Embed Size (px)
Citation preview
032018
ČASOPIS ZA ZNANSTVENA I STRUČNA PITANJAISSN: 2490-2411
BUDUĆNOST KROZ ODRŽIVI RAZVOJwww.ckm.ba
ČASOPIS ZA ZNANSTVENA I STRUČNA PITANJA
Izdavač:
UNIVERZITET MODERNIH ZNANOSTI – CKM, Mostar
Kneza Domagoja 12, 88000 Mostar
Glavni i odgovorni urednik:
Prof. dr. Zoran Trputec, emmeritus
Sekretar časopisa:
Dr. sc. Affan Ćehajić
Uredništvo:
Akademik Dragutin Gutić
Prof. dr. Murat Prašo, emmeritus
Prof. dr. Marko Matić
Doc. dr. Armin Kovači
Doc. dr. Ermina Habibija
Doc. dr. Martina Matić
Doc. sc. Marsela Bošnjić
Tehnička priprema:
Deniel Dragoje, mag.
Lektura i korektura:
Aida Seferović, mag.
Izdanje:
Elektronsko
ISSN: 2490-2411
ČASOPIS ZA ZNANSTVENA I STRUČNA PITANJA
Mostar, prosinac/decembar 2018. godina
S A D R Ž A J
UVODNA RIJEČ UREDNIKA ............................................................................................... 1
PROLEGOMENA ZA HOR EKONOMIKU ........................................................................ 2
Prof.dr.sc. Emeritus Zoran Trputec, Doc dr. sc. Nataša Šantić i Slaven Ljolje MA .................. 2
PAMETNA MREŽA I RAZVOJ DECENTRALIZIRANIH SUSTAVA PROIZVODNJE
I OPSKRBE ELEKTRIČNE ENERGIJE U FUNKCIJI ENERGETSKOG ZAOKRETA
.................................................................................................................................................. 26
Autor: Mr.sc. Džemal Hadžiosmanović dipl.el.ing. ................................................................. 26
DRUŠTVENI PROIZVOD .................................................................................................... 41
Prof.dr. Murat Prašo i dr.sc. Amir Hrustić ............................................................................... 41
KOMPARACIJA VAIC ™ I MODIFICIRANOG MVAIC ™ MODELA ZA
MJERENJE EFIKASNOSTI INTELEKTUALNOG KAPITALA .................................. 58
Slaven Ljolje, MA .................................................................................................................... 58
ODNOS MOĆI I PRAVA-SREDSTVA ZA MIRNO RJEŠENJE SPOROVA I(LI)
SUKOBA ................................................................................................................................. 72
Dr.sc. Muhamed Smajić, dr.sc. Marsela Bošnjić ..................................................................... 72
UPRAVLJANJE I RUKOVOĐENJE U PRIRODNIM ILI DRUGIM NESREĆAMA NA
PODRUČJU FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE ................................................. 83
Tekst: dr.sc. Amir Hrustić Boško Kutleša, mag. ........................................................... 83
NORMATIVNO-PRAVNA PODLOGA ORGANIZIRANJU I FUNKCIONIRANJU
SUSTAVA ZAŠTITE I SPAŠAVANJA LJUDI I MATERIJALNIH DOBARA OD
PRIRODNIH NEPOGODA I DRUGIH NESREĆA U FEDERACIJI BOSNE I
HERCEGOVINE ................................................................................................................. 113
Tekst: dr.sc. Amir Hrustić Boško Kutleša, mag. ........................................................ 113
ANTIOKSIDANSI U SPORTSKOJ PREHRANI ............................................................ 135
Edin Šehić mag.preh.tehn., Sonja Krešić mag.oec ................................................................. 135
1
UVODNA RIJEČ UREDNIKA
Ovaj broj časopisa nije tematski određen, ali je uključeno nekoliko članaka koji se odnose na
istraživačke projekte suradnika Univerziteta i predstavljanju ozbiljne znanstvene prodore u
području teorije i prakse održivog razvoja. To se u prvom redu odnosi na Prolegomenu kojom
se objašnjavaju razlozi i potreba pisanja novog udžbenika ekonomike, te članak o energetskom
zaokretu kojim se ostvaruje u praksi transformacija cjelokupnog energetskog kompleksa. Pored
rada pedagoške prirode u kome prof.dr. Murat Prašo i suradnik minuciozno analiziraju koncept
bruto domaćeg proizvoda, zapaženi su prilozi iz područja civilne zaštite, te dva priloga mlađih
kolega asistenata koji skreću pažnju na rezultate njihova istraživačkog rada. Nadalje, broj
upotpunjava prilog iz područja prava i sigurnosti.
2
PROLEGOMENA ZA HOR EKONOMIKU
Prof.dr.sc. Emeritus Zoran Trputec, Doc dr. sc. Nataša Šantić i Slaven Ljolje MA
Abstract
HSD Economics as economic theory differs from dominant economic theory in different
aspects and some of the most important ones are: abandoning a narrow focus on market events
and emphasizing ethical dimension associated with intrinsic values. Maybe the most important
difference is questioning about the place of criteria such as full employment, social justice,
individual and social security, the health of individuals, societies and ecosystems, and
conditions for the full flourishing of the potentials of everything and every individual in present
economic categories and theories. Based on the study of living systems as self-creating, self-
organizing dynamic and open entities that evolve in continuous interactions, HSD economics
basis itself on an evolutionist worldview. By holistic perception of reality, all systems are
nested, meaning that none is autonomous and that all interact and evolve together. Using the
complexity theory when higher systems show some emergent characteristics they have bigger
influence on lower nested systems, but it is also true the vice versa if emergent characteristics
are shown in lower nested systems. Knowledge and fulfilment of potentials are actuators for
synergic actions where egoistic and partial group interests, which are often the cause of
antagonistic social processes, are disabled. HSD economics leads us to think that today’s
economic activities cause great damage to the society in general, but the change in behavior is
not so drastic that it can’t happen in a short period of time.
Key words: HSD economics, emergent characteristics, nested systems, evolution and
coevolution
Sažetak
Ekonomika HOR kao ekonomska teorija se razlikuje od dominantne ekonomske teorije po
mnogim aspektima, a neki od najznačajnijih su: napuštanje uskog fokusa na tržišne pojave,
uvođenje etičke dimenzije vezane uz intrinzične vrijednosti kao i postavljanje pitanja gdje je
mjesto u ekonomskim kategorijama kriterija kao što su puna zaposlenost, društvena pravednost,
individualna i društvena sigurnost, zdravlje pojedinaca, društva i ekoloških sustava te uvjeti za
puni procvat potencijala svih i svakog pojedinca. Na osnovu proučavanja živih sustava kao
samostvarajućih, samoorganizirajućih dinamičkih i otvorenih cjelina koje evoluiraju u
neprekidnim interakcijama HOR ekonomika se zasniva na evolucionističkom svjetonazoru.
Holističkim poimanjem stvarnosti svi sustavi su ugniježdeni što znači da niti jedan nije
autonoman i da svi interaktuiraju i koevoluiraju. Koristeći teoriju kompleksnosti viši sustavi
kad imaju neke emergentne osobine imaju veći utjecaj na niže ugniježdene sustave, ali vrijedi
i obrnuto ako se emergentne osobine pojave u nižim ugniježdenim sustavima. Znanje i
ostvarenje potencijala su pokretači za sinergijske akcije gdje se onemogućuju egoistični i grupni
parcijalni interesi koji su često uzroci antagonističkih društvenih procesa. HOR ekonomika
navodi na razmišljanje da današnje ekonomske aktivnosti nanose veliku štetu društvu općenito,
ali da promjena ponašanja nije toliko drastična da se u relativno kratkom roku ne može dogoditi.
3
Ključne riječi: HOR ekonomika, emergentne osobine, ugniježdeni sustavi, evolucija i
koevolucija
PROLEGOMENA ZA HOR EKONOMIKU
Za prolegomenu
Od polovine osamnaestog pa do pred kraj devetnaestog stoljeća u ekonomskoj teoriji dominirao
je povijesni pristup koji propituje kako se vrši akumulacija kapitala u društvu. Kapital se
iskazivao prvenstveno kao društveni odnos - odnos vlasništva. Onda u ekonomskoj teoriji
dolazi do velikih promjena. Novim se pristupom daje prednost statičkoj analizi
individualističke alokacije resursa. Tako za pojedinca glavni problem postaje oskudnost resursa
kojima on može raspolagati. Pojedinac teži zadovoljiti svoje egoistične interese i u proizvodnji
i u potrošnji. Pri tome se ponaša 'racionalno'. Stoga proučavanje racionalnog ponašanja unutar
zadanog i nepromjenljivog sustava zamjenjuje analizu samog sustava, kako je to bilo u ranijem
razdoblju.
Ako proučavanje ekonomskog sustava više nije važno, onda se u ekonomskoj teoriji gubi
potreba da se on kritički analizira, kao i da se razmišlja o opcijama. Od druge polovine
dvadesetog stoljeća sve su jasniji znakovi da ekonomija kao sustav stvara ubrzano nove i
zabrinjavajuće probleme za ljudsko društvo i ukupni život na planetu. Dakle, sustav kao cjelina
pokazuje osobine koje proizvode društveno i okolinski negativne posljedice. Stoga se kritičko
proučavanje cjeline sustava vraća u žižu preokupacija one ekonomske teorije koja traži
alternativu sadašnjem nezadovoljavajućem ekonomskom sustavu.
Pod udar dolazi i sama ekonomika koja je analizu sustava marginalizirala. U prvom se redu
preispituju same pretpostavke na osnovu kojih dominantna ekonomika formulira svoju teoriju
i njeno formalno predočavanje putem matematičkih modela. Oni postaju sve složeniji i
ezoteričniji, pa se njihovo čitateljstvo polako svodi samo na dio profesionalne publike i
studenata koji ih moraju savladavati. U nastojanju da sebi pribavi mjesto jedine društvene
znanosti koja je egzaktna, ima moć predviđanja i matematički oboružana rigoroznim modelima,
ekonomika samu sebe osuđuje na „ezoteričnu irelevantnost“1. Pri samom epistemološkom
izboru alternative, proučavanje dinamičkih procesa i promjena predstavlja odgovor na
korištenje statičkih modela. Postavljaju se zahtjevi da se optimalna alokacija resursa tehnički
pojavi nakon što se riješi optimalna raspodjela dohodaka, te da briga o dobrobiti za cjelinu
života planeta dobije prioritetno mjesto uz ciljeve kao što su novac i bogatstvo.
Mnogi ekonomisti heterodoksnog pristupa odlučuju pored kritičkog stava prema dominantnoj
neoklasičnoj ekonomskoj teoriji ponuditi drugačija teorijska rješenja za pojedine ekonomske
koncepte i procese. Na to ih danas upućuju evidentne činjenice koje ukazuju na neadekvatnost
tumačenja koja neoklasična, dominantna ekonomska teorija pruža. Nisu pod znakom pitanja
samo evidentne epistemološke slabosti dominantne ekonomike, već i urgentnost rješavanja
novih, duboko uznemirujućih problema, koji potresaju cijelu suvremenu ljudsku civilizaciju.
Postavlja se pitanje mogu li se ti novi teorijski doprinosi iskazati na konzistentan način i
1O'Boyle, B. i McDonough T.( 2017), A reply to TonyLawson, EconomicThought 6.1.
4
ponuditi studentima i drugim zainteresiranim osobama kroz jedan alternativni udžbenik.
Smatramo da za takav poduhvat postoje dobri razlozi.
Suvremena ekonomska znanost (u daljem tekstu ekonomika), kao i niz drugih suvremenih
znanosti, dobila je nužno i neizbježno novu dimenziju koju mora inkorporirati – održivost. Radi
se o održivosti u antropološkom, društvenom, ekološkom i širem okolinskom smislu. Održivost
u ekonomici iskazuje se kroz niz novih tumačenje i koncepata, kao što je i tumačenje što su
kapitali, resursi i općenito vrijednosti koje se moraju objasniti i u analizi ekonomije kao
društvenog fenomena uzeti kao njene konstitutivne dimenzije.
U ontološkom smislu to predstavlja mijenjanje shvaćanja ekonomije kao mehaničkog sustava
u tumačenju prema kome ekonomija iskazuje osobine složenog živog sustava. Novi pristup
uključuje i ekonomske pojave i one koje ranije nisu nikako ili su samo djelomično bile
obuhvaćene kao predmet istraživanja. Suvremeni ekonomisti, menadžeri, poslovni ljudi, ali i
građani općenito, u skladu s drastično izmijenjenom situacijom na planetarnoj razini, iskazuju
potrebu za takvim novim pristupom i razumijevanjem onog dijela svakodnevne stvarnosti koji
se uobičajeno naziva ekonomijom. Uključenje dimenzije održivosti kroz novi način gledanja
na resurse i kapitale ne znači da ekonomska znanost sada treba zamijeniti ili obuhvatiti druge
znanstvene discipline koje proučavaju čovjeka-pojedinca, društvo, biološke i ekološke
fenomene, fizičke komponente planeta Zemlje. Ekonomika se rezultatima tih znanstvenih
disciplina treba poslužiti uobličavajući ih u ekonomskom smislu u resurse i kapitale, dakle u
ekonomske vrijednosti. To svakako znači da se svim tim pojavama u ekonomici pristupa u
reduciranom smislu – tek kroz aspekt njihove ekonomske vrijednosti – ne ulazeći u njihovu
cjelovitu, intrinzičnu vrijednost. Međutim, bitno je da ekonomisti budu svjesni takvih
redukcionističkih postupaka, te da shvate ograničeni obuhvat stvarnosti ekonomskim
pristupom.
Potrebno je shvatiti sve te, često suptilne razlike između resursa, kapitala, ekonomskih
vrijednosti i intrinzičnih vrijednosti. U određenom smislu sve se te vrijednosti mogu naći u
jednoj te istoj pojavi, stvari, biću. Iz toga proizlazi da ekonomija, kao i ekonomska teorija,
nezaobilazno moraju sadržavati još jednu dimenziju - etičku. Etička dimenzija koja vodi računa
o intrinzičnoj vrijednosti svega, upozorava da se u svemu oko nas ne može voditi računa samo
o instrumentalnoj, utilitarnoj strani; nije sve tu da se troši ili zanemaruje po volji i sklonosti
ljudi na danoj civilizacijskoj razini. Ta se značajna dimenzija ekonomije i ekonomike iskazuje
na primjer brojnim ljudskim, društvenim i ekološkim normama kao određenim pravima.
Prvi značajan iskorak od dominantne neoklasične ekonomske teorije jest napuštanje uskog
fokusa na tržišne pojave. Sama dominantna teorija to je nastojala prevladati „potržištavanjem“
(pretvaranjem svake transakcije i svake razmatrane pojave u tržišnu) i „monetiziranjem“
(procjenjujući svaku ekonomsku komponentu-vrijednost financijsko-monetarnim iskazom)
određenih tržištu i tržišnim akterima izvanjskih (odnosa, procesa) vrijednosti putem analize
troškova i koristi. /kao i statističkim manipuliranje putem kalkuliranja tržišnih vrijednosti
usluga države, vlastitog korištenja stanova i sl./ Kritika tog cjelokupnog fokusa prati
dominantnu teoriju od njena nastanka. Neki od novih, kritičkih pristupa inkorporirani su u
dominantnu teoriju. To se u prvom redu odnosi na nove pristupe jednog dijela institucionalne
5
ekonomike, evolucionističke i okolinske ekonomike. Međutim, mnogi su drugačiji pristupi
ekonomiji ostali izvan dominantne teorije kao heterodoksne opcije kojima dominantna teorija
gotovo da i ne priznaje znanstvenost.
Pisanje udžbenika ekonomike s aspekta održivosti je u znatnoj mjeri pionirski poduhvat. Ne
stoga što novi „heterodoksni“ udžbenici ne postoje, jer ih već ima znatan broj, već zato što niti
jedan od tih novih pristupa nije tako konzistentan, matematički formaliziran u složene ili
jednostavnije „didaktičke“ modele kao što to nalazimo u udžbenicima dominantne ekonomike.
Svi su „heterodoksni“ pristupi opterećeni stalnim dokazivanjem kako dominantna ekonomika
ne tumači ekonomsku stvarnost nego dedukcijskim pristupom punim aksioma stvara privid te
stvarnosti, odnosno modelima formulira paralelnu stvarnost (Sylis….). Taj pristup neki
nazivaju autističnim, drugi ekonomijom na školskoj ploči i slično. Heterodoksni ekonomisti
uvijek traže opravdanje zašto njihov pristup i tumačenja odstupaju od dominantnog teorijskog
obrasca i zašto onda drugačija gledanja imaju svoje pravo građanstva.
Filozof Michel Foucault tvrdi da je u znanosti odabir „prave“ znanosti politički, te da je
dominantan onaj znanstveni pravac koji utvrđuje i osigurava interese vladajućih političkih
struktura. Slično tumačenje znanstvene paradigme kao sociološkog fenomena ima i Kuhn. U
slučaju ekonomske teorije takvi se stavovi potvrđuju.
Modrena ekonomika s dimenzijom održivosti također je opterećena tim problemom
samodokazivanja kroz kritiku dominantne ekonomike. Ukoliko želi afirmirati drugačiji pristup
mora se izričito distancirati osim od ontoloških osnova dominantne ekonomike, također i od
njenih epistemoloških postavki. U prvom redu od metodološkog individualizma, metodološkog
ekvilibrizma i metodološkog instrumentalizma, jednom riječju od statičnog mehanicističkog i
atomističkog-redukcionističkog shvaćanja svijeta, prirode i ljudskog društva.
Pod znak pitanja u tom se slučaju dovodi i „ekološka“ formula tri P: ljudi, priroda, profit
(People, Planet, Profit). Može li se uopće zamisliti dinamična, propulzivna i inovativna
ekonomija bez osnovnog, praktički isključivog, mikroekonomskog pokazatelja uspješnosti,
glavnog pokretača investicija, tehnološkog i organizacijskog „progresa“ – profita? Da li kriteriji
kao puna zaposlenost, društvena pravednost, individualna i društvena sigurnost, zdravlje
pojedinaca, društva i ekoloških sustava, uvjeti za puni procvat potencijala svih i svakog
pojedinca, imaju neko mjesto u ekonomskim kategorijama, kriterijima i kalkulacijama? Tko su
onda subjekti, akteri ekonomskih procesa? Koliko se to udaljava od principa i kriterija
suvremene globalizacije? Od zahuktale „financijalizacije“ praktički svih gospodarstava i
međunarodnih ekonomskih procesa?
Na sve to ovaj udžbenik može dati samo približne odgovore. Pored jednostavnog proglašavanja
neznanstvenim, trajno će biti izložen i kritici teorijske necjelovitosti i nekonzistentnosti,
nepodobnosti za klasično matematičko modeliranje i didaktičkih slabosti. Osnovni razlog što
ipak smatramo da on ima svoju vrijednost jest njegovo otvoreno suočavanje sa izazovima
suvremene stvarnosti koja pod pretpostavkom „business as usual“ vodi ljudsku civilizaciji u
slijepu ulicu, eufemistički rečeno.
6
ZAŠTO HOR EKONOMIKA
U osmom mjesecu 2017. godine uragan Harvey devastirao je Teksas, pa odmah zatim Irma se
obrušava na Karibe i Floridu. Uragani nisu novost, redovno se dešavaju. Ali uragan Katrina već
je 2005. poharao Teksas. Znanstvenici smatraju da se uragani takve snage javljaju jednom u
500 godina. Ovdje je prošlo 12 godina da se desi još razorniji! Posljedice nakon prvog bile su
materijalne, socijalne i psihološke. Najviše su pogodile najsiromašnije. Sve je to analizirano i
dokumentirano. Kakve će biti posljedice Harveya možemo već naslutiti.
Istovremeno Indija i Bangladeš dave se u poplavama. Siromašne zemlje i sirotinja u njima trpe
ogromne materijalne i ljudske štete. Diljem svijeta stotine neuobičajeno intenzivnih prirodnih
pojava s negativnim posljedicama neprekidno dokazuju da su klimatske promjene u punom
zamahu. Sve se to jednakim intenzitetom nastavilo i u ovoj godini. Znanost je našla razloge, ali
ne i odgovore koje će prihvatiti moćnici koji odlučuju kuda će ići dalje društvo i ekonomija.
Jasno je: „Business as usual“ ne može se nastaviti. Jednako kao ni dominantna ekonomska
teorija koja podržava takvo stanje. HOR ekonomika je nužan teorijski odgovor i mora postati
akademska alternativa tradicionalnoj ekonomskoj teoriji.
Kritike tradicionalne ekonomike i njenih epistemoloških osnova dolaze iz raznih pravaca
heterodoksne ekonomike koji se često u svojim pretpostavkama i pristupima isprepliću. Oni, za
razliku od dominantne ekonomske teorije, uglavnom otvoreno iskazuju svoj svjetonazor na
osnovu koga pristupaju tumačenju ekonomije. Naš je svjetonazor od začetaka bavljenja
ekonomskom teorijom2i problematikom razvoja3 zasnovan na sistemsko-informacijskoj teoriji.
Postupno je dobio nove dimenzije koje karakterizira pristup živim sustavima kao složenim
samostvarajućim, samoorganizirajućim dinamičkim i otvorenim cjelinama u neprekidnim
interakcijama među svojim komponentama, kao i interakcijama sa okolinom. Takvi sustavi
evoluiraju. Međutim, kako su svi ti procesi međuovisni, a sustavi ugniježdeni jedni u druge, oni
koevoluiraju. Dakle to je evolucionistički svjetonazor.
Na međunarodnoj sceni, u institucijama UN-a, Svjetske banke i MMF-a, pri tumačenju
održivog razvoja koristi se sugestivna slika tri sustava-stupa tog procesa: ekonomija-društvo-
priroda. Oni se kao venovi dijagrami presijecaju, čime se i vizualno stvara dojam njihove
povezanosti i određene (mada marginalne) međuovisnosti koja se mora ostvariti da bi se
realizirao održivi razvoj. Ono što na osnovi te slike u njenoj interpretaciji slijedi jest uvjerenje
da se radi o tri neovisna sustava koji djeluju na osnovu svojih autonomnih specifičnih kriterija
i pravila ponašanja koji se rubno (u tim zajedničkim presjecima) usklađuju u cilju ostvarenja
održivog razvoja.
2Trputec, Z. (1974), Spoljna trgovina i nacionalna privreda, Centar za proučevanjesodelovanja z deželami v
razvoju, Ljubljana. 3Stojanović, S. i Trputec, Z. (1979), Jedan teoretski koncept ekonomskog razvoja zasnovan na sistemsko
informacionom pristupu, Centar za proučevanje sodelovanja z deželami v razvoju, Ljubljana. str. 13
7
Slika 1. Triple botom line
Izvor:
http://www.yieldforprofit.com/index.php?option=com_content&view=article&id=21&Itemid
=14 , pristupljeno 15.02.2018.
Odatle se, kako smo naveli, kao slogan koriste tri P kojima se iskazuje održivi razvoj kao briga
o ljudima, briga o prirodi i briga o ekonomskoj uspješnosti. Dok za sada ostavljamo po strani
kriterije i principe održivosti za pojedince-društvo i prirodu, pozabavimo se ekonomskom
uspješnošću kako se iskazuje kroz profit.
Takav se koncept uspješnosti i ekonomske životnosti zasniva na tradicionalnom shvaćanju
ekonomije i tumačenju odgovarajuće ekonomske teorije. Ekonomska se znanost definira kao
znanost o optimalnoj alokaciji resursa kojom se postiže maksimalna efikasnost u proizvodnji
uz ostvarenje maksimalnog blagostanja potrošača. Pri tome se neupitno kao kriterij ekonomske
vrijednosti uzima tržišna vrijednost. Iz toga dalje slijedi pretpostavka da je tržište odgovarajući
organizacijski obrazac, dok se primjenom tržišne vrijednosti tako definirana efikasnost i
postiže. Kako je profit vezan uz kapitalistički tip privatnog vlasništva, cijeli PPP koncept ostaje
u domenu kapitalističke tržišne privrede.
Navedeni model je iskaz mehanicističkog i redukcionističkog gledanja na problematiku
održivog razvoja, a kojim se svaki od navedenih „stupova“ iskazuje kao samostalni sustav.
Stoga je implicitno u samom konceptu tako definiranog održivog razvoja sadržana pretpostavka
da će se takav razvoj nastaviti uspješno ostvarivati u tri paralelna organizacijska obrasca uz
marginalne modifikacije tamo gdje se presijecaju. Zbog načina na koji se dominantnom
teorijom tumače ekonomski akteri i odnosi među njima, zaključuje se da se u tom teorijskom
sustavu primjenjuje metodološki individualizam.
Još devedesetih godina prošlog stoljeća4 iznosimo drugačije gledanje na održivi razvoj
modelom ugniježdenih sustava kao iskazom holističkog pristupa. Takav vizualni prikaz,
detaljnije protumačen u radu 2014. godine5, zasniva se na interpretaciji stvarnosti shvaćene
kroz organizacijski obrazac multiakterskih mreža odnosa i procesa na osnovu kojih se mogu
4Trputec (1997), Paranimfo, etc…. 5Trputec et. al. (2014), Teorija i praksa održivog razvoja, Mostar, Fakultet za menadžment resursa-CKM, str. 84.
8
pratiti pojedinačni trajektoriji svakog od ugniježdenih sustava, kao i onaj sustava kao cjeline.
Pojedini ugnježdeni sustavi su zapravo specifični presjeci kroz jedinstveni sustav.
Slika 2. Ugnježdeni sustavi od pojedinca do geosfere
Izvor: Trputec Z., et al. (2014), Teorija i praksa održivog razvoja, str. 84
Ispravan izraz za najobuhvatniji sustav je planetosfera. Osnovna razlika u odnosu na prvi model
i pristup koji leži u njegovoj epistemološkoj osnovi (njegovoj znanstvenoj paradigmi) jest u
tome što holističkim poimanjem stvarnosti svi ugniježdeni, pa i najobuhvatniji sustav –
planetosfera - interaktuiraju i koevoluiraju. Puna međuovisnost ugniježdenih sustava iskazuje
se djelovanjem stalnih povratnih sprega. Proizlazi da niti jedan od ugniježdenih sustava nije
autonoman niti može djelovati na osnovu isključivo internih karakteristika, kriterija i pravila
ponašanja. Ako to na neki način pokušava činiti ili stvarno i čini, postupno će rasti unutarnje
proturječnosti u cjelini sustava, a koje će voditi njegovoj više ili manje radikalnoj izmjeni.
Konzekvence predložene promjene paradigme su vrlo duboke. Na osnovu mehanicističke
paradigme funkcioniranje pojedinih sustava shvaćeno je kao da se radi o autonomnim cjelinama
neovisnim od okruženja. To se zaista i desilo sa ekonomskom praksom i njenim teorijskim
tumačenjem putem neoklasičnog pristupa. Taj funkcionalni i evolucijski nesklad između
prevladavajuće ekonomske prakse i ponašanja cjeline sustava u koji je ekonomija ugniježdena,
redukcionistički i individualistički teorijski pristup ne može sagledati i protumačiti. Novim se
holističkim gledanjem mogu protumačiti i kritički sagledati posljedice prethodnog
redukcionističkog pristupa kojim se izgubila iz vida cjelina, pa se ne sagledavaju posljedice
autonomnog ponašanje ekonomije na tu cjelinu. Ekonomija će kroz povratne petlje između svih
ugniježdenih sustava dovesti, uz određeni vremenski pomak, do modificiranja ponašanja i
struktura svakog od njih. Time se potvrđuje da je holistički sistemički pristup ujedno i
evolucionistički.
Da bi se postupno uveli u evolucionistički svjetonazor i primijenili ga u ekonomskoj teoriji,
počnimo od jednostavnog određenja ekonomije, različitog od onog koji predlaže tradicionalna
ekonomika. Ekonomija se iskazuje kao sustav organiziran kao složena mreža aktera, odnosa,
9
procesa i struktura putem kojih čovječanstvo pribavlja sve što mu je potrebno za život.
Pribavljanje u svom ekonomskom sadržaju obuhvaća proizvodnju, raspodjelu, razmjenu,
potrošnju i očuvanje i razvoj resursa, te odlaganje i ponovnu upotrebu stvorenog.
Ekonomija nije neko zasebno živo biće nego je kompleksni sustav koji ima karakteristike živih
sustava, bili oni jednostavni ili složeni. Osnovna zajednička osobina ekonomskog i drugih živih
sustava je postojanje skupa unutarnjih interakcija i onih s okruženjem, odnosno svim ostalim
ugniježdenim sustavima. Prema tome, u razmatranju samog funkcioniranja ekonomskog
sustava razlikujemo tri tipa interakcija:
- interakcije među komponentama ekonomskog sustava,
- interakcije sa društvenim okruženjem
- interakcije sa prirodnim okruženjem.
Putem ova tri tipa interakcija ostvaruje se društveno-prirodna reprodukcija6. Uobičajeno je, u
skladu s evolucionističkim shvaćanjem ekonomije, same interakcije s prirodnim okruženjem,
zajedno sa internim, samostvarajućim procesima, nazivati metabolizmom. Za svaki živi sustav,
pa i za ekonomiju, okruženje je izvor onoga što život omogućuje, dakle ono je izvor
informacija, energije i supstance od kojih život ovisi. Pored samog društveno-prirodnog
metabolizma kojim se svi ti oblici razmjene odvijaju, postoji taj okolinski prostor koji se
iskazuje kroz sve one okolnosti koje podržavaju dane oblike života, njihove karakteristike,
organizaciju i procese. Jednim izrazom, to je sve ono što podržava postojeće stanje ekonomije,
društva i prirode i omogućuje dalje funkcioniranje, promjene i egzistenciju ljudskog društva.
Kada odnosi ekonomije, društva i prirodnog okruženja postanu kritični, jer ekonomija na
okruženje utječe tako da ga mijenja u pravcu stvaranja okolnosti koje više ne podržavaju
postojeću ljudsku civilizaciju i njen dalji napredak, pa čak i njen opstanak, EKONOMIJA SE
MORA MIJENJATI, a teorija koja ju tumači i usmjerava dobiva neke nove dimenzije i zadatke.
Povezani su zadaci ekonomske teorije humanog održivog razvoja (dalje HOR ekonomike):da
holistički i evolucionistički tumači ekonomiju i da u skladu s potrebama HOR-a ukaže na
moguće i potrebne pravce njenog mijenjanja kako bi osigurala održivost ljudske civilizacije.
Dakle, pozivajući se na razlikovanje „normativnog“ i „pozitivnog“ u ekonomskoj teoriji, HOR
ekonomika je u cjelini eksplicitno „normativna“, a ne „pozitivna“ znanost koja pretendira da
je lišena svih subjektivnih prosudbi i vrijednosnih sudova.
Navedeni je novi pristup zasnovan na konceptu trojedne stvarnosti koja se može znanstveno
spoznavati i prikazati korištenjem tri vrste modela:7Prvi je model stvarnosti kako je ona
spoznata do ovog trenutka (realitas formata). Postojeća spoznaja nije nikakva objektivna
preslika ili refleks stvarnosti, već ovisi o postojećim sredstvima posredovanja (transduktorima)
i spoznajnom aparatu pojedinaca i društvenih grupa koji tu spoznaju ostvaruju. Ukratko,
spoznajni doseg uz dane tehnološke domete ovisi od dominantne društvene metaparadigme i
6 Ibid. str.81-88. 7Stojanović, S., Trputec, Z., (1978), Jedan teoretski koncept ekonomskog razvoja zasnovan na sistemsko
informacionom pristupu, Centar za proučevanje sodelovanja z deželami v razvoju, Ljubljana str. 31
10
znanstvenih paradigmi pojedinih znanstvenih disciplina. Sama stvarnost nije dana sama po sebi
već je rezultat interakcije spoznavatelja i spoznavanog, kako to ističe kvantni pristup.
Druga je grupa modela kakva bi stvarnost mogla biti (realitas formans). Zasnivaju se na
filozofskom stavu da stvarnost nije samo ono što se opservira u njenom vanjskom, površinskom
sloju i dominantnom organizacijskom obrascu, već su to i mogućnosti koje su prikrivene i
zaleđene postojećim poretkom činjenica, njihovom prirodom i organizacijom. U otkrivanju
stvarnosti kakva bi mogla biti često je potrebno istraživati i one komponente sustava (aktere,
odnose, procese, strukture i svijest) koje već postoje, ali su u postojećem poretku stvari, kao i
u dominantnom spoznajnom aparatu, marginalizirane, naizgled nevažne, slučajne ili sporedne,
dok u biti u sebi sadrže potencijal mogućih promjena.
U skladu sa osnovnim konceptom HOR-a, na osnovu mogućih budućih stvarnosti formulira se
model stvarnosti kojoj se teži (realitas formatura) i koja ukazuje na poželjne pravce mijenjanja
sadašnjosti. Nije potrebno posebno naglašavati da je to izbor koji se zasniva na određenom
svjetonazoru, određenoj društvenoj metaparadigmi. Svijest o ulozi spoznajnog procesa u
shvaćanju i mijenjanju realiteta postaje primarna.
Odatle je nadalje jasno da održivost(kako je ovdje definirana) postoji samo onda kada je
ekonomija organizirana unutar sebe na odgovarajući način; kada se njen organizacijski obrazac,
ponašanje aktera, ekonomski procesi i postojeće strukture, kao i one u nastajanju, uspostavljaju
tako da mogu uspješno metabolirati sa prirodnim okruženjem, a to okruženje trajno podržavati
ekonomiju i društvo. Kako se kod metabolizma radi o unutarnjim i procesima s okruženjem, da
bi ekonomija ostvarila održivost u odnosu na svoje vanjsko, prirodno okruženje, ona mora imati
i svoju društvenu održivost.
Ti novi zahtjevi prema ekonomskom sustavu mijenjaju suštinski i samo gledanje na ekonomiju.
U definiciji HOR-a na koju se oslanjamo8 akcent je na transformaciji odnosa među ljudima i
njih prema okruženju, kako bi pojedinac, društvo i priroda postigli dinamičku i trajnu održivost
u promjeni. U takvom određenju HOR-a ekonomija je sredstvo postizanja društvene i prirodne
održivosti i stvaranja uvjeta punog procvata potencijala svakog pojedinca, a nema isključivo
cilj sama u sebi i po sebi. Ukoliko se takvo shvaćanje ekonomije prihvati, onda se zahtjevi za
transformacijom odnose i na organizacijski obrazac (institucije u svakom smislu te riječi),
ekonomske aktere, procese i strukture, kao i na ukupno gledanje na ulogu i smisao ekonomije.
Dosadašnje teorijsko određenje smisla, ciljeva i principa prema kojima se ekonomija organizira
i djeluje, sadržano je u njoj samoj - ekonomija je sama sebi svrha u smislu stvaranja i stjecanja
bogatstva9 bez obzira na to što će to donijeti mnogim pojedincima, društvenom i prirodnom
okruženju.
Da li je zaista taj odnos okruženje-ekonomija postao kritičan?
8 Trputec, Z. etal. (2014), Teorija i praksa održivog razvoja, Mostar, Fakultet za menadžment resursa- CKM, str.
88. 9To određenje traje od vremena Smithovog seminalnog djela „Bogatstvo naroda…“.
11
Pokušajmo potražiti odgovor korištenjem jedne parabole. Većina ljudi se ponekad podvrgava
medicinskim provjerama zdravlja. To su medicinske provjere biokemijskih karakteristika našeg
organizma, onih koje određuju naše biokemijske metaboličke cikluse. Same te karakterisitke
su znanstveno ustanovljene kvalitativno i kvantitativno, a njihovo stanje se utvrđuju analizom
krvi, urina i drugih sastojaka iz našeg tijela. Prisutstvo tih karakteristika u nekom tolerantnom
rasponu veličina ukazuje na cikličnost i dinamičku ravnotežu koja osigurava dobro
funkcioniranje našeg organizma.
U okviru opće logike funkcioniranja života – od funkcioniranja staničnih bića – prisutna je
cikličnost kojom je svaki živi sustav povezan sa svojim okruženjem. Iako to nije utvrđivanje
objektivno-subjektivnog stanja organizma, tehnički rečeno, njegovo se dobro funkcioniranje
identificira sa zdravljem.10 Ukoliko su vrijednosti pojedinih komponenti (biokemijske
komponente) izvan tolerantnih granica, liječnici smatraju da su to signali patoloških stanja i
procesa koji ukazuju da se biokemijski procesi u organizmu ne odvijaju na zadovoljavajući
način i da je zdravlje ugroženo. Još treba istaći da se dalje utvrđuje da li se radi o simptomima
akutnih ili kroničnih oboljenja.
Može li ova parabola poslužiti razumjevanju planetarnih problema koje smo najavili?
Nema sumnje da planet Zemlju karakteriziraju procesi složeniji od onih u našem organizmu.
Planetarni se iskazuju kao bio-geo-kemijski procesi. Atmosfera, voda i Zemljina masa nisu
doslovno živi, ali živi organizmi sve tri oblikuju i neprekidno mijenjaju. To su procesi
koevolucije živog i neživog sadržaja našeg planeta. Sadašnji su sastav atmosfere, vode i
površinskog dijela Zemlje stvorili, mijenjali i održavali metabolički procesi živih bića u
litosferi, hidrosferi i atmosferi.
Prema GAIA teoriji11 planetosfera je u gore navedenom smislu živi složeni sustav kome je
centralni dio (ugniježdeni sustav) biosfera u kojoj se odvija život. Ona se proteže nekih
jedanaest kilometara u dubinu mora i do četiri kilometra u dubinu litosfere, te 8-9 kilometara u
atmosferu. Biosfera je „u sendviču“ između ostatka zemaljske mase, rijetkog i hladnog dijela
atmosfere i tankog ozonskog omotača koji se zajedno sa ostalom atmosferom ponaša poput
filtera, membrane i zaštite prema vanjskom prostoru. Prema svom unutarnjem okruženju taj
cijeli sloj stvara efekt staklenika i tako regulira unutarnje biogeokemijske procese. Atmosfera,
hidrosfera, kao ni zemljina masa, nisu doslovno živi, ali živi organizmi sve tri oblikuju i
neprekidno mijenjaju, održavajući ih u stanju termodinamičke i kemijske neravnoteže. To su
10 O tome detaljnije Šarić, E. (2016), Kompleksni pristup zdravlju mreže života planete zemlje, Doktorski rad,
Univerzitet modernih znanosti-CKM, Mostar, str. 11 11 Lovelock, J. i Margulis, L. (1974), Tellus A: Dynamic Meteorology and Oceanography. Atmospheric
homeostasis by and for the biosphere: the gaia hypothesis. Vol. 26, ‐2, https://doi.org/10.1111/j.2153-
3490.1974.tb01946.x , pristupljeno 20.02.2018.
12
procesi koevolucije biotičkog i abiotičkog sadržaja planetosfere. Sadašnji su sastav atmosfere
stvorili, mijenjali i održavali metabolički procesi biosfere.
U metaboličkim procesima biosfere ključnu ulogu imaju bakterije koje utječu na kemijske
reakcije, kao što to u stanicama živih organizama čine enzimi. Planetosfera je potpuno
samostvarajuća i samooraganizirajuća. Planetarni metabolizmi pretvaraju neorganske
supstance u organske žive tvari i ponovo u nežive. Sve komponente te planetosferske mreže
proizvode se unutar nje same. Na taj se način stvara kompleksno ispreplitanje živih i neživih
sustava u mreži. U njoj se odvijaju biogeokemijski procesi u pozitivnim i negativnim povratnim
petljama. Relativno stabilni biogeokemijski procesi mogu se odvijati i održavati milijunima
godina.
Znanstvenici proučavaju biogeokemijske procese na našem planetu s ciljem da utvrde kakvo je
njihovo stanje danas u odnosu na te procese u posljednjih 11.700 godina, dakle u vrijeme
holocena. Prema istraživanjima, u tom su razdoblju biogeokemijski procesi i strukture
pogodovali razvoju i ekspolozivnom rastu ljudske civilizacije.12Opravdano je smatrati da su se
s gledišta ljudske vrste biogeokemijski procesi odvijali u optimalnim rasponima. Međutim,
upravo djelovanjem ljudske civilizacije u posljednjih nekoliko stotina godina utvrđuje se
tendenciju „iskakanja“ bitnih biogeokemijskih procesa (i odgovarajućih struktura) iz
optimalnog raspona vrijednosti iz razdoblja holocena.
Istraživanja koja su u tijeku ukazuju na invazivno djelovanje ljudske vrste na te granice putem
emisije aerosola, promjena biokemijskih ciklusa dušika i fosfora, mijenjanja sustava korištenja
zemljišta, narušavanja globalnog hidrološkog ciklusa, povećavanja kiselosti oceana, razaranja
klimatske stabilnosti (naročito emisijama CO2), kemijskog zagađivanja zemlje, uništavanja
integriteta biosfere – biodiverziteta, narušavanja ozonskog omotača.13 Pored ovih postoje i
brojne druge pojave i procesi koji utječu na održivi razvoj i koje će sigurno biti potrebno dalje
proučavati i kao probleme rješavati. Slijedeća slika 3 ilustrira tu situaciju.
12Koncept planetarnih granica uveden je 2009. godine, s namjerom da se definiraju granice unutar kojih ljudsko
društvo može sigurno djelovati i funkcionirati. Taj se pristup pokazao utjecajnim na globalnu politiku održivog
razvoja. Vidjeti Steffen, Will et al.(2015),: Planetary boundaries: Guiding human development on a changing planet,
Science,Vol. 347, Issue , Webinar, 10.1126 , str. 1286-1287 13Steffen, op.cit., str.3.
13
Slika 3. Trenutni status kontrolnih varijabli za sedam planetarnih granica
Izvor: Steffen, Will et al.,(2013) Planetary boundaries: Guiding human development on a
changing planet Science,Vol. 347, Issue , Webinar, 10.1126 str. 4
Na kakve posljedice djelovanja suvremene civilizacije ukazuju istraživanja ranijih geoloških
razdoblja?
Pokazuje se da je posljednjih pet milijardi godina postojanja sunčevog planetarnoga sustava za
cjelinu sustava, kao i za planet Zemlju, bilo mnogo burnih razdoblja koja su svjedočila manjim
ili većim planetarnim šokovima, krizama i katastrofama.
Orbite planeta dugo su se vremena „uštimavale“ i smatra se da nije isključeno da su se planeti
sudarali (nastanak mjeseca?). Sama je Zemlja mijenjala položaj i osni nagib više puta, sudarala
se sa meteorima i u dva razdoblja (pred više od dvije milijarde i pred 650 milijuna godina)
gotovo se pretvorila u ledenu grudu. To je dovelo u opasnost opstojnost života, a time i
evolucijski potencijal planeta. Od nastanka života na Zemlji, krize su uvijek pratile promjene u
biogeokemijskim ciklusima koji su, kako je rečeno, možda milijunima godina bili prilično
stabilni.
14
Slika 4. Orbite nebeskih tijela
Izvor: : https://www.space.com/40642-space-rock-generates-planet-nine-excitement.html ,
pristupljeno 01.03.2018.
Iako stabilnije sadašnje orbite nebeskih tijela solarnog sustava su kompleksne i stoga
neizvjesne.
Od kada, pred nekih 550 milijuna godina, nastaju u kambrijskoj eksploziji višestanična bića,
novonastale flora i fauna izgrađuju i uspostavljaju nove biogeokemijske cikluse planetosfere.
U posljednjih 450 milijuna godina izmjenjuju se razdoblja burnih i brzih evolucijskih
promjena,14 mirnijeg razdoblja stazisa i velikih šokova i katastrofa u kojima ogroman dio do
tada dominantnih vrsta biljaka i životinja izumire.
Ne ulazeći detaljnije u analizu uzroka tih katastrofa, evo kratkog opisa njihovih posljedica.15
Krajem geološkog razdoblja zvanog ordovicij (pred 440 milijuna godina) izumire 86% tada
živućih vrsta. Život se postupno oporavlja i rekombinira, te nakon 96 milijuna godina tog novog
vala života u kasnom devonu (pred 375 milijuna godina) ponovo izumire 75% vrsta.
Oporavljeni, izmijenjeni i obnovljeni život imati će nakon toga vrlo dugo razdoblje stazisa.
Nakon 124 milijuna godina novi šok i kriza u kasnom permiju (pred 251 milijun godina) gotovo
potpuno zatire život; nestaje 96% tadašnjih vrsta višestaničnih bića. Ipak, život se u novim
okolnostima ponovo oporavlja i traje slijedećih 51 milijun godina, sve dok krajem trijasa (pred
2000 miljuna godina) novi šok ne odnese 80% tadašnjih vrsta. Nastupa čak i geološki veoma
dugo vrijeme dominacije dinosaurusa u razdoblju jure i krede. Oni nisu mogli preživjeti
14
To je vrijeme eksperimentiranja prirode sa bićima i vrstama koje nastaju, uspijevaju se evolucijski prilagoditi
ili nestaju. Razdoblje kambrijske eksplozije poslužilo je paleontologu i evolucijskom biologu Stephenu Jay Gouldu
da o tome napiše nadahnutu i poetičnu znanstvenu knjigu „Wonderful Life“ (1989), W.W. Norton & Company,
New York, koja sadrži genijalne teorijske prodore u području evolucije. Gouldovu tezu o isprekidanoj evolucijskoj
ravnoteži modelom potvrđuju Landis, M.J. i Schraiber, J.G. Vidjeti njihov članak „Punctuate devolution shaped
modern vertebrate diversity“ (2017), http://biorxiv.org/content/early/2017/06/18/151175. 15 Različiti znanstveni izvori uglavnom se slažu glede postotka izumrlih vrsta u raznim geološkim razdobljima, a
koje smo ovdje iznijeli.
15
katastrofu izazvanu padom ogromnog meteora pred 66 milijuna godina. Tada izumire oko 76%
svih živućih vrsta.
Svako od navedenih razdoblja, koja traju najmanje pedesetak i najviše 134 miljuna godina,
svjedoči procesima koevolucije milijuna vrsta živih bića zajedno sa abiotičkom prirodom. Zato
se u svakom od tih razdoblja formiraju, uz stalne promjene, specifični biogeokemijski ciklusi i
strukture koji su pogodni i podržavaju egzistenciju takvog ekološkog miksa. Iskazuje se da su
te biogeokemijske okolnosti samostvarajuće, odnosno da su produkt koevolucije svih
ugniježdenih sustava - od bakterija do planetosfere.
Ako se svi ugniježdeni sustavi funkcionalno podržavaju, za svaki se od njih može reći da je
zdrav. Treba imati na umu i izvjesne posebnosti; za svaku živu jedinku i svaku živu vrstu
zdravlje širih i užih ugniježdenih sustava ustanovljava se i ocjenjuje na specifičan, uvijek
pomalo drugačiji način. To stoga što svaka vrsta ima i neke svoje posebne uvjete i pretpostavke
egzistencije, reprodukcije i evolucije.
Harmoničnost, blaženi mir, sigurnost, izvjesnost i savršenstvo odnosa nisu osobine uvjeta
života kao ekoloških struktura i kao planetarne pojave. Život se u kompleksnoj biogeokemijskoj
cjelini uvijek, kako to krize i izumiranja potvrđuju, nalazi u neizvjesnosti i na rubu kaosa. Zato
su život i življenje toliko velik univerzalni izazov i vrijednost.
Koji značaj i smisao imaju pristup, analiza i operacionalizacija koncepta ugniježdenih sustava
za povezanost planetosfere, antroposfere, ekonomske sfere i HOR-a?
Shematska slika ugniježdenih sustava sugerira da se radi o užim i širim sustavima pri čemu oni
širi sadrže uže. Hijerarhija ugniježdenih sustava govori da se cjelina širi sa svakim novim
obuhvatom. Širi i uži ugniježdeni sustavi imaju svoje specifične emergentne osobine.
Da li su ugniježdeni sustavi samo plod naše konceptualizacije radi boljeg shvaćanja složene
stvarnosti ili u njoj kao takvi i postoje?
Mentalnom organizacijom pojavnog svijeta vrše se presjeci kroz tu stvarnost, kako bi se
osvijetlili i shvatili posebni aspekti kojima se bave pojedinačne znanstvene discipline. To stoga
što realitet kao totalitet ne možemo shvatiti niti njime mentalno ovladati. Svaka znanstvena
disciplina određuje svoju domenu, predmet istraživanja, epistemologiju i metodologiju, što joj
daje privid samostalnosti, dok je suštinski ta disciplina samo jedan mogući presjek stvarnosti
kao totaliteta. Jezikom geometrije, presjeci mogu biti horizontalni, vertikalni ili po nekoj drugoj
osi. Nastavljajući se „geometrijski“ izražavati, ugniježdeni sustavi se proučavaju putem
vertikalnog presjeka, a sadržaji unutar ugnježdenih sustava putem horizontalnih presjeka. Zato
je točno da se niti jedna znanstvena disciplina ne može objasniti iz same sebe, svojim vlastitim
specifičnim jezikom, jer uvijek ostaje samo jedan mentalni presjek cjelovite stvarnosti kojoj
se možemo spoznajno približiti samo meta jezikom koji je izvan pojedine znanstvene
discipline. Tražimo ga prvenstveno kroz filozofiju.
Pitanje je također da li to znači da se uži sustavi jednostavno „utapaju“ u širem ili i dalje
zadržavaju svoje osobine i ponašanja? Što je sustav kao cjelina širi on je sve kompleksniji i
zbog tog povećanja kompleksnosti karakterizira ga novo, emergentno ponašanje koje se ne
16
može deducirati iz ponašanja užih ugniježdenih sustava, kao ni iz njihovih pojedinačnih
komponenti. U određenom smislu uži ugniježdeni sustavi mogu se promatrati kao komponente
šireg. Iako mi konceptualno hijerarhiziramo različite ugniježdene sustave, oni su međuovisni i
na višoj ugniježdenoj razini predstavljaju novu cjelinu s nižim ugniježdenim sustavima. To
prema teoriji kompleksnosti znači da na osnovu novih emergentnih osobina viši utječu na
ponašanje nižih ugniježdenih sustava. Vrijedi i obratan slijed utjecaja. Uvijek je pitanje koji
utjecaji u danim procesima imaju veću težinu.
Postoje mnogi primjeri koji mogu poslužiti kao ilustracija tog koncepta; fizički svijet je osnovni
ugniježdeni sustav na kome se grade kemijski, biološki, psihološki i društveni sustavi.
Poznajući ove različite ugniježdene sustave sa sigurnošću možemo tvrditi da svaki od njih ima
specifične karakteristike i ponašanje, te da nikakvim zbrajanjem fizičkih i kemijskih
komponenti biološkog ili društvenog sustava nećemo ustanoviti ponašanje i osobine tih dvaju
složenih sustava. Oni posjeduju specifične emergentne osobine i ponašanja.
S teorijske, ali i praktične točke gledišta, HOR planetosferu vidi kao hijerarhijski najviši sustav,
dok mu je sunčev planetarni sustav najbliže relevantno okruženje. Dalje bi bilo moguće
promišljati i o širim svemirskim sustavima kojima je sunčev planetarni sustav niži ugniježdeni
sustav. Planetosfera je sustav specifičnog emergentnog ponašanja koje će se neprekidno
mijenjati kako pod utjecajem izvana ili utjecajem njegovih emergentnih osobina, tako i na
osnovu promjena ponašanja nižih ugniježdenih sustava.16 Zaključak je s točke gledišta HOR-a:
Ako je dosadašnje emergentno ponašanje planetosfere bilo optimalno za egzistencijalno
funkcioniranje ljudske vrste, postoji evidentna potreba da ponašanje antroposfere podržava
dosadašnje ponašanje planetosfere.
Iz prethodnih se redaka nazire veza bio-geo-kemijske problematike i HOR-a, kao i HOR-a i
ekonomije. Govoreći o ekonomiji, svaka živa vrsta ima svoje interakcijske subjekte, objekte,
okolinu, način i sredstva „pribavljanja“, dakle svoju „ekonomiju“, ali suštinska je ekološka
karakteristika svih živih bića međuovisnost, stvaranje i održavanje goleme mreže života.
Upravo zbog toga, a na osnovu ekoloških spoznaja, valja zaključiti da život nije planet Zemlju
osvojio borbom, podjarmljivanjem i uništavanjem, nego umrežavanjem17 kao suštinskim
iskazom međuovisnosti.
Ova spoznaja mimoišla je modernu zapadnu civilizaciju koja svoje prirodno (ali i društveno)
okruženje doživljava prvenstveno kao objekte koji služe ostvarenju određenih,(uglavnom
parcijalnih) ljudskih interesa i ciljeva. U tom pristupu svi su, viši i niži ugniježdeni sustavi u
odnosu na antroposferu za nju instrumentalizirani – služe ostvarenju njenih interesa i ciljeva.
Neki od tih ciljeva, kao ostvarivanje tehnološkog i ekonomskog „progresa“, u ljudskom su
društvu univerzalno prihvaćeni. Što i kako se za njih uspostavljaju kriteriji, načini i principi
realizacije, ocjene rezultata, nisu stvari koje su jedinstveno prihvaćene. Međutim kroz
posljedice suvremenog tehnološkog i ekonomskog „progresa“ vidljivo je da je čovječanstvo
16O tome vidjeti Gunderson&Holling (2002) i Trputec (2007). Ograničenje ovog pristupa je evidentno – ne
obuhvaća utjecaje širih svemirskih sustava, a koji sigurno postoje. Čak su do sada imali velik utjecaj na
planetosferu (meteori i meteoriti). 17Genijalna tvrdnja biologinjeLynMargulis.
17
svojim postupcima ugrozilo vlastitu egzistenciju formulirajući svrhu vlastitog postojanja i
djelovanja na osnovu Velike paradigme Zapada18. Prema toj paradigmi svijet je objekt koga
čovječanstvo prisvaja i oblikuje za sebe, uglavnom borbom, a ne umrežavanjem. Narušavajući
na taj način odvijanje osnovnih biogeokemijskih (ekoloških) ciklusa u optimalnim granicama,
a time uvjete i procese putem kojih se postojeći život održava, ljudska djelatnost dovodi planet
na prag duboke nestabilnosti i kriza. Znanstveno je ustanovljeno da je planet ušao, među nizom
drugih negativnih tendencija, u novi val izumiranja živih vrsta. Po prvi put u povijesti Zemlje
kriza nastaje svjesnim djelovanjem dominantne vrste živih bića. Izumiranje je u tijeku, a dnevno
nestaje između 35 i 100 živućih vrsta!19
Kako je i samo ljudsko društvo podrovano ostvarivanjem egoističnih partikularnih interesa
raznih individualnih i grupnih društvenih subjekata i institucija, naslućuje se produbljivanje
društvenih, ekonomskih, tehnoloških i drugih razlika koje ugrožavaju egzistenciju dijelova
ljudskog društva. I to ne samo zbog zastrašujućih ratnih razaranja, nego i u ime tehničkog
progresa i ekonomskog prospriteta drugih (samo nekih) dijelova ljudskog društva. Često se
takve djelatnosti predstavljaju kao načini i sredstva djelotvornoga rješavanja nastalih općih
društveno-političkih i ekonomskih problema. U suštini, tada se radi o lažnim zadovoljivačima
potreba čovječanstva, jer se radi samo o zadovoljenju partikularnih interesa .20
Vidjeti ljudsko biće i ljudsko društvo kao ključne subjekte mreže života planeta Zemlje znači
od njih zahtijevati drugačije ponašanje od dosadašnjeg – napustiti određivanje kriterija
društvenog napretka, tehnološkog progresa, ekonomske organizacije i dinamike iz samih tih
domena, te ih podrediti univerzalnim kriterijima mreže života. To među ostalim znači,
uspostavljanjem novih kriterija očuvati i unaprijediti sve biogeokemijske cikluse koji su
odlučujući za zdravlje planeta i dokazano podržavaju egzistenciju ljudske vrste.
Nadalje se zaključuje da nije jedini problem održivosti u fizičkim granicama iscrpljivanja
prirodnih resursa, zagađivanju i gomilanju otpada, nego i u društveno-ekonomskom sustavu
koji ne održava u tolerantnim granicama odvijanje biogeokemijskih procesa i odgovarajuće
cjelokupni sadašnji biogeokemijski, ekološki i društveni planetarni sustav.
Gotovo u cjelosti našem svjetonazoru izbjegava iz vida nelinearno ponašanje kompleksnih
sustava kakva je planetosfera i svi u njoj ugnježdeni sustavi. Osim što u dinamičkom smislu
takve sustave karakterizirane izvjesnost glede njihovih budućih stanja i procesa, ono što jest
izvjesno je matematički i empirijski dokaz da u određenim trenucima dolazi do naglog
18Vidjeti Trputec (2007), Dizajn humanog održivog razvoja, Hrvatski leksikografski institut, str. 26 19Vidjeti Ceballos, G. etal. (2015) „Accelerated modern human-induced species losses: Entering sixth mass
extinction“, Science Advances, 19. June 2015, kao i Payne, J.L. etal. (2016), „Ecological selectivity of the
emerging mass extinction in th eoceans“. Science, 14. September 2016. 20
Primjer: Mjere MMF-a usmjesene su prvenstveno na povećanje fondova za otplatu međunarodnih dugova
pojedinih država, a provode se simboličkim nasiljem kojim se mjere prinudne štednje i umanjivanja platne
sposobnosti stanovništva proglašavaju sredstvima makroekonomske stabilizacije koja će dovesti do „ozdravljenja“
tih gospodarstava i osigurati ekonomski rast. Najnoviji je primjer u BiH uvođenje akciza na naftne derivate od
kojih će dohodak poslužiti jedino plaćanju dospjelih međunarodnih kredita, a ne za izgradnju novih dijelova
autoputa.
18
ubrzavanja nekih procesa koji postojeće sustave mogu dovesti do bifurkacijskih točaka. Njih
možemo, u praktičnom smislu, tumačiti kao krize i katastrofe. Restrukturiranja i novi oblici
samoorganizacije Planetosfere vjerojatan su ishod, ali što će to donijeti i kako će se odvijati
budući procesi jednostavno je nepoznato. Međutim, saznanja iz prethodnih pet katastrofa, u
slučaju šeste katastrofe upućuju na neke očekivane posljedice za do tada postojeće životne
oblike.
Pet prethodnih velikih izumiranja pokazala su da u pravilu u svakoj od pet prethodnih katastrofa
izumiru dominantne vrste živih bića na vrhu prehrambenog lancaili dobivaju u novom
razdoblju marginalnu ulogu. Nakon stotina tisuća ili par milijuna godina nakon katastrofa
uspostavljaju se novi biogeokemijski ciklusi i život se obnavlja u nekim novim oblicima i
ekološkim mrežama. Ali dominantne vrste prethodnih razdoblja više nisu dominantne ili se
uopće ne vraćaju na scenu života. Vrijeme oporavka nakon svake od ranijih katastrofa
vjerojatno je bilo i dulje od vremena nastanka i postojanja hominina, a svakako mnogo dulje
od vremena dominacije homo sapiensa.21
Dok, površno gledano, osobine prehrambenog lanca sugeriraju da preživljavanje znači
isključivo konkurenciju, antagonizme i borbu svih protiv sviju, dotle se u dubini ekoloških
procesa prepoznaju međuovisnost i suradnja, životne mreže, interakcije, sinergija i koevolucija.
Suvremena ekonomska praksa i s njom uvezana tradicionalna ekonomska misao, nisu pošle tim
drugim putem. Sirovi socijalni darvinizam (koji se prepoznaje kao preživljavanje jačih),
metodološki individualizam, egoizam u vidu maksimizacije individualnog zadovoljstva
potrošača i maksimizacije profita poduzeća, teorijski su izraz neekološkog i neevolucijskog
shvaćenja ekonomije i forsiranja njene organizacije i ponašanja njenih subjekata koja više nisu
ni društveno ni fizički održiva. I što je važna posljedica primjene takvih principa – sprječavanje
punog procvata potencijala svih i svakog ljudskog bića.
Sa filozofske točke gledišta puni procvat ljudskih potencijala svih i svakog pojedinog ljudskog
bića je imperativ koji proizlazi iz činjenice da svako ljudsko biće ima intrinzičnu vrijednost,
dostojanstvo i neponovljivost. Postoji i drugi, više pragmatičan razlog da se taj imperativ
prihvati i ostvari; ljudsko je društvo sustav komunikacija i interakcija među subjektima-
pojedincima, njihovim grupama i institucijama, što se u cjelini antroposfere iskazuju kroz njena
emergentna stanja i ponašanja.
Društvo se razlikuje od drugih kompleksnih sustava novom dimenzijom svog ponašanja, a koja
proizlazi iz karakteristike ljudskih bića kao misaonih, bića koja su svjesna sebe, svog djelovanja
i njegovih posljedica za sebe, druge i cjelokupno okružanje. Dakle i za cjelinu Planetosfere. Na
razni društva kao kompleksnog ugnježdenog sustava to se iskazuje kao smisao, kao značenje.
To su vanjski izrazi tog unutarnjeg svijeta svijesti, izrazi koji ističu društveni sadržaj koji čini
ogroman broj međusobno povezanih i isprepletenih karakteristika. One se iskazuju kao kultura,
21Iako se na osnovu novih saznanjagranice postojanju homo sapiensa neprekidno pomiču, pa su prema nekim
istraživanjima već blizu 300.000 godina, to su vrlo kratka razdoblja u odnosu na geološko, pa i biološko
postojanje u planetosferi.
19
svjetonazor, metaparadigma, sve karakterizirano fundamentalnom sviješću o općoj
međupovezanosti i međuovisnosti.
/U tom se smislu određuje filozofski odgovor na pitanje o poimanju slobode pojedinca. Dok
liberalizam slobodu definira negativno – kao odsutstvo od prinude – dotle ekološko-evolutivni
pristup slobodu pojedinca povezuje sa njegovom sviješću o smislu i značenju egzistencije u
mreži međuovisnosti. Stoga je sloboda djelovanje i primjena stvaralačkih sposobnosti
pojedinca u okviru spoznatog smisla i značenja mreže egzistencijalnih interakcija i
međuovisnosti./
U tom je smislu puni procvat potencijala svih i svakog pojedinog ljudskog bića istovremeno je
i ostvarivanje najvišeg stupnja individualne svijesti o sebi, svojim odnosima s drugima i
cjelinom univerzuma, odnosima koji određuju pojedinačno i kolektivno postojanje. Procvat
individualnih ljudskih potencijala preduvjet je stvaranja kolektivnih stvaralačkih snaga i
društvene inteligencije. Prema tome budi i svijest o vlastitoj odgovornosti za individualne i
kolektivne postupke.
Ukoliko takav put transformacije odnosa među ljudima nije otvoren, samo će jedan dio ljudskog
društva iskazivati znanje, sposobnost i odgovornost prema ponašanju koje utječe na cijelu
planetosferu. Za izgubljeni, neostvareni potencijal sviju ostalih, društvo će biti kvalitativno
osiromašeno, oslabljeno.
Svjetonazorska neujednačenost, društvena i ekonomska nepravda, nedostaci u znanju, mogu
onemogućiti ostvarenje održivosti. Neostvarenje potencijala pojedinaca je prepreka da svijest
o svim problemima i njihovoj međuovisnosti bude sinergijski komunicirana među pojedincima,
grupama, institucijama i narodima. Nastaviti će se iskazivanje egoističkih individualnih i
grupnih parcijalnih interesa, povratno djelovati na intenziviranje antagonističkih društvenih
procesa i na umanjivanje mogućnosti procvata potencijala svih i svakoga. To i jest stanje
„business as usual“ i put u katastrofu.
U čemu je potreba punog procvata potencijala svih i svakoga?
U samom karakteru i smislu mreža i umrežavanja, gdje moć, pokretačka snaga i inovativnost
zajednice ovise o tim kvalitativnim osobinama svakog umreženog pojedinca. Istovremeno te
osobine pojedinca ovise od cjeline mreže same ljudske zajednice kao cjeline.
Dijalogičnost ljudskog društva ogleda se u tome da ono sadrži istovremeno sinergijske i
antagonističke (negativne, čak i maligne) procese, što čini neizvjesnim njihov konačni rezultat.
Zato puni procvat ljudskih potencijala nije samo pozitivna stvar sama po sebi, nego se posebno
mora voditi računa i kuda će taj procvat voditi. Naime, potencijali se u djelatnom smislu mogu
usmjeriti i na ponašanja sinergijskog i na ona antagonističkog karaktera, što može dovesti do
posljedica koje se ocjenjuju pozitivno ili negativno po društvo, prirodu, a povratno i po
ekonomiju. Ta potreba raspoznavanja kuda vode i kako se koriste potencijali putem
individualnih i kolektivnih sposobnosti iskazana je koncepcijski u određenju što su to
autentične potrebe i autentični potencijali.
20
Priroda i djelatna usmjerenost tih potencijala uvelike ovise od okolnosti koje postoje u danom
društvu – od postojećeg dominantnog poretka stvari. Ovdje se ne misli doslovno samo na stvari,
već prvenstveno na organizacijske obrasce i društveno-ekonomske procese i njihove posljedice.
U tom smislu obrazovanje, ovdje ekonomsko obrazovanje zasnovano na dominantnoj
ekonomskoj teoriji, utječe na stvaranje tih potencijala (povećanje profesionalnog znanja) i
njihovo usmjeravanje (kakvo je to znanje, kako će ono moći biti korišteno). Tradicionalna
ekonomika potiče usmjeravanje potencijala i njihova korištenja u antagonističkom smjeru kroz
isticanja vrijednosti egoizma (greed is good), uske kalkulatorske racionalnosti22, shvaćanja
ekonomskih odnosa kao pretežito konkurentskih i konfliktnih, pretvaranja svega i sviju u
okruženju u objekte ostvarivanja parcijalnih interesa i ciljeva (a koji će nekim čudom –
djelovanjem nevidljive ruke - maksimalno zadovoljiti interese sviju), itd.23
U sve to uklapa se i takvo stanje i neprimjerenost suvremene ekonomske prakse i s njom
povezane dominantne ekonomske teorije koja takvu praksu legitimira, što je već odavno
prepoznato. Više od ilustracije neka posluži jedan primjer. Ozbiljna i recentna studija
neposrednog i posrednog subvencioniranja energetike koja koristi fosilna goriva24 procjenjuje
subvencije na svjetskoj razini za 2013. na $4,9 tisuća milijardi, a za 2015. na $5,3 tisuće
milijardi, odnosno 6,5% globalnog BDP-a (za 2013.). Od toga nenaplaćivanje za doprinos
globalnom zagrijavanju je 22%, troškovi zbog zagađivanja zraka 46%, šire negativne
eksternalije vozila 13%, troškovi vezani uz proizvodnju 11%, opći porezi na potrošnju 8%.
Daleko najveći subvencioner je Kina, pa zatim SAD, Rusija, EU i Indija. Eliminiranje
subvencija bilo bi smanjilo globalnu emisiju CO2 već 2013. za 21%, smrti izazvane zagađenjem
zraka za 55%, podiglo bi dohodak za 4%, a opće blagostanje za 2,2%. Subvencije su vrijednost
svega što nastaje kao trošak u proizvodnji i potrošnji, a nije uključeno u cijenu za finalnog
potrošača.
22Ovdje nije riječ o konceptu racionalnih očekivanja koji kritički razmatramo na drugom mjestu. 23 Ove upozoravajuće navode o dominantnoj ekonomskoj teoriji, njen utjecaj na formiranje ljudi u obrazovanju i
time posrednom utjecaju na realne ekonomske procese, potvrđuje jedno kritičko sociološko gledanje na
dominantnu ekonomiku koja tumači ekonomski sustav kao:
1. Društveni sustav koji nije uspio dati prioritet potrebama, a kamoli punom procvatu /potencijala – Z.T./
većine stanovništva;
2. Potpuno izvrnuti sustav ekonomskih vrijednosti koje oblikuju politiku i percepcije društvenih problema;
3. Opsjednutost idejom da je tržište jedini signifikantni oblik suvremene ekonomije;
4. Diskurs o ekonomiji koji ju vidi bitno različitom od ostalih aspekata društva;
5. Ovo prethodno vodi percepciji da zid dijeli ekonomiku od svih ostalih društvenih znanosti;
6. Strogo formalističko gledanje na ekonomski sustav, kako u formalno-matematičkom smislu, taku i u
Polanyjevu smislu uskog fokusiranja na optimizirajuće aktivnosti tržišta;
Stoga: Dominantna je tradicija ekonomike da je pogrešna na mnogim različitim (mada povezanim) razinama
– empirijskoj, metodološkoj, teorijskoj, epistemološkoj i ontološkoj.
Prema Morgan, J. (2017), Anontology for a digital age?, RealWorld Economics Review, br. 81, str.11., koji citira
sociologa Davida Elder-Vassa prema osobnoj komunikaciji. 24Coady, D. etal. (2017), How Large Are Global Fossil Fuel Subsidies?, World Development, vol. 91, Elsevier,
str.11-27. Subvencije postoje kada su cijene za potrošača ispod troškova proizvodnje, ispod okolinskih troškova
i općih poreza na potrošnju.
21
Mikroekonomska zasnovanost makroekonomije u novoj klasičnoj ekonomskoj teoriji (Lucas et
al.) kroz „racionalno“ ponašanje proizvođača i potrošača kao jednodimenzionalnih
maksimizatora profita, odnosno zadovoljstva, namjerno isključuje iz vidokruga ekonomske
teorije posredne troškove koji se generiraju pretežno u cjelini makroekonomskog sustava, a šire
se i izvan njega. Time je u potpunosti afirmiran metodološki individualizam kao jedan od
osnovnih principa koji se primjenjuje i na razinu proučavanja makroekonomskih pojava. Takva
ekonomika opravdava normativiziranje ponašanja menadžera kao „legalnih mandatara“ –
zadatak im je maksimizirati povrat (return) dioničarima. Ta „fiducijarna dužnost“ smatra se
jedinim ciljem korporacije.25 Što može ići tako daleko da se pozivaju na legalnu odgovornost
uprave korporacija u kojima su direktori propustili maksimizirati povrat dioničarima!
Što to praktično znači za ponašanje menadžmenta korporacija?
Za upravljački sustav korporacije prema tome imperativ je eksteriorizirati sve posredne, a po
mogućnosti i neposredne troškove (prebaciti ih na okruženje kako ono eksterno tako i ono
unutarnje – na radnike korporacije) s jedne strane, a interiorizirati sve eksterne i po mogućnosti
interne (maksimalno iskorištavanje radnog i tehnološkog potencijala korporacije) koristi koje
se mogu pozitivno odraziti na računovodstvenu i financijsku poziciju korporacije, a da se te
koristi ne moraju platiti. Time se suštinski samom ekonomskom teorijom legitimira neetičko
ponašanje upravljačkih korporacijskih struktura. Neetičnost26 je posljedica kratkovidnog
shvaćanja ekonomskog sustava čije se razumijevanje kroz prizmu metodološkog
individualizma svodi na interakcije individualnih ekonomskih aktera, pri čemu ponašanje i
pojave u cjelini sustava nisu teorijski relevantne. Stoga se cjelokupno područje korporacijske
društvene odgovornosti pojavljuje kao strano tijelo umjetno nakalemljeno na „zdravu
mikroekonomsku osnovu“ makroekonomike. /Jer KDO osuđuje neplaćanje, odnosno
izbjegavanje plaćanja poreza, smanjivanje dobrobiti radnicima, varanje i ucjenjivanje
dobavljača i partnera, varanje i oštećivanje potrošača, oštećivanje prirodnih resursa,
zagađivanje, ugrožavanje zdravlja i životnih uvjeta građana uopće, a posebno lokalnih
zajednica itd./.
Međutim, kritike te teorije i na njoj zasnovane prakse ponašanja ekonomskih subjekata, mnogo
su uspješnije od formuliranja drugačije ekonomske teorije koja bi dala cjelovita tumačenja i
konzistentne odgovore na uočene probleme. Takva teorija ne bi apologetski tumačila
ekonomske pojave, odnose i procese koji su velikim dijelom odgovorni za kritičnu situaciju
suvremene ljudske civilizacije. Pokušaji koji idu u tom pravcu suočeni su s mnogim vanjskim,
ali i unutarnjim svjetonazorskim, paradigmatskim, epistemološkim, metodološkim, statističkim
i drugim problemima, protivnicima i neizvjesnošću ishoda.
25 Sudac Delaware Supreme Court, Leo Strine, je u svom nedavno objavljenom članku rekao: “Directors must
make stockholder welfare their sole end.” U biti to isto kaže i tradicionalne ekonomska teorija. 26Hardy Schloer u knjizi The QuantumRelationsPrinciple, V&Runipress. Goettingen, Njemačka, 2016., govori o
dvoslojnoj etici, pri čemu se ona prvog reda zasniva preferencijalnom tretiranju određene vlastitegrupe, a
principi drugog reda su planetarni i zasnovani na Zlatnom pravilu (biblija, Kantov imperativ).
22
Sve kritike upućene tradicionaloj ekonomskoj teoriji nisu dovoljne da joj oduzmu teorijski
primat. One su svakako bitne kao sredstvo pojave krize dominantne paradigme ekonomske
znanosti. No ne i ustoličenje nove paradigme.
Evoluistička ekonomika trebala bi ponuditi drugačiji pristup. Ponajprije afirmirati tvrdnju da
sva živa bića da bi održala život - pribavljaju. Od prastarih jednostaničnih bakterija do ljudskog
bića život se održava pribavljanjem supstance, energije i informacija iz svog okruženja. Tako
se ponašaju individualna živa bića kao i složeni živi sustavi – od kolonija bakterija, ekoloških
sustava, do ljudskog društva. Ti procesi, zvani metabolizam, imaju u svakom od navedenih
sustava svoju unutarnju i vanjsku komponentu i odvijaju sa na cikličan način. Na primjeru jedne
stanice bilo kog organizma možemo prikazati cikličku logiku života:
Slika 5 Ciklička logika života.
Izvor: Capra, F. i Luisi, L, L., (2014)The systems view of life : A Unifying Vision, str.134.
Na temelju ove ilustracije može se zaključiti da su jednostavni, kao i složeni živi sustavi
(trebamo li to posebno dokazivati?) unutar sebe organizirani kao jedinstvene cjeline, a prema
svom okruženju imaju propusne granice. Obrazac njihove samoorganizacije je mreža u kojoj
se odvijaju procesi (samo)stvaranja i razgrađivanja unutarnjih komponenti strukture, a
razgrađeni nepotrebni dijelovi se vraćaju u okruženje. Ti sustavi nikada nisu u statičkoj
ravnoteži. Dok god život postoji, procesi se ciklički ponavljaju, a tijekom vremena se i
modificiraju.
U razmjerima cijelog planeta Zemlje kao otvorenog (biogeokemijskog) sustava, bitna je
njegova energetska otvorenost prema suncu. Sve ostalo, život u jednostavnim kao i vrlo
složenim ciklusima prisvaja i zatim vraća u okruženje. Ciklus se ponovo obnavlja. Stoga je
pribavljanje prirodno kad je ciklično, jer je tada ostvarena mogućnost njegovog kontinuiranog
ponavljanja. Takvo je pribavljanje održivo kroz ono vremensko razdoblje u kome opće prirodne
okolnosti koje su takvoj ukupnosti života pogodovale – traju. Upravo te okolnosti mogu se
mijenjati, što se u posljednjih pet stotina milijuna godina više puta ponavljalo u vrlo drastičnom
obliku. Tada su bili ugroženi, pa su i nestajali, mnogi životni oblici.
23
Pribavljanje u ljudskoj civilizaciji odvijalo se stotinama tisuća godina na takav prirodni način.
Kako se radi o društveno-ekonomskim procesima tijekom kojih je čovjek razvijao sredstva
posredovanja između sebe i prirodnih resursa, on je povećavao svoju proizvodnu moć, produbio
podjelu rada uz društveno usložnjavanje i raslojavanje. Kroz dugo razdoblje ljudske povijesti
pribavljanje se spoznavalo i tumačilo kao skup ekonomskih procesa koji nisu zahtijevali neku
posebnu pažnju, odnosno neko izdvojeno objašnjavanje. U svojoj razvijenoj formi pribavljanje
se raščlanilo na niz zasebnih, ali suštinski povezanih aktivnosti - proizvodnju, raspodjelu,
razmjenu i potrošnju. Pri tome je briga o postojećim lokalnim resursima s razvojem
sedanterskog načina života i poljoprivrede također postala dio pribavljanja. Ipak, mjestimično
na nekim lokalitetima, prekomjerna eksploatacija raspoloživih prirodnih resursa i u ranijim je
razdobljima dovodila do ekoloških kriza i napuštanja izraubovanih područja. To, međutim, nije
imalo globalne posljedice.
Industrijska revolucija, novi društveno-ekonomski kapitalistički poredak, oslonjeni na
znanstvenu revoluciju sedamnaestog stoljeća, mijenjaju sam proces i komponente pribavljanja
u ljudskom društvu. Ekonomija se više ne oslanja u pribavljanju samo na energiju sunca, vjetra
i vode, već i na neobnovljive izvore energije, najprije uglja, a zatim naftei plina. Jedna litra
benzina ima energijski potencijal sto sati napornog rada pojedinca. Ljudski rad u energijskom
smislu postaje marginalan, pa u ukupno korištenoj energiji svijeta danas čini manje od 1%.
Sam proces proizvođenja prestaje biti cikličan. Prolaz energije i materijala kroz proizvodni
proces, kao i proizvoda kroz potrošnju naziva se krozlaz (throughput). U tom novom razdoblju
u razvoju ekonomije krozlaz gubi ciklični karakter. U industrijskoj proizvodnji, ali i u
poljoprivredi, krozlaz ostavlja na zemlji neupotrebljiv, štetan i teško razgradiv otpad i zagađuje
zemlju, vodu i zrak. Isto se dešava i u potrošnji. Krozlaz u cjelini pribavljanja postaje pretežito
linearan.
Takav ekonomski sustav povezan je sa odgovarajućom društvenom organizacijom koju
karakterizira ekstraktivni dizajn; iz prirode se izvlače neobnovljivi resursi, posebno energenti,
a iz ekonomije pojedinci i određene organizacije izvlače financijska sredstva. Time se u društvu
stvara neravnomjerna distribucija dohotka i još neravnomjernija raspodjela bogatstva. Da bi se
sustav održao uz očuvanje sadašnjih osobina, zbog konkurencije i stalnih tehnoloških promjena,
poduzećima, pa time i cjelini sustava, neophodan je stalni ekonomski rast. Neograničeni rast uz
ograničene resurse i stalno zagađivanje na dulji rok je neostvariv. Priroda takve ekonomije je
neprirodna. Ona ne može ostvariti niti okolinsku niti društvenu održivost.
Suvremena ekonomika, formirana u posljednjih stotinjak godina, srasla je sa postojećom
ekonomijom kao njen znanstveni tumač. Okrenuta opravdavanju postojećih društveno-
ekonomskih odnosa i dominantne ekonomske prakse nije se kritički postavila prema osnovnom
dizajnu ekonomije i njegovim slabostima i ograničenjima. Kroz sam obrazovni proces takva
ekonomika ne odgovara zadatku kritičke ocjene postojećeg ekonomskog sustava i ekonomske
prakse.
Kako je već rečeno da nije dovoljno dominantnu ekonomsku teoriju kritizirati, nije li onda
najvažniji zadatak dizajnirati tranzicijsku ekonomiju budućnosti u svim njenim bitnim
aspektima koji trebaju biti pravci i oslonac dugoročne održivosti ljudske civilizacije? Ukoliko
24
se ta tvrdnja prihvati, nameće se potreba da se student informira o sadašnjoj situaciji, kao i o
potrebi i mogućnostima drugačije ekonomike - ekonomike humanog održivog razvoja. Usprkos
evidentnih slabosti, nedorečenosti i mogućih pogrešnih promišljanja, drugih opcija osim
traženja HOR ekonomike teško je uočiti. Vremena je malo, kriza je na našem pragu.
Literatura
Knjige:
- 1O'Boyle, B. i McDonough T.( 2017), A reply to TonyLawson, EconomicThought 6.1.
- Trputec, Z., Tibo, A.., Kovači, A., Šantić, N.,(2014), Teorija i praksa održivog
razvoja,Mostar,Fakultet za menadžment resursa- CKM
- Trputec, Z., (2007), Dizajn humanog održivog razvoja, Hrvatski leksikografski institut
Bosne i Hercegovine, Mostar
- Trputec, Z. (1974), Spoljna trgovina i nacionalna privreda, Ljubljana, Centar za
proučevanje sodelovanja z deželami v razvoju
- Stojanović, S. i Trputec, Z. (1979), Jedan generalni koncept ekonomskog razvoja
zasnovan na sistemsko informacionom pristupu, Ljubljana, Centar za proučevanje
sodelovanja z deželami v razvoju
- Capra, F. i Luisi, L, L.,(2014)The systems view of life : A Unifying Vision, New York,
Cambridge University Press
Doktorski rad:
- Šarić, E. (2016), Kompleksni pristup zdravlju mreže života planete zemlje, Doktorski
rad, Univerzitet modernih znanosti-CKM, Mostar
Članci:
- Lovelock, J. i Margulis, L. (1974), Tellus A: Dynamic Meteorology and Oceanography.
Atmospheric homeostasis by and for the biosphere: the gaia hypothesis. Vol. 26, ‐2,
https://doi.org/10.1111/j.2153-3490.1974.tb01946.x
- Steffen, W., Richardson, K., Rockström, J., E. Cornell, S., Fetzer, I., M. Bennett, E.,
Biggs, R., Stephen R. Carpenter, Wim de Vries,Cynthia A. de Wit, Carl Folke, Dieter
Gerten, Jens Heinke, M. Mace, G.,M. Persson, L., Ramanathan, V., Reyers, B., Sörli
S., (2015)Planetary boundaries: Guiding human development on a changing planet,
Science,
- Coady, D. et al. (2017), How Large Are Global Fossil Fuel Subsidies?, World
Development, vol. 91, Elsevier, str.11-27
- Morgan, J. (2017), An ontology for a digital age?, Real.World Economics Review, br.
81,
25
- Ceballos, G. et al. (2015) „Accelerated modern human-induced species losses: Entering
sixth mass extinction“, Science Advances, 19. June
Web izvori:
- http://www.yieldforprofit.com/index.php?option=com_content&view=article&id=21
&Itemid=14
- https://www.space.com/40642-space-rock-generates-planet-nine-excitement.html ,
26
PAMETNA MREŽA I RAZVOJ DECENTRALIZIRANIH SUSTAVA
PROIZVODNJE I OPSKRBE ELEKTRIČNE ENERGIJE U FUNKCIJI
ENERGETSKOG ZAOKRETA
Autor: Mr.sc. Džemal Hadžiosmanović dipl.el.ing.
Summary: Blockchain technology has become the foundation of digital economy
development. This technology has found its place in the power sector, especially in the field of
microgrids, whereby the possibility of developing local markets is opened up to which all
market functions take place automatically. Smarter-based microgrids and blockchain
technology become very competitive on the world electricity market, and this raises the
question of how the role of traditional electricity companies in the electricity market will be in
the future.
Key words: smart grids, microgrids, blockchain technology.
Sažetak: Blockchain tehnologija je postala temelj razvoja digitalne ekonomije. Ova tehnologija
je našla svoje mjesto u elektroenergetskom sektoru, a posebno u području mikromreža gdje se
otvara mogućnost razvoja lokalnih tržišta na kojima se sve tržišne funkcije odvijaju automatski.
Mikromreže zasnovane na pametnoj mreži i blockchain tehnologiji postaju veoma konkurentne
na svjetskom tržištu električne energije, a time se nameće pitanje kakva će u budućnosti biti
uloga tradicionalnih elektroprivrednih kompanija na tržištu električne energije.
Ključne riječi: pametne mreže, mikromreže, blockchain tehnologija.
1. UVOD
Energetski zaokret je potaknut klimatskim promjenama i nudi mnoge poslovne i političke
izazove. Sastavni dio energetskog zaokreta čine nisko-ugljične tehnologije, primarno
obnovljivi izvori energije, mikromreže, pametne mreže, električna vozila, skladišta energije,
energijska efikasnost i dr. Također dio energetskog zaokreta se odnosi i na reformu tržišta
električne energije koje se razvija kao rezultat procesa restrukturiranja, deregulacije i
liberalizacije elektroenergetskog sektora. U energetskom zaokretu se nameće potreba razvoja
decentraliziranih sustava proizvodnje i opskrbe električne energije tzv.mikromreža koje mogu
raditi neovisno od mreže i sinhronizirano sa mrežom. Mikromreže komuniciraju sa potrošačima
i sa mrežom na koju su priključene pomoću pametne mreže. Ovakvi sustavi mogu pridobiti
značajan broj kupaca na uređenom maloprodajnom tržištu električne energije jer su veoma
interesantne za primjenu blockchain tehnologija koje se mogu zasnivati na pametnoj mreži i
pametnim ugovorima gdje se isporuka i skladištenje električne energije, mjerenje utrošene
energije, obračun i naplata mogu vršiti automatski u okviru tih sustava.
27
2. PAMETNA MREŽA
2.1.ŠTO JE PAMETNA MREŽA ?
Pametna mreža je informacijsko-komunikacijska infrastruktura koja nastaje kao posljedica
razvoja i korištenja održive energije. Također, pametna mreža doprinosi modernizaciji
elektroenergetske infrastrukture i novih zahtjeva koji se javljaju u pogledu uređaja za
skladištenje energije (u sustavu ili u stambenim objektima), električnih vozila, zahtjeva za
upravljanjem potrošnjom od strane opskrbljivača (Demand Side Management - DSM) ili od
strane potrošača (Demand Respond - DR) [1]. Uz gore navedene zahtjeve, pojavljuju se i
zahtjevi za energijom uravnoteženja, te zahtjevi za povećanom sigurnošću i pouzdanošću rada
elektroenergetskog sustava. Pametna mreža daje tehnička rješenja za ispunjavanje gore
navedenih zahtjeva. Korištenjem suvremenih širokopojasnih komunikacijskih tehnologija (kao
što je BB PLC-Broadband Power Line Carrier) moguće je pored navedenih usluga pružati i
telekomunikacijske usluge (govorne, prijenos slike i dr.). Ova tehnologija će također obuhvatiti
i daljinsko upravljanje, daljinski nadzor, pametno mjerenje i dr. Prema [2], pametna
infrastruktura elektroenergetskog sistema se dijeli na tri podsistema: pametni energetski
podsistem, pametni informacioni podsistem i pametni komunikacijski podsistem.
Pametni energetski podsistem obuhvata proizvodnju električne energije, prenosnu mrežu,
distributivnu mrežu, mikro mreže, električna vozila i skladišta energije.
Pametni informacioni pod sistem obuhvata :
• pametna brojila,
• senzore,
• PMU (Phasor measurement units) i dr.
Ovaj podsistem nudi mogućnost upravljanja informacijama, modeliranje podataka, analize
informacija, integracije, optimizacije i dr.
Pametni komunikacijski podsistem koristi bežične komunikacijske tehnologije, odnosno :
• bežične zamkaste mreže,
• mobilne komunikacijske sisteme,
• radio veze,
• satelitske komunikacije,
• mikrovalne veze i dr.
Pametni komunikacijski pod sistem koristi i žičane tehnologije, odnosno:
• optičke komunikacije,
• javnu telefonsku infrastrukturu (PSTN-Public Switched Telephone Infrastructure),
• komunikaciju putem energetskih vodova (PLC-Powerline communications) i dr.
28
Slika 1. Pametna infrastruktura
Ekonomski povrat ulaganja (ROI) postaje ključno komercijalno, javno i političko pitanje za
projekte i planove pametne mreže u Svijetu [3]. Međutim najbolje rezultate u okviru
istraživačkih projekata daju projekti koji imaju holistički pristup koji se odnosi na inovacije,
ekonomske efekte, zaštitu okoliša, pouzdanost sistema i korisnike. Slijedeća slika daje prikaz
različitih rezultata postignutih holistički pristup projektima pametnih mreža.
Slika 2. Rezultati holističkog pristupa pri analizi projekata pametnih mreža
29
Mnoge zemlje su pokrenule razvoj pametnih mreža, među kojima je interesantan primjer Velike
Britanije gdje je predviđena implementacija pametne mreže sa 50 mil. ugrađenih brojila do
2020 godine. Ukupan trošak investicije je 11 biliona funti [4]. Prema [5], izgradnjom pametne
mreže prihod virtualnih elektrana (mikromreža) u svijetu bi mogao porasti sa 1,1 milijarde
dolara u 2014. na 5,3 milijarde dolara u 2023.
2.2.USLUGE U PAMETNOJ MREŽI
Prema [6], pametna mreža će omogućiti: Kupcu bolji uvid u korištenje energije i cijenu
korištenja energije, te plaćanje prema stvarnoj potrošnji i mogućnost uštede efikasnijim
korištenjem energije, smanjenje troškova očitavanja brojila i obračuna potrošnje električne
energije, te lakše planiranje potrošnje kupaca, upravljanje zahtjevima kupaca i razvoj sistema
za upravljanje zahtjevima kupaca tzv. CRM – Customer Relationship Management.
Distribucijskim kompanijama pametna mreža nudi smanjenje gubitaka, bolje upravljanje
mrežom i zahtjevima za proizvodnim kapacitetima, lakšu prognozu opterećenja sistema, lakše
odlučivanje o investiranju u elektroenergetske objekte, određivanje tehničkih karakteristika
zaštitne opreme (osigurači, releji, sklopke) i dr. Proizvođačima lakšu prognozu proizvodnje,
lakše odlučivanje o investiranju i lakše donošenje odluka o nastupu na tržištu električne
energije. Nacionalnim vladama smanjenje emisije CO2, bolju analitiku kupaca, lakše praćenje
parametara kvalitete isporučene energije, poboljšanu prognozu opterećenja, lakše odlučivanje
o investiranju i dr. Cilj razvoja pametne mreže je da do 2030. godine energetska mreža bude
potpuno automatizirana, a to podrazumijeva da će imati mogućnost praćenja i kontrole svakog
kupca i čvora, osiguravajući dvosmjerni protok električne energije i informacija između
proizvođača i potrošača električne energije [7] .Tako će se poboljšati efikasnost i praćenje toka
energije prikupljanjem podataka od proizvodnih jedinica električne energije do podataka o
mreži, te o krajnjim potrošačima. Pametna mreža nudi rešenja koja omogućavaju rešavanje
problema nadzora i zaštite, izgradnje AMR (Automatic Meter Reading)/AMI (Automatic
Metering infrastucture), DSM (Demand Side Management)/DR (Demand Respond), te
integraciju obnovljivih izvora i električnih vozila.
Pored navedenih prednosti i beneficija, pametne mreže će donijeti i mnoge beneficije za
društvo.
3. MIKROMREŽE
3.1. ŠTO SU MIKROMREŽE?
Mikromreže su male, napredne električne mreže sa značajkama koje ih čine posebnim u
pogledu upravljanja energijom i osiguravanja pouzdanosti isporuke energije koja je zasnovana
na suvremenoj informacijsko-komunikacijskoj infrastrukturi-pametnoj mreži. Prema [8],
unutar mikromreže se nalazi jedna ili više vrsta objekata distribuirane proizvodnje energije
(solarni paneli, vjetroturbine, CHP, vjetrogeneratori i sl.) koji proizvode energiju. Novije
mikromreže sadrže skladišta energije-baterije. Mikromrežom upravlja napredni softver,
namijenjen primarno za balansiranje ponude i potražnje unutar mikromreže, skladištenje
energije, a sve u skladu sa ciljem postizanja optimalnih financijskih rezultata u pogledu cijene
energije. Postoje izolirane mikromreže i mreže koje rade paralelno sa mrežom. Izolirana mreža
služi za napajanje koledža, kampusa, bolničkih kompleksa, poslovnih centara ili vojnih baza.
Mikromreže se najviše razlikuju po svojoj sposobnosti da u slučaju kvara na mikromreži iste
30
se mogu napajati sa centralne mreže i nastaviti opskrbu električnom energijom svojih kupaca.
Mikromreže uključuju proizvodnju, pohranu i opterećenja, a mogu raditi samostalno u mreži
povezanoj s centralnom mrežom i u otočnom načinu rada. U prvom slučaju mikromreža može
samostalno optimizirati vlastitu snagu proizvodnje i potrošnje uzimajući u obzir ekonomiku
sustava kao što su odluke o kupnji ili prodaji energije. U oba načina rada, sustav može smanjiti
emisije CO2 maksimiziranjem potrošnje obnovljive energije i minimiziranjem proizvodnje iz
fosilnih goriva. U otočnom načinu sustav je u stanju uravnotežiti proizvodnju i potražnju, te
može zadržati napon i frekvenciju u definiranim granicama uz odgovarajuću kontrolu.
Nezavisna lokalna kontrola generatora, baterija i opterećenja mikromreža temelji se na
učestalosti padova i naponske razine na terminalu svakog uređaja. To znači da mikromreža
može raditi na stabilan način tokom nominalnih radnih uvjeta i tokom prijelaznih događaja.
Mikromreže karakteriziraju slijedeća svojstva [9]:
- Kompatibilnost: U potpunosti kompatibilne s postojećom elektroprivrednom mrežom
(komunalnom) mrežom.
- Fleksibilnost: Tehnologijski neutralne i sposobne nositi se s raznolikom mješavinom
obnovljivih i fosilnih goriva.
- Skalabilnost: Rastu kroz dodatnu instalaciju proizvodnih jedinica, uređaja za
skladištenje i uređaja za upravljanje opterećenjem. Takvo proširenje obično zahtijeva
inkrementalno novo planiranje mikromreža i može se izvesti na paralelan i modularan
način kako bi se povećala visoka proizvodnja i potrošnja energije.
- Efikasnost: Centralizirane kao i distribuirane upravljačke strukture mogu se
optimizirati korištenjem generatora, upravljanjem isporuke energije i pražnjenjem
jedinica za pohranu energije, te upravljanje potrošnjom.
- Ekonomija: Prema istraživanjima tržišta, ekonomiji oporavka topline i njezinoj
primjeni od strane CHP-a sustava su vrlo važni za evaluaciju mikromreža. Osim toga,
korištenje obnovljivih izvora energije pomoći će smanjiti troškove goriva i emisije
CO2.
- Model peer-to-peer: Mikromreža može podržati pravi „peer-to-peer“ model za rad,
kontrolu i trgovinu energije, što je jedan od važnijih preduvjeta za primjenu
blockchain tehnologija, koje omogućavaju formiranje malih lokalnih tržišta i otvaranje
perspektive za „građansku energiju“. Osim toga, interaktivne energetske transakcije s
centraliziranom elektroprivrednom (komunalnom) mrežom također su moguće na ovaj
način. Predloženi koncept ne diktira veličinu i brzinu rasta mikromreže.
31
Slika 3. Primjer mikromreže izgrađene na pametnoj mreži
3.2. USLUGE U MIKROMREŽI
Mikromreže mogu raditi u otočnom načinu rada kada dođe do nestanka struje, smanjujući
osjetljivost na napajanje i povećanje pouzdanosti i otpornosti mreže. Kada mikromreža
sudjeluje na veleprodajnim tržištima, one mogu pružati usluge operatorima prijenosnog sustava
tzv.OPS i ostvarivati prihode na temelju pravila o pružanju pomoćnih usluga na tržištu
električne energije. Energetska arbitraža je usluga u kojoj mikromreža kupuje električnu
energiju pri niskim cijenama (kao što je noću) i prodaje energiju po višim cijenama tokom
razdoblja vršnih opterećenja.
Mikromreža može osigurati i slijedeće usluge:
- Frekvencijsko reguliranje kao uslugu OPS-ovima kako bi održala ravnotežu između
ponude i potražnje u svakom trenutku;
- Rotirajuću/nerotirajuću rezervu pomoću svoje instalirane baterije ili rezervnog
generatora poput dizelskih motora;
- Odgodu ulaganja u velike elektrane povećanjem distribuirane proizvodnje u
elektroenergetskom sustavu. (Na primjer, instalacija fotonaponskih ćelija na
krovovima objekata smanjuje potražnju u distribucijskom sustavu i osigurava
adekvatnost resursa što znači da se povećanje kapaciteta prijenosnog i distribucijskog
sustava može odgoditi).
- Oslobađanje zagušenja na prijenosnim linijama i eliminiranje plaćanja visoke
pristojbe. Baterije omogućuju mikromrežama povećanje vlastite potrošnje PV
elektrana i izbjegavanje ograničenja proizvodnje. Ključno za komercijalne i
industrijske kupce je to da mikromreža može raditi u otočnom načinu (off-grid) tokom
nestanka isporuke od strane elektroprivredne kompanije, kao što su tvornice, koje će
imati značajne ekonomske gubitke tokom nestanka električne energije.
32
- Smanjenje ukupne potrošnje energije distribuiranim izvorima energije, osiguranje
vrhunsko „peglanje“ u pogledu upravljanja troškovima potražnje i upravljanja
nabavom energije temeljem vremena korištenja. Ta sposobnost omogućuju klijentima
upravljanje mjesečnim računima za električnu energiju. Na slijedećoj slici je dat
prikaz usluga koje mikromreža može ponuditi.
Slika 4. Usluge koje mogu pružati mikromreže.
4. KAKVA JE ULOGA BLOCKCHAIN TEHNOLOGIJA PRI RAZVOJU
MIKROMREŽA I ZAŠTO BLOCKCHAIN TEHNOLOGIJA MOŽE OMOGUĆIT
BRŽI ENERGETSKI ZAOKRET ?
4.1.KAKO FUNKCIONIRA BLOCKCHAIN?
Primarne beneficije koje se ostvaruju izgradnjom pametnih mreža i mikromreža se odnose na
realaciju pružatelj usluga-korisnik usluga. Blockchain tehnologija nudi značajna poboljšanja
koja mogu uanprijediti ovu relaciju. Kada pružtelj usluga i korisnik pristaju na ulazak u
transakciju, oni određuju varijable od značaja za ovu transakciju navodeći primatelja,
pošiljatelja i veličine između ostalog, te sve informacije koje se odnose na pojedinca [10]. Ta
transakcija kombinira pojedinosti o izvršenim transakcijama tokom istog razdoblja za stvaranje
novog bloka podataka. Ovo je usporedivo sa slanjem e-pošte, koje su također podijeljene u
zasebne blokove podataka. Blockchain je drugačiji po tome što se ovaj proces odnosi na
jedinstvenu standardiziranu transakciju. Svaka je transakcija šifrirana i distribuirana mnogim
pojedinim računalima (peer-to-peer), od kojih svaki pohranjuje podatke lokalno. Članovi mreže
automatski potvrđuju (ovjeravaju) transakciju pohranjenu na lokalno računalo. Podaci
pohranjeni u bloku potvrđeni su koristeći algoritme, kojima pridaju jedinstveni hash za svaki
blok. Svaki takav hash stvara niz brojeva i slova na temelju podataka pohranjenih u relevantni
blok podataka. Ako se bilo koja informacija vezana za bilo koju transakciju naknadno mijenja
kao rezultat neovlaštenih radnji ili transakcija zbog pogrešaka prijenosa, (npr točan iznos
transakcije), algoritam se izvodi na promijenjenom bloku. Sve kombinacije brojeva/slova su
kontinuirano provjeravane i pojedinačni blokovi podataka su u kombinaciji kako bi stvorili
lanac blokova podataka - blockchain. Zbog povezivanja tih kombinacija brojeva/slova,
informacije pohranjene na blockchain ne mogu biti neovlašteno korištene (barem to bi
zahtijevalo mnogo napora). Ova kontinuirana provjera (nazvana "rudarstvo") od strane članova
blockchain-a, koji su nagrađeni za ovu uslugu prema snazi računala kojom pridonose procesu.
33
Proces provjere osiguravaju svi članovi koji se mogu dodati blockchain-u jer naknadne izmjene
nisu moguće. To omogućuje izravnu, peer-to-peer transakciju između osoba ili organizacija
koje su imale potrebu za uslugom posredovanja u redoslijedu kako bi njihove transakcije bile
legitimno zabilježene. Na primjer, dok je banka potrebna kao posrednik u izvršavanju
financijskih transakcija između dvije strane, na blockchain-u ista transakcija može biti izvršena
i dokumentiran izravno između dviju stranaka ako se koristi ova tehnologija. Svaki blockchain
je u osnovi takozvani "DApp" (decentralizirana aplikacija) koja djeluju na temelju peer-to-
peer protokola i koji dolazi s posebnim značajkama koje pružaju funkcionalnu distribuiranu
pohranu podataka o transakciji. DApps su open-source aplikacije koje predstavljaju ugovor
između mreže i njenih korisnika i koji se izvode na distribuirani registar (takozvanu "knjigu"),
kao što je Bitcoin ili Ethereum blockchain. Ono što čini ovu vrstu aplikacije posebnom je da
niti jedna institucija ne kontrolira te ugovore ili ima zakonski nadzor nad njima, ali da su sve
odluke (npr.o prilagodbama protokola) usvojene konsenzusom između korisnika na temelju
računalnog koda. Da bi se zahtjev mogao kvalificirati kao pravi za decentraliziranu primjenu,
podaci i protokol moraju biti pohranjeni na javnom, decentraliziranom blockchain-u (kako bi
izbjegla središnja točka neuspjeha) i ocjenjena pomoću decentraliziranog mehanizma provjere
(npr."dokaz o radu"). Pravilno decentralizirane aplikacije osiguravaju pouzdanost tako da se
može voditi evidencija o svim transakcijama i poslovnim modelima, čak i u slučaju da ključne
web stranice i sučelja budu odsutna. Također, nitko ne može naknadno izmijeniti ili brisati
knjigu događaja. Na slijedećoj slici je dat prikaz funkcioniranja blockchain tehnologije .
Slika 5. Način funkcioniranja blockchain tehnologije
4.2.PODRUČJE PRIMJENE BLOCKCHAIN TEHNOLOGIJE
Pored pametnih mreža i mikromreža, blockchain tehnologija se može koristiti i u drugim
područjima. Kada je riječ o praktičnoj primjeni blockchain tehnologije, daleko je najveći
napredak postignut u financijskom sektoru [10]. U financijama, za razliku od ostalih sektora,
rješenja blockchain-a koriste se od strane malih zajednica, ali i velikih financijskih igrača, kao
što su npr.međunarodne poslovne banke.To se najviše može objasniti zbog činjenice da je u
području financijskih usluga, model transakcije blockchain može pružiti ogromno smanjenje
troškova i učiniti procese učinkovitijim, sve u kratkom vremenu. Iz perspektive potrošača, što
su najzanimljivija pitanja za blockchain model - javni ili privatni- će biti uspješan koliko će se
pametni ugovori koristiti u budućnosti.
34
Slika 6.Područje primjene blockchain tehnologije
4.3 MIKROMREŽA I PAMETNA MREŽA NA BLOCKCHAIN PLATFORMI
Tehnologija blockchain-a s peer-to-peer trgovinom energije omogućuje mikromrežama da
trguju s viškom energije iz solarnih panela i baterija izravno jedan s drugim bez posredovanja
prodavača ili lokalnog komunalnog servisa [10]. Kao rezultat toga, mikromreže mogu razvijati
tržište električne energije sa drugim mikromrežama iz susjedstva. Slika 7. prikazuje razlike
između tradicionalnog transakcijskog modela i modela blockchain-a s peer-to-peer trgovinom
električne energije. U tradicionalnom modelu tržišnih transakcija, energija se proizvodi putem
centralizirane proizvodnje i isporučuje se potrošačima putem prijenosnog i distribucijskog
sustava kojim upravljaju energetski subjekti. U tom sustavu banke djeluju kao pružatelji usluga
platnih sustava, upravljaju financijskim transakcijama, tako da mikromreže mogu prodati višak
električne energije na mrežu na temelju određenih bankarskih troškova. Blockchain transakcije,
kao decentralizirani model, omogućuju mikromrežama da trguju svojim viškovima električne
energije izravno sa svojim susjednim mikromrežama, bez potrebe za posredovanjem
energetskih tvrtki ili banaka. Blockchain mikromreža može osigurati da se lokalna energija
potroši na lokalnoj razini, što će pomoći sprečavanju prijenosnih zagušenja i odgoditi izgradnju
energetske infrastrukture. Na ovakvom tržištu, potrošači mogu kupiti električnu energiju iz
susjednih krovnih PV elektrana, obližnjih vjetroelektrana ili centraliziranih elektrana [10].
35
Slika 7 Razlike između tradicionalnog transakcijskog modela i blockchain-a modela s peer-
to-peer trgovinom električne energije.
"Pametan ugovor" predstavlja digitalni protokol koji automatski izvršava unaprijed definirani
proces transakcije bez zahtijevanja sudjelovanja trećeg (npr. banke). Primjerice, bilo bi moguće
stvoriti potpuno automatiziran pametan ugovor između proizvođača i potrošača energije koji
opskrbu i plaćanje vrše temeljem pametnog ugovora. Ako je kupac propustio izvršiti plaćanje,
pametni ugovor bi automatski osigurao da napajanje bude obustavljenjo do plaćanja, ukoliko
je ovo definirano u ugovoru. Ovaj razvoj predstavlja prijetnju tradicionalnim poslovnim
modelima banaka, što može dovesti do isključenja od tržišnog plaćanja, a predstavlja tržišnu
prijetnju tradicionalnim elektroprivrednim kompanijama jer se proizvodnja, isporuka električne
energije, te naplata može se vršiti u okviru jedne mikromreže zasnovane na blockchain
tehnologiji.Tako da se izbjegavaju troškovi nastali pri očitanju brojila, obračunu utrošene
energije, troškovi naplate i troškovi isključenja neurednih platiša električne energije i
mikromreže postaju konkurentnije upravo radi nepostojanja navedenih troškova. Na ovaj način
se mogu formirati mala lokalna tržišta električne energije, npr na području jednog sela,
gradskog kvarta ili cijele lokialne zajednice koja mogu biti veoma konkurentna u odnosu na
tradicionalne elektroprivredene kompanije.
4.3.ZAŠTO BLOCKCHAIN TEHNOLOGIJA MOŽE OMOGUĆIT BRŽI
ENERGETSKI ZAOKRET
Do 2020. godine 42% globalnih elektroenergetskih kapaciteta bit će uloženo u lokalnu-
građansku, distribuiranu proizvodnju [11]. U ovim uvjetima bit će teže predvidjeti koliko je
električne energije potrebno za lokalnu upotrebu i kolika se količina energije može isporučiti u
mrežu. Kada se proizvodnja prebaci na lokalno, ima smisla najprije optimizirati i podmiriti
tržišne transakcije na lokalnoj razini, prije nego se izvrši isporuka električne energije na glavnu
mrežu s ciljem rješavanja preostale količinske razlike. Potrošači bi mogli biti zainteresirani za
kupnju viška energije od susjeda ako susjedne solarne elektrane proizvode više nego što je
potrebno za zadovoljenje vlastitih potreba i ako nude bolju cijenu. Ali kad susjed ima višak
36
proizvodnje, neki drugi proizvođači koji nisu u susjedstvu vjerojatno imaju isti taj višak
energije koji mogu ponuditi. Zauzvrat, to uzrokuje probleme za operatore mreže. Operator
mreže se mora nositi sa mrežnim zagušenjima, bez ikakve naknade za to. Mikromreže,
poluovisni sustavi proizvodnje i distribucije električne energije, mogu pomoći u rješavanju tih
problema. Za ravnotežu ponude i potražnje u novom okruženju potrošnje električne energije
potrebna je druga vrsta tržišta-mala lokalna tržišta čija se proizvodnja zasniva na
mikromrežama, komunikacija unutra tržišta se odvija u realnom vremenu putem pametne
mreže, a transakcije između korisnika putem blockchain tehnologije. Pametna mreža može
jamčiti da se lokalna proizvodnja troši na lokalnoj razini. To smanjuje pritisak na
elektroprivrednu mrežu, povećava prijenosni kapacitet i smanjuje velike investicije u
infrastrukturu. Prema [10], načelo blockchain-a je da se olakša izravno rješavanje zahtjeva
između stranke koja pruža uslugu i stranke koja prima uslugu. Cijeli proces se odvija po osnovu
„pametnog ugovora“. Stoga nije potrebna usluga treće strane; banke ili u ovom slučaju neke
druge uslužne institucije. Obavljene transakcije su transparentne za cijelu mrežu i vrlo je teško
izvesti transakciju u s ciljem prevare. To su ključne prednosti tehnologije blockchain-a. Softver
zasnovan na blockchain tehnologiji, pod nazivom "pametni ugovori", može automatski odabrati
kupce gdje kupiti električnu energiju: od susjeda, iz obližnjeg vjetroparka ili ako ništa (ako ista
nije nigdje dostupna) iz tradicionalne elektrane. Kada pametni ugovor čini optimalnu odluku i
rješava trgovinu s drugom stranom, ova transakcija je registrirana na blockchain tehnološkoj
platformi. To znači da je izvršena provjera prijenosa električne energije na jednu stranu i
prijenos novca natrag na drugu. Blockchain tehnologija omogućuje zadružnu ekonomiju u
području građanske energije. Dobar primjer mikromreže izgrađene na blockchain tehnologiji
koja ima zadružni karakter je Brooklyn Microgrids Community gdje članovi zajednice
proizvode vlastitu obnovljivu energiju i potiču jedni druge da kupuju višak energije, stvarajući
lokalno tržište [11]. Šest susjeda ulagalo je u svoje solarne elektrane u odvojenim vremenskim
intervalima u posljednjih pet godina. Danas postoje dva velika panela na jednom krovu s
pametnim brojilima koja nadziru svaki susjedni dio proizvodnje sunčeve energije. Trenutna
implementacija koristi paypal za članove zadruge da proslijede financijska sredstva (američke
dolare) za kupnju kredita od svojih susjeda. Zajednica je postavila cijenu svojih kredita na
temelju usporedive cijene sa Green Mountain kompanijom tj. 7 centi po 1 kreditu obnovljive
energije = 1 kW-h. Ovaj pametni ugovor povezan je s vlasnikom koji ima potpunu kontrolu nad
dodavanjem članova zajednice na tržište i dodavanjem pametnih brojila povezanih s svakim
članom zajednice. Ova implementacija centralizira regulaciju cijene i snagu tržišta s jednom
osobom. Da bi se razvio održiv kooperativni ekonomski model, moramo umetnuti komponentu
upravljanja koja se odnosi na ljudski odnos prema sredstvima upravljanja zajednicom. U cilju
poticanja zadružne ekonomije kada definiramo zajednicu, pravila i regulaciju cijene, nastaje
novi model. Zajednica može postojati i na principu kredita i zaduženja jednih prema drugima,
bez potrebe trenutne paypal transakcije. Zajednica se formirala i složila se da će njihova solarna
proizvodnja i potrošnja biti osnovana kao banka. Pametni ugovori zasnovani na blockchain-u
bilježe transakcije i račune s kreditnim ili debitnim članovima. U tom kvartalnom vremenskom
razdoblju bit će realiziran neto obračun. Potrebna plaćanja bit će izdana u istom periodu, a
članovi zajednice mogu izraditi vlastiti protokol plaćanja (npr.Paypal, gotov novac, barter ili
prijenos svih kredita i terećenja u idućem razdoblju).
37
5. PILOT PROJEKTI MIKROMREŽA ZASNOVANIH NA BLOCKCHAIN
TEHNOLOGIJI
Prema [12], u Svijetu postoje dva pilot projekta mikromreža koji trenutno rade na bazi
blockchain tehnologije. Jedan je implementiran u Brooklyn-u,New York, a drugi u Australiji.
Brooklyn microgrid je projekt koji se temelji na blockchain platformi za stvaranje lokalne
energetske mreže koja omogućuje peer-to-peer trading platformu. LO3 Energy je kompanija,
koja je platformu dizajnirala kao rješenje za reformu sektora energetike u New Yorku (REV).
Platforma omogućuje trgovanje energijom bez ikakvih posrednika između 50 stanara, škola,
benzinske pumpe, vatrogasne stanice i zgrade tvornice. Aukcije usmjerene prema cijeni po
kilovat satu koje je potrošač spreman platiti određuju cijene tih transakcija. Prednost ovakve
mikromreže je da obnovljivi izvori energije na bazi krovnih PV instalacija proizvode energiju
koja se troši lokalno, a istodobno su otpornije na ekstremne vremenske prilike [12].
Cilj projekta bio je razviti sigurnu platformu za digitalnu trgovinu električnom energijom koja
je izgrađena na vrhu postojeće elektroenergetske infrastrukture, kroz koju bi vlasnici kuća sa
solarnim kapacitetom mogli prodati višak električne energije koji se izravno generira na pet
kućnih mikromreža. Cijeli sustav je međusobno povezan s glavnom mrežom i u slučaju
prestanka rada mikromreža, kućanstva se mogu napojiti sa glavne mreže [13]. Digitalna
platforma za trgovanje električnom energijom koja je razvijena u okviru projekta TransActive
grid, izrađena je na javnoj blockchain arhitekturi i koristi automatizirane pametne ugovore, te
prati i bilježi preciznu količinu proizvedene električne energije u svakom kućanstvu.
TransActive grid predstavlja prvu primjenu ove tehnologije u energetskom sektoru. U okviru
platforme, pametni ugovori prosljeđuju sve viškove proizvedene električne energije na tržište,
gdje ih druga kućanstva mogu kupiti putem PayPal plaćanja. Prva od tih peer-to-peer
transakcija dovršena je u travnju 2016.
Drugi projekt nikromreže zasnovane na blockchain tehnologiji pokrenula je australska tvrtka
Power Ledger, opisana kao "Uber of Power". Cilj projekta je da se ispitaju mogućnosti primjene
blockchain tehnologije u energetskoj industriji. Sustav Power Ledger koristi blockchain kako
bi omogućio stanovnicima grada Busselton, koji su u mirovini, da trguju električnom energijom
međusobno po cijeni koja je veća od feed-in tarifa, ali je niža od rezidencijalnih maloprodajnih
tarifa. Na ovaj način se potiče instaliranje krovnih PV instalacija i ulaganje u obnovljive izvore
energije. Prema [14], rezultati testiranja, koja su izvršena na 10 domaćinstava su pokazali da bi
kućanstva mogla godišnje uštedjeti $ 600 na svojim računima za električnu energiju koristeći
Power Ledgerov peer-to-peer model trgovine.
6. ZAKLJUČAK
Pri analizi projekata pametnih mreža i mikromreža trebaju se uvažiti i šire gospodarske
poslovne opcije koje bi uključivale, na primjer, financijske pogodnosti za kupce (uštede
energije ili potražnje) ili prednosti za gospodarstvo, što je rezultat razvoja pametne mreže u
industriji ili smanjenja troškova povezanih sa zaštitom okoliša ili ublažavanjem šteta u pogledu
uvjeta življenja. Financijski povrat ulaganja često neće biti ključni prioritet, jer se temeljem
holističkog pristupa dobivaju znatno bolji rezultati za širu društvenu zajednicu. Pri pokretanju
projekata pametne mreže, a u cilju postizanja planiranih rezultata energetskog zaokreta u
38
pogledu ekonomskih, društvenih i okolišnih rezultata iste trebaju imati holistički pristup koji
zahtjeva širok spektar aspekata primjene navedenih tehnologija o pogledu utjecaja na okoliš,
korisnika i pouzdanosti, te na ekonomski utjecaj i inovacije. Različiti projekti imaju različite
efekte, pa tako neki imaju bolje efekte u pogledu utjecaja na okoliš, drugi u pogledu beneficija
za korisnike, treći u pogledu pouzdanosti sustava, a četvrti i peti u pogledu ekonomskih
rezultata i rezultata uslijed inovativnih rješenja. Globalna klimatska politika zahtjeva dobre
rezultate u pogledu smanjenja emisije CO2. Intersantni su podaci koji se iznose u ETP BLUE
Map scenariju gdje se navodi da se kao rezultat dekarbonizacije očekuje globalno smanjenje
emisije CO2 od preko 20 Gt CO2 do 2050. godine, uz potrebnu primjenu tehnologije pametne
mreže [15]. Izravna smanjenja se javljaju kroz povratne informacije o potrošnji energije, nižim
gubicima u prijenosu energije, ubrzanoj primjeni mjera energijske efikasnosti, ušteda zbog
upravljanja vršnim opterećenjem i sl. Neizravne koristi proizlaze iz podrške pametne mreže
široj primjeni električnih vozila i obnovljivih izvora energije. Uzimajući ove izravne i neizravne
emisije smanjenja u obzir, ETP BLUE Map Scenarij procjenjuje da pametne mreže nude
potencijal za postizanje smanjenja neto godišnje emisije CO2 od 0,7 Gt do 2,1 Gt do 2050 [15].
Pri tome, Sjeverna Amerika pokazuje najveći potencijal smanjenja emisija CO2 među zemljama
OECD-u, dok Kina ima najveći potencijal među zemljama koje nisu članice OECD-a.
Analizirajući ekonomske efekte primjene pametnih mreža procjena troškova ulaganja i
operativnih ušteda na visokoj razini od vitalne su važnosti. U razgovore o troškovima trebaju
biti uključena tri glavni dionika elektroenergetskog sektora: elektroprivredne kompanije,
potrošači i društvo. Uslijed primjene pametne mreže dobit po korisniku iznosi 308 $ [15].
Uz pametne mreže i mikromreže blockchain tehnologija pruža širok spektar različitih
mogućnosti, od kojih je jedna od posebnog značaja, a to je formiranje malih lokalnih tržišta
električne energije gdje se sve funkcije odvijaju automatski. Kao posljedica razvoja ovih tržišta
nameće se pitanje kakva će biti uloga tradicionalnih elektroprivrednih kompanija? Slobodno
možemo zaključiti da će sa razvojem blockchain tehnologije biti ozbiljno narušena
konkurentnost tradicionalnih elektroprivrednih poduzeća i njihova uloga kao glavnog
dobavljača električne energije za sve potrošače će biti završena.
Tradicionalne elektroprivredne kompanije mogu, na primjer, djelovati kao rezervni
opskrbljivači koji pokrivaju nestašice u mikro mrežama i pružaju potrebnu fleksibilnu
proizvodnju, te vrše transport energije između mikromreža. U takvom će scenariju biti potrebni
savjeti o tome kako postaviti lokalne energijske zajednice, kakav će biti dizajn lokalnih tržišta
električne energije s obzirom na funkcionalnost sustava i pouzdanost isporuke električne
energije.
Tranzicijsko naseljavanje kroz blockchain tehnologiju ima potencijal da djeluje kao katalizator
kako bi se omogućio takav razvoj. Uslužni programi bi trebali razvijati nove prijedloge
proizvoda na temelju tih tehnoloških poboljšanja kako bi ostali relevantni u budućnosti.
Prihvaćanje tehnologije blockchain-a i upoznavanje s njenim mogućnostima i prijetnjama
postojećim poslovnim modelima trebao bi biti prvi korak. Provođenje blockchain-a za dijeljenje
resursa zahtijevat će stručnjake koji razumiju tehnologiju da rade zajedno sa zajednicama kako
bi stvorili vlastite sustave upravljanja, stavljajući benefite za svaku zajednicu u središte svakog
39
procesa. Tek tada možemo početi razvijati platforme s jednostavnim predlošcima za zajednice
diljem svijeta i razviti mrežu stručnjaka za implementaciju i osposobljavanje.
Područje primjene blockchain tehnologije će rasti samo kad počnemo uzimati u obzir ljudske
komponente ekonomije od vitalne važnosti za bilo koji predloženi sustav za napredovanje.
7. POPIS LITERATURE
[1]. Stefano Galli, Anna Scaglioneand, Zhifang Wang: „For the grid and through the grid-The
role of power line communications in the smart grid“, IEEE Vol. 99, No. 6, June 2011.
[2] Xi Fang, Satyajayant Misra, Guoliang Xue and Dejun Yang-„Smart Grid – The New and
Improved Power Grid: A Survey“, IEEE September 2011.
[3]. https://www.smartgrid.gov/files/global_smart_grid_impact_report_2013.pdf.
[4]. Aidan Stennett: „Smart grid capital expenditure with in price controls“, Providing
researchand information services to the Northern Ireland Assembly Research and Information
Service, Paper 104/14 16 October 2014.
[5]. Mike Oates and Aidan Melia: „Virtual power plant“, Integrated Environmental Solutions,
Glasgow, UK.
[6]. Dž. Hadžiosmanović, N.Kulušić, I. Slišković , D. Marić , „Smart grids u funkciji sigurnosti
snabdevanja i razvoja tržišta električne energije“ –CIRED SRBIJE, jun 2014.
[7]. Džemal Hadžiosmanović, Magistarski rad „Konkurentnost telekomunikacijskih
tehnologija u realizaciji koncepta pametnih energetskih mreža“, Univerzitet u Tuzli Fakultet
elektrotehnike, decembar 2012.
[8].The Rise of Clean Energy Microgrids Why microgrids make sense for hospitals, higher
education, military & government, and businesses, AMERESCO 2017.
[9].http://www.climateactionprogramme.org/images/uploads/documents/Microgrids_as_a_sol
ution_to_integrate_renewable_generation_Siemens_White_Paper.pdf.
[10]. Blockchain – an opportunity for energy producers and consumers?, PwC global power &
utilities.
[11].http://energy.sia-partners.com/20170220/microgrids-can-be-optimised-blockchain,
Blockchain Community Solar: the Value of a Renewable Energy Reputation.
[12].http://energymarketintel.com/blockchain-microgrids-future-energy-transactions/-
MICROGRID INTEGRATION IN NEW YORK Challenges & Opportunities-The Columbia
University with New York Power authority.
[13].http://mpaenvironment.ei.columbia.edu/files/2014/06/REV-WorkshopFinalReport.pdf.
[14].http://reneweconomy.com.au/origin-energy-trials-solar-trading-blockchain-start-power-
ledger-91263/?ct=t%28Aimie_s_Template12_15_2017%29.
40
[15].https://www.iea.org/publications/freepublications/publication/smartgrids_roadmap.pdf,
Technology Roadmap Smart Grids.
41
DRUŠTVENI PROIZVOD
Prof.dr. Murat Prašo i dr. sc. Amir Hrustić
Summary: This brief presentation of some of the characteristics of the social product as a
macro indicator, useful to studets, start with its definition, explain the types of the social product
and the methodes of its statistical presentation. The article specifically deals with the problem
of internal prices, than follows the international comparison of the social product on the basis
of the official exchange rate, and on the base of the purchasing power parity.The article also
contains the explanation of statistic presentation of the dimensions and structure of production,
as well as its growth.
Key words: Social product, statistical methodes of presentation, internal prices, purchasing
power parity, structure of production, growth of production.
Sažetak: Ovaj studentima korisni osvrt na društveni proizvod sistematski izlaže neke od bitnih
karakteristika tog makro pokazatelja, počevši od njegove definicije, vrsta društvenog
proizvoda, kao i metoda njegova utvrđivanja. Posebno su obrađeni problemi unutarnjih cijena,
a zatim međunarodnog upoređenja, kako po postojećem valutnom kursu, tako i usporedbom
pariteta kupovne moći. Obrađuje se i način statističkog praćenja dimenzija i sastava
proizvodnje, kao i njen obim i rast.
Ključne riječi: Društveni proizvod, statističke metode praćenja, unutarnje cijena, paritet
kupovne moći, proizvodna struktura, rast proizvosnje.
Uvod
Društveni proizvod je vrijednosni obim prodatih roba i pruženih usluga u određenom
periodu i na datom prostoru. Nezaobilazna je i polazna kategorija svih analiza i oslonac
donošenju najvećeg broja političkih odluka. Ipak, u shvatanju opsega i sadržaja tog pojma još
uvijek postoje znatne razlike ne samo između politički rivaliziranih sistema nego i unutar njih.
Stoga je ovdje potrebno objasniti definiciju privrede, društvenog proizvoda i dohotka te metode
njihovog mjerenja. S ovim su skopčana dva problema cijena. Budući da se vrijednost izražava
u domaćim cijenama iz perioda u kom je stvorena i realizovana a da cijene ne miruju, javlja se
najprije problem poređenja istih pokazatelja u različitim periodima. Drugi problem proističe iz
primjene različitih valuta a javlja se kad želimo vršiti međunarodna poređenja stvorenih ili
raspodijeljenih odnosno utrošenih vrijednosti. Zbog toga je potrebno objasniti i način na koji
se rješavaju problemi vremenskog i prostornog poređenja pomenutih kategorija.
42
1 Deficija privrede
U ekonomici nema nikakvog spora oko toga gdje se stvara vrijednost, ali se dva najpoznatija
"idealna" pristupa privredi - marksistički (u međunarodnoj terminologiji radije se upotrebljava
pojam planski) i kapitalistički (u istoj terminologiji: tržišni) veoma razlikuju u pogledu
definicije privrede. Rigidna planska terminologija pod privredom podrazumijeva samo one
djelatnosti koje stvaraju robe i koje im fizički omogućavaju da stignu do tržišta, uključujući i
promet roba (trgovina). Neprivrednim (ne znači i nepotrebnim) se smatraju sve ostale oblasti
usluga, kao što su bankarstvo, osiguranje, promet nekretninama itd. Po tržišnom konceptu koji
je prihvaćen od najvećeg broja zemalja u svijetu privredom se smatraju sve djelatnosti koje se
plaćaju novcem. Izvan te definicije također su ostale neke bitne i korisne djelatnosti kao što je
rad domaćica i humanitarni rad, te država i njene institucije. I unutar ove definicije postoje
razlike između pojedinih država, ovisno o tome koliko i koje djelatnosti su finansirane iz
budžeta države (prosvjeta, zdravstvo,...), a koje posluju ili mogu poslovati kao tržišni subjekti.
Tržišno-planski, kako se nazivao koncept privrede koji je funkcionisao u Titovoj Jugoslaviji,
predstavljao je srednje rješenje.
Razlika između tih dvaju koncepata nije samo ideološke prirode. Ona se, metodološki gledano,
veoma odražava na veličinu vrijednosti koja se statistički prikazuje kao proizvedena na datom
području. Prvi koncept, naime, osim što ne priznaje da se vrijednost stvara i u području usluga,
umanjuje vrijednost definisanu prema drugom konceptu za veličinu koja se kreće između 15 i
40%. Ako bismo, dakle, primjenili obje metodologije na jedno područje i neki zadani period,
dobili bismo dvije vrijednosti društvenog proizvoda koje bi se međusobno razlikovale za
pomenuti procenat, zbog razlike u konceptu. Primjenom planskog koncepta dobija se
sistematski manja vrijednost od iste utvrđene tržišnim konceptom. To prilično otežava
međunarodna poređenja.
Kad se, nakon Drugog svjetskog rata i formiranja Ujedinjenih nacija, pokušalo prezentirati nivo
razvijenosti i obim bogatstva pojedinih zemalja postalo je vidljivo da se metodologije
prikazivanja rezultata veoma razlikuju međusobno. Tada je otvoren proces harmonizacije
metodologija, za koji se pokazalo da nije ni malo jednostavan. Taj proces bio je intenzivan i u
ranijoj Evropskoj ekonomskoj zajednici i današnjoj Evropskoj Uniji. Rezultat cijelog procesa
je Sistem nacionalnih računa27 (razvijen na osnovu međunarodne Standardne klasifikacije svih
djelatnosti)28. Sve djelatnosti se prema tom konceptu raspoređuju se u neku od slijedećih:
A. Poljoprivreda, lov, šumarstvo;
B. Ribarstvo;
C. Rudarstvo i kamenolomi;
D. Prerađivačka industrija;
E. Proizvodnja električne energije, gasa i vode;
27 System of National Accounts, SNA, engl. 28 UN: International Standard Industrial Classification of all Economic Activities, 1968 i kasnije izmjene i dopune.
43
F. Građevinarstvo;
G. Trgovina;
H. Ugostiteljstvo;
I. Transport, skladištenje i komunikacije;
J. Finansijsko posredovanje;
K. Poslovanje nekretninama;
L. Javna uprava i odbrana i obavezno socijalno osiguranje;
M. Obrazovanje;
N. Zdravstvena i socijalna zaštita;
O. Ostale javne i lične uslužne djelatnosti;
P. Domaćinstva sa zaposlenim osobljem; i
Q. Eksteritorijalne organizacije i tijela
Unutar svake od navedenih djelatnosti izvršena je preciznija podjela na grane i grupacije od
kojih je svakoj od njih pridodato po jedno slovo a u detaljnijoj identifikaciji koriste se dvocifreni
brojevi. Razrada ove klasifikacije može, po potrebi, ići dotle da svako preduzeće nosi jedinstven
broj, koji vrlo precizno opisuje njegovo mjesto u privrednoj strukturi. Bit je u tome da ta
standardizovana klasifikacija omogućava da svako preduzeće koje proizvodi istu vrstu robe ili
pruža isti tip usluge bude svrstano pod istu šifru, kako bi bilo omogućeno prostorno i vremensko
praćenje i poređenje podataka. Međunarodnom klasifikacijom znatno su pojednostavljena
međunarodna poređenja svake numerisane kategorije i svakog klasifikacionog nivoa, zaključno
s djelatnostima u cjelini. U privredu se obično svrstavaju djelatnosti zaključno sa slovom K
(Poslovanje nekretninama). U literaturi ih često nalazimo pod nazivom “privatni sektor” jer se,
u principu, radi o djelatnostima u vlasništvu privatnih lica. Ostale djelatnosti (L…Q) su načelno
javnog karaktera i u kolektivnoj (ili državnoj) svojini, a nazivaju se i javnim sektorom.
Prednju podjelu na privredne i javne djelatnosti treba shvatiti uslovno. Preciznije razgraničenje
pripadnosti djelatnosti izvodi se primjenom, ranije pomenutog, kriterija plaćanja. Po njemu
djelatnosti čije robe i usluge se nabavljaju na tržištu i za njih vrši plaćanje novcem predstavljaju
privredne djelatnosti, a one koje se, uslovno, dobivaju besplatno smatraju se javnim. Gornja
klasifikacija ne respektuje do detalja ovu podjelu. U djelatnost obrazovanja ili zdravstvene
zaštite ući će i privatne i javne škole, iako ove prve svoje prihode stiču na tržištu, a druge su
finansirane iz budžeta države.
Državu, kao pravnog organizatora i finansijera javnog sektora u cjelini, također ne možemo
identifikovati s javnim sektorom. Ako se ona ispoljava kao suvlasnik ili vlasnik nekog od
44
preduzeća i, po tom osnovu, stiče prihode – to su prihodi ostvareni od njene privredne
djelatnosti stečeni na tržištu. Da li i u kojoj mjeri ona ta sredstva koristi za finansiranje javnog
sektora, zavisi od konkretnih prilika u svakoj od zemalja. Zbog navedenog postoji, također,
klasifikacija državnih djelatnosti kojoj ćemo se vratiti nešto kasnije.
2 Vrste društvenog proizvoda
Društveni proizvod možemo posmatrati iz dva ugla: teritorijalnog i vlasničkog. U prvom
slučaju govorimo o stvorenoj vrijednosti na datom području i u određenom periodu, bez obzira
da li vlasnici kapitala investiranog u konkretnu zemlju žive u njoj ili na nekom drugom području
(državi). Ovaj oblik stvorene vrijednosti naziva se domaći proizvod29.
Po osnovu vlasništva na kapitalu, ono što je stvoreno na domaćem prostoru predmet je
razgraničenja s inostranstvom. Strani vlasnici kapitala koji se koristi u konkretnoj zemlji
ostvariće dio prihoda (po osnovu svojine) i izvršiće njegov transfer u zemlju svog domicila.
Isto tako, domicilni stanovnici mogu biti vlasnici kapitala koji se koristi u inostranstvu i po tom
će osnovu ostvariti priliv dijela tamo stvorene vrijednosti. Kad ove transfere iz zemlje i u zemlju
međusobno oduzmeno dobijamo neto transfere koje treba dodati ili oduzeti od domaćeg
proizvoda. U ovom slučaju dobijamo narodni proizvod30, proizvod koji se pripisuje domaćim
vlasnicima kapitala bez obzira gdje je proizvod stvoren odnosno pružena usluga.
Razlika između navedenih dvaju koncepata počiva na zaradi stranaca u konkretnoj zemlji i
zaradi domicilnog stanovništva u drugim zemljama. Neto razlika između priliva i odliva (saldo
transfera) predstavlja u suštini i razliku između domaćeg i narodnog proizvoda, a odraz je
otvorenosti konkretne zemlje i slobode kretanja kapitala. Ta razlika obično čini 3-5%
društvenog proizvoda, ali može biti i veća ili manja, ovisno o konkretnoj situaciji.
U međunarodnim poređenjima češće se kao pokazatelj koristi domaći proizvod jer je:
1. jednostavniji za mjerenja (teško se dolazi do podataka o transferima);
2. bolje pokazuje sposobnost privrede datog područja za kreiranje novih radnih mjesta i
3. većina zemalja ga je prihvatila pa se međunarodna poređenja mogu izvesti bez posebnih
preračunavanja.
I kod domaćeg i narodnog (nacionalnog) razlikujemo bruto31 i neto32 veličinu. Neto veličina je
manja od bruto veličine za vrijednost utrošenog kapitala i približno odgovara našem pojmu
amortizacije. Neto vrijednost, pak, odgovara pojmu narodnog dohotka, s tim da u slučaju
domaćeg proizvoda možemo da ga shvatimo kao stvoreni, a u slučaju narodnog kao raspoloživi
za potrošnju u zemlji.
29 Domestic Product, engl. 30 National Product, engl. 31 Gross, engl. 32 Nett, engl.
45
U utvrđivanju vrijednosti primjenjuju se dva pravila:
1. Pravilo aktuelnog perioda. Uračunavaju se samo proizvodi (usluge) stvarno stvoreni (dati)
u aktuelnom periodu. Ne uračunavaju se, npr., transakcije (kao što je prodaja auta, kuće,...)
u cjelini (obim prometa), nego samo dio (vrijednost pružene usluge, tj. provizija u prometu).
2. Pravilo tržišne cijene. Mnogi proizvodi (usluge) opterećeni su indirektnim porezom
(porez na promet proizvoda) i tako formirana cijena sadrži troškove faktora proizvodnje
uvećane za dio prihoda države. Tu razliku je ponekad teško identifikovati (kako, npr, uvrditi
količinu i vrijednost brašna kupljenog za domaćinstvo - iz njega treba isključiti porez na
promet, kad se želi utvrditi doprinos faktora proizvodnje odnosno njihovo učešće u cijeni).
Kad ove troškove nije moguće izolovati, tada se izdaci za državu utvrđuju na bazi stvarnih
troškova države (plate službenika) i to se tumači kao doprinos države ostvarenom
društvenom proizvodu. Razlika između ovako utvrđenog doprinosa države društvenom
proizvodu i doprinosa utvrđenog poreskim sistemom, mada u principu postoji, često se
zanemaruje.
3 Metode utvrđivanja društvenog proizvoda
Društveni proizvod je vrijednosni obim finalnih dobara i usluga proizvedenih u datoj godini i
na datom prostoru. Kad bi se na tržištu pojavljivale samo finalne robe, problem utvrđivanja
ostvarene vrijednosti društvenog proizvoda bio bi srazmjerno lako savladan: bilo bi dovoljno
utvrditi prodane količine i pomnožiti ih s važećim cijenama te dobiti društveni proizvod. Budući
da se na njemu pojavljuju sve robe i sve usluge, bez obzira kad su proizvedene i kada će biti
utrošene, da li služe proizvodnji ili finalnoj potrošnji, problem je složeniji.
Društveni proizvod predstavlja i zbir privatne, javne i investicione potrošnje te neto izvoza. On
također predstavlja zbir plata, neto profita i rente. Ovo pokazuje da je za utvrđivanje veličine
društvenog proizvoda moguće koristiti tri metode: realnu, prihodnu i rashodnu33.
3.1 Realna metoda
Metoda počiva na stvarnim novčanim tokovima u svakom od preduzeća. Preduzeća su, naime,
obavezna da, periodično a najmanje jednom godišnje, dostavljaju poreskim organima i statistici
periodični obračun odnosno završni račun u kom su prikazani početno i završno stanje imovine
i bilans prihoda i rashoda u datom periodu kao i drugi podaci. Završni račun je predmet pregleda
i ovjere od države posebno ovlaštenih računovođa. On služi državi ponajprije radi utvrđivanja
poreskih obaveza preduzeća, ali i radi kontrole njihovog izvršenja.
Sve stavke završnog računa izvode se iz računovodstva preduzeća, koje se također vodi po
jedinstvenoj klasifikaciji i metodologiji knjiženja. Ono je postavljeno tako da se iz bilansa
prihoda i rashoda lako prepoznaju dvije osnovne grupe stavaka u troškovima: prenesena i
novostvorena vrijednost, a odbijanjem troškova poslovanja od prihoda, utvrđuje profit i
33 Uporediti s I.Vinski: Metode mjerenja društvenog bogatstva i narodnog dohotka. P. Samuelson navodi samo dvije metode:
robnih i tokova zarada. Vidjeti u P.A. Samuelson i W. D. Nordhaus: Economics, Fourteenth Edition, McGraw-Hill. Inc.,
1992.
46
struktura njegove raspodjele. Sabiranjem profita s isplaćenim naknadama za rad, dobija se
dohodak preduzeća34.
Sve robe koje izlaze na tržište sadrže u sebi dio vrijednosti koji je prenesen na proizvod
i dio koji je proizvodu dodan u konkretnoj fazi. Metod izračunavanja može se lakše razumjeti
na primjeru proizvodnje hljeba. Ta se proizvodnja ostvaruje, načelno, u tri faze: proizvodnja
žitarice, proizvodnja brašna i proizvodnja hljeba.
1. U proizvodnji žitarice koriste se repromaterijali (sjeme, đubrivo, energija) radna snaga i
mašine. Prodajom žitarice formira se ukupan prihod, a oduzimanjem od njega troškova
repromaterijala (koji je već jednom prošao kroz tržište – nabavilo ga je preduzeće) dobija
se dodana vrijednost u proizvodnji žitarice. Treba uočiti da i mašine prenose dio vrijednosti
na proizvod, ali se ne tretiraju na isti način kao repromaterijali. Preneseni dio vrijednosti
ovdje se pokriva iz dobiti vlasnika, predstavlja dio preduzetničkog rizika i pravnog sistema
u tržišnim privredama.
2. U fazi proizvodnje brašna iz ukupnog prihoda ostvarenog prodajom brašna, potrebno je
isključiti troškove nabavke žitarice i slične materijalne troškove, tako da one iste kategorije
(plate, profit, porezi) predstavljaju vrijednost koja je žitarici dodata u ovoj fazi.
3. Slično je u proizvodnji hljeba, kod koje od ukupnog prihoda oduzimamo troškove brašna,
aditiva, vode i sl.
Na prednji način utvrđena vrijednost svih preduzeća predstavlja dodanu vrijednost stvorenu u
datom vremenu i prostoru.
Pokazaćemo to i na primjeru u tabeli 1. Radi pojednostavljenja pretpostavićemo da prethodno
pomenute djelatnosti predstavljaju cjelokupnu privredu, da se jedino proizvodi iz posljednje
faze koriste u finalnoj potrošnji i da nema vanjske trgovine, tj. da se sve proizvodi za domaće
tržište. Također ćemo zanemariti činjenicu da u ovako datoj privrednoj strukturi nema
proizvodnje mašina, iako one očito učestvuju u proizvodnji i neko ih je prethodno morao
napraviti, iznijeti na tržište i prodati.
34 Income, engl.
47
Tabela 1: Primjer utvrđivanja društvenog proizvoda (NJ)
Preduzeće Utrošeni
materijali
Dodana vrijednost Vrijednost
proizvodnje Mašine Rad Bruto profit Svega
1. Žito 30 20 10 20 50 80
2. Mlin 80 30 20 40 90 170
3. Pekara 170 50 40 50 140 310
Privreda 280 100 70 110 280 560
Preduzeće "Žito" imalo je ukupan prihod (kolona: Vrijednost proizvodnje) 80 NJ, a utrošilo je
30 novčanih jedinica (u daljem tekstu: NJ) za nabavku reprodukcionih materijala, energije,
usluga itd. Stvorilo je novu vrijednost (Društveni proizvod) u visini razlike između vrijednosti
proizvodnje i vrijednosti repromaterijala (80-30=50). U stvaranju vrijednosti učestvovale su
mašine (20 NJ) i radna snaga (10 NJ), čiji je rad isplaćen. U preduzeću je ostao Bruto profit (20
NJ) iz kojeg će platiti porez državi, a nakon čega će - ono što je ostalo (Neto profit) - podijeliti
na dividende vlasnicima preduzeća, a dio ostaviti za potrebe funkcionisanja i razvoja preduzeća.
Cjelokupni obim proizvodnje preduzeća "Žito" kupilo je preduzeće "Mlin" (80 NJ) i preradilo
ga u brašno. U vrijednost repromaterijala preduzeća "Mlin" ušla je novostvorena vrijednost
preduzeća "Žito" (50 NJ) i u njemu utrošeni repromaterijal (20 NJ). Toj vrijednosti je preduzeće
"Mlin" dodalo naknadu za rad mašina (30 NJ) i radnika (20 NJ) angažovanih u vlastitoj
proizvodnji, a prodalo je cjelokupnu proizvodnju (za 170 NJ) tako da mu je ostala bruto dobit
(40 NJ). Stvorilo je društveni proizvod od 90 NJ, koji možemo izračunati kao zbir naknade za
rad mašina i radne snage i bruto profita (1) ili kao razliku između ukupnog prihoda i materijalnih
troškova (2) preduzeća "Mlin".
Preduzeće "Pekara" otkupilo je brašno od preduzeća "Mlin" (170 NJ) i koristi ga kao
repromaterijal u proizvodnji hljeba. Za njegovu proizvodnju moraće angažovati vlastite mašine
(50 NJ) i radnu snagu (40 NJ) i, budući da je hljeb prodalo (za 310 NJ), ostvarilo je razliku koja
predstavlja njegovu bruto dobit (50 NJ). Sabiranjem naknada za rad mašina i radne snage s
profitom ili oduzimanjem materijalnih troškova od ukupnog prihoda vidi se da je ostvarilo
dodanu vrijednost u visini od 140 NJ (50+40+50=310-170=140).
Društveni proizvod ostvaren (na pretpostavljenim prostoru i u datom periodu) predstavlja prosti
zbir istog pokazatelja ostvarenog u svakoj od faza procesa reprodukcije [50 ("Žito)+90
("Mlin")+140 ("Pekara")=280]. Da smo u račun uzeli vrijednost prometa na tržištu (560 NJ)
stvorili bismo vještačku sliku o realnom obimu proizvodnje jer je vrijednost repromaterijala
preduzeća "Žito" pojavila tri puta u finalnom proizvodu i trostruko uticala na obim prometa, a
dodana vrijednost u istom preduzeću dva puta. Druga faza prerade prenijela je vrijednost svog
repromaterijala i dodane vrijednosti trećoj, a da smo imali četiri faze prerade dogodilo bi se to
48
još jednom. Ovaj proces multiplikacije je utoliko intenzivniji ukoliko je broj faza prerade
primarnog prizvoda (u ovom slučaju žita) veći.
3.2 Prihodna metoda
Prihodnom metodom se utvrđuje prihod vlasnika pojedinih faktora proizvodnje (zemlja,
kapital, rad), s tim da se ovdje operiše direktno novcem kao pokazateljem stvorene vrijednosti,
a ne polazi od proizvoda i njegovog sadržaja. I kod ove metode koriste se podaci iz periodičnih
odnosno godišnjih izvještaja preduzeća u kojima se prikazani izdaci po osnovu rente, rada i
vlasništva na kapitalu. Sabirajem prihoda po osnovu vlasništva na zemljištu, dobivaju se ukupni
izdaci svih preduzeća za rentu, odnosno primici svih vlasnika zemljišta po istom osnovu.
Sabiranjem plata svih zaposlenih u državi dobijamo prihode stanovništva po osnovu rada, a
sabiranjem profita preduzeća primitke svih stanovnika i institucija po tom osnovu.
Način obračuna možemo nazrijeti i iz tabele 1. Tamo je prikazan zbir svih izdataka za rad
mašina u vlasništvu konkretnog preduzeća. Naslov je pojednostavljen radi lakšeg
razumijevanja postupka obračuna, ali se kolona "Mašine" odnosi na cjelokupni kapital u
preduzeću, uložen u procesu investiranja, a iskazana vrijednost predstavlja dio vrijednosti
ukupnog kapitala koji je prenesen na gotov proizvod. Taj dio vrijednosti se kod nas,
knjigovodstvenim rječnikom, naziva amortizacijom. Također, zbir izdataka za radnu snagu
predstavlja primanja zaposlenih u preduzeću. U primjeru nije rečeno da li je radnik, iz tog svog
prihoda, obavezan da plati porez državi ili je to poslodavac, ali to ne mijenja bitno smisao
metode. Da je bilans iz tabele razloženiji, svakako bi se vidjelo i na koji je način i u kom iznosu
izvršena raspodjela bruto profita.
Uzmemo li tabelu 1 kao osnovicu za objašnjenje, tada bi realnu metodu mogli shvatiti kao
horizontalni, a prihodnu kao vertikalni zbir doprinosa faktora proizvodnje društvenom
proizvodu područja.
S obzirom da koristi isti izvor informacija (bilans preduzeća) metoda bi zbirno trebalo da daje
isti rezultat kao realna. Budući da odražava principe raspodjele stvorene vrijednosti u zemlji,
pogodna je za analizu strukture te raspodjele.
3.3 Rashodna metoda
Rashodna metoda počiva na statističkim snimanjima obima potrošnje, odnosno izdataka koje
čini stanovništvo za pojedine kategorije dobara i usluga, te obima štednje. Grupisanjem po
proizvodima i vrstama usluga te po područjima i kategorijama stanovništva dobijamo različite
obrasce potrošnje koji mogu biti veoma značajni za analizu. Zbirno, izdaci za svaku od finalnih
roba daju nam sliku prometa na tržištu finalnih dobara i usluga, a zbir svih ušteđevina
predstavlja ukupnu akumulaciju društva u datom periodu.
Sve tri metode su uporedive i trebalo bi da daju isti rezultat. Zbog teškoća u prikuplja-nju i
sistematizaciji podataka često se javljaju razlike, ali svaka od metoda ima određene pre-dnosti.
Zbog toga su sve tri u upotrebi. Realna nam daje obim stvorenog društvenog proizv-oda,
prihodna nas informiše o raspodjeli, a rashodna o potrošnji istog.
49
4 Problem cijena
Dvije su kategorije diskutabilne kod poređenja ostvarenog društvenog proizvoda tokom dvije
ili više godina. To su kvalitet proizvoda i cijene. Pod pretpostavkom jednakih cijena,
kvalitativni sadržaj proizvoda koji kupujemo u jednoj godini razlikuje se od onog u narednoj
(personalni računari prije pet godina i danas), pa i posmatrajući različite zemlje u istom periodu
(korejski i američki automobili). U njih je naime ugrađen tehnološki napredak, što
podrazumijeva i tehnološke razlike. Problem tih razlika nije sasvim savladan ni teoretski niti
praktično u mjerenju ostvarenog ili raspodijeljenog društvenog proizvoda.
Kad bi cijene apsolutno mirovale dobijeni društveni proizvod mogao bi se smatrati fizičkom
veličinom ili agregatnom količinom proizvedenih (raspodijeljenih, utrošenih) dobara.
Međutim, cijene su nestabilna kategorija. Kolebanja cijena, pored uticaja konkurencije i odnosa
ponude i tražnje, na domaćem tržištu potiču od dva osnovna faktora:
1. kupovne snage novca, koja može sistematski opadati (inflacija) ili sistematski rasti
(deflacija) i
2. unutarnjeg sadržaja konkretnog proizvoda, koji obično definišemo kao kvalitativno
svojstvo istog, a ekonomski gledano sadrži uticaj produktivnosti rada koja - caeteris paribus
- vodi sniženju cijena.
Pri međunarodnim poređenjima javlja se dodatni problem svodne (zajedničke) valute što
poređenja znatno otežava.
4.1 Problem unutarnjih cijena
Ono što tokom godine utvrdimo kao stvorenu vrijednost izraženu u domaćoj valuti u tekućim
cijenama označavamo kao nominalni društveni proizvod. Nominalni društveni proizvod
iskazan za konkretnu godinu podrazumijeva prosječnu godišnju cijenu konkretnih proizvoda i
ona se može jako razlikovati od stanja krajem godine, kad se sastavljaju obračuni preduzeća.
Zbog navedenog utvrđuje se i realni društveni proizvod, koji dobijamo kad se iz nominalnog
isključe promjene u cijenama.
Kretanje cijena (p) utvrđuje se periodičnim snimanjem unaprijed određenog broja i vrste
proizvoda (q) u različitim mjestima u zemlji. Takva snimanja izvode se npr na zelenim pijacama
u gradovima za proizvode kao što su kupus, krompir, luk (ima ih tokom cijele godine) te
paradajz, paprike, voće (sezonska roba) itd.
Svakom od proizvoda pripisuje se “težina” (w) koja, približno, odražava učešće konkretnog
proizvoda u strukturi društvenog proizvoda. Ovdje nije riječ o realnoj težini svih kupljenih
prooizvoda nego o relativnom značaju konkretnog proizvoda u ukupnoj strukturi društvenog
proizvoda. Na pojednostavljenom primjeru dvaju proizvoda: mesa čija je cijena 10 NJ/kg i
krompira sa cijenom od 1NJ/kg ćemo to objasniti. Ako je godišnja proizvodnja mesa 200 a
krompira 1000 količinskih jedinica društveni proizvod bi iznosio (10*200=) 2000+
(1*1000=)1000 =3000. S obzirom da u ukupnoj vrijednosti proizvodnje meso učestvuje sa po
50
33,3%, a krompir sa 66,7% ponderi (pripisane težine) bi bili 0,333 odnosno 0,667 i primijenili
bi se na oba perioda.
Iz toga se dobiju indeksi (I) i stope promjene cijena (r) u tekućem (t) u odnosu na neki bazni
period (o):
Indeks cijena nam omogućava da društveni proizvod tekućeg perioda svedemo na bazni period.
Ako je npr indeks cijena u ovoj godini u odnosu na prethodnu I=1,2 (što znači da su cijene u
ovoj godini veće od istih u prethodnoj za 20%), prošlogodišnji DP možemo izraziti u
ovogodišnjim cijenama prostim množenjem prošlogodišnjeg s 1,2; a ako ovogodišnji DP
želimo izraziti u prošlogodišnjim – tada ćemo ovogodišnji DP podijeliti s istim indeksom.
Najčešće se statistički prate cijene proizvođača, veleprodajne i maloprodajne te potrošačke
cijene. Njihov sintezni izraz je deflator, ponderisani indeks cijena svih proizvoda koji učestvuju
u formiranju DP na datom području. On predstavlja omjer između nominalnog (BDPn) i
realnog proizvoda (BDPr):
u čemu su:
Cd = deflator cijena,
pt = cijene u tekućem periodu,
po = cijene u baznom periodu i
wi = težine u tekućem periodu, za i=1,2,…,n.
Potrošački indeks cijena35 mjeri troškove kupovine jedne unaprijed fiksirane količine i vrste
proizvoda (korpa proizvoda) koja predstavlja kupovine urbanih potrošača. U odnosu na deflator
društvenog proizvoda ovaj se indeks razlikuje u slijedećem:
1. deflator mjeri znatno širu listu proizvoda (dakle i one izvan korpe proizvoda),
2. potrošački indeks cijena (maloprodajni indeks po svom karakteru) mjeri promjene cijena na
konstantnom i užem skupu proizvoda u toku više godina, pa predstavlja krutu strukturu, i
35 Consumption Price Index, CPI, engl.
n
ioi
n
i
ioiti
t
o
n
i
ioi
n
i
iti
t
o
nizawpwpprb
nizawpwpIa
111
11
.,...,2,1;)().1
,...,2,1.;).1
n
i r
n
ioi
n
i
itidBDP
BDPwpwpC
11
2
51
3. potrošački indeks cijena uključuje uvozne robe (kad se one nalaze u korpi), a deflator samo
robe proizvedene u zemlji.
Ova razlika se često koristi u utvrđivanju dinamike i obima uticaja cijena na neke kategorije
kupaca. Pri tome potrošački indeks brže reaguje na promjene cijena.
Postoji više grupa proizvoda (i djelatnosti) koje se prate radi analize kretanja cijena. Jedan od
njih je indeks cijena proizvođača36.) Može mjeriti cijene svih (većine) proizvođača ili samo
odabrani dio. U obje varijante on uračunava komponente sirovina i repromaterijala ali u jednoj
ranijoj fazi tržišnog sistema, kad je proizvod prodan trgovini. Predstavlja, zapravo, rani signal
promjene cijena, a razlika između njega i maloprodajnog indeksa pokazatelj je kretanja cijena
u vele i maloprodaji.
U inflatornoj situaciji ova tri pokazatelja stoje u slijedećoj relaciji:
3: CPI > PPI > Cd,
a u deflatornoj situaciji:
4: CPI < PPI < Cd.
Sa stanovišta dugog roka i kad se aktivno vodi politika cijena ove relacije mogu biti znatno
složenije i zahtijevaju posebnu i detaljniju analizu.
4.2 Problemi međunarodnih poređenja
Posebno složen problem nastaje u međunarodnim poređenjima. Pored problema cijena
odnosno utvrđivanja realnog društvenog proizvoda (domaćeg ili narodnog, bruto ili neto)
izraženog u domaćoj valuti, ovdje se javlja problem odnosa valuta. On se prevazilazi jednom
od tri metode: metodom deviznog kursa, metodom unutarnje kupovne snage novca37 ili
metodom međunarodne valute.
Metod valutnog kursa počiva na omjeru dvije ili više valuta prema nekoj baznoj ili svodnoj
valuti. Najčešće se koristi USD. Mana ovog pristupa je u tome što u formiranju kursa učestvuju
samo robe koje su predmet spoljnotrgovinskog prometa, a to je najčešće do 40% društvenog
proizvoda, a time se znatno deformiše slika. Stvar se dodatno komplikuje kad se devizni kurs
ne formira slobodno (plivajući kurs) nego ga određuje država, unaprijed ugrađujući u kurs neku
od zacrtanih politika. Prednost metoda je, međutim, što se relativno brzo mogu približno
izračunati željene veličine.
Metod unutarnje kupovne snage nastoji otkloniti nedostatke prethodnog a počiva na
unutarnjoj kupovnoj snazi novca. Zasnovan je na listi odabranih proizvoda koji se koriste
36 Production Price Index, PPI, engl. 37 Purchasing Power parity, PPP, engl.
52
(proizvode, kupuju) u spisku zemalja što se žele porediti. Iz liste se, zatim, upoređuju cijene
svakog od proizvoda (usluge) i dobivaju pojedinačni kursevi, koji se zatim ponderišu u svodni
kurs. Smatra se objektivnijim, ali je znatno složeniji i zahtijeva posebna istraživanja. Po
standardizovanoj metodologiji podaci utvrđeni ovim metodom zasad kasne oko 5 godina iza
najaktuelnije godine analize.
Treći metod počiva na standardizovanoj (obično širokoj) listi proizvoda i jedinstvenoj cijeni
proizvoda utvrđenoj u nekoj međunarodnoj valuti (npr. međunarodni dolar, šiling i td.), da
bi se izbjegle deformacije koje potiču od svodne valute. Tako standardizovana “međunarodna
cijena proizvoda” primjenjuje se na obime proizvodnje datih proizvoda u konkretnim
zemljama.
Svjetska Banka primjenjuje vlastitu38, skraćenu, metodologiju koja omogućava relativno brze
informacije o društvenom proizvodu velikog broja zemalja u svijetu, a najčešće se oslanja na
devizni kurs i korekcije koje sama vrši. U svom godišnjaku “The World Bank Atlas”, objavljuje
podatke za oko 200 zemalja svijeta iz kojih je moguće napraviti grube rang liste razvijenosti.
5 Dimenzije i sastav proizvodnje
Sve robe proizvedene na datom području računate po fiksnim (stalnim) cijenama, umanjene za
vrijednost koja se ponavlja, predstavljene su jednim jedinim pokazateljem: bruto domaćim (ili
bruto narodnim) proizvodom. Uzet kao cjelina, društveni proizvod nas zanima sa stanovišta
ukupne veličine (obima), dinamike, strukture i prostornog razmještaja. Sveden na stanovnika
također nas zanima radi vremenskih i prostornih poređenja. Ovdje će u osnovnim crtama biti
prikazana metoda analize ukupnog obima proizvodnje i privredne strukture.
5.1 Obim i rast proizvodnje
Dinamički posmatran, bruto domaći proizvod (BDP) pokazuje tendenciju rasta, stagnacije ili
opadanja i on je prvi pokazatelj uspješnosti odnosno neuspješnosti političkog sistema ili stranke
na vlasti. Kad BDP stagnira tada se politika koja se sprovodi na konkretnom području načelno
smatra neuspješnom. Osim toga, svojom masom BDP pokazuje kapacitet konkretnog tržišta, a
oscilacije (recesije, usponi) i njihovu periodičnost. Njihovim poređenjem s aktuelnim
politikama moguće je izvlačiti zaključke o mjerama koje treba poduzeti za prevazilaženje
teškoća odnosno za pospješenje razvoja. Oscilacije u nivou ostvarenog društvenog proizvoda
bolje će se razumjeti iz grafičkog prikaza 1.
38 Poređenjem ovih četiri metode uočavaju se znatne razlike. Vidjeti u UN: Trends in International Distribution of Gross
World Product, New York 1993, str 9-18.
53
Linija koja približno spaja vrhove prosperiteta tumači se kao potencijalni obim proizvodnje39
(Rm) ili obim proizvodnje pri kom bi instalisani resursi bili potpuno zaposleni, a razlika između
njega i ostvarenog obima kao proizvodni jaz40 (Rj) . Postoji više metoda izračunavanja
potencijalnog obima proizvodnje, koje uglavnom počivaju na stopi nezaposlenosti, ali se
njihovi rezultati jako razlikuju međusobno41.
U stvarnosti se pod potencijalnim obimom proizvodnje podrazumijeva onaj obim privredne
aktivnosti u kom su privredni kapaciteti najbolje iskorišteni u konkretnim okolnostima. I tada
postoje, u nekim djelatnostima, rezerve u kapacitetima, dok se druge ispoljavaju kao grla
proizvodnje koja limitiraju druge djelatnosti. U vrhovima prosperiteta ta su grla relativno
najmanja. Postojanje recesija i kriza potvrđuje se i na primjeru Bosne i Hercegovine . Rast
obima proizvodnje, čak i u uslovima kad se privredni kapaciteti potpuno koriste, nužan je ali
nije dovoljan uslov za ocjenu uspješnosti neke poslovne politike. Prije svega, postojeći
kapaciteti mogu biti nedovoljni za zadovoljenje potreba stanovništva. Oni mogu i zadovoljavati
potrebe, ali da obim proizvodnje ne raste ili da se povećava sporije od broja stanovnika. To
upućuje na zaključak da društveni proizvod po stanovniku predstavlja bolje mjerilo i opšteg i
39 Potential Output, engl. 40 Output Gap, engl. 41 R. Dornbush & S. Fischer: Macroeconomics, International edition, McGrow-Hill, Inc., 1994, str.16.
Slika 6:Proizvodni jaz i proizvodni ciklusi
54
relativnog nivoa razvijenosti. Pokazatelj se dobija diobom ostvarenog DP s brojem stanovnika
sredinom konkretne godine. Primjer dinamike DP/S42 dat je slikom 2.
Urađena na osnovu podataka o društvenom proizvodu u cijenama iz 1972. godine i broju
stanovnika sredinom konkretne godine, slika pokazuje da je i u ovom slučaju moguće govoriti
o oscilacijama i utvrditi maksimalni i optimalni obim proizvodnje. U odnosu na njih moguće
je izračunati proizvodni jaz i cikličnu komponentu. Svi pokazatelji će imati nešto izmijenjeno
značenje, s obzirom i da je kod obima proizvodnje po stanovniku u račun uključen broj
stanovnika a kod obima proizvodnje nije. Uočava se, također, da postoje periodi stagnacije
(godine bez rasta: 1961, 1965, 1975, 1980, 1982), recesije (1960-1962, 1967) i krize (1986-90).
Godine stagnacije u obimu proizvodnje su signali upozorenja vladi da treba nešto mijenjati u
makroekonomskim mjerama, recesije zahtijevaju zahvate u ekonomskoj politici, a periodi krize
podrazumijevaju da ekonomsko-politički sistem treba radikalnije podešavati ili mijenjati.
Međunarodna poređenja mogu se izvesti prosto izradom rang-liste zemalja prema društvenom
proizvodu po stanovniku. Ona nije goli pokazatelj razvojne pozicije neke zemlje. U suštini ona
govori o tome koliko je stanovništvo konkretne zemlje uspjelo da razvije svoje umne i fizičke
sposobnosti u stvaranju materijalnih i duhovnih dobara za zadovoljenje vlastitih potreba.
Ostvareni društveni proizvod po stanovniku je, dakle, pokazatelj produktivnosti stanovništva,
42 Izvor podataka za sliku 2: Statistički godišnjak BiH 1991. Izd. RZS Sarajevo.
Slika 7: Društveni proizvod po stanovniku BiH, 1960-1990.
55
a mjesto na ranglisti pokazuje dokle je u tom razvoju stiglo, u poređenju s drugim zemljama.
Jedna takva serija podataka za različite zemlje43 data je na slici 3.
Na apscisi grafikona predstavljeno je 90 zemalja članica Svjetske Banke, poredanih prema
pokazatelju BNP/St, a na ordinati nivo ostvarene proizvodnje po stanovniku. Najmanje
razvijena zemlja (Ruanda) proizvodi svega 330 USD po stanovniku godišnje, a najrazvijenija
(SAD) 25880 USD/St. Ova druga, dakle, proizvodi po stanovniku 78,4 puta više, uslovno
rečeno svakog dana u godini i svakog sata u njemu. Razlike u nivou razvijenosti zemalja u
svijetu se, inače, povećavaju, jer se znanja i sposobnosti stanovništva u principu brže razvijaju
u razvijenim nego u nerazvijenim zemljama.
Na ovoj rang listi se Bosna i Hercegovina nakon rata, prema istom izvoru, nalazi u grupi
najslabije razvijenih zemalja, s ispod 700 USD po stanovniku. Radi poređenja, na rang listi se
također mogu vidjeti i pozicije Makedonije, koja je pred rat bila nešto slabije razvijena od
Bosne i Hercegovine, i Slovenije, koja je bila najrazvijenije područje bivše SFRJ. Da nije bilo
rata i agresorskih dejstava, Bosna i Hercegovina bi, vjerovatno bila negdje oko razvojne
pozicije Makedonije. Ovo je ujedno očigledan dokaz razorne snage rata. Ovdje nisu u pitanju
samo izgubljene 4 godine proizvodnje tokom rata, nego se radi i o godinama koje će biti
potrebne da bi se dostigao predratni nivo. Da bi taj cilj bio dostignut trebaće više od narednih
43 Izvor podataka za sliku.3: The World Bank: The Development Report 1996.
Slika 8: Ranglista zemalja članica Svjetske Banke prema BNP po stanovniku
56
4 godine, jer je uvijek lakše razoriti nego rekonstrisati tržišne veze, a one pucaju najlakše. S
druge strane, budući da i rat počinje nekom političkom odlukom, jasno je kolika je odgovo-
rnost nosilaca takvih odluka, bez obzira je li u pitanju odbrambeni ili agresorski rat.
5.2 Sastav proizvodnje
Vrijednosni pokazatelji ne omogućavaju nam uvid u fizičke osobine proizvodnje. Da bi se
prepoznale robe koje se proizvode, odnosno usluge koje se pružaju, vrijednosni pokazatelji se
sistematizuju po djelatnostima iz kojih potiču. To nam omogućava da izvedemo analizu
privredne strukture, kakvu nije moguće uraditi na osnovu fizičkih polazatelja. Podaci o
privrednoj strukturi su, inače stabilniji nego oni vezani za obim, jer koriste relativne odnose
(procenat učešća, npr).
Na ovako organizovanoj obradi podataka moguće je veoma detaljno analizirati sadržaj
djelatnosti, uslove privređivanja, raspodjelu, potrošnju itd. Grub uvid u to šta se dešava s
privrednom strukturom u procesu razvoja možemo izvršiti ako posmatrano promjene učešća
primarnog, sekundarnog i tercijarnog sektora na ranglisti zemalja svijeta. Takav uvid44 pruža
nam slika 4.
Ako zapazimo da se na lijevoj strani slike nalaze nerazvijene zemlje, a na desnoj razvijene,
moguće nam je zaključiti kakvu orijentacionu privrednu strukturu treba očekivati s daljim
privrednim razvojem zemlje.
44 Izvor podataka za sliku 4: UN Statistical Yearbook 1996, Forty second issue, New York,
Slika 9: Dugoročne tendencije u strukturi privrede i privredni razvoj
57
Slika jasno pokazuje da na niskom nivou razvoja (300 USD/S) poljoprivreda ima dominantnu
ulogu (40-55% BDP), industrija minornu (5-10% BDP) a usluge učestvuju u stvaranju
društvenog proizvoda s oko 35-40%. U zemljama srednje razvijenosti učešće poljoprivrede se
smanjuje na 10-15%, učešće industrije povećava na 20-25%, a tercijarni sektor nastavlja s
tendencijom rasta povećavajući učešće na oko 45-55% U ovoj fazi razvoja industrija je
djelatnost koja pokreće i ubrzava razvoj. Na najvišim nivoima razvoja učešće industrije u BDP
stagnira na oko 30%, poljoprivreda nastavlja tendenciju smanjenja značaja, a tercijarne
djelatnosti dostižu 55-60% BDP. Na najvišim nivoima poljoprivreda kao da pokazuje
tendenciju poboljšanja svoje pozicije na račun tercijarnih djelatnosti (proizvodnja zdrave
hrane?).
Iz trendova, predstavljenih na grafikonu debljom linijom uz njegovu analitičku interpretaciju,
moguće je napraviti i grube projekcije, s tim da parametar ima vrijednosti t=1,2,3,…, n u čemu
je n=redni broj na ranglisti. Sporiji rast poljoprivrede upućuje na njenu razvojnu neelastičnost
(stopa njenog rasta niža je od prosječne), dok se druga dva sektora ispoljavaju kao razvojno
elastični. Pri tome, na višim nivoima razvijenosti se industrija približava koeficijentu Ei,r=1
odozgo, a poljoprivreda odozdo.
Iz prednje analize ne smijemo izvlačiti zaključak da relativno smanjenje značaja primarnog
sektora proizvodnje znači i smanjenje apsolutnog obima proizvodnje u njemu. Kad analiziramo
strukturu, zapravo se iz nje vidi koja se djelatnost ili sektor brže razvija od prosjeka, a koja
sporije. Svako povećanje procenta učešća jedne djelatnosti znači, zapravo njen natprosječan
razvoj, a svako smanjenje ispodprosječan. U dobro osmišljenoj politici nastoji se da se rast
jedne djelatnosti ne ostvaruje na uštrb druge, da joj nije supstitut nego komplement, da se
oslanja na prvu u mjeri u kojoj ima mogućnosti i opravdanja za to. Svaki od sektora moguće je
dalje razložiti na djelatnosti i detaljnije anlizirati razvojne tendencije. To ostavljamo čitaocu.
Jasno je da je, iz trendova moguće izvršiti kvantitativne projekcije za neke buduće nivoe
razvijenosti, ali njih treba uzeti samo kao grub pokazatelj pravca a nikako kao preciznu mjeru
razvoja, jer budući razvoj također zavisi od političkih odluka donesenih u budućnosti. Ono što
će se dogoditi u budućnosti može ličiti na prošlost jedino ako pretpostavke ostanu iste.
58
KOMPARACIJA VAIC ™ I MODIFICIRANOG MVAIC ™ MODELA
ZA MJERENJE EFIKASNOSTI INTELEKTUALNOG KAPITALA
Slaven Ljolje, MA
Abstract:
This paper presents a review of the literature on the modified methodology of VAIC ™. This
methodology seeks to establish the level of efficiency of the company's intellectual capital. In
order to better understand the work, the very notion of intellectual capital and its components
is first clarified. Also, the original VAIC ™ method has been clarified with its constraints due
to its ability to compile with its modification MVAIC ™. The VAIC ™ methodology is
interesting because of its practicality in terms of application because it uses data from
accounting statements of companies that are by their very nature objective. One of the problems
in measuring the intellectual capital is the problem of subjective valuation of some variables in
some measurement methods. The aim of this paper is to point out the defect in the measurement
settings of the original VAIC ™ method which is reflected in the (non) inclusion of relational
capital as the equal component of the theory of intellectual capital. Incorporating the relational
capital component provides a more complete, accurate and more realistic picture of the
company regarding the state of efficiency of its intellectual capital.
Key words: intellectual capital, human capital, structural capital, relational capital (RC
Relational Capital), VA (Value Added) VAIC ™, MVAIC ™
Sažetak
Ovaj rad predstavlja pregled literature na temu modificirane metodologije VAIC ™. Ovom
metodologijom nastoji se utvrditi razina efikasnosti intelektualnog kapitala poduzeća. U cilju
što boljeg shvaćanja u radu je prvo pojašnjen sam pojam intelektualnog kapitala i njegovih
komponenti. Također, pojašnjena je izvorna metoda VAIC ™ skupa sa svojim ograničenjima
zbog mogućnosti komparacije sa njenom modifikacijom MVAIC ™. VAIC ™ metodologija
je zanimljiva zbog svoje praktičnosti u pogledu primjene jer koristi podatke iz
računovodstvenih izvještaja poduzeća koji su po svojoj prirodi objektivni. Jedan od problema
kod mjerenja intelektualnog kapitala i jeste problem subjektivnog vrednovanja pojedinih
varijabli u nekim metodama mjerenja. Cilj ovoga rada je ukazivanje na manjkavost u
postavkama mjerenja izvorne metode VAIC ™ koja se ogleda u (ne)uključivanju relacijskog
kapitala kao ravnopravne komponente teorije intelektualnog kapitala. Uključivanjem
komponente relacijskog kapitala dobiva se kompletnija, točnija i realnija slika poduzeća po
pitanju stanja efikasnosti njegovog intelektualnog kapitala.
Ključne riječi: intelektualni kapital, ljudski kapital, strukturni kapital, relacijski kapital (RC
Relational Capital) , VA (Value Added) VAIC ™, MVAIC ™
59
Pojam intelektualnog kapitala
Koncept intelektualnog kapitala pojavljuje se osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kao
posljedica globalizacije, niza tehnoloških, društvenih i političkih čimbenika. Svi ti čimbenici
su doveli do promjene poslovnog okruženja, samim time do tranforamcije svijetskog
gospodarstva. Postoje mnoge definicije pojma intelektualnog kapitala, međutim u ovome radu
biti će fokus na njegovom određivanju unutar okvira poduzeća. „Intelektualni kapital je
relativno nova, složena ekonomska kategorija koja predstavlja sve čimbenike poslovanja koji
nisu eksplicitno izraženi u tradicionalnim financijskim izvještajima, međutim stvaraju dodatnu
vrijednost u organizaciji i značajno utječu na dugoročnu profitabilnost i konkurentnost
poduzeća.“45 Intelektualni kapital je u zadnje vrijeme predmet izučavanja sve većeg broja
znanstvenika, pa zato i ne čudi veliki broj različitih definicija toga pojma. Jedna od definicija
intlektualnog kapitala koja se u zadnje vrijeme često koristi glasi: „: Intelektualni kapital je
nešto što se ne može materijalno odrediti, ali vas može učiniti bogatim i donijeti vam
konkurentsku prednost“46 Dakle, intelektualni kapital je nematerijalni oblik imovine poduzeća
čiji se doprinos itekako manifestira na materijalnim pokazateljima poslovanja poduzeća.
Najbolje shvaćanje pojma intelektualnog kapitala za potrebe ovoga rada jeste kao važne
komponente između tržišne vrijednosti poduzeća i troškova zamjene imovine tog poduzeća.
Tržišna vrijednost poduzeća je vrijednost koju određuju dva tipa imovine poduzeća: materijalna
imovina i nematerijalna imovina. Intelektualni kapital je najvrijednija nematerijalna imovina
svakoga poduzeća jer sadrži ogroman potencijal sa stvaranje dodane vrijednosti svih outputa
poduzeća.
Komponente intelektualnog kapitala
Intelektualni kapital je ekonomska kategorija koja se sastoji od tri komponente: ljudskog
kapitala, strukturnog kapitala i relacijskog kapitala. Odnos ovih komponenti određuje u kojoj
mjeri će neko poduzeće biti uspješno u stvaranju dodane vrijednosti. Ljudski kapital je
najbitnija komponenta intelektualnog kapitala, to je njegova stvaralačka snaga. Ljudi imaju
sposobnost materijaliziranja svojih ideja i zamisli putem rada. Ljudski kapital se ne smije
svoditi čisto samo na rad, to bi bilo pogrešno, rad je samo jedna od funkcija ljudskog kapitala.
Baš kao i sam pojam intelektualnog kapitala, tako i pojam ljudskog kapitala ima mnogo
različitih definicija. „Ljudski kapital je ljudski faktor u organizaciji; kombinacija inteligencije,
vještina i stručnosti koja organizaciji daje prepoznatljiv karakter. Ljudski elementi organizacije
su oni koji su sposobni učiti, mijenjati, inovirati i pružiti kreativni poticaj koji bi, ako je pravilno
usmjeren, mogao osigurati dugoročni opstanak organizacije.“47 Ljudski kapital predstavljaju
znanja i vještine koje pojedinci stvaraju, održavaju i koriste.48 Ljudi posjeduju urođene
sposobnosti, ponašanja i osobnu energiju, a ti elementi čine ljudski kapital koji donose u svoj
45 Sundać, D., Švast, N. (2009), Intelektualni kapital: Temeljni čimbenik konkurentnosti poduzeća, Mostar,
Ministarstvo rada i poduzetništva, str. 35. 46 Ibid. str. 35 47 Bontis, N. at. al. (1999) The Knowledge Toolbox: A Review of Tools Available to Measure and Manage
Intangible Resources. European Management Journal, 17 (4), str. 391-402 48 Armstrong, M (2006) A Handbook of Human Resource Management Practice. London.
60
rad.49 Nositelj svakog poduzeća jesu ljudi skupa sa svojim vještinama, inteligencijom,
kreativnošću i sposobnošću za rad. Ljudski kapital je potrebno promatrati sa svim navedenim
elementima, a ne samo kroz output njegovog fizičkog tj. operativnog rada.“ LJUDSKI kapital
i faktor „rad“ se razlikuju. Rad sam po sebi nije resurs, nego je energetskoinformacijski tijek i
iskazuje se u nekim vremenskim jedinicama, npr. „pet radnih sati“, dok je ljudski kapital
čovjekova sposobnost (ljudi općenito) da radi, sposobnost sastavljena od znanja, zdravlja,
stručnosti, spretnosti, psiho-fizičkih osobina i iskustva“50 Snaga ljudskog kapitala za poduzeće
dolazi do izražaja kada se ideje ili zamisli djelatnika pretvore u opipljive elemente ili outpute
poduzeća.
„Strukturni kapital predstavlja sve “čimbenike koji u poduzeću ostaju nakon što zaposlenici
nakon radnog vremena napuste poduzeće”. Ti čimbenici obuhvaćaju: intelektualno vlasništvo
poduzeća i organizacijske procese“51 Dakle, to su sva znanja zaposlenika u poduzeću koja su
ugrađena u tehnologiju, procedure i organizacijske procese. „Intelektualno vlasništvo poduzeća
je cjelokupno materijalizirano, kodificirano znanje: patenti, licence, autorska prava, franšize,
software programi, i sav ostali materijalizirani vrijednosni ljudski kapital. Pod organizacijskim
procesima strukturalnog kapitala podrazumijevaju se: planovi, pismene strategije, nacrti,
priručnici i poslovnici, pravila i organizacijski koncepti kao sredstva kontroliranja...“52Način
na koji poduzeće vrši poboljšanje svoga strukturnog kapitala određuje dugoročni opstanak
poduzeća.
Relacijski kapital poduzeća može se definirati kao kombinacija znanja koja je utkana u
organizaciju i ljude, kao posljedica vrijednosti dobivenih od odnosa koje održavaju s tržišnim
agentima i društvom u cjelini.“ Relacijski kapital uključuje reputacijsko znanje i relacijsko
znanje kao što su mreže pojedinaca, društveni odnosi i poslovni odnosi“53 Relacijski kapital je
komponenta intelektualnog kapitala koja se fokusira na nematerijalnu vrijednost prisutnu u
odnosima koje organizacija ima s poslovnim partnerima i drugim vanjskim stranama koje
doprinose ispunjavanju potreba poduzeća, a također uključuju i elemente poput korporativnog
ugleda i potencijala korisnika. Relacijski kapital predstavlja vrijednost sposobnosti tvrtke za
interakciju s vanjskim svijetom i svim dionicima. "54 Dakle, pojednostavljeno rečeno, relacijski
kapital nekog poduzeća sastoji se od: poslovnih mreža, brand-a i potrošača tj. korisnika.
49 Davenport, T. H., Prusak, L., Working Knowledge. Cambridge. HBS Press 50 Trputec, Z.,(2010) Suvremena ekonomika za menadžere, Mostar, Fakultet za menadžment resursa CKM, str.
23 51 Sundać, D., Švast, N.(2009), Intelektualni kapital: Temeljni čimbenik konkurentnosti poduzeća, Mostar,
Ministarstvo rada i poduzetništva, str. 43. 52 Ibid. str. 43-44 53 Andriessen, D., (2004), Making sense of intellectual capital. Designing a method for the valuation of
intangibles. Amsterdam, Boston: Elsevier. 54 http://www.mbabrief.com/what_is_relational_capital.asp, pristupljeno 13.11.2018.
61
Mjerenje intelektualnog kapitala
Mjerenje intelektualnog kapitala je predmet rasprava velikog broja istraživača. Postoji mnogo
metoda za mjerenje intelektualnog kapitala, ali ne postoji niti jedna univerzalna sa kojom bi se
složili stručnjaci koji se bave problematikom intelektualnog kapitala. Teškoća mjerenja
intelektualnog kapitala poduzeća leži u činjenici da postojeći računovodstveni izvještaji ne daju
uvid u vrijednost nematerijalne imovine poduzeća. Neke metode mjerenja intelektualnog
kapitala su subjektivnog karaktera. To znači da se određenom broju varijabli u nekim metodama
pridaje subjektivna važnost, pa rezultati mjerenja mogu znatno odstupati ovisno o tome tko vrši
mjerenje. Odabir metode mjerenja intelektualnog kapitala također ovisi o području na kojem se
mjeri intelektualni kapital. Nije isto mjeriti intelektualni kapital nekog poduzeća i nekog
fakulteta.
Općenito govoreći o vrstama metoda za mjerenje intelektualnog kapitala moguće je napraviti
podjelu na nekoliko osnovnih skupina. Karl E. Sveiby u svome djelu Methods of Measuring
Intangible Assets navodi slijedeću podjelu:
- Metode izravnog intelektualnog kapitala (DICM)
- Metode tržišne kapitalizacije (MCM)
- Metode povrata na imovinu (ROA)
- Metode kartice rezultata (SCM)
VAIC ™ ( Value Added Intellectual Coefficient)- efikasnost u stvaranju vrijednosti
Analiza efikasnosti stvaranja vrijednosti zasniva se na dva ključna elementa poslovanja
poduzeća: intelektualnom i financijskom kapitalu55. Unutar okvira ove metode oba ova
elementa se tretiraju ravnopravno- kao investicija, i u funkciji su stvaranja vrijednosti.“
Intelektualni kapital svake tvrtke sastoji se od svih zaposlenih (humani kapital), njihove
organizacije (strukturalni kapital) i sposobnosti da stvaraju vrijednost, što se evaluira na tržištu.
Tvrtka može imati najbolju kvalifikacijsku strukturu, što predstavlja njen intelektualni
potencijal, no ako stvara malo vrijednosti u odnosu na svoje resurse, onda je njena intelektualna
sposobnost niska. Stoga, da bi tvrtka dobila potpunu i objektivnu sliku poslovnog uspjeha, nije
dovoljno pratiti samo uspješnost fizičkog i financijskog kapitala, nego i učinkovitost
intelektualnog.“56
Početna točka VAIC ™ analize je poslovni rezultat poduzeća, tj. njegova dodana vrijednost. U
stvaranju dodane vrijednosti sudjeluju dva ključna elementa, a to su: fizički i financijski kapital
koji se u okvirima ove metode označavaju sa CE (Capital Employed) i intelektualni kapital (
IC. Intellectual Capital). „Da bi se izračunala njihova efikasnost u stvaranju vrijednosti, svaki
resurs stavlja se u odnos s ostvarenom dodanom vrijednosti. Time se dobiju indikatori
efikasnosti: efikasnost fizičkog i financijskog kapitala (CEE- Capital Employed Efficiency) i
efikasnost Intelektualnog kapitala (ICE), tj. efikasnost humanog kapitala (HCE-Human Capital
Efficiency) i efikasnost strukturalnog kapitala (SCE- Structural Capital Efficiency). Indikatori
55 http://www.cik-hr.com/djelatnost_vaic.html , pristupljeno 14.11.2018. 56 http://www.cik-hr.com/data/IK_2003A.pdf, pristupljeno 14.11.2018.
62
efikasnosti pokazuju koliko je nove vrijednosti stvoreno po svakoj novčanoj jedinici uloženoj
u resurse. Zbrojem ovih indikatora dobiva se jedinstveni indikator, VAIC™ (Value Added
Intellectual Coefficient), koji pokazuje tvrtkinu ukupnu efikasnost ili njenu intelektualnu
sposobnost. Što je viši taj indikator to je menadžment kvalitetnije iskoristio postojeće
potencijale“57
Elementi izračuna metode VAIC ™ izgledaju ovako:
- VA(Value Added) ili dodana vrijednost računa se: operativni profit + izdvajanja za
zaposlene + amortizacija ili
- Output-input ( gdje je input umanjen za izdvajanja za zaposlene i trošak amortizacije)58
Nakon izračuna dodane vrijednosti potrebno je izračunati ljudski ili humani kapital (HC).
Prema metodi VAIC ljudski kapital je jednak izdvajanjima za zaposlene ( plaće, edukacije,
dodatna školovanja i treninzi). U okvirima VAIC analize izdvajanja za zaposlene se tretiraju
kao investicija, a ne kao trošak!!!
Slijedeći korak je izračun korištenog fizičkog i financijskog kapitala (CE). CE je zapravo
ukupna pasiva (sva korištena materijalna sredstva te svi oblici financijskih sredstava) iz bilance
stanja poduzeća za koji se vrši izračun efikasnosti intelektualnog kapitala.
Nakon utvrđivanja CE potrebno je izračunati strukturni kapital poduzeća (SC- Structural
Capital). Prema VAIC metodologiji SC je razultat rada ljudskog kapitala (HC) u prošlosti. tj.
organizacija tvrtke, patenti i licence. Prema metodi VAIC strukturni kapital se računa:
SC= VA-HC
Slijedeći korak je izračun intelektualnog kapitala poduzeća. Prema metodi VAIC intelektualni
kapital poduzeća jeste zbir ljudskog i strukturnog kapitala poduzeća. Dakle:
IC(Intellectual Capital)= SC+HC
Budući da je centralno uporište VAIC metode dodana vrijednost potrrebno je izračunati kolika
je dodana vrijednost svake od navedenih komponenti. Da bi se to dobilo potrrebno je staviti u
odnos svaku od komponenata sa dodanom vrijednosti poduzeća. Na taj način dobivaju se
koeficijenti efikasnosti stvaranja dodane vrijednosti za svaku komponentu.
HCE (Human Capital Efficiency)= VA/HC
SCE(Structural Capital Efficiency)= SC/VA
ICE( Intellectual Capital Efficiency)= HCE+SCE
CEE(Capital Employed Efficiency)= VA/CEE
57 http://www.cik-hr.com/data/IK_2003A.pdf, pristupljeno 14.11.2018. 58 https://www.scribd.com/document/110865553/VAIC-metoda, pristupljeno 14.11.2018.
63
Zbrajanjem efikasnosti intelektualnog kapitala i efikasnosti korištenog financijskog i fizičkog
kapitala dobiva se ukupni VAIC ™ ili intelektualni koeficijent dodane vrijednosti.
VAIC ™= ICE+CEE
Ograničenja metodologije VAIC ™
- VAIC metodologija ne uvažava razliku između stanja i tijeka imovine. Dodana
vrijednost VA je pokazatelj tijeka (novčanog), dok su određeni iznosi kapitala (fizičkog
i financijskog, strukturnog i ljudskog) pokazatelji stanja tj. imovine. Troškovi rada
zapravo su jedan od pokazatelja tijeka, a ovdje se oni tretiraju kao pokazatelj stanja.
Ako se troškovi rada i prihvate kao nešto što osigurava budući prinos, onda se i trebaju
tretirati kao pokazatelji stanja
- Parcijalni indikatori efikasnosti ne pružaju informaciju o doprinosu svakog resursa (
tipa kapitala) u stvaranju dodane vrijednosti. Kako bi se taj odnos vidio potrebno je
staviti u odnos dio dodane vrijednosti koji je stvoren učešćem nekog kapitala u odnos
sa iznosom tog kapitala.
- VAIC ™ metoda ignorira činjenicu da dodana vrijednost nije samo rezultat
pojedinačnog izbora i ulaganja fizičkog i financijskog, ljudskog i strukturnog kapitala,
već da je poduzeće ili sektor jedinstvena kolekcija resursa tj. njihova kombinacija iz
koje proizlaze sinergijski efekti na stvaranje dodane vrijednosti. Zbog toga je potrebno
napraviti analizu doprinosa jednoga kapitala drugome.
- Metoda VAIC ™ skenira postojeće stanje navedenih komponenti, te se samo njenom
primjenom ne može vršiti predviđanje u budućim razdobljima.
- Teorija intelektualnog kapitala kao veoma važnu komponentu ističe relacijski kapital.
Međutim,VAIC ™ metoda predložena od strane prof. Ante Pulića u svojim mjerenjima
u velikoj većini zanemaruje tu komponentu intelektualnog kapitala. U osnovnim
teorijskim postavkama metode VAIC ™ unutar strukturnog kapitala jesu uvršteni
patenti, licence i odnosi sa kupcima. Međutim, to nije ispravan način praktičnog
iskazivanja komponenti intelektualnog kapitala jer iz toga proizlazi da je relacijski
kapital podskup strukturnog kapitala, a u teoriji se navodi kao ravnopravna komponenta
intelektualnog kapitala. Na taj način se ne može dobiti uvid u pojedinačni doprinos
stvaranju dodane vrijednosti svake od komponenata intelektualnog kapitala. Za ovaj
rad, ovo predstavlja glavno ograničenje metode. Budući da je intelektualni kapital spoj
ljudskog, strukturnog i relacijskog kapitala može se reći da je metoda u svom izvornom
obliku nepotpuna.
64
Modifikacija VAIC ™ modela
Mjerenje bilo koje komponente intelektualnog kapitala koje su prethodno navedene nije nimalo
jednostavan zadatak.. Uvijek postoji pitanje: U kojem stupnju je reprezentativan neki podatak
koji se uzima iz računovodstvenih izvještaja poduzeća kao proxy vrijednost za pojedinu
komponentu intelektualnog kapitala? Odgovor na ovo pitanje nije nimalo jednostavan. VAIC
™ metoda svojim teorijskim postavkama u određenoj mjeri rješava taj problem kada je riječ o
mjerenju intelektualnog kapitala nekog poduzeća. Međutim, sama činjenica da u VAIC ™
metodi relacijski kapital nije iskazan kao zasebna komponenta, te samim time nema svoju proxy
vrijednost stavlja veliko pitanje u smislu obuhvatnosti kompletnog mjerenja efikasnosti
intelektualnog kapitala poduzeća.
Kako bi se mjerenje efikasnosti intelektualnog kapitala poduzeća u praktičnom smislu
uskladilo sa teorijom intelektualnog kapitala potrebno je uvesti relacijski kapital kao element
evaluacije. Već je prije navedeno da se relacijski kapital sastoji od odnosa sa
kupcima/dobavljačima, patenata i licenci, pa je sukladno tome potrebno potražiti koja
računovodstvena kateogorija najbolje tj. najsveobuhvatnije odražava tu komponentu
intelektualnog kapitala.
Svako poduzeće ulaže određeni iznos sredstava u svoj marketing. Na taj način poduzeće vrši
promociju svojih proizvoda, u konačnici promociju samog poduzeća. Promocijom poduzeća
uspostavljaju se odnosi sa potencijalnim kupcima, dobavljačima i ostalim zainteresiranim
strankama. Drugim riječima, uspostavljaju se nekakve relacije.
Podaci na svijetskoj razini pokazuju ogroman rast ulaganja u marketinške usluge. Iz godine u
godinu nastavlja se ratući trend ulaganja u sve marketinške aktivnosti. Dakle, oglašavanje je
postalo veoma bitna karika poslovanja svakog poduzeća. Slijedeća slika 1. govori više o
navedenoj tvrdnji.
65
Slika 10. Rastući trend ulaganja u marketinške i medijske aktivnosti i njihovo predviđanje do
2021.
Izvor: https://www.statista.com/statistics/273288/advertising-spending-worldwide/, pristupljeno
15.11.2018.
Ovakav trend ulaganja u marketinške i medijske aktivnosti na globalnoj razini jasno ukazuje da
marketing donosi ogromne koristi poduzećima. Sukladno tome, ne može se zaobići potreba
zasebnog iskazivanja relacijskog kapitala poduzeća. Poduzeća putem marketinških aktivnosti danas
uspostavljaju odnose, prema tome izdaci za marketinške aktivnosti mogu poslužiti kao vrlo dobar
pokazatelj za relacijski kapital poduzeća.
Proxy vrijednost za spomenutu modifikaciju metode VAIC ™ predložena je vrijednost u
računovodstvenim izvještajima poduzeća pod kategorijom „Troškovi marketinga“ (Marketing
Cost)59 Relacijski kapital RC (Relational Capital) biti će prikazan tim troškovima. Efikasnost ovog
modificirajućeg elementa RC se računa:
RCE=RE/VA60
Prema modificiranom MVAIC ™ modelu efikasnost intelektualnog kapitala poduzeća izgleda
ovako:
ICEE= HCE+SCE+RCE61
Ukupni koeficijent stvaranja dodane vrijednosti intelektualnog kapitala MVAIC ™ računa se :
MVAIC ™=HCE+SCE+RCE+CEE62
59 Ulum, I., at.al. (2017) Int. J. Learning and Intellectual Capital. Modified value-added intellectual coefficient
(MVAIC) and traditional financial performance of Indonesian biggest companies. Vol. 14.(3) str. 208-216 60 Ibid. str. 211. 61 Ibid. 62 Ibid.
66
Slijedeća slika 2. prikazuje kako to izgleda modificirani model MVAIC ™.
Slika 11 Modificirani MVAIC ™ model mjerenja efikasnosti intelektualnog kapitala
Izvor: Ulum, I., at.al. (2017) Int. J. Learning and Intellectual Capital. Modified value-added
intellectual coefficient (MVAIC) and traditional financial performance of Indonesian biggest
companies. Vol. 14.(3) str. 208-216
Pregled studija na temu modificiranog VAIC ™ modela
Vjerojatno, ponajbolji primjer praktične uporabe prethodno navedenog modificiranog modela
MVAIC ™ je napravljen na slučaju Indonezijskog bankarskog sektora u radu Modified value-
added intellectual coefficient (MVAIC) and traditional financial performance of Indonesian biggest
companies. Tablica 1. prikazuje srednje vrijednosti svih komponenti koje tvore ukupni modificirani
koeficijent VAIC ™ u periodu 2009.-2012.
Tablica 1. Prosječne vrijednosti svih komponenata modificiranog MVAIC ™ modela u
periodu 2009.-2012.
Izvor: Ibid.
67
Iz prethodne tabele može se zaključiti kako komponenta CE ( usposleni fizički i financijski
kapital) u odnosu na druge komponente ima najbolje povećanje. To je donekle i razumljivo jer
je ovdje riječ o bankarskom sektoru čiji je glavni output prodaja financijskog kapitala.
U radu je također dokazano kako je VA (Value Added) ili dodana vrijednost funckija svake od
komponenta intelektualnog kapitala (HC, SC, RC i CE) putem regresijske analize. VA je
korištena kao zavisna varijabla u ergresijskom modelu, a ostale varijable (HC, SC, RC i CE)
su korištene kao nezavisne varijable. Tablica 2. pojazuje rezultate iz spomenute studije.
Tablica 2. Rezultati regresijske analize Indonezijskog bankarskog sektora
Izvor: Ibid.
68
Sve regresijske vrijednosti su na dovoljnoj razini, osim za odnos CE i VA. To može biti
posljedica smanjenog ulaganja u marketinške aktivnosti. Takav rezultat nikako ne treba
tumačiti na način da relacijski kapital nema važnost u mjerenju ukupne efikasnosti
intelektualnog kapitala poduzeća.
Slijedeća studija je rađena na uzorku od 30 poduzeća iz softwerske i farmaceutske branše u
djelu pod nazivom Application of Modified VAIC ™ Model for Measuring Intellectual Capital
Performance autora Amitava, Mondal. U ovome radu istraživan je utjecaj intelektualnog
kapitala na financijske performance poduzeća (ROA i OPS). U radu su postavljena dva
empirijska modela, jedan koji se odnosi na izvornu metodu VAIC ™, i drugi model koji
predstavlja modificirani MVAIC ™. U modificiranom modelu jedna od pretpostavki je da
strukturni capital ima direktan utjecan na kreiranje dodane vrijednosti. Relacijski kapital je
također uključen u izračun ukupnog koeficijenta efikasnosti intelektualnog kapitala.
Model 1 : Profitabilityit = β0 + β1VAICit + β2Control Variables it + εit 63
Model 2 : Profitabilityit = β0 + β1 VAIC(M)it + β2Control Variables it + εit64
Kao kontrolne varijable u navedenim modelima u radu su korištene veličina poduzeća i
financijska poluga poduzeća.
Rezultati izračuna za pokazatelje ROA I OPS prikazani su u tablicama 3 i 4.
Tablica 3 Regresijska analiza sa zavisnom varijablom OPS
Izvor: Mondal, A. (2015) Application of Modified VAIC ™ Model for Measuring Intellectual Capital
Performance. International Journal of Research in Finance and Marketing (IJRFM), Vol. 6, (11), str.
19-30
63 Mondal, A. (2015) Application of Modified VAIC ™ Model for Measuring Intellectual Capital Performance.
International Journal of Research in Finance and Marketing (IJRFM), Vol. 6, (11), str. 19-30 64 Ibid.
69
Tablica 4 Regresijska analiza sa zavisnom varijablom ROA
Izvor: ibid.
Empirijski rezultati pokazuju da je VAIC ™ u dva modela značajan u oba slučaja. No,
eksplanatorna snaga modela veća je u drugom modelu od prvog modela. U prvom modelu
nezavisne i kontrolne varijable objašnjavaju 27% i 35% varijacije u zavisnoj varijabli, što je
statistički značajno. U drugom modelu eksplanatorna snaga porasla je na 69% i 48%. Rezultati
istraživanja također pokazuju da veličina uzorka ima značajan pozitivan utjecaj na
profitabilnost. Stoga empirijski rezultati podupiru uključivanje relacijskog kapitala u izgradnju
MVAIC ™ modela. Nalazi studije ne podupiru obrnuti odnos između ljudskog kapitala i
strukturalnog kapitala
Zaključna razmatranja
Prije svega treba spomenuti određena neriješena ograničenja izvorne metodologije VAIC ™
koja su ostala takva i u modificiranoj metodologiji MVAIC ™. Modificirana metodologija
MVAIC ™ nije ponudila odgovore na probleme stanja i tijeka imovine. Unutar modificirane
metodologije također nije pronađeno općeprihvaćeno riješenje za mjerenje sinergijskog efekta
komponenti intelektualnog kapitala na ukupni koeficijent stvaranja efikasnosti intelektualnog
kapitala poduzeća. Ostaje, također i problem predviđanja kretanja efikasnosti intelektualnog
kapitala poduzeća u nekom budućem razdoblju.
Ono što ide u prilog modificiranoj VAIC ™ metodologiji jeste usklađenost u praktičnom
iskazivanju teorije intelektualnog kapitala u pogledu svih komponenti. Svako poduzeće ima
navedene komponente intelektualnog kapitala, te zanemarivanje bilo koje od njih u mjerenjima
stvara pogrešnu sliku o stanju efikasnosti intelektualnog kapitala poduzeća. Marketing (u
ovome radu relacijski kapital) je iz početno neprofitno orjentiranog organizacijskog dijela
poduzeća prešao u profitno orijentirano. Početno poimanje marketinga, i općenito izdataka za
marketinške aktivnosti u nekom poduzeću se u velikoj mjeri razlikuje od današnjeg.
Marketinški odjel današnjih poduzeća u velikoj mjeri sudjeluje u ostvarivanju profita, samim
time u stvaranju dodane vrijednosti.
70
Na kraju treba istaknuti najbitniju činjenicu za mjerenje efikasnosti intelektualnog kapitala
nekog poduzeća modificiranom metodologijom MVAIC ™, a to je:
Na poimanje važnosti bilo koje komponente intelektualnog kapitala u poduzeću direktan utjecaj
ima vrsta djelatnosti kojom se to poduzeće bavi. Dakle, ne može se očekivati da će relacijski
kapital (ovakav kakav je prikazan u ovome radu) biti na većoj razini u poduzeću koje se bavi
proizvodnjom nekih skupih, za posebnu namjenu strojeva od poduzeća čija je core djelatnost
marketinške usluge. Drugim riječima, svaka od komponenti intelektualnog kapitala koje su
navedene u ovome radu neće imati jednaku težinu u svakom poduzeću. Ono što se ne smije
zaboraviti jest da u teoriji, ali i u praksi postoje sve tri komponente intelektualnog kapitala u
svakom poduzeću. Ukoliko postoji poduzeće koje je „zakinuto“ za bilo koju od ove tri
navedene komponente intelektualnog kapitala u dugoročnom smislu to poduzeće ne može
opstati u današnjem dinamičnom poslovnom okruženju koje pored internih kvaliteta poduzeća
zahtjeva brojne i kvalitetne relacije (odnose) sa svojim okruženjem.
Unatoč određenim problemima na koje modificirana metodologija MVAIC ™ još nije dala
odgovore, ona predstavlja značajan korak u što točnijem i sveobuhvatnijem iskazivanju
efikasnosti intelektualnog kapitala poduzeća koristeći lako dostupne i objektivne pokazatelje iz
postojećih računovodstvenih izvještaja poduzeća.
Literatura
Knjige:
- Trputec, Z.,(2010) Suvremena ekonomika za menadžere, Mostar, Fakultet za
menadžment resursa CKM
- Sundać, D., Švast, N.,(2009), Intelektualni kapital: Temeljni čimbenik konkurentnosti
poduzeća, Mostar, Ministarstvo rada i poduzetništva
- Armstrong, M., (2006), A Handbook of Human Resource Management Practice,
London.
- Davenport, T. H., Prusak, L., Working Knowledge. Cambridge. HBS Press
- Andriessen, D., (2004), Making sense of intellectual capital. Designing a method for
the valuation of intangibles, Amsterdam, Boston: Elsevier.
Članci:
- Bontis, N., Dragoneti, N. C., Jacobsen, K., Roos, G. (1999) The Knowledge Toolbox:
A Review of Tools Available to Measure and Manage Intangible Resources. European
Management Journal, 17 (4), str. 391-402
- Ulum, I., Kharismawati, N., Syam, D. (2017) Int. J. Learning and Intellectual Capital.
Modified value-added intellectual coefficient (MVAIC) and traditional financial
performance of Indonesian biggest companies. Vol. 14.(3) str. 208-216
- Mondal, A. (2015) Application of Modified VAIC ™ Model for Measuring Intellectual
Capital Performance. International Journal of Research in Finance and Marketing
(IJRFM), Vol. 6, (11), str. 19-30
71
Web izvori:
- http://www.mbabrief.com/what_is_relational_capital.asp
- http://www.cik-hr.com/data/IK_2003A.pdf
- https://www.scribd.com/document/110865553/VAIC-metoda
- https://www.statista.com/statistics/273288/advertising-spending-worldwide/ - http://www.cik-hr.com/djelatnost_vaic.html
72
ODNOS MOĆI I PRAVA-SREDSTVA ZA MIRNO RJEŠENJE
SPOROVA I(LI) SUKOBA
Dr.sc. Muhamed Smajić65, dr.sc. Marsela Bošnjić66
Abstract
In recent years, ius ad bellum, the relationship between the power of argument and force, by its
content points to obvious state competition their openly exposing different attitudes and
relations to international law and peace. When it comes to reconciliation, peace, security and
stability of the international scene, the most often subject of the observation and comparison
are the efficcancy and the effectiveness of the means for peaceful settlement of disputes and/or
conflicts. Namely, it is often referred to as an universal and impoverished means that often are
re-examining the sovereignty of states that need to make decisions between engaging into the
war or using diplomatic mean to resolve disagreements, disputes and conflicts. Today's scene
is full of examples of military, political, economic and diplomatic state competitions such as:
BREXIT, the North Korean and US relations, relations between Ukraine and Russia and others.
This work will try to point out the nature, textutal evasions, purpose and diversity of the means
of peaceful resolution of disputes, their legal agonies and antagonisms that result in crises
within international interactions. This aspect is treated with the aim to reduce the ignorance
about variety and the content of the means for peaceful resolution, which will expand
possibillities for numerous academic exploration, especially from the legal-security point of
view which is often neglected.
Key Words: International law, Peace, Law of Force, Dispute resolution
Sažetak
Posljednjih godina, ius ad bellum, odnos između moći argumenta i sile, svojim sadržajem
upućuje na očigledno natjecanje među državama, otvoreno izlažući različite stavove i odnose
prema međunarodnom pravu i miru. Kada je riječ o pomirenju, miru, sigurnosti i stabilnosti
međunarodne scene, najčešće predmet promatranja i usporedbe jesu djelotvornost i
učinkovitost sredstava za mirno rješavanje sporova i/ili sukoba. Naime, ova sredstva se nazivaju
univerzalnim i osiromašenim sredstvima koja često preispituju suverenost država koje trebaju
donositi odluke između rata ili uporabe diplomatskih sredstava za rješavanje nesuglasica,
sporova i sukoba. Današnja scena puna je primjera vojnih, političkih, gospodarskih i
diplomatskih natjecanja država poput: BREXIT-a, odnosi Sjeverne Koreje i SAD, odnosi
Ukrajine i Rusije i drugih. Ovim radom će se nastojati ukazati na prirodu, tekstualne evazije,
svrhu i raznovrsnost sredstava mirnog rješavanja sporova, njihovih pravnih agonija i
antagonizama koji rezultiraju krizama unutar međunarodnih interakcija. Ovaj aspekt se tretira
s ciljem da se smanji neznanje o raznolikosti i sadržaju sredstava za mirno rješavanje, što
proširuje mogucnosti za brojna akademska istraživanja, posebno sa pravno-sigurnosne tačke
gledišta koja se često zanemaruje.
65Muhamed Smajić, izvanredni profesor Univerziteta modernih znanosti-CKM, Mostar, mail:
[email protected] 66 Marsela Bošnjić, docentica Univerziteta modernih znanosti-CKM, Mostar, mail: [email protected]
73
Ključne riječi: Međunarodno pravo, mir, pravo na upotrebu sile, rješavanje sporova
Uvod
Savremeni procesi razvoja čovjeka, država i organizacija su posljedica antropogenih
djelovanja, odnosno donošenja političkih, nacionalnih, ekonomskih, kulturnih i drugih vrsta
odluka za djelovanje u korist opstanka čovječanstva, koji kao takvi ostaju uvijek povezani s
političkom voljom i političkim rješenjima. O kompleksnosti međunarodnih odnosa govori i
činjenica da se u međunarodnom pravu od samih teorijskih i intelektualnih korijena pristupalo
multidisciplinarno, a njihovom pojednostavljenju zasigurno ne doprinosi činjenica da su uslijed
tehnološkog razvoja i strukturnih društvenih promjena međuljudski odnosi postali još
kompleksniji.
Sukobi među državama oduvijek su povezivani s teritorijom, posebno prirodnim resursima,
naoružanjem ili povredama ljudskih prava. Tada, no i danas, vladao je stav da se kvantitet
sukoba mjeri načinom inkompatibilnosti snaga (tehničke, političke i finansijske). Klasifikacija
sukoba po intenzitetu ukazuje na invalentnost čovjeka prema iznalaženju rješenja za trajni mir.
Proučavanjem uzroka nesporazuma i njihove eskalacije u oružane sukobe jasne su se gradacije.
Tako se nesporazumi smatraju najblažim oblikom sukoba među državama, a najintenzivniji
sukob, jer podrazumijeva velike resursne, kulturne, ljudske i druge gubitke, predstavlja kriza
koja implicira rat s izuzetno velikom vjerovatnoćom. Kriza može biti i međunarodna, ali i
nacionalna, pa čak i kulturna koju mogu katalizirati: nepredviđene aktivnosti protivnika, velika
opasnost, ograničeno vrijeme za reakciju i strah od mogućih posljedica. Stoga, opstanak i razvoj
čovječanstva, sa karakteristikama koje danas poznajemo, opterećen je nizom nesporazuma
nastalih dugogodišnjim odlaganjem rješavanja i slabom koordinacijom, koje je nekada uticalo
i utiče na nastanak spora i/ili sukoba. O tome, nažalost, svjedoči historija čovječanstva.
Analizom nesporazuma uočava se da su rijetko sukobljavale države/stranke jednakih
ekonomskih, političkih i vojnih snaga. Naprotiv, u sporu ili sukobu jedna je strana obično slabije
razvijena u prethodno navedenim parametrima, dok je druga superiornija, te je u poziciji
voditelja pregovora i kreiranja uslova za pregovaranje, odnosno rješavanja aktuelnih problema.
1. Izvori međunarodnog prava i utjecaj na razvoj međunarodnih odnosa
Istraživanje međunarodnih odnosa implicira multidisciplinaran pristup i analizu dinamičnosti
tih odnosa, njenih aktera i faktora koji utječu na stepen i trajnosti promjena, prenosivost tih
promjena na druge teritorije država, višeslojnost zaštite od javnosti, politika i pojedinačni
politički interesi i drugo. Stoga, međunarodni odnosi, u značajnoj mjeri ovise od politike,
političkih rješenja i odluka, koje se donose na međunarodnoj sceni na kojoj nastupa više od 190
neovisnih država i brojne međunarodne organizacije. Razvoj aktera i faktora međunarodnih
odnosa kao što su: ekonomija/privreda, obrazovanje, kultura (posebno dijaloga, tolerancija),
tehnološki razvoj, demografija društva, sigurnosna i vanjska aspiracija (vojska i policija)
potvrđuju da je na toj sceni oduvijek vladao princip „zakon jačeg“ kao i da je taj princip
74
aplikativan i u savremenim zbivanjima. U kojoj su korelaciji izvori međunarodnog prava i
međunarodnih odnosi bit će predmet analize u nastavku rada.
Kada su u pitanju izvori međunarodnog prava, najčešće se koristi podjela na: materijalne i
formalne izvore. Pod materijalnim izvorima podrazumijevaju se svi pravni akti, pisani ili
zabilježeni, koji su rezultat promjena društvenih odnosa nastalih nakon sukoba: političkih,
državnih, ekonomskih, geopolitičkih ili nekih drugih interesa. Formalne izvore uspostavljaju
samo subjekti međunarodnog prava po strogo utvrđenoj proceduri. Savremena
međunarodnopravna doktrina i praksa dijeli hijerarhiju formalnih izvora međunarodnog prava
prema članu 38. Statuta Međunarodnog suda pravde67, pa se u tu skupinu ubrajaju sljedeći:
a) Međunarodne konvencije (opće ili posebne)– pravila izričito priznata od strane država
u sporu;
b) Međunarodni običaji– dokaz opšte prakse koja je prihvaćena kao pravo;
c) Opća pravna načela– koja priznaju narodi;
d) Sudske odluke, tumačenja i učenja.
Nadalje, strukturalno se dijele na glavne i pomoćne izvore, pa shodno tome, a prema članu 38.
Statuta Međunarodnog suda pravde, glavni izvori međunarodnog prava su od a. do c., a pod
pomoćnim sredstvima podrazumijevaju se sudske odluke i učenja najpriznatijih stručnjaka.
Budući da se prethodni sadržaj referirao na etiku, moral i običaje koji mogu utjecati na bona
fides pojedinaca i država, nameće se pitanje kako se praksa međunarodnog prava ophodi prema
običaju?
Pravni stav je da je običajno pravo: mijenjanje, unapređenje i harmonizovanje pravila
međunarodnog prava i odnosa među državama, a kako je riječ o subjektivnim procjenama
država o određenom odnosu ili pravu, moglo bi se reći da običaj predstavlja „najjednostavniji“
i „najčešće“ transparentniji način izmjena i/ili dopuna normi.68 U sveukupnom kontekstu
pravila i običaja, tumačenja, ekstenzivnog ili suženog, bitno je napraviti i distinkciju među
sredstvima mirnog rješavanja sporova koji mogu doprinijeti pojednostavljenju odnosa država
kroz unaprjeđenje znanja o vrstama, utjecaju i primjeni pojedinaca na lokalnoj nivou. Prije
svega bitno je istaći načela koja se smatraju svojevrsnim imperativom prilikom izbora sredstva:
a) pacta sunt servanda tj. da se slobodno preuzete ugovorne obaveze moraju izvršavati u
dobroj vjeri i savjesno (bona fide);
b) načelo dobre vjere (bona fides) koje se ne odnosi samo na izvršavanje ugovornih
obaveza, nego i na izvršavanje pravomoćnih sudskih presuda, tumačenje pravnih
propisa i na druge pravne odnose.69
c) načelo pacta tertiis nec nocent nec prosunt tj. da ugovor ne stvara ni obaveze niti prava
za treće države bez njihova pristanka.
67Sadržaj Statuta Međunarodnog suda pravde dostupan službenoj stranici Ministarstva vanjskih i europskih
poslova Republike Hrvatske: http://www.mvep.hr/CustomPages/Static/HRV/Files/ugovori/statut_icj_hr.pdf
(pristup: 06.12.2018. u 15:28 sati) 68 Prema V.Đ. Degan, (2002.), Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet Rijeka, str. 113. 69 Republika Hrvatska i Republika Slovenija u arbitražnom procesu rješavanja teritorijalnog spora, prolaze kroz
savladavanje prepreke djelovanja i tumačenja u dobroj vjeri sa dobrim namjerama. Ovo je važno, jer je zauzet stav
da postoje i načela koja poništavaju pristanak dat na ugovornu ili drugu pravnu obavezu, a to su sljedeće: bludnja,
prevara, korupcija pregovarača, prisila izvršena nad osobom pregovarača, te prisila nad pravnom osobom ili
državom izvršena prijetnjom ili upotrebom fizičke sile. Poseban akcent stavlja se na korupciju pregovarača.
75
d) načelo inadimplendi non est adimplendum tj. da ukoliko jedna od stranaka prestane
izvršavati neki ugovor, druga ili ostale stranke imaju također pravo suspendirati njegovo
djelovanje, pa čak i okončati u odnosu na državu kršiteljicu.
Bez pretenzija da se promišljanja o politici i njenim akterima detaljnije analiziraju, u ovom
dijelu rada, fokus je usmjeren na njihovo djelovanje na razvoj međunarodnih odnosa, a time i
međunarodnog prava. Subjekti međunarodnog prava inspirirani „političkim uvjerenjima“
ponavljaju određenu praksu u subjektivnom uvjerenju da ta ista praksa, odnosno uvjerenje,
predstavlja pravnu obavezu. Sa širenjem kruga koji uključuje presjek zajedničkog uvjerenja
pravna obaveza dobiva na poboljšanju osnova i biva više fokusirana na pravdu. Bitan element
u tome je svakako subjektivno-psihološki element koji nastaje uslijed „straha“ od eventualne
sankcije ili velikog osjećaja sigurnosti u izvršenje. Suprotnost je objektivni ali voljni element
koji uključuje objektivno prepoznavanje različitosti i bezuslovno nadilaženje istih.
Postavljanjem prethodnog teksta u filozofske okvire može se konstatirati da kreiranje kruga
povjerenja treba imati primarno mjesto u uređivanju međunarodnih odnosa odnosno sadržaja
međunarodnog prava. To posebno dolazi do izražaja kada se analiziraju deklarativni porivi
težnji ka miru i sigurnosti, a koje nažalost ne prati i spremnost za uređivanje međunarodnih
odnosa uz odricanje svoje superiornosti u odnosu na druge.
2. Teritorija, i još prisutne pretenzije država, i međunarodne organizacije
Razvoj međunarodnih odnosa implicira i na promjene koje utječu na pojedince u njihovim
interakcijama, odnosno na ponašanje i djelovanje subjekata kroz međunarodne i javne, domaće
i privatne postupke i procedure. Taj proces djelovanjem smanjuje nepovezanost država i njenih
stanovnika, kako kulturološki tako i ekonomski. U nekom širem smislu postoje akteri i faktori
koji se dijele na subjektivni i objektivni, zatim podjela na stabilne i nestabilne, otvorene za
saradnju i zatvorene za saradnju. Svaki od ovih oblika ima svoju potkategoriju koja se može
dijeliti na: prirodne (objektivne: geostrateški položaj, prirodni resursi i slično) te antropogene
(politika, samovolja, vojska, tržišna i tehnološka nadmoć, kulturološki identitet i drugo).
Međunarodno pravo ima instrumente i mehanizme za provođenje mirnog rješavanja sporova,
no nema još pravu snagu nametanja obaveze da se države moraju ponašati u skladu sa normama
međunarodnog prava, odnosno da se pridržavaju preuzetih prava i obaveza. U tom smislu je i
član 2. Povelje UN-a. Istim je predviđeno da članovi rješavaju svoje međunarodne sporove
mirnim sredstvima na takav način da ne ugroze međunarodni mir i sigurnost te pravdu,
odnosno da ne ugroze svrhu međunarodnog prava. Nadalje, Deklaracija iz 1970. godine
predviđa da države moraju tražiti pravodobno i pravično rješenje svojih međunarodnih sporova
pomoću sljedećih sredstava: pregovora, istrage, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskog
rješavanja, obraćanja regionalnim ustanovama ili sporazumima, ili pomoću drugih mirnih
sredstava prema vlastitom izboru, kao i obaveze uzdržavanja od svakog djelovanja koje može
otežati situaciju i ugroziti održavanje stanja međunarodnog mira i sigurnosti. Rečeno ovisi o
bona fides pojedinca u čiju je dužnost „povjereno“ kao i dometu njegovog integriteta i
autoriteta. Budući da je međunarodno pravo karakterizirano sa koordinacijom djelovanja
subjekata time se prepoznaje potreba preventivnog djelovanja na rješavanju sporova, što bi
76
prema Kissinger-u, moglo biti predviđanje pojedinačnih interesa i potreba….u ovom slučaju
država radi poštivanja dugotrajnog i stabilnog dogovora.70
Oružani sukobi su zabranjeni, ali su, nažalost, realnost savremenog bitisanja čovječanstva.
Rezultiraju nerješavanjem dugotrajnih sporova ili ekonomsko-pravnih pitanja o čemu svjedoče
dešavanja na Bliskom Istoku ili na teritoriji bivše Jugoslavije koja i danas predstavljaju
geopolitičke izazove. Da teritorijalne pretenzije, koje lako mogu prerasti u nasilnu
demonstraciju moći i sile, ne pripadaju prošlosti potvrđuju i ilustriraju primjeri Krima ili Sirije.
Tome govori u prilog izjava sekretara SAD-a John Kerry-a povodom ruske aneksije Krima
2014. godine: „U 21. stoljeću se jednostavno ne ponašaš kao u 19. stoljeću tako što napadaš
drugu državu .....“ No, ovdje se moraju pomenuti još i aktivnosti ISIS-a, Boko Haram-a, pitanje
BREXIT-a, nuklearne sile i njihovi odnosi, kulturološki preobrat Arapskog poluotoka i drugi.
Razvoji ovih odnosa su rezultirali i brojnim različitim djelatnostima međunarodnih
organizacija. One su najbolji pokazatelj stepena potrebe i nužnosti uzajamne i voljne saradnje
država u međunarodnim odnosima u određenom vremenu. Da je tako potvrđuje i činjenica da
danas djeluje više različitih međuvladinih organizacija nego što postoji suverenih država u
svijetu. Međunarodne organizacije predstavljaju formalizovan iskaz volja država o suradnji
koja se implementira putem institucionaliziranog i trajnog oblika u izvršenju nekih zajednički
postavljenih ciljeva ili rješavanja zajedničkih problema. S tim u vezi, svaka organizacija ima
jedan ili više stalnih organa preko kojih djeluje kao subjekt međunarodnog prava i
međunarodnih odnosa. Nastavljajući se na prethodni sadržaj bitno je pomenuti da se broj aktera
i faktora koji utječu na razvoj međunarodnih odnosa mijenja i stalno modificira svoj sadržajni
utjecaj na tumačenje međunarodnog prava.
Bez obzira što raste broj država na međunarodnoj političkoj sceni u odnosu na broj i ulogu
međunarodnih organizacije, može se pretpostaviti pitanje značaja suvereniteta države u takvoj
konstelaciji. Posebno ako se ima u vidu da je svaka međunarodna vladina organizacija
osnovana međunarodnim ugovorom između država, kako bi se otklonile ili umanjile negativne
posljedice promjena ili izazova po međunarodni mir ili sigurnost. Ugovor, kojim se osnivaju,
njihov je temeljni pravni akt, koji pored ostalog, propisuje ciljeve i nadležnosti organizacije,
međusobne odnose i ovlasti njezinih glavnih organa, način donošenja odluka i njihov pravni
domašaj u odnosu na samu organizaciju, u odnosu na države članice, a ponekad i u odnosu na
treće države tj. nečlanice.
Doprinos ovoj materiji, mirnog uređenja međunarodnih odnosa i smanjenje evazija u tumačenju
međunarodnog prava, dalo je mnogo dokumenata, a prije svega to je Briand-Kellog-ov pakt iz
1928. godine, zatim Haška konvencija iz 1899. godine i drugi. Njihovim stupanjem na snagu
počinje i primjena preventivne diplomatije, odnosno međunarodne organizacije koje se bave
očuvanjem mira i sigurnosti počinju s pokušajima predviđanja nesuglasica, sporova i sukoba
koje mogu emergirati i predstavljati prijetnju i opasnosti. Neke od najvažnijih su:
70 Hanry Kissinger je bivši državni sekretar SAD. Iako prepoznatljiv po stavovima koji korespondiraju sa teorijom
realizma u međunarodnim odnosima i poziciji sile i moći, dobitnik je Nobelove nagrade za mire. Kissinger u svom
djelu „Nova razmišljanja o novom poretku“, 1994. godine navodi narode, a ne države. Međutim, povučena je
paralela budući da narodi čine državu.
77
1) Ujedinjeni narodi (UN),
2) Organizacija za europsku sigurnost i saradnju (OESS),
3) Interparlamentarna unija (Interparliamentary Union – IPU),
4) Asocijacija jugoistočnih azijskih zemalja (Association of Southeast Asian Nations–
ASEAN),
5) Međunarodna mreža za odnose i sigurnost (International Relations and Security
Network-IRSN),
6) Sjevernoatlantski savez (North Atlantic Treaty Organization-NATO) i
7) Regionalno međuvladino tijelo poput Konferencije za evropsku sigurnost i suradnju
(Conference on Security and Cooperation in Europe–CSCE) i druge.
Na ovaj način izvršeno je umrežavanje potreba prevencije nasilnog sukoba tj. mira prije nego
u ulaganje u skuplje operacije: humanitarne, mirne, rekonstruktivne ili stabilizacijske. Traganje
za konceptom ravnoteže ili drugačije rečeno: tačke razvoja i prosperiteta, uspostavilo je
modernije vizije mira na temelju trougla: dijagnoza-prognoza-terapija. To je teorija o odnosu
suprotstavljenih stanja, kao na primjer mir i rat, odnosno ćelija unutar tih odnosa čija je
ravnoteža ključna za ostvarenje pozitivnog stanja, u ovom slučaju mira. Autor71 ove teorije
mišljenja je da društvo poznaje četiri vrste moći: kulturna, ekonomska, vojna i politička koja
svakako mogu biti i suprotstavljena, asimetrična. Prema navedenom ovdje treba imati na umu
činjenicu da su međunarodne interakcije u uzročno-posljedičnom odnosu s političkim
odlukama i ekonomskim transakcijama. Nadalje, smatra se da put ka realnom miru počinje prvo
od kulture, preko politike i ekonomije ka vojsci. Dakle, ovaj autor potkrepljuje stav humanog
održivog razvoja kroz njegove tri dimenzije: prirodne, ekonomske i društvene.72 Naime, i ova
teorija je dosljedna u stavu da se posljedice nasilja i nemira trebaju prevenirati putem
omogućavanja cjelovitog napretka svakog čovjeka i to upravo kroz obrazovanje i poticanje
potpunog ostvarenja potencijala. A svaki pojedinac se prilagođava kompilaciji prijetnji,
izazova, ranjivosti i rizika po ljudsku sigurnost. U vezi prethodne elaboracije je i prezentiranje
tabele u odnosu na prijetnje, izazove i rizike po ljudsku sigurnost.
71 Galtung, J., (2009.), Mirnim sredstvima do mira, mir i sukob, razvoj i civilizacija, NVO Jugoistok XXI- Cenatr
za Evro-balkansku saradnju, JP Službeni glasnik. 72 Vidjeti više o humanom održivom razvoju: Trputec, Z. i drugi, (2013.), Teorija i praksa održivog razvoja,
Univerzitet modernih znanosti CKM, Mostar
78
Tabela: Kompilacija prijetnji, izazova, ranjivosti i rizika po ljudsku sigurnost
Opasnosti po ljudsku
sigurnost čiji su uzroci
Prirodni, društveni i ekonomski faktori
Prijetnje Izazov Ranjivost prema Rizik
Nerazvoj ili nedovoljan
razvoj „sloboda od želje“
● Ljudska dobrobit
● Ljudsko zdravlje
● Životni vijek
● Socijalne
sigurnosne mreže
● Ljudski razvoj
● Sigurnost hrane
● Ekonomske krize i
šokovi
● Zarazne bolesti
Najranjiviji
(socijalno,
ekonomski) i izloženi
nerazvijenosti, nasilju
i hazardima:
● Seljaci,
● Siromašni,
● Žene,
● Djeca,
● Stari,
● Urođenici,
● Pripadnici
manjina
Sukobi i ljudska prava
„sloboda od straha“
● Ljudski život i lična
sigurnosti (od rata)
● Identitet, vrijednosti
● Osjećaj sigurnosti u
zajednici
● Ljudska prava
● Demokratija
● Vojska, kriminalci
● Korupcija vlade
● Zloupotreba i kršenja ljudskih
prava
Hazardi i katastrofe
„sloboda od hazarda“
● Stanište,
● Preživljavanje
● Naseljenje, siromašni
kvartovi
● Održivi razvoj
● Sigurnost hrane
● Izložena populacija
● Domaćinstva, naselja,
● Bolesti (kolera, tropske
groznice, malarija i drugo)
Kršenje osnovnih zakona,
nedostatak „good
governance“ „sloboda
dostojanstvenoga života“
● Ljudsko dostojanstvo
● Ljudska prava
● Osnovne ljudske potrebe
● Vladavina prava
● Vladavina demokratije
● Mirno rješavanje sukoba
● Korupcija i organizirani
kriminalitet
Građanska prava
Dobrobit čovjeka
Izvor: Brauch, H.G., i drugi, (2011.), Concepts of Security Threats, Challenges, Vulnerabilities and Risks,
Coping with Global Enviromental Change, Disasters and Security, str.104.
3. Utjecaj sukoba na odluku o mirnom rješavanju spora
Sporovi na nacionalnoj, regionalnoj ili međunarodnoj sceni uzrokuju tenzije, pa i sukobe. Već
je navedeno da sa pravne tačke gledišta, rješavanje sporova u međunarodnim odnosima putem
mirnih sredstava i mehanizama, je obaveza država koje su slobodne odlučiti između
diplomatskih, institucionalnih i pravnih sredstava i voditi se izborom kao najbolje
odgovarajućim. Ovaj izbor države prave ili bi trebalo da prave shodno razlici između dvije vrste
sporova: pravnih i političkih. U tim odnosima, sredstva mirnog rješavanja koja se primjenjuju
razlikuju se po ishodima: pravno obavezujućim i neobavezujućim mehanizmima, gdje se
dodatno vrši distinkcija:
a) pregovaranje, dobre usluge i mirenje (diplomatska sredstva sa neobavezujućom odlukom u
čijem donošenju pomaže treća strana),
b) intervencija međunarodnih i regionalnih organizacija, te njihovih tijela i predstavnika
(institucionalna sredstva) i
c) pravna sredstva: arbitraža i međunarodne presude sa pravno obavezujućim ishodom.
Praksa međunarodnih odnosa je pokazala da države nisu uvijek spremne na mirenje u skladu
sa konceptom mirnog rješavanja i to najviše zbog različitih nacionalnih interesa i nezavisnosti,
što otežava kalkulaciju značaja faktora poput zajedničkih odnosa i interesa i same prirode
nastalog spora. Napetosti i sukobi savremenog svijeta se događaju, te mogu nastati bilo kada i
bilo gdje, što samo po sebi implicira i pojačava intenzitet značaja „promocije“ sredstava mirnog
rješavanja sporova ali i nadzora i kontrole mogućih izvora sporova i njihove prevencije.
S tim u vezi, neophodno je uspostaviti tačku srazmjernost između nužnosti upotrebe vojne sile
i snage i humanog djelovanja protiv svih oblika i izvora prijetnji, izazova, ranjivosti i rizika po
79
ljudsku sigurnost. Nužna primjena vojne sile je općenito shvaćena opravdana kada se koristi
stepen sile i snage neophodan za osiguranje vojnog poraza i trenutne submisije onoga prema
komu je usmjerena. Upravo su objekti ti koji unose humani element u ovaj odnos, jer objekti
moraju biti opravdani vojnom strategijom. Općenito, kako asimetrija raste među zaraćenim,
razlika između političkih i vojnih objektiva i nužnosti postaje sve nejasnija.73 Nadalje,
nerješavanje sporova i mogućnost njihove eskalacije znatno utječu na kredibilitet i društveno-
ekonomski razvoj država, a time i pojedinaca.
Ukoliko države nastave insistirati i ustrajati na stavu da se ne mogu osloniti na sigurnost mirnog
rješavanja spora, odnosno implementacije odluka, tada se ne može graditi povjerenje među
njima bez obzira koliko kvalitetna sredstva i bila. To se već može uočiti u svjetskim trendovima
političkog takmičenja posebno u: naoružanju, očuvanje i zaštita prirodnih resursa, borba protiv
svjetskog siromaštva, ljudska prava i slobode: zdravlje, obrazovanje, zdrava okolina i mnogo
drugih.
4. Sredstava za mirno rješavanje spora
Sloboda prihvatanja ishoda spora, pobjeda ili poraz i njihove dimenzije, na neki način potvrđuju
efektivnost i efikasnost odabranoga sredstva mirnog rješavanja spora, diplomatskih ili pravnih.
Vrste sredstava mirovnog rješavanja sporova su: a) diplomatska sredstva: izravni pregovori
između strana spora, dobre usluge i posredovanje ili medijacija nekog trećeg, b) institucionalna
sredstva: istraga (anketa) i mirenje (koncilacija) i c) sredstva s obavezujućom presudom:
arbitraža i rješavanje spora pred stalnim međunarodnim sudskim tijelom. Prednosti i nedostaci
sredstava:
- Pod a) u fleksibilnosti postupka, i u tome što se postupak može obaviti u potpunoj
diskreciji i izvan pozornosti javnosti. U demokratskim društvima unutrašnje javno
mnijenje može natjerati vladu svoje zemlje da odbije neke koncesije (ustupke) suprotnoj
strani, koje bi ova inače bila spremna pružiti da su ti načini rješavanja ostali tajni do
uspješnog rješenja spora. Nedostaci tih načina su ponajprije u tome što nema garancija,
tj. de iure i de facto ravnopravnosti strana.
- Pod b) prednost diplomatskih sredstava odnosno formaliziranih sredstava leži u
nepristranosti tijela koje rješava spor. Redovito se radi o komisijama (povjerenstvima)
stručnjaka (a ne o predstavnicima trećih država ili organizacija), koje imenuju same
strane među osobama od svog povjerenja.
- Pod c) prednosti leže u nepristranom postupku i jednakosti obiju strana u tokom čitavog
postupka. Spor se na taj način konačno rješava obavezujućom presudom.
73 Geiß, R., (2006.), Asymmetric conflict structures, International Review of the Red Cross, Vol.88, broj 864.,
str.769.
80
Sredstava mirnog rješavanja spora imaju sljedeće prednosti i nedostatke utvrđene analizom
pojedinih praktičnih primjera:
- pregovori uživaju poseban status među sredstvima mirnog rješavanja sporova, ne samo
zbog činjenice da su univerzalno prihvaćeni kao metoda rezolucije spora ili sukoba već
i zbog svojih pomenutih prednosti. Te prednosti jesu: fleksibilnost, primjenjivi su na
sve vrste spora, stranke spora ili sukoba su slobodne da upravljaju cijelim procesom i
usmjeravaju isti na put uzajamnog i trajnog pomirenja, postoji nekoliko vrsta pregovora
između kojih stranke mogu birati u dobroj vjeri i namjeri. No njegovi nedostaci su
uistinu sadržajno važni: a) podrazumijeva inherentan kompromis među strankama i b)
često dominantnija stranka prevlada i nametne svoje viđenje rješenja.
- Istraga i mirenje ili prikupljanje osnovnih informacija o predmetu kako bi se predložili
određene mjere i akcije za njihovo otklanjanje ali koje nisu pravno obavezujuće za
stranke u sporu. Prednost jeste da se obično ovim sredstvom služe paralelno s drugim
kao dodatnim izvorom informacija, nedostatak jer ne obavezuje stranke. Mirenje
kombinuje i istragu i medijaciju kako bi ponudili trajna i obostrano prihvatljiva rješenja.
To je više formalan proces i odnos, a skuplji u odnosu na medijaciju. No, ukoliko nije
moguće doći do mirnog rješenja onda miritelj ima dužnost da pokuša uvjeriti, nikako
nametnuti, stranke da prihvate njegov prijedlog rješenja, odnosno preuzmu
odgovornost.
- Medijacija i dobre usluge svoju prednost leži u slobodi izbora medijatora, tj. treću
stranku čime potvrđuju povjerenje i dobru vjeru i namjeru da spor i riješe. Ključno u
postupku medijacije, između ostalog, jeste i njeno tempiranje reagovanja koji
predstavlja konstantan izazov za stranke. Divergentna mišljenja i stavovi o tome
proizilaze iz upotrebe različitih oblika: odluka, sredstava, uputa i drugog u različitim
nadležnostima i oblastima. Analizirani slučajevi i dostupna teorija pokazuju kako ova
diplomatska tehnika mirenja zapravo predstavlja efikasan alat upravljanja i
kontrolisanja suverene države. Upravo zbog nekoherentnosti u terminologiji,
principima i praksi, općenito sredstava mirnog rješavanja spora, a medijacija posebno
zbog neispravnih i nekonzistentnih informacija, ne dolaze do krajnjih korisnika. Ovo bi
mogao biti jedan od faktora prisutnog broja sporova pred tribunalom ili drugim tijelom.
- Arbitraža predstavlja kvalitativni napredak u međunarodnim standardima pravnih
normi, a posebno u odnosu na druga sredstva mirovnog rješavanja sporova. Stranke
slobodno i svojevoljno povjeravaju arbitražnom tijelu svoj spor čime u dobroj vjeri i
dobroj namjeri prihvataju nadležnost odabranoga tijela i izvršenja donesene
obavezujuće odluke. Ključne prednosti arbitraže kao posebna obilježja su: fleksibilnost,
povjerenje, neutralnost i implementacija odluke arbitraže, u odnosu na sudsko
rješavanje spora uz njena inherentna ograničenja i inovativni zahvati na poboljšanju
efikasnosti nacionalnih sudova (poput: posebne nacionalne institucije za mirovno
rješavanje spora i „promocija“ mirnog rješavanja sporova). Rezultati istraživanja
ukazuju da se ne može s sigurnošću reći da će se nastaviti trend razvoja arbitraže kao
sredstva mirovnog rješavanja sporova. Ipak samouvjereno se može reći da će trend
81
interesovanja za sudsko mirno rješavanje sporova na nacionalnim sudovima porasti.
Najveća nesigurnost zbog čega se bježi od nacionalnih sudova za rješavanje
međunarodnih sporova jeste implementacija odluke, što je svakako i opravdano u
asimetriji moći: ekonomske, političke i vojne.
ZAKLJUČAK
Iz prethodne elaboracije uočljivo je da je oblast međunarodnih sporova obilježena znatnim
promjenama i pokušajima harmonizacije sredstava za mirovno rješavanje sporova i nacionalnih
pravnih okvira za uspostavljanje kooperativnog i multilateralističnog sistema za rješavanja
sporova koji bi eliminirao ili reducirao nasilje među državama i bilo kojih drugih oblika
konflikta. U tom kontekstu, uočljivo je da je proces mirnog rješavanja spora u direktnoj vezi s
prevencijom konflikta, posebno ukoliko strane već imaju iskustva u političko-diplomatskom ili
vojnom konfliktu. Ukoliko države insistiraju na stavu da se ne mogu osloniti na sigurnost
mirnog rješavanja spora onda se ne može graditi povjerenje među njima bez obzira koliko
kvalitetna sredstva i bila. To se već može uočiti u svjetskim trendovima u političkim
takmičenjima posebno u: naoružanju, očuvanje i zaštita prirodnih resursa, borba protiv
svjetskog siromaštva, ljudska prava i slobode: zdravlje, obrazovanje, zdrava okolina i mnogo
drugih.
Upravo mirna sredstva rješavanja negativnih interakcija mogu biti put udaljavanja od
demonstracije sile i moći kojima se svjedoči i u savremenoj zbilji čovječanstva. Da je tako
pokazuje interakcija između predsjednika Sjeverne Koreje i SAD-a ili predsjednika Rusije i
Ukrajine. Period koji dolazi u budućnosti će pokazati stvarne interese i motive odnosno vizije
mira, uz uspostavljanje dijagnoza ili prognoza za kreiranje povjerenja i njihov utjecaj na
mirovno rješavanje sporova, bilo nacionalnih ili međunarodnih.
Literatura
1. Acerbi, G., (1974.), T Acerbi, Giovanni, "The Peaceful Settlement of International
Disputes within the United Nations System", LLM Theses and Essays. Paper 72.,
2. Alheritiere, D., „Settlement of Public International Disputes on Shared Resources:
Elements of Comparative Study of Interantional Instruments“,
3. Arend, Anthony C., (2003.), International Law and Preemptive Use of military Force, The
Center for Strategic and International Studies and the Massachusetts Institute of
Technology The Washington Quarterly, 26:2 str. 89–103.,
1. Avramov, S., (1973.), Međunarodno javno pravo, treće dopunjeno izdanje, „Savremena
administracija“, Beograd,
2. Bajagić, M., (2012.), Međunarodna bezbednost, Kriminalističko policijska akademija,
Beograd,
4. Barić Punda, V., (2005.), Mirno rješavanje sporova u suvremenim europskim
dokumentima, Adrias svezak 12,
3. Berridge, G.R., (2005.), Diplomacy Theory and Practice, Palgrave MacMillan, New York,
82
4. Brzezinski, Z., (2004.), Američki izbor-globalna dominacija ili globalno vodstvo, Politička
kultura, Zagreb/CID, Podgorica, Brzezinski Zbigniew, Izvan kontrole; Globalna previranja
uoči 21. stoljeća, Otvoreno sveučilište, Zagreb,1994.,
5. Degan, Vladimir Đ., (2002.), Međunarodno javno pravo, Pravni fakultet, Rijeka,
6. Dixon, M. (2013.), International Law, 7th Edition, Oxford, University Press,
7. Ejdus, F., (2012.), Međunarodna bezbednost: teorije, sektori i nivoi, Beogradski centar za
bezbednosnu politiku,
8. Galtung, J., (2009.), Mirnim sredstvima do mira, mir i sukob, razvoj i civilizacija, NVO
Jugoistok XXI- Cenatr za Evro-balkansku saradnju, JP Službeni glasnik,
9. Gavella, N., i drugi, (2002.), Europsko privatno pravo, Zagreb,
5. Geiß, R., (2006.), Asymmetric conflict structures, International Review of the Red Cross,
Vol.88, broj 864.,
10. Grizold, A., (1998.), Međunarodna sigurnost: teorijsko-institucionalni okvir, FPZ, Zagreb.
6. H. Sikirić, (2001.), Arbitražni postupak i javni poredak, Zbornik Pravnog fakulteta u
Zagrebu, 51, br. 1, str. 57. - 82.,
7. Hanrieder, W., (1967.), Compatibility and Consensus: A Proposal for the Conceptual
Linkage of External and Internal Dimensions of Foreign Policy”, American Political
Scinece Association, Vol.61., br.4., str. 971-982.,
8. Jan, M.N.I., The Role of Mediation int he Pacific Settlement of International Disputes“,
11. Kolodziej, A. E., (2011.), Sigurnost i međunarodni odnosi, Politička kultura Zagreb,
12. LeRoy Bennett, A., Oliver, J.K, (2004.), Međunarodne organizacije, načela i problemi,
Politička kultura, Zagreb,
9. Mani, R., (2008.), Editorial Dilemmas of Expanding Tarnsitional Justice, or Froging the
Nexus between Transitional Justice and Development, The International Journal of
Transitional Justice, Vol. 2., str. 253.-265.,
10. Sahadžić, M.,(2009.), Preventivna diplomacija u međunarodnom pravu i njena primjena na
području Bivše Jugoslavije, UDK: 341.91:341.71(497.11), Biblid. 0025-8555, 61(2009),
Vol. LXI, br. 1-2, str. 112-140.,
11. Sajko, K., (1996.), Arbitražni sporazum i arbitrabilnost– rješenja i otvorena pitanja u
hrvatskom i poredbenom pravu, Pravo u gospodarstvu, 35, br. 3-4, str. 272. - 281.,
13. Smajić, M., (2003.), Mirovne operacije Ujedinjenih nacija, Federalno ministarstvo
odbrane, Sarajevo,
14. Smajić, M., (2011.), Međunarodne organizacije i sigurnost Bosne i Hercegovine u
postdejtonskom periodu, Dobra knjiga, Sarajevo,
15. Vukadinović, R., (1976.), Evropska sigurnost i suradnja, Globus, Zagreb,
16. Walz N. Keneth, Čovjek, država i rat, Barbat, Zagreb, 1998.,
12. Zahar, M.-J., Mechoulan, D., (2017.), Peace by Pieces? Local Mediation and Sustainable
Peace in the Central African Republic, str. 11.
83
UPRAVLJANJE I RUKOVOĐENJE U PRIRODNIM ILI DRUGIM
NESREĆAMA NA PODRUČJU FEDERACIJE BOSNE I
HERCEGOVINE
Tekst: dr.sc. Amir Hrustić74
Boško Kutleša, mag.
Abstract
The paper presents research (analysis) of management issues in the system of protection and
rescue of people and material goods from natural and other disasters in the territory of the
Federation of Bosnia and Herzegovina. Basic concepts are presented to clarify the social
dimension of protection and rescue management.
The place, role and tasks of management and management structures in a complex state
organization in Bosnia and Herzegovina at all levels (state, entity, cantonal and local) are
presented in the paper. The paper also illustrates various types of management that make the
selection and establishment, and put into operation the management of the protection and rescue
of people and material goods in case of natural or man-made disasters.
The paper gives an insight into the basic types of management structures as well as the
determining factors for the selection and construction of expert bodies for direct management
of protection and rescue actions. There is also presented one of the headquarters decision-
making methods.
Key words: protection and rescue, natural disasters and other accidents, civil protection,
management, civil protection headquarters.
Sažetak
U tekstu je prikazano istraživanje (analiziranje) problematike upravljanja i rukovođenja u
sustavu zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća za područje
Federacije Bosne i Hercegovine.
Prikazani su osnovni pojmovi kojima se pojašnjava društvena dimenzija upravljanja i
rukovođenja zaštitom i spašavanjem.
Prikazano je mjesto, uloga i zadaće upravljačkih i rukovodnih struktura u složenoj državnoj
organizaciji u Bosni i Hercegovini, na svim razinama (državna, entitetska, kantonalna i
lokalna). Osim ovoga, prikazani su različiti tipovi upravljačke organizacije koji su opredijelili
izbor i uspostavu istih i stavljanje u funkciju upravljanja zaštitom i spašavanjem ljudi i
materijalnih dobara u svim uvjetima nastanka stanja destrukcije uzrokovane djelovanjem
prirodnih sila ili su izazvane antropološkim djelovanjem.
Prikazani su i osnovni tipovi struktura za upravljanje i rukovođenje, kao i opredjeljujući faktori
za odabir i izgradnju operativno stručnih tijela za izravno rukovođenje akcijama zaštite i
spašavanja. Osim toga, prikazan je i jedan od modula rada Stožera na donošenju odluke...
74 Dr.sc. Amir Hrustić, Univerzitet modernih znanosti – CKM, Mostar
Boško Kutleša, mag. privatne sigurnosti i civilne zaštite, Univerzitet modernih znanosti – CKM, Mostar
84
Ključne riječi: zaštita i spašavanje, prirodne nepogode i druge nesreće, Civilna zaštita,
upravljanje i rukovođenje, Stožeri civilne zaštite.
UVOD
„Ovdje, u ovome radu, težište istraživanja će biti na odnosu države prema dva
primarna ljudska prava, koja su, inače, dio unutarnjeg sigurnosnog spektra, to su:1) pravo na
život u sigurnosti – bez straha, i 2) pravo na imovinu–bez strepnje za gubitak iste, kao i
problemima održivog razvoja i prosperiteta u lokalnoj zajednici.“ 75
Narušavajući prirodni balans, sklad među živim bićima, čovjek je dospio u situaciju da
mora početi povlačiti poteze kojima će djelatno i odgovorno, a ne retorički, pristupiti
humaniziranju odnosa ne samo među ljudima, već i između sebe/ljudi i okoliša. To znači da se
mora okrenuti racionalnom, djelatnom, odnosu prema prirodi i svemu što u toj prirodi oko sebe
nalazi, kako za zadovoljavanje vlastitih osnovnih potreba, tako i potrebu uže i šire društvene
zajednice.76
Stoga je izgledno očekivati da će se nositelji javnih funkcija i odgovornosti na svim
razinama vlasti (kantona i općina/grad), osvrnuti ili na lekcije što nam ih je priroda “održala“,
ili na brojne ljudske propuste što su se negativno odrazili u vidu konstantnih nespremnosti za
suočavanje s brojnim izazovima koje je trebalo preventivno provesti, te će od svega toga
ponešto “naučiti“, i napokon uvažiti notornu činjenicu, da se za brojne štete ali i za ljudske
žrtve, ne može kriviti priroda. Nositelji funkcija u vlasti, osobito oni u izvršnoj vlasti, ne
prihvaćaju odgovornost čak ni u uvjetima kada nisu poduzeli potrebne mjere, radnje i
postupke, pa i kad nije osiguran korektan financijski servis, što ćemo istraživanjem pokušat i
potvrditi.77
Kako se, uistinu, radi o zasebnoj društvenoj funkciji kojoj je nužno osigurati
autonomiju, a to pretpostavlja i odgovarajuću organizaciju, karakterističnu za svako
pojedinačno društvo, državu. Takvu funkciju Civilne zaštite u državnoj upravi, ne može
zamijeniti nikakva alternativna (makar i kao privremena forma), na što upućuje i njezin
međunarodno-priznati status. Stoga se sve države, članice UN-a, pozivaju na poštivanje i
provođenje Međunarodnog humanitarnog prava, kroz funkciju i organizaciju Civilne zaštite, o
čijem značaju svjedoče vrlo aktualne Ženevske konvencije (I-IV) iz 1949.godine i Protokoli (I
i II), uz njih.
GENEZA NASTANKA I RAZVOJ CIVILNE ZAŠTITE
(ZAŠTITE I SPAŠAVANJA)
Država, je suverena i organizirana zajednica ljudi koju determiniraju teritorij, granice,
organizacija vlasti, vlastita valuta i vojno-policijski aparat. Dvije najzastupljenije teorije države
su: (1) da je država aparat za prinudu i (2) da država ispunjava principe društvenog ugovora -
ustava, prema svojim građanima. Dakle, među ostalim, država osniva i razvija i nevojni
75 Boško Kutleša, Diplomski rad: „Normativno-pravna uređenost Civilne zaštite u Federaciji BiH u funkciji
održivog razvoja u novom mileniju“, 2016. 76 Isto, 77 Isto,
85
mehanizam zaštite svojih žitelja, u ovom slučaju, Civilnu zaštitu i povjerava joj ozbiljan
zadatak da putem n a m j e n s k i , organiziranih i osposobljenih struktura štiti građane, da ih
spašava, oprema i osposobljava za opstanak u životnoj okolini prepunoj raznih opasnosti.
Nakon međunarodnog priznanja od 06.travnja 1992.godine, tadašnja Republika Bosna
i Hercegovina (R BiH) se, kao država s vlastitim i potpunim suverenitetom, osim uspostave
unutarnjeg ustroja, morala uključiti i u međunarodno-pravni sustav. U tom smislu, u svibnju
1992.godine, donijela je Uredbu sa zakonskom snagom o obrani78– 20.svibnja 1992.godine,
kojom je u 19 članaka uređeno i pitanje Civilne zaštite R BiH.
Nedugo potom, u rujnu 1992.godine, Predsjedništvo R BiH prihvatilo je sve akte
međunarodnog ratnog prava (među kojima i Ženevske konvencije iz 1949.godine, o zaštiti
stradalnika u ratu, i pripadajuće protokole I i II), i potom je započeo proces ustrojavanja vlastite
organizacije Civilne zaštite.
Civilna zaštita u Bosni i Hercegovini je, u ratnome razdoblju, egzistirala u sastavu
Ministarstva obrane, što je uređeno c i t i r an om Uredbom, sve do potpisivanja i stupanja na
snagu Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona, 1995.godine.
Organizacija Civilne zaštite R BiH bila je vrlo slična organizaciji u susjednim državama
RH i SRB), u sastavu organizacijskih struktura Ministarstva obrane. Međutim organizacijom
entitetskih organa vlasti i Civilna zaštita doživljava reformu, pa je Civilna zaštita u Federaciji
BiH situirana u organski sastav Federalnog ministarstva obrane i njegovih nižih organizacijskih
jedinica u kantonima i općinama. Tako je Civilna zaštita Federacije BiH, kao organizirani oblik
planiranja, pripremanja i provedbe mjera zaštite i spašavanja, situirana u organskom sastavu
Federalnog ministarstva obrane kao sektor, naziva Stožer civilne zaštite. Djelokrug rada i
obveze su utvrđene i propisane Zakonom o obrani Federacije BiH79, iz 1996.godine.
Međutim, nakon opravdanih zahtjeva međunarodnih humanitarnih organizacija (zbog
niza poteškoća u ostvarivanju suradnje na humanitarnom planu), Civilna zaštita je izdvojena iz
resora obrane i formirana je kao poseban organ Vlade Federacije Bosne i Hercegovine.
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o federalnim ministarstvima i drugim
organima federalne uprave80od 03.12.1999.godine, formirana je Federalna uprava civilne
zaštite, kao samostalni upravni i stručni organ za poslove Civilne zaštite, dok je Zakonom o
federalnim ministarstvima i drugim organima federalne uprave81 iz 2003.godine, propisan i
utvrđen djelokrug i uređena su druga pitanja od značaja za organiziranje i funkcioniranje.
Nakon Daytona, u Federaciji BiH pristupilo se “profesionalizaciji“ ove društveno bitne
i humane djelatnosti, pa umjesto nekadašnjih brojčano glomaznih postrojbi CZ (opće i
specijalizirane namjene), zasad imamo “samo na papiru“ propisanu mrežu službi zaštite i
spašavanja, odnosno (specijaliziranih manjih sastava, dobro osposobljenih i tehnički
opremljenih ljudi), namijenjenih za brzo izvođenje akcija zaštite i spašavanja.82
Sukladno novom, dejtonskom ustroju države Bosne i Hercegovine i “podjele na dva
entiteta“ koji su zadržali brojna obilježja i značajke“ državnosti“, oblast civilne zaštite je zajedno
78“Službeni list R BiH“, broj 4/92, 79“Službene novine Federacije BiH“, broj 15/96 80“Službene novine Federacije BiH“, broj 48/99, 81“Službene novine Federacije BiH“, broj 19/03, 82 Kutleša B., Diplomski rad, ...
86
s ministarstvima obrane ostala u nadležnosti entiteta. Od tada je uslijedilo normativno-pravno
propisivanje i uspostavljanje Civilne zaštite u Federaciji BiH, u novome mileniju.
U vremenu od početka organiziranja i funkcioniranja Federacije BiH i njezinih tijela vlasti
pa do danas, sukladno Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine83, koji je proglašen 30. ožujka
1994.godine, za oblast Civilne zaštite (zaštite i spašavanja), zanimljiva su dva posebna
razdoblja, i to:
razdoblje koje obuhvaća vrijeme od 1996.godine do 2003.godine, i
razdoblje koje obuhvaća vrijeme od 2003.godine i dalje.
Prvo razdoblje obuhvaća vrijeme od formiranja i početka rada tijela vlasti Federacije BiH do
donošenja Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih nepogoda i
drugih nesreća.84 To razdoblje obilježavaju tri osnovne činjenice:
1) oblast zaštite i spašavanja nije bila regulirana posebnim zakonom kao jedna cjelina, već u
više različitih zakona. Prethodno su na snazi bila tri različita zakona koji su se odnosili na
oblast zaštite i spašavanja, i to:
zaštita od elementarnih nepogoda
zaštita od požara
civilna zaštita.
Iz navedenog je vidljivo da oblast zaštite i spašavanja nije bila pravno objedinjena u
jednu cjelinu. Zadatci na zaštiti od elementarnih i drugih nepogoda imali su zajednički naziv
"elementarne nepogode" i bili su regulirani posebnim zakonom, a strukture civilne zaštite –
posebnim zakonom.
2) zbog naprijed navedenih zakonskih rješenja, civilna zaštita nije funkcionirala kao
samostalan sustav, već je činila dio sustava obrane Federacije BiH funkcionirajući u njegovu
okviru.
3) u organizacijskom pogledu civilna zaštita je bila u sastavu Federalnog ministarstva obrane
(FMO).
Drugo razdoblje obilježavaju znatne promjene u organizaciji i funkcioniranju zaštite i
spašavanja. One se ogledaju u sljedećem:
1) Civilna zaštita izdvojena je iz FMO i postala samostalna djelatnost.
2) Civilna zaštita, odnosno zaštita i spašavanje, regulirana je posebnim zakonom kojim je
regulirana samo ta zaštita, a koji je obuhvatio i civilnu zaštitu i zaštitu od prirodnih nepogoda
i drugih nesreća, koji je stupio na snagu u 08. kolovoza 2003.godine.
3) ustanovljena su posebna tijela uprave za poslove zaštite i spašavanja na svim razinama
vlasti u Federaciji BiH (Federaciji, kantonima i općinama/gradovima). Ta su tijela: uprave i
službe civilne zaštite.
Da bi se i realno i korektno predstavio i funkcionalni i organizacijski značaj Civilne
zaštite–dovoljno je vratiti se malo u povijest i usporedno pogledati bliže i šire okruženje. U
našem okruženju, prije svega onom europskom, Civilnoj zaštiti se pridaje iznimno veliki značaj,
83"Službene novine Federacije BiH", broj 1/04, 84"Službene novine Federacije BiH", broj 39/03,
87
gdje ju se prihvaća i uvažava u njezinoj funkcionalnoj nezamjenjivosti, te joj se osigurava
financijski servis pri čemu se stvara najšira organizacijska podloga za formiranje operativnih
specijalističkih i subspecijalističkih snaga koje su spremne djelovati u s v i m vremenskim i
meteorološkim uvjetima i koje se mogu upotrijebiti u akcijama spašavanja– na širem području
Europske unije.
Samo takva, jedinstvena, u okviru sustava sigurnosti i u sustavu zaštite i spašavanja
BiH kao jedinstvenog, integralnog i uspješnog institucionalnog odgovora svih državnih
struktura vlasti, Civilna zaštita može uspješno i efikasno djelovati na sve prisutnije i
učestalije oblike različitih ugroza i opasnosti, kako onih prirodnog podrijetla, tako i onih
antropološkog podrijetla.
Bivši sustav općenarodne obrane, potencirao je masovnu uključenost (obučenih i
osposobljenih), stanovnika u Civilnu zaštitu, što je u novom mileniju svedeno na “puku“
dobrovoljnost,85 jer otkako BiH nema vojne obveze, vojnih evidencija i tzv. regrutnog sustava,
nema niti mogućnosti osnivati i popunjavati “postrojbe“ CZ u lokalnoj samoupravi, po tzv.
„teritorijalnom principu“, ni na jednoj razini vlasti (osim u gospodarskim subjektima i pravnim
osobama), na tzv. “proizvodnom principu“.
ZAŠTITA I SPAŠAVANJE, značenje
“Zaštita i spašavanje od prirodnih i drugih nesreća obuhvaća: programiranje,
planiranje, organiziranje, obučavanje i osposobljavanje, provedbu, nadzor i financiranje
mjera i djelatnosti za zaštitu i spašavanje od prirodnih i drugih nesreća s ciljem sprečavanja
opasnosti, smanjenja broja nesreća i žrtava, te otklanjanja i ublažavanja štetnih djelovanja i
posljedica prirodnih i drugih nesreća.
Poslovi zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća
su od općeg interesa za Federaciju Bosne i Hercegovine.“86
“Zaštita i spašavanje je, vrlo stara i široka aktivnost koja zahtjeva, kompleksno
integralno sagledavanje i poduzimanje niza mjera i aktivnosti na organizacijskom,
kadrovskom, materijalno-tehničkom, planskom, obrazovnom i drugom planu za preventivno i
85 Vidi Tuniška deklaracija o dobrovoljnosti u civilnoj zaštiti iz 1999.godine 86 Članak 2., Zakon o zaštiti i spašavanju...“Službene novine Federacije BiH“,br.39/03, 22/06 i 43/10.,
88
operativno djelovanje na sprječavanju nastanka štetnog djelovanja i posljedica elementarnih
nepogoda i ratnih djelovanja na ljude i materijalna dobra.“87
CIVILNA ZAŠTITA KAO OPĆI INTERES FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
Dakle, zakonom je utvrđeno da su poslovi zaštite i spašavanja od prirodnih i drugih
nesreća, od općeg interesa za Federaciju BiH, i istim tim zakonom su određeni nositelji, oni
što su obvezni provoditi zaštitu i spašavanje unutar jedinstvenog sustava na području čitave
Federacije Bosne i Hercegovine.
Svi pobrojani poslovi su iz redovite djelatnosti upravno-stručnih tijela (upravâ i službi
civilne zaštite), i uspješno izvršenje svih ovih poslova i zadaća zahtijeva brojan, stručan i
profesionalan kadar, kako u sastavu općinskih/gradskih službi civilne zaštite i još više u
kantonskim upravama civilne zaštite. Sve to je pretpostavka uspješnosti izvršenja poslova i
zadaća iz djelokruga rada ovih upravnih struktura. Svaki drugi odnos prema ovim poslovima
nije u skladu sa zakonom i drugim propisima koji propisuju zaštitu života i zdravlja ljudi i
sigurnost njihove imovine.
Sustav zaštite i spašavanja organizira se, i provodi kako je to propisano Zakonom o zaštiti
i spašavanju, radi zaštite i spašavanja života i zdravlja ljudi i sigurnosti materijalnih dobara od
prirodnih i drugih nesreća. To ujedno znači, da povodi za izgradnju toga sustava predstavljaju
spomenute nesreće, zbog svoga destruktivnog i erozivnog djelovanja. Da bi se taj sustav mogao
pravilno organizirati i da bi mogao funkcionirati, potrebno je dobro upoznati vrste prirodnih i
drugih nesreća koje mogu ugroziti život i zdravlje ljudi te materijalna i druga dobra, odnosno,
njihovu i državnu imovinu, kulturno naslijeđe i sl., i izraditi odgovarajuće planske i operativne
dokumente.
U tim se planskim dokumentima rješavaju sva pitanja koja se odnose na organizaciju
zaštite i spašavanja; na snage koje treba organizirati, opremiti i osposobiti za izvršenje zadataka;
na sredstva i opremu koja se može koristiti u zaštiti i spašavanju i na subjekte zaštite i spašavanja
koji se moraju (i mogu), angažirati na zadatcima zaštite i spašavanja.
Na taj se način stvara jedinstvena organizacija zaštite i spašavanja na području svake
razine vlasti u Federaciji BiH, koja funkcionira kao jedinstvena i kompaktna cjelina, na svakom
od tih područja (općine/grada, kantona i Federacije BiH). To se jedinstvo ostvaruje:
prvo, time što se izrađuju i donose planski dokumenti sukladno Zakonu o zaštiti
i spašavanju i provedbenim propisima donesenim temeljem toga zakona:
a. procjena ugroženosti,
b. program razvitka, i
c. plan zaštite i spašavanja,
drugo, tako što se spomenuti planski i operativni dokumenti u s k l a đ u j u po
okomici, (i to od niže prema višoj razini vlasti) i vodoravno.
To znači da se planski dokumenti općine i grada usklađuju s planskim dokumentima
kantona, a planski dokumenti kantona s planskim dokumentima Federacije BiH.
87 Huseinbašić Ć. - Civilna zaštita, Sarajevo, 1999.godine,
89
UPRAVLJANJE I RUKOVOĐENJE SUSTAVOM CIVILNE ZAŠTITE U FEDERACIJI
BOSNE I HERCEGOVINE
„Da bi se mogla izgrađivati jedinstvena organizacija u sustavu Civilne zaštite, nužno je
uspostaviti, kako upravne tako i rukovodne strukture sustava. Obje ove funkcije spadaju u set
procesnih funkcija i neizostavne su u pogledu uređivanja pitanja realnog upravljanja i
rukovođenja ne samo poslovima i zadacima Civilne zaštite nego i ostalih komponenti zaštite i
spašavanja u svim fazama upravljanja u prirodnim ili drugim nesrećama (prevencije,
pripravnosti, odgovora i oporavka–saniranja šteta i drugih posljedica).
Navedena pitanja su obuhvaćena kroz sljedeće naslove:
1) Upravljanje zaštitom i spašavanjem u Federaciji BiH,
2) Rukovođenje zaštitom i spašavanjem u Federaciji BiH
2.1. Federalni stožer civilne zaštite
2.2. Kantonalni stožeri civilne zaštite
2.3. Općinski stožeri civilne zaštite
2.4. Stožeri civilne zaštite pravnih subjekata
3) Proglašenje stanja prirodne ili druge nesreće,
4) Uloga domicilnog stožera Civilne zaštite na području pogođenom prirodnom ili
drugom nesrećom,
5) Odnosi sa javnosti u prirodnim ili drugim nesrećama.“ 88
(1) Upravljanje zaštitom i spašavanjem u Federaciji BiH
Da bismo osvijetlili sintagmu upravljanje i rukovođenje sustavom (CZ), zaštite i
spašavanja, moramo se posvetiti pojašnjenju sadržajnih pojmova.
Što je to upravljanje ?
Upravljanje je ustvari, usmjeravanje određenog sustava prema unaprijed postavljenim
ciljevima. Ustvari, pojam upravljanja ima različita tumačenja u različitim državama. Tako se u
anglosaksonskoj literaturi upravljanje vezuje za upravljanje stvarima i rukovođenje. S druge
strane u našem je poimanju, upravljanje više usmjereno na društvene procese koji su vezani za
svjesnu ljudsku aktivnost koja teži određenim, koncepcijski i strateški - postavljenim ciljevima.
Upravljanje djelatnostima u oblasti zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara,
ostvaruje se u sinergiji različitih segmenata (elemenata), konkretno: ljudi, sredstava, procesa,
metoda, pravila i sl., što kolokvijalno nazivamo: sustav upravljanja i rukovođenja.
Pri izvršenju svake akcije postoje dvije djelatnosti: upravljačka – koja se ostvaruje
planiranjem, organiziranjem i kontroliranjem i izvršna – koja obuhvaća neposredno
izvršenje svih aktivnosti kojima se postiže cilj planirane akcije. Uspješno obavljanje prve
djelatnosti je pretpostavka za uspješnu realizaciju bilo kojeg cilja koji zahtijeva kolektivni rad.89
To shvaćanje upravljanja predstavlja osnovu definicije dr. E. Pusića: „Upravljanje je
kontinuirana djelatnost povezivanja više ljudi u akciji na obavljanju nekih društvenih poslova.
88 Hrustić Amir (2014), “Upravljanje i rukovođenje u prirodnim ili drugim nesrećama u Federaciji Bosne i
Hercegovine od 2003. do 2011.godine“, Magistarski rad, 89 Stevo Tankosić i Dušan Vukadinović: Rukovođenje i komandovanje u sistemu ONO, VIZ Beograd, 1981., str.
17.,
90
Djelatnost upravljanja teče u okviru sustava pravila kojima se, s jedne strane, utvrđeni njezini
postupci i definirane metode, a s druge strane, određeni interesi kojima treba služiti“.90
Iako je teško dati ozbiljniji prigovor ovoj definiciji, ipak smatramo da bi ona morala
preciznije istaći sadržaj i dinamiku procesa upravljanja, a posebno potrebu i značaj korištenja
informacija u tom procesu. Stoga kažemo: Upravljanje je kontinuirani intelektualni proces, u
kome organ upravljanja, na osnovi odgovarajućih informacija, a uz stvaralačku primjenu
odgovarajućih pravila, tehnika i metoda, određuju cilj svake namjeravane akcije i usmjerava
danu organizacijsku jedinicu da s najmanje mogućim utroškom vlastitih snaga, sredstava i
vremena realizira taj cilj.
Upravljanje je opći pojam kojim se označava aktivnost organa upravljanja u svim
oblastima ljudske djelatnosti (gospodarstvu, društvenim službama, državnoj upravi, vojsci,
itd.). ali, budući da su se u različitim društvenim uvjetima i različitim vremenskim razdobljima
razvili i različiti oblici upravljanja, javila se i potreba za upotrebom različitih pojmova kojima
bi se mogle izraziti specifičnosti svih oblika upravljanja...
Međutim, između tih oblika upravljanja nema značajnijih razlika u njihovoj tehnološkoj
sferi, već njih, prvenstveno i najviše, možemo tražiti u njihovoj društvenoj sferi. One proizlaze
iz toga tko u danoj organizaciji ima društvenu ovlast donositi odluke i kakve odnose je društvo
sankcioniralo između toga tko donosi i tko izvršava te odluke. Ovdje ćemo ukratko ukazati na
razlike koje karakteriziraju pojedine oblike upravljanja u našem društveno-političkom sustavu
i našem sustavu zaštite i spašavanja.
Temeljna je i primarna značajka svakoga sustava da mora imati svoj cilj, ciljeve, a naš
je osnovni cilj, kroz upravljanje i rukovođenje osigurati pretpostavke za izgradnju i efikasno
funkcioniranje sustava zaštite i spašavanja, u miru i „ratu“.
Struktura sustava upravljanja i rukovođenja predstavlja temelj na kojem se zasniva rad
sustava, a opredijeljena je mjestom i ciljem što se postavlja pred sustav. Svaki element u
strukturi sustava upravljanja i rukovođenja ima svoju funkciju vezanu za ostvarenje cilja.
Elementi sustava upravljanja i rukovođenja, u procesu djelovanja ka ostvarenju cilja
uzajamno djeluju jedni na druge i to djelovanje je poznajemo kao interakciju i ona se odvija na
relaciji „ulaz“ i „izlaz“ informacija.
Sustav upravljanja i rukovođenja počinje djelovati kad primi informaciju za početak
djelovanja-akcije... Rezultat toga djelovanja se pokazuje na njegovom izlazu – reakcijom,
odnosno „novim stanjem“. Ako je vrijeme od prijema informacije „kraće“ na „ulazu“ sustava
do trenutka reakcije na izlazu, smatra se da je sustav uspješan i efikasan. Skraćivanje vremena
za reakciju, posebno je važno za organizaciju sustava zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih
dobara, u cjelini, jer su iskustveno evidentirane i potvrđene brojne manifestacije snage
prirodnih sila, ali i posljedica antropoloških neumjerenosti i nezajažljivosti u podjarmljivanju i
korištenju prirode i okoliša.
Da bismo se pozabavili sustavom upravljanja i rukovođenja, moramo pristupiti
višeslojnoj analitičkoj obradi, što podrazumijeva upoznavanje sljedećih značajki sustava: broj
elemenata (sudionika) u tom sustavu; kvaliteta svakog elementa u smislu osposobljenosti i
mogućnosti izvršavanja određenih funkcija; uzajamni utjecaj među elementima sustava tijekom
funkcioniranja; organizacijska samostalnost skupina pojedinih elemenata koji formiraju
90 Isto,
91
podsustave konkretnog sustava; povezivost i uzajamni utjecaj tih podsustava tijekom
funkcioniranja kompletnog sustava upravljanja i rukovođenja.
Za postizanje kompaktnog i sinergijskog djelovanja sastavnih elemenata sustava
upravljanja i rukovođenja, bio je potreban dugotrajan praktični i znanstveni put razvoja. Tako
se i došlo do spoznaja da postoji više tipskih struktura organa (tijela) za upravljanje i
rukovođenje.
Organi upravljanja sustavom zaštite i spašavanja u Federaciji BiH su:
Parlament Federacije Bosne i Hercegovine;
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine;
o Federalna uprava civilne zaštite;
Vlada kantona
o kantonalna uprava civilne zaštite;
općinski načelnik/gradonačelnik
o općinska/gradska služba civilne zaštite; i
organi, službe i referenti mjesnih zajednica i pravnih subjekata.
Navedeni organi su ključni u donošenju odluka i odlučivanju o bitnim pitanjima
formiranja i razvoja civilne zaštite na razini Federacije BiH.
1. Federalni parlament donosi program razvoja zaštite i spašavanja od prirodnih ili
drugih nesreća u Federaciji Bosne i Hercegovine – Federalni program, čime najizravnije
upravlja predloženim modelima razvoja struktura zaštite i spašavanja na čitavom području
Federacije BiH.
Nabrojat ćemo neke od nadležnosti ostalih organa upravljanja zaštitom i spašavanjem u
Federaciji BiH:
2. Vlada Federacije BiH u oblasti zaštite i spašavanja:
- ,,donosi procjenu ugroženosti od prirodnih ili drugih nesreća u Federaciji;
- ,,donosi procjenu ugroženosti od prirodnih ili drugih nesreća u Federaciji;
- predlaže Federalni program zaštite i spašavanja;
- donosi Plan zaštite i spašavanja od prirodnih ili drugih nesreća u F BiH – Federalni
plan;
- utvrđuje jedinstvenu metodologiju za procjenu šteta od prirodnih ili drugih nesreća;
- razmatra stanje zaštite i spašavanja u Federaciji i donosi propise o organiziranju,
pripremanju i djelovanju Civilne zaštite u Federaciji ;
3. Federalna uprava Civilne zaštite vrši sljedeće poslove:
- ,,provodi utvrđenu politiku i osigurava izvršenje federalnih zakona i drugih
federalnih propisa iz područja zaštite i spašavanja, i dr.;…91
4. Kantonalna uprava civilne zaštite obavlja sljedeće poslove: Nadležnosti kantonalnih
struktura sustava zaštite i spašavanja, analogne su federalnim, i ogledaju se u
projekciji odozgo na dolje, … 92
91 Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća, članak 26. 92 Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća, članak 28.
92
5. Služba Civilne zaštite općine/grada, u oblasti zaštite i spašavanja, obavlja sljedeće
poslove: Općinske/gradske strukture se odlikuju analognom strukturom kantonalnih
organizacija...; 93
(2) Osnovne tipske strukture rukovođenja
U različitim društvenim (djelatnim) oblastima srećemo se s različitim oblicima strukture
sustava upravljanja, odnosno upravljanja i rukovođenja, kao što su: patrijarhalna, linijska,
funkcionalna i linijsko-stožerna.
a. Patrijarhalna struktura je najstarija i najjednostavnija. Odlikuje se izravnom
podčinjenošću više izvršitelja samo jednoj osobi: starješini, zapovjedniku, koji u takvoj
strukturi rješava sva pitanja. Takav tip strukture danas se sreće samo u najnižim
organizacijskim oblicima (odjel, odjeljenje i sl.).
b. Linijska struktura se odlikuje time da su izvršitelji određenih poslova razvrstani u
određene skupine na čijem su čelu njihovi voditelji. Nekoliko tih voditelja skupina
mogu biti podređeni jednom pretpostavljenom. Linijska struktura uvjetuje prijenos
zapovijedi i naredbi, kao i izvješća i obavještenja o izvršenju isključivo preko izravnih
rukovoditelja, na svim razinama upravljanja i rukovođenja.
To osigurava poštivanje načela “jednostarješinstva“, odnosno potpune odgovornosti
starješine-zapovjednika za rezultate rada podređenih.
A što je viša razina zapovijedanja, ovakva struktura zahtijeva svestranija znanja,
iskustva i navike i ograničava mogućnosti primjene ove strukture na višim razinama, gdje se
po broju i opsegu obavlja veći broj različitih funkcija. Zato je na višim razinama zapovijedanja
nastala potreba za podjelom poslova zapovijedanja prema pojedinim funkcijama, što je i dovelo
do tzv. funkcionalne strukture.
c. Funkcionalna struktura pored starješine/zapovjednika/rukovoditelja, podrazumijeva
postojanje i potrebnog broja odgovarajućih specijalista (pomoćnika). Najveći
nedostatak ove strukture ogleda se u tome što svaki izvršitelj ima veći broj
pretpostavljenih, a to dovodi do narušavanja načela jednostarješinstva. U suvremenim
uvjetima ona nema odgovarajući stupanj efikasnosti. To su razlozi zbog kojih ta
struktura nije dobila širu primjenu, primjerice: u oružanim snagama(OS) i što je
ograničena samo na neke oblasti industrijske proizvodnje.
U Oružanim snagama (BiH) danas je najviše rasprostranjena mješovito-linijsko-
funkcionalni, kako je još češće nazivaju, linijsko-stožerna struktura.
d. Linijsko-stožerna struktura,
Ova struktura predstavlja kombinaciju elemenata linijske i funkcionalne strukture.
Postoje dva tipa te strukture: (1) s centraliziranim upravljanjem i rukovođenjem i (2) s
ograničenom funkcionalnošću.
Prva se odlikuje time što se sve naredbe i zapovijedi u funkcionalnim linijama izdaju
samo preko linijskih rukovoditelja. Pri tomu se svaki specijalist pojavljuje kao savjetnik i
pomoćnik odgovarajućeg starješine/zapovjednika za određena pitanja, odnosno funkcije.
Prijedloge specijalista (s odgovarajućom korekcijom) ili bez njih, zapovjednik pretvara u
93 Isto, članak 31.
93
direktive, naredbe ili zapovijedi i izdaje ih izravno prvopotčinjenim linijskim rukovoditeljima,
odnosno zapovjednicima... Takvom se strukturom postiže najveći mogući stupanj jedinstva
zapovijedanja, uz odgovarajuću podjelu rada u organima upravljanja i rukovođenja prema
pojedinim funkcijama čije obavljanje zahtijeva angažman odgovarajućih specijalista.
Druga se odlikuje time što je svedena na to da je funkcionalnim ćelijama dano pravo
izdavanja naredbi nižim funkcionalnim ćelijama u vezi s određenim brojem pitanja, zaobilazeći
rukovodstvo. Pritom se predviđa određena organizacija obavještavanja linijskog rukovodstva o
svim pitanjima za osiguravanje jedinstva upravljanja i rukovođenja. Dakle, ovaj tip, linijsko-
stožerni, otklanja uska grla u protoku informacija i zato, ako se pravilno primijeni, ima veće
prednosti u odnosu na prethodni. To je osnovni razlog njegove šire praktične primjene, među
ostalim i u sustavu zaštite i spašavanja.
Ovdje se može vidjeti kako sustav zaštite i spašavanja obuhvaća čitav niz procesnih
funkcija koje je nužno provoditi kontinuirano i koordinirano i od strane svih nositelja poslova
zaštite i spašavanja na svim razinama vlasti.
(3) Rukovođenje zaštitom i spašavanjem u Federaciji BiH
Sustav rukovođenja zaštitom i spašavanjem94
Prema ustavnoj i zakonskoj definiciji pojma zaštita i spašavanje: „zaštitu i spašavanje
provode građani, tijela vlasti, gospodarska društva, pravne osobe, službe zaštite i spašavanja,
stožeri, postrojbe i povjerenici civilne zaštite, u okviru svojih prava i dužnosti i na načelima
suradnje, solidarnosti i uzajamnosti“, s ciljem sprječavanja, otklanjanja ili ublažavanja
posljedica djelovanja prirodnih i drugih nesreća, i to, “u skladu sa svojim mogućnostima i
sposobnostima.“95
Ovo su ujedno i subjekti, nositelji planiranja u sustavu zaštite i spašavanja, a prava i
dužnosti u ovoj oblasti, javljaju se kao njihova izvorna prava i dužnosti, neotuđivi dio
demokratskog naslijeđa i općih ljudskih prava. Građani ta svoja prava i dužnosti ostvaruju u
mjestu življenja, stanovanja i rada i preko demokratski izabranih predstavnika u vlasti, odnosno
zakonskih (državnih) nositelja planiranja
Nadležnosti, prava i dužnosti su izvedena, odnosno prenesena prava osnovnih subjekata
na šire asocijacije, s ciljem zajedničkog djelovanja i postizanja jedinstva i maksimalne
efikasnosti funkcioniranja sustava zaštite i spašavanja.
U tom su kontekstu i utvrđene nadležnosti i dužnosti organa vlasti (države, Federacije
BiH, kantona, općina i gradova i drugih subjekata – nositelja planiranja zaštite i spašavanja
ljudi i materijalnih dobara.
(4) Struktura sustava rukovođenja
U društvenom uređenju Bosne i Hercegovine (proisteklom iz Dayton-skog mirovnog
sporazuma), funkcij/e/a upravljanja i rukovođenja (zapovijedanja), zaštitom i spašavanjem
94 Hrustić Amir (2014), “Upravljanje i rukovođenje u prirodnim ili drugim nesrećama u Federaciji Bosne i
Hercegovine od 2003. do 2011.godine“, Magistarski rad, 95 Isto,
94
stavljena u funkciju-organizacije organa uprave. Pritom je propisana takva organizacija državne
uprave koja će u svoju redovitu strukturu i djelatnost uvesti upravne i stručne organe.
To znači da su posebni organi strukture, organi uprave, ujedno i organi za upravljanje i
rukovođenje zaštitom i spašavanjem. Zaštita i spašavanje ljudi i materijalnih dobara je redovna
je funkcija tih subjekata, odnosno sastavni je dio redovnog /povremenog/ rada.
Stoga ćemo izložiti mjesto i ulogu i neke dužnosti tih subjekata, kao u članku 7.
Zakona…, kojim su regulirana tri pitanja:
1) određeni su subjekti zaštite i spašavanja i načela njihova djelovanja;
2) utvrđeni su prioriteti u zaštiti;
3) utvrđena je obveza pomaganja u prirodnim nepogodama i/li drugim nesrećama.
(5) Osnovne značajke sustava rukovođenja zaštitom i spašavanjem
Odgovornost svih subjekata našeg društva za razvitak i jačanje sposobnosti zaštite i
spašavanja, uvjetovala je prenošenje prava i dužnosti rukovođenja sustavom na odgovarajuće
organe vlasti i na svim razinama (federalna, kantonalna, općinska/gradska). Zato je upravljanje
i rukovođenje sustavom zaštite i spašavanja, sastavni dio općeg sustava upravljanja odnosno
rukovođenja u našem društvu i jedna je od komponenata toga sustava.
Sustav upravljanja i rukovođenja zaštitom i spašavanjem je decentraliziran u mjeri u
kojoj omogućava sudjelovanje nižih razina vlasti u kapacitetu koji odgovara ekonomskoj moći
i snazi kantona i jedinica lokalne samouprave, a na temeljima jedinstvenih načela i uspostave
identične /analogne/, unutarnje strukture.
Ta decentralizacija se ogleda u ustavnoj podjeli nadležnosti po razinama vlasti: državna,
federalna, kantonalna i općinska/gradska. Time se zadržava njihova izvorna nadležnost i
originalnost u smislu ustavnog i zakonskog participiranja u uspostavi i izgradnji jedinstvenog
sustava zaštite i spašavanja na teritoriju države Bosne i Hercegovine. Ta originalnost, unatoč i
ponekim nedostatcima, daje pečat autentičnosti i jedinstvenosti po mnogo čemu, u svijetu koji
nas okružuje, a opet, daje i određenu „samo našu“ kvalitetu čitavom ustroju, nasuprot brojnim
izazovima prirodnog ili antropološkog podrijetla.
(6) Stožeri civilne zaštite96
U uvjetima nastanka prirodne ili druge nesreće, vrlo važnu i posebnu ulogu imaju operativno-
stručna tijela koja bi rukovodila svim akcijama zaštite i spašavanja na području za koje je
osnovan taj stožer.
U toj se situaciji na akcijama zaštite i spašavanja obično angažiraju, građani, tijela vlasti, pravne
osobe i drugi subjekti koji mogu pomoći u akcijama zaštite i spašavanja ugroženih i nastradalih
ljudi i materijalnih dobara. Sudjelovanje svih tih subjekata u akcijama zaštite i spašavanja
ostvaruje se rukovođenjem akcijama zaštite i spašavanja. Za ostvarivanje te funkcije mora
postojati samo jedno tijelo. To tijelo mora imati ovlast da operativno na terenu odlučuje o
angažiranju sudionika na onim mjestima gdje je potrebno i da usmjerava njihove aktivnosti,
naređuje mjere koje treba poduzimati i da osigura provedbu tih mjera, da određuje redoslijed
96 Hrustić Amir (2014), “Upravljanje i rukovođenje u prirodnim ili drugim nesrećama u Federaciji Bosne i
Hercegovine od 2003. do 2011.godine“, Magistarski rad,
95
radnji i broj sudionika na pojedinim zadatcima te da odlučuje o svim drugim aktivnostima za
koje ocijeni potrebnima radi uspješnog spašavanja ljudi i materijalnih dobara, odnosno
otklanjanja nastalih posljedica na ugroženom području. Na se taj način osigurava istodobno,
usklađeno, ekonomično i racionalno angažiranje sudionika tamo gdje postoje potrebe za
njihovim angažiranjem u spašavanju ljudi i materijalnih dobara, odnosno otklanjanju posljedica
nastalih djelovanjem prirodne nepogode ili druge nesreće.
Pitanje tijela koje bi bilo ovlašteno za obavljanje navedenih poslova riješeno je tako što je
predviđeno osnivanje posebnih tijela.
Ta tijela su stožeri civilne zaštite (stožeri CZ-a), koji imaju status operativno-stručnoga tijela,
čija je temeljna uloga rukovođenje svim akcijama zaštite i spašavanja na području na kojem je
nastala prirodna nepogoda ili druga nesreća.
Rukovođenje (sustavom zaštite i spašavanja, op.a.) je organizirana djelatnost usmjeravanja
elemenata sustava i pojedinaca radi ostvarivanja ciljeva i zadataka CZ (zaštite i spašavanja) u
miru u uvjetima prirodne nepogode i druge nesreće, te u izvanrednim prilikama i (eventualno),
u ratu.
Rukovođenje se ostvaruje procesnim funkcijama: Planiranje, Organiziranje,
Zapovijedanje, Koordinacija i Kontrola.97
PLANIRANJE
IZDAVANJE NAREDBI
ORGANIZOVANJE
KONTROLA
KOORDINACIJA
Shema: Proces rukovođenja 98
Promatrano sa stanovišta društvenih odnosa, i rukovođenje u našim uvjetima predstavlja
specifičan demokratski oblik upravljanja. Razlikuje se od podruštvljenog oblika upravljanja
po tome što kolektivni organi upravljanja imaju nešto šire ovlasti u procesu donošenja i
provođenja nekih odluka, osobito u oblasti zaštite i spašavanja.
Polazeći od postojećih društvenih regulativa, možemo zaključiti da je rukovođenje
takav oblik upravljanja u kojem sve najvažnije odluke, donose kolektivni organi, a odluke
pretežno operativnog (akcijskog) karaktera rukovoditelj organa upravljanja, uz prethodno
konzultiranje zainteresiranih organa i organizacija.
„Rukovođenje u našim uvjetima društvenog uređenja, predstavlja specifičan oblik
upravljanja koje je već u velikoj mjeri poprimio neke karakteristike podruštvljenog upravljanja
a zadržao i neke karakteristike „komandovanja“, (neki autori stavljaju znak = između pojmova
rukovođenja i komandovanja). Takav bi pristup bio moguć pri objašnjenju pojmova
rukovođenja i komandovanja. Ako bismo zanemarili društvene, a imali u vidu samo tehnološko-
97 Strategija općenarodne obrane i društvene samozaštite SFRJ, SSNO, Beograd 1987, str.72; str.190-192; 98 Dujović Jagoš, 2006, Rukovođenje i upravljanje sistemom sigurnosti, Sarajevo, FPN, str. 124.
96
tehničke aspekte upravljanja. Međutim, to ne bi bilo u skladu sa našim DPS-om i mjestom i
ulogom ljudskog faktora u tom sustavu.).99
Prije daljnje obrade naslova, prvenstveno, treba odgovoriti na pitanje tko i na koji način
rukovodi sustavom civilne zaštite, tko i kako rukovodi u sustavu civilne zaštite? Radi boljeg
razumijevanja potrebno je izvršiti jasno determiniranje pojma rukovođenje?
,,U užem smislu, rukovođenje je proces usmjeravanja pojedinaca, organa, organizacija,
organizacijskih dijelova i organizacije kao cjeline od strane organa rukovođenja radi
ostvarivanja postavljenih ciljeva.”100
Organ rukovođenja svim poslovima iz nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine je
Vlada Federacije BiH, a upravni organ u sustavu Civilne zaštite je Federalna uprava civilne
zaštite. Osim upravnih organa, u sustavu su uspostavljeni i operativno-stručna tijela odnosno,
stožeri i povjerenici civilne zaštite koji se u miru organiziraju, opremaju, planiraju rad i
kontinuirano se osposobljavaju, a u slučaju nastanka, drugih izvanrednih okolnosti ili ratnog
stanja (ako bi se ukazala potreba za masovnim angažmanom ljudstva), navedeni organi bi
nastavili s radom u novonastalim okolnostima. Za potrebe navedenih organa u miru uposlen je
minimalan broj ljudstva.
Kada zaprijeti izravna opasnost - mogućnost nastanka prirodne ili druge nesreće, a
procijeni se kako ne postoji potreba za aktiviranjem stožera civilne zaštite, rukovoditelj organa
civilne zaštite općine/grada, kantona i Federacije može izdati naredbu o angažiranju određenih
struktura civilne zaštite ili službi zaštite i spašavanja kao i drugih operativnih snaga kojima je
osnivač općina/grad, kanton ili Federacija, a radi poduzimanja mjera i aktivnosti na
sprječavanju nastanka nesreće tj. ublažavanja njezinog djelovanja i rukovođenja tim akcijama,
sve u skladu s planovima zaštite i spašavanja općine/grada, kantona ili Federacije. Angažiranje
navedenih snaga provodi se sve dok se ne završe predviđene aktivnosti, odnosno dok se ne
izvrši aktiviranje stožera civilne zaštite.
Proces rukovođenja je zastupljen u funkcijama upravljanja, odnosno: planiranju,
organiziranju, izdavanju naredbi i kontroli. Da bi se uskladile sve ove funkcije kojima se
osigurava djelovanje svih sudionika u aktivnostima zaštite potrebna je koordinacija između
njih, kao i pravovremeno informiranje.
Planiranjem (konkretno procjenjivanjem), utvrđuju se rizici i mogući problemi, kritična
područja, prioriteti djelovanja i vlastite mogućnosti za djelovanje.
Organiziranjem se postiže sistemsko povezivanje svih aktivnih sudionika i resursa u
aktivnostima zaštite i spašavanja, čime se izbjegava kaotičnost koja bi mogla izazvati veći broj
žrtava i znatnije materijalne štete od onih nastalih kao izravna posljedica prirodne ili neke druge
nesreće.
Izdavanjem naredbi pojedincima ili dijelovima sustava osigurava se izvršavanje
planiranih zadataka i zadanog cilja.
Kontrolom se pronalazi razlika između planiranog i ostvarenog i dobiva se uvid u stanje
i stupanj izvršenja dobivenih zadataka.
99 Stevo Tankosić i Dušan Vukadinović: Rukovođenje i komandovanje u sistemu ONO, VIZ Beograd, 1981., str.
19., 100 Kasumović dr. Ahmet i Huseinbašić dr. Ćamil, Enciklopedijski rječnik odbrane BiH, Tuzla, 1996.godine,
str. 278.
97
(7) Stožeri civilne zaštite – organizacija i funkcioniranje101
Zaštita i spašavanje od prirodnih i drugih nesreća zasniva se na zajedničkoj obvezi
organa i tijela vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, kantona i općina/gradova, da
preventivnim djelovanjem (procjenjivanje, ustrojavanje, planiranje, osnivanje stručnih tijela
civilne zaštite, imenovanje dužnosnika, zatim osnivanje, obučavanje i uvježbavanje postrojbi
civilne zaštite i službi za zaštitu i spašavanje i sl.), otklone ili umanje potencijalne opasnosti
(prirodne i druge), te da na najmanju mjeru svedu rizike od nastanka istih. Obveza je
primjenjivati i nužne i učinkovite mjere spašavanja, ako se u međuvremenu prirodna i druga
nesreća, ipak, desi.
Specifičnost sustava zaštite i spašavanja uvjetuje i specifičnost administrativno-
teritorijalne organizacije i analognih struktura predviđenih s ciljem uspostave jedinstvenog
sustava zaštite i spašavanja u Federaciji BiH.
Sintagma „stručno-operativno tijelo“ (za Stožer civilne zaštite), sukladno zakonskim
rješenjima i Procjeni ugroženosti..., odnosi se na: „...višečlanu skupinu ljudi, ovlaštenih od
strane izvršne vlasti svih razina (Federacija BiH, Kanton, Općina/Grad) za obavljanje poslova
i zadaća iz oblasti civilne zaštite (zaštite i spašavanja) u ime te vlasti“, temeljem:
a) Profesionalne i stručne kompetencije za vrstu poslova i zadaća iz oblasti/struke koju
zastupa i koja ga je delegirala u Stožer, uključivo rukovođenje i upravljanje svim
resursima iz te oblasti/struke (ljudskim i materijalnim), kad se za to ukaže potreba
izazvana prirodnom i drugom nesrećom - bez zastoja ili čekanja na odobrenje (od
resornog ministra, direktora i sl.);
b) Operativno umijeće članova stožera i postupanje u akcijama zaštite i spašavanja
(operacijama) znači: vrlo dobro poznavanje tehnika priprema, planiranja i provođenja
akcija (operacija) koje su jednake za sve operacije neovisno o vrsti i značaju iste. U
svakoj akciji (operaciji) potrebno je razumjeti/poznavati zadaću, oblik djelovanja-
postupanja, raspored resursa (ljudi i materijalna sredstva), način njihova angažiranja
(počevši od uzbunjivanja i aktiviranja do upotrebe, i napokon, otpuštanja) neovisno o
razini na kojoj se akcija izvodi;
c) Stručno-operativno (osim vlastitog stručnog udjela u primjeni tehnika pripremanja i
planiranja za provedbu akcija zaštite i spašavanja), znači – integrirano obavljanje
aktivacije i upravljanja snagama i sredstvima u poduzimanju odgovarajućih mjera i
postupaka zaštite i spašavanja, te ostvarivanje operativne koordinacije između stožera,
s jedne strane, te pravnih i fizičkih osoba koje raspolažu potrebnim specifičnim
kadrovima i specijalističkom tehnikom i opremom, različitim smještajnim kapacitetima
i sl., s druge strane, a kojima ne raspolažu strukture iz kojih dolaze pojedini članovi
Stožera...
Sadržaj procjene situacije znatno je usložen, jer postoje brojne strukture s kojima
stožeri moraju surađivati i koordinirati njihove aktivnosti:
- Organi i tijela vlasti...,
101 Kutleša B. (2005) Stožeri civilne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine, organizacija i funkcioniranje,
(Izdavač Federalna uprava civilne zaštite - EU – DPPR Program),
98
- upravne organizacije, javne ustanove i poduzeća (čiji su predstavnici u Stožeru), što
znatno usložnjava čitav proces pripremanja i organiziranja aktivnosti, osobito u
uvjetima nastale prirodne ili druge nesreće katastrofalnih razmjera (dakle, kad su
izravno ugroženi ljudski životi i vitalni objekti !), u gradovima i naseljenim mjestima.
To zahtijeva visok stupanj stručne osposobljenosti i umješnosti i veliku operativnost
članova, i stožera u cjelini, što je jedan od preduvjeta svrhovitog iskorištavanja raspoloživih
mogućnosti organiziranih struktura zaštite i spašavanja.
PROGLAŠENJE NASTANKA STANJA PRIRODNE NEPOGODE ILI DRUGE
NESREĆE I PRAVNO ZNAČENJE TE ČINJENICE I PROGLAŠENJE PRESTANKA
TOGA STANJA
a) Cilj proglašenja stanja prirodne ili druge nesreće
Proglašenje nastanka stanja prirodne nepogode ili druge nesreće vrlo je bitna radnja u zaštiti i
spašavanju, jer tim činom nastaju određene, vrlo bitne, pravne posljedice. Ta se radnja
poduzima u dvije situacije, i to onda kada se nepobitno utvrde sljedeće činjenice:
- da je nastala neka prirodna nepogoda ili druga nesreća, ili
- da prijeti neposredna opasnost za nastanak neke nepogode, odnosno druge nesreće
većih razmjera.
Proglašenje podrazumijeva donošenje posebnog akta (odluke) kojim se utvrđuje da je na
određenom području nastala neka prirodna nepogoda ili druga nesreća ili da prijeti izravna
opasnost od njezina nastanka i priopćavanja odluke putem sredstava javnog informiranja.
b) Priopćavanje toga akta ima dva cilja:
- prvi, da se stanovništvo i svi pravni i drugi subjekti i tijela vlasti upoznaju da je na
određenome području nastala stanovita prirodna nepogoda ili druga nesreća,
- drugi, da se građani i ostali subjekti upoznaju sa sadržajem priopćenja (o posljedicama
koje su nastale, što se mora poduzimati, tko se angažira u zaštiti, koje mjere i aktivnosti treba
poduzimati itd.).
Priopćenjem odluke o proglašenju nastanka prirodne nepogode ili druge nesreće stvaraju se
uvjeti da se izbjegne panika i strah i nekontrolirano ponašanje stanovništva, te da se
organizirano pristupi spašavanju ugroženih ljudi i materijalnih dobara na području pogođenom
prirodnom nepogodom ili drugom nesrećom.
Prije proglašenja, potrebno je utvrditi da je nepogoda odnosno nesreća doista nastala, ili da
postoji neposredna opasnost za njezin nastanak. To se postiže pribavljanjem svih podataka o
pojavi koja se desila (prirodna, biološka pojava, ili pak tehnička havarija), zatim podataka o
posljedicama djelovanja te pojave, odnosno havarije, o broju ugroženih ljudi, odnosno
materijalnih dobara i druge imovine, o području koje je zahvaćeno nepogodom i o drugim
činjenicama potrebnim za utvrđivanje identiteta prirodne nepogode ili druge nesreće i njezina
djelovanja, odnosno o nastalih posljedicama ili posljedicama koje mogu nastati.
99
Ti su podatci bitni i zbog toga što proglašenje nastanka nesreće proizvodi bitne pravne
posljedice, pa nije dobro da se proglašenje obavlja kada to nije opravdano.
Na razini Federacije BiH – zakonski temelj za proglašenje nastanka prirodne nepogode
ili druge nesreće na razini Federacije BiH utvrđen je u odredbi točke 6. stavak 1. članka 24.
Zakona o zaštiti i spašavanju.102 Prema toj odredbi, za odlučivanje o tom pitanju nadležna je
samo, i jedino, Vlada Federacije BiH. Ta vlada utvrđuje i proglašava nastanak one prirodne
nepogode ili druge nesreće koja je ugrozila ili zahvatila područje dva ili više kantona ili
područje cijele Federacije BiH. Prijedlog da se proglasi nastanak takve nepogode ili druge
nesreće utvrđuje i podnosi Federalni stožer civilne zaštite.
Postupanje stožera civilne zaštite na ostalim razinama (kanton, općina/grad), propisano
je istim zakonom i izražava se analogijom federalnih nadležnosti, s jedinom razlikom, da se
sada primjenjuje teritorijalni princip – odluka o proglašenju se donosi za područje na kojem je
formiran kanton kao administrativno-upravna jedinica i općina/grad, kao jedinica lokalne
samouprave.
ULOGA STOŽERA CIVILNE ZAŠTITE U DONOŠENJU ODLUKA I NJIHOVA
REALIZACIJA103
Funkcioniranje stožera civilne zaštite na svim razinama (od Federacije do lokalne
samouprave), podrazumijeva kolektivno traganje i pronalaženje najracionalnijih rješenja i
prijedloga za suprotstavljanje nastaloj (ili samo pretpostavljenoj), prirodnoj ili drugoj nesreći,
u okviru akcije zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara.
U stožerni rad može biti uključen puni sastav stožera, i tada stožer može organizirati i
provesti potpunu metodu u procesu iznalaženja rješenja i donošenja odluke o načinu
suprotstavljanja prirodnoj ili drugoj nesreći i angažiranja resursa (ljudskih i materijalnih).
Donošenje odluke o angažiranju ljudskih i materijalnih resursa
Postupak koji prethodi donošenju odluke stožera podrazumijeva stručan i analitičan rad
svih struka unutar stožera, na sagledavanju „problema“:
a) koji se tek nazire, dakle, nije još nastao,
b) koji je nastao i treba ga žurno rješavati, ili
c) opasnost je već prošla, ostale su posljedice, i treba provoditi mjere saniranja.
Slijedi primjer tekstualnog i grafičkog prikaza procesa donošenja odluke o angažiranju
ljudstva i materijalnih dobara u uvjetima nastanka prirodne ili druge nesreće, potpunom
metodom.
102 „Službene novine Federacije BiH“, broj:39/03, 22/06 i 43/10, 103 Kutleša B. (2005) Stožeri civilne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine, organizacija i funkcioniranje,
(Izdavač Federalna uprava civilne zaštite - EU – DPPR Program), str. 21.-26.,
100
Shema: Prikaz misaonog procesa u radu stožera na donošenju odluke
PRVI KORAK: Prijem i razumijevanje situacije-zadaće/*
Zapovjednik, načelnik i članovi
stožera dolaze do određenih-bitnih
spoznaja o mjestu, vrsti i težini
prirodne i/li druge nesreće:
- Slušanjem, preslušavanjem tonskog i/li video izvješća,
obavještenja i sl.;
- Čitanjem dobivenog izvješća – naredbe i proučavanjem iste;
- Razumijevanjem nastale situacije – svoga zadatka.
DRUGI KORAK: Raščlamba (razumijevanje problema) zadaće
Zapovjednik i načelnik stožera radi
potpunog razumijevanja (situacije-
problema-zadaće), i podjele
zaduženja, odnosno odgovornosti,
izvode:
- Razradu situacije ili naredbe nadređenog stožera;
- Raspoređuju članove stožera za rad po skupinama, odnosno
mjerama CZ: Opće, (hidro)tehničke, medicinske, hidrološke,
biološke, logističke i dr. mjere;
- Daju jasne i precizne upute za rad radnih skupina.
TREĆI KORAK: Razvijanje, odnosno priprema prijedloga djelovanja
U ovoj fazi u rad je uključen cijeli
stožer, i uz izravnu potporu
zapovjednika i načelnika, te
istaknutih operativnih stručnjaka:
- Svi članovi stožera, odmah uspostavljaju odgovarajuću
komunikaciju sa svojom bazom, sagledavaju raspoložive ljudske
potencijale i materijalne resurse (na području pogođenom
prirodnom ili drugom nesrećom), koje mogu uključiti u akcije
zaštite i spašavanja;
- Svi članovi stožera, samostalno tragaju i iznalaze najbolja
rješenja (prijedloge djelovanja), za umanjenje i/li saniranje
posljedica prirodne ili druge nesreće;
- Svi članovi stožera, prema svojim zaduženjima, odnosno
odgovornostima tragaju i iznalaze najbolja rješenja – prijedloge
za djelovanje u akcijama zaštite i spašavanja.
ČETVRTI KORAK: Utvrđivanje pravaca djelovanja
U raščlambi sudjeluju svi članovi
stožera, a voditelji radnih skupina
iznose prijedloge svojih skupina za
najracionalnije postupanje u
akcijama zaštite i spašavanja:
- Radne skupine iznose svoje viđenje rješenja odnosno prijedloge
djelovanja;
- U interaktivnom radu, iznošenjem pozitivnih i negativnih
činjenica, nastoji se sagledati prioritetne postupke i subjekte koji
efikasno utječu na suprotstavljanje nesreći (vrsta nesreće,
vrijeme, zemljište i dr.).
101
PETI KORAK: Usporedba i usuglašavanje prijedloga djelovanja
Sudjeluju svi članovi stožera, a
voditelji radnih skupina izlažu:
- Svoje viđenje rješenja,
- Iznose svoje prijedloge djelovanja.
- Prijedlozi su podložni uspoređivanju i obrazlaganju svakog člana
stožera;
- Uspoređivanje prijedloga se temelji na procjenama prednosti i
nedostataka svakog prijedloga.
ŠESTI KORAK: Prihvaćanje najpovoljnijih prijedloga pravaca
djelovanja
DONOŠENJE ODLUKA: Izabrani
prijedlozi djelovanja postaju sastavni
dio Odluke zapovjednika Stožera:
- O poduzimanju određenih mjera na pogođenom području,
- O angažiranju ljudskih i materijalnih resursa i sl.
SEDMI KORAK: Izrada i izdavanje naredbe/zapovijedi
Naznačenih 7 koraka "u procesu
donošenja odluke" podrazumijevaju
najširi mogući angažman svih
članova stožera, a osobito onih koji
su izravni nositelji težišnih
aktivnosti, odnosno, čije je
ministarstvo ili institucija
nositelj/izvršitelj aktivnosti iz
Odluke stožera.
a) Izrada i upućivanje naredbi:
- načelnik Stožera (zajedno s rukovoditeljem Stručne službe
stožera) rukovodi radom stožera na izradi pisanih i grafičkih
dokumenata /naredbi/ kojima se definira rad na terenu, glede
otklanjanja uzroka ili ublažavanja posljedica djelovanja
prirodnih ili drugih nesreća;
- obveza zapovjednika je pregledati naredbe i priloge i potom
ih odobriti (potpisati), prije nego se počnu pripremati za
slanje.
b) Naredbe Stožera civilne zaštite koje se odnose na obveze
organa(tijela) uprave i upravne organizacije izravno provode
rukovoditelji tih organa i organizacija, a naredbu stožera koja se
odnosi na zadatke pravnih subjekata-poduzeća ili druge
institucije provode rukovoditelji (ravnatelji) tih poduzeća i
institucija.
c) Izvršavanje naredbi: provedbu i nadzor naredbe osiguravaju
članovi stožera, i to:
- naredbe koje se odnose na organe uprave i upravne
organizacije provode rukovoditelji tih organa i organizacija,
uz izravno sudjelovanje i nadzor člana stožera iz organa
uprave ili upravne organizacije, na koje se naredba odnosi;
- naredbe koje se odnose na pravne osobe i druge institucije i
organe uprave i upravne organizacije koje nemaju svoga
člana u stožeru, izvršavaju rukovoditelji tih organa i pravnih
osoba uz izravno sudjelovanje onoga člana stožera, koji po
funkciji koordinira tu oblast djelovanja Stožera.
102
Izvješćivanje i kontrola izvršenih zadataka
Sastavni su dio procesa rukovođenja
u akcijama zaštite i spašavanja i
imaju za cilj:
- Da stožer u svakom trenutku ima uvid u razmjere nastalih
posljedica i šteta kod ljudi, životinja, materijalnih dobara i okoliša
na pogođenom području;
- Realizaciju postavljenih zadataka;
- Sagledavanje stanja kod ljudstva angažiranog u spasilačkim
aktivnostima;
- O načinu motivacije
- O kvaliteti suradnje i koordinacije u zaštiti i spašavanju;
- Potrebe za novim snagama i sredstvima, korekcijama;
- Bilješke o naučenim lekcijama i dr.
Rukovođenje u izvanrednim situacijama – prirodnim ili drugim nesrećama104
Svaka manifestacija opasnosti, ne predstavlja nesreću, podrazumijevajući da je nesreća
(prirodna ili antropološka) fizičko stanje u pogođenoj regiji nakon manifestacije opasnosti.
Sposobnost i mogućnost izbjegavanja situacije nesreće ovise o načinu na koji zajednica
odgovara tijekom udarne faze opasnosti ili odmah nakon nje. Ukoliko je odgovor adekvatan i
uspješan, efekti će biti reducirani na one najizravnije. S druge strane, ukoliko je odgovor
neadekvatan i bezuspješan, posljedice mogu biti neprihvatljive, čak i u slabim udarima
opasnosti.
Nastajanje opasnog događaja koje zahtijeva «organizaciju i odgovor izvan uobičajenih
uvjeta» naziva se izvanredna situacija. Još detaljnije, izvanredna situacija je 'bilo koje nastajanje
(opasnosti) koje traži trenutačan odgovor i uobičajeno se njime može rukovoditi na lokalnoj
razini.
Rukovođenje u izvanrednim situacijama sastoji se od organizirane analize, planiranja,
donošenja odluka i dodjeljivanja dostupnih resursa radi ublažavanja (smanjivanja efekta, ili
prevencije), pripremanja, odgovaranja i oporavka iz efekata svih opasnosti.
Krajnji ciljevi rukovođenja u vanrednim situacijama su:
Spašavanje života,
Prevencija žrtava (smrtnih slučajeva i povreda),
Zaštita imovine i okoliša ukoliko dođe do izvanredne situacije.
Efikasno rukovođenje u vanrednim situacijama zavisi od konzistentne implementacije
redoslijednih serija djelovanja. Aktivnosti rukovođenja u vanrednim situacijama se mogu
zamisliti kao konstituiranje kontinuuma, koji se prelijeva iz jedne aktivnosti u drugu.
Tradicionalni koncept gleda na faze progresivnog vraćanja u normalu kao na jednu pravu liniju
ili pravi kontinuum. Ažurirani koncept rukovođenja u katastrofama smatra ovaj kontinuum kao
zatvoreni krug. Pojedinačne faze ciklusa se često preklapaju ili se mogu simultano odvijati, ali
je od krucijalnog značaja da one djeluju kao zatvoreni krug zbog toga što je glavni cilj
rukovođenja hazardima/hitnim situacijama da se nauči iz iskustva i povratnih informacija.
Rukovođenje u vanrednim situacijama sastoji se od nekoliko tehničkih osobitih, ali
blisko povezanih komponenti. Faze su široke kategorije operacije rukovođenja u vanrednim
104 Tihić Alija, (2005) Rukovođenje akcijama zaštite i spašavanja u prirodnim i drugim nesrećama, Izdavač:
Federalna uprava civilne zaštite;
103
situacijama prije i poslije događaja, koje se u svrhu podobnosti diskusije, uobičajeno definiraju
kao:
Ovaj ciklus može biti ilustriran u drugačijim oblicima, što je često i slučaj. Također,
može se koristiti alternativna terminologija. Važan faktor je da njegov format nagovještaja da
je izvanredna situacija i rukovođenje u njoj kontinuum međusobno povezanih aktivnosti.
Prema tomu, to nije niz događanja koji počinju i završavaju se pri svakoj nesreći koja
nastane i prođe.
Mjere i aktivnosti prije događanja nesreće
1. Prevencija
Prevencija se definira i obuhvaća „mjere koje su usmjerene na blisko događanje
prirodne ili druge nesreće i/ili prevencije da takav događaj ima štetne efekte na zajednice ili na
ključne instalacije“.
Sljedeće stvari se uobičajeno klasificiraju kao preventivne mjere:
Izgradnja brane radi kontrole poplavnih voda tako da ove vode ne mogu štetno utjecati
na ljude, zgrade i ostale instalacije, stočni fond, sredstva za proizvodnju i
preživljavanje, itd.
Kontrolirano sagorijevanje u područjima koja su podložna požarima prije sezone s
visokim rizikom od požara. Ova akcija može odstraniti potencijalno gorivo i u stvari
spriječiti paljenje vatre, ili ukoliko je ona zapaljena, spriječiti je da ne dostigne prijeteće
razmjere.
Neki oblici zakonodavstva se također mogu smatrati prevencijom. Takvi primjeri
obuhvaćaju regulativu o korištenju zemljišta koja osigurava i propisuje da zajednicama
nije dozvoljeno da se razvijaju na osjetljivim lokacijama, kao što su područja podložna
opasnostima od poplava u nizinama, ili na strmim terenima podložnim klizanju u
normalnim ili seizmičkim uvjetima.
2. Ublažavanje
Djelovanje unutar ovog segmenta uglavnom uzima formu posebnog programa
namijenjenog za smanjenje efekata prirodne nepogode ili druge nesreće po državu ili zajednicu.
Postoje raznovrsne definicije ublažavanja katastrofe. Jedna od najrasprostranjenijih
podrazumijeva «mjere usmjerene na smanjenje udara ekološke (prirodne ili one prouzrokovane
104
ljudima) nesreće po državu ili zajednicu». Osnovna premisa uz ovu definiciju je da i pored toga
što je moguće spriječiti neke efekte nesreće, drugi efekti će očigledno nastaviti postojati, ali se
oni mogu izmijeniti ili smanjiti uz uvjet da se poduzme odgovarajuća akcija.
Aktivnosti ublažavanja se ugrubo dijele na:
Mjere strukturalnog ublažavanja,
Mjere nestrukturalnog ublažavanja.
Tipične mjere (ne)strukturalnog ublažavanja su:
Razvoj/unaprjeđivanje zakonskog okvira,
Poticaji/vladini grantovi ili subvencije usmjerene na promoviranje mjera
ublažavanja, tehničku pomoć, beneficije osiguranja, itd.,
Obuka i obrazovanje,
Svjesnost javnosti,
Izgradnja institucija,
Razvoj/instaliranje sustava za upozoravanje, itd.
Tipične mjere strukturalnog ublažavanja su:
Izgradnja objekata koji će biti otporni na sile generirane ekološkim opasnostima
(potrese, jake vjetrove, poplave, itd.)
Ojačavanje postojećih struktura da bi ih učinili još otpornijim na sile ekoloških
opasnosti.
3. Pripravnost
Izvanredne situacije često puta brzo evoluiraju i postanu previše komplicirane za
efikasnu improvizaciju. Shodno tome, društvo može uspješno izvršavati svoje odgovornosti
rukovođenja u vanrednim situacijama samo tako što će na vrijeme poduzeti određene akcije.
To je pripravnost i ona je definirana kao «mjere koje omogućavaju vladama, organizacijama,
zajednicama i pojedincima da odgovore brzo i efikasno na izvanredne situacije».
Pripravnost obuhvaća uspostavljanje vlasti i odgovornosti za izvanredna djelovanja i
sakupljanje resursa radi pružanja podrške istim, tako da nadležni moraju imenovati ili regrutirati
osoblje za dužnosti rukovođenja u izvanrednim situacijama i odrediti ili nabaviti objekte,
opremu i ostale resurse radi izvršavanja dodijeljenih dužnosti. Ova investicija traži stalno
održavanje objekata i opreme, korištenje sustava za predviđanje i upozoravanje, obuku osoblja
i ostale aktivnosti. Također, mora se uzeti u obzir smanjenje ili eliminacija ranjivosti nadležnih
organizacija i resursa za odgovor u izvanrednim situacijama na opasnosti koji prijete
nadležnosti.
U skladu s tim, mjere pripravnosti ne bi trebale biti improvizirane ili upotrebljavane
na ad hoc osnovi. Ključni element pripravnosti je razvoj planova koji povezuju mnoge aspekte
privrženosti nadležnih za rukovođenje u izvanrednim situacijama.
Ključna problematična područja u pripravnosti su:
Formuliranje: Organizacija i planiranje /neadekvatni smjerovi politike za sveukupno
rukovođenje u izvanrednim situacijama, nedostatak odgovarajućih ili zastarjelost
planova vezanih za prirodne ili druge nesreće, prevelika koncentracija o mjerama
odgovora i/ili oporavka, itd./
105
Primjeri tipičnih mjera pripravnosti su:
održavanje validnih i ažuriranih planova vezanih za prirodne ili druge nesreće koji se
mogu koristiti kada god to zatreba,
Posebna odredba za hitnu akciju, kao što je evakuacija stanovništva ili njegov
privremeni pokret u sigurna područja,
Osiguravanje sustava za upozoravanje,
Hitna komunikacija,
Javno obrazovanje i svjesnost,
Programi obuke, uključujući vježbe i testove, itd.
Aspekt pripravnosti kojemu nije uvijek dat adekvatan prioritet je individualna i/ili
porodična pripravnost. U mnogim okolnostima gdje su vladini resursi i hitne službe ograničene,
ovakva individualna i porodična pripravnost i vještina u samozaštiti i rukovođenju mogu biti
od vitalnog značaja za preživljavanje.
4. Spremnost
Moguće slabosti u pripravnosti koje su prethodno navedene, mogu značajno utjecati na
efektivnost i efikasnost operacije odgovora u izvanrednim situacijama, pa čak ih i u potpunosti
sputati. Da bi se osigurala adekvatna i pravovremena pomoć u izvanrednim situacijama, WHO
(1995) je promovirala «spremnost» kao stanje koje povezuje efikasnu pripravnost s efikasnom
pomoći. Dok bi pripravnost, spremnost i odgovor na intelektualnoj razini trebali biti odvojeno
determinirani radi bolje interpretacije i analize, u točki praktične implementacije oni ne bi
trebali biti podijeljeni - oni su međusobno povezani i međusobno ovisni. Uspjeh jednog je
blisko ovisan o jakosti drugih.
Spremnost je praktično stanje trenutnih kapaciteta i sposobnosti pojedinih humanitarnih
agencija i službi, kao što su NVO i UN, kao i državnih civilnih zaštita, ambulanti i vatrogasnih
službi itd. da brzo i efikasno odgovore na sve izvanredne situacije. Shodno tome, WHO definira
stanje spremnosti (za odgovor u izvanrednim situacijama) kao «organizovanje postojećih
tehničkih kapaciteta pojedinog sektora, institucije ili organizacije», uzimajući u obzir da je
pripravnost razvoj novih i dodatnih kapaciteta tako da bi sljedeći odgovor bio bolji nego
prethodni.
Ovi navedeni elementi su aktivnosti spremnosti zbog toga što su oni praktično
organizacija postojećih općih resursa ili informacija koje bi zadovoljile potrebe rukovođenja u
vanrednim situacijama. U normalnim uvjetima, ovi resursi zadovoljavaju druge potrebe.
Programi pripravnosti definiraju prilagođavanje ili prečišćavanje ovih funkcija kako bi ih
napravili odgovarajućim za korištenje u vanrednim situacijama.
Mjere i aktivnosti poslije katastrofe
5. Odgovor
Mjere odgovora su one «mjere poduzete odmah prije ili poslije udara prirodne nesreće».
Takve mjere su usmjerene ka spašavanju života i zaštiti imovine i suočavanja sa trenutnom
štetom prouzrokovanom na početku nesreće. Operacije odgovora, moraju biti izvršene pod
poremećenim a nekad i traumatskim uvjetima. Njih je često, teško implementirati i one
uglavnom zahtijevaju velika potraživanja ljudi, opreme i ostalih resursa. Bez čvrste osnove
106
planiranja, organiziranja i obuke, malo je vjerojatno da operacije odgovora u izvanrednim
situacijama postignu optimalan uspjeh.
Shodno tomu, glavni aspekti odgovora u izvanrednim situacijama su:
Spašavanje: Spasiti osobe koje bi mogle biti zarobljene u zgradama ili pod ruševinama,
izoliranih vodom, ili potreba spašavanja bilo koje druge osobe.
Tretman i njega stradalnika: ukloniti mrtve, pružiti prvu pomoć, osigurati
identifikaciju nastradalih, karticama s podacima, identificiran potrebe u smislu medicinskog
tretmana, hospitalizacije i medicinske evakuacije i izvršavanje poslova, u skladu s tim.
Evakuacija: Utvrditi da li osobe trebaju biti evakuirane iz pogođenog područja ili će
se, pak, takva potreba iskazati kasnije.
Smještaj (krov nad glavom, op. A.H.): osigurati smještaj za stradale čije su kuće
uništene ili su neupotrebljive. Ovo može obuhvaćati sljedeće:
Hitnu popravku nekih kuća
Davanje šatora, cerada i/ili kontejnera kako bi se osigurao privremeni smještaj
Smještanje grupa beskućnika u društvene zgrade kao što su škole, sportske hale itd.
Hrana: Organizirati i distribuirati hranu žrtvama nesreće i radnicima koji rade za hitne
službe, procijeniti štetu prehrambenog fonda, procijeniti rezerve hrane koje su na raspolaganju
(uključujući i one nepožnjevene).
Komunikacije: Ponovno uspostaviti osnovne radio, telefonske i informatičke veze.
Raščišćavanje i pristup: Očistiti ključne prometnice, aerodrome i luke kako bi se
omogućio pristup vozilima, avionima i otprema, kao i da se pripreme lokacije za slijetanje
helikoptera.
Opskrba vodom i strujom: Ponovno uspostaviti opskrbu vodom i strujom, ili napraviti
trenutne aranžmane za njih. Osiguravanje pitke vode je često teško, posebno u ranim fazama
nakon udara. Oprema za prečišćavanje vode mora se nabaviti i/ili se moraju koristiti tablete za
prečišćavanje.
Privremene životne namirnice: Osigurati stvari, kao što su odjevni predmeti, oprema
za nesreće, pribor za kuhanje i plastična posteljina kako bi se stradalnicima omogućilo da
prežive u svom području i na taj način pomoglo u smanjivanju potrebe za evakuacijom.
Zdravstvo i sanitarije: Poduzeti mjere da bi se očuvalo zdravlje ljudi u pogođenom
području i održavanje razumnih sanitarnih objekata.
Javno informiranje: Držati pogođenu zajednicu informiranom o tome što bi oni trebali
uraditi, posebno u smislu samopomoći, a koje bi im akcije trebale pomoći da bi se spriječile
špekulacije i glasine vezane za buduće situacije.
Sigurnost: Održavati red i mir, a posebno sprječavati krađe i nepotrebne štete; ograničiti
prilaz teško oštećenim zgradama nesigurnim za bilo kakvu upotrebu.
Uvjeti izgradnje: Procijeniti uvjete popravke i zamjene visoko prioritetnih zgrada;
ukloniti nestabilne elemente zgrade koji predstavljaju izravnu opasnost za stanare ili pješake;
uništiti teško oštećene zgrade čiji neočekivan kolaps može ugroziti ljude ili druge zgrade u
blizini.
Upitnik o situaciji stanovnika u katastrofi: Napraviti aranžmane za rukovanje
državnim i međunarodnim upitnicima vezanim za situaciju u kojoj se nalaze građani i
stanovnici, uključujući pronalaženje nestalih osoba i ponovno spajanje porodica.
107
Održavanje javnog morala: U zavisnosti od kulturnih i ostalih lokalnih okolnosti,
napraviti aranžmane za savjetovanje i duhovnu pomoć pogođene zajednice. Ovo može
obuhvaćati religijska tijela, socijalne, organizacije i ostale prikladne organizacije.
Ostali uvjeti: U zavisnosti od pojedinačnih okolnosti, mogu proisteći ostali uvjeti pored
prethodno navedenih
Široko međunarodno iskustvo ukazuje da većina vlada smatra svrsishodnim zadržati
vrijeme operacije odgovora na izvanrednu situaciju relativno kratkim. Ovo vrijeme uglavnom
biva od 2 do 3 tjedna, nakon kojih se ostatak pomoći i sličnih potreba popunjava kroz
uobičajene sustave i vladin proces. Neprikladno produženje izvanredne situacije često se smatra
nepoželjnim kako bi izbjeglo:
Prevelika ovisnost o pomoći u vanrednim situacijama /posebno hrane/,
Nepovoljni efekti na lokalnu ekonomiju i komercijalni sistem,
Nepotrebno odgađanje u povratku ka normalnom životu zajednice.
6. Oporavak
Oporavak je «proces kojim se pomažu zajednice i država u povratku njihovog
odgovarajućeg nivoa funkcioniranja nakon prirodne nesreće». Proces oporavka se može
otegnuti, vjerojatno na 5 do 10 godina, pa čak i više.
Tri glavne aktivnosti, koje se smatraju dijelom segmenta oporavka, su:
6.1.Saniranje
- Saniranje ključnih (životnih) službi (zdravstvena, komunalna i dr.),
- Saniranje domova koji se mogu popraviti kao i ostalih zgrada/instalacija,
- Osiguravanje privremenog smještaja za unesrećene.
6.2.Rehabilitacija
- Mjere koje pomažu u fizičkoj i psihološkoj rehabilitaciji osoba koje pate od
destruktivnih efekata prirodne nepogode ili nesreće (stres, bol, tuga, beznađe);
6.3.Rekonstrukcija
- Dugoročne mjere rekonstrukcije, uključujući zamjenu zgrada i infrastrukture koja
je uništena u prirodnoj nepogodi i/li drugoj nesreći.
7. R a z v o j
Segment razvoja pruža vezu između aktivnosti vezanih za prirodnu nesreću i državni
razvoj. Njegovo uključenje u ciklus rukovođenja u izvanrednim situacijama urađeno je s
namjerom da se osigura da se rezultati nesreće efikasno reflektiraju u budućim politikama u
interesu državnog napretka. Primjerice, da se dobiju najbolje moguće koristi kroz:
Uvođenje unaprijeđenih i moderniziranih sustava i programa gradnje;
Korištenje međunarodne pomoći u nepogodama i nesrećama na najoptimalniji način;
Primjenjivanje iskustava iz nesreća u budućim programima istraživanja i razvoja;
Korištenje bilo kojih drugih sredstava prikladnih za pojedinu situaciju.
U isto vrijeme, ova veza bi se treba koristiti kako bi se osiguralo da državni razvoj ne
stvori daljnje probleme proistekle iz nepogode/nesreće, niti da pogorša postojeće.
108
S a ž e t a k
Općenito, ciklus rukovođenja u izvanrednim situacijama sastoji se od dva međusobno
povezana segmenta:
Mjere i aktivnosti prije nesreće: Dugoročni razvoj (koji obuhvaća prevenciju,
ublažavanje, pripravnost i spremnost za izvanredne situacije)
Mjere i aktivnosti poslije nesreće: Odgovor (odgovor i oporavak).
Programi prevencije i ublažavanja nesreća općenito su specifične dugoročne tehničke
aktivnosti usmjerene na smanjenje komponente podložnosti riziku, tj. njihov cilj je eliminacija
rizika ili smanjenje njihovog udara kroz diskusiju o suštinskim faktorima rizika. Iako je točno
to da ovi razvojni projekti sa socijalnom komponentom mogu pridonijeti ublažavanju efekata
prirodne nepogode ili nesreće ili pripravnosti za izvanredne situacije, neuobičajeno je da takvi
projekti imaju kao primarni cilj prevenciju katastrofa.
Programi pripravnosti za izvanredne situacije bave se suštinskim faktorima
opasnostima, tj. uzrocima ranjivosti društvenih zajednica. Njihov interes je manje tehnički, a
više menadžerski i njihov cilj je ojačavanje državnih kapaciteta i sposobnost za rukovođenje u
izvanrednim situacijama u cjelini, kroz međusektorsko povezivanje procesa planiranja.
Odgovor i oporavak su tehničke i menadžerske aktivnosti koje, također, imaju posebne
humanitarne i društvene ciljeve, ali lekcije naučene iz odgovora i oporavka vrlo su bitne za
efikasnu prevenciju, ublažavanje i pripravnost. Dobri programi pripravnosti za izvanredne
situacije osiguravaju postojanje i funkcioniranje kruga s povratnim informacijama.
Pitanje strateške politike, od najvećeg je značaja za međusobnu povezanost i odnos
između odgovora i dugoročnog razvoja. Sam ciklus potvrđuje činjenicu da su izvanredne
situacije neizbježne prije nego li su izuzeci. Ukoliko je to slučaj, onda bi strategije borbe s njima
trebale biti osigurane tijekom procesa planiranja uobičajenog razvoja. O prirodnim
nepogodama i drugim nesrećama (neuspjeh u borbi sa izvanrednim situacijama) ne bi se trebalo
razmišljati kao da su neizbježne, s obzirom na to da se one mogu spriječiti ili se njihovi efekti
mogu ublažiti dobrim planiranjem.
109
Zaključci:
Aktivnosti u fazi prevencije i ublažavanja, uopće su specifične, jer su to osim
administrativne i normativno-pravne i dugoročne tehničke aktivnosti kojima se smanjuje
stupanj podložnosti riziku, tj. njihova provedba ima za cilj eliminirati rizike, odnosno smanjiti
njihovu udarnu moć. Točno je da ovi, razvojni, projekti zajedno sa socijalnom komponentom
mogu pridonijeti ublažavanju nesreće ili uvođenja stanja pripravnosti. Dakle, ne može se reći
da ovi projekti primarno za cilj imaju, prevenciju nesreća.
Pripravnost obuhvaća niz programa koji bave suštinskim faktorima opasnosti,
odnosno, uzrocima ranjivosti ugroženih društvenih zajednica. Interes tih programa je manje
tehnički, a više je upravljački, jer imaju za cilj ojačavanje državnih kapaciteta i sposobnosti za
rukovođenje u prirodnim i drugim nesrećama i izvanrednim situacijama, u cjelini.
Reagiranje i oporavak su tehničke i upravljačke aktivnosti koje, također, imaju
posebne humanitarne i društvene ciljeve, ali lekcije naučene iz reagiranja i oporavka vrlo su
bitne u razvoju i ponovljenom ciklusu: za efikasnu prevenciju, ublažavanje i pripravnost. Dobri
programi pripravnosti, za situacije što ih donose prirodne i druge nesreće, osiguravaju
postojanost i funkcioniranje kruga s povratnim informacijama.
ODNOSI S JAVNOSTI U PRIRODNIM ILI DRUGIM NESREĆAMA105
Povijesno gledano, Bosna i Hercegovina nikada nije bila sama sobom politički slobodna
što je za posljedicu imalo odsustvo utjecaja bosanskohercegovačke javnosti kao konstitutivnog
elementa javnog prostora.
,,Javnost u BiH se stoljećima formirala pod utjecajem socijalnih, ideoloških i političkih
sila izvan njene strukture, jer čovjek ovog podneblja nikada nije bio slobodan u izboru bilo
kakvog ponašanja i djelovanja, pa samim time nije bio slobodan ni da se ispoljava u sferi
javnosti kao element slobode i prava na političku volju pa čak ni da ispolji voljno–afektivne
potrebe. Međutim ovdje se ima osjećaj da se javnost konstituira u tri kulturna kruga, a kao
fragment duhovne strukture u tri religijska kruga, što je osnovno pitanje koje sebi
postavljamo”106
Skoro u svim državama svijeta i društvenim sustavima javno informiranje predstavlja
djelatnost od posebnog interesa, a od samog državnog uređenja zavisi i sam sustav informiranja.
Ostvarivanje prava na istinsku, potpunu i pravodobnu informiranost jedan je od uvjeta
ostvarivanja ljudskih prava i sloboda. Sredstva javnog informiranja: radio, televizija, novine, i
dr., imaju značajnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja o svim bitnim pitanjima života i rada.
U ratnim uvjetima, prirodnim ili drugim nesrećama, kao i drugim izvanrednim okolnostima,
informiranje posebno dobiva na svom značaju. Ona strana koja osigura informiranost uglavnom
vlada situacijom na terenu.
Sredstva javnog informiranja u prirodnim ili drugim nesrećama, posebno prilikom
provođenja mjera zaštite i spašavanja, postaju vrlo važno sredstvo politike preko kojeg se utječe
na svijest ljudi i njihov odnos prema nesrećama koje se događaju. U tom smislu, informiranje
postaje moćno sredstvo u borbi za ostvarivanje različitih ciljeva. Mediji imaju snažan utjecaj
105 Hrustić A., Magistarski rad. 106 Nuhanović Asad, 1998, Fenomen javnosti, Promocult, Sarajevo.
110
na formiranje odgovarajućih stavova o potrebama i mogućnostima, opravdanosti ili
neopravdanosti poduzimanja aktivnosti zaštitnog karaktera.
Snažnom službom javnog mnijenja vrši se i svojevrsna edukacija stanovništva o
načinima postupanja u određenim situacijama, odnosno opasnostima, o stanju vlastitih snaga
zaštite u provođenju akcija spašavanja.
Uloga sustava informiranja u sustavu Civilne zaštite, a posebno segmenta zaštite i
spašavanja od prirodnih ili drugih nesreća, polazi od stanovišta da rad organa upravljanja i
rukovođenja, kao i ostalih snaga CZ i drugih sudionika u zaštiti i spašavanju, mora biti javan.
Javnost rada i djelovanja možemo promatrati s više aspekata, i to: kroz informiranje
javnosti o obujmu i vrsti prirodne ili druge nesreće, o poduzimanju mjera na zaštiti i spašavanju
u slučaju prirodnih ili drugih nesreća, kroz unutarnje informiranje pripadnika postrojba i službi
civilne zaštite, s ciljem efikasnijeg poduzimanja pojedinih mjera zaštite i spašavanja.
U sustavu Civilne zaštite posebnu ulogu u informiranju imaju stožeri civilne zaštite, u
čijim sastavima se nalazi član zadužen za komunikaciju sa sredstvima javnog informiranja i
odnose s javnošću. Takve osobe pored prenošenja informacija medijima imaju obvezu
prenošenja informacija podčinjenim postrojbama i službama civilne zaštite vrše prenošenje
potrebnih informacija koje su od interesa za zaštitu i spašavanje.
Interno informiranje u sustavu Civilne zaštite posebnu ulogu ima u prilikama kada su
se prirodne ili druge nesreće već dogodile. Na općinskim razinama zavisno od obujma prirodne
ili druge nesreće na ugroženom području, posebnu ulogu imaju operativni centri CZ, koji
ostvaruju punu suradnju s novinarima svih sredstava javnog informiranja. U suradnji sa
stožerima CZ, operativni centri bi koordinirali radom na informiranju javnosti, organiziranju
prihvata novinara, razgovorima sa članovima stožera CZ i pružali tehničku i druge oblike
pomoći izvještačima sa ugroženog područja.
U svim općinskim stožerima CZ, ako je došlo do prirodne ili druge nesreće većeg
obujma na njihovom je širem području potrebno pokrenuti izdavanje informativnog biltena s
ciljem obavještavanja građana o situaciji na pogođenom području općine, u vezi sa
otklanjanjem posljedica prirodne ili druge nesreće. Informativni centri bi u svakom slučaju
trebali svoju funkciju, zadatke, realizirati iz domena informiranja čime doprinose efikasnom i
blagovremenom obavještavanju javnosti.
x x x
111
Izvori:
a) Zakoni i propisi
1. Ustav Federacije BiH, («Službene novine Federacije BiH», broj: 1/96);
2. Okvirni zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća
(„Službeni glasnik BiH“, broj 50/08,
3. Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća,
(«Službene novine Federacije BiH», broj: 39/03, 22/06 i 43/10);
4. Odluka o Procjeni ugroženosti Federacije BiH od prirodnih i drugih nesreća, («Službene
novine Federacije BiH», broj: 41/05);
5. Odluka o Procjeni ugroženosti Federacije BiH od prirodnih i drugih nesreća, V.broj:
2003/2014 od 13.11.2014.godine;
6. Pravilnik o načinu rada i rukovođenje štabova civilne zaštite i poslovi i način rada
povjerenika civilne zaštite, (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 77/06 i 05/07.
b) Stručna literatura- knjige:
1. Black Sam, (1997), Odnosi s javnošću, Beograd, Clio,
2. Dujović Jagoš, (2000), Rukovođenje u sistemu odbrane i sigurnosti, Sarajevo, DES
3. Dujović Jagoš, (2006), Rukovođenje i upravljanje sistemom sigurnosti, Sarajevo, FPN
4. Dujović Jagoš, (2014), Projektovanje naučnih istraživanja u sistemu sigurnosti, Fakultet
političkih nauka, Sarajevo,
5. Grizold A. i dr.(1999), Suvremeni sistemi nacionalne sigurnosti, Fakultet političkih
znanosti, Zagreb,
6. Huseinbašić Ć.(2006), Rukovođenje i upravljanje u katastrofama, Sarajevo,
7. Huseinbašić Ć.(2007), Civilna zaštita u sistemu sigurnosti, FPN, Sarajevo,
8. Huseinbašić S.(2008), Civilna zaštita u euro-atlantskim sistemima sigurnosti, d.o.o.
Sejtarija, Sarajevo,
9. Huseinbašić Ć.,(2009), Upravljanje sistemom zaštite i spašavanja, d.o.o. Sejtarija,
Sarajevo,
10. Huseinbašić S.,(2013), Sigurnosni rizici i međunarodna saradnja država JI Europe, Jordan
studio d.o.o. Sarajevo,
11. Kasumović dr. Ahmet i Huseinbašić dr. Ćamil (1996), Enciklopedijski rječnik odbrane
BiH, Tuzla,
12. Nuhanović Asad, (1989), Fenomen javnosti, Promocult, Sarajevo,
13. Tankosić Stevo i Vukadinović Dušan (1981): Rukovođenje i komandovanje u sistemu
ONO, VIZ Beograd.
c) Stručne publikacije iz oblasti civilne zaštite:
1) Terenski priručnik o procjeni katastrofa i koordinaciji Ujedinjenih nacija (UN OCHA,
Ženeva 2000.godine),
112
2) Military Decision Making Process, Terenski priručnik TP-105, MPRI - The Leader,ş
Responsibilities in Planning and Managing Training – Seminar o odgovornosti vođe za
planiranje i upravljanje obukom;
3) Sporazum o suradnji u ostvarivanju zadataka civilne zaštite, sa RU CZ RS, («Službene
novine FBiH», broj: 36/01);
4) Zbornik tema za instruktore civilne zaštite (Federalna uprava civilne zaštite 2003.godina),
5) Zbornik tema s obuke Federalnog štaba civilne zaštite (Federalna uprava civilne zaštite
22.04.2004.g.),
6) Smjernice o upotrebi sredstava vojne i civilne odbrane u pružanju pomoći nakon katastrofa
(UN, Ženeva, 2004.godine),
7) Kutleša Boško (2005), Stožeri civilne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine organizacija
i funkcioniranje, Izdavač: Federalna uprava civilne zaštite;
8) Tihić Alija, (2005) Rukovođenje akcijama zaštite i spašavanja u prirodnim i drugim
nesrećama, Izdavač: Federalna uprava civilne zaštite;
9) Hrustić Amir (2014), “Upravljanje i rukovođenje u prirodnim ili drugim nesrećama u
Federaciji Bosne i Hercegovine od 2003. do 2011.godine“ – Magistarski rad;
10) Kutleša Boško, (2016), “Normativno-pravna uređenost Civilne zaštite u Federaciji BiH u
funkciji održivog razvoja u novom mileniju“ - Diplomski rad.
113
NORMATIVNO-PRAVNA PODLOGA ORGANIZIRANJU I
FUNKCIONIRANJU SUSTAVA ZAŠTITE I SPAŠAVANJA LJUDI I
MATERIJALNIH DOBARA OD PRIRODNIH NEPOGODA I DRUGIH
NESREĆA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE
Tekst: dr.sc. Amir Hrustić 107
Boško Kutleša, mag.
Summary: With this short research, the authors wanted to take a look back at the genesis of
establishment and functioning of protection and rescue system in Federation of Bosnia and
Herzegovina in its totality, and based on positive regulations and legislation in accordance with
state organization. Besides, a lot of vagueness is found in practice in interpretation and
implementation of valid laws and regulations with a legally-regulated area of protection and
rescue of people and material goods, so it seemed logical to carry out this research and help
readers and all other users in real, correct and complete understanding of the overall complexity
of this issue.
Content and importance of basic principles in organization and functioning of protection and
rescue system is tackled through administrative-governing (preventive) action phase and
through repressive (operative) action phase.
The objective was to create the acceptable modus of learning and knowing (the user) the total
width and fullness of the requests (principles), which are put in front of the holders of
establishment and organization of protection and rescue system.
Only after fulfilling all the listed principles the totality of social responsibility and validity of
given role is being established, in protection and rescue of people and material goods and it
allows the system to function fully and to the satisfaction of all users (subjects).
Key words: protection and rescue system, “elemental disasters“, “natural catastrophes“, natural
disasters and other disasters, protection and rescue functions, voluntary service in Civil
protection.
Sažetak: Ovim kratkim istraživanjem, autori su se željeli osvrnuti na genezu uspostave i
djelovanja sustava zaštite i spašavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine u njegovoj punini i na
temeljima pozitivnih propisa i zakonodavstva usklađenog s državnim uređenjem. Osim toga u
praksi su evidentirane brojne nejasnoće u tumačenju i primjeni važećih zakona i propisa kojima
je zakonski uređena oblast zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara pa se činilo logičnim
pristupiti ovome istraživanju i pomoći čitateljima i svim drugim korisnicima u realnom,
pravilnom i potpunom razumijevanju ukupne složenosti ove problematike.
107 Dr.sc. Amir Hrustić, Univerzitet modernih znanosti – CKM, Mostar
Boško Kutleša, mag privatne sigurnosti i civilne zaštite, Univerzitet modernih znanosti – CKM, Mostar
114
Obrađen je sadržaj i značaj temeljnih načela organiziranja i funkcioniranja sustava zaštite i
spašavanja kroz administrativno-upravnu (preventivnu) fazu djelovanja i kroz represivnu
(operativnu) fazu djelovanja.
Cilj je bio, stvoriti prihvatljiv modus upoznavanja i spoznaje (korisnika) ukupne širine i punoće
zahtjeva (načela), koja se postavljaju pred nositelje uspostave i organiziranja sustava zaštite i
spašavanja.
Tek po ispunjenju svih navedenih načela, ostvaruje se punina društvene odgovornosti i
opravdanosti povjerene uloge, u zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara i omogućava se
sustavu funkcioniranje u cijelosti i na zadovoljstvo svih korisnika (subjekata).
Ključne riječi: sustav zaštite i spašavanja, “elementarne nepogode“, “prirodne katastrofe“,
prirodne nepogode i druge nesreće, funkcije zaštite i spašavanja, dobrovoljna služba u Civilnoj
zaštiti…
Uvodne napomene
Uslijed pomame unošenja i korištenja brojnih „modernih“ anglizama i loših prijevoda,
primjerice: “katastrofa“, “prirodna katastrofa“, “elementarna nepogoda“ i drugih tuđica u naše
jezično (i pisano i govorno) područje, kao i brojnih netočnih prijevoda pojedinih zbivanja u
prirodi i iz prirode, autori su se osjetili pozvanim referirati se na tu problematiku i to, ne s
pozicije jezikoslovaca i ne upuštajući se u oblast Etimologije, već s pozicije obrane struke i
autentičnosti zakonskih normi (afirmiranja pravne norme i njezinoga pravnog učinka), jer su u
domaćem zakonodavstvu utvrđeni pojmovi koji determiniraju oblast zaštite i spašavanja i ovaj
će se rad, među ostalim, baviti i time.
Ovdje ćemo u pomoć pozvati tumačenje pojma „prirodna katastrofa“ koje dodatno osvjetljava,
neadekvatnost u pojmovnom određivanju pojedinih prirodnih zbivanja…, pa tako:
„…u fusnoti 3. Hyogo okvira za djelovanje kao: “...opasnosti prirodnog porijekla i srodne
ekološke i tehnološke opasnosti i rizici…”108 Takve opasnosti proizlaze iz različitih geoloških,
meteoroloških, hidroloških, oceanskih, bioloških i tehnoloških izvora, uz njihovo moguće
kombinirano djelovanje, nalazimo i odgovor na sporno pitanje:
Pitanje: Postoje li PRIRODNE katastrofe? 109
NE POSTOJE ! - POSTOJE, samo Prirodne opasnosti
a KATASTROFE nastaju kao rezultat interakcije između
opasnosti i ljudskog okruženja.
108 Hyogo okvir za djelovanje 2005-2015., 109 Hrustić A. (2018), “Prirodne nepogode i njihov utjecaj na održivi razvoj u Federaciji Bosne i Hercegovine“,
Doktorska disertacija, str. 33.,
115
Stoga, na samom početku, za uvod ćemo uzeti citat iz Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i
materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća.110
„Ovim se zakonom uređuje sustav zaštite i spašavanja ljudi, biljnog i životinjskog svijeta,
materijalnih, kulturnih, povijesnih i drugih dobara i okoliša (u daljnjem tekstu: ljudi i
materijalna dobra) od prirodnih nepogoda, tehničko-tehnoloških, ekoloških i drugih nesreća
ili ratnih opasnosti (u daljnjem tekstu: prirodne i druge nesreće), prava i dužnosti građana i
tijela Federacije, kantona i općina, gospodarskih društava i drugih pravnih osoba, te druga
pitanja od značenja za područje zaštite i spašavanja od prirodnih i drugih nesreća u Federaciji
Bosne i Hercegovine (nadalje u tekstu: Federacija).“ 111
Dakle, sva daljnja elaboriranja i tumačenja bit će utemeljena na pojmovima unesenim u
odgovarajuće norme u zakonima i propisima o pravima i dužnostima nositelja planiranja u
sustavu zaštite i spašavanja, a također, i svih građana, obveznika u izvršavanju odgovarajućih
obveza proisteklih iz zakona i uvjetovanih nastankom određene prirodne i druge situacije
(ugrožavanja ljudi i materijalnih dobara).
U tom smislu, ovo će istraživanje bazirati na dva komplementarna sočiva kroz koja se u sinergiji
ogleda (ne)uspješnost organizacije zaštite i spašavanja i efikasnost nositelja zaštite i spašavanja
ljudi i materijalnih dobara ugrađenih u sustav.
U jednom od navedenih sočiva vide se propisi kojima je regulirana oblast zaštite i spašavanja,
a iz drugog isijavaju nezaobilazna, temeljna (domaća i međunarodna), načela uspostavljanja i
funkcioniranja sustava zaštite i spašavanja.
110 “Službene novine Federacije BiH“, broj: 39/09, 22/06 i 43/10, 111 Isto, Članak 1.,
116
I - PROPISI KOJIMA JE REGULIRANA OBLAST ZAŠTITE I
SPAŠAVANJA LJUDI I MATERIJALNIH DOBARA OD PRIRODNIH
NEPOGODA I DRUGIH NESREĆA
a) Nastanak i razvoj sustava Civilne zaštite / zaštite i spašavanja
Civilna zaštita je dio sustava zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara i društveno je
značajna oblast i kao funkcija i kao organizacija. Državne strukture, čija je to funkcija
uspostavljaju, organiziraju i izgrađuju organizaciju u skladu s međunarodno-pravnim normama,
a sve s ciljem da svojim građanima osiguraju optimalnu zaštitu od prirodnih nepogoda i drugih
nesreća, prvenstveno života i zdravlja, a potom i imovine.
Civilnu zaštitu uspostavljaju, organiziraju i provode sve države u vlastitom aranžmanu, ali i u
okviru međunarodnih projekata i organizacija, primjerice: Pakt stabilnosti za Jugoistočnu
Europu - podstol III, organizacijama i agencijama UN-a, NATO-a, te u International Civil
Defence Organization – ICDO.112
Oblast i djelatnost zaštite i spašavanja je zasebna, interdisciplinarna i iznimno društveno
značajna, a svrha joj je uspostaviti, organizirati i provoditi zaštitu i spašavanje života i zdravlja
ljudi, imovine i svih drugih materijalnih dobra od djelovanja raznih prirodnih nepogoda i drugih
nesreća. Ta zaštita je aktualna i u miru i u ratu, jer prirodne nepogode i druge nesreće djeluju
stalno i na području cijele Federacije Bosne i Hercegovine (nadalje u tekstu: Federacija BiH).
Prirodne nepogode i druge nesreće što se svake godine i sve bestijalnije obrušavaju na teritorij
BiH, a tako i na područje Federaciji Bosne i Hercegovine, svojim djelovanjem prouzroče
goleme materijalne štete, a česte su i teške posljedice po život i zdravlje ljudi. Zbog takvih
posljedica, kao i zbog velikih devastacija ukupnih ekonomskih potencijala u ratu 1992.-
1995.godine bh društvo je prinuđeno samostalno i na bazi prekogranične suradnje, zatim
suradnje s državama EU i NATO-a, organizirati se radi poduzimanja niza mjera i aktivnosti za
zaštitu od tih nepogoda i drugih nesreća i stvaranja uvjeta za sigurniji život građana.
U tom se cilju moraju poduzimati razne organizacijske, planske i druge mjere i aktivnosti koje
imaju trajni značaj. Poduzimanjem tih mjera i aktivnosti utječe se na sprječavanje nastajanja
prirodnih nepogoda i drugih nesreća ili na ublažavanje (umanjenje) posljedica, zatim na
spašavanje ljudi i materijalnih dobara u vrijeme pojave i djelovanja prirodne nepogode ili druge
nesreće i, na kraju, na uspješno otklanjanje nastalih posljedica i saniranje stanja na području
pogođenom prirodnom nepogodom ili drugom nesrećom, samostalno ili uz međunarodnu
pomoć.
Do početka rata u BiH, 1992.-1995.godine, Civilna zaštita je funkcionirala na jedinstvenim
političko-pravnim temeljima bivše, zajedničke države, kao što su:
112 Konferencija u Amanu, Kraljevina Jordan, 03. - 05. travnja 1994.godine, RBiH je primljena u Međunarodnu
organizaciju Civilne obrane – ICDO, Ćamil, (2007), Civilna zaštita u sistemu sigurnosti, str.34.
117
- Ustav SFRJ,
- Zakon o općenarodnoj obrani, i
- provedbeni propisi SFRJ-e.
Ovo normativno-pravno stanje je trajalo sve do 20.svibnja 1992.godine, kada je Predsjednišvo
Republike BiH, donijelo Uredbu sa zakonskom snagom o obrani,113 kojom je uređena i oblast
Civilne zaštite. Uredba je bila osnova za donošenje brojnih provedbenih propisa i drugih akata
iz ove oblasti.
Ključni trenutak za status Civilne zaštite u R BiH bio je donošenje Uredbe sa zakonskom
snagom o ratifikaciji međunarodnih konvencija iz oblasti ratnog prava i pravosuđa,114
koju je donijelo Predsjedništvo, 18.09.1992.godine. Njome je ratificirano 30 međunarodnih
konvencija, protokola i ugovora koji su dobili snagu obvezne primjene i postupanja Civilne
zaštite BiH u vremenu 1992.-1995.godine
Zahvaljujući tomu kao i poštivanju propisa i ponašanju Civilne zaštite u skladu s međunarodnim
humanitarnim pravom, Vlada R BiH je od Međunarodne organizacije Civilne obrane (ICDO),
dobila ponudu da razmotri Ustav ove organizacije, što je i prihvaćeno 29.03.1994.godine i
ujedno su upućeni predstavnici BiH u Aman, Kraljevina Jordan, na 10. konferenciju ove
organizacije od 03. - 05.travnja 1999.godine, gdje je BiH postala 43. punopravna članica i
službeno primljena u (International Civil Defence Organisation – ICDO).
Jedna od značajnijih stečevina ove konferencije je Tuniška deklaracija115 o „Dobrovoljnoj
službi unutar Civilne zaštite: čin solidarnosti i građanstva“, koja je iznjedrila i dva vrlo važna
prateća dokumenta:
(1) Međunarodnu povelju za dobrovoljnu službu u Civilnoj obrani, kojom ICDO
preporučuje da Dobrovoljna služba bude unutar Civilne zaštite..., i kojom su
postavljene direktive prikladne državama članicama za usvajanje i ugrađivanje u
pravni i politički okvir za uspostavu Dobrovoljne službe, i
(2) Dekret br. 99-2428 od 01.11.1999.godine, o uspostavljanju modaliteta i procedura
za angažiranje civilnih dobrovoljaca...
Time je iskazano opredjeljenje za odmak od socijalističkih načela „obveznosti služenja“ u
Civilnoj zaštiti, te prihvaćanje načela „dobrovoljnosti sudjelovanja“ građana u Civilnoj zaštiti...
Od tada u BiH počinje ubrzani otklon od ustroja Civilne zaštite po SFRJ modelu, gdje se kao i
u većini država bivšeg socijalističkoga lagera razvijala u okviru sustava /resora/ obrane, gdje je
i bila determinirana kao jedna od strateških komponenti sustava općenarodne obrane i društvene
samozaštite (ONO i DSZ), za zaštitu od ratnih djelovanja, te „elementarnih nepogoda“ i drugih
velikih nesreća.
113 „Službeni list R BiH“, broj 4/92, 114 „Službeni list R BiH“, br.:16/92 i 13/94, 115 Međunarodna konferencija ICDO, Tunis, 14.-16.rujna 1999.godine,
118
U takvom ambijentu Civilna zaštita i Civilna obrana, tretirane su kao sastavnice obrambenoga
sustava SFRJ, pa čak su ih neki stručnjaci tretirali sinonimima, iako je evidentno kako je pojam
obrana militaristički pojam i znatno je širi, dok se zaštita kao pojam vezuje za ciljne skupine:
nemoćne, slabe i one u potrebi, te ima uži smisao.
Nižući ključne trenutke moramo se osvrnuti da je nakon Uredbe o obrani u BiH, propisana i
uspostavljena dvokomponentna struktura: Vojna i Civilna obrana i da su Civilnoj obrani
dodijeljene nadležnosti i obveze kao najširem obliku organiziranja, pripremanja i
osposobljavanja građana i svih subjekata društva za zaštitu i spašavanje ljudi i materijalnih
dobara od ratnih djelovanja, te „elementrarnih nepogoda“ i drugih nesreća.
U vremenu od početka organiziranja i funkcioniranja Federacije BiH i njezinih tijela vlasti,
sukladno Ustavu Federacije BiH,116 u oblasti Civilne zaštite i zaštite i spašavanja značajna su
dva, karakteristična razdoblja, i to:
prvo razdoblje, obuhvaća vrijeme od 1996.godine do kolovoza 2003.godine
drugo razdoblje, obuhvaća vrijeme od kolovoza 2003.godine i dalje.
Prvo razdoblje - obuhvaća vrijeme od formiranja i početka rada tijela vlasti Federacije BiH do
donošenja Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih nepogoda i
drugih nesreća,117 u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti i spašavanju). Prvo razdoblje obilježavaju
tri osnovne činjenice:
Prva činjenica, oblast zaštite i spašavanja je bila rascjepkana i normativno podijeljena, tj. nije
bila regulirana jednim (samostalnim), zakonom kao jedna cjelina, već u više različitih zakona,
i to:
Društvena oblast Uređena propisom
Zaštita od elementarnih
nepogoda
Zakon o zaštiti od elementarnih
nepogoda118
Zaštita od požara Zakon o zaštiti od požara119
Civilna zaštita Zakon o obrani Federacije BiH120
Navedenim Zakonom o obrani, civilna je zaštita bila regulirana u okviru posebnog poglavlja
kao samostalna cjelina (Poglavlje VIII - Civilna zaštita, čl. 167. do 185.).
Iz navedenog je vidljivo da oblast zaštite i spašavanja nije bila pravno objedinjena u jednu
cjelinu. Zadatci na zaštiti od elementarnih i drugih nepogoda imali su zajednički naziv
116 "Službene novine Federacije BiH", broj 1/94, (proglašen 30. ožujka 1994.godine), 117 "Službene novine Federacije BiH", br. 39/03, 118 "Službeni list SRBiH", br. 40/90, 119 "Službeni list SRBiH", br. 15/87, 37/88, 39/89 i 36/90, 120 "Službene novine Federacije BiH", br.: 15/96, 23/02, 8/03 i 28/03.
119
"elementarne nepogode" i bili su regulirani posebnim zakonom, a strukture civilne zaštite –
posebnim zakonom.
U takvom pravnom rješenju nije bila uspostavljena dovoljna organizacijska i funkcionalna veza
između elementarnih nepogoda i struktura civilne zaštite, kao temeljnih nositelja zaštite od
elementarnih nepogoda. Zato taj sustav nije mogao funkcionirati u punom kapacitetu
potrebnom zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od “elementarnih nepogoda“ koje su
obuhvaćene procjenom ugroženosti.
Pojam Civilne zaštite je znatno uži od pojma zaštita i spašavanje. Ovaj pojam kao organizacija
i kao funkcija (i terminološki), označava ukupne aktivnosti na zaštiti civilnog stanovništva od
svih ugroza i neprijateljskih aktivnosti što dolaze iz prirode ili su antropološkog podrijetla i
koje stvaraju neprihvatljive uvjete za život i rad. Pojam se izvodi iz latinske riječi „civis“ što
znači građanin. Ovdje se misli na zaštitu civila – građana, ali ne u smislu zaštite njihove
socijalne uloge – statusa u društvu, već na zaštitu od svih vrsta ugroza prirodnog ili
antroploškog podrijetla.
Druga činjenica, zbog naprijed navedenih zakonskih rješenja, niti Civilna zaštita nije
funkcionirala kao samostalan sustav, već je činila dio sustava obrane Federacije BiH,
funkcionirajući u okviru obrane.
Treća činjenica, u organizacijskom je pogledu civilna zaštita bila u sastavu Federalnog
ministarstva obrane.
Slijedi logičan zaključak kako navedena zakonska rješenja o organizaciji i funkcioniranju
civilne zaštite nisu pružala velike mogućnosti da se Civilna zaštita razvije i izgrađuje kao
samostalan sustav koji bi obuhvatio sve elemente zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara
od svih vrsta prirodnih nepogoda i drugih nesreća, kako u miru, tako i u ratu.
To znači da, tako organizirana, Civilna zaštita objektivno i nije mogla stvoriti i osigurati uvjete
za zaštitu i spašavanje kakvi su potrebni društvu Federacije BiH, a koji proizlaze iz procjene
ugroženosti od prirodnih nepogoda i drugih nesreća Federacije BiH.
Važna činjenica koja je opredijelila otklon od statusa strateške komponente u obrambenom
sustavu kojega je BiH naslijedila kao nekadašnja sastavnica SFRJ, jeste i okončavanje
„hladnoga rata“, što je uvjetovala drastične promjene na međunarodnoj sceni i odnosima te
zaokreta od Civilne obrane ka Civilnoj zaštiti. Kruna svega desila se kada je i NATO
1995.godine izvršio reorganizaciju tako što je Komitet za Civilnu obranu preimenovao u
Komitet Civilne zaštite.
Događaji što su slijedili, učinili su da, Civilna zaštita u Bosni i Hercegovini /Federaciji BiH/,
nakon izlaska iz resora obrane (FMO-a) 1999.godine, doživljava procvat i u zajedništvu s
institucijama, pravnim i gospodarskim subjektima koji se redovito bave djelatnostima zaštite i
spašavanja, počinje izgrađivati sustav zaštite i spašavanja, te aktivno sudjeluje u Paktu
stabilnosti za Jugoistočnu Europu (Radni stol za sigurnost – podstol za pripravnost i prevenciju.
120
Drugo razdoblje - obilježavaju znatne promjene u uspostavi, organizaciji i funkcioniranju
zaštite i spašavanja, što se ogleda u sljedećem:
1) civilna zaštita je izdvojena iz Federalnog ministarstva obrane i postala samostalna oblast.
2) civilna zaštita, regulirana je posebnim zakonom o zaštiti i spašavanju, kojim nije regulirana
samo ta zaštita, a koji je obuhvatio i civilnu zaštitu i zaštitu od prirodnih nepogoda i drugih
nesreća.
3) ustanovljena su posebna tijela uprave za poslove civilne zaštite na svim razinama vlasti u
Federaciji BiH (Federaciji, kantonima, gradu i općinama). Ta tijela su:
Federalna uprava civilne zaštite,
kantonalne uprave civilne zaštite,
općinske i gradske službe civilne zaštite.
Ove promjene imaju revolucionaran značaj za uspostavu, organiziranje i funkcioniranje
ukupnog sustava zaštite i spašavanja na području cijele Federacije BiH. Tim su promjenama
stvorene sve pravne i organizacijske pretpostavke da se izgradi prikladan i funkcionalan sustav
zaštite i spašavanja primjeren prirodnim nepogodama i drugim nesrećama koje, prema
iskustvima i procjeni ugroženosti, mogu nastati na području cijele Federacije BiH. Okosnicu
toga sustava čine snage i sredstva civilne zaštite (nadalje u tekstu: CZ-a) koje moraju postojati
na svim razinama vlasti u Federaciji BiH (federalnoj, kantonalnoj, općinskoj i gradskoj).
U Federaciji BiH Civilna zaštita je organizirana u skladu sa Zakonom o obrani Federacije
BiH121
R.
br.
Civilna zaštita Federacije BiH
imala je sljedeću
organizacijsku strukturu:
R.
br.
Struktura Civilne zaštite prema Zakonu
o zaštiti i spašavanju:
1. samozaštita građana, 1. osobna i uzajamna zaštita građana
2. mjere zaštite i spašavanja, 2. mjere zaštite i spašavanja
3. službe zaštite i spašavanja, 3. stožeri civilne zaštite
4. jedinice Civilne zaštite122, 4. povjerenici civlne zaštite
5. stožeri i povjerenici Civilne
zaštite.
5. službe zaštite i spašavanja
6. postrojba civilne zaštite123
7. rukovođenje i uporaba snaga i sredstava
civilne zaštite
121 «Službene novine Federacije BiH», broj: 15/96 ), 122 Trebale su biti zamijenjene dobrovoljnim službama – Tuniška deklaracija i Međunarodna Povelja za
dobrovoljnu
službu u civilnoj obrani 123 Isto, osobito nakon dokidanja Ministarstva obrane Federacije BiH,
121
Usporedna tablica strukture Civilne zaštite Federacije BiH: u sastavu Federalnog ministarstva
odbrane (lijevo)
i nakon izlaska i osamostaljivanja (desno).
Civilna zaštita Federacije BiH izdvojena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o
federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave,124 i formirana je Federalna
uprava Civilne zaštite.
Ali, uz civilnu zaštitu, u sustav zaštite i spašavanja ulaze i snage i sredstva pravnih osoba i
drugih subjekata, tijela uprave i drugih tijela vlasti, te građani i njihova sredstva. Na temelju
tih elemenata stvoreni su uvjeti za izgradnju sveobuhvatnog sustava zaštite i spašavanja u
Federaciji BiH s dvije temeljne funkcije: preventivnom i operativnom, što se ostvaruje u tri
situacije:
1) preventivnom se funkcijom, planski, sprječava/usporava nastanak prirodnih nepogoda i
drugih nesreća ili ublažava (umanjuje) njihovo djelovanje (preventivna zaštita);
2) operativnom se funkcijom ostvaruje sljedeće:
- izravno, u vrijeme nastanka prirodne nepogode ili druge nesreće, spašavaju se ugroženi ljudi
i materijalna dobra na pogođenom području (faza spašavanja),
- potom se prelazi na otklanjanje posljedica nastalih djelovanjem prirodne nepogode ili druge
nesreće. (Ta faza traje do stvaranja osnovnih uvjeta za život i rad ljudi i rad gospodarstva i
društvenih djelatnosti na području pogođenom prirodnom nepogodom ili drugom nesrećom i
to je faza otklanjanja i saniranja posljedica).
Završetkom ove faze završava se operativna funkcija sustava zaštite i spašavanja, u odnosu na
tu prirodnu nepogodu ili drugu nesreću.
Središnje mjesto i ulogu u sustavu zaštite i spašavanja ima općina kao jedinica lokalne
samouprave. Ona ima to mjesto i ulogu zato što se na području općine odvija sav život i rad
ljudi i što se tu nalaze sva materijalna i druga dobra: imovina građana (kuće, stambeni,
obrazovni i drugi uslužni objekti i imovina), zatim imovina pravnih i drugih subjekata u kojima
ljudi rade i ostvaruju zaradu za život i objekti i imovina koji služe za ostvarivanje i drugih
potreba ljudi (kulturne, obrazovne, športske i druge potrebe).
Prema tomu, ove činjenice opredjeljuju da se u izgradnji sustava zaštite i spašavanja uvijek
mora polaziti od općine kao baze toga sustava, a kantoni i Federacija BiH predstavljaju
nadogradnju toga sustava putem kojega se područje cijele Federacije BiH uvezuje u jedinstven
sustav zaštite i spašavanja koji tako funkcionira kao jedan cjelovit i jedinstven mehanizam na
tome području.
124 «Službene novine Federacije BiH», broj: 48/99),
122
Glavna odlika sustava zaštite i spašavanja jeste u tomu što je to sustav koji u određenim teškim
situacijama, ako se drugačije ne može, i prinudnim putom osigurava zaštitu ljudi i materijalnih
dobara ostvarivanjem svoje operativne funkcije.
Ova funkcija sustava počinje onda kad tijela uprave i druga tijela vlasti nisu u mogućnosti u
okviru izvršenja zadataka iz svoje redovite nadležnosti zaštititi ljude i materijalna dobra kad
budu ugroženi određenom prirodnom nepogodom ili drugom nesrećom. U takvoj, teškoj
situaciji sve mjere i aktivnosti na zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara donosi jedno
tijelo, a to je stožer civilne zaštite (nadalje u tekstu: stožer CZ-a) koji na ugroženu području
upravlja akcijama zaštite i spašavanja. Upravljanje se ostvaruje putem naredaba što ih donosi
nadležni stožer.
Te naredbe, po Zakonu o zaštiti i spašavanju, imaju obvezujuću snagu za sve subjekte i tijela
uprave i druga tijela vlasti na koje se odnose i svi su dužni postupati na način određen naredbom.
Svako postupanje protivno naredbi povlači prekršajnu i drugu odgovornost.
Prirodna nepogoda ili druga nesreća može nastati prirodnim djelovanjem određene pojave
neovisno od rada tijela uprave i drugih tijela vlasti ili neradom, nepravilnim ili pogrješnim
radom tijela uprave i upravnih organizacija, pravnih osoba i drugih subjekata. Ako u tim
slučajevima tijela uprave i druga tijela vlasti i pravne osobe nisu u mogućnosti sami, u okviru
svoje redovite djelatnosti, obavljati učinkovito sprječavanje nastanka prirodne nepogode ili
druge nesreće (preventivna zaštita), odnosno učinkovito obavljati spašavanje ugroženih ljudi i
materijalnih dobara od nesreće koja je već nastala, ispunjeni su uvjeti za aktiviranje i uporabu
snaga i sredstava sustava zaštite i spašavanja, a to znači da sustav počinje ostvarivati svoju
operativnu funkciju, tako što:
a) odmah aktivira stožer CZ-a, općine na čijem se području pojavila opasnost, odnosno nastala
prirodna nepogoda ili druga nesreća;
b) aktivirani stožer CZ-a, odmah obavlja procjenu nastale situacije i utvrđuje, prijeti li nastanak
takve prirodne nepogode ili druge nesreće koja može dovesti do ugroze većeg broja ljudi i
materijalnih dobara, ili procijenjuje je li već nastala određena prirodna nepogoda ili druga
nesreća i utvrđuje da tijela uprave i druga tijela vlasti nisu u mogućnosti da sama - u okviru
izvršenja zadataka iz svoje redovite ovlasti, spriječiti nastanak nesreće, odnosno da ne mogu
učinkovito obavljati spašavanje ugroženih ljudi i materijalnih dobara ugroženih djelovanjem
nastale prirodne nepogode ili druge nesreće.
Ako ta procjena stožera CZ-a pokaže, da može nastati nepogoda/nesreće ili da je već nastala
nepogoda/nesreća koja spada u određenu vrstu prirodne nepogode ili druge nesreće, stožer
odmah podnosi prijedlog ovlaštenom općinskom tijelu vlasti (općinski načelnik) za donošenje
odlukeo proglašenju nastanka prirodne nepogode ili druge nesreće.
Čim se donese takva odluka, stječu se pravne pretpostavke za operativno funkcioniranje sustava
zaštite i spašavanja, te da aktivirani stožer CZ-a može donositi naredbe o uporabi snaga i
sredstava civilne zaštite i drugih snaga i sredstava sustava zaštite i spašavanja.
123
Te naredbe, kao što je prethodno navedeno, imaju obvezujuću snagu, i svi subjekti na koje se
odnosi naredba dužni su postupiti po njoj. Prema tomu, od trenutka donošenja odluke o
proglašenju nastanka stanja prirodne nepogode ili druge nesreće, aktivira se i počinje uporaba
snaga i sredstava sustava zaštite i spašavanja. Taj sustav funkcionira sve dok, isto tijelo vlasti
koje je proglasilo stanje prirodne nepogode ili druge nesreće, donese odluku o prestanku stanja
prirodne nepogode ili druge nesreće.
Na ovaj se način obavlja aktiviranje sustava zaštite i spašavanja baš kao i njegova uporaba na
zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara na području koje bude pogođeno određenom
prirodnom nepogodom ili drugom nesrećom.
a) Propisi kojima je regulirana oblast zaštite i spašavanja
U kolovozu 2003.godine oblast zaštite i spašavanja regulirana je, kao što je prethodno
navedeno, Zakonom o zaštiti i spašavanju. On predstavlja materijalni zakon za oblast zaštite i
spašavanja i ima isti pravni tretman kao i svi drugi materijalni zakoni kojima se reguliraju
pojedine oblasti društvenog života. Zasnovan je na zajedničkim pravnim načelima koja vrijede
za ukupan pravni sustav Federacije BiH i u cjelini je usklađen s Ustavom Federacije BiH, te je
usklađen s Okvirnim zakonom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i
drugih nesreća,125 a horizontalna poveznica s Civilnom zaštitom Republike Srpske, utvrđena je
Sporazumom o suradnji u ostvarivanju zadaća Civilne zaštite.126
Zakonom o zaštiti i spašavanju, prvi put se na potpuniji, sveobuhvatan i jedinstven način
reguliraju: oblast zaštite od prirodnih nepogoda i drugih nesreća i oblast civilne zaštite. Time
je izvršena integracija ove dvije oblasti u jednu cjelinu, što je vrlo bitno, jer je civilna zaštita u
cjelini u funkciji zaštite ljudi i materijalnih dobara od svih vrsta prirodnih nepogoda i drugih
nesreća, a u ratu i od ratnih djelovanja.
Integriranjem te dvije oblasti stvorena je jedinstvena pravna cjelina za izgradnju jedinstvenoga
sustava zaštite i spašavanja zbog čega taj zakon ima značajne prednosti u odnosu na zakonska
rješenja koja su postojala do donošenja toga zakona. Može se ustvrditi da ne može biti uspješne
zaštite od prirodnih nepogoda i drugih nesreća bez civilne zaštite, jer je ona glavni nositelj te
zaštite.
Prema Zakonu o zaštiti i spašavanju, umjesto ranijeg zajedničkog naziva "elementarne
nepogode" propisan je novi zajednički naziv "prirodne nepogode i druge nesreće". Pod tim se
nazivom podrazumijevaju sve vrste prirodnih nepogoda i drugih nesreća regulirane tim
zakonom.127
Sustav zaštite i spašavanja u Federaciji BiH, uspostavlja se, organizira i provodi radi zaštite i
spašavanja ljudi i materijalnih dobara od prirodnih nepogoda i drugih nesreća. To znači da
razlog za izgradnju toga sustava predstavljaju, upravo, pobrojane nesreće. Da bi se taj sustav
125 „Službeni glasnik BiH“, broj 50/08 126 „Službene novine Federacije BiH“, broj 36/01, 127 Članak 3. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća „Službene
novine
Federacije BiH“, broj: 39/03, 22/06 i 43/10,
124
mogao pravilno organizirati i da bi mogao funkcionirati, potrebno je poznavati vrste prirodnih
nepogoda i drugih nesreća koje mogu ugroziti život i zdravlje ljudi te materijalna i druga dobra.
Pojam prirodne nepogode i druge nesreće nije bliže definiran ovim zakonom. To pitanje je
predmetom stručnih i znanstvenih razmatranja. Zakonom su, međutim navedeni samo nazivi
pojava koje predstavljaju prirodnu nepogodu, odnosno drugu nesreću i koje svojim djelovanjem
mogu ugroziti život i zdravlje ljudi i materijalna dobra. Zakonom su navedene samo najčešće
(tipične) prirodne nepogode i druge nesreće, što znači da se mogu pojaviti i druge slične pojave
koje mogu imati obilježja prirodne nepogode ili druge nesreće, a koje nisu navedene u Zakonu
o zaštiti i spašavanju. Nazivi najčešćih (tipičnih) prirodnih ili drugih nesreća navedeni su u
članku 3. Zakona o zaštiti i spašavanju.
Prema toj zakonskoj odredbi postoji velik broj različitih prirodnih nepogoda ili drugih nesreća
čiji su uzroci nastanka različiti i brojni. Svi su ti razlozi ili uzroci razvrstani u tri skupine:
- Prvu skupinu čine prirodne nepogode koje nastaju kao posljedica raznih prirodnih pojava
koje se dešavaju na površini, u nutrini Zemlje, ili pak u atmosferi. Ovdje se radi o pojavama na
koje ljudski čimbenik obično ne može utjecati, već nastaju isključivo kao posljedica prirodnih
pojava, kao što su: potres, poplava, visok snijeg, oluja, tuča/gräd ili bolesti ljudi, stoke i bilja,
kao posljedice bioloških pojava, itd.;
- Drugu skupinu čine tehničko-tehnološke nesreće navedene u točki 2. članka 3. Zakona o
zaštiti i spašavanju. Ovdje se, obično radi o nesrećama kojima je uzrok ljudski čimbenik, jer
nastaju kao posljedica nepravilnog rada ili pomanjkanja kontrole ljudi pri radu dok obavljaju
određene djelatnosti. Kod ovih nesreća ljudski čimbenik može utjecati na to da se spriječi njihov
nastanak ili da se ublaži njihovo djelovanje.
Sprječavanje nastanka tih vrsta nesreća može se ostvariti i pravodobnim nadzorom u obavljaju
takvih poslova, i upozoravanju na nedostatke i propuste u radu koji mogu dovesti do nastanka
neke od tih vrsta nesreća.
- Treću skupinu čine “druge nesreće“, za koje se kao i u prethodnom slučaju, može ustvrditi
da se radi o pojavama kod kojih, kao uzrok njihova nastanka, može u znatnom stupnju
sudjelovati i ljudski čimbenik, a u izvjesnom stupnju i druge okolnosti. Radi se o nesrećama
koje nastaju kao posljedica raznih tehničkih, odnosno tehnoloških pojava i havarija, kao što su:
velike prometne nezgode (nesreće) – cestovne, željezničke, zrakoplovne i slično; eksplozije:
nuklearne, atomske, itd.
I kod ovih pojava, ljudski čimbenik, može utjecati na sprječavanje nastanka takve
nezgode(nesreće) ili da se ublaži njezino djelovanje.
Budući da u spomenutoj zakonskoj odredbi nisu navedene sve, već samo najčešće (tipične)
prirodne nepogode i druge nesreće, pri izgradnji sustava zaštite i spašavanja moraju se u obzir
uzeti i sve druge slične pojave koje mogu ugroziti zdravlje i život većeg broja ljudi i prouzročiti
veće materijalne štete. Ta pitanja rješava svaki subjekt zaštite pri izradbi svoje procjene
ugroženosti od prirodnih nepogoda i drugih nesreća i na tako utvrđenoj procjeni utvrđuje svoju
125
organizaciju zaštite i spašavanja i od svih vrsta prirodnih nepogoda i drugih nesreća koje mogu
nastati na tome području.
Svaki subjekt utvrđuje svoju organizaciju zaštite od prirodnih nepogoda i drugih nesreća, a
polazište za tu organizaciju je njegova procjena ugroženosti. U rješavanju tih pitanja potrebno
je u svim slučajevima prvenstveno planirati one mjere kojima se može utjecati na sprječavanje
nastanka nepogode ili nesreće (preventivna zaštita), a onda ostale mjere (za spašavanje i za
otklanjanje posljedica).
Bliži opis, odnosno definicije pojmova prirodnih nepogoda i drugih nesreća, - navedenih u
članku 3. Zakona o zaštiti i spašavanju, - nije dan u zakonu, već je to učinjeno u članku 2.
Uredbe o jedinstvenoj metodologiji za izradu procjene ugroženosti od prirodnih i drugih
nesreća.128 Prema tomu, u praktičnom radu pri rješavanju pojedinih pitanja koja se odnose na
pojam prirodne nepogode ili druge nesreće, treba koristiti definicije dane u toj uredbi.
Opisi (definicije) i pojmovi, dani u toj uredbi, mogu poslužiti pri izradbi procjene ugroženosti,
a i pri planiranju mjera i aktivnosti koje će se poduzimati na sprječavanju nastanka opasnosti,
odnosno pri planiranju mjera i aktivnosti na spašavanju ugroženih ljudi i materijalnih dobara i
na otklanjanju nastalih posljedica koje se odnose na situaciju kad određena nepogoda/nesreća
nastane.
Treba, međutim, ukazati na to da nisu svi poslovi zaštite i spašavanja ljudi i materijalnih dobara
od djelovanja prirodnih nepogoda i drugih nesreća, u cijelosti regulirani jednim zakonom, već
je to izvršeno i regulirano u više različitih zakona po skupinama, kako slijedi:
1) prvo, zakonima koji se odnose samo na zaštitu i spašavanje. To su Zakon o zaštiti i
spašavanju i Zakon o zaštiti od požara i vatrogastvu.129 Ta dva zakona se u cjelini i isključivo
odnose samo na zaštitu i spašavanje. Isto važi i za sve provedbene propise koji su doneseni za
primjenu tih zakona.
2) drugo, zakonima koji uređuju određenu upravnu oblast, pa su u okviru njih regulirana i
određena pitanja zaštite i spašavanja. Zaštita regulirana u tim zakonima odnosi se samo na
pojave i opasnosti koje se pojavljuju u toj, konkretnoj oblasti, a svojim djelovanjem mogu
ugroziti zdravlje i živote ljudi, odnosno imovinu i druga materijalna dobra. Takve pojave i
opasnosti posebno su važne u sljedećim oblastima:
zdravstvo (oboljenja ljudi od zaraznih bolesti);
poljoprivreda (oboljenje bilja od biljnih bolesti i bolesti što ih prenose
štetočine);
veterinarstvo (oboljenje životinja od zaraznih bolesti, kao i kvarenje životnih
namirnica i predmeta u općoj uporabi);
128 "Službene novine Federacije BiH", broj 35/04, 129 „Službene novine Federacije BiH“, broj: 64/09,
126
šumarstvo (ugrožavanje šuma od požara, od nekontrolirane sječe šuma, te od
prirodnih i drugih štetočina);
vodno gospodarstvo (ugrožavanje od poplava, klizišta, odrona, onečišćenje
voda i izvora vode itd.).
3) treće, zakonima koji se u cijelosti odnose na zaštitu prirode i okoliša, što je bitno za život i
zdravlje ljudi. Tim su zakonima, prvi put u Federaciji BiH, na opći i jedinstven način regulirana
pitanja glede zaštite voda, okoliša, zraka, prirode, kao i upravljanje otpadom.
Zaključimo: sve tri skupine gore navedenih propisa čine pravne temelje za cjelokupnu i
potpunu uspostavu, organizaciju i funkcioniranje sustava zaštite i spašavanja na cijelom
području Federacije BiH, s tim da Zakon o zaštiti i spašavanju, predstavlja glavni (središnji)
zakon za ukupni sustav zaštite i spašavanja u Federaciji BiH. To mu svojstvo, pripada zato što
su njime regulirana sva pitanja bitna za zaštitu i spašavanje koja se odnose na sve vrste prirodnih
nepogoda i drugih nesreća i što vrijedi na području cijele Federacije BiH.
Drugi zakoni iz pojedinih upravnih oblasti (o kojima je bilo riječi) u kojima su regulirana i
određena pitanja zaštite i spašavanja - kao propisi, na određen način predstavljaju dopunske
propise u odnosu na Zakon o zaštiti i spašavanju.
Dopunski se značaj tih zakona ogleda u tome što reguliraju samo neka pitanja zaštite ljudi i
materijalnih dobara u svojoj oblasti, a zaštita se u tim pitanjima istodobno mora organizirati i
provoditi i prema određenim rješenjima iz Zakona o zaštiti i spašavanju. Riječ je, prvenstveno
o propisima iz oblasti zdravstva, šumarstva, vodnog gospodarstva, poljoprivrede, veterinarstva
i drugim oblastima.
Osim toga, treba imati u vidu činjenicu da se određena pitanja iz oblasti zaštite i spašavanja
reguliraju i u drugim zakonima kojima se reguliraju određene upravne oblasti. Potreba
reguliranja zaštite i spašavanja i u tim zakonima proizlazi iz činjenice što se određene prirodne
nepogode i druge nesreće mogu pojaviti u svim oblastima društvenoga života, zbog čega je
potrebna zaštita i u tim oblastima.
127
II – NAČELA UTEMELJENJA SUSTAVA ZAŠTITE I SPAŠAVANJA
a) O značaju načela
Govoriti „o sustavu“ kao nečemu funkcionirajućem i djelatnom u određenom društvu-
zajednici, a pri tomu zanemariti temeljne tvorbene elemente bazirane na određenom ozemlju -
što implicira postojanje državne zajednice koju zatvaraju međunarodne granice; na
zakonodavnom okviru koji je determinirao taj sustav na bazi karaktera društvene zajednice, tj.
na bazi prirode društva, bilo bi neozbiljno.
Bio bi to neozbiljan, čak voluntaristički pristup i jednostran odnos prema zbivanjima oko nas a
koja često imaju naddržavni karakter i stoga moraju biti uvrštene i utvrđene (dogovorene i
preuzete) norme međunarodnog humanitarnog zakonodavstva.
Iz ove činjenice, s potpunom ozbiljnošću, djelatnost zaštite i spašavanja može i mora se smatrati
i tretirati djelatnošću od općeg interesa !
U nastavku ćemo, navedene determinante uvedene u zakonske norme, pokušat približiti svim
čitateljima, bilo odgovornim nositeljima (subjektima), zaštite i spašavanja u cijelosti ili u
pojedinim specifičnim izrazima, uvjetovanim nizom uzročnika iz prirode (okoliša) i s druge
strane spremnosti za odgovor angažmanom operativnih snaga ljudi i materijalnih-tehničkih
sredstava i opreme.
Sa svrhom pravilnog razumijevanja biti (suštine), sustava zaštite i spašavanja uspostavljenog
zakonom130, te lakše primjene zakona u praksi, u ovome se tekstu obrađuju najvažnija pitanja
na kojima je zasnovan i funkcionira taj sustav.
Da bi se lakše i pravilnije moglo shvatiti i primjenjivati zakon u praksi, nužno je i dobro
poznavanje i pravilno razumijevanje tih pitanja, odnosno, bitno poznavati koncept zaštite i
spašavanja koji je uređen Zakonom o zaštiti i spašavanju.
Koncept zaštite i spašavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, zasnovan je na načelima koja
su zajednička za jedinstveni sustav zaštite i spašavanja i ta načela predstavljaju temeljna
polazišta za organiziranje i funkcioniranje sustava zaštite i spašavanja u Federaciji Bosne i
Hercegovine.
b) Temeljna načela sustava zaštite i spašavanja
To su načela na kojima je utemeljena ukupna organizacija i funkcioniranje zaštite i spašavanja.
Ona određuju okvir i pravac za organiziranje i provedbu zaštite i spašavanja od strane svakog
nositelja (subjekta) zaštite, i to na svim razinama organiziranja zaštite (razina Federacije,
kantona, te razina općine i grada). Najvažnija načela zaštite i spašavanja su:
130 Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća, “Službene novine
Federacije BiH“, broj:39/09, 22/06 i 43/10,
128
1) Sveobuhvatnost - To se načelo temelji na dva uvjeta: prvi, da se poslovima zaštite i
spašavanja moraju baviti svi subjekti društva (građani, pravne osobe, tijela vlasti i druge
institucije) i, drugi da se za provedbu te zaštite moraju osigurati odgovarajuća materijalno-
tehnička sredstva i oprema.
Poslove zaštite i spašavanja, navedeni subjekti moraju obavljati u okviru svoje redovite
djelatnosti, kao dio svojih redovitih poslova. Cilj obavljanja poslova zaštite i spašavanja, kao
dijela redovite djelatnosti, sastoje se već u tome što svaki subjekt ima interes zaštititi i spasiti
svoje ljude i svoja materijalna dobra ako, i kada, budu ugrožena prirodnim nepogodom ili
drugim nesrećama.
Drugo se pitanje odnosi na potrebu da svi ti subjekti moraju namaknuti i osigurati i
odgovarajuća materijalno-tehnička sredstva i opremu potrebnu da bi se zaštita i spašavanje
mogli učinkovito ostvariti. Iz navedene dvije činjenica proizlazi da sveobuhvatnost predstavlja
potrebu da se na zaštiti i spašavanju moraju angažirati svi ljudski potencijali i sva oprema i
materijalno-tehnička sredstva koja se mogu koristiti u zaštiti i spašavanju života i zdravlja ljudi
i materijalnih dobara.
Načelo sveobuhvatnosti proizlazi i iz (iskustveno potvrđene), činjenice da prirodne nepogode i
druge nesreće svojim djelovanjem mogu ugroziti sve ljude i sva materijalna dobra na području
cijele Federacije BiH i u svim mjestima u kojima ljudi žive i rade. U takvim situacijama nitko
nije niti išta može biti pošteđeno, jer sve može biti ugroženo.
Načelo sveobuhvatnosti je utvrđeno tako što su Zakonom o zaštiti i spašavanju kao nositelji
zaštite određeni: građani, sva tijela vlasti, sve pravne osobe u oblasti gospodarstva i društvenim
djelatnostima, sve udruge građana i druge institucije. Za sve te subjekte zakon je konkretno
utvrdio njihova prava i obveze koje imaju u oblasti zaštite i spašavanja od prirodnih nepogoda
i drugih nesreća.
Osim toga, zakon je utvrdio obvezu da se u toj zaštiti mogu koristiti i materijalno-tehnička
sredstva i oprema navedenih nositelja zaštite. Iz takvih zakonskih rješenja proizlazi da je zaštita
i spašavanje uistinu sveobuhvatna, jer je namijenjena za zaštitu i spašavanje ljudi i materijalnih
dobara od svih vrsta prirodnih nepogoda i drugih nesreća, koje predstavljaju opću opasnost.
2) Prvenstvo u zaštiti i spašavanju - I to se načelo ostvaruje na dva načina: planiranjem mjera
zaštite i njihovom provedbom.
Ovdje se u tijeku planiranja mjera zaštite i spašavanja obvezatno i prvenstveno moraju planirati
one mjere koje će moći pridonijeti zaštiti i spašavanju života i zdravlja ljudi. Te mjere moraju
imati prvenstvo u odnosu na mjere koje se planiraju za zaštitu i spašavanje materijalnih i drugih
dobara.
Drugi se vid ostvarivanja ovoga načela ogleda u obvezi da se u tijeku djelovanja prirodne
nepogode ili druge nesreće prvo moraju poduzimati one mjere koje se odnose na spašavanje
života i zdravlja ugroženih ljudi, pa tek onda mjere za spašavanje materijalnih dobara.
129
3) Solidarnost i uzajamnost - Ovo se načelo ogleda u tome da se na spašavanju ljudi i
materijalnih dobara ugroženih prirodnom nepogodom ili drugom nesrećom, angažiraju i
ljudstvo i sredstva građana i drugih subjekata koji nisu ugroženi tom nepogodom, odnosno
nesrećom. Angažiranje tih subjekata može se ostvarivati putem njihova izravnog angažiranja
na spašavanju ugroženih ljudi i materijalnih dobara na ugroženom području, zatim u njihovoj
obvezi prihvaćanja i smještaja ugroženog i evakuiranog ljudstva i materijalnih dobara, zatim u
davanju pomoći u hrani, odjeći, obući, posteljini, smještaju i drugim vidovima pomoći, koja je
u danom trenutku potrebna.
Znači, u takvim nepogodama/nesrećama nužna solidarnost i uzajamna pomoć između
ugroženih i onih koji to nisu, jer prirodna nepogoda ili druga nesreća predstavlja opću opasnost
i svi mogu biti njome ugroženi takvim nesrećama, bez obzira na područje na kojemu žive i rade.
Naravno, ta pomoć može biti u granicama mogućnosti svakog građanina i svakog drugog
subjekta koji pruža tu pomoć, što se rješava u svakoj konkretnoj situaciji.
4) Načelo organiziranja posebnih struktura civilne zaštite - U svrhu stvaranja uvjeta da
zaštita i spašavanje budu učinkoviti, nužno je postojanje posebnih snaga kojih je temeljni
zadatak angažiranje na zaštiti i spašavanju ugroženih ljudi i materijalnih dobara. Te snage su
snage civilne zaštite, a čine ih: stožeri, postrojbe131 i povjerenici civilne zaštite, zatim službe
zaštite i spašavanja i operativni centri civilne zaštite. Sva pitanja glede organiziranja,
opremanja, osposobljavanja, te uporabe snaga CZ-a, precizno su i podrobno uređena Zakonom
o zaštiti i spašavanju.
5) Obvezno osiguravanje određenih sredstava i opreme za zaštitu i spašavanje - Ovo
načelo obvezuje sve subjekte (tijela vlasti i pravne osobe), pa i građane, da u cilju uspješne
zaštite i spašavanja svoga ljudstva i materijalnih dobara, moraju planirati i nabaviti određena
materijalno-tehnička sredstva i opremu potrebnu za korištenje u provedbi odgovarajućih mjera
u toj zaštiti. Ovdje se prije svega radi o materijalno-tehničkim sredstvima i opremi za provedbu
osobne i uzajamne zaštite građana, potom zajedničke zaštite u objektima i proizvodnim
pogonima pravnih osoba i drugih subjekata i tijela vlasti, kao i sredstva i oprema koji su
potrebni da bi se mogle provoditi pojedine mjere zaštite i spašavanja, kao što je nabava alata i
slično.
6) Oslonac i angažiranje Oružanih snaga BiH u akcijama zaštite i spašavanja - Te se snage,
obično angažiraju onda kad snage i sredstva civilne zaštite, kao i snage i sredstva gospodarskih
društava i drugih pravnih osoba ugroženih prirodnom nepogodom ili drugom nesrećom, nisu
dovoljna da uspješno i pravodobno osiguraju spašavanje i smještaj ugroženoga i nastradalog
ljudstva i materijalnih dobara. Ovo se načelo ostvaruje po posebnim postupcima (SOP) koje
utvrđuju Federalna uprava civilne zaštite i Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine s
Ministarstvom obrane Bosne i Hercegovine, kako je i predviđeno Zakonom o zaštiti i
spašavanju, a bliže određeno Zakonom o obrani Bosne i Hercegovine, Okvirnim zakonom...
131 Dobrovoljna služba – Tuniška deklaracija
130
7) Međunarodna pomoć - Ovo se načelo odnosi na pomoć koju u vrijeme nastanka određene
prirodne nepogode ili druge nesreće, pružaju druge države. Ta se pomoć prvenstveno ostvaruje
u vrijeme spašavanja i otklanjanja posljedica nastalih od prirodnih nepogoda i drugih nesreća
većih razmjera. U takvim nesrećama dolazi do izraza načelo humanosti i solidarnosti s
nastradalima i u zemlji i izvan nje. Ta pomoć se, obično, sastoji u davanju raznih materijalnih
i drugih sredstava (hrana, odjeća, obuća, šatori, lijekovi i druga sredstva) koja mogu poslužiti
za zbrinjavanje ugroženog i nastradalog stanovništva, kao i za smještaj određenih materijalnih
dobara. Međunarodna se pomoć za potrebe u Federaciji BiH ostvaruje putem nadležnih tijela
Bosne i Hercegovine – Vijeće ministara BiH: MS BiH, MO BiH, DEI, jer je za međudržavne
odnose ovlaštena Bosna i Hercegovina i njezina tijela. Zahtjev za pomoć podnosi ovlašteno
tijelo Federacije BiH (FUCZ - Vlada Federacije BiH).
8) Obvezatno podučavanje i osposobljavanje - Ovo načelo podrazumijeva obvezu svih
nositelja zaštite i spašavanja glede podučavanja i osposobljavanja za izvršavanje mjera i
aktivnosti u zaštiti i spašavanju. Ova je obveza vrlo bitna, jer se uspješna i učinkovita zaštita i
spašavanje mogu ostvarivati samo pod uvjetom da su izvršitelji tih zadataka podučeni i
osposobljeni za njihovo izvršenje. Tu se radi o izvršavanju onih zadataka (mjera i aktivnosti)
koje se izravno odnose na sprječavanje nastanka određene opasnosti, zatim na sudjelovanje u
spašavanju ugroženih ljudi i materijalnih dobara i na otklanjanje posljedica koje su nastale
djelovanjem prirodne nepogode ili druge nesreće. Podučavanju podliježu svi izvršitelji poslova
zaštite i spašavanja, a to su: građani, zaposlenici u svim pravnim osobama te službenici i
namještenici svih tijela vlasti, kao i svi pripadnici organiziranih snaga civilne zaštite (stožeri,
postrojbe i povjerenici CZ-a, operativni centri CZ-a i službe zaštite i spašavanja).
9) Zasnovanost na Međunarodnom humanitarnom pravu – Primjenom ovoga načela
potvrđuje se da su svi vidovi zaštite od prirodnih nepogoda ili drugih nesreća, predviđeni
Zakonom o zaštiti i spašavanju, a zasnovani na načelima međunarodnoga humanitarnog prava,
što je izričito predviđeno u članku 4., stavak 2. Zakona o zaštiti i spašavanju.
a) Sva ta načela sadržana su u četiri ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949.godine:
- Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim
sukobima u ratu,
- Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika
oružanih snaga na moru,
- Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima,
- Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata,
te, dva dopunska protokola uz ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949.godine, i to:
- Dopunski protokol I, o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, od 10. lipnja
1977.godine,
131
- Dopunski protokol II, o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, od 26.
prosinca 1977.godine.
b) Tuniška deklaracija o dobrovoljnoj službi u Civilnoj zaštiti.
Bosna i Hercegovina je ratificirala navedene konvencije i dopunske protokole i to, Uredbom sa
zakonskom snagom o ratifikaciji međunarodnih konvencija iz oblasti ratnog prava i
pravosuđa132
Ovu uredbu potvrdila je Skupština R BiH 1994.godine, čime je postala zakonom.133
Prema tomu, navedene konvencije i protokoli vrijede za Bosnu i Hercegovinu i njezine entitete,
i moraju se poštivati i po njima postupati, ako bi došlo do situacija reguliranih tim
konvencijama i protokolima.
Zaključne konstatacije:
Navedena su načela (1. do 9.) bliže razrađena kroz cijeli tekst Zakona o zaštiti i spašavanju i
na temelju njih je utvrđen koncept ukupnog sustava zaštite i spašavanja u Federaciji BiH.
Poznavanje načela je bitno, s obzirom na to da ona daju upute i smjernice na koji bi način i u
kojem pravcu trebalo rješavati neko pitanje ili više pitanja, u sustavu zaštite i spašavanja.
Prema tome, načela imaju praktičan značaj, jer pomažu pri pravilnoj primjeni zakona u praksi.
Stoga je potrebno da svaki izvršitelj, poslove zaštite i spašavanja iz svoje ovlasti, obavlja u
okvirima i u skladu s gore navedenim načelima.
132 "Službeni list RBiH", br. 16/92 i 13/94, 133 "Službeni list RBiH", broj 13/94.
132
Izvori:
d) Zakoni i propisi
1. Ustav Federacije BiH, “Službene novine Federacije BiH”, broj: 1/94;
2. Zakon o obrani FBiH, “Službene novine Federacije BiH”, broj 15/06, 23/02, 8/03 i
28/03,;
3. Zakon o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave, “Službene
novine Federacije BiH”, br.: 48/99, 58/02,19/03, 38/05, 2/06, 8/06, 61/06, 52/09 i
48/11;
4. Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća,
“Službene novine Federacije BiH”, broj: 39/03, 22/06 i 43/10;
5. Zakon o zaštiti od požara i vatrgastvu, “Službene novine Federacije BiH”, broj 64/09;
6. Zakon o zaštiti od elementarnih nepogoda, “Službeni list SRBiH”, broj 40/90;
7. Zakon zaštiti od požara, “Službeni list SRBiH”, br.: 15/87, 37/88, 39/89 i 36/90;
8. Okvirni zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih
nesreća („Službeni glasnik BiH“, broj 50/08;
9. Uredba sa zakonskom snagom o obrani, “Službeni list R BiH”, broj 4/92;
10. Uredba o ratifikaciji međunarodnih konvencija u oblasti ratnog prava i pravosuđa,
“Službeni list R BiH”, br.: 16/92 i 13/94;
11. Uredba o jedinstvenoj metodologiji za izradu procjene ugroženosti od prirodnih I
drugih nesreća, “Službene novine Federacije BiH”, broj 35/04;
12. Sporazum o suradnji u ostvarivanju zadataka civilne zaštite sa RU CZ RS, “Službene
novine FBiH”, broj: 36/01.
e) Stručna literature - knjige:
14. Dujović J. (2000), Rukovođenje u sistemu odbrane i sigurnosti, Sarajevo, DES
15. Dujović J. (2006), Rukovođenje i upravljanje sistemom sigurnosti, Sarajevo, FPN
16. Huseinbašić Ć.(1997), Stanje sistema civilne zaštite Bosne i Hercegovine, KDP
Preporod, Tuzla;
17. Huseinbašić Ć.(1999), Civilna zaštita, Federalno ministarstvo obrane, Sarajevo;
18. Huseinbašić Ć.(2006), Rukovođenje i upravljanje u katastrofama, Sejtarija d.o.o.,
Sarajevo;
133
19. Huseinbašić Ć. (2007), Civilna zaštita u sistemu sigurnosti, FPN, Sarajevo;
20. Huseinbašić S. (2008), Civilna zaštita u euro-atlantskim sistemima sigurnosti, d.o.o.
Sejtarija, Sarajevo;
21. Huseinbašić Ć.(2009), Upravljanje sistemom zaštite i spašavanja, d.o.o. Sejtarija,
Sarajevo;
22. Huseinbašić S. (2013), Sigurnosni rizici i međunarodna saradnja država JI Europe,
Jordan studio d.o.o. Sarajevo;
23. Knežiček Ž. (2016), Civilna zaštita, OFF-SET, Tuzla;
24. Mišković I. Civilna zaštita SFRJ, Poslovna politika, Beograd, 1987.godine;
25. Tankosić S. i Vukadinović D. (1981): Rukovođenje i komandovanje u sistemu ONO,
VIZ Beograd.
f) Stručne publikacije iz oblasti civilne zaštite:
26) Hrustić A. (2014), “Upravljanje i rukovođenje u prirodnim ili drugim nesrećama u
Federaciji Bosne i Hercegovine od 2003. do 2011.godine“ – UMZ, CKM Mostar,
Magistarski rad;
27) Hrustić A. (2018), “Prirodne nepogode i njihov utjecaj na održivi razvoj u Federaciji
Bosne i Hercegovine“, UMZ, CKM Mostar - Doktorska disertacija;
28) Kutleša B. (2005), Stožeri civilne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine
organizacija i funkcioniranje, Izdavač: Federalna uprava civilne zaštite;
29) Kutleša B. (2016), “Normativno-pravna uređenost Civilne zaštite u Federaciji BiH u
funkciji održivog razvoja u novom mileniju“ – UMZ, CKM Mostar, Diplomski rad;
30) Smjernice o upotrebi sredstava vojne i civilne odbrane u pružanju pomoći nakon
katastrofa (UN, Ženeva, 2004.godine),
31) Zbornik tema za instruktore civilne zaštite (Federalna uprava civilne zaštite
2003.godina);
32) Zbirka propisa iz oblasti zaštite I spašavanja ljudi I materijalnih dobara od prirodnih
nepogoda I drugih nesreća u Federaciji Bosne I Hercegovine, s komentarom I stručnim
objašnjenjem”, FUCZ, Sarajevo, 2007.
g) Međunarodne konvencije i deklaracije
33. Hyogo deklaracija, Hyogo okvir za djelovanje 2005-2015., Stvaranje otpornosti država
i zajednica na katastrofe;
34. TUNIS DECLARATION “Voluntary service within civil defence: an act of solidarity
and citizenship”, adopted by the International Conference, “Voluntary Service and Civil
134
defence Training at the Dawn of the 21st Century”, 14-16 September 1999, Tunis,
Tunisia;
35. Ženevske konvencije za zaštitu žrtava rata iz 1949. i dopunski protokoli, “NID” d.j.l
Sarajevo, 1999.godine.
135
ANTIOKSIDANSI U SPORTSKOJ PREHRANI
Edin Šehić mag.preh.tehn., Sonja Krešić mag.oec
Sažetak
Antioksidanti su vruća tema u sportskoj ishrani, fiziologiji vježbi i biologiji. Tokom proteklih
nekoliko decenija, pretežno su privukli pažnju kao nutricionistička strategija za sprječavanje ili
smanjenje štetnih efekata reaktivnog kiseonika i azota koji se stvaraju tokom i nakon napornih
vježbi. Antioksidantna suplementacija je postala uobičajena praksa među sportistima kao
sredstvo za smanjenje oksidativnog stresa, promovisanje oporavka i poboljšanje performansi.
Zahtjevi antioksidativnih mikronutrienata i antioksidativnih jedinjenja za obuku sportista i
takmičenja u različitim sportskim događajima, uključujući maratonske ili timske sportske
događaje koji uključuju ponovljeno sprintovanje, nisu dovoljno određeni. U nastavku teksta,
raspravljamo o ovim antioksidativnim zahtjevima za sportiste tako što ćemo se baviti pitanjem
količine antioksidanata. Na taj način, poseban akcenat je usmjeren na vitamin C i E, jer većina
istraživanja u ovoj oblasti istražuje efekte ovih antioksidanata u kontekstu sa vežbanjem ili,
obratno, potencijalne efekte vježbanja na status vitamina C i E.
Ključne riječi: prehrana, sportisti, antioksidanti, vitamin C, vitamin E
Summary
Antioxidants are a hot topic in sport nutrition,exercise physiology and biology. During the past
few decades, antioxidants have received attention predominantly as a nutritional strategy for
preventing or minimising detrimental effects of reactive oxygen and nitrogen which are
generated during and after strenuous exercise. Antioxidant supplementation has become a
common practice among athletes as a means to reduce oxidative stress , promote recovery and
ehance performance. Requirements of antioxidant micronutrients and antioxidant compounds
for athletes training for and competing in different sport events including marathon running or
team sport events involving repeated sprinting, have not been determined sufficiently. In
following text, we discuss about these antioxidant requerements for athletes by addressing the
question regarding antioxidant amounts. Thereby, particular focus is drawn on Vitamin C and
E, since most of the research in this field has been investigating the effects of these antioxidants
in the context with exercise or , vice versa, the potential effects of exercise on the status of
vitamins C and E.
Key words: nutrition, athletes, antioxidants, vitamin C, vitamin E
136
Uvod
Antioksidansi su tvari ili nutrijenti u našoj hrani koji mogu spriječiti ili usporiti oksidativnu
štetu na tijelu. Kada naše ćelije koriste kisik, one proizvode slobodne radikale (nusproizvode)
koji mogu uzrokovati štetu. Antioksidansi djeluju kao čistači slobodnih radikala, a time
sprječavaju i popravljaju štetu koju nanose slobodni radikali.
Antioksidansi također mogu poboljšati imunitet i time smanjiti rizik od raka i infekcija. Oni
blokiraju put slobodnih radikala štiteći tkiva od njihovog utjecaja. Idealno je održavanje
optimalne razine antioksidansa potrebnih za jačanje imuniteta, iako je pronalaženje ravnoteže
izazov. Antioksidansi su prisutni u visokim razinama u zelenom povrću kao što su brokula i
špinat, a također se mogu naći u soku od grožđa, zelenom i crnom čaju, i raznim drugim
prehrambenim proizvodima i pićima.
Antioksidansi se mogu podijeliti na hranjive tvari i enzime. Hranjive tvari odnose se na
vitamine i minerale, a enzimi su proteini koji pomažu tijelu održavati zdravu hemijsku
ravnotežu. Svijest o utjecaju oksidacije na starenju i ozbiljne bolesti uvelike se povećala tokom
posljednjih nekoliko desetljeća. Širenje svijesti o zdravlju lako dokazuje brz rast potražnje za
vitaminima i hranom koji se smatraju bogatim antioksidansima.
Neki od antioksidativnih vitamina koji su nam poznati su vitamini C, E i K. Možda je vitamin
C jedan od najpoznatiji antioksidanasa. Gotovo svatko zna da se nalazi u agrumima i špinatu,
kao i u nizu drugih namirnica. U posljednjih sedamdeset godina poznata je njegova važnost za
jačanje imunološkog sistema i borbu protiv bolesti.
137
Sportska prehrana
Baviti se sportom kao hobijem zalog je za kvalitetniji i duži život, no vrhunski sport zahtijeva
mnoga odricanja i često velike napore u pomicanju granice ljudskih mogućnosti. Stoga je
segment prehrane u sportu u posljednjih nekoliko desetljeća postao nezaobilazan. Trening i
prehrana usko su povezani, jer intenzivni trening izaziva pojačanu metaboličku, fizičku i
psihičku aktivnost, pa su energetske potrebe sportaša veće nego potrebe ljudi koji se sportom
ne bave aktivno.
Svrha kreiranja prehrane za sportaše je unapređenje njihove snage i izdržljivosti, a ovisi o vrsti
sporta, spolu, dobi, prehrambenim navikama. Sve to valja imati na umu kod uskladivanja
jelovnika prema RDA (engl. Recommended Dietary Allowances), jer RDA rađen na temelju
prosjeka ne poštuje nikakve individualnosti.
Prehrambeni unos proteina za trkače u količini od 1,2-1,4 g po kg tjelesne mase omogućit će
ne samo oporavak mišića, već i održavanje imunih sposobnosti organizma. Naime, većina
antitijela su sastavom i strukturom upravo-proteini, enzimi također. Dakle, dovoljnim unosom
proteina, prema gore preporučenom izračunu, omogućavate pravilno funkcioniranje imuniteta.
Piletina, puretina, jaja (bjelanjci), sir, riba, grahorice (mahunarke) kao i orašasti plodovi neki
su od odličnih izvora proteina te nužnih aminokiselina. Zimi je taj unos čak važniji nego u toplo
doba godine.134
Sportaši koji i tijekom zimskih vremenskih uvjeta naporno treniraju, imaju veću mogućnost da
obole u nekom mini-ciklusu zimskih priprema od tipičnih „zimskih“ bolesti, koje mogu usporiti
napredak sportaša. Ponajprije je tu riječ o manjim, akutnim upalama dišnih puteva i
prehladama. To je upravo potvrdila studija iz 2005.godine koja je pokazala da su to najčešće
upale gornjih dišnih puteva, koje mahom uzrokuju virusi, a onda i bakterije.135
RDA
RDA je standard kojim se propisuju preporučene dnevne količine vitamina i minerala
potrebne za ispravnu prehranu. Međutim, u svijetu se uvode novi izračuni i novi terminološki
sustav DV(Daily Value-dnevnih vrijednosti), odnosno DRI(daily recommended intake dnevni
preporučeni unos). To je novi sistem koji predlaže potrebne količine vitamina i minerala
izražene na dinamički način, uz najnižu i najvišu granicu bez opasnosti za zdravlje ljudi.136
U mnogim zemljama svijeta znanstvene udruge periodično procjenjuju potrebe stanovništva za
pojedinim vitaminima i mineralima. Kvaliteta vitaminskih i mineralnih proizvoda koji se
prodaju kao hrana ili kao lijekovi je pod stalnom kontrolom FDA (Food and Drug
Administration). Tako se primjerice u SAD-u već od 1941. godine propisuje RDA. One
predstavljaju razinu dnevnog unosa vitamina ili minerala, dovoljnu za zadovoljenje potreba
134 Manfred Lamprecht, Antioxidants in sport Nutrition(2015), CRC Press Tylor and Francis . 135 Gleeson M., et al.(2004) Exercise, nutrition and immune function,(str.115–125) 136 http://www.mps.hr/UserDocsImages/HRANA
138
gotovo svih zdravih pojedinaca (97 – 98 %) određene životne dobi. Od tada se te vrijednosti
periodički mijenjaju u skladu s novim saznanjima i pod stalnom su kontrolom udruga koje se
brinu o zdravlju.
Količine unosa vitamina se danas obično izražava ili u internacionalnim jedinicama (i.j.) ili u
miligramima (mg) odnosno mikrogramima (μg).
GDA
Hrana koja dolazi na naše tržište iz Europske Unije, a u posljednje vrijeme sve više i hrana
proizvedena u BiH, označena je podacima o GDA vrijednostima čije navođenje nije obvezno.
GDA (Guideline Daily Amounts) predstavlja vodič (smjernice) koji pokazuje koliko kalorija i
hranjivih tvari (bjelančevine, ugljikohidrati, šećeri, masti, zasićene masne kiseline, vlakna i sol)
sadrži određena količina hrane (obrok) u odnosu na referentni dnevni unos od 2000 kcal.
GDA je informacija o energetskoj vrijednosti hrane i količini četiriju hranjivih tvari: masti,
zasićenih masnih kiselina, šećera, soli (natrija) i vlakna (ako ih proizvod sadrži). Od velike je
važnosti za ljudsko zdravlje regulirati njihovo unošenje uravnoteženom prehranom.
Navođenje GDA vrijednosti na hrani pomaže potrošaču izbjegavati prekomjernu konzumaciju
određene hrane te mu omogućava svakodnevno vođenje brige o uravnoteženoj prehrani, kao i
održavanje normalne tjelesne mase. Drugim riječima, uravnotežena prehrana prosječnog
pojedinca temelji se na dnevnom unosu hrane čija je ukupna energetska vrijednost 2000 kcal
(8400 kJ). Pri tome udio, primjerice masti, ne bi trebao biti veći od 70 g (što iznosi 630 kcal,
odnosno 31,5% ukupne dnevne energetske potrebe), odnosno šećera 90 g (što iznosi 360 kcal,
odnosno 18% ukupne dnevne energetske potrebe).137
Preporučuje se navođenje GDA vrijednosti na prednjoj strani proizvoda radi bolje
komunikacije s potrošačima. Podaci o energetskoj vrijednosti hrane, šećerima, mastima,
zasićenim mastima, soli (natrija), a ako je potrebno i vlaknima navode se u tablici i izraženi su
na 100 g proizvoda ili na jedan obrok o čijoj količini odlučuje proizvođač.
Antioksidansi
Antioksidansi su jedine poznate hemikalije koje omogućuju snažnu odbranu protiv štetnih
molekula. Nalaze u svježem voću, povrću, sjemenkama, orašastim proizvodima, grahoricama i
žitaricama od cjelovitog zrna.138
Antioksidansi u odgovarajućim dozama mogu biti od velike koristi. Najbolji savjet za
održavanje zdravlja je jesti kvalitetnu hranu (žitarice, tamnozeleno lisnato povrće, voće,
orašaste plodove, uz minimalne količine mesa), a izbjegavati procesuiranu hranu kojoj
nedostaje esencijalnih hranjivih tvari. Takvu prehranu dopuniti s odgovarajućim dozama
137 Nancy Clark, MS, RD, Sports Nutrition Services(2014) 138 Manfred Lamprecht, Antioxidants in sport Nutrition(2015), CRC Press Tylor and Francis
139
esencijalnih vitamina, hranjivih tvari i antioksidanata poput vitamina C i E, cinka, karotenoida
i flavonoida.
Tri najvažnija antioksidansa nalaze se upravo u biljnoj hrani. Govorimo o vitaminu C, E i beta-
karotenu (antioksidans iz vitamina A). Svi, ali čak više sportski tipovi ljudi trebali bi jesti hranu
bogatu tim vitaminima. Jarko obojeno voće i povrće, osobito crveno, zeleno i narančasto - vrlo
su bogati izvori. Iz toga je jednostavno vidjeti kako su tijela sportaša vegetarijanaca koji imaju
visok unos te vrste hrane u prednosti te mnogo bolje zaštićeni od štetnih slobodnih radikala.
Naime, naše ćelije u organizmu koriste kisik pri čemu proizvode slobodne radikale odnosno
nepostojane molekule kisika koji mogu uzrokovati štetu oštećujući zdrave stanice. Prava je
istina da imaju sposobnost da doslovce "pojedu" ćelijsku membranu i oštete njezinu genetsku
strukturu čineći prijevremeno starenje organizma uz pojavu zdravstvenih tegoba. Iako slobodne
radikale proizvodimo mi sami pri proizvodnji energije, njihovo nastajanje mogu potaknuti i
razne hemikalije iz naše okoline, toksini iz hrane, pesticidi, smog ili čak sunčeve UV zrake.139
Antioksidansi u našem tijelu djeluju kao čistači slobodnih radikala čime sprječavaju ili
popravljaju već nanesenu štetu tako što blokiraju put slobodnim radikalima.
Vitamin C
Vitamin C ima antioksidantna svojstva te sudjeluje u procesima formiranja kolagena, glavnog
proteina vezivnog tkiva. Vitamin C od izrazite je važnosti za sve ljude, a osobito za one koji se
bave sportom. Najbolji izvori vitamina C su svježe voće i povrće, dok su meso i mliječni
proizvodi vrlo siromašni kada je ovaj vitamin u pitanju. Treba napomenuti kako zrna žitarica
uopće ne sadrže ovaj vitamin.
Vitamin C je lako topljiv u vodi, a razgrađuje se i kuhanjem te izlaganjem zraku. Dnevne doze
vitamina C trebale bi iznositi od 100 – 200 mg. Sportaši koji izvode aktivnosti u kojima su česti
bolovi mišića te povrede mogu imati koristi od unosa nešto veće količine vitamina C. Također,
postoje određena saznanja kako visoke doze ovog vitamina mogu izazvati probleme na
području izdržljivost. Vitamin C u obliku suplementacije prehrani u većini slučajeva nije
potreban.140
Osim njegove uloge kao potencijalnog hidrofilnog antioksidanta, vitamin C služi kao kofaktor
za različite metaloenzime umiješane u biosintezu kolagena, karnitina, neurotransmitera i
peptidnih hormona.141 Askorbinska kiselina se skladišti u velikoj koncentraciji u leukocitima i
umiješana je u velikom broju imunih funkcija, kao što je protekcija neutrofila od oksidativnog
stresa.142 Prema studiji Bergholma i sar. iz 1999, tromjesečni period treniranja za maratonce je
bio popraćen snižavanjem koncentracije antioksidanata (uključivši α- tokoferol i beta- karoten,
izuzev askorbinske kiseline čija koncentracija se povečavala sa treningom. Što se sigurnosti i
139 http://www.centarzdravlja.hr/hrana-i-zdravlje/zdrava-prehrana/sto-su-antioksidansi/ 140 http://www.index.hr/fit/clanak/ 141 Arrigoni O. and De Tullio M.C., (2002), Ascorbic acid: Much more than just an antioxidant. BBA Gen
Subjects , (str.1–9). 142 Gleeson M., Nieman D.C. et al., (2004), Exercise, nutrition and immune function, (str.115–125)
140
toksičnosti vitamina C tiče Levine i sar. 1996 smatraju da sigurnosne doze vitamina C trebaju
biti niže od 1000 mg dnevno, dok zdravstvene agencije se slažu da tolerantne gornje granice
unosa vitemina C mogu biti 1000-2000 mg dnevno (Hathcock & al., 2005, Frei & al., 2012).
Preporučena dnevna doza vitamina C za muškarce je 90 mg, a za žene 75 mg za US građane
(Carr & Frei, 1999), i 100 mg na dan za oba spola kod građana njemačkog govornog područja
(DACH, 2000). S obzirom na trenutno dostupne podatke i gledajući humane metaboličke i
farmakokinetičke studije ( Frei & al., 2012) su preporučili da 200 mg na dan bude optimalna
doza vitamina C za većinsku odraslu populaciju da bi se maksimizirale potencijalne
zdravstvene koristi i minimizirali zdravstveni rizici.
Što se tiče statusa vitamina C za atletičare studija (Rousseau & al, 2004) u kojoj su učestvovali
118 atletičara je pokazala da nivo askorbinske kiseline u plazmi je bio povezan sa potrošnjom
energije, unosom vitamina C i spolom. Prema ovoj studiji unos vitamina C od 200 mg na dan i
više je bio postignut posebno kod atletičara koji troše više energije. Nedavna studija (Caar &
al., 2013) je pokazala kako su skeletalni mišići veoma osjetljivi na unos vitamina C i povezani
sa koncentracijom vitamina C u plazmi što upućuje na to da je mišično tkivo rezervoar vitamina
C i sklono je da se brzo iscrpi kod neadekvatnog unosa ovoga vitamina. Visoke doze vitamina
C za sportaše se ne preporučuju, čak šta više mogući su potencijalno negativni efekti usred
dugotrajne suplementacije visokim dozama ovog vitamina (Gomez- Cabrera & al., 2008).
Vitamin E
Vitamin E je potencijalni antioksidans koji štiti ćelijsku membranu od destruktivne uloge
peroksida, hemijskih jedinica koje se aktiviraju prilikom oksidacije masti. Nekoliko vrsta
hemijskih jedinica tokoferola sa sličnim funkcijama u organizmu kriju se pod nazivom vitamin
E.
Vitamin E nalazi se u zelenom lisnatom povrću, biljnim uljima, sjemenkama, orasima,
kukuruzu te iznutricama. Ukoliko nisu unesene potrebne doze vitamina E može doći do pojave
hipovitaminoze. Dnevni preporučeni unos vitamina je 15 mg.
S obzirom na antioksidantnu i protektivnu ulogu vitamina E, nije iznenađujuće da su mnogi
istraživači fokusirali se na potencijalni utjecaj vitamin E suplementacije na oksidativni stres
koji je izazvan vježbanjem i na zaštitu od oštećenja mišića induciranih jakim vježbama (Jackson
& al., 2004, Peternelj & Coombes, 2011). U rezultatima procjene funkcionalnog statusa
vitamina E kod treniranih trkača (Cases & al., 2006) pokazalo se kako plazma koncentracije α-
tokoferola nije povećana nakon polumaratona niti nakon suplementacije sa napitkom na bazi
badema srednje obogaćenog sa vitaminom E i C.
Trenutni Dietary Reference Intake (DRI) za vitamn E je 15 mg na dan, za oba spola u USA
(Food and Nutrition Board, 2000) and 14-15 mg na dan za odrasle muškarce, 12 mg na dan za
odrasle žene kod osoba sa njemačkog govornog područja (DACH 2000). S obzirom na
insuficijentne informacije o specifičnim funkcijama vitamina E, ovi vodiči su uglavnom
bazirani na antioksidativnoj aktivnosti vitamina E i njegovoj ulozi u zaštiti
141
monopolinezasićenih kiselina od lipidne peroksidacije (DACH 2000, Brigelius-Flohe & al.,
2002). U zemljama njemačkog govornog područja vlasti smatraju da potencijalni nus efekti
(povećana incidenca krvarenja u kombinaciji sa lijekovima za zgrušavanje krvi ) mogu nastati
već pri dozama od 200-800 mg vitamina E na dan (DACH 2000).
Što se vježbanja tiče, štetni efekti su zabilježeni već pri dozi od 400 IU vitamina E u kombinaciji
sa 500 mg vitamina C (Ristow & al., 2009). Zbog toga dok ne budu precizniji dokazi i preporuke
o uzimanju vitamina E u toku vježbanja i za sportaše, sportisti bi trebali da se oslanjaju na DRI
za opštu populaciju i da plazma koncentracije budu oko 30 μm/l što je dokazana koncentracija
koja je dobra u prevanciji kancera i kardiovaskularnih oboljenje (DACH 2000).
Kada se uzme u obzir da tipični trening sa većom izdržljivošću zahtjeva 500-900 kcal kroz sat
(Jeukendrup, 2008) i da totalna potrošnja energije za izdržive atlete može lako da se poveća na
4000 kcal na dan, a to znači da treba povećati DRI za vitamn E i nezasićene aminokiseline.
Npr. za atletičare sa dnevnom potrošnjom energije od 4000 kcal DRI za mononezasićene
aminokiseline se poveća na 57,8 gr ω -9- masnih kiselina, dok se DRI za esencijalne
polinezasićene aminokiseline poveća na 25,8 ω -6 i 5,2 gr ω -3 masnih kiselina. Zbog toga bi
se i DRI za vitamin E povećao sa 15 mg na 24 mg na dan. Kada se uzmu u obzir ova razmatranja,
logično je da preporuke za unos vitamina E budu od 12-24 mg na dan za ženske atlete i između
14-30 mg na dan za muške atlete.
Beta karoten
Beta-karoten u mrkvi zapravo se bolje absorbira u vašem tijelu ako su prethodno prokuhani.
Beta-karoteni su pigmenti koji daju žuto-narandžastu boju voću i povrću. To su provitamini A,
što znači da se iz njih u organizmu oslobađa vitamin A. Beta-karoteni su antioksidansi koji štite
ćelije od oštećenja. Nalaze se u tamno zelenom lisnatom povrću i žuto-narandžastom povrću i
voću (šargarepa, bundeva, kajsija, breskva). Osim beta-karotena, koji su najpoznatiji, postoje i
drugi karotenoidni pigmenti: alfa i gama-karoteni i kriptoksantin.
Beta-karoteni se u organizmu prevode u vitamin A, koji je neophodan za dobar vid i zdravlje
očiju, za jak imuni sistem, zdravlje kože i sluzokože. Velike količine vitamina A mogu biti
toksične, pa organizam koristi onoliko beta-karotena koliko mu je potrebno. Zato se oni
smatraju bezbjednijim izvorom vitamina A od retinola.143
Beta-karoteni su antioksidansi koji štite molekule u ćelijama od oštećenja slobodnim
radikalima. Slobodni radikali oštećuju ćelije u procesu oksidacije. Vremenom, ova oštećenja
dovode do hroničnih oboljenja. Beta-karoteni se koriste za smanjenje osjetljivosti na sunce, tj.
kao priprema za ljetnji period ili za intenzivno izlaganje suncu (godišnji odmor na moru).
Povećano konzumiranje beta-karotena dovodi do žuto-narandžaste prebojenosti kože, ali se po
smanjenju unosa karotena obojenost gubi. Primjenjuju se i za sprječavanje staračke makularne
degeneracije.
143 Lisa A.Burgon, RD, Practical Nutrition for Sports Medicine and Fitness Profesionals(2012)
142
Najbogatiji izvori beta-karotena su žuto, narandžasto i zeleno lisnato voće i povrće (šargarepa,
bundeva, spanać, paradajz, brokoli). Generalno, žuto-narandžasti pigment voća i povrća potiče
od beta-karotena, pa što je intenzivnija obojenost veći je sadržaj istog.144
Istraživanja pokazuju da ljudi koji konzumiraju 4 i više porcija voća i povrća bogatog beta-
karotenima imaju manji rizik za razvoj srčanih i kancerogenih oboljenja. Ipak, ovakvo dejstvo
nije potvrđeno pri uzimanju suplemenata beta-karotena, čak su neke studije ustanovile povećan
rizik za neka kancerogena oboljenja. Zato istraživači zaključuju da zajedničkim dejstvom svih
hranljivih materija kod raznovrsne, izbalansirane ishrane dolazi do zaštite organizma, ali ne i u
slučaju povećanja unosa beta-karotena. Oni se u organizmu prevode u vitamin A, a smatra se
da zadovoljavaju preko 50% potreba za ovim vitaminom. Takođe se smatra da 5 porcija voća i
povrća dnevno obezbjeđuje 3-6mg beta-karotena. Preporučene doze kod suplementacije za
odrasle su od 10.000 IJ do 25.000 IJ dnevno, poslije jela.
Zaključak
Antioksidansi su hemijske tvari koje imaju svojstvo da doniraju elektron slobodnim radikalima,
oksidiraju se i na taj način neutraliziraju reaktivne tvari bez utjecaja na fiziološke funkcije
organizma, a da pri tome i sami ne postaju nestabilni.
Djelovanje pojedinog antioksidansa ovisi o njegovoj koncentraciji, afinitetu prema određenoj
reaktivnoj tvari te stanju drugih antioksidansa s kojima je u međusobnom djelovanju.
Količina egzogenih antioksidansa koji se unose preko hrane je direktno proporcionalna s njenim
kvalitativnim i kvantitativnim značajkama. Voća, povrća i drugih namirnica koja sadrži
antioksidanse mora biti u dovoljnim količinama kako bi zadovoljili eventualne povećane
potrebe organizma za antioksidansima.
Industrijski obrađena hrana sadrži manje antioksidansa. Uslijed smanjene konzumacije svježeg
voća i povrća kontroliranog porijekla u konačnici dolazi do smanjenog unosa ovih spojeva
preko hrane pa ih je potrebno dodatno unositi preko dodataka prehrani. Njihov unos potrebno
je povećati i kod patoloških stanja, povećanog zagađenja okoliša te neredovite i nekvalitetne
prehrane.
Uslijed starenja organizma dolazi i do smanjenja sposobnosti sinteze endogenih antioksidansa.
Uz to vanjski štetni faktori dodatno povećavaju količinu slobodnih radikala.
Generalna slika koja se pojavljuje iz dostupnih podataka je da unos antioksidanata za atletičare
za vrijeme treninga može biti postignut samo balansiranom prehranom, da bi održali fiziološki
status antioksidanata. Umjerena i vremenski ograničena suplementacija antioksoidantima može
se zahtjevati u posebnim uslovima kao što su intezivni treninzi ili za programe smanjenja
tjelesne težine.
144 Nancy Clark, MS, RD, Sports Nutrition Services(2014)
143
Krucijalno, optimalna biodostupnost i kombinirane akcije multiplih fito hemikalija i
antioksidativnih komponenti potiče iz voća, povrća, žitarica i orašastih plodova i ne može biti
zamjenjena suplementacijom. Trenutna dostupna literatura nije dovolja za određivanje
definitivnih preporuka o zahtjevima za antioksidanse za atletičare i osobe koje treniraju.
Zbog toga potrebno je raditi dodatna istraživanja da bi se preciznije definirali zahtjevi o
potrebama za antioksidansima za vrijeme treniranja i vježbi, a pri tome svakako treba uzeti u
obzir i nutrigenomička pitanja.
Literatura
1. Arrigoni O. and De Tullio M.C. 2002. Ascorbic acid: Much more than just an
antioxidant. BBA Gen Subjects 1569:1–9.
2. Bergholm R., Makimattila S., Valkonen M., et al. 1999. Intense physical training
decreases circulating antioxidants and endothelium-dependent vasodilatation in vivo.
Atherosclerosis 145:341–349.
3. Carr A.C. and Frei B. 1999. Toward a new recommended dietary allowance for vitamin
C based on antioxidant and health effects in humans. Am J Clin Nutr 69:1086–1107
4. Carr A.C., Bozonet S.M., Pullar J.M., Simcock J.W., and Vissers M.C.M. 2013. Human
skeletal muscle ascorbate is highly responsive to changes in vitamin C intake and
plasma concentrations. Am J Clin Nutr 97:800–807.
5. Cases N., Sureda A., Maestre I., et al. 2006. Response of antioxidant defences to
oxidative stress induced by prolonged exercise: Antioxidant enzyme gene expression in
lymphocytes. Eur J Appl Physiol 98:263–269.
6. Deutsche Gesellschaft für Ernährung, Österreichische Gesellschaft für Ernährung,
Schweizerische Gesellschaft für Ernährungsforschung, Schweizerische Vereinigung für
Ernährung (DACH). 2000. Referenzwerte für die Nährstoffzufuhr (Dietary reference
intakes); Umschau Braus, Frankfurt am Main (in German).
7. Food and Nutrition Board, Instiute of Medicine. 2000. Dietary Reference Intakes for
Vitamin C, Vitamin E, Selenium, and Carotinoids. Washington, DC, National Academy
Press.
8. Frei B., Birlouez-Aragon I. and Lykkesfeldt J. 2012. Authors’ perspective: What is the
optimum intake of vitamin C in humans? Crit Rev Food Sci 52:815–829.
9. Gomez-Cabrera M.C., Domenech E., Romagnoli M., et al. 2008. Oral administration of
vitamin C decreases muscle mitochondrial biogenesis and hampers training-induced
adaptations in endurance performance. Am J Clin Nutr 87:142–149.
10. Gleeson M., Nieman D.C. and Pedersen B.K. 2004. Exercise, nutrition and immune
function. J Sport Sci 22:115–125.
11. Hathcock J.N., Azzi A., Blumberg J., et al. 2005. Vitamins E and C are safe across a
broad range of intakes. Am J Clin Nutr 81:736–745.
12. Jackson M.J., Khassaf M., Vasilaki A., McArdle F. and McArdle A. 2004. Vitamin E
and the oxidative stress of exercise. Ann N Y Acad Sci 1031:158–168.
144
13. Jeukendrup A.E. 2008. Triathlon. In: Sport Nutrition Conference Indianapolis 2008
(booklet). ed. Jeukendrup A.E., 10–11. University of Birmingham, Birmingham, UK.
14. Levine M., ConryCantilena C., Wang Y.H., et al. 1996. Vitamin C pharmacokinetics in
healthy volunteers: Evidence for a recommended dietary allowance. Proc Natl Acad Sci
U S A 93:3704–3709.
15. Lisa A.Burgon, RD, Practical Nutrition for Sports Medicine and Fitness
Profesionals(2012).
16. Manfred Lamprecht, Antioxidants in sport Nutrition(2015), CRC Press Tylor and
Francis .
17. Nancy Clark, MS, RD, Sports Nutrition Services(2014)
18. Ristow M., Zarse K., Oberbach A., et al. 2009. Antioxidants prevent health-promoting
effects of physical exercise in humans. Proc Natl Acad Sci U S A 106:8665–8670
19. Rousseau A.S., Hininger I., Palazzetti S., Faure H., Roussel A.M. and Margaritis I.
2004. Antioxidant vitamin status in high exposure to oxidative stress in competitive
athletes. Br J Nutr 92:461–468.
Internet izvori:
http://www.fizioterapeut.org/prehrana/hrana-sportasa-pobjednika.html
http://www.index.hr/fit/clanak/
http://www.mps.hr/UserDocsImages/HRANA
http://www.centarzdravlja.hr/hrana-i-zdravlje/zdrava-prehrana/sto-su-antioksidansi/
