprečavaju put u prvi kat. Prvi

je vojvoda. Našao je u kući ogroman mač i spremio se da njime

dočeka momke Beatrice aragonske.

A na ulici se skupljaju građani pa slušaju viku i gledaju

kako Napuljci razbijaju vrata na kući.

Nema spasa onima u kući šapću preplašeni ljudi.

Napulj aca ima kao gamadi.

Aragonska četa razbija divljom silom kao da sluti koga će

otkriti pod krovom ove kuće.

IZGNANA IZ KRALJEVSTVA

Gospodin šelnberg udobno se razvalio u svojem konacištu na

mekom ležaju. Vrućina ga mori i neprestano dozivlje slugu

svojeg stanodavca, plemića, da mu ponovo nosi ledeno i

sladunjavo piće. Kad bi istrusio novi pehar, on se ruga:

- Daj još tog žestokog napitka! Vjere mi, nikad nisam slutio

da negdje ima kraljevstvo gdje muški jačaju svoju snagu

ovakvim

pićem.

- Vaša milost, nije ovo naš domaći napitak. Donijeli su ga

Napuljoi s juga. Njima je jako vruće pa su im kuhari

izmudrili

ledene slatkiše u tekućini.

- Barem mi netko rashlađuje vrelu mast mojeg tijela. Baš

je čestito pripeklo.

- Vaša milost ne kani otići u dvor?

- Tek sam stigao. Nitko me više ne bi mogao dići s ovog

ležaja. Tako mi časti, nema pod suncem bića kome bih za volju

izložio svoje tijelo nebeskom ognju. Pusti me, ja već spavam.

Čovjek posluša pa izlazi. Šelnberg zijeva a i drijem ga

zahvati:

Onda oko njega šušti sve zamjetljivi je, izrazitije. Otvori

oči, a pred njim lice sluge puno očaja i neodlučnosti.

- Rekao sam da me pustiš na miru.

- Vaša milosti, rado bih to učinio, ali ona tamo vani neće.

Češki kancelar ne makne se, jer mu drijemež ponovo sklapa

oči i on mrmlja:

- Tko, ona neće.

- Ne znam tko je, ali odlična jest i mlada će biti.

Njegove sive oči se otvore.

- Mlada. A tko je to?

Ne znam, vaša milosti. Odlična je. To pokazuje i pratnja,

i haljine, i gordost kojom mi je zapovjedila da vas smjesta

pro

budim jer hoće da govori s vama.

Kancelar se potpuno razbudi, a sluga govori:

Vani je neka odlična gospođa koja smjesta hoće da govori

s vama nešto vrlo važno.

Začas je šelnberg na nogama i odmah se počinje odijevati.

Poravnao je kosu i bradu, pa se onda požuri u drugu sobu,

naloživši sluzi da mu dovede gospođu. Obuzet je napetom

znatiželjom kakva ga to žena traži pa ide prema vratima.

Visoka žena, s visokim velom na licu, hitrim korakom dolazi

mu u susret. On se viteški nakloni i bez riječi čeka hoće li

podići veo.

Jesmo li sami? Neće li nas tkogod čuti?

To ga pitanje gotovo smete. Divno obojeni glas dolazi kroz

veo i uzbuđuje njegova osjetila, a riječi su tako zamamne.

Ona hoće da bude s njim nasamu. Tko je i zašto dolazi?

370

24*

371

Da, posve smo sami i nitko nas ne može čuti, a vidjeti vas

ne mogu ni ja kroz taj okrutni veo.

Ona digne gustu koprenu i prebaci je na klobuk Kao pribit na

zid, stoji šelnberg i čini mu se da sanja kako mu se ukazala

žena neviđene ljepote i gleda ga divnim bademastim očima.

Trebalo je vremena dok se pribrao i ponudio joj stolicu.

Nikad je još nije vidio otkad se nalazi u ovom gradu, samo

jednom izdaleka. Osjeća da je prikovan njenim pogledom.

- Nemam mnogo vremena pa ću biti kratka reče ona

brzo. -.^

- Slušat ću vas kako god dugo želite odvraća on, fasci

niran njenom ljepotom, dok ga ona probudi "neočekivanim pita

njem:

- Da li biste vi, gospodine kancelaru, savjetovali

svojem

gospodaru kralju da prevari princa Ivana Korvina i njegove

pri

staše kad su oni uvjet snazi njegova prijestolja?

- Ne, vaša milosti, nikad mu to ne bih savjetovao niti zbog

državničkih razloga niti zbog časti.

- Onda ćemo se odmah sporazumijeti. Ne znam je li vam

poznata ponuda Ivana Korvina njegovu veličanstvu?

- Nije moje pravo baviti se položajima u ovom kraljevstvu.

Ipak znam što on nudi.

- Da, nije vaše pravo ni dužnost brinuti se za ovo kraljev

stvo, ali je očito vaša dužnost da češkog kralja odvratite od

čina

koji bi mu u češkom kraljevstvu i kod nas oduzeo pravo na

častan obraz. I to me ponukalo da sam došla k vama.

- Izvolite samo nastaviti ponuka je on, naslađujući se

njenom ljepotom i tako čudnim, tamnim romonom njenog glasa.

- Posve pouzdano znam da je njegovo veličanstvo također

odabralo onaj isti put koji biste odabrali vi i ja. Ali

njezino

veličanstvo sasvim je drugog mišljenja. Ona ima druge poglede

na vlast i na viteštvo i nastoji kralja sklonuti na posve

druge

mjere koje nisu na korist kraljevstvu niti njegovoj časti.

Čim je spomenula kraljicu, šelnbergu se učini kao da mu

providnost šalje Gordanu o kojoj je već toliko puta

razmišljao sa željom da ona odvrati kralja od razorne strasti

prema Beatri-ci. Odmah razabere s kolikom opreznošću govori o

kraljici i on se požuri da je ohrabri:

- Htio bih s vama govoriti istinski, je li? Naš će razgovor

ostati tajna?

- Ja to čak i molim.

- Onda smo oboje istog mišljenja. Dakle, priznajem: nika

ko nisam sklon utjecaju što ga njezino veličanstvo vrši na

kralja.

Prije šest godina bio sam svjedok u Linzu provali kraljeve

strasti

prema lijepoj kraljici. Sad se ta strast obnavlja, a to me

straši.

Mi u Češkoj nismo sretni zbog toga, a ja se bojim da

kraljičin

372

utjecaj na kralja neće uroditi dobrim plodom. Htio bih

svakako njegovo veličanstvo očuvati od toga, ali ja sam ipak

samo kancelar i moram se pokoravati.

- Da, gospodine šelnbergu, razumijem vaš položaj, ali sa

vjetom biste mogli kralju priteći u pomoć.

- Moji svi savjeti ostali su neopaženi. Naprotiv, opazio sam

da su vaši savjeti mnogo djelovali na kralja, a to nije čudo

kad

u vama nalazi umnu rođakinju.

- Moji su savjeti bili uvaženi samo na kratak rok. Veličan

stvo je brzo promijenilo svoje odluke. Kad sam već bila

gotovo

sigurna da će kralj ići putem mira, primila sam vidljiv znak

da

je svoje jučerašnje odluke bacio naglavce.

- Ali kad biste trajno boravili uz kralja, ne bi se to do

godilo.

- Ali ja ne mogu ostati uz kralja.

- Tko vam to krati? On dapače želi.

Gospodine kancelaru, ja sam izgnana iz kraljevstva.

Njemu se čini da ona bulazni pa joj se čvrsto zagleda u oči.

Ovaj pogled odaje njegovu sumnju.

- Moja vijest, gospodine, uistinu zavređuje misao koja vas

obuzimlje. Ipak je tako. Jučer još u prevelikoj milosti,

danas

izgnana.

- Ali, plemenita gospođice.

- Evo, izvolite.

U ruci zašušti pergamena i pruži mu kraljevu zapovijed.

Kad je počeo čitati, njegove se ispupčene usne maknu dva-tri

puta kao da je izrekao nečujnu kletvu.

Pročitavši, pogleda Gordanu. U njegovim svjetlim očima sijeva

ljutina, gotovo prezirni bijes.

- Ovu ste zapovijed primili danas?

- Ovog časa. Htjela sam upravo u dvor, ali me nisu pustili,

a onda mi je na povratku predao pismo tajnik biskupa Filipca.

- Pokušajte ponovo doći kralju.

František veli da je kralj naročito odredio da mene ne

puste u dvor.

I opet miče usnama iz kojih izlaze nezamjetne kletve.

- Je li vam poznato tko se nalazi kod kralja? pita on.

- Rekli su mi. Uza sve to nevjerojatno je da bi kralja toliko

zavela kraljičina mržnja prema meni da me izgna bez ikakve

krivnje ili barem razjašnjenja. Ja sam bila pristaša Ivana

Korvi

na, radila sam za njega, a to sam rekla kralju prve večeri na

prvom sastanku. On je, unatoč tome, postupao viteški,

plemenito,

čak me uzeo u zaštitu protiv aragonaca.

- I vi ste mu rekli da ste radili protiv njega?

- Razložila u tančine. Nakon toga primio je kralj jedan moj

naročiti savjet, a danas sam imala doći u dvor.

- S još nekim pratiocem?

373

- Otkud znate?

- Pogodio sam, iako je kralj tajio i spremao se za večeru.

- Nije bilo govora o večeri, nego o teškim stvarima koje se

tiču moje domovine.

- Moram vas upitati točnije: kralj je danas u

prvi čas

oklijevao da primi kraljicu kad je stigla u dvor, ali kad je

čuo

njene korake, sav se promijenio. Strast je to, ne ljubav,

neutaže-

na strast i brzo bi ga prošla.

- Ali ja sam izgnana po njegovoj želji.

- Onda je kralja opila nekim otrovom.

- Ljepotom kojoj nitko ne bi odolio. . ..$

- Ima ljepotica koje je daleko natkriljuju i baš zato ne

razumijem što se dogodilo s kraljem. "*

- Ima još drugih koji dokazuju da je kralj spreman izazvati

protiv sebe i pravednost i Hrvate. Čujte: pošto je kraljica

otišla

na dvor, stigao je u Budim drug princa Ivana Korvina Damir.

Napuljci su ga smjesta zatvorili u tvrđavu. Osim toga,

napuljska

je četa opkolila kuriju biskupa Bakača, možda najumnijeg

čovje

ka u ovom kraljevstvu. Međutim, ovog se časa na dvoru

nesumnji

vo određuju sve te mjere i odlučuju progoni po želji

kraljice.

- Eh razljuti se Selnberg odviše je to i udari pesni

com po vršku mača.

“ Smijem li nešto predložiti, gospodine kancelaru?

- Predložite. Tu se radi o boju protiv žene. Vi ćete u tom

biti dosjetljiviji.

- Meni je zabranjeno ići u dvor, ali kad biste me vi poveli,

zar bi se František mogao protiviti?

- Ima li kraljica kakvu rođakinju?

- Ima polusestru donu Izabelu.

- Františeka ćemo prevariti. Stavite na lice koprenu. Prije

svega, što ćemo tamo raditi ako još nađemo Beatricu? S njom

ja

nemam nikakva iskustva.

- Dogovorit ćemo se prema situaciji u dvoru. Ja želim posti

ći u kralja da samo za nekoliko sati promijeni svoju odluku.

- Pravo velite. Opet promijeniti. Sve baca naglavce kako ga

tko uhvati. Istina je, ne možete računati u trajnost njegova

ra

spoloženja, ali u Češkoj sve prepušta meni, a ovdje kraljici.

- Kad biste biskupa Filipca mogli sklonuti da se pridruži

nama. On je rob u kraljičinim željama.

- Moram biti iskren. Protiv kraljice pružam vam

svaku

pomoć jer mi, Česi, ne želimo aragonske vlasti. A vi ne

slutite,

ne, o tom ne smijem govoriti jer je tajna. No mogu vam

otkriti

ovo: Filipcu sam obvezan i štitit ću ga svuda.

- Ovog časa molim odgodu kraljeve odluke da mi dopusti

ostati.

- To želim i ja, na to se kunem.

- Onda morate sa mnom na dvor.

374

- Rekoh: pratit ću vas i uvesti.

- Valjalo bi da se požurimo.

- Začas ću biti spreman da vas pratim.

Odlazeći u drugu odaju da uzme plašt, on razmišlja:

"Biskup Filipec ne može mi zamjeriti ako se odazovem molbi

kraljeve rođakinje da je pratim u dvor. Ja ga ipak nisam

napustio. Održat ću zadanu riječ da neću podupirati ovu

ljepoticu kako bi pogasila kraljevu strast prema toj

nametljivoj aragonki."

I tako je sam sa sobom nacistu i smirene savjesti otišao

Gordani.

Ona je već pokrila lice koprenom i ustala.

Pred kućom su uzjahali i najbržim trkom krenuli prema

kraljevskom dvoru.

POBJEDNICI

Već je bilo gotovo kasno popodne. U kraljevskoj blagovaonici

dvorili su Vladislavljeve goste slatkim jelima i ledenim

slatkim pićem. On se smiješio, ali je nestrpljivo čekao da

tome obroku bude već jednom kraj. 2elja mu se nikako ne

ispunjuje. Neprestano nova jela. A napuljski princ uzima iz

svake zdjele, ali svojim polaganim žvakanjem produžuje obrok

do beskonačnosti.

Uzalud pogledava kralj Beatricu, pitajući i moleći. Ona

nevidljivo sliježe ramenima, upućujući kralja da ne može

ništa učiniti protiv neprilične situacije.

"Bakač je uhvaćen. Gordana već ima kraljevu zapovijed, dakle,

nikako ne može u dvor, ali uza sve to ne mičem se odavde"

razmišlja kraljica zadovoljna. Sad još posljednje.

I pogleda Filipca pa čeka kad će započeti o vjenčanju.

čim su se sluge udaljile, kancelar stade pripovijedati kako

se staleži vesele što je kralj već tjedan dana u njihovoj

sredini i kako teško čekaju krunidbeni i vjenčani dan.

- A morao bih vaše veličanstvo podsjetiti na važnu činjeni

cu. Staleži su o svom trošku u Budimu već dugo vremena i mo

lim da ne biste dugo odgađali ni krunidbu ni vjenčanje.

- Krunidba ovisi o predaji krune reče kralj.

- To mora uslijediti bezodvlačno jer ćemo sami uzeti krunu.

Za koji dan bit će u našem posjedu, a vjenčanje moraju

odrediti

vaša veličanstva sasvim po svojoj želji, ali bilo bi dobro da

se

vjenčanje obavi za deset dana.

- Prihvaćam sa svoje strane s najvećem oduševljenjem

reče kralj a moja uzvišena vjerenica neće mi se protiviti?

- Ako ne može biti drugačije, neka bude.

375

Počeli su raspravljati o svim podrobnostima za vjenčanje.

Kralj je u tom živo sudjelovao dok se ona propisno držala

postrance. Više su govorili Ranzano i brat Francesko.

Još su bili u riječi, kad najave da je stigao tajnik biskupa

Filipca. Kancelar se odmah digne i brzo se uputi u predsoblje

da sasluša izvještaj svojeg tajnika i onda se vrati u

dvoranu.

- Veličanstvo, Gordana je javila da se pokorava i rekla je:

"Veličanstvo mi nije moglo pribaviti veće veselje, nego da

idem

u Napulj". Moj tajnik nije je našao kod kuće, nego na

povratku.

Htjela je u dvor, ali joj František uskrati ulaz.

- Dakle, nije bila kod kuće? A kamo je^Mišla? pita kralj.

- Vratila se kući da se opremi za put. Aodmah nakon toga

čete su otišle da pretraže Damirovu kuću. Javit će mi ovamo

jesu

li koga našli.

Beatrica je počela razmišljati o Gordaninoj poruci. Čudi se

Gordaninoj radosti i neobičnoj spremi da se tako brzo pokori.

Možda se nada da će putem uteći? Jadnica ne sluti da je kralj

potpisao zapovijed kojom se ima uhvatiti i zatvoriti pa našli

je gdje mu drago.

Dok drugi raspravljaju, Beatrica smišlja kakav će povod naći

da Franceska pošalje tobože u Estergon njezinu nećaku

Hipolitu, a zapravo će krenuti u Napulj da kralj o tom i ne

sluti. Cijeli plan izgrađuje u tančine, a radost joj zrači s

lica.

Paž Stjepko ulazi i javi da u kraljevskim uredima čeka

gospodin Šelnberg.

Neka uđe k nama primijeti kraljica brzo kako bi spri

ječila kralja da ustane od stola.

Paž se udalji, ali opet vrati i pokloni kraljici:

Gospodin kancelar šalje svoje duboke poklone i zahvalu

vašem veličanstvu na dobrostivom pozivu i milosti,

ali važni

državnički poslovi toliko su prešni da je prisiljen izvršiti

dužnost.

Moli njegovo veličanstvo neka bi ga odmah nakon jela

izvoljelo

primiti.

Opet se požuri odgovoriti kraljica umjesto kralja.

- Njegovo veličanstvo saslušat će gospodina čim odu gosti.

Očito nas mali paž tjera doda ona, pogledavši Vladislava.

- što je kriv šelnberg. On je uvijek i previše točan. Kad je

kakav posao, ne da mi ni leći ni jesti dok ne svršimo. I ne

pušta

nikoga k meni kad je hitno da se nešto riješi.

Ovlaš uzima Beatrica piće samo da kralj ne može ustati od

stola. Odlučila je sjediti u dvoru, a da kralja ne pušta od

sebe.

Dopustit ćete veličanstvo, da vas još malo zadržim

smješka se ona očaravajućim smiješkom.

A Vladislava hvata zlovolja. Otezanje s tim jelom sada ga već

ljuti jer kraljica ni jednom riječi ne pokazuje da bi brata

Franceska i Ranzana pod kakvom izlikom htjela poslati u

egersku palaču.

376

To ga sve ozlovoljuje i najradije bi ustao i otišao da govori

sa šelnbergom. Nekoliko je puta pogledao biskupa Filipca kao

da u njega traži pomoć, ali on se ne miče i kao da ništa ne

razumije. Kralj nestrpljivo čeka. Jednom ipak gozba mora

prestati.

Konačno kraljica ustane.

- Očito se dogodilo nešto veliko kad gospodin Šelnberg tako

požuruje.

- Uistinu, pravo velite naglasi kralj.

Biskup Filipec naslućivao je u Šelnbergovu požurivanju neku

naročitu namjeru i bezuvjetno želi da prisustvuje tome

razgovoru pa dade kraljici znak pogledom.

Napulj ci krenuše, a u kancelariju ulazi kralj i odmah uko-

rava svojeg savjetnika.

- Zašto me toliko dozivljete, gospodine šelnberg?

- Veličanstvo je vrlo zlovoljno?

- Imam i razloga. Otkrivena je strahovita urota koju su

zasnovali Ivan Korvin, vojvoda Iločki i čitav jug, a vi me

još

mučite.

- Urota protiv vas, veličanstvo?

- Jest, protiv mene i mojeg prijestolja.

- To me zapanjuje. Sad razumijem zašto je njezino veli

čanstvo dohitilo u dvor.

- Da, Beatrici moram zahvaliti dovijeka. Ona je sama došla

da mi sve kaže i da mi ponudi svoje čete i svoje bogatstvo za

obranu prijestolja. Razumijete li to, gospodine šelnbergu?

- Razumijem, ali vi zaboravljate da smo utanačili...

- Znam što hoćete da kažete uzvikne kralj. Neću da

mislim ni na što. Sad je tu urota. Ivan Korvin se združilo s

Ma-

ksom, navalit će zajedno na me, na Budim da me utamniče i

smaknu. Nije li to strahovito? Tek što sam prešao prag ovoga

kraljevstva, prijeti mi urota. Da nema Beatrice, što bismo

učinili?

Svoju sam češku vojsku morao otpustiti jer je nemam čime hra

niti. Ovih pet tisuća što je ostalo, ne znači ništa za obranu

od

urote, samo mi Beatrica može pomoći, samo ona novcem i voj

skom.

- A naš bečki ugovor?

- Dosta mi je vaše hladnokrvnosti. Moj je život u pogibelji,

a vi dolazite s tim ugovorom koji bi me stajao života.

- Ako se zbilja radi o uroti, savjetovao bih vam da odmah

ostavite kraljevstvo i da se vratite tek onda kada se sve

uredi.

- Da bježim pred urotnicima sramotno kao kukavica?

- Bilo bi bolje nego se obvezati Napulju na toliki uzvrat.

- Iz vas govori samo mržnja prema Beatrici. Mržnja je

vašem zadovoljstvu potrebnija nego moj život.

- Uvijek sam savjetovao vašem veličanstvu da radije ostane

te u češkoj. Ugri su vam postavili uvjet za izbor da uvijek

osta

nete u ovom kraljevstvu, a češka da joj kralj bude kod kuće i

da budno pazi njezine potrebe.

377

Raspaljen, polazi kralj kancelaru, sav razbuktan od ljutine:

- Vi mi se to usuđujete reći okom u oko? Vi, moj prvi

savjetnik?

- Baš zato, veličanstvo, što sam prvi vaš savjetnik moram

vam opetovati što sam već mnogo puta rekao dok smo još bili

u Češkoj. Ali tada ste sa mnom o mojem mišljenju rasDravliali

posve mirno, a sada govorite bijesno. Uistinu, nisam vas još

nikad

vidio ovakvoga niti sam čuo da sa mnom tako govorite.

- Još nikad nisam čuo savjetnika koji bi kralju savjetovao

da bježi pred urotnicima dok taj isti kralj može da

se brani

vojskom koja je mnogo brojnija od vojske, vpsptnika.

- Gdje vam je ta vojska?

- Beatrica će ponovo unajmiti crnu četu.

- Veličanstvo, slušajte me. Da vas Beatrica

pomogne na

prijestolje, ponudio joj je Filipec vašu ruku. Ako vas ona

sada

sama oslobodi urotnika, vi ste čitav život njezin dužnik,

njezin

rob. Prekršit ćete i bečki ugovor i učiniti je gospodaricom

Češke.

Protiv toga ja u ime Češke prosvjedujem.

- Eto, nisam li rekao: vi mrzite tu ženu čiji je um nepro

cjenjiv, a moć, slava i bogatstvo ogromno.

- Vaše veličanstvo ide putem kralja Matije.

- Idem svojim putem. Putem gdje ću naći vjernu pomoć

onih koji će mi spasiti život i prijestolje.

- Ovdje narod veli da sve zlo na ovo kraljevstvo dolazi od

jugovine, a to znači: iz napuljskog dvora. Vaše veličanstvo

juri

u susret oluji na jug, mjesto da se skloni na sjever.

- Neću dalje da slušam i pogleda na kazalo sata. Do

skora će zapasti sunce. Još imam dugo vijećati s kraljicom i

s

Filipcem.

- Veličanstvo me, dakle, otpušta?

- U poslove ovog kraljevstva ionako se ne možete upletati.

- To je istina, veličanstvo, na to nemam prava, ali viteška

mi dužnost nalaže da vam prije nego odem donesem

poruku.

- Čiju poruku? zaustavi se kralj na vratima.

- Vaše rođakinje. Gordana vas moli.

Nemam kada slušati reče kralj i uhvati za kvaku.

Iznenađeni Selnberg ide bliže kralju i zagleda mu se u oči.

Već je prije razabirao silnu razdraženost čitavog kraljevog

bića, a sad opazi kako bukti, a oči mu sijevaju. Njegov

otklon da primi Gordaninu poruku razjasni pronicljivom

velikašu što se dogodilo s kraljem.

- Zar veličanstvo danas nije očekivalo Gordanu,

nego

kraljicu.

- S kojim pravom pitate za moje lične stvari?

- Neka mi veličanstvo oprosti. Kraljica nije lična okolnost

vašeg veličanstva nego i naša. Gordana je, naprotiv, samo

vaša

lična rodbinska stvar i smatrao sam za dužnost da vas

obavijes-

tiim. Gordana moli da je primite.

378

Nikad. Neću da je vidim. Ona je podupirala protivnike.

Neka sama ostane tamo u svojoj kući i neka se odande ne miče

do sutra u zoru dok je ne otprate na jug. To je moja

zapovijed.

Selnberg je htio nešto reći, ali nije dospio. Kraljica otvori

vrata dvorane. Za njom dolaze svi njezini.

Selnberg odmah razabere da im lica sjaju pobjedničkom

radosti.

"Uoči otkrivene urote oni su tako sretni?" pomisli češki

kancelar i povuče se natrag. Dok se kralj sasvim posvetio

Beatri-ci, ovaj hitro otvori vrata dvorane, izađe na hodnik

gdje stoji Stjepko.

Reci Gordani da se radi o nekom otkriću urote. Neka pazi

kad izrečem riječi: u posljednji čas.

Onda se povuče u dvoranu.

Kralj i ostali nisu mogli opaziti njegovu časovitu odsutnost

jer ga je zaštićivao zastor na vratima. Nisu se ni brinuli za

njega jer su raspravljali o vjenčanju.

Kralj odlučno gleda Beatricu i veli:

Htio bih s kraljicom govoriti o tome nasamu.

Svi se htjedoše udaljiti, ali ih ona zadrža:

To je čitav plan, veličanstvo. Treba odviše vremena. Eno,

gospodin Selnberg nestrpljivo čeka. A kralj odgovori:

Ne, Selnberg je upravo htio otići. Još želi pozdraviti vaše

veličanstvo, a gospodin Filipec mora još riješiti neke moje

zapo

vijedi. Želim znati jesu li koga uhvatili u Damirovoj kući.

"Kako ga strast preobražava" čudi se Selnberg, promatrajući

kralja.

"Toliko lukavosti nije pokazao čitavog života koliko sada u

tom činu. Ali mene neće odstraniti." I on ne pokazuje volje

da izađe, već naprotiv izjavr:

- Veličanstvo, dopustite da vam saopćim događaj koji me

prisilio da u to doba smetam.

- Mi smo svršili veli kralj.

- Ali nismo još počeli govoriti o drugome što je najvažnije i

teže. Upravo sam htio započeti, kad je čas prije izvoljela

unići

kraljica. Brzo ću svršiti. Molim njezino veličanstvo malo

strplji

vosti. Radi se o sreći češke.

- Događaju u češkom kraljevstvu nisu kraljici još poznati!

ubaci Vladislav.

Ovaj događaj mora kraljicu sigurno naročito

zanimati.

Selnberg se nakloni pa brzo započne da ga ne bi prekinuli:

- Izbila je pobuna u čitavom posjedu vašeg prijatelja

i

bratića u češkoj.

- Mojeg bratića Brandenburga?

Tako mi javlja glasnik koji mi je došao to priopćiti.

Ranzano i Francesko zaokupljeni su više svojom pobjedom

i osnovama negoli njegovim pripovijedanjem. Beatrica misli

samo

379

na Gordanino sutrašnje putovanje. Kralj bi htio da češki

kancelar što prije dovrši, jedino ga Filipec sluša uljudno.

Pobuna se dogodila iznenada u noći nakon gozbe. Onda

je knez Brandenburg iste noći u posljednji čas izmakao,

velim:

u posljednji čas ...

Svi se obazru.

Na grimiznom zastoru vrata odražava se blistava slika. Viso

ko stasito djevojačko tijelo, utonulo u guste valovite nabore

ruži

časte svile. Ispod nabora ljeska se svjetlo plavetnilo kao

plavi

odrazi neba ispod ružičastih magla. Modre vrpce uspinju se od

struka preko nježnih grudi. , 4";,

Ljepota čitave pojave čini se ovog časa kao isklesana

dragocjena urna u kojoj je pohranjena plemenita snažna

duhovna svijest. Pred tom su snagom svi načas zadrhtali. I

kralj, i Beatri-ca, i njezini pouzdanici. Gordana osjeća svu

opasnost svojeg nastupa, ali stoji odlučna da se ne povuče i

ostane u borbi, ili po-bjedila, ili ostala poražena.

Njen dolazak osjećaju svi kao da je munja ošinula čitav

prostor dvorane.

Beatrica, Francesko, napuljski poslanik Ranzano i kancelar

Filipec svrstali su se u tren oka u bojni red i gledaju

Gordanu kao bojnu trublju koja ih izazivlje na bitku. A oni

stoje udruženi na obranu i navalu na smrt i život.

Vladislav je smlavljen kao da su ga izbili. Kune Františeka

što mu je priredio ovaj porazni čas i šiba pogledom Šelnberga

kao da i njega okrivljuje. Saopćio mu je Gordaninu molbu da

je primi, ali zašto mu nije kazao da se nalazi ovdje? Bio bi

se osigurao da mu ne dođe pred oči.

Dvoranom zaromoni tamnoobojeni plemeniti Gordanin glas:

Neka mi veličanstvo oprosti ovu smjelost.

Vladislav je ne gleda, već upire pogled u Beatricu da nađe

snage i odvažnosti upravljati svojim postupkom.

- Da, bila je smjelost naglasi Beatrica, a Vladislav se

ohrabri i doda:

- Primili ste moju zapovijed i niste se pokorili?

- Nisam se oprla ni jednom slovu vaše zapovijedi, veličan

stvo. Odredili ste da se ne maknem iz kuće, ali zapovijed sam

primila za vrijeme boravka u gradu. Dakle, još se nisam

vratila

kući. To je jedini moj propust.

- Kako ste smjeli doći ovamo? nastavi kralj oštro, ne

gledajući Gordanu. I kako ste mogli doći kad je izdana zapo

vijed da ne primam nikoga?

- Poslužila sam se varkom prema plemenitom gospodinu

Františeku, a na to imam konačno pravo.

- Ah iznenadi se Beatrica što to veliš?

- Tko vam je pružio to pravo? oštro pita kralj.

- Nisam li već dolazila na dvor, služeći se varkom na samu

želju vašeg veličanstva?

Ovaj odgovor natjera krv u Vladislavljevo lice, a Beatrica se

zgraža i opominje:

- Gordana, zaboravljaš da stojiš pred kraljem.

- Veličanstvo, ne zaboravljam, već samo .spominjem ono

što je bilo još jučer.

Vladislav bespomoćno sluša i čeka pomoć od kraljice jer sam

ne zna što da kaže. Boji se da će mu Gordana u lice sasuti da

je sam htio neka dođe u muškom odijelu pod vizirom i dovede

sobom čak i Bakača, a ovo ne bi htio čuti pred kraljicom.

Zato smatra podesnijim da šuti.

Kraljica osjeti da joj Vladislav šutnjom predaje riječ i

poslužuje se tim pravom.

- Kralj <ima pravo promijeniti svoje odluke.

- Istina je. Kralj ima pravo na sve, a ja mogu samo zahvali

ti kralju na velikoj nagradi što me šalje u Napulj, na dvor

vašeg

uzvišenog oca. To je svakako velika čast, pa kako je i nisam

za

služila, a ono neka mi bude dopušteno da njegovom veličanstvu

zahvalim.

- Uistinu, Gordana, ova odredba njegova veličanstva do

kazuje njegovu bezmjernu plemenitost. No, a sada treba da

ideš

jer si prekinula gospodina šelnberga u važnom izvještaju.

Češki se kancelar nakloni:

- Ja sam spreman svakog časa dati prednost kraljevoj ro

đakinji i čekam dok ona ne svrši.

- Zar ne vidite da je svršila? zlovoljno će kraljica.

- Da, to je svršeno potvrdi brzo Vladislav, okrene glavu k

prozoru i sjedne u naslonjač. Izvolite nastaviti,

gospodine

Šelnberg.

- Vaše veličanstvo, u našoj se češkoj domovini uvelike ci

jeni viteštvo, a ja vidim da vaša plemenita rođakinja želi

još nešto

reći.

- Vi je podstrekujete da ne sluša kralja?

Te riječi izreče Beatrica jedva svladajući zlovolju. Gordana

stupi korak naprijed prema kralju, nastojeći da zahvati

njegov pogled.

Veličanstvo, sutra u zoru ja moram otputovati. Uoči toga

puta molim da saslušate još jednu moju molbu.

Vladislav nijemo bulji, skriva zabunu i neduhovitim smiješkom

traži pomoć u Filipca, ali ovaj prepušta situaciju Beatrici,

uvjeren da će ona u prvom času voditi riječ mnogo bolje i

uspješnije nego on. Dotle ona promatra kralja i razabire

njegovu smetenost i tešku nepriliku. Sad joj je potpuno jasno

da je kralj uvečer očekivao Gordanu i da je ona sada

iskoristila tu okolnost i došla u dvor. Jer ako je kralj sada

ne sasluša, ona će mu jednostavno dobaciti u lice da ju je

pozvao navečer. To pak mora još više ražestiti kralja prema

Gordani. Zato kraljica izaziva djevojku svojim pitanjem.

380

381

Ti si očito danas imala neku namjeru da predvečer posje

tiš kralja?

Veličanstvo, moja je namjera u kralja zamoliti pravednost.

Ova riječ zahvati sve kao novi bljesak što iznenada

navješćuje

oluju. Povučen u pozadinu Šelnberg nastoji uhvatiti

Gordanin pogled da bude s njom u vezi. Oni se pogledima

sporazumijevaju.

- Pravednost tražiš u kralja? pita Beatrica. Tko ti je

učinio nepravdu?

- Više njegovom veličanstvu negoli meni.

- Netko je kralju učinio nepravdu? pita Beatrica začu

đena.

- Svatko kralju čini nepravdu ako izvrši zlo u njegovo ime.

- Tko je učinio zlo u kraljevo ime? Vjeruj, bit će po zasluzi

kažnjen. Je li tako, veličanstvo?

- Sasvim tako odobrava kralj Vladislav, a zapravo bi

najradije da nestane iz ove dvorane ili da može smjesta

odstraniti

Gordanu. A ipak, ona odgovara dalje smjelo i odvažno.

- Ne radi se, kraljice, o kažnjavanju, nego da kralj popravi

nepravdu koja je nanesena njemu. Zloupotrebom njegovih ljudi.

- Kralj i ja dužni smo braniti sebe, prema tome ćemo po

praviti svaku nepravdu koja nam krnji ugled. No, razjasni:

što

se dogodilo? Tko je nešto učinio u kraljevo ime?

Okolnost da kraljica govori mjesto Vladislava upozorava

Gordanu na veliki preokret. Budnom napetosti promatra

situaciju i razabire da oni još uvijek uporno šute. A ona bi

htjela da ih izazove na razjašnjenje urote o kojoj je primila

Šelnbergovu poruku. I počinje mirno da bi nekako ušla u trag

o čemu se radi i ne odgovara da kraljičino pitanje, nego

započinje:

Ponajprije, dopustite mi da vas podsjetim: njegovo

je

veličanstvo prije dva dana primilo ponudu Ivana Korvina.

Napuljci, kraljica, Filipec i sam kralj izmijene značajne

poglede. To još više opominje Gordanu na oprez. A još je više

iznenadi što je kralj živnuo čim je spomenula Ivana Korvina,

odajući svoje neraspoloženje.

Da, primio sam tu ponudu, sramotnu zamku.

Da ne bi dalje govorio, Beatrica mu upadne u riječ:

Ova stvar je već svršena i ne može se o tom govoriti jer

je tajna kraljeva i moja, a ti si, Gordana, u prijateljstvu s

onima

o kojima se radi. Dakle, o tome nema riječi.

I ona ustane, mahne joj rukom da je dovršila razgovor.

- Drugo nemaš ništa da kažeš? Možeš ići.

- Naprotiv, veličanstvo, imam: uvjerena sam da kralj nije

zabranio slobodan ulaz u grad pristašama Ivana Korvina jer se

s njim dopisuje.

Kralj najednom pogleda Gordanu i uzvikne, ne mogavši

suzdržati navalu ljutine:

Ne dopisujem se s izdajnikom, nego određujem, zapovi

jedam njemu i njegovim ortacima.

382

Crven od uzbuđenja, sam se zapanjio nad svojim ispadom.

Kraljica mu uzalud daje znakove da se svlada.

U tom kraljevom ispadu Gordana naslućuje vrelo kraljeva

držanja prema njoj. I sretna je što je uspjela uhvatiti neku

nit pa brzo zapita:

Kako? Kralj naziva princa Ivana Korvina i moje zemljake

izdajnicima?

Kraljica uzme kraljevu ruku kao da ga želi odvesti i odgovori

mjesto njega:

- O tom je svaki razgovor završen. Idemo.

- Vaše veličanstvo, ne može biti svršeno usklikne djevoj

ka jer oni koje je kralj nazvao izdajnicima, moji su

zemljaci i

prijatelji.

Kralj skoči sav rumen i vikne:

- Da, vaši su prijatelji izdajnici, najcrniji izdajnici.

- Veličanstvo, ja to najodlučnije poričem.

Hitri Gordanin pogled uhvati šelnbergove zjenice i osjeća da

joj odobrava.

Uzalud kraljica nastoji kralja smiriti i zakrčiti mu svaku

daljnju riječ. On korakne prema Gordani, srdito pitajući:

Još se usuđujete braniti izdajnike?

Usuđujem se i velim: nisu vas izdali nikada i ničim.

Silom se Beatrica gurne između Gordane i kralja pa nježno

poziva vladislava:

- Idemo, veličanstvo. Ostavite je. Mora ih braniti, oni su

joj mili i dragi.

- Moji izdajnici su joj mili i dragi vikne kralj, a Gordana

ide opet korak bliže i naglasi:

- Već sam rekla kralju prve večeri: nije izdajnik onaj koji

je

bio protiv vas onda kad ste bili kandidat na prijestolje.

Ostavite je, kralju moj moli Beatrica. Dođite.

Ali on se ne da odvesti i sav razbuđen odgovara:

- Ne onda. Sada dok sam ovdje na prijestolju izabran za

zakonitog kralja, sada me izdaju. A vi još nalazite riječi

obrane.

- Da, veličanstvo, nalazim i moram ih naći jer nisu učinili

ništa što bi opravdalo naziv izdajica. Nakon vašeg izbora

nisu

učinili ništa, osim što princu nude mir.

- Ni riječi više, Gordana, jer ću vas smatrati

njihovom

ortakinjom viče kralj, a Beatrica zabrinuto

nastoji kralja

odvući iz dvorane.

- Hajdemo, ne dajte se od nje izazvati.

- Čime ih okrivljujete, veličanstvo? pita Gordana. Ako

ima krivnje, kralj to mora otvoreno reći licem u lice.

- Ne recite joj ništa, veličanstvo savjetuje kraljica. To

su naše državne., tajne. Ona će ih izdati ako još kažete.

- Kralju, vas je netko obmanuo, krivo obavijestio po-

visuje ton Gordana, boreći se s kraljičinim utjecajem.

- Oblagao vas je netko, veličanstvo.

383

Kraljica je dovela kralja do vrata. Gordanine posljednje

riječi dotaknuše ga kao žalac i on plane:

- Imam dokaza. Razumijete li to? Dokaza imam protiv vaših

milih i dragih.

- Ako su to dokazi, onda ću ja znati što moram činiti. Ima

li dokaza, bacite ih meni u lice.

- Bacit ću ih viče razdraženi kralj pa ide k stolu.

Opet mu pristupa kraljica, uzima ga za ruku i vodi k prozoru,

šapćući riječi da ne bi Gordani pružio dokaze. A Gordana ne

popušta, sve jače izaziva kralja:

- Vaše veličanstvo, danas se više nitko jje može osuditi bez

suca. v<^

- Ja sam ovdje sudac. " i*

- A gdje su optužbe, veličanstvo? Optužbe?

- Ovdje su na mojem stolu.

- Dokazat ću veličanstvu da su krive klevete.

- Dokazati? razjari se on dok ga kraljica drži za ruke.

Ali više ne osjeća dodir njene puti. Istrgne se Beatrici i

pohita k

stolu. Vodi ga plamen gnjeva kao nikad dosad.

Šelnberg promatra taj gnjev i čini mu se kao da Vladislava ne

raspaljuje samo urota već nešto drugo što mu se čini

ljubomora. Sav rasplamćen podupre se Vladislav o stol i

vrelim raz-buktalim pogledom i glasom upita Gordanu:

- Vi mi nudite dokaze?

- Da, veličanstvo.

- Kakve dokaze?

- Točno ću ih razložiti kad mi veličanstvo iskaže čime optu

žuje moje prijatelje.

Beatrica iskoristi posljednju snagu da kralju zapriječi

razgovor:

- Kralju, vjerenice moj, molim vas ne nastavite, ne uzru-

javljajte se. Ona ne smije saznati naše namjere jer će ih

iskoristi.

- Ne može, jer neće za to imati prilike. Ušutkat ću je u

tamnici.

Onda se opet okrene Gordani, vičući:

- Vaši mili i dragi prijatelji koje vi toliko branite urotili

su

se protiv mene s Maksimilijanom.

- Tko se urotio?

- Ivan Korvin i vaš skrbnik vojvoda Iločki, i svi oni redom.

- Nije istina, veličanstvo. Na to se kunem.

Gordana poluglasno dašće kralj i gnjevno je pogleda.

Ona digne pogled k njemu, a on uzvikne:

- Vi, Gordana, dušu svoju zalažete na krivu zakletvu zbog

njih, zbog jednoga od njih koji vas je uputio k meni da

iskoriš-

ćujete svoje srodstvo sa mnom u korist izdajnika?

- Nitko me nije uputio, nitko nije ni znao ni slutio kakve

posjedujem isprave. Ni sam moj skrbnik. A ja vam se ponovo

kunem: netko vas je strahovito obmanuo.

384 “

Gnjevan pohiti Vladislav k stolu, razbacuje papire, traži.

Ali ne nalazi onaj pravi i vikne prema Filipcu: - Gdje je

pismo?

- Poslano je po glasniku princu Ivanu, kako je vaše veli

čanstvo odredilo.

- Izdajničko pismo tražim okosi se kralj. Urotničko

pismo.

Iza kraljevih leđa Beatrica daje znak Filipcu da ne izvrši

kraljevu želju.

Šelnberg i Gordana zamijetili su taj znak i sporazumjeli se

pogledom pa čekaju. Filipčevo oklijevanje još više raspaljuje

Vladislava i gotovo viče:

Dajte mi izdajničko pismo.

Beatrica prilazi k Vladislavu, uzme ga za obje ruke i tiho

šapće:

Premili vjerenice, smirite se, molim vas. Nismo li ugovori

li da ćemo današnju večer provesti sami, nas dvoje, sasvim

sami.

I približi svoje napasne usne k njegovu uhu, namjerno se

dotičući njegove puti.

Razdraženi kralj osjeća da mora vikati, mora se razmahivati,

mora imati to pismo, mora dokazati toj ljepotici koja je

nekoliko dana živjela u svakom njegovu sjetili i u svakoj

misli.

Mora joj dokazati da se krivo kune, krivo brani nevrijednike

jer jednoga od njih ljubi. Ljubi izdajnika i zato je ona sama

izdajica.

Sve je laž što mu je govorio Bakač. Zavarali su ga oboje po

njezinom smišljenom planu. A on je sve vjerovao. Sad mora je

raskrinkati, poniziti, poništiti, osvetiti se.

U tom bijesu ne može mu više pružiti ublažujući napitak ni

dodir kraljičinih usana što mu šapću na uho. Njene riječi

gube se u šumu njegove krvi, uzvitlane gnjevom, ljubomorom,

poniženjem. I zaviče Filipcu:

Hoću li dobiti pismo?

Povik grmi kao prijetnja. Toliko je osor i grub da se Filipec

osjeća uvrijeđen i prinukan da se pokori.

- Molim, veličanstvo, nisam ni izdaleka kanio da vam ga ne

izručim, ali kao savjetnik upozoravam vas na pogibelj u koju

u-

lazite.

- Kakvu pogibelj? Sto hoćete?

- Hoću upozoriti na pogibelj koja bi nastala ako otkrijete

tajne kraljevstva ženi koju moramo smatrati ortakom urotnika.

Tog časa kraljica pokrije lice rukama i pokušava jecati da

tim posljednjim naporom spriječi kralja da Gordani pokaže

urotničko pismo. I ona uzdiše jecajući:

Veličanstvo me ne sluša, i od toga će biti strahovito zlo.

Za

vas, za mene i za nju koja je ipak potomak vaše krvi.

Smilujte se,

vjerenice moj, slušajte me.

385

25 GORDANA IV

25*

Ali ne djeluje ni dobro namješteni plač. Kralj je gluh i

slijep Od bijesne osvete, želi smrviti Gordanu, poništiti,

vidjeti je osramoćenu pa dokazuje Beatrici:

Ne, kraljice, nema zla za nas, nego za nju, samo za nju,

neka vidi na što se klela. Neću toj ženi prištedjeti sramotu

koju

će sada doživjeti. Neka se valja u kalu njezinih milih i

dragih

prijatelja i ljubavnika.

I od bijesa dršćućom rukom gotovo istrgne Filipcu pismo što

ga je već tako brižno spremio u njedrima.

Dignuvši pismo, zavitla pred Gordaninim očima kao žigom

njezine sramote. ^

- Jao vama, Gordana! Kad zagledate u ovo pismo, oblit će

vas stid što ga mora osjetiti svaki izdajnik, uhvaćen na

djelu. Da,

to je ono pismo.

- Ne bojim se, veličanstvo.

- Ne bojite se? U ovim riječima napisana je vaša osuda.

- Hrabro je čekam, veličanstvo, ali moram znati optužbu.

- Optužba je tu. Ona je žig vašeg ortaštva, vaše bestidne

prevare. Ključ u vašu tamnicu.

- Neka veličanstvo ne izriče ono što bi možda za koji čas

moralo opozvati.

Beatrica osjeti da je došao čas da izbaci otvorenu strelicu

pa oštro uzdigne glas:

Veličanstvo, nedostojno je kralja što joj dopuštate da u

vaš časni obraz dobacuje ovakve riječi. Nedostojno je viteza.

To

vas obešćašćuje u očima svih koji ovdje stoje, u mojim očima

lišava vas prava da se nazovete muškarcem.

Te riječi padaju po njemu kao ognjena munja. I udara po stolu

da se sav tresao:

- Ne može me obeščastiti ni jedna riječ što pada iz usana

urotnice koju sam ovog časa osudio na tamnicu.

- Da, veličanstvo, to je muževna riječ ispravlja kraljica

oštrinu prijašnjeg prigovora.

- U tamnicu s njom i sa svakim koji se usuđuje ovako po-

grditi svojeg kralja.

Šelnberg stupi korak naprijed, a Gordana korak bliže kralju:

Veličanstvo, pružam vam ruke: svežite ih i bacite me u

tamnicu. Evo moje glave. Smaknite me ako sam kriva, ali dajte

mi dokaz da su vas izdali. Pružite taj dokaz ako ste vitez.

Sav blijed, dršćućom rukom gurne kralj pismo u ruke Gor-dani

i viče:

Evo vam dokaz. Poniknite okovani lancima na putu u

tamnicu.

Kraljica posegne da Gordani oduzme pismo, viknuvši:

Kralju, oduzimate sebi mogućnost da zaštitite svoje prijes

tolje.

Kao iz neba pada među njih Šelnberg. Ugura se između kraljice

i Gordane i povišenim glasom veli:

386

Kralju, zasjenili biste svoj obraz neizbrisivom nepraved-

nošću kad biste uskratili Gordani da sazna što je u pismu.

\ vidjevši da se kraljica sprema s druge strane približiti

djevojci i oteti joj pismo, on zaštiti rukama Gordaninu

desnicu koja je već držala papir što joj je pružio kralj.

- Molim kraljicu neka prepusti kralju da vrši ono što je

dužan svima nama, a kralja molim da izvede svoju

volju i

raščisti istinu.

- Kojim se pravom pačate u poslove ovog kraljevstva?

uzvikne kraljica prema Šelnbergu.

- To nije posao ovog kraljevstva, nego časnog obraza mojeg

kralja. I ja ću ga braniti do posljednjeg časa.

- S njom je sve to ugovorio.

- Molim kraljicu da ne sumnjiči ozbiljno će šelnberg.

- Jest, s njom se urotio, sporazumio povisi kraljica glas i

neprijateljski gleda Šelnberga.

A Filipec mora šutjeti. Nema odvažnosti da se odupre

Šelnbergu. Francesko se upleće samo gdje kojom riječi, ali ga

nitko ne sluša. Ranzano šuti, osjećajući da nema prava

uplitati se.

šelnberg neprestano brani pismo u Gordaninoj ruci i odbija

kraljičinu objedu:

- Nisam se imao kada sporazumijeti s Gordanom, nisam

mogao slutiti da je moj kralj primio kakvo pismo, ali,

veličanstvo,

ponovo naglašujem: na kocki je vaša čast.

- O tom odlučuje sam kralj, a ne vi upućuje Beatrica.

- Muškarci u ovoj zemlji privikli su sami suditi o časti i ne

primaju sud žena, pa bile to i okrunjene kraljice.

- Vaš me kancelar vrijeđa, veličanstvo poziva Beatrica i

hoće tobože da ode. A kralj sluša prepirku tek napola, a

više

blistavim očima gleda Gordanu, koja se, međutim, povukla od

kraljice.

Oduzmite joj pismo zapovijedi kraljica Filipcu.

šelnberg se odmah suprotstavi i zakrili svojim čitavim

omaš-

nim tijelom Gordanu:

Kralj je već pismo predao svojoj rođakinji i ona ima pravo

da ga čita. Gordana je izjavila: nađe li u pismu krivnje,

predat će

se sama kralju da učini s njom što ga je volja. A vaša

veličanstva

uvjeravam: sam ću zamoliti neka kazne ortakinju urotnika.

Sto ubojitih strijela prospu na Šelnberga kraljičine zjenice.

Tog časa osjeti kralj vrelu želju da gleda Gordanu, uništenu

i poraženu, i sam uhvati kraljičine ruke da ne oduzme Gordani

pismo.

- Kraljica neka prepusti stvar meni. Gordana će doznati

našu tajnu, ali iz ove joj dvorane nema izlaza. Rekoh: iz ove

dvo-”

rane ide ona s tajnom urotom u najdublju tamnicu ovog dvora.

- Htjela sam vas očuvati novog razočaranja veli Beatrica.

- Ništa me više ne može razočarati, sve je već dostiglo

vrhunac.

387

- I nju sam htjela zaštiti od vašeg gnjeva i sramote koja je

čeka. Evo zašto se protivim.

- Sad je sve svršeno.

I kao da je uzajmio muževnost od Selnberga, odredi Gordani

kretnjom ruke i riječima:

Čitajte što brže. Nemam mnogo vremena.

šelnberg stoji uz Gordanu i čeka, ne skidajući pogled s nje.

Traži u njenom licu odraz sadržaja. I dok ona čita, lice joj

nije uplašeno ni gnjevno. Savršen mir leži u svakoj

plemenitoj

crti. Tanki prsti što drže papir ne odaju ni najskrovitije uz

buđenje. . ...i"-

Samosvjesno dostojanstvo, neustrašivost A odvažnost struje iz

njenog držanja. Kad je dočitala, podigne glavu i pogleda

kralja u oči.

On gotovo zlurado očekuje njenu predaju i sramotni poraz.

Mirna, odlučna Gordanina suverenost izaziva zaprepaštenje

njenih neprijatelja.

Prvi obrisi zabrinutosti pojavljuju se u njihovim očima. Bez

daha svi očekuju Gordanino mišljenje o onome što je

pročitala. Kralj je izaziva žestokim riječima:

- Hoćete li se još i sada kleti?

- Sada se dvostruko kunem.

Kao da je svima stao dah. Ona pogleda okolo, pa opet kralja,

dok on pita:

- Kunete se dvostruko?

- Veličanstvo, ovo pismo nije pisao Damir.

Sad napokon i Filipec osjeti potrebu da dođe u pomoć protiv

opasnosti.

Kazivao je pismo u pero kopistu.

Polagano se obazre prema kancelaru i s malo prezira odvrati:

- Odgovorit ću na ovo nešto kasnije, gospodine kancelaru,

pa svoju lijepu glavu, ukrašenu bujnim pramenovima, okrene

pre

ma kralju i svečanim glasom govori:

- Sve to, veličanstvo, nije istina.

- Još i to možete ustvrditi?

- Mogu, veličanstvo, po stotinu puta.

- Dokaze ste obećali. Gdje su vam dokazi?

Gordana još više uspravlja glavu, krene korak bliže kralju. U

toj kretnji kraljica osjeti nešto nevoljko, neprijatno pa

namješteno toplo promrsi:

- Pusti to, Gordana. žalim što ne možeš oboriti urotu, ali

nisi kriva što među njima braniš svoju ljubav.

- Kraljice, dopustite da govorim.

Kralja obuzme nestrpljivost pa izazove Gordanu:

Govorite da čujemo, govorite samo koliko vas volja.

Tog časa pogodi ga Gordanin pogled dubok, težak. Pogled u

kojem leži naročita muška snaga i smete ga. Ona je tim

pogledom skrenula njegovu pažnju na sebe, sav se predaje i

vidom, i slu-

388

hom, i mislima onome što ima čuti. Napuljci sa svojim

saveznikom Filipcem, sustežu dah, zure u Gordanu i čekaju

riječ njene obrane. Čekaju spremni na navalu.

Kao što je njeno držanje dostojanstveno i suvereno, tako je i

glas miran i samosvjestan.

- Veličanstvo je točno čitalo ovo pismo?

- Dakako, čitao sam ga posprdno odvraća on.

- Prema tome vidjeli ste ovo: pismo je datirano u Pečuhu.

- Jasno kad su se sastali u Pečuhu.

- Ne. Ovo pismo nije pisno u Pečuhu.

- Vi, dakle, znate gdje je pisano?

- U Budimu.

Kralj se smiješi, kraljica se nasmije, Ranzano i Francesko

hihoću, a Filipec primjećuje:

Vrlo loša obrana.

Gordanin pogled i glas nekako čudnim

omalovažavanjem ošinuše Filipca:

Prečasni, strpite se još malo.

To zvuči kao prijetnja:

I sve njihove oči upru se u njenu ruku koja je digla pismo

prema kralju:

- Veličanstvo, ovdje se veli da je pismo poslano tridesetog

srpnja iz Pečuha.

- Da. To vidim.

- A danas je peti kolovoz.

- Pa onda?

- U pismu piše: "Maksimilijan Njemački stigao je preodje-

ven u dvorcu Opavu, a danas pred zoru odjahali smo s njim u

Pečuh gdje smo svi položili prisegu princu Ivanu i caru

Maksu".

To piše u pismu: dana tridesetog srpnja Maksimilijan stiže u

Opavu, ondje kuje urotu i svi onda polaze u Pečuh.

- To je točno i prirodno.

- Naprotiv: niti točno niti prirodno.

- Dokažite plamti kralj, ona se malo osmjehne, ogle-

davši se dvoranom:

- Pisac ovog pisma sam je zapao u svoju stupicu.

- Ne sumnjičite, Gordana, nego dokazujte izazivlje je

kralj.

Beatrica i oni drugi su nijemi.

Sasvim je nemoguće da su tridesetog srpnja ugovorili

urotu Maksimilijan, princ Ivan, vojvoda Iločki i gospodin

Damir

od Brezovice, a uvečer stigli u Pečuh.

Beatrica i njezini se smiješe i sliježu ramenima. Ali kralj

će nestrpljivo:

- Zašto bi bilo nemoguće?

- Jer ni jedan smrtnik u isto doba ne može biti na dva

mjesta.

Filipčeve žute trepavice se ukočile, kraljičine zatreptale.

389

- Ta tvrdnja nije nimalo smiješna, naprotiv, uglavljuje isti

nu pooštri Gordana svoj glas.

- Izrecite tu istinu nuka kralj.

- Kako? Zar više veličanstvo ne zna da je tridesetog srpnja

car Maksimilijan sa svojom vojskom ušao u Beč.

Izjava zagrmi poput groma pa izazove u kralja i šelnberga

zaprepaštenje.

- Molim vas ne govorite ovakve ludosti upadne kancelar

Filipec. To bih valjda ja znao prije od vas.

- Žalim, gospodine kancelaru, što sam bolje upućena u pos

love kraljevstva. Maksimilijan je zauzeo Beč.-frSdesetog

srpnja.

- To je ludost, Gordana. Zapoljine čete jie bi dopustile

veli kraljica.

- Nisu se ni odupirale.

Kralj se naglo digne. Filipec klone, šelnberg istrči iz svog

zakloništa, a kraljica zuri u Filipca gotovo izazovno. Ipak

se ona od svih prva probudi pa se obazre Gordani:

- Tko te obavijestio o kretanju Maksimilijana Njemačkog?

- Manje je važno kako sam doznala, ali razjasnit ću kad

gospodin kancelar kraljevstva kaže je li znao.

Ali on žestoko upadne u riječ:

- Nemam veze s Nijemcima koje vi podržavate, ja uopće ne

vjerujem u tu vijest.

- Ne podržavam veze s Nijemcima, nego se brinem što se

događa oko granica kraljevstva odgovori ona mirno.

Vladislava se teško dojmilo Gordanino otkriće i on tiho reče

šelnbergu.

- Kako je moguće da bi nam Maksimilijan mogao oteti Beč,

a da mi ništa o tome ne znamo? Gdje su bile naše čete?

- Po svoj prilici nije bilo ni boja, kako to izvješćuje

njezina

milost odgovara Šelnberg. Gospodin vojvoda Zapolja

ostavio

je svoje čete u Beču i nije se više vratio onamo. Odviše se

pouz

davao. Možda saznamo još nešto podrobnije od Gordane.

Time je češki kancelar opet sveo kraljevu pažnju prema

djevojci.

- Dakle, veličanstvo: tridesetog srpnja Maksimilijan je bio u

Beču, prema tome nije se nikako mogao sastati s princom u

dvor

cu u Opavi niti putovati toga dana u Pečuh kad je Bečom jahao

na čelu njemačkih vojnika i održao svečane igre, izdao

proglas

i održao gozbe.

- Ako je sve to istina?

- Izvolite poslati svoje izvidnice na granicu Austrije. Ja

sam

to doznala iz vjerodostojnog vrela koje ću kasnije objasniti.

Kancelar Filipec slegne ramenima omalovažavajući.

Ako je, naime, istina da je doista bio u Beču i da se tamo

nalazi primijeti sada kancelar Filipec.

Ona mu odgovori omalovažavajućom kretnjom glave:

390

- O tome će se gospodin kancelar moći uvjeriti ako pošalje

svoje glasnike da izvide.

- Pa dobro. Kad bi i to bilo tako opet prihvati riječ Fili

pec onda je gospodin Damir primio toga dana Maksimilijanova

poslanika, a u pismu Bakaču napisao je da je Maksimilijan bio

tamo glavom. Time je htio pobuditi u Bakaču što više

poštovanja

i nade u uspjeh urote.

Ne okreuvši se k njemu, ona odgovara, gledajući kralja.

Kad bi to bilo tako, gospodin Damir bio bi svoju laž si

gurno mudrije izveo i zabilježio drugi dan, a ne baš

trideseti

srpnja jer bi gospodin Damir morao biti uvjeren da će vaše

kra

ljevstvo, kad Bakač primi ovo pismo, biti već obaviješten o

zau

zeću Beča. Zato velim: Damir nije pisao ovo pismo niti ga

kazivao

u pero ni u Opavi ni igdje drugdje. A ovaj potpis nikada

nije

njegov. Onaj koji je pisao ovo pismo htio se poslužiti

neupuće-

nošću kralja koji je tek nekoliko dana u ovim zemljama i ne

poznaje pismo ni potpis dvorana Ivana Korvina. Iznijet ću

još*

jedan dokaz.

Pogled bademastih očiju upravljen u kralja onom dubokom

snagom kojoj se Šelnberg ne može nadiviti.

Veličanstvo okrene se kralju kao da nikog drugog nema

u dvorani evo drugog dokaza da gospodin Damir nije pisao

ovo pismo niti ga je mogao pisati.

I ona opet digne prema kralju urotničko pismo.

Ovdje navodno Damir izričito piše Bakaču: "Nađite nekoga

tko će mi donositi vaša pisma ili ličnost koja bi mogla

prenositi

moje i vaše poruke. Istina, bilo bi bolje da se uzmognemo

sastati

pa da vi nekako dođete do Pečuha kad opet stignem tamo."

Gordana zastane.

- Molim vaše veličanstvo neka naročito posluša ove riječi

što ih navodno piše Damir: "... jer se ja ne mogu nikako mak

nuti iz tvrđave i doći na sastanak bliže Budimu, mogle bi me

na

njušiti Filipčeve uhode, a ja želim doći u Budim samo kao tam

ničar kralju Vladislavu i Beatrici aragonskoj".

- Evo veli Gordana to dokazuje da se Damir ne usudi

iz pečujske tvrđave.

- Jer je vrlo lukav odgovori Filipec, a Gordana brzo doda:

- I ne želi i neće nikako da dođe u blizinu Budima.

- Nije lud. Zna što ga čeka nasmiješi se Filipec.

- To je sasvim prirodno reče kraljica.

- Hvala, veličanstvo, vama i kancelaru što ste to primijetili

jer baš zato nije prirodno što je gospodin Damir ipak izašao

iz

Pečuha i dojahao vrlo blizu Budima.

- Što? klikne kralj pa ide nekoliko koraka prema Gordani.

Beatrica i njezini pouzdanici živo se maknuše.

- Damir je ipak ostavio Pečuh i nalazi se vama nadohvat.

- A otkud vi to znate? Pita Filipec Gordanu.

- Jer čitav Budim to zna.

391

Vladislavljev pogled oštrim pitanjem zahvaća Filipca.

Kraljica zuri u Gordanu.

I opet mi ne znamo ništa o tome. Ne valja ti priča,

Gordana.

Na te riječi Gordana učini kretnju glavom:

- Zar gospodin kancelar nije o tome izvjestio kralja?

- Sto je to? trgne se kralj ljutito. Nije istina da bi se

taj plemić usudio doći u blizinu grada.

- Rekoh vikne Filipec, a Gordana upadne:

- Jer je u samom gradu Budimu.

- To nije istina odsiječe kancelar Fifjpec.

Selnberg okrene leđa svima da sakrije izražaj svoga lica. Taj

pokret pobudi u kraljice i Filipca pažnju. Ona* ustane i

usklikne:

- Uistinu, ne razumijem što se tu kuje?

- Vaša se veličanstva mogu svakog časa uvjeriti o istinitosti

mojih riječi naglasi Gordana.

- Gordana, vi znate gdje se nalazi taj plemić? pita kralj.

Da, veličanstvo. Rekoh da je u Budimu.

Ali je Filipec oštro prekine:

- Stvar je jasna. Nisam mogao doznati da je taj plemić sti

gao u Budim jer se očito sakrio pod zaštitu kakve fratarske

kute

ili se kako drugačije preodjenuo.

- Obratno, gospodine. Stigao je u svojoj modroj odori sa

crvenim klobukom i bijelim perom koje poznaje čitav Budim.

Gordana se okrene kralju, držeći navodno Damirovo pismo:

Dakle: kad bi on pisao ove retke, ne bi uopće dolazio u

Budim istog dana kad stiže pismo i ne bi ulazio u Budim ovako

odjeven, nego bi se uistinu zakukuljio, kako je to izvrsno

rastumačio gospodin kancelar Filipec.

- Gdje se sad nalazi? pita kralj Gordanu snažnim glasom.

- Vaše veličanstvo, Damira je uhvatio zapovjednik čete nje

zinog veličanstva i smjesta je otpremljen u tvrđavu.

Otkriće poput munje osine Beatricu i njezine ortake, ali ona

se već smiješi, naglašujući:

- Moje su čete predane u službu njegovu veličanstvu. Jer je

nad Damirom proglašeno veleizdajstvo, sasvim je prirodno da

su

ga čete uhvatile.

- Da, veličanstvo, sasvim prirodno, ali bi bilo posve nepri

rodno da gospodin Damir dolazi u grad ako je pisao ovo pismo

jer se ne bi dao uhvatiti u času dok s Maksimilijanom i vojvo

dom Iločkim sprema takvu urotu.

- A ipak je tu? primijeti kralj.

- Jer je došao u Budim, oslanjajući se na ponudu princa

Ivana, želeći da mu donese poruku od vašeg veličanstva. Neka

ga

veličanstvo pozove preda se i od njega sve ispita.

- To je najprirodnije rješenje usklikne Selnberg. Veli

čanstvo, mogu li dati nalog?

392

Da, odmah, barem ćemo od njega čuti sve.

Filipčevo pjegavo lice blijedi, a Gordana vedro gleda Seln-

berga kako na vratima nalaže Stjepku što da čini.

Napuljci i njihov saveznik Filipec nastoje nastaviti

borbu:

Iz ove stupice Gordana ne može izaći oglasi se Filipec.

U pismu Damir jasno veli da je princ stavio ponudu na povra

tak krune samo zato da zadobiju vremena pripraviti urotu. A

kad

je Damir stigao u grad, nadao se da će ga njegovo veličanstvo

pozvati k sebi i ako ga čete uhite da s njim raspravlja o

prinčevoj

ponudi.

Kako bi se mogao osloniti na kralja kad ne zna hoće li on

uopće prihvatiti tu ponudu. Naprotiv, svatko zna koliko je

Da

mir princu drag i ako ga kralj zadrži kao taoca, princ Ivan

morao

bi pristati na mnoge kraljeve zahtjeve samo da oslobodi

svojeg

druga iz tamnice. Ili, nećete valjda, gospodine kancelaru,

ustvrditi

da je taj Danvir budala?

Filipec se obrati kralju.

- Zar sam ovdje osuđen ovoj mladoj gospođi polagati ra

čune?

- Kako možete to pitati, gospodine kancelaru? reče kralj.

Obratno, ona odgovara nama, jer smo je pozvali da dokaže

svoje tvrdnje.

Kraljica se stade ljutito smiješiti i umiruje kancelara:

- Ne smijete joj zamjeriti. Ona brani sebe i njih jer pripada

njima pa iskorišćuje sve čime bi ih mogla rasteretiti.

- Veličanstvo, pošto je Damir kanio doći i, eto, došao je

u Budim, nikako nije vjerojatno da bi Bakaču pisao pismo. A

kad

bi ga pisao, neka vaše veličanstvo bude uvjereno da ne bi

upot

rijebio obične riječi, nego bi se latio šifara kojima se

uvijek pišu

ovakva opasna pisma. Damir nije lud da ovako teške tajne

povje

rava papiru i svakome čovjeku pristupačnim riječima.

- Zaista, dobro ga braniš primijeti kraljica ljubazno.

Zar je on osvojio tvoje srce?

- Kraljice, na moja usta govori razum, istina i čovječanska

dužnost reče ona ponosno. Sva su Gordanina otkrića

zaokupila

kraljeve misli. I dok promatra njenu ljepotu, sjedi sapet i

nemo

ćan. Čini mu se da je zrak zagušljiv i ne može disati. Pred

njim

leži već napola razorena urota o kojoj su ga izvijestili

kraljica i

Filipec i dokazali je predloženim Damirovim pismom. A sad

dolazi

Gordana u svojoj raskošnoj ljepoti i obara te dokaze, ulijeva

u

njegovu dušu sumnju da ga je netko prevario, a taj netko je!

blizu.

Kad barem tu ne bi bila kraljica, njezin brat i poslanik

Ranzano, mogao bi govoriti jednostavno sa svojim češkim

prijateljem Selnbergom, pitati ga što on o tome misli. Ovako

je prisiljen da se muči, razmatra, istražuje i dopušta da mu

se Beatrica naruga.

393

- Cut ćemo je li taj Damir doista ovdje i pošto je došao

primijeti kralj samo da nešto kaže, ali Gordana brzo prihvati

tu

priliku da opet govori:

- Da je ovdje, to će veličanstvo čuti. Mogu već sada obavi

jestiti kralja zbog čega je došao.

I Vladislav i Beatrica i svi oni uprave u nju začuđene

poglede.

- Dakle, govorite zapovijedi kralj.

- Gospodin Damir stigao je u prinčevo ime kralju da primi

njegovu poruku na Ivanovu ponudu i da još koješta saopći

kralju.

- A možda znaš i to koješta?

- Da, kraljice, znam i to. Damir ima javiti njegovu veličan

stvu da je princ ostavio Pečuh i nalazi se vrlo blizu Budimu.

Svi se digoše. Uzbuđenje zahvaća svakoga. Beatricu, Napuljce

i Filipca hvata strepnja, a kralj se umiruje. U njihovim

očima raste pogibelj, u kraljevim se smiruje.

- Ivan Korvin izašao je iz Pečuha i nalazi se u blizini

grada?

Zašto je to učinio?

- Veličanstvo, princ vjeruje u vitešku kraljevu čast i ne

boji

se stupiti pred vas prije nego što prihvatite njegovu ponudu

jer

zna da vaše veličanstvo ne može odbiti ono što on nudi

niti

učiniti bilo što nažao i sramotu sinu pokojnog kralja Matije,

čije

ste moćno kraljevstvo primili u svoje ruke.

Svaka mu riječ donosi smirenje i goni strah od urote.

- Vidjet ću, Gordana, jesu li vaše riječi istinite reče

kralj.

- Na to se kunem, a kralj će se uvjeriti jesam li se istinski

klela.

Promjena kraljeva držanja prema Gordani budi nemir u

Beatrici, ali se čini mirna i veli:

- Veličansto, nitko ne zna što smjera princ, svakako morate

biti oprezni.

- Ne, kraljice, kralj ne mora biti oprezan, nego princ, jer

na nj vrebaju kraljevske uhode veli Gordana.

- Moje uhode? začudi se kralj. Nemam uhoda.

- Onda ne znam čije uhode vrebaju na ulazu u grad, ali oni

su uhvatili i Damira i rekli su u ime kraljevo.

- Lažu nisam ih ja poslao.

- Dakle, to nisu kraljeve uhode, postavili su ih onamo oni

koji čuvaju kralja primijeti Beatrica. Međutim,

ako je

princ uistinu u blizini grada, znak je da ima miroljubive

namjere.

- Da, veličanstvo potvrdi Gordana. To proizlazi iz

svega.

- Dakle, reci nam gdje se nalazi pa će stvar biti riješena.

- Kraljice, zar da ga izdam?

- To nije izdajstvo, ako je došao da se pokloni kralju i

prizna ga za svog vladara.

- On će se sam javiti veličanstvu.

394

- Razumijem, Gordana, tebe vežu uz nj nježni

osjećaji

vjerenice.

- Ne vežu me nikakvi osjećaji.

- Uzalud tajiš. Sam mi je rekao da si mu obećala ljubav i

vjernost.

- Kraljica se vara, ali da sam mu doista obećala, ne bih to

danas mogla ispuniti.

Riječ danas naročito trgne kralja, koji sa zanimanjem sluša

njihovu izmjenu riječi. Međutim, Beatricu živo zanima

naglašena riječ i pita:

- Zašto danas ne bi mogla ispuniti obećanje?

- Jer danas moj put ide svojim smjerom.

- Razumijem te, Gordana. Nadaš se Ivana Korvina obraniti

time što poričeš svoje osjećaje prema njemu. Ali ne boj se.

Kralj

nema uzroka da te progoni zbog ljubavi prema Ivanu. Naprotiv,

to on može samo iskoristiti u svoje svrhe, dakle, uzalud

tajiš

kad je svima znano da te kralj silom vjenčao s Damirom. Htio

te čak baciti u tvrđavu, sve zbog tvoje ljubavi prema Ivanu.

- To zna svako dijete na dvoru potvrdi Filipec shva

ćajući da kraljica naglašuje Gordaninu ljubav prema princu

kako

bi izazvala kraljev gnjev prema njoj.

- Ne razumijem zašto kralja hoćeš da zavaraš da nisi Iva

nova vjerenica i da ga ne ljubiš. U koju svrhu pokrivaš

nepobitnu

istinu? reče kraljica.

- Ne pokrivam istinu niti zavaravam kralja jer njega ne

mogu zanimati osjećaji mojeg srca povisi Gordana glas

niti

je sad o tome govora. Sad govorimo o važnoj stvari da

otkrijem

kralju prinčevo boravište.

- Naravno, zatajila si gdje se nalazi ljubljeni vjerenik i to

se

ženi koja ljubi ne može zamjeriti.

- Zatajila bih boravište svakog čovjeka kojemu bih svojim

otkrićem mogla nanijeti zlo.

- Kakvo zlo? Obratno, ako se princ želi istinski približiti

kralju, onda mu nanosiš štetu ako tajiš njegovo boravište. Je

li

tako, kralju? obraća se k Vladislavu, čekajući njegovu

potvrdu.

- Zašto ne otkrivate, Gordana, gdje se nalazi?

- Jer nemam jamstva da se neprijatelji ne bi požurili prije

kralja dostići princa i počiniti zlo u ime kraljevo, kako se

to

učinilo s plemićem Damirom.

- Optužuješ? pita kraljica.

- Ne optužujem nikoga, ali zaštićujem princa pred onima

koji su uzeli Damirovu slobodu.

- Dobro, Gordana primjećuje kraljica blago. Već si

nam saopćila da se princ nalazi u blizini grada. Reci gdje je

i time

ćeš dokazati ispravnost svoje trvdnje da nije urotnik.

- Bude li kralj želio, doznat će.

395

I ja želim doznati. Isto tako kancelar Filipec i moji pouz

danici koji pripadaju kraljevskoj vlasti. Je li, veličanstvo?

Da, zašto tajite gdje se nalazi princ?

Gordana gleda Šelnberga.

Rekoh: nemam jamstva da mu se neće desiti ono što se

učinilo s Damirom. Dok nemam tog jamstva, ne mogu reći ništa.

Češki kancelar ide bliže pa ozbiljno zamoli kralja:

Smijem li nešto reći kralju?

Ovaj jedva dočeka da se Selnberg javlja i dopusti mu riječ.

Debeli kancelar pogledava Gordanu.

- Jeste li rekli istinu da se princ nalazi u^blizini grada.

- Čistu istinu.

- Onda, veličanstvo, posve je prirodno da bez jamstva ne

može odati njegovo boravište pred svima nama.

Samo meni i kralju upada kraljica.

Selnberg se pričini kao da nije čuo pa nadovezuje:

- Prema tome, Gordana, vi biste saopćili prinčev boravak

okom u oko vitezu časna obraza, muškarcu i kralju u četiri

oka?

- Svakako, gospodine kancelaru.

Kraljica bijesno gleda Šelnberga i govori kralju:

Veličanstvo očito ne kani dopustiti da me češki kancelar

ponizuje?

Vladislav se opet sav zguri u naslonjaču i bespomoćno gleda u

pod, prepuštajući kancelaru da se brani. A ovaj ne čeka:

- Ni jednim dahom nisam povrijedio kraljevu vjerenicu ako

sam istakao kraljevu vlast. On je vladar svih nas i samo

njemu

pripada pravo da pita, saznaje i sudi. Ja samo nastojim

ponukati

Gordanu da svoju tajnu otkrije kralju u četiri oka, a onda će

vladar odlučiti hoće li Gordani vjerovati ili ne i što će

činiti. Vla

dar neka progovori: ima li mu Gordana u četiri oka

priopćiti

prinčevo boravište? Molim vas, kralju, da se na to odlučite.

- Ako mora biti?

- Mora odlučno izreče češki kancelar. Mi moramo

doznati gdje je princ. Gordana je spremna da to reče samo

kralju.

Vladislav ide prema drugoj odaji i pozove Gordanu:

Dođite ovamo.

Beatrica porumeni pa izmijeni pogled sa svojima i učini ko-

rak-dva prema vratima:

- Prema tome, ja sam suvišna na dvoru.

Vladislav se obazre, zbuni i muca:

- Veličanstvo, molim, odmah ću vas obavijestiti, ali...

Samo kratak čas, kraljice moli Selnberg i nudi kraljici

sjedalo. Ona ne prihvaća niti odlazi, bodljikavim pogledom

slijedi

Gordanu koja odlazi s kraljem.

Selnberg zatvara za njom vrata i šapne joj nečujno:

Sad sve ovisi samo o vama.

Kad su se vrata za njima zatvorila, kraljica je u mislima

smaknula Šelnberga.

396

- Mislili ste da će Gordana primamiti kralja promrsi

srdito kraljica.

- Ni ako bi mu sada ponudila svoju ljepotu grubo se

okosi Francesko.

- Ne shvaćam vas, gospodine šelnbergu mršti se Filipec

potkapate samo mene.

- A želio bi pokopati mene? zaboravlja se Beatrica. Ali,

češki gospodine, upamtite: Beatrica stoji tu, ona je tu,

kraljuje

tu i nitko je i ništa neće i ne može maknuti, čak ni onda ako

Gordanu gurnete kralju da mu bude ljubovca.

- Veličanstvo samo sebi skida krunu s glave spočitava joj

češki velikaš.

- Moja je glava okrunjena dok o vama ovdje još nije bilo ni

glasa. Moja je glava pomazana za kraljicu ovog kraljevstva i

nitko

živ ne može raskinuti sveti obred i zakonski pečat niti

oboriti

saborski zaključak, čak ni ja sama.

- Veličanstvo kruto zaboravlja nepovredivost svoje

vlasti

kad sve to navodi.

- Podsjećam vas da ste ovo kraljevstvo bacili u

najveću

nesreću jer se uplećete u naše stvari.

- Znam što dugujem vama, kraljici, sebi i kraljevstvu.

Onda Filipec udari na svoga druga, spočitnuvši mu:

- Urotili ste se protiv mene.

Svi me napadaju, a učinio sam dobro djelo kraljevstvu i

prisilio Gordanu da govori. Cim kralj izađe, znat ćemo sve.

Beatrica osjeti u duši strah, povuče se sa svojima daleko u

dno dvorane i šapće.

Ova je češka zmija moj neprijatelj.

I dogovaraju se tiho kako bi se oduprli Gordaninim otkrićima.

U sredini dvorane ostaje Selnberg, osjećajući da je opkoljen

prijetećim neprijateljima.

Filipec učini nekoliko koraka prema njemu i promrsi češkim

jezikom da ostali ne razumiju:

- Vi ste me uništili, a zadali ste riječ da ćete vazda biti

uza

me?

- čime sam vas uništio? Ako se raščisti urota?

Filipec ušuti. Ne usudi se priznati da je urotničko pismo

latinskim jezikom diktirala kraljica nekom kopistu.

- Ne zalazite se toliko za kraljicu opominje češki kan

celar poluglasno.

- Mene, mene ste uništili. Vi i ne slutite...

- Da je urota namještena, a pismo krivotvoreno? Sve mi je

jasno. Dođite i povede ga k prozoru.

Kraljica ga šiba svojim pogledima, raspravljajući sa svojim

bratom i napuljskim poslanikom:

Ovaj tovljeni razbojnik pristao je uz tu djevojčuru.

397

I bolje je što kralj sam govori s Gordanom. Tamo je neće

podupirati češki kancelar primijeti napuljski poslanik.

Beatrica ga probode prezirom svoga pogleda:

Niste muškarac kad to tvrdite. Nasamu bit će ona još

drskija. Ali još uvijek je kralj u vlasti mojeg obećanja.

Onda svi ušute. Istog časa pogledaju u vrata odaje u kojoj je

Gordana nestala s kraljem.

Sto se sada događa iza onih vrata?

KRALJ IZMEĐU DVIJE VATRE

Vladislav je hitao iz radne dvorane kao da ga gone. U drugoj

je odaji odahnuo. Osjećao se slobodnim pogleda od kojih je

svaki nešto od njega tražio, iznuđivao.

Kad bi mu se ipak na čas pogled pročistio, vidio bi sebe

okružena ljudima čije su riječi poput britkih noževa uperene

u njegova rebra i kamo se god makne, prijeti mu oštrica.

Ovdje je napokon oslobođen. Soba je prazna. Iza galerije

svjetlucaju posljednje zrake sunca. Teška rasprava je

umuknula. Nema nikoga.

Ogleda se. Uz vrata stoji Gordana poput kipa. I šuti.

U bademastim očima je mračni gnjev.

Vladislav se osjeća neprijatno. Kao da se stidi. Osjeća da

čitavo njegovo ponašanje u onoj dvorani izaziva u Gordaninim

očima prezir od kojega mu je tjeskobno i sam bi sebe htio

izbi-čevati. Osjeća se da se probudio iz nekog grdnog sna u

kojem je prolazio kroz sramotne šibe. Potišten je. Kao da je

prošao sramotan događaj koji je obeščastio njegovu muževnost.

Ne zna što bi rekao i kako bi započeo razgovor s Gordanom.

Čas je gleda pa se opet okreće, ide k prozoru i vraća se. Što

da joj kaže? Morao bi je ipak pitati. S veseljem je prihvatio

Šelnbergov prijedlog da govori s njom nasamu. Htio bi se

opravdati za sve ono što je ona od urote načela, srušila,

porazila. A nedostaje mu riječi. Čak nema ni misli.

A njen pogled kao da ga omalovažava i ruga mu se.

Napokon mu ona dolazi u pomoć.

Danas više nemam prava govoriti s vašim veličanstvom

kao što sam smjela jučer.

Trgnuvši se, pristupi korak bliže:

Zašto ne biste smjeli govoriti kao jučer?

Usne joj se nasmiješile napola ironički:

- Kralj očito zbija šale kad me tako pita. Između jučerašnje

i današnje Gordane prošao je čitav vijek.

- Ne razumijem, objasnite mi što hoćete time da kažete.

398

- Sve ono što se zbilo u onoj dvorani ne iskazuje nikakvo

razjašnjenje. Sve je bjelodano.

- Što je bjelodano? pita on kao u snu.

- Bjelodano je kako mi je danas jedva dopušteno pitati kra

lja ono što bih jučer bila mogla učiniti ne samo bez straha

nego

s veseljem.

- Pitajte, smijete pitati sve i danas.

- Tko je vaše veličanstvo obdario tako nevjerojatno nespret

no složenom urotom?

- Ako je složena, nije nespretno. I najumniji vladar mogao

bi posumnjati kad čita jasno i razumljivo pisane riječi.

- Da, morao bi posumnjati, ali vi vjerujete.

- Zar nije odviše vjerojatno?

- Samo tako dugo dok vladar čita to pismo. Čim počne

podrobno istraživati...

- Još nisam počeo istraživati kad ste vi stigli.

Ali ste još mogli dospjeti pitati tko je donio to pismo.

Jeste li pitali?

- Jest. Uhvatili su glasnika plemića koji je potpisan.

- Je li vaše veličanstvo odredilo da se taj glasnik dovede i

potanko ispita kako je došao do pisma, tko mu ga je dao,

gdje,

kada?

Ne, to nisam pitao jer je konačno i sporedno sto veli

glasnik.

Kralju, molim vas: pitajte ih i naložite da dovedu

glasnika.

I kaznite me čime god vas volja ako ne pogađam. Nikad nećete

vidjeti toga glasnika. Oni će vam reći da je pobjegao ili su

ga ubili, ili su ga našli mrtvog. Jer glasnika nije bilo.

Pismo je napisano ovdje u Budimu i podmetnuto. Zapovijedite

neka vam dovedu glasnika.

Zagledao se u njezin ironični smješak i čudi se sigurnosti

kojom to govori.

- Dobro, Gordana. Učinit ću to po vašoj želji.

- I neka veličanstvo u zahtjevu da govori s glasnikom po

kaže onu istu upornost koju je tako sjajno naglašavalo prema

meni kad je ispitivalo moje dokaze.

Osjetio je žalac ironije i baš mu od toga nestaje snage da

prosvjeduje pa odluči promijeniti razgovor:

- Dakle, vi tvrdite da se princ nalazi negdje u blizini i da

je

došao baš k meni?

- Tvrdim jer znam.

- A gdje se nalazi?

- Spremna sam to reći vašem veličanstvu ako mi zajamčite

da ćete ga pozvati k sebi, prihvatiti njegovu ponudu i ugovor

koji

je sklopio s biskupom Bakačem.

Nešto povrijeđen porumeni i oštro pita:

Vi se, dakle, ne pouzdajete u mene?

399

- Mene najviše boli što ste mi dali povoda.

- Ja? Cime?

- Jučer ste nazvali biskupa Bakača svojim tajnim savjetni

kom i javili mi neka ga večeras opet dovedeni k vama.

Međutim,

biskupa Bakača je zarobila napuljska četa.

- Vi znate da ja to nisam učinio.

- Ali ste dopustili da to učine drugi, a vi ste ovdje kralj.

- Nisam mogao znati što je odredila kraljica.

- Ali sad znate, dakle, potvrđujete?

- Još ništa nisam potvrdio niti odlučio. Međutim, bude li

moja odluka pala u korist Bakača... ;,,

Kako bi dugo trajala ova odluka vašeg veličanstva?

Gotovo ne može da podnese ironiju tog mirnog i ravnodušnog

pitanja i mrko se okrene k zidu kao da se stidi pogledati joj

u oči.

I onda pita sam sebe:

"Što se zapravo sa mnom događa? što je sve nada mnom u ovo

jedno poslijepodne prohujalo? Nisam li čekao Gordanu. Nisam

li čeznu za njom? Čini se da jesam. A onda? Dolazi druga sa

svojim žarkim pogledima, vrelim obećanjima i uzima me. U

pravom smislu riječi...

A ova tu? Poništava me, zastiđuje. Osjećam se nešto kriv. Zar

sebi? Ili njoj? Ili kome, do đavola, kraljevstvu?

Ja sam kralj, vladar dvaju kraljevstva, a dvije me žene

uzimaju za roba...

Ne, ne, Gordana to neće uspjeti. Ona napola razara urotu

svojim umnim dokazima, ali me neće zahvatiti ljepotom. To

neću dopustiti."

On se okrene k njoj i posegne za njenom rukom.

Molim vaše veličanstvo da se ne dotakne ruke djevojke

koju ste danas izagnali iz kraljevstva.

Posljednje riječi sasvim su se izgubile u štropotu što dolazi

od vrata. Tamo se pojavio modri plašt i bijelo pero na

klobuku, a onda odora paža Stjepka. Dječak nastoji zaustaviti

čovjeka koji ulazi u dvoranu.

Upravo kad je Vladislav posegnuo za Gordaninom rukom, ulazi u

dvoranu oštro, mrko i silovito Damir.

Iznenađen ovim dolaskom, Vladislav se okrene i gotovo

zabezeknuto promatra nepoznatog plemića.

Tko se usuđuje ulaziti, a da nije najavljen

Ustremeljeno stoji Damir kod vrata i probada pogledom Gor

danu kao da ju je zatekao u sramotnom nedjelu. Ne brine se o

kralju niti misli što će se s njim dogoditi zbog nasilnog

ulaženja.

Na kraljevu zapovijed doveli su ga iz tvrđave u dvor. Od

Stjepka je doznao da se tu nalazi Gordana i da je s kraljem u

pokrajnjoj odaji. Stjepko mu to priopći, a da nije slutio

kakve su misli i sumnje dovele Damira u Budim.

400

Onog časa kad je Damir, čekajući u hodniku, saznao da su

kralj i Gordana sami u odaji kraljevskog dvora, plane sumnjom

i unatoč Stjepkovoj molbi otvori vrata i prijeđe prag. Hoće

da sam vidi što se događa. I vidio je kralja kako uzima

Gordaninu ruku. Sav se pretvara u žuč. Spreman je da počini

sve.

Vladislav nekoliko časaka promatra plemića i onda upita:

- Kako ste smjeli doći ovamo?

- Taj sam dvor smatrao svojim domom.

- Danas je to moj dom.

- Da, veličanstvo, znam.

- Prema tome, nema vam mjesta u toj dvorani.

- Možda ipak, veličanstvo.

Iza kralja stoji Gordana pa uzalud znakovima ušutkava Dami-

rov izazovni nastup.

"Kako je drzak" pomisli kralj i pogleda Damira:

- Tko ste vi?

- Plemić sam i potomak kneza Ivana Okićkoga, ime mi je

Damir od Brezovice.

- Damir? Vi ste taj Damir?

Onda se kralj okrene Gordani:

- Dakle, to je taj plemić?

- Da, to je on potvrdi djevojka.

Kralj se povuče natrag i sjedne u naslonjač kao da mu je

neprijatno stajati u blizini čovjeka koji je potpisan na

urotničkom

pismu.

Iziđite iz odaje! zapovijedi Vladislav Damiru.

On se ne miče, a blijedo lice i oči odaju da ga u duši

progoni sumnja. Kako se to kralj i Gordana sporazumijevaju i

dogovaraju. Oči mu sjevnuše.

- Iziđite opetuje Vladislav.

- Veličanstvo me pozvalo.

- I morate čekati dok ne dođe na vas red. Sad još moram

vijećati.

Damirove su crne oči kao dva duboka pakla u kojima se žari

oganj. Gordana ga pokušava opravdati:

- Gospodin Damir od Brezovice crpao je najotmeniji odgoj

i ako je došao nenajavljen, očito je uzrok zabuna.

- Otklanjam vaše zauzimanje. Nije bila zabuna, već namjera

da čujem, vidim kako žena vijeća s kraljem.

To iznenadi Vladislava. U prvom trenutku nijemo gleda Damira.

401

- Ovako se ne govori s kraljem.

- Ja govorim ovoj djevojci ovdje.

- Zabranjujem da je vrijeđate.

- Kralj mi ne može zabraniti da s njom govorim po svojoj

volji.

- Vi ste moj zarobljenik vikne Vladislav.

26 GORDANA IV

26*

Onda, evo mog mača trgne Damir mač pred kraljem

koji zabezeknuto zuri u mladića i uzalud traži povod

njegovu

grubu nastupu.

Gordana se povukla iza kraljevih leđa i sklopljenim rukama

moli Damira da se umiri.

A upravo to ga raspaljuje.

Evo vam mač, veličanstvo. Ako sam što skrivio, kaznite

me. Ako nisam, vaša pravednost mora mi mač vratiti.

Kralj ne prima mač, već sve zaprepaštenije gleda plemića.

Gordana diže ruke, moleći Damira neka napusti svoj stav. Ali

u duši mu kopaju đavli:

"Sto ona radi ovdje s kraljem nasamu u^tako dobrom sporazumu?

I uzima je za ruke. Svi su oni drugi u "onoj dvorani, samo

ona s njim ovdje sama. Zašto? Kralj se pomamio za njom. A ona

još moli da bude blag. I gori plamenom ljubomore pa

izazivlje."

A Vladislav mu pruža priliku pitanjima.

- Gdje ste naučili govoriti s kraljem bahatom

oštrinom?

- Veličanstvo, govorim kao čovjek koji zna da je u pravu.

- Ovdje sam ja u pravu, a ne vi.

- Varate se, veličanstvo. Meni pripada pravo da se bunim.

- Vi se bunite? Protiv koga, zašto?

- Bunim se što se ova djevojka nalazi u ovoj dvorani.

Kralj ustane, pogleda Gordanu sasvim usplahireno:

- Kakva prava ima ovaj plemić prema vama?

- Vjenčan je sa mnom pred oltarom.

- Ovaj, dakle, ovaj?

Svjetle kraljeve oči upru se u Damirovu pojavu. Promatra

njegovu gustu crnu kosu, visoko muževno čelo, velike mračne

oči, crnoputo lijepo muško lice, visok stas, jak, snažan, kao

da će sad smrviti kralja i svakoga tko mu se približi.

"Ovaj ljepotan vjenčan je s njom samo pred oltarom?" Što ga

duže gleda u oči, to jasnije razabire bjesomučni plamen:

Vi ste ljubomorni? veli kralj.

- Kralj se vara. Ja sam vjeren s djevojkom koja je prava

žena. I ljubim nju.

- Zašto se onda bunite što se Gordana nalazi

ovdje sa

mnom?

- Bunim se u ime svojeg druga. Za njega sam pridonio

veliku žrtvu da se vjenčam s ovom djevojkom, a odgodim svoje

vlastito vjenčanje s onom za kojom čeznem svim svojim srcem.

- Žrtvovali ste se za vašeg druga, princa Ivana

Korvina?

- Za ^njega. Njemu sam prisegao za sreću svoje majke da

ću ovu djevojku čuvati i predati mu je netaknutu. To mi pruža

pravo i dužnost da se bunim što se nalazi ovdje.

Nikako se Vladislav ne može uživjeti u Damirov položaj, ali

ga Damirova izjava draži i on je još više izazivlje:

402

Imam s Gordanom govoriti o važnim stvarima. Zato je

ovdje i ostat će.

Srditim pogledom Damir osine Gordanu. Njegove riječi zvuče

oštro i grubo.

- Pozivljem vas, Gordana, ostavite ovu dvoranu.

- Vi niste ni moj skrbnik ni brat, ni muž. Činim što je meni

pravo. Dosta mi je vaše brižljivosti i vašeg progonstva.

Ostavite

me na miru, gospodine Damire.

- Ostavit ću vas na miru onog dana kada umine moja du

žnost.

- Molim vas, suspregnite se. Oboje stojimo pred kraljem

reče ona hladno.

Gordana je očekivala da će kralj planuti zbog

Damirova istupa, ali on se sve dublje upušta s njim u

raspravu:

- Vi se ponašate vrlo neprijateljski prema Gordani? Zabo

ravljate da je ona moja rođakinja?

- Bilo kako, veličanstvo, ona je stajala sa mnom pred olta

rom.

To nije dovoljno da njome raspolažete, stvarno,

niste

njezin muž.

On ironično mahne rukom:

Nebo je predobro da bi me obdarilo takvom kaznom.

- A htjeli biste tom kaznom obdariti svojeg druga Ivana

Korvina?

- Kad nesretnik ne može zaboraviti, neka mu bude. Ali dao

bih sve da on zaboravi, prezre ovu djevojku što je zlotvor

njegova

života, bez duše i srca, ledena prema mukama vjernog

prijatelja.

Ali ja sam se zakleo: ili će biti njegova, ili...

- No? Nemate odvažnosti dovršiti prijetnju? pita Gorda

na prezirno.

- Odvažnosti imam, ali i lukavosti i neću vas pripraviti na

obranu. Neka vas zaskoči.

Gordana želi završiti rječkanje pred kraljem, ali njemu kao

da to prija, jer opet pita:

- Ako ste vi, plemeniti gospodine, obećali princu da ćete mu

sačuvati ovu djevojku, preuzeli ste tešku zadaću.

- Ništa nije tako ogromno i teško što ne bih učinio za prin

ca.

- A kad biste vi ljubili Gordanu?

Srsi prođu Damirom. Zastane mu dah, oštro zaniječe glavom i

odgovara:

Nemoguće, veličanstvo. Rekoh: svom dušom ljubim svoju

vjerenicu, a ljepša je, vrednija i divnija od svih žena

svijeta.

Gordana mirno gleda Damira pa se okrene k vratima radne

dvorane:

Veličanstvo, čujem kraljičin glas. Odviše dugo čeka. Ovdje

stoji plemić o kojem se radilo. Izvolite ga ispitati sve ono

važno

što vam je potrebno saznati.

403

Da, da odvrati kralj rastreseno.

Sada se više ne boji urote i razmišlja o onome što je čuo od

Damira A to mu pruža sigurne nade:

"Nemoguće je da Gordana ljubi princa. Taj mladi plemić sav

gori neprijateljstvom prema Gordani, jer odbija Ivana Korvi-

na. Svaka mu oštra riječ prikazuje Gordaninu hladnoću za

mojeg takmaca na prijestolje. Kraljica se, dakle, prevarila.

Gordana ne ljubi princa".

I onda počne prijaznije ispitivati Damira.

- Tko vas je zatvorio u tvrđavu?

- Zapovjednik napuljskih četa njezinog .vjdičanstva.

- Zašto vas je zatvorio?

- Tvrdio je da ima nalog od vašeg veličanstva.

- Vi ste se dali zatvoriti bez otpora, a izgledate vrlo

borbeni?

- Pošto mi rekoše da je takvu zapovijed dao kralj, nisam se

laćao mača, uvjeren da kralj mora postupiti pristojno s

glasnikom

Ivana Korvina. I čim dozna što su učinili Napuljci, pustit će

me

na slobodu.

Kralj gleda Gordanu koja mirno sluša i opet skrene oči k

Damiru:

- Kakav ste mi donijeli glas od princa?

- Samo upit: je li njegovo pismo dospjelo u kraljeve ruke

jer su sve putove u grad zaposjele napuljske uhode, vrebajući

na

sva pisma koja- bi princ slao kralju.

- Zašto bi to sprečavali?

- Jer Napuljci ne žele izmirenje između vašeg veličanstva i

sina pokojnog kralja.

- Stigli ste preodjeveni u fratarsku halju?

- Ovakav sam stigao kako me kralj vidi.

Vladislav gleda Gordanu, a ona potvrdi pogledom i kretom

glave. To ponovno uznemiruje Damira, a Gordana brzo uzme

papir i veli kralju:

- Neka se gospodin Damir potpiše.

- Da, potpišite svoje ime.

Veličanstvo, znam pisati. Nije potrebno dokazivati.

Bljesak njegova pogleda ponuka Gordanu da mu iza kraljevih

ramena pogleda u oči snagom koja ga ukori, čini mu se da u

tom pogledu čita neku veliku opasnost ako uskrati potpis i

nadoveže:

Ako kralj ipak želi pa uzme papir i napiše svoje ime.

Čim je kralj bacio pogled na papir, iznenađen usklikne:

Sve je jasno. Recite mi: je li ovdje princ Ivan i gdje se

nalazi?

Na te riječi Damir mrko pogleda Gordanu i odgovori:

- Kralju, na to pitanje ne mogu odgovoriti ni da me smak-

nete.

- U tom se slaže sa mnom! doda Gordana, gledajući u

kralja.

404

- Razabrao sam u mnogo čemu da se njegove izjave slažu

s vašima.

- Evo novog dokaza da je istina na mojoj strani, veličanstvo,

pozovite ovog plemića u dvoranu i ondje ispitujte sve

ostalo

naočigled sviju.

- Dobro. Učinit ću.

Iako Damira uzbuđuje kraljevo pristajanje na svaki Gorda-nin

prijedlog, svladava ljubomorne sumnje jer osjeća da se tu

radi o nečemu što je vezano uz Ivana. I odluči da čeka i

prepusti Gordani vodstvo.

Kralj je ustao:

Plemeniti gospodin Damir od Brezovice, izvolite pričekati

u predvorju dok vas ne zovem.

Damir gleda u Gordanu kako je krenula prema vratima radne

dvorane.

Veličanstvo se vraća na vijećanje navijesti ona kako bi

Damira posve umirila.

On se nakloni i otvori odaju. Kralj gleda za njim i

primijeti:

- Prelijep je taj vitez da bude čuvar takvoj ljepotici. Princ

Ivan je vrlo povjerljive prirode kad se pouzdao u njega.

- Mogao se pouzdati u njegovo čisto poštenje i prisegu ko

jom se kleo na sreću i život svoje majke.

Imate pravo. Sve je to jasno.

"A ipak, ništa mi nije jasno" doda Vladislav u sebi.

"Nije mi jasno što da radim s ove dvije žene? Tamo čeka

kraljica. Kako će me pogledati? Zar će me osuditi?

"A ova ovdje? što da započnem kad se obje žene upnu, svaka sa

svojom osnovom, svojom željom. Ipak, Gordana je dokazala da

nema urote. A što onda ima? Zašto su mi donijeli tu urotu?

Zašto su je skovali ako ničega nema? Netko je ipak pisao ono

pismo" ?

Onda se odjednom sjeti zašto je zapravo došao da govori s

Gordanom u četiri oka.

- Još mi niste rekli, Gordana, gdje je princ Ivan?

- Još nemam jamstva da ste voljni s njim pregovarati i da

ste spremni primiti ga kao kraljeva sina, a ne zarobljenika.

- Kad bih na to i pristao, on bi tražio za uvjet vašu ruku,

a kao vaš skrbnik i rođak, imam pravo odredbe. To bi moglo

pogoršati naše odnose.

Za vaše primirje nije važno hoću li ili neću poći za nj”.

Odgovor ga silno razljuti:

- To znam samo ja. Moja rođakinja može se udati samo po

mojoj želji.

- Istina je, ali vaša rođakinja je izgnana.

- Što velite?

- Ja sam izgnana iz kraljevstva.

- Vi izgnana? Tko bi vas smio izgnati?

- Vi, kralj.

405

Kralj ide srdito prema njoj sav rumen:

- Sto hoćete ovim riječima?

- Odgovaram na kraljeva pitanja.

- Ja vas nikad nisam izgnao.

- Jeste, veličanstvo. Zapovijedili ste mi da sutra u

zoru

putujem u Napulj. I moj put vodi onamo.

- U Napulj, da, ali to je bilo zato što sam mislio da ste

ortakinja urotnika.

- Zašto me kralj nije zatvorio u tvrđavu, mjesto da me

šalje na divan lijepi put i na dvor pun zabave?

- Kraljica je tvrdila da biste vi svisnu]^*i češkom dvorcu.

- Vi ste mi dosudili toliku tešku kaznu”4a me čak kraljica

morala braniti. Očito tamnicu?

- Ne, nikakvu tamnicu. Sto vam pada na um? ispričava

se on.

- Protiv čega bi me onda kraljica imala zaštititi? Od koga?

Od neprijatelja? Ako me kraljica zaštićuje, nema

neprijatelja?

Ljuti ga to ispitivanje, a neće da joj prizna kako je odlučio

da je zatvori u samotni dvorac. Napokon se dosjeti:

Kraljica je tvrdila da biste vi svisnuli u takvom češkom

dvorcu jer ste privikli raskošnom veselom životu i zato je

pred

ložila Napulj.

Iz druge odaje čuje se kraljičin glas.

- Vjerujte, Gordana, ona vam je vrlo sklona. Sklopljenim

me rukama molila da vas potpuno izlučim iz urote. Naglašavala

je neka vas štedim jer ste moja rođakinja. Ipak, govorila je

o

vama mnogo i lijepo. I vi ste u teškoj zabludi kad se bojite

nje

nog prijateljstva.

- Popravit ću svoju zabludu odgovori ona mirnom ironi

jom ali, valja nam poći.

- Čekajte, imam mnogo govoriti s vama. Hoćete li

opet

doći s biskupom Bakačem?

- Ne, veličanstvo. Biskupa su uhvatile napuljske čete, op

koljena mu je kurija. On i ne sluti zašto ga je dostigla

nepravedna

uvreda, ali idemo, kraljica je nestrpljiva...

- Gordana, zašto ste tako ledeni prema meni?

- Kralj govori sa mnom kao da se nije sve promijenilo?

- Ništa se nije promijenilo. Ostanite, još se nismo sporazu-

mijeli.

Ona počne govoriti hitro i poluglasno:

- Dovršite vijećanje, tražite neka vam dovedu glasnika, is

pitajte Damira. Odredite toj uroti dolično mjesto, dajte mi

jam

stvo da princa nitko neće prevariti niti ga zatvoriti, pa ću

pred

svima kazati njegovo boravište.

- I opet ćete doći s Bakačem?

Ako bude slobodan, a vi ustrebate njegovu pomoć.

I brzo otvori vrata radne dvorane.

406

U najvećoj zabuni ulazi Vladislav među svoje suvladare. O-

sjeća da svi vladaju više nego on i to ga ljuti, postiđuje,

ali ga ne popravlja.

Prvi mu pogled pada na kraljicu. Bijelo mramorno lice je

umorno. Nakon žive rasprave sa svojim Napuljcima, Filipcem i

Selnbergom Beatrica se zgraža što kralj tako dugo raspravlja

s Gordanom. Kad je doznala da je tamo Damir, prokune u sebi i

stade smišljati kako da sebe i svoje prijatelje izvuče iz ove

stupice.

Najposlije se smiri i dočeka kralja mirno. To ga još više

smete pa mu je neprijatno nastaviti vijećanje. I korača prema

Beatri-ci kao da ide po šupljem tlu i nakloni se.

Na kraljičinim usnama smiješi se cjelov, u očima vruća želja.

Oprostite, veličanstvo, tamo sam našao onog plemića Da

mira i uzeo ga na oštricu da vidim kakav je.

Ona mu odgovori šapćući:

- Nisam se nimalo dosađivala. I čekanje pruža sreću kad se

ljubi. Nadam se da ćemo sada stvar zaključiti.

- Da, odmah, odmah.

A ne zna što da zaključi i kako. Gdje da počne. Njemu je kao

da se je oko njega savio široki obruč i on u tom prostoru

glavinja amo tamo.

Dakle, je li sve razjašnjeno? pita kraljica.

Ali ni to mu pitanje ne donosi spasenje. Ne zna zapravo što

da odgovori.

Gordana pogledava kraljevu bespomoćnost. Selnberg istražuje

situaciju, promatrajući Gordanu i kralja uzajamno. Na stolu

stoji urotničko pismo. Gordana upire u nj pogled, ne bi li

kralju dala uporište.

Ali on je smeten i traži, a ne zna što. U krajnjoj neprilici

Gordana odluči i dade mu tobožnje Damirovo pismo. Beatrica se

smije:

Preuzela si tajničku službu. Zaista ti pristaje. Dakle: sad

nam otkrijte, veličanstvo, boravište princa Ivana, a tada ću

ja

reći svoju posljednju.

Svatko je zabavljen samo ovim kraljičinim obećanjem. Na-

puljci se nadaju dobru. Gordana i Selnberg zlu. Kralj se samo

još boji. I držeći u ruci pismo, sjeti se što je obećao

Gordani i uhvati napokon nit vijećanja.

- Prečasni gospodin Filipec uhvatio je ovo pismo u glasnika

plemića Damira od Brezovice. Je li tako?

- Da, veličanstvo, pismo je uhvaćeno odgovori kancelar

Filipec.

- Molim vas neka mi odmah privedu glasnika koji je donio

pismo.

Dok to govori, Gordana gleda Filipca i kraljicu. On se

smješka, a Beatrica brzo uhvati prigodu da si sebe skine

svaku sumnju pa sama pita:

407

- Uistinu, gospodine, gdje je taj glasnik?

- Nisam dospio razjasniti vašim veličanstvima kako je bilo.

Glasnik se uvukao kroz straže koje su spavale veli

kancelar.

- Htio bih s njim govoriti prekine Vladislav. Drugo

nije važno.

- Da, kralju. Glasnika su straže opazile i potrčale za njim.

Htio je pobjeći, razvila se borba u kojoj je glasnik pao...

- Mrtav je? pita kralj.

- Da, veličanstvo, inače bismo bili od njega koješta doznali.

- Vidjeli ste ga mrtvog? pita Gordana.

- Ne odgovaram ženama oštro će f jl^pec.

- Odgovorite meni, kralju: jeste li ga vifijeli mrtvog?

- Nisam. Javili su mi moji što se zbilo. I tek kad je ležao

mrtav, pretražili su ga i našli pismo.

Gordana gleda u oči Vladislavu mirno, trijumfatorski. On

osjeća da je prevaren. Jer ga nije bilo. Urota je skovana.

Tko ju je skovao? I sada tu sjedi mudra, prekrasna kraljica i

uskoro će steći uvjerenje da se on dade varati. A tu je

Gordana i smatra ga slabim nedoraslim kraljem, kojemu su

objesili urotu. A sam zna da je varan, smiješan, ismijan od

obje žene. Ne, to ne može dopustiti.

I odmah uzme zvonce. Stjepku naloži neka dovede Damira.

Napuljci su u duši uznemireni. Ali drže se hrabro i mirno.

Filipčevo dugo i pjegavo lice okrenuto je kralju. Vedri

smješak vazda mu je u očima i na tankim usnama.

Beatrica pristupi kralju i veli mu, šapćući:

- Vrlo dobro što ste pozvali mladog plemića. Tako ćemo

barem i mi znati ono što je Gordana doznala prije mene.

- Gordana ne može saznati ništa prije vas. U onoj odaji

ispitivao sam Damira samo o njegovu odnosu prema princu i o

tom kako je stigao u Budim.

Damir stupi u dvoranu.

Napuljci gledaju stasitog plemića s osjećajem kojim se gleda

dubina ponora pod nogama.

- Vi ste poslali biskupu Bakaču iz Pečuha pismo u Budim?

pita Vladislav Damira.

- Ne, kralju. Nikakvo pismo nisam slao.

- Nikome? Pazite što odgovarate.

- Ne, veličanstvo, nikome nisam slao pisma.

- Biskupu Bakaču stiglo je vaše pismo.

- Nemoguće. Nizašto na svijetu ne bih se obraćao njemu.

- Vi ste u prijateljstvu s njim reče kraljica.

- Obratno, u neprijateljstvu.

- Zbog čega? pita kralj.

- Ostavio je princa i nas Hrvate. Nemamo, dakle, nikakve

želje da s njim prijateljujemo.

408

"Ovo odgovara informacijama što sam ih dobio od Gordane još

jučer kad mi je dovela Bakača." konstatira Vladislav, a

onda uzme navodno Damirovo pismo i pokaže ga Damiru.

Niste ovo pisali vi ili kazivali u pero?

Damir samo pogleda u pismo i odmah reče:

- Nije moje pismo, a i potpis je lažan. To nije moj potpis

i Damir odmah uzme čisti papir i potpiše svoje ime.

- Neka veličanstvo pogleda negdje u kraljevskim ladicama.

Naći će mojih potpisa. I svjedoci su u dvoru. Gospodin biskup

Filipec dao mi je jednom potpisati neki ugovor za mojeg oca.

Neka on na svoj križ što ga nosi oko vrata kaže je li to moj

pot

pis, ili nije?

Ova Damirova navala pretvara Napuljce u kamen. Damir donese

Filipcu svoj pravi i onaj krivi potpis. On uzme papir pa ih

ogledava i slegne ramenima:

- Uistinu, veličanstvo, moram priznati da sam u odajama

kralja Matije vidio toliko raznih potpisa da se nikako ne

mogu

sjetiti koji bi od ovih dva potpisa bio pravi, a koji krivi.

- Naravno, ne možete se sjetiti. Kako biste to držali u pame

ti potvrđuje kraljica. I sami vidimo da Damirov potpis

nije

jednak s ovim što je na pismu.

Svi su obredali papir i uspoređivali i svatko je slijegao

ramenima. Kraljica najposlije usklikne:

- Uistinu, ovo je zagonetka. To se mora razriješiti.

- Da, kraljice reče kralj i naredi Damiru da iziđe.

Kad je otvorio vrata, dopre u dvoranu vika s hodnika.

Dominiraju žestoke psovke na češkom jeziku.

Kralj se smrkne i naredi Selnbergu neka zove dvorskog me-

štra.

Kakvo je to ponašanje na dvoru? zgraža se kraljica.

Uto se na vratima pokaže František sa svojim

časnikom.

Obojica su crveni od gnjeva. Kralj se ljuti:

Što radite u dvoru? Nedostojno se vladate.

Veličanstvo, moram s vama govoriti, a vaš novi dvorski

meštar ne dopušta mi da uđem. Tako se nikad nije postupalo

sa mnom.

Obojica govore češki i nitko ih ne razumije, osim kralja,

šelnberga i Filipca. Ali Gordana pozorno sluša i donekle

razabire o čemu se govori.

Uniđi blago zove kralj svojeg pouzdanika. Vidiš, tu

je kraljica, pozdravi je dostojno.

Bradati se čovjek pokloni ceremonijalno, ali oči odvraća od

nje i skreće ih prema kralju ...

- Moram nešto važno reći veličanstvu.

- Sad vijećamo, kasnije.

Nemoguće kasnije. Neka me veličanstvo sasluša.

Vladislav se povuče k prozoru daleko od ostalih:

409

- Reci František što želiš, ali tiho.

- Veličanstvo, Napuljci su navalili na konačište vaše rođa

kinje. Kuća pripada nekom plemiću. Sve su razbili.

- Razbili? Kako? Sto su razbili?

- Provalili su u ime kralja i harače.

- Tko ti to veli, František?

- Eno ga tamo i on mahne časniku oklopnika što stoji

uz vrata.

Dok oni drugi promatraju što se to zbiva, kraljica razgovara

s Filipcem, a kralj zove k sebi Selnberga da čuje što se

zbiva.

Časnik se približi kralju: . .;<•;

Veličanstvo, napuljske čete provališe u kuću.

Oklopnici

su otišli da prate njezinu milost Gordanu, a ja sam branio

ulaz

s momcima što smo ih imali. Napuljci su počeli pljačkati,

nose i

vuku iz kuće sve što je tamo vrijedno. Ovo me ponukalo da

osta

vim bojište i pohitam kralju jer Napuljci rekoše da ih je

poslao

kralj. Nisam to vjerovao. Htio sam ih suzbiti, a oni

pljačkaju,

nose dragocjenosti, a puk gleda i zgraža se što to čine na

kraljevu

zapovijed.

Šelnberg gleda kralja s izražajem ironije.

- Još nisu proglašene kraljevim četama i već u vaše ime

pljačkaju.

- Reci kralju sve zapovijedi František časniku. Doslov

ce sve što su rekli o kralju.

- 0 meni? pita Vladislav. što su rekli?

- Kad sam Napuljcima uskratio ulaz u dvorište jer čuvam

kuću u kraljevo ime, poviče jedan njihov

četovođa: vaš je

kralj...

Časnik zapne i porumeni.

- Reci ti, František ponuka ga kralj što je rekao?

- Napuljac je vikao: vaš kralj je magare na koje smo mi

zajahali da nas nosi kraljevstvom. I mi ga više ne damo iz

ruku.

Na kraljevim se usnama pojavi smiješak nepriličan, nevoljki.

Šelnberg, naprotiv, porumeni od jada:

- Te riječi pokazuju da je prosti napuljski četovođa slušao

mišljenja aragonskih odličnika.

- A što se dalje događalo? pita kralj, ne odgovarajući

Šelnbergu.

- Napuljci razbiše vrata dvorišta i provališe u

prizemlje.

Mi smo se s njima pobili, ali nemamo dovoljno oružja. Dvojica

ukućana, jedan visoki, jaki, bije se za deset, a uza njega

neki

mladi, bljedoliki tuče poput lava. Tako Napuljci nisu mogli

na

prvi kat pa navališe iz prizemlja razvlačiti sve što je

vrijedno.

Cak i posteljinu vuku iz kuće. Tobože pretražuju. Sad su

napali

branitelje Gordanine odaje, ali njih je samo pet, a

Napuljaca

četrdeset, što da radim?

- Uzmi oklopnike i rastjeraj Napuljce. Razumiješ li, ali reci

da je to odredio gospodin šelnberg. Idi. Žurno.

410

Časnik i František odu, a češki kancelar se smije:

Meni mogu slobodno reći da sam magare i zajahati mi na

jer ja ih neću nositi ovim kraljevstvom. Radije idem u

Ćešku.

Ne tako glasno upozori kralj.

Vaše veličanstvo kani još moliti za oproštenje što su vas

pogrdili?

Vi ste grubi prema kralju. To nije lijepo.

- Zaboravio sam. Ja sam samo vaš prijatelj i pouzdanik.

Moram šutjeti da Napuljci mogu gromkije vikati protiv vas.

- Šutite. Kraljica će uskratiti kraljevstvu svu svoju pomoć.

Ja nemam ni pare u džepu.

- Dakle, o njoj ovisi kraljevstvo? Samo o njoj?

- Pitajte Filipca. Nemamo novaca ni za uzdržavanje dvora.

- Onda ubijte sve koje vam kraljica dovede na stratište i

ostanite s onima koji vas nazivaju...

Ne slušajući dalje svojeg kancelara, kralj krene k stolu.

Beatrica mu ide u susret riječima:

- Neugodnu vijest doniješe mojem kralju? Dajte da vam

pomognem snositi.

- Doći će čas kad više neće moći stizati takve vijesti

odvraća mjesto kralja šelnberg.

A ona nježno i lukavo šapće kralju:

Završite, zaručnice, ovo neprijatno vijećanje: dođite

slušati

riječi ljubavi što teško čeka svoj čas.

Vladislav joj ponudi naslonjač. Ona je sjela. Uz nju gotovo

posve blizu stoji Gordana.

Kraljev pogled nehotice preleti pojavama obiju žena. Sjeda i

čini se da misli što će reći, a njegovo muško oko promatra

Gordanu. U ružičastoj odjeći čini se kao pupoljak u zoru

posut mladim suncem čiste ljepote. I promatra Beatricu u

raskošnoj zeleno--crvenoj haljini. Grudi su joj nakrcane

đerdanima, draguljima. Lice kao slika izrađena kistom.

Gordanina baršunasta put nema ničeg umjetnog. Usne su rumene

od krvi, mlade, žive.

"Kad bi ova tako gledala i šaptala kao Beatrica! ..."

- Dakle reče kralj dogodilo se nešto čudno što me

silno zabrinulo, a sad neka bude zakopano. Ništa se nije

dogodilo

iza mojih leđa što bi me moralo zastrašiti za budućnost, ni

mene

ni kraljicu doda kao da ispravlja. Jesmo li poslali,

princu

ono pismo? pita odmah najobičajnijim glasom Filipca.

- Jesmo, kralju.

- Dobro, šaljite brzoteču i vratite glasnika.

Onda počne tražiti po stolu.

- Gdje je nalog za uhićenje princa Ivana Korvina?

Kraljica gleda preda se kao skamenjena. Filipec uzima

iz

mošnje papir i pruži ga kralju, složen udvoje.

Ovdje su nalozi.

411

Kralj ode nekoliko koraka od stola, držeći složenu pergame-

nu. Gotovo ih trese zima, čekajući što će učiniti. Filipec je

blijed. Kralj započne:

Dokazano je da ne postoji nikakva urota, naprotiv princ

Ivan Korvin došao je sam u Budim prije nego što sam mu odgo

vorio. Dakle, ovaj nalog nema svrhe.

Tišina. Tanke mu ruke razderaše zapovijed. Napuljci osjećaju

kao da im razdire kožu.

Tada se kralj okrene Gordani i naglasi svaku riječ:

Ivanu Korvinu šaljem svoju kraljevsku riječ, jamstvo i

molbu neka primi moj poziv i dođe k menj, jsao moj časni

gost.

Tu ćemo se zajedno dogovoriti o ugovoru što ga je svojedobno

sklopio s Bakačem. Ivan Korvin slobodno se može kretati Budi-

moin po svojoj želji.

Gledao je pri tom Gordanu i predao se užitku što mu ga je

pružio njen nasmiješeni pogled.

Kraljica pogleda smrknuto, a svu je obuzima zima, osjećaj

stida. Kao da su je gurnuli u prah. Napuljci su udareni

gromom. Nitko od njih ne prozbori riječi.

Međutim, šelnberg uzima pero i papir i veli kao da ga je

kralj pozvao:

Mislim da ću biti dovoljno spretan pisar vašeg veličanstva.

Kako je ono kralj izvolio reći?

I dok kralj opetuje izrečene riječi, on piše i najposlije

dade kralju da potpiše svoju izjavu.

Beatrica nemoćno sluša. Napuljci tiho proklinju. Gordana je

pobijedila.

Pošto je kralj potpisao, šelnberg predaje Gordani kraljevu

obvezu. Ona mu zahvali pogledom, a kraljica ispruži ruku:

- Ne trudite time Gordanu, gospodine šelnberg. Poslat ćemo

princu glasnika i obazre se prema kralju s pitanjem:

- Da, ali kamo?

Sad tek opazi Vladislav da još ne zna prinčevo boravište.

Gordana mu brzo dolazi u pomoć.

Hvala, kraljice, uistinu mogu sama odnijeti pismo jer se

princ nalazi u stanu svoje majke reče ona, prešutjevši da

je

zapravo u Damirovoj kući, dakle, u njenim odajama.

Vijest iznenadi kraljicu, njezine istomišljenike i kralja.

- Kada je stigao? pita kraljica, suzdržavajući ogorčenje.

- Danas. Odmah nakon Damira.

- Sva sreća što i njega nisu uhvatili. Očito je ušao u grad

neviđen i sam?

- Ne, kraljice, došao je da su ga svi mogli vidjeti i to sa

čitavom pratnjom i gospodinom Đulajom.

- Zašto su uhitili Damira, kad su pustili princa?

- Ne bih mogla razjasniti, kraljice.

- Dobro je što su barem princa pustili na miru.

412

Dakle, Ivan Korvin nalazi se usred Budima sa svojom

pratnjom? naglašava češki kancelar.

Na to češki kancelar usklikhe:

Evo, veličanstvo, živ, nepobitan, gromovit dokaz da uistinu

nema urote niti je moglo biti.

Na tu konstataciju Napuljci su nijemi, a kraljica potvrdi

šelnbergove riječi:

To je i moje mišljenje.

Kralj je nešto tražio po stolu i uzeo spis:

- Kako ovo pismo nije upravljeno biskupu Bakaču, to ja,

kraljica i ja, određujemo da se biskupu Bakaču opet dopusti

slo

bodno kretanje. Neka se četa koja je opkolila njegovu palaču

odmah povuče.

- Želji kraljevoj bit će udovoljeno.

- Molim vas, gospodine šelnberg, idite k biskupu i recite

mu da su čete zauzele palaču pomutnjom.

Cim je kralj izrekao ime Bakač, Filipec bijesno pogleda

svojeg druga. Taj pogled optužuje ga zbog poraza, češki

velikaš hoće da nešto kaže, ali kraljica će Vladislavu:

Veličanstvo, dopustite mi da sada kažem posljednju riječ

koju sam već prije najavila.

S najvećom ljubaznošću kralj se nakloni:

Vaše veličanstvo ima uvijek svoju riječ kad god zaželi.

Beatričini savjetnici okrenu se k njoj. Oči im upijaju

izražaj

njenog lica. Poraz im je donijela Gordana uz šelnbergovu

pomoć. Kraljica ga je u sebi proklela do devetog koljena,

Filipec mu obe-ćaje osvetu. Francesko grdno kune, Ranzano,

iskusni državnik, mirno prosuđuje i šuti.

Gordana prati svaku kraljičinu kretnju. Svi pozorno

promatraju kraljicu. Ustala je kako bi još jače djelovala na

kralja zamamnom jedrinom svoje pojave. Ponosno podigne lijepu

glavu. Visoke obrve, nešto potcrtane kistom, čine se kao dva

srpa, oštre i britke. Đerdani na grudima zazveče. Dotakla ih

je bijelim prstima punim dragulja.

Kraljičine kretnje izazivaju budnu pažnju svih oko nje.

Gordana zna u njima čitati i naslućivati, ali ovog časa gubi

uporište. Kraljičino držanje sasvim je osebujno. Takvu je još

nije vidjela. Uprla se, isprsila poput propovjednika koji će

svijetu objaviti veliku istinu ili kao vladar koji će sada

osuditi.

Vaše veličanstvo i gospodo, danas se ovdje odigrala ne

vjerojatna igra.

Vladislav promatra njezin stas, haljinu, nakit i lice.

Posljednja riječ zahvaća i njegovu pozornost.

Preko ove igre ne može se prijeći bez razjašnjavanja.

Čitavo

poslije podne, sve do noći, jer evo, stigli smo o visokom

suncu, a

sada već dugo gore svijeće, čitavo to vrijeme

proživjeli smo

nečuvena uzbuđenja, strah za sigurnost prijestolja. Stvarali

smo

413

osnove kako da se obranimo od urote koja nas se teško

kosnula. Proživjeli smo, dakle, teške časove. Je li tako,

kralju?

- Sasvim tako, kraljice odvraća on glasno, ali nesigurno.

- Naglasila sam: preživjeli smo teške časove i brige. I kralj

to potvrđuje. A sad odjednom, iznenada kao grom iz neba,

stižu

nam posve protivne vijesti. Urote nema.

- Nema naglasi Šelnberg, a kralj potvrdi glavom.

- Da. Nema je. Pa ipak, urota je bila dokazana, jasna, a

onda oborena. To se ne može ostaviti neriješeno.

"Što kani s tim?" prenaraženo pita kralj.

Urota je bila tu na stolu tako jasna i .nedvoumna, a sad

je nema. što to znači? Da je urota bila podmetnuta.

Ova izreka pogodi sve kao grom.

Kamo kani iz ove stupice koju je sama nabacila?

- Ako je podmetnuta, onda dolazi drugo pitanje: zašto?

- Da, zašto? upada kralj. To se mora razjasniti.

"Što ona hoće? Odati mene? Napustiti? Izdati " misli

Filipec i bulji u nju kroz rubove četkastih žutih trepavica.

Od uzbuđenja peče ga grlo. I čuje njen glas.

Tko je zasnovao urotu? To je treće pitanje.

Ona časak odahne i onda poprimi izražaj ogorčenja:

Neoprostivo je nedjelo što su ubili glasnika koji je nosio

ovo pismo. Znao on da nosi lažno pismo ili ne, borio se za nj

i

pao. A on nam je mogao reći tko ga je poslao. Ovako nemamo

traga tko nam je urotu podmetnuo. Ali naglašavam: neću

mirovati

dok podlog lašca ne pronađemo i ne kaznimo po zasluzi.

Još uvijek slušaju pomno uvjereni da ono što kani tek ima

slijediti.

Podlac neka plati za svu brigu što smo je podnijeli kralj i

ja, i svi mi. To još nije sve što sam kanila reći.

Ovo je svima jasno i njihova je pozornost napeta do krajnjih

granica.

Bez daha gledaju i otvaraju oči i sluh:

Što je htio podlac? Evo što. Znao je: ako urotu prikaže

istinitom i mi joj povjerujemo, kralj i ja uteći ćemo se

najoštri

jim odredbama prema optuženima. Bilo je jasno da ću ja po

krenuti jače, oštrije, strože mjere da kaznim urotnike

kojima

ionako nisam sklona. To je prirodno.

Opet časak čeka da jače potcrta smisao:

A što bi se desilo kad bi se kasnije dokazalo da je urota

laž? Evo što: najprije bismo kralj i ja navalili na onoga

koji je

urotu otkrio, donio urotničko pismo, a najviše bih ga napala

ja

jer mi je donio pismo prije nego kralju.

2ute Filipčeve trepavice se zatvore.

Ali taj čovjek je danas najjače, najodlučnije

uporište,

oslonac i temelj našega prijestolja, prečasni gospodin

kancelar

Filipec.

414

On porumeni. Ne zbog pohvale, nego od uzbuđenja. Osjećao se

spašen. Natkrilila je čak i njegovu lukavost. Uzela ga je u

o-krilje. Svom joj dušom zahvaljuje.

- Vaše veličanstvo govori živu istinu pohita Šelnberg da

brani Filipca. To je bilo i moje mišljenje.

- I moje reče kralj, a kraljica govori dalje:

- Dakle, svi se slažemo da su urotu namjestili gospodinu

kancelaru neki tajni neprijatelji koji možda žele na njegovo

mje

sto. To im neće uspjeti. Možda je podmetnuta urota imala i

težih

motiva. Ali sad to ne možemo istražiti, dok ne uhvatimo

podlaca.

Sad, međutim, imam reći ono posljednje što je isto tako važno

kao

i urota i motiv. Kralj i ja odlučili smo urotnike udariti

protu-

urotom, uhvatiti ih, zatvoriti i kazniti, a oni su nevini. Da

smo to

učinili, bili bismo okaljali ugled svoje vlasti kaznama. Ipak

smo

spašeni te nesreće.

- Istina je nadoveže kralj spašeni smo.

- I prijestolje naše spašeno je teške ljage.

Kraljica se okrene kralju:

- Veličanstvo, tko je spasio nas dvoje i prijestolje?

- Tko? pita on, a drugi bulje u kraljicu.

- Evo, ova lijepa, umna glava.

I pokaže na Gordanu.

Svi se trgoše. I Napuljci i kralj.

Beatrica pohita Gordani, raskrili ruke i usklikne:

Gordana, spasila si moje prijestolje. Dođi da te zagrlim.

I grli je čvrsto, zanosito kao da grli najmilije biće na

svijetu.

Beatričin glas zvuči uvjerljivo, predano, zanosno.

Nikad neću zaboraviti što si danas učinila. Uvijek računaj

na moju nagradu. Za ovo, danas ...

Beatrica privija Gordanu čvrsto na svoje grudi i ovija oko

njenog vrata svoje ruke. Gordana ih osjeća kao zmije, a svaku

njenu riječ kao bodež.

Pretvorila se u led i čeka da je aragonka oslobodi zagljaja,

a oni oko njih stoje osupnuti, zablenuti. I Napuljci, i

Filipec, i šelnberg. Napola otvorenih usana, široko

rastvorenih očiju, kao da ne vjeruju.

I sluh im ne pruža uvjerenje da su sve to čuli. I mozak im

sustaje u radu. Omamljeni su.

Vladislav se podbočio na stol. Sive svijetle oči pune su

smiješka radosti. Ne misli tog časa ništa, ne veli ništa,

samo upija sliku Beatričina zagrljaja, prati nježnost njenih

ruku što gleda Gordani-nu glavu i svijaju se oko njenog

vrata. Njemu je kao da sam o-sjeća milovanje i osjeća

kraljičinu ruku oko svojeg vrata. A onda mu se opet čini da

se njegova ruka smotala oko Gordanina struka i njegov se dlan

dotiče bijele puti na golom Gordaninu vratu. I zahvaća ga

voljkost.

Napokon kraljica skine ruke s Gordanina vrata, okrene se

prema kralju i veli:

415

U ime napuljskog kralja imenujem Gordanu prvom po

časnom plemkinjom njegova dvora, a to znači da ćeš tamo

dobiti

naslov vojvotkinje. To će ti se podijeliti velikim

svečanostima.

Ali ne kanim se lišiti tvoje blizine, Gordana. Za nekoliko

mjeseci

moraš se iz Napulja vratiti na moj dvor. Jesi li zadovoljna

Ona se duboko pokloni i odgovori mirnim, suhim glasom:

Neizmjerno zahvaljujem plemenitosti vašeg

veličanstva.

Onda kroči bliže i malo se osmjehne, gledajući kralja i kra

ljicu:

Neka mi bude dopušteno da se odmah oprostim. Do zore

je još malo vremena. ̂

Vladislav ne reče ništa, već se samo smijesi, zatečen,

zaskočen, ne zna odgovoriti. Selnberg razabire Gordaninu

namjeru. I dok se ona klanja kraljici i kralju, uzme je pred

svima poučavati:

- Kraljica je divnim riječima razložila da je urota podmetnu

ta i da ste vi spasili prijestolje od omraženosti, prema tome

ne

može za vas vrijediti onaj odsudni kraljev nalog da sutra u

zoru

putujete. To više što vas je njezino veličanstvo nagradilo

tolikim

počastima. Kralj je povukao zapovijed izgona.

- Tako je, češki kancelar je ispravno shvatio doda kralji

ca. Putovat ćeš odmah nakon našeg vjenčanja zajedno s mojom

sestrom donom Izabelom. Valja mi se pobrinuti da ideš tamo

opremljena dostojno našeg i tvojeg položaja.

Sve to govori kraljica ljupko, smiješi se i miluje joj

lice. Gordana obara oči da mi sakrila neprijatan osjećaj.

Tada se kraljica okrene Vladislavu:

- A sad je ova stvar temeljito dovršena, zar ne, veličanstvo?

Iskreno ushićen, Vladislav usklikne, polazeći k njoj:

- Sretan sam, veličanstvo. Vrlo sretan.

Ona uzme njenu ruku i stisne je značajno:

- Vrijeme je izmaklo. Krenimo, dakle, kući. Gordana, dođi.

Idemo.

- Hvala, kraljice, evo me, samo vani još uvijek čeka plemić

Damir.

- Uistinu primijeti kralj.

I pozvaše Damira u dvoranu. Kralj mu objavi da se sve

raščistilo. Gordaninom zaslugom sve je dokazano i reče:

Možete otići kud vas volja.

Damir razumije zašto je Gordana na dvoru, ali neizbrisivo

vjeruje da njen utjecaj na kralja nije posljedica njegove

pravednosti ni rodbinstva.

A Beatrica veli glasom da je svi mogu čuti:

Vidite, vjerenice moj, nije li me upravljao sretan instinkt

kad sam zaštićivala Gordanu od vašeg gnjeva? Ona je sve raš

čistila. Ona je danas naše blago. Zato ću je sa svojom

sestrom

poslati u Napulj da se tamo proslavi. To će joj otvoriti

veliki

ugled u čitavom kraljevstvu. Bit ćeš, Gordana, uresom

našeg

dvora, a ja tebi sestra.

416

Kralj se nasloni i odvraća:

Hvala mojoj ljubljenoj vjerenici što odlikuje moju ro

đakinju.

Beatrica priđe bliže i šapće mu:

- Na žalost, naša ljubav mora danas pridonijeti žrtvu kra

ljevstvu.

- Dakle, idemo pozove kraljica svoje Napuljce.

Princ Francesko i Ranzano teškim koracima krenu k vratima.

Kao da ih je netko dočekao iz zasjede, izudarao ih i orobio,

o-pljačkao, oduzevši im čitavo blago na kojemu su gradili

svoj život.

Jedva su izašli u predvorje gdje ih čeka dvored napuljiskih

dvorana, vjerujući da su svi oni već gospodari dvora.

Francesko i Ranzano gledaju se poraženim pitanjima i odlaze

za Beatricom koju prati kralj. Gordana ide za njima.

U predvorju Filipec povuče u arkadu šelnberga i bijesno mu

šapće:

- Vi ste me čitavu večer izigravali. Pripišite sebi

posljedice

koje će nastati za kralja kad napustim svoje mjesto.

- Nećete napustiti svoje mjesto.

- Vi ste me gurnuli dolje.

- Ne mogu kralju dopustiti da započinje svoju vlast borbom

protiv Hrvata s podmetnutim urotama.

- Ako nije podmetnuta? Što onda?

- Vidjet ćemo kad se bude obnavljao ugovor s princem.

- Nema obnove. Ugovor su pogazili vojvoda i princ, i svrše

no je.

- Vi pod sobom kopate ponor, gospodin Filipec.

- Vi pod kraljicom, a to znači pod kraljevim prijestoljem.

- Ako se ne okanite Beatrice, survat ćete se.

- Nema od nje pogibelji dok imamo bečki ugovor. A vi ćete

k Bakaču?

- Moram, kralj zapovijeda.

- Velemožni, upamtite: jednom ste mi rekli da ne puštam

kralju svoje neprijatelje, a taj Bakač me mrzi. Ako vi

posredujete

između njega i kralja, izbili ste mi iz ruke svako oružje da

pro

vedem bečki ugovor.

- Zadao sam vam riječ: nikad neću nikome dopustiti da vas

izigra ni u kralja ni u kraljevstvu. Neka vam to dostaje.

Sutra u

deset sati bit ću ovdje. Hajdemo, već su svi u dvorištu.

Svi iziđoše iz dvora. Kraljica se pred glavnim izlazom

oprosti s Gordanom i hitro potjera konja u egersku palaču. Za

njom ide pratnja. Gordanu prati Damir. Kraljevski oklopnici

nisu se nigdje pojavljivali.

417

27 GORDANA IV

27*

NOC NAKON PODVALJENE UROTE

Poput plamteće baklje Beatrica ulazi u egersku palaču, baci s

glave klobuk, pa hoda po svojoj odaji za primanje. Iz očiju

sijeva oganj.

Francesko i Ranzano stoje u kutu kao dva kipa i šute.

Za nekoliko sekunda kraljica se zaustavlja i uzvikne:

Neka dođe zapovjednik mojih četa.

Enriko otvori vrata predsoblja i rukom zovne u sobu napulj-

skog grofa koji je zapovijedao Beatričinim četama.

- Tko je uhvatio hrvatskog plemića Da”mlra?

- Ja, vaše veličanstvo veli on slavodobitno. Odmah čim

je veličanstvo otišlo u dvor.

- I usudio si se odvesti ga u tvrđavu, a da prije ne javiš

meni?

- Veličanstvo je bilo u dvoru.

- Napuljski grof Pjero ne može pohitati za svojom kralji

com?

- Naredili ste mi opkoliti Bakačevu palaču, zatim da šaljem

četu u Damirovu kuću na pretragu.

- Ali o takvoj lovini morali su me smjesta izvijestiti u

dvor.

Izdaju me vlastiti ljudi vikne preneraženom grofu koji se

odmah udalji.

Ranzano ga uzima u obranu:

Umirite se, kraljice. Uzalud bi bilo da su vam javili u

dvor. Vi ste Damirovo pismo odmah predali.

Ogorčena, ona zalomi rukama:

Nad njima lebdi proglas veleizdajstva. I oni su tu u Budi-

mu, nadohvat mojoj ruci, a ne mogu ih zgaziti.

Ranzano kima glavom:

Đavo je dovukao Gordanu. Ona nam je izbila iz ruke ovu

divnu urotu.

Kraljica uspravi glavu kao zmija i sikne:

- Ona. Samo ona. Prokleto joj bilo. I njezin pomoćnik sje

verni pas šelnberg. Izravno se upro s njom protiv mene, baš

protiv mene. Filipca je štedio, ali mene je pseto grizlo.

- Veličanstvo neka prosvjeduje u kralja.

- Prognat ću ga iz kraljevstva čim se vjenčam. Na dan same

vjenčane slave.

Onda se trgne. Ulazi biskup Filipec. Kraljica pohita k njemu

i zgrabi ga za lakat:

- Predali ste kralju zapovijed da se uhiti princ?

- On je zapovijed razderao.

- Ali onu drugu zapovijed da se uhiti Gordana gdje god se

nađe, i nju ste složili s onom prvom koju je kralj razderao?

Zjenice joj se pretvaraju u bodeže, a ruke stišću njegov

lakat kao okovi.

418

Ne, kraljice, tu sam zapovijed zadržao. Evo je.

Ona se baci na pergamenu poput gladne zvijeri na plijen,

upija u nju pogled, sve joj slova igraju pred očima. Spušta

se u naslonjač kao da će se onesvijestiti.

Ipak, ipak je tu posljednja nada, jedina nada razvaljene

utvrde, čvrsti temelj. Na tome će sagraditi novu tvrđavu

svojoj

pobjedi. Konačno Beatrica mora pobijediti. Mora jer je

pisano.

Isprekidano izgovara riječi, glas joj se snizuje, oganj

bijesa smanjuje.

Tu zapovijed ne može mi nitko izbiti iz ruke. Niti

razoriti,

nitko pobiti, nitko oteti.

Ranzano ponudi Filipcu da sjedne.

Potrebno je da vijećamo o današnjim događajima i o pos

ljedicama.

Češki kancelar hitao je sa svojom pratnjom da po kraljevoj

zapovijedi oslobodi biskupa Bakača. Stigavši tamo, zaustavi

konja pred Bakačevom kurijom. Ispod tamnih krošanja kestena

netko izjaše i zakrči mu put:

- Ne možete k biskupu. Nitko ne može, u ime kraljevo.

- Tko ste vi što ovdje govorite u kraljevo ime?

- Cetovođa njezinog veličanstva.

- A ja vam nosim zapovijed njegovog veličanstva da se vaša

četa odmah povuče. Ja sam njegov češki kancelar.

- To može reći svatko.

- Idite mi s puta vikne srdito šelnberg.

- Ne mičem se odavde. Kralj mi je prije pola sata poslao

nalog da se ne mičem. Izvolite primiti na znanje.

šelnberg se povuče i pošalje u dvor kralju vijest. Uskoro

dojaše František sa čitavom četom oklopnika i kraljevom

zapovijedi da se aragonci udalje. Tek sad su popustili i

otišli, šelnberg odredi:

čekaj me, František, otpratit ćeš me u dvor jer bi se

aragonski lupeži mogli vratiti i napasti me.

Onda naloži da ga jave u biskupovoj palači, čitavo popodne i

večer čekao je Bakač u teškoj neizvjesnosti što će biti s

njime. Sada kroz otvoren prozor sluša kako ga oslobađaju

zatočenja i kako mu u posjet dolazi odličan gost. Brzo mu

pošalje u susret nećaka Belu, a sam dočeka kraljeva poslanika

vrlo uljudno i ponizno i uvede ga u sobu.

Šelnberg brzo razjasni:

- Nosim kraljevu poruku. Aragonska četa opkolila je vašu

palaču bez kraljeva znanja.

- O tome nije potrebno uvjeravati reče Bakač. Kralj

ne bi mogao odrediti takvu nepravdu.

419

Nije mogao slutiti je li Vladislav šelnbergu otkrio njegov

boravak na dvoru s Gordanom pa odluči da o tom šuti dok on

sam nešto ne kaže.

Međutim, češki kancelar nije znao ništa pa uvjerava biskupa:

- Veličanstvo je duboko ožalošćeno što je uzvišenoj crkve

noj milosti počinjena nepravda.

- Ja sam mirno čekao rješenje. Znao sam da mi je kraljiči

na četa nanijela tu sramotu.

- Možda kraljica i ne zna o djelu svojih četa. Očito vaša

prečasnost u to ne vjeruje?

- U prošlosti ne bih vjerovao, jer tada,#am bio državnik,

sada sam običan biskup, a moji me putovi vođe u samostan. Pre

ma tome, danas nitko nema razloga progoniti me mržnjom.

- Zašto vaša prečasnost ide u samostan?

- Neka mi vaša velemožnost oprosti. Nekoć sam u službi

izazivao protiv sebe neprijateljstva.

- Čuo sam da ste mnogo značili u kraljevstvu.

- Samo kao pomoćnik kralja Mati je.

- A on je bio velik i uman, dakle, nije mogao imati uza se

skromne umove.

- Bilo i prošlo. Sad mi je samo do toga da se oko mene ne

okupljaju kancelarove i kraljičine sumnje da sam protiv

njihove

vlasti. Dakle: povlačim se u samostanske zidine jer želim

živjeti

bez ovakvih iznenađenja.

- Kraljičina mržnja sigurno ima svoj povod? Čime ste joj

se zamjerili?

- Smatrao sam da će nastati zlo po kraljevstvo ako se kralj

s njom vjenča. Bilo mi je poznato da su kralju Matiji

učenjaci

ustvrdili kako kraljica nikada neće imati potomstva. Dakle,

bojao

sam se novih borbi za krunu sa strane Maksa i drugih vani i

kod

kuće. Sve što sam učinio protiv kraljice bilo je samo u

bojazni

za sreću ovog kraljevstva, no sada priznajem svoju pogrešku.

Vidite, velemožni: bio sam svojedobno jako uz princa i

protiv

vašeg kralja, samo iz bojazni zbog ovog kraljevskog braka s

kralji

com jer vidim u budućnosti strašne slike. Ali sad je sve

svršeno

i neću vas time dugočasiti.

- Naprotiv, prečasni, jako bi me zanimalo kad biste mi is

pričali sve svoje misli što su s tim povezane. Iskažite mi tu

uslu

gu. Kunem se na dušu i čast: nijednom riječi nikome neću pri

znati da sam štogod od vas čuo.

Molim, velemožni gospodine, u tom slučaju vrlo rado.

Pronicavi Bakač osjeti da nešto nije sasvim na pravom mjestu

između šelnberga i kraljice kad se on toliko zanima za

njegovo mišljenje. Ujedno opazi da Vladislav duboko šuti o

njegovoj ju-čarašnjem posjetu dvoru što mu se čini loš znak

prema događajima oko njegove palače.

I odluči svojim pričanjem prodrijeti u mišljenje češkog

kancelara i steći barem njegovu sklonost.

420

Započeo je pričanje stilom koji iskazuje neprestano upletanje

slučaja da može kontrolirati misli onoga kojeg želi upućivati

i osvojiti svojim mislima. A to je Bakač uspio.

Tamnim dvorištem Damirove kuće lebde goruće baklje. U odrazu

žarkog svjetla razabira se glave princa Ivana i vojvode

Iločkoga. Obojica drže u ruci gole mačeve kao da su baš

obustavili krvavu bitku.

Mrakom se šuljaju dva Napuljca krcata bogatim kućnim uresima.

Ivan i vojvoda spaze bjegunce što se veru na ogradu i

zaustave ih. Bogati plijen pada im iz ruke na razbijene

ostatke aragonske pljačke. I oni padaju na koljena:

- Smilujte se, nismo mi od svoje volje uzeli. Zapovijedili su

nam naši četovođe. Milost!

- Pljačkaška aragonska družbo, hrvatski mač jauknuo bi

od stida da podsiječe glave nečasnih obraza.

Gordana ujaše u dvorište. Iza nje Damir. Oboje gledaju Na-

puljce što kleče u očajnom strahu od dva mača čija im blizina

ježi kožu.

- Pravo je tako, vojvodo. Sluge su svojih gospodara odo

brava Ivan. Neka idu.

- listajte. Otale! viče vojvoda i golim mačem pokazuje

pljačkašima put iz dvorišta.

Gordana i Damir brzo se približe, a princ razjasni zašto je

puno dvorište razbacanih dragocjenosti.

Zatekli smo ove lupeže kako nose plijen veli vojvoda

Htjeli su orobiti kuću.

- Aragonske sluge ovdje kuću, a njihovi gospodari na dvoru

hrvatskog kraljevstva nadoveže Gordana.

- Ovo bojište slika je aragonske vlasti i njihove vladavine

primijeti Damir. A Gordana značajno dodaje gledajući princa

Ivana:

Tako, evo, kane orobiti našu domovinu. Ovo je tu samo

mala sličica onoga što nam spremaju aragonci. Razoriti,

pljačka

ti, orobiti, harati da mogu uzeti, napuniti svoju mošnju.

To je rekla s dubokim ogorčenjem, a onda upita vojvodu:

- Kako ste ih potjerali?

- Časnik oklopnika nestao je i vratio se s

oklopnicima.

Inače bismo bili na onim stubama slavno pali razjasni

vojvoda

i pogleda Gordanu.

- Danas popodne sam rekla: dosta je naših palo beskorisno.

A sad idemo k Varadiju.

Vojvoda kimne i naglasi:

- Moram se brzo spremiti za odlazak u Pečuh. A vi, Gordana?

- Ne možete, vojvodo, otići, ni vi ni princ, nitko.

421

- Aragonci su nas prepoznali, a kad kralj dozna da smo tu,

uhvatit će nas. I to znači: slavno pasti bez ikakve koristi.

- Beatrica nam je pomogla podmetnutom urotom. Dođite,

idemo k Varadiju. Tamo ću vam reći važne vijesti.

Oni odoše, a sluge počnu kupiti razbacane kućne urese i

dragocjenosti.

S trijema kuće Ivanove majke Varadi je promatrao provalu

aragonske čete u Damirovu kuću i njihov bijfcg pred kraljevim

oklopnicima. Htio je sići kad se Gordana uspela sa svojim

prijateljima.

Našli su se u blagovaonici. Varadi se nije vidio s princem od

onog dana kad su bježali s krunom u Hrvatsku. Sad su obojica,

princ Ivan i biskup Varadi, stajali jedan prema drugome,

nijemo se gledajući. Varadi opazi da je princ omršavio,

izblijedio, a Ivanu se činilo da je Varadi deset godina

stariji.

Nijedan nije rekao ništa. Varadi samo kimne svojom sijedom

progonjenom glavom kao da bi htio reći:

"To si nam sve ti pribavio".

Vojvoda i Varadi pruže ruke. Gordana sjedne u naslonjač i

načas sklopi oči. Sva se pozornost okrene k njoj. Osjetivši

da je gledaju, brzo se sabere, podigne vjeđe i ustane.

- što je sve to zapravo bilo? pita je Varadi.

- Bilo je to pravo očitovanje aragonske ljubavi. Dok je mene

kraljica u dvoru grlila i proglasila me svojom ljubljenom ses

trom, dotle su njezini ljudi izvršavala bratsku ljubav.

- A mi s tom družbom sklapamo bratske saveze, vjerovali

smo im, pouzdavali se u njihove zagrljaje, obećanja, zakletve

i

prisege što ih je Beatrica izrekla nad mrtvim kraljem. Sada

je

svemu kraj. Plaćamo ludost ovog saveza, zabludu svoje vjere i

plaćat će tome danak čitava Hrvatska u daleku budućnost ako

se ne odrvamo.

- Gordana, objasnite nam moli vojvoda, dok princ, šuteći

obara glavu.

Gledajući samo biskupa Varadija, Gordana pripovijeda o

događajima i borbi oko urote i konačni završetak Beatričina

napada s urotom. Svi slušaju napeto.

Kad je Gordana završila, ispričavši kako ju je Beatrica

zagrlila, svi istodobno učiniše kretnju iznenađenja, a Varadi

reče:

- Zagrlila vas je, nazvala sestrom i ljubila vas? Onda znam

što hoće. Nekad je princa grlila i nazivala ga sinom da ga

može

izdati.

- Baš tako, gospodine biskupe uzvrati Gordana.

- Ali ovoga puta Gordani ne može učiniti nikakvo zlo jer

sada je raskrinkana, razotkrivena pred kraljem.

Da, gospodine biskupe, to bi bilo prirodno i logično, ali

je obratno. Kralj se veoma raduje što se sve dobro svršilo.

On je

sretan. Tako je sam rekao i otpratio kraljicu i njezine drage

kao

pobjednike.

Cak se i princ zgrozio i podigao glas.

- Kralj Vladislav nije ni zahtijevao da se traže oni koji su

mu podmetnuli urotu, jer je Beatrica obećala da će pronaći i

kazniti podmukle lupeže.

- Kralj je njen rob, a Filipec sluga veli Varadi.

- Prema tome, nema više nikakve nade da bismo otklonili

aragonski jaram reče vojvoda.

- A ja neću nikakvih vlasti oglasi se Ivan. To ću izja

viti kralju. Neka me svi puste na miru da živim za sebe.

Gordana se uspravi i okrene k princu:

Kad ste odustali od borbe, kad ste ostavili pristaše, kad

vas je zahvatila strahotna zabluda da se krv prolijeva za

vas, još

sam vas razumijela. Ako sad otklonite da uz nas ostanete ban

i

bosanski kralj, smatrat ću vas jednostavnim kukavcem.

Svi su se trgli. Prinčevo lice je blijedo. Varadi se gotovo

baci na njega oštrinom svoje ćudi:

žalim svaki čas što sam ga utrošio u borbi da njegovu mi

lost dovedem na prijestolje. I moglo se uspeti još u

posljednjem

času.

Ivan ustane, čini mu se da mu je Varadi sapeo grkljan dok mu

Gordana dodaje uže.

- Mogu li ja kao bosanski kralj, kao hrvatski ban gledati

kako ovim zemljama hara aragonac, a ne mogu ništa da učinim?

- Možete ako hoćete reče Gordana, a Varadi žestoko

ispada:

- Meni je svejedno hoćete li biti kralj Bosne ili ban Hrvat

ske. Niste htjeli biti kralj oba dijela kraljevstva i time je

naš

račun zauvijek svršen. Nalazim se ovdje u ovoj kući ne zato

da

vijećam, nego po Gordaninoj želji da Bakač ne bi doznao za

veliku milost kralja Vladislava kojom mi je poklonio ovu

jadnu

slobodu.

Gordana mahne rukom:

- Nitko od nas nije na slobodi. Svi smo u tamnici. Svi ide

mo okolo kao sužnji i naši okovi za nama zveče nedostojno,

sramotno.

- Da, Gordana, mi smo uznici, okovani i sapeti. Ali napuš

tam ovu kuću čim više ne budem smetao vašim osnovama.

- Kakve su to osnove? upada u riječ vojvoda.

- Da Bakača proguram na kraljevski dvor, a kad bi on znao

da je Varadija pustio Vladislav, on bi mi škodio mjesto da mi

koristi.

- ćemu se još nadate, Gordana? pita Lovro u čudu.

- Ostati na bojištu i živo se uprijeti da skršimo Beatričinu

vlast.

-

422

- Vas Beatrica hoće da šalje u Napulj. Sjećate se kakve su

vam nevolje zaprijetile kad vas je poslala u Napulj s Griča?

Fran-

cesko se htio domoći vaše ljepote upozorava Damir.

- Kad bih išla u Napulj, postavila bih uvjet da Francesko

ostane ovdje, ali to su daleke stvari. Vaša visosti, evo vam

kra

ljeva pisma. Sutra vas kralj čeka u svojem dvoru.

- Dobro, otići ću odgovori on odlučno, a Varadi ustane i

ozbiljno ga pogleda:

- Još bi vam htio dati posljednji savjet, visosti. U vašim je

rukama kruna, u vašoj su vlasti najvažnije tvrđave ovog

kraljev

stva. Ne izručite ni jednu dok kralj ne ispuoji-svaku točku

ugovo

ra. Prije nego što vi predate kralju ove tvrđave neka vas

učine

banom Hrvatske i okrune za kralja Bosne. Vi znate da je jedan

dio Bosne zaposjeo Turčin. Vi ga morate protjerati,

osloboditi na

rod od strahovitog zuluma. Sin ste slavnog kralja Matije,

pobjed

nik nad Turcima. Naslijedite ga. A to možete samo onda ako

ste

kralj Bosne, ban Hrvatske i vojvoda Slavonije. Čujte,

prinče,

odbila vam je posljednja ura koja traži da spasite ime svojeg

oca od besmrtne ljage: da je sin velikog kralja bio nevoljki

slabić.

Za čitavog govora Gordana je glodala u princa. Tek sad opazi

kako je njegovo lice mršavo, blijedo, ispijeno, slika borbi i

bola.

Varadijeve riječi užgale su njegove obraze rumenilom. Oborio

je oči i ona mu nije mogla dublje zagledati u dušu. I Damir i

Lovro promatraju mladog kraljevog sina što stoji pred

biskupom kao klupko jada nesretne duše.

Varadi mu se još jednom obrati:

Ako prepustite ove tvrđave prije nego vas okrune i uvedu

u bansku čast, predali ste sebe i sve mogućnosti da budete na

korist kraljevstvu. Svaki ste moj savjet odbijali. Ako ne

izvršite

ovaj posljednji, vaše ime orumenjet će se stidom. Upamtite

još

ovo: do kraja svojeg života ostat ćete vazda onaj u kojem će

na

rodi gledati nasljednika prijestolja, što bude

aragonska vlast

gordi ja, strasnija, a Vladislavljeva slabija, to će vaša

snaga kao

nasljednika biti veća. Niste to uvidjeli dosad? Pamtite

posljednji

savjet što vam ga daje starac kojeg je vaš otac odbacio, a vi

ga niste htjeli poslušati. Do kraja života uvijek i vazda,

protiv

svih i svakoga nastojanja vi ipak ostajete tu kao sin kralja

Matije

kojeg će svi smatrati nasljednikom i bilo koji čas ili

događaj

može vas preko noći uzdići na prijestolje. Zato će i vaša

glava

vječno lebdjeti u pogibelji. Svaki kralj na ovom prijestolju,

imao

ili ne imao potomka, mora osjećati da ste mu vi opasan

takmac.

Dok Beatrica bude sjedila na prijestolju, pazite, prinče, ne

držite

nikoga tko bi vas za dukate napojio otrovom.

Svi šute. Samo zjenice sijevaju.

U zraku titra odraz Varadijeva žestokog glasa, njegove riječi

ostavile su plastične slike nekog velikog otkrića, neviđenog

i neočekivanog.

Damir se okrene Gordani i vojvodi:

424

- Nikad se nisam dosjetio toj strašnoj istini.

- I ne zaboravite veli Varadi da ste vi uz princa Ivana

sudionici njegove sudbine. Jer sin kralja Matije, makar i

nezako

niti, jest i ostaje tu kao bljesak stare slave Matijaševa

moćnog

kraljevstva koje će sada propasti. To, eto, zna Gordana i to

ju je

ponukalo da sa Bakačem stvara neke osnove. Ona će ih

provesti,

ona mora uspjeti.

- Zašto nam ne veli kakve su to osnove? pita vojvoda

Gordanu.

- Slomiti Beatričinu vlast. To sam već rekla. Idem na poči

nak, odviše mi je potreban mir. Doviđenja, sutra.

Ostavila ih je i otišla u Damirovu kuću, u svoje odaje, što

su bile sačuvane od aragonskog haračenja.

S Varadijem ostadoše vojvoda, Damir i princ Ivan. Kad se

Gordana udaljila, istupi Damir:

Ne smijemo više dopustiti da se Gordana izlaže. Ona ne

može dalje ići u dvor jer...

Varadi digne ruku i zaustavi Damirov govor:

- Vi ste se borili na svom mjestu gdje je bio potreban mač.

A kako ćete se boriti s kraljem kad se ne bori protiv vas on,

nego

ženska suknja? Protiv nje može samo da uđe u borbu žena. Gor

dana je umna. Nitko ne bi mogao izvesti ono što je danas

učinila

ona. Bio je to dvoboj između dviju žena, a ne između dva muš

karca. Vama neka ostane borba mačem i odvažnim odlukama.

Protiv Beatrice može se u ovom kraljevstvu boriti samo

još

Gordana.

- Ali se kralj pomamio za njom reče Damir spočitavajući,

a vojvoda i princ Ivan pristanu uza nj.

Sva su trojica složno dokazivala Varadiju kako se Gordani ne

može više dopustiti da odlazi na dvor i predlagali neka joj

Varadi savjetuje da ide u Pečuh.

- Gordana je potrebna ovdje, a osim toga, ona je otkrila

kralju svoje srodstvo s njegovom obitelji i zato kralj ima

pravo da

određuje o njenom boravku. Ako bi se kralj zapravo pomamio za

njom, onda Beatrica ne bi imala nad njim toliku vlast, ne bi

dopustio da Gordanu šalje u Napulj niti bi Gordana

morala

izdržati toliku muku da kralja napokon uvjeri kako je urota

bila

lažna. Za Gordanu nema pogibelji.

- Ima! naglase sva trojica jednodušno.

- Ona će se sama znati čuvati i u slučaju da kralj uistinu

baci oko na nju. Zar se bojite da će ona ljubiti kralja?

- Kralj joj može zapovjediti što hoće, čak da mu bude Iju-

bovca veli Damir.

- Gordani ne može zapovjediti niko, pa ni kralj. Da je muš

ko, kolika sreća za njezinu domovinu i čitavo kraljevstvo.

Istina je potvrdi vojvoda.

Na tu primjedbu Damir šuti.

Tada Varadi još jednom uzme riječ:

425

- Gordana će poslušati samo sebe i pustite je. Ionako bi bilo

uzalud što god joj rekli.

- Je li vam otkrila što kani protiv Beatrice?

- Kad bi mi rekla, ne bih smio odati. Hajdemo na počinak,

a sutra, vojvodo, odlučite o svom putu.

I rastadoše se.

Varadi legne u velikoj dvorani. A ona trojica polegoše u

drugim odajama kuće. Svaki se od njih dugo borio s brigama

sutrašnjeg dana i nemirom svog srca.

4

U Bakačevoj palači još uvijek sjedi šelnberg. U jednostavnom

razgovoru Bakač je osvojio Šelnbergovu sklonost. Pri tom se

držao skromno, povučeno i govorio čedno, ali je svoje misli

zaodjenuo u naročite forme.

Kad se, međutim, spomenulo Filipca, izražavao se Bakač o

njemu s punim uvažavanjem. Znao je da su oba kancelara

neprestano zajedno pa mu se činilo prirodnim da se dva Ceha

međusobno podupiru. I dobro je računao. Time se znatno

približio Šelnbergovim simpatijama.

Na kraju svojih tumačenja Bakač se ponovo poslužio

diplomatskim izvraćenjem činjenica prošlosti i po drugi put

opetuje:

Bio sam protiv kraljice samo zbog toga što sam se bojao

kraljeva braka s kraljicom Beatricom, ali očito sam

pogriješio.

Jer kad bi taj brak uistinu donosio zle posljedice

kraljevstvu,

ne bi biskup Filipec ni naš sabor, a niti vi ni češko

kraljevstvo

dopustili taj brak. I ja se molim Bogu da moja bojazan bude

samo tlapnja.

Na toj točki šelnberg zaustavi svojeg kućedomaćina:

- Gospodine biskupe, čuo sam od Gordane da ste umni i

dalekovidni državnik, a sad sam imao prilike o tome se

uvjeriti.

Htio bih s vama govoriti pod pečatom tajne.

- Uvjeravam vašu velemožnost da ću tu tajnu ponijeti u

samostan, odakle me put vodi u grob.

- Ono što želim reći ne bi imalo rezultata u samostanu. Po

najprije riješimo jedno pitanje: rekli su mi, da je između

vas i

Filipca veliko neprijateljstvo.

- S moje strane nikako. Ja se divim njegovoj sposobnosti, ali

gospodin biskup nosi u sebi neopravdanu sumnju da ga ja kanim

srušiti s njegova položaja. Uvjeravam vas: mogao sam to

učiniti

odmah nakon kraljeve smrti kad su uzde kraljevstva zapravo

bile

u mojoj ruci.

- Sasvim ispravno, a Gordana mi je danas putem iz dvora

rekla da ste samo vi zapriječili izbor princa Ivana na prvom

sa

borskom zasjedanju kad je on imao većinu...

426

- To svi znadu, jedino kraljica i gospodin kancelar ostaju

pri

svome. Neka, dakle, bude. A da se uklonim svim progonima,

idem

u samostan.

- Gospodine biskupe, vaša je dužnost ostati i služiti kraljev

stvu.

- Vaša velemožnost, zar da čekam napuljsku osvetu?

- U buduće se ne može ništa takvo dogoditi. Ja preuzimam

svaku odgovornost.

- Nemam nikakve mogućnosti da služim kraljevstvu, osim

molitava.

- Gospodine biskupe, obrekli ste mi šutnju. Mi smo ovdje

sami. Nitko neće doznati što smo govorili. Vaša dalekovidnost

uputila vas je da stanete nasuprot Filipcu koji je radio za

kralja

Vladislava. Bilo je loše što je Filipec čitavo težište svoje

agitacije

položio na brak mojeg kralja s Beatricom.

- Ali vidim da su svi državnici zadovoljni s tim.

- Varate se. Neizmjerno sam odan kralju i svojoj domovini.

Mi Česi nismo skloni tom braku. Ja naročito.

Tajna radost zaigra u Bakačevoj duši. Kao da mu se otvaraju

vrata na visoke stepenice kamo se želi uspinjati. Ali šuti i

samo pogledom izražava čuđenje.

- Sad moram naglasiti: ima nešto što se odnosi na tu stvar,

ali ne mogu o tome ni riječi odati jer me veže prisega da

nikad

neću o tome izreci ni jedne riječi, čak ni natuknuti. Stoga

mogu

govoriti samo o onome što me najviše zabrinjava u odnosu

kralja

prema Beatrici aragonskoj, a to je njezina prokleta moć nad

kraljem. Kažu da je vršila pogubni utjecaj na kralja Matiju,

a

to mi je nevjerojatno. On je bio čovjek željezne volje.

- U njezinoj blizini željezo se topi i na tom se nasukala Ma-

tijina životna osnova da princa Ivana učini kraljem.

- Baš zato je Beatrica za mojeg kralja ogromna pogibelj jer

Vladislav je sušta dobrota, savršeno dobro srce, predobro.

Ljudi

ga zbog toga drže slabim.

"Pravi kukavac" dodaje Šelnberg u mislima "taj biskup je

premudar da me ne bi shvatio" ali ovaj samo uzdiše:

- A kraljevu dobrotu iskoristit će Napulj do dna, opljačkati

njega i kraljevstvo, vaše i naše.

- Evo vidite, toga se bojim. Osjećam najezdu juga. Aragonci

su se složili i skovali jaku, čvrstu, osnovu da prodru na

sjever

i da nas opljačkaju do kože a svoj su put odabrali kroz dobro

srce mojeg kralja.

- Sasvim se slažem. To im je nakana. I ako je kralj uistinu

toliko dobar, uspjet će.

- To moramo spriječiti.

- Gospodin kancelar Filipec i vi dovoljno ste jaki.

- Ne može mu nitko izbiti iz glave kraljicu. Pogotovu otkad

je kralj ovdje, polaže u Beatricu sve. Ipak, neću ga

optužiti. To

je njegovo uverenje, ali nemamo vremena za razuvjeravanje.

Be-

427

atrica mi se danas pokazala u svjetlu svoje snage, lukavštine

i nedostižive lukave smionosti. Ona je strahovita opasnost

najgordi-jem mužu, kako ne bi bila dobrom kralju Vladislavu.

Njegova je strast poznata za njom još iz Linča.

- Kasnije nismo mogli zamijetiti u kraljevu ponašanju nika

kav trag ostacima prošlosti dok nismo prešli prag egerske

palače.

Njena blizina raspalila je kraljeve strasti, a napokon,

muškarac je.

Opasnost je u tome što sam u Beatrice opazio naročitu namjeru

da kralja opčara, sputa, zarobi a to joj divno ide od ruke.

- Samovoljni i okrutni kralj Matija nije mogao

sačuvati

svoju volju neovisnom, kako bi to mogaQ,,jipbrotom ispunjeni

kralj Vladislav.

Bakač je uhvatio čas da odbrani kralja i stekne simpatije

njegov pouzdanika.

- Sve je to istina. Danas sam u kraljevskom dvoru razabrao

kako se kralj napreže da bude svoj, da zapovijeda, ali

Beatrica

nađe pogled, riječ, zamku koju ni ja nikako nisam

dorastao

odgonetnuti.

- Proći ćete teška iskušenja s Beatricom dok

posve ne

upoznate njezine tajne putove, putiće i zasjede. Najposlije

ćete

ustanoviti da ste se prevarili.

- Ne želim ogorčiti svoj život iskušenjem značaja te žene.

Ali

sad se približavamo glavnome. Nas dvojica se slažemo:

Beatrica

je pogibelj dvijema kraljevstvima. Otklonimo je, gospodine

bis

kupe, zajednički.

- Pokušajte, velemožni.

- Sam nikako, a Filipec je odviše s njom vezan.

- Onda se, naravno, ne može ništa učiniti uzdahne Bakač

rezignirano.

- Mislio sam: uklonili bismo tu pogibelj nas dvojica.

- Nije moguće. Kancelar Filipec ometao bi sve naše podvige,

on je na vlasti. Ne možemo, dakle, protiv njega.

- I ne želim protiv njega. Uvjek ću braniti njegov položaj.

Nizašto na svijetu ne kanim ostaviti čovjeka kojemu kralj

duguje

zahvalnost.

"Sad sam, dakle, nacistu" veli Bakač sam sebi "Filipca

neće maknuti" i odmah potvrdi:

- Sasvim je prirodno i pravedno da on vlada kraljevstvom

kojemu je dao kralj.

- A nas dvojica urotit ćemo se protiv Beatričina utjecaja,

štoviše protiv njene vlasti.

- Mnogo cijenim svoju glavu, gospodine velemožni nasmi

je se Bakač.

- Preuzimam odgovornost za vašu glavu.

- Mnogo vam hvala. Ipak, sigurniji je strop nad glavom u

samostanu.

Ali kraljevstvo vas treba.

428

i

- Kad bi me trebalo, ne bih za tako sudbonosnih dana sjedio

ovdje u samoći i spremao se u samostan. Kraljica me mrzi,

ništa

manje gospodin kancelar Filipec. Kad sam mu htio pomoći u kra

ljevskom vijeću, smatrao me takmacem. Tu nema pomoći.

- A da se sad s njim izmirite?

- Bio bih spreman svakog časa pružiti mu prijateljsku ruku,

ali čim se pojavim, mislit će da želim na njegovo mjesto, i

sama

kraljica bacila bi se na mene.

- Dakle, čujte: vi ćete voditi pregovore s princem Ivanom o

ugovoru koji ste već jednom uglavili. To ne može nitko od

nas,

ni Filipec jer su pristaše Ivana Korvina i on u teškom nepri

jateljstvu. Iskažite, dakle, kralju samo veliku uslugu.

- Je li to kraljeva želja?

- Još danas će me pitati koga bih odabrao da pregovara s

Ivanom Korvinom, a ja ću predložiti vas.

- Ako kralj odredi, izvest ću to i odgoditi svoj polazak u

samostan, jer nikako ne napuštam tu odluku.

- Pustimo budućnost. Sad mi morate pomoći da kralja spa

simo Beatričinih pandža.

- Vaše gospodstvo zna kako bi se to postiglo?

- Kad bi Beatrica bila siromašna žena, kmetica, svi bi je

smatrali vračaricom i okrivili da je kralja napojila

omamljujućim

napitkom. Bilo bi je lako dići na lomaču. Ali ona je moćna

kralji

ca. Mi smo svjesni: ona osvaja kralja čarima, umom, lukavošću

i

aragonskim otrovom.

- Valjalo bi potražiti protuotrov.

- Tko bi ga našao?

- Ako je kralj slab za žene, ne treba tražiti, nego

posegnuti.

- Dakle, očarati kralja drugom ženom?

Bakačeve oči upru se u češkog velikaša:

- To je najprirodnije.

- A tko?

- Ima ljepotica ljepša od kraljice.

- Da, nitko drugi nego Gordana. Ova me misao stalno prati

otkako sam došao na ovaj dvor. Danas sam je promatrao na dvo

ru i divovskoj borbi s kraljicom. Ona joj je dorasla, dapače

nad-

mašuje je ljepotom i mladošću. Jedino je ona stvorena da

kralja

potpuno otme kraljici.

- Mislite: kad se kralj vjenča s Beatricom da bi mu Gor

dana bila ljubavnica?

- Kralj se ne bi smio vjenčati s Beatricom. To želim postići.

- Onda bi Gordana morala postati kraljeva ljubavnica?

- To su učinile i okrunjene kraljice. Glavno da ona bude

kraljeva strast. A to bi se moralo potpiriti.

- Zar to nije lako postići?

- Vidio sam danas kako se kralj koleba između jedne i dru

ge, sad glavinja k jednoj, sad drugoj.

- Dakle, nije pobijedila Gordana?

429

- Jer se nije služila sredstvima svoje ljepote i

ženskog

zamamljivanja, a kraljica je crpla sve, do posljednje snage.

Kad

me kralj poslao k vama, ispitivao sam ponešto Gordanu o vašim

prilikama i opazio sam da niste strani toj ljepotici. Nas

dvojica

u sporazumu mogli bismo postići da kraljieva sklonost

prevagne

Gordani.

- Samo Gordaninom voljom.

- Naravno. Međutim, ona zna kolika je pogibelj od kraljice

baš za njezine zemljake Hrvate a, napokon, Vladislav je mlad

i posve pristao i on je kralj.

- A kad bi se htio njome oženiti? ;^

- Ne bi bila tolika nesreća kao brak s* Beatricom. Gordani

zapravo do kraljice manjka samo bogatstvo, što će biti

kasnije

između njih dvoje, sad nije važno, ali nešto mora biti, ne

želimo

li se utopiti u napuljskom moru.

"Gdje je taj čovjek ugrabio moj plan?" razmišlja Bakač,

prešutjevši kancelaru da je već o tome govorio Gordani i da

mu je ona dala obećanje.

- Ovaj je plan tako prirodan da mu se čovjek ne može oteti

reče glasno. Priznajem, izvanredna zamisao i jedina moguć

nost osloboditi kralja i otkloniti vladavinu Beatrice.

- Molim vas govorite s njome o tome.

- Velemožni, s njom se ne može govoriti tek onako. Djevojka

je kao čelik, čvrsta u svojem poštenju.

- Dao bih pola kraljevstva za ovo djelo jer, velim vam:

kralj je posve u vlasti aragonke. Ona mu svakim pogledom obe

ćava, đavo bi ga znao kakve užitke, kraljica osjeća pogibelj

od

Gordane pa je želi poslati u Napulj.

- U Napulj? A kralj?

- Pristao je.

- Onda ga je aragonka sputala u lance.

- Morali bismo što brže raditi. Pružite mi ruku pomoćnicu.

- Pristajem, vaše gospodstvo. Izradit ću točan plan ako mi

osigurate potpuno slobodno kretanje. Moram bez skrivanja raz

govarati s Gordanom i s vama kad god bude potrebno, i s

kraljem.

- Evo moje ruke i riječi. Otvaram vam sva vrata.

- Naravno, gospodin Filipec ne bi smio biti upućen u naše

namjere.

- Nikako. Ovo je sasvim naša osnova. Uvijek ću se sav

založiti za Filipca, a isto tako protiv kraljice.

- Idete U, velemožni, još večeras kralju?

- Ravno odavde. Kralj me čeka.

Samo čas da vam dadem neke upute.

Male Bakačeve oči svjetlucaju.

Sagnuo je glavu prema šelnbergu. Njegova lukavost razvija

svoje osnove za njegov veliki cilj.

430

U Beatričinoj odaji egerske palače još uvijek vijećaju. Beat-

rica je još jednom raspravila čitav tok teške popodnevne

borbe s Gordanom.

- A sad valja pregledati bojište. Valjan vođa iza ruševina

uzmakne da se opet zakloni. Ili pruži ruku pomirnicu neprija

telju da stekne nove snage za borbu. To sam učinila i ja kad

sam

presjekla nit istraživanju odakle je potekla urota i uzdigla

Gor

danu kao spasiteljicu.

- Učinili ste to sa svom genijalnošću, vaše veličanstvo pri

mijeti Filipec.

- I spasila sam vas kad ste već bili na rubu ponora.

- Veličanstvo, trgnuo sam se dok ste govorili i ne bih se bio

nikad dosjetio kamo kani vaše veličanstvo. Moje čuđenje bilo

je

udivljenje i poklonstvo. Kraljice, ono što ste mi danas

učinili ne

mogu ni u grobu zaboraviti. I tamo ću vam vječno hvaliti.

- Ja samo tražim bezuvjetnu vjernost mojoj borbi.

- I život i čitavu snagu, sve to zalažem i polažem pred noge

svojoj kraljici. Sad znam: samo vi ste moje uporište i moja

bu

dućnost.

- Kad ste s tim nacistu, nastavimo: ponajprije valja pregle

dati što smo dobili, a što smo izgubili.

- Bili bismo izgubili sve da mudrost vašeg veličanstva nije

spasila već gotovo potonuli brod.

- Dakle, čujete me: izgubili smo mogućnost da princa Ivana

i njegove pristaše zavaramo, uhvatimo i stavimo na

stratište

barem danas.

- Budućnost može mnogo toga promijeniti naglasi Filipec.

- Jer ćemo tom budućnošću upravljati mi odgovori Be-

atrica

Onda sjedne bliže k svojemu bratu i pouzdanicima:

- Osim toga, izgubili smo važnu kraljevu odluku da smjesta

preda upravu Hrvatske mojoj vlasti.

- U budućnosti i to će veličanstvo postići osmjehne se

Filipec.

- Kad se tome ne bih smjela nadati, bila bi uzalud svaka

daljnja muka. Međutim, izgubili smo još jednu vrlo važnu

stvar.

Gordana ne putuje već sutra. Ostaje do vjenčanja. Teško

žalim,

ali morala sam odrediti da ne bude nikakvih sumnja. Tome je

kriv samo šelnberg, no o njemu kasnije, četvrta izgubljena

točka

jasno glasi: biskup Bakač još uvijek sjedi u svojoj palači

slobo

dan, dakle, mogao bi naći puta u dvor. Ali ne bojte se,

gospodine

kancelaru, mi ćemo te putove zasuti oštrim trnjem.

Kancelar Filipec zahvalno pogleda kraljicu.

A sad da vidimo što smo danas dobili: zapovjedništvo nad

vojskom. Time što je kralj Vladislav ovu čast podijelio

Francesku

mi smo u svoje ruke uzeli vojnu silu, a to znači sve.

431

- Još i sada se snebivam. Kralj mi je povjerio vodstvo vojske

tako lako, gotovo vratolomnom brzinom da sam se jedva snašao.

I ne znam kako ću se snaći u tome umijeću.

- Ne boj se Francesko. Naša je majka sama upravljala boj

nim kreševom u Napulju, a izvojštila je pobjedu. I ja i ti

naći

•ćemo pravi put u svakom oružanom pothvatu. A kad imamo vojnu

silu, brzo ćemo upokoriti Hrvate od Drave pa do mora. Ali

nasta

vimo, osim vojne sile, stekli smo još danas kraljevo obećanje

da

će se vjenčanje obaviti na dan krunidbe.

- A kako će već sutra kralj Ivan doći kralju da raspravlja o

ugovoru, krunu će nam izručiti odmah. Krunjdba se može jako

požuriti.

- To je samo do vas, prečasni gospodine. 4

Kancelar Filipec se nakloni:

- Sve će se dogoditi kako veličanstvo želi.

- Još ovo: pošto nemam nikakvih izlika da opet idem u

dvor, morate me zamijeniti vi, gospodine kancelaru, i svom se

snagom baciti na kraljevu slabost. Neka se ugovor koji je

Bakač

sastavio s Ivanom Korvinom štoviše okrnji. Bansku čast valja

temeljito podrezati, valja brisati točku koja mu zajamčuje

naslov

i vlast slavonskog vojvode. Osim toga, nikako nemojte

pristati da

ga okrune za bosanskog kralja. Vi znate što se sve može

razviti

kad bi to kraljevo kopile postalo bosanski kralj.

- Sve to bilježim, veličanstvo, da mi što čvršće ostane u

pameti oglasi se Filipec s perom u ruci.

- A naj glavni ja su stvar tvrđave. Taj kraljevski

skot još

uvijek je u posjedu najjačih tvrđava kraljevstva. Mora ih

smjesta

predati, bezuvjetno, bez ikakvih ucjena. Ne smijete

pristati na

kakvu odštetu, jeste li razumijeli?

- Sasvim se slažem s vašim veličanstvom. Svaka bi odšteta

značila da Ivan Korvin ima neko pravo na tvrđave.

- A zatim požurite da smjesta preda krunu. Ne obećavajte

mu u zamjenu nikakve sloboštine. Neka bude sretan što je

iznio

živu glavu.

- Veličanstvo, Ivan Korvin stavio je kralju uvjet: predati

krunu ako kralj skine s njegovih pristaša žig veleizdajstva.

Možda

kralj neće htjeti odustati?

- Razložite Vladislavu: taj uvjet vrijedio bi samo onda kad

bi pregovarali između Budima i Pečuha, ali kad su mu

pregovara-

telji, veleizdajnici, urotnici, ovdje, bio bi lud da prihvati

kakav

uvjet. Potpuno lud. To mu dobro razjasnite.

- Pouzdajte se, veličanstvo, iskoristit ću sve čega se god

može

domoći moj razum i sva moja lukavost.

- To mi je dovoljno jamstvo. Posve sam zadovoljna.

. A sad se radi još o vjenčanju podsjeti Francesko koji je

mirno slušao sestrino dogovaranje s kancelarom.

Krunidbu odredite s kraljem kako treba, a zatim uvrstite

u program svečanosti vjenčanja.

- Bez vjenčanja nema krunidbe, moja kraljice.

- Kralj sav plamti od čežnje. Samo vas upozoravam: ne

pustite u dvor nikakve ženske, čak ni služavke. To je vrlo

važno.

Njegovu čežnju za ženom treba što više raspaliti, razbuktati,

onda

će još više željeti vjenčanje i požuriti ga svim silama.

Razumijete

li?

- Sve sam odredio, kraljice, i moja se zapovijed ima vršiti.

František je moj zemljak i slušat će me. Vratar je sada moj

vlastiti tajnik, samo preko njegove lešine mogla bi unići u

dvor

ženska glava.

Prije nego što se oprostio, kraljica mu najstrože naloži:

- Recite gospodinu šelnbergu neka se ne upleće ni djelom

ni riječju u moje poslove. Ja sam suvladar ovoga kraljevstva

i

neću trpjeti njegove prisutnosti kad se rješavaju poslovi.

Danas

mu to samo preporučujem. Neka ne izazivlje čas kad bih mu to

morala sama reći.

- Ne mogu se načuditi i zgražam se nad njegovim postup

kom.

- Vi ćete se, gospodine kancelaru, odlučiti da s njim preki

nete.

- Ta mi odluka ne može biti teška kad vidim da mi obe

ćava potporu, a radi protiv mene.

- Današnjem Gordaninom uspjehu on je bio vođa.

- Znam veličanstvo, i to me ispunja ljutinom i ogorčenjem.

Obračunat ću zbog toga sa šelnbergom. Drugačije se ne može.

Filipca je otpustila kao svojeg najmilijeg pouzdanika. Kad je

otišao, Beatrica primijeti:

- Mislim da sam ga danas ponovo vezala uza se. A mogla

sam ga izdati, okriviti i kralj bi bio pristao uza me, a

njega od

bacio.

- O tome je uvjeren, veličanstvo reče Ranzano. Kad

ste vi razvijali svoj genijalni govor pred kraljem, ostavila

je sva

lukavost gospodina Filipca i njegovo pjegavo lice bilo je

blistavo

zrcalo strepnje i užasa. Taj je čovjek bezuvjetno i slijepo

predan

vašim zapovijedima.

Kraljica se sagne na mali okrugli stolić i posegne za papirom

što leži kraj svijećnjaka.

Držeći u ruci papir, naslađuje se i pri tom govori:

Sutra će Gordana doći na svečanu večeru. Tebi je, Fran

cesko, dužnost da s njom razgovaraš, zamoliš za oproštenje

što

si je zatvorio u podrum. Preko toga se ne može prijeći. Uosta

lom, ja ću sa svoje strane pridonijeti što je potrebno.

Ranzano je podigao vjeđe i njegove male oči upiru se u

kraljicu:

- Ali ona će nastojati da svakog dana što više stječe kralje

vu sklonost i utjecaj.

- Ništo me ne zabrinjava što god uradila. Na rubu svake

jame koju bi ona iskopala u tili čas Beatrica diže novu

utvrdu.

-

-

432

28 GORDANA IV

433

28*

Na rubu svakog ponora koji bi izdubila Gordanina spletka

Beatri-ca je spremna prebaciti svoj čvrsti most preko kojeg

će kralj prijeći na moju stranu.

- Kakvo je to zagonetno tajanstveno umijeće? laska

kraljici Ranzano.

- To umijeće ne možete prozrijeti vi muškarci i dobro je

tako.

- Ljepoti vašeg veličanstva Gordana nije dorasla.

- Vladislav bi najradije da mu se žena sama preda, da je i

ne traži. Kad sam to progledala, bilo mi je sve jasno:

Gordana ne

može steći prednost nada mnom, jer ona je djevojka i po

prirodi

ponosna. Uza svu lukavost neće se nikad dbslcati Vladislavu,

neće

ga gledati zamamno i neće u njemu buditi nfade. Djevojačka

sti-

dljivost i ponos to joj izravno zabranjuju, a osim toga, ona

ljubi

i ne može stavljati na kocku svoje djevojaštvo.

- Kad bi htjela sve to žrtvovati, samo da kralja osvoji za

se?

- To bi zacijelo htjela. Ali ona zna da bi kralju mogla biti

samo ljubovca. Ona zna da je kralj zaručen ne po svojoj

riječi,

nego po saboru.

- A veličanstvo veli da je astrolog Aversa prorekao Gordani

nezakonitog sina.

- Ah vikne ona sina, da, nezakonitog sina mora da

rađa, ne po svojoj volji nego po mojoj da Beatrici

aragonskoj

učvrsti vlast u ovom kraljevstvu. Odmah nakon mojeg vjenčanja

ona će otputovati. Hajde da odmah napišemo pismo mojem ocu.

Mora joj dati naslov vojvotkinje i prirediti joj svečanosti.

- Čemu su potrebne svečanosti? upita Ranzano.

- Zato, dragi moj stari gospodine, da svi Napuljci vide kako

se oko nje neprestano okreće vaš nećak Ranzano, grof

Gabrielo.

Starac se prenerazi i prestrašeno promuca:

- Veličanstvo, moj nećak je oženjen.

- Da, oženjen, baš zato. Nakon svečanosti Gordana će pu

tovati morem i nestati, ali će ujedno na dugo vrijeme nestati

i

grof Gabrielo. Svatko će biti uvjeren da su zajedno nestali,

po

bjegli, jer je Gabrijelo oženjen mojom polusestrom. A onda će

se on vratiti i nikome ništa, ali Gordana se neće vratiti

nikad.

- To ste divno izmislili, veličanstvo. Ipak će kralj sumnjati

kad princ Francesko ode u Napulj.

- Do tada Vladislavu Gordana više neće biti ni na kraj pame

ti. O tom ću ja voditi brigu. Dva-tri mjeseca nakon toga

saznat će

moj Vladislav slatku tajnu o potomstvu. Onda Francesko šalje

svog glasnika da mi je otac na smrt bolestan, želi me vidjeti

i sve

je svršeno. Jednog dana vraćam se sa sinom. Sinom koji znači

žezlo i ono će vječno ostati u ruci mojeg roda.

Zašutjela je, zagledala se u pergamenu, čitajući tiho za

sebe. Sva se smiješi, svjetlost voštanice obasjava joj

obraze. Beatrica je sva zanesena.

434

To je Gordanina sudbina, u toj je pergameni moj sin.

Polako se približava Ranzano, a iza njega Francesko. Obojica

su puni želje da pročitaju sadržaj kojim se naslađuje

Beatrica.

Ona poluglasno čita riječ po riječ:

"Mi, kralj Češke, Ugarske i Hrvatske, zapovijedam da se

Gordana plemenita Cesmički ima uputiti u Napulj. Ako bi

pokušala da se opre, ima se odmah uhititi i silom odvesti po

mojoj zapovijedi i želji ravno u Napulj i predati njegovu

veličanstvu napuljskom kralju Feranteu. Ako bi je tkogod htio

spriječiti na tom putu, ima se smatrati kao izdajnik kraljeve

zapovijedi, zatvoriti u prvu tvrđavu ili kakav dvorac usput,

jednom riječi: svaki se napadač ima odbiti oružanom silom. To

je moja zapovijed. Tko bi se usudio protiv nje buniti, ima se

smatrati mojim neprijateljem i zarobiti."

Po tri puta pročitala je kraljica potpis kralja Vladislava

što ga je stavio na papir u času dok je njena ruka počivala

na njegovu ramenu i njezin šapat obećavao da će ispuniti sve

njegove želje što su zagospodovale njegovim bićem.

U kraljevskom dvoru Vladislav je ostao sam. Izmoren,

iznemogao, utučen.

Čini mu se da je bio razapet na mučeničke ljestve i sad ga

boli čitavo tijelo.

Noge mu klecaju. Jedva se drži, lunja odajama kao pripit,

traži svoju spavaću sobu kao da je prošao veliku daljinu dok

je stigao u ložnicu.

I baci se na prvi naslonjač. Ne zove slugu. Sklapa oči, ali

mu se ne drijema. Niti mu se spava.

Ogromni su se tereti valjali preko njega.

Kakvo strahovito popodne i kakva teška večer. Kako je

drugačije zamišljao današnji dan.

Već popodne nakon objeda čekao je djevojku bademastih očiju.

Čekao i pripremao se za doček. Mislio je neprestano o tom

susretu. Nosio u tim mislima sliku kako se ona mačem brani od

napadaja dvorskog meštra Bepa i oklopnika. U mislima je

promatrao njene kretnje, obrise tijela i čekao, razgovarajući

sa šeln-bergom, samo da mu što prije prođe dugo popodne.

Dok je čekao Gordanu, došla je Beatrica. "Kako je lijepa

razmišlja kralj spuštenih vjeđa. I kako joj pogledi žare,

pale."

"Čudno je to savršenstvo tijela u Gordane. Ne, Beatričino

nije tako savršeno, ali draži, omamljuje."

"Gordana je vitka, ali kakvi snaga s mačem u ruci. Kako se

savijalo u borbi ono divno tijelo."

"Kakva bijela put Beatričinih grudi. Kao da se nude. Da mi je

bilo onda ogrliti je. Oči su joj ognjeni kresovi."

435

"Gordanine su oči čudne. Nazivaju ih bademastim. Badem nema

ognja, nema žara. Nježne su joj grudi, po svoj prilici vrlo

ljupke, uvijek prikrivene haljinom. Baš je jaka poput

viteza.

A glas? Taj čudni glas. Treptim od njega, zar od straha?"

"Koja je ljepša, poželjnija?"

"Beatrica? Gordana? Ne znam koja."

"Nosim u svojim žilama obje?"

Casak Vladislav otvara oči i samo mu zjenica proviruje ispod

vjeđa.

"Obje želim. Zar uistinu obje? Kakva je to muka."

Unatrag zabačene glave bulji preda se. Zuri u tamne zastore

svoje postelje. Mašta mu stvara slike. “ “"“*

"Koja bi mi sada bila draža? Beatrica, jedra, žarkih obećanja

ili Gordana, savršena netaknuta, hladna?"

Snagom razgrijane mašte stalno vidi ispod rubova zastora

dvije ženske glave kao da su odrubljene od tijela ili su

sklonule svoja tijela iza zastora: Beatrica se smiješi, zove

i poziva, Gordanine bademaste oči pune su hladnog mira.

Jaki oštri koraci i udaranje na vratima. On se lecne. Slike

ugasnuše. Nad posteljom se prostiru samo grimizni zastori sa

zlatnim resama i blista kraljeva kruna na pročelju.

Od kucanja se sav strese. Ničega nema. Ni slike ni predodžbe.

- Tko to lupa na vratima? pita hrapavo.

- Ja sam, Šelnberg. Molim vas, veličanstvo, nosim važne

vijesti.

- Dosta mi je tih važnosti danas. Kao da je sve na svijetu

važno, samo ja nisam. Moj san, odmor, mirovanje.

Ne brinući se za njegovu zlovolju, šelnberg ulazi nametljivo.

- Kako je vaše veličanstvo iznemoglo.

- Pustite me spavati. Gotovo mi se smućuje.

- Naravno da vam se smućuje. Niste još ni večerali.

- Pravo velite. Slab sam, zato mi je čitavo tijelo

isprebijano.

- što ste radili, veličanstvo, sami u ovoj odaji?

- Ništa, kako bih radio kad me lomi umor, ali sndvao sam.

Sve je to bilo od gladi.

Šelnberg uzme kralja ispod ruke i vodi ga. On se oslanja na

njegova jaka ramena. To mu godi. Još bi mu više godilo da ga

nosi.

Polako uvede šelnberg kralja u blagovaonicu.

Tu je prostrt stol. I večera je spremna.

Puna vas dva sata čekaju, a nitko se nije usudio smetati

vam.

Mirisavo pečenje privuče kraljevu pažnju. Sjeo je. Šelnberg

natoči piva.

To će vas okrijepiti, kralju.

Ispio je nadušak.

Nakon takvog popodneva, veličanstvo, bila vam je već

davno potrebna okrepa.

436

- Uistinu. Kakvo popodne, čudim se da još živim.

- A kakva večer? Mjesto večere s ljepoticom, evo samo

šelnberga. Loša zamjena.

Kralj ne reče ništa. Sad mu je očito na pameti samo glad.

- Sve je to skrivila podmetnuta urota naklapa Šelnberg.

Htio bih znati tko je podmetnuo urotu?

- Kraljica će ga pronaći, istraživati i pronaći tvrdi Vladi

slav uvjerljivo.

- Mislite, veličanstvo, da će kraljica uistinu pronaći

krivce?

Zar niste čuli kako se prijetila? Neće im ona oprostiti.

Masne šelnbergove usne gotovo se prezirno stegnule.

Časti mi, bili bi vas, veličanstvo, zapleli u strahovitu ne

pravdu i strahovite čine da sve nije razjasnila Gordana.

Vladislavljeve se usne smješkaju zadovoljno.

- A kako ju je kraljica za to nagradila? Obasula ju je pri

znanjem. Danas je Beatrica pobila sve vaše objede, sve ste

joj

činili krivo. Svi ste se u njoj prevarili. Svi, osim mene. U

nje je

plemenitosti, dobrote, divne dobrote. I duh i srce jednako

su

uzvišeni. A kako je tek meni odana. Znate li kako?

- Ne znam, veličanstvo odvraća ironično češki kancelar

i uzima novi komad pečenke. Kralj mrmlja, jedući:

- Da, da. Naravno, vi ne znate jer je mrzite, ali kad biste

malo bolje pogledali u njene oči, kako one pale.

- Kako bih se ja usudio gledati je kao vi?

- Čujte, šelnberg, govorit ćemo istinski: bez Napulja, nje

gove moći i bogatstva ovo kraljevstvo nema ni snage ni novca.

Sve je to u ruci Beatrice. Otkad smo tu, uvjerili smo se na

svoje

oči da Filipec ima pravo. Ne može se tajiti ni poricati.

Beatrica

ima novaca, ona će mi posuditi čak i za češku. Obećala mi je.

- A hoće li vam i dati što je obećala? I kada?

- Ustanovio sam vjenčani dan, dakle, bračni ugovor sadržat

će i to obećanje. To je jedino rješenje za Češku. Ona mi je

su

vladar u ovom kraljevstvu, ne može se inače.

Lice češkog kancelara potpuno se promijeni pa vikne gotovo

grubo:

Veličanstvo, ne zaboravite obveze koje ste dali

češkoj.

Mi se nećemo prodati aragonskoj vlasti ni za kakav novac.

Kralj je već popio mnogo vrčeva, žeđ ga mori. Pije i

odgovara:

- češka nije moj gospodar nego ja njezin. Imam pravo da

se predomislim kako je meni draže. Ugri su me obvezali

Beatrici,

Napulju i Rimu.

- Ali češko je kraljevstvo meni iznad svega i svim češkim

staležima.

Iznenađen, opaža šelnberg kako se kralj najednom opet ljuti.

Baš kao popodne kad je vikao na Gordanu. Nešto ga pokreće, a

češki kancelar promatra.

437

Gospodar sam njihov i svoj. Ne mogu mi zapovijedati

koga ću povesti u svoju ložnicu, do đavola.

Razljutio se i udario po stolu. Šelnberg mu pogleda u oči što

svijetle zanosom za Beatricu, pojačanim s nekoliko vrčeva

piva.

To ponuka češkog kancelara da šuti i razmišlja. Doziva u

pamet ono što je malo prije raspravio s Bakačem. Čini mu se

da su njegove upute dalekovidne. To svjedoči kraljevo

držanje. Pokušat će s Bakačevim savjetima, odluči on, pa

slegne ramenima.

- Ako je veličanstvo tako daleko zagrizlo, neću se u to više

pačati. Dakle, vi želite što prije vjenčanje?

- Obrekao sam: vjenčati se na dan krunidbe. A to će biti

vrlo brzo.

- Ako se požure pregovori s ugovorom Ivana Korvina. Dakle,

morate to provesti već sutra. Kako ne želite da budem

prisutan,

sutra neću ni ići na dvor.

Gotovo prestrašeno uhvati ga kralj za rame:

- Tko vam to veli? Zašto ne biste došli? Zar da ja o tome

mislim sam?

- Vaše veličanstvo ima biskupa Filipca.

- Ni on ne može sve. Privikao sam da ste uvijek uza me.

Zar se možda bunite protiv mene?

- Obratno, veličanstvo. Mislio sam da se vi bunite protiv

mene. Ako me želite uza se, neću se maknuti.

- Kad ne bih želio da ste uza me, ne bih vas poveo sa so

bom iz Češke.

Kralj uhvati vrč, gutne i osmjehne se:

- Vraški me gleda. Ona je kao žeravica.

- Tko, veličanstvo?

- Beatrica. Tko drugi. Ali moram priznati, velika je šteta

što je Gordanina ljepota tako hladna. Kraj nje ideš kao

pokraj

kipa.

- Neka mi, veličanstvo, oprosti. Nisam još vidio da pored

Gordane itko prolazi kao pored kipa od mramora. Svakome se

zapale zjenice. Uvjeravam vas: nećete moći lako zaustaviti

borbe

udavača i ženika oko Gordane.

- Sviđa se princu Ivanu Korvinu, tako vele.

- Povjerit ću vam tajnu, veličanstvo. Da Gordanu niste pri

mili na dvoru i da je ostala kod kuće, morali biste sutra

potvrditi

njen brak s visokom ličnosti koja vam je blizu.

Batak padne iz kraljeve ruke na tanjur. A oči se upru u

kancelara:

- što mi to pričate samo napola?

- Veličanstvo, kraljičine su čete navalile na Damirovu kuću

da je pretraže. A znate li što su tražili? Gordanu. Imale su

nalog

da je uhvate za napuljskog princa Franceska.

- Moj budući šurjak?

438

- Sasvim sigurno. Uostalom, svima je poznato da napuljski

princ Francesko već dvije godine progoni Gordanu svojom lju

bavi.

- Da, da. Sjećam se. Gordana mi je nešto govorila i kraljica

mi je priznala da ju je Francesko pokušao zatvoriti u podrum

dvora iz osvete što ga je odbila.

- Dakle, veličanstvo, Francesko je poslao pretragu da otme

Gordanu.

- Kraljica mi je nudila da će brata izagnati iz kraljevstva

kući ako ja želim. Prema tome, ona nije znala.

- Mjesto Franceska šalje sada u Napulj Gordanu.

- Vidite kako je plemenita. Hoće da Gordanu oslobodi Fran

ceska. Ne bi ona nikako mogla dopustiti da je njen brat ovdje

progoni. Sad znam zašto je odlučila Gordanu na vrijeme

poslati

u Napulj.

- Kraljica vam nije ništa rekla o provali njenih četa u Dami

rovu kuću?

- Rekoh, ona nije znala. Sve je to učinio taj mladi napuljski

ris. Zdrav je, divan i zaljubljen pa nije čudo. Njezina je

krv,

Beatričina, vrela.

- Da je našao Gordanu u kući, morali biste je sutra s njim

vjenčati da vam ne bude sramote.

Tek sada se nešto smrkne i zamisli pa promrmlja:

- Da, istina je. Malo je drzak taj zapovjednik moje vojske.

Ta riječ udari Šelnberga munjevito.

- Njemu kanite dati u ruke vojsku?

On je učenik kralja Matije i zato sam mu već povjerio

čast vojskovođe.

Svladavajući se, češki kancelar primijeti:

- Ovog popodneva bilo je njegovo veličanstvo naročito ra

spoloženo.

- Još sam i sada tako raspoložen. Vjerujte, šelnberg, Beatri

ca nije samo mudar suvladar i plemenita žena, bit će i

slastan

zalogaj.

- Vjerujem i unaprijed čestitamo vašem veličanstvu. A sad

dopustite jednu molbu.

- Samo molite odvraća kralj i uzima slatki kolač.

- Netko se ipak mora brinuti za Gordanu. Molim vas ostavi

te vojvodi Iločkome skrbništvo, što ga je preuzeo po želji

njenog

oca i skrbnika. Ipak ne smijete ostaviti djevojku koja vam je

u

srodstvu sasvim na milost i nemilost strasti napuljskog

princa

Franceska.

- Nisam je ostavio na milost i nemilost, jer sam joj ja

skrbnik.

- Ali veličanstvo nema vremena da se brine za nju. Odviše

ste zaposleni vlastitim stvarima i jednog dana bit ćete teško

izne

nađeni ako Gordanu ostavite bez ičije obrane.

439

- Kako bi bila bez obrane? Ona će postati plemkinja napulj-

skog dvora i vojvotkinja. Imat će svoju pratnju.

- Istina je, ali dok Gordana boravi u ovom kraljevstvu, a

to je do vašeg vjenčanja, netko se mora zauzeti za nju da

princ

Francesko ne bi iskoristio još ova dva tjedna prije nego ona

pođe

u Napulj. Današnja njegova provala odaje dovoljan dokaz da je

spreman na sve. Dakle, povjerite je vojvodi da je čuva dok ne

otputuje u Napulj.

- Onda bih je radije povjerio njenom tobožnjem mužu. Taj

bi je čuvao jer se zakleo princu.

- Časti mi, ne bih je povjerio Damirovjjij brizi. Ponajprije,

odviše je lijep.

- Ali gaji prema njoj žučljivo neprijateljstvo. To sam vidio

danas posljepodne na svoje oči i čuo na svoje uši.

- Ako je tako, nije li Damir u prinčevoj službi i ne bi li je

mogao oteti od njega?

- Gle, to ste dobro primijetili.

- Prihvatite moj prijedlog, veličanstvo. Zar vam ne bi bilo

žao onu divnu ljepotu ostaviti nadohvat Napulj cu čiji vas je

četo-

vođa onako grdno uvrijedio?

- Ljubomorni ste na Franceska?

- Kralju, kad bi mi ona dala ta prava? Ali meni je žao pre

pustiti Francesku to utjelovljenje savršenstva duha i tijela.

- Manjka joj samo vatra.

- Ona je djevojka, a u nje se plamen čežnje mora tajiti, a

ona to čini majstorski.

- Otkud vi to znate?

- Pripovijedao mi je jedan dvoranin koji je slušao njezin

razgovor s prijateljem princa Ivana. Priznala je da stvarno

ljubi,

ali kaže da taj stoji njoj previsoko.

Vladislav ostavi jelo pa se zamisli i onda primijeti:

- I meni je danas rekla: onaj kojeg bih ja odabrala za mene

je izgubljen.

- Nisam ni slutio što je rekla vama, dakle, dokaz više da

su moje riječi ispravne.

Kralj zamišljeno gleda preda se i opetuje:

- Ona, dakle, ljubi, da, ona ipak ljubi.

- A kruta je u ponosu. Govorio sam danas s njome i uvje

rio se o tom. Sve mi je odala.

- Kako? Vama je odala? Kada? što je rekla?

Toliko pitanja odjednom tako brzo izrečenih nije Šelnberg

vičan čuti od kralja i gotovo veselo reče sam sebi:

"Bakača je nadahnuo genij kad mi je savjetovao da se poslužim

lažima."

- Veličanstvo, Gordana me zamolila neka je povedem

k

vama u dvor.

- Da moli za plemića Damira?

- Ne, tada još nije slutila o njegovu uhićenju spretno

440

slaže Šelnberg. Gordana je htjela prije nego što ode u

Napulj još jednom vidjeti nekoga koji joj se duboko usjekao u

dušu, a taj se nalazi u vašoj blizini. Možda među velikašima

vaše pratnje iz Češke, ali svejedno tko je taj odabranik.

Htio sam vas upozoriti da je zaštitite od Franceska.

- Ona je, dakle, htjela još jednom vidjeti nekoga prije nego

ide u Napulj? Zašto mi to ona ne veli? Zašto ne veli onome

kojeg

se tiče? ispravi se kralj. Vidite, Beatrica ne taji svoju

ljubav

prema meni. Zašto, dakle, Gordana taji prema onome, koji joj

se

sviđa?

- Beatrica je žena. Već je iskusila sve strasti života.

Gordana

je netaknuta, svjesna, ponosna.

U duhu stvara Vladislav Gordininu sliku. Promatra je

plastično orisanu šelnbergovim riječima.

- I vi ćete je, veličanstvo, ostaviti nadohvat tom napuljskom

klipanu? što će sve on učiniti da se dokopa djevojke prije

nego

ode u Napulj.

- Istina, neću dopustiti, neću.

- I meni nalažete, kralju, da preuzmem Gordaninu zaštitu?

- Nalažem: javite mi sve što bude govorila. Zapravo, ima

jedan čovjek s kojim bi ona mogla doći tajno k meni da je

ispi,-

tam.

- Zašto ne javno? Rođakinja vam je.

- Kraljica bi zamjerila.

- Neka, veličanstvo, odredi s kim bi mogla dolaziti tajno.

- Da, još nisam o tom odlučio odgovori kralj, bojeći se

da prizna Bakačev posjet. Šelnberg nastavlja:

- Dok se veličanstvo predomisli, saopćit ću vam moj razgo

vor s Bakačem. Predao sam mu vašu poruku da su čete pomut

njom opkolile njegovu palaču. Moram priznati da je to pravi

um.

I dobro poznaje princa. Lako ćemo s njim obnoviti ugovor, zna

njime baratati i ako ga pozovete da vodi pregovore za obnovu

ugovora, riješit ćete se svih neprilika. Za nekoliko sati

sve je

svršeno.

- To bi bila prava sreća, samo da nemam s njim odviše

brige. I nije mi drago s njim govoriti. Ali ne, ne može se.

Zar ne

znate da Filipec mrzi Bakača, zamjerio bi mi.

- Umirit ću gospodina kancelara. Cim Bakač sutra

svrši

pregovore, odmah kreće u samostan.

- U samostan? To bi bila ludost. Recite mu: moja je želja

da još ostane u svojoj palači u Budimu.

- U tom slučaju neka veličanstvo uvjeri Filipca da mu Ba

kač neće škoditi niti se s njim takmičiti o vašu milost.

- Radije bih da mu vi kažete. Bit će vam mnogo lakše nego

meni.

- Svršeno. Pouzdajte se u mene. Oslobodio sam vas tolikih

neprilika sa češkim velikašima, uredit ću i ovdje sve da vi

nemate

ni najmanje brige ni posla.

441

- Vruća mi je želja da me oslobodite tih muka. Današnje

popodne i večer gotovo su me uništili.

- Kad sutra svršimo posao s princem, veličanstvo ide na

večeru kraljici?

- Naravno da idem, i vi morate sa mnom.

- Uvijek slušam vaše veličanstvo. A sad moram poći, čeka

me mala okrugla ženica. Kažu da su u ovom gradu vrlo

poželjne.

- Gle ti lupeža reče Vladislav intimno. Sebi vodiš

ženicu, a mene zatvaraš u samostan?

- Ako me ne izdate kraljici, nećete više samovati. Mogao

bih vas još večeras iznenaditi. i,;.|$

- Moju riječ polažem na šutnju. "

- Odjenut ću malu oblu ženicu u paža reče selnberg i

predati je Františeku.

Obojica se nasmiju kao dječaci kad su nekoga prevarili.

TRIJUMVIRAT PROTIV ARAGONKE

Sutradan u zoru iznenada se u Gordaninoj kući pojavi biskup

Bakač. Cim su ga najavili, pođe mu ona u susret i povede ga u

blagovaonicu.

Iznenađena ovim posjetom, ponudi Gordana biskupu naslonjač i

sjedne mu nasuprot.

- Svakog dana novi preokret. Je li, prečasni?

- Jučer sam bio zarobljenik a danas već dolazim ravno k

vama. Mislim da vam zahvaljujem oslobođenje.

- Je li vam Selnberg kazivao što se jučer zbilo na dvoru?

- Isprva se držao povučeno, ali sam poslije doznao

sve

redom, a na kraju mi je rekao da se princ nalazi u Budimu i

da

ste vi izveli jaku borbu protiv Beatrice.

- Ljutila sam se što su Damir i princ zajedno s vojvodom

došli u Budim, a baš njihova prisutnost poslužila mi je kao

naj

jači dokaz da urota ne postoji. Princ ima danas poći na dvor

kralju.

- A ja sam došao da ga pratim.

- Doista, preveliko iznenađenje.

- Tako mi je danas u zoru rekao selnberg. Bio je kod mene

i naglasio da ćemo odmah raspravljati o našem starom ugovoru.

- Vi ćete, dakako, zastupati bezuvjetno svaku točku ugovora

koju ste postavili i obvezali bivše kraljevsko vijeće?

- Ja sam se i vama obvezao uz uvjet da ćete nastojati Beatri-

ci oteti kralja. I obećali ste.

- Ispunjenje svojeg obećanja svezala sam uz vaše uspjehe s

ugovorom Ivana Korvina. Danas, kad je sve propalo, preostaje

442

nam još jedna nada, da će nas on kao ban i bosanski kralj

osigurati protiv Turaka. Naravno, bude li mu kralj Vladislav

dao sredstva.

- što je Vladislav u ruci kraljice? Ona bi još nahuškala

Turčina da vas pohara, još bi vas predala Turčinu posebnim

ugo

vorom za sva vremena.

- A opravdala bi to svoje pogansko djelo i u Rimu.

- Dakle: ne dajte joj na vlast, Gordana.

- Provedite ugovor, i evo me.

- Primam. Osim toga, htio bih vas upitati nešto o samom

kralju. Saznao sam od Selnberga da ga Beatrica veže time što

mu

se pokazuje kao da je neobično dobra. Vladislav se veže samo

uz

one koji su prema njemu ljubazni, koji mu laskaju, priznaju

svoju

sklonosti. Dakle, zašto mu uskratiti ljubaznost koja ne traži

ni

kakve žrtve? Dovoljno je da prema njemu budete dobri i mili.

I

šelnberg je privezao uza se kralja samo takvim postupkom.

- Da, da, razumijem vas. Razumijem, ali najprije čekam

vaša djela.

- Još nešto. Gospodin šelnberg reče mi danas da je kralj

predao zapovjedništvo vojske u ruke Francesku.

Obavijest je zapanji. Bez riječi gleda biskupa.

- Ako je istina, onda smo izgubili svi.

- Jest. I mene je prenerazila ta vijest. Kralj nas je uistinu

sasvim predao Napulju već danas, a što će biti kad Beatrica

jednom podijeli s njime svoju ložnicu, kad javno preuzme od

njega žezlo i zavlada svojom strahovitom samovoljom.

- Francesko je dobio u ruke vojsku kojom može svakog

časa Hrvatsku opljačkati i poharati je gore od Turčina.

- I čitavo kraljevstvo držati zarobljeno.

Naslonila je glavu na oslon stolice, a lijepe smeđe oči pune

su olujnih munja, dok on nastavlja razgovor:

- Gordana, vi ćete danas prisustvovati večeri u

kraljice

Beatrice.

- Htjela bih naći izgovor da ne odem tamo.

- Naprotiv, idite. Predlažem vam svoju i šelnbergovu mol

bu: upustite se u razgovor s napuljskim princem Franceskom,

govorite mu o časti vojskovođe koja mu je podijeljena i

nastojte

doznati iz kojih će krajeva kupiti čete za svoju vojsku.

Možda

vam štogod rekne, šelnberg i ja želimo doznati hoće li

Francesko

iznajmiti crnu četu kralja Matije u svoju vojsku ili će ovamo

dopremiti Napuljce da iz njihovih redova sastavi vojsku

ovog

kraljevstva.

- Tako bismo mi preko noći postali vazali Napulja.

- A vi ćete ljubaznim razgovorom doznali što Francesko

misli. Iskušajte ga svakako.

- Ovu vam uslugu mogu lako učiniti, samo ne znam s kak

vim uspjehom.

443

Rekoh: pokušajte s njim govoriti, možda se on

neće

usuditi da vam pristupi nakon onog događaja u hodniku ispod

dvorca, a kad vi započnete, govorit će. A sad bih molio: gdje

je

princ?

U kući svoje majke. Odmah ću mu javiti da ste ovdje.

Otišla je na trijem i poslala Simona da ode princu neka se

opremi jer će ga Bakač pratiti u dvor.

Onda se opet vrati k svojem gostu. Bakač je zapita:

Govori se gradom da je Varadi na slobodi.

- Nije moguće da će ga osloboditi, princ će se svakako za

njega zauzeti. Ali zar je to još danas važnog.Jtfaradi je

proglašen

luđakom. To sav svijet vjeruje i vi ne biste .više smjeli o

tom

voditi računa. Varadi je bio prinčev savjetnik i prijatelj pa

će

biti razumljivo ako ga danas-sutra vidite u njegovu društvu.

Vama

više ne može nauditi.

- Nisam pitao zbog kakve bojazni. Varadi uistinu

znači

prošlost.

- Budućnost je na našoj strani. Kako vidim, vi ste se spri

jateljili sa Šelnbergom?

- Sklopili smo savez protiv Beatrice.

- Ali on ne napušta Filipca. Je li i vama to rekao?

- Otvoreno. A ja sam mu od sve duše povlađivao.

- Prema tome, Filipec je osuđen nasmiješi se ona.

Ipak, bit će vam teška borba protiv njega jer čvrsto stoji uz

Beatricu, a ona uza nj.

- Ali sad smo troje: vi, ja i šelnberg, dakle jaki trijum

virat.

Nastavili su raspravljati o jučerašnjem danu i stvarati

zaključke o kralju i njegovu odnosu prema Beatrici. Konačno

Bakač zaključi raspravu:

- Mi smo sada trojni savez. I naša je dužnost da složnim

snagama idemo u borbu. Ali upozoravam vas da se sve mora iz

vršiti što brže da aragonka potpuno ne otruje slabašnog

kralja.

- I ja sam toga mišljenja.

- Možda će vas sprečavati u našem zajedničkom radu vaši

prijatelji, naročito vojvoda i princ.

- Neka vas ne mori bojazan. Radit ću uvijek kako ja budem

htjela.

Princ Ivan stigao je u svečanom odijelu u pratnji Damira.

Bakač mu priopći svrhu svojeg dolaska.

- Prije nego idemo kralju, treba da se s vama posavjetujem

o pojedinim točkama ugovora.

- Ne želim mijenjati ni jedne točke odgovori princ.

- Visosti, slažem se s vama, ali možda će oni pokušati bilo

što okrnjiti.

- Na to ne mogu pristati.

Gordana i Damir slušali su povlađujući.

444

- Po svoj prilici kralj će tražiti od vas tvrđave koje su u

vašem posjedu upozori Bakač.

- Zatražit ćemo odštetu.

Njegovi odlučni odgovori zadovoljili su Gordanu i Damira. Svi

krenuše u dvor, dok je Gordana otišla k Varadiju koji je

raspravljao s vojvodom.

FILIPEC I TOMO BAKAC

U omanjoj sobi kraljevskih ureda Filipec se žestoko prepire.

Duguljasto Filipčevo žuto pjegavo lice zacrvenilo se.

Svjetloplave oči, okružene žutim trepavicama, upiru se u

široko mesnato Šeln-bergovo lice. Ovaj se zavalio u stolac,

ali ne pokazuje ni najmanju razdraženost prema Filipcu. Samo

tvrdoglavo naglašuje svoje mišljenje, dokazujući da samo

Bakač može brzo i spretno urediti stvari s princom Ivanom

Korvinom i nitko drugi.

Potrebno je što prije dobiti krunu i provesti

krunidbu

jer se sa svih strana već javlja da Maks ne će ostati u Beču

nego

je odlučio napasti kraljevstvo. Zadajem vam riječ: Bakač vam

ne

može naškoditi i ničim ne može izbrisati vašu sposobnost. On

ide

u samostan.

Ali Filipec se ne može smiriti. Naprotiv, sve se više

uzbuđuje, sve više sumnja u Bakačeve namjere i dokazuje:

Znajte, prijestolje će se uzdrmati onog časa kad on unese

kroz ova vrata svoju veliku okruglu glavu, punu zasjeda,

spletaka,

podmuklih namjera. Zasipat će nas nepovjerenjem,

sumnjama,

zlobom i svim mogućim podvalama. Ni štakor nije tako gladan

slanine kao on na vlast.

Šelnberg ga mirno promatra i kima:

- Nikad nisam slutio da se vi bojite jednog čovjeka, a pre

vezli ste preko vode žedne sve ugarske velikaše i državnike

kad

je kralja Vladislava trebalo posaditi na prijestolje.

- I nikad ne bih uspio da iz svoje blizine nisam izbacio Tomu

Bakača.

- A ja ga nisam povukao u vašu blizinu. On će izvršiti svoj

posao s princem i time je stvar svršena. Velim opet: on

polazi u

samostan. To mu je čvrsta nakana.

- Samo izlika. Štit iza kojeg će brusiti bodež da me u pra

vom času udari u leđa.

- Jamčim vam da se to neće dogoditi. I ne može. Vi znate

koliko kralj uvažava moja mišljenja i moje savjete. Od mene

je

jača samo kraljica koja je sklona vama, a mrzi Bakača. Meni

je

do toga da se riješimo ove neprilike s princem još danas ili

sutra,

da brzo okrunimo Vladislava i učvrstimo svoje granice.

445

Šelnberg ustane, uzme Filipčevu ruku:

Budite razboriti i povjerljivi. Sve drugo bilo bi na štetu

meni, vama i kralju.

Izašli su u veliku sobu gdje su kopisti zaposleni pisanjem

kraljevskih odredaba i nalozima kancelara Filipca.

Nije dugo potrajalo kad najave da je stigao princ u pratnji

biskupa Bakača i svojeg dvoranina plemića Damira.

Filipec samo mrko šuti, a šelnberg primijeti prijazno:

Ponajprije ćemo utroje raspravljati taj ugovor.

češki kancelar dade zamoliti biskupa Bakača da se potrudi k

njemu.

Paž mu otvori vrata. ““^

Prvi put pošto je ostavio ovaj dvor, ula*zi Bakač u radnu

dvoranu gdje je još prije nekoliko tjedana bio uvažena

ličnost kraljevstva.

Odavde ga je maknuo Filipec, izigravši ga sa čitavim

kraljevskim vijećem i podmetnuvši mu kandidati Vladislava.

Filipec napeto promatra kako će njegov opasni takmac ulaziti

u sobu, kako će gledati njegove pronicave male oči, kako će

visoko uzdignuti glavu na kratkom vratu da manifestira svoj

trijumf nad Filipcem.

Ali Bakač ničim ne iskazuje da njegov dolazak znači pobjedu

nad Filipčevom mržnjom i borbom protiv njega.

Čvrsto, malo ugojeno Bakačevo tijelo poprimi gotovo pognuto

držanje. Glavu je malo spustio.

Svatko u dvorani mora ustanoviti da ulazi skroman samosta-nac

koji ovdje ništa ne traži za sebe, ništa ne želi i došao je

kao posve nevažna osoba, sretan što ga trpe i dopuštaju mu da

ih pozdravi smjerno i ponizno.

Unatoč tome, Filipec se ne može sprijateljiti s njegovim

dolaskom. Ne može izmamiti na usne stari smiješak i na svoje

oči vedri pogled kojim je nekoć dočekivao svojeg druga u

kraljevskim poslovima. Izražaj njegova lica je namještena

prisiljena ljubaznost.

Bakač mu se nakloni i pozdravi ga sa svim poštovanjem

uvaženoj odličnoj ličnosti. Isto tako pozdravi i Šelnberga.

Prijaznost češkog kancelara smjesta nađe nit razgovoru i njih

trojica sjedoše da rasprave točku po točku, ugovora

sklopljenog prije nekoliiko tjedana između Bakača i princa

Ivana Korvina.

Tek što su počeli čitati zasebne točke utanačenja, Filipec

podigne glas.

Ne mogu se dopustiti tolike povlastice hrvatskom banu.

Na ovaj prigovor Bakač pogleda šelnberga pa tiho, smjerno,

gotovo plaho odgovori:

Nitko se nikad nije usudio okrnjiti široke slobode časti

hrvatskoga bana jer bi se na to podigli staleži čitavog juga.

Još žešće udari Filipec, dokazujući da će Ivan Korvin sve te

sloboštine iskoristiti protiv samoga kralja.

446

- Uvijek će Hrvati smatrati da Ivan Korvin ima neko pravo

na prijestolje. Nikad se toga neće odreći.

- Banska se čast ne može okrnjiti upada opet Bakač.

Ona je bila nepovrediva otkad su Hrvati zajedno s Ugrima

stupili

u jedno kraljevstvo. Međutim, ako gospodin kancelar Filipec

misli

da je Korvin opasan, može predložiti da se poništi čitav

ugovor,

a nikako banska vlast. To bi bilo protiv zakona i pravica i

na to

nema prava gospodin kancelar, bio on kojeg mu drago imena.

Banska vlast je u rukama staleža, njihovih odluka i zakona.

Molim

gospodina češkog kancelara Šelnberga neka upita sve stališe.

Oni

će mu razjasniti hrvatske sloboštine i reći će vam što bi

nastalo

kad bi se diralo u nj.

- Pravo veli gospodin biskup Bakač odobri šelnberg

ne može se ukidati zakon, već se može poništiti ugovor s

Ivanom

Korvinom, a to znači stupiti u nove borbe.

- Da, gospodine velemožni potvrdi Bakač.

- Nema borbe dok je on tu i na našem dohvatu upadne

Filipec. Na nama je da ga prisilimo.

- Kralj mu je dao riječ, svoju časnu kraljevsku riječ. Upam

tite to, dragi Filipec naglasi šelnberg.

Kancelar Filipec je sve bjesniji.

Redom predlaže da bi se brisala točka kojom se Ivanu Kor-vinu

zajamčuje naslov i čast slavonskog vojvode, da se briše to

obećanje da bi se okrunio za bosanskog kralja, predlaže točku

po točku, kako mu je naredila kraljica Beatrica, naročito

zahtijeva da smjesta preda tvrđave i krunu bez ikakvih

odšteta i protuusluga.

šelnberg ustane i zamoli Bakača da časak pričeka pa se u-

dalji zajedno s biskupom Filipcem.

Stigavši u drugu odaju, češki se kancelar nastoji

sporazumjeti s razdraženim Filipcem, a onda se razljuti na

nj.

- Vaše je prijedloge diktirala kraljica? Je li tako?

- Ona je suvladar kralja Vladislava pa ima prava da stavi

svoje prijedloge.

- Ali ovaj je ugovor prihvatilo bivše kraljevsko vijeće,

dakle,

izaslanici sabora. Vi to nikako ne možete oboriti. Ne

spremajte

kralju neprilika, naročito mi je naložio da se sve što prije

svrši

i da ostane sve onako kako je bilo.

- To je kralj rekao vama?

- Evo vam ga tamo i pitajte. Doslovce je tako naglasio.

Prema kraljevskom sinu neće da se ponese nedostojno. Opomi

njem vas: priklonite se kralju, a ne kraljici.

- Nitko se nije priklonio kraljici kao sam kralj.

- Ali kralj mora poštivati svoju prisegu. Vi znate da je na

granici kad je ulazio u ovo kraljevstvo, položio prisegu na

sve

sloboštine Hrvata. To morate razjasniti kraljici. Čuli ste da

se

Maks sprema upasti u zemlju, možda je već i prešao granicu, a

447

vi još uvijek slušate kraljicu i nastojite ometati

pomirenje s Hrvatima.

- Kako vidim, tu upravljaju dvije žene: jedna je kraljica uz

koju pristaju kralj i ja, a druga je Gordana kojoj ste vi

kance

lar.

- A tko je Gordani kralj? pita Šelnberg pa se smije i

uhvati za ruku svojega druga:

- Ostanite radije tu gdje jeste. Pustite da ja to obavim s

Bakačem. Ako vam nije po volji, idite kralju i predložite

poni

štenje ugovora. Pokušajte mu to predložiti.

Šelnberg se udalji, Filipec ostaje gotovo,zelen od bijesa i

straha pod dojmom nekog unutrašnjeg glasa "koji ga ne

prestaje opominjati da je Bakačev dolazak na dvor prvi prodor

protiv njega. U tom strahu gubi sigurnost. Cak je i lukavost

njegova ra-zdražena, prestrašena, bespomoćna.

U tom strahu ljulja mu se tlo pod nogama, ne nalazi nikakva

uporišta, nikakve osnove ni plana da se suprotstavi Bakačevim

zamkama koje naslućuje i očekuje. Još jučer popodne smatrao

je Bakača palim, imao ga je u svojoj vlasti, već ga je osudio

na doživotni izgon u samostan, a već danas on je prekoračio

prag kraljeve radne odaje.

"Možda je već bio i u samog kralja? Tko zna nije li ga dovela

Gordana?"

Potpuno je siguran da ga je ona barem preporučila Šelnbergu i

otvorila mu put u kraljevski dvor. I zbog toga optužuje

Gordanu i svom mržnjom obećava joj odmazdu.

Međutim, šelnberg se ne vraća, a Bakač ne odlazi. Ta okolnost

upozorava Filipca da čini krivo sam sebi kad se prepušta

gnjevu, osveti i odmazdi. Razabire da se mora naoružati

protiv svih zasjeda i podvala koje bi mu mogle stići od

Bakača. Osjeća miris požara, blizinu opasnosti i to ga polako

vraća samome sebi.

"Pravo veli Šelnberg. Preveo sam žedno preko vode čitavo

kraljevstvo, zašto, dakle, toliko strepim od Bakača?

Njegova umna sposobnost ne može biti veća od svih onih

zajedno koje sam tako vješto prebacio od princa kralju Vladi-

slavu.

Bilo bi ludo drhtati i čekati. Treba da steknem mir kojim sam

tjedne i mjesece vladao svim umovima ovoga kraljevstva,

čitavim saborom i svim staležima."

I stade hvatati popucale niti svoje ravnoteže i iznova

graditi razrušene utvrde svoje lukavosti kojom je znao dva

mjeseca držati sebe na površini.

Dugo je sjedio sam u sobi, predajući se smirivanju i

naoružavanju.

Napokon se uspio uvjeriti kako mu Bakač ne može naškoditi,

bude li on miran, hladan, pažljiv i lukav. I odluči da čeka

dok ga ne pozovu.

448

Dok se on tako sabrao, u drugoj dvorani svrši Bakač s prin-

cem Ivanom sve točke ugovora i onda ga biskup pozove:

- A sad dopustite da vas otpratim kralju i molim vas budite

mirni.

- Nema razloga uznemiravanju.

- Ipak, tamo sjedi kralj, na mjestu koje je otac ostavio

vama.

- To mjesto uvijek je pripadalo saboru, a ne mojem ocu

ni meni. Ja sam posve miran i spokojan.

Ali Bakač nije osjetio spokojnosti. Sve u njemu trepti od

časa kad je prešao prag kraljevskih kancelarija. Trepti od

želje za borbom koja ga čeka s Filipcem. Odlučio je da ne

siđe više niz stube kancelarijske časti nizašto, prije nego

se netko od njih dvojice sruši pa bi on to sam, ali nikad

više neće silaziti dragovoljno.

Sad, u času kad kralju mora otpratiti princa Ivana, obuzima

ga prava drhtavica od sjećanja na prošlost:

"Da si ti, mladiću, znao obećati Bakaču što je tražio, danas

bi ti sjedio na prijestolju, a ja bih s tobom primao ponizne

posjetitelje. Sad ja vodim sina kralja Matije da se klanja

kralju koji sjedi na njegovu mjestu."

S tim mislima Bakač vodi Ivana kralju.

Mladi princ ulazi u dvoranu uzdignute glave. Držanje mu je

uspravno, viteško. Otvorenim pogledom gleda uzbuđeno Vladi-

slavljevo lice.

Ivanov nastup djeluje na kralja neočekivano neprijatno.

Iznenađen je, zaskočen i osupnut njegovom pojavom. Ništa ne

vidi na princu, samo njegovu pristalost i vitku pojavu,

lijepe crte i tople tamne oči čiji mu se pogled čini nešto

odviše miran, dapače sretan.

"A zašto je tako miran i sretan?"

S njegovom pojavom spaja kralj Gordanu.

"Kako ne bi ljubila tako pristalog mladića. Pravo je rekla

kraljica."

Čini mu se kao da je prevaren od svih koji su tvrdili da

Gordana ne ljubi princa. Ne može shvatiti kako ne bi ljubila

kraljevskog sina koji je tako viteški lijep, bogat, a bit će

ban i bosanski kralj.

Te misli snalaze kralja u času kad je ugledao Ivana Korvina.

Tek kad ga malo više promatra, sjeti se da je taj mladić bio

njegov takmac na prijestolje. I čini mu se sasvim neopasan.

Cak mu je smiješno što se tako mlad čovjek borio za

prijestolje.

Bakač pozorno promatra Vladi slava, ne bi li uhvatio dojam

što ga proizvodi u njemu princ Ivan. Polaganom gestom kralj

ponudi princu i biskupu da sjednu.

Razabire da mora nešto reći i skupi obrve pa se domišlja što

mu je savjetovao šelnberg da kaže princu.

I brzo složi izreku:

449

29 GORDANA IV

29*

Veselim se što ste ovdje. Od sveg sam srca pristao na

ugovor, sklopljen između vas i staleža po gospodinu

biskupu

Bakaču. Vjerujem da ćemo živjeti prijateljski na korist

prijestolja

i kraljevstva.

Ivan se duboko pokloni i odgovori mirnim i jasnim glasom:

To je moja želja od onog časa kad sam čuo da su se stale

ži u saboru odlučili da izaberu vaše veličanstvo da svojom is

kusnom desnicom vlada kraljevstvom.

Zvuk tih riječi neprijatno se dojmi Vladislava. čini mu se da

glas mladog princa zvuči odviše suvereno i sigurno. Istina

je, oči su mu blage, pogled topao, ali glas djeluje^jjpkako

zastrašujuće. Čini mu se da samo prikriva umjetno suzdržani

prosvjed.

Ipak nastavlja izraziti princu svoju milost: *

- Nikad vam neće uzmanjkati moja naklonost.

- A vašem veličanstvu nikad moja vjernost.

Sad ga taj glas još više uznemiri pa još pomnije promatra

svojeg protukandidata. Bakač osjeća da kralj zapinje i dolazi

u pomoć kako bi se razvijao daljnji razgovor.

Biskup naglašava kako princ nikad nije želio kraljevske

vlasti, već su ga drugi na to prisilili. Dok on to govori,

Vladislavu se čini da su Bakačevi prikazi u skladu s blagošću

prinčeva pogleda, ali nikako s prizvukom njegova glasa. Ima

nešto u tom zvuku što se kralja vrlo neugodno doimlje. I onda

se odluči da pozove kancelara šelnberga i Filipca.

Prvi put nađoše se nasuprot princ Ivan i Filipec pošto ga je

kancelar ostavio. Unatoč lukavosti nije uspio da zadrži vedar

osmijeh. Ivan se čini kao da nije bilo ništa, pa pozdravi

prijazno.

Bakač odmah pročita točku po točku ugovora, kojim se princu

Ivanu Korvinu zajamčuje banska čast, naslov slavonskog

vojvode i čast bosanskog kralja, sloboda i povratak imetka

svim njegovim pristašama i njemu samome. U to ime princ ima

odmah vratiti krunu i ustupiti tri tvrđave: Pečuh, Komaron i

Sekelj pošto će mu isplatiti na ime odštete stotinu tisuća

forinti.

Iznenada biskup Filipec prekida Bakača:

Pristašama njegove visosti vratit će se imanja i skinuti

žig veleizdajstva samo onda ako u roku mjesec dana polože

prise

gu njegovu veličanstvu kralju jer se inače ne može znati da

li

princ i njegovi pristaše priznaju kralja Vladislava.

Bakač osjeti žalac protiv sebe i brzo odgovara ljubazno i

skromno:

- Samo se po sebi razumije da priznaju njegovo veličanstvo.

Jer kad ga njegova visost ne bi priznala, ne bi uopće

ponudila

kralju krunu. Je li tako, visosti?

- To je više nego jasno i bjelodano dokazano mojim pis

mom.

Rješenje tog pitanja smatra Filipec svojim ličnim porazom.

Čini mu se kao da je prikazan smiješnim i oči mu neprijatno

450

bljesnuše. U strahu da bi se to moglo razviti u sukob, požuri

se šelnberg da Filipcu dade neku zadovoljštinu.

Prema tome, sve je u redu. U roku od mjesec dana uistinu

može svatko od pristaša njegove visosti saznati što je

zaključeno

i udovoljiti ugovoru. Sasvim je dobro da se to smatra jednom

točkom ugovora. A sad, pošto je veličanstvo na to pristalo,

mi

ćemo se opet udaljiti jer se kralj sigurno želi

porazgovoriti s

mladim princem nasamu.

To zvuči kao zapovijed, pa se Bakač i Filipec bez riječi

upute za šelnbergom.

Kralj i njegov takmac ostadoše sami. Ivan se nakloni:

- Veličanstvo, smjesta ću odrediti da se kruna dopremi i

sam ću je predati u vaše ruke, čim uzmognem javiti mojim

bivšim

pristašama.

- Zašto velite "bivšim"? prekine ga kralj.

- Jer smo sada svi podanici vašeg veličanstva i nitko od

onih koji su se borili za mene nemaju više nikakva razloga

nazi

vati se mojim pristašama. Borba je prošla i svatko će

pristati

uz zakonitog kralja.

- Drago mi je čuti vašu izjavu i nadam se da mi niste kivni.

- Neka mi veličanstvo vjeruje da sam mnogo sretniji ovdje

nego što bih bio tamo, na prijestolju.

Ali Vladislav mu ne vjeruje. Promatra mladića i ne može

shvatiti kako bi se mogao tako jednostavno odreći velike

udobnosti koju može imati samo kralj. To je njegovo čvrsto

uvjerenje, ali on ima sada druge nakane i neće da raspravlja

o onom što mu se čini tako prirodnim. I zapita princa

dobrostivim, smiješkom:

- A što kanite sad, prinče?

- Ako vaše veličanstvo odredi, idem u Hrvatsku.

- Zar prije krunidbenih svečanosti?

- Ako kralj želi, ostajem u Budimu.

- Da, želio bih da vas ljudi vide na krunidbenoj svečanosti.

Neka svijet zna da nema u vas nikakvih žalbi protiv mene.

- O tom ću rado svakoga uvjeriti.

- Kada svrši krunidba, možete poći u Hrvatsku da vas usto

liče za bana, a nakon toga javit ću vam kad će se održati

krunidba

za bosanskog kralja.

- Slušam odredbe vašeg veličanstva. No, prije nego odem,

molim kralja neka mi dopusti sazvati vođe svojih bivših

pristaša

da im javim utanačenje i njihove dužnosti.

- To vam je svakoga dana slobodno.

- Ipak, veličanstvo, mogao bi mi tko sprečavati slobodno

kretanje.

- Dragi moj prinče, mi smo sklopili prijateljstvo i nitko ne

može i ne smije sprečavati slobodu vama, a ni vašima, jer bi

se

time ogriješio o moje zapovijedi i odredbe.

451

- Zahvaljujem vašem veličanstvu i molim da me otpusti

kako bih smjesta slao svoje glasnike u Pečuh.

- Još samo časak. Htio bih s vama raspraviti još jednu važnu

stvar. Vi ste vjereni i prokuratorom vjenčani s milanskim

prin

cezom Biankom Sforza.

- Po želji svojeg oca, ali milanski vojvoda očito me danas

ne želi više smatrati svojim zetom.

- Jer niste kralj ovog kraljevstva? No, milanska vojvotkinja

mogla bi se zadovoljiti i s bosanskom krunom. Ne bih imao

ništa

protiv toga da se ta ženidba ozakoni, naravno, ako vi to

želite.

- Nikad nisam želio tu ženidbu. ¦¦",•

- Cuo sam da ste se mnogo zanimali za ljepoticu Gordanu

koja je u rodbinstvu s mojom obitelji.

- Da, istina je, nju sam želio uzeti za ženu.

- Poznate su mi i druge okolnosti kao i prividni Gordanin

brak s vašim dvoraninom Damirom. Moram spominjati ovu stvar

jer sam joj zapravo ja skrbnik pa želim znati koliko mogu ra

čunati da je možda udam za kojeg drugog princa u savezničke

svrhe.

"Što on time hoće?" pita se princ, ne shvaćajući kraljeva

pitanja.

- Naravno, mladi prinče, želim u prvom redu čuti vaše miš

ljenje. Očito vam se Gordana već obećala prije smrti

kralja

Matije?

- Ne, veličanstvo, nije mi se obećala.

- A sad biste odustali od svojeg prijašnjeg nauma?

- Naprotiv, odlučio sam da zaprosim njenu ruku.

- I tada ćemo govoriti o tom. Želim svakako da naše prija

teljstvo bude što ljepše i trajnije.

Princ osjeti da je razgovor svršen i duboko se pokloni

kralju.

Moja su vam vrata vazda otvorena kad zaželite doći k

meni ljubazno će kralj na odlasku.

Još jednoć se princ zahvali pa iziđe u predvorje.

šelnberg je, međutim, u pokrajnjoj dvorani čekao da princ ode

i smjesta se uputio kralju. Našao ga je vrlo zamišljena. Kad

je čuo kancelarove korake, digne pogled:

- Dakle, šelnberg što velite o tom princu?

- Bakač ga je dobro orisao. Taj uistinu nema ni sposobnosti

ni volje da vlada žezlom.

- Niste dobro slušali njegov glas. Kad on govori, zvuk nje

gova glasa prijeti.

- Ali, veličanstvo, to je zvuk najveće dobrote, baš kao u

vas.

- Ne, ne, u meni sve nešto govori da se varate. U tom mladi

ću spava stari div Matija Korvin, možda odviše tvrdo spava.

- I dok bi se probudio, nitko više ne bi čuo njegov rik, ali

ne vjerujem. Nijedan od nas nije dosad opazio u tom glasu

ništa

neobično.

452

Sve mi se čini da ga Filipec i kraljica najbolje poznaju.

Šelnberg je nestrpljiv, dapače ljut. Njegove su riječi gotovo

ljutite kad veli:

- Sve više razabirem da sam ovdje suvišan. I molim kralja

da me otpusti u Češku.

- Bože, zašto se uvijek prijetite? zastenje kralj kao da su

ga probo”:. Ne mogu to podnositi.

- Ni ja više ne mogu podnositi da kralj sluša samo kraljicu

i Filipca. čemu sam, dakle, ja ovdje?

- Slušam samo vas, ali primjećujem što oni kažu. Da čujem

vaš sud o tom princu.

- Moj je sud ovaj: po svemu što je on dosad učinio, od

njega nema pogibelji nikome na svijetu, osim možda ženama.

- Eto, i vi ste to opazili. Čim sam ga pogledao, razabrao

sam da ga Gordana ipak mora ljubiti.

- A pred kraljicom i pred svima nama rekla je otvoreno:

kad bih ga bila nekoć ljubila, danas ne bih mogla to obećanje

ispuniti, jer idem drugim putem. Naime, mislila je: drugi joj

je

na pamet. A jeste li, veličanstvo, govorili s njim o Gordani?

- Rekao je da će je zaprositi, a ja sam mu odvratio onako

kako smo s vama ugovorili: ni ovamo ni onamo.

- Glavno je da ste se uvjerili o njegovoj ljubavi prema

Gordani.

- Ne razumijem zašto bi to bilo glavno, što vi imate od

toga šelnberga?

- Da smo doznali kome biste mogli dati Gordanu da je

zaštiti od Franceska. Veličanstvo, vi ste vrlo opasni

skrbnik. Vaša

ljubav prema kraljici mogla bi Gordanu izručiti princu

Frances-

ku, a ja moram štititi vašu kraljevsku obitelj od sramote.

Odjednom se kralj razljuti:

- Kakva je to misao? Kako bi kraljica što takvo od mene

tražila? Vrlo ružno mislite o njoj. Ne dam je tako

sumnjičiti.

- Ne sumnjičim kraljicu, ali priznajem vašu ljubav prema

njoj i njezinu veliku ljubav prema bratu. Zato vam

savjetujem:

udajte Gordanu za Ivana Korvina pa da se zauvijek

riješite

djevojke.

Vladislav je predočio prinčevu pristalu pojavu, viteško

držanje i onaj suvereni mir kojim je govorio. I uvjeren je da

mu pruža mir i sreću koju je u njemu razabrao i samosvjesnost

o posjedovanju Gordane. Postaje ljubomoran i srdit pa se

razviče na šelnberga.

- Zašto da svojem takmacu na prijestolje dajem Gordanu?

- Da se riješite brige oko djevojke, a Ivana Korvina obveže-

te zahvalnošću za takav divni cvijet.

- čujte, šelnberg, vi ste poludjeli za njom? Da, vi ste se

pomamili, zagledali, zato mi to savjetujete.

- Muškarac sam, veličanstvo. Kad bi me htjela, evo me na

koljenima pred njom, ali ona zna da ne bih tako lako mogao

453

sagnuti svoja mesnata koljena. Princu bih je ustupio, jer sam

ponovo stekao dokaze da Francesko stalno slijedi svoje

namjere.

- Što ste doznali?

- Oko Gordanine kuće okupili se Franceskovi ljudi, odjeveni

u prosjake. Danas ih je tamo već devet.

- To je ipak odviše drsko. A što rade Napuljci tamo?

- Paze na svaki Gordanin korak i kad se udalji od kuće,

javit će to Franceskovoj četi da odvuku ljepoticu.

- Kako sam strahovito umoran od tih neprilika u ovom

kraljevstvu i još mi govorite takve stvari.

- Da kralju, previše savjetnika umara. U, teškoj sam bio sam

samcat i niste se trebali umarati. Uostalom, neću vas više

mučiti.

Pripazite danas navečer kod kraljice na princa Franceska, pro

matrajte ga, a dotle ću ja paziti da se Gordani ne desi kakvo

zlo.

Gotovo sam zaboravio: biskup Bakač želi se s vama oprostiti.

Kako znate, ide u samostan.

- Recite mu neka još ostane do sutra uvečer i neka dođe k

meni s onim plemićem s kojim je bio... Da, da, vi se čudite.

Uistinu je bio kod mene, ali o tom ne smiju doznati ni

Filipec ni

kraljica. Zamjerili bi mi, a Filipca ne kanim nikako

ražalostiti.

Idite, dakle, isporučite Bakaču, a ja ću govoriti s Filipcem

da ne

bude zlovoljan.

Kralj pozove kancelara i ljubazno mu ponudi da s njim do-

ručkuje, a dotle je u kraljevskoj radnoj dvorani češki

kancelar raspravljao s Bakačem i priopćio mu kraljevu želju:

- Sutra uvečer treba da dođete s onim vitezom pod vizirom.

- To je bila Gordana, dakle, znak da mu nije ravnodušna.

Ali ga Beatrica odviše čvrsto drži svojim čarima.

- Ipak, danas je kralj mnogo mirniji i s manjim oduševlje

njem govorio o Beatrici.

- Kako ste to postigli?

- Beatrica ga je zagradila da do njega ne može nikakva že

na, a ja sam te ograde malo probušio i propustio neko lijepo

žensko čeljade. No, vi to ne razumijete, pa nije ni potrebno

da

vam tumačim. Od današnje večeri očekujem vrlo mnogo. Uosta

lom, doći ću k vama da se sporazumijemo.

I onda se obojica oproste.

HRVATSKI BAN I VOJVODA ILOČKI

Princ Ivan Korvin vratio se iz dvora kao hrvatski ban.

Jašući u Damirovoj pratnji, nije govorio ništa. Damiru se

činilo da je vrlo zamišljen, gotovo zabrinut, pa ga nije

ispitivao.

Čim su sišli s konja u dvorištu kuće, dođe im u susret Simo-

no, a on ga odmah upita za Gordanu:

- Bih li mogao govoriti s njezinom milosti?

- Sada je gore u svojim sobama izvješćuje dvoranin.

Mislim da švelje spremaju haljine za večeras pa ne znam može

li

visost sada tamo.

- Odnesite joj moju poruku da je u kraljevskom dvoru sve

prošlo brzo i u potpunom redu. Kralj je prihvatio sve točke

ugo

vora. Još recite da bih je danas molio za kratak razgovor.

Molim

neka mi odredi kada ima vremena.

Nakon toga uputi se princ ravno k biskupu Varadiju.

Čekao ga je u razgovoru s vojvodom, ali čim se najavio princ,

vojvoda ostavi sobu.

Ivan priopći biskupu kako je stvar tekla.

Biskup Varadi ne skriva svoje stalno ogorčenje prema mladom

princu kojega je htio vidjeti na prijestolju i za tu ideju

trošio godinama svoje snage. U tom raspoloženju sluša princa

više ljutito nego ljubopitno i pažljivo. Sve više lice mu

odaje kako pojedini događaji na dvoru raspiruju staru

Varadijevu mržnju prema aragoncima i prezir prema Vladislavu.

Kad princ dovrši pričanje, Varadi osjeti želju da princa o-

baspe najljućim pogrdama. Ipak, reče mnogo mirnije nego što

je želio:

Vi ste, dakle, sada hrvatski ban. Zapravo bih vam morao

čestitati na tako lijepoj časti, ali oprostite, ne mogu

zatajiti svoj

bijes što niste kralj čitavog kraljevstva, dakle, od mene ne

može

biti čestitke.

Ivan samo kimne u znak da ga shvaća i ne prigovara. Ipak, sam

Varadi obiđe ovu temu i pita:

- Kakav ste dojam primili na dvoru? Kakve je osjećaje po

budio u vas kralj?

- Gospodine biskupe, ono malo vremena što sam govorio

s njim, pritisla mi je dušu težina.

- Vidim, niste jako očarani. A što vas se toliko kosnulo?

- Govorio je sa mnom ljubazno, dapače odviše ljubazno, ali

njegove prijateljske riječi nisu dolazile iz srca. Govorio je

sve kao

naučeno, od nekoga došaptano.

- Vaše opažanje pravo je čudo odvraća Varadi s nešto

ironije. Dosad nisam u vas opazio toliko pronicavosti.

Vjerovali

ste svakoj lijepoj riječi.

Mladi princ duboko uzdahne. Gorkost mu se pojavi na usnama:

454

455

- čini mi se: mnogo je vremena prošlo od tada. Kao da sam

jako dugo živio i mnogo proživio.

- Jest, proživjeli ste i mnogo doživjeli jer ste mnogo pogri

ješili.

- Bilo kako nazivali moje čine, čvrsto znam: vaši jučerašnji

savjeti duboko su mi pali u dušu. čitavu noć redale su se

preda

mnom vaše riječi kao slike. Vidio sam svaku ispisanu čvrstim

potezima, svaku sam ponovo pročitao i onda su sve zajedno pre

tvorene u olovo pale na moje prsi. Gotovo do zore ležao sam

bez

sna. Vaše misli budile su me i pozvale na razmišljanje.

Kolebao

sam se: da vjerujem u ono što rekoste, ili ne^Panas pred

kraljem

počeo sam vjerovati.

Tada primakne naslonjač bliže biskupu i pogleda ga zabrinuto:

- Gospodine biskupe, vi ste mi prorekli da će me svi u

kraljevstvu cijeli život smatrati takmacem kralju, on sam

najviše.

- I opet velim: to je živa istina.

- Sad to osjećam. Naime, kad sam danas stupio pred kralja,

pun vaše misli i riječi, našao sam ih napisane u kraljevu

licu.

Nešto je ledena strujilo iz njegovih svijetlih očiju. Isprva

se činilo

kao da je neko neugodno iznenađenje, kao da mu je nešto

krivo,

a onda se polagano razvijalo u njegovu držanju nepovjerenje.

I

sve što je rekao najljubaznije, zvučilo je upravo jezovito

hladno.

- Jeste li mu izjavili da ne osjećate nikakve žalosti što

niste

na njegovu mjestu?

- Rekao sam mu iskreno: u meni nema ni trunka neprijatelj

stva i želim mu biti vazda vjeran podanik, ali sam u njegovu

licu

pročitao misao: lažeš! Htio bi sjediti na mojem mjestu. Nije

to

bila ni sumnja o kojoj ste vi, biskupe, jučer govorili, već

sasvim

određena objeda da ne govorim istinu. Valjda ne bih to nikako

opazio da mi jučer niste onako govorili. Možda ne bih još sve

to

zamijetio da nije prošla čitava ova noć kad sam sve vaše

riječi

raščinjao, vagao i ustanovio koliko je u njima strašne

vjerojat

nosti.

- I zato sam vas htio upozoriti da budete oprezni.

- Gospodine biskupe, za mene nema veće nesreće od pomisli

da ću živjeti u ovom kraljevstvu pod neprestanim Damoklovim

mačem nepovjerenja.

- U ovom času vi morate uočiti sadašnjost da na njoj možete

izgraditi budućnost, čekaju vas teške zadaće.

- Da, gospodine biskupe, osjećam da je moja odgovornost

velika. Vratit ću se u Hrvatsku kao ban i tamo će svatko od

mene

očekivati djela, jasna, velika djela za spas zemlje od

Turaka. Kao

bosanski kralj bit će moj položaj još teži. Svatko će

vjerovati da

moram protjerati Turke. I svjestan sam da se toga ne bojim,

dapače sam osjetio nekoliko časaka i živu želju da se sav dam

na junačke borbe za oslobođenje Bosne i zaštitu Hrvatske, ali

tek

456

što sam stupio pred kralja i osjetio ono ledeno nepovjerenje

prema meni, zazeblo me. čime ću ja razbiti to kraljevo

nepovjerenje?

- U tom je vaša zadaća najteža. Uostalom, kakav zalog traži

kralj od vas u ime povjerenja?

- Želio je da dođem na krunidbene svečanosti jer da ću

time cijelom svijetu dokazati kako nema nikakvih

neprijateljstava

između njega i mene. Razumijem ovakav njegov zahtjev. No, je

li to sve?

- Nikako. Na krunidbi dodijelit će vam kakvu službu da

istaknu vaš poraz.

- Ne stidim se poraza jer nisam poražen mačem nego voljom

staleža i sabora, a tu volju uvijek ću poštivati.

- Aragonka bi ipak mogla izmisliti neko naročito poniženje

za vas, a Vladislav ga s velikim veseljem prihvatiti.

Međutim,

kao da ste mi prije kazivali, kralj vam je govorio o Gordani?

Možda vam kani dati Gordanu za ženu da time od vas nešto iznu

di ili možda vas kani samo iznuđivati da vidi kakvi su vaši

odnosi

prema njoj.

- Vrlo sam se začudio što je to potakao već na prvom sas

tanku.

- To je znak da nedvoumno ima neku namjeru s Gordanom

i s vama. Dakle, osnova neće biti Vladislavljeva. Tu je netko

zapleo svoje spletke protiv vas ili protiv Gordane. Uostalom,

da

nas će ona prisustvovati večeri kod kraljice i možda tom

prigo

dom nađete traga kakvom planu. A što kanite sada učiniti?

- Smjesta ću poslati po krunu. Ali morao bih znati što je

s vojvodom, hoće li on u Pečuh ili da sve pozovemo u Budim.

Ne

znam kako vojvoda misli o svemu što bi trebalo poduzeti.

- O tom morate vi s njim raspraviti.

- Ne mogu k njemu, znam kako je.

- Pošaljite mu svojeg pouzdanika.

- Gospodine biskupe, znam: imate razloga da se žalite na

mene, ali ja vas molim, zaboravite prošlost u kojoj vas nisam

znao dovoljno cijeniti. Zaboravite da nisam slušao vaše

savjete,

zaboravite da vam je moj otac učinio nepravdu i molim vas ne

ostavite me sada u ovom položaju. Zaklinjem vas: ne mičite se

od

mene. Osjećam da ću vas sad više trebati nego ikad, baš zato

što

znam da mi vaši mudri i iskusni savjeti mogu pomoći.

Varadi je neko vrijeme promatrao blijedo prinčevo lice. Iz

njega struji teška briga i svijest teškog položaja.

Zaboravljate: sada ste hrvatski ban i ja nemam prava biti

vaš savjetnik. Potražite sebi po zakonu banovca i druge

hrvatske

odličnike koji su zvani da vam pružaju savjete što ćete

uraditi.

Ja ne poznam Hrvatsku i kad bih je poznavao, ne bih smio kao

Ugrin primati takve časti uz hrvatskog bana niti kakve druge

časti i službe. Hrvati bi se s pravom protiv toga pobunili.

457

- Gospodine biskupe, nisam mislio da uzmete kakvu službu

savjetnika u Hrvatkoj. Samo sam vas zamolio da budete uza me

dok sam u Budimu, dok me još nisu hrvatski staleži

ustoličili.

- Imao bih, dakle, ostati s vama kao prijatelj uz ostale vaše

prijatelje i savjetnike?

- Da, prečasni gospodine biskupe. Svi Hrvati duboko vas

poštuju. Bili su s vama u istoj borbi, s njima ste radili

zajednički

i neće se protiviti ako slušam vaše savjete.

- Opazim li da slušate moje savjete, ostat ću uz vas, narav

no, ako to žele vojvoda i drugi Hrvati.

- Zeljet će, znam to. ^ -^

- I Gordana mi je već govorila da je”zelja vaših pristaša

neka barem ovih nekoliko dana ostanem uz vas, ali zar da opet

savjetujem ututanj?

- Pouzdajte se u moju razumnost i molim vas ostanite.

- Pokušat ću. Ne hvalite me nego prisluhnite što vam velim.

Pošto vrijeme ide, valja smjesta ugovoriti ono najpotrebnije.

Da

kle: govoriti s vojvodom, sazvati Hrvate na vijećanje da oni

odluče

što se ima učiniti, kakvo držanje zauzeti prema ugovoru. Neka

se

odmah donese kruna i stvore zaključci. A dok oni dođu, morate

urediti svoje dvoranstvo.

- Dok sam u Budimu, nije mi potrebno. Tek kad stignem u

Hrvatsku.

- Baš ovdje. Neka se aragonka ne raduje vašem padu s pri

jestolja. Okružite se dvoranstvom koje vam pripada i po

banskoj

časti i po vašem bogatstvu. Dakle, ova kuća je premalena.

Znam

našeg pristašu koji ima vrlo lijepu i otmjeno uređenu veliku

pala

ču, a rado će je iznajmiti ili prodati. To je nećak biskupa

Ernušta.

- Da ga potražim?

- šaljite Đulaja k njemu. Neka se sve što brže obavi. Ni

jednog časa ne smiju Napuljci misliti da ste nesretni i

nezado

voljni. Svakog dana pokazujte se u gradu okruženi svojim

dvora

nima, vedri i veseli. Neka svi osjete da vam nije nimalo do

pri

jestolja koje ste izgubili. Vama se to čini sitničavim, ali

morate

voditi računa o mišljenju i ukusu onih ljudi koji su oko vas.

- Učinit ću kako ste rekli. Đulaj neka to uredi, a Raškaj

mora putovati u Pečuh da svima objavi što se dogodilo i da do

nese krunu. A sad vas molim: pokušajte me izmiriti s vojvodom

Lovrom. Htio sam moliti Gordanu, ali vi znate uzroke koji me

sprečavaju.

Pa, dobro, govorit ću s njim ja, i to odmah.

Ustali su obojica.

Princ Ivan ode razdijeliti naloge svojem ljubimcu kaštelanu

Đulaju i pouzdaniku Raškaju.

Varadi ode u prizemlje i potraži vojvodu koji se čitavo jutro

nije maknuo iz dodijeljene mu odaje. Razmišljao je,

stvarajući svoje osnove.

458

Kad je biskup otvorio vrata, vojvoda mu pođe u susret.

Obojica su sjeli ne govoreći ništa, ali su se razumijeli

pogledom. Vojvoda prvi progovori:

- Vidio sam princa kad se vratio s dvora, što je obavio?

- Predao nas je konačno napuljskim pandžama. Uzaludne

su sve naše muke, brige i nade. Porušeno je ono što je kralj

Mati-

ja gradio tolike godine. Evo, tu je ugovor što ga je princ

Ivan

obavio. Kralj je pristao na sve Bakačeve točke.

Vojvoda primi papir i zadubi se u nj. Dugo čita i kima

glavom. Njegovo se muževno lice orumenjelo. Onda vrati ugovor

Varadiju, mrka lica i spuštenih vjeđa.

Biskup je uzalud čekao da nešto kaže. Ne dočekavši njegove

izjave, upita:

- što mislite o tome, gospodine vojvodo?

- Smatram potrebnim da svoje misli zadržim za sebe.

- Razumijem vas. Osjećam isto tako. Ipak ne biste smjeli

princa ostaviti sama. Sad je vaš ban.

- Čitava je Hrvatska htjela da ga odabere za kralja, a on se

pokazao nedostojan povjerenja. Nije baš pružio svjedočanstva

o

naročitim krepostima što su potrebne vladaru, dakle, i banu.

- Možda će ban ispraviti ono što je zgriješio kao kraljevski

kandidat. Važno kakav će odsad odnos biti između vas i

princa,

odnosno bana.

- To ne znam, gospodine biskupe.

- Ne kanite ostati u njegovoj blizini kao savjetnik?

- Gospodine biskupe, kako se to može i pitati. Nemam što

tražiti uza nj.

Znam, vaše ogorčenje je opravdano. Ostavio vas je kao

nasred bojnog polja.

- Nikad mu to neću oprostiti. Nikad.

- Obećao sam princu da ću ostati uza nj reče Varadi

dok je u Budimu, ako je to s voljom vama i ostalima Hrvatima.

- Nitko tome neće prigovoriti u ovakvom času jer još nije

ustoličen za bana.

- Vojvodo, htio bih vas s njim izmiriti.

- Nema tu ni svađe ni izmirenja: on je izdao svoje hrvatske

pristaše i borce, a na kraju i nudio Vladislavu krunu, nudio

svoje

prijateljstvo. Neka ide svojim putem. Ja idem svojim.

- A koji je vaš put?

- O tome ne mogu govoriti dok se ne sastanem s mojim

prijateljima u Pečuhu.

- Vi, dakle, idete sami tamo? Ne biste li ih radije pozvali u

Budim?

- Želim da se s njima nesmetano dogovorim.

- Dobro, Ali, vojvodo, zar bih princu javio da se ne kanite

s njim izmiriti?

- Već sam rekao što mislim o tome.

459

i! "li

- Ja ga najviše okrivljujem. Ipak ne činite pravo, gospodine

vojvodo ako ga ostavljate.

- Ne činim mu krivo. Digao sam na noge tisuće hrvatskih

plemića i njihovih četa, čitavu našu zemlju da njega dignem

na

prijestolje. Morali smo nastaviti borbu i uspjeti, ali nas je

on osta

vio, odrekao se. Sramotno sam ostavljen od našeg kandidata,

pa

kako bih se sada s njim mirio, stupao uza nj.

- Za vašim će se odlukama povesti i vaši prijatelji?

- Ne znam što oni kane. Ja sam ovdje s princem i Damirom

tek drugi dan, a oni u Pečuhu nisu ni o čemu obaviješteni.

Moram

hitno k njima da čuju što se dogodilo i da,g<Jluče.

- Ne kanim vam davati savjete. Ipak, bilo bi opasno za vaše

zemljake kad bi se i dalje opirali izabranom kralju. A prema

ugovoru koji je sklopljen s Ivanom, svima je zajamčena

sloboda i

povratak imanja ako mu prisegnu vjernosti.

- Baš zato moramo se sastati na dogovor i odlučiti. Aragon-

ska je vlast pobijedila i zavladala nad nama pomoću našeg kan

didata. Mi smo u takvom stanju da bi čovjek najradije živ

propao

u zemlju. Ali kako rekoh: prepustit ću odluku staležima.

- Kad putujete u Pečuh?

- Odmah najkraćim putem. Vrijeme je dobro i putovi će

biti pogodni.

Biskup je razabrao da vojvodu ne može sklonuti na izmirenje s

Ivanom Korvinom pa se oprosti s njim i vrati u kat.

Vojvoda se uputi u dvorište gdje je našao Simona i zamoli ga:

Isporučite Gordani da se vraćam u Pečuh, ali bih prije že

lio s njom govoriti.

Mladi dvoranin odmah ode u drugu kuću da odnese poruku. U

ložnici bavila se Gordana sa svojim djevojkama oko haljine za

večeru u egerskoj palači, švelje su se neutješivo žalile:

- Vaša milost, što to radite? Zašto s ove divne haljine ski

date sve te urese? Sve će visokorođene gospođe sjati uresom,

a vi?

- želim tako, i ne prigovarajte.

Tog časa saopće joj vojvodinu poruku. Odmah je otišla u drugu

sobu da s njim govori.

Njihov je susret nijem. Jedno gleda u lice drugome. Oboje su

mračni i šute. Polagano se približavaju kao da vuku

zajednički teški teret što im ga je naprtio Ivan Korvin.

Lovro uzdahne i oštro spusti ruku na stol.

Gordana sjedne i složi ruke u krilo.

Vojvoda naslonjen na stol poluglasno reče:

- Dok nije bilo toga ugovora, još uvijek me snalazila neka

daleka nada. Još uvijek sam mislio: nešto će se dogoditi,

nešto

mora pasti iz neba na našu stranu.

- Svi smo počinili tu pogrešku i čekali pomoć s neba.

- Nije li Ivan česmički rekao: ne možemo propasti ako vje

rujemo.

460

- Ali u sebe, a mi smo vjerovali saveznicima koji su pristu

pili k nama himbenim zagrljajem.

- Gordana, sve Beatričine prevare ne bi nas mogle poraziti

da nas princ nije izdao. To je pravi udarac, smrtonosni

udarac.

- Budimo pravedni, vojvodo: on je kriv, ali i svi mi drugi.

Odviše smo očekivali od drugih, a premalo od sebe. Pouzdavali

smo se, gubeći vrijeme s protivnikom čija lukavost daleko

nad-

mašuje našu.

- Da, svi smo nacistu: Hrvati su jaki samo u poštenoj borbi.

- I zato smo, eto, vojvodo uvijek poraženi kad nas lupež

čeka u zasjedi. Valja znati s kim sklapaš saveze, kome

vjeruješ

i gdje treba smjestiti u zasjedu svoju sumnju. Svi smo

griješili.

Nisu li naši plemići u Budimu počinili strašan grijeh?

- Da, počinili su, ali zavarani od aragonskih lupeža koji su

im rekli da sam ja ostavio princa, a oni su vjerovali i

pristali na

Vladislavljev izbor.

- Zašto nisu odbili himbu himbom, lukavo se ustegnuli od

izbora i danas bismo imali barem mogućnosti prosvjeda. Mogli

bismo reći: ne, mi nismo birali ovog kralja, ne možemo se

poko

riti. Mogli bismo se boriti dalje protiv aragonske vlasti.

Ovako su

nam izbili iz ruke posljednje oružje vlastiti naši ljudi,

jadno op

sjednuti, grdno zavarani, sramotno zaluđeni. Bit će ih koji

će

ljubiti ruku što im zabada bodež u srce.

- To me muči, to me izjeda kao i poraz zadan od princa.

- Sve je to gorka istina. Poraz je tu, pobijedio je aragonski

stoglavi zmaj, ali ne dajmo se da nas on i proguta. Ne dajmo

se.

- Sami velite: zmaj ima sto glava, sto ralja. U svaku bi

valja

lo zarinuti po jedan mač

- Ili se povući na visoke tvrđave kamo zvijer ne može doći i

tamo se pritajiti?

- Ne znam kako to zamišljate?

- Vi ste bojovnik, vitez što pozna samo borbu oružjem. Vas

zove mač da bije stoglavog zmaja. Ja, žena, imam drugu misao.

To je ono što rekoh prije: uspeti se na tvrđavu i pritajiti

se sto-

glavom zmaju da nakon poraza možeš prikupiti snage i onda na

valiti. Reći ću vam kako to zamišljam.

Primakla se bliže k njemu i snizila glas:

- Borili smo se na sve načine. Borba je bila u saborima, u

raspravama i u bučnom kreševu. Sad bi trebalo okrenuti. Dosad

smo bukom našeg otpora uzbudili kraljevstvo, sad neka bude ti

šina, nijema tišina.

- Kako? Predlažete da ušutimo?

- Potpuno.

- To je predaja?

- Obratno: borba.

- Šutnjom se boriti?

- šutnjom na sve.

- Ne bih mogao reći da mi se to sviđa.

461

Naoko ovakva borba čini dojam poraza, pokornosti, kuka

vičluka, a možda i dragovoljne predaje, ali u suštini je to

najjača,

za protivnika naj pogibelj ni ja borba. Šutnja znači ledenim

mirom

odgovarati na udarce aragonske vlasti. Jaukneš li, znaju da

pro

svjeduješ. Ako na udarce mirno šutiš, sa smješkom na usnama,

protivnik ne zna što je u tvojoj duši, ne zna što je u tvojoj

misli

i počinje se nadati, vjerovati da su naši ideali umorni od

borbe

klonuli, ili da smo se duhom i srcem predali.

Šuteći, Lovro gleda u pod. Razmišlja, raščinja,

predočuje, istražuje pa onda primjećuje:

- Dakle, vi predlažete: otići u Hrvatsku, činiti se smiren,

prilagođen, a u duši okupljat bojne sile.

- U duši, u mislima i u svojoj okolini. Sklonimo se pod svoje

krovove i tamo gradimo utvrde i brusimo mačeve za budućnost

koja će donijeti oslobođenje. Ako danas nismo mogli posaditi

na

prijestolje svojeg kralja, zar da napustimo te težnje za

budućnost?

- Kakva nas budućnost čeka uz Ivana?

- Kakvu budemo htjeli jer sada sve ovisi o nama, o našoj

snazi i iskustvu s njim. Okušali smo svoje

pogreške, vidjeli

smo svoje grijehe i sad poučeni možemo započeti borbu šutnje.

A ipak smo spasili posljednji dio utvrde jer je Ivan Korvin

postao

ban.

- Zar uistinu očekujete nešto od njega?

- Vi ga gledate samo s odbačenim mačem, ja vidim u nje

govu dušu, a tamo ima nešto od snage kralja Matijaša.

- Ne vjerujem i ne nadam se od njega ničemu ni sada ni

ubuduće.

- Presvježa je rana da bih vas pokušala uvjeravati, a sad je

samo važno što ćete odlučiti u Pečuhu.

On upre glavu na ruke. U tamnim očima leži duboka briga:

- Gordana, vi me više ne smatrate skrbnikom?

- Uvijek samo vas.

- Kralj je uzeo moje pravo, a vi ste dopustili.

- On ga može uzeti po pravu kralja i mojeg rođaka, ali sav

svijet nema prava po kojemu bi mi kralj zabranio da samo vas

smatram svojim pravim skrbnikom kojeg mi je dao otac.

- Dokažite mi to i ostavite Budim, odmah danas.

- Niti mogu, niti hoću.

On uzdahne, prisluškuje šapat svoje duše što ga poziva neka

Gordanu odvede u sigurno sklonište.

- Strepim od pomisli da vas moram ostaviti ovdje.

- Pa ipak to morate učiniti.

- Sjetite se aragonskih mržnja i zasjeda u prošlosti, za živo

ta Matije.

- Sad je moj položaj lakši nego za kralja Matije. Princ se

pomirio s Vladislavom, i žig izdajstva skinut je sa

svih. Ako

Beatrica započne spletkariti protiv mene, znat ću se braniti.

A

462

još me štiti svemoćni kraljev miljenik šelnberg. Nema

Aragonka vlasti da mi se osveti što sam joj razrušila

podmetnutu urotu.

- Uzalud sve kad mi srce sluti zlo.

- Čujte, Lovro, za nekoliko dana bit će već jasno ima li

kakve nade potkopati Beatričin utjecaj na kralja. A vi sad

idite

u Pečuh i kad se vratite s odlukom, govorit ćemo dalje.

On ustane, ali joj gorko spočitava:

- Niste uslišili moju prošnju i zato idem duboko ožalošćen.

- A ja vas molim: odbacite žalost i pouzdajte se u svoju šti

ćenicu pa se požurite natrag.

Vani netko zakuca. Gordana se odazove.

Ulazi Simono i javlja da su ovdje princ i Varadi. Žele

govoriti s njom i s vojvodom.

I ne čekajući Gordanin odgovor, ulaze u sobu biskup Varadi, a

za njim princ Ivan.

Pozdravili su Gordanu, a onda vojvodu. On odvrati samo

naklonom glave.

Njegovo lice je hladna ozbiljnost, tamne oči navješćuju

žučljiv otpor. Držanje pruža slutnju da između njega i princa

mora izbiti sukob. To Gordanu zabrinjava i ukoravajući gleda

biskupa jer je doveo Ivana. Ali Varadi se ne da smesti. S

nekom stalnom namjerom oslovljuje djevojku:

Oprostite što sam prekinuo vaš razgovor s vojvodom. On

odlazi u Pečuh, a princ mora s njim lično govoriti jer mora

znati

što vojvoda misli i želi.

Lovro upre pogled u Varadija. Glas mu hladno zazvuči širokim

prostorom sobe:

Na ovo sam pitanje dao svoj odgovor gospodinu biskupu.

U Ivanovoj duši bude nevoljko od ledenih vojvodinih riječi, a

još više od njegova glasa. Ali nadvlada svoju nesigurnost i

ne dopušta se ušutkati.

- Gospodin biskup mi je rekao što ste odgovorili. Unatoč

tome imam razgovor s vama, gospodine vojvodo.

- Slušam, visosti.

Nije ga oslovio banom. Ta okolnost opomene Varadija da je

vojvodino ogorčenje preduboko.

- Vojvodo, vi ste odlučili otići u Pečuh? pita Ivan.

- Jučer sam po dužnosti dopratio vašu visost u Budim, a on

da sam već bio na putu u tvrđavu. Sad m”i je dužnost da

odjašem

tamo jer me prijatelji već nekoliko dana očekuju.

- Molio bih gospodina vojvodu da hrvatske biskupe i velika

še sazove ovdje u Budimu kako bih govorio s njima lično.

- Bilo bi to uzalud izgubljeno vrijeme jer ne znam hoće li se

odazvati pozivu.

- Onda bi to značilo da se ne želi poslužiti blagodatima

mojeg ugovora?

- Prije svega, morali bi oni u tom ugovoru pronaći te bla

godati.

463

Riječi pale, a vojvodin glas reže. Gordana opazi kako se

Lovro trudi da ne promaši ironijom i bijesom. Ipak je to ne

smiruje jer je dosad bila vična gledati vojvodu mirna i

sabrana.

Naprotiv, od časa kad je princ Ivan stupio u sobu, vojvoda

plamti i samo je potreban vjetrić da raznese požar.

Ivan osjeti žalac u Lovrinu odgovoru. Tako se otimlje nekoj

drhtavici koju uzrokuju ledeni vojvodini odgovori. A ipak

ponovo zadire u istu stvar:

- Zar gospodin vojvoda ne smatra potrebnim da gospodu

sazove ovdje?

- Na vijećanju u Pečuhu odlučit će predstavnici hrvatskih

staleža i odličnika što treba da čine, jer je tako bolje za

sve.

Vojvoda govori glasno, hladno. Ivanov govor je blag,

nesiguran kao da mu svaka riječ dolazi iz drhtavih grudi.

Snažna muževna vojvodina pojava uspravlja je u stavu viteza u

obrani. Prinčevo vitko mlado tijelo isprsilo se čvršće,

silovito.

Obojica otvorenim pogledom gledaju jedan drugome u oči.

Povučeni u pozadinu, Gordana i Varadi promatraju prizor. Samo

pogledima izražavaju zabrinutost. Svaka crta lica odražava

napetost i pažnju.

Ivan se primakne vojvodi. Čitav njegov nastup izražava jasnu

naknadu da ne sustane ni pred kakvim odgovorom i otporom što

ga izražava čitava vojvodina pojava, njegov glas i svaka

žilica u skladnom zamračenom licu.

- Kad je tako, onda ne mogu govoriti s gospodom hrvatskih

staleža jer moram prije kralju predati krunu. Stoga ću,

gospodine

vojvodo, hrvatskoj velemožnoj i prečasnoj gospodi

isporučiti

poruku i zamoliti vaše vojvodstvo da odnese poruku.

- Neka visost izvoli reče kratko vojvoda.

- Za ovu moju poruku vrlo je odlučan odgovor na jedno

moje pitanje.

- Neka visost izvoli pitati.

- Jeste li, gospodine vojvodo, svjesni da je vaša moć u

Slavoniji i u čitavoj Hrvatskoj velika i odlučna?

- Dakako. Dokaz je vojska koju sam za vas doveo iz Hr

vatske i Slavonije, čak i iz Bosne.

- Prema tome je posve jasno da ni jedan ban ne može biti

prijateljski primljen i ustoličen ako ga vi ne prihvatite.

- Visosti, to isto vrijedi i za kneza Bernardina Frankopana.

- Tako je, ali sada ste vi imali u ruci vojvodstvo svih hrvat

skih staleža, svu moć i sav ugled pa je stoga ovog časa moje

pita

nje upravljeno samo vama. Vi znate da moram doći pred hrvat

ski sabor da mu se prijavim i da od njega zatražim privolu i

potvrdu hoće li me prihvatiti za bana ili ne.

- Da, visosti, to je prastari običaj i stara pravica

hrvatskog

sabora.

464

- Vi ćete, gospodine vojvodo, u tom saboru izreći svoju riječ

koja ima djelovati na druge.

- Vjerojatno da će biti tako.

- A sad želim ustanoviti ovo: vi, gospodine vojvodo, nemate

dobro mišljenje o mojim vladarskim sposobnostima, a prema va

šem shvaćanju i ne može biti drukčije. Nas se dvojica

razilazimo

u načelu: jesam li ja imao nastaviti borbu za prijestolje,

ili se

odreći krune.

- Da, razilazimo se nepremostivo.

Te je riječi izrekao silovitom snagom ogorčenja, ali Ivan

govori dalje, svladavajući sve više uzbuđenje:

Vi ste, gospodine vojvodo, ogorčeni prema meni, a ja ne

smatram vaše ogorčenje pogrešnim, naravno s vašeg gledišta.

Vojvoda ne odgovara riječima, ali vatrom svojih zjenica

prosvjeduje.

- I zato, gospodine vojvodo, želim čuti iz vaših usta: smat

rate li mene nesposobnim da zapremim veliko časno

mjesto

hrvatskog bana?

- Mogao bih vam na to pitanje odgovoriti po djelima koja bi

imala slijediti. O tome ne treba više ni pitati.

Ivan zakima glavom da se slaže i proslijedi sve sigurnijim

glasom.

To je ispravan odgovor, ali ja znam da vi nemate vjere u

mene. O tome ne trebam više pitati.

Vojvoda odgovori šutnjom. Varadi i Gordana ni jednom se

kretnjom ne upuštaju u opasnu raspravu.

- Baš zato što nemate povjerenja u moje sposobnosti za

hrvatskog bana, a dosljedno tome ni za buduće moje

kraljevanje

u Bosni, molim da mi odgovorite: kakvo će biti vaše držanje

kad

stupim pred hrvatski sabor?

- Isto kao što je sada.

- Hoćete li dići hrvatske staleže protiv bana kojeg smatrate

nesposobnim?

- Jer sam ih digao sada za vas beskorisno, ututanj?

- Isto ih možete i smijete dići protiv mene. To je jasno.

- Ne visosti. Unaprijed ih neću dizati niti je to potrebno.

Tek kad biste radili protiv zakona, protiv pravice i

hrvatskih

sloboština.

- Hvala. Ta mi izjava dostaje i sad vas molim da slušate

moju poruku staležima.

- Molim reče vojvoda a njegov pogled označuje prikrivenu

napetost i pažnju.

Ivan Korvin pogleda mu odvažno u oči:

Prihvatio sam ugovor koji vam je već poznat, potpisao i

za nj dao riječ. Taj ugovor prihvatili su i izaslanici

hrvatskog

sabora velemožna gospoda Brodarić, Kraljević i drugi koje ste

ostavili u Budimu da vas zastupaju.

465

30 GORDANA IV

Kad je spomenuo imena plemića koji su pristali na Vladi-

slavljev izbor, vojvoda stisne usne da zadrži poklik

prosvjeda što mu se diže iz dna grudi. A Ivan govori dalje

još življe nego što je počeo i glasnije i snažnije nego

prije.

Dakle: ovim ugovorom postavljen sam za bana Hrvatske i

dužnost mi je vama, vođi Hrvata i staleža, reći barem ono što

danas osjećam.

Gordana pogleda Varadija pa onda princa. Nepripravna je za

taj razgovor i boji se da bi se odnos između princa i vojvode

mogao još više zaoštriti. Ali Varadijev mir ublažuje njen

strah.

Princ Ivan počne nešto svečanije: -^

- Osjećam da bih htio čitavog sebe posvetiti Hrvatskoj koja

je i moja domovina. Tamo je moj krov i moja imovina. 2elim

proniknuti i sve potrebe i želje svih staleža i saslušati

svačije

mudre savjete. želim u prvom redu poštovati vaše hrvatske slo

boštine, pravice i zakone. Budem li to mogao kako to želim

o

tome ima da sudi sabor, a i ja sam.

- Slažem se s vašim mišljenjem progovori vojvoda mirno,

ali isto tako hladno kao i prije.

- Prema tome, doći ću k vama na sabor da najavim svoju

čast i od staleža zadobijem potvrdu ili otklon. Ipak molim hr

vatsku gospodu staleže koji se nalaze u Pečuhu neka već danas

odluče: hoće li me primiti ili ne. Želio bih da mi uštede

posljednji

udarac koji bi me stigao da me otklone javno na saboru. Razu

mijete li to, gospodine vojvodo?

- Razumijem potpuno.

- Molim vas, dakle, isporučite, gospodine, ovu moju poruku

i izjavu koju ću sada izreći.

- Udovoljit ću vašoj želji.

- Moja poruka još nije dovršena. Molim vas dodajte još i

ovo.

Gordana je skupila obrve i svom pažnjom gleda princa koji

počne svečano i odlučno:

Gospodine vojvodo, ako velemožna i prečasna gospoda i

hrvatski plemići po svojim dosadašnjim iskustvima ne mogu do

pustiti da ja sjednem na stolicu hrvatskog bana i ako

sumnjaju

u moje sposobnosti ili žele koga drugog za bana, izjavljujem

ovdje

pred vjerodostojnim svjedocima: otklonit ću tu čast smjesta

čim

stigne iz Pečuha vijest da se hrvatski staleži opiru.

Prinčev glas zvuči odlučno kao odraz jake volje i dubokog

uvjerenja. Gordana i Varadi gotovo se dive načinu njegova

govora izražaju njegova glasa što dosad još nikad nisu

zamijetili. I sam vojvoda iznenađen je njegovim nastupom.

Sve odlučnije i snažnije zvuči riječ Ivana Korvina:

Recite, gospodine vojvodo, Hrvatima: ni časa ne želim

ostati na banskoj časti ako Hrvati to ne žele. Cim dobijem

takvu

vijest, idem kralju i otvoreno ću reći: ne mogu zastupati

kralja

u Hrvatskoj ako me hrvatski sabor ne želi. Na to dajem svoju

časnu riječ zasad i ubuduće.

Svi razabira da princ govori po vlastitoj namjeri i odluci.

To su njegove riječi, njegova načela. Varadi se čak nađe

ponukanim da nešto protuslovi.

Podsjećam vašu visost: prema sklopljenom i danas obno

vljenom ugovoru, vi ste postali ban Hrvatske doživotno, čak s

nasljedstvom vašeg budućeg sina.

Ivan okrene blijedo lice k biskupu i potvrdi glavom:

Da, gospodine biskupe, unatoč tome, moja riječ važi zasada

i ubuduće, ali ne samo ako oni ne bi bili sa mnom zadovoljni.

Kad su me predlagali za prijestolje, rekao sam: odstupit ću

onog

časa kad spoznam da nisam dorastao izvršiti zadaću koju sam

od sebe tražio i koju vi tražite od mene. Tu sam riječ

doslovce

održao jer sam odstupio u času kad sam uvidio da nisam doras

tao podnositi sve okrutnosti takve borbe.

Varadi i vojvoda izmijene poglede negodovanja kao da su jedan

drugome rekli "još se time ponosi". Gordana, naprotiv, živo

promatra prinčevo lice i zanos njegovih očiju.

Međutim, pogleda istodobno vojvodu ne bi li privukla na sebe

pozornost da ga pogledom omekša. Ali Lovro je preduboko

zamišljen i nekoliko trenutaka razmišlja, a tek onda

odgovori:

Visosti, vaše ću poruke predati velmožama, biskupima i

plemićima.

Vojvoda je ostao neumoljiv. To zabrine Varadija i Gordanu. U

zvuku njegova glasa nalaze oni skriven otklon banovanju Ivana

Korvina. I zato Varadi nuka pogledom Gordanu neka prozbori

koju riječ vojvodi, ali ona šuti i čeka.

Ivan se nakloni.

- Hvala, gospodine vojvodo, molim još da mi odgovor po

šaljete po brzoteči ili mi ga sami donesite ako vam je to po

volji.

- Odrede li staleži da vam odgovor donesem sam, učinit ću.

Ako ne, poslat ću brzoteču.

- Još jedno. Damir me zamolio da ga pustim s vama, a vi

odlučite, vojvodo.

- Primam drage volje njegovu pratnju.

čas vlada šutnja. Varadi izaziva svojim pogledom vojvodinu

desnicu da se digne prema princu. Ali jaka čvrsta ruka počiva

na dršku mača odlučno, borbeno, ponosno.

Uzalud Varadi očekuje da će Gordana tu ruku pomaknuti i

položiti u prinčevu. Djevojka stoji čvrsto uvjerena da ovog

časa ne smije dirati u vojvodino uvjerenje.

Varadi je osjetio da je razgovore završen, ali je htio da ga

produži, samo da što duže zadrži vojvodu i princa ne bi li

ipak polučio svoj cilj, pa se obrati Ivanu.

U Pečuhu se nalazi i vaša majka, visosti? Svakako je ne

želite ostaviti tamo?

466

30*

467

Već sam naložio Damiru da moju i njegovu majku dovede

u Budim. Želim da bude uza me i da zajedno sa mnom krene u

Zagreb.

čuvši to, Gordana primijeti:

- S gospođama se nalazi u Pečuhu i Beči, kći kneza Franko-

pana. Ne može ostati sama, a njen otac očito neće imati

vremena

da o njoj vodi brigu. Visost će sigurno odrediti da i Beči

dođe

s gospođama.

- Sasvim prirodno, moja će je majka pozvati sa sobom, ako

knez Bernardin dopusti. Ako pak ne, Damirova majka bit će joj

zaštitnica i pratilica. To se, međutim, mora. prepustiti

samome

knezu i mladoj kneginjici.

Vojvoda nije ničim sudjelovao u tom razgovoru pa uhvati zgodu

da se nakloni princu i spremi za odlazak. Varadi ga zadrži

riječima:

Prije vašeg odlaska htio bih se još oprostiti s vama. Ima

još vremena dok vam osedlaju konje i dok se spreme gospodin

Damir i pratnja.

Gordana je tog časa pošla prema vojvodi, ali joj princ zakrči

put:

Simono mi je rekao da ste uslišili moju molbu da mi

žrtvujete malo vremena. Iskažite mi dobrotu i ostanite. Ono

što

vam želim reći, vrlo je važno.

Te riječi trgnuše vojvodu. Srce mu jače zakuca. Princ hoće s

njom govoriti. Veli da je vrlo važno što joj ima reći.

Slutnja mu kazuje da se taj razgovor neće ticati političkih

osnova. 0 tom svjedoči i bljedoća Ivanova lica, njegov pogled

i Gordanina šutnja. I nekakav teški nemir leži u zraku.

Osjeća da je on na putu tom razgovoru, a princ jedva čeka

kako bi ostao s Gordanom nasamu.

Vojvoda razabire da je Varadi uznemiren Ivanovom željom jer

njegov pogled upravljen u princa izražava ukor. Ali bez

uspjeha. Ivan obnavlja prošnju.

- Mislim da nećete odbiti što ste mi obećali?

- Ne, visosti, samo sam mislila da bismo mogli razgovarati

kasnije.

- Molim vas da ne odgodite ni časa jer je odviše važno i

neodgodivo.

- Onda samo časak pričekajte. Vojvoda odlazi, a ja želim sa

svojim skrbnikom prije odlaska dogovoriti neke stvari koje se

tiču samo moje ličnosti.

Pričekat ću odgovori princ i povuče se u dno sobe.

Izmjena tih riječi još više uvjeravaju vojvodu i Varadija da

će razgovor između princa i Gordane biti sudbonosan. O tom

svjedoči tvrdokornost kojom Ivan odbija svako odgađanje.

I vojvoda ide s Gordanom u pokrajnu sobu. Ali ne spominje

riječi o Ivanovu zahtjevu, šuti i čeka što Gordana želi s

njim govoriti.

Osjeća se u prednosti nad princem jer je njemu odredila da

čeka, a nada se da mu je dala prednost jer kani prije

razgovora s princem nešto s njim uglaviti, možda tražiti

savjet ili mu povjeriti svoje srce? Očekuje svakako neko

razjašnjenje, neku pripravu, neki odgovor s obzirom na

prinčev zahtjev.

I čeka, gledajući joj u oči pun nade.

A ona mu uzima ruku, nježno pitajući:

- Vojvodo, kakvu ćete odluku zagovarati u Pečuhu s obzi

rom na novoga bana?

- Nikakvu. Neka odluče sami odgovori razočaran.

- A zašto im ne biste savjetovali da se svi svrstaju oko nje

ga i da ga prihvate za bana?

- Zato jer bih onda morao i ja biti uza nj.

- Je li sasvim nemoguće?

- Gordana, jeste li ikada malo dublje zavirili u moj značaj?

- Mnogo dublje nego što slutite.

- Recite, dakle: možete li u meni naći mogućnosti da bih se

mogao s njim izmiriti nakon onoga što je nanio mojoj borbi i

našoj sigurnoj pobjedi?

- Ne možete se izmiriti. Sada ne, ali u budućnosti?

- 0 budućnosti ne mogu ništa reći.

- Možda će popraviti svoje grijehe na banskoj stolici.

- To mi je rekao i Varadi. Tu, na vašu želju, uzima vaše

mišljenje.

- Možda je njegovo.

- Branite princa. Znam da Varadi isto tako bjesni na princa

kao i ja, a još više će bjesniti oni tamo u Pečuhu.

- Ublažite njihovo bjesnilo.

- Ne mogu. Nemam vjere u tog mladog čovjeka, nikakve

vjere.

- A ja, vojvodo, imam.

Osupnut ušuti. Dugo gleda u njene čarobne bademaste oči pa

onda pita polagano naglašavajući:

Vjerujete u njega nakon svega što je učinio?

- Jest, vojvodo, opetovano velim: vjerujem.

Njegove tamne oči zasjenjuju se.

- Onda ga ljubite.

- Nema tu ljubav nikakva udjela, govorim samo o hrvatskom

banu.

- Onda shvatite, Gordana: ne mogu mu oprostiti što je

skrivio taj poraz. Da smo pobijedili, digli bismo na

prijestolje

svojeg odabranika i u ovom kraljevstvu dobili bismo mi Hrvati

prednost u svoje ruke, prvenstveno, a ne bi li Ugri bili time

zado

voljni, mogli bismo im reći: uzmite vi sebi Vladislava, a mi

osta

jemo za sebe s našim kraljem. Bili bismo slobodni.

- Slobodni i svoji, sasvim svoji.

-

-

468

469

- Vi to i sami priznajete i zato ne tražite od mene ništa za

princa. Taj je naš poraz pretežak i sudbonosan jer srao

promaši

li nešto veliko i dalekosežno.

- I tko zna kad će nam se opet pružiti takav čas da pro

vedemo djelo koje bi bilo veliko za svu budućnost.

- A on je to spriječio već tada kad nije poslušao Varadija

da zasužnji kraljicu, a konačno kad nas je ostavio. Samo je

on

potkopao pobjedu za nas i za buduće. Čujte još ovo, Gordana:

taj poraz peći će moje obraze dok budem živ, ali taj žig

ostat će

na meni dok god se u Hrvatskoj bude znalo da je živio vojvoda

Iločki koji je vodio borbu i vojnu za hrvačkog kralja

Ivana

Korvina. Vazda će taj poraz ležati na mojem imenu i na svima

nama. Naši potomci u čudu će se pitati: kakva je to bila

nevjero

jatna igra, kako smo to izgubili borbu kad nam je bilo tako

lako

pobijediti i dići na prijestolje hrvatskog odabranika. Kako

se to

moglo dogoditi dok je u našim rukama bila kruna i nismo bili

pobijeđeni oružjem? Sve to odjekuje u mojoj duši. Makar vi

veli

te: krivi smo mi svi, ipak su svi udarci dolazili od njega,

njegovom

vlastitom voljom, njegovim odrekama, slaboćom. Da se

nakon

onog ugovora s Bakačem nije opet obratio k nama, došao u onu

?umu i zadao riječ, znao bih otići drugim putem. Ali on se

vratio

i opet je zateturao i ostavio nas posve. Pa zar još i sada

možete

predmnijevali da bih se mogao s njim izmiriti? Ili, zar biste

mogli

posumnjati da moje držanje nije čisto od drugih osjećaja?

- Ne, vojvodo. Imate pravo, ne može biti izmirenja. Ja sam

samo zato pokušala da vas ublažim jer bih htjela da barem ima

mo svojeg bana. Onaj koji zastupa kraljevsku vlast u

Hrvatskoj

neka bude naš.

- Ali treba da bude mudar i junačan.

- I jedno i drugo probudit će se u budućnosti.

- Opetujem: ne mogu vjerovati i ne mijenjam ništa na ono

me što sam rekao o njemu.

- Poštujem vašu dosljednost, ali vi i oni drugi nećete ga

rušiti dok ne vidite njegova djela?

- To sam mu rekao za sebe, a ne za ostale.

- Molim vas, vojvodo, hoćete li mi donijeti vijesti što su

odlučili naši u Pečuhu?

- Vi, Gordana, ostajete neopozivo u Budimu?

- Vojvodo, u postojanosti svoje odluke mi smo oboje jedna

ki. Držim svoju riječ kao i vi.

Zakimao je glavom, uzdahnuo i onda odgovorio:

- Ne dođem li u Budim zbog njega, doći ću zbog vas.

- Hvala vam. Ali pričekajte. Varadi želi još s vama govoriti.

Oprostit ću se s vama dolje kad budete odlazili.

Barem ću vas još jednom vidjeti.

I otišla je u drugu sobu.

470

Tamo nađe Varadija kako sjedi uz Ivana i Damira u tihom

razgovoru. Spazivši Gordanu, Varadi pozove Damira da zajedno

idu k vojvodi.

Gordana ponudi princu stolicu. Međutim, on se približi k

nJ°J:

Htio bih znati, Gordana što mislite o čitavoj toj stvari, o

mome ugovoru i posljedicama. I vi okrivljujete mene?

- Ja vas branim.

- Smijem li u to povjerovati?

- Da, branim vas jer niste krivi što vas otac nije odgojio

za vladara. Niste krivi ako vam je suđeno opetovati baš ono

što

je poništilo mudrosti vašeg kraljevskog oca.

- A to je?

- Da ste otjerali, prezreli i napustili baš one koje ste

trebali

najviše vezati uza se. Točno, kao vaš otac, koji je potkraj

svoje

vlasti bacio u tamnicu i progonstvo Ivana česmičkoga, najoda

nijeg umnika ovog kraljevstva i bacio u tamnicu Varadija, naj

vjernijeg svojeg državnika, iskusnog i poštenog čovjeka. Iz

obzira

prema najvećoj dušmanki vi niste izbavili Varadija iz

tamnice

odmah nakon kraljeve smrti. Znam, oslanjali ste se na vijeće,

ali ste to mogli učiniti svojom vlasti. Otjeraii ste i

Damira, odani-

jeg vama nego sam sebi. A u Pečuhu ste se raskrstili s

vojvodom

koji vas je htio dići na prijestolje, možda i uz mnogo veće

žrtve

nego što biste vi ikad mogli naslutiti. Da, visosti, niste

krivi. Otac

vam je nanio strahovitu pogrešku.

Duboko je spustio glavu pod teretom njenih riječi.

- Ali ne govorim to da vam spočitavam, već u želji da isko

ristite ovu poruku strašnih dana za budućnost. Spoznajte

odane

prijatelje i čuvajte ih. Sva vam je Hrvatska otvorila svoje

srce, a

vi ga niste uzeli. Sad ga morate osvajati.

- U Hrvatskoj ogorčenje, u kralja nepovjerenje, u Beatrice

mržnja. Ovako ja započinjem svoje banovanje u Hrvatskoj.

- Tek sad počinje vaša prava muka i borba i zato zaklopimo

strašnu, tužnu i jadnu knjigu prošlog poraza. Započnite

pisati

novu knjigu svojeg života djelima koja će vam krčiti putove i

omogućiti da izdržite na svim stranama.

- A tko će me pratiti? Tko će stajati uza me u tim teškim

danima? Tko će mi svjetliti u toj tmini, Gordana?

- Skrenite malo u sebe, potražite u duhu jer čvrsto vjeru

jem da tamo spavaju sve snage bez kojih nema uspjeha.

- Mogao bih zapravo sve to napustiti, sve otkloniti i otići

iz

kraljevstva da živim svojim životom pa, ipak, pravo ste

rekli: da

to učinim, morali biste me smatrati kukavcem. A ja želim

pokaza

ti da to nisam. Idem u borbu putem koji mi se otvara. Ali

prije

toga moram s vama govoriti o nečemu što je u vezi s prošlim

danima.

- Nije mudro o tom govoriti.

- Potrebno je.

471

- Možda baš štetno.

- Znam što činim, Gordana.

Pogled joj izražava pažnju i zabrinutost.

- Kad ne odustajete, spremna sam da vas slušam.

- Zapravo nisam ja potakao ono što vam iinam reći, nego

kralj.

- šalje mi neku poruku?

- Govorio je o vama kad smo bili sami.

To je još više zabrine i oprezno upita:

- To je očito bilo samo uzgred.

- Ne, Gordana, bilo mu je vrlo važno g^g me zbog toga za

držao. I naglasio kako su mu poznati moji osjećaji prema

vama,

prividni brak s Damirom i sve ostale okolnosti.

- U tako važnim časovima za kraljevstvo on spominje takve

stvari.

- Varadi misli da su posrijedi neke spletke koje su mu na

metnuli drugi.

- Ništa nije nemoguće jer je kralj sasvim u vlasti ljubavnih

nagona prema Beatrici.

- Varadi veli da bi kralj mogao iskoristiti moju ljubav pre

ma vama u neka iznuđivanja.

- To ne može uspjeti. Vi nikad nećete izigrati bilo koju

točku svojeg ugovora.

- Ne, neću, ali možda se i ne radi o izigravanju ugovora,

nego o drugim namjerama za kojima se povodi kralj.

- Ne znam u kakvoj je to vezi sa mnom.

- Odmah ćete doznati. Ne dijelim vaše mišljenje da

je

Beatrica ovladala kraljem i da je slijep na vašu ljepotu.

- Sasvim ste sišli s pravog puta prosuđivanja.

- Da ste vi gledali kralja u času dok je govorio o vama,

morali biste se uvjeriti da u sebi krije znatnu sklonost

prema

vama.

- Ne bih nikako to mogla zaključiti jednostavno zato što je

Beatrica jučer u onoj borbi s urotom izvukla odličnu pobjedu.

- Pobjeda je bila na vašoj strani, i to baš kraljevim prizna

njem vašoj ljepoti.

- Iz vašeg razlaganja proviruje Damirovo krivo opažanje.

- Sami ste pohvalili Damirovu prodirljivost i iskustvo.

- U domovinskim poslovima i u borbama na prvom je mjes

tu. To je već nekoliko puta posvjedočio i zato sam vas na to

podsjetila da se ubuduće više oslonite na njega.

- Ali jučer, kad je Damir gotovo provalio u kraljevu odaju,

njegova je pronicljivost sasvim zatajila. Damir s prezirom

pobija

moje sudjelovanje u našim borbama. On uopće ne može vjerovati

da bih s kraljem mogla raspravljati o važnijim stvarima nego

što

su ljubavne. U tom pogledu molim vas za danas i ubuduće: nika

ko se ne oslanjajte na Damirovo mnjenje i na njegova opažanja

472

jer je sasvim krivo. Jučer nisam pobijedila ja, nego

Beatrica. Kad bi bila pobjeda na mojoj strani, onda bi kralj

morao uvidjeti i priznati da je Beatrica skovala i podmetnula

urotu vama i Damiru. Mjesto toga, kako sam vam jučer kazala,

on je klicao kraljici, ljubio joj ruke i sjao od sreće što je

sve sretno prošlo. Je li vam uopće što spomenuo o toj uroti?

- Ni jednom jedinom riječi.

- A morao je u znak zadovoljštine osuditi taj postupak,

javiti vam barem naoko da je odredio i poveo istragu da

uhvati

počinitelja. Možda mu je Selnberg natuknuo da su urotu

skovali

aragonci, ali Vladislav za to ne haje jer ne bi mogao

okrivljavati

obožavanu Beatricu.

- Vi se mnogo trudite da dokažete kraljevu ravnodušnost

prema vama, no kralj je izjavio da će sa mnom govoriti o

vašoj

odluci. Ne kanim čekati dok oni spletu svoje spletke. Ne

kanim

biti nepripravan, ne mogu duže živjeti u toj neizvjesnosti.

Ona se digne da mu zakrči riječ, ali princ ne odustaje i ne

kani prekinuti:

Neću da se maknem odavde dok s vama ne raščistim

svoje račune. Dugo je tome bilo što ste odbili moj upros i

uskra

tili mi odgovor, ali nosio sam u sebi stalnu nadu, a vi mi je

niste

poništili jer niste otvoreno rekli da me ne ljubite.

Činilo se da njezin pogled izražava muku prouzročenu njegovom

namjerom.

- Vi ste me odbili, Gordana, da učvrstite moje prijestolje, a

niste mi dali jasan odgovor o svojim osjećajima. Postupili

ste

tako iz obzira prema vojvodi.

- Zar ne vidite da je ovaj čas najnepodesniji da se govori o

tome?

- Jedino pravo odabrani čas.

- Molim vas posljednji put: ne dirajte u to.

- Ne mogu popustiti. Nema više razloga da odgađate. Dosta

je bilo te šutnje. Niste mi dali odgovor, tvrdeći da želite

učvrstiti

moje prijestolje. Uvažio sam sve što ste htjeli. Sad je

svršeno.

Prijestolje nije moje, dakle, ne treba ga učvršćivati

ženidbom

s Biankom Sforza. I nema više borbe za koju bi bio potreban

moj

sklad s vojvodom. Nema ničega što bi nas spriječilo da se

napo

kon odlučite između mene i vojvode.

- Tko vam veli da imam odlučiti između vas i njega?

- Ne možete tajiti da vas nije uprosio.

- Sasvim nesuvremena stvar.

- Znam, bio je odbijen kao i ja da ne pomrsite dobre odnose

što su bili potrebni za moje ustoličenje na prijestolje.

- Sve su to očito vaši zaključci, pobrani u zraku.

- Stekao sam ih tokom vremena i znam da su ispravni, pa

baš zato hoću da čujem vaš odgovor prije nego mi kralj bilo

što

predloži.

\ 473

- Visosti, dajte mi vremena nekoliko dana.

- Prije nego vojvoda ode u Pečuh, mora znati hoće li tamo

odlučivati o suparniku. Kad bi nakon odluke, stvorene u

Pečuhu,

doznali da ste odabrali mene, morao bih planuti, a to bi bilo

sudbonosno. Neka se riješi: ima li vojvoda u banu suparnika u

ljubavi, ili ja suparnika u vođi Hrvata.

- Nikad se vojvoda ne bi mogao osvetiti za moju izgubljenu

ruku.

- Gordana, onda vi ne znate što je ljubav.

- Ali znam tko je vojvoda.

- Mnogo govore te riječi za njega. Ipajfc ne bježim ni od

najstrašnijeg udarca: još je jedan uzrok zbog,kojeg želim da

se

to riješi:

- Barem Damir ne ulazi u to pitanje.

- Jest, Gordana. Vi znate da mi je on prije godinu dana

priznao svoju ljubav prema vama.

- Nije bila ljubav, već samo časoviti zanos. Sada tek ljubi

pravom ljubavi neku lijepu djevojku u Zagorju. Gdje je ta

veza?

- Baš u toj novoj ljubavi. On ljubi neku plemkinju i mnogo

mi priča o toj svojoj čežnji, želi se vjenčati s njom što

prije, a

ja mu želim dokazati svoje prijateljstvo i nesebičnost da ga

što

prije oslobodim žrtve koju mi pridonosi dok je prividno prise

gom vezan za vas

- Već vam je u ruci izjava kojom možete odmah poništiti

brak sklopljen pred oltarom. Čekam na to već odavna. To

možete

učiniti svakog časa, Damir ne može imati nikakve veze s vašom

prosidbom i mojim odgovorom.

- I Damir želi doznati vaš odgovor na moje pitanje.

- Njega se nimalo ne tiče što ću ja odgovoriti. Izvolite mu

to saopćiti.

- S tim se neće zadovoljiti.

- Ne priznajem mu nikakvo pravo da se u to pača ili je

možda štogod drugo posrijedi? Izvolite mi razjasniti.

- Nije me na to ovlastio i neću vas poslušati i naš razgovor

skrenuti drugim pravcem. Zar bježite od istinitog i jasnog

odgo

vora.

Ne bježim ni od čega.

I ona odlučno ustane.

Začuđen, gleda Ivan kako ide u dno sobe kao da kani otići.

Ali se najednom odlučno okrene k njemu:

Još jednom vas molim, prijatelju: ne tražite da vam dadem

odgovor.

Koraknuo je prema njoj, pružajući ruke i započne toplo,

sniženim glasom:

Zašto vaše riječi zvuče kao prijetnja dok se moje srce

utaplja u boli? Zar vam je uistinu slast mučiti čovjeka koji

vam

474

polaže pred noge svu svoju dušu, svu toplinu svojeg srca, bol

i radost, sve što čovjek posjeduje plemenita u sebi. Onda

provali iz njegove duše bolno ogorčenje:

U vas nema drugo, osim hladne šutnje prema srcu što ste

ga izmučili do besvijesti?

Ne gledajući ga, ona tiho odvraća:

- Kako ste strahovito nesmotreni i sebični, prijatelju moj.

- Da, sebičan sam jer mi je potreban mir srca. Ako duh hoće

da radi, da smogne snage za ono što me čeka. Samo mi vi

možete

pružiti taj mir jer neizvjesnost koja me okružuje pobuđuje u

meni

ljubomoru prema onom drugom. Ne mogu i neću duže. Priznajem:

muči me nova ljubomora, nova opasnost koja dolazi od kralja.

Zato hoću da steknem mir.

- Dobro. Pružit ću vam taj mir.

Dušom mu proleti nada. Ne usudi se koraknuti bliže niti što

reći. Samo se predaje osjećaju mogućnosti da će se njena

lijepa bijela ruka, toliko snažna i čvrsta, dignuti prema

njemu. Ili će njene rumene usne izreći obećanje za život, za

borbu. U srcu mu je kao u vrzinu kolu gdje sreća i radost

plešu zagrljeni nadom.

Čeka, šuti, ali pogled mu odgovori, traži, čezne... Ruka koju

čeka uhvati iznenada kvaku. Otvori vrata.

To ga lecne. Iz druge sobe čuje glasove Varadija, Damira i

vojvode. Ali samo trenutak. Njezin dolazak na poluotvorena

vrata začas sve ih ušutka.

Sva trojica promatraju vitku djevojčinu pojavu. Nijemo

gledajući, osjećaju da njena pojava znači da se približava

ono što su osjetili kad je princ zatražio razgovor s

Gordanom.

Ali što je to? Zašto stoji na tom pragu?

Varadijeve oči izražavaju zabrinuto pitanje, vojvodino strep-

nju, Damirove taje stravu što ga podilazi.

Vojvodino srce trepti od pomisli da je ovaj čas pala odluka,

Damirovo obuzima užas nije li odgovor princu ponio sreću u

prilog vojvodi. Svaka sjena Damirovog tamnoputog lica

prosvjeduje.

"što se dogodilo? misle sva trojica. "Zašto su bademaste

oči ukočene?

Zašto su ružičasti obrazi blijedi?

Zašto Gordana stoji kao da sustaje, razmišlja, kao da se

nečega plaši? "

Srca im ne kucaju. Lovro drhti za svojom srećom, Damirovo za

Ivanovom, za svojim mirom. Jer ako odabere vojvodu, onda ...

Samo Ivanu mora pripasti, svaki drugi izazvat će divljaštvo

Damirove sputane, zakopane ljubavi što bučno živi u ovom

grobu.

I pogleda prema vojvodi. Tamo u Pečuhu bio je pun počitanja

prema ovom muškarca kad je prozirao kako se odriče Gordane da

je veže s "princem. Ali ovog časa kad mu se čini da bi ona

mogla odabrati njega, diže se ljubav, lična njegova ljubav,

sikće ljubomorom poput mladog ranjenog lava, spremnog na

odmazdu,

/ 475

ne brinući se ni za što drugo. I gledajući vojvodu, crne mu

oči obećavaju borbu.

A Lovro razabire sve, zna sve, vidi i shvaća.

Ali srce mu je odviše ojađeno političkim porazom što mu ga je

zadao princ i samo gleda jaz što je pukao između njega i

princa na borbenom polju. Ako sad Gordanina odluka probudi

taj jaz, neka bude. Sve se strovalilo i poništilo pa neka

udari grom i sve sravni sa zemljom.

Svi čekaju uvjereni: zatutnjit će orkan čim Gordana prozbori.

I zašto sad razmišlja? Zašto ne veli ništa ni znakom ruke ni

kret

njom? , ,j(,:.

Zar je šuštala u prikupljanju klonulih snaga, u oklijevanju?

Zar sustaje, ne znajući bi li prešla prag ili ostala?

Gordana u neodlučnosti?

Čekaju sva trojica, čeka i princ čas prije pun nade, a sada

smućen jer je ona otvorila vrata i čeka na pragu, čudno je to

zagonetno čekanje.

Svi oni proživljavaju veliko opasno gibanje sudbine što im

zapretava putove i zamagljuje vid. Kao da se zatalasalo tlo i

svi gube ravnotežu.

Jedva su zamijetili Gordanine poluglasne riječi izrečene

vojvodi. Damina i Varadiju:

Dođite. Imam vam nešto saopćiti.

Princ se nemilo trgne. Damirovo srce hoće da iskoči iz

prsiju, a vojvodino se stegne.

Biskup Varadi ide ravno k Gordani, sagne se k njoj i tiho

reče:

Gordana, ako sad pogriješite, nikad se to neće popraviti.

Lice joj je čudno ukočeno, gotovo blijedo. Jače otvori vrata

i pusti biskupa u sobu.

Za njim ide vojvoda, nijem, oborena pogleda. Damir ga slijedi

i široko rastvorenim očima istražuje Ivanovo lice ne bi li u

“"¦ njemu našao kakvo razjašnjenje. Ali njegovo osupnuto

držanje potvrđuje Damirove bojazni da se nešto sprema i

događa.

MUŽ KOJEGA UZIMA GORDANA

Biskup Varadi sjeo je k stolu. Njemu nasuprot stoji Ivan i s

napetom pažnjom prati Gordanin postupak.

Vojvoda je stao uz prozor i uzalud traži u Gordaninu licu što

ima reći.

Damir se povukao u dno da bude svima okom u oko i da jednim

pogledom može uočiti sve redom.

476

Podalje od stola već blizu vrata ostaje Gordana. Gleda samo

biskupa Varadija kao da se sve tiče samo njega. Ne pokazuje

više ni traga kakvom oklijevanju ili neodlučnosti koju su

naslućivali kad je stajala na poluotvorenim vratima.

Imam gospodo nešto saopćiti, što se odnosi na moju ličnu

sudbinu.

Uvod ih trgne, a ipak su ga očekivali.

Varadi digne ruku kao da bi Gordanu htio zadržati od njenog

nauma, ali ga ona kretnjom glave i riječima prisili da se ne

upleće, naglasivši:

Ovu izjavu dugujem baš svakome od vas u većoj ili ma

njoj mjeri. Vi ste, gospodine biskupe, uvijek vodili o meni

očinsku

brigu i živo se zanimali kojim ću putem upraviti korake

svojeg

ličnog života.

Odmah nakon toga okrene glavu prema Lovri Iločkom.

Gospodin vojvoda je po želji mojeg oca i skrbnika preuzeo

njegovu dužnost pa se osjeća odgovornim za mene pokojnikovoj

sjeni.

Tada se okrene k Damiru mirnim pogledom:

Gospodin Damir također ima pravo zahtijevati da sazna

moju odluku jer ipak nosim njegovo ime pred svijetom koji ne

zna da smo vezani samo pred oltarom, ni po njegovoj, ni po

mojoj

želji, već po nalogu pokojnog kralja.

Najposlije se okrene blijedom princu:

Malo prije njegova visost mi je saopćila kako se kralj

Vladislav naročito zanima za moju budućnost. Kralj me kani

uda

ti za nekog stranog princa i time učvrstiti neki svoj savez.

U času

kad mi je bila potrebna kraljeva zaštita, izručila sam pisma

koja

sadrže dokaz da me s kraljevom porodicom veže rodbinstvo.

Tu je odahnula. Činilo se da se sprema nešto naročito, a oni

ne znaju što hoće s tim uvodom, ali naslućuju da se u njenim

riječima skriva rješenje njihove sudbine.

"To ima biti odgovor hoće li mi biti žena?" pita se princ.

Sav je zbunjen zbog njezinih nejasnih riječi. I ljulja mu se

sva duša kao more pred olujom. Nastoji se umiriti da što

bolje čuje kako ona razlaže potpuno mirno:

Ovo rodbinstvo pruža kralju pravo da odlučuje o meni

kako ga volja, dakle, nisam više slobodna kao što sam bila

dosad.

To dokazuje okolnost što je kralj odlučio da me po želji

kraljice

pošalje u Napulj. Ne znam razloge, ali svakako me želi

maknuti

odavde.

Kao skrbnik, vojvoda se osjeća dužnim da kaže:

- Ne može vas poslati u Napulj ako odete u Hrvatsku i tamo

se sakrijete.

- Ali ja se neću sakrivati.

Varadi ostaje miran dok ona trojica jednodušno prosvjeduju.

Damir se prvi protivi:

477

- Zar ćete se predati kraljevim željama i Beatričinim splet

kama dobrovoljno?

- Očito sada više nema nikakvih razloga za vaše žrtve

reče vojvoda nehotice, pogledavši princa, ali ovaj ne vidi

spoči

tavanje, već samo nastavlja istu misao:

- Danas nema nikakvih žrtava, nema povoda, ni razloga da

ovako govorite. Morate se ukloniti.

Znam što hoću, a pred onim što hoću ne uzmičem.

Ivan ustukne.

Razjasnit ću što kanim, gospodo. Dvije su odluke u mojoj

duši jake i nepokolebljive. ./.&

Ne čuje se ni disanje. Tri srca zebu a Varadija samo mori

briga od onoga što Gordani lebdi na usnama.

Baš uoči borbe, kad ste vas trojica pošli u posljednju bit

ku na pobjedu ili poraz za prijestolje, za otkupljenje naše

domo

vine od Turčina i Aragonaca, uoči toga dana opraštali su se

sa

mnom princ, vojvoda i gospodin Damir. Bila sam tada puna nade

i rekla sam da bih junaku osloboditelju koji bi spasio našu

zemlju

od Turčina i Aragonaca poklonila srce, dušu i sav svoj život.

Lovrin se pogled spušta k zemlji, crne Damirove oči pune su

mraka, na Ivanove zjenice pada magla, biskupa Varadija hvata

tjeskoba...

Rekla sam to, a što jednom velim, ne poričem.

Kao da su svi zamrli.

Smatrajte to kako vam drago. Mislite o tome što vas vo

lja, ali mene nije hranilo majčino mlijeko niti odnjihalo

brižno

tetošenje. U svojem djetinjstvu napajala sam se umnim duhom,

velikim mislima i dubokim osjećajima velikog čovjeka čija je

duša živjela i umrla samo od ljubavi za onog bližnjeg koji

živi

dolje na jugu u našoj domovini, progonjenoj, vječno

zarobljivanoj

od Turčina i Aragonaca svakog imena i svake vrste. Ivan

ćesmički

dao mi je ono što imam u duši i u srcu. Sve mi je dao on, sve

mile, vjerne čežnje za vedrinom neba pod kojim se sunčaju ple

menite dobrote i stoluju uzvišene slobode. On mi je to dao.

Bademaste su oči vlažne kao od suza što ne padaju niz lice,

već se s one strane, sklanjaju i skrivaju ravno u srce.

"U tom divnom tijelu ima srca. Ima suza u ljepoti njenih

očiju. Ima ljubavi u toj prekrasnoj glavi."

Ali za koga? Za oca, skrbnika, za onoga u grobu. Ili još za

kojeg živućeg stvora?

I svatko u duši osjeća nadu.

Zahvaćeni su, potreseni, prikovani pogledima, mislima i

srcima.

Nježnost podaje Gordaninoj ljepoti toplinu proljetnog sunca,

njenom tijelu miris proljetnog cvijeća što budi čežnju

mladosti.

Zar je to ona, uvijek mirna, hladna, beskrajno razborita?

"Zar je ona druga, iskrivljena, krivotvorena, namještena

svojim hladnim mirom?" pita se Ivan.

478

"To je ona, koju je slutilo moje srce" misli u sebi

vojvoda.

"Ne, ne vjerujem. Neću da vjerujem u njeno srce. Neću da

gledam te vlažne oči, lažu, lažu" odvraća Damir od nje

pogled da sačuva snagu svoje hrabrosti.

Jedan jedini trenutak Gordana je šuštala. Njezin je glas

naglo prekinut zadrhtao kao kad iznenada zanijemi melodija na

struni baš u času kad je trebala zaplakati.

Hitro zaokruži pogledom njihova lica i pročita odraz nečega

što joj se čini kao samorazotkrivanje, raskrinkavanje,

skidanje štita s vlastitih grudi. I tržne se kao čovjek što

je trenutačno za-drijemao, a isto se tako trenutačno trznuo,

uspravio glavu, digao pogled. Glas joj poprima miran, hladan

zvuk. Svaka riječ pada joj s usana kao da sudi sama sebi.

- I eto, velim i reći ću kralju: uzalud računa na mene.

Jedva su izdržali dahom te riječi.

- Ja se ne udajem. Ni za koga.

Taj udarac pada teško i snažno. Odjekuju mu prsa. Probuđeni

od udara pogledi im traže Gordanu. Nestala je. Nema više one

od čas prije, došla je samo na trenutak, pojavila se kao

čisti dah vedrine, kao uzdah sunca, zraka daleke sreće i

nestala. Na istom mjestu stoji sada ona otprije, ona

oduvijek, okrutna u svojoj ledenoj snazi...

Šute svi, nitko ne odgovara, a svatko zna: Ivan je dobio

odgovor. I vojvoda. 0 Damiru ne vode računa. Ni on sam.

Ionako nije nikad očekivao ništa za sebe, već samo za svojeg

druga, živeći u vječnoj patnji i borbi s ljubavlju koju nije

želio i koju je mrzio.

Samo Varadi se smiješi blago i zadovoljan pa uzima riječ da

ublaži udarac.

Vjerujem, Gordana. Sada ne možete uistinu drugačije, ali

u budućnosti, skoroj budućnosti, kad vas mine prvi očaj

ovog

poraza, vaše srce mora prozboriti i potražiti ljubav čovjeka

koji

će vam donijeti sreću.

Ona odgovori, spočitnuvši:

- Nema sreće, gdje nema vjere da će se zalog moje ljubavi

roditi mojim ponosom, junakom volje mača i duha.

- Mislim da sam vas dobro shvatio: tražite naročito vrijed

nog muža jer želite Hrvatskoj rađati junake?

- Dosta je u našoj zemlji rođeno slabića, mlitavaca, meku

šaca. Dosta je slabih na volji, nestalnih na odlučnost, dosta

je

sramotno podatnih, izdajničko pohlepnih. Dosta ih je rođeno u

našoj zemlji koji nemaju snage da budu svoji gospodari, ali

ima

ju obraza da budu sluge drugima pod svojim krovom, na svojem

imanju...

Varadi se uspravi, zaprepašten od riječi što padaju kao tuča.

Zaustavite, Gordana, svoj sud. Sjetite se što je o

hrvatskim

slabostima rekao Ivan Ćesmički.

479

Znam dobro njegovu mudrost što je rekla: mnogo je sla

bih i mnogo je zlih, ali snaga dobrih tako je velika da će

spasiti

i dobre i zle i čitav dom.

I okrene se k biskupu:

- A eto, ja hoću da rađam dobre, one koji načelima i djeli

ma gaze preko svih užitaka svoje ličnosti, preko sebe sama,

da

ponesu zastavu vrućih čežnja svega našega hrvatskog roda.

- Gordana, to je heroj, a takvog morate tražiti u visinama.

- Naći ću ga na zemlji. Da. Na zemlji ima heroja naš rod.

Ima heroja u mislima, ima u srcima, ima i na mučilima, u

tamni

ci, a ja idem da među njima tražim sebi muža"; Naći ću ga da

svo

joj domovini dadem vođu heroja u ljubavi i žrtvi za svoje.

Rekoh

jasno: heroja hoću da dadem narodu. Ili heroja, ili nikoga.

Mladi ljudi su skamenjeni. Ivan smrtno blijed. Svaka ga riječ

žigoše, a vojvodi se čini da su ga njezine plamene riječi

opržile.

Damir ostaje ravnodušan. Njega se to ne tiče. Zato je njegova

duša uhvatila samo riječi: "Ne udajem se ni za koga." Još čas

prije sapeo ga je strah da bi Gordana odabrala vojvodu i

slomila njegovu drugu srce. Gordanina objava mu je olakšanje.

Zaustavljene su njegove strepnje i odjednom mu je lagano.

Gordana neće biti ničija.

Ali Gordana nastavlja svoje razlaganje i on mora prekinuti

misli.

- Još je tu i druga moja odluka. Naime, ostat ću u Budimu

na dvoru, u središtu. Ova je odluka neslomiva. Ostajem pod

utvr

dama Beatrice aragonske da svoju zemlju oslobodim zlokobne

sudbine koju joj kroji aragonska vlast. Nakon poraza s

izborom,

ovu borbu ne može preuzeti nijedan muškarac. Gospodin biskup

Varadi razložio je zašto tu za vas nema i ne može biti posla.

- Ali oni su željeli saznati kojim ćete načinom, kojim putem

poći u toj borbi? odgovara mjesto njih Varadi jer princ i

voj

voda stoje razočarani, utučeni, odbijeni i žigosani. I šute.

Gordana

razjašnjava:

- I na ovo odgovaram. Idem onim putem kojim će jurišati

Aragonka. Tu, dakle, nije ništa određeno. Sve ovisi o tome da

se

u pravom času izvede pravi udarac. Ali na ovom me putu ne

smije

spriječiti nitko, ni vi, vojvodo, kojeg smatram svojim

pravim

skrbnikom, ni princ koji je već na pragu banske časti. Ali

želim

nešto reći naročito gospodinu Damiru.

Ispod dugih trepavica zasjaju njegove crne oči.

- Spreman sam čuti vaše riječi.

- Jučer na dvoru ponijeli ste se prema meni nedopustivo u

kraljevoj prisutnosti. Pozivam vas gospodine Damire, okanite

se

svog neprijateljstva prema meni barem pred kraljem. Vaše je

ponašanje gotovo uvredljivo. Pred svima vas molim da se to

više

ne dogodi i da se za mene ne brinete.

- Sami ste rekli: pred svijetom nosite moje ime i zato ne

dopuštam da se izlažete govorkanju.

480

A vi se požurite da to ime što prije skinete. Time ćete

mene i sebe osloboditi tereta. Molim njegovu visost da

pošalje u

Rim izjavu gospodina Damira koju sam vam izručila još ove

zime. I time je sve riješeno.

Princ se samo nakloni napola rezignirano, ali zapravo

smrvljen.

Sad idem nakloni se Gordana. Čekaju me pripreme

za večeras. Gospodine vojvodo, sići ću kad budete odlazili.

Umorno zvuči njezin glas i sumorno gledaju bademaste oči.

Njena haljina zašušti prema vratima. Izlazi hitro, mnogo

hitrije nego je njezin običaj.

Nijedan od trojice ne reče ništa. Ne misle sada o vođi ni o

heroju, misli i osjećaji privezani su im uz ženu koju ljube,

i ona ih je odbila, jer ih ne smatra vrijednim da budu očevi

njenom sinu.

Princ Ivan zna: to je odgovor na njegovu prosidbu. Vojvoda

razumije: razorila je njegove skrovite velike čarobne nade.

Jedan i drugi zadobili su tešku ranu, a ipak, ako su odbijeni

oni, odbijen je i svaki drugi. Nitko nije vrijedan da je

zadobije. Nitko je ne može doseći. Svakome je nada isprazna.

To im ostavlja barem taj jedan melem krvavoj rani.

U Damiru je nastao mir. Nestale su strastvene patnje

ljubomore na vojvodu. Sad mu je srce oslobođeno patnja. I

protiv svoje volje osjeća da se ne može oteti shvaćanju

Gordaninih razloga: hoće da rađa heroje, a ne slabiće. Ako je

mislila na princa, mislila je i na vojvodu. I njega neće da

bude otac njezinu sinu. Nikoga neće. To je bolje nego da uzme

vojvodu i odbije Ivana.

Vojvoda se nakloni Ivanu i reče Damiru:

- čekam vas dolje, gospodine Damire.

- Bit ću tamo.

Varadi prati vojvodu iz sobe.

Damir se ne usudi pogledati Ivana koji se baci u sjedalo i

glasno razmišlja:

- Da, da, ne može ljubiti čovjeka koji neće da prolijeva

bratsku krv, hoće junaka u sedlu, na maču kao djevice iz

dvana

estog stoljeća.

- Rekla je: želi junaka duha i volje da živi za druge, da

gospodari, a ne da služi. Vođu hoće da ima za muža.

- Dobro si upamtio, Damire.

- Samo te podsjećam, jer se mnogo ticalo i vojvode. Valjda

si razumio: nije zadovoljna ni s njegovim vodstvom.

- Ima pravo ako prezire mene, slabića, jer sam čovjek i čo

vječnost branim na prvom mjestu.

- Još nisam nacistu što da o njoj mislim: je li bez srca, ili

uistinu hoće da rađa heroje. Bilo kako, ona ipak shvaća tvoja

načela o prolijevanju krvi, ali ih ne prihvaća. Borbena je,

hoće

borbu i ja sam htio isto i nisam odobravao tvoju odreku, to

znaš.

- I tako su me ostavili svi: i ona, i vojvoda, i oni u

Pečuhu.

481

31 GORDANA IV

A ti se slažeš s vojvodom i Gordanom da sam počinio kukavšti-

nu?

- Nipošto kukavŠtinu, ali učinio si vrlo krivo.

- Ostavljaš me i ti, druže mojih djetinjih dana?

Ganut, Damir mu pristupa i ogleda u njegove blage, tugom

natopljene oči.

- Znaš li kad smo ono na Griču čitali rimskog filozofa što

slavi čisto uzvišeno drugarstvo? Kako smo se osjećali

ushićeni,

uzvišeni?

- Kao da je to bilo jako davno.

- Prije godinu dana. Tada smo ushićeni prisegli jedan dru

gome: dogodilo se što mu drago, unakrstifi se naši osjećaji

ili

načela, nikad jedan drugoga nećemo izdati ni ostaviti.

- Da, prisegao sam na sliku svoje drage patničke majke.

- A ja na glavu svoje ljubljene od oca i od mene. To je

odgovor na tvoje pitanje: ostajem uza te, makar si počinio

gri

jeh kad si napustio borbu. I ostat ću uza te što god se

dogodilo.

- Još danas mi je rekla Gordana: Damir je vama odaniji ne

go sam sebi. A to je istina.

Princ bolno pogleda svojeg prijatelja.

- Sad nema više Gordane, koja bi se brinula o meni, o mo

jim činima, mojim osnovama. A uvijek sam bio uvjeren da njena

duša nije bila daleko od moje.

- Tko zna nije li i sada blizu, samo što je poraz razorio nje

no srce. Ali tebi je otvoren put da novim djelima opet

zadobiješ

što si izgubio. Razumiješ? Okušaj se.

- Htio bih podići njenu zastavu tamo gdje sam je pustio da

padne na tlo. Ali oko mene same aždaje: nepovjerenje

Vladislava,

aragonska mržnja, vojvodino neprijateljstvo, a što će se

dogoditi

u Pečuhu? Ne slutim dobro.

Neko je vrijeme šutio, razmišljao i onda tiho upita svojeg

prijatelja:

- Reci, nije li vojvoda Gor danu odvratio od toga da mi dade

drugi odgovor?

- Kad god sam zamislio da bi vojvoda mogao steći Gordani-

no srce, prijetio sam se i osjetio sam da bih ga progonio

zbog

tebe dovijeka. Ali jednom u Pečuhu morao sam poniknuti pred

njegovom plemenitom muževnošću. Predložio sam neka ti Gor

dana obeća svoju ruku uz uvjet da i dalje ostaneš s nama u

borbi.

A on? Koliko god ljubi Gordanu, pristao je. Vidio sam kako se

od

riče svih nada i odlazi u Budim.

Ivan pokrije čelo rukama. I gotovo zastenje:

Svi su bolji od mene. I Gordana, i ti, vojvoda, svi.

Onda nadoveže:

Vrijeme je. Dovedi moju i svoju majku i pazi što će mi po

ručiti hrvatski staleži. Reci im svu istinu. Neka se riješi i

ovaj dio

moje sudbine.

Zagrlili su se i oprostili.

Vojvoda je već sjedio na konju. Gordana stoji uz sedlo i

pruža mu ruku:

- Putujte sretno.

- Putujem s mačem u prsima.

- Viđajte rane, Lovro, treba vas naša zemlja, čekam vas.

- Ostavljam vam četovođu Mirka da vam služi.

Damir dohita i baci se na konja, pozdravi Gordanu i krene s

vojvodom i pratnjom put Pečuha.

Princ je otišao u kuću svoje majke da se poda mislima i

bolima. Varadi je čekao da se Gordana oprosti s vojvodom. Kad

je stigla gore, reče joj:

- Razabirem, vrlo ste umorni, a ipak htio bih još nekoliko

riječi progovoriti s vama.

- Varate se, ne osjećam se ni najmanje umorna.

I ona sjedne nasuprot biskupu, ali je protiv običaja poduprla

glavu.

- Moram vam razjasniti, jer sam i ja uzročnik ovog prizora

što se zbio. Doveo sam princa da govori s vojvodom jer je to

bilo potrebno, jer ga je vojvoda izbjegavao. Nisam odobravao

da

princ danas traži vaš odgovor. Nije htio popustiti. Kad ste

stajali

na pragu sobe, činilo mi se da je sve propalo. Mislio sam da

ste

se odlučili odabrati ili princa ili vojvodu, a onda bi

neprijateljstvo

bilo zauvijek neuklonjivo. Ipak ste odabrali mudar, sretniji

put,

makar tako niste i osjećali.

- Kako sam rekla, tako sam odlučila i tako sam osjetila.

- Ne bi bilo dostojno dirati u vaše skrovite tajne, ipak mi

nije izbjeglo kakvu ste tešku bitku izdržali u svojoj duši.

Vaše

je srce očito već unaprijed izgradilo junakom jednoga od

njih,

bilo princa ili vojvodu. Ali oni su sami krivi što ste ostali

razoča

rani.

- Očito ne tražite da na to odgovorim, biskupe?

- Ne, Gordana, ne tražim, već vas pitam nešto drugo: niste

princu odgovorili u četiri oka na njegovu prosidbu.

- Nisam. Moj odgovor sam morala izreći pred svima. A on

da nisam htjela ni spomenuti prinčevu prošnju.

- I zato ste tobože odgovorili na kraljevu želju da vas on

udaje. To je vrlo dobro. Ovako jadni princ nije izravno

odbijen.

I vojvoda je isto tako pošteđen vašom obzirnošću.

- A sad nešto važnije: jeste li već razmišljali o prinčevoj

mi

lanskoj ženidbi?

- Vojvoda Ludoviko Sforza tražit će od princa da pristane

na poništenje braka jer Ivan nije kralj.

- Svim svojim utjecanjem morate nastojati da se to spri

ječi. Nadam se da će u Pečuhu svi pristati za Ivana i

svrstati se

oko njega ovdje u Budimu. A ja vas molim da baš vi

savjetujete

gospodi neka odmah jave u Milano da će princ Ivan Korvin biti

okrunjen za bosanskog kralja, da nosi čast kraljevskog

namjesni-

-

-

482

31”

483

ka u Hrvatskoj kao ban, a to su časti koje opravdavaju

zahtjev da se brak s Biankom Sforza uzdrži na snazi. Morate

princa svakako nagovoriti neka nepokolebljivo pristane na to

vjenčanje koje je obavljeno preko prekuratora u Milanu.

Ugledna, a i bogata nevjesta bit će nam jako uporište protiv

svih napora Beatrice da napada hrvatske sloboštine i čitavo

kraljevstvo. Ludoviko Sforza neće dopustiti Beatrici slobodne

ruke. Utjecaj milanskog vojvode može i Franceska, kao

zapovjednika kraljevske vojske, onemogućiti da čini zalume u

Hrvatskoj.

- Svaku vašu riječ potpisujem, samo vas pitam: gdje je sna

ga princa da uzdrži uz taj brak kad je danas zadobio tešku ra

nu?

- Ne mislim da o tom govorite njemu, već samo našim lju

dima kad dođu iz Pečuha. Htjela sam princa poštedjeti i odu

govlačiti, ali me prisilio da govorim. Uostalom, sad je bolje

tako.

Okoristimo se tom milanskom ženidbom.

- Ako ga ne prihvate u Pečuhu? Vojvoda je upravo neumo

ljiv.

- Ali je isto tako i mudar. Put do Pečuha pružit će mu prili

ke da razmišlja. Sad je tužan. Bit će blaži prema princu,

neće

ostale razdraživati protiv Ivana. Vrlo je dobro što je s njim

oti

šao Damir. On će ublažiti gnjev mlađeg plemstva u Pečuhu, a

kako mu otac uživa velik ugled, možda će mu stariji dopustiti

da

govori.

- Svakako bi bilo strahovito kad bi tamo došlo do otklona.

- Ne mogu vjerovati, gospodine biskupe. To bi značilo da su

naši izgubili glavu. I još nešto: kako god je vojvoda

plemenit, nje

gova ljubomora na princa uvijek je sjedila u zasjedi i

razdraživala

ga. Moja izjava uništila je tu ljubomoru. Rekoh: sada je

svega

oslobođen, i nade i ljubomore, i to će hladnije prosuđivati.

- Teško ću dočekati odgovor iz Pečuha. što li će oni odlu

čiti? Kako će se ponijeti u tom novom položaju?

- Predložila sam vojvodi borbu šutnjom o kojoj sam vam

već razjašnjavala.

- Razmišljao sam o tom: ja sam vrlo žestoke prirode, borben

kao i vi i baš mi se zato čini da je vaš račun u borbi

šutnjom

zapravo genijalan, ali kako provesti tu šutnju? Kako je

organizi

rati?

- Učinit će to sama aragonska vlast. Ona će zastrašivati i

prijetiti užasom, a ljudi će sami šutjeti. A baš zato će ih

vlast

silom ušutkati, ta šutnja mora kipjeti kao pakao u tišini dok

jed

nom ne prekipi. Tu borbu, dakle, ne treba da mi organiziramo.

Mjesto nas učinit će to aragonska vladavina. Vječno ću se

buniti,

vječno jadati što nemam muško tijelo. Tada bi za mnom pošli

svi

kad bih sjela na sedlo i trgnula mač ili kad bi zaorio moj

glas

od jednog kraja zemlje do drugog. Ali ovako nemam ništa drugo

484

nego misli, čežnje, želje, osnove, vruću dušu i snagu, a sve

to mora da gine jer je nastanjeno u ženskom tijelu.

Oči joj sjaju. Varadiju se čini čudesna kao junak, heroj, a

hvata ga malodušje i ogorčenje kad mu oko zapne o njen vitki

vrat i savršenu ljepotu.

- Prema tome, gospodine biskupe, sada smo nacistu. Ugovor

je potpisan, kruna će se vratiti, oni će do prekosutra javiti

što

misle.

- A vi započinjite juriš na Aragonku

- Moram, jer osjećam da u egerskoj palači aragonska vlast

plete užareni bič za moju domovinu, sprema bezdušne

zločinačke

osnove od kojih bi i sam pakao poniknuo. Spriječit ću to bilo

kakvim sredstvima. Idem na to djelo s potpunom spoznajom od

govornosti i teške opasnosti.

- Ali zaodjenuta haljinom svoje ljepote i urešena svojim

umom.

Varadi ustane, pogladi joj pramenove što sjaju brončanim

žarom kao i njene oči plamenom zanosa.

Idete u veliku pogibelj, vrlo veliku.

Gordana pohita u svoju ložnicu gdje djevojke opremaju njezinu

haljinu. Ona legne na počivaljku:

Neka me nitko ništa ne pita. Hoću da mirujem.

I zagnjuri lice u mekani jastuk.

Djevojke svakog časa skreću poglede s posla, promatraju

nepomičnu Gordanu, zagledaju se i pitaju jedva čujnim šaptom:

Što joj je? Zašto je sakrila lice?

LJEPOTA BEZ URESA

Na cesti pred egerskom palačom okupio se svijet i gleda u

rasvjetljene prozore. Napuljski dvorani na konjima poredali

se pred palačom u šarolikim odorama. Sluge drže goruće baklje

i raznobojne napuljske svjetiljke. Sve to privlači

ljubopitnost građana i puka.

Sve su odaje egerske palače pune svjetla s velikih svijeća. U

velikoj dvorani za primanje čeka Beatrica. Odijelo joj je

skladno od napuljske svile blistavih boja i zlatnog brokata.

Sva je posuta vezivom i ljiljanima od srebra i dragulja. Na

glavi nosi ures nalik na kapu, satkan od zlata i dragulja.

Oko nje je napuljsko dvo-ranstvo kao poluobruč u šarenim

blistavim bojama. Napuljski velikaši i plemići istovarili su

sav sjaj bogatstva svojih haljina i svu vrtoglavu šarolikost

haljetaka od svile i baršuna. Sve vrsti ornamenata i boja

takmiče se svojom blistavošću. Sve to gasne pred drhtavim

sjajem dragulja što sjaju kao zvijezde na kraljičinoj

485

glavi, obavijaju se oko njenog vrata i spuštaju u bezbrojnim

đer-danima u razgaljene grudi.

Trublje najavljuju da je stigao kralj. Ulazi u dvoranu.

Odjeven je u odoru od baršuna boje crvenog vina, opšiven

zlatom i hermelinom.

Mirnim korakom ide prema kraljici. Smiješak mu leži na

usnama. Zjenice mu sjaju od svjetla ili divljenja prema

kraljičinoj ljepoti i bogatstvu njene haljine.

Približi se, hvata je za ruku i osjeća njezin stisak.

Smiješak mu je širok, ushićen.

Pozdravljaju se, izmjenjuju tihe ljubazneriječi.

Njegovoj je pratnji na čelu biskup Filipec i kancelar

šelnberg. Obojica idu iza njega. Ostala pratnja zaostaje.

Iznenađeni, promatraju češki velikaši izazovni sjaj

napuljskih odličnika i dvorana. Naročito im pogledi zaostaju

na Francesko-voj odori što se čvrsto privija uz snažno

tijelo. Sašivena je od svile i baršuna i čini se da je tu

radilo stotinu krojača od kojih je svaki izumio neki naročiti

ukras i prišio ga na rukave, u nabore na kukovima i kratkim

hlačama.

Tek što je kralj progovorio s kraljicom nekoliko riječi,

dvorski meštar grof Enriko, sav u ljubičastoj svili, nakloni

se kralju i kraljici i zamoli ih da ga slijede u

blagovaonicu.

Vladislav vodi Beatricu. Prijeđoše prag i krenuše prema

stolovima što su složeni ispod baldahina s napuljskim grbom.

Kraljev pogled zahvaća prostrti stol. Već je vidio te

neobične stolnjake od damasta s vezivom. Vidio je to zlatno i

srebrno posuđe obrubljeno obrubima poput čipaka od zlata.

Vidio je te kristalne čaše s grbovima, zlatne noževe i

viljuške čiji su dršci ukrašeni draguljima. Sve je to već

jednom vidio u Linzu gdje ga je Beatrica častila u danima kad

je kralj Matija sklapao s njim mir.

I baš sve te stvari sada bude u njemu uspomene na one

osjećaje strasti što su ga zahvaćali prema Beatrici onih

dana. Svaka ga ta stvarca sjeća na časove lude žudnje za tom

ljepotom. Čitav je stol namješten ovlaš kao u Linzu gdje su

ga nekoliko puta dodirnuli kraljičini bokovi uz stol. I to

ponovo ovlada njime.

Grof Enriko određuje i posjeda goste oko stola. Kraljica u

središtu, uz nju kralj. Zdesna joj brat Francesko. Egerskom

biskupu domaćinu određeno je prvo mjesto uz kralja, a zatim

sjede redom biskupi, onda kancelari Filipec i Šelnberg.

Napuljski baruni nose jelo u rezbarenim velikim venecijanskim

zdjelama. Paževi ih slijede kao počasna pratnja. Dvorani

stolnici toče mirisava vina.

Sva jela nasložio je napuljski kuhar na zdjelu slikovito kao

umjetnik, kipar. Jela prikazuju kraljevske krune, tvrđave i

napuljski dvor. Isprva promatraju to s iznenađenjem, dok

kraljica prva ne počinje rušiti divne slike, uzimajući jelo.

486

Kad su zdjele obredale stolom, svi pogledi počinju

istraživati ljubopitnu sliku pod baldahinom. Kraljičina se

glava sjaji kao i njen smiješak na usnama. U kraljevu lice

razabire se neka smetenost i nesigurnost jer ga kraljica

stalno zaokuplja svojim šaptanjem o prošlim danima u Linzu.

Ona zna da uspomene pobuđuju davnu najvreliju strast njegova

života. I on to zna i priznaje kraljici.

Gozba je u punom jeku. Beatrica sijeva radošću i blaženstvom.

Jedva se brine za druge. Sva je zaokupljena Vladisla-vom.

Prema kralju, kad su se već obredali slatki kolači i slatkiši

najfantastičnijih oblika, odjednom Beatrica zamijeti neku

čudnu pojavu oko stola. Svi pogledi gospode skreću na dno

stola.

Ona ih slijedi i razabire. Muškarci gledaju Gordanu.

Ispituje uzroke tih pogleda što su trajno uprti u nju, a

prate ih tihe primjedbe i šaputanje. Odviše jasno pokazuju da

je ona, sav interes privukla na sebe.

Što je to? Cime ona pobuđuje zanimanje tih ljudi kad sam tu

ja? Naročito sam je posjela tamo u kut. Njena je haljina tako

obična da se mora izgubiti sva njena ljepota. Dakle, tu

pažnju izaziva svojim neobičnim očima.

Sve manje priča kralju, a sve više promatra Gordanine

kretnje, uhodi svaki treptaj njenih očiju. Gledaju ravno

preda se pa ipak su pokupile sav interes sa svih strana, ne

samo gospode, već i njenih dvoranki.

Cime, kad ne može biti ljepša ni zamamnija od mene u mojem

kraljevskom sjaju?

Vladislav slijedi kraljičin pogled. I najednom spazi Gordanu.

Dosad je nije vidio, makar je potražio pogledom pri prvom

dolasku kraljici. Ali je zaboravio čim je opazio Beatricu i

sve one stvari na stolu što su u njemu uspirivale uspomene.

Kralj se neobično zagleda u djevojku.

Ne zna zašto, ali ne može otkinuti pogleda.

Što je to danas tako naročito u nje? I sam se pita što se to

zbiva s njim, zašto ga ta djevojka toliko privlači istodobno

dok plamti za Beatricom.

"Uistinu" pomisli kralj "svi je gledaju, čak i

kraljica. Nešto je čudno u njoj. Da nema Beatrice, ja bih se

poma-mio."

Preveliki interes što je obavio Gordanu uznemiruje Beatricu.

Da odvrati kraljevu pažnju od djevojke, opet zaokuplja

njegovu pažnju svojim razgovorom. Ali pažnja je već

razdvojena jer Vladislav manje odgovara, a više se zanima za

muške oči što skreću Gordani. I osjeti ljutinu.

"Kakvi glupani" razmišlja kraljica "nema na njoj baš

ničega što bi je činilo napadnom. Nije dovoljno da je lijepa,

dok ja ovdje sjajim u raskoši. Moja je ljepota uokvirena

zamamljuju-ćim okvirom."

4R7

II

Onda prišapne svojem bratu Francesku neka zaokupi Gor-danu i

odvede je daleko od muških i od kralja.

Večera je napokon dovršena. Kraljica ustane i povuče se s

kraljem u dno prozora gdje dva naslonjača pružaju vjerenicima

mogućnost samotnog razgovora.

Ostalo se društvo poredalo u grupe. Neki sjede kod stolova i

piju u živom razgovoru. Drugi su se opet skupili stojeći iza

leđa ljepotica, živo im udvarajući.

Iza Gordane iznenada se pojavi Francesko, nagne se malo

bliže i zamoli je da ga slijedi u dno dvorane. Ona se pokori.

Na-

puljac šapne: .,.>¦>

Vaše me divne oči izazivaju kao da mi nešto želite reći?

Ona okrene k njemu glavu dostojanstvenom kretnjom. Lice

joj mijenja izražaj i poprima nešto prijaznosti. Zna: sada je

došao čas da izvrši misiju koju su joj predali njezini

saveznici Ba-kač i šelnberg.

- Pogodili ste, visosti veli Gordana bila mi je dužnost

da vam čestitam.

- Na čemu? pita Francesko, a promatra njezin bijeli sa

vršeno izvajan vrat i pri tom mu se bude slike koje ga

očekuju

u Napulju. *"

- Rekli su mi da vas je kralj postavio za zapovjednika svoje

vojske. Svi su vam čestitali, a mene je spriječio grof

Enriko,

svrstavajući dvoranke.

- Vaša me čestitka najviše raduje, vjerujete li?

- Vjerujem, visosti, jer znam razlog: moji su zemljaci, na

ročiti bojovnici, a vi se nadate da ćete u mojoj domovini

naći

vojnike.

Velike, malo izbuljene crne oči okružene dugim trepavicama

upio je kao pijavice u njen vrat. Ne razmišlja mnogo o onom

što ona govori. Taj vrat dočarava mu užitke zagrljaja za

kojima je tako vrelo žudio prije godinu dana na Griču i

kasnije u Napulju. A njen skori put u Napulj ispunjava ga

osjećajem blizine davne želje.

- Uistinu, neću zaboraviti da se ogledam i u vašim kraje

vima za hrabrim i čvrstim momcima.

- Visosti, ne mislite da ih namećem. Ni izdaleka jer dobro

znam, a to je prirodno, da ćete prednost pružiti hrabrim

Napulj-

cima.

- Očito im nećete kratiti ni osporiti naročitu hrabrost?

- Ja sam tek malo prije spomenula njihovu hrabrost. Visost

je nešto odsutna pažnjom.

Ova primjedba podsjeti ga da se prenisko sagnuo k njenom

vratu i odviše podao užitku svoje predodžbe.

Malo se odmakne i pogleda joj ravno u oči.

Oprostite ako sam nepažljiv. Zaokupljaju me važne osno

ve. Već unaprijed mi kola krv pri pomisli na sve što smjeram,

na što se spremam što ću u budućnosti izvesti. \

488

Zjenice mu zaigraju.

Vaše oduševljenje obećava da će kraljevstvo hiti

vrlo

sretno nakon izvođenja vaših bojnih osnova?

I te kako sretno reče on.

I doda u mislima:

"Dobit će sina nasljednika, što će mu ga dati tvoje divno

tijelo!"

- Nisam slutila da u vašoj visosti leži i vojnički dar.

- Mnogo je toga još u meni o čemu vi ne slutite i što ćete

upoznati tokom vremena.

- Dok budem u Napulju, jedva ću što doznati o vojnim us

pjesima vaše visosti.

- Neću propustiti da vas o tome obavijestim, da se pred va

ma pohvalim. Čini se, Gordana, da rado idete u Napulj?

- Uvijek je radost vidjeti svijeta, naročito kad je tako za

nimljiv kao Italija.

- Ovog puta bit će vam boravak zanimljiviji jer će vas moj

otac učiniti vojvotkinjom. Prema tome, imat ćete pristupa i

na

druge dvorove, putovat ćete kraljevskom lađom okružena dvora

nima i otmjenim vitezovima.

Prevelikim me počastima obasiplje njezino veličanstvo.

Pri tom Gordana pogleda prema kraljici i opazi da kralj

svraća mnogo pozornosti baš prema mjestu gdje je ona sama s

Franceskom.

- Gordana, vi najbolje znate koliko ste me obradovali svo

jom čestitkom. Pružili ste mi priliku da govorim s vama.

Molim

vas ostanite samo dotle dok ne spomenem ono što sam odlučio

čim ste unišli u ovu dvoranu, ali nisam našao snage.

- Slušam vašu visosti reče ona.

- Kad smo se jučer sreli na dvoru pred kraljem i kad sam

slušao izražaje privrženosti moje sestre kraljice prema

vama,

osjetio sam se posramljen.

- Ne znam kud smjera vaša visost?

- činite se samo kao da ne znate kamo nišanim. Hvala vam

na toj obazrivosti, ali ne mogu prihvatiti.

Uistinu ne znam kakvu to obzirnost naglašavate?

On se ponovo sagne k njoj onako blizu kao prije:

- Već prije godinu dana zahvatila me neobuzdana ljubav

prema vama.

- Visosti, ne biste li i sebe i mene poštedjeli od toga?

- Baš obratno. Dužan sam i vama i sebi govoriti o tom.

Jer, kako rekoh malo prije: vi ste učinili beskrajnu uslugu

mojoj

sestri kraljici i njezinom vjereniku, otkrivši lažnost urote,

dok

se ja moram rumenjeti i propadati od stida.

Ona gleda ravno preda se i opazi kako kralj i kraljica,

okruženi odličnicima i gospođama, pogledavaju k njoj.

Francesko se ne brine za njih i vrelo šapće:

489

Hi

- Dopustite mi ispovijest. Iako je u meni plamtjela čežnja

za vama, nisam nikad imao nikavih zlih namjera. Sve

što su

vama rekli u Napulju, bila je izmišljotina onih plemića koji

su

vas pratili na Grič. I stari Aversa, i Escole Stroci

odvajkada su

me mrzili i nabajali vam koješta o meni, a možda su vam nešto

zlobno natucali i napuljski plemići i dvorani. Vi ste tada

bježali

pred nekom utvarom što su je stvorili u vašoj duši

neprijatelji

i moji zavidnici.

- Visosti, to je prošlost.

- Ali ono što se zbilo ovdje tek nedavno, to ne mogu oprav

dati jer opravdanja nema za ono što sam “Učinio. Dužan sam,

kako rekoh vama i sebi, da se duboko pokajem zbog nedostojnog

čina na ovom dvoru. Planuo sam ljubomorom i bijesom što ste

me odbili. I kad sam vidio da bježite preda mnom iz bijele

kule,

uvjeren da me mrzite i baš zato Što ste vi bježali preda mnom

do

lje u taj hodnik, pala mi je na um ona strašna misao,

nedostojna

viteza. Da vam se osvetim, htio sam vas ostaviti tamo do

jutra.

Kad je moja osveta bila utažena, dao sam ključ i nalog grofu

Enriku neka vas sutradan pusti na slobodu. Enriko je

zaboravio

u velikom uzbuđenju kad su se naši napuljski dvorani pobili s

dvoranima princa Ivana. Ta bitka na oružju pod krovom kra

ljevskog dvora prisilila je kraljicu da smjesta ostavi

kraljevsku

palaču, a ja sam je slijedio, uvjeren da je Enriko učinio

svoju

dužnost. Dugo nisam znao da ste izišli na slobodu pukim

slučajem,

a da vas nije izbavio Enriko po mojem nalogu.

Ničim Gordana ne pokazuje kako je njegovo ispričavanje

nemoguće i smiješno. Sluša ga pozorno i mirno, a on priča:

Kraljica me zbog toga neizrecivo korila, dapače, osudila

na izgon. Htjela je da smjesta pođem u Napulj i da se nikad

više

ne vratim. Ali sam bio teško obolio i ležao sam nekoliko dana

u

vrućici. Vojvoda Iločki, vaš skrbnik, htio je od mene

zadovoljšti

nu. I njemu bih sve to bio rekao i pružio mu što traži, ali

sam

ležao bolestan. Sad želim da vam dadem najtežu zadovoljštinu

što

je može pružiti vitez: molim vas za oproštenje, makar ga

nisam

zaslužio. Vjerujte, one večeri poludio sam od vina, i

neobuzdane

čežnje. Moje je djelo nečasno. Ne molim vas da zaboravite

niti

da budete prema meni obzirni i ljubazni, jer sam brat vaše

kra

ljice. Jedino molim da luđaku oprostite.

Nakloni se pri tom kao princezi, a onda pristupi bliže

prikovan njenom blizinom.

- Visosti, precrtala sam sve stranice prošlosti. Sve što je

bilo više ne postoji. Novi su dani, nov je život. Ne možemo,

dak

le, baratati starim događajima.

- I ovaj odgovor prevelika je blagodat za moj nedostojan

čin.

Osjetio je da bi morao otići, ali davna se strast obnavlja i

toliko u njemu razbuđuje da je zamolio neka mu dopusti da

sjedne kraj nje.

490

Očito je to bilo u prilog misiji koju joj je povjerio

Selnberg i ona reče:

Neka visost izvoli. Nemam ništa protiv toga.

I onda je opet polagano započela razgovor o njegovim

zapovjedničkim planovima.

No, Beatrica je sve uznemirenija neprestanom pozornošću što

je kralj posvećuje Gordaninu i Franceskovu razgovoru.

I dok je milostivo razgovarala s gospodom da stekne što više

njihove simpatije, smišljala je plan kako bi zasjenila

Gordaninu pojavu i sama zavladala svom pažnjom i udivljenjem

kralja i gospode u dvorani.

"Kakvu je to haljinu obukla" misli kraljica. "Gotovo se

gubi i nestaje u toj haljini. Kad se ja pojavim uz nju,

gasnut će kao zvijezda kad izlazi sunce."

I dade nalog prvom pažu neka zove Gordanu.

Ona je odmah ostavila Franceska i krenula prema kraljevskom

paru.

Već pri prvim koracima sredinom dvorane kradu se za njom

pogledi čeških, hrvatskih i ugarskih plemića i odličnika. Sva

je izložena ogledavanju sa svih strana.

Kraljica hoće da je zasjeni sjajem svoje kraljevske pojave i

zamamnošću ženske ljepote, ukrašene haljinom od zlatnog bro-

kata, iskićena šarolikim napuljskim svilama, urešene bogatim

draguljima. Dok Gordana prelazi iz jednog kraja dvorane k

njoj, počinje promatrati njenu pojavu. Haljina zelene boje

bademova lišća, poČev od izreza ispod vrata pa do struka, i

sve do poda nema nijednog jedinog ukrasa. Nijedna žena u

dvorani nije bez nakita. Samo gusta bujna kosa prekrita je

mrežom spletenom od zelenih perla. Kroz četverokutne zelene

rupice iskaču pramenovi što se ne daju sputati i žare se na

svjetlu svijeće jarkim žarom bronce. Obrazi su joj

rumenkasti, cvatući, usne crvene, napola otvorene, spremne da

kraljici odgovore na pitanje.

Njezina je haljina kao ogromni list badema savijen oko njenog

tijela. Od zelenila odražavaju se smeđe oči i svojim čudnim

bademastim oblikom zahvaćaju svu pažnju.

Cak žene u dvorani zbunjene od čuda gledaju Gordanino odijelo

i nju samu koja je prezrela običaj i propis pa nastupa

jednostavno.

Kad je Gordana stigla u palaču, Beatrica se gotovo

poveselila, spazivši njezin nehaj prema odijelu u kojem je

stigla na kraljičinu svečanost. Ali kad je sada promatra,

počinje sumnjati da je namjerno skinula s haljine sva veziva

i sve vrpce. Namjerno nije uzela ogrlicu oko vrata, ništa

osim jednostavne mreže od zelenih perla.

"Kakva je to misao doći ovako bez uresa" opetovano se pita

Beatrica. "Gle kako se njene bademaste oči odražavaju od

svilene haljine boje bademova lišća. Kako je to u skladu, u

kakvom lukavom skladu."

491

Svila se upila u djevojačke oblike i naprosto ih otkriva oku

muškarca. Vitkost, snaga, kretnje, čvrstoća, mladost sve to

viče kroz tu svilu vikom raspojasnosti. I dozivlje, mami,

hvata, grabi muške poglede.

"To je ona htjela, namjerno udesila, bestidno. Zaskočila me,

nadmudrila, nadvikala, nadvladala, privukla sve muško na

dvoru za sebe" žesti se u mislima Beatrica.

"Ili je htjela očarati samo jednoga među njima? Koga? Kralja?

Da, njega. I, eto, izaziva ga besramnim mirom, tobožnjim

neopaža-njem, namještenom bezvoljnošću, glumljenom

nevidljivošću. Htjela je biti neznatna, neviđena da može biti

prva."

"Ti lupeškinjo, nećeš dugo prkositi mojoj ljepoti, čeka te

Napulj, otok, mrki grob živoj mladosti tvojoj."

I kune je, sipa po njoj misli što su kao užarene oštrice.

Nježnim lakim koracima ide Gordana prema kraljici. Vitkim

kretnjama, ponosnim držanjem divne glave, okrunjene prirodnim

krasotama. Ide kraljevskim pogledom čudesnih očiju.

- Kakva veličanstvena ljepota šapću muškarci duž dvo

rane, ne skidajući s nje pogleda.

- Kakva čudna haljina bez ukrasa misle žene.

- Njena je haljina tmina i mrak da jače prosjaji sunce ti

jela šapće pjesnički nastrojena mladež.

Kralj Vladislav stoji sa Šelnbergom postrance u živom

razgovoru. Spazivši Gordanu, kancelar udivljeno upozori na

djevojku:

- Uistinu, veličanstvo, nikada nisam vidio takvu sliku. Čita

vo dvoranstvo leži ničice, sva muška čeljad ide na koljenima

oko

nje u mislima, a gledajte Franceska kako mu se oči žare. Već

je

sada krade.

- Uistinu, odviše je dugo govorio s njom. Pravo ste rekli.

- I kako se saginjao k njoj, dahom joj obeščastio netaknu

ta ramena. Vidite, uzbuđen razdire jednu od stotinu vrpca

svojeg

rukava. Eto, sad ide tobože kraljici, a zapravo ide za

Gordanom.

Stao je iza njezinog veličanstva, lopov, a bezmjerno drsko za

bada svoj pogled u bijeli zatiljak. Časti mi, najveći

zanesenjak

talijanskih slikara ne bi ga mogao stvoriti kistom.

- Vi ste pijani, šelnberg, jao vama.

- Jao njoj ako je Francesko uistinu odabrao za sebe.

- Drzak je prigovara Vladislav odviše je drsko gle

da. I kako govori s njom. A ona mu odgovara baš kao da je

nije

teško uvrijedio. Ne bi ga smjela ni pogledati.

- Ali kralju, zar da uvrijedi ljubimca brata njezina veličan

stva? Smije li to?

- Da, da, kraljica bi se ljutila. Vladislav pogleda prema

Beatrici. Ne čini li vam se kraljica lijepa?

- Vrlo je lijepa, prava žena, rascvjetala kao ruža u

kolovozu,

na izmaku ljeta. Lijepa je ovako urešena, sasvim po

napuljski.

492

Tamo se žene silno kite, ukrašavaju i naravno moraju biti

lijepe. Na lice im je mnogo rumenila i na usnama crveno

mastilo.

Mastilo? Što to velite? Kako bi kraljica imala na usnama

mastilo?

Mesnato šelnbergovo lice se čudi.

- Veličanstvo, nije to nikakvo zlo. Naprotiv, na talijanskim

dvorovima ne smije se žena ni pokazati ako nema rumeno

oličene

obraze i crveno namazane usne, kistom zasjenjene obrve i

boja-

disanu kosu.

- Stanite, što još sve nemaju umjetno napravljeno te žene?

- To baš ne znam, ali sam čuo kad im uzmanjka bujnost

grudi, nadomjeste to složenom svilom. Kad kosa nije dosta

bujna,

vlasuljari opletu gustu kosu na platno kao na rođenoj koži i

tako

one uzimaju čas zlatnu, čas crnu kosu.

- Do vraga, to umijeće. Ne želim slušati o takvim umjetni

nama.

- Našoj kraljici sve to ne treba, njezina je kosa očito

prava,

a nabujala jedrina sigurno je dar prirode i bračnog života.

Bila

je žena devet godina, imala se prilike rascvasti. Uistinu je

lije

pa.

- Gledaj samo kako me gleda.

- Iskusna je. Poznaje muža. Uistinu, vanredno je lijepa

opetuje Šelnberg neprestano.

- Šta vi toliko opetujete. Da se niste možda i za njom po-

mamili?

- Veličanstvo ona je kraljica i vaša vjerenica, ne bojte se,

veličanstvo, nećete imati uzroka da budete na mene

ljubomorni.

Ja se uvijek klonim udatih žena i udovica, naročito udovica.

Spo

pada me strava od pomisli da bi me u zagrljaju mogle zgrabiti

ruke pokojnoga muža. Mene više osvaja netaknuta ljepota,

nježni

netaknuti mirisavi ljiljan.

Neka mrzovolja ulazi u kraljevo raspoloženje, rastreseno

gleda dvoranom i promatra kraljičine dvorske gospođe, pa onda

opet kraljicu.

"Oličeno lice, krive kose, na usnama mastilo" i dugo

promatra Beatricu, njezine rumene obraze, visoke obrve kako

su izrađene kistom.

- Zar je to rumenilo umjetno? pita on šelnberga.

- Kako to vaše veličanstvo ne bi znalo kad je to običaj i

propis u Napulju.

- Opere li to ona uvečer?

- To će, veličanstvo, samo vidjeti. Zaista vam ne bih znao

odgovoriti jer naše žene nisu oličene. To kod nas nije

običaj. Po

gledajte samo Gordanu.

- Ne, tu ne može biti ništa umjetno, a ipak je kao umjetnič

ka slika.

493

- Takvo se žensko biće ne rađa često. Ona je čudovište, nje

zina ružičasta put nadahnuta je proljećem, a usne su joj

nabujale

vrućom krvi.

- Baš vrućom krvi? Okusili ste te usne? posprdno se smi

je kralj.

- Da sam okusio, ne bih ovdje stajao ni časa. Ležao bih joj

do nogu kao ugojeno pseto. Ali da su joj usne vruće, to vidim

jer

imam oči. Čovjek bi rekao: kipuća je krv koja se puši kroz

tan

ku kožu, ali skrivena.

- Stari grešniče, što mislite kako bi bilo okusiti te usne

cje-

lovom?

- To bi značilo obeznaniti se. Pogledajte1 samo kakva je to

sreća biti njezina haljina.

- Ja još nisam dospio na takve misli, šelnberg.

- A mene zavodi ta ljepota djevojka kao slatki mošt. Kad je

gledaš kao da piješ slatko, a ono padneš slatko pijan.

Bez časka odmora počiva kraljev pogled na Gordani. Gotovo se

zaboravlja, lukavo upozoravan od Šelnberga na njene prednosti

što natkriljuju kraljicu.

I protiv svoje volje stade je uspoređivati. U svakom njegovu

opažanju je utjecaj mišljenja češkog kancelara.

I dok uspoređuje, njegov pogled svraća kraljici, a onda se

opet duže zadržava na Gordani.

Odjednom mu je sasvim jasno da je Beatričina ljepota

dotjerana, njezina pojava razbuktala, rascvala.

"Da, kao ruža potkraj ljeta. Sve blista na njoj od dragulja,

a oko Gordanina vrata samo bjelina puti. Baš je kao pupoljak,

nježan i stidan. A te oči, kakve čudne oči. I ti pramovi

njene kose gusti i žarki kao sjena odraza plamena."

Pun pitanja promatra samo Gordanu. Ne može shvatiti snagu

pogleda bademastih očiju, ali razabire da joj se ne može

oteti.

"Da, to je čista, prirodna ljepota."

Gordanino tijelo gubi se u dugim naborima haljine kao tijelo

vile u morskoj pjeni. Beatričina jedrost jako je stegnuta

zlatnim brokatorn.

"Kakav je struk u te djevojke" i onda zapne pogled o

Beatričin struk za kojim je toliko čeznuo pa se čudi kako

sada ta želja jenja.

- Gledajte, veličanstvo, opet se Francesko drsko saginje nad

Gordanina ramena upozorava ga debeli velikaš.

- Idemo da razbijemo taj ljubavni domjenak.

Upamtite:

ako kraljica pita o čemu smo govorili, recite da smo

raspravljali

o vjenčanju.

Približili su se Beatrici okruženoj gospođama. Svjesna je ko

liko joj Gordanina blizina oduzima. I bojeći se da bi kralj

mo

gao uspoređivati, odredi Francesku neka Gordanu opet odvede

u dno dvorane i sakrije Vladislavljevim očima. \

494

Odlazak napuljskog princa s Gordanom silno namršti kralja,

ali se smiri, videći da Šelnberg slijedi mladi par.

Polagano ide za njima. Katkad bi se okrenuo kralju i

pričinjao kao da prisluškuje Franceskov i Gordanin razgovor.

No, ništa ne pomaže, jer Vladislavljeve oči neprestano

slijede Gordanu. Beatrica dade znak da se svi udalje, a ona

ustane i povede kralja u pokrajnu sobu.

Bili su sami. Napuljske šarene svjetiljke osvjetljuju

kraljevsku raskoš raznobojnim svjetlom. Od toga svjetla biva

Vladislavu neprijatno. Oči mu trepte, gotovo ne može gledati.

A ona mu se smješka, nudi mu naslonjač i spušta se na sjedalo

pa se sagne k njemu. Gleda mu u oči. Tog časa sjeti se

šelnbergovih riječi i promatra joj rumenilo na usnama i licu.

Sumnja se krade u kraljeve misli.

"Ako je sada poljubim u lice, zar će mi usne ostati crvene?

- Zašto me moj vjerenik gleda tako začuđeno, preplašeno?

pita ona.

- Zar uistinu u Napulju mažu crvenilom lice i usne? Dapa

če, nose i koješta drugo umjetno?

Gotovo je zapanjena tim upitom, ali se glasno nasmije, od-

vrativši:

- Zar vi ne znate da talijanski vjerenici daruju svoje vjere

nice crvenilom za usne, Učilom za lice i češljem za kosu?

- I onda kad je kriva? i pri tom nehotice pogleda njenu

kosu.

- Vi ste nešto čuli o našim običajima odijevanja, ali tek na

pola. Žene u nas često nose krivu kosu, ali to je samo kao

kapa

odozgo, a pod njom ima svoju bujnu kosu. Tako se kod nas naj

više nosi kapa od plavih kosa. Crnopute Napuljčanke čeznu za

plavom kosom jer pjesnici pjevaju najviše plavušama. Ja se ne

služim kapom od kose, jer sam zadovoljna svojom. Vidite,

Gorda

nina kosa važila bi u Italiji kao ružna. Isto tako i mnoge

druge

kose vaših žena. Ali mi smo sami, ima, dakle, važnijih

razgovora,

što kažete o princu Ivanu?

Taj mu je upit gotovo ugodan. Oslobađa ga neprijatnog

razgovora koji je sam započeo. Zna da u stvari princa Ivana

mora naći u kraljice shvaćanja što nije mogao kod šelnberga.

I brzo odgovori:

Nije mi se svidio. Mlad je, drzak, ne u izražaju, nego glas

mu je neprijatan. Nalazim u njemu neku prijetnju i onda kad

go

vori o svojoj odanosti. Neprestano mi naglašava da mu nije do

prijestolja.

Mili moj vjerenice, genijalno ste progledali. Ponosna sam

s vama, pronašli ste pravi karakter toga princa. Vidite,

vjerujem

da je ona urota bila podmetnuta, ali tko zna nije li je

podmetnuo

čovjek koji nas želi upozoriti da je princ spreman na sve

podvige

protiv nas?

495

- Tko zna. Svakako nije vjerojatno da bi on mogao biti tako

ravnodušan prema izgubljenom prijestolju. Svaka je njegova

riječ

bila mojoj duši neprijatan teret.

- Htio vas je obmanuti, kralju. Ja najbolje znam koliko je

mladiću udarila u glavu želja za prijestoljem.

- Ne bi mu, bogme, bilo krivo da ovako mlad, svjež i pristao

sjedne na prijestolje, zapovijeda, ima sve što mu srce želi i

svu

udobnost koju ne može imati nitko, osim kralja. On ju je već

osjetio.

- To se nikako ne da zaboraviti, veličanstvo, nikad pregorje-

ti. Ivan je gotovo lud od taštine i želje da ga slave i časte

i da

bude prvi. Da, kralju, to ja znam.

- Kako da mu onda vjerujem kad veli da će mi vazda biti

odan?

- Neka samo tako govori, a vi tražite od njega dokaze, ne

pobitne dokaze svoje vjernosti.

- Nije mi dao ništa drugo nego pregršt lijepih riječi.

- Ali za svaku riječ zatražite jamstvo, čvrsto jamstvo. Naći

ćemo dosta prigode da od njega zatražimo, iznudimo sve

što

nam bude volja. Mislila sam da će vas smotati svojom

glumačkom

vještinom, čini se blag, gleda anđeoskom dobrotom, pogled mu

je

čist, a duša blatna. Ne bih smjela spomenuti pokojnog oca,

ali

zbog vas moram podsjetiti: nikada nije bilo ništa istinski u

Mati-

je, ni ljubav, ni mržnja, ni smijeh, ni gnijev. Takav mu je

sin.

- Osjetio sam odmah prvog časa da će mi on nanijeti mno

go neprilika. Upravo ga se bojim.

Ona uzdahne, pogledavši ga milo.

- Koliko sam savjetovala kralju prigodom prvog posjeta.

Sve sam vam rekla o njemu, ali moj kralj zaboravio je brižne

opomene svoje vjerenice i zaboravio moju opasku da od Ivana

Korvina nikad mira ni spokoja prijestolju. Ni od njegovih

prista

ša. A kralj je sve drukčije uradio nego što je meni obećao za

prvog posjeta. Upleli su se oni koji princa ljube i smeli

mojeg

vjerenika, a sad sam nazrijeva da su moje riječi bile

vrijedne

uvažavanja.

- Priznajem, veličanstvo odgovori on s uvjerenjem

rekli ste mi već tada sve, ali ja sam popustio. No, kad je

danas

došao k meni, uhvatila me neprijatnost od slutnje da ovaj mla

dić nosi u sebi moju zlu kob.

- Nisam htjela upotrijebiti ove riječi, ali tako je. Ivan

Kor-

vin je vaš zao duh, vaša zla kob. Valja ga slomiti prije nego

što

vam naudi. Zlo ste učinili pristajući na onaj ugovor. Zar ne

vidi

te da ga taj ugovor čini suverenim u državi koja pripada

nama:

vama i meni. Pa još ga želite okruniti bosanskim kraljem?

Najlak

še je da se on tada proglasi i kraljem Hrvatske.

Ovo posljednje preplaši Vladislava. Svjetle oči ukočile se. U

šarenilu napuljskog svjetla njegovo lice nalikuje na kip što

prikazuje nemoćnost.

496

Vladislav ne vidi kraljicu. Pred njim stoji predodžba mladog

princa kako mu govori o svojoj vjernosti glasom koji mu se

čini prijeteći.

- Da, taj mladić može mi oteti dio kraljevstva kao što vi

velite.

- Prenaglili ste se podupirući onaj ugovor. Trebalo bi uz

maknuti.

- Ugovor štiti kraljevski pečat, kraljevska riječ i čast.

- Pečat se dade skinuti, riječ povući, ali tako da se pečat

ne prelomi, riječ ne uzme natrag, a čast ne dotakne. Jer

mladi

vuk neće ostaviti ovce netaknute, neće stajati skrštenih

ruku, za-

letjet će se u logor i lako ga je uhvatiti na djelu. To je od

sad

moja zadaća. Samo biste mogli upozoriti gospodina Selnberga

neka

se manje brine za te stvari i manje iskazuje napadno

neprijatelj

stvo prema meni.

- Kraljice, u teškoj ste zabludi. Šelnberg vas obožava, da

nas je toliko puta opetovao "kraljica je lijepa".

- To nije znak odanosti. Sve su talijanske države priznale

meni prednost nad svim kraljevskim ženama ljepoticama i

to

praznanje ne može nitko poreći niti potamnjeti, ali ja ne

pola-

žem u svoju snagu i ljepotu, nego u ljubav, nježnost kojom

očeku

jem svoj vjenčani dan.

On se samo napola vraća s Ivanova lika k njoj, smiješi se,

sagne, uzima joj ruku, ali samo kao od ugodne dužnosti. Sada

nikako ne pripada njoj, već samo prijestolju i sve više u

njemu raste neprijateljski osjećaj prema Ivanu.

- On je sada hrvatski ban, a bit se bosanski kralj? pre

plaši se Vladislav.

- Ugovor nećete održati, rekoh već: prepustite to meni. Ne

ćete ga okruniti za bosanskog kralja jer će ga Hrvati

ostaviti

i neće priznati za bana, a to je dovoljan uzrok da mu

uskratite

bansku krunu.

- Kako? Zar Hrvati mogu odbiti bana kojega sam ja posta

vio?

- Ovo je sloboština njihova sabora koju stalno pobijam, ali

sada nam može poslužiti protiv njih. Oni ga moraju otkloniti.

- Divna je to misao, kraljice, divna. Oni ga sami neće

htjeti.

Ali je li to vjerojatno da bi ga odbili?

- Ništa nije tako lako kao Hrvate međusobno nadražiti. Za

čas je među njima raspiren razdor, a u razdoru nema pameti,

nema svijesti, razbor i razdor su kao sjever i jug. U takvom

dar-

maru ostat će Korvin osamljen i tada je u našoj ruci. Možemo

s njim raditi kako nas volja. Ali odsad mora kralj Vladislav

uvaža

vati savjete svoje vjerenice. Krajnje je vrijeme da se obavi

vjen

čanje. Vas treba neprestano štititi od onih koji ljube

princa.

497

Uzalud to naglašava. Vladislav ne razabire neizrečeno ime

koje zvuči iz njene opaske.

32 GORDANA IV

Iz dvorane dolazi žamor i smijeh. Vladislavu nije do veselja

pa ga to uznemiruje.

- Teška srca moram se dijeliti s mojom kraljicom, briga me

uznemiruje.

- Moja će ruka izbrisati svaku brigu i pogladi mu čelo

svojom bijelom oblom rukom.

Taj ga dodir prikuje u naslonjaču i odjednom ne odlazi. Ona

se smije u sebi lagodnosti kojoj će svladavati, osvajati

kraljevu volju i namjere. Dok se on smiješi milujući njenu

ruku, uđe naglo grof Enriko i zaustavi se na vratima.

Vladislav otvori snene oči, a Beatrica ukorava:

- Tko je dopustio dvorskom meštru da smeta?

- Veličanstvo, prečasni gospodin Filipeć donosi važnih vi

jesti.

Prva kraljeva misao pada na princa Ivana. I trgne se,

spajajući vijesti s Ivanom.

"Nešto je učinio?" Kraljica ustane s iznenađenjem i ljubo-

pitnošću.

Filipec i šelnberg izlaze iz dvorane pune dvorskih odličnika

i uzvanika i ulaze kraljici. U okviru vrata odražava se

Gordanina pojava. Stoji u središtu mladeži, ali krišom prati

odlazak kancelara.

Šelnberg se odmah obrati kralju:

Veličanstvo, događaj o kojem ćemo izvijestiti vrlo je va

žan i za Češku.

To pojačava ljubopitnost kraljevskog para. Vladislav hvata

Filipca za rukav ne bi li što prije od njega čuo teško

iščekivanu novost. I on veli:

- Stigao je ugarski plemić s pratnjom i donosi vrlo nepri

jatne glase.

- Otkuda? pita kraljica istodobno s kraljem.

- S granice Ugarske. Kralju, vaš rođak princ Albert Poljski

nije zadovoljan s vašim izborom.

- što hoće Albert? Zar je što učinio?

- Prešao je granicu Ugarske s oko osam tisuća momaka.

- Albert? iznenađeno opetuje Beatrica. To je vaš ro

đak, kralju?

- Da, moj rođeni nećak. Zar je već prodro duboko u ze

mlju? pita on kancelara teškim uzbuđenim glasom. Gotovo je

blijed.

- Već je dosta duboko u zemlji i osvojio je sva pogranična

mjesta bez otpora.

šelnberg šuteći promatra kralja i Beatricu, a Vladislav se ne

usudi ništa reći, već očekuje kraljičino mišljenje.

- čin vašeg rođaka nedostojan je rodbinske krvi veli

kraljica.

- Uzvratit ću mu po zasluzi. Gospodin šelnberg otići

će

najprije k njemu da s njim govori u moje ime.

498

- Učinio bih to, veličanstvo, ali plemić koji je donio tu vi

jest ne zna kojim je pravcem princ Albert udario svoj put.

Morali

bismo najprije saznati kojim je smjerom otišao.

- Uistinu ružan događaj primijeti kraljica. Čini se da

vaše veličanstvo ima protiv sebe sve muške i ženske

rođake.

Morali biste poslati vojsku na princa Alberta.

"Kad bih je imao" nadoveže u sebi Vladislav, a isto misle i

oba kancelara.

Još uvijek nisam svršio naglasi Filipec, pogledavši oz

biljno kralja i kraljicu.

Uplašeno gleda Vladislav Filipca i dade mu znak da govori:

Isti taj plemić doznao je putem da se Maks Njemački

utaborio tik naše granice s vojskom od preko dvadeset tisuća

ljudi i sprema se na prijelaz.

Beatrica mirno gleda kralju u oči.

- Dakle, obojica su odlučili jurišati na naše prijestolje?

- Ne mislim da bi bilo kakve veze među oba protivnika

upozori Filipec. Ipak dolaze istodobno.

Beatrica razmišlja i brzo iznese svoje mišljenje.

- Veličanstvo, prijete nam vrlo velike opasnosti. Dva preten

denta koji sebi uzimaju neko pravo na prijestolje dolaze

očito s

dobro smišljenom osnovom. Oni to ne bi učinili da nemaju

točnih

podataka o onom što se događa kod nas i kako nas uznemiravaju

Ivan Korvin i njegovi pristaše.

- Da, nema sumnje, obaviješteni su o svemu što se dogodilo

kod nas.

- Ja bih čak ustvrdila da imaju veze s Pečuhom.

To iznenadi Vladislava. Filipec potvrdi riječju, a

njegova glava zakima nekoliko puta, odobravajući kraljici:

- Da prošapće kralj to je lako moguće.

- Ustvrdila bih, dapače, da ih je netko iz naše zemlje po

nukao neka obojica dođu. Mi i ne slutimo kakve su se veze

splele

iza naših leđa. Podmetnuta urota kao da nije bila sasvim bez

temelja.

Šelnberg ljutitim skrivenim pogledom osine kraljicu, ali se

suzdrži u riječima.

Njezino veličanstvo izreklo je tešku objedu. Onaj koji je

danas bio pred kraljem i potpisao ugovor o prijateljstvu

isključen

je od svake sumnje. U Pečuhu se nalaze njegove pristaše. Što

rade i kane ne znamo. Ali kruna je u ruci prinčeva pouzdanika

i

sutra će jamačno biti predana kralju.

- To je još veliko pitanje naglasi kraljica.

- Tko mi jamči da će mi izručiti krunu?

Kralj je to rekao šelnbergu, a ovaj se požuri pobiti kralja:

Ni časa nemam razloga sumnjati u čast princa

Ivana

Korvina. Njegova mi je riječ nedvoumno jamstvo da nije ni

časa

mislio izigravati svoju dužnost. A on je, napokon, ovdje.

32*

499

•I

- Gospodin šelnberg ne poznaje ni ovdašnje prilike ni Ivana

Korvina oštro će kraljica, ošinuvši ga opet pogledom koji

bi

ga morao ušutkati i ponukati da iziđe. Ali češki kancelar,

napro

tiv, dođe još bliže kralju i kraljici:

- Molio bih veličanstva da se ne bave tom nevjerojatnošću.

Šteta je izgubiti vrijeme. Čvrsto vjerujem da će kruna stići

u

kraljeve ruke kako je ugovoreno. Sada je važnije od svega

kako

bi se kraljevstvo moralo obraniti od napadaja dvojice

inozemnih

kraljevskih prinčeva koji dolaze da napadaju kraljevstvo, jer

tra

že za sebe prijestolje. Tu se mora raditi brzo, spremno i ni

časa

ne oklijevati. , ;,,

Kraljica dočeka tu primjedbu sa smiješkom trijumfa i

odgovori:

Da, riječi gospodina kancelara vrlo su važne. Sasvim se

slažem s njim. Treba nam odmah što brže okupiti sve čete koje

nam stoje na raspolaganju. Ako princ Ivan uistinu misli

ozbiljno,

onda će vam dati dobar dio svojeg bogatstva, veličanstvo, da

o-

branite prijestolje. Isto tako morali bi vam priskočiti u

pomoć i

njegovi pristaše. Ako to ne učini, onda nam je jasno tko je

ponu

kao Maksa i Alberta da provale preko naših granica.

Vladislav živo potvrdi:

- Mišljenje njezinog veličanstva sasvim je na mjestu.

- I ja mislim tako reče Filipec. Ali moram upozoriti

i kraljicu i kralja da princ Ivan Korvin ne raspolaže

nikakvom

gotovinom, unatoč svojem bogatstvu. Znam da je mnogo toga za

ložio, samo da nađe nešto novaca, a posuđivali su mu njegove

pristaše još dok je bio na dvoru.

šelnberg slegne ramenima:

- Morat ćemo se dakle obratiti drugome, ali što prije i brže.

Biskup Filipec stane pred kraljicu pa će svečanim glasom:

- Iz ove neprilike ima samo jedan put spasenja.

- Koji? upita kraljica.

Da se poklonimo vašem veličanstvu i zamolimo vašu po

moć. I Maksimilijan i Albert mogu se združiti i zadavati nam

stra

hovitih muka ako nas njegovo veličanstvo ne spasi. Mi smo u

va

šim rukama.

Shvatila je Filipčevu namjeru i drago joj je što je naglasio

da je ona jedini spas kraljevstvu.

Vidim: ni kraljevstvo nema novaca, ni tko drugi, dakle,

uistinu sve ovisi o meni. Htjela sam naše vjenčanje izvesti s

og

romnim sjajem, ali sad odustajem od toga. Znatno ću smanjiti

izdatke za svečanosti vjenčanja da vam mogu dati što više

sred

stava za okupljanje četa. Pouzdajte se u mene veličanstvo i

ona mu pruži ruku i toplo je stisne.

Osjetio je olakšanje, objema rukama uzeo njenu i u znak

najveće privrženosti privinuo je k svojem čelu.

Osjećala se opet na vrhuncu. Sve ovisi o njoj. Ona spašava

kralja. Kraljevstvo. Prijestolje. Gleda sve s visoka i veli:

500

Sigurno su se oba princa drznula prijeći granice i zato što

još uvijek nije obavljena krunidba. Stoga savjetujem da se

odmah

to obavi ako se, naime, ispune nade gospodina šelnberga da će

kruna biti sutra vraćena. I zato neka se i vjenčanje obavi

bez

naročitih svečanosti. Neka neprijatelji budu na čistu da je

kralj

okrunjen i da uza se ima bogatstvo i svu moć svoje žene s

kojom

su Rim, Napulj i pol Italije.

Dok ona govori, pogledom izaziva biskupa Filipca i nameće mu

svoje misli. On ih čita, razumije i predlaže:

Neka veličanstva odmah zaključe dan krunidbe i vjenča

nja. Kad se to svrši, neprijatelj će se više preplašiti te

činjenice

negoli polovice naše vojske. Zato predlažem da se krunidba i

vjenčanje obave osamnaestog ovog mjeseca. To je isto tako

hitno

kao i okupljanje vojske.

Slažemo se ubaci kraljica za sebe i kralja.

Ovaj potvrdi.

"Napokon" klikne u sebi kraljica "vjenčanje je

ustanovljeno, sad je sve u mojoj ruci."

šelnberg je nemilo pogođen tim preokretom. Ne može drugo već

nijemo prosvjedovati. Da sakrije te osjećaje, gleda na

otvorena vrata u drugu dvoranu punu veselih gostiju. Spazivši

tamo grupu velikaša, brzo se dosjeti:

Veličanstvo, eno tamo čeka palatin Zapolja. Obrekao sam

da ću mu javiti vijesti čim ih saopćim veličanstvima.

Dopustite

da odem.

Kraljica olakšano odahne i kimne mu najpripravnije da može

otići. S nekoliko koraka on je već u drugoj dvorani, potraži

Zapo-lju i brzo mu ispriča vijesti. Nahuška ga jer se već o

svemu stvaraju zaključci.

Smatram da biste vi kao palatin morali biti prisutni. Mo

lim vas požurite se. Aragonka vodi vijećanje, kralj odobrava,

ja

sam namjerno ustvrdio da vi čekate.

Bez riječi ode Zapolja u dvoranu, a šelnberg ga slijedi.

Mladi velikaš unišao je, pokloni se kraljici, ali odmah oštro

oslovi Filipca glasom koji je zapravo govorio više kralju i

kraljici:

- Prečasni gospodine, morali ste me obavijestiti i odmah me

pozvati na to vijećanje. Bez palatina ne može se zaključivati

ništa.

- I nisu stvoreni nikakvi zaključci veli Filipec.

- Samo je ustanovljen dan krunidbe i vjenčanja upadne

šelnberg.

Objava ukoči Zapoljin pogled što se gotovo zarinu u Filipca,

ali ne odgovori ništa.

Palatinova pojava unese pravi nesklad u vijećanje. Beatrica

opazi Zapoljino zaprepaštenje i primijeti:

Gospodin se palatin možda ne slaže s tim datumom, ali

prečasni gospodin Filipec predložio je da se požuri s

krunidbom

i vjenčanjem baš zato da neprijatelj bude nacistu kako je

ovdje

501

oko prijestolja sve potpuno u skladu: da Napulj, Rim i svi

moji saveznici u Italiji stoje na kraljevoj strani.

Filipec i kralj potvrde, dok ona dalje vodi raspravu.

- Osim toga, potrebno je unutrašnjim neprijateljima pokaza

ti kakvu obranu ima njegovo veličanstvo. Oni su očito u vezi

s

provalnicima u kraljevstvo.

- Njezino veličanstvo misli da bi Ivan Korvin imao razloga

vezati se s Maksimilijanom oglasi se kralj a ja se slažem

s

tim mišljenjem.

- I ja odgovori Zapolja. Ivan Korvin ima razloga da

se udruži s neprijateljima, ali on to ne kani Jflčiniti jer

inače ne

bi nudio mir, a još manje bi se zadržavao ovdje gdje možete

prati

ti svaki njegov korak. On nije ničim pogibeljan, mogao se

zadržati

na prijestolju, imao je sve prednosti i jednodušne pristaše

čitavog

juga, pa ipak je promašio. Sada je još manje pogibeljan.

- I njegove pristaše Hrvate držite tako bezazlenim?

- Ne, kraljice. Hrvati su bili odlučni u ovom izboru, a iz

gubili su ga samo zato što nisu imali vođe dorasle nama koji

smo vodili borbu za kralja Vladislava. Ali sad bi mogli naći

vođu

u Maksimilijanu i zato ponovo velim kralju, kraljici, gospodi

kan

celarima: odluka je sada u rukama Hrvata.

- Kakva odluka? Koja odluka? nestrpljivo zabaci kraljica

glavu.

- Odluka: hoćemo li mi odoljeti njemačkom kralju Maksu

i Albertu Poljskom ili ne.

Filipec se postavi između kraljice i Zapolje:

- Odluka je u ruci njezinog veličanstva. Kraljica će podići

toliku vojsku da joj svi neprijatelji ne mogu odoljeti.

- S neizmjernom zahvalnošću klanjam se kraljičinoj

ple

menitosti. I nadam se da će vojska hrabro odoljevati. Međutim

htio sam reći: od časa kad dolaze na kraljevstvo Maksimilijan

Njemački i Albert Poljski, od toga časa ključ pobjede je u

ruka

ma Hrvata. Ako se oni listom priklone Maksu, Alberta neće

očito

toliko cijeniti. Onda nas Maksimilijan s Hrvatima uistinu

može

pobijediti.

Vladislav ustane. Kraljica mrko gleda.

Velite pobijediti i meni oteti prijestolje? preplašeno će

kralj.

Ludost dobaci Beatrica.

Zapolja naglasi:

Čist račun, kraljice. Vidim čitavo kraljevstvo na dlanu.

Znam kamo tko smjera, kamo mi, a kamo Hrvati. I moram još

naglasiti: Hrvati su požrtvovni, oni će dati svoju vojsku i

iscrpsti

sve do posljednjeg daha. Zato opet velim kralju: ovog časa

čim

ste dočuli za Albertovu i Maksovu provalu, prevagnulo je

težište

na jug kraljevstva. Hrvati sada odlučuju. Pristanu li oni

jedno

glasno za Maksa, po nas je zlo. Zato neka kralj čvrsto drži

ugovor

i neka se odmah ispune uvjeti.

502

- Ako pak Hrvati ne budu jednodušni? pita Beatrica.

- Onda smo mi u dobrom položaju, samo što ne vjerujem

da neće shvatiti taj vanredni čas kad sada mogu preuzeti u

svoje

ruke vlast kraljevstva, a Maks će biti dovoljno pametan da im

ponudi u Hrvatskoj postaviti vlastitog kralja dok će sebi

zadržati

Ugarsku. I zato savjetujem vašim veličanstvima neka se odmah

pozove na vijećanje vojskovođa kraljevstva. Istina,

veličanstvo još

nije odredilo, ali dosad je veliku slavu stekao naš

vojskovođa

Petar Gereb. Prirodno je, dakle, da će on upravljati tim

bojevima.

Vladislav je u teškoj neprilici. Kraljica čeka njegov

odgovor, on opet pogledom moli Filipca da se izjasni. I

posluša tu molbu.

Kralj je odlučio predati zapovjedništvo vojske napuljskom

princu Francesku.

Stjepan Zapolja žustro se okrene:

- Kako? Niste kralja upozorili da u našem kraljevstvu ima

o tome vijećati palatin? Zlo ste učinili. Jer kad je kralj

stvorio tu

odluku, nije slutio da ćemo tako brzo voditi vojnu, a

napuljski

princ sigurno ne bi to ni prihvatio jer još dovoljno ne pozna

našu

zemlju.

- Ali on je učenik kralja Matije bori se Beatrica strogim

glasom.

- Samo se još nikako nije okušao u boju. Stoga molim

kralja da odmah pozove na vijećanje Petra Gereba, Batorija i

sve

naše zapovjednike koji su se već mnogo puta našli na ratištu.

Njima se može povjeriti vodstvo jer poznaju svaku dolinu i

svako

brdo.

Svakako, kralj i ja ne kanimo odbiti ničiju ponudu, već se

okoristiti svačijim znanjem.

Taj Beatričin odgovor Vladislav potvrdi glavom i riječima.

Uvrijeđen zbog tog odgovora Zapolja se jednostavno nakloni:

Neka mi veličanstva dopuste da se povučem. U času kad

stojimo u takvoj pogibelji, čovjek uistinu više ne može da se

za

bavlja.

Tu izjavu kraljica smatra povredom dvorskih propisa, ali se

svlada:

Već sam odlučila da se zabava zbog neugodnih vijesti za

vrši prije.

Čitav taj razgovor slušao je Selnberg ne približivši se. Alf

sada na kraju pokuša zaustaviti Zapolju i pita:

- Vi, dakle, velite, velemožni gospodine, da u ovom teškom

času odluka ovisi o Hrvatima?

- Da, gospodine, kancelaru Češke, to velim, a to i jest. Zato

bih preporučio da se princ ne obasiplje nepotrebnim sumnjama,

a to je isto tako važno kao okupljati vojsku i čekati odluku

Hrva

ta iz Pečuha. Oni će odrediti jesmo li u dobrom ili lošem

polo

žaju.

Osjećajući da se taj govor tiče nje, prođe mimo palatina i ne

pogleda ga pa naloži Filipcu:

503

- Njegovo veličanstvo i ja odlučili smo da krunidba i vjen

čanje budu osamnaestoga, a obrana je povjerena meni. Ja ću se

s vojskovođom brinuti za čete. Je li tako, kralju?

- Da, tako je potvrdi Vladislav pa ode zajedno s kraljicom

u dvoranu među goste.

Filipec ih slijedi dok su šelnberg i Zapolja zaostali i nešto

žestoko šapću.

Vijest o provali Alberta Poljskog i Maksimilijanovoj namjeri

smjesta se pročula među biskupima, velikašima, plemićima i

svim odličnicima u dvoru. Pokosila je veselje i zabavu. Slika

gospode pruža Gordani priliku da ih promotri dvostrukom

pažnjom.

Češki velikaši skupili su se sasvim u dnu dvorane i tiho

govore svojim jezikom. Vladislavljevi i Beatričini pristaše

poredali su se u gustom krugu oko kraljevskog para. Zabrinuto

pitaju i slušaju odgovore. Na licima teško razočaranje.

Napuljci su također iznenađeni. Napuljski poslanik zabrinuto

kima glavom i nešto šapće Francesku. Onda se pojave Zapolja i

šelnberg. Dok palatin pristupa grupi Ugra, šelnberg ide ravno

Gordani i šapne:

Kraljev rođak provalio je s vojskom preko granice. Maks

se upravo sprema da učini to isto. Zapolja veli da je odluka

u

rukama vaših. Na vama je da ih nagovorite neka pristupe k

nama

i nikako se ne pridruže jednome od neprijatelja.

- Princ Ivan to ne kani ni izdaleka, a vojvoda je već davno

na putu u Pečuh. Ni brzoteča ga više ne bi mogao stići, ali

uvje

rena sam da će odlučiti što bude najmudrije i najbolje za

našu

domovinu.

- Francesko je zapovjednik vojske, vjenčanje i krunidba

određeni za deset dana. Javite to Bakaču. Jeste li

zadovoljni.

Uto se kralj počeo opraštati s Beatricom. Svi njegovi krenuše

za njim, pa Beatrica priđe Gordani i pomiluje joj lice:

Želim te vidjeti što češće kod mene. Sutra predvečer o-

čekujem te da isprobaš vojvodsku haljinu za Napulj. Svakako

dođi.

Hoću, veličanstvo.

šelnberg se duboko pokloni kraljici, ali mu ona jedva

uzvrati.

Gordanu otprati kući njezina pratnja, na čelu sa četovođom

Mirkom, šelnberg je sa svojima jahao uz nju.

504

CAR SVIH ARAGONACA

Svi gosti ostavili su egersku palaču. Beatrica se požuri u

šaroliko osvijetljenu dvoranu. Tu je u velikom uzbuđenju

čekaju Francesko i poslanik Ranzano.

- Dakle, istina je, veličanstvo: dva neprijatelja provaljuju?

- Jedan je već u zemlji.

- Nemila vijest, teška.

- Istina, ali toj dvojici provalnika dugujem zahvalnost, jer

su požurili moje vjenčanje. Napokon smo jednom ustanovili

svad

bu i to za ciglih deset dana. Provalnika će potjerati, to me

ne

muči. Moje vjenčanje glavni je moj cilj. Istina, skupo sam ga

platila.

- Kako to? iznenadi se Ranzano. Opet ste dali novac?

- Protiv Alberta i Maksa treba skupiti vojsku koja će stajati

teškog zlata. A kako ga kralj ni kraljevstvo nemaju, naglasio

je

Filipec da sam ja spas prijestolja i smjesta sam obećala

isplatiti

znatnu svotu. Ti ćeš, Francesko, već sutra vijećati sa

zapovjednici

ma. Upozoravam te da je palatin Zapolja pokušao protiv tebe

huškati kralja, ali sam ga prekinula. Dajem novac, imam pravo

odlučiti tko će biti moj vojskovođa.

- U miru ću znati voditi vojsku na hrvatske podanike, ali

sada ne znam kako ću se snaći, nemam ni pojma o vodstvu voj

ske u ratu.

- Vrlo ružno priznanje, ali slušat ćeš što predlažu Petar

Gereb i Batori, a onda to predloži kralju kao svoju osnovu.

- Kako vidim, Beatrice, ti si vrlo zadovoljna, unatoč neugod

noj vijesti s granice.

- Zadovoljna sam jer nikako nisam mogla navesti kralja da

odredi dan vjenčanja. Sada mi ga je donio sam Maks i taj

balavi

kraljev rođak. Sve ostalo nimalo me ne zabrinjava: ni

Zapoljina

skrivena opozicija ni šelnbergovo nastojanje da smanji moj

utje

caj kod kralja jer sad svršavaju njihovi pokušaji. Vjenčanje

smo

utvrdili i time je prevaljena posljednja stepenica. Ako sam

danas

morala posegnuti duboko u mošnju, barem mi se isplatilo.

Ranzano stade kimati:

- Kraljice, ne mogu se složiti s vašim mišljenjem.

- što mi prigovarate? osorno će ona.

- Kraljica gotovo radosno navješćuje da će opet izbaciti veli

ku svotu u ždrijelo Ugra. Pitam vas, kraljice, kako vi

razjašnjava

te ovo: uoči provale u kraljevstvo s dvije strane, bogataši

velikaši

ovog kraljevstva ne nude kralju i kraljici svoje čete,

kmetove ni

banderije. Češka gospoda ne pridonose svoje čete, kralj

Vladislav

uopće i nema vojske o kojoj se prije govorilo, a vi,

kraljice, sno

site sve troškove. Izborna borba, sam izbor, boj s Hrvatima

na

rijeci šari, crna četa, sve je to kupljeno vašim novcem. Pa i

sada

505

kad je prijestolje i čitavo kraljevstvo ponovo u pogibelji od

dvojice neprijatelja, ni ugarski ni češki velikaši ne posižu

za svojim novcem, nego za vašim.

Jednostavno vele: nemaju gotovine da opreme čete.

- Zašto bi to moralo imati baš vaše veličanstvo?

- Jer je svima poznato da imam novaca.

- To nije razlog da ga rasipljete. Ne slažem se s tim. Da to

zna vaš otac, uzvišeni kralj Ferante, ukorio bi vas zbog

toga.

- Jer je škrt kao i vi, ali čujte: svjesna sam da svojom lje

potom omamljujem kralja, svjesna sam da mu je moj miraz koji

sam mu obećala također neizmjerno drag, ali žar mislite da

bih

ove barbare mogla osvojiti ljepotom ili možda Svojim umom?

Ona se prezirno nasmije:

- Velikaši i čitav sabor oslonili su se na mene samo radi

blaga koje leži do vrha u mojim blagajnama. Taj novac je moja

snaga i tu sam snagu temeljito iskoristila. Dokazala sam im

da

ne mogu provesti izbor ni svladati Hrvate bez mojeg novca, a

sada

im želim dokazati da bez mene neće moći svladati ni Alberta

ni

Maksimilijana. Barbari Ugri ne poznaju drugo nego zlato.

Obasi-

pat ću ih, dakle, da osjete veličinu moje moći. Vidite, na

tom

novcu sagradila sam svoju nerazorivu tvrđavu. Novac je stalak

mojem žezlu.

- Veličanstvo, sve razumijem, ali uoči pogibelji za prijesto

lje, uoči opasnosti da im zemlja padne u ruke dvojice

pretendena

ta, oni traže novac samo od vas. Dopustite, to je neviđeno,

be

sramno. Ja ne bih dao isprazniti svoje blagajne prije nego

što

odem ispred oltara.

- što vam pada na um? Zar nisam potpuno sigurna? Kad

mi je Filipec ponudio Vladislavljevu ruku, stavila sam ga

pred

alternativu: osiguraj mi vjenčanje po zaključku sabora i

onda

ćeš dobiti novac za izbore, inače se vežem sa Maksom. I onda

su

došli izaslanici sabora da zaprose moju ruku za budućeg

kralja.

Da to nisu htjeli učiniti, vjerujte ne bih dala ni jednu

forintu.

Ovako sam potpuno sigurna. Sabor me proglasio suvladarem i

moju ruku postavio kao uvjet za njegov izbor, mene su došli

za

moliti da pristanem na taj izbor, hoćete li, dakle, još veće

jam

stvo.

- Ne, kraljice, ne sumnjam da bi vas mogli izigrati jer kad

bih to sumnjao, ni jednog časa ne bih mirno gledao kako među

njih sipate svoj novac. Prosvjedujem samo protiv njihove

drskosti

kojom su odlučili da štede svoj novac, a vas da do dna

izmuzu.

Oni bestidno misle ovako: hoćeš li prijestolje, a ti ga kupi.

To je

krvava uvreda.

- Ranzano, zar mislite da to ne znam? Cak se radujem što

me toliko muzu. Jest, jer što dublje posežu u moju kesu, to

dublje

padaju u moju mrežu.

- Dokle će trajati ta lihvarska pljačka?

- Još deset dana. Samo do vjenčanja. I čim se vratim od

oltara s Vladislavom, platit će mi ta gospoda biskupi,

velikaši i

plemići svaku forintu uz krvave kamate. Za svaki moj zlatnik

ubrat ću od njih pet. Da, samo me gledajte. Udarit ću ih

daćama,

porezima kakve ne plaćaju ni napuljski baruni mojem ocu.

- Bojim se, veličanstvo, da ovdje nećete uspjeti ubrati dava

nja kao u Napulju. Tu se ljudi pozivaju na zakone.

- Neću dirati te njihove proklete zakone. Kad je mojem ocu

uzmanjkalo novaca, poslao je svog komornika da pobuni barune

protiv njega. Kad su sjedili na okupu, buntovnike su zatekli

kra

ljevi ljudi, a da spase svoje glave, morali su dati svaki

polovicu

imetka. Sva se Italija divila duhu mojeg oca.

- Veličanstvo, kod nas u Napulju je drugo. Ljudi su lijeni,

dadu se izigrati. Ovdje je sasvim drukčije. Ovdje se ljudi

nepre

stano dižu za neke svoje pravice.

- To lakše ću provocirati pobunu. Naročito u Hrvatskoj.

Znajte, Hrvati će plaćati daće, desetine, dvadesetine i

četrdesetine

na sve što posjeduju i ne posjeduju. Plaćat će poreze na

mačeve

kojima moraju braniti mene, na krv koji će proliti za mene,

na

zrak koji će disati. Bacit ću porez u Hrvatsku kao kugu od

koje

moraju izginuti. Dakle, Ranzano, umirite se.

Htio je nešto reći, ali ga Francesko prekine, smijući se

grohotom:

- Vojvoda Iločki cviljet će za svojim divnim dukatima dok

ću ja uživati na otoku s Gordanom.

- Albert Poljski i Maks Njemački požurili su i tvoje užitke,

Francesko, i pomakli Gordaninu sudbinu. Za deset dana ona je

već na putu u Napulj.

- Kad bi htjela poslušati mene, Beatrice, Gordana ne bi

čekala tvoje vjenčanje.

- Tako smo onog dana odlučili pa ne želim izazivati sumnje.

- Ako vojvoda Iločki ostane i dalje protiv nas, najprije će

odvesti Gordanu da ne ostane u našem krugu.

- Na to nisam ni pomišljala. Ako Hrvati ne prihvate prinčev

ugovor, ni Gordana neće htjeti da ostane s nama. Ali kako

kralja

uvjeriti da mora otići prije i kako nju samu ponukati da se

svoje

voljno pokori?

- Ne bih se osvrtao ni na kraljevu ni na njenu volju. Vjen

čanje je određeno, čemu obziri? Sada nema oko nje njezinih

Hrvata, svi su otputovali u Pečuh. Dakle, lako ju je

ugrabiti. Do-

zoveš je k sebi i svršeno je.

- Pusti da još o tom razmislim. Ranzano želi još nešto reći

i pogleda poslanika koji se približio.

- Neka mi visost oprosti što prekidam. Vi kanite u Napulj,

a preuzimate vodstvo vojske?

- Zapravo preuzimam vodstvo ja upada Beatrica. On

je samo naslov, moj klobuk. I kad Gordanu otputimo na jug,

naći ćemo najshodniju izliku za Franceskov put, a vodstvo

vojske

507

zadržat ću za sebe i uzeti za savjetnika najspretnijeg

zapovijedni-ka. To je već riješeno, kao i sve drugo.

- Zar i svrgavanje Ivana Korvina s banske časti?

- Već napola svršeno.

- Kralj je spreman prekinuti ugovor?

- Nisam se trebala mnogo truditi. Vladislav mi je priznao

da ne trpi princa, ne vjeruje njegovu uvjeravanju da će mu

biti

vjeran i našao se sa mnom u potpunom skladu. Sad mu je žao

što je potpisao ugovor i dopustit će da ga ja razorim.

- Nisi Vladislavu predložila da hrvatski ban bude Đovano?

- Bilo bi preuranjeno i preplašio bi se-ifijegove mladosti.

- Veličanstvo, možda je uistinu premlad .upozori Ranzano.

- Sa šesnaest godina nije premlad da bude ban, dok je

ugarskom nadbiskupu primasu samo deset godina.

- Primaš ne treba ništa da radi, ali ban ima voditi kraljev

sku vlast u Hrvatskoj.

- Dragi Ranzano, ne miješajte se u to. Zašto je Francesko

odabran za vojskovođu? On će samo provoditi moje naloge pomo

ću napuljske vojske. Za deset dana Ivan Korvin više neće biti

hrvatski ban. Na dan vjenčanja oduzet ću mu tu čast, to će mi

biti jedan od mojih svadbenih darova.

Stari poslanik opet zakima i zuri u pod.

- Danas neprestano prigovaram, veličanstvo, ali ne mogu

suspregnuti svoje brige. Ipak bi se moralo ozbiljno, hladno,

raz

misliti ovo najvažnije: hoće li se moći svladati Poljaci i

Nijemci

u budućem ratu?

- Vama se čini prirodno da se Hrvati slože s Maksom?

- Svaki bi na njihovu mjestu to učinio. I ja.

- Najbolji je dokaz da nisam krivo osumnjičila Ivana Kor

vina kad sam rekla da je on kriv što oba neprijatelja

provaljuju

u kraljevstvo. Ali nadam se da se Hrvati neće složiti s

Maksom.

- Onda bi morali biti glupi ili ludi jer bi se samo tako

mogli

osloboditi vaše vlasti koju mrze iz dna duše.

- Oslobodili bi se mene da se slože?

- Da, kralijce. Opet velim: ne vjerujem da bi mogli biti

toliko glupi ili toliko ludi da to ne učine. Dakle, kad se to

zbude,

upozoravam: to bi se moglo desiti.

Male poslanikove oči proviruju kroz vjeđe bez trepavica

ozbiljno, zabrinuto:

- Što bi se moglo dogoditi? Dorecite.

- Da bismo morali bježati u Napulj.

Kraljica skoči i pohita k Ranzanu gotovo bijesna:

- Vi ste luđak, bezumnik. Kako smijete izreći tu riječ?

- Sto vam je, gospodine poslanice primijeti Francesko.

Nisam praznovjeran, ali to niste smjeli spomenuti.

Zaprepaštena kraljica gleda preda se:

508

Kakva strahota čuti takvu riječ. Bježati, bježati, ja

Beatri-

ca, kći moćnog kralja Ferantea, ja kojoj zavide žene

vladarice

čitave Italije na žezlu i bogatstvu ovog kraljevstva?

Rastvorila je oči i gledala u nešto neodređeno:

Bježati u Napulj? Ja, Beatrica aragonska, kojoj su

astrolozi

prorekli, a pjesnici opjevali slavnu budućnost kad je prije

deset

godina krenula u ovo kraljevstvo? Ja, kojoj je otac položio u

ruke

misiju da sagradi željezni, nerazorivi most po kojem će se

Napulj

proširiti na sjever?

Starac ustane, pristupi kraljici, pruži joj ruke, moleći i

va-peći:

- Moćna, divna kraljice, vaše su oči oganj, lice plamen,

riječ

žeravica. Samo sam spomenuo to kao državnik koji mora za

gledati u crno zaleđe, mora zaviriti u ponor, iako nema

straha da

se strmoglavi. Državnici spominju i ono što ne mogu očekivati

ni

u kom slučaju.

- Nabacili ste to tako iznenada.

- Ali ne kao proročanstvo, već samo kao kombinaciju: ako

se Hrvati priklone Maksu, mora se nešto potresti i moglo bi

se

desiti da Vladislav mora bježati.

- Opet trgne se ona kao da su je dotakli užarenim iglama

i onda se spušta na počivaljku:

- Ne govorite ludosti i ne mislite. Ni u snu neka vam to ne

dolazi na um. Kakva je to strahota zinula preda mnom.

I stade se smijati napola uzbuđeno, napola ojađeno i napola

podivljalo. Oči joj sijevaju luđačkim sjajem od straha i

užasa što je prodro u dno njene duše.

Ja, Beatrica, za deset dana bit ću kraljica, držati žezlo,

udarati njime po sljepoočicama svakoga tko mi bude na putu.

Zatutnjit će čitavo kraljevstvo od moje zapovijedi, moje

volje,

mojih odredaba. Bježat će oni koji su me mrzili, potkopavali

poda mnom. Bježat će Ivan Korvin, bježat će vojvoda Iločki,

svi

njegovi pristaše, sva Hrvatska bježat će prije negoli

Beatrica

aragonska. To je zapisano u usudu mojem i njihovom.

Iza kraljičinih leđa Ranzano dade znak Francesku neka

kraljicu umiri i odvede. Nije mogao dalje podnositi izražaje

dubokog potresa što ga je prouzročio svojom primjedbom.

Princ Francesko pristupi sestri i nježno je ogrli:

- Idi, Beatrice, već je kasno. Lezi. Neka te više ne uzbuđuje

ta smiješna primjedba našega Ranzana. Ti znaš da on uvijek

sve

razglaba do nemogućnosti, izvlači najcrnije rezultate.

- Najcrnije opetuje ona. Nema ni crnih. Cak ni sivih,

ni maglenih, ni oblačnih, ni sjenovitih. Samo su svjetlost,

sjaj,

raskoš, žezlo i kruna.

I gleda preda se dugo kao da nešto traži u daljini što ne

može zahvatiti pogledom, raspoznati ni razlučiti, a ipak u

dubokoj tami vidi neke slike koje se pokazuju samo kao daleke

sjene, a bivaju odjednom vedre. I ona se nasmiješi:

509

- Mila, Beatrice, kamo to gledaš? što vidiš?

- Vidim sebe u sjaju prijestolja na vjenčani dan. Svi moji

neprijatelji leže mi pod nogama kao lešine bez života, a mene

krune, krune, ne za kraljicu, nego za cara. Stojim na visini,

osvo-

jitelj sam, pobjednik, ujedinitelj Napulja sa

sjeverom za sva

vremena. Beatrica je car svih Aragonaca. Čuješ li to,

Francesko?

Nije mi dovoljno da kraljujem. Na glavi mojeg sina Aragonca,

sina kojeg će mi dati Gordana, blista carska kruna. Car svih

ze

malja od juga do sjevera.

- Ona je u ekstazi šapne Francesko poslaniku.

I vaš kraljevski otac ima takvih časova,.,,.

Ona ne čuje. Sjedi na ležaju, pogled joj je daleko.

Bajoslovna je kruna svih Aragonaca, Francesko. Ja je sta

vljam na glavu jer hoću da carujem čitavim Balkanom. Čuješ

li?

POČINJE SE TRESTI

Otprativši Gordanu do kuće, Selnberg odjaše prema kraljevskom

dvoru da stigne kralja i njegovu pratnju. Ali gospodu je već

našao u kraljevskoj kancelariji u bučnom i zabrinutom

raspravljanju. Zapolja i Filipec stoje na arkadi prozora.

Njihov razgovor gubi se u buci ostale gospode. Ali po gestama

i licima jasno je da se nešto žestoko prepiru. Selnberg

pristupa, izmijeni sa Zapoljom nekoliko riječi, hitro se

udalji, pa ode ravno u kraljevske odaje. Nenajavljen ulazi u

kraljevsku ložnicu.

Vladislav sjedi u naslonjaču. Podbočio je glavu i bulji u

pod. Selnbergu se čini jadan, bespomoćan. Tek kad se posve

približio, Vladislav očajno pogleda svojeg pouzdanika.

- Lijepo izgledamo, što će biti od svega toga?

- Da barem taj mladi princ Albert nije počinio tu nedostojnu

ludoriju.

- To je izmudrila njegova majka.

- Škodi vam to ugledu. Svatko će se pitati: uzeli smo Vladi-

slava za kralja da predusretnemo navale drugih pretendenata,

a

sad dolazi njegov rođak.

Vladislav skine svoju zlatom vezenu kapu. Njegova tamno-plava

gusta kosa, nešto znojna, raspršila se sve do ramena. Glava

mu padne na prsa.

A onda taj njemački gizdelin prestolonasljednik. Ako je

rimski car, misli osvojiti čitav svijet kao što osvaja žene.

Nije

dovoljno biti lijep, nositi baršunaste haljine i ljubičaste

klobuke

da se zadobije moje prijestolje. Ne čini li vam se, selnberg,

da

je Beatrica mogla pristati uza nj, tako stasita i lijepa?

510

- Da ju je on htio.

- Kako? Valjda niste i vi čuli nešto kao da je Beatrica po

nudila svoju ruku Maksu, a on je odbio?

- Da, čuo sam ovdje u Budimu.

- Može li se odbiti tako bogata, lijepa i moćna kraljica?

- Kad je netko tako lijep i mlad kao što ste sami primijeti

li malo prije o Maksimilijanu, onda je to moguće zato što on

želi

imati potomke.

- Kraljica mi je pri prvom posjetu naglasila da ju je za

čarala prinčeva majka.

- Vaše veličanstvo, ipak je bilo tako mudro i nije vjerovalo

toj ženskoj bajci.

Vladislav slegne ramenima.

- Što ja znam što da se tu vjeruje, a što ne.

- Ne mučite se danas tim stvarima kad ste ionako teško

zabrinuti.

- Mislite li vi kao i Zapolja da će se Hrvati složiti s

Maksom?

- Ne mogu o tom ništa misliti jer ove ljude zapravo ne

poznajem. Ali slažem se sa Zapoljom, s obzirom na princa

Ivana.

- Ne branite ga. Vjerujem sve što o njemu govori kraljica.

Ako ne vrati krunu, zatvorit ću ga u tamnicu.

- Neka vas to ne uznemiruje. Ima drugih, ozbiljnijih briga.

Molio bi vaše veličanstvo da dođe u kraljevski ured. Tamo su

velikaši i biskupi, htjeli bi s vama govoriti. A osim toga,

potrebno

je da raspravljate sa Zapoljom.

- Opet će prigovarati zbog Franceska.

- U tom pogledu ima pravo. A isto tako i što se tiče vjen

čanja. Ta ga je vijest teško iznenadila.

- Neka me puste na miru. Samo izazivaju nesuglasice. Na

žalost, prekasno sam saznao da je on također moj takmac, da

mu

je bilo moguće, sam bi se popeo na prijestolje.

- Svatko bi to htio da mu je moguće. Zapolja hoće da govo

ri s kraljem o bečkom ugovoru.

- Već sam vam rekao da mi o tom ne govorite. Na jugu su

svi protiv mene, tamo na granicama prelaze neprijatelji, a

tko mi

je ponudio čete ili svoje banderije, svoju mošnju? Tko je od

njih

štogod obećao pridonijeti obrani neprijatelja? Nitko, osim

kra

ljice.

- I zato je odmah zatražila da se ustanovi dan vjenčanja.

- Bili ste prisutni, čuli ste. Zašto me, dakle, još mučite?

- Nitko ne može shvatiti kako bi se moglo misliti na svad-

bovanje u danima kad nam prijete bojevi.

- A nemamo ni vojske bez kraljičinog novca.

Uostalom,

upamtite: nisam je ja zaprosio niti se ja s njom vjerio.

Učinili su

to sami Ugri i ne pitajući mene. To im recite. A sad kad

moram

prihvatiti njenu pomoć ako ne kanim sramotno bježati iz

kraljev

stva, sada oni rogobore.

511

- I opet zaboravljate na bečko utanačenje?

- Do đavola i to utanačenje, kad sve u kraljevstvu ovisi samo

0 napuljskim dukatima. Ne može se iz toga niJcako. Kraljica

je

ionako nevjerojatno požrtvovna, punim rukama sipa novac, a po

sjeduje sva jamstva.

- Posjeduje samo jedno jamstvo, a to je vaša strast prema

njoj koja je već prešla u slabost.

- Neću više da o tom prozborim riječi. S krunidbom se obav

lja i vjenčanje.

- Dakle, vaše veličanstvo ne želi doći na raspravu?

- Ne dam se natezati. Neka rasprave o osnovi za suzbijanje

obrane kraljevstva. To je njihova briga. Ja ne poznajem ovu

zem

lju, njihova je dužnost da to učine.

Šelnberg slegne ramenima:

- Pokoravam se želji vašeg veličanstva i molim da me mi

lostivo otpustite.

- Zašto tako brzo?

- Čekaju me Zapolja i druga gospoda. Svi su jako uzrujani i

žele nešto čuti iz vaših usta, veličanstvo.

- Ne mogu im ispuniti tu želju. Dosta sam se umorio na

današnjoj večeri. Kad svršite s njima, vratite se.

- Veličanstvo, moram još izraziti svoju skrbničku dužnost

1 pogledati oko Gordanine kuće.

- Vi lično? Kako to?

- Danas uvečer činilo mi se ponašanje princa Franceska vrlo

sumnjivo.

- Da, istina je, neprestano je trčao za njom. A nije ni čudo,

zapravo je neviđeno lijepa. Koračala je kao paun u uresu

svoje

ljepote, sve je zasjenila, zamalo i kraljicu. Ali ona je

natkriljuje

svojim žarom, to je velika prednost. Dobro je što pazite na

Gor-

danu. Kad bi samo mogao naslutiti što će učiniti u Pečuhu! To

mi

zadaje mnogo brige.

Onda se brzo okrene Šelnbergu i posve mirno i ozbiljno

primijeti.

Gordana sigurno već unaprijed zna što misle njezini ze

mljaci ili barem što bi se moglo dogoditi. Bilo bi vrlo važno

da

to saznamo jer bismo se prema tome mogli unaprijed ravnati i

udesiti svoje obrambene osnove. Želim s njom govoriti. Da, i

bis

kup Bakač poznaje Hrvate. Oboje neka se preodjenu kao što su

već jednom učinili kad su bili kod mene prvi put. Bit će zgod

nije za Gordanu. Ako bi kraljica o tome doznala, ne bi bilo

zamje

re kad dolazi u tako odličnoj pratnji.

Kancelar malo žmirne okom:

- Isporučit ću to lično biskupu, a on neka javi Gordani.

I oprosti se. Razmišljajući, ode opet u kraljevske urede.

Gospoda ga začuđeno gledaju.

- Zar dolazite sami? pita Zapolja oštrim glasom.

512

Njegovom veličanstvu je pozlilo i ne može doći, ali moli

gospodu da mu sutra podnesete svoje osnove i savjet preko gos

podina kancelara Filipca.

Velikaši mrko gledaju Šelnberga. U njihovim je pogledima

spočitavanje, a u Zapoljinom sumnja. Kancelar Filipec obara

oči i pokuša braniti kralja:

- čim sam njegovom veličanstvu saopćio te tužne vijesti,

smjesta je problijedio. Od onog časa nikako ne može doći k

sebi.

Valja ga ostaviti do sutra, a mi, gospodo, nastavimo

raspravljanje

da nas neprijatelj ne zateče nepripravne.

- Nepripravnije nas ne može zateći nego što jesmo nagla

si Zapolja s tolikim nezadovoljstvom da se šelnberg gotovo

pre

pao. I dok su drugi žestoko raspravljali, približi se češki

kancelar

Filipcu:

- Ovdje vlada opasno raspoloženje.

- Svi smo se morali nadati Maksovoj provali, a taj Albert

nije tako opasan.

- Manje su oni razdraženi zbog tih provala, a više zbog na

javljenog vjenčanja i što je Francesko postavljen za

vojskovođu.

- Znak da ih više vodi lična mržnja prema kraljici, nego lju

bav prema svojem kraljevstvu i domovini.

- Ne, prečasni gospodine, ne možete izmaknuti pravom odgo

voru na ovaj način. Vi ste odgovorni za jednu i drugu stvar i

zato

vam savjetujem da odgodite vjenčanje.

- Onda će kraljica uskratiti novac i čete. Pustite me da sam

vodim, svladat ću sve.

- Ako se pobune i vaše pristaše?

- Sve je njihovo nezadovoljstvo u taštini.

- Bilo u čemu, motiv je sporedan, a pobuna je jednako opas

na. Zato vam savjetujem: pozovite Petra Gereba i savjetujte

kra

ljici da odustane od Franceska.

- Petar Gereb je tašta budala kao i mnogi drugi. Već ću ga

ja smiriti.

- Dva pretendenta provaljuju. Hrvati su se utaborili u tvrđa

vi i tko zna na što su se odlučili. Ovdje vam se bune

nezadovoljne

vlastite pristaše. Ako niste tome dorasli, gospodine

kancelaru,

potrest će se prijestolje i onda je sve svršeno. Odluka u

Pečuhu

mogla bi vam zadati smrtni udarac.

S tim riječima ostavi šelnberg biskupa Filipca. Njegovo je

pjegavo lice blijedo, a plave male oči kao da su već davno

izgubile vedrinu kojom su se vazda smiješile.

Oko njega buče, raspravljaju, samo egerski biskup umiruje

uzbuđene duhove. Ali njegov pomirljivi glas gubi se u

nabujalom raspoloženju.

Zapolja se ponovo približi Filipcu i obojica se povlače u dno

prozora i tiho žestoko raspravljaju.

513

Odjednom se digne glas biskupa egerskog:

33 GORDANA IV

Molili bismo prečasnog gospodina biskupa i velemožnog

gospodina palatina neka nam otkriju tajnu o kojoj neprestano

tako žestoko raspravljaju.

Njih dvojica u dnu prozora prestanu razgovarati.

- Kao da su zatečeni primijeti netko tiho. Egerski biskup

obnovi svoj prijašnji zahtjev, a Filipec se približuje

gospodi i na

mještenim smiješkom razjasni:

- Zar se može o nečem drugom raspravljati negoli o vijesti

ma koje su danas stigle?

- Ali ja bih znao još nešto drugo spomene biskup eger

ski. Naime, ne nalazim među nama Petjs&* Gereba i njegova

brata. Sva ona gospoda koja su sjedila u bivšem kraljevskom

vi

jeću otuđuju se. Ne razumijem njihovu odsutnost. Petar Gereb

izostaje već od prvih dana nakon izbora.

- Ne mogu pomoći ako su gospoda gajila prevelike nade i

nije ih zapalo ono što su željeli razjašnjava Filipec.

- Mi poštujemo kraljevu i kraljičinu odluku što se tiče voj

skovođe, ali Petar Gereb je pozvan da vodi vojnu.

- U tom smo svi složni naglasi Zapolja mrko ali u kra

ljevstvu gospodari kraljica.

- Na to joj je dao pravo sabor uzdigne glas Filipec.

- To je vaše djelo vikne Zapolja. Ja idem zalupi vra

tima i ostavi vijeće.

Ostali su čvrsto pristali uz Filipca, šapćući:

Zapolja se samo razmahuje da mi ne bismo opazili kako

se on raduje što kralj ne može s Beatricom imati nasljednika

prijestolja.

Istodobno raspravljaju u Bakačevoj palači. Nezadovoljni

članovi bivšeg kraljevskog vijeća i njihovi novi prijatelji.

Svi su gosti biskupa Bakača. Ima ih dvadesetak. S njima je

Petar Gereb, njegov brat Matija i bivši kraljevski rizničar

Orban.

Nakon večere gospoda nataču vrčeve i govore o novom položaju

u kraljevstvu žučljivo nezadovoljni.

Iznenada Bela najavi ujaku Bakaču važnog glasnika.

Svi su ušutjeli i pogledali biskupa ljubopitno.

On ustane pa izađe iz sobe.

U njegovoj radnoj sobi čeka plemić.

- što je, Simono? iznenadi se biskup. Zar mi Gordana

šalje kakvu važnu vijest?

- Da, upravo se vratila od kraljice.

- Tako je rano završila gozba, ili se nešto dogodilo?

- Stigle su crne vijesti s granice.

Simono preda biskupu Gordaninu poruku o svemu što je dočula u

egerskoj palači i što je isporučio kancelar šelnberg. Bakač

sluša pozorno svaku riječ dok Simono dovrši izvještaj:

Gordana je javila i ovo: iz razgovora s Franceskom ra

zabrala je da će on u svoju vojsku uzimati gotovo same

Napuljce,

pa vam to poručuje kako ste željeli.

514

Time je Simono izvršio Gordaninu zapovijed i odmah se

oprostio.

A biskup Bakač otvori vrata blagovaonice. Sve su se glave

okrenule k njemu. Sve oči pitaju i očekuju nešto neobično.

Jer Bakačevo je lice tajanstveno, mračno kao da mu je velika

glava ispunjena nečim teškim, olovnim. Debelo okruglo lice

izražava mračnu beznadnost. Glavu spušta na prsa, zavinuti

nos kao da bi htio poniknuti.

Korača polagano, ne gledajući svoje goste. Njegova šutnja

navlači očekivanja, a uvlači sumnje.

Još uvijek ne govori. Ide oko stola, namjerno želi napeti svu

njihovu ljubopitnost i sve bojazni što im trepte u očima. Ide

oko njih kao mačka što se sprema sigurnim udarom uhvatiti

miša.

Zna točno namjestiti i uhvatiti čas kad treba da prozbori.

Onda uzdahne, stane na čelo stola i položi debele ruke na

stol-njak:

Primio sam vijesti. Još malo dana i njemački nasljednik

Maksimilijan prijeći će granicu s ogromnom vojskom.

Svi se uzgibaju, nemir im se odražava s lica.

Ali Bakač i dalje stoji ukočeno, znak da će još nešto reći.

Poljski princ Albert prešao je granice i osvojio već čitav

niz naših pograničnih mjesta.

Kao da je zapalio baklju. Srditost i strah komešaju se. Bakač

povisi glas.

Kralj je odlučio da vodstvo vojske povjeri napuljskom

princu Francesku.

Kao da ih je ošinula strijela. Svi ostaju bez glasa, a on ih

gleda. U ovim zamrlim ljudima probudit će on život.

Aragonski mladac zapovijedat će našoj vojsci?

Taj povik jednog plemića sve razbudi. Već su prisebni.

Vjeruju svojim ušima. Plane jednodušan bijesan prosvjed.

Našom vojskom neće zapovijedati Aragonac. Neće.

Svi su na nogama kao da kane nekud potrčati.

Petar Gereb blijed, objema šakama udara po stolu kao

izbezumljen.

Mrtav ću pasti, mrtav, ali nikad neću dopustiti da on uzme

moje mjesto.

Bijes ostalih spaja se s njegovim ojađenim poklikom. U svima

je otpor i prijetnja.

- Sin kralja Aragonca, gospodar našoj vojsci?

- Zar je Aragonka poludjela?

- Naprotiv, opametila se odgovori s ironijom Bakač.

Prije godinu dana htjela je učiniti nasljednikom prijestolja

svojeg

mlađeg brata Đovana, a sada predlaže za vojskovođu Franceska.

- Đovana je htjela za nasljednika? šesnaestogodišnjeg dje

čaka što životinje pribija na zid i naslađuje se njihovim

muka-

ma.-”

33*

515

- Njegov otac drži u svojoj palači mrtvace ispunjene kao

životinje.

- Svi su oni luđaci.

Dok padaju te primjedbe, Bakač govori:

Za deset dana kralj će se vjenčati s Beatricom.

Oganj još jače zaplamti.

Tome je kriv onaj Moravljanin, on nas je s njom sveo.

Moravljanin Filipec.

Bakač sluša primjedbe i priključuje se samo onima koji mu idu

u prilog.

Dovijeka će nas tištiti taj brak. Vezani .smo željeznim ve

rigama s Beatricom, čitavo je kraljevstvo ukopčano u Napulj.

Mi

smo vazali napuljskog kralja, a još nije ni sjela”na

prijestolje.

Petar Gereb šuti. Ali u njemu je pakao ogorčenja. Lavlje

bjesnilo i zakletva odmazde Francesku kojeg smatra svojim

tak-macem. Ostali izvikuju pogrde i psovke na kancelara

Filipca, ali ga Bakač brani, izazivajući:

- Istina je. Filipec je uložio svu vašu snagu u Beatričin

brak

s kraljem, ali ga je ona prevarila. Ona ga je zavarala.

Svezala mu

je ruke, učinila ga je svojim robom. To je težak položaj za

vođu

kraljevstva.

- Kakav je to vođa kad se dade smotati od suknje?

Tko ga je učinio vođom?

Bakač ih stišava gestom ruke.

Kraljevsko vijeće samo ga je odabralo, on se nije namet

nuo. To moram istaknuti u njegovu obranu, svi su prionuli uza

nj-

Taj udarac osjećaju na sebi članovi bivšeg vijeća i postiđeni

obore oči, dok im oni drugi spočitavaju.

I opet Bakač iskorišćuje njihove prigovore:

Znam kako je bilo. Kraljica ga je prevarila, tvrdeći da joj

Maks nudi svoju ruku. Naravno, Filipec je kraljici ponudio

Vladi-

slavljevu, ali bilo je baš obratno. Znam posve sigurno:

kraljica je

nudila Maksu svoju potporu i novac ako prihvati njenu ruku.

To otkriće rasplamsa njihov bijes. Prvi skoči sa sjedala

Petar Gereb:

Ona je izdajica, kruti izdajica, a to je Filipec znao.

Tko je Filipca postavio za vođu, taj ga može i skinuti.

Taj povik nekog mladog plemića padne u Bakačevu dušu

kao mana s neba.

Bože sačuvaj da bih ja vas pozivao protiv njega. On je

odabran i kralj Vladislav potvrdio je da bude kancelar. Ne že

lim da dublje o njemu raspravljamo i da ga ovdje u odsutnosti

rešetamo. Valja sada misliti o posljedicama koje su nastale

zbog

tih pogrešaka vođe bivšeg kraljevskog vijeća.

Svi šute. Glave su im teške, a lica mrka. Bakač nastavlja:

Posljedice su ove: Hrvati su se od nas odbili. Maks se

pomamio za prijestoljem, kraljev rođak Albert pobjedonosno

ula-

516

zi, krunidba će se obaviti za deset dana a istodobno i

vjenčanje. Tim danom stupa na vlast Beatrica, dok njezin brat

zapovijeda vojskom.

Svi su nijemi, utučeni, poraženi.

- Kome je palo na um da napuljskog princa prihvati za gos

podara naše vojske?

- Filipec je sve to učinio.

- Kraljica sve to traži od njega, a on mora slušati tobože

brani Bakač.

- Zar je on postavljen da je sluša? udari Petar Gereb po

stolu, a rizničar Orban sav crven i užaren ustane:

- Gospodine biskupe, donijeli ste nam strašne vijesti. Nikad

ovo kraljevsto nije bilo u tolikoj pogibelji.

A Bakač duboko uzdiše i nastavlja:

Još ste zaboravili na nešto što nam prijeti. Nije bilo pa

metno što se nije računalo s Hrvatima kako je to trebalo. A

za to

nije kriv Filipec. On ne pozna prilike pa nije mogao

poklanjati va

žnost jugu ovog kraljevstva. Kraljica koja mrzi Hrvate, jer

su

listom bili uz princa Ivana navela je siromašnog kancelara Fi

lipca da naprosto prijeđe preko Hrvata i sada su oni moćniji

od

nas. Imaju prinčeve tvrđave i svoju vojsku i ako sada prionu

uz

Maksa, vlast je na njihovoj strani.

Čini im se kao da ih je netko udario buzdovanom. Ostali su

bez daha, bespomoćni.

Iznenađeni, preneraženi zure u Bakača i kao da jedva razumiju

njegovo tumačenje.

- To vi velite, gospodine biskupe?

- Na žalost, moram vam reći istinu.

- Možda znate štogod o nakanama Hrvata?

- Danas još ni riječi, ali zamislite: da ste vi u njihovu po

ložaju, zar ne biste pohrlili k Maksimilijanu kad vam pruža

mo

gućnost da s njim zajedno podijelite, oslobodite se aragonske

vlasti koju iz dna duše mrzite?

- časti mi, tako je reče Matija Gereb.

- A mi o tom nismo ni mislili doda njegov brat Petar.

Bakač ih brzo ispriča:

- Vi ste ljudi mača, odvažni, ali ne možete istodobno biti i

državnici koji barataju znanjem.

I sada se gotovo svi digoše u isti mah, a Petar poviče:

Gospodine biskupe ne sjećam se da smo ikad bili nad

takvim ponorom. Molim vas pružite nam ruku da se ne stropoš-

tamo. Pomozite nam i savjetujte nam.

A biskup samo niječe glavom:

Moja gospodo, već sam vam govorio: ne želim biti progo

njen pod svojim krovom. Jučer su me opkolile aragonske čete,

kao što znate. To je učvrstilo moju odluku da idem u

samostan.

I digne se plameni prosvjed. Ali Bakač se ne da smesti.

517

- Sto mogu ja sam? Ništa, štogod bih učinio, kancelar Fi-

lipec zatvorio bi me za kaznu u samostan. Kraljica će ga poma

gati. Radije idem dobrovoljno.

- Pravo je rekao biskup, što može on sam? I najmudrijem

vojskovođi nedostaje mač i mudrost.

Petar Gereb isprsi se i svi ušute:

- Treba mu vojske, vojske, pomoći.

- To smo mi! viču svi.

- Već od dana izbora nastavlja Petar Gereb mislio

sam mnogo o svemu što smo pogriješili, ali neću da o tom go

vorimo, kako je rekao gospodin biskup, negpgi.4nislimo radije

o

tom kako ćemo popraviti.

Svi povlađuju u jedan mah.

Vi me znate, gospodo, vodio sam mnoge ratove i nazvali

su me časnim imenom: "mačem kralja Matije". Do vraga, valjda

ću mač znati okrenuti i protiv Aragonaca.

Buka se uzdigne kao vjetar i jedva ih biskup Bakač stiša da

ne govore tako glasno, dok Petar Gereb započne, okrenuvši se

biskupu:

- Gospodine biskupe, svi smo mi uz vas, ne samo mi koji

smo ovdje. Mnogi prigovaraju kao da su se probudili iz nekog

pijanog stanja.

- A kad doznaju što mi danas znamo, najodlučnije će pros

vjedovati.

- Ja vas molim, prečasni gospodine, u ime svih: stupite na

čelo svih nas, vodite nas svojom mudrosti da se odrvamo ovom

zlu i propasti.

- Ne ostavite nas u tom teškom času. Prisižemo vam: nitko

od nas neće mirovati dok vas kralj Vladislav ne pozove na

čelo

države. Svi će vjerovati u vas i sve će biti sretno ako nas

vodite

svojom mudrosti.

U sebi osjeti Bakač onu radost koja ga vodi u budućnost.

Glasno reče:

- Teško je sada uzeti u ruke kad je sve pokvareno. Kola su

zatjerana u jarugu i trebat će mnogo kopati da se prodre put

na

čistinu. To je prevelika i preteška muka, a znate da kralj

drži uz

Filipca i češki kancelar drži s njim.

- Ali mi smo s vama.

A sabor?

Svi su zašutjeli.

- Eto, vi šutite. Znate da Filipec ima u saboru jednoglasno

priznanje. Dakle, da se borim protiv njega i kraljice koji u

saboru

imaju svoje jednodušne pristaše?

- I mi smo u saboru oštro će Petar Gereb. I drugi koji

su nezadovoljni. Idemo k njima da im otvorimo oči.

- I Hrvati su protiv Filipca i protiv kraljice podsjeti Ma-

tija Gereb.

518

- Dopustilo se da Robert egerski, onaj golobradi momak, s

nekoliko kraljičinih pristaša prevari hrvatske

opunomoćenike,

ondje pred samostanom gdje je obavljen izbor. Zbog te varke

Hrvati su razjareni na nas. Kakvi su poštenjaci, prevara ih

može

učiniti našim krvavim neprijateljima za sva vremena. Ali

treba

pokušati.

- Vi biste mogli pokušati, gspodine biskupe, da nas izmirite

s Hrvatima.

- Mogao bih preuzeti da s njima raspravljam, ali što mi ko

risti ako ugarski staleži stoje uz biskupa Filipca i

kraljicu? Jedi

no bih se latio te teške pogibeljne borbe ako možete

prodrijeti

u sabor i steći pristaše za našu osnovu: osloboditi se

Beatrice i

svih koji su s njom.

Svi pružaju prema biskupu ruke, svi prisižu, nude svoje

mačeve, sebe. A njegov duh sve prima dok mu lice još izražava

ska-njivanje i neodlučnost.

Na njihove ogromne molbe, ipak im stade tumačiti što bi oni

morali sve učiniti, žele li da im on pomogne.

Za vrijeme raspravljanja iznova ga zovne Bela Ferenci jer je

stigla naročito važna ličnost.

Bakač je znao da je to Šelnberg. A oni ostali slute da se

radi o nekom naročitom posjetniku što obavija Bakačevu pojavu

još većim uvaženjem.

šelnberg je stigao preko vrtova, navukavši na sebe ogrtač s

kukuljicom i dočekao domaćina u maloj sobici s one strane

palače:

Nadam se da me nisu vidjele aragonske uhode. Ima ih

kao gamadi.

S tim riječima pozdravi češki kancelar biskupa Bakača.

- Dobro ste učinili, velemožni gospodine odgovara ovaj

mirno.

- Što velite na sve one vijesti što sam vam javio po Gorda-

ni?

- Pljuštavica nevolje. Filipec će sve svladati.

Nadam se. Ali ponajprije, evo vam kraljevske poruke. Sil

no je ljubopitan kakav bi mogao biti zaključak Hrvata u

Pečuhu.

Htio bi o tom govoriti baš s Gordanom jer je tako blizu

Hrvata.

A želi govoriti s vama jer ih dobro poznajete. Čeka vas danas

uvečer u deset sati kad već sve bude smireno.

šelnberg se nasmije, a Bakač veselo šapne:

- Kraljeva sklonost opet će vraća Gordani. Mi napreduje

mo.

- Uzaludno je vaše veselje, gsopodine biskupe. Čitavu sam

večer pridobivao kralja, a onda su odjednom Beatrici došli u

pomoć Maks i Albert i kraljica je nanovo na vrhuncu vrijednos

ti.

Bakač se mršti, čas misli, a onda živo veli:

519

- Velemožni gospodine, odlučili smo razoriti kraljevu strast

prema Beatrici i upraviti je prema Gordani.

- Ali ova osnova iziskuje vremena. Mi nemamo suvišnog ča

sa? Je li tako.

- Prema tome, ubrzajmo našu osnovu. Imam goste. Ne bi li

velemožni htio pričekati da ih otpratim pa da se onda potanko

porazgovorimo što da poduzmemo s Gordanom.

Smjestiviši svojeg gosta, Bakač iziđe. Na hodniku dočeka ga

dvoranin pa mu ispriča poruku biskupa Filipca neka bivši

vojskovođa sutra dođe na vijećanje s princem Franceskom.

Primivši tu vijest, brzo ode k svojim znanjcjma.

Ušavši po drugi put u dvoranu, Bakač poprimi izražaj

tajanstvene važnosti pa odmah započne poluglasno:

Mislim da bi bilo dobro završiti današnje vijećanje. Sutra

nas očito čekaju nova iznenađenja. Treba da smo rano na okupu

i spremni na sve. Još vam moram priopćiti da je Filipec

poslao

glasnika neka gospodin Gereb sutra pođe na vijećanje s

gospoda

rom, vojskovođom, princem Franceskom. Vijest je poslao po jed

nom sluzi.

Jedva je izrekao, već se svi jednodušno protive pozivu, a

Petar Gereb odlučno odgovori:

Neću se odazvati.

A Bakač mudro veli:

Promislit ću još što će biti najbolje da učinite. Sutra u

zoru čekam vašu velemožnost s gotovim planom kako ćemo pos

tupati. I stali su se vraćati kućama.

Kad su svi otišli, Bakač reče sam sebi:

"Sad idem šelnbergu i onda je moja stranka učvršćena."

POBJEDA NAPULJSKIH DUKATA

Sutradan u ranu zoru, posebni su glasnici raznijeli svim

uvaženim staležima vijest o događaju na granici. Izjanale su

četo-vođe širom kraljevstva da okupljaju za vojsku.

Svijet u gradu zastao je zaprepašten. Glas o novim vojnama

izazvao je strah pred novim nevoljama rata.

A u kraljevskom uredu sjedi napuljski princ Francesko. S njim

je kancelar Filipec. Priopćuje Napuljcu što se sve u ranu

zoru učinilo za obranu i koliko bi se moglo skupiti četa.

Paž Stjepko najavi dolazak Petra Gereba.

Napokon odahne Filipec. Bit će da je prekasno dobio

vijest pa će se vašoj visosti ispričati što ste ga morali

čekati.

Bivši vojskovođa kralja Matije ulazi. Njegovo držanje

pokazuje sabranost. Pozdravi princa i kancelara, ali ne

izreče ni jedne riječi isprike zbog zakašnjenja.

520

Izvolite sjesti ponudi mu princ.

Gereb ostane stajati i pogleda Filipca:

- Prečasni gospodine, zar me nije zvao kralj? Uvijek je bio

običaj da odličnike kraljevstva zove on.

- Tako je, ali njegovo veličanstvo ne osjeća se dobro. Već

jučer navečer nije mogao prisustvovati i sa mnom kako ćemo

obraniti kraljevstvo od napadača. Vi ćete nam sada razjasniti

svo

je gledište.

Gereb pogladi svoju gustu bradu i pogleda u pod da sabere

misli. Treba da se sjeti kako ga je sve podučio ovog jutra

biskup Bakač.

Da stekne vremena, sjedne na ponovo ponuđenu stolicu i

odgovori, gledajući Filipca:

Uvijek je bilo tako da su se svi ostali pokoravali zapov-

jedima i odredbama vrhovnog vojskovođe koji određuje i stvara

bojne osnove.

Napuljski princ Francesko osjeća se neugodno. Ovaj odgovor

smatra prosvjedom bivšeg vojskovođe kralja Matije. To ga

razljuti, ali još ga više raspali što Gereb traži od njega

neka predloži svoju bojnu osnovu. A nema je niti bi je znao

sastaviti. Nepoznato mu je bojno znanje. No njega je podučila

Beatrica kako ima postupati i govoriti. I nastaje dvoboj

između Bakača i Beatri-ce preko njihovih zastupnika.

Možda je bilo tako reče princ ljubazno, iskrivivši na

smiješak svoje debele, rumene usne. Ali ja ne želim gospodi

nu nametnuti svoje bojno znanje i iskustvo. Naprotiv, pružam

pri

liku vašem bogatom znanju i stečenom iskustvu da koristite

pri-

prijestolju.

Gereb se pokloni:

- Zahvaljujem vašoj visosti na tom uvažavanju kojemu ni

sam dorastao. Okom u oko s tako uvaženim vrhovnim vojskovo

đom nemam ni odvažnosti da štogod predložim.

- Vaša je skromnost pretjerana, velemožni gospodine. Da,

ja sam u prvom redu učenik svojeg oca čija je bojna slava

nada

leko poznata. I moja majka bila je slavljeni vojskovođa, ali

una

toč tome, izvolite mi predložiti kako biste branili

kraljevstvo vi.

Ja ću potvrditi, ili nadopuniti, kako budem smatrao

potrebnim.

Biskup Filipec brzo doda:

- Evo, vidite, kako njegova visost uvažava vaše ratno zna

nje, velemožni gospodine, i pruža vam mogućnost da se ponovo

proslavite.

- Najdublje se zahvaljujem. Ali mojoj ratnoj slavi ne treba

više ništa dodati. Naprotiv, njegova visost je još mlad, a ja

ću

biti sretan ako on ovjenča glavu obranom ovog kraljevstva.

Odgovor osupne Franceska a kancelara Filipca prenerazi. Ne

može vjerovati otkud taj suhoparni vojnik, kojeg je držao

tako malo nadarenim, ovako odgovara. Nikad nije pokazivao

duha, a

521

sad se isprsio protiv samog princa. Je li to taština, ili ga

je tko podučio? I pokušava ga smesti:

- Velemožni, vi ste bili prvi uza me za izbor kralja Vladis-

lava, bit ćete valjda i prvi kad se radi o obrani

kraljevstva.

- Bio sam prvi uz vas i vazda sam bio prvi na megdanu pro

tiv neprijatelja jer me kralj Matija na tom mjestu trebao,

ali

sada kraljevstvo ima mnogo odličnijeg vojskovođu nego što sam

ja. Ja moram samo slušati i po njegovim nalozima pomagati da

njegovu glavu ovjenčam slavom.

U Francesku uskipi. Filipee se osjeća kao između dva bodeža,

između povrijeđenog princa i otpora bivšeg vojskovođe koji

daje odgovore kakvi se nikad nisu mogli od njega qčekivati.

To ne može podnijeti. Rasjeći će ovaj čvor jednim udarcem. I

okrene se Gerebu:

- Velemožni gospodine, njegovo veličanstvo kralj odredio je

da bojnu osnovu izradite vi lično i onda podnesete njegovoj

visos

ti da on s vama o tom raspravi, o svemu što bi htio promijeni

ti.

- Njegova visost, kao iskusni vojskovođa, najbolje zna da je

ovaj prijedlog nemoguć. Samo jedna ruka može voditi sve. A

da ja sastavljam plan po svojem, a onda njegova visost opet

po

svojem ispravlja, to se opet ne može. O bitkama ja imam posve

drugo mišljenje negoli njegova visost koja je svoje bojno

znanje

stekla u Italiji gdje se bojevi vode drugačije nego ovdje.

- Onda vi izradite samostalnu bojnu osnovu, a njegova će

visost prihvatiti.

- Prečasni gospodine, ja moram samo slušati ako me nje

gova visost bude trebala. Sad nisam vojskovođa, nemam, dakle,

ni pravo smišljati bojne osnove.

- Njegova visost uzima vas za svog prvog zapovjednika.

- Duboko zahvalan njegovoj visosti, ali molim da

uzme

mlađu silu. Ja sam već prestar da se pokoravam. Možda bi nje

gove odredbe prema mojem shvaćanju bile neizvedive. Mi bismo

se stalno razilazili. Prečasni gospodin zna kome treba da se

obrati

i koga ima pozvati. Koliko mi je poznato, visost je već danas

do-

podne postavila sve glavne zapovjednike iz redova napuljskih

če-

tovođa, a prvi zapovjednik također je već postavljen u

ličnosti

grofa Enrika. Od naših je ljudi zapovjednik jedino Robert

Eger-

ski, neuki mladac. S djecom ne kanim voditi bitke.

Petar Gereb je već ustao i, ne čekajući odgovora, jednostavno

se pokloni i ostavi dvoranu.

Ošinut gromom, ostane kancelar Filipee, pitajući se:

Što je tome čovjeku? Kako je to govorio i kako se ponio?

Mislio je da će biti sretan ako ga princ uzme za svog prvog

pobočnika, a on odbija, odlazi i ostavlja ga s princem

prestrašenim zbog onoga što će slijediti.

522

Napuljskom je princu kao da ga je netko udario. Uzrujano

ustane, poravna klobuk pa usplahireno poziva kancelara na

račun.

- Ovakvu drskost nisam smio doživjeti.

- Visosti, ne znam što mu je, možda je pio pa ne zna što

govori.

- Ne, gospodine, ja sam mu dobro pogledao u oči. Potpuno

je trijezan, vrlo dobro zna što je govorio, svaka riječ je

bila upe

rena protiv mene. Vi ste za to odgovorni.

- Visosti, iznenađen sam i zaprepašten. Ne znam što je tom

čovjeku. Bio je moj prvi pomoćnik u borbi, vi to najbolje

znate.

- Ali sad se buni protiv mene. Sve što je govorio, izravno

znači: neće sa mnom, već samo bez mene. Pa dobro. Vratit ću

se

kraljici. Neka ona odluči.

Filipee ga je otpratio do izlaza iz dvora, uzalud

pokušavajući da princa smiri.

Međutim, u dvor je prispio kancelar Šelnberg. Filipee mu

odmah saopći postupak Petra Gereba.

- Niste smjeli pristati da Francesko bude zapovjednik, nika

ko, ni za živu glavu. Bila je vaša dužnost da kralju otvoreno

kažete

kako se to ne može.

- Ali njegovo veličanstvo je to učinilo, a da me nije pitalo.

Plivajući u ljubavnoj slasti, on je pristao na kraljičin

prijedlog.

- Morali ste ga spriječiti, a sad morate sklonuti kraljici ne

ka odustane od Franceska.

- Kako to sebi zamišljate? Sada kad trebamo novaca da što

brže skupimo čete? Razaslao sam sve četovođe u selo, dovest

će

momke. Ako im se ne plati odmah, nijedan neće ostati. Plaćeni

ci su puni nepovjerenja, a crna četa neće na prijeći

gradske zi

dine Budima dok joj se u logoru ne isplati obećana svota.

Imate li

vi možda u zalihi toliko novaca da sve to platite?

- Češka ne bi ni htjela da Vladislavu plaća to novo prijesto

lje. To vi najbolje znate.

- Baš zato velim: ne mogu učiniti ništa. Svakog časa očeku

jem da kraljica pošalje u dvor novac koji nam je potreban, a

sad Francesko ide k njoj ogorčen jer ga je Petar Gereb odbio.

- Nitko Gerebu ne može zapovijedati da se pokorava tom

mladom princu.

- Ali taj njegov nastup nikako ne odgovora njegovoj prirodi.

I riječi, što ih je govorio, nisu njegove. Tu se krije netko

drugi.

"Da to nije Bakač?" pomisli u sebi Šelnberg.

Nakon kratkog razmišljanja ozbiljno pogleda svojeg druga:

Prijatelju moj, vi se sve više zaplećete u provođenju

svojih

osnova. Već sam vam jednom rekao: uspjeli ste kralja posjesti

na prijestolje, sad valja to mudro voditi dalje. Slušajte moj

pri

jedlog: savjetujte kraljici neka odustane od Franceska samo

zasad

dok smo ugroženi od dvojice protivnika. Samo u toj bitki neka

523

vodstvo vojske povjeri Petru Gerebu. Nemoguće je da vojsku

vodi taj mladi princ koji nikad u životu nije radio drugo

nego pratio svoju sestru. Ako ga ne uspijete skinuti, zavest

ćete čitavo kraljevstvo u propast.

Ako to predložim kraljici, onda ću se vratiti iz njezine

odaje kao skinuti kancelar. Kralj će me skinuti, a onda je

sve propalo, sve.

Opet je zabrinutost prekrila Filipčeve obraze. Činilo mu se

da stoji u stupici iz koje mu nema izlaza i moli češkog

kancelara

neka on pokuša nešto kod kralja da se spasi iz strahovitog

polo

žaja. . ,j,ji

... ¦” 4

Kralj sjedi u svojoj odaji uz doručak. Ne misli na drugo, već

samo na Maksimilijana i Alberta. Koliko imaju vojske? Kuda

će, hoće li ga baciti s prijestolja na kojem sjedi tek drugu

sedmicu?

Nijedan ga odgovor ne zadovoljava.

Konačno mu na javiše Šelnberga.

- Što je? pita kralj. Kakva nova vijest?

- Dosad ništa.

- Zar nije stigla kruna?

- Nije još mogla stići.

- Ako je princ uistinu ne izruči?

- Zašto se bavite tim suvišnim mislima? Rekao vam je ju

čer Zapolja da je to isključeno.

- Dobro, dobro, ali kraljica još nije poslala novac.

- Da, tome se i ja čudim.

- Što će biti ako se predomisli?

- A mogla bi se vrlo lako predomisliti.

Kralj prestrašeno raskolači oči.

- Zašto bi se predomislila?

Jer je prijašnji zapovjednik odbio da radi s napuljskim

princem. A to je sasvim razumljivo. Veličanstvo, učinili ste

stra

hovitu pogrešku kad ste misli da će kraljevstvo prihvatiti

France-

ska na čelo vojske.

Kralj se namršti. Osjećao je težinu svoje pogreške, a ipak

neće da prizna. I samo pita:

- Onda zbog toga kraljica ne šalje novac?

- Već je dosta dugo kako je napuljski princ otišao vrlo ne

zadovoljan.

- Nema druge, idem kraljici sam.

- Ne to, kralju. Nije dostojno kralja da ide prosjačiti.

- Moram je udovoljiti.

- Kako ćete je udovoljiti kad joj morate predložiti da ski

ne Franceska.

Kralj ostavi doručak pa ode k ležaju.

524

Osjećam še napola mrtav. Razboljet ću se od tolikog jada.

Pa to je upravo nemoguće podnijeti i on legne.

Uto se otvore vrata i najave glasnika s granice. Vladislav

pridigne glavu.

Glasnik najavi da Albert poljski napreduje uz Dunav, a Maksi-

milijan njemački još uvijek prikuplja brojne čete onkraj

granice.

Te vijesti još više zabrinu kralja. Srdit je i neće više da

govori ni sa šelnbergom ni s Filipcem. Ne prima nikoga.

Razmišlja o svom položaju.

"Zašto sam kralj kad moram sam snositi te brige? Ni doruč-

kovati ne mogu u miru. Zar je to kraljevska udobnost? Kako je

to zbilja lijepo i ugodno u Češkoj. Za sve se brine Šelnberg,

a ja se odmaram. Zar ću ovdje svakog dana proživljavati takve

strahote?"

Opet je pozvao šelnberga da ga pita je li kraljica poslala

novac. Ali je dobio niječni odgovor.

Što je više prolazilo vrijeme, kralj je bivao sve uzbuđeniji.

Kad su ga pozvali k ručku, naložio je da dođe Šelnberg. Češki

kancelar proveo je čitav sat s kraljem, neprestano

raspravljajući o teškim danima koji dolaze. A sve je to

Vladislav činio zato da opravda svoju odluku:

Prijete nam strahoviti dani. Moram se žrtvovati, ja, kralj.

Idem kraljici. Idem. Smjesta konja!

Beatrica je tog jutra ustala vrlo rano zlovoljna. Pozvala je

svojeg poslanika i stala ga grditi:

- Prouzročili ste mi ružne sne onom svojom ludom primjed

bom da bih mogla doživjeti poraz i bježati u Napulj. Kakvi su

to bili sni?

- Mučili su vas zlodusi od bijesa što neće imati priliku da

se raduju. Vi ste sada opet na najvećem vrhuncu, samo je neko

liko dana do vjenčanja i krunidbe. Kad bi Maksimilijan Njemač

ki znao koliko vam je učinio dobra svojim pripremama da

provali

u ovo kraljevstvo.

- Tako ga je kaznio usud kad se usudio da odbije moju ru

ku. Razbit ću ga do temelja.

Onda joj Enriko donese nekoliko kutija punih zlata.

Da pošaljem veličanstvu u dvor? upita dvorski meš

tar.

Kraljica otvori kutije. Pregleda i zbroji. Najednom se

zagleda u zlato i duboko zamisli:

Malo kasnije odredi ona. Uistinu, mnogo me stoji

ova borba za prijestolje. Gotovo se teško dijelim sa svojim

zla

tom. A nisam to nikad osjetila do ovog časa. I opet ste me vi

525

otrovali, Ranzano, žaleći novac što ga dajem za borbu, ja,

koja sam uvijek punim rukama sipala zlato.

Moja je nesreća što me krivo shvaćate. Samo sam po

žalio što sva ta velemožna gospoda ne posižu u svoje mošnje,

već

samo vi, ali kad ste mi razjasnili, odmah sam shvatio da imam

krivo. Dok ste vi onaj koji plaća, dotle je sva vrijednost na

našoj

strani.

Malo nakon toga vraća se princ Francesko s dvora. Kraljica

iznenađeno promatra njegovo nezadovoljno, mrko lice.

Ponižen sam od velikaša Gereba. Nedostojno ponižen.

Ispripovjedi joj sve što je bilo na dvoru., o^

Kraljica plane i odluči:

Neće dobiti ni jedne jedine forinte dok ti ne dadu zado

voljštinu. S tim je svršeno.

Dugo su uzbuđeno raspravljali. Kraljica je tvrdila da Petar

Gereb mora izraditi bojnu osnovu i predložiti je Francesku.

Poslanik Ranzano predlagao je popustljivost:

- Veličansto, moglo bi se desiti da princ Francesko pogrije

ši, ne poznavajući način ovdašnjih borbi. Bilo bi bolje da

Gereb

vodi vojsku.

- Ni za što. čim bih jednom popustila, značilo bi sići stepe

nicu niže. Ne uzmičem od svojeg mjesta. Pa još pred nekim

velikašem, crvom kojeg ću pregaziti jednim korakom? Upamtit

će to.

I odlučila je da ne šalje novac koji su toliko očekivali u

dvoru.

Rano poslijepodne najaviše joj kraljev dolazak. Nasmijala se

slavodobitno i čekala.

Vladislav je došao u pratnji svojih kancelara Filipca i Šeln-

berga. Dok su se oni povukli u dubinu dvorane, on je sjeo uz

kraljicu i obasuo je pregrštem ljubaznih riječi.

Čeznuo sam za vama, unatoč teškim brigama. Uz to dono

sim vašem veličanstvu vijesti koje su opet stigle.

Saopćio joj je što su donijeli glasnici, a zatim je prešao na

raspravu o obrani.

Ona se uozbilji i smjesta naglasi:

Veličanstvo, bivši zapovjednik Petar Gereb teško je uvri

jedio mojeg brata, odbivši sve njegove zapovijedi. Uistinu ne

znam

čemu sve žrtve koje pridonosimo obrani ako vojskovođa kojeg

ste vi odabrali neće da sluša.

Razumio je prijetnju i udvostručio ljubazljivost:

Mila moja vjerenica ima potpuno pravo. Već sam u tom

smislu izdao zapovijed. Petar Gereb ima se pokoriti mojoj

želji

i njegovu visost zamoliti za oproštenje. Mislim da niste ni

časa

dvojili da bih mogao dopustiti takvu uvredu vašem dragom bra

tu i mojem budućem šurjaku. To je drugi uzrok mojeg posjeta

vašem veličanstvu.

526

Primila je izvještaj na znanje ljubazno, ali s visoka,

potpuno samosvjesna svoje moći i svojeg prvenstvenog

položaja.

Ali još uvijek mu nije izručila novac, nego je započela

razgovor o vjenčanju i o krunidbi, a onda mu na njegovo

zaprepaštenje ponudi neka pogleda dvoranu u kojoj se šije

njena vjenčana haljina.

Prihvatio je s namještenim veseljem i pošao s njome.

Slijedili su ih kancelari.

U velikoj sobi rasprostrla se grimizno crvena haljina, sva

posuta vezenim slikama Napulja i napuljskim kraljevskim

grbom. A oko haljine nalazilo se do dvadesetak djevojaka od

kojih svaka radi svoj posao.

U drugom dijelu sobe zabavljeno je deset djevojaka s divnom

haljinom od zlatnog brokata.

Ovo je za Gordanu pokaže kraljica. Ona će haljinu

odjenuti u Napulju na svečanosti kad će joj moj otac

podijeliti

naslov vojvotkinje. Danas podvečer doći će Gordana da isproba

haljinu.

Haljina podsjeti kralja na Gordanu. Još mu je u mislima onako

jednostavna kakvu je vidio jučer.

"U ovoj haljini mora zasjati kao sunce" pomisli kralj.

"Kakva šteta da je neću vidjeti."

Vrlo mi se sviđa reče glasno. Ali naročito vaša vjen

čana haljina. Moja će kraljica natkriliti sve kraljice

svijeta. Kako

ću biti ponosan uz vas.

Primila je njegovo poklonstvo dostojanstveno.

Izašli su iz sobe i vratili se u dvoranu za primanje.

Vladislav se sve više uznemiruje:

"Zašto ona još uvijek ne govori o novcu?" i pritom

zabrinuto gleda Šelnberga i Filipca.

I opet počne govoriti kraljici o svojoj čežnji i o teškom

iščekivanju vjenčanja. Ali ona ni sad ne govori o novcu, već

naprotiv primijeti:

Dugo ne dolazi gospodin Petar Gereb da mojeg brata za

moli za oproštenje? Zar se skanjuje?

Sad mu je jasno. Ona želi da se Gereb smjesta pokori.

- Da, veličanstvo, nisam znao bili vam bilo s voljom da dođe

još danas. Molim vas odredite vrijeme.

- Dostajalo bi se da odmah učini svoju dužnost. Neka veli

čanstvo pošalje k njemu glasnika.

To ga ozlovolji, ali dozove k sebi Filipca i naloži mu se

smjesta pozove Gereb.

Kancelara hvataju muke, ali ide i šalje jednog kraljeva

dvora-nina da odjaše k velikašu.

Od časa kad je dvoranin odjahao, vrijeme se vuklo strahovito

sporo. Vladislav nije znao što bi govorio da ispuni neugodne

časove.

527

Utekao se udvaranju. Promatrajući kraljicu, nastojao je

istaknuti njene prednosti, naglašavajući svoje veliko

ushićenje.

Prolazi vrijeme. Najednom se vrata otvore i ulazi kraljev

glasnik koji je poslan Petru Gerebu.

I Filipec i Šelnberg uhićeni su nekim paničnim strahom.

Kraljev glasnik dolazi i približuje se kralju. Njegove oči

odaju strah. Kraljičino lice je ledeno mirno. Glasnik se

pokloni:

Vaše veličanstvo, velemožni gospodin Petar Gereb

šalje

svoje poklone vašim veličanstvima.

Od brzog jahanja glasnik ušuti da odahne. Ta stanka čini se

kralju kao priprava na nešto teško. Srce mu kuca i obuzima ga

osjećaj kao da će ga netko udariti u šiju.

Velemožni gospodin javlja da ne može doći.

Šelnberg i Filipec skamenjeno zure u kraljicu. Lice joj je

mračno i okrutno. Vladislav sjedi smlavljen i ne zna što da

kaže. Ali glasnik preuzima riječ.

Velemožni gospodin Petar Gereb javlja vašim veličanstvi

ma o svojoj nezgodi: danas kad se vraćao iz dvora, pobjesnio

mu

je konj, u silnoj trci preskočio jarugu i strovalio se.

Gospodin

Petar Gereb iščašio je nogu i ruku. Ranarnik mu je već pružio

pomoć, ali velemožni gospodin ne može iz postelje.

Kraljevi kancelari zamalo da nisu kliknuli.

Vijest o nesreći sve ih usrećuje. I Šelnberga i Filipca, i

kralja. Nezgoda im nosi spas.

Dok oba kancelara sačuvaše mir, Vladislav mora oboriti glavu

kako bi sakrio olakšanje.

To je velika neprilika mrmlja kralj vrlo mi je žao

što mu se to desilo. Znao sam da bi sigurno došao jer se mora

pokloniti kraljevoj zapovijedi.

I Vladislav odvažno uzdigne glas:

Ne bih mu dopustio ni časa odgode, ovako, naravno, ne

može doći ni na moju zapovijed. Ali zadajem vašem veličanstvu

riječ: čim ozdravi, prvi korak upravit će k njegovoj visosti

i za

moliti za oproštenje.

Sam se sebi sviđa kako odlučno razlaže i ponosan zbog toga

gleda kraljici otvoreno u oči. Ali nju ne oduševljavaju

njegove riječi. U očima joj se odražava misao što joj kopka u

mozgu. Pogledala je glasnika i zapitala:

- Koju je ruku ozlijedio? Lijevu ili desnu?

Glasnik malo razmišlja.

- Desnu, da, veličanstvo, desnu.

- Znate li sigurno?

Sigurno, baš mu je ova ruka povezana i on pokaže svo

ju desnicu. Ova ruka počiva pokraj njega na pokrivalu sva

povezana.

Svi oni osjećaju novo olakšanje, dok je kraljica mrka.

Šteta, jer bih primila i pismenu ispriku.

528

Pošto to ne može biti, neka se veličanstvo više za to ne

brine. Odredit ću svojom kraljevskom zapovijedi da dođe k

njego

voj visosti i vašem veličanstvu da se pokloni i smjerno

isprosi

oproštenje.

Onda kralj dade znak glasniku. Ovaj se udalji.

Teška stanka.

Nitko ne govori. Kraljica nešto misli. Vladislav šuti. Ne zna

što bi rekao. Očekuje od kraljice riječ koja će mu obznaniti

da je spremila novac za čete. Uzalud, kraljica ne izreče

teško očekivanu riječ. Kao da je i ne kani izreći. Gleda

preda se. Visoke tanke obrve malo su joj nabrane. Izražaj

lica bešćutan.

Šutnja se povlači u neprijatnost. Vladislavu je kao da ga

odasvud dotiču bodlje. Dah mu je sapet. Svaka mu je misao

vezana uz novac, a o tome ne smije govoriti. Ona još uvijek

tvrdoglavo šuti. Filipec i Šelnberg osjećaju se kao da ih je

netko gurnuo u vrelu vodu. Jedan i drugi primjećuju strahotu

šutnje što se povlači između kralja i kraljice. A on se valja

u neprilici što ga tog časa čini jadnim, nevoljnim i

smiješnim.

Oba kancelara razmišljaju kako da prekinu to šutnju i kralja

spase iz teške neprilike. Vladislavu se čini da se utaplja

i nastoji da se uhvati nečega i spasi. Napokon uspije da

nekako promuca:

Nesretni poslovi ne dopuštaju mi da uživam sreću u blizi

ni vašeg veličanstva.

Izrekavši to, ipak se ne digne, a ona kao da se prenula pa se

nasmiješi:

- Još deset dana, onda više nećete biti daleko od mene.

- Ne, veličanstvo, još devet dana. Danas je dan već

pri

kraju, a ja brojim satove i časove.

On zamahne posljednjom snagom i reče ushićeno:

Draga vjerenice, svaki od ovih devet dana smatrat

ću

čitavim jednim tjednom. Najradije bih da sve te dane

prespavam,

da zamrem i probudim se onog jutra kad ću vas povesti pred

oltar.

Zlurado uživa u njegovim mukama, pronicavim okom opaža sve

što se u njemu događa, vidi njegovu strepnju, jer ona šuti o

novcu. Gleda svisoka kako se on previja od straha i nemira

jer ona ne govori ni riječi o svojim dukatima.

Naposljetku kraljevskim dostojanstvom dade znak svojem

dvoraninu.

Napuljac digne mali stolić na kojem leže kutije s kesama i

postavi ga pred kraljicu. Ona tobože s omalovažavanjem

primijeti:

Neka mi veličanstvo dopusti zamoliti da vaši dvorani od

nesu to zlato u dvor. Francesko će sutra doći da

zapovjednicima

razdijeli novac. Neka odmah isplate plaćenike. Ja sam već

poslala

svojeg pouzdanika u budimske brdine da pregovara s crnom če

tom. Želim čuti koliko traže.

529

34*

Ona se ruga u mislima, promatrajući kako se kralj muči da

sakrije radost koja ga je iznenadno zahvatila bujicom njenih

riječi. Oborio je glavu pa mu se čini da po njemu pada tuča

dukata i obuzme ga nježnost. Ne može zadržati razdraganost i

mora podignuti vjeđe. Zjenice mu sjaju.

- Naše je prijestolje osigurano vašom snagom, kraljice.

- Druge snage u ovom kraljevstvu nema, a čini se da su

ovdašnji velikaši iznenada jako siromašni. Sva sreća što im

je

kraljica bogata, inače bi kraljevstvo palo u ruke

Maksimilijanu

ili Albertu, ili obojici.

Osjetio je žalac njenih riječi, makar ona. Stvori o ugarskim

velikašima. Od radosti što je napokon progovorila o dukatima,

ne može ga više ništa neugodno dotaći i mirno sluša njezine

prikrivene prigovore pa veli:

Dovijeka vam moram biti zahvalan za tolike žrtve.

Ona se sagne k njemu, intimno i povjerljivo, pa mu stade

šaputati da ne bi tkogod čuo:

Ništa ne čini ako staleži ne donose ništa za obranu. Kad bi

štogod i pridonijeli, bila bi to kapljica u moru. Tu je

potrebna

ne samo gotovina u domaćoj priručnoj riznici nego valja imati

i za budućnost. Ova borba može dugo potrajati i progutati još

triput toliko koliko posjedujem u svojoj kući. Međutim, u

Napu

lju je moj otac čije je blago neprocjenjivo. Njegove su

riznice

prepune firentinskih i venecijanskih dukata a i puno mu je

srce

ljubavi prema meni. Moj otac nikad neće dopustiti da nas

neprija

telj dugo uznemiruje. Punim će pregršti pristupiti k nama,

poslati

nam zlata i četa. Mi se, dakle, ne trebamo bojati. Pobjeda je

na

našoj strani.

Vladislava obuzima pravi zanos dok sluša njezino uvjeravanje

da se ne treba bojati za prijestolje. To mu godi, umiruje ga,

tox mu prija i pruža mu sve nade da ga ne može stići nikakva

katastrofa. Ostat će i nadalje u tom bogatom kraljevstvu, u

raskošnom dvoru, gdje mu svaka najneznatnija stolica pruža

divnu udobnost.

Kraljica se još više približi:

- I najveće ću žrtve podnijeti jer imam iza sebe svojeg oca

i njegovu pomoć, ali moj dragi vjerenice, mi moramo u samom

kraljevstvu osigurati mir i slobodne ruke da nam ovdje nitko

ne

ometa našu borbu.

- Vaše veličanstvo, potpuno se slažem s vama.

- Već smo jučer govorili o važnoj stvari, ali nismo dovršili.

Dakle, čujte.

- Slušam veličanstvo zadovoljno će Vladislav kao da je

sretan što mu želi nešto predložiti.

- Sami ste ustvrdili da ne vjerujete Ivanu Korvinu.

- Danas to ponavljam.

- Govorili smo da bi s njim trebalo raskinuti sklopljeni

ugovor. Ja sam vam obećala da ću to učiniti svojom snagom.

Naša

530

je prva dužnost da Ivana Korvina skinemo sa časti hrvatskog

bana. Naći ću tome dosta povoda, zato se ne brinite.

Njegovo raspoloženje prema Ivanu Korvinu ne dopušta mu da se

protivi. Uz to pridolazi i radost zbog dobivenog zlata i

obećanih novih žrtava. I on prihvati kraljičine riječi:

- Spreman sam pomoći vašem veličanstvu da se oslobodimo

Korvina.

- Već sam izmislila čitav plan, samo još moram predložiti

kralju novoga bana. Nešto je mlađi od Korvina, ali u nj se

možete

pouzdati da će vam slijepo služiti.

- Ovog časa uistinu trebamo takvog bana.

- Nekoliko ste puta u mojoj kući vidjeli mog najmlađeg bra

ta Đovana. Pametan je, otmjen, bistar i poslušan. Kao

napuljskog

princa, poštivat će ga tamo već zato što moja obitelj ima

veze u

Rimu.

Vladislavu ovog časa nije ništa važno, osim novaca i ljudi

koji bi mu štitili prijestolje. Taj mu prijedlog dolazi kao

naručen. Zna da će Beatrica lukavo i mudro svojeg brata

učiniti banom bez njegove brige. I prihvaća:

Vaša mudrost mnogo me puta zadivila, ali ovog časa uisti

nu nemam ni riječi da iskažem udivljenje.

Nju obuzme sreća zbog kraljeva odgovora pa se nasmiješi i

povuče u naslonjač.

Šelnberg gleda kraljicu i šapće kancelaru Filipcu:

- Njezino lice sjaji pobjednički kao da je kralj nečim skupo

platio napuljske dukate.

- Napulj ski su dukati izabrali kralja, oni su ga posadili na

prijestolje, oslobodit će ga takmaca, dakle, nije čudno ako

kralji

ca zatraži uzvrat.

I promatraju kralja i Beatricu kako izmjenjuju nekoliko

riječi, a onda on ustaje.

Njegovi dvorani dolaze na kraljičin znak i primaju kutije s

kesama.

Neizmjerno ljubazno oprašta se Vladislav s Beatricom.

Pratnja ga slijedi.

Beatrica pozove k sebi poslanika Ranzana i Franceska pa

navijesti slavodobitno:

Sad sam na vrhuncu. Đovano će biti ban. Vladislav je pri

volio s ushićenjem. Njegove su oči počivale na kesama dok mi

je

dao pristanak. Strast prema meni i moje zlato okovi su kojih

se

ne može osloboditi.

Stigavši u dvor, Vladislav je pred Šelnbergom istresao Bea-

tričine kese na stol. Šelnberg mu je pomogao brojiti. Onda

kralj odahne i pruži se na ležaj pa usklikne:

- Koliko sam se izmučio za ove dukate. Teško sam ih za

služio.

- Niste učinili ništa da Francesko odloži čast vrhovnog voj

skovođe?

531

- Vi ste ludi, dragi šelnberg. Drhtali ste i vi i Filipec sa

čitavom mojom pratnjom. Svi ste strepili, očekujući da će ona

prozboriti o dukatima, a sad mi spočitavate što Francesku

nisam

oduzeo čast vojskovođe. Nemojte lakrdijašiti.

- Zar ne osjećate kakva je to strašna situacija: Gereb neće

da se pokori. Uvjeren sam da nije iščašio ni ruku ni nogu.

- Htio bih da se sav iščaši, samo da nemam s njim brige.

Hvala Bogu da nam je dala novaca, a dat će još i više.

- Ćini se da joj je veličanstvo moralo nešto obećati jer je

bila vrlo zadovoljna potkraj razgovora.

- Da, govorili smo o banu, ali molim vas ostavite me na miru

i ne pitajte me ništa. Čuli ste: ona će platiti i crnu četu,

a taj

ogromni miraz što ga je obećala, prihvativši moju ruku. Samo

ona je spasila prijestolje, ljubite joj skute.

- Zašto vas je vodila da pogledate Gordanine švelje?

- Da mi prođe vrijeme. Gordanina vojvodska haljina naroči

to je lijepa, platit će je sama kraljica. Rekla mi je da će

Gordana

danas biti njezin gost. Plemenito se brine za djevojku.

Kralj je zadrijemao umoran od teškog napora.