Francis Scott Fitzgerald - Priče iz doba Jazza

Jim Powell je bio mlakonja. Koliko god bih ga želio prikazati privlačnim, smatram da bi bilo bezobzirno od mene da vas time zavaravam. Bio je postojan i istinski, gotovo stopostotni mlakonja - lijeno je rastao tijekom godišnjih doba mlakonja, a to je svako godišnje doba tamo dolje u zemlji mlakonja, tamo daleko ispod linije Mason-Dixon.Pa sada, ako čovjeka iz Memphisa nazovete mlakonjom, on će, vrlo vjerojatno, iz stražnjega džepa izvući dugo čvrsto uže i odmah vas objesiti na prvi prikladni telegrafski stup. Ako čovjeka iz New Orleansa nazovete mlakonjom, on će se vjerojatno nasmijati i upitati vas tko će na Mardi Grasu pratiti vašu djevojku na plesu pod maskama. Konkretni komadić zemlje na kojem se pojavio glavni junak ove priče leži otprilike na pola puta između naselja - tu je mali grad s četrdeset tisuća stanovnika, u južnoj Georgiji, koji je prošlih četrdeset tisuća godina drijemao i tek povremeno se budio iz sna da bi tek promrmljao nešto o ratu koji se jednom negdje dogodio i na koji su već svi davno zaboravili.Jim je bio mlakonja. Ponavljam ovo jer zvuči tako ugodno -baš kao početak neke bajke - kao da pričam kako je Jim bio drag. Dok to pišem, u mislima zamišljam njegovo oblo, ugodno lice sa šeširom iz kojeg strši sijeno i razno lišće. No Jim je bio dugačak, mršav i povijen u struku od naginjanja nad biljarskim stolom, a živio je kao osoba koju bi na tolerantnom Sjeveru nazvali dangubom. "Mlakonja" je naziv koji se širom konfederacije koristi za osobu koja provodi svoj život konjugirajući glagol besposličariti u prvom licu jednine - besposličarim, besposličario sam, bespo-sličarit ću.Jim se rodio u bijeloj kući u zelenilu. Ispred nje su stajala četiri stupa oštećena zbog vremenskih neprilika, a iza nje velika količina drvene građe, što je stvaralo vedru pozadinu za sunčanu livadu punu cvijeća. U početku su stanovnici bijele kuće bili vlasnici susjednog komada zemlje, pa i onoga do njega, kao i onoga

do njega, ali sve je to bilo tako davno da se čak ni Jimov otac više nije sjećao. Ustvari, on

je to smatrao toliko beznačajnim da je, do trenutka kada je umirao od metka zarađenog u tučnjavi, zaboravio to reći malom Jimu, koji je tada imao pet godina i bio jako prestrašen. Bijela kuća je postala prenoćište koje je vodila šutljiva gospođa iz Macona, a Jim ju je zvao teta Mamie i zdušno je prezirao.Kad je navršio petnaest godina krenuo je u srednju školu, imao crnu zamršenu kosu i bojao se djevojaka. Mrzio je svoj dom u kojem su četiri žene i jedan starac od ljeta do ljeta vodili beskonačne razgovore o tome od kojih se dijelova zemlje u početku sastojalo imanje Powellovih ili koje će cvijeće prvo procvjetati. Ponekad bi ga roditelji malih djevojčica pozivali na zabave jer su se sjećali Jimove majke i prepoznavali sličnost u njegovim tamnim očima i kosi, ali se on na zabavama stidio i radije je sjedio na odbačenoj osovini u Tillvevoj garaži, pritom bacajući kocke ili odu-žom slamčicom beskrajno dugo istražujući unutrašnjost svojih usta. Za džeparac je obavljao razne poslove i radi toga je prestao posjećivati zabave. Na trećoj zabavi mala Marjorie Haight je indiskretno i glasno šapnula da je on dječak koji im ponekad donosi namirnice. I tako, umjesto da nauči tustep i polku, Jim je postao vješt u bacanju kocaka i slušanju sočnih priča o svim pucnjavama koje su se dogodile u okrugu posljednjih pedeset godina.Kad je navršio osamnaest godina izbio je rat i on se javio u mornaricu te se godinu dana dodvoravao visokim časnicima u vojnom brodogradilištu u Charlestonu. Zatim je za promjenu otišao na sjever, gdje se godinu dana dodvoravao časnicima u vojnom brodogradilištu u Brooklvnu.Kad je rat završio, vratio se kući. Imao je dvadeset jednu godinu, bio je odjeven u prekratke i preuske hlače i nosio izdužene, uske cipele na kopčanje. Kravata mu je bila uznemirujući spoj ljubičaste i ružičaste boje, a iznad nje su bile plave oči, pomalo nalik izblijedjelom komadu kvalitetne stare tkanine dugo izložene suncu.U sumrak jedne travanjske večeri, kad je nježno sivilo prešlo preko plantaža pamuka i sparnoga grada, on je kao nejasan obris stajao naslonjen na široku ogradu i zviždao promatrajući mjesečev krug iznad svjetala Ulice Jackson. Njegov um predano je radio na problemu koji mu je već cijeli sat zaokupljao pažnju. Mlakonja je bio pozvan na zabavu.14MLAKONJAU vrijeme kada su svi dečki prezirali sve cure, Clark Darrow i Jim su sjedili u istoj klupi. No dok su Jimove društvene ambicije umrle u okruženju motornog ulja garaže, Clark se naizmjenično zaljubljivao i prekidao veze, upisao se na fakultet, predao alkoholu, ostavio alkohol i, ukratko, postao jedan od najvećih kicoša u gradu. Bez obzira na sve to, Clark i Jim su održali isprekidan, ali čvrst prijateljski odnos. Toga popodneva pojavio se Clarkov prastari ford ispred Jima koji je stajao na pločniku i tada ga je Clark neočekivano pozvao na zabavu u mjesni klub. Njegov motiv za takav potez nije bio ništa čudniji od motiva koji je Jima natjerao da prihvati taj poziv. Jimov motiv je vjerojatno bila podsvjesna dosada i pomalo zastrašujući osjećaj nove pustolovine. A sada je Jim trijezno razmišljao o svojoj odluci.Počeo je pjevati i nemarno udarati svojim dugim stopalom po kamenom bloku na pločniku sve dok se nije zanjihao gore-dolje u ritmu njegova dubokoga glasa:"Pozdrav iz doma u gradu lijenih, Gdje živi njihova kraljica Jeanne. Ona voli svoje kocke i na njih pazi; Svaka kocka je zauzvrat mazi."Prekinuo je pjesmu i u "galopirajući" zatoptao nogama po pločniku."Dovraga!" promrmljao je poluglasno. Nekada su svi bili ovdje - staro društvo, društvo

kojemu je Jim trebao pripadati zbog tradicije bijele kuće, koja je odavno prodana, i zbog portreta vojnog časnika u južnjačkoj odori iznad kamina. Ali to se društvo s vremenom pretvorilo u uzak, zatvoren krug, dok su se ženske haljine centimetar po centimetar produljivale, baš kao i dječačke hlače sve do gležnjeva. I u tom društvu bliskih znanaca i već zaboravljenih prvih ljubavi, Jim je bio stranac-gubitnik, oličenje siromašnih bijelaca. Poznavala ga je većina muškaraca i pozdravljala svisoka; skidanjem šešira pozdravio bi u prolazu tek nekoliko djevojaka - i to je bilo sve.Kad se sumrak zgusnuo u plavu pozadinu na kojoj je sjao mjesec, Jim je krenuo kroz vruć, mirisan gradski zrak prema ulici Jackson. Dućani su se zatvarali i posljednji trgovci kretali su prema svojim kućama, baš kao da ih ukrug odnosi neki usporeni vrtuljak. Ulično sajmište pri samom kraju blještavih izloga s ra-

16znobojnim cipelama oživjelo je noć glazbom - čuli su se zvukovi orijentalnog plesa na orguljama, sjetan zvuk roga ispred cirkusa s nakazama i vesela izvedba pjesme Back Home in Tennessee na harmonici.Mlakonja je svratio u dućan i kupio ovratnik. Zatim je odše-tao do lokala Soda Sams, gdje je zatekao uobičajen prizor: tri ili četiri automobila na parkiralištu i male crnčiće koji trčkaraju oko njih sa sladoledima i limunadama."Zdravo, Jim."Glas je dopirao iz visine njegova lakta - u automobilu je sjedio Joe Ewing s Marylyn Wade. Na stražnjim sjedalima sjedila je Nancy Lamar i neki nepoznati tip.Mlakonja je brzo skinuo šešir."Zdravo, Ben", rekao je, a zatim, nakon gotovo neprimjetne pauze: "Kako ste, narode?"Prošao je pokraj automobila i krenuo prema garaži iznad koje je imao sobu. Njegovo "Kako ste, narode" bilo je upućeno Nancy Lamar, s kojom nije razgovarao već petnaest godina.Nancy je imala usne koje su podsjećale na nezaboravan poljubac, tamne oči i modrikastocrnu kosu naslijeđenu od majke koja je rođena u Budimpešti. Jim je često prolazio pokraj nje na ulici dok je hodala poput dječaka s rukama u džepovima i pritom znao da su ona i njezina nerazdvojna pratilja Sally Carrol Hopper ostavile niz slomljenih srdaca od Atlante pa sve do New Orlean-sa.Na trenutak je poželio da zna plesati. Zatim se nasmijao i pred samim vratima počeo pjevati:"Njezino bacanje dušu ti oplesti može, Njezine oči su velike i smeđe, Ona je kraljica svih dokonih kraljica -Moja Jeanne iz grada mlakonja."1.Jim i Clark su se našli u devet i trideset ispred lokala Soda Sam's i krenuli prema mjesnom klubu u Clarkovu fordu. "Jime", upitao je Clark nemarno dok je automobil drndao kroz noć protkanu mirisom jasmina, "kako ti ide?"MLAKONJA.Mlakonja se na trenutak zamislio."Pa", rekao je konačno, "živim u sobi iznad Tillyeve garaže. Svako popodne mu pomažem oko automobila i, zauzvrat, imam besplatnu sobu. Ponekad vozim neki od njegovih taksija i tako nešto zaradim. Ali vožnje mi brzo dosade." io je sver"Pa, kad ima puno posla pomažem mu i po danu - obično subotom - a tu je i moj glavni

izvor prihoda koji obično ne spominjem. Možda si zaboravio da sam vjerojatno najbolji bacač kocki u ovom gradu. Sada već traže da bacam iz šalice, jer kad jednom uzmem par kocki u ruke, one se kotrljaju kako ja hoću."Clark se značajno nasmijao."Nikada ih nisam znao namjestiti u ruci tako da padnu kako ja želim. Volio bih da jednom zaigraš s Nancy Lamar i da joj uzmeš sav novac. Ona često igra s dečkima i gubi više nego što joj njezin tatica može dati. Saznao sam da je prošli mjesec prodala jedan vrijedan prsten kako bi isplatila dug."Mlakonja je šutio."Je li bijela kuća u Ulici Elm još uvijek tvoja?" Jim je odmahnuo glavom."Prodana je. Dobio sam solidnu svotu s obzirom da više nije u probitačnom dijelu grada. Odvjetnik mi je rekao da novac uložim u obveznice. Ali teti Mamie se pomutila pamet, pa sav novac odlazi na plaćanje njezina liječenja u Glavnom sanatoriju za farmere."Hm.""Imam ujaka na sjeveru i mislim da uvijek mogu otići tamo ako zagusti. Ima lijepu farmu, ali nema dovoljno crnaca da bi na njoj radili. Tražio je da mu dođem pomoći, ali ne vjerujem da bi mi se to svidjelo. Previše je osamljeno..." Odjednom je prekinuo. "Clark, želim ti reći da sam ti vrlo zahvalan što si me pozvao na zabavu, ali bih bio puno sretniji kad bi zaustavio automobil i pustio me da se pješice vratim u grad.""Glupost!" promrmljao je Clark. "Potrebno ti je da izađeš. Ne moraš plesati - samo izađi na podij i vrti se.""čekaj malo", uskliknuo je Jim uznemireno, "ni slučajno me ne smiješ upoznati s nekim djevojkama i onda me ostaviti da plešem s njima!"Clark se nasmijao."Jer", nastavio je Jim glasom očajnika, "ako se ne zakuneš da17

to nećeš učiniti, ja smjesta izlazim i na svojim dobrim starim nogama vraćam se u Ulicu Jackson."Nakon kraće rasprave dogovorili su se da će Jim mirno promatrati predstavu iz udaljenog stolca u kutu gdje će mu se Clark pridružiti kad ne bude plesao.I tako je u deset sati Mlakonja sjedio s prekriženim nogama i rukama mirno položenima na koljena, pokušavajući izgledati opušteno i kao da ga ples ne zanima. U njegovu srcu vodila se borba između nadmoćne stidljivosti i intenzivne radoznalosti za sve što se događalo oko njega. Vidio je kako djevojke jedna za drugom izlaze iz garderobe, u tom mimohodu nalik šarenim pticama, smješkajući se preko svojih napudranih ramena i upijajući brzim pogledom iza svojih pratilja sve pojedinosti u dvorani, a istovremeno ocjenjujući i reakciju prisutnih na njihov ulazak - a zatim, baš poput ptica, slijećući i gnijezdeći se u čvrstim zagrljajima svojih pratilaca. Sally Carrol Hopper, plave kose i nezainteresirana pogleda, pojavila se u svojoj omiljenoj ružičastoj boji i zatreperila poput procvale ruže. Marjorie Haight, Marylyn Wade, Harriet Cary, sve te djevojke koje je viđao danju dok se motao po Ulici Jackson sada su bile dotjerane, ukrašene dragim kamenjem i delikatno obojane u skladu sa svjetlima na zabavi te su izgledale poput čarobnih porculanskih figurica u ružičastim, plavim, crvenim i zlatnim bojama koje se još nisu posve osušile.Bio je tamo već nekih sat i pol, a raspoloženje mu je i dalje bilo nepromijenjeno unatoč

tomu što je Clark povremeno dolazio do njega, pozdravljajući ga jednom te istom frazom "Hej stari, kako ide?" i tapšanjem po koljenu. Desetak muških osoba obratilo mu se ili se nakratko zadržalo pokraj njega, ali on je znao da je svatko od njih bio iznenađen što ga vidi ovdje, a učinilo mu se da je jednom ili dvojici čak zasmetala njegova prisutnost. Ali u pola jedanaest odjednom ga je napustila nelagoda i pažnju mu je potpuno obuzela pojava koja ga je ostavila bez daha - iz garderobe je izašla Nancy Lamar.Bila je odjevena u žuti organdi, u raskošnu odjeću sa stotinu zanimljivih detalja, s tri reda volančića i velikom vrpcom straga, a sve to stvaralo je dojam fluorescentnog blještavila žute boje s tamnim sjenama. Mlakonji su se raširile oči i otvorila usta. Stajala je pokraj vrata sve dok se nije pojavio njezin partner. Jim je u njemu prepoznao stranca koji je toga popodneva bio s njom u automobilu Joea Ewinga. Vidio je kako je položila ruke na bokove, rekla18MLAKONJAnešto dubokim glasom i nasmijala se. Njezin se pratilac također nasmijao i Jim je osjetio oštar nalet neke nove vrste boli. Između nje i njezina pratioca pojavio se kratak bljesak, zraka ljepote toga sunca koje je još prije nekoliko trenutaka i njega ogrijalo. Mlakonja se odjednom osjetio kao korov u dubokoj sjeni.Trenutak kasnije pokraj njega se pojavio Clark koji je savsjao."Hej, stari", uzviknuo je, očigledno u nedostatku inspiracije. "Kako ide?"Jim je odgovorio da mu ide onako kako se već moglo očekivati."Dođi sa mnom", zapovjedio mu je Clark. "Pokazat ću ti nešto što će začiniti ovu večer."Jim ga je nespretno pratio preko plesnog podija i stubama do garderobe, gdje je Clark izvukao flašu s neprepoznatljivom žutom tekućinom."Dobra stara rakija."Na pladnju pokraj njih stajao je i gazirani đumbirov sok. Takav moćni nektar kao što je bila ta "dobra stara rakija" zahtijevao je nešto bolje od obične vode da bi se ublažio okus."čuj", uzviknuo je Clark bez daha, "zar nije Nancy prekrasna?"Jim je klimnuo glavom. "Jako je lijepa", složio se."Odjevena je za oproštajnu večer", nastavio je Clark. "Vidiš li onog tipa s njom?""Onog velikog? U bijelim hlačama?""Da. E, pa to je Ogden Merrit iz Savannaha. Njegov stari proizvodi Merrit žilete. Ovaj je lud za njom. Lovi je već godinu dana. Ona je divlja cura", nastavio je Clark, "ali mi se sviđa, kao i svima ostalima. No radi zaista kojekakve ludosti. Obično se izvuče bez problema, ali zbog nekih stvari ozbiljno joj je narušena reputaci-"Da?" Jim mu pruži svoju čašu. "Ovo je dobra rakija.""Nije loša. O, ona je prava divljakuša. Mala je kockar, čovječe! I cuga kao luda. Obećao sam da ću joj kasnije smiješati jedan koktel.""Jel' ona zaljubljena u tog Merritta?""Neka me vrag nosi ako znam. Izgleda da se sve najbolje cure u ovom gradu udaju i nekamo odsele."19ZELINA F. SCOI "i n'rZGERALP::Natočio je još jednu čašu rakije i pažljivo zatvorio bocu.

"Slušaj, Jim, moram ići plesati i bio bih ti zahvalan ako bi mogao zataknuti ovu bocu rakije za pojas ako ti nećeš plesati. Ako moj stari vidi da sam pio, poludjet će i za mene je večer gotova."Dakle Nancy Lamar se udaje. Ova gradska ljepotica postat će privatno vlasništvo individue u bijelim hlačama - i sve to zato što njegov otac proizvodi bolje žilete od konkurencije. Dok su se spuštali stubištem, Jimu se ova misao učinila neobjašnjivo depresivnom. Prvi put u životu osjetio je nagovještaj romantičnih osjećaja. U njegovoj mašti počela se stvarati njezina slika - Nancy hoda ulicom poput kakva bezbrižnog fakina i u prolazu grabi naranču kao da naplaćuje neku vrstu poreza od prodavača koji je obožava, u lokalu Soda Sam's pije na račun utjelovljena mita, okupljajući pritom oko sebe masu obožavatelja i zatim slavodobitno odlazi da bi još jedno popodne provela u bezbrižnom zabavljanju.Mlakonja je izašao na pusti dio trijema, u mračan kutak između mjesečine na travi i jedinog osvijetljenog prozora plesne dvorane. Pronašao je stolicu, zapalio cigaretu i utonuo u nesvjesno sanjarenje, što je bilo njegovo uobičajeno stanje uma. No ovaj put je to bilo sanjarenje o ovoj večeri i o toplim mirisima vlažnih napudranih jastučića uguranih u dekoltirane haljine, o tisućama tih bogatih miomirisa što su prodirali kroz otvorena ulazna vrata. I sama glazba, prigušena zvukom glasnog trombona, postala je topla i nejasna, pretvorivši se u snenu pratnju struganja brojnih cipela i sandala.U jednom trenutku je neka tamna figura zasjenila kvadrat žutog svjetla što je kroz vrata padalo na trijem. Neka je djevojka izašla iz garderobe i stajala na udaljenosti manjoj od tri metra. Jim je čuo njezino tiho "dovraga", a zatim se djevojka okrenula i ugledala ga. Bila je to Nancy Lamar.Jim je ustao."Zdravo.""Zdravo..." zastala je, a zatim mu se približila. "O, to si ti, Jim Powell."Blago se naklonio i pokušao se sjetiti što se obično kaže u ovakvim prilikama."Bi li mogao..." počela je uznemireno, "mislim, znaš li išta o žvakaćim gumama?""Što?""Zalijepila mi se žvakaća guma za cipelu. Neki kreten je ba-20MLAKONJA.cio žvakaću gumu na pod i naravno da sam stala na nju." Jim je neprimjereno pocrvenio."Znaš li kako bih to skinula?" upitala je sva jadna. "Pokušala sam čak i s nožem. Pokušala sam sa svime što sam mogla naći u prokletoj garderobi. Pokušala sam i sa sapunom i vodom, čak i s parfemom, a uništila sam i svoj jastučić za puder pokušavajući njime skinuti žvakaću."Jim je živo razmišljao o ovom pitanju."Pa, mislim da bismo možda mogli benzinom..."Jedva je stigao izgovoriti te riječi kad ga je ona zgrabila za ruku i povukla s trijema te trkom krenula kroz cvjetni vrt prema skupini vozila parkiranih na mjesečini, uz prvu rupu golf terena."Istoči benzin", zapovjedila je bez daha."Što?""Zbog žvakaće, naravno. Moram je skinuti, ne mogu plesati sa žvakaćom gumom na cipeli."

Jim se poslušno okrenuo prema automobilima i počeo ih proučavati tražeći način kako bi došao do potrebne tekućine. Da je zatražila cilindar motora, on bi se svojski potrudio da ga iščupa iz nekog automobila."Evo", rekao je nakon kratke potrage. "Evo, ovaj se lako otvara. Imaš li rupčić?""Ostao mi je gore, mokar od sapuna i vode."Jim je vrijedno prekopavao svoje džepove."Mislim da ga ni ja nemam.""Kvragu! No dobro, možemo pustiti da iscuri na zemlju." Otvorio je ventil i benzin je počeo curiti. Jos!Još je više otvorio ventil. Kapanje se pretvorilo u postojano curenje i stvorilo lokvicu koja je jarko svijetlila odražavajući desetak treperavih mjeseca na nemirnoj površini."Ah", uzdahnula je zadovoljno, "otvori ventil dokraja. Morat ću namočiti cijeli đon."U očaju je dokraja otvorio ventil i lokva se odjednom proširila, prelijevajući se u male rijeke koje su curile na sve strane."Tako. To je dobro."Podigla je haljinu i elegantno zakoračila u lokvu."Ovo će sigurno uspjeti", mrmljala je.Jim se osmjehnuo."Ima još mnogo automobila."21E SCOTT FITZGERA.LD:Polako je iskoračila iz lokve benzina i počela strugati cipelom po pragu automobilskih vrata. Mlakonja se više nije mogao suzdržati. Previjao se od smijeha, a ubrzo mu se i ona pridružila."Došao si s Clarkom Darrowom, zar ne?" upitala je dok su hodali prema trijemu."Da""Znaš li gdje je on sada?" "Pleše, valjda.""Vrag jedan. Obećao mi je koktel.""Pa", rekao je Jim, "Mislim da to možemo srediti. Njegova boca je kod mene u džepu." Široko mu se osmjehnula. "Ali morat ćeš pronaći đumbirov sok", dodao je. "Daj mi samo tu bocu." "Sigurno?"Prezirno se nasmijala."Vidjet ćeš. Mogu popiti jednako kao i bilo koji muškarac. Sjednimo."Sjela je na rub stola, a on se bacio u jednu pletenu stolicu pokraj nje. Skinula je čep, prinijela bocu usnama i dobrano pote-gnula. On ju je opčinjeno promatrao."Dobro?"Nijemo je odmahnula glavom."Ne, ali je osjećaj dobar. Mislim da je to tako kod većine ljudi."Jim se složio."Mom ocu se to previše sviđalo. Dokrajčilo ga je." "Američki muškarci", reče Nancy turobno, "ne znaju piti." "Što?" Jim je bio zatečen."Zapravo", nastavila je nemarno, "ništa ne znaju raditi baš dobro. Jedino što žalim u životu je to što se nisam rodila u Engleskoj.""U Engleskoj?""Da. To je jedino za čim žalim." "Sviđa ti se tamo?""Da. Jako. Nikada nisam bila tamo, ali sam srela puno Engleza koji su tamo služili u

vojsci, puno ljudi s Oxforda i Cambrid-gea - znaš, to je poput našeg Sewaneea i Georgia sveučilišta - i pročitala sam puno engleskih romana, naravno."Jim je bio zainteresiran i opčinjen.22ME. A KONTA"Jesi li ikada čuo za gospodu Dianu Manners?" upitala je ozbiljno.Ne, Jim nije čuo za nju."Pa, ja bih željela biti kao ona. Ovako tamna kakva sam ja, znaš, i neobuzdana. Ona je ženska koja je na svojem konju doja-hala po stubama neke katedrale, crkve ili nečeg sličnog i otada su glavni ženski likovi u svim romanima činili isto."Jim je pristojno klimnuo glavom. Ovo nije bilo njegovo područje."Dodaj mi tu bocu", zamolila je Nancy. "Popit ću još malo. Malo pića ne može naškoditi ni djetetu.""Vidiš", nastavila je ponovo bez daha nakon gutljaja. "Ljudi tamo imaju stila. Ovdje nitko nema stila. Mislim, ovdje dečki nisu vrijedni da se za njih posebno oblačiš ili izvodiš posebne predstave. Znaš li to?""Valjda... hoću reći, zapravo baš i ne", promrmljao je Jim."A ja to baš volim raditi. Zapravo, ja sam jedina cura u gradu koja ima stila."Protegnula je ruke i zadovoljno zijevnula."Lijepa večer.""Da", složio se Jim."Voljela bih imati brod" rekla je zaneseno. "Voljela bih ploviti po nekom srebrnom jezeru ili po Temzi, recimo. I piti šampanjac i jesti sendviče s kavijarom. Povesti desetak ljudi sa sobom. I da jedan od tih muškaraca skoči u vodu kako bi zabavio društvo i da se utopi, kao što je to jedan gospodin jednom učinio pred gospođom Dianom Manners.""Je li to učinio da bi je zabavio?""Nije se utopio da bi je zabavio. Samo je želio nasmijati društvo skakanjem u vodu.""Vjerojatno su umrli od smijeha kad se utopio.""O, pretpostavljam da im je to i bilo pomalo smiješno", priznala je. "Vjerujem da je barem njoj bilo smiješno. Ona je čvrsta ženska, baš kao i ja.""Ti si čvrsta?""Kao kamen." Opet je zijevnula i dodala: "Daj mi još gutljaj iz te boce."Jim je oklijevao, ali ona je prkosno držala ispruženu ruku. "Nemoj se odnositi prema meni kao prema maloj curici", upozorila ga je. "Ja sam drukčija od svih cura koje si ikada upo-23E SCOTT HTZGLRALD:znao", zaključila je. "Ipak, vjerojatno si u pravu. Ti znaš... mnogo toga znaš za svoje godine."Skočila je na noge i krenula prema vratima. Mlakonja je također ustao."Doviđenja", rekla je pristojno, "doviđenja. Hvala ti, Mlakonjo."Zatim je ušla u dvoranu i ostavila ga da stoji na trijemu široko otvorenih očiju.3.U ponoć su iz ženske garderobe počeli stizati ogrtači da bi se pridružili ukrašenim ljepoticama poput partnera u završnom plesu svečanog bala, dok su one smijući se umorno klizile kroz vrata u mrak, gdje su se automobili okretali oko skupina ljudi koji su

si međusobno dovikivali i okupljali se oko fontane s pitkom vodom.Jim je ustao iz svoga stolca i potražio Clarka. Posljednji put ga je vidio oko jedanaest sati; zatim je Clark otišao plesati. Tražeći Clarka, Jim je odlutao do štanda sa sokovima koji je te večeri služio kao šank. U prostoriji nije bilo nikoga osim pospanog crnca koji je drijemao iza štanda i dvojice mladića koji su lijeno bacali par igraćih kocki za jednim stolom. Jim je htio otići, a onda je na ulazu ugledao Clarka. U tom trenutku je i Clark spazio njega."Hej, Jim", rekao je, "dođi da dovršimo ovu bocu. Mislim da u ovoj nije puno ostalo, ali ima ih još."Nancy, čovjek iz Savannaha, Marylyn Wade i Joe Ewing stajali su na ulazu i smijali se. Nancy je uhvatila Jimov pogled i veselo mu namignula.Prišli su stolu i počeli sjedati dok su čekali da konobar donese sokove. Jim se pomalo uznemirio kad je pogledao Nancy koja se počela kockati s dvojicom mladića za susjednim stolom."Pozovi ih ovamo", predložio je Clark.Joe se osvrnuo oko sebe."Ne bismo smjeli stvarati velike grupe dok smo u klubu, to nije po pravilima.""Nitko nas neće vidjeti", Clark je bio uporan, "osim gospodina Taylora. On je izvan sebe jer mu je netko ispustio benzin iz automobila."24MLAKONJASvi su se nasmijali."Kladim se da je Nancy opet stala u nešto. čovjek ne može parkirati auto i biti miran dok je ona u blizini." "O Nancy, traži te gospodin Taylor!"Njezini su obrazi bili zažareni od uzbuđenja u igri. "Nisam vidjela njegovu starudiju od automobila već dva tjedna."Jim je osjetio nelagodu u tišini koja je odjednom zavladala. Okrenuo se i na vratima ugledao čovjeka neodređenih godina.Clarkov glas je prekinuo neugodnu tišinu."Gospodine Taylor, hoćete li nam se pridružiti?""Hvala."Neugodni gospodin Taylor smjestio se na jednu stolicu. "Ionako moram pričekati da mi dopreme benzin. Netko je petljao po mojem automobilu."Oči su mu se suzile dok je brzo prelazio pogledom po ljudima u skupini. Jim se pitao što je mogao čuti s vrata - pokušavao se prisjetiti što su govorili prije nego što se on pojavio."Ovo je moja večer", veselo se javila Nancy, "stavljam 50 centi na stol.""Prihvaćam!" ispalio je Taylor."Oho, gospodine Taylor, nisam znala da se i vi kockate!" Vidjelo se da je Nancy bila sretna što je gospodin Taylor odmah prihvatio igru. Oni su se otvoreno mrzili još od jedne večeri kad je Nancy odlučno odbila niz njegovih prilično nepristojnih prijedloga."Hajde, bebice, za mamu... dajte mi samo jednu malu sedmicu." Nancy je tepala kockama. Protresla ih je odrješitim pokretom i bacila na stol."Aha! To sam htjela. A sada još jednom, za dolar."Nakon što je pobijedila u pet bacanja zaredom, vidjelo se da Taylor ne voli gubiti. Nancy je ovo natjecanje uzimala k srcu i Jim je nakon svake njezine pobjede vidio izraz zadovoljstva na njezinu licu. Nakon svakog bacanja udvostručivala je ulog, a takva sreća

nije mogla dugo potrajati."Lakše malo", upozorio ju je bojažljivo."Ne brini - pogledaj ovo", prošaptala je. Kocke su pokazivale broj osam i ona je bila na redu za igru."Moja mala osmice, ovaj put mi treba manje."Kocke su se zakotrljale po stolu. Nancy je bila crvena i gotovo histerična, ali ju je sreća i dalje pratila.25:Nezaustavljivo je povećavala ulog. Taylor je nervozno bubnjao prstima po stolu, ali nije odustajao.Zatim je Nancy pokušala dobiti desetku i izgubila red. Taylor je brže-bolje zgrabio kocke. Bacao je bez riječi, a kotrljanje kockica po stolu bio je jedini zvuk u tišini koja je zavladala zbog uzbuđenja.Sada su kocke opet bile kod Nancy, ali ju je sreća napustila. Ona i Taylor naizmjence su bacali kocke tijekom sljedećih sat vremena. Taylor je dobio jednom, pa drugi put i nastavio dobivati. Na kraju je nadoknadio sav gubitak, a Nancy je izgubila zarađenih pet dolara."Hoćete li prihvatiti ček", brzopleto je upitala, "na pedeset dolara, i onda ćemo zaigrati na sve ili ništa?" Glas joj je bio pomalo nesiguran, a ruka joj je zadrhtala dok je izvlačila ček.Clark i Joe Ewing izmijenili su nejasne, zabrinute poglede. Taylor je ponovo bacio kocke i dobio."Može još jedan?" rekla je uzbuđeno. "Svejedno iz koje banke - imam novaca posvuda."Jim je shvatio što se događa - djelovala je ona "dobra stara rakija" koju joj je dao ranije. Poželio je da ima hrabrosti umiješati se - nije bilo vjerojatno da djevojka tih godina i položaja ima više bankovnih računa, no kad je zidni sat otkucao dva sata, više se nije mogao suzdržati."Mogu li... da li bi mi dopustila da ja bacam za tebe?" predložio je svojim dubokim, lijenim glasom koji je sada zvučao pomalo napeto.Nancy je odjednom postala pospana i bezvoljna te je zakotrljala kocke prema njemu."No dobro, stari! Kao što bi rekla gospođa Diana Manners: 'Bacaj, Mlakonjo' - mene je sreća napustila.""Gospodine Taylor", rekao je Jim nemarno, "bacat ćemo za jedan od onih čekova, a ja ulažem gotovinu."Pola sata kasnije, Nancy se nagnula prema njemu i potapšala ga po ramenu."Ukrao si moju sreću, eto što je." Mudro je klimala glavom.Jim je osvojio i posljednji ček te ga zajedno s ostalima poderao u komadiće i pobacao ih po podu. Netko je zapjevao, a Nancy je odgurnula stolicu i ustala."Dame i gospodo", objavila je, "dame - to si ti, Marylyn. Želim objaviti svijetu da gospodin Jim Powell, u ovom gradu poznat26MLAKONJAkao Mlakonja, predstavlja iznimku starog pravila - 'tko ima sreće u kartama, nema sreće u ljubavi'. On ima sreće u kartama, a usto, da znate, ja - ja ga volim. Dame i gospodo, Nancy Lamar, poznata crnokosa ljepotica, koja se kao jedna od najpopularnijih

pripadnica mlađe generacije često pojavljivala u listu Herald onako kako se u novinama pojavljuju i druge djevojke, želi objaviti - želi objaviti, uostalom, gospodo..." Odjednom se zaljuljala. Clark ju je uhvatio i pridržao."Ispričavam se", nasmijala se, "ona izražava - izražava poštovanje - uglavnom - nazdravimo Mlakonji... gospodinu Jimu Powellu, kralju mlakonja."Nekoliko minuta kasnije, dok je Jim sa šeširom u ruci čekao Clarka u sjeni onog istog mjesta na trijemu gdje je ranije te večeri sreo Nancy, ona se odjednom pojavila pokraj njega."Mlakonjo", rekla je, "jesi li tu? Mislim..." - učinilo mu se da njezina mala nesigurnost predstavlja dio nekog čarobnog sna -"mislim da zaslužuješ jedan od mojih najslađih poljubaca za sve ovo, Mlakonjo."Njezine ruke na trenutak su se ovile oko njegova vrata i njezine su se usne stopile s njegovima."Ja sam prilično divlja, Mlakonjo, ali ti si me dobrano uzdrmao."Zatim se okrenula i uputila preko trijema i livade gdje se širila pjesma cvrčaka. Jim je vidio kako Merritt izlazi iz automobila i nešto joj bijesno govori - vidio je kako se ona smije, okreće i oborenih očiju ide prema njegovom automobilu. Pridružili su im se Marylyn i Joe mamurno pjevajući pjesmu o djetetu koje voli jazz.Clark je izašao i prišao Jimu na stubama. "Sve je jasno, čini mi se", zijevnuo je. "Merritt je loše volje. Bijesan je na Nancy."Na istoku, iznad golf-igrališta, u mraku se širio blijedi sloj magle. Društvo u automobilu počelo je pjevati dok se motor zagrijavao."Laku noć svima", pozdravio je Clark. "Laku noć, Clark." "Laku noć."Nastala je stanka, a zatim je nježan i zadovoljan glas dodao: "Laku noć, Mlakonjo."Automobil je krenuo uz glasne zvukove pjesme. Pijevac na farmi preko puta pridružio se osamljenoj žalosnoj vrani, a iza27

njih je posljednji crni konobar ugasio svjetlo na trijemu. Jim i Clark krenuli su prema fordu dok im je pod nogama grubo škripao šljunak."čovječe!" uzdahuno je Clark osjećajno, "kako ti bacaš te kocke!"Još uvijek je bilo previše mračno da bi primijetio crvenilo na Jimovim mršavim obrazima - ili da bi shvatio kako se radi o crvenilu uzrokovanom njemu nepoznatom osjećaju nelagode.4.U sobičku iznad Tillyeve garaže cijelog je dana odjekivala buka iz radionice i pjesma crnih perača koji su polijevali automobile vodom iz štrcaljke. Bila je to otužna mala prostorija u kojoj se nalazio krevet i trošan stol na kojem je ležalo pet-šest knjiga - Joe Millerov Slow Train thru Arkansas, staro izdanje Lucille s puno bilješki rukom ispisanih na staromodan način; The Eyes of the World od Harolda Bella Wrighta i prastara knjiga molitvi Engleske crkve s upisanim imenom Alice Powell i 1831. godinom na prvoj stranici.Nebo na istoku, koje je bilo uronjeno u sivilo kad je Mlakonja ušao u garažu, poprimilo je bogatu, živu plavu boju kad je upalio svoju jedinu svjetiljku. Zatim ju je ugasio, naslonio se lak-tovima na prozor i zagledao u praskozorje. Preplavljen snažnim osjećajima, shvatio je beskorisnost svojeg postojanja, tupu bol zbog spoznaje potpunog

sivila koje je ispunjavalo njegov život. Oko njega se odjednom pojavio zid koji ga je ograđivao, jednako stvaran kao bijeli zidovi ove puste sobe. Sa spoznajom postojanja toga zida izblijedjela je sva romantika, bezbrižnost, sloboda, punoća i čudesno bogatstvo življenja. Mlakonja koji pjevušeći šeće ulicom Jackson, poznat u svakom dućanu i na svakom uličnom štandu, uvijek srdačan i spreman za šalu, ponekad tužan zbog protoka vremena ili bez nekog posebnog razloga - taj Mlakonja odjednom je nestao. Pa i sam taj nadimak prerastao je u optužbu, u poniženje. Ovako osviješten, shvatio je da ga Merritt sigurno prezire, da ni onaj poljubac što mu ga je jutros dala Nancy nije potaknuo Merrittovu ljubomoru već samo prezir prema Nancy zato što je tako nisko pala. A njegov ulog u toj priči bio je mali prljavi trik koji je naučio u garaži. On je bio nešto poput njezina28MLAKONJAmoralnog pročišćivanja; iskupio je sve njezine mrlje.Kada se sivilo neba počelo pretvarati u plavu boju koja je osvijetlila i ispunila sobu, prišao je krevetu i bacio se na njega, čvrsto hvatajući rub rukama."Volim je", uzviknuo je glasno, "Bože!"Nakon što je to izrekao, nešto je u njemu popustilo, u grlu mu se otopila neka gruda. Zrak je postao čist i osvijetljen svitanjem, a on je zabio lice u jastuk i počeo tiho jecati.U tri sata popodne, automobil Clarka Darrowa teško se vukao na poslijepodnevnom suncu kad ga je zaustavio Mlakonja koji je stajao na pločniku, s prstima zataknutim u džepovima prsluka."Zdravo!" viknuo je Clark, naglo zaustavljajući svoj automobil pokraj Jima. "Nedavno si ustao?" Mlakonja je odmahnuo glavom."Nisam ni spavao. Bio sam nekako nemiran, pa sam jutros dugo šetao po poljima. Upravo sam se vratio u grad.""Mogao sam to i pretpostaviti. I ja se osjećam slično cijeli dan...""Razmišljam o tome da napustim grad", nastavio je Mlakonja, uronjen u svoje misli. "Mogao bih otići na farmu kod ujaka Duna i pomoći mu s poslom. čini mi se da se već predugo motam ovdje."Clark je šutio, a Mlakonja je nastavio:"Možda bih nakon što teta Mamie umre mogao uložiti svoj novac u farmu i napraviti nešto od nje. Svi moji su odande. Imali smo veliko imanje."Clark ga je promatrao sa zanimanjem."Baš čudno", rekao je. "Ovo - ovo je utjecalo na mene na isti način."Mlakonja je oklijevao."Ne znam", počeo je polako, "nešto... nešto u onome što je ta cura prošle noći pričala o gospođi po imenu Diana Manners - toj engleskoj dami - nekako me natjeralo da se zamislim!" Uspravio se i čudno pogledao Clarka. "I ja sam imao obitelj", rekao je prkosno.Clark je klimnuo glavom."Znam."29

"Ja sam posljednji od njih", nastavio je Mlakonja nešto glasnije, "a ne vrijedim ni pišljiva boba. Zovu me Mlakonja, mekani. Ljudi koji su bili nitko i ništa kad je moja obitelj nešto

značila dižu nos kad prolaze pokraj mene na ulici."Clark je šutio."Zato mi je dosta, odlazim danas. A kad se vratim u ovaj grad, vratit ću se kao gospodin."Clark je izvadio maramicu i obrisao vlažne obrve."čini se da nisi jedini kojega je to potreslo", priznao je zamišljeno. "Sve ovo s tim curama koje se tako ponašaju mora prestati. Šteta, ali svi će to morati shvatiti.""Hoćeš reći", upitao je Jim iznenađeno, "da se sve to pročulo?""Pročulo? Pa jasna stvar. Bit će još danas u večernjim izdanjima novina. Doktor Lamar mora nekako spasiti svoj ugled."Jim je stavio ruke na automobilska vrata i pritisnuo lim svojim dugim prstima."Hoćeš reći da je Taylor istražio imaju li oni čekovi pokriće?"Sada je Clark bio iznenađen."Zar nisi čuo što se dogodilo?"Zbunjen izraz na Jimovu licu dovoljno je govorio."Pa", počeo je Clark dramatično, "njih četvero su otvorili još jednu bocu rakije, malo se družili i odlučili šokirati grad - pa su se Nancy i onaj tip Merritt vjenčali u Rockvilleu u sedam sati ujutro."Mlakonjini prsti stvorili su mala udubljenja u metalu. "Vjenčali?""Aha. Kad se otrijeznila, Nancy se nasmrt preplašila i pojurila u grad plačući - pokušala se izvući govoreći da je sve to bila greška. Doktor Lamar je isprva poludio i htio je ubiti Merritta, ali na kraju se sve nekako izgladilo i Nancy i Merritt su otputovali u Savannah vlakom u dva i trideset."Jim je sklopio oči i s naporom suspregnuo navalu mučnine."Šteta", reče Clark filozofski. "Ne mislim na vjenčanje - vjenčanja su u redu, iako ne vjerujem da je Nancy imalo marila za njega. Ali šteta da dobra djevojka kao Nancy povrijedi svoju obitelj na takav način."Mlakonja je ostavio automobil i okrenuo se. U njemu se opet događalo nešto neobjašnjivo, nalik na nekakvu kemijsku promjenu.30MLAKONJA"Kamo ćeš?" upitao je Clark.Mlakonja se okrenuo i nemarno pogledao preko ramena. "Moram ići" promrmljao je. "Dugo nisam spavao, osjećam se loše." "Ah"Na ulici je u tri sata bilo toplo, u četiri još toplije; nad tlom se podizala prašina i prigušivala sunčevu svjetlost da bi je trenutak kasnije vratila; bilo je to poput vječne igre koja se ponavljala kroz beskonačan niz poslijepodneva. No u pola četiri se nad gradom nadvio prvi val tišine, a sjene pod nadstrešnicama i gustim krošnjama drveća postajale su sve duže. Ništa nije bilo važno na ovoj vrućini. Sav život se svodio na vrijeme, na čekanje u vrućini gdje ništa nije bilo bitno osim osvježenja, blagog i milosrdnog poput ženske ruke na umornom čelu. Takva je Georgia gdje se smatra - iako se možda o tome ne govori - da je ovo najveća južnjačka mudrost, pa je nakon nekog vremena Mlakonja krenuo prema biljarskoj sali u ulici Jackson gdje ga je sigurno čekalo prijateljski raspoloženo društvo sa svim starim, njemu dobro poznatim pričama.31:

nun mi ižniif iOko umornog čitatelja koje se na sekundu zadrži na ovom naslovu pretpostavit će da se radi tek o metafori. Priče o šalici i usnama, o svemu što može poći po krivu dok se one ne spoje, o gubitniku i novom gazdi, sve te priče rijetko imaju ikakve veze sa šalicama, usnama, gubitnicima ili gazdama. No ova je priča iznimka. U njoj se radi o vidljivoj i velikoj stvari kao što je to devina stražnjica.Počet ćemo od vrata i krenuti prema repu. Želio bih vam predstaviti gospodina Perrya Parkhursta, starog 28 godina, pravnika koji živi u Toledu. Perry ima pravilne zube, diplomu Harvar-da i razdjeljak po sredini glave. Već ste ga mnogo puta vidjeli - u Clevelandu, Portlandu, St. Paulu, Indianapolisu, Kansas Cityu i tako dalje. Kada Braća Baker iz New Yorka krenu na Zapad, tada svraćaju k njemu dva puta godišnje da bi mu sašili odijela; poduzeće Montmorency & Co. svaka tri mjeseca žurno šalje jednog od svojih mladih zaposlenika da prebroji rupice na Perryevim cipelama. Trenutno vozi domaći dvosjed, ako pozivi, vozit će francuski dvosjed, pa i kineski tenk bude li to u modi. On nalikuje reklami mladog muškarca koji maže kremu na svoja osunčana prsa i svake druge godine putuje na istok radi godišnjice mature.Upoznajte njegovu Ljubav. Njezino ime je Betty Medili i željela bi se ogledati na filmu. Otac joj daje tri stotine dolara mjesečno za odjeću, ima svjetlosmeđe oči i kosu te pernatu lepezu u pet boja. Predstavio bih vam i njezina oca Cyrusa Medilla. Iako izgleda kao čovjek od krvi i mesa, koliko god vam to neobično zvučalo, on je u Toledu poznat kao kralj aluminija. Ali kada u svojem klubu sjedi s dva-tri kralja, kao što su kralj čelika, kralj drva i kralj bronce, tada svi oni izgledaju jednako kao i mi, samo malo jednakije, ako znate na što mislim.Pa sada, u vrijeme božičnih praznika 1919. godine, računajući samo društvena zbivanja na kojima su sudjelovali važni ljudi, u Toledu je bila organizirana četrdeset jedna večera, šesnaest ple-32DEVINA STRAŽNJICA.sova, šest ručkova za mješovito društvo, dvanaest čajanki, četiri muške večere, dva vjenčanja i trinaest turnira bridža. Krajnji učinak svih ovih zbivanja potaknuo je 29. prosinca Perrya Parkhur-sta na konačnu odluku.Ta cura Medili malo bi se udavala, pa se malo ne bi udavala. Toliko se dobro zabavljala u životu da se nije mogla odlučiti na takav završni korak. U međuvremenu su se njihove tajne zaruke toliko razvukle da se činilo kako će svaki čas puknuti pod vlastitom težinom. čovječuljak po imenu Warburton, koji je znao sve o tim stvarima, uvjerio je Perrya da se postavi kao muškarac, izvadi potrebne potvrde, ode u kuću obitelji Medili i kaže joj da će se morati udati za njega ili je sve gotovo. I tako se pojavio sa svojim srcem, potvrdama i ultimatumom, i nije trebalo ni pet minuta pa da se razvije burna rasprava s izljevima otvorene svađe kakva se može vidjeti pri kraju svih dugotrajnih ratova i zaruka. To je dovelo do jedne od onih teških situacija u kojoj se dvoje inače zaljubljenih ljudi usprave, izmjene hladne poglede i zaključe da je sve to bila greška. Nakon toga se obično sočno poljube i uvjeravaju onoga drugoga da je sve bila njihova krivnja. Reci da sam ja kriv! Reci! Hoću čuti da to kažeš!No dok je pomirenje još visjelo u zraku i dok su ga njih dvoje na neki način odlagali kako bi ga potpunije i emotivnije doživjeli kada do njega konačno dođe, trajno ih je prekinuo dvadesetomi-nutni telefonski poziv za Betty koju je nazvala njezina brbljava

teta. Nakon osamnaest minuta, Perry Parkhurst, potaknut ponosom, sumnjom i povrijeđenim egom, odjenuo je svoj dugi krzneni kaput, uzeo svoj svjetlosmeđi mekani šešir i išetao kroz vrata."Gotovo je", promrmljao je isprekidano dok je pokušavao ubaciti u prvu brzinu. "Gotovo je - makar te morao utopiti u benzinu, vrag te odnio!" Ovo posljednje je bilo upućeno automobilu koji je dugo vremena stajao na prilično hladnoj ulici.Odvezao se u centar - to jest, vozio je po brazdama u snijegu koje su vodile u centar. Skvrčio se u sjedalu, previše bezvoljan da bi mario kamo ide.Pred hotelom Clarendon naišao je na foliranta, po imenu Baily, koji je imao velike zube, živio u hotelu i nikada nije bio zaljubljen."Perry", rekao je folirant srdačno kad se automobil zaustavio pokraj njega, "u sobi imam šest litara najluđeg šampanjca koji si ikada kušao. Ako se popneš i pomogneš meni i Martinu Macyu33 Priče i/, doba jazzada ga popijemo, dvije boce su tvoje.""Baily", rekao je Perry napetim glasom, "popit ću taj tvoj šampanjac. Popit ću i posljednju kap, makar me ubio.""Prestani, luđače!" prekori ga folirant nježno. "U šampanjac ne stavljaju metanol. Ovo piće je dokaz da je svijet stariji od šest tisuća godina. Toliko je staro da se čep skamenio. Morat ćeš ga otvarati bušilicom.""Idemo gore", rekao je Perry mračno. "Kada taj čep vidi moje srce, raspast će se od jada."Soba je bila puna onih nevinih hotelskih slika na kojima male djevojčice jedu jabuke, sjede u ljuljačkama i pričaju sa psima. Jedini ostali ukrasi u sobi bile su kravate i žutokosi čovjek koji je u žutom tisku čitao o djevojkama u žutim hlačicama."Ponekad je potrebno krčiti nove puteve..." rekao je žuti dobacujući prijekoran pogled Bailyu i Perryu."Zdravo, Martine Macy", rekao je Perry kratko, "gdje je onaj prastari šampanjac?""čemu žurba? Ovo nije operacija, znaš. Ovo je zabava."Perry je umorno sjeo i prezirno pogledao kravate.Baily je bez žurbe otvorio ormar i izvukao šest otmjenih boca."Skini taj vražji krzneni kaput!" rekao je Martin Macy Perryu. "Ili bi možda htio da otvorimo sve prozore?" "Daj mi šampanjac", rekao je Perry. "Ideš li na maskenbal kod Townsendovih večeras?" "Ne!""Pozvan si?" "Aha""Zašto ne ideš?""Oh, muka mi je od zabava", izjavio je Perry. "Muka mi je. Bio sam na toliko zabava da mi je muka od njih.""Možda ideš na zabavu kod Howarda Tatea?""Ne, kažem ti; muka mi je od zabava.""Pa", reče Macy utješno, "Tateova zabava je ionako samo za brucoše.""Kažem ti...""Ipak, mislio sam da ćeš ići na jednu od njih. Po onome što piše u novinama, nisi propustio nijednu zabavu ovog Božića." "Hm", progunđao je Perry mračno.Odlučio je da više neće ići na zabave. U glavi su mu se mo-

34DEVINA STRAŽNJICAtale uobičajene fraze - taj dio njegova života je završio, završio. A kada čovjek na taj način kaže "završio, završio", možete biti prilično sigurni da je neka žena temeljito završila s njim, da se tako izrazim. Perryu je kroz glavu prošla i druga uobičajena misao, o tome kako je samoubojstvo kukavički čin. Bila je to plemenita misao - topla i nadahnjujuća. Pomislite na sve dobre ljude koje bismo izgubili da samoubojstvo nije tako kukavički čin!Vrijeme je brzo prolazilo i oko šest sati Perry više nije bio nimalo nalik mladiću na reklami za kremu za sunčanje. Izgledao je poput nepotpune skice lika iz nekog šašavog crtanog filma. Sva trojica pjevala su improviziranu pjesmu koju je smislio Baily:"Glupi Perry, od podlih zvijeri,Poznat u gradu da čaj pije;Pleše s tim, s tim se igra,A ubrus mu na gipkom koljenu kao čigra... ""Problem je u tome", rekao je Perry nakon što se počešljao Bailyevim češljem i sada oko glave vezivao narančastu kravatu da bi nalikovao Juliju Cezaru, "što vi nemate pojma o pjevanju. čim ja počnem pjevati tenor, vi, nažalost, također počnete pjevati tenor"."Ja sam prirodni tenor", rekao je Macy umorno. "Samo mi fali vježba, to je sve. Moja teta je govorila da imam dobar glas. Rođeni pjevač.""Pjevači, pjevači, sve sami dobri pjevači", dobacio je Baily dok je istodobno telefonirao. "Ne, neću noćni klub; hoću tipa koji radi noćnu. Hoću onog vražjeg tipa s hranom - hranom! Hoću...""Julije Cezar", objavio je Perry okrenuvši se od ogledala. "čovjek čelične volje i nepokolebljive odlučnosti.""Začepi!" povikao je Baily. "E, da, ovdje gospodin Baily. Donesite nam puno hrane u sobu. Sami odredite koliko. Odmah."Uz neznatne poteškoće spustio je slušalicu, a zatim svečano napeta lica otvorio donju ladicu ormara."Gledaj!" zapovjedio je. U rukama je držao izrezanu ružičastu kockastu tkaninu."Hlače", uzviknuo je ozbiljno. "Gledaj!"Bila je to ružičasta košulja, crvena kravata i ovratnik kakav je nosio junak stripa Buster Brown."Gledajte!" ponovio je. "Kostim za maskenbal kod Townsen-35

da. Ja sam klinac koji nosi vodu slonovima."Perry je nerado morao priznati da je impresioniran."Ja ću biti Julije Cezar", objavio je nakon par trenutaka razmišljanja."Mislio sam da ne ideš!" reče Macy."Ja? Jasno da idem, nikada ne propuštam zabave. Dobro djeluju na živce - poput celera.""Cezar!" uzvikne Baily s gađenjem. "Ne možeš biti Cezar! Maskenbal je na temu cirkusa, a Cezar spada pod Shakespearea. Budi klaun."Perry niječno zanjiše glavom."Ne, bit ću Cezar." Cezar?"Jasno. S kočijom."

Bailyu je sinulo."Tako je. Dobra ideja."Perry je pogledom pretraživao sobu."Posudi mi kućni ogrtač i ovu kravatu", reče konačno. Baily se zamisli."Neće valjati.""Ma hoće, to je sve što mi treba. Cezar je bio divljak. Nitko mi ne može prigovoriti ako dođem kao Cezar-divljak.""Ne", reče Baily usporeno njišući glavom. "Nabavi kostim u dućanu preko puta. Kod Nolaka.""Zatvoren je.""Provjeri."Nakon pet minuta nevezanog razgovora na telefonu javio se slabašan, umoran glas koji je uspio uvjeriti Perrya da je na drugom kraju linije gospodin Nolak i da će njegov dućan biti otvoren do osam radi Townsendova maskenbala. Kada se uvjerio u to, Perry je strpao golemu količinu govedine u usta i ispio svoju trećinu posljednje boce šampanjca. U osam sati i petnaest minuta čovjek u visokom cilindru što stoji pred hotelom Clarendon zatekao ga je kako pokušava upaliti automobil."Smrznuo se", izjavio je Perry mudro. "Od hladnoće. Od hladnog zraka.""Smrznuo se, ha?""Da. Hladan zrak ga je smrznuo.""Neće krenuti?""Ne. Ostavit ću ga ovdje do ljeta. Jedan od onih vrućih kolo-36DEVINA STRAŽNJICAvoških dana će ga otopiti." "Ostavit ćete ga ovdje?""Ma jasno. Neka stoji. Lopov bi morao biti stvarno dobar da ga ukrade. Pozovite mi taksi."čovjek u visokom cilindru pozvao je taksi."Kamo, gospodine?""K Nolaku - po karnevalski kostim."1.Gospođa Nolak je bila niska i neugledna žena koja je nakon Prvog svjetskog rata nakratko pripadala nekoj novonastaloj nacionalnoj skupini. Zbog nesređene situacije u Europi, otada više nije bila potpuno sigurna što je. Dućan u kojem su ona i njezin muž svakodnevno radili bio je polumračan i pomalo sablastan, ispunjen lutkama u oklopima i kineskim kostimima te golemim kartonskim pticama obješenima na stropu. Brojne maske složene u redovima promatrale su posjetitelje iz nejasne pozadine, a uokolo su se mogle naći staklene kutije pune kruna, žezla, dragulja, golemih ukrasa za starinske haljine, kao i boja, marama za glavu i raznobojnih perika.Kad je Perry doteturao do dućana, gospođa Nolak je u ladicu punu ružičastih svilenih čarapa upravo pospremala posljednje artikle nakon napornog dana, ili je barem ona tako mislila."Što biste trebali?" upitala je nevoljko."Želim kostim kočijaša Julij a Hura."Gospođa Nolak je izrazila žaljenje, ali posljednji kostim kočijaša bio je odavno iznajmljen. Upitala ga je da li mu kostim treba za Townsendov maskenbal.

Potvrdio je."Zao mi je", rekla je, "ali mislim da nam nije ostalo ništa što ima veze s cirkusom."Ovo je predstavljalo problem."Hm", rekao je Perry. Odjednom je dobio ideju. "Ako imate komad platna, mogao bih se maskirati u šator.""Žao mi je, ali nemamo ništa slično. Morali biste otići u dućan s namještajem. No imamo lijepe konfederacijske vojničke odo re.""Ne. Neću vojnike."37E SCOTT FIT7CFRALD:da. Ja sam klinac koji nosi vodu slonovima."Perry je nerado morao priznati da je impresioniran."Ja ću biti Julije Cezar", objavio je nakon par trenutaka razmišljanja."Mislio sam da ne ideš!" reče Macy."Ja? Jasno da idem, nikada ne propuštam zabave. Dobro djeluju na živce - poput celera.""Cezar!" uzvikne Baily s gađenjem. "Ne možeš biti Cezar! Maskenbal je na temu cirkusa, a Cezar spada pod Shakespearea. Budi klaun."Perry niječno zanjiše glavom."Ne, bit ću Cezar.""Cezar?""Jasno. S kočijom."Bailyu je sinulo."Tako je. Dobra ideja."Perry je pogledom pretraživao sobu."Posudi mi kućni ogrtač i ovu kravatu", reče konačno. Baily se zamisli."Neće valjati.""Ma hoće, to je sve što mi treba. Cezar je bio divljak. Nitko mi ne može prigovoriti ako dođem kao Cezar-divljak.""Ne", reče Baily usporeno njišući glavom. "Nabavi kostim u dućanu preko puta. Kod Nolaka.""Zatvoren je.""Provjeri."Nakon pet minuta nevezanog razgovora na telefonu javio se slabašan, umoran glas koji je uspio uvjeriti Perrya da je na drugom kraju linije gospodin Nolak i da će njegov dućan biti otvoren do osam radi Townsendova maskenbala. Kada se uvjerio u to, Perry je strpao golemu količinu govedine u usta i ispio svoju trećinu posljednje boce šampanjca. U osam sati i petnaest minuta čovjek u visokom cilindru što stoji pred hotelom Clarendon zatekao ga je kako pokušava upaliti automobil."Smrznuo se", izjavio je Perry mudro. "Od hladnoće. Od hladnog zraka.""Smrznuo se, ha?""Da. Hladan zrak ga je smrznuo.""Neće krenuti?""Ne. Ostavit ću ga ovdje do ljeta. Jedan od onih vrućih kolo-36DEVINA STRAŽNJICAvoških dana će ga otopiti." "Ostavit ćete ga ovdje?"

"Ma jasno. Neka stoji. Lopov bi morao biti stvarno dobar da ga ukrade. Pozovite mi taksi."čovjek u visokom cilindru pozvao je taksi."Kamo, gospodine?""K Nolaku - po karnevalski kostim."1.Gospođa Nolak je bila niska i neugledna žena koja je nakon Prvog svjetskog rata nakratko pripadala nekoj novonastaloj nacionalnoj skupini. Zbog nesređene situacije u Europi, otada više nije bila potpuno sigurna što je. Dućan u kojem su ona i njezin muž svakodnevno radili bio je polumračan i pomalo sablastan, ispunjen lutkama u oklopima i kineskim kostimima te golemim kartonskim pticama obješenima na stropu. Brojne maske složene u redovima promatrale su posjetitelje iz nejasne pozadine, a uokolo su se mogle naći staklene kutije pune kruna, žezla, dragulja, golemih ukrasa za starinske haljine, kao i boja, marama za glavu i raznobojnih perika.Kad je Perry doteturao do dućana, gospođa Nolak je u ladicu punu ružičastih svilenih čarapa upravo pospremala posljednje artikle nakon napornog dana, ili je barem ona tako mislila."Što biste trebali?" upitala je nevoljko."Želim kostim kočijaša Julija Hura."Gospođa Nolak je izrazila žaljenje, ali posljednji kostim kočijaša bio je odavno iznajmljen. Upitala ga je da li mu kostim treba za Townsendov maskenbal.Potvrdio je."Zao mi je", rekla je, "ali mislim da nam nije ostalo ništa što ima veze s cirkusom."Ovo je predstavljalo problem."Hm", rekao je Perry. Odjednom je dobio ideju. "Ako imate komad platna, mogao bih se maskirati u šator.""Žao mi je, ali nemamo ništa slično. Morali biste otići u dućan s namještajem. No imamo lijepe konfederacijske vojničke odo re.""Ne. Neću vojnike."37E SCOTT PITZGERA1.D: Priče i/.dobajazza"Imamo i vrlo zgodan kostim kralja." Odmahnuo je glavom."Neka gospoda", nastavila je s vjerom u povoljan rezultat, "nose visoke šešire i duge sakoe i idu na maskenbal kao cirkuski najavljivači - ali ponestalo nam je visokih šešira. Mogu vam dati nešto dlaka da napravite brkove.""Hoću nešto posebno.""Nešto... da vidimo. Pa, imamo lavlju glavu, gusku i devu...""Devu?" Perryevu maštu trenutno je obuzela ova vizija i on se očajnički uhvatio za nju."Da, ali za taj su kostim potrebne dvije osobe.""Kostim deve, to je ideja. Dajte da vidim."Gospoda Nolak je skinula kostim deve s gornje police. Na prvi pogled se činilo da se sastoji samo od vrlo mršave, koščate glave i prilično velike grbe, ali kad su ga razvukli, ispostavilo se da ima tamno smeđi trošan trup izgleda, napravljen od debele pamučne tkanine."Vidite da je to kostim za dvoje", objasnila je gospođa Nolak držeći devu s izrazom iskrenog divljenja. "Ako imate nekog prijatelja, on bi se mogao odjenuti u jedan njegov

dio. Vidite da ima nogavice za dvije osobe. Jedan par nogavica je za čovjeka sprijeda, a drugi za onog straga. Onaj koji je naprijed gleda kroz ove rupe, a onaj straga mora se sagnuti i pratiti ga.""Isprobajte ga", zahtijevao je Perry.Gospođa Nolak je poslušno ugurala svoje mačkasto lice u devinu glavu i žestoko je protresla lijevo-desno. Perry je bio opčinjen. "Kako se glasa deva?""Što?" upitala je gospođa Nolak kad se ponovo pojavilo njezino lice, pomalo prljavo od maske. "Oh, kakav zvuk ispušta? Pa, ona nekako zavija.""Dajte da se pogledam u ogledalu."Perry je navukao glavu kostima pred širokim ogledalom i vrtio se ocjenjujući svoj izgled. Zahvaljujući slabom svjetlu, izgled je bio izuzetno zadovoljavajući. Lice deve je predstavljalo čisti izražaj pesimizma ukrašen brojnim brazdama, a mora se priznati da je tijelo kostima bilo u potpuno zapuštenom stanju, tipičnom za deve - ustvari, trebalo ga je oprati i ispeglati - ali nije se moglo poreći da je kostim bio vrlo poseban. Bio je veličanstven. Privukao bi pažnju u bilo kojem društvu, naročito zbog te sjetne po-38DIVINA STRAŽNJICAjave i onoga gladnoga pogleda koji je vrebao iz njegovih tamnih očiju."Vidite da je kostim za dvije osobe", ponovila je gospođa No-lak.Perry je skupio tijelo i noge kostima te ih obavio oko sebe, vezujući stražnje noge oko struka poput pojasa. Opći je dojam bio loš. Štoviše, izgledao je kao nekakvo svetogrđe - poput onih srednjovjekovnih slika svećenika koje je đavo svojim čarolijama pretvorio u zvijeri. U najboljem slučaju nalikovao je na grbavu kravu koja čuči među nekakvim dekama."Ne izgleda mi baš nešto", pobunio se Perry tužno."Ne", rekla je gospoda Nolak, "vidite da je to kostim za dvije os obe."Perry je smislio rješenje."Što vi radite večeras?""Oh, ja nikako ne mogu...""Ma dajte", ohrabrivao ju je Perry. "Naravno da možete! Evo! Budite dobri i uskočite u ove stražnje noge."Trebalo mu je nešto vremena da ih pronađe i izazovno rastegne njihove razjapljene nogavice. Ali činilo se da gospođa Nolak nije bila voljna surađivati. S nelagodom je uzmaknula."Oh, ne...""Dajte! Možete biti naprijed ako želite. Ili ćemo bacati novčić. Nadoknadit ću vam trud."Gospođa Nolak je čvrsto stisnula usne."E, sada je dosta!" rekla je odlučno. "Nitko od naših klijenata se nije ovako ponašao. Moj suprug...""Imate supruga?" prekinuo ju je Perry. "Gdje je?""Kod kuće.""Koji vam je broj telefona?"Nakon dosta duge diskusije dobio je telefonski broj rezidencije Nolak i stupio u kontakt s onim istim slabašnim, umornim glasom s kojim je već razgovarao ranije. No iako je bio zatečen i pomalo zbunjen Perryevom nevjerojatnom logikom, gospodin Nolak se čvrsto

držao svojeg stajališta. Pristojno i odlučno je odbio igrati ulogu stražnjeg dijela deve za gospodina Parkhursta.Nakon što je spustio slušalicu, ili točnije, nakon što mu je spuštena slušalica, Perry je sjeo na tronožac da bi razmislio o svemu. U glavi je vrtio imena prijatelja koje bi mogao nazvati, a zatim je zastao kad se maglovito i pomalo tužno sjetio imena39 Priče iz doba ja zzaBetty Medili. Obuzela ga je sentimentalna misao. Upitat će nju. Njihova ljubavna veza je završila, ali ona mu neće moći odbiti ovu posljednju molbu. To sigurno nije bilo previše - tražiti da mu pomogne u ispunjavanju društvene funkcije samo tu jednu kratku večer. Ako pak ona bude uporno tražila, prepustit će joj prednji dio deve, a on će biti odostraga. Bio je zadovoljan svojom plemenitošću. Njegov um se čak ispunio ružičastim snovima o nježnom pomirenju ispod devina kostima - tamo gdje su mogli biti skriveni od čitavog svijeta... "Odlučite već jednom."Zapovjedni ton gospođe Nolak razbio je njegova nježna maštanja i potaknuo ga na akciju. Zgrabio je telefonsku slušalicu i nazvao broj Medillovih. Gospođica Betty nije bila kod kuće, izašla je na večeru.Tada, kada se sve činilo izgubljenim, u dućan je ušla buduća stražnjica deve i radoznalo se ogledala oko sebe. Bila je to uvenula, prehlađena osoba otužna izgleda. Kapa mu je bila navučena nisko na čelo, brada spuštena, kaput mu se spuštao do cipela, izgledao je istrošeno, bijedno i - bez obzira na postojanje humanitarne udruge Vojska Spasa - bespomoćno. Predstavio se kao vozač taksija što ga je jedan gospodin unajmio ispred hotela Clarendon. Rečeno mu je da čeka pred dućanom, ali je čekao već neko vrijeme i posumnjao da je gospodin pobjegao kroz stražnja vrata kako ne bi platio vožnju - što gospoda ponekad čine - pa je ušao. Spustio se na tronožac."Želiš li ići na zabavu?" upitao ga je Perry odrješito."Moram raditi", odgovorio je vozač taksija tužno. "Ne smijem izgubiti posao.""Radi se o vrlo dobroj zabavi.""Ovo je vrlo dobar posao.""Ma daj!" nagovarao ga je Perry. "Budi drug. Pogledaj - zar nije lijepo!" Podigao je kostim deve i taksist ga je podrugljivo pogledao."Ha!"Perry je grozničavo prekopavao po kostimu."Pogledaj!" uzviknuo je oduševljeno držeći nakupinu tkanine. "Ovo je tvoj dio. Ne moraš ništa govoriti. Trebaš samo hodati - ponekad i sjesti. Ti si zadužen za sjedenje. Razmisli o tome. Ja ću cijelo vrijeme biti na nogama, a ti možeš povremeno i sjediti. Ja mogu sjesti jedino kad legnemo, a ti možeš sjediti - o, zapravo40DEVINA STRAŽNJICAu bilo kojem trenutku. Vidiš?""Što je to?" upitao je taksist nesigurno. "Plašt?""Ni govora", odgovorio je Perry prkosno. "To je deva.""Ha?"Zatim je Perry spomenuo određenu svotu novca i razgovor je iz nevezanog buncanja prešao u praktične sfere. Perry i taksist isprobali su kostim ispred ogledala."Ti to ne vidiš", objasnio je Perry uzbuđeno škiljeći kroz rupe na glavi deve, "ali časna

riječ, čovječe, izgledaš jednostavno sjajno! časna riječ!"Mrmljanje iz grbe je označilo prihvaćanje ovog ponešto sumnjivog komplimenta."časna riječ, izgledaš sjajno!" ponovio je Perry uzbuđeno. "Pokreni se malo."Stražnje noge su krenule prema naprijed stvarajući dojam mješanca mačke i deve kad se uzdignutih leđa sprema na skok."Ne, kreni ustranu."Devini kukovi su se pomaknuli ustranu; svaka trbušna plesačica pozavidjela bi joj na ovom pokretu."Dobro, zar ne?" tvrdio je Perry okrenuvši se prema gospođi Nolak da bi dobio njezinu podršku."Izgleda divno", složila se gospođa Nolak."Uzet ćemo ga", reče Perry.Smotuljak je našao mjesto pod Perryevom rukom i oni su napustili dućan."Na zabavu!" zapovjedio je vozaču dok je zauzimao mjesto straga."Koju zabavu?""Na maskenbal.""Gdje?"Ovo je predstavljalo novi problem. Perry se pokušao sjetiti, ali imena svih ljudi koji su organizirali zabave u ovo praznično vrijeme plesala su pred njegovim očima bez ikakva reda. Mogao je upitati gospođu Nolak, ali kad je pogledao kroz prozor, vidio je da je dućan utonuo u mrak. Gospođa Nolak je već bila otišla i pretvorila se u malu, daleku smeđu mrlju na snijegom pokrivenoj ulici."Vozi prema centru grada", naredio je Perry samopouzdano. "Ako vidiš zabavu, stani. Inače vozi dok ti ja ne kažem da smo stigli."41E SCOTI FITZGERALD:Uronio je u maglovite snove i misli su mu opet odlutale prema Betty - učinilo mu se da su se posvađali zato što je odbila ići na zabavu u ulozi devine stražnjice. Upravo je tonuo u lagan dri-jemež kada ga je probudio taksist koji je otvorio vrata i protresao mu ruku."Stigli smo, valjda."Perry je sneno pogledao oko sebe. Prugasta tenda vodila je od pločnika do široke sive kamene kuće iz koje se čula izvrsna jazz glazba. Prepoznao je kuću Howarda Tatea."Naravno", složio se, "to je to! Tateova zabava je večeras. Sigurno su svi ovdje.""Nego", rekao je vozač nervozno nakon što je još jednom pogledao tendu, "jesi li siguran da ovi ljudi neće imati ništa protiv toga što ja dolazim?"Perry se ponosno uspravio."Ako ti itko išta prigovori, samo reci da si dio mojega kosti-mačinilo se da je pomisao o njemu samome kao dijelu kostima podigla osobno samopouzdanje vozača. "U redu", izjavio je nevoljko.Perry je zakoračio pod tendu i počeo razmatati kostim. "Idemo", zapovjedio je.Nekoliko minuta kasnije moglo se vidjeti kako sjetna deva gladna pogleda ispušta paru iz usta, ali i sa strane grbe, te ulazi u rezidenciju Howarda Tatea, prolazi pokraj zaprepaštenog vratara bez ikakva objašnjenja i kreće prema stubama koje su vodile u plesnu dvoranu. Životinja je hodala neodređenim korakom koji je varirao između nesigurnog stupanja i stampeda, ali najbolje bismo ga opisali kao kolebljiv. Deva je

hodala kolebljivo - i dok se kretala, naizmjence se širila i skupljala poput divovske harmonike.3.Kao što svaki žitelj Toleda dobro zna, obitelj Howarda Tatea je najmoćnija u gradu. Prije nego što je postala gospođa Tate u Toledu, supruga Howarda Tatea bila je gospođica Todd u Chi-cagu. Obitelj Tate stvara privid one neprirodne jednostavnosti koja je postala karakteristična za američku aristokraciju. Tateovi42DEVINA STRAŽNJICAsu postali ljudi koji govore o svinjama i farmama i upućuju vam hladne poglede ako pritom izgledate nezainteresirano. Na večerama radije ugošćuju zaposlenike nego prijatelje, tiho troše velike količine novca i, odustajući od nadmetanja s konkurencijom, polako tonu u dosadu.Večerašnja zabava je organizirana za malu Millicent Tate, pa iako su bili prisutni uzvanici svih dobnih skupina, plesači su bili uglavnom srednjoškolci i studenti - mladi oženjeni parovi bili su na Townsendovom cirkuskom maskenbalu u klubu Tally-ho. Gospođa Tate je stajala na ulazu u dvoranu, pratila Millicent pogledom i ohrabrujuće joj se osmjehivala kad god bi uhvatila njezin pogled. Uz nju su stajale dvije sredovječne ulizice, koje su govorile o tome kako je Millicent upravo savršeno divno dijete. Upravo tada je gospođa Tate osjetila kako je netko čvrsto hvata za suknju - njezina najmlađa kći Emily bacila se u majčin zagrljaj uz uzdah "Ooh!""Emily, što se dogodilo?""Mama", rekla je Emily preplašeno, ali razgovijetno, "nešto je vani na stubama." "Što?""Nešto je vani na stubama, mama. Mislim da je veliki pas, mama, ali ne izgleda kao pas.""O čemu pričaš, Emily?"Ulizice su zainteresirano istegnule vratove."Mama, to izgleda kao - kao deva."Gospođa Tate se nasmijala."Vidjela si neku sjenu, dušo, to je sve.""Ne, nisam. Ne, to je neka stvar, mama, velika stvar. Htjela sam se spustiti i provjeriti da li dolje ima još ljudi, a taj pas ili nešto slično se penjao po stubama. Penjao se čudno, mama, kao da je šepav. Ugledao me i čudno zarežao, a onda se poskliznuo na odmorištu i ja sam pobjegla."Smijeh gospođe Tate je utihnuo."Dijete je sigurno vidjelo nešto", rekla je.Ulizice su se složile da je dijete sigurno vidjelo nešto - i u tom trenutku su sve tri žene instinktivno zakoraknule unatrag od vrata jer su se iza njih začuli zvukovi prigušenih koraka.A zatim su se začula tri zapanjena uzdaha kad se iza ugla počeo ukazivati taman, smeđi oblik i gospođe su ugledale veliku zvijer koja ih je gladno promatrala.43

"Ooh!" zavapila je gospođa Tate. "O-o-oh!" zavapile su dame složno.Deva se iznenada pogrbila i uzdasi su se pretvorili u krikove."Oh - pogledajte!" "Što je to?"Ples je prekinut, ali plesači koji su pojurili prema vratima stekli su sasvim drukčiji dojam

o uljezu; ustvari, mladi su gosti odmah posumnjali da se radi o nastupu, o plaćenom zabavljaču koji je pozvan da nasmije goste. Stariji momci promatrali su ovaj prizor pomalo prezirno i s rukama u džepovima lijenim su se korakom približili vratima, smatrajući ovaj nastup uvredom za svoju inteligenciju. Ali djevojke su ispuštale uzbuđene povike."To je deva!""Pa to je nešto najčudnije što smo ikada vidjele!"Deva je neodlučno zastala na ulazu, blago se njišući. činilo se da promatra sobu opreznim, ocjenjivačkim pogledom; zatim, kao da je odjednom donijela odluku, okrenula se i brzo oteturala kroz vrata.Gospodin Howard Tate upravo je izašao iz biblioteke u prizemlju i razgovarao s nekim mladićem u hodniku. Odjednom su odozgo začuli viku praćenu tupim udarcima nakon čega se u podnožju stubišta iznenada pojavila velika smeđa zvijer kojoj se nekamo žurilo."Koji je ovo vrag?!" trgnuo se gospodin Tate.Zvijer se ponosno uspravila i nesigurnim korakom krenula prema izlazu, odajući pritom dojam izuzetnog dostojanstva, kao da se upravo sjetila važnog dogovora na koji mora stići. Zapravo, njezine prednje noge počele su lagano trčati."čekaj malo", zapovjedio je gospodin Tate. "čekaj! Drži ga, Butterfield! Drži ga!"Mladić je uhvatio stražnji dio deve u čvrst zagrljaj i nakon što je prednji dio shvatio da je kretanje nemoguće, prekinuo je daljnje napore da pobjegne te pomireno, i pomalo nervozno, stao na mjestu. U tom trenutku se niz stubište sjurila gomila mladih ljudi. Sumnjajući da bi nepozvani gost mogao biti bilo što, od inventivnog provalnika do bjegunca iz umobolnice, gospodin Tate je izdavao stroge naredbe mladiću koji ga je uhvatio:"Drži ga! Uvedi ga ovamo; sad ćemo vidjeti o čemu se radi."Deva je poslušno krenula u biblioteku, a gospodin Tate je za-44DEVINA STRAŽNJICAključao vrata, izvukao revolver iz ladice u stolu i naložio mladiću da joj skine glavu. Zatim je zapanjeno uzdahnuo i vratio revolver na mjesto."Perry Parkhurst!" uzviknuo je zaprepašteno."Došao sam na krivu zabavu, gospodine Tate", rekao je Perry pokunjeno. "Nadam se da vas nisam preplašio.""Pa, svakako si nam priredio uzbuđenje, Perry." Shvatio je što se dogodilo. "Sigurno si krenuo na zabavu kod Townsenda.""To mi je bila namjera.""Dopustite mi da vam predstavim gospodina Butterfielda." Zatim se okrenuo prema Perryu: "Butterfield će nekoliko dana biti kod nas u gostima.""Malo sam zalutao", mrmljao je Perry. "Vrlo mi je žao.""Ne morate se ispričavati; to je najnormalnija stvar. I sam namjeravam otići tamo, nabavio sam kostim klauna." Okrenuo se Butterfieldu. "Mogli biste promijeniti mišljenje i pridružiti nam se.Mladić je odbio prijedlog. Umjesto toga se spremao u krevet."Jeste li za piće, Perry?" predložio je gospodin Tate. "Može, hvala.""Oh", dodao je Tate brzo, "zaboravio sam na vašeg... prijatelja." Pokazao je na stražnji dio deve. "Nisam želio biti nepristojan. Je li to netko koga poznam? Otkrijte ga."

"On nije moj prijatelj", požurio je s objašnjenjem Perry. "Samo sam ga unajmio.""Pije li?""Piješ li?" upitao je Perry izvijajući tijelo da bi se okrenuo. Začuo se prigušen potvrdni odgovor."Naravno da pije!" rekao je gospodin Tate prijateljski. "Prava deva mora biti u stanju popiti dovoljno za tri dana.""Slušajte", rekao je Perry nervozno, "on nije baš prigodno odjeven. Ako mi date bocu, ja ću mu je dodati ispod kostima i on može popiti gutljaj tamo unutra."Nakon ovog prijedloga, ispod tkanine se začuo veseo pljesak. Kada se pojavio konobar s bocama, čašama i gaziranom vodom, jedna je boca završila ispod kostima; moglo se čuti kako šutljivi partner otpija duge i česte gutljaje.čitav sat je protekao u ugodnom druženju. U deset sati je gospodin Tate ustvrdio da bi mogli krenuti. Odjenuo je svoj ko-45Y. SCOTT FITZGERALD:stim klauna, Perry je navukao devinu glavu, a zatim su usporedo propješačili kratak put od Tateove kuće do kluba Tallyho.Cirkuski maskenbal je bio u punom zamahu. Unutar dvorane bio je podignut golem šator, a do zidova su bili postavljeni redovi štandova gdje su se predstavljale razne cirkuske atrakcije; no trenutno su bili pusti jer se na podiju okupila glasna, nasmijana gomila mladosti i boja - klaunovi, bradate žene, akrobati, jahači konja, upravitelji cirkusa, tetovirani muškarci i kočijaši. Town-sendovi su odlučili osigurati uspjeh zabave, pa je iz njihove kuće diskretno prebačena velika količina alkohola koji je sada tekao u potocima. Uzduž zida oko prostorije je bila razvučena zelena traka sa strelicama koje su izgubljenima davale uputu "Pratite zelenu liniju!" Zelena linija je vodila do šanka, gdje su goste čekali kokteli i tamno zelene boce bez oznaka.Na zidu iznad šanka bila je obješena još jedna traka sa strelicom, crvena i valovita, ispod koje je bila ispisana uputa: "Sada slijedite ovu strelicu!"Ali čak i usred šarenila kostima i dobrog raspoloženja, pojavljivanje deve je uzrokovalo neznatnu pomutnju i Perrya je smjesta okružila znatiželjna, nasmijana gomila nastojeći odrediti identitet ove zvijeri koja je stajala pokraj širokog ulaza i promatrala plesače svojim gladnim, sjetnim pogledom.A onda je Perry ugledao Betty - stajala je ispred jednog štanda i razgovarala s osobom kostimiranom u policajca. Betty je nosila kostim egipatske krotiteljice zmija: njezina svjetlosmeđa kosa bila je skupljena u pletenice i provučena kroz bakrene prstenove, a na glavi je nosila svjetlucavu istočnjačku tijaru. Njezino blijedo lice bilo je obojano u toplu i svjetlucavu maslinastu boju, a na rukama i na otkrivenom dijelu leđa uvijale su se nacrtane zmije s očima otrovno zelene boje. Nosila je sandale, a suknja joj je bila razrezana u visini koljena, pa su pri hodanju provirivale tanke zmije iscrtane iznad njezinih golih gležnjeva. Oko vrata joj je bila omotana svjetlucava kobra. Sve u svemu, bio je to zgodan kostim koji je nervoznije starije žene tjerao da ustuknu kad bi prolazila pokraj njih, a one neljubaznije su komentirale kako je to "nedopustivo" i "potpuno neprimjereno".No vireći kroz devine nejasne oči, Perry je vidio samo njezino živo, ushićeno lice koje je zračilo od uzbuđenja; energične i izražajne kretnje njezinih ruku i ramena činile su je posebno primijećenom u svakom društvu. Bio je opčinjen, i ta ga je op-

46DEVINA STRAŽNJICAčinjenost otrijeznila. Pred očima su mu se sve jasnije vrtjeli događaji proteklog dana - u njemu se probudila strast i želja da je odvuče iz gomile te je krenuo prema njoj, ali se deva tek neznatno rastegnula jer je zaboravio izdati odgovarajuću zapovijed svojem stražnjem dijelu.I, nakon što se cijeli dan gorko i podrugljivo poigravala s njim, prevrtljiva sudbina ga je htjela nagraditi za sve pretrpljene neprilike. Sudbina je natjerala svjetlosmeđe oči krotiteljice zmija da se okrenu prema devi i navela je da se nagne prema čovjeku kraj sebe i upita: "Tko je to? Ta deva?""Pojma nemam."Ali onaj čovječuljak po imenu Warburton, sveznalica, mislio je da mora izložiti svoje mišljenje:"Došla je s gospodinom Tateom. Mislim da je jedan njezin dio vjerojatno gospodin Warren Butterfield, arhitekt iz New Yor-ka koji je kod Tateovih u posjetu."Nešto se pokrenulo u Betty Medili - ta poznata radoznalost koju provincijalne djevojke iskazuju prema posjetiteljima iz drugih mjesta."Oh", rekla je ležerno nakon kraće stanke.Kada je završio sljedeći ples, Betty i njezin partner našli su se pokraj deve. Potpuno slobodno, kao što je to bilo uobičajeno na ovakvom maskenbalu, ona je ispružila ruku i nježno pogladila devin nos."Zdravo, devo."Deva se nervozno promeškoljila."Bojiš me se?" pitala je Betty pomalo razočarana. "Nemoj se bojati. Vidiš, ja sam krotiteljica zmija, ali znam i s devama."Deva je nisko spustila glavu, a netko je dobacio očiglednu primjedbu na temu ljepotice i zvijeri.Gospođa Townsend se pridružila grupi."E pa gospodine Butterfield", rekla je vjerujući kako razjašnjava situaciju, "ne bih vas prepoznala."Perry se ponovo naklonio i veselo nasmijao ispod svoje maske."A tko je taj gospodin s vama?" upitala je."Oh", reče Perry ispod debele tkanine koja je prigušila njegov glas i učinila ga potpuno neprepoznatljivim, "on nije gospodin, gospođo Townsend. On je samo stražnji dio mog kostima."Gospođa Townsend se nasmijala i udaljila. Perry se opet ok-47T-. SCOTT FITZGERAI.D:renuo prema Betty."Dakle tako", pomislio je, "eto koliko joj je stalo! Na dan našeg prekida ona započinje flert s drugim muškarcem - i to strancem."Gonjen neobjašnjivim porivom, on je nježno gurne ramenom i sugestivno pokaže glavom prema hodniku, dajući joj do znanja kako želi da ostavi svojeg partnera i krene s njim."Zbogom, Rus", dobacila je svojem partneru. "Uhvatila me ova zločesta deva. Kamo idemo, Prinče Zvijeri?"

Plemenita životinja nije odgovorila, već se šutke kretala u smjeru skrivenog kutka na sporednim stubama.Betty je sjela, a nakon kratkotrajne zbunjenosti dok su se iz njezine unutrašnjosti čule prigušene zapovijedi i zvukovi žive rasprave, deva se smjestila uz nju sa stražnjim nogama neudobno rastegnutim preko dviju stuba."Onda", reče Betty veselo, "što kažeš na našu zabavu?"Životinja je izrazila zadovoljstvo zabavom tako što je ushićeno kružila glavom i veselo udarala kopitima o tlo."Ovo mi je prvi put da sam izašla s muškarcem koji ima pomoćnika sa sobom" - pokazala je na devine stražnje noge - "ili što god to bilo.""Oh", promrmljao je Perry, "on je slijep i gluh.""Vjerojatno ti je prilično naporno - mislim, sigurno ti je teško hodati, bez obzira na trud."Deva je tužno objesila glavu."Voljela bih da kažeš nešto", nastavila je Betty umiljato. "Reci da ti se sviđam, devo. Reci da sam lijepa. Reci da bi željela pripadati lijepoj krotiteljici zmija."Deva zaklima glavom."Hoćeš li plesati sa mnom, devo?"Deva izjavi da će pokušati.Betty je s devom provela pola sata. Znači, svim novim pri-došlicama je posvećivala barem pola sata. To je obično dovoljno. Kad bi prilazila novom muškarcu, ostali kandidati bi se raštrkali na sve strane poput kolone vojnika koja je naišla na vatru iz mitraljeza. I tako je Perry Parkhurst dobio jedinstvenu priliku da vidi svoju ljubav onako kako je drugi vide. Našao se usred otvorenog flerta!48DEVINA STRAŽNJICA4.Ovaj čarobni trenutak nježne veze prekinut je zvucima iz dvorane; počinjao je bal. Betty i deva pridružili su se masi, njezina potamnjela ruka bila je lagano položena na njegovu ramenu i otvoreno pokazivala njihovu povezanost.Kad su ušli u dvoranu, parovi su već bili raspoređeni oko stolova do zidova. Gospođa Townsend, koja je briljirala kao jahačica, iako s ponešto predebelim nogama, stajala je u sredini i vodila program zajedno s cirkuskim najavljivačem. Dala je znak muzičarima i svi su ustali i započeli plesati."Zar ovo nije sjajno!" uzdahnula je Betty. "Hoćeš li moći plesati?"Perry je veselo zaklimao glavom. Odjednom je osjetio ushit. Uostalom, bio je u situaciji na kojoj bi mu pozavidjela većina ljudi - imao je priliku promatrati ponašanje svoje ljubavne partnerice bez njezina znanja.I tako je Perry zaplesao. Kažem zaplesao, ali to se ne bi moglo nazvati plesom ni u najluđim snovima muze plesa Terpsihore. Njegova partnerica morala je položiti svoje ruke na njegova ukočena ramena i vući ga po plesnom podiju dok je njegova golema glava mrtvo visjela preko njezina ramena, a noge neuspješno pokušavale slijediti korak. Njegov stražnji dio plesao je potpuno drukčije, uglavnom skačući s jedne noge na drugu. Pošto nije mogao vidjeti što se događa oko njega, stražnji dio je za svaki slučaj pomicao noge kada god bi se začula muzika. Stoga se često moglo vidjeti kako prednji dio deve stoji na mjestu dok stražnje noge održavaju odrješit tempo, što bi kod svakog

osjećajnijeg promatrača izazvalo samilostan dojam.Deva je bila vrlo popularan partner na plesnom podiju. Isprva je plesala s visokom damom pokrivenom sijenom koja je veselo objavila da predstavlja stog sijena i prijetvorno preklinjala devu da je ne pojede."Ne bih imala ništa protiv kad ste tako slatki", izjavila je deva galantno.Svaki put kad bi najavljivač objavio da je vrijeme za promjenu partnera, on bi živo pojurio prema Betty koja je plesala s hrenovkom od kartona, bradatom ženom ili nekim drugim likom. Ponekad bi uspio stići do nje prvi, ali obično su njegovi napori bili49

neuspješni te bi završili intenzivnim svađama unutar kostima."Za ime Božje", prosiktao bi Perry kroz stisnute zube, "življe malo! Mogao sam stići do nje da si pokrenuo noge.""Trebao si mi reći na vrijeme!""I jesam, kvragu.""Ovdje ne vidim apsolutno ništa.""Samo me trebaš slijediti. Ovo je kao da vučem vreću pijeska za sobom.""Možda bi htio probati kako je biti odostraga.""Daj šuti! Da te ovi ljudi vide, dobio bi najgore batine u životu. Izgubio bi svoju dozvolu za taksi!"Perrya je iznenadilo kako je lako izgovorio ovu monstruoznu prijetnju, ali činilo se da je ona primirila njegova partnera koji je nešto ljutito promrmljao, a zatim posramljeno ušutio.Najavljivač se popeo na klavir i pokretom ruke zatražio tišinu u dvorani."Nagrade!" uzviknuo je. "Priđite bliže!""Ura! Nagrade!"Krug oko najavljivača se suzio. Prilično zgodna djevojka koja se usudila doći prerušena u bradatu ženu drhtala je od uzbuđenja, očekujući da će biti nagrađena za ružnoću. čovjek koji je čitavo popodne proveo iscrtavajući tetovaže po tijelu promatrao je zbivanja iz posljednjeg reda, crveneći se od jarosti svaki put kad bi mu netko rekao kako je nagrada sigurno njegova."Dame i gospodo, sudionici ovog cirkusa", objavio je najavljivač veselo, "siguran sam da ćete se složiti kako smo se svi dobro zabavili. Sada ćemo nagradama odati dužnu počast najuspjelijima. Gospođa Townsend me zamolila da dodijelim nagrade. Prva nagrada je namijenjena dami čiji je kostim večeras bio najzanimljiviji, najprikladniji" - u tom trenutku je bradata dama rezignirano uzdahnula - "i najoriginalniji". čuvši ove riječi, gospođa pod stogom sijena je naćulila uši. "Siguran sam da će svi prisutni podržati odluku. Prvu nagradu je dobila gospođa Betty Medili, šarmantna egipatska krotiteljica zmija." Začuo se glasan pljesak, najviše od muške publike, i gospođica Betty Medili, kojoj su se obrazi pod maslinastom bojom ljupko zacrvenjeli, prošla je kroz gomilu da primi svoju nagradu. Najavljivač joj je uz nježan pogled dodao i golem buket orhideja."A sada", nastavio je, ogledavajući se oko sebe, "sljedeća nagrada je za najoriginalniji i najzabavniji muški kostim. Ova na-50DEVINA STRAŽNJICAgrada bez ikakve konkurencije pripada našem gostu, gospodinu koji je ovdje u posjetu za

koji se nadamo da će biti dug i veseo - ukratko, plemenitoj devi koja nas je sve zabavljala svojim gladnim pogledom i sjajnim plesanjem tijekom cijele večeri."Najavljivač je završio svoj govor i začuo se buran pljesak i povici odobravanja, jer su se svi slagali tim izborom. Nagrada, velika kutija cigara, položena je na stranu zato što je deva nije mogla osobno primiti zbog svoje figure."A sada", nastavio je najavljivač, "ples ćemo završiti vjenčanjem Veselosti i Ludosti!"Poredajte se u svadbenu procesiju, lijepa krotiteljica zmija i plemenita deva idu na čelo!"Betty je veselo doskakutala naprijed i zagrlila devin vrat svojom rukom maslinaste boje. Za njima se stvorio red malih dječaka, curica, seoskih luda, krupnih gospođa, mršave gospode, gutača mačeva, domorodaca s Bornea te ljudi bez ruku; mnogi od njih već su bili prilično pijani, uzbuđeni, sretni i opijeni svjetlima i bojama oko sebe te poznatim licima koja su pod neobičnim pe-rikama i barbarskim bojama izgledala sasvim drukčije. Iz truba i saksofona krenula je sumanuta svadbena melodija izvedena uz bogohulnu sinkopu - i marš je počeo."Zar ti nije drago, devo?" upitala je Betty slatkim glasom dok su silazili. "Zar ti nije drago što ćemo se vjenčati i što ćeš zauvijek pripadati lijepoj krotiteljici zmija?"Devine prednje noge su poskočile izražavajući veliku radost."Velečasni! Velečasni! Gdje je velečasni?" začuli su se glasovi iz gomile. "Tko će biti svećenik?"Na poluotvorenim vratima ostave užurbano se pojavila glava debelog crnca Jumba, koji je dugi niz godina radio kao konobar u klubu Tallyho."O, Jumbo!""Pozovite starog Jumba. On je pravi čovjek za to!" "Što kažeš, Jumbo? Hoćeš li obaviti vjenčanje?" "Daa!"četvorica šaljivaca zgrabila su Jumba, skinuli mu pregaču i doveli ga do podija na suprotnom kraju dvorane. Tamo su mu skinuli ovratnik i namjestili ga naopako, čime je postao nalik svećeniku. Masa se razdvojila u dva reda, ostavljajući prolaz u sredini za mladenku i mladoženju."Dame i gospodo", zagrmio je Jumbo, "ovdje imam i Bibliju51E SCOTT EITZGERAED: pr;-: • a d . jazz*i sve što treba."Iz unutrašnjeg džepa sakoa izvukao je zgužvanu Bibliju."Daa! Jumbo ima Bibliju!""Kladim se da ima sav svećenički pribor!"Krotiteljica zmija i deva zajedno su se popeli kroz bučni dvored i stali pred Jumbom."Gdje su ti dokumenti, devo?"čovjek u blizini je trknuo Perrya laktom."Daj mu bilo kakav komad papira."Perry je zbunjeno prekopavao po svojem džepu, pronašao presložen papir i progurao ga kroz devina usta. Jumbo gaje držao naopako i pretvarao se da ga pažljivo proučava."Ovo je posebna dozvola za deve", rekao je. "Pripremi prsten, de vo."Perry se okrenuo ispod kostima i obratio svojoj lošijoj polovici."Daj mi prsten, zaboga!""Nemam nikakav prsten", pobunio se umoran glas."Imaš. Vidio sam."

"Taj prsten ne skidam s ruke.""Ako mi ne daš prsten, ubit ću te."Začuo se uzdah i Perry je osjetio kako mu netko gura veliki komad lažnog dijamanta i metala u ruku. Netko gaje opet trknuo izvana. "Govori!""Uzimam!" ispalio je Perry.čuo je kako Betty pristojnim tonom odgovara na pitanje i taj zvuk ga je silno uzbudio, bez obzira na ovu parodiju.Zatim je progurao prsten kroz poderotinu u devinu kostimu i nataknuo ga na njezin prst, ponavljajući prigušeno obredne riječi za Jumbom. Želio je da za ovo nitko nikada ne sazna. Mislio je samo o tome kako će šmugnuti odavde bez otkrivanja identiteta, jer je gospodin Tate zasada čuvao njegovu tajnu. Plemeniti mladić Perry... ovo je moglo naškoditi njegovom tek pokrenutom odvjetničkom poslu."Zagrli mladu!""Skini masku, devo, i poljubi mladu!"Srce mu je nekontrolirano podivljalo dok se Betty okrenula prema njemu i smijući se pokucala na šutljivu kartonsku masku. Osjetio je kako ga napušta samokontrola, žudio je da je zagrli,52DEVINA STRAŽNJICAotkrije svoj identitet i poljubi usne koje su se smijale samo tridesetak centimetara od njegova lica - kada su odjednom pljesak i smijeh oko njih zamrli i u dvorani se stvorila neobična tišina. Perry i Betty su iznenađeno podigli poglede. Jumbo je ispustio glasan povik "Hej!" toliko uznemirenim glasom da su svi pogledi bili usmjereni prema njemu."Hej!" ponovio je. Okrenuo je devin dokument, koji je dotada držao naopako, izvukao naočale i zabrinuto ga promatrao."Pa", uzviknuo je, a u tišini su njegove riječi čuli i posljednji u masi ljudi, "ovo je prava dozvola za brak.""Sto?""Ha?""Ponovi što si rekao, Jumbo!" "Sigurno znaš čitati?"Jumbo ih je utišao pokretom ruke, a Perryeva krv je proključala kada je shvatio svoju pogrešku."Nego što!" potvrdio je Jumbo. "Ovo je prava dozvola, a jedna od stranaka koje se u njoj spominju je ova mlada dama, gospođica Betty Medili, a druga je gospodin Perry Parkhurst."Iz mase se začuo uzdah i prigušen žamor te su se sve oči okrenule prema devi. Betty se brzo odmaknula od njega, a njezine svjetlosmeđe oči sijevale su od bijesa."Jesi li ti gospodin Parkhurst, devo?"Perry je šutio. Gomila mu se približila i buljila u njega. Smr-znuo se od nelagode, a njegovo kartonsko lice s onim istim gladnim i sjetnim pogledom promatralo je zlokobnog svećenika."Bolje priznaj!" rekao je Jumbo polako, "ovo je zaista ozbiljna stvar. Izvan svojih dužnosti u ovom klubu, ja sam pravi svećenik u našoj gradskoj baptističkoj crkvi. A meni ne izgleda kao da ste vi planirali vjenčanje."5.Scena koja je uslijedila zauvijek će ostati zapisana u analima kluba Tallyho. Punašne dame

gubile su svijest, čistokrvni Amerikanci su psovali, mlade dame uzbuđenih lica raspravljale su u skupinama koje su se brzo stvarale i raspadale, u kaotičnoj atmosferi podigao se glasan žamor ispunjen neobičnom, suspregnutom gorčinom. Gnjevni mladići kleli su se da će ubiti Perrya, Jumba,53sebe ili nekog četvrtog, a baptistički svećenik je bio okružen temperamentnom grupom glasnih pravnika-amatera koji su tražili objašnjenja, prijetili, zahtijevali da se poštuje zakon, naređivali da se raskinu zaruke, a prije svega tražili bilo kakvu naznaku urote u svemu što se dogodilo.Gospođa Townsend u kutu je tiho plakala na ramenu gospodina Tatea, koji ju je neuspješno pokušavao utješiti; međusobno su izmjenjivali bujicu isprika i fraza kojima su preuzimali odgovornost za sve što se dogodilo. Gospodin Cyrus Medili, poznat kao aluminijski kralj, polako je hodao tamo-amo po snijegom pokrivenom putu u pratnji dvojice mišićavih kočijaša, čas izgovarajući neponovljive izraze, čas zahtijevajući da ga puste da se dočepa Jumba. Bio je površno maskiran u divljeg čovjeka s Bor-nea, ali i najbolji filmski kostimograf bi ga teško mogao učiniti sličnijim izvornom predlošku.U međuvremenu su se dva glavna lika i dalje nalazila u središtu pažnje. Razbješnjena Betty Medili - ili Betty Parkhurst? - bila je okružena prosječnim curama - one ljepše su bile previše zauzete razgovorom o Betty da bi obraćale pažnju na nju - a na drugoj strani dvorane stajao je onaj isti kostim deve, s jedinom razlikom što mu je glava bila otužno položena na prsa. Perry je bio obuzet utvrđivanjem svoje nevinosti pred skupinom bijesnih i zbunjenih ljudi. Svakih nekoliko minuta, baš u trenutku kad bi se učinilo daje konačno dokazao nevinost, netko bi spomenuo dozvolu za brak i time ponovo pokrenuo inkviziciju.Djevojka po imenu Marion Cloud, koja se smatrala drugom najljepšom djevojkom u Toledu, jednostavnom primjedbom predstavila je cijeli slučaj u drukčijem svjetlu."No", rekla je zlobno, "sve će to proći, draga. Sud će bez sumnje poništiti brak."Bettyne bijesne suze odjednom su čudesno nestale iz njezinih očiju, usne su joj se čvrsto stisnule i hladno je pogledala Marion. Zatim je ustala i razmičući svoje obožavatelje prešla preko cijele dvorane do Perrya, koji ju je užasnuto promatrao. U prostoriji je ponovo zavladala tišina."Bi li mi poklonio pet minuta razgovora - ili to nije bilo u tvom planu?"Zaklimao je glavom jer nije mogao izustiti ni riječi.Hladno mu pokazavši da je slijedi, uzdignute brade je izašla u hodnik i krenula prema zaklonu jedne male sobe s kartaškim54DEVINA STRAŽN ) ICAstolom.Perry je krenuo za njom, ali je odmah zapeo pošto se stražnje noge nisu pokrenule."Ostani ovdje!" zapovjedio je bijesno."Ne mogu", zacvilio je glas iz grbe, "osim ako ti ne izađeš prvi i ne pustiš me van."Perry je na trenutak oklijevao, ali pošto više nije mogao trpjeti poglede radoznale gomile, promrmljao je zapovijed za pokret i deva je opreznim korakom napustila prostoriju na svoje četiri noge.Betty ga je čekala."Eto", započela je bijesno, "vidi što si učinio! Ti i ta luda dozvola! Rekla sam ti da je nisi

trebao vaditi!" "Draga moja Betty, ja...""Ne obraćaj mi se s 'draga moja ! Sačuvaj to za svoju pravu suprugu ako ti ikada uspije da se oženiš nakon ove sramotne predstave. I nemoj se praviti da nisi sve unaprijed isplanirao. Znam da si potplatio onog crnog konobara! Znam da jesi! Hoćeš reći da se nisi namjeravao oženiti sa mnom?""Ne - naravno...""I bolje ti je da priznaš! Jasno da si namjeravao, i što ćeš sad? Jesi li svjestan da je moj otac skoro sišao s uma? Ako te pokuša ubiti, tako ti i treba. Uzet će svoj revolver i ubiti te. Pa ako se čitava ova stvar s vjenčanjem i uspije poništiti, to će me obilježiti do kraja života!"Perry nije mogao izdržati a da joj pomalo zlobno ne ponovi njezine riječi: "Oh, devo, reci da bi željela pripadati lijepoj krotitelj ici zmija zauvijek...""Začepi!" viknula je Betty.Uslijedila je stanka."Betty", reče Perry konačno, "postoji samo jedna stvar koja nas može spasiti. Udaj se za mene.""Da se udam za tebe!""Da. To je zapravo jedini način...""Umukni! Ne bih se udala za tebe da si, da si...""Da sam posljednji čovjek na zemlji, znam. Ali ako ti je imalo stalo do tvoje reputacije...""Reputacije!" uzviknula je. "Baš lijepo što se sada brineš o mojoj reputaciji. Zašto nisi mislio o tome prije nego što si platio onom groznom Jumbu da... da..."55:.Perry je rezignirano podigao ruke."Dobro. Učinit ću što god želiš. Bog mi je svjedok da se odričem svih zavjeta!""Ali", začuje se novi glas, "ja se ne odričem."Perry i Betty su se trgnuli, a ona se uhvatila rukom za prsa."Za ime Boga, što je to?""To sam ja ", reče devina stražnjica.Perry se brzo iskobeljao iz devina kostima i pred njima se ukazao zapušten, mlohav lik muškarca u vrećastoj odjeći koji je u ruci čvrsto stiskao gotovo praznu bocu."Oh", zastenje Betty, "doveo si tu spodobu da me preplašiš! Rekao si mi da je gluh - taj odvratni lik!"Stražnji dio deve je sjeo na stolicu ispustivši zadovoljan uzdah."Ne govorite tako o meni, mlada damo. Ja nisam neki lik, ja sam vaš suprug." "Suprug!"Betty i Perry uzviknuli su istovremeno."Pa jasno. Ja sam vaš suprug jednako kao i ovaj tip. Niste se udali samo za prednji dio deve. Udali ste se za cijelu devu. Uostalom, taj prsten na vašoj ruci je moj!"Iščupala je prsten s ruke i uz prigušeni krik bijesno ga bacila na pod."O čemu govoriš?" upitao je Perry izgubljeno."Samo tražim da me prihvatite kao osobu. Ako ne, ja ću in-zistirati na tome da imam jednako pravo smatrati se njezinim suprugom kao i vi!""To je bigamija", reče Perry zabrinuta lica i okrene se prema Betty.Zatim je za Perrya uslijedio ključan trenutak ove večeri, jedinstvena prilika na koju je položio sve svoje nade. Ustao je i pogledao Betty koja je onemoćalo sjedila, izgubljena

pred ovim novim problemom. Zatim je pogledao i toga svoga partnera koji se nesigurno i zlokobno klatio na stolici."Dobro onda", reče Perry čovjeku, "tvoja je. Betty, dokazat ću ti da je naše vjenčanje za mene bilo posve slučajno. Potpuno ću se odreći prava da te zovem svojom suprugom i dat ću te čovjeku čiji prsten nosiš - tvojem zakonitom suprugu."Uslijedila je pauza u kojoj su se dva užasnuta pogleda okrenula prema njemu.56DEVINA STRAŽNJICA"Zbogom, Betty", rekao je nesigurno. "Ne zaboravi me dok uživaš u svojoj sreći. Otići ću na daleki zapad prvim jutarnjim vlakom. Nadam se da ću ti ostati u dobrom sjećanju."Pogledao ih je još jednom prije nego što se okrenuo, a zatim mu je glava klonula na prsa dok je rukom hvatao kvaku."Zbogom", ponovio je. Pritisnuo je kvaku.Ali u trenutku kada se začuo zvuk pokretanja kvake, sve te zmije, svila i svjetlosmeđa kosa naglo su oživjele i skočile prema njemu."Oh, Perry, ne ostavljaj me! Perry, Perry, vodi me sa sobom!"Njezine krupne suze padale su mu na vrat. Smireno je prihvatio njezin zagrljaj."Baš me briga za sve", plakala je. "Volim te i ako u ovo doba noći nađeš svećenika koji će nas ponovo vjenčati, ići ću s tobom na Zapad."Prednji dio deve pogledao je preko njezina ramena svoj stražnji dio - i tada su si namignuli na posebno suptilan i tajnovit način koji mogu razumjeti samo prave deve.57F, SCOTT FITZGERALD: Priče iz doba ja/zair VI SVIMI!Nakon pobjede u ratu, u velikom gradu pobjedničkog naroda izgrađeni su brojni slavoluci pobjede, a ulice su ispunjene živim bojama bijelog, crvenog i ružičastog cvijeća. Toga su proljeća glavnom ulicom po čitave dane stupali vojnici koji su se vraćali s fronte, praćeni ritmičnim udaranjem bubnjeva i veselim, zvonkim zvukom limenog orkestra. Trgovci i uredski službenici napuštali su svoje rasprave i proračune te jurili na prozore da bi šutljivo i blijeda lica promatrali vojni mimohod.U velikom gradu još nikada nije bilo takve raskoši jer je pobjeda u ratu donijela razne koristi, pa su se s juga i zapada sjatili trgovci sa svojim obiteljima da bi uživali u bogatim gozbama i sudjelovali u ekstravagantnim zabavama - kao i da bi suprugama za sljedeću zimu nabavili bunde, zlataste torbice, raznobojne svilene papuče od srebrnastog i ružičastog satena, raznoliku odjeću zlatne boje.Tekstopisci i pjesnici pobjedničkog naroda toliko su glasno i veselo širili vijesti o miru i budućem napretku da je iz provincije počelo stizati sve više i više ljudi opijenih uzbuđenjem, a trgovci su sve brže ostajali bez nakita i papuča. Na kraju su se počeli jadati da im treba još više nakita i još više papuča da bi zadovoljili potražnju, a neki od njih bespomoćno su podizali ruke u zrak vičući:"Jao! Nestalo mi je papuča! Jao! Nestalo mi je nakita! Neka mi nebo pomogne jer ne znam što ću!"Ali nitko se nije obazirao na njihov vapaj jer je narod bio previše zauzet - iz dana u dan, vojnici su veselo gazili ulicom i svi su građani bili ponosni jer su mladići koji su se vratili bili časni i hrabri, zdravih zubi i rumenih obraza, a mlade djevojke bile su pristojne cure lijepih lica i tijela.

Stoga je u to vrijeme bilo mnogo raznih događaja u velikom gradu, od kojih je nekoliko - ili možda tek jedan - opisano u ovoj priči.58PRVI SVIBANJ1.Prvi svibanj 1919. godine u devet sati ujutro jedan je mladić prišao recepcionaru hotela Biltmore i upitao je li gospodin Phillip Dean odsjeo tamo te može li ga telefonski nazvati u sobu. Posjetitelj je bio odjeven u lijepo skrojeno, ali iznošeno odijelo. Bio je onizak, sitan i imao je stroge, lijepe crte lica; oči su mu s gornje strane bile uokvirene neobično dugim trepavicama, a s donje strane nezdravim podočnjacima. Dojam lošeg zdravlja bio je pojačan neprirodnim crvenilom koje je obojalo njegovo lice poput blage, kronične groznice.Gospodin Dean zaista je odsjeo u ovom hotelu. Recepcionar je mladića uputio na telefon sa strane.Nakon nekoliko trenutaka veza je uspostavljena; u slušalici se začuo pospan glas."Gospodine Dean", rekao je mladić vrlo živo, "ovdje Gordon. Phil, ovdje Gordon Sterrett. Zovem iz predvorja. čuo sam da si u New Yorku i imao sam osjećaj da ćeš odsjesti ovdje."Pospani glas je poprimao sve veseliji ton. Pa kako je stari drug Gordy? E, ovo je stvarno lijepo iznenađenje! Neka Gordy smjesta dođe gore, zaboga!Koju minutu kasnije, Phillip Dean, odjeven u plavu svilenu pidžamu, otvorio je svoja vrata i dva mladića su izmijenila vesele i pomalo nesigurne pozdrave. I jedan i drugi navršili su dvadeset četiri godine, godinu dana prije rata diplomirali su na Yaleu; ali tu je sličnost naglo završavala. Dean je imao plavu kosu, zdrav izgled lica i prilično krupno tijelo ispod pidžame. Sve na njemu odisalo je dobrim zdravljem i kondicijom. često se osmjehivao, pokazujući pritom velike i zdrave zube."Htio sam te potražiti", uzviknuo je uzbuđeno. "Uzeo sam nekoliko tjedana godišnjeg odmora. Sjedni na sekundu, odmah ću se vratiti. Idem se istuširati."Kad je izašao iz sobe, tamne oči njegova posjetitelja počele su nervozno lutati uokolo, na trenutak se zaustavile na velikoj engleskoj putnoj torbi u kutu i na hrpi teških svilenih košulja, razbacanih po stolicama, između lijepih kravata i mekanih vunenih čarapa.Gordon je ustao, uzeo jednu košulju u ruke i počeo je proučavati. Bila je napravljena od teške svile žute boje sa svjetlo-59

plavim crtama - i do nje je bilo još gotovo deset takvih košulja. Nesvjesno je spustio pogled na svoje manšete - bile su iznošene, izlizanih rubova i pomalo posivjele. Vrativši košulju na mjesto, rastegnuo je rukave kaputa i uvukao manšete sve dok se nisu izgubile iz vida. Zatim je stao pred ogledalo i nezadovoljno i nijemo promatrao svoj izgled. Njegova, nekoć lijepa, kravata izblijedjela je i zamastila se, pa više nije mogla odvraćati pažnju s nejednakih rupica za gumbe na ovratniku. Turobno je pomislio kako je samo tri godine ranije na sveučilištu dobio nagradu za najbolje odjevenog studenta u klasi.Dean se trljao ručnikom dok je izlazio iz kupaonice."Sinoć sam sreo tvoju staru prijateljicu", rekao je. "Prošao sam pokraj nje u predvorju i nisam se mogao sjetiti njezina imena ni za lijek. Ona cura s kojom si bio u New Havenu na posljednjoj godini."

Gordon se trgnuo."Edith Bradin? Na nju misliš?""Da, na nju. Izgleda fantastično. Još uvijek je slatka lutkica, znaš što mislim - izgleda kao da bi je bilo čiji dodir zaprljao."Zadovoljno je promotrio svoju sjajnu pojavu u ogledalu i blago se nasmijao."Vjerojatno je navršila dvadeset tri godine", nastavio je."Dvadeset dvije, prošlog mjeseca", rekao je Gordon odsutno."Što? O, prošlog mjeseca. Vjerojatno je došla na godišnji ples naše studentske udruge Gamma Psi. Jesi li znao da večeras imamo godišnji ples u klubu Delmonico's? Trebao bi se pojaviti, Gor-dy. Vjerojatno će pola New Havena biti tamo. Mogu ti nabaviti pozivnicu."Nakon što je neodlučno navukao čistu majicu na sebe, Dean je zapalio cigaretu i sjeo pokraj otvorenog prozora, proučavajući svoje potkoljenice i koljena na jutarnjem suncu koje se prosulo po podu sobe."Sjedni, Gordy", predložio je, "i ispričaj mi što si radio, čime se sada baviš i sve ostalo."Sasvim neočekivano, Gordon se odjednom svalio na krevet. Ležao je nepomično i bezvoljno. Njegove usne, koje su obično bile malo otvorene kada je bio opušten, odjednom su poprimile bespomoćan izraz."Što se dogodilo?" trgnuo se Dean."Oh, Bože!"60PRVI SVIBANJ"Što ne valja?""Ništa ne valja", rekao je očajno, "raspadam se, Phil. Gotov sam.""Ha?""Gotov sam." Glas mu je drhtao.Dean ga je pažljivije pogledao svojim plavim očima."Vidi se da nisi najbolje.""Nisam. Sve sam uprskao." Zastao je. "Najbolje da ti ispričam od početka - ako imaš strpljenja?""Naravno, pričaj!" U Deanovu glasu ipak se moglo razabrati oklijevanje. Ovaj njegovput na Istok trebao je biti odmor i nije bio pretjerano raspoložen slušati o problemima Gordona Sterretta."Pričaj", ponovio je, a zatim ispod glasa dodao, "već jednom.""Pa", počeo je Gordon nesigurno, "u veljači sam se vratio iz Francuske, otišao kući u Harrisburg na mjesec dana, a zatim došao u New York da pronađem posao. I pronašao sam ga u jednom izvoznom poduzeću. Jučer su me otpustili.""Otpustili?""Sve ću ti objasniti, Phil. Želim ti sve ispričati točno kako je bilo. Ti si vjerojatno jedini čovjek kojem mogu ovo povjeriti. Neće ti smetati ako ti kažem o čemu se radi?"Dean se dodatno zabrinuo. Sada se već nesvjesno lupkao po koljenima. Nejasno je osjetio kako ga netko nepravedno opterećuje i poziva na odgovornost; nije bio siguran da želi čuti ono što Gordon želi reći. Iako je i ranije znao vidjeti uznemirenog Gordona Sterretta, u njegovoj sadašnjoj nevolji bilo je nešto odbojno i sve je upućivalo na oprez, bez obzira na radoznalost."Nastavi."

"Radi se o djevojci.""Hm." Dean je odlučio kako neće dopustiti da mu išta pokvari put. Ako Gordon postane depresivan, jednostavno će se manje viđati s njim."Njezino ime je Jewel Hudson", nastavio je uznemiren glas s kreveta. "Bila je 'bezgrešna' do prije godinu dana, pretpostavljam. Živjela je ovdje, u New Yorku, u siromašnoj obitelji. Roditelji su joj umrli i sada živi sa starom tetom. Upravo u vrijeme kad sam je upoznao, svi su se počeli masovno vraćati iz Francuske - stalno sam dočekivao povratnike i išao na proslave s njima. Tako je sve počelo, Phil, time što mi je bilo drago vidjeti sve njih i što sam se61I SCOTT FITZGERALD:trudio da njima bude drago vidjeti mene." "Trebao si biti pametniji.""Znam", Gordon je zastao, a zatim onemoćalo nastavio. "Sada sam ostao bez ičega, a ti znaš da ne mogu podnijeti siromaštvo. Onda se pojavila ta djevojka. činilo se da je neko vrijeme bila zaljubljena u mene i, iako se nisam namjeravao ozbiljno vezivati, stalno sam nekako nailazio na nju. Možeš zamisliti kako je bilo raditi za to izvozno poduzeće - naravno, ja sam se uvijek želio baviti crtanjem, ilustracijama za časopise; u tome je hrpa novaca.""Zašto nisi? Moraš biti uporan ako želiš uspjeti", posavjetovao ga je hladno Dean."Malo sam pokušavao, ali ne ispada dobro. Phil, ja imam talenta, mogao bih crtati - samo ne znam kako. Trebao bih se upisati u školu slikarstva, ali nemam novaca. I tako je prije otprilike tjedan dana došlo do krize. Upravo kad sam ostao bez novaca, ta djevojka me počela ucjenjivati. Želi da joj platim; tvrdi da me može uvaliti u nevolje ako ne dobije novac.""Pa može li?""Bojim se da može. To je jedan od razloga zašto sam izgubio posao - neprestano je zvala ured i to je bila kap koja je prelila čašu. Napisala je pismo i prijeti da će ga poslati mojoj obitelji. O, može me dobro srediti, nema sumnje. Moram joj dati novac."Uslijedila je neugodna stanka. Gordon je ležao potpuno mirno, s ukočenim rukama uz tijelo."Gotov sam", nastavio je drhtavim glasom. "Gotovo sam izludio, Phil. Da nisam čuo kako dolaziš ovamo, mislim da bih se već ubio. Molim te da mi posudiš tri stotine dolara."Deanove ruke, kojima se dotada lupkao po koljenima, odjednom su zamrle - i neobična neizvjesnost između njih dvojice postala je napeta i teška.Nakon kratke pauze Gordon je nastavio:"Iscijedio sam toliko novaca od svoje obitelji da me sram tražiti ijedan novčić."Dean je i dalje šutio."Jewel traži dvjesto dolara.""Pošalji je znaš kamo.""Da, to zvuči jednostavno, ali ona kod sebe čuva nekoliko pisama koje sam joj napisao u pijanom stanju. Nažalost, ona uopće nije neodlučna kako bi čovjek očekivao."Dean je napravio gadljiv izraz lica.62PRVI SVIBANJ"Ne podnosim takve žene. Trebao si se držati podalje od

nje.""Znam", priznao je Gordon umorno."Moraš prihvatiti stvari onakvima kakve jesu. Ako nemaš novaca, moraš raditi i držati se dalje od žena.""Lako je tebi reći", odgovori Gordon usmjerivši sužene oči na Deana. "Ti plivaš u novcu.""To uopće nije istina. Moja obitelj dobro prati koliko trošim. Upravo zato što imam nešto malo slobode, moram biti jako oprezan da je ne zloupotrijebim."Podignuo je roletu i propustio još više sunčeve svjetlosti u sobu."Bog zna da nisam licemjer", nastavio je odlučno. "Volim uživati - pogotovo na odmoru kao sada. Ali ti si u gadnoj nevolji. Nikad te nisam čuo da ovako govoriš. čini se da si bankrotirao -moralno i financijski.""Zar to obično ne ide zajedno?"Dean je nestrpljivo odmahnuo glavom."U tvojem karakteru postoji nešto čudno što ne mogu razumjeti. Nešto mračno i teško.""To iz mene izbija briga, siromaštvo i neprospavane noći", rekao je Gordon prilično prkosno."Nisam siguran.""O, priznajem da sam depresivan - sam sebi zvučim depresivno. Ali Phil, tako mi Boga, tjedan dana odmora, novo odijelo i nešto gotovine i bit ću kao... kao nekad. Phil, ja sam vješt s olovkom, znaš to. Ali veći dio vremena nisam imao novaca ni da kupim crtaći pribor - a ne mogu crtati kad sam umoran, obeshrabren i iscrpljen. S nešto gotovine u džepu mogao bih uzeti nekoliko tjedana odmora i početi s crtanjem.""Kako da budem siguran da nećeš potrošiti novac na neku drugu ženu?""Zašto mi stavljaš sol na ranu?" upitao je Gordon tiho. "Ne stavljam ti sol na ranu. Žao mi je što si u ovakvom sta-nju."Hoćeš li mi posuditi novac, Phil?""Ne mogu ti odmah odgovoriti. To je mnogo novaca i bit će mi prilično teško.""Meni će biti vraški teško ako mi ne posudiš novac - znam da sada cvilim i da je sve moja krivica, ali to ništa ne mijenja na63fi SCOTT FTTZGERALD:st\a ri.""Za koliko bi mi mogao vratiti novac?"Ovo je zvučalo ohrabrujuće. Gordon je razmislio. Vjerojatno je najbolje da bude iskren."Jasno, mogao bih obećati da ću ti vratiti za mjesec dana, ali je sigurnije reći za tri mjeseca. čim počnem prodavati crteže.""Kako znaš da ćeš uspjeti prodati ijedan crtež?"Obnovljena čvrstoća Deanova glasa izazvala je nagovještaj dvojbe u Gordonu. Je li moguće da mu neće posuditi novac?"Mislio sam da imaš povjerenja u mene.""Imao sam - ali kad te vidim u ovakvom stanju, počinjem sumnjati.""Misliš da bih došao ovamo da nisam na rubu? Misliš da ja uživam u ovome?" Zastao je i ugrizao se za usnu, osjećajući kako je bolje da suspregne navirući bijes u svojem glasu. Na kraju krajeva, on je bio taj koji traži uslugu.

"čini se da ti ovo ide prilično dobro", reče Dean bijesno. "Po tvome, ako ti ne posudim novac, ispada da sam svinja - da, baš tako. Hoću ti reći da mi nije tako jednostavno doći do tristo dolara. Ne dobijam toliko novaca da se mogu njime razbacivati."Ustao je sa stolice i počeo se oblačiti pažljivo birajući odjeću. Gordon je ispružio ruke i uhvatio se za rubove kreveta, suspre-žući nagon da krikne. U glavi mu je zujalo i osjećao je kako će puknuti, usta su mu bila žuka i suha. Mogao je osjetiti kako mu napetost u krvi postupno raste u bezbrojnim pravilnim razmacima, poput polaganog kapanja vode s krova.Dean je uvježbanim pokretom zavezao kravatu, pogladio obrve i pažljivo izvukao komadić duhana koji mu se zavukao među zube. Zatim je napunio tabakeru, uredno bacio praznu kutiju u koš za smeće i smjestio tabakeru u džep pulovera."Jesi li doručkovao?" upitao je."Ne, više ne jedem ujutro.""E, pa sada ćemo izaći i pojesti nešto. Kasnije ćemo odlučiti što ćemo učiniti s tim novcem. Muka mije od te priče. Došao sam na istok da bih se zabavio. Idemo u klub Yale", nastavio je nervozno, a zatim prijekorno dodao: "Ostao si bez posla, ionako nemaš ništa drugo za raditi.""Imao bih mnogo toga za raditi kad bih imao nešto novaca", objasnio je Gordon."Oh, zaboga, prestani o tome na trenutak! Ne moraš cviliti64PRVI SVIBANJčitavo vrijeme dok sam ovdje. Evo, uzmi ovaj novac."Izvukao je novčanicu od pet dolara iz svojeg novčanika i bacio je Gordonu, koji ju je pažljivo složio i smjestio u džep. Na njegovim obrazima biio je još mjesta za novo crvenilo, za novi žar koji nije imao veze s groznicom. Prije nego što su krenuli, pogledi su im se nakratko sreli i obojica su u onom drugom vidjeli nešto što ih je natjeralo da brzo skrenu pogled. Jer u tom su trenutku, nesumnjivo, mrzili jedan drugoga.1.Popodnevna gužva preplavila je Petu aveniju i 44. ulicu. Zlatni odbljesci izdašnog, vedrog sunčevog svjetla odražavali su se na debelim staklima elegantnih dućana s izloženim pletenim torbama, ženskim torbicama te nizovima bisera u sivim baršunastim kutijama, na kičastim pernatim raznobojnim lepezama, na čipkama i svili skupih haljina, na lošim slikama i klasičnom namještaju u brižno uređenim izložbenim prostorima.Zaposlene djevojke u parovima ili u grupama muvale su se ispred tih izloga birajući interijer svojih budućih spavaćih soba iz nekog veličanstvenog prostora koji je uključivao čak i mušku svilenu pidžamu, nemarno položenu na krevet. Stajale su ispred trgovina s nakitom i birale svoje zaručničke i vjenčane prstene te platinaste ručne satove, a zatim bi odlutale prema pernatim lepezama i ogrtačima za svečane izlaske; u međuvremenu su jele sendviče i sladolede kao obrok za ručak.U gomili su se posvuda mogli vidjeti uniformirani muškarci, mornari s brodova velike flote usidrene na rijeci Hudson, vojnici s oznakama jedinica koje su dolazile sa svih strana Sjedinjenih Država, svi u bojažljivom nadanju da će ih netko primijetiti i sa spoznajom da su ovom gradu vojnici već odavno dojadili, da su dobrodošli samo poredani u uredne kolone i natovareni ruksacima i puškama.Dean i Gordon lutali su kroz ovu šarenu gomilu; Gordon je upijao festival nakićenih ljudi koji su se besciljno kretali; sjetio se kako je i on često bio dio te gomile, umoran, na

brzinu nahranjen, premoren i nepažljiv s novcem. Ova borba je za Deana bila važna, privlačna i vesela; Gordon ju je smatrao dosadnom, besmislenom i beskonačnom.65: Price iz dobajazzaU klubu Yale sreli su grupu bivših kolega koji su Deanu iskazali bučnu dobrodošlicu. Posjedali su u polukrug po naslonjačima i velikim stolicama te naručili viski s vodom za sve.Gordonu se njihov razgovor činio zamornim i nedoglednim. Na početku popodneva su ručali en masse i ugrijali se alkoholom. Svi su se spremali na večerašnji ples i očekivali da će to biti najbolja zabava otkako je rat završio."Doći će i Edith Bradin", rekao je jedan od kolega Gordonu. "Ako se ne varam, ona je bila tvoja stara ljubav? Zar niste oboje iz Harrisburga?""Da." Pokušao je promijeniti temu. "Ponekad viđam njezina brata. On je zaluđen socijalizmom. Izdaje nekakve novine ovdje, u New Yorku.""Nije kao njegova vesela sestra, ha?" nastavio je njegov raspoloženi informator. "Pa, ona će večeras doći - s dečkom Pete-rom Himmelom."Gordon se trebao naći s Jewel Hudson u osam sati - obećao joj je da će donijeti nešto novaca. Nekoliko puta je nervozno pogledao na svoj ručni sat. Laknulo mu je kad je u četiri sata Dean ustao i rekao da mora skočiti po ovratnike i kravate u dućan Rivers Brothers. Ali dok su napuštali klub, na Gordonovu veliku žalost pridružio im se još jedan kolega. Dean je sada bio dobro raspoložen, sretan, ushićen, radovao se večerašnjoj zabavi. U dućanu Rivers Brothers kupio je desetak kravata, pažljivo birajući svaku od njih uz pomoć drugog kolege. Vraćaju li se uske kravate u modu? I zar nije šteta što dućan Rivers više nije nabavljao velške ovratnike? Nitko nije proizvodio ovratnike kao Covington.Gordona je obuzeo osjećaj nalik panici. Hitno mu je trebao novac. Usto gaje privlačila i nejasna mogućnost susreta na zabavi društva s koledža. Želio je vidjeti Edith - Edith koju nije vidio još od one romantične večeri u mjesnom klubu u Harrisburgu netom prije odlaska u Francusku. Njihova veza je prekinuta, utopila se u kaosu rata i potpuno je zaboravljena tijekom protekla tri mjeseca, ali pred njim se neočekivano pojavila slika njezina zamišljenog i otmjenog lica, zadubljenog u njezin mali svijet i ta je slika sa sobom donijela stotinu uspomena povezanih s njom. Upravo je njezino lice bilo predmet njegovih maštanja i nježnog obožavanja za cijelo vrijeme studija. često ju je crtao - u sobi je imao desetak crteža na kojima ona igra golf ili pliva - i bio je u stanju zatvorenih očiju nacrtati profil njezina živoga, privlačnog lica.66PRVI SVIBANJNapustili su dućan Rivers Brothers u pet i trideset te na trenutak zastali na pločniku radi dogovora."Pa", reče Dean zadovoljno, "sad imam sve što mi treba. Mislim da ću otići natrag u hotel na brijanje, šišanje i masažu.""Zvuči dobro", reče njegov kolega, "Mislim da ću ti se pridružiti."Gordon se pitao da li će ovaj put ipak biti poražen. S naporom se suzdržao da se ne okrene prema njima i vikne: "Idite već jednom, prokleti bili!" U očaju je posumnjao da je Dean razgovarao sa svojim kolegom o njemu i da ga je poveo sa sobom kako bi izbjegao raspravu oko novca.

Otišli su u hotel Biltmore koji je bio ispunjen blještavim djevojkama okupljenima iz raznih gradova, najviše sa zapada i juga, koje su prvi put izašle u svijet da bi bile na zabavi poznate studentske udruge s poznatog sveučilišta. Ali za Gordona su one bile poput likova iz sna. Skupio je snagu da na Bog zna koji način uputi posljednju molbu kad se odjednom Dean ispričao kolegi, uhvatio Gordona pod ruku i poveo ga ustranu."Gordy", rekao je brzo, "dobro sam razmislio o čitavoj stvari i odlučio da ti ne mogu posuditi taj novac. Volio bih ti pomoći, ali mislim da ne mogu - to bi mi poremetilo planove za cijeli mjesec."Dok ga je promatrao tupim pogledom, Gordon se pitao zašto nikada ranije nije primijetio koliko mu strše ti njegovi gornji zubi."Žao mi je, Gordone", nastavio je Dean, "ali tako stoje stva-n.Izvadio je novčanik i pažljivo izbrojio sedamdeset pet dolara."Evo", rekao je pruživši ih, "tu je sedamdeset pet; s onih pet, to je ukupno osamdeset. Uz ono što ću potrošiti na ovom putu, to je sva gotovina koju imam kod sebe."Gordon je automatski podignuo svoju stisnutu šaku, otvorio je poput kliješta i ponovo je stisnuo oko novaca."Vidimo se na zabavi", nastavio je Dean. "Moram na šiša-nje."Doviđenja", rekao je Gordon napetim i hrapavim glasom. "Doviđenja."Na Deanovu licu pojavio se začetak osmijeha, ali je brzo išče-znuo. Kratko je klimnuo glavom i otišao.67R SCOTT FITZCt-RAXD; Pt-V n d';a.Ali Gordon je stajao tamo još neko vrijeme potresen i s čvrsto stisnutim novčanicama u ruci. Zatim je nespretno oteturao niz hotelsko stubište, zaslijepljen iznenadnim suzama.3.Oko devet sati te iste večeri, dvije osobe su izašle iz jeftinog restorana na Šestoj aveniji. Bili su ružni, pothranjeni, lišeni svega osim najosnovnijeg instinkta, nisu posjedovali čak ni onu životinjsku energiju koja je sama po sebi dovoljna da učini život zanimljivim; bili su potencijalni napasnici, promrzli i gladni u prljavom gradu njima nepoznate zemlje; bili su siromašni i bez ijednog prijatelja na kojega bi se mogli osloniti; odbačeni na početku života, bit će odbačeni i na njegovu kraju. Bili su odjeveni u odore američke vojske, a na njihovim ramenima bile su ušivene oznake jedinice iz New Jerseya koja se vratila prije tri dana.Onaj viši od njih dvojice zvao se Carrol Key, što je ime koje je govorilo da u njegovim žilama, bez obzira koliko bila razrijeđena kroz pokoljenja, teče krv koja nešto obećava. Ali mogli biste beskonačno promatrati njegovo izduženo lice sa slabom bradom, umorne, vodenaste oči i visoke jagodice na obrazima i ne biste zamijetili ni traga plemenitom podrijetlu ili prirođenoj snalažljivosti.Njegov pratilac je bio crnomanjast i krivonog, s mišjim očima i zakrivljenim nosom koji je više puta lomljen. Njegov prkosni izgled očigledno je bio varka, mehanizam zaštite naučen u svijetu grubosti, fizičkog zastrašivanja i blefiranja, u kojem je proživio čitav svoj život. Zvao se Gus Rose.Nakon što su izašli iz lokala, nekako su odsutno krenuli niz Šestu aveniju čačkajući zube

s velikim užitkom."Kuda ćemo?" upitao je Rose tonom po kojem se moglo zaključiti kako se ne bi iznenadio sve i da Key predloži odlazak na otoke južnog Pacifika."Kako bi bilo da pokušamo nekako doći do alkohola?" U to vrijeme još nije bilo prohibicije. Pitanje je bilo na mjestu zbog zakona koji je zabranjivao prodaju alkohola vojnicima.Rose se uzbuđeno složio."Imam ideju", nastavio je Key nakon kratkog razmišljanja. "Moj brat živi ovdje negdje."68PRVI SVIBANJ"U New Yorku?""Da. Stari, dobri brat." Htio je reći da se radi o njegovom starijem bratu. "On je konobar u restoranu." "Možda nam on može nabaviti piće." "Sigurno!""Kažem ti, sutra ću skinuti ovu vražju uniformu sa sebe. Više me nitko neće natjerati daje obučem. Nabavit ću neku normalnu odjeću.""Ja nisam siguran."Pošto je njihov zajednički budžet bio nešto manji od pet dolara, ova ideja se mogla smatrati tek zgodnim maštanjem, bezopasnim i utješnim. No činilo se da ih je to odobrovoljilo jer su nastavili razgovarati na tu temu, smijući se i spominjući biblijske likove te ponavljajući fraze koje su dodatno pojačavale dojam njihove odlučnosti, kao što su "Oh, da!" "Ma, jesmo!" ili "Kažem ti!"čitava mentalna higijena ove dvojice sastojala se od uvredljivih komentara koji su ih godinama održavali na životu, i to na račun institucija - vojske, poduzeća, sirotišta - i na račun njihova neposredno nadređenog u svakoj toj instituciji. Institucija koja je bila na redu toga jutra bila je "vlada", a neposredni nadređeni bio je "kapetan". Sada nakon što su ih se riješili, našli su se u blago uznemirenom stanju bez ikakve određene pripadnosti. Bili su nesigurni, ispunjeni prezirom i pomalo nervozni. To su skrivali pretvarajući se da im je laknulo što su se riješili vojske i međusobno se uvjeravajući kako vojna disciplina više nikada neće vladati nad njihovim čvrstim i slobodoljubivim dušama. Svakako treba još reći da bi se njih dvojica u zatvoru osjećali više kao kod kuće nego u ovoj novostečenoj i potpunoj slobodi.Key odjednom produži korak. Podigavši pogled, Rose je ugledao masu ljudi koja se skupljala petnaestak metara niže u ulici. Key se nasmijao i počeo trčati u smjeru mase; Rose se također nasmijao i svojim kratkim, krivim nogama potrčao uz duge, nespretne korake svoga prijatelja.čim su se približili, savršeno su se uklopili u gomilu. Sastojala se od pripitih odrpanih civila i vojnika iz raznih jedinica i u raznim fazama pijanstva, okupljenih oko malog Židova s dugim zaliscima koji je živo gestikulirao i uzbuđeno držao govor. Nakon što su se probili blizu govornika, Key i Rose su ga sumnjičavo i ispitivački promatrali dok su njegove riječi prodirale u njihovu69: Priče i/. <lzajedničku svijest."... Što ste vi imali od rata?" vikao je bijesno. "Pogledajte oko sebe, pogledajte samo! Jeste li se obogatili? Jesu li vam ponudili puno novaca? - Ne, možete biti sretni što ste živi i što još uvijek imate obje noge; možete biti sretni ako vam supruga nije otišla s nekim drugim

tipom koji je imao dosta novaca da se izvuče iz rata! To je vaša sreća! Tko je imao ikakve koristi od rata osim J. P. Morgana i Johna D. Rockerfellera1?"U tom je trenutku govor Židova prekinut udarcem šake u vrh njegove kosmate brade i on se svalio na pločnik."Prokleti boljševici!" uzviknuo je veliki vojnik-kovač koji je udario Židova. Začuo se odobravajući žamor i gomila se stisnula oko govornika.Židov se nesigurno podigao na noge i odmah ponovo pao pod udarcima pet-šest šaka iz gomile. Ovaj put je ostao ležati teško dišući, dok mu je iz usnice curila krv.Začula se galama i Rose i Key su se u sljedećem trenutku našli usred gomile koja ih je ponijela niz Šestu aveniju, vođena mršavim civilom u zgnječenoj kapi i mišićavim vojnikom koji je naglo prekinuo govor Židova. Gomila je narasla do zastrašujućih proporcija i oko nje se okupila masa građana-simpatizera koji su je pratili po pločnicima, izražavajući moralnu podršku povremenim povicima."Kuda idemo?" doviknuo je Key čovjeku do sebe.Njegov susjed je pokazao na vođu u zgužvanoj kapi."Ovaj tip zna gdje su oni! Pokazat ćemo im!""Pokazat ćemo im!" prišapnuo je Key ushićeno Roseu koji je oduševljeno ponovio tu frazu.Procesija se kretala niz Šestu aveniju, skupljajući tu i tamo vojnike i mornare, a ponekad i civile koji su izjavljivali kako su i sami nedavno izašli iz vojske kao da tom izjavom dokazuju pripadnost nekakvom novom sportskom klubu.Zatim je gomila skrenula u sporednu ulicu prema Petoj aveniji i među ljudima se pronio glas kako idu prema mjestu sastanka komunista u dvorani Tolliver Hali."Gdje je to?"Pitanje se prenijelo kroz gomilu i nakon nekoliko trenutaka1 Autor je iskrivio prezime američkog industrijalca - ispravno je Rockefeller. Bankar Morgan je poznat i po tome što je jedno vrijeme financirao eksperimente Nikole Tesle.70PRVI SVIBANJje stigao odgovor. Dvorana Tolliver Hali bila je u Desetoj ulici. Tamo se već skupila gomila vojnika koji će rastjerati komunistički skup!Ali Deseta ulica je zvučala jako daleko i na tu vijest se začuo skupni uzdah te je procesija izgubila nekolicinu članova. Među njima su bili i Rose i Key, koji su usporili korak i pustili one zanesene da prođu."Ja bih radije na piće", izjavio je Key kad su stali i krenuli prema pločniku praćeni povicima "Gubitnici!" i "Izdajice!""Tvoj brat radi u blizini?" upitao je Rose poprimajući izgled čovjeka koji sa svakodnevnih pitanja prelazi na ona vječna."Valjda", odgovorio je Key. "Nisam ga vidio već nekoliko godina. U međuvremenu sam bio u Pennsylvania Možda uopće ne radi navečer. Restoran je malo dalje. Sigurno nam može nabaviti malo pića ako još uvijek radi tamo."Pronašli su lokal nakon nekoliko minuta, dolje niz ulicu -oronuli restoran između Pete avenije i Broadwaya. Key je ušao da se raspita za svojega brata Georgea, dok je Rose čekao vani."Više ne radi ovdje", rekao je Key nakon što je izašao. "Sada je konobar u klubu Delmonico's."

Rose je značajno klimnuo glavom, kao da je tako nešto i očekivao. Ne treba se čuditi što sposoban čovjek povremeno mijenja poslove. Poznavao je jednog konobara... uslijedila je duga rasprava zarađuju li konobari više na svojoj redovnoj plaći ili na napojnicama - i odlučeno je kako to ovisi o klijenteli lokala u kojem konobar radi. Nakon što su jedan drugome ispričali žive priče0 tome kako milijunaši večeraju u restoranu kluba Delmonico's1 kako se razbacuju novčanicama od pedeset dolara poslije prve litre šampanjca, obojica su intimno razmišljala o tome da postanu konobari. Zapravo, iza Keyevih tankih obrva krila se odluka da zamoli brata za posao."Konobar dobije sav šampanjac što ga ti tipovi ostave u bocama", izjavio je Rose s divljenjem, a zatim dodao: "čovječe!"Bilo je već pola deset kada su stigli do restorana. Iznenadilo ih je što su vidjeli niz taksija koji su se zaustavljali pred ulazom i izbacivali prekrasne djevojke bez uobičajenih šešira, u pratnji ukočenih mladih džentlmena u večernjim odijelima."Zabava", rekao je Rose pomalo zadivljeno. "Možda je bolje da ne ulazimo. Bit će zauzet.""Neće. Nema problema."71:Nakon kraćeg krzmanja ušli su na stražnji ulaz i, koliko su ranije bili odlučni, toliko su sad postali neodlučni. Smjestili su se u neupadljiv kut male blagovaonice u kojoj su se zatekli. Skinuli su kape i držali ih u rukama. Obuzela ih je nelagoda i obojica su se trgnula kad su se vrata s treskom otvorila te je iz njih poput komete izletio konobar, prešao preko prostorije i nestao kroz vrata na drugoj strani.Zbila su se tri takva munjevita prolaska prije nego što su se posjetitelji dovoljno ohrabrili da pozovu konobara. On se okrenuo, sumnjičavo ih pogledao i zatim im prišao mekanim mačjim korakom, kao da je u svakom trenutku spreman na bijeg."čuj", počeo je Key, "čuj, poznaješ li možda mojeg brata? On je ovdje konobar.""On se zove Key", pojasnio je Rose.Da, konobar je znao Keya. činilo mu se da radi na gornjem katu. Tamo se u glavnoj dvorani održavao veliki ples. Reći će mu da ga traže.George Key se pojavio deset minuta kasnije i pozdravio brata sa strahom na licu; njegova prva i najprirodnija pomisao je bila da će tražiti novac od njega.I George je bio visok i imao slabo izraženu bradu, ali na tome je sličnost s njegovim bratom završavala. Njegove oči nisu bile tupe, nego budne i iskričave, a ponašanje uglađeno, domaćinsko i pomalo nadmeno. Izmijenili su uobičajene informacije. George se oženio i ima troje djece. činilo se da ga je prilično zainteresiralo, ali ne i impresioniralo što je Carrol bio u ratu. Ovo je razočaralo Carrola."George", rekao je mlađi brat nakon što su završili s formalnostima, "mi bismo htjeli piće, ali nitko nam ga ne želi prodati. Možeš li nam pomoći?"George je razmišljao."Jasno. Vjerojatno mogu. Ali trebat će mi pola sata.""Nema problema", složio se Carrol, "čekat ćemo"čuvši ovo, Rose se počeo spuštati u najbližu stolicu ali ga je George bijesno uspravio na noge."Hej! Pazi malo! Ne možeš tu sjediti! Ova prostorija je namještena za ponoćni banket."

"Neću je uništiti", odbrusi Rose. "Očišćen sam od ušiju.""To nema veze", rekao je George grubo, "da me šef sale vidi kako ovdje razgovaram s vama, skočio bi mi za vrat."72PRVI SVIBAN|"Oh."Nakon spominjanja šefa sale, njih dvojica su odmah shvatili situaciju; nervozno su gnječili svoje kape u očekivanju rješenja."Slušajte", rekao je George brzo, "znam mjesto gdje možete čekati; dođite sa mnom."Krenuli su za njim kroz debela vrata i napuštenu ostavu te uz tamne spiralne stube stigli u malu prostoriju u kojoj su se uglavnom nalazile hrpe kanti i četki, osvijetljenu tek jednom prigušenom žaruljom. Ostavio ih je tamo da čekaju, nakon što im je uzeo dva dolara, i dogovorio se s njima da će se vratiti za pola sata s litrom viskija."George sigurno dobro zarađuje", rekao je Key tužno dok je sjedao na okrenutu kantu. "Kladim se da zarađuje pedeset dolara tjedno."Rose je klimnuo glavom i pljunuo. "I ja tako mislim." "Kakav je ono ples spominjao?" "Nekakva studentarija. S Yalea." Obojica su važno zaklimala glavama. "Pitam se gdje je sada ona gomila vojnika?" "Nemam pojma. Znam samo da je to previše pješačenja za mene.""I za mene. Nema šanse da toliko hodam."Deset minuta kasnije počeo ih je obuzimati nemir."Idem pogledati što se tamo nalazi", rekao je Rose pažljivo koračajući prema drugim vratima.Bila su to lako pokretna vrata obložena zelenim suknom. On ih oprezno odškrine nekoliko centimetara."Vidiš li išta?"Umjesto odgovora, Rose glasno uzdahne. "Dovraga! Ovdje je hrpa pića!" "Pića?"Key je došao do Rosea i radoznalo pogledao kroz vrata. "Stvarno, cuga", rekao je nakon nekoliko trenutaka napetog promatranja.Soba je bila otprilike dva puta veća od one u kojoj su čekali i u njoj se nalazila bogata zaliha alkoholnih pića. Uzduž zidova bili su postavljeni stolovi pokriveni bijelim stolnjacima i nizom raznih boca: viski, džin, konjak, francuski i talijanski vermut, sok od naranče, a da ne govorimo o čitavoj zbirci pribora za poslu-73R SCOTT FITZGERALD: I'r dob jazzaživanje i dvije velike prazne zdjele za punč. U sobi trenutno nije bilo nikoga."To je za zabavu koja upravo počinje", prošaptao je Key. "čuješ violine? Slušaj, ne bih imao ništa protiv jednog plesa."Nježno su zatvorili vrata i izmijenili poglede pune razumijevanja. Nije bilo potrebe za posebnim objašnjenjima."Volio bih se dočepati par onih boca", rekao je Rose osjećajno.Ur • »})*¦"Misliš da bi primijetili?" Key je razmislio."Možda bolje da pričekamo da ih počnu posluživati. Sada su sve poredane i znaju koliko ih ima."

Nekoliko minuta su raspravljali o tome. Rose je zastupao stajalište da treba zgrabiti jednu bocu i skriti je ispod kaputa prije nego što se netko pojavi. S druge strane, Key je bio oprezniji. Bojao se da bi to moglo stvoriti probleme njegovom bratu. Nakon što se nekoliko boca otvori, slobodno će moći uzeti jednu od njih i svi će misliti da ju je uzeo netko od gostiju.Još uvijek su raspravljali o toj temi kad je George projurio kroz prostoriju i nestao iza zelenih vratiju, jedva obrativši pažnju na njih. Trenutak kasnije čuli su pucanje čepova, a zatim krckanje leda i zvuk izlijevanja tekućine. George je miješao punč.Vojnici su se oduševljeno pogledali."čovječe!" prošaptao je Rose.Pred njima se opet pojavio George."Samo budite tiho, dečki", govorio je ubrzano, "roba stiže za pet minuta."Napustio je prostoriju kroz druga vrata.čim se zvuk njegovih koraka po stubama dovoljno udaljio, Rose se lukavo osvrnuo oko sebe, ušao u sobu s blagom i vratio se s bocom u ruci."Predlažem", rekao je dok su zadovoljno probavljali prvu turu pića, "da pričekamo dok se ne vrati i zamolimo ga da ovdje popijemo ono što nam donese. Reći ćemo da nemamo kamo otići, shvaćaš? Tako se možemo uvući u onu sobu kad god ne bude nikoga i spremiti još koju bocu pod kaput. Skupit ćemo dovoljno da nam traje nekoliko dana, shvaćaš?""Jasno", složio se Key uzbuđeno. "čovječe! A možemo i prodati nešto od toga vojnicima."74PRVI SVIBANJNekoliko trenutaka su u tišini zadovoljno razmišljali o ovoj ideji. Zatim je Key podigao ruku i otkopčao ovratnik svojeg vojničkog kaputa."Vruće je ovdje, ha?"Rose se složio."Kao u paklu."4.Još uvijek je bila prilično ljuta kad je izašla iz garderobe i prošla kroz šum kurtoaznih razgovora u predvorju. Nije je ljutio sam događaj koji je, uostalom, predstavljao tek uobičajenu pojavu u njezinu društvenom životu, već činjenica što se to dogodilo baš večeras. Savjest joj je bila mirna. Kao i uvijek primijenila je onu pravu mjeru ponosa i blagog sažalijevanja. Riješila ga se na odrješit i vješt način.To se dogodilo kad su taksijem krenuli od hotela Biltmore - nisu prošli ni pola bloka. Nespretno je podignuo svoju desnu ruku - ona je sjedila desno od njega - i pokušao je udobno smjestiti iza crvenog ogrtača s krznom koji je nosila na sebi. Već ovo je bilo neprimjereno. Nesumnjivo, bilo bi puno elegantnije da čovjek koji pokušava zagrliti mladu damu u čiju naklonost nije siguran započne zagrljaj svojom udaljenijom rukom. Time se izbjegava onaj nespretni pokret podizanja bliže ruke.Sljedeći faux pas napravio je nesvjesno. Ona je cijelo poslijepodne provela kod frizera; bila je iznimno osjetljiva na bilo kakvu prijetnju njezinoj frizuri - no dok ju je Peter pokušavao zagrliti, njegov lakat je blago okrznuo njezinu kosu. To je bio drugi faux pas. I više nego dovoljno za nju.Počeo je nježno šaptati. Na prvi zvuk njegova glasa ona je shvatila kako je on tek

školarac - Edith je imala dvadeset dvije godine i ovaj ples, prvi nakon rata, u njoj je prizivao ubrzani niz uspomena na nešto drugo - na jedan drugi ples i jednog drugog čovjeka, čovjeka prema kojem je osjećala nešto više od otužnog pubertetskog sanjarenja. Edith Bradin zaljubljivala se u uspomenu na Gordona Sterretta.I tako je izašla iz garderobe kluba Delmonicos i za trenutak zastala na vratima, gledajući preko ramena na grupu bivših kolega s Yalea koji su poput elegantnih noćnih leptira lepršali oko75

vrha stuba. Iz prostorije iza nje širili su se teški mirisi koje su za sobom ostavljale brojne mlade ljepotice - bogate arome parfema i nježan prah mirisnih pudera što je sve izazivalo uspomene. Miris je na svom putu kroz prostoriju pokupio trag cigaretnog dima, a zatim se nježno spustio po stubištu i ispunio plesnu dvoranu u kojoj se održavala zabava studentske udruge Gamma Psi. Bio je to miris koji je dobro poznavala, uzbudljiv, poticajan, izazovno sladak - miris večernjeg izlaska.Još jednom je provjerila vlastiti izgled. Njezine gole ruke i ramena bili su pokriveni puderom kremasto bijele boje. Bila je svjesna da izgledaju vrlo mekano te da će se na pozadini tamnih muških sakoa bijeliti poput mlijeka. Bila je vrlo zadovoljna frizurom; njezina gusta crvena kosa bila je skupljena i oblikovana u odvažnu kreaciju punu živahnih uvojaka. Usne su joj bile lijepo namazane tamnocrvenom bojom; trepavice su bile u nježnom plavom tonu, nalik na kinesku šminku. Od složene frizure pa do malih, nježnih stopala, predstavljala je potpuno, beskrajno nježno, savršeno utjelovljenje ljepote.Razmišljala je o čemu će večeras razgovarati, već pomalo uzbuđena od zvukova hihotanja, dubokog smijeha, udaranja brojnih visokih potpetica i od te rijeke parova koji su se penjali i spuštali stubama. Koristit će isti jezik koji je koristila već godinama - jezik sastavljen od popularnih izraza, senzacionalističkih tračeva i slenga, nemarno stopljenih u jedinstvenu cjelinu, pomalo provokativnu i sentimentalnu. Na trenutak je zastala kad je čula djevojku koja je u blizini sjedila na stubama i rekla: "To još nije cijela priča, draga!"Na njezinu se licu pojavio osmijeh i ljutnja se na trenutak povukla; zatvorila je oči i zadovoljno duboko udahnula. Spustila je ruke dok nisu blago dotaknule glatku haljinu koja je isticala njezin stas. Nikada ranije nije se osjećala tako mekanom niti je toliko uživala u bjelini vlastitih ruku."Slatko mirišem", pomislila je jednostavno, a zatim je stigla nova misao: "Stvorena sam za ljubav."Svidjela joj se ova misao i još jednom ju je ponovila u sebi; zatim je uslijedio neizbježan nastavak ponovo oživljenih snova o Gordonu. Sada se činilo da je igra njezine mašte, u kojoj se prije dva mjeseca pojavila dotada nepoznata želja da ga ponovo vidi, vodila upravo ovamo, na ovaj ples.Bez obzira na njezinu nježnu ljepotu, Edith je bila zamišljena76PRVI SVIBANJi usporena djevojka. U njoj je postojala neka potreba za razmišljanjem, za tim pubertetskim idealizmom koji je njezina brata pretvorio u socijalista i pacifista. Henry Bradin napustio je sveučilište Cornell, gdje je radio kao predavač ekonomije, i došao u New York da bi u stupcima jednog radikalnog tjednika predstavio najnovija rješenja za neizlječive bolesti društva.

Edith je bila manje ambiciozna i zadovoljila bi se samo time da izliječi Gordona Sterretta. U Gordonu je postojala određena doza slabosti zbog koje se željela brinuti za njega, kao i bespomoćnosti zbog koje ga je željela zaštititi. Usto je željela nekoga koga je dugo poznavala, nekoga tko ju je ranije dugo volio. Osjećala se pomalo umorno; željela se udati. Na osnovi hrpe pisama, pet-šest fotografija i jednako toliko uspomena, kao i zbog ovog umora, odlučila je da će se njihov odnos promijeniti kad se sljedeći put sretnu. Ona će reći nešto što će sve promijeniti. Ova večer je bila prilika. Ova večer je bila njezina večer. Svaka večer je bila njezina večer.Tijek njezinih misli prekinuo je ozbiljan student uvrijeđena lica i službena nastupa, koji se odjednom stvorio pred njom i neobično duboko se poklonio. Bio je to njezin pratilac Peter Himmel - visok, zabavan, nosio je naočale s debelim okvirima i odavao dojam simpatične nepredvidljivosti. No odjednom joj je postao prilično odbojan - vjerojatno zato što ju je ranije neuspješno pokušao poljubiti."Onda", počela je, "da li se još uvijek ljutiš na mene?""Ni najmanje."Zakoračila je prema njemu i uhvatila ga za ruku."Žao mi je", rekla je nježno. "Ne znam zašto sam tako grubo reagirala. Večeras sam nekako loše volje. Žao mi je.""Sve je u redu", promrmljao je, "nema veze."Osjetio se posramljeno. Je li ga ovime pokušavala podsjetiti na njegov neuspjeh?"Bila je to pogreška", nastavila je odglumljenim nježnim tonom. "Zaboravit ćemo da se to dogodilo."Mrzio ju je zbog ove posljednje rečenice.Nekoliko minuta kasnije uputili su se prema podiju dok je dvanaest uigranih članova uglednog jazz orkestra, posebno angažiranog za ovu priliku, pred punom dvoranom najavilo početak svirke.Njezin sljedeći partner za ples bio je neki brkati muškarac.77

"Zdravo", počeo je prijekornim tonom. "Ti me se ne sjećaš." "Ne mogu se sjetiti tvojeg imena", rekla je nemarno, "ali jako si mi poznat.""Sreli smo se u..." Njegov razočarani glas se udaljio kada se ubacio momak vrlo svijetle kose. Edith je neznanca ispratila s uobičajenim "Puno hvala, plesat ćemo kasnije".Momak svijetle kose tražio je da se čvrsto rukuju. Učinilo joj se da je on jedan od brojnih ljudi s imenom Jim koje je upoznala, ali njegovo prezime bilo joj je nepoznato. Sjetila se čak i daje imao poseban stil plesanja, što se pokazalo točnim kada su krenuli."Ostaješ li duže u gradu?" upitao je u povjerenju.Odmaknula se i pogledala ga."Nekoliko tjedana.""Gdje si odsjela?""Biltmore. Javi se koji dan.""I hoću", uvjeravao ju je. "Sigurno. Popit ćemo čaj." "Dogovoreno."Prekinuo ih je crnokos muškarac i strogo formalno zamolio za sljedeći ples."Ti me se ne sjećaš, zar ne?" rekao je tužno. "Naravno da se sjećam. Ti si Harlan." "Ne. Barlow.""No dobro, znala sam da ima dva samoglasnika. Ti si onaj koji je dobro svirao ukulele na

zabavi, gore u kući Howarda Mar-shalla.""Svirao sam, ali ne..."Ubacio se momak s istaknutim gornjim zubima. Edith je udahnula mali oblak alkoholne pare. Sviđali su joj se muškarci koji su pomalo pili; bili su puno veseliji, zahvalniji i srdačniji - s njima je bilo puno lakše razgovarati."Zovem se Dean, Philip Dean", rekao je veselo. "Znam da me se ne sjećaš, ali dolazila si u New Haven s kolegom s kojim sam dijelio sobu na posljednjoj godini, Gordonom Sterrettom."Edith je brzo podigla pogled."Da, bila sam s njim tamo dvaput - na godišnjoj zabavi i na maloj maturi.""Sigurno si ga već vidjela ovdje", rekao je Dean nemarno. "On je večeras tu. Maloprije sam bio s njim."Iako je bila sigurna da će ga večeras sresti, Edith se trgnula. "Ali ne, nisam..."78PRVI SVIBANJUbacio se sljedeći partner, debeo crvenokosi muškarac. "Zdravo, Edith", počeo je. "Oh... zdravo."Poskliznula se i blago posrnula."Ispričavam se, dragi", promrmljala je automatski.Ugledala je vrlo blijedog i bezvoljnog Gordona koji je pušio i promatrao je naslonjen na okvir vrata. Edith je jasno vidjela da mu je lice ispijeno i blijedo i da mu je ruka kojom je držao cigaretu drhtala. Ona i njezin partner sada su plesali sasvim blizu njega."... Pozivaju toliko više muških da je to upravo..." govorio je niski čovjek."Zdravo, Gordon", javila se Edith preko ramena svojeg partnera. Srce joj je divlje udaralo.Njegove velike tamne oči su je prodorno promatrale. Zakoračio je u njezinu smjeru. Partner se okrenuo - čula je njegovo rogoborenje:"... ali polovica samaca se napije i ubrzo ode, pa..." a zatim duboki glas koji je dopirao sa strane. "Mogu li?"Odjednom je plesala s Gordonom; držao ju je jednom rukom oko struka i na mahove stiskao; osjećala je njegove raširene prste na leđima. Njezina ruka s malim čipkastim rupčićem počivala je u njegovoj."Dakle, Gordone", počela je bez daha."Zdravo, Edith."Ponovo se poskliznula i, u nastojanju da vrati ravnotežu, licem dotaknula crnu tkaninu njegova večernjeg sakoa. Voljela ga je - bila je sigurna da ga voli - a zatim je uslijedila tišina dok ju je obuzimao čudan nemir. Nešto nije bilo u redu.Srce joj se u trenutku stegnulo kad je shvatila o čemu se radi. Gordon je bio bijedan i kukavan, jedan bezvezan, beskrajno zamoran pijanac."Oh..." nesvjesno je uzdahnula.Spustio je svoj pogled na nju. Vidjela je kako su mu oči crvene i nemirne."Gordone", rekla je tiho, "sjednimo, želim sjesti."Nalazili su se gotovo na sredini podija, ali ona je primijetila kako joj se sa suprotnih strana prostorije približavaju dva mladića pa je zastala, uhvatila Gordonovu beživotnu ruku i provela ga79

kroz gomilu sudarajući se s plesačima. Usta su joj se pretvorila u ravnu crtu, lice pod šminkom je malo poblijedilo, a oči su joj se ispunile suzama.Našla je mjesto gore na tepihom obloženim stubama i on je umorno sjeo pokraj nje."Pa", počeo je promatrajući je nesigurno, "baš mi je drago što te vidim, Edith."Pogledala ga je bez riječi. Bila je silno potresena ovim susretom. Godinama je viđala muškarce u raznim fazama opijanja, od rođaka do raznih vozača, i njezine reakcije su varirale od smijeha do gađenja, ali sada je prvi put osjetila jedan novi osjećaj - neizreciv užas."Gordone", rekla je optužujućim tonom gotovo plačući, "izgledaš jako loše."Klimnuo je glavom. "Imao sam problema, Edith." "Kakvih problema?""Svakakvih. Nemoj nikome govoriti, ali raspadam se. U groznom sam stanju, Edith."Njegova donja usna se tresla. činilo se da ju jedva vidi kroz suze."Hoćeš li... hoćeš li", oklijevala je, "hoćeš li mi reći o čemu se radi, Gordone? Znaš da me uvijek zanima sve o tebi."Ugrizla se za usnu - namjeravala je reći više od toga, ali je osjetila da nema snage.Gordon je tužno odmahnuo glavom. "Ne mogu ti reći. Ti si dobra djevojka. Ne mogu to ispričati dobroj djevojci.""Glupost", rekla je prkosno. "Mislim da je vrlo uvredljivo nazvati nekoga dobrom djevojkom na taj način. Zvuči kao nešto loše. Pio si, Gordone.""Hvala." Sumorno je spustio glavu. "Hvala na informaciji.""Zašto piješ?""Zato što sam tako prokleto jadan.""Zar misliš da će alkohol popraviti stvari?""Što bi ti htjela - izvesti me na pravi put?""Ne, Gordone, pokušavam ti pomoći. Zašto mi ne možeš reći o čemu se radi?""U groznom sam stanju. Najbolje je da se praviš da me ne poznaješ.""Zašto, Gordone?""Žao mi je što sam se ubacio u ples - to nije bilo fer prema80PRVI SVIBANJtebi. Ti si poštena djevojka i sve to. Evo, daj da ti potražim novog partnera za ples."Nespretno se uspravio na noge, ali ona ga je rukom povukla natrag na mjesto pokraj sebe."Daj, Gordone, ne budi smiješan. Vrijeđaš me. Ponašaš se kao... kao luđak.""Priznajem. Priznajem da sam malo lud. Nešto nije u redu sa mnom, Edith. Nešto mi fali u glavi. Nema veze.""Ima veze, reci mi.""Radi se baš o tome. Uvijek sam bio čudan - drukčiji od ostalih dečki. To nije bio problem na koledžu, ali sada jest. U meni nešto već mjesecima popušta poput gumbića na kostimu; još dva-tri i kostim će pasti. Postupno gubim razum."Okrenuo je pogled prema njoj i počeo se smijati. Ona se instinktivno skupila."Što se dogodilo?""Ništa posebno", rekao je. "Gubim razum. čitavo ovo mjesto mi je kao san - ovaj Delmonicos..."Dok je govorio, ona je primijetila koliko se promijenio. Više nije bio onako raspoložen,

veseo i bezbrižan mladić - njime je vladala bezvoljnost i obeshrabrenost. Osjetila je odbojnost, a zatim, sasvim neočekivano, i dosadu. činilo joj se da njegov glas dopire iz goleme praznine."Edith", rekao je, "nekada sam vjerovao da imam pameti i talenta, da mogu postati umjetnik. Sada znam da nemam ništa od toga. Ne znam crtati, Edith. Ne znam zašto ti ovo uopće govorim."Ona je odsutno klimnula glavom."Ne znam crtati, nisam dobar ni u čemu. Siromašan sam kao crkveni miš." Nasmijao se ogorčeno i neprirodno glasno. "Za prijatelje sam postao prokleti prosjak i parazit. Ja sam propalica. Totalno sam jadan."Osjećala je kako u njoj raste odbojnost. Jedva je klimnula, čekajući pogodan trenutak da nešto kaže.Gordonove oči su se odjednom ispunile suzama."Edith", rekao je očigledno suzdržavajući emocije, "ne mogu ti reći koliko mi znači da znam kako postoji barem jedna osoba koja je zainteresirana za mene."Pogladio je njezinu ruku, a ona ju je nesvjesno povukla."To je baš lijepo od tebe", ponovio je.81

"Pa", rekla je polako gledajući ga u oči, "svakom je drago vidjeti starog prijatelja - ali žao mi je vidjeti te takvog, Gordone."Nekoliko trenutaka su se promatrali u tišini. Ona kratkotrajna iskra u njihovim očima postupno se gasila. Lice joj je bilo bezizražajno kad je ustala."Hoćemo li zaplesati?" predložila je hladno.Ljubav je krhka, pomislila je, no možda krhotine ostaju sačuvane, poput riječi koje su mogle biti izrečene, ali su ostale lebdjeti na usnama. Prikupljaju se nove izjave ljubavi, nove naučene nježnosti, i čekaju sljedećeg ljubavnika.5.Pratilac lijepe Edith, Peter Himmel, nije navikao na neuspjeh kod žena; nakon što ga je Edith odbila, osjetio se povrijeđenim i osramoćenim. Protekla dva mjeseca imao je tajni dogovor s Edith Bradin, a pošto je jedino moguće objašnjenje za tu tajnost bilo postojanje naznaka simpatije, bio je prilično siguran u uspjeh. Pokušavao je shvatiti, i nije mu bilo jasno, zašto je onako reagirala na jedan mali poljubac.Stoga se našao sam u dvorani nakon što ga je u plesu s Edith prekinuo muškarac s brkovima te je došao do zaključka koji je nekoliko puta ponovio u svojoj glavi. U znatno skraćenoj verziji glasio je otprilike ovako: 'Pa, ovo je bio tipičan primjer povlačenja za nos - i stoga se ne smije uzrujavati ako se sada dostojanstveno nalijem.'I tako je krenuo kroz blagovaonicu do male susjedne prostorije koju je otkrio ranije te večeri. Bila je to prostorija s nekoliko velikih zdjela punča koje su bile okružene nizom boca. Sjeo je na stolicu pokraj stola s bocama.Nakon druge čaše punča, dosada, gađenje, monotonija protoka vremena i nejasna zbivanja te večeri utonuli su u mutnu pozadinu na kojoj se stvorila svjetlucava paučina. Stvari su se mirno složile na svoje mjesto; problemi koji su ga mučili poredali su se u uredan niz, a njegova potreba da pobjegne od njih nestala je bez traga. Briga je ustupila mjesto divnoj, sveobuhvatnoj simbolici. U njegovoj glavi Edith je postala jedna beznačajna, prevrtljiva djevojka oko koje se nije vrijedilo zamarati; sad mu je bila

smiješna. Izgledala je poput figure iz njegova vlastitog sna na pozadini82PRVI SVIBANJstvarnog svijeta. I on sam je u nekoj mjeri postao tek simboličan lik, neka vrsta discipliniranog sudionika bučne zabave, zaigrani talentirani sanjar.Nakon trećeg pića simboli su se povukli pred toplim sjajem i on je utonuo u neko ugodno stanje slično plutanju na leđima u vodi. Upravo je u tom trenutku primijetio da su zelena vrata pokraj njega odškrinuta i da ga kroz otvor napeto promatra par očiju."Hm", prozbori Peter mirno.Zelena vrata su se zatvorila, a zatim ponovo odškrinula, ovaj put tek za centimetar."Bu", rekao je Peter tiho.Vrata se nisu micala i Peter je začuo napeti, isprekidani šapat."Neki tip." "Što radi?" "Sjedi i gleda.""Valjda će se skoro maknuti odatle. Trebala bi nam još koja boca."Peteru su se ovi zvukovi polako probijali do svijesti."Ovo je", pomisli, "zaista vrlo zanimljivo."Bio je uzbuđen. Bio je ushićen. Osjetio je kako je naišao na misterij. Tobože nezainteresirano je ustao i stao pokraj stola, a zatim je uz brzi okret otvorio zelena vrata, povukavši vojnika Rosea u prostoriju.Peter se naklonio."Kako ste?" rekao je.Vojnik Rose je postavio jednu nogu ispred druge, spreman na borbu, bijeg ili dogovor."Kako ste?" ponovio je Peter uljudno. "Dobro.""Mogu li vam ponuditi piće?"Vojnik Rose ga je pogledao s nepovjerenjem, tražeći tonove sarkazma u njegovu glasu. "Može", rekao je konačno. Peter je pokazao na stolicu. "Sjednite.""Sa mnom je jedan moj prijatelj", reče Rose, "tamo." Pokazao je na zelena vrata."Svakako ga pozovite da nam se pridruži."83 Priče iz &Peter je došao do vrata, otvorio ih i pozvao vojnika Keya, čije je lice odražavalo sumnju, nesigurnost i krivnju. Izvučene su stolice i trojac je sjeo oko zdjele s punčem. Peter je svakom natočio piće i ponudio goste cigaretama iz svoje kutije. Nesigurno su prihvatili ponuđeno."A sada", nastavio je Peter opušteno, "smijem li pitati zašto vi, gospodo, provodite svoje slobodno vrijeme u prostoriji koja je uglavnom, koliko mogu vidjeti, ispunjena četkama za ribanje podova. I to u vrijeme kada je ljudska vrsta toliko napredovala da proizvodi sedamnaest tisuća stolica svaki dan, osim nedjelje..." zastao je. Rose i Key su ga zbunjeno promatrali. "Možete li mi objasniti", nastavio je Peter, "zašto radije sjedite na priboru koji je predviđen za prenošenje vode s jednog mjesta na drugo?"Rose se oglasio nerazgovjetnim zvukom."I konačno", završavao je Peter svoje izlaganje, "recite mi zašto, dok se nalazite u zgradi ukrašenoj prekrasnim, golemim visećim svijećnjacima, vi radije provodite večernje sate pod svjetlom jedne bijedne žaruljice?"Rose i Key su se međusobno pogledali. Nasmijali su se; počeli su se gromoglasno smijati; nisu se mogli suzdržati. Ali nisu se smijali svi zajedno, već su se njih dvojica smijali

svojem domaćinu. Po njima, čovjek koji govori na ovaj način je bio potpuno pijan ili potpuno lud."Vi ste s Yalea, pretpostavljam", rekao je Peter nakon što je ispio piće i krenuo po novu čašu.Ponovno su se nasmijali."Neee.""Ne? Mislio sam da ste možda s onog manje poznatog ogranka sveučilišta, znanog kao Znanstveni institut Sheffield." "Neee.""Hm. Onda ništa. Sigurno ste s Harvarda i nastojite ostati neprimjećeni ovdje, u ovom... ovom plavoljubičastom raju, kako ga nazivaju novine.""Neee", rekao je Key prezrivo, "samo čekamo nekoga.""Tako", uzviknuo je Peter dok im je punio čaše, "vrlo zanimljivo. Imate dogovor s čistačicom, ha?"Obojica su s gnušanjem odbili ovu pretpostavku."Sve je u redu", uvjeravao ih je Peter, "ne morate se opravdavati. čistačica je jednako dobra kao i bilo koja druga dama na svijetu. Kipling kaže: 'Judy O'Grady je ispod kože baš kao i dama84PRVI SVIBANJsvaka'""Jasno", reče Key i značajno namigne Roseu."Naprimjer, u mom slučaju", nastavio je Peter, dovršavajući svoje piće. "Sa mnom je ovdje jedna razmažena djevojka. Najraz-maženija djevojka koju sam ikad vidio. Odbila je moj poljubac; bez ikakva razloga. Namjerno me navela da pomislim kako će me sigurno poljubiti, a onda fljus! Hladan tuš! Ne znam što misle ti mladi?""To je stvarno smola", reče Key, "to je totalna smola.""Oh, čovječe!" rekao je Rose."Jeste li za još jedno piće?" upita Peter."Maloprije smo skoro završili u nekoj tučnjavi", rekao je Key nakon kratke stanke, "ali bila je predaleko.""Tučnjava? - to je prava stvar!" reče Peter, uspravljajući se uzbuđeno na stolici. "Borit ćemo se sa svima! Ja sam bio u voj-sci."Ovo je bilo s nekim boljševicima.""To je ono pravo!" uzviknuo je Peter uzbuđeno. "To je za mene ono pravo! Smrt boljševicima! Iskorijenimo ih!""Mi smo Amerikanci", reče Rose iskazujući čvrsti, prkosni patriotizam."Jasna stvar", reče Peter. "Najveća nacija na svijetu! Svi mi smo Amerikanci! Popijte još jedno piće." Popili su još jedno piće.6.U jedan sat u noći, u Delmonico's je stigao orkestar koji se mogao smatrati posebnim čak i u to vrijeme posebnih orkestara. Njegovi članovi su bahato posjedali oko klavira i prihvatili se stvaranja muzičke pozadine za zabavu sveučilišne udruge Gamma Psi. Predvodio ih je popularni svirač flaute, poznat širom New Yorka po tome što je mogao dubiti na glavi i tresti ramenima dok je svirao jazz. Za vrijeme njegova nastupa bila su prigušena sva svjetla osim onog usmjerenog na njega i jednog pokretnog snopa koji je bacao titrave sjene i mijenjao boje iznad glava plesača.

Edith se toliko naplesala da je pala u ono umorno, sneno stanje svojstveno samo djevojkama koje su prvi put izašle na veliki ples; stanje usporedivo sa sjajem neke plemenite duše nakon ne-85

koliko velikih koktela. Um joj je besciljno plutao nošen glazbom; u raznobojnom polumraku, njezini partneri su se izmjenjivali poput nestvarnih fantoma, a njoj se činilo da ples traje već cijeli dan. Razgovarala je o mnogim nepovezanim temama s brojnim muškarcima. Jedan od njih ju je poljubio, a šestorica su joj izjavila ljubav. Na početku večeri plesala je s nekoliko studenata, ali sada je poput svih privlačnijih djevojaka u dvorani imala svoju pratnju - to jest, pet-šest galantnih muškaraca usredotočilo je svoju pažnju na nju i eventualno na još koju odabranu ljepoticu; pojavljivali su se pred njom u nezaustavljivom nizu.Nekoliko puta je ugledala Gordona - već dugo je sjedio na stubama s glavom naslonjenom na dlan i umornim očima promatrao neprekidno treperenje na podu ispred njega; izgledao je vrlo potišteno i prilično pijano - ali svaki put bi brzo skrenula pogled. činilo joj se da je sve to bilo davno; njezin um je sada bio pasivan, njezini osjeti uljuljkani u omamljenost; samo je nejasno osjećala kako automatski pomiče noge u ritmu plesa i izgovara slatkaste fraze.Ali Edith nije bila ni približno toliko umorna da ne bi mogla osjetiti pravednički gnjev kad se u sljedeći ples, u stanju blaženog nadahnuća, ubacio dobrano alkoholizirani Peter Himmel. Pogledala ga je zapanjeno uzdahnuvši."Peter, ali zašto?""Malo sam se napio, Edith.""Dakle Peter, baš si prava mustral Zar to nije malo bezobrazno dok si sa mnom?"Zatim se protiv svoje volje nasmijala, jer ju je promatrao s komičnom nježnošću u kombinaciji s blesavim ukočenim osmijehom."Draga Edith", počeo je srdačno, "ti znaš da te volim, zarne?""Lijepo to pokazuješ.""Volim te - i samo sam te želio poljubiti", dodao je tužno.Njegova nelagoda i sram su nestali. Pred njim je bila najljepša djevojka na čitavom svijetu. Imala je najljepše oči, poput zvijezda iznad njihovih glava. Želio se prije svega ispričati' što ju je pokušao poljubiti; zatim, što je pio - ali bio je toliko rastužen jer je mislio da se naljutila...Zatim se ubacio već viđeni debeli crvenokosi čovjek, podigao pogled prema Edith i široko se nasmijao.86PRVI SVIBANJ"Pratiš li nekoga večeras?" upitala je. Ne. Crvenokosi debeljko je bio sam."Pa, da li bi onda mogao - htjela bih te zamoliti da me otpratiš kući večeras ako to nije problem?" (ovo je bila tek šarmantna izvještačenost - Edith je znala da će se crveni debeljko smjesta rastopiti u navali ushićenja)."Problem? Oh, zaboga, bit će mi drago! Znaš da će mi biti jako drago.""Puno hvala! Baš si drag."Pogledala je na svoj ručni sat. Bilo je pola dva. U trenutku kada je to izrekla u sebi, kroz

maglu se prisjetila kako joj je brat na ručku rekao da svake noći radi u novinskoj redakciji do pola dva.Edith se naglo okrenula prema novom partneru. "U kojoj ulici je ovaj lokal?" "Ulici? Pa na Petoj aveniji, naravno." "Hoću reći, na križanju s kojom ulicom?" "Ovaj... s četrdeset i četvrtom."Ovo je potvrdilo njezinu pretpostavku. Henrvev ured mora biti u blizini, preko puta i odmah iza ugla. Odmah joj je palo na pamet kako bi se mogla na trenutak iskrasti i iznenaditi ga, predstaviti se u svom blještavilu njezina novoga crvenog ogrtača kako bi ga "razveselila". Edith je najviše voljela raditi upravo takve stvari, neobične i neočekivane. Ideja joj je sasvim obuzela maštu i nakon kratkog oklijevanja se odlučila."Frizura mi se sasvim pošemerila", obavijestila je svojeg partnera ugodnim glasom; "možeš li me pričekati dok je ne sredim?""Naravno.""Srce si."Nekoliko minuta kasnije, spustila se po stubama ogrnuta crvenim ogrtačem, obraza zažarenih od uzbuđenja pred malom avanturom koju je smislila. Projurila je pokraj para koji je stajao na vratima - konobara s rijetkom bradicom i pretjerano našminkane mlade dame koji su se ljutito prepirali - otvorila vanjska vrata i zakoračila u toplu svibanjsku noć.87P. SCOTT FITZGERALD;7.Upadljivo našminkana mlada dama ispratila ju je kratkim, bijesnim pogledom, a zatim se ponovo okrenula prema konobaru i nastavila svađu."Idi gore i reci mu da sam ovdje", rekla je bijesno, "ili ću sama otići.""Nećeš!" rekao je George strogo. Djevojka se prezrivo nasmijala."Misliš? Samo da znaš, ti u svojem životu nisi vidio toliko studenata koliko ih ja poznajem, i svi bi oni bili sretni da me mogu izvesti na ples."Može biti, ali...""Može biti!" prekinula ga je. "O, jasna stvar, takve kao što je ova koja je upravo izašla - Bog zna kamo je ta otišla - takve mogu ulaziti i izlaziti koliko im drago, ali kad ja poželim vidjeti prijatelja, onda pošalju nekog jadnog konobara da me izbaci.""Slušaj", rekao je stariji Key ljutito, "ne želim izgubiti svoj posao. Možda te taj tip o kojem govoriš ne želi vidjeti.""Oh, on me sigurno želi vidjeti.""Uostalom, kako bih ga našao u toj gužvi?""Oh, on je sigurno tamo", tvrdila je uvjereno. "Pitaj bilo koga za Gordona Sterretta. U tom društvu se svi međusobno pozna-ju.Izvukla je novčanicu od jednog dolara iz zgužvane torbe i pružila je Georgeu."Evo", rekla je, "potplaćujem te. Nađi ga i predaj mu moju poruku. Reci mu da se stvori ovdje u roku od pet minuta, inače dolazim gore."George je nezadovoljno odmahnuo glavom, za trenutak razmislio o pitanju, a zatim se naglo okrenuo i otišao.Gordon je stigao prije isteka zadanog vremena. Bio je pijaniji nego ranije te večeri, ali na drukčiji način. činilo se da mu je alkohol stvorio čvrst oklop. Bio je trom, klatio se s jedne strane na drugu i govorio gotovo nerazumljivo.

"Ej, Jewel", rekao je glasno. "Došao sam čim su mi rekli, Jewel. Nisam donio novac. Sve sam pokušao.""Pusti novac!" ispalila je. "Nema te nigdje već deset dana. Gdje si?"88PRVI. SVIBANJPolako je odmahnuo glavom. "Bio sam loše, Jewel. Bolestan sam.""Zašto mi nisi rekao da si bolestan? Novac mi nije toliko bitan. Nisam tražila novac dok me nisi počeo zanemarivati." Ponovo je odmahnuo glavom. "Nisam te zanemarivao. Nimalo.""Nisi me zanemarivao! Već tri tjedna nema te ni blizu, osim kad si bio toliko pijan da nisi znao za sebe.""Bio sam bolestan, Jewel", ponovio je pogledavši je umorno."Dovoljno si zdrav da se možeš zabavljati sa svojim društvom ovdje. Rekao si mi da ćemo večerati zajedno i da ćeš mi donijeti nešto novaca. Nisi me čak ni nazvao.""Nisam mogao skupiti novac.""Zar nisam upravo rekla da to nije važno? Željela sam vidjeti tebe, Gordone, ali čini se da ti je važniji netko drugi." Ogorčeno je zanijekao ovu tvrdnju."Onda uzmi šešir i idemo", zapovjedila je. Gordon je oklijevao, a ona je odjednom prišla i bacila mu se oko vrata."Dođi sa mnom, Gordone", rekla je ispod glasa. "Idemo u Devineries' na piće, a onda možemo k meni.""Ne mogu, Jewel...""Možeš", rekla je oštro."Bolestan sam kao pas!""Onda ne bi trebao ostati ovdje."Gordon je oklijevao, ogledajući se oko sebe očima u kojima se očaj miješao s predajom; zatim gaje ona naglo privukla i poljubila svojim mekanim, sočnim usnama."Dobro", rekao je teško uzdahnuvši. "Samo da uzmem šešir."6.Nakon što je izašla u čisto plavetnilo svibanjske noći, Edith se našla na pustoj ulici. Izlozi velikih dućana bili su u mraku; preko njihovih vrata bile su spuštene velike željezne rešetke koje su ih pretvorile u noćne grobnice danjeg sjaja. Gledajući prema 44. ulici vidjela je nejasno pomiješanu nakupinu svjetala noćnih klubova. Između titravih svjetala na Šestoj aveniji pružao se, sredinom ceste sve do gustog mraka, trag svjetlosti. Ali u 44. ulici je bilo tiho.89: Priče iz doba iazzaEdih se zavukla dublje u ogrtač i požurila preko avenije. Nervozno se trgnula kad joj se hrapavim šapatom obratio neki osamljeni prolaznik: "Kuda ćeš, mala?" Sjetila se jedne večeri iz djetinjstva kad je hodala oko zgrade u pidžami i začula kako iz misterioznog prostranstva stražnjeg dvorišta zavija pas.Ubrzo je stigla na odredište - relativno staru dvokatnicu u 44. ulici -is olakšanjem primijetila prigušeno svjetlo na gornjem prozoru. Bilo je dovoljno jako da pročita natpis na ploči pokraj prozora - New York Trumpet. Ušla je u taman hodnik i nakon par sekundi razabrala stube u kutu.Zatim se našla u dugoj, niskoj sobi s puno stolova i sa zidovima oblijepljenima kopijama

novinskih stranica. Unutra su bila samo dva čovjeka. Sjedili su na suprotnim stranama prostorije, sa zelenim zaslonima na očima i pisali pokraj osamljenih stolnih lampi.Za trenutak je nesigurno zastala na ulazu, a zatim su oba čovjeka istovremeno podigla glave i ona je prepoznala svojeg brata."O, Edith!" Brzo je ustao, skinuo zaslon s čela i prišao joj iznenađena lica. Bio je visok, vitak i crnomanjast, s tamnim, prodornim očima iza debelih naočala. činilo se kao da su te oči vrlo udaljene i da gledaju negdje iznad osobe s kojom je razgovarao.Položio je ruke na njezina ramena i poljubio je u obraz."Što se dogodilo?" upitao je pomalo zabrinuto."Bila sam na plesu preko puta, Henry, u klubu Delmonicos", rekla je uzbuđeno, "i jednostavno sam morala doći da te posjetim.""Drago mi je što si došla." Njegovo uzbuđenje je ubrzo zamijenila uobičajena odsutnost duha. "Ipak, ne bi trebala hodati samajio ulici noću."čovjek na drugom kraju prostorije radoznalo ih je promatrao, a zatim ga je Henry pokretom ruke pozvao da priđe. Bio je to debeljko s malim, svjetlucavim očima; kad bi skinuo ovratnik i kravatu, izgledao bi poput farmera sa Srednjeg zapada nakon nedjeljnog ručka."Ovo je moja sestra", rekao je Henry. "Došla je u posjet.""Drago mi je," rekao je debeljko s osmijehom. "Ja se zovem Bartholomew, gospođice Bradin. Vaš brat je to već davno zaboravio."Edith se pristojno nasmijala šali."Pa", nastavio je, "prostor nam nije baš sjajan, zar ne?"90PRVI SVIBANJEdith se osvrnula oko sebe."Nije loše", odgovorila je. "Gdje držite bombe?""Bombe?" ponovio je Bartholomew smijući se. "To vam je dobar štos - bombe. Jesi li čuo, Henry? Pita gdje držimo bombe. To je stvarno vrlo dobar štos."Edith je sjela na rub praznog stola i klatila nogama. Njezin brat je sjeo na stolicu pokraj nje."Onda", upitao je odsutno, "kako ti se ovaj put sviđa New York?""Nije loše. Ostat ću u hotelu Biltmore s Hoytovima do nedjelje. Možeš li sutra doći na ručak?"Na trenutak je razmislio o prijedlogu."Baš imam gužvu na poslu", usprotivio se, "i ne volim velike skupine žena.""U redu", nije se dala smesti. "Onda ručaj sa mnom.""Dobro.""Nazvat ću te oko dvanaest."Bartholomew se očigledno želio vratiti za svoj stol, ali je vjerojatno smatrao da bi bilo neprimjereno otići bez riječi."Pa..." počeo je smušeno.Oboje su se okrenuli prema njemu."Pa... danas navečer je ovdje bilo zanimljivo."Bartholomew i Henry su se pogledali."Trebali ste doći ranije", nastavio je Bartholomew malo hrabrije. "Vidjeli biste pravu predstavu."

"Stvarno?""Pjevački nastup", rekao je Henry. "Grupa vojnika se okupila na ulici i počela vikati na naš znak." "Zašto?" upitala je."Bili su u gomili", reče Henry kao da se radi o nečem nevažnom. "Sve gomile moraju urlati. Među njima nije bilo nikoga tko bi ih poveo, inače bi vjerojatno provalili unutra i razbili redakci-"Da", reče Bartholomew okrećući se ponovno prema Edith, "trebali ste biti ovdje."Izgleda da je smatrao kako je ovaj razgovor predstavljao dovoljno dobru odstupnicu za njegovo povlačenje."Jesu li vojnici bijesni na socijaliste?" tražila je Edith objašnjenje od brata. "Mislim, da li vas fizički napadaju?"Henry je ponovo stavio svoj zaslon i zijevnuo.91:"Ljudska vrsta je daleko napredovala", rekao je nemarno, "ali većina nas je zaostala; vojnici ne znaju što žele, što mrze ili što vole. Navikli su djelovati u velikim grupama i organizirati demonstracije. Ovaj put su usmjerene protiv nas. Večeras je bilo nereda po cijelom gradu. To je zato što je danas 1. svibanj.""Je li bilo opasno?""Ni najmanje", rekao je prezirno. "Otprilike dvadeset pet vojnika se okupilo na cesti oko devet sati i počeli su zavijati na mjesec.""Oh", napustila je tu temu. "Je li ti drago što me vidiš, Hen-ry?"Pa naravno." "Ne izgledaš tako." "Ali jest.""Vjerojatno misliš da sam... beskorisna. Nešto poput leptira koji samo mlatara krilima." Henry se nasmijao."Uopće ne mislim tako. Zabavljaj se dok si mlada. Uostalom, zar ti ja nalikujem na strogog i ozbiljnog mladića?""Ne...", zastala je, "ali nekako mi se čini da je ova moja zabava toliko drukčija od... od tvojih principa. čini se nekako... neprimjerenim, zar ne - da sam ja na takvoj zabavi dok ti ovdje radiš na tome da takve zabave više ne budu moguće.""Ja ne mislim tako. Ti si mlada i ponašaš se upravo onako kako su te učili. Samo se dobro zabavi."Njezina stopala do toga su se trenutka lijeno klatila, a onda su se odjednom zaustavila. Njezin glas je postao malo dublji."Željela bih da se vratiš u Harrisburg i uživaš. Jesi li siguran da si na pravom putu?...""Imaš prekrasne čarape", prekinuo ju je. "Od čega su napravljene?""Ukrašene su čipkom", odgovorila je, spustivši pogled na čarape. "Zar nisu zgodne?" Podigla je suknju i otkrila nježne zglobove pokrivene svilenim čarapama. "Ili ti se možda ne sviđaju svilene čarape?"činilo se da ga je ovo pitanje malo razljutilo. Prodorno ju je pogledao svojim tamnim očima."Ti misliš da te kritiziram, Edith?"Ne, uopće...Zastala je. Bartholomew je ispustio nekakav nerazgovjetni92

PRVI SVIBANJzvuk. Okrenula se i vidjela kako je napustio svoj stol i sada stoji pokraj prozora."Sto je?" upitao je Henry."Ljudi", reče Bartholomew, a zatim nastavi: "čitava masa ljudi. Dolaze iz Šeste avenije." "Ljudi?"Debeljko je pritisnuo nos na prozor."Vojnici, tako mi svega!" rekao je uzbuđeno. "I mislio sam da će se vratiti."Edith je skočila na noge i dotrčala do prozora."Puno ih je!" viknula je uzbuđeno. "Pogledaj, Henry!"Henry je namjestio zaslon na glavi, ali se nije micao sa stolice."Možda bismo trebali ugasiti svjetla?" predložio je Bartholomew."Ne. Ubrzo će otići.""Neće", rekla je Edith gledajući kroz prozor. "Uopće ne pomišljaju na to. Još dolaze. Pogledaj: iz Šeste avenije skreće čitava gomila."Pod žutim svjetlima i plavičastim sjenama uličnih lampi mogla je jasno vidjeti kako je gomila zakrčila čitav pločnik. Većina je bila u odorama, neki trijezni, neki prilično pijani, a kroz čitavu masu se pronosio nerazgovjetan žamor i vika.Henry je ustao i krenuo prema Edith, ali pritom se na pozadini svjetla iz ureda na prozoru pojavila njegova silueta. Povici su se smjesta pretočili u postojanu galamu i na prozoru se začulo udaranje rafala malih projektila - komada duhana za žvakanje, kutija cigareta, pa čak i novčića. U prizemlju su se otvorila vrata i buka se proširila po stubištu."Penju se!" zavapio je Bartholomew.Edith se uznemireno okrenula prema Henryu."Penju se, Henry."Sada su se iz prizemlja jasno čuli povici. "Prokleti socijalisti!" "Njemački navijači! Ljubitelji Švaba!" "Na drugi kat, vojsko! Idemo!" "Uhvatit ćemo gadove..."Sljedećih pet minuta je prošlo kao u nekom košmaru. Edith je osjetila kako se čitava ta galama neočekivano, poput kišnog oblaka, obrušila na njih troje; čula je korake brojnih nogu na stubi-93:štu, osjetila je kako ju je Henry uhvatio za ruku i povukao prema stražnjem dijelu ureda. Zatim su se vrata otvorila i u prostoriju je upala grupa ljudi - ne vođe, već samo oni koji su se slučajno zatekli u prvim redovima."Hej, Švaboljupci!""Radite do kasno, ha!""Ti i ta tvoja cura. Prokleti bili!"Primijetila je kako dvojica vrlo pijanih vojnika u prvim redovima besciljno teturaju - jedan od njih je bio nizak i taman, a drugi je bio visok i imao je slabu bradu.Henry je iskoračio prema njima i podignuo ruku."Prijatelji!" rekao je.Galama se na trenutak smirila, prekinuta tek pojedinačnim mrmljanjem."Prijatelji!" ponovio je dok su njegove daleke oči gledale preko glava u gomili, "ovom provalom ćete naškoditi jedino sebi. Da li vam mi ličimo na bogataše? Ili na Nijemce? Pitam vas otvore-no..."Začepi!" "Dosta više!"

"Tko ti je ova cura, prijatelju?"Muškarac u civilnoj odjeći koji je pretraživao jedan stol odjednom je podignuo novine."Evo ga!" povikao je. "Željeli su da Njemačka pobijedi u ratu!"Sa stubišta je nahrupila nova masa i prostorija se odjednom ispunila ljudima koji su se skupljali oko preplašene grupice u pozadini. Edith je primijetila kako je visoki vojnik sa slabom bradom još uvijek u prvim redovima. Onaj niski je nestao.Ustuknula je unatrag i našla se blizu otvorenog prozora kroz koji je dopirao svježi noćni zrak.Zatim je u sobi nastao metež. Vidjela je vojnike koji su skočili naprijed i debeljka koji je zamahivao stolicom iznad svoje glave - u tom trenutku je nestalo svjetla i ona je osjetila naguravanje toplih tijela ispod grube tkanine, a prostorija se ispunila povicima, udarcima i teškim disanjem. .Pokraj nje se odjednom pojavio neki čovjek koji je zateturao, zatim je odgurnut ustranu, a onda je bespomoćno ispao kroz otvoren prozor uz strašan, isprekidan urlik koji se izgubio u buci. Na pozadini slabog svjetla iz jedne susjedne zgrade Edith se uči-94PRVI SVIBANJnilo da je to bio onaj visoki čovjek sa slabom bradom.U njoj se uzburkao neočekivano snažan bijes. Divlje je raz-mahnula rukama i slijepo krenula prema najgušćoj gužvi. čula je stenjanje, psovanje i prigušene udarce šaka."Henry!" povikala je izbezumljeno, "Henry!"Nekoliko trenutaka kasnije, odjednom je osjetila da se u sobi nalaze i neke druge osobe. Začula je dubok glas koji je govorio zapovjednim tonom; ugledala je žute snopove svjetla kako se probijaju kroz gužvu. Uzvici su se prorijedili. Metež se isprva pojačao, a zatim je prestao.Odjednom su se upalila svjetla i soba se ispunila policajcima koji su mahali palicama. Duboki glas je zagrmio:"Mir! Mir! Mir!"A zatim:"Smirite se i napustite prostoriju! Mir!"Prostorija se ispraznila poput sita. Jedan je policajac završio hrvanje s vojnikom u kutu i gurnuo ga prema vratima. Duboki glas je nastavio izdavati zapovijedi. Edith je sada vidjela kako je glas dopirao od policajca sa snažnim vratom koji je stajao pokraj ulaza."Mir! Kakav je to način! Jedan vaš vojnik pao je kroz stražnji prozor i poginuo!""Henry!" zvala je Edith, "Henry!"Divlje je udarala šakama po leđima muškarca ispred sebe; odgurnula je još dvojicu; tukla se, vrištala i na kraju se uspjela probiti do blijedog čovjeka koji je sjedio na podu uz stol."Henry", uzviknula je očajno, "jesi li dobro? Jesi li dobro? Jesi li ozlijeđen?"Sjedio je zatvorenih očiju. Zastenjao je, a zatim podignuo pogled i s gađenjem rekao:"Slomili su mi nogu. Gospode, kakvi idioti!" "Mir!" vikao je policijski kapetan. "Mir! Mir!"9.Restoran Childs' u 59. ulici u osam ujutro razlikuje se od ostalih restorana tog lanca tek širinom svojih mramornih stolova ili stupnjem sjaja posuđa. Tamo ćete vidjeti gomilu siromašnih ljudi s pospanim pogledima koji pokušavaju gledati ravno pred95

F. SCOTT FITZGERALD;sebe kako ne bi vidjeli ostale siromašne ljude. Ali samo četiri sata ranije, Childs' na 59. ulici izgleda posve drukčije od bilo kojeg drugog Childs restorana između dviju obala Sjedinjenih Država. Unutar njegovih blijedih čistih zidova može se vidjeti bučna skupina djevojaka iz zbora, studenata, mladih cura na prvom izlasku, razvratnika, filles de joie2 - prilično reprezentativna slika onog najveselijeg što Broadway ili Peta avenija imaju na ponudi.Drugog svibnja ujutro restoran je bio neuobičajeno pun. Iznad mramornih stolova stršala su uzbuđena lica neobuzdanih djevojaka čiji su očevi posjedovali goleme farme.Sa zadovoljstvom i užitkom jele su kolače od heljde i omlete, što bi samo četiri sata kasnije na tom istom mjestu bilo nemoguće.Skoro svi gosti došli su s plesa udruge Gamma Psi koji se održao ranije te noći u klubu Delmonico's, osim nekoliko djevojaka iz zbora koje su stigle s ponoćnog nastupa, smjestile se uz jedan od rubnih stolova, žaleći što im je nakon nastupa na licima ostalo previše šminke. Tu i tamo bi se pojavila neka potpuno izgubljena, neugledna osoba koja bi umorno, zbunjeno i radoznalo promatrala sve to šarenilo oko sebe. No takve su pojave bile rijetke. Ovo je bilo jutro nakon Prvog svibnja i u zraku se još uvijek osjećalo slavlje.Gusa Rosea, trijeznog ali pomalo zbunjenog, svakako se moglo svrstati u kategoriju neuglednih osoba. Nije se sasvim jasno sjećao kako je nakon nereda stigao iz 44. u 59. ulicu. Vidio je kako su tijelo Carrola Keya unijeli u kola hitne pomoći i odvezli, a zatim je krenuo u grad s još dvojicom ili trojicom vojnika. Ostali vojnici su negdje između 44. i 59. ulice naišli na neke djevojke i nestali. Rose je odlutao do Trga Columbus Circle, ugledao svjetla restorana Childs' i odlučio da tamo zadovolji svoju žudnju za' krafnama i kavom. Ušao je u restoran i sjeo za stol.Oko njega se širio zvuk nesuvislih, beznačajnih čavrljanja i ženskog smijeha. U početku je bio zbunjen, ali nakon pet minuta je shvatio da je ovo produžetak neke vesele zabave. Tu i tamo bi poneki nemirni, razveseljeni mladić srdačno i prisno prelazio od jednoga do drugoga stola, rukujući se sa svima i zadržavajući se u šaljivim razgovorima, dok bi se užurbani konobari s kolačima i omletima na poslužavnicima probijali između njih, tiho psujući. Roseu, koji je sjedio za najudaljenijim stolom s najmanje ljudi,2 (franc.) prostitutke 96PRVI SVIBANJčitava scena je nalikovala na šarenu predstavu ljepote i bučnog veselja.Nakon nekoliko trenutaka postao je svjestan kako par koji je sjedio dijagonalno nasuprot njemu, leđima okrenut gomili, nije toliko nezanimljiv koliko mu se činilo. Muškarac je bio pijan. Nosio je večernje odijelo s razvezanom kravatom i košuljom natopljenom mrljama od vode i vina. Njegove mutne i krvave oči lutale su uokolo. Teško je disao otvorenim ustima."Ovaj se prilično nalio!" pomislio je Rose.Žena je bila tek jedva primjetno pijana. Bila je lijepa, s tamnim očima i jarko narumenjenim obrazima. Oštrim je pogledom netremice promatrala svojega partnera. S vremena na vrijeme bi se nagnula i nešto mu šapnula napeta izraza lica, a on bi mrsko odgovorio sporim naklonom glave ili pomalo neugodnim namigivanjem.Rose ih je nekoliko trenutaka tupo promatrao, sve dok ga žena nije presjekla brzim, prezirnim pogledom; zatim je skrenuo pogled na dva muškarca za dugim nizom kružno

poredanih stolova koji su se najupadljivije veselili. Na svoje iznenađenje, u jednom od njih je prepoznao mladog čovjeka koji ga je u klubu Delmonicos zabavio na onako neočekivan način. Ovo je u njemu izazvalo uspomenu na Keya i neodređenu sentimentalnost pomiješanu sa strahopoštovanjem. Key je bio mrtav. Pao je s visine od deset metara i lubanja mu je pukla poput kokosova oraha."Bio je dobar tip", pomisli Rose tužno. "Bio je baš dobar tip. Šteta što mu se to desilo."Dvojac kojeg je promatrao je ustao i prošao između Roseo-vog i susjednog stola, jednako veselo i prisno pozdravljajući prijatelje i nepoznate osobe. Odjednom je čovjek sa svijetlom kosom i velikim gornjim zubima zastao, nesigurno pogledao mladića i djevojku koji su sjedili nasuprot Rosea, a zatim počeo nezadovoljno odmahivati glavom.čovjek s krvavim očima je podigao pogled."Gordy", rekao je gost s izbočenim zubima, "Gordy.""Zdravo", odgovorio je mladić sa zamrljanom košuljom.Onaj s izbočenim zubima je upozoravajuće mahao prstom pred njima, prijekorno gledajući žensku osobu."Sto sam ti govorio, Gordy?"Gordon se uzvrpoljio na svojoj stolici."Idi dovraga!" rekao je.97 Priče iz doba j azzaDean je i dalje stajao pred njima i mahao prstom. Žensku osobu je obuzeo bijes."Odlazi!" bijesno je viknula. "Ti si jedan običan pijanac!""Baš kao i on", izjavio je Dean zaustavivši mahanje prstom da bi pokazao na Gordona.Do njih je došao dobro raspoloženi Peter Himmel, spreman da svojom mudrošću riješi spor."Mir", započeo je kao da smiruje neku beznačajnu dječju svađu. "U čemu je problem?""Vodi svojeg prijatelja odavde", reče Jewel osorno. "Gnjavinas."Molim?""čuo si me!" rekla je oštro. "Rekla sam da odvedeš svojeg pijanog prijatelja odavde."Njezin glas je nadjačao žamor u restoranu i ubrzo se pojavio konobar."Molim vas, budite tiši!""Ovaj tip je pijan", potužila se Jewel. "Vrijeđa nas.""Aha, Gordy", nastavljao je optuženi. "Što sam ti rekao." Okrenuo se prema konobaru. "Gordy i ja smo prijatelji. Baš sam mu pokušavao pomoći, zar ne, Gordy?"Gordy je podigao pogled."Pomoći? Jesi vraga!"Jewel je naglo ustala, uhvatila Gordona pod ruku i pomogla mu da se uspravi."Idemo, Gordy!" rekla je poluglasno nagnuvši se prema njemu. "Idemo odavde. Ovaj tip se gadno napio."Gordon je dopustio da mu Jewel pomogne i krenuo je prema izlazu. Jewel se nakratko okrenula i obratila čovjeku radi kojeg su otišli."Znam sve o tebil" rekla je bijesno. "Baš si krasan prijatelj. Pričao mi je o tebi."Zatim je uhvatila Gordona za ruku te su zajedno krenuli kroz radoznalu gomilu, platili račun i izašli."Morat ću vas zamoliti da sjednete", rekao je konobar Peteru nakon što su Jewel i

Gordon izašli."Što? Da sjednemo?""Da - ili izađite."Peter se okrenuo prema Deanu."Slušaj", predložio je. "Daj da prebijemo ovog konobara."98PRVI SVIBANJ"Može."Krenuli su prema njemu s ozbiljnim licima. Konobar se počeo povlačiti.Peter je odjednom zgrabio šaku mljevenog mesa s pladnja pokraj sebe i bacio ga u zrak. Meso je lijeno poletjelo parabolič-nom putanjom i rasulo se po glavama gostiju u blizini."Hej! Lakše malo!""Zaustavite ga!""Sjedni, Peter!""Prestani s tim!"Peter se nasmijao i poklonio."Hvala vam na ljubaznoj podršci, dame i gospodo. Molio bih da mi netko posudi još mesa i visoki šešir kako bismo nastavili s predstavom."Tada se pojavio izbacivač."Morat ćeš izaći!" obratio se Peteru."Malo sutra!""On je moj prijatelj!" dodao je Dean bijesno. Skupila se grupa konobara. "Izbaci ga!" "Bolje da izađeš, Peter."Uslijedilo je kratko natezanje u kojem su konobari malo-po-malo izgurali Petera i Deana prema izlazu."Kaput i šešir su mi ostali unutra!" zavapio je Peter. "Onda brzo idi po njih!"čim je izbacivač pustio Petera, na njegovu se licu pojavio podrugljiv i lukav izraz te je klisnuo iza susjednog stola, gdje se počeo glasno podsmjehivati i rugati iznerviranim konobarima."Predomislio sam se, ostat ću još malo", objavio je.Počeo je lov. četvorica konobara krenula su s jedne strane, a četvorica s druge. Dean je držao dvojicu konobara za sakoe, pa je uslijedilo novo natezanje prije nego što se mogla nastaviti potjera za Peterom; na kraju je uhvaćen i svladan nakon što je prevrnuo zdjelu sa šećerom i nekoliko šalica kave. Kod blagajne je došlo do nove prepirke kada je Peter poželio naručiti još jedno jelo da bi njime gađao policajce.Ali metež pri njegovu izlasku zasjenio je jedan drugi događaj koji je privukao zadivljene poglede i izazvao dugi, nesvjesni uzdah svih ljudi u restoranu.Veliki prozor restorana postao je modroljubičast kao na platnima Maxfielda Parrisha - a ta je boja nalegla na prozor kao da99

želi prodrijeti u restoran. Iznad trga Columbus Circle javljala se zora, čarobna, čudesna zora s ocrtanim obrisom velikog spomenika besmrtnom Kristoforu, zora koja se na neobičan i nestvaran način izmiješala sa žutim električnim svjetlom restorana.10.Gospodin Ulaz i gospodin Izlaz ne nalaze se na popisu stanovništva. Uzalud čete tražiti

njihova imena na popisima rođenih, vjenčanih, umrlih ili listi dužnika kod mjesnog trgovca. Progutao ih je zaborav i svjedočanstva o njihovu postojanju su nejasna, tajanstvena i na nekom sudu bi bila sasvim neprihvatljiva kao dokaz. No pouzdano znam da su gospodin Ulaz i gospodin Izlaz neko vrijeme živjeli, disali, odazivali se na svoja imena i svojim živahnim osobnostima ostavljali dojam na ljude oko sebe.Za vrijeme kratkog trajanja njihovih života, hodali su u svojoj tradicionalnoj odjeći po velikom autoputu jedne velike nacije; ljudi su im se smijali, psovali ih, jurili za njima i bježali od njih. Zatim su prošli i više ih nitko nije vidio.Oni su već poprimali nejasan oblik kad je u slabom svjetlu svibanjske zore po Broadwayu klizio taksi s otvorenim krovom. U ovom su automobilu sjedile njihove duše, ushićeno razgovarajući o plavom svjetlu koje je tako rano obojalo nebo iza statue Kri-stofora Kolumba, iščuđavajući se zgužvanim, sivim licima ranih prolaznika koji su se tupo kretali po pločniku poput vjetrom nošenih listova papira na sivom jezeru. Slagali su se u svemu, od toga koliko je apsurdno da restoran Childs' ima izbacivača do toga da je apsurdan sam život. Bili su opijeni patetičnom razdraganošću koju je jutro probudilo u njihovim živim dušama. I zaista, njihovo zadovoljstvo životom je bilo toliko svježe i snažno da su osjećali potrebu da glasno zaviču."Juuuu-huuu!" zavijao je Peter formiravši dlanovima megafon - a Dean se pridružio jednako snažnim i simboličnim povikom, izrazito nerazumljivim."Tu-hu! Jeee! To-ho! Jo-buba!"U 53. ulici prošli su pokraj autobusa u kojem se naprijed vozila crnokosa, kratko podšišana ljepotica; kod 52. ulice su naišli na perača ulica koji se od njihovih urlika trgnuo, odskočio i uvrijeđeno povikao: "Lakše malo, hej!" U 50. ulici se grupa ljudi100PRVI SVIBANJna bijelom pločniku ispred bijele zgrade okrenula za njima i do-viknula:"To je zabava, dečki!"Kada su prolazili pokraj 49. ulice, Peter se okrenuo Deanu: "Predivno jutro", rekao je ozbiljno, škiljeći. "Da, vjerojatno si u pravu." "Jesi li za doručak?" Dean se složio i dodao. "Doručak i piće.""Doručak i piće", ponovio je Peter i značajno su se pogledali. Jasno.Zatim su obojica prasnula u glasan smijeh."Doručak i piće! O, Bože!""Toga nema nigdje", izjavio je Peter."Ne služe doručak s pićem? Nema veze. Prisilit ćemo ih silom.""Prisilit ćemo ih logikom."Taksi je naglo skrenuo s Broadwaya, nastavio po jednoj od sporednih ulica i zaustavio se u Petoj aveniji ispred goleme zgrade nalik na grobnicu."Što je to sada?"Vozač ih je obavijestio da je to klub Delmonico's.Ovo ih je pomalo zbunilo. Morali su tome posvetiti nekoliko minuta potpune koncentracije, jer je za ovakav razvoj događaja moralo postojati objašnjenje."Rekli ste nešto u vezi kaputa", rekao je vozač.To je bilo to. Peterov kaput i šešir. Ostavio ih je u klubu Delmonico's. Nakon što su to utvrdili, izašli su iz taksija i krenuli prema ulazu, rukom pod ruku."Hej!" viknuo je vozač taksija.

"Ha?""A da mi platite?"Odmahnuli su glavama, s gnušanjem odbijajući prijedlog."Kasnije, ne sada - mi smo ovdje glavni. čekaj."Vozač se pobunio; želio je novac odmah. Prezirno su izvadili novac pokazujući pritom izvanredan stupanj samokontrole.Kada su ušli, Peter je uzaludno pretraživao polumračnu, napuštenu garderobu u potrazi za kaputom i šeširom."čini mi se da ih nema. Netko ih je ukrao.""Neki student iz Sheffielda."101

"Najvjerojatnije.""Nema veze", rekao je Dean plemenito. "I ja ću ostaviti svoj kaput ovdje - onda ćemo obojica biti jednako odjeveni."Skinuo je kaput i šešir i upravo ih je vješao kad su njegov lutajući pogled magnetski privukla dva velika komada kartona zalijepljena na vratima garderobe. Onaj na lijevim vratima je na sebi nosio riječ "Ulaz" ispisanu velikim crnim slovima, a na onom na desnim vratima bila je ispisana jednako jasna riječ "Izlaz"."Pogledaj!" uzviknuo je sretno.Peter je očima pratio njegov upirući prst."Što?""Znakovi. Skinimo ih." "Dobra ideja.""To su vjerojatno vrlo rijetki i vrijedni znakovi. Vjerojatno će nam biti od koristi."Peter je skinuo natpis s lijevih vrata i nastojao pronaći mjesto pod kaputom gdje bi ga mogao skriti. Pošto je znak bio prilično velik, ovo je predstavljalo problem. U glavi mu se pojavila ideja te je ponosno i potajno okrenuo leđa Deanu. Nakon nekoliko trenutaka se naglo i dramatično okrenuo te raširio ruke pokazujući rezultat svoje ideje zadivljenom Deanu. Ugurao je krajeve znaka pod sako tako da mu je znak prekrio košulju te je sada na njoj velikim crnim slovima bila ispisana riječ "Ulaz"."Juhu!" uzviknuo je Dean. "Gospodin Ulaz." Ubacio je drugi znak pod svoj sako na sličan način."Gospodin Izlaz!" objavio je slavodobitno. "Gospodine Ulaz, dopustite da vam se predstavim: gospodin Izlaz."Približili su se i rukovali se. Ponovo ih je obuzelo veselje i počeli su se grčevito tresti od navale smijeha."Juhu!""Sad ćemo dobiti brdo hrane za doručak." "Idemo - idemo u Commodore."Išetali su kroz vrata rukom pod ruku i skrenuvši na istok u 44. ulici krenuli prema lokalu Commodore.Kad su izašli pogledao ih je nizak, crnomanjasti vojnik, vrlo ispijen i umoran, koji je besciljno tumarao po pločniku.Krenuo je prema njima i činilo se kao da će im se obratiti, ali su ga odmah susreli njihovi pogledi potpunog nerazumijevanja, pa je pričekao dok nisu nesigurno krenuli niz ulicu, a zatim ih počeo pratiti na udaljenosti od otprilike 40 koraka, prigušeno se102

PRVI SVIBANJsmijući i uzbuđeno ponavljajući: "Oh, čovječe!"U međuvremenu su gospodin Ulaz i gospodin Izlaz izmjenjivali dosjetke o svojim planovima."Želimo piće; želimo i doručak. Jedno bez drugoga ne ide. To je nedjeljiva cjelina.""Želimo oboje!""Oboje!"Sada je već potpuno svanulo i prolaznici su počeli pratiti neobičan par radoznalim pogledima. Njihova rasprava ih je očigledno na trenutke intenzivno zabavljala, jer bi ih povremeno obuzimao toliko snažan napadaj smijeha da bi se gotovo previjali do zemlje, još uvijek hodajući rukom pod ruku.Kad su stigli do Commodorea, izmijenili su nekoliko iskričavih dosjetki s pospanim vratarom, uz neznatne probleme prošli kroz rotirajuća vrata i krenuli kroz predvorje ispunjeno rijetkim iznenađenim ljudima do blagovaonice, gdje ih je zbunjeni konobar smjestio za neugledan stol u kutu. Nesigurno su proučavali ponudu jela, izgovarajući pojedine stavke prigušenim mrmljanjem."Ne vidim pića ovdje", rekao je Peter nezadovoljno. Konobar se nerazgovijetno oglasio."Ponavljam", nastavio je Peter strpljivo, "ovdje se može primijetiti neobjašnjiv i prilično nedoličan nedostatak alkoholnih pića uj>onudi.""čekaj!" reče Dean samopouzdano, "ja ću to riješiti". Okrenuo se prema konobaru: "Donesi nam... donesi nam..." uznemireno je proučavao meni. "Donesi nam litru šampanjca i... sendvič od šunke, što ja znam."Konobar je bio neodlučan."Donesi!" zagrmili su gospodin Ulaz i gospodin Izlaz uglas.Konobar se nakašljao i otišao. Nakon kratkog čekanja, temeljito ih je promotrio i sam šef sale, a da uopće nisu bili svjesni toga. Zatim je stigao šampanjac i gospodin Ulaz i gospodin Izlaz su se razveselili."Zamisli, njima smeta što mi naručujemo šampanjac za doručak - zamisli samo."Obojica su nastojali zamisliti tu nevjerojatnu stvar, ali im to nije uspijevalo. U njihovoj mašti nije bilo moguće zamisliti svijet u kojem bi nekom moglo smetati da netko drugi naručuje šampanjac za doručak. Konobar je izvadio čep uz glasni pop - i u103:njihovim čašama se ubrzo zapjenila svjetložuta tekućina. "Uzdravlje, gospodine Ulaz." "Uzdravlje, gospodine Izlaz."Konobar se povukao; prošlo je nekoliko minuta; razina šampanjca u boci se smanjila."To je... to je zapanjujuće", izjavio je Dean odjednom. "Što je zapanjujuće?""Misao da bi im moglo smetati što naručujemo šampanjac za doručak.""Zapanjujuće?" Peter se zamislio. "Da, to je prava riječ - zapanjujuće."Ponovo su se počeli smijati, zavijati, previjati, njihati napri-jed-natrag u svojim stolicama, ponavljajući riječ "zapanjujuće" jedan drugom - i činilo se da pri svakom ponavljanju to postaje još smješnije.Nakon još nekoliko prekrasno provedenih minuta, odlučili su naručiti još jednu bocu. Zabrinut konobar posavjetovao se sa svojim nadređenim, koji je dao izričiti nalog da se dvojcu uskrati šampanjac. Umjesto toga, donesen im je račun.Pet minuta kasnije, rukom pod ruku, napustili su Commo-dore i krenuli kroz radoznalu,

zatečenu gomilu po 42. ulici, a zatim po Vanderbilt aveniji do hotela Biltmore. Tamo su iznenada poprimili uglađen izgled, kako i priliči u takvom hotelu, te prošli kroz predvorje brzim i neprirodno uspravnim hodom.Kada su došli do blagovaonice, ponovili su svoju predstavu. Napadi grčevitog smijeha su se izmjenjivali s isprekidanim raspravama o politici, fakultetu i njihovom veselom stanju. Na njihovim satovima bilo je devet ujutro i njihovim se zamućenim umovima učinilo da se nalaze na nezaboravnoj zabavi koju će zauvijek pamtiti. Polako su ispijali drugu bocu. Bilo tko od njih je trebao samo spomenuti riječ "zapanjujuće" da izazove nov napadaj sumanutog smijeha kod obojice. Blagovaonica se počela okretati, u njoj je sve zujalo; neobična svjetlost je ispunjavala i razrjeđivala težak zrak.Platili su račun i izašli u predvorje.U tom trenutku su se ulazna vrata hotela zavrtjela po tisućiti put tog jutra i propustila vrlo blijedu mladu ljepoticu s podočnjacima, odjevenu u prilično izgužvanu večernju haljinu. Bila je u pratnji neuglednog debelog čovjeka koji joj očigledno nije bio odgovarajući partner.104PRVI SVIBANJGospodin Ulaz i gospodin Izlaz su se s ovim parom susreli na vrhu stuba."Edith", započeo je gospodin Ulaz, zakoračivši nespretno prema njoj i duboko se naklonivši, "dobro jutro, draga."Debeljko je upitno pogledao Edith, kao da samo čeka njezino dopuštenje kako bi smjesta uklonio ovog čovjeka."Oprostite na prisnosti", dodao je Peter. "Dobro vam jutro, Edith."Uhvatio je Deanov lakat i povukao ga u prvi plan."Edith, daj da vas upoznam: ovo je gospodin Izlaz, moj najbolji prijatelj. Nerazdvojni smo. Gospodin Ulaz i gospodin Izlaz."Gospodin Izlaz je prišao i poklonio se; zapravo, prišao je toliko blizu i poklonio se toliko duboko da se počeo prevaljivati na pod te je zadržao ravnotežu samo zahvaljujući tome što se lagano oslonio rukom na rame Edith."Ja sam gospodin Izlaz, Edith", promrmljao je prisno i nerazumljivo. "Mi smo gospodinulaz i gospodinizlaz.""Gospodaulazizlaz", reče Peter ponosno.Ali Edith je gledala nekamo pokraj njih, u neku beskonačno udaljenu točku na galeriji iznad nje. Blago je klimnula glavom i debeli čovjek se probio kroz njih poput bika, žustro ih odgurnuv-ši ustranu. On i Edith su prošli kroz tako napravljen prolaz.Ali nakon desetak koraka Edih je ponovo zastala i pokazala na niskog, crnomanjastog vojnika koji je pomalo zbunjeno i omamljeno promatrao gomilu oko sebe, a posebno prizor s gospodom Ulaz i Izlaz."Tamo", povikala je Edith. "Pogledajte!"Njezin glas je postajao sve prodorniji i pretvarao se u vrisak. Prst kojim je pokazivala je blago zadrhtao."To je vojnik koji je mom bratu slomio nogu."Uslijedio je niz povika; recepcionar u sakou je napustio svoje mjesto za stolom i odlučno krenuo prema njima; debeljko je munjevito skočio na niskog, crnomanjastog vojnika i zatim se oko male grupe stvorila gužva i zaklonila je od pogleda gospode Ulaz i Izlaz.No i gospodin Ulaz i gospodin Izlaz su ovaj događaj smatrali tek jednim od šarenih,

blještavih trenutaka u svijetu koji je zujao i okretao se.čuli su glasne povike; vidjeli su kako debeljko skače; zatim se slika odjednom zamutila.105 Priče iz doba ja/zaNašli su se u liftu koji je išao prema gore."Koji kat, molim?" upitao je liftboj."Bilo koji", rekao je gospodin Ulaz."Najviši kat", rekao je gospodin Izlaz."To i jest najviši kat", rekao je liftboj."Dodajte još jedan kat", rekao je gospodin Izlaz."Više", rekao je gospodin Ulaz."Nebo", rekao je gospodin Izlaz.11.Gordon Sterrett se probudio u spavaćoj sobi malog hotela u blizini Šeste avenije s glavoboljom i bolnim bubnjanjem u svim žilama. Ugledao je nejasne sive sjene u kutevima sobe i izlizano mjesto na velikoj kožnoj fotelji koja je već dugo stajala tamo. Vidio je odjeću, razbacanu i zgužvanu odjeću na podu, potom osjetio miris cigareta i ustajala alkohola. Prozori su bili čvrsto zatvoreni. Jarko sunčevo svjetlo kroz prozor je bacalo zraku na kojoj su se ocrtavale čestice prašine - zraku koja je bila prekinuta zaglavljem velikoga drvenog kreveta u kojem je spavao. Ležao je tiho - komatozan, omamljen, široko otvorenih očiju, a u glavi mu je škripalo divlje kao kod nepodmazanog stroja.Prošlo je otprilike trideset sekundi od trenutka kada je primijetio prašinu osvijetljenu sunčevom zrakom i poderotinu na velikoj kožnoj fotelji do spoznaje da je za njega život završio, i prošlo je još trideset sekundi prije nego što je shvatio da je oženjen s Jewel Hudson.Pola sata kasnije, izašao je iz hotela i kupio revolver u trgovini sportske opreme. Zatim je uzeo taksi do sobe u istočnom dijelu 27. ulice gdje je živio, sjeo za stol u kojem su bili spremljeni njegovi crteži i ispalio si hitac u glavu.106PORCULANSKA I RUŽIčASTAPOfiCllIIMfl I filŽKflSIflSoba u prizemlju vikendice. Gornji dio zida ukrašen je tapiserijom na kojoj je prikazan ribar s hrpom mreža pod nogama i brodom na tamnocrvenom oceanu, ribar s hrpom mreža pod nogama i brodom na tamnocrvenom oceanu, ribar s hrpom mreža pod nogama - i tako dalje. Na jednom mjestu se dva kraja tapiserije preklapaju - i tamo vidimo pola ribara s polovicom hrpe mreža pod nogama, naguranih na pola broda na polovici tamnocrvenog oceana. Tapiserija nije dio zapleta no, da budem iskren, ona me fascinira. Mogao bih nastaviti ovako unedogled, ali pažnju mi privlači jedna od dviju stvari u sobi - plava porculanska kada. Ova kada ima dušu. To nije jedna od onih moderno dizajniranih kada nalik na sportske jahte; malena je, s visokim rubovima, i izgleda kao da će svaki čas poskočiti; međutim, obeshrabrena nedovoljnom duljinom svojih nogu, ona se pomirila s okruženjem i svojom nebeski plavom bojom. Pa ipak, ona zločesto odbija dopustiti bilo kojem vlasniku da potpuno ispruži svoje noge - što nas dovodi do drugog objekta u sobi:To je djevojka koja izgleda kao dodatak kadi dok joj iz nje vire samo glava i dug vrat -

lijepe djevojke uvijek imaju duge vratove - te vrh ramena koji se povremeno pojavljuje iznad površine. Za prvih deset minuta drame publika je obuzeta dvojbom je li djevojka zaista gola ili vara publiku time što nosi odjeću.Ime djevojke je JULIE MARVIS. Po ponosnom, uspravnom sjedenju u kadi zaključujemo da nije pretjerano visoka i da se voli brinuti za sebe. Kad se smije, gornja usnica joj se neznatno podvije i tada njezino lice podsjeća na uskrsnog zeca. Djevojci je tek nešto više od dvadeset godina.Još jedna stvar: iznad kade i malo desno od nje nalazi se prozor. Uzak je i ispod njega je široka daska; propušta dovoljno sunčeva svjetla, ali ne dopušta da itko izvana vidi kadu.Pretpostavljate li već kakav je zaplet ove priče?Počinjemo, kao što je uobičajeno, pjesmom, ali pošto uzdasi107:zapanjene publike prilično prigušuju prvi dio pjesme, ovdje donosimo samo njezin kraj:JULIE (Zvučnim zanosnim sopranom):Od Cezarova stila Chicago je dobio krilaSve male sveticePodigle su petice Kome bi jako smetalo Kad bi se zaplesaloMorao je priznatiDa se mora gibatiKad bi došla fazaImperijalnog jazza(Tijekom gromoglasnog aplauza, koji je uslijedio, JULIE smjerno praćaka rukama po površini vode i stvara valove - to jest, mi pretpostavljamo da ih stvara. Zatim se otvaraju vrata na lijevoj strani prostorije i ulazi LOIS MARVIS, odjevena, i s ručnicima i ogrtačem u ruci. LOIS je godinu dana starija od JULIE i njih dvije izgledaju poput blizanki - LOIS ima gotovo istovjetno lice i glas kao i JULIE, ali njezina odjeća i način izražavanja odražavaju konzervativnost. Da, pogodili ste. U osnovi zapleta leži stari štos sa zamjenom identiteta.)LOIS (iznenađeno): Oh, oprosti. Nisam znala da si tu. JULIE: O, zdravo. Baš priređujem jedan mali koncert... LOIS (prekida je): Zašto nisi zaključala vrata? JULIE: Zar nisam?LOIS: Naravno da nisi. Zar misliš da sam prošla kroz zatvorena vrata?JULIE: Mislila sam da si provalila, draga. LOIS: Tako si nemarna.JULIE: Nisam nemarna. Sretna sam poput malog psa i priređujem mali koncert.LOIS (grubo): Daj odrasti!JULIE (mašući ružičastom rukom uokolo): Vidiš, ovi zidovi odbijaju zvuk. Zato je jako lijepo pjevati u kadi. Zvuči iznimno ljupko. Da ti otpjevam nešto?108PORCULANSKA. I RUŽIčASTALOIS: Bolje požuri s kupanjem.JULIE (odmahujući glavom zamišljeno): Ne mogu brže. Ovo je sada moje carstvo, Vaša svetosti. LOIS: čemu taj ton?JULIE: Zato što si najčišća svetica... ne bacaj stvari na mene, molim te!LOIS: Koliko ćeš još biti unutra?JULIE (razmislivši): Ne manje od petnaest i ne više od dvadeset pet minuta.LOIS: Bi li mi učinila uslugu i izašla za deset?

JULIE (kao da se prisjeća nekih davnih uspomena): O, Svetice, sjećaš li se onog hladnog dana prošlog siječnja kad se jedna Julie, poznata po svom osmijehu uskršnjeg zeca, spremala za izlazak i gotovo nije bilo tople vode, a mala Julie je tek napunila kadu za svoje tjelešce kad je, potom, došla zla sestra i okupala se u njoj, natjeravši malu Julie da se očisti uz pomoć krema i ribanja - što puno košta i nije baš ugodno?LOIS (nestrpljivo): Znači, nećeš požuriti?JULIE: Zašto bih?LOIS: Nalazim se s nekim.JULIE: Ovdje kod nas?LOIS: Ne tiče te se.(JULIE sliježe vrhovima ramena i uzburkava površinu vode) JULIE: Kako želiš.LOIS: Oh, dobro, za Boga miloga, da! Nalazim se s nekim ovdje, praktički u kući. JULIE: Praktički?LOIS: On se neće zadržati. Dolazi po mene i idemo van.JULIE (podiže obrve): Oh, stvari postaju jasnije. To je onaj načitani gospodin Calkins. Zar nisi obećala majci da ga nećeš pozivati?LOIS (očajno): Ona se ponaša idiotski. Ne voli ga jer se upravo rastao. Jasno da ona ima više iskustva u tim stvarima od mene, ali...JULIE (mudro): Ne daj se! Iskustvo je najmanje vrijedna valuta na svijetu. Svi stari ljudi imaju ga napretek.LOIS: On mi se sviđa. Razgovaramo o literaturi.JULIE: Ah, zato je po kući u posljednje vrijeme toliko debelih knjiga.LOIS: On mi ih posuđuje.109

JULIE: E, pa moraš igrati njegovu igru. Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljani. Ali ja sam s knjigama završila. Potpuno sam obrazovana.LOIS: Promijenila si se - prošlog ljeta si čitala svaki dan. JULIE: Da se ne mijenjam, još uvijek bih pila toplo mlijeko iz bočice.LOIS: Da, i to vjerojatno iz moje bočice. Ali meni se gospodin Calkins sviđa.JULIE: Nikad ga nisam upoznala. LOIS: No, hoćeš li požuriti?JULIE: Da (nakon pauze). Obično čekam dok voda ne postane mlaka, a zatim dodam još vruće vode.LOIS (sarkastično): Kako zanimljivo!JULIE: Sjećaš se kako smo se igrale "sanjkanja"?LOIS: Da - imale smo deset godina. Zapravo me čudi da to više ne radiš.JULIE: Radim. Upravo se spremam.LOIS: Glupa igra.JULIE (toplo): Nije. Dobra je za živce. Kladim se da si zaboravila kako se igra.LOIS (prkosno): Nisam zaboravila. Napuniš kadu pjenom, a zatim sjedneš na rub i sklizneš u nju.JULIE (odmahujućiglavom prijekorno): Ha! To je samo jedan dio. Moraš se spustiti a da kadu ne dodirneš rukama ili nogama...LOIS (nestrpljivo): Oh, gospode! Baš me briga! Htjela bih da više ne dolazimo ovamo ljeti. Ili da kupimo kuću s dvije kade. JULIE: Možeš si kupiti malu limenu kadu ili uzeti crijevo... LOIS: Oh, začepi!

JULIE (nemarno): Ostavi mi ručnik. LOIS: Što?JULIE: Ostavi mi ručnik prije nego što izađeš. LOIS: Ovaj ručnik?JULIE (slatkasto): Da, zaboravila sam ručnik.LOIS (tek sada se ogleda po kupaonici): Oh, ti glupačo! Nemaš čak ni ogrtač.JULIE (također se ogleda po kupaonici): Stvarno, imaš pravo.LOIS (sumnjičavo): Kako si došla do kupaonice?JULIE (smije se): Valjda - valjda sam šmugnula unutra. Zamisli nešto bijelo kako juri niz stubište i...110PORCULANSKA I RUŽIčASTALOIS (zaprepašteno): O, ti mala praske. Zar nemaš savjesti ni samopoštovanja?JULIE: Imam dovoljno i jednog i drugog, i mislim da ti je to jasno. Izgledala sam jako lijepo. Jako sam slatka u svom prirodnom izdanju.LOIS: Dakle, stvarno...JULIE (razmišljajući naglas): Da bar ljudi ne nose odjeću. Vjerojatno sam trebala biti sljedbenik neke poganske vjere, domorodac ili nešto slično.LOIS: Ti si...JULIE: Sinoć sam sanjala kako je jedne nedjelje mali dječak u crkvu donio magnet koji privlači odjeću. Magnet je svima skidao odjeću; ljudi su počeli plakati, vikati i ponašati se kao da prvi put u životu vide svoju kožu. Jedino je meni bilo svejedno, pa sam se smijala. Morala sam nositi košaricu za milodare, jer nitko drugi nije htio.LOIS (koja je ovo namjerno prečula): Hoćeš reći da bi otrčala u svoju sobu gola da ja nisam stigla?JULIE: Više volim izraz au naturel.LOIS: A da je netko bio u dnevnoj sobi?JULIE: To se još nikada nije dogodilo.LOIS: Nikada! Gospode! Koliko dugo već...JULIE: Osim toga, obično nosim ručnik.LOIS (potpuno izluđeno): Oh, tako mi svega! Trebalo bi te izlemati. Nadam se da će te uhvatiti. Nadam se da će u dnevnoj sobi biti deset svećenika kad izađeš - i to sa ženama i kćerima.JULIE: Ne mogu svi stati u dnevnu sobu, kaže čista Kate iz Okruga Svetih.LOIS: U redu. Tvoja stvar... tvoja kupka; samo uživaj. CLOIS odlučno kreće prema vratima)JULIE (uznemireno): Hej! Hej! Ne treba mi ogrtač, ali ostavi mi ručnik. Ne mogu se osušiti sapunom i spužvom.LOIS (obijesnoj: Neću pomagati stvorenju kao što si ti. Morat ćeš se osušiti kako znaš i umiješ. Možeš se valjati po podu, kao što to čine životinje koje ne nose odjeću.JULIE (ponovo smireno): U redu. Izlazi!LOIS (s podignutim nosom): Ha!(JULIE otvara hladnu vodu i prstom usmjerava mlaz na LOIS. LOIS se brzo povlači, zalupivši vratima za sobom. JULIE se smije i zatvara vodu.)111

JULIE (pjeva):Kada šminker Upozna šminkericu Na vlaku za Santa Fe Njezin sjajni osmijeh Njezin

visoki stil De dum da-de-dum jednog dana...(Prelazi na zviždanje i naginje se da bi otvorila slavinu, ali je u tom trenutku trgnu tri glasna udarca koja su dopirala iz cijevi. Slijedi trenutak tišine, a zatim ona primiče usne slavini kao da se radi o telefonu.) JULIE: Halo! (nema odgovora) Je li to vodoinstalater? (nema odgovora) Jeste li iz gradskog vodovoda? (jedan glasni, šuplji udarac) Što želite? (nema odgovora) Meni se čini da ste vi duh. Jeste li vi duh? (nema odgovora) E, pa onda prestanite lupati. (Ona pruža ruku i otvara toplu vodu. Voda ne teče. Ponovo primiče usta slavini.) Ako ste vodoinstalater, ovo nije lijepo od vas. Pustite vodu. (dva glasna, šuplja udarca) Ne želim se raspravljati s vama! Hoću vodu - vodu! Vodu!(Na prozoru se ukazuje lice mladog čovjeka - lice ukrašeno tankim brkovima i osjećajnim očima. On bulji u prostoriju i, iako ne može vidjeti ništa osim ribara s mrežama i široki tamnocrveni ocean, odlučuje progovoriti.)MLADI čOVJEK: Je li sve u redu? Nadam se da nikome nije pozlilo.JULIE (trgnula se i usmjerila svu pažnju na novi glas): Joj! MLADI čOVJEK (suosjećajno): Voda baš i ne pomaže kad vam je zlo.JULIE: Pozli! Tko je rekao da mi je zlo? MLADI čOVJEK: Ne znam, rekli ste "joj". JULIE (odlučno): Nisam!MLADI čOVJEK: No dobro, možemo o tome kasnije. Jeste li spremni za izlazak? Ili još uvijek mislite da će vas svi ogovarati ako izađete sa mnom?JULIE (smiješeći se): Ogovarati! Hoće li ogovarati? Bilo bi to puno više od ogovaranja - bio bi to pravi skandal.MLADI čOVJEK: Hajde, malo ste pretjerali. Vaša obitelj112PORCULANSKA I RUŽIčASTAće možda biti malo uznemirena - ali časnim ljudima se sve čini sumnjivim. Nitko drugi ne bi obratio pažnju na nas, osim nekoliko starica. Hajde.JULIE: Vi niste svjesni što tražite od mene.MLADI čOVJEK: Zar mislite da će za nama po ulici ići gomila ljudi?JULIE: Gomila? Ta morali bi uvesti poseban vlak koji bi svakog sata polazio iz New Yorka za sve znatiželjnike. MLADI čOVJEK: Slušajte, vi pospremate kuću? JULIE: Zašto pitate?MLADI čOVJEK: Vidim da su sve slike skinute sa zidova. JULIE: Pa mi nikada nismo imali slike u ovoj sobi. MLADI čOVJEK: čudno, nikada nisam vidio sobu bez slika, zidnih tapeta, lamperije ili nečeg sličnog. JULIE: Ovdje nema čak ni namještaja. MLADI čOVJEK: Kakva neobična kuća! JULIE: Ovisi s koje strane gledate.MLADI čOVJEK (osjećajno): Baš je ugodno ovako razgovarati s vama - kad ste samo glas. čak mi je drago što vas ne mogu vidjeti.JULIE (s olakšanjem): I meni.MLADI čOVJEK: Kakvu boju imate na sebi?JULIE (nakon brižnog pregleda svojih ramena): Pa, čini mi se daje svjetloružičasta.MLADI čOVJEK: Kako vam stoji?JULIE: Jako dobro. Ona je... stara. Već dugo je nosim.MLADI čOVJEK: Mislio sam da mrzite stare stvari.JULIE: Mrzim, ali ovo je rođendanski dar i na neki je način moram uvijek nositi.MLADI čOVJEK: Svjetloružičasta. Siguran sam da je prekrasna. Je li moderna?JULIE: Jako. Vrlo je jednostavna, standardni model.

MLADI čOVJEK: Kakav glas imate! Kako odjekuje. Ponekad zatvorim oči i čini mi se da me dozivate s dalekog napuštenog otoka. I ja se bacam prema vama kroz valove, prateći zvuk vašega glasa, dok voda pljuska oko vas...(Sapun sklizne s ruba kade i upadne u vodu. Mladi čovjek zatrepće.)MLADI čOVJEK: Što je to bilo? Jesam li sanjao?JULIE: Da. Vi ste... Vi ste jedna pjesnička duša, zar ne?113

MLADI čOVJEK (sneno): Ne. Ja pišem prozu. Pišem stihove jedino kad mi se u duši podigne bura... JULIE (mazno):... u čaši vode.MLADI čOVJEK: Uvijek sam volio poeziju. I dan-danas se sjećam prve pjesme koju sam naučio napamet. Zvala se Evangeline.JULIE: Ma dajte.MLADI čOVJEK: Rekao sam Evangeline7. Htio sam reći Kostur u oklopu.JULIE: Ja nisam načitana, ali sjećam se svoje prve pjesme. Imala je jedan stih:Parker i Davis Odali se piću Treba im lova A imaju sićuMLADI čOVJEK (oživljeno): Počinje vam se sviđati literatura?JULIE: Ako nije previše zastarjela, komplicirana ili depresivna. Kao i ljudi. Obično mi se sviđaju oni koji nisu previše stari, komplicirani ili depresivni.MLADI čOVJEK: Naravno, ja sam puno čitao. Sinoć ste mi rekli da vam se sviđa Walter Scott.JULIE (razmišlja): Scott? Hm. Da, pročitala sam Ivanhoea i Posljednjeg Mohikanca.MLADI čOVJEK: To je od Coopera.JULIE (bijesno): Ivanhoe je od Coopera? Vi niste pri sebi! Valjda znam. čitala sam ga.MLADI čOVJEK: Mislio sam na Posljednjeg Mohikanca.JULIE: Svejedno! Sviđa mi se O. Henry. Nije mi jasno kako je napisao sve te priče. Većinu ih je napisao u zatvoru. Na primjer: Balada o tamnici u Readingu.MLADI čOVJEK (grizući se za usnu): Literatura - literatura! Koliko mi je samo značila!JULIE: Pa, kao što je Gaby Deslys rekla gospodinu Bergso-nu: "S mojim izgledom i vašim umom nema toga što ne možemo napraviti."33 riječ je o svojevremeno vrlo popularnoj francuskoj glumici i plesačici te filozofu Henriu Bergsonu114PORCULANSKA I RUŽIčASTAMLADI čOVJEK (smije se): Vas je baš teško pratiti. Jednom ste izuzetno dragi, a drugi put ste loše volje. Da vas ne poznajem toliko dobro...JULIE (otresito): Oh, vi ste jedan od onih psihologa-amatera, ha? Ocijenite ljude za pet minuta i onda se pravite pametni kad se o njima povede razgovor. Mrzim to.MLADI čOVJEK: Ne mislim da vas mogu ocijeniti. Vi ste jako tajnoviti, moram priznati.JULIE: Postoje samo dva tajnovita čovjeka u čitavoj povijesti.MLADI čOVJEK: Tko su oni?JULIE: čovjek pod željeznom maskom i tip koji izgovara "tu-tuu, tu-tuu, tu-tuu" kad je telefonska linija zauzeta.MLADI čOVJEK: Baš ste tajnoviti. Volim vas. Lijepi ste, inteligentni i plemeniti, a to je vrlo rijetka kombinacija.

JULIE: Recite mi, kao povjesničar, spominje li povijest ikakve kade? Meni se čini da su krajnje nepravedno zapostavljene.MLADI čOVJEK: Kade! Da vidimo. Pa, Agamemnon je iz-boden u svojoj kadi. A Charlotte Corday je izbola Marata u njegovoj kadi.JULIE (uzdiše): To je bilo tako davno! Ništa novog pod suncem, ha? Jučer sam čula pjesmu iz glazbene komedije koja je sigurno stara barem dvadeset godina; na omotu ploče je pisalo The Shimmies of Normandy, ali riječ shimmie je bila napisana na stari način, sa slovom "c".MLADI čOVJEK: Ne podnosim te moderne plesove. Oh, Lois, volio bih vas vidjeti. Dođite na prozor.(Iz cijevi se začuo glasan udarac i iz otvorene slavine je odjednom potekla voda. Julie brzo zatvara slavinu.)MLADI čOVJEK (zbunjeno): Što je to, zaboga?JULIE (nevino): I ja sam nešto čula.MLADI čOVJEK: Zvučalo je poput vode koja teče.JULIE: Da? čudno. Ustvari, ja sam nalila vodu u akvarij sa zlatnim ribicama.MLADI čOVJEK (još uvijek zbunjen): Kakav je ono bio udarac?JULIE: Jedna je ribica cvoknula svojim zlatnim zubima. MLADI čOVJEK (s iznenađujućom odlučnošću): Lois, ja vas volim. Ja nisam običan čovjek, ja sam lud...JULIE (smjesta se zainteresirala): Oh, kako zanimljivo.115F, SCOT'F FI'I/' ' ALD: Priče i/t'- • •>116MLADI čOVJEK:... lud za vama. Lois, ja vas želim. JULIE (skeptično): Ha! Ono što vi želite je da svijet stoji mir no dok vi ne zapovjedite drukčije!MLADI čOVJEK: Lois, ja... Lois, ja...(On zastaje u trenutku kada LOIS otvara vrata, ulazi i zatvara vrata s treskom. Upućuje bijesan pogled JULIE, a zatim odjednom ugleda mladog čovjeka na prozoru.)LOIS (užasnuto): Gospodine Calkins! MLADI čOVJEK (iznenađeno): Rekli ste da nosite svjetlo ružičastu boju!(Nakon što ga je kratko promatrala u očaju, LOIS kri-kne, nemoćno raširi ruke i padne na pod.) MLADI čOVJEK (jako preplašeno): Blagi Bože! Onesvijesti la se! Smjesta ulazim.(Pogled JULIE pada na ručnik koji je ispao iz onemoćale ruke LOIS J JULIE: U tom slučaju ja smjesta izlazim.(Upire se rukama o rubove kade kako bi ustala i kroz publiku se pronosi žamor, čeznutljivi i iznenađeni uzdasi. Scenu prekriva mrak, kao u predstavama Davida Belasca.)ZASTOR:2. dioflilTISTICrii PfiKfDIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZHimnu mir poput hott li r iiz1.John T. Unger je potjecao iz obitelji koja je već generacijama bila dobro poznata u Hadesu, gradiću na rijeci Mississippi. Joh-nov je otac, usprkos ljutoj konkurenciji, iz

godine u godinu branio titulu amaterskog prvaka u golfu; gospodu Unger nazivali su "plamena lady" zbog njezinih gorljivih političkih govora; a mladi John T. Unger, koji je tek navršio šesnaest godina, znao je plesati sve moderne plesove pristigle iz New Yorka, i to još prije nego što je počeo nositi duge hlače. A sada je neko vrijeme trebao provesti daleko od kuće. Ta opsjednutost obrazovnim institucijama regije New England, ta napast svih provincijskih mjesta, koja iz njih svake godine odvodi najperspektivnije mlade ljude, obuzela je i njegove roditelje. Nisu imali mira dok ga nisu poslali u školu St. Midas u blizini Bostona - Hades je jednostavno bio premalen za njihova dragoga darovitog sina.A u Hadesu - kao što znate ako ste ikada bili tamo - nazivi popularnih visokih škola i fakulteta znače vrlo malo. Stanovnici Hadesa su jako dugo živjeli odvojeno od ostatka svijeta pa iako nastoje održati korak s najnovijim trendovima u modi, ponašanju i literaturi, ipak se u velikoj mjeri oslanjaju na glasine. čak bi i kći nekog prosječnog trgovca govedinom iz Chicaga jedno moderno društveno okupljanje u Hadesu smatrala "pomalo otrcanim".John T. Unger provodio je posljednju večer kod kuće. Gospođa Unger popunila je njegovu prtljagu svakakvim glupostima, ljetnom odjećom i električnim ventilatorima, a gospodin Unger poklonio je svojemu sinu azbestom impregnirani novčanik pun novaca."Zapamti, tu si uvijek dobrodošao", rekao je. "Ovdje će te uvijek čekati dom.""Znam", odgovorio je John hrapavim glasom."Ne zaboravi tko si i odakle dolaziš", nastavio je njegov otac119

ponosno, "i ne može ti se dogoditi ništa loše. Ti si Unger - iz Ha-desa."Otac i sin su se rukovali i John ga je napustio sa suzama u očima. Deset minuta kasnije našao se izvan grada, zaustavio se i okrenuo da bi posljednji put pogledao svoj dom. Staromodan viktorijanski natpis iznad vrata odjednom mu se činio dražim. Njegov otac je razmišljao da ga zamijeni nečim malo življim i veselijim, kao na primjer "Hades - Vaša prilika", ili jednostavno riječju "Dobrodošli" ispisanom iznad slike srdačno stisnutih ruku sastavljenih od električnih žarulja. Gospodin Unger je pomišljao da je stari natpis bio pomalo depresivan. Ali sada...I tako je John posljednji put pogledao svoje rodno mjesto te odlučno krenuo prema novom cilju. Dok je odlazio, svjetla Hade-sa su se toplo i živo ocrtavala na nebu.Škola St. Midas udaljena je od Bostona pola sata vožnje automobilom Rolls-Pierce. Točna udaljenost između tih dvaju mjesta vjerojatno nikada neće biti poznata, jer je John T. Unger jedini koji tu udaljenost nije prešao u automobilu Rolls-Pierce, a vjerojatno će tako i ostati. St. Midas je najskuplji i najprestižniji muški internat na svijetu.Prve dvije godine prošle su sasvim ugodno. Očevi svih tih učenika bili su puni novaca i John je proveo čitavo ljeto kao njihov gost u raznim popularnim odmaralištima. Njegovi gostoljubivi kolege bili su mu dragi, ali svi njihovi očevi činili su mu se jednakima i na svoj mladenački način često se čudio njihovoj neobičnoj sličnosti. Kad bi im rekao otkuda dolazi, oni bi s podsmijehom zaključili: "Vjerojatno je jako vruće tamo dolje", a John bi jedva smogao snage da se nasmije i odgovori: "I te kako". Njegov odgovor sigurno bi bio srdačniji da baš svi nisu ponavljali istu dosjetku ili u najboljem slučaju njezinu varijaciju koja je glasila: "Je li ti dovoljno toplo tamo dolje?" što mu je jednako išlo na živce.Sredinom druge godine u Johnovu se razredu pojavio jedan miran, naočit učenik po

imenu Percy Washington. Taj novi učenik ponašao se pristojno i bio iznimno dobro odjeven, čak i po standardima škole St. Midas, ali se nekako držao dalje od ostalih učenika. John T. Unger je bio jedini učenik s kojim se družio, ali čak ni njemu ništa nije govorio o svome domu ili o svojoj obitelji. Bio je bogat, ali osim toga John o svojem prijatelju nije znao120DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZništa više. Stoga je Percyev poziv da provede ljeto kod njega "na zapadu" za Johnovu radoznalost predstavljao pravu poslasticu. Prihvatio je bez oklijevanja.Tek kad su se jednoga dana našli u vlaku, Percy je odjednom postao razgovorljiv. Dok su ručali u vagon-restoranu i ogovarali svoje kolege, Percy je iznenada promijenio ton i bez ikakva uvoda izjavio:"Moj otac je sigurno najbogatiji čovjek na svijetu.""Oh", rekao je John pristojno. Nije mogao smisliti bolji odgovor na ovu samopouzdanu izjavu. Htio je reći "To je baš lijepo", ali to je zvučalo isprazno i gotovo je zapitao: "Stvarno?" ali se suzdržao jer nije želio da Percy pomisli kako sumnja u njegovu tvrdnju. A nije bilo pristojno sumnjati u takvu odlučnu izjavu."Sigurno najbogatiji", ponovio je Percy."čitao sam u časopisu World Almanac', počeo je John, "da jedan čovjek u Americi zarađuje više od pet milijuna dolara godišnje, četvorica imaju preko tri milijuna, a...""Oh, nije to ništa." Percyeve usnice ocrtavale su prezir. "Sitni kapitalisti, financijski spekulanti, mali trgovci i bankari. Moj bi ih otac sve mogao kupiti, a da to i ne osjeti.""Ali kako ga nema...""Zašto ga nema na listi najbogatijih? Zato što ne prijavljuje porez. Zapravo, prijavljuje jedan mali dio, ali najveći dio ne.""Vjerojatno je jako bogat", reče John jednostavno. "Drago mi je. Sviđa mi se kad su ljudi bogati. Što je čovjek bogatiji, to mi se više sviđa." Njegovo potamnjelo lice odavalo je iskrenost. "Prošlog Uskrsa bio sam u posjetu kod Schnlitzer-Murphyevih. Vivian Schnlitzer-Murphy ima rubine velike kao kokošje jaje i safire poput malih globusa s unutrašnjim osvjetljenjem...""Volim dragulje", složio se Percy uzbuđeno. "Naravno da ne bih htio da itko u školi zna za to, ali i ja imam dosta veliku zbirku. Skupljao sam ih umjesto poštanskih maraka.""A dijamanti", nastavio je John živo, "Schnlitzer-Murphyevi imaju dijamante velike poput oraha...""Nije to ništa", Percy se nagnuo i stišao glas, tako da je sada šaptao, "sve to nije ništa. Moj otac ima dijamant veći od hotela Ritz-Carlton."121

I.Sumrak u Montani spustio se između dviju planina poput goleme mrlje iz koje su se preko zlokobnog neba širili tamni kraci. Neizmjerno nebesko prostranstvo pritisnulo je malo, tužno i zaboravljeno selo Fish. Govorilo se da u selu Fish živi dvanaestero ljudi, dvanaest otužnih i zagonetnih duša koje su preživljavale na gotovo potpuno golim stijenama gdje ih je naselila neka zagonetna sila. Tih dvanaest ljudi iz sela Fish postali su izdvojena rasa, poput neke vrste koju je priroda davno začela samo zato da bi je prepustila borbi i neizbježnom nestanku.

Iz daleke tamnoplave mrlje te napuštene zemlje pojavio se niz svjetala i dvanaest stanovnika sela Fish okupilo se poput duhova na oronuloj postaji da bi promatrali prolazak vlaka Transcontinental Express iz Chicaga u sedam i trideset. Otprilike šest puta godišnje, Transcontinental Express bi po nekom neshvatljivom rasporedu stao u selu Fish, a kad bi se to dogodilo s njega bi sišlo tek nekoliko osoba; potom bi te osobe ušle u kočiju koja bi se pojavila iz sumraka i odvezla ih u smjeru zalazećeg sunca. Promatranje ovog besmislenog i nevjerojatnog fenomena za stanovnike sela Fish postalo je kao neka vrsta obreda. Oni su samo promatrali; u njima nije ostalo ni traga nekoj nadi u svoj toj radoznalosti ili iščekivanju, jer bi iz tih misterioznih prolazaka vlaka mogla izrasti cijela religija. Ali stanovnici sela Fish bili su daleko od svake religije - čak ni najosnovnija i najprimitivnija kršćanska učenja nisu mogla naći uporište na tom zabačenom kamenu -stoga nije bilo oltara, svećenika ni žrtvenih obreda; tek šutljivi skup ispred oronule postaje svake večeri u sedam sati, skup u kojem se širilo čuđenje tihih, uvelih duša.Te lipanjske večeri, Veliki Kočničar, kojega bi stanovnici sela Fish mogli smatrati božanstvom - da im je ono bilo potrebno -odredio je da večernji vlak ostavi svoj ljudski (kao i onaj drugi) teret u selu Fish. U sedam sati i dvije minute Percy Washington i John T. Unger su sišli s vlaka, prošli pokraj očaranih, iznenađenih, zabrinutih pogleda dvanaestero stanovnika sela Fish, popeli se u kočiju koja kao da se pojavila niotkuda i - odvezli se.Nakon pola sata, kada se sumrak zgusnuo u tamu, šutljivi crnac koji je upravljao kočijom pozdravio je snažnu figuru koja je izronila negdje u mraku ispred njih. Umjesto odgovora na njegov122DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZpozdrav, pred njima se upalio svjetleći disk koji ih je promatrao iz duboke tame poput zlokobnog oka. Kad su se približili, John je vidio da je to stražnje svjetlo golemog automobila, najvećeg i najljepšeg što ga je ikada vidio. Karoserija mu je bila od sjajnog metala, bogatijeg od nikla i lakšeg od srebra, a naplatci kotača bili su ukrašeni svjetlucavim geometrijskim oblicima zelene i žute boje - John nije mogao biti siguran radi li se o staklu ili dragom kamenju.Dva crnca, odjevena u svjetlucave sakoe kakvi se mogu vidjeti na slikama kraljevskih parada u Londonu, stajala su u stavu mirno pokraj automobila. Kad su dečki sišli s kočije, pozdravili su ih jezikom koji John nije razumio, ali je nalikovao na neki prastari crnački dijalekt s juga zemlje."Upadaj", rekao je Percy svojem prijatelju, dok su njihovu prtljagu stavljali na krov limuzine. "Ispričavam se što smo te morali tako dugo voziti u onoj kočiji, ali ljudi u vlaku i oni izopćenici na stanici bili bi posve zbunjeni da su vidjeli ovaj automobil.""Bože! Kakav auto!" uzviknuo je John nakon što je vidio unutrašnjost automobila. Tapiserija je bila satkana od tisuću pre-divnih, sitnih svilenih uzoraka, ukrašenih dijamantima i čipkom na pozadini od zlatne tkanine. Dva luksuzna sjedala u kojima su se momci smjestili bila su presvučena materijalom koji se doimao kao daje izvezen od bezbrojnih paunovih pera."Kakav auto!" uzviknuo je John ponovo, potpuno zadivljen."Ovo?" Nasmijao se Percy. "Ma, ovo je samo stara krama koju koristimo kao kombi."U tom su trenutku već klizili kroz mrak prema prolazu između dviju planina.

"Stići ćemo za sat i pol", reče Percy pogledavši na sat. "Samo da te upozorim, ovako nešto još nikada nisi vidio."Ako je mogao suditi po automobilu, Johna je čekalo pravo iznenađenje. U skladu s tradicionalnim odgojem, stanovnici Ha-desa su gajili iskreno divljenje i poštovanje prema zemaljskim bogatstvima - da John nije bio odgojen na isti način, njegovi bi ga se roditelji trenutno odrekli.Stigli su do prolaza između dviju planina i cesta je odjednom postala puno lošija."Kad bi bilo mjesečine, vidio bi da smo u velikom tjesnacu", rekao je Percy dok je zurio u mrak. Izgovorio je nekoliko riječi u mikrofon i sluga je odmah uključio reflektor i tako jakim snopom123

svjetla osvijetlio stijene."Vidiš, samo kamenje. Običan automobil bi se raspao nakon pola sata vožnje. Ustvari, ako ne znaš put, treba ti tenk da prođeš ovuda. Evo, sada se penjemo."John je osjetio kako se uspinju i za nekoliko minuta automobil je prešao preko visokog perivoja, gdje su nakratko ugledali blijedi mjesec koji se pojavio u daljini. Automobil se naglo zaustavio i iz mraka je izronilo nekoliko osoba - za koje se ispostavilo da su također crnci. Opet su ih pozdravili onim istim, jedva razumljivim dijalektom; zatim su crnci prionuli na posao i kukama iznad njihovih glava zakvačili četiri debela kabla za naplatke velikih svjetlucavih kotača. Začuo se reski uzvik "Može!" i John je osjetio kako se automobil podiže sa zemlje, sve više uvis, iznad najviših vrhova na obje strane - a zatim još više, sve dok nije ugledao valovitu, mjesečinom osvijetljenu dolinu koja se protezala pod njim, sasvim različit prizor od hrpe kamenja koju su upravo ostavili za sobom. U početku su se na jednoj strani automobila još uvijek mogle vidjeti stijene, a zatim su potpuno nestale.Očigledno su prešli preko nekakve goleme stijene koja se okomito uzdizala u visinu. Sljedećeg trenutka već su se spuštali, a zatim nježno prizemljili na meku podlogu."Najgori dio puta je iza nas", rekao je Percy škiljeći kroz prozor. "Odavde imamo još samo dvije milje, i to po našoj, dobroj cesti. Ovo je naša zemlja. Kako moj otac kaže, ovdje prestaje teritorij Sjedinjenih Država.""Zar smo u Kanadi?""Ne, nismo. Sada smo usred lanca Rocky Mountains u Mon-tani. Ali upravo se nalaziš na jedinih pet kvadratnih milja površine ove države koje nisu ucrtane u mape.""Zašto nisu ucrtane? Zar su zaboravili na njih?""Ne", rekao je Percy nasmijavši se, "pokušali su to čak tri puta. Prvi put je moj djed potkupio čitav odjel državnog geodetskog zavoda; drugi put je izmijenio sve službene karte Sjedinjenih Država - trebalo im je petnaest godina da ih dovedu u red. Posljednji put je bilo još teže. Moj otac sredio je da njihovi kompasi upadnu u najjače magnetno polje koje je ikada stvoreno na umjetan način. Dao je izraditi čitav komplet mjernih instrumenata s malom greškom radi koje bi ova površina ostala neotkrivena, a onda ih je zamijenio s onima koji su trebali biti korišteni. Zatim je promijenio tok rijeke i sagradio lažno selo na njezinoj obali - tako124DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA. RITZda izgleda poput mjesta koje se nalazi deset milja niže u dolini. Sada ga zabrinjava samo

jedna stvar", zaključio je, "jedina stvar na svijetu koja nas može otkriti." "Koja?"Percy je spustio glas."Avioni", šapnuo je. "Imamo pet-šest protuavionskih topova i zasad smo uspjeli ostati neotkriveni - ali bilo je nekoliko žrtava i mnogo zarobljenih. Meni i ocu to ne smeta, ali to ipak uznemiruje majku i moje sestre, a vjerojatno će doći dan kada više nećemo moći ostati skriveni."Uredno poredani jastučići oblaka prolazili su ispod zelenog mjeseca poput izložbe dragocjene robe pred nekakvim mongolskim kanom. Johnu se činilo da je dan i da iznad sebe može vidjeti pilote kako lete i izbacuju letke i reklame za lijekove bez recepta, dostavljajući poruku nade sumornim naseljima zarobljenima u stijenama. činilo mu se da ih vidi kako promatraju iz oblaka -promatraju što je već trebalo promatrati na ovom mjestu gdje se nalazio - i što onda? Jesu li ih nekim strašnim uređajem prisiljavali da slete i ostanu zarobljeni do sudnjega dana - ili su one koji bi izbjegli zamku rušili paljbom iz topova i time "uznemiravali" Percyevu majku i sestre? John je odmahnuo glavom i iz usta mu se oteo tih, isprazan smijeh. Kakvu je tajnu trebalo tako očajnički čuvati? Kakvim se to principima vodio ovaj bizarni bogataš? Kakva strašna i privlačna tajna leži iza svega toga?...Jastučasti oblaci su otplovili i noć u Montani je postala svijetla kao dan. Automobilske gume klizile su po glatkoj površini ceste dok su zaobilazili mirno, mjesečinom obasjano jezero; za trenutak su zašli u sjenu borove šume, mirisne i hladne, a zatim izašli na široku ravnicu. Johnov uzvik divljenja poklopio se s Per-cyevim tihim riječima: "Stigli smo."Potpuno osvijetljen zvjezdanim nebom, uz rub jezera uzdizao se veličanstven mramorni dvorac koji je sezao do polovice susjedne stijene i dostojanstveno, poput lijene ljepotice, uranjao u duboku sjenu borove šume. Brojni tornjevi, precizno dizajnirane kamene ograde, čudesno isklesane tisuće žutih prozora u obliku kvadrata, šesterokuta i trokuta iz kojih je dopiralo zlatno svjetlo, nepravilna linija razgraničenja osvijetljenih površina i plave sjene, sve to je vibriralo u Johnovim očima poput strune nekog muzičkog instrumenta. Niz vanjskih svjetala na vrhu najvišeg tornja, čije je podnožje bilo uronjeno u najdublju sjenu, izgledao je po-125E. SCOTT FITZGERALD:put zemlje iz bajke smještene u oblacima - i dok je John opčinjen gledao uvis, odozgo se prostirao nježan zvuk violina u složenoj harmoniji kakvu još nikada nije čuo. U sljedećem trenutku automobil se zaustavio ispred širokog i visokog mramornog stubišta oko kojega se u noćnom zraku osjećao miris cvijeća. Tiho su se otvorila velika vrata na vrhu stubišta i zlatno svjetlo razlilo se u tami, ocrtavajući figuru elegantne dame s crnom, visoko skupljenom kosom, koja ih je dočekala raširenih ruku."Majko", rekao je Percy, "ovo je moj prijatelj iz Hadesa, John Unger."Ta večer se u Johnovu sjećanju pretvorila u raznobojan san ispunjen brojnim osjetilnim doživljajima, glazbom nježnom poput ljubavnog šaptanja i sveprisutnom ljepotom stvari, svjetla i sjene, pokreta i lica. Sjećao se sijedog čovjeka koji je stajao i pio raznobojna pića iz kristalne zdjele postavljene na zlatnom stalku. Sjećao se djevojke s nježnim licem, odjevene poput vile, sa safirima u kosi. Sjećao se jedne prostorije i njezinih zlatnih zidova koji su se ugibali pod dodirom ruke, sjećao se sobe koja je izgledala kao predložak najsigurnijeg zatvora - njezin strop, zidovi i sve ostalo u njoj bilo je obloženo neprekidnim nizom dijamanata svih veličina i oblika, koji su pod ljubičastim

osvjetljenjem iz svih kutova zasljepljivali oči bjelinom neusporedivom s bilo čim što čovjek može zamisliti ili sanjati.Dečki su lutali kroz labirint sličnih soba. Pod njihovim nogama izmjenjivali su se uzorci divlje izmiješanih boja, nježni pastel-ni tonovi, snježna bjelina ili istančani i složeni mozaici, sigurno preuzeti iz neke džamije uz Jadransko more4. John bi na trenutke pod debelim slojevima kristala ugledao tok plave ili zelenkaste vode ispunjene ribom i raslinjem u duginim bojama. Potom su hodali po krznima najrazličitijih boja i hodnicima izgrađenima od najčistije slonovače, glatke i neprekinute kao da je izdubljena od jedne jedine kosti nekog golemog dinosaura koji je izumro još prije nego što su se pojavili ljudi...Zatim su prošli kroz prostor kojega se John tek mutno sjećao i stigli do stola - gdje je svaki tanjur bio napravljen od dva vrlo tanka sloja dijamanata između kojih je vješto umetnut filigranski obrađeni smaragd, proziran poput zelenog zraka. Po dugim hodnicima razlijevala se nenametljiva i nježna glazba. Dok je pio4 Ova opaska se možda odnosi na Crnu Goru, koju autor spominje i u svojem najpoznatijem romanu - gdje je glavni lik Jay Gatsby dobio odlikovanje.126DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZprvu čašu crnog vina, učinilo mu se da ga obuhvaća i svladava mekan i udoban naslonjač. Netko mu je postavio neko pitanje i on je pokušao sneno odgovoriti, ali od slatke raskoši koja je okružila njegovo tijelo učinilo mu se da sve to sanja - dragulji, tkanine, vina i zlato pred njegovim očima pomiješali su se u slatkoj izmaglici..."Da", nastojao je zvučati pristojno, "tamo dolje je prilično vruće."Uspio se slabašno nasmijati; zatim je, bez ikakva pokreta ili otpora, otplovio nekamo daleko, ostavivši netaknut desert nestvarne ružičaste boje... zaspao je.Probudio se nakon nekoliko sati. Nalazio se u velikoj tihoj sobi sa zidovima od slonovače i u difuznom osvjetljenju koje je bilo previše slabo i neprimjetno da bi se moglo nazvati svjetlom. Njegov domaćin stajao je pokraj njega."Zaspao si za vrijeme večere", rekao je Percy. "I ja sam skoro zaspao - bilo je tako dobro ponovo osjetiti takvu ugodnost nakon godinu dana provedenih u školi. Naši sluge su te skinuli i okupali dok si spavao.""Je li ovo krevet ili oblak?" uzdahnuo je John. "Percy, Percy -prije nego što odeš, želim ti se ispričati." "Zašto?""Zato što ti nisam vjerovao kada si rekao da imaš dijamant velik poput hotela Ritz-Carlton." Percy se nasmijao."I mislio sam da mi nisi povjerovao. Ona planina je dijamant, znaš.""Koja planina?""Planina na koju se naslanja dvorac. Nije pretjerano velika za jednu planinu. Ispod sloja od nekih petnaest metara zemlje i šljunka nalazi se čisti dijamant. Jedna kubična milja čistog dijamanta u komadu. Slušaš li me? Hej..."Ali John T. Unger je ponovo zaspao.3.Bilo je jutro. čim se probudio, soba se ispunila dnevnim svjetlom. Zid od slonovače kliznuo je ustranu po nekoj vrsti tračnica, izlažući sobu sunčevoj svjetlosti. Pokraj njegova kreveta stajao je127

krupan crnac u bijeloj odori."Dobra večer" promrmljao je John nastojeći pribrati misli."Dobro jutro, gospodine. Jeste li spremni za kupanje? Oh, nemojte ustajati - ja ću vas premjestiti, ako biste samo bili tako dobri da otkopčate pidžamu - tako. Hvala, gospodine."John je mirno ležao dok su mu skidali pidžamu - bio je zabavljen i ushićen; očekivao je da će ga ovaj crni kolos podići poput djeteta, ali on nije učinio ništa slično; umjesto toga, osjetio je kako se krevet lagano nakrivljuje na jednu stranu - isprva zatečen, počeo se kotrljati prema zidu, a zatim se pred njim otvorio prolaz i on je niz dva metra blagog spusta nježno kliznuo u vodu zagrijanu na temperaturu njegova tijela.Osvrnuo se oko sebe. Otvor iznad kosine po kojoj je skliznuo nježno se zatvorio. Našao se u drugoj prostoriji, sjedeći u punoj kadi s glavom koja mu je virila iznad razine poda. Zidovi oko njega, kao i dno i bokovi same kade, predstavljali su stakla plavog akvarija. Gledajući kroz kristalnu površinu na kojoj je sjedio, mogao je vidjeti ribe koje su plivale među odbljescima dragog kamenja i mirno prolazile pokraj njegovih ispruženih stopala, odvojenih od riba samo staklenom stjenkom. Kroz zelenkasto staklo iznad njegove glave dopiralo je sunčevo svjetlo."Gospodine, vjerojatno biste ovog jutra željeli vruću vodu s mirisom ruže i pjenu za kupanje - a kasnije možda malo hladne morske vode za kraj."Ispred njega stajao je crni sluga."Da", složio se John, smiješeći se blesavo, "kako kažete." Prema njegovim bijednim standardima sama pomisao na ovakvu kupku bila bi snobovska i pomalo bezobrazna.Crni sluga pritisnuo je gumb i na Johna je počela padati topla kiša. činilo se da dopire odnekud odozgo, ali John je nakon par trenutaka shvatio da dolazi iz fontane smještene pokraj kade. Voda je poprimila blijedoružičastu boju, a s njom su se sjedinili mlazovi pjene iz četiri minijaturne glave morža isklesane na kutovima kade. Desetak malih turbina pričvršćenih za bokove kade pretvorili su smjesu u blještavu ružičastu pjenu koja gaje nježno pokrivala i stvarala svjetleće crvenkaste mjehuriće oko njega."Da uključim projektor, gospodine?" predložio je crnac uslužno. "U aparatu je trenutno komedija, ali ako želite, mogu je zamijeniti i nekim ozbiljnijim filmom.""Ne, hvala", odgovorio je John pristojno, ali odlučno. Previ-128DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZše je uživao u kadi i nije želio da mu išta smeta. Ali nešto mu je ipak skrenulo pažnju. Već sljedećeg trenutka je pažljivo slušao zvuk flauta koji je dopirao odnekud izvan prostorije, flauta koje su stvarale melodiju nalik šumu vodopada, nježnu i zelenu poput ove prostorije, a sve to u pratnji slabašnog zvuka pikola, nježnijeg od mjehurića koji su ga pokrivali i očaravali.Nakon razbuđivanja hladnom morskom vodom i osvježavajućeg tuširanja izašao je iz kade, ogrnuo se frotirastim ogrtačem i premjestio na kauč od istog materijala, gdje su ga namazali uljem, kolonjskom vodom i parfemom. Kasnije je sjedio u udobnom naslonjaču dok su ga brijali i šišali."Gospodin Percy vas čeka u dnevnoj sobi", rekao je crni sluga kada je tretman završio. "Ja se zovem Gygsum, gospodine Unger. Moja dužnost je da se svako jutro brinem za gospodina Ungera."

John je ušetao u svoju dnevnu sobu osvijetljenu jarkim suncem, gdje ga je čekao doručak i Percy, koji je pušio udobno zavaljen u naslonjaču, odjeven u elegantne bijele sportske hlače.4.Ovo je priča o obitelji Washington kako ju je Percy ispričao Johnu za vrijeme doručka.Otac gospodina Washingtona je bio podrijetlom iz Virginije, direktan potomak Georgea Washingtona i lorda Baltimorea. Kraj Građanskog rata dočekao je kao dvadesetpetogodišnji pukovnik s opustošenom plantažom i otprilike s tisuću dolara u zlatu.Fitz-Norman Culpepper Washington, kako se zvao mladi pukovnik, odlučio je pokloniti imanje u Virginiji svojem mlađem bratu i otići na zapad. Odabrao je dvadesetak najvjernijih crnaca koji su ga, naravno, obožavali, i kupio dvadeset pet karata za put na zapad, gdje je namjeravao zakupiti zemlju u njihovo ime i pokrenuti ranč s ovcama i kravama.Nakon što je u Montani proveo nešto manje od mjesec dana, tijekom kojih stvari nisu išle baš najbolje, nabasao je na svoje veliko otkriće. Zalutao je jašući u brdima i, nakon čitavog dana provedenog bez hrane, počela ga je mučiti glad. Pošto sa sobom nije ponio pušku, bio je prisiljen loviti vjeverice sve dok za vrijeme lova nije primijetio da jedna od njih u svojim ustima nosi nešto sjajno. Trenutak prije nego što je pobjegla u rupu - jer sudbina129

nije htjela da ova vjeverica olakša njegovu glad - ispustila je svoj teret. Kada se prignuo da ispita stvar, Fitz-Norman je primijetio sjaj u travi. U sekundi je izgubio želju za hranom i ujedno dobio stotinu tisuća dolara. Vjeverica, koja ga je uzrujavala svojim upornim odbijanjem da postane obrok, darovala mu je veliki, čisti dijamant.Kasno navečer pronašao je put do kampa, a dvanaest sati kasnije svi muškarci iz grupe crnaca koja ga je pratila došli su do te vjeveričine rupe i počeli živo kopati na obroncima planine. Rekao im je da je otkrio rudnik običnog kristala, a kako osim jednog ili dvojice njegovih crnih pomoćnika nitko od njih u životu nije imao prilike vidjeti ni najmanji dijamant, vjerovali su mu na riječ. Kada mu je vrijednost njegova otkrića postala jasna, našao se u teškoj dvojbi. čitava je planina bila dijamant - i to doslovce. Napunio je četiri torbe tim svjetlucavim uzorcima, prebacio ih na konjska leda i odjahao u St. Paul. Tamo je uspio prodati pet-šest manjih primjeraka - kada je pokušao prodati jedan od većih komada dijamanta, vlasnik trgovine se onesvijestio, a Fitz-Norman je bio uhapšen radi remećenja javnog reda i mira. Pobjegao je iz zatvora i uhvatio vlak za New York, gdje je prodao nekoliko dijamanata srednje veličine za otprilike dvjesto tisuća dolara u zlatu. Ali nije se usudio pokazati veće primjerke - ustvari, napustio je New York na vrijeme, jer je u draguljarskim krugovima nastala pomutnja, ne toliko radi veličine dijamanata, već radi toga što su se pojavili iz nepoznatih izvora. Pronijele su se glasine da je otkriven rudnik dijamanata u planinama Catskills, na obali savezne države New Jersey, na otoku Long Island, pa i ispod trga Washington Square. Ljudi s pijucima i lopatama ukrcavali su se u vlakove koji su svakog sata napuštali New York u potrazi za novim eldoradom u susjedstvu. Ali mladi Fitz-Norman već je bio na putu natrag u Montanu.Nakon dva tjedna procijenio je da je dijamant u planini po svojoj veličini otprilike jednak ukupnoj količini dijamanata koja je postojala na svijetu. No njegovu je vrijednost bilo

nemoguće izračunati uobičajenim putem, jer se radilo o jednom jedinom dijamantu - kad bi bio ponuđen na prodaju, ne samo da bi došlo do sloma tržišta, već bi, ako vrijednost dijamanta raste s njegovom veličinom uobičajenom geometrijskom progresijom, jedna desetina tog dijamanta vrijedila više nego svi dragulji na svijetu. Uostalom, kako bi itko mogao iskoristiti toliki dijamant?130DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZBila je to nevjerojatna dilema. S jedne strane, on je bio najbogatiji čovjek u povijesti -as druge strane, što mu je to vrijedilo? Ako bi se vijest o njegovu pronalasku proširila, nitko ne zna kakvim bi mjerama pribjegla vlada kako bi spriječila paniku na tržištu zlata i dragog kamenja. Postojala je mogućnost da država preuzme njegovo otkriće i uspostavi monopol.Nije bilo drugog izbora - morao je u tajnosti trgovati svojim dijamantima. Pozvao je svojeg mlađeg brata s juga i postavio ga na mjesto šefa njegove grupe crnaca koji nisu bili obaviješteni da je ropstvo ukinuto. Kako bi osigurao da tako i ostane, pročitao im je obavijest koju je sam sastavio, u kojoj je pisalo kako je general Forrest okupio razbijenu vojsku Juga i porazio Sjever u odlučujućoj bitci. Crnci nisu nimalo posumnjali u njegove riječi. Štoviše, složili su se da je takav razvoj situacije pozitivan i zatim u znak zahvalnosti održali misu.Sam Fitz-Norman zaputio se u inozemstvo sa stotinu tisuća dolara i s dva kovčega napunjena neobrađenim dijamantima raznih veličina. Otplovio je u Rusiju na kineskoj džunki i šest mjeseci nakon odlaska iz Montane našao se u Petrogradu. Odabrao je neugledan smještaj i stupio u kontakt s carskim draguljarom, kojega je obavijestio da ima dijamant dostojan samoga cara. Tijekom dva tjedna boravka u Petrogradu stalno je mijenjao prebivalište zbog opasnosti da bude ubijen i pokraden, i za to je vrijeme samo tri ili četiri puta otvorio kovčege.Nakon što je obećao da će se vratiti s većim i čistijim dragim kamenjem, dopušteno mu je da otputuje u Indiju. No do njegova odlaska, carska riznica je na njegove račune u američkim bankama, koji su se vodili na četiri lažna imena, isplatila petnaest milijuna dolara.Nakon otprilike dvije godine putovanja, 1868. godine vratio se u Ameriku. Posjetio je glavne gradove dvadeset dviju zemalja, sastao se s pet imperatora, jedanaest kraljeva, tri princa, jednim šahom, jednim kanom i jednim sultanom. U to je vrijeme Fitz-Norman procijenio svoje bogatstvo na milijardu dolara. Jedna neobična pojava pomagala mu je da njegova tajna ostane neotkrivena: svaki put kad bi se neki od njegovih većih dijamanata pojavio u javnosti, ne bi prošlo ni tjedan dana, a već bi se oko njega pojavile legende o prokletstvima, ljubavima, revolucijama i ratovima i sve bi se to protezalo do ere Babilonskog carstva.Od 1870. godine pa sve do svoje smrti 1900. godine, Fitz-131: PrR iz doba ja/zaNorman Washington živio je u zlatnoj bajci. Naravno, bilo je tu i nekih usputnih momenata - sredio je da njegova zemlja ne dospije na zemljopisne karte i oženio se damom iz Virginije, koja mu je rodila jednog sina. Spletom nesretnih okolnosti bio je primoran ubiti svojega brata, čija je loša navika da se opija i lakoumno blebeće nekoliko puta ugrozila njihovu tajnu. Ali tijekom ovoga sretnoga razdoblja blagostanja i napretka

dogodio se tek neznatan broj drugih ubojstava.Netom prije smrti promijenio je način poslovanja te je sav novac - osim nekoliko milijuna dolara - uložio u rijetke minerale, koje je pod lažnim oznakama položio u sefove banaka širom svijeta. Njegov sin, Braddock Tarleton Washington, još je intenzivnije nastavio s ovakvim ulaganjima. Minerale je pretvorio u najrjeđi od svih elemenata - radij - tako da je vrijednost od milijardu dolara mogao smjestiti u spremnik manji od kutije cigareta.Tri godine nakon smrti Fitz-Normana, njegov je sin odlučio prekinuti poslovanje. Bilo je nemoguće procijeniti bogatstvo što su ga on i njegov otac izvukli iz planine. U svojoj bilježnici u šiframa je zabilježio približne količine radija u svakoj od tisuću banaka gdje je pod raznim imenima držao imovinu. Zatim je učinio nešto vrlo jednostavno - zatvorio je rudnik.Zatvorio je rudnik. Ono što je dotada iskopano bilo je dovoljno da osigura neviđenu razinu luksuza za brojne generacije budućih Washingtona. Njegova jedina briga bila je zaštita ove tajne, jer bi panika prouzročena njezinim eventualnim otkrićem dovela njega i sve ostale ulagače na svijetu na rub siromaštva.To je bila obitelj kod koje je gostovao John T. Unger. To je bila priča koju je čuo u srebrom optočenoj dnevnoj sobi, onoga jutra nakon dolaska.5.Nakon doručka, John je pronašao veliki mramorni izlaz i sa zanimanjem promatrao prizor pred sobom. Od dijamantne planine do strme granitne stijene, udaljene pet milja, čitava dolina bila je ispunjena zlatnom izmaglicom koja je lijeno lebdjela iznad blagih brežuljaka livada, jezera i vrtova. Nasumce razbacane nakupine brijestova stvarale su nježne sjenovite zaklone, potpuno132DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZrazličite od gustih masa borova koje su pokrivale brda tamno-zelenom bojom. John je vidio kako su tri pauna, jedan za drugim, istrčala iz jednog takvog zaklona udaljenog oko pola milje i neobično veselim trkom nestala ispod prugastih sjena drugog šumarka. John se ne bi iznenadio ni da je ugledao satira s frulom ili da je krajičkom oka među najzelenijim drvećem ugledao žutu kosu i ružičastu kožu neke vile.Očekujući neko takvo čudo, spustio se mramornim stubama, uznemirivši dva ruska hrta svilene dlake koji su ležali u podnožju i slatko spavali, te se zaputio po putu od bijele i plave cigle koji je zavijao u neodređenom smjeru.Uživao je koliko su mu to njegovi osjeti dopuštali. Mladi ljudi imaju tu sreću, koja je ujedno i prokletstvo, da nikada ne mogu živjeti u sadašnjosti, već je stalno uspoređuju sa zamišljenom blistavom budućnošću - sve cvijeće i zlato, djevojke i zvijezde, sve je to samo utjelovljenje i nagovještaj toga neopisivoga, neostvarivoga mladenačkog sna.John je pratio blagi zavoj na mjestu gdje je nakupina ružina grmlja ispunjavala zrak snažnim mirisom, a zatim je napustio put i krenuo preko livade prema mahovini u podnožju nekog drveća. Nikada nije ležao na mahovini i htio je provjeriti je li zaista toliko mekana kao što se obično govorilo. Tada je ugledao djevojku koja mu se približavala s druge strane livade. Bilo je to najljepše biće koje je ikada vidio.Bila je odjevena u malu bijelu haljinicu koja joj je tek prekrivala koljena, a u kosi joj je bio vijenac pričvršćen plavim ukosnicama od safira. Dok je hodala, pod njezinim bosim ružičastim stopalima prskale su kapi rose. Bila je mlađa od Johna - nije imala više od

šesnaest godina."Zdravo", izgovorila je nježno, "ja sam Kismine."Ali njega nije zanimalo njezino ime. Prišao joj je sasvim blizu, pazeći da joj ne stane na bose noge."Nismo se stigli upoznati", rekla je svojim nježnim glasom. Njezine plave oči govorile su mu da je time puno propustio... "Sinoć si upoznao moju sestru, Jasmine. Ja sam se otrovala salatom", nastavio je njezin nježni glas, a i oči su nastavile, "a čak i u takvu stanju sam slatka.""Ne mogu skrenuti pogled s tebe", rekle su Johnove oči, "a ovo drugo vidim i sam" - "Drago mi je", začuo je sebe kako govori. "Nadam se da ti je bolje jutros." - "Slatkice", moglo se iščitati u133

njegovu očaranom pogledu.John je primijetio da su se opet našli na putu. Na njezin prijedlog sjeli su na mahovinu, na čiju je mekoću John bio potpuno zaboravio.Bio je vrlo izbirljiv s djevojkama. Bila bi dovoljna jedna jedina mana - deblji gležnjevi, malo dublji glas ili naočale - i on bi potpuno izgubio interes. A sada je prvi put u svojem životu sjedio pokraj djevojke koja je bila utjelovljenje fizičkog savršenstva."Dolaziš s istoka?" upitala ga je Kismine s iskrenim zanimanjem."Ne", odgovorio je John kratko. "Ja sam iz Hadesa."Ona nikada nije čula za Hades ili nije mogla smisliti nikakav pristojan odgovor, pa više nisu razgovarali o tome."Ove jeseni ću krenuti u školu na istoku", rekla je. "Misliš li da će mi se tamo svidjeti? Idem u New York, u internat gospođe Bulge. Tamo su vrlo strogi, ali ću vikende provoditi s obitelji u našoj kući u New Yorku, jer je otac čuo da tamo djevojke inače moraju uvijek provoditi vrijeme u parovima.""Tvoj otac želi da se osjećate posebno", primijetio je John."I jesmo posebne", odgovorila je dok su joj oči zračile ponosom. "Nijedna od nas nikada nije kažnjavana. Otac je rekao da to nitko ne smije raditi. Kad je bila mala, moja sestra Jasmine gurnula je oca na stubištu, a on joj nije ništa rekao, samo je ustao i odšepao.Moja majka je bila... pa, bila je malo zatečena", nastavila je Kismine, "kad je čula da si iz... iz rog mjesta otkuda jesi, znaš. Rekla je da kad je bila mlada djevojka... no ona je Španjolka i malo je staromodna.""Provodiš li puno vremena ovdje?" upitao je John kako bi sakrio činjenicu da ga je ova primjedba povrijedila. činilo se da mu na grub način daju do znanja da je iz provincije."Percy, Jasmine i ja smo ovdje svakog ljeta, ali sljedeće godine Jasmine ide u Newport. Sljedeće jeseni će otputovati u London. Bit će predstavljena na dvoru.""Znaš", počeo je John nesigurno, "puno si zrelija nego što sam mislio kad sam te ugledao.""Oh, ne, nisam", izjavila je užurbano. "Oh, ne bih to nikako željela. čini mi se da baš i nema previše mladih a zrelih ljudi. Ja sigurno nisam takva. Ako kažeš da jesam, rasplakat ću se."Toliko se uzrujala da su joj zadrhtale usnice. John je bio pri-134DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZ

moran povući svoju izjavu:"Nisam tako mislio; samo sam se šalio.""Jer, ne bi mi smetalo da jesam zrela", nastavila je, "ali nisam. Vrlo sam naivna i nježna. Ne pušim, ne pijem, niti čitam išta osim poezije. Ne znam skoro ništa o matematici ili kemiji. Odijevam se vrlo jednostavno - ustvari, gotovo uopće se ne odijevam. Mislim da me teško možeš nazvati zrelom. Mislim da djevojke moraju uživati u svojoj mladosti na prirodan način.""I ja tako mislim", složio se John.Kismine se opet udobrovoljila. Nasmijala mu se, a jedna ranije stvorena suza joj je iz plavog oka skliznula niz obraz."Sviđaš mi se", šapnula je prisno. "Hoćeš li čitavo vrijeme dok si ovdje biti s Percyem, ili ćeš i meni posvetiti malo vremena? Da znaš - ja sam potpuno nevina. U mene se nikada nije zaljubio nijedan dečko. Dosada nisam smjela biti nasamo s dečkima - osim s Percyem. Došla sam do ovog šumarka nadajući se da ću te sresti na mjestu gdje nas moja obitelj neće vidjeti."Polaskan, John se duboko poklonio kako su ga učili u plesnoj školi u Hadesu."Morali bismo ići", rekla je Kismine slatkim glasom. "Moram se vidjeti s majkom u jedanaest sati. Još me nisi tražio da te poljubim. Mislila sam da dečki to uvijek traže."John se ponosno uspravio."Neki", odgovorio je, "ali ne ja. Djevojke ne rade takve stvari... u Hadesu."Zajedno su krenuli prema kući.6.John je stajao pred suncem osvijetljenim likom gospodina Braddocka Washingtona. Gospodin Braddock je imao oko četrdeset godina, ponosno, bezizražajno lice, inteligentan pogled i snažno tijelo. Ujutro bi mirisao po konjima - plemenitim konjima iz njegove štale. Nosio je jednostavan štap za hodanje izrađen od sive breze, a jedan veliki dragi kamen služio mu je kao drška. On i Percy pokazivali su mu imanje."Naši robovi žive ondje." Njegov štap je pokazivao na mramorni dom izgrađen uz planinu u dostojanstvenom gotičkom stilu. "U svojoj mladosti sam nakratko napustio praktične poslove135

i posvetio se besmislenom idealizmu. U tom periodu su živjeli u raskoši. Tako sam, naprimjer, sve njihove domove opremio raskošnim kupaonicama.""Vjerojatno su ih koristili kao spremišta za ugljen", započeo je John s namjerom da ispadne dosjetljiv. "Gospodin Schnlitzer-Murphy mi je jednom rekao...""Mišljenje gospodina Schnlitzer-Murphya nije važno", prekinuo ga je Braddock Washington hladno. "Moji robovi nisu držali ugljen u svojim kadama. Bilo im je naređeno da se kupaju svaki dan, i tako su i činili. Da nisu poslušali, naručio bih šampon od sumporne kiseline. Prekinuo sam tu praksu iz drugog razloga. Nekolicina njih se prehladila i umrla. Za neke rase je voda štetna - osim kao piće."John se isprva nasmijao, a zatim se suzdržao i mudro zakli-mao glavom. Osjećao je nelagodu."Svi ovi sluge potomci su onih crnaca koje je moj otac doveo na sjever sa sobom. Sada ih ima otprilike dvjesto pedeset. Sigurno si primijetio da dugo žive odvojeno od ostatka svijeta i da je njihov izvorni dijalekt postao gotovo nerazumljiv. Odabrali smo nekolicinu

od kojih tražimo da govore engleski - moj tajnik i nekoliko slugu u kući.Ovo je igralište za golf", nastavio je dok su šetali po nježnoj zimzelenoj travi. "Napravili smo ga potpuno ravnim - nema kanala, rupa, nema opasnosti od povrede."Srdačno se nasmijao Johnu."Ima li mnogo ljudi u zatvoru, oče?" upitao je Percy iznenada.Braddock Washington se spotaknuo i opsovao."Jedan manje nego što bi trebalo biti", izgovorio je mračno, a zatim ubrzo dodao: "Imali smo nekih problema.""Znam, majka mi je rekla", izjavio je Percy, "onaj talijanski učitelj...""Grozna pogreška", rekao je Braddock Washington bijesno. "Ali postoji velika vjerojatnost da smo ga sredili. Možda se izgubio negdje u šumi ili pao niz stijene. čak i ako mu je uspjelo pobjeći, uvijek postoji mogućnost da mu nitko neće povjerovati. Bez obzira na to, naredio sam dvadesetorici ljudi u okolnim gradovima da ga traže.""Jesu li uspjeli?""Djelomice. Njih četrnaestorica poslali su obavijesti da su136DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZubili čovjeka koji je odgovarao opisu bjegunca, ali najvjerojatnije su to učinili samo zato da bi se dokopali nagrade..."Naglo je zašutio. Stigli su do velike rupe u zemlji čiji je promjer otprilike odgovarao dječjem vrtuljku. Bila je pokrivena debelom željeznom rešetkom. Braddock Washington je pozvao Johna da se približi i pokazao štapom prema tom pokrovu. John je prišao rubu i pogledao. Odozdo su se istog časa začuli divlji krici."Sidi k nama u pakao!""Hej mali, kakvo je vrijeme tamo gore?""Hej! Dobaci nam uže!""Dobro bi nam došla koja osušena krafna ili odbačeni sendvič!""Hej, dečko, ako nam ubaciš tog tipa koji je s tobom, pokazat ćemo ti jedan trik s nestajanjem.""Zalijepi mu jednu za mene, može?"U jami je bilo previše mračno da bi mogao išta razabrati, ali po prostodušnom optimizmu i grubosti primjedbi i glasova zaključio je da pripadaju Amerikancima srednje klase koji teško gube duh. Zatim je gospodin Washington ispružio štap, dotaknuo gumb u travi i taj je prizor obasjalo svjetlo."Ovo su neki od avanturista koji su imali nesreću da otkriju eldorado", rekao je.Pod njima se ukazalo veliko udubljenje u zemlji, nalik na unutrašnjost nekakve velike zdjele. činilo se da su strmi zidovi napravljeni od poliranog stakla, a na blago zakrivljenom dnu nalazilo se dvadesetak ljudi, šaroliko obučenih - dijelom u pilotsku odjeću, dijelom u civilnu. Njihova prema gore usmjerena bradata lica izražavala su bijes, mržnju, očaj ili cinični humor. S iznimkom nekolicine koji su bili primjetno slabi, činilo se da su dobro uhranjeni i zdravi.Braddock Washington je privukao vrtnu stolicu do ruba isjeo."Pa, kako ste, dečki?" upitao je srdačno.Iz rupe se izdigla erupcija psovki kojoj se nisu pridružili samo sasvim rezignirani zatvorenici, ali Braddock Washington nije izgubio prisutnost duha. Kada se utišao i

posljednji glas, on je opet progovorio."Jeste li smislili rješenje vaše situacije?"Odozdo se začulo nekoliko dosjetki.137

"Nama je i ovdje dobro!" "Izvuci nas odavde i nekako ćemo se snaći!" Braddock Washington je pričekao dok glasovi nisu utihnuli. Zatim je rekao:"Objasnio sam vam problem. Ne želim vas ovdje, volio bih da vas nikada nisam vidio. Vaša radoznalost uvalila vas je u nevolje, ali čim se dosjetite rješenja koje bi štitilo moje interese, rado ću ga razmotriti. No dokle god se budete ograničavali pokušajima probijanja tunela - da, znam za novi tunel koji ste počeli kopati - nećete stići daleko. Ovo nije toliko teška situacija kao što pokušavate prikazati svojim tuljenjem o obiteljima koje vas čekaju. Da ste se zaista brinuli o njima, nikada ne biste postali piloti."Jedan visoki muškarac izdvojio se iz grupe i podigao ruku da bi skrenuo pažnju na sebe."Dopustite mi da vas nešto pitam!" uzviknuo je. "Vi ste pravedan čovjek, zar ne?""Kakva glupost. Kako se čovjek u mojoj situaciji može nazvati pravednim prema vama7. To je kao da kažete da je lav pravedan prema ovci."Lica zatvorenika su se nakon ove grube primjedbe snuždila, ali visoki čovjek je nastavio:"Dobro!" uzviknuo je. "O tome smo već raspravljali. Niste dobročinitelj i niste pravedan čovjek, ali ste čovjek - ili barem tako tvrdite - i morali biste shvatiti kako je naš položaj...""Kakav?" upitao je Washington hladno."... besmislen...""Meni nije.""... okrutan...""I to smo već prošli. Okrutnost ne postoji kad se radi o sa-moočuvanju. Bili ste vojnici, to biste trebali znati. Probajte nešto drugo.""Dobro onda, glup.""E", priznao je Washington, "to vam priznajem. Ali razmislite o tome koja je alternativa. Ponudio sam bezbolnu egzekuciju svakome od vas koji bi to poželio. Ponudio sam vam da otmem vaše žene, djevojke, djecu i majke te ih dovedem ovamo. Povećao bih vaš prostor tamo dolje i hranio vas i oblačio do kraja života. Da postoji neki način za izazivanje trajne amnezije, dao bih vas operirati i odmah pustio negdje izvan mojega imanja. Ali ništa osim toga mi ne pada na pamet."138DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZ"Kako bi bilo da nam vjerujete na riječ?" upitao je netko očajno."Ne mislite valjda ozbiljno", rekao je Washington prezirno. "Jednog od vas sam pustio da bi moju kćer poučavao talijanski. Prošlog tjedna je pobjegao."Odjednom se iz dvadeset grla prolomio divlji krik veselja i uslijedilo je slavlje. Zatvorenici su plesali, klicali, zavijali i grlili se, obuzeti iznenadnim valom sreće. Neki su čak trčali uz staklene zidove koliko god je to bilo moguće, a zatim sklizali natrag i sudarali se s ostalim tijelima. Onaj visoki muškarac započeo je pjesmu, a drugi su se odmah pridružili:"O, kajzer će visjeti na kržljavoj jabuci..."Braddock Washington je nepomično sjedio sve dok pjesma nije završila."Vidite", započeo je kada se grupa počela smirivati, "ja nemam ništa protiv vas. Drago

mi je kad se veselite. Zato vam i nisam odmah rekao kraj priče. čovjeka koji je pobjegao - kako se ono zvao? Critchtichiello? - moji su agenti upucali na četrnaest različitih mjesta."Ne shvativši da se riječ "mjesta" odnosi na razne gradove, grupa je smjesta utihnula."Bez obzira na to", uzviknuo je Washington pomalo bijesno, "ostaje činjenica da je pokušao pobjeći. Zar mislite da ću ponovo riskirati s nekim od vas nakon takvog iskustva?"Odozdo je ponovno potekao sarkazam."Zašto ne?""Bi li vaša kćer željela naučiti kineski?""Hej, ja znam talijanski! Moja mama je digić.""Možžda bi htjella naučilla američkka jezzik?""Ako je to ona mala s velikim plavim očima, ja ću je naučiti puno zanimljivije stvari od talijanskog.""Ja znam neke irske pjesme, a znam i bubnjati."Gospodin Washington je naglo ispružio štap, pritisnuo gumb u travi i prizor iz rupe je odjednom nestao. Ostao je samo veliki crni otvor pokriven tamnom rešetkom."Hej!" začuo se glas odozdo, "zaboravili ste nas blagosloviti."Ali gospodin Washington je u pratnji dvojice momaka već139F. SCO FT FITZGERALD:hodao prema devetoj rupi terena za golf, kao da ta jama i ono što je bilo u njoj predstavlja tek neznatnu opasnost koju je riješio običnom željeznom rešetkom.J.Srpanj u podnožju dijamantne planine bio je ispunjen gluhim noćima i toplim, sunčanim danima. John i Kismine bili su zaljubljeni. On uopće nije znao da mala zlatna loptica (s ugraviranim natpisom Pro deo etpatria et St. Mida5), koju joj je darovao, sada počiva na kraju platinastog lančića na njezinim grudima. A ni ona nije znala da je veliki safir, koji je jednoga dana ispao iz njezine jednostavne frizure, našao mjesto u Johnovoj kutiji s nakitom.Jedno kasno poslijepodne proveli su zajedno čitav sat kada u koncertnoj dvorani, ukrašenoj rubinima i krznom hermelina, nije bilo baš nikoga. Držao ju je za ruku, a ona ga je tako pogledala da je automatski prošaptao njezino ime. Naklonila se prema njemu, a zatim zastala."Je si li rekao Kismine6?" upitala je nježno, "ili..."Željela je biti sigurna. Mislila je da joj se učinilo.I njemu i njoj bio je to prvi poljubac u životu, ali već sljedećih sat vremena to uopće nije bilo važno.Približavala se večer. Te noći, kada je s najvišeg tornja dopro posljednji glazbeni zvuk, njih dvoje su još uvijek bili budni i u sjećanje prizivali sretne trenutke proteklog dana. Odlučili su da će se što prije vjenčati.6.Gospodin Washington i dva momka svakog su dana lovili divljač i ribu u dubokoj šumi ili igrali partije golfa na pustom terenu - partije koje je John diplomatski namjerno gubio - i plivali u osvježavajuće prohladnom planinskom jezeru. Johnu se učinilo da gospodin Washington ima pomalo težak karakter - nisu ga zanimale ničije ideje ili mišljenja osim njegovih. Gospođa Was-

5 (lat.) Za Boga i domovinu Sv. Mide6 igra riječi: kismine zvuči slično kao kiss me now - poljubi me sada140DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZhington je čitavo vrijeme bila odsutna i suzdržana. činilo se da je hladna prema svojim kćerima i potpuno posvećena Percyu, s kojim bi tijekom večeri vodila beskonačne razgovore na ubrzanom španjolskom.Jasmine, starija kći, bila je vrlo slična Kismine - osim što je imala malo krive noge i krupna stopala i ruke - ali je imala i sasvim različit karakter. Najviše je voljela knjige s pričama o siromašnim djevojčicama koje su održavale domaćinstvo svojih rastavljenih očeva. Kismine je rekla Johnu da se Jasmine nikada nije sasvim oporavila od šoka i razočaranja koje je doživjela kad je završio Prvi svjetski rat, upravo u trenutku kad se ona spremala otputovati u Europu da bi radila u poljskim kuhinjama. Neko vrijeme ju je to toliko mučilo da je počela gubiti na težini, pa je Braddock Washington radi toga financirao početak novog rata na Balkanu - ali onda je vidjela fotografiju nekih ranjenih srpskih vojnika i izgubila interes za čitavu stvar. Ali činilo se da su Percy i Kismine od oca naslijedili sav njegov veličanstveno arogantan stav. Nepromjenjiva i dosljedna sebičnost pojavljivala se u svakoj njihovoj ideji.John je bio očaran čudima dvorca i doline. Kako mu je Percy rekao, Braddock Washington je oteo vrtlara, arhitekta, kazališnog scenografa i jednog razvratnog francuskog pjesnika još iz prošlog stoljeća. Stavio im je sve svoje crne sluge na raspolaganje, osigurao dostavu svih mogućih vrsta materijala koji su uopće postojali i dao im kreativnu slobodu. No svi su oni, jedan za drugim, otkrivali svoju beskorisnost. Razvratni pjesnik odmah je počeo kukati o tome kako mu nedostaju avenije u proljeće - dao je nekoliko prijedloga o mirisima, orangutanima i o slonovači, ali nije rekao ništa što je imalo ikakve praktične vrijednosti. Scenograf je želio ispuniti dolinu spektakularnim efektima - što je Washing-tonovima uskoro dojadilo. Što se tiče arhitekta i vrtlara, oni su razmišljali isključivo na konvencionalan način. Ovo se moralo napraviti ovako, ono onako.Ako ništa drugo, barem su riješili pitanje što će učiniti s njima - svi zajedno su poludjeli nakon što su proveli čitavu noć u raspravama oko odgovarajućeg mjesta za fontanu i sada su bili udobno smješteni u sanatorij u Westportu, u saveznoj državi Connecticut."Ali", upitao je John radoznalo, "tko je onda dizajnirao sve te divne sobe i hodnike, prolaze i kupaonice?..."141:"Pa", odgovorio je Percy, "neugodno mi je priznati, ali bio je to jedan filmski producent. On je jedini bio navikao raditi s golemim novcima, iako je za vrijeme jela ubrus stavljao ispod ovratnika i bio je polupismen."Kako se približavao kraj kolovoza, John je sve više žalio što se uskoro mora vratiti u školu. On i Kismine odlučili su se za bijeg."Bilo bi ljepše vjenčati se ovdje", priznala je Kismine, "ali naravno da mi otac nikada ne bi dopustio da se udam za tebe. Kada je već tako, radije bih pobjegla. Danas je bogatim ljudima teško vjenčati se u Americi - novine pišu o njihovim starinskim kostimima, a zapravo misle na hrpu starih bisera i neku polovnu haljinu koju je nekada nosila carica Eugénie."

"Znam", složio se John gorljivo. "Kad sam bio u posjetu kod Schnlitzer-Murphyevih, njihova najstarija kćer Gwendolyn udala se za čovjeka čiji otac posjeduje pola zapadne Virginije. Napisala im je kakvu muku muče s njegovom plaćom bankovnog službenika - a zatim je dodala kako ipak imaju četiri kućne pomoćnice, pa im je malo lakše.""To je suludo", primijetila je Kismine. "Pomisli na milijune ljudi, radnika i drugih, koji se snalaze samo s dvije kućne pomoćnice."Jednog popodneva krajem kolovoza, Kismine je nehotice izjavila nešto što je užasnulo Johna i promijenilo cijelu situaciju.Bili su u svojem omiljenom šumarku i John se između poljubaca zabavljao romantičnim maštarijama koje su, po njemu, doprinosile razvoju nježnih osjećaja medu njima."Ponekad mi se čini da se nikada nećemo vjenčati", rekao je tužno. "Ti si previše bogata i previše lijepa. Tako bogate djevojke ne mogu biti poput drugih cura. Trebao bih oženiti kćer nekog dobrostojećeg veletrgovca građevinskim materijalom iz Omahe ili Sioux Citya i zadovoljiti se s njezinih pola milijuna dolara.""Poznavala sam jednu djevojku kojoj je otac bio trgovac građevinskim materijalom", izjavila je Kismine. "Mislim da ti se ne bi svidjela. Bila je prijateljica moje sestre. Jednom nas je posjetila ovdje.""Znači da ste imali i druge goste?" upitao je John iznenađeno.činilo se da je Kismine zažalila radi svojih riječi. "O, da", rekla je smušeno, "nekoliko.""Ali zar niste... zar se vaš otac nije bojao da će izdati tajnu142DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZvašeg imanja?""O, naravno, pomalo se zabrinuo", odgovorila je. "No daj da pričamo o nečemu drugome."Ali Johnova radoznalost tražila je zadovoljavajući odgovor."O nečemu drugome!" uzviknuo je. "Zašto? Zar niste bile dobre prijateljice?"Na njegovo iznenađenje, Kismine je počela plakati."Da-a, u tom-me je stva-ar. Neke od nji-ih su mi bi-ile ja-ako drage. I Jasmine ih je voljela, ali ih je sveje-edno pozivala. To mi nije bilo jasno."U Johnovu srcu pojavila se mračna sumnja."Hoćeš reći da su izdale tajnu i da ih je tvoj otac... uklonio?""Gore od toga", promrmljala je isprekidano. "Otac nije htio riskirati - a Jasmine ih je nastavila pozivati, i bilo im je prekrasno kad su došle!"Bila je shrvana od boli.Užasnut ovim otkrićem, John je sjedio otvorenih usta, osjećajući trnce po cijelom tijelu kao da mu kičmom mili stotinu mrava."Eto, rekla sam ti, a nisam smjela", rekla je, naglo se smirila i obrisala suze."Hoćeš reći da ih je tvoj otac ubio prije nego što su otišle?" Zaklimala je glavom."Obično u kolovozu - ili početkom rujna, da bi prije toga što duže uživale.""Pa to je užasno! Pa kako... o Bože, poludjet ću! Je li moguće da si upravo priznala...""Jesam", prekinula ga je Kismine, sliježući ramenima. "Pa nismo ih mogli držati ovdje kao one pilote, da nas svakodnevno preziru. Otac bi to uvijek napravio na najlakši način za nas, prije nego što bismo očekivale, kako bismo izbjegle mučne rastanke...""Znači, ubili ste ih! Pa to je strašno!" zavapio je John."Napravili smo to vrlo nježno. Drogirali smo ih u snu, a njihovim obiteljima smo rekli da

su umrle od šarlaha.""Ali... nije mi jasno zašto ste ih nastavili pozivati!""Ja nisam", planula je Kismine. "Nikada nisam pozvala nikoga. Jasmine ih je zvala. I uvijek su se dobro zabavljale. Pred kraj bi im uvijek davala tako krasne darove. I ja ću vjerojatno uskoro imati goste - kada malo odrastem. Ne smijemo dopustiti da nas takva neizbježna činjenica kao što je smrt spriječi da uživamo dok143: Priče i, !vj },. •, ,imožemo. Samo pomisli koliko bismo bili osamljeni da nikada nismo imali nikoga pokraj sebe. Uostalom, i otac i majka žrtvovali su neke od svojih najboljih prijatelja, baš kao i mi.""Znači", rekao je John optužujućim tonom, "vodila si ljubav sa mnom i pretvarala se da ti se sviđa, navela si me da razgovaramo o braku, a čitavo vrijeme si znala da nikada neću živ otići odavde...""Ne", pobunila se ogorčeno. "To nije istina. U početku sam se pretvarala. Kad si već došao ovamo, mislila sam da bi tvoji posljednji dani barem mogli biti ugodni za nas oboje. Ali onda sam se zaljubila u tebe - i stvarno mi je žao što ćeš... što ćeš biti uklonjen... iako bih radije da te uklone nego da ikada poljubiš neku drugu djevojku.""Tako znači?" uzviknuo je John ljutito."Puno radije. Osim toga, uvijek su mi govorili da se djevojke bolje provode s dečkima kada znaju da se nikada ne mogu udati za njih. Oh, zašto sam ti sve ovo rekla? Vjerojatno sam ti pokvarila čitav provod, a bilo nam je tako lijepo dok to nisi znao. Znala sam da će te to malo rastužiti.""Znala si, ha?" Johnov glas je drhtao od bijesa. "Dovoljno sam čuo. Ako si tako pokvarena da se spetljaš s čovjekom za kojega znaš da će uskoro biti leš, onda više ne želim imati posla s tobom!""Ti nisi leš!" pobunila se užasnuto. "Ti nisi leš! Da se nisi usudio reći kako sam ljubila truplo!" "Nisam to ni rekao!""Rekao si! Rekao si da sam ljubila truplo!" "Nisam!"Oboje su podigli glasove, ali ih je prekinuo zvuk koraka na putu i smjesta su utihnuli. Trenutak kasnije razmaknulo se grmlje i ukazao se Braddock Washington sa svojim bezizražajnim licem i pametnim očima koje su ih promatrale."Tko je poljubio truplo?" upitao je s očitim gnušanjem."Nitko", odgovorila je brzo Kismine. "Samo se šalimo.""Što vas dvoje uopće radite ovdje?" upitao je grubo. "Kismine, ti bi trebala... trebala bi čitati ili igrati golf sa sestrom. Idi, čitaj! Ili igraj golf! Nemoj da te nađem ovdje kada se vratim!"Zatim se pristojno naklonio Johnu i otišao po stazi."Vidiš?" rekla je Kismine ljutito kad se udaljio. "Sve si pokvario. Sada se više nećemo moći viđati. Neće mi dopustiti. Kad bi144Dlf AM ANT A I ' K POPUT HOTFT A RITZposumnjao da smo zaljubljeni, odmah bi te dao otrovati.""Nismo više zaljubljeni!" povikao je John bijesno, "tako da može biti miran što se toga tiče. I ne samo to - nemoj se zavaravati misleći da ću ostati ovdje. Za manje od šest sati preći ću one planine, makar grizao tunel kroz njih, i krenuti na istok." Oboje su ustali, a

na njegovu posljednju rečenicu Kismine se približila i uhvatila ga za ruku."I ja idem s tobom.""Ti si luda...""Naravno da idem", prekinula ga je nestrpljivo. "Ni u kojem slučaju. Ti... ""Dobro", rekla je tiho, "onda ćemo sada otići do mojeg oca i razgovarati s njim o tome."John je bio prisiljen priznati poraz. Slabašno se nasmijao."U redu, draga", složio se neuvjerljivo nježnim glasom, "onda idemo zajedno."Smirio se i ponovo osjetio ljubav prema njoj. Ona je pripadala njemu - bila je spremna pobjeći s njim i dijeliti sve nevolje. Zagrlio ju je i strastveno poljubio. Uostalom, ona ga je zaista voljela; spasila ga je od smrti.Razgovarajući o svojim planovima, polako su hodali prema dvorcu. Pošto ih je Braddock Washington vidio zajedno, odlučili su kako je najbolje da krenu već sljedeće noći. Bez obzira na to, Johnova usta su tijekom večere bila neobično suha i on je nepažljivo u svoje lijevo plućno krilo udahnuo punu žlicu juhe od paunova mesa. Morali su ga odnijeti u dnevnu sobu s tirkiznim i crnim zidovima, gdje ga je jedan od nižih slugu udarao po leđima, što je Percyu bilo jako smiješno.9.Ponoć je odavno prošla kad se John nervozno trgnuo u krevetu, naglo uspravio i s naporom pogledao kroz snenu izmaglicu koja je ispunjavala sobu. Odnekud iz tamnoplavog neba iza prozora dopirao je dalek zvuk koji se izgubio u vjetru prije nego što ga je njegov sneni um uspio razabrati. No mnogo bliže čula se glasna buka, a dopirala je s hodnika - okretanje kvake, koraci, šapat - nije mogao dobro čuti o čemu; osjetio je kako mu se grči želudac i čitavo tijelo gaje zaboljelo od napetosti dok je prisluškivao145

zvukove ispred sobe. Zatim mu se pogled djelomično razbistrio i tada je ugledao nečiju nejasnu i nepotpunu figuru pokraj vrata. Na pozadini zidova figura je izgledala izobličeno poput odraza na prljavom staklu.Zbog straha ili zbog očajničke odlučnosti, John je naglo pritisnuo gumb pokraj kreveta i sljedećeg je trenutka već sjedio u zelenkastoj kadi u susjednoj sobi, razbuđen hladnom vodom.Iskočio je iz kade i, ostavljajući širok trag vode za sobom, potrčao prema plavim vratima za koja je znao da vode na stubište od slonovače i odmorište na drugom katu. Vrata su se bešu-mno otvorila. Crvena žarulja u velikoj kupoli iznad njegove glave obasjavala je isklesane stube u svoj njihovoj dirljivoj ljepoti. John je za trenutak oklijevao, zatečen tihom raskoši oko njega koja ga je obgrlila svojim divovskim zidovima i oblicima kao neku osamljenu, drhtavu, mokru figuricu na tom stubištu od slonove kosti. Zatim su se istovremeno dogodile dvije stvari. Vrata njegove dnevne sobe širom su se otvorila i propustila tri polugola crnca u hodnik; dok je John užasnuto teturao prema stubištu, na drugoj strani hodnika kliznula su još jedna vrata i ugledao je Braddocka Washingtona u osvijetljenom liftu. Bio je odjeven u krzneni kaput i čizme za jahanje koje su mu sezale do koljena i otkrivale ružičastu pidžamu koja se presijavala iznad njih.U tom trenutku su se ta tri crnca - koje John nikada prije nije vidio, te mu je prošlo kroz glavu da su to zasigurno profesionalni ubojice na putu prema njegovoj sobi - okrenula prema čovjeku u liftu koji je uzviknuo odlučnu zapovijed:

"Ulazite ovamo! Sva trojica! Brzo!"Tri crnca pojurila su prema Braddocku VVashingtonu i svjetlo iz lifta je nestalo kad su se vrata zatvorila za njima. John je opet bio sam u predvorju. Nesigurnim korakom krenuo je po stubama od slonovače.Bilo je očigledno da se dogodilo nešto veliko, što je barem nakratko odgodilo njegovu žalosnu sudbinu. O čemu se radilo? Jesu li crni sluge podigli pobunu? Jesu li se piloti uspjeli probiti kroz željeznu rešetku? Ili su ljudi iz sela Fish slučajno našli put kroz brda i svojim blijedim, bezizražajnim očima ugledali ovu ekstravagantnu dolinu? John nije znao. Osjetio je blago strujanje zraka kada je lift opet krenuo gore, a zatim još jednom kada se spustio. Vjerojatno je Percy pojurio u pomoć svojem ocu. Johnu je sinulo kako je ovo njegova prilika da pronađe Kismine i odmah146DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZpokuša pobjeći. Nekoliko minuta je pričekao u hodniku - lift je mirovao; drhteći od hladnoće koja je probijala kroz njegovu mokru pidžamu, vratio se u svoju sobu i brzo se obukao. Zatim se popeo brojnim stubama i skrenuo u hodnik s tepihom od krzna ruske lasice, koji je vodio do sobe gdje je spavala Kismine.Vrata njezine dnevne sobe bila su otvorena i u njoj je gorjelo svjetlo. Kismine je stajala pokraj prozora odjevena u vuneni ogrtač i osluškivala što se događa. Kad se John ušuljao u sobu, okrenula se prema njemu."Oh, to si ti!" prošaptala je prelazeći sobu. "Jesi li ih čuo?""čuo sam sluge tvojeg oca kako...""Ne", prekinula ga je uzbuđeno, "avione!""Avione? Znači, to me je probudilo.""Ima ih barem deset. Maloprije sam vidjela jednoga kako prolijeće ispred mjeseca. Stražar na stijeni je pucao i to je probudilo oca. Svaki čas ćemo zapucati na njih.""Zašto su ovdje?""Doveo ih je onaj Talijan koji je pobjegao..."Uto se kroz otvoren prozor začuo niz oštrih praskova. Kismine je vrisnula, nervozno dohvatila novčić iz kutije na noćnom ormariću i pojurila prema jednoj električnoj svjetiljci. U sljedećem trenutku čitav je dvorac zapao u tamu; izbacila je osigurač."Idemo!" viknula je. "Popet ćemo se do vrta na krovu i promatrati odozgo!"Zamotala se ogrtačem, uhvatila ga za ruku i izašli su kroz vrata. Od lifta ih je dijelilo svega nekoliko koraka. Dok je u mraku napipavala gumb koji ga je pokrenuo prema gore, on ju je zagrlio i poljubio u usta. John Unger je napokon doživio pravu romansu. Nekoliko trenutaka kasnije, zakoračili su na platformu osvijetljenu zvijezdama. Iznad njihovih glava, pod zamagljenom mjesečinom, klizeći kroz raštrkane oblake koji su plutali ispod nje, postojano je kružilo desetak silueta s tamnim krilima. S nekoliko mjesta u dolini prema njima su se uzdizali plameni bljeskovi popraćeni oštrim praskovima. Kismine je zadovoljno pljesnula dlanovima, ali raspoloženje joj se za nekoliko trenutaka promijenilo kada su avioni, kao po zapovijedi, odjednom počeli ispuštati bombe i čitava dolina se ispunila muklim potresima i bljeskovima eksplozija.Napadači su usmjerili paljbu na mjesta gdje su se nalazili protuavionski topovi i jedan od njih ubrzo je pretvoren u veliku147F. SCO'FT FITZGERALD: Ptić,.

nakupinu spaljenog metala usred ružina grmlja."Kismine", rekao je John plačno, "sigurno će ti biti drago čuti da je ovaj napad spriječio moju smrt. Da me nije probudio pucanj tog stražara, sada bih bio mrtav...""Ne čujem te!" viknula je Kismine napeto promatrajući prizor pred sobom. "Morat ćeš govoriti glasnije!""Samo sam rekao", viknuo je John, "kako bi nam bilo bolje da se maknemo odavde prije nego što počnu bombardirati dvorac!"Odjednom se čitav trijem ispred odaja sa slugama razletio na sve strane, kroz stupove se probio plamen eksplozije i veliki komadi otkinutog mramora poletjeli su sve do obale jezera."Odoše robovi vrijedni pedeset tisuća dolara", zavapila je Kismine, "i to po predratnim cijenama. Amerikanci imaju tako malo poštovanja prema tuđoj imovini."John ju je nastavio nagovarati da se maknu. Avioni su bacali bombe sve preciznije i sada su im se suprotstavljala samo dva protuavionska topa. Postalo je očigledno da branitelji u vatrenom okruženju neće još dugo izdržati."Hajde!" povikao je John povukavši Kismine za ruku, "moramo ići. Je li ti jasno da će te oni zarobljeni piloti bez razmišljanja ubiti ako te pronađu?"Nevoljko se složila."Moramo se vratiti po Jasmine!" rekla je dok su trčali prema liftu. Zatim je s dječjim ushitom dodala: "Bit ćemo siromašni, zar ne? Kao ljudi u knjigama. A ja ću biti siroče i potpuno slobodna. Slobodna i siromašna! Kako uzbudljivo!" Zastala je, podigla glavu prema njemu i ushićeno ga poljubila."Nemoguće je biti siromašan i slobodan istovremeno", reče John mračno. "Ljudi su to već shvatili. Ako već moram birati, onda biram slobodu. Stoga bi bilo dobro da pokupiš dragulje iz svoje sobe."Deset minuta kasnije, dvije djevojke i John zatekli su se u mračnom hodniku i spustili u prizemlje dvorca. Prošavši posljednji put kroz veličanstvena predvorja, na trenutak su zastali na izlazu da bi promatrali plamteće odaje crnih slugu i zapaljene ostatke dvaju srušenih aviona na drugoj strani jezera. čuli su se uporni osamljeni pucnji posljednjeg protuavionskog topa. Napadači se nisu usudili spustiti se niže, ali su bombe padale sve bliže topu i bilo je samo pitanje vremena kada će neki pogodak uništiti njegovu crnu posadu.148V ' ¦ VI ANI VELIK POPUT HOTELA RITZDvije djevojke i John spustili su se po mramornim stubama, skrenuli nalijevo i započeli usponom po uskom putu koji je poput trake zavijao oko dijamantne planine. Kismine je znala za jedno mjesto skriveno gustom šumom, gdje su se mogli skriti i promatrati suluda zbivanja u dolini te konačno pobjeći, kada to postane nužno, po tajnom putu kroz stjenoviti tjesnac.10.Bila su tri sata kad su stigli na svoje odredište. Umorna i rezignirana, Jasmine je odmah zaspala naslonivši se na debelo stablo, dok su John i Kismine sjedili zagrljeni i očajnički promatrali kraj bitke na plamenim ostacima krajolika gdje je još tog jutra bio prekrasan vrt.Malo nakon četiri sata se s pozicije posljednjeg protuavionskog topa začuo metalni udarac i top je zamuknuo u erupciji crvenog dima. Iako je mjesec zašao, mogli su vidjeti

kako letjelice kruže sve bliže zemlji. Kad se piloti uvjere da napadnuta strana više nije u stanju pružati otpor, sletjet će u dolinu i zlokobno, blještavo carstvo VVashingtonovih će propasti.Nakon završetka bitke, dolina je utihnula. Spaljeni ostaci dvaju srušenih aviona svjetlucali su poput očiju nekog čudovišta koje vreba u travi. U mraku i tišini uzdizao se dvorac, jednako lijep u tami kao i pod sunčevim svjetlom, dok je brujanje neprijatelja ispunjavalo nebo iznad njega, čas glasnije, čas tiše. John je primijetio daje i Kismine, kao i njezina sestra, čvrsto zaspala.Davno su prošla četiri sata kad je začuo nečije korake na putu kojim su maloprije prošli. Zaustavio je dah u iščekivanju sve dok grupa ljudi nije prošla pokraj toga mjesta. Osjetio je blago strujanje zraka nepoznata izvora i hladnoću rose; znao je da će uskoro svanuti. John je pričekao dok koraci nisu iščezli u daljini, a zatim je krenuo za njima. Otprilike na pola puta do strmog vrha drveće je nestalo i nad dijamantnom planinom prostirala se kamena ravnina. Približivši se ovom mjestu, instinktivno je osjetio nečiju prisutnost i usporio korak. Prišavši jednoj velikoj stijeni, polako je podigao glavu iznad njezina ruba. Njegova radoznalost bila je nagrađena sljedećim prizorom:Nepomična silueta Braddocka VVashingtona ocrtavala se na pozadini sivog neba. Na istoku se pojavila zora i obasjala zemlju149

zlatnozelenom bojom. Pred rađanjem novoga dana, osamljen lik doimao se još beznačajnijim.John je promatrao svojega domaćina koji je nekoliko trenutaka bio obuzet nekakvim zagonetnim razmišljanjem; zatim je dao znak dvojici crnaca koji su čučali pokraj njega da podignu teret pred svojim nogama. Dok su se s naporom uspravljali, jedna žuta zraka sunca prošla je kroz bezbrojne prizme golemog i besprijekorno izbrušenog dijamanta - i kroz zrak se proširila bijela svjetlost koja je blještala poput djelića jutarnje zvijezde. Nosači su za trenutak zateturali pod težinom tereta, a zatim su njihovi moćni mišići pod kožom sjajnom od znoja uhvatili ravnotežu i umirili se. Tri su muškarca ponovo stajala nepokretno, u svojem nemoćnom prkosu pred nebesima.Nakon nekog vremena, bijelac je podigao glavu i zatim polako i ruke kao da želi privući pažnju neke velike gomile - ali ovdje nije bilo nikoga, samo sveobuhvatna tišina planine i neba, prekinuta tek slabašnim kliktanjem ptica u šumi. Silueta na kamenom proplanku polako je i ponosno počela govoriti."Ti tamo gore!" povikao je drhtavim glasom."Ti tamo!" Zastao je s još uvijek podignutim rukama i pogleda usmjerena prema nebu kao da očekuje odgovor. John je na-pregnuo pogled nastojeći razabrati da li se možda netko spušta s vrha planine, ali tamo nije bilo nikoga. Samo nebo i podrugljivo fijukanje vjetra u krošnjama drveća. John se za trenutak zapitao je li moguće da se Washington moli; zatim je odagnao tu misao -nešto u tom prizoru govorilo je da se ne radi o molitvi."O, ti gore!"Glas je postao čvrst i siguran. Ovo nije bila ponizna molba. U glasu se mogao prepoznati oholi prezir."Ti tamo..." Riječi su bile izgovarane prebrzo da bi bile razumljive, međusobno su se miješale... John je slušao bez daha, povremeno razabirući pokoju frazu, dok je glas prekidao, pa nastavljao, a zatim se opet gubio - čas snažan i prkosan, čas iznimno

nestrpljiv. Zatim je nepozvani svjedok počeo shvaćati o čemu se radi, i od toga mu je krv pojurila žilama. Braddock Washington je želio potplatiti samoga Gospoda!Više nije bilo nikakve sumnje o čemu se radilo. Dijamant u rukama njegovih slugu predstavljao je predujam, uzorak koji je obećavao još bogatstava.Johnu je trebalo neko vrijeme da shvati o čemu se zapravo150DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZradi. Ovaj bogati Prometej prizivao je zaboravljene rituale žrtvovanja, običaje i molitve koje su bile zastarjele još prije rođenja Krista. U svojem govoru spominjao je darove koje je Gospod primao od ljudi - velike crkve u znak zahvalnosti za spašavanje gradova od kuge, zemaljska blaga i zlato, žrtvovane živote ljudi, lijepih djevojaka, zarobljenih armija, djece i kraljica, šumskih i ravničarskih životinja, i ovce i koze; žetve, čitave gradove i pokorene zemlje koje su poharane ognjem i mačem da bi Ga zadovoljile i odagnale božanski bijes - i sada je on, Braddock Washington, Dijamantni Imperator, kralj i patrijarh ere zlata, poglavar raskoši i luksuza, nudio blago o kakvom nijedan vladar prije njega nije mogao ni sanjati, i to nije činio ponizno, već ponosno.U nastavku svojega govora prešao je na stvar i ponudio Bogu najveći dijamant na svijetu. Na ovom dijamantu bit će izbrušeno više ploha nego što stablo ima lišća, ali dijamant u cjelini bit će savršeno oblikovan, kao i najmanji dragi kamen. Velik broj ljudi godinama će raditi na njemu. Bit će postavljen u velikoj kupoli od zlata divnog oblika, s vratima izrađenim od opala i safira. U sredini će biti izdubljena kapela s oltarom od svjetlucavog radija koji će zračiti i spaliti oči svakog sljedbenika koji podigne pogled za vrijeme molitve - a na tom oltaru radi zadovoljenja Božanskog Dobročinitelja izvršavat će se i obredna ubojstva bilo koje žrtve po Njegovu izboru, makar se radilo o najznačajnijim ili najmoćnijim ljudima svijeta.Zauzvrat je tražio samo jednu stvar, koja bi za Boga predstavljala pravu sitnicu - da se sve vrati u stanje kakvo je bilo jučer u ovo vrijeme i da tako ostane zauvijek. Tako jednostavno! Samo treba rastvoriti nebeski pokrov, progutati te ljude i njihove avione - i ponovno ga zatvoriti. Neka njegovi pokorni sluge ponovo zazive u blagostanju.U čitavom životu Braddocka Washingtona nije postojao nitko drugi s kime je ikada morao trgovati ili pregovarati.Jedino ga je mučilo je li ponudio dovoljno. Naravno, Bog je imao svoju cijenu. čovjek je napravljen po uzoru na Boga, tako je zapisano: stoga i On mora imati svoju cijenu. A ponuđena cijena je bila velika - godinama građene katedrale ili piramide koje je gradilo deset tisuća robova ne bi bile ništa u usporedbi s ovom katedralom.Nakon toga je zastao. To je bila njegova ponuda. Sve će biti napravljeno prema željama Svevišnjeg, a u njegovoj pretpostavci151

da zauzvrat traži tek sitnicu nije bilo ničeg uvredljivog. Dao je Svevišnjem do znanja da su uvjeti pogodbe nepromjenjivi.Kada se približio kraju govora, njegove rečenice su postale isprekidane, kratke i nesigurne, a tijelo mu je izgledalo napeto, kao da se napreže da uhvati i najmanji znak ili nagovještaj odgovora u prirodi oko sebe. Njegova kosa je postupno sijedjela dok je govorio, a na kraju je podigao glavu prema nebesima poput nekog davnog proroka u napadaju veličanstvenog ludila.

Zatim, dok je John sve to opijeno promatrao, oko njega se počelo zbivati nešto neobično. činilo se kao da je nebo na trenutak potamnjelo, odjednom se začuo šum naleta vjetra, zvuk udaljenih truba i uzdah nalik na šum velikog svilenog ogrtača -za trenutak se činilo kao da je ovo pomračenje obuhvatilo čitavu prirodu u okolini; ptice su prestale pjevati; krošnje su zamrle, a iz daljine u pozadini planine dopirala je potmula, zlokobna grmljavina.I to je bilo sve. Vjetar se smirio iznad visoke trave u dolini. Zora je nastavila sa svitanjem i uskoro je probuđeno sunce stvorilo tople valove žute izmaglice pred sobom. Lišće se smijalo pod suncem i od tog smijeha svaka je grančica šumila kao u nekoj bajci. Bog je odbio ponuđeno mito.John je još trenutak promatrao rađanje dana. Onda se okrenuo i ugledao par smeđih krila kako trepere iznad jezera, zatim drugi par krila, pa još jedan, poput plesa zlatnih anđela koji se spuštaju s oblaka. Avioni su sletjeli.John je skliznuo sa stijene i potrčao niz planinu do šumarka pod kojim su ga čekale dvije djevojke. Kismine je skočila na noge s draguljima koji su zazvečali u njezinim džepovima i s neizreče-nim pitanjem na usnama, ali je Johnov instinkt govorio da nema vremena za riječi. Smjesta moraju sići s planine. Zgrabio je obje djevojke za ruke i šutke su krenuli između stabala, koja su sada bila uronjena u sunčevu svjetlost i nadolazeću izmaglicu. Iz doline iza njih nije se čulo ništa osim glasanja pauna i tihog rađanja zore.Nakon što su hodali otprilike pola milje, zaobišli su park i stupili na uski put koji je vodio do sljedećeg uzvišenja. Na najvišoj točki su zastali i okrenuli se. Promatrali su planinu koju su upravo napustili, pritisnuti predosjećaj em nekog tragičnog događaja.Na pozadini jasnog neba, jedan slomljeni, sijedi čovjek polako se spuštao niz strmu padinu s dva golema crnca bezizražajnih152DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZlica i teretom koji je i dalje svjetlucao i blještao na suncu. Na pola puta niz padinu pridružilo im se još dvoje ljudi - John je mogao vidjeti gospođu Washington koja se oslanjala na ruku svojeg sina. Piloti su se izvukli iz svojih kabina i skočili na široku livadu ispred dvorca te su s puškama u rukama u raštrkanoj formaciji krenuli uz dijamantnu planinu.Ali mala grupica od pet ljudi koja se okupila na strmini i koja je zaokupljala Johnovu pažnju zaustavila se na izbočini stijene. Crnci su stali i otvorili nešto što je nalikovalo na vrata u planini. Svi su prošli kroz taj otvor, prvo sijedi čovjek, zatim njegova žena i sin, a na kraju i crnci. Prije nego što su nestali iza vrata, na trenutak su bljesnuli dijamantima ukrašeni vrhovi njihovih kaciga.Kismine je stisnula Johnovu ruku."Oh", zavapila je očajno, "kuda su otišli? Što će sada?""Mora da postoji neki podzemni tajni prolaz..."Uzvik dviju djevojaka prekinuo je njegovu rečenicu."Zar ne znaš?" zajecala je Kismine histerično. "Planina je minirana!"Iprije nego što je završila, John je podigao ruke da bi zaštitio lice. čitava površina planine pred njihovim očima odjednom je poprimila plamenu žutu boju, koja se prosijavala kroz zemlju kao što se svjetlo prosijava kroz ljudsku ruku. Stravičan bljesak trajao je nekoliko trenutaka, a zatim se ugasio, otkrivajući izgorjele ostatke iz kojih se polako izdizao plavi dim, odnoseći sa sobom ono što je ostalo od vegetacije i ljudskih tijela. Od pilota nije

ostao nikakav trag, ni krv ni kosti - potpuno su nestali, baš kao i petero ljudi koji su ušli u planinu.U isto vrijeme, dvorac je uz strahovitu eksploziju doslovce poletio u zrak, rasprskavajući se u goruće komade, a zatim padajući u zadimljenu hrpu razbacanu do sredine jezera. Nije bilo vatre, a dim se ubrzo razišao pod sunčevim svjetlom. Mramorna prašina još je nekoliko trenutaka letjela iznad bezlične gomile koja je nekada predstavljala dijamantni dvorac. Sve je utihnulo i troje ljudi ostalo je samo u dolini.11.Pred zalazak sunca John i dvije djevojke stigli su do velike stijene koja je označavala granicu imanja Washingtonovih. Osvr-153R SCOTT FITZGERALD:nuli su se i pogledali dolinu; sve je bilo mirno i lijepo. Sjeli su da bi pojeli hranu koju je Jasmine ponijela u košari."Evo", rekla je prostirući stolnjak i stavljajući sendviče u urednu hrpu na njemu. "Zar ne izgledaju ukusno? Uvijek mi se činilo da hrana ima bolji okus na zraku.""I s tim riječima", primijeti Kismine, "Jasmine ulazi u redove srednje klase.""Kismine", reče John uzbuđeno, "prevrni džepove da vidimo te dragulje koje si ponijela. Ako si dobro izabrala, moći ćemo udobno živjeti do kraja naših dana."Kismine poslušno stavi ruku u džep i izbaci dvije šake svjetlucavog kamenja pred njega."Nije loše", primijeti John zadovoljno. "Nisu baš veliki, ali... Hej!" Izraz njegova lica promijenio se kada je podigao jedan kamenčić prema zalazećem suncu. "Pa ovo nisu dijamanti! Nešto nije u redu!""Oh, Bože!" uzvikne Kismine zapanjeno. "Kakav sam ja idiot!""Pa ovo su umjetni dijamanti!" zavapio je John."Znam." Prasnula je u smijeh. "Otvorila sam krivu ladicu. Ovo je s haljine jedne djevojke koja je posjetila Jasmine. Nagovorila sam je da mi ih preda u zamjenu za dijamante, jer nikada u životu nisam vidjela ništa drugo osim dijamanata.""I to je sve što si ponijela?""Nažalost." Zamišljeno je prebirala prstima po kamenčićima. "Mislim da mi se ovi više sviđaju. Dijamanti su mi malo dosadili.""No dobro", reče John nezadovoljno. "Morat ćemo živjeti u Hadesu. A ti ćeš o ovome pričati kada ostariš i nitko ti neće vjerovati. Nažalost, štedne knjižice tvojeg oca su nestale zajedno s njim.""Pa što će nam faliti u Hadesu?""Ako se oženim ovako mlad, moj otac bi mi mogao zalupiti vratima pred nosom." Javila se i Jasmine."Ja volim prati rublje", rekla je tiho. "Uvijek sam sama prala svoje rupce. Zarađivat ću pranjem rublja i izdržavati vas oboje." "Ima li takvih poslova u Hadesu?" upitala je Kismine mirno. "Naravno", odgovorio je John. "Kao i svugdje." "Mislila sam... da je tamo toliko vruće da ljudi ne nose odje-cu.154DIJAMANT VELIK POPUT HOTELA RITZJohn se nasmijao."Samo se probaj pojaviti oskudno odjevena!" rekao je. "Izbacit će te prije nego što kažeš

keks.""Hoće li naš otac biti tamo?" upitala je. John se u čudu okrenuo prema njoj."Tvoj otac je mrtav", odgovorio je tmurno. "Uostalom, zašto bi išao tamo? Pobrkala si Hades s jednim drugim mjestom koje odavno više ne postoji."Nakon večere složili su stolnjak i pripremili se za spavanje."Kakav je to bio san", uzdahnula je Kismine promatrajući zvijezde. "Kako je neobično imati samo jednu haljinu i zaručnika koji nema ni prebijene pare! Pod zvijezdama", nastavila je. "Nikada ranije nisam primjećivala zvijezde. Uvijek sam ih zamišljala kao velike dijamante koji nekome pripadaju. Sada me plaše. Zbog njih mi se čini daje sve to bio san, ta moja mladost.""Bio je to san", rekao je John tiho. "Svaka je mladost san, neka vrst kemijskog ludila.""Ako je tako, onda je divno biti lud!""Tako kažu", reče John sumorno. "Ali više nisam siguran. Bilo kako bilo, pokušajmo se voljeti, ti i ja, barem neko vrijeme, koju godinu. To je oblik božanske opijenosti koju svi možemo iskušati. čitav svijet je napravljen od dijamanata, blistavih dijamanata i otrcanih obmana i otrežnjenja. Ja imam ovo drugo i neću se radi toga uzrujavati." Stresao se od hladnoće. "Podigni ovratnik ogrtača, draga djevojko, noć je hladna i mogla bi se razboljeti. Prvi čovjek kod kojega se pojavila savjest bio je veliki grešnik. Zaboravimo to na nekoliko sati."Umotavši se u deku, John je usnuo.155

CiDrovii suču bi numi tunomi.Davne 1860. godine još je bilo uobičajeno rađati djecu kod kuće. Danas, barem mi tako kažu, vrhovni bogovi medicine su naložili da se prvi krici novorođenčeta moraju začuti u dezinficiranom zraku bolnice, i to po mogućnosti one koja je na dobrom glasu. Stoga su mladi gospodin i gospođa Button bili pedeset godina ispred vremena kada su jednog ljetnog dana 1860. odlučili da će se njihovo prvo dijete roditi u bolnici. Nikada nećemo saznati je li ovaj anakronizam imao ikakva utjecaja na čudnu priču koju ću ovdje izložiti.Ispričat ću vam što se dogodilo, a vi prosudite sami.Obitelj Rogera Buttona imala je zavidan društveni i financijski položaj u predratnom Baltimoreu. Bili su u rodu s Ovom i Onom obitelji što im je, kao što svaki južnjak zna, davalo pravo pripadnosti tom brojnom plemstvu koje je nastavalo veći dio Konfederacije. Ovo je bilo njihovo prvo iskustvo sa starim dobrim običajem rađanja djece i gospodin Button je zbog toga, naravno, bio nervozan. Nadao se da će dobiti dječaka, kako bi ga mogao poslati na glasoviti Yale u Connecticutu, gdje je i sam gospodin Button proveo četiri godine i bio poznat po nadimku "Manšeta", što i nije trebalo posebno objašnjavati.U rujansko jutro, predodređeno za ovaj veliki događaj, nervozno je ustao u šest sati, obukao se, namjestio besprijekorni ovratnik i požurio kroz grad do bolnice da bi provjerio je li se iz noćne tame iznjedrio novi život.Kad se približio na otprilike stotinu metara od Privatne bolnice za dame i gospodu Marylanda, ugledao je doktora Keenea, obiteljskog liječnika, dok se spuštao ulaznim stubama i trljao ruke kao da ih pere - baš kao što nepisana pravila profesije to zahtije-156

čUDNOVAT SLUčAJ BENJAMINA BUTTONAvaju od svakog liječnika.Gospodin Roger Button, direktor poduzeća za veletrgovinu željezarijom Roger Button & Co., potrčao je prema doktoru Keeneu s mnogo manje dostojanstva nego što bi se to očekivalo od gospode u tim krajevima i u tom burnom vremenu. "Doktore Keene!" zazvao je. "Hej, doktore Keene!"Doktor ga je čuo, okrenuo se i zastao. Dok se gospodin Button približavao, njegovo hladno doktorsko lice poprimilo je neobičan izraz."Ima li vijesti?" zahtijevao je odgovor gospodin Button dok je pritrčavao bez daha. "Što je? Kako je ona? Je li dječak? Pa što je? Što?...""Polako, čovječe!" prekinuo ga je doktor Keene oštro. Izgledao je pomalo uzrujano."Je li dijete rođeno?" preklinjao je gospodin Button.Doktor Keene se namrštio. "Pa, da, može se tako reći - na neki način." Ponovo je čudno pogledao gospodina Buttona."Je li moja žena dobro?""Da""Je li dečko ili curica?""Polako!" uzviknuo je doktor Keene krajnje razdraženo. "Molim vas idite i pogledajte sami. Nečuveno!" Posljednju riječ je ispalio gotovo u jednom slogu, a zatim se okrenuo mrmljajući: "Što mislite, kako će ovakav slučaj utjecati na moju reputaciju? Još koji sličan mogao bi me uništiti - uništio bi svakoga.""O čemu se radi?" upitao je gospodin Button zaprepašteno. Irojke?"Ne, nisu trojke!" odrezao je doktor. "Dapače, idite i pogledajte sami. I nađite drugog liječnika. Ja sam vas donio na ovaj svijet, mladiću, i bio sam liječnik vaše obitelji četrdeset godina, ali sada sam završio s vama! Više nikada ne želim vidjeti ni vas ni ikoga od vaše rodbine! Doviđenja!"Zatim se naglo okrenuo i bez riječi popeo u svoju kočiju, koja gaje čekala uz pločnik, te se brzo odvezao.Gospodin Button je skamenjen stajao na pločniku i drhtao čitavim tijelom. Kakva li se to grozna nesreća dogodila? Odjednom je izgubio svaku želju da uđe u Privatnu bolnicu za dame i gospodu Marvlanda - trenutak kasnije ipak je uložio krajnji napor i prošao kroz glavni ulaz.Medicinska sestra je sjedila na recepciji u polumraku pred-157:vorja. Svladavši nelagodu, gospodin Button je prišao."Dobro jutro", rekla je ljubazno ga pogledavši."Dobro jutro. Ja... ja sam gospodin Button."čuvši ove riječi, na licu ove djevojke ocrtao se krajnji užas. Ustala je sa stolice i činilo se da će pobjeći iz predvorja, ali se uz vidljiv napor suzdržala."Želim vidjeti svoje dijete", rekao je gospodin Button.Sestra je prigušeno vrisnula. "Oh... naravno!" uzviknula je histerično. "Gore po stubama. Idite... gorel"Pokazala mu je smjer i gospodin Button se nespretno okrenuo i, okupan hladnim znojem, počeo se uspinjati na drugi kat. Stigavši u predvorje, obratio se sestri s metalnom zdjelicom u ruci. "Ja sam gospodin Button", uspio je istisnuti. "Želim vidjeti

svoje..."Klang! Zdjelica je pala na pod i zakotrljala se prema stubama. Klang! Klang! Započela je ujednačeno skakati po stubama kao da i sama osjeća užas koji je izazvao ovaj čovjek."Želim vidjeti svoje dijete!" gotovo je vrištao gospodin Button. Bio je na rubu sloma.Klang! Zdjelica je stigla u prizemlje. Sestra je došla k sebi i uputila gospodinu Buttonu pogled pun prezira."Dobro, gospodine Button", složila se prigušenim glasom. "Nema problema! Ali da samo znate u kakvom smo stanju od ovog jutra! To je nečuveno... posve neprihvatljivo! Ova bolnica neće moći sačuvati niti djelić svoje reputacije nakon...""Požurite!" povikao je promuklim glasom. "Ne mogu vas više slušati!""Onda pođite sa mnom, gospodine Button."Jedva se vukao za sestrom. Na kraju dugog hodnika stigli su do sobe iz koje je dopiralo mnoštvo krikova - zaista, bila je to soba koju će kasnije u žargonu nazvati "sobom plača". Ušli su. Pet-šest kolijevki s pločicama na uzglavlju bilo je poredano uza zidove."Pa", izgovorio je Mr. Button bez daha, "koje je moje?" "Eno ga!" rekla je sestra.Pogled gospodina Buttona pratio je njezin ispruženi prst i evo što je vidio: zamotan u debelu bijelu deku i djelomično uguran u jednu od kolijevki sjedio je starac od sedamdesetak godina. Rijetka kosa bila mu je gotovo sasvim bijela, a s lica mu se spuštala duga siva brada koja se povijala prema naletima povjetarca s158čUDNOVAT SLUčAJ BENJAMINA BUTTONAprozora. Pogledao je gospodina Buttona tupim, blijedim očima u kojima je čučalo neizrečeno pitanje."Mora da sam poludio!" zagrmio je gospodin Button dok se njegov strah pretvarao u bijes. "Je li ovo neka odvratna bolnička šala?""Nama baš i ne izgleda kao šala", odgovorila je sestra grubo. "I ne znam jeste li poludjeli ili ne, ali ovo je definitivno vaše dijete."Količina hladnog znoja na čelu gospodina Buttona se udvostručila. Zatvorio je oči, a zatim ih ponovo otvorio. Nije bilo greške - vidio je čovjeka od sedamdeset godina - bebu od sedamdeset godina, bebu čije su noge visjele preko stranica kolijevke u kojoj je počivala.Starac je neko vrijeme blagim pogledom šetao između njih dvoje, a zatim je odjednom progovorio grubim, staračkim glasom. "Jesi li ti moj otac?" upitao je.Gospodin Button i medicinska sestra su se preneraženo trgnuli."Jer ako jesi", nastavio je starac nezadovoljno, "volio bih da me odvedeš odavde - ili barem da im kažeš da donesu neki udoban stolac za ljuljanje.""Odakle ste se, zaboga, vi pojavili? Tko ste vi?" planuo je gospodin Button bijesno."Ne mogu ti točno reći tko sam", odgovorio je nezadovoljan glas, "jer sam tek rođen prije par sati - ali moje prezime je zasigurno Button.""Lažeš! Ti si varalica!"Starac se umorno okrenuo prema sestri. "Baš lijepa dobrodošlica jednom novorođenčetu", požalio se slabašnim glasom. "Molim vas, objasnite mu da griješi.""Griješite, gospodine Button", rekla je sestra ozbiljno. "Ovo je vaše dijete i morat ćete se snaći kako znate i umijete. Zamolit ćemo vas da ga odvedete kući čim prije - još danas.""Kući?" ponovio je gospodin Button s nevjericom."Da, ne možemo ga držati ovdje. Stvarno ne možemo, razumijete?"

"I bolje", zacvilio je starac. "Ovo je baš lijepo mjesto za dječaka koji voli tišinu. Uza sve ovo vikanje i tuljenje nisam oka sklopio. Tražio sam da mi donesu nešto za jelo" - na ovom mjestu je njegov glas poprimio ton oštrog protesta - "i donijeli su mi bocu159E !-:-'"X)TT FITZGERALl): Priče iz doh ¦ i-mmmlijeka!"Gospodin Button je potonuo u stolicu pokraj svojega sina i zabio lice u dlanove. "Gospode!" mrmljao je užasnuto. "Što će ljudi reći? Što da radim?""Morat ćete ga odvesti kući", inzistirala je sestra "i to - smjesta!"Pred očima izmučena čovjeka se zastrašujuće jasno stvarala groteskna slika - slika kako hoda prepunim ulicama grada s ovom užasnom prikazom koja ga prati. "Ne mogu. Ne mogu", prostenjao je.Ljudi na ulici će ga zaustavljati, i što će im reći? Morat će im predstaviti ovog... ovog sedamdesetogodišnjaka: "Ovo je moj sin, jutros se rodio." A onda će se starac ogrnuti dekom i oni će nastaviti hodati pokraj prepunih trgovina, pa i pokraj tržnice robija - u trenutku mračne pomućenosti uma gospodin Button je za trenutak poželio da mu je sin crnac - pokraj luksuznih kuća u bogatim stambenim četvrtima, pokraj staračkog doma..."Dajte, priberite se!" zapovjedila je sestra."Slušajte", odjednom se javio starac, "ako mislite da ću ići kući u ovoj dekici, onda se grdno varate.""Bebe su uvijek u dekicama."Starac je sa zlobnim izrazom lica podigao malu bijelu pelenu u zrak. "Pogledaj!" tresao se od bijesa. "Htjeli su me umotati u ovo""To stavljamo svim bebama", rekla je sestra strogo."Pa", reče starac, "ova beba za koji trenutak na sebi neće imati ništa. Od ove deke me sve svrbi. Mogli su mi barem dati plahtu.""Ne skidaj to! Ne skidaj!" rekao je gospodin Button užurbano. Okrenuo se prema sestri. "Što da radim?""Otiđite u grad i kupite svojem sinu nešto odjeće."Na stubama ga je još pratio glas sina: "I štap, oče. Treba mi štap."Gospodin Button je bijesno odgurnuo ulazna vrata...1."Dobro jutro", nervozno se gospodin Button obratio prodavaču u trgovini tekstilnom robom Chesapeake. "Trebao bih nešto odjeće za svoje dijete."160čUDNOVAT SLUčAJ BENJAMINA BUTTONA"Koliko je staro?""Šest sati", odgovorio je gospodin Button nerazborito. "Odjel s odjećom za bebe je straga.""Ovaj, zapravo... nisam siguran daje to ono što želim. To je... on je neobično veliko dijete. Neobično... ovaj, veliko." "Tamo drže i najveće dječje brojeve.""Gdje je odjel za dječake?" upitao je gospodin Button očajnički pokušavajući promijeniti razgovor. činilo mu se da prodavač zacijelo osjeća njegovu sramotnu tajnu."Ovdje.""Pa..." Oklijevao je. Zamisao da svojeg sina obuče u odjeću za odrasle bila mu je odbojna. Kad bi barem našao vrlo veliko odijelo za dječake, mogao bi mu obrijati tu

užasnu, dugu bradu, obojiti mu bijelu kosu u smeđe i tako prikriti ono najgore, te barem djelomično sačuvati obraz - a njegov položaj u baltimoreskom društvu da i ne spominjemo.No ni nakon grozničave potrage na odjelu za dječake nije pronašao odjeću koja bi pristajala novorođenom Buttonu. Naravno, okrivio je dućan - u takvim slučajevima je to uobičajeno."Što ste ono rekli, koliko je star vaš dječak?" upitao je prodavač radoznalo."Ovaj... šesnaest.""O, oprostite mi, molim vas. Učinilo mi se da ste rekli šest sati. Odjel za mlade je u sljedećem prolazu."Gospodin Button se snuždeno okrenuo od prodavača. Zatim je zastao, razvedrio se i pokazao prstom prema odjevenoj lutki u izlogu. "To je to!" uzviknuo je. "Uzet ću odjeću s lutke."Prodavač se zagledao u njega s čuđenjem. "Ali", pobunio se, "to nije dječja odjeća. Možda i jest, ali je napravljena za maskenbal. čak i vi biste je mogli nositi!""Zamotajte je, molim vas", inzistirao je kupac nervozno. "Upravo to želim."Začuđeni prodavač ga je poslušao.Vrativši se u bolnicu, gospodin Button je ušao u sobu za no-vorođenčad i gotovo bacio paket s odjećom svojem sinu. "Evo ti odjeća", ispalio je.Starac je otvorio paket i ispitivački se zagledao u sadržaj."Izgleda mi nekako šaljivo", pobunio se. "Ne bih želio da od mene pravite majmuna.""Ti si napravio majmuna od mene!" odbrusio je gospodin161

Button bijesno. "Ne brini o tome kako šaljivo izgledaš. Oblači se ili... ili ću te isprašiti'' S nelagodom je progutao slinu izgovorivši posljednju riječ, iako je osjećao da je to trebalo reći."U redu, oče" - rekao je Button mlađi izvještačeno - "ti si stariji; ti znaš najbolje. Kako ti kažeš."Kao i prvi put, na spomen riječi "otac", gospodin Button se preneraženo trgnuo."I požuri.""Žurim, oče."Kad je vidio odjevenog sina, gospodin Button je pao u očaj. Njegova odjeća sastojala se od točkastih čarapa, ružičastih hlača i prugaste košulje sa širokim bijelim ovratnikom. Preko ovratnika se, gotovo do pojasa, spuštala duga bjelkasta brada. Opći dojam nije bio baš najbolji."čekaj!"Gospodin Button je dohvatio bolničke škare i s tri brza pokreta odrezao velik dio brade. No čak i s ovim poboljšanjem, prizor je bio daleko od savršenstva. Preostali čuperak rijetke kose, vodenaste oči, požutjeli zubi, sve to je čudno odskakalo od veselih tonova odjeće. Međutim, gospodin Button se nije dao smesti i pružio mu je ruku. "Idemo!" rekao je odrješito.Sin mu je s povjerenjem dao ruku. "Kako ćeš me nazvati, tata?" - tresao se dok su odlazili iz bolnice - "samo 'dijete' jedno vrijeme, dok ne smisliš neko bolje ime?"Gospodin Button je nezadovoljno zastenjao. "Ne znam", odgovorio je grubo. "Mislim da ćemo te zvati Metuzalem."

3.čak i nakon što su prinovu u obitelji Button ošišali, obojili mu kosu u neprirodno crnu boju, glatko ga izbrijali i zatim obukli u dječju odjeću izrađenu po mjeri kod jednog začuđenog krojača, gospodin Button nije mogao prijeći preko činjenice da mu je sin tek bijedni nadomjestak za prvo dijete u obitelji. Usprkos svojem starački pogrbljenom držanju, Benjamin Button - kako su ga nazvali umjesto prikladnog ali ipak previše uvredljivog Metuzalem - bio je visok 170 centimetara. Njegova odjeća ovo nije mogla prikriti, kao što ni kraćenje i bojenje njegovih obrva nije moglo skriti da su oči ispod njih blijede, vodenaste i umorne. Da bi stvar162čUDNOVAT SLUčAJ BENJAMINA BUTTONAbila gora, dadilja koju su angažirali još prije rođenja djeteta uvrijeđeno je napustila kuću čim je bacila pogled na dijete, smatrajući da se radi o neslanoj šali.Ali gospodin Button je ustrajao u svojem odnosu prema sinu. Benjamin je za njega bio dijete, i tako će i ostati. Ako mu se ne sviđa toplo mlijeko, smatrao je gospodin Button, onda ne mora jesti. Istina, kasnije je popustio i dozvolio sinu da jede kruh s maslacem, pa čak i zobenu kašu. Jednoga dana je kući donio zvečku i dao je Benjaminu, jasno mu dajući do znanja kako očekuje da se "igra" s njom. Starac ju je uzeo u ruke s izrazom potpune dosade i poslušno je tresao svakih nekoliko minuta da bi zadovoljio oca.Ipak, bilo je očigledno da mu je zvečka dosadna i da se bolje zabavljao kad bi ga ostavili nasamo. Tako je, naprimjer, gospodin Button jednoga dana ustanovio da je u posljednjih tjedan dana popušio puno više cigara nego ikada - ovaj pojava je objašnjena nekoliko dana kasnije, kad je bez najave ušao u dječju sobu i usred rijetkog plavičastog oblaka dima zatekao Benjamina kako s izrazom krivnje na licu pokušava skriti opušak tamne havana cigare. Jasno, u normalnim okolnostima bi ovo zahtijevalo da ga se pošteno ispraši po turu, ali gospodin Button se nije mogao prisiliti da to učini. Tek je upozorio svojega sina da "pušenje usporava rast".Bez obzira na to, njegov odnos prema sinu nije se promijenio. Donosio mu je olovne vojnike, makete željeznice, velike pli-šane životinje. Da bi upotpunio iluziju koju je stvorio - barem u svojoj glavi - zahtijevao je od prodavača igračaka da mu jamči kako se "boja s ružičaste patkice neće oguliti ako je dijete stavi u usta." Ali unatoč svim naporima njegova oca, Benjamin i dalje nije bio zainteresiran za igračke. Iskrao bi se iz sobe po stražnjim stubama i zatim bi se vratio s enciklopedijom Britannica, nad kojom bi proveo čitavo poslijepodne dok su njegove plišane krave i Noina arka ležali na podu. Svi napori gospodina Buttona bili su neučinkoviti spram njegove tvrdoglavosti.Rođenje Benjamina isprva je predstavljalo pravu senzaciju u Baltimoreu. Međutim, nikada neće biti utvrđeno koliko bi to utjecalo na društveni položaj Buttonovih i njihove rodbine, jer je izbijanje Građanskog rata skrenulo pažnju građana na druge stvari. Nekolicina pristojnih ljudi mučila se pronalaženjem odgovarajućeg komplimenta za novopečene roditelje - i na kraju su se dosjetili genijalnoj tvrdnji kako dijete nalikuje na svojega djeda,163F. SCOTT FITZ.C"': RA1.D: Priče iz doba ja?.zaa tu je činjenicu bilo teško opovrgnuti s obzirom na uobičajeno oronulo stanje zajedničko svim sedamdesetogodišnjacima. Gospodin i gospođa Button nisu bili sretni zbog toga, a Benjaminov djed se osjetio ozbiljno uvrijeđenim.

Nakon što je napustio bolnicu, Benjamin je bez otpora prihvaćao svijet oko sebe. Nekoliko malih dječaka mu je došlo u posjet i unatoč bolnim zglobovima proveo je popodne nastojeći se zainteresirati za vrtuljke i špekule - čak mu je pošlo za rukom, doduše sasvim slučajno, da razbije kuhinjski prozor hicem iz praćke, čemu se njegov otac potajno razveselio.Nakon toga, Benjamin se trudio da svaki dan nešto razbije, ali samo zato što se to od njega očekivalo i što je po svojoj prirodi bio poslušan.S vremenom ga je njegov djed prestao ignorirati i njih dvojica su počeli iznimno uživati u druženju. Sjedili bi zajedno satima, bez obzira na golemu razliku u godinama i u iskustvu, pa bi poput starih znanaca neumorno i monotono razglabali o rijetkim događajima protekloga dana. Benjamin se u društvu svojega djeda osjećao bolje nego uz roditelje - a izgledalo je kao da ga se i pribojavaju, pa su mu se, unatoč roditeljskom autoritetu što su ga primjenjivali u odnosu s njim, često obraćali s "gospodine".I Benjamin je poput ostalih bio jednako začuđen stanjem svojeg uma i tijela pri rođenju. Tražio je slične slučajeve u medicinskim časopisima, ali bez uspjeha. Na molbu svojega oca, iskreno je nastojao sudjelovati u igrama s drugim dječacima, pa im se znao pridružiti u lakšim igrama, ali je izbjegavao nogomet jer ga je previše umarao i zato što je strahovao da njegove stare kosti u slučaju loma ne bi više zacijelile.Kad mu je bilo pet godina, poslali su ga u vrtić, gdje su ga upoznali s vještinom lijepljenja zelenog papira na narančasti, izrezivanja raznobojnih kolaža i izrade beskonačnih kartonskih lanaca. često bi zadrijemao usred obavljanja ovih zadataka, što je bila navika koja je nervirala i ujedno plašila mladu učiteljicu. Na njegovo veliko olakšanje, ona se požalila njegovim roditeljima te su ga ispisali iz male škole. Buttonovi su prijateljima to opravdali svojim osjećajem daje njihov sin premlad za školu.Kad je navršio dvanaest godina, roditelji su se već potpuno naviknuli na njega. Uistinu, moć navike je toliko velika da oni više nisu ni primjećivali kako je Benjamin drukčiji od ostale djece - osim kad bi ih neka neobična situacija na to podsjetila. Ali,164čUDNOVAT SLIJCAIU NA BUI " • Ajednoga dana, nekoliko tjedana nakon dvanaestog rođendana, Benjaminu se učinilo daje otkrio nešto nevjerojatno. Jesu li ga oči varale, ili je njegova kosa u tih dvanaest godina promijenila boju iz bijele u tamno sivu? Je li moguće da je mreža bora na njegovu licu sada manje izražena? Je li moguće da je njegova koža postala zdravija i čvršća i da su se na obrazima čak pojavili tragovi zimskog crvenila? Nije bio siguran. No znao je da više nije pogrbljen i da mu se fizičko stanje od rođenja poboljšalo."Je li moguće...?" pomislio je, točnije, jedva se usudio pomisliti.Obratio se ocu. "Sad sam odrastao", objavio mu je odlučno. "Hoću nositi duge hlače."Otac je oklijevao. "Hm", rekao je konačno, "nisam siguran. Dječaci počinju nositi duge hlače u dobi od četrnaest godina, a tebi je tek dvanaest.""Ali moraš priznati", pobunio se Benjamin, "da sam velik za svoje godine."Otac ga je sumnjičavo pogledao. "Ne bih rekao", odgovorio je. "U tvojim godinama ja sam bio jednako visok."Ovo, naravno, nije bilo istina - bio je to tek jedan od načina kojim se Roger Button zavaravao da je njegov sin normalan.Na kraju je postignut dogovor. Benjamin će nastaviti bojiti kosu. Nastojat će se više igrati

s dječacima svojih godina. Na uhci neće nositi naočale ni štap za hodanje. Zauzvrat je dobio dozvolu da odjene svoje prve duge hlače...4.Nemam namjeru puno govoriti o životu Benjamina Buttona između njegove dvanaeste i dvadeset prve godine. Reći ću samo da su to bile godine normalnog, ali obrnutog razvoja. Kad je navršio osamnaest godina, izgledao je kao pedesetogodišnjak; imao je više tamnosive kose; korak mu je bio siguran, glas više nije bio drhtav i isprekidan, već se pretvorio u snažan bariton. Otac ga je poslao u Connecticut na prijemni ispit za koledž na sveučilištu Yale. Benjamin je prošao na ispitu i postao brucoš.Nakon tri dana primio je poruku od gospodina Harta, tajnika referade, da dođe u njegov ured po raspored predavanja. Pogledavši se u ogledalo, Benjamin je vidio da je njegovoj kosi165

potrebna nova doza smeđe boje, ali nakon detaljne potrage po ladici ustanovio je kako bočice s bojom nema. Zatim se sjetio -nedavno ju je ispraznio i bacio.Nije imao izbora. Za pet minuta je morao biti kod tajnika. činilo se da nema pomoći - morao je ići bez obzira na boju kose. I otišao je."Dobro jutro", rekao je tajnik pristojno. "Došli ste radi svojeg sina?"Pa, zapravo, ja sam Button..." počeo je Benjamin, ali ga je gospodin Hart prekinuo."Drago mi je, gospodine Button. Očekujem vašeg sina svakicas."To sam ja!" uzviknuo je Benjamin. "Ja sam brucoš." "Što?!""Ja sam brucoš." "Mora da se šalite." "Ni najmanje."Tajnik se namrštio i spustio pogled na dokumente pred sobom. "Kod mene ovdje stoji da gospodin Benjamin Button ima osamnaest godina.""Točno", ustvrdio je Benjamin i blago pocrvenio.Tajnik ga je promatrao s nevjericom. "Ma dajte, gospodine Button, ne mislite valjda da ću vam povjerovati."Benjamin se nesigurno nasmijao. "Imam osamnaest godina", ponovio je.Tajnik je odlučno pokazao rukom prema vratima. "Van", rekao je. "Van iz koledža i van iz grada. Vi ste opasan luđak." "Imam osamnaest godina."Gospodin Hart je otvorio vrata. "Otkud vam samo ta ideja!" povikao je. "Da se čovjek vaših godina pokuša upisati na prvu godinu... Osamnaest godina, ha? E, pa ja vam dajem osamnaest minuta da nestanete iz grada."Benjamin Button je dostojanstveno napustio prostoriju pred radoznalim pogledima šestero studenata koji su čekali u hodniku. Nakon nekoliko koraka se okrenuo prema bijesnom tajniku koji je još uvijek stajao na vratima i odlučno ponovio: "Imam osamnaest godina."Iz grupe studenata začuo se smijeh. Benjamin se okrenuo i otišao.Ali nije mu bilo suđeno da se tako lako izvuče. Dok je poti-166čUDNOVAT SLUčAJ BENJAMINA BUTTONAšteno hodao prema željezničkoj stanici, primijetio je da ga prati grupa, koja je ubrzo prerasla u veću skupinu da bi mu se na kraju pridružila čitava masa studenata. Pročulo se da je neki luđak prošao prijemni ispit i pokušao se predstaviti kao osamnaestogodiš-njak.

Po hodnicima koledža se proširilo grozničavo uzbuđenje. Studenti su istrčavali iz razreda zaboravljajući svoje šešire, nogometna momčad je napustila trening i pridružila se masi, supruge profesora su s nakrivljenim šeširima vičući trčale za gomilom iz koje se čuo neprekidan niz podbadanja upućen nježnoj osjećajnosti Benj amina Buttona."On je sigurno Vječni Žid!""U tim godinama bi trebao ići u osnovnu školu!""Pogledajte to čudo od djeteta!""On je zapravo tražio starački dom.""Idi na Harvard!"Benjamin je produžio korak i uskoro je trčao. Pokazat će im! Baš će otići na Harvard njima u prkos i natjerati ih da zažale radi ovog izrugivanja!Kad je uspio uskočiti u vlak za Baltimore, izbacio je glavu kroz prozor. "Zažalit ćete zbog ovoga!" povikao je."Ha-ha!" smijali su se studenti. "Ha-ha-ha!" Bila je to najveća greška koju je Yale ikada napravio...5.Godine 1880. Benjamin Button je navršio dvadeset godina, a rođendan je obilježio zaposlenjem u očevu poduzeću za veleprodaju željezarije Roger Button & Co. Iste godine je počeo "izlaziti" - to jest njegov otac je inzistirao na tome da ga povede na nekoliko popularnih balova. Rogeru Buttonu je bilo pedeset godina i njegov odnos sa sinom postajao je sve bolji - zapravo, otkad je Benjamin prestao bojiti kosu (koja je još uvijek imala dosta sijedih vlasi) izgledali su kao vršnjaci i nekome se moglo učiniti da su braća.Jedne večeri u kolovozu ušli su u kočiju, odjeveni u svoja elegantna odijela, i odvezli se na ples na imanje obitelji Shevlin, koje se nalazilo malo izvan grada. Večer je bila predivna. Puni mjesec obojio je put nježnom platinastom bojom, a ljetno cvijeće u tom je nepomičnom zraku rasprostiralo mirise koji su podsjećali na167E SCGTT HTZGERALD: Priče iz doba k>j,znjedva čujan smijeh. Široka polja prekrivena svijetlom pšenicom bila su obasjana kao po danu. Bilo je gotovo nemoguće ostati neosjetljiv na ljepotu neba."U trgovini tekstilom leži velik potencijal", rekao je Roger Button. On nije bio osjećajan čovjek i posjedovao je tek naznake smisla za ljepotu."Stariji poput mene teško uče nove stvari", primijetio je mudro. "Budućnost pripada energičnim i vitalnim mladim ljudima kao što si ti."U daljini su se pojavila svjetla kuće na posjedu obitelji She-vlin i do njih je dopirao neprekidan, jedva čujan zvuk - mogla je to biti svirka violina ili šum srebrnaste pšenice na mjesečini.Zaustavili su se iza lijepe kočije iz koje su putnici upravo silazili. Prvo je izašla gospoda, zatim stariji gospodin, a onda jedna prekrasna mlada dama. Benjamin se trgnuo; činilo mu se da nekakva kemijska reakcija rastvara i ponovo sjedinjuje čestice njegova tijela. Osjetio je blagu groznicu, krv mu je udarila u lice i u ušima mu je neprekidno bubnjalo. Bila je to prva ljubav.Djevojka je bila vitka i nježna, s kosom koja je na mjesečini bila pepeljasta, a poput meda pod plinskim svjetiljkama na trijemu. Preko ramena joj je bila zabačena španjolska marama nježne žute boje, ukrašena crnim uzorkom; ispod njezine bujne haljine isticala

su se svijetle cipele.Roger Button se nagnuo prema svojem sinu. "To je Hildegar-de Moncrief, kći generala Moncriefa."Benjamin je mirno klimnuo glavom. "Slatka je", rekao je nezainteresirano. Ali kad je crni sluga odvezao kočiju, dodao je: "Tata, mogao bi me upoznati s njom."Prišli su skupini usred koje je stajala gospođica Moncrief. U duhu starih običaja naklonila se Benjaminu i iz kurtoazije pristala na ples tijekom večeri. Zahvalio joj je i udaljio se - bolje reći, oteturao je.Vrijeme do njihova plesa vuklo se beskrajno polako. Stajao je bez riječi, sa zagonetnim izrazom lica, bijesno promatrajući zlatnu mladež Baltimorea kako se s pogledima punim strastvenog divljenja mota oko Hildegarde Moncrief. Kako su se samo gadili Benjaminu; kako su bili nepodnošljivo rumeni! Njihove smeđe kovrče su u njemu izazivale osjećaj sličan probavnim smetnjama.No kad je došao njegov red i kad su se zavrtjeli po plesnom168čUDNOVAT SLUčAJ BEK' A MINA BUTTONApodiju uz zvukove najnovijeg pariškog valcera, njegova ljubomora i nemir istopili su se poput tankog snježnog pokrivača. Zaslijepljen i zanesen, osjetio je da mu život tek počinje."Vi i vaš brat ste stigli u isto vrijeme kad i mi, zar ne?" upitala je Hildegarde promatrajući ga plavim očima koje su sjale poput porculana.Benjamin je oklijevao s odgovorom. Ako je vjerovala da su on i njegov otac braća, možda bi je trebao uputiti u pravo stanje stvari? Sjetivši se epizode s Yalea, odlučio je da ne govori ništa. Uostalom, nepristojno je protusloviti jednoj dami; pokvariti ovaj predivni trenutak grotesknom pričom o njegovu podrijetlu bilo bi ravno zločinu. Možda kasnije... Stoga je klimnuo glavom, nasmijao se i dalje nastavio blistati od sreće."Sviđaju mi se muškarci vaše dobi", reče Hildegarde. "Mladići se ponašaju tako glupo. Pričaju o tome koliko su šampanjca popili i koliko su novaca izgubili na kartama. Muškarci vaše dobi znaju cijeniti žene."Benjamin je osjetio kako bi je smjesta mogao zaprositi i s naporom je suspregnuo tu želju."Vaših pedeset godina baš su prave godine za ljubav", nastavila je. " S dvadeset pet čovjek misli da sve zna; s trideset je blijed od prezaposlenosti; s četrdeset počinje pričati duge priče uz koje je moguće popušiti čitavu cigaru; šezdeset... oh, šezdeset je preblizu sedamdeset; ali pedeset - to su zrele godine, to mi se sviđa."Benjamin je sad bio u uvjerenju da su najbolje godine ljudskog života - pedesete. Svim srcem je poželio imati pedeset godina."Uvijek sam govorila", nastavila je Hildegarde, "da bih se radije udala za pedesetogodišnjaka koji će se brinuti za mene nego za bilo kojeg tridesetogodišnjaka za kojega ću se ja morati brinuti."Za Benjamina je ostatak večeri bio kao u izmaglici boje meda. Hildegarde je s njim otplesala još dva plesa tijekom kojih su shvatili da se apsolutno slažu u svim važnim životnim pitanjima. Sljedeće nedjelje će zajedno prošetati i nastaviti razgovor o svim aktualnim temama.Vraćajući se kući u kočiji malo prije svitanja, kad su već počele zujati pčele a izblijedjeli se mjesec odražavao u kapima svježe rose, Benjamin je nejasno čuo kako njegov otac

govori o veleprodaji željezarije.169

"... Osim čekića i čavala, o čemu još moramo voditi računa?" upitao je stariji Button."O ljubavi", odgovorio je Benjamin odsutno."Lukavi?" iznenadio se Roger Button. "Pa maloprije sam ti govorio da trgovac mora biti lukav."Benjamin ga je zbunjeno promatrao. Na istočnom nebu se odjednom pojavilo svjetlo, a prodorno glasanje vuge budilo je šumu...6.Kad se šest mjeseci kasnije saznalo za zaruke gospodične Hildegarde Moncrief i gospodina Benjamina Buttona (kažem "saznalo", jer je general Moncrief izjavio kako bi se radije probo vlastitom sabljom nego objavio zaruke svoje kćeri s Benjaminom), društveni krugovi u Baltimoreu su se uzbudili do krajnjih granica. Ponovo su isplivale već gotovo zaboravljene glasine o rođenju Benjamina i na krilima novog skandala poprimile su nevjerojatne oblike. Govorilo se da je Benjamin zapravo otac Rogeru Buttonu, a ne obrnuto; da je to njegov brat koji je proveo četrdeset godina u zatvoru; da je Benjamin ustvari prerušeni John Wilkes Booth7; i, konačno, da mu iz glave strše dva mala roga.Nedjeljna izdanja novina u New Yorku preuzela su ovu vijest i dopunila je zanimljivim crtežima koji su prikazivali glavu Benjamina Buttona na tijelu ribe, zmije, pa i na tijelu od pune bronce. U novinama je postao poznat kao Tajanstveni čovjek iz Marylanda. Istinita verzija priče, kao što je to obično slučaj, malo se spominjala.Međutim, svi su se slagali s generalom Moncriefom u mišljenju kako je "ravno kriminalu" da se lijepa djevojka koja se mogla udati za bilo kojeg ljepotana u Baltimoreu pušta u ruke čovjeka kojemu je najmanje pedeset godina. Roger Button uzalud je zakupio velik prostor u mjesnim novinama za objavljivanje kopije rodnog lista svojega sina. Nitko nije povjerovao u datum njegova rođenja. Uostalom, bilo je dovoljno pogledati Benjamina i sam se uvjeriti.No dvoje ljudi kojih se to najviše ticalo bilo je ustrajno u svojoj namjeri. Bilo je toliko lažnih priča o njezinu zaručniku da je7 glumac koji je ubio Abrahama Lincolna170čUDNOVAT SLUčAJ BENJAMINA BUTTONAHildegarde tvrdoglavo odbijala povjerovati i u onu istinitu. General Moncrief joj je uzalud ukazivao na visoku stopu smrtnosti među pedesetogodišnjacima - odnosno među ljudima koji su tako izgledali; uzalud joj je govorio da veleprodaja željezarije nije siguran posao. Hildegarde se odlučila udati za zrelog čovjeka i tako je i učinila...1.Ipak, prijatelji Hildegarde Moncrief prevarili su se barem u jednoj stvari. Veleprodaja željezarije razvijala se neslućenom brzinom. U petnaest godina između vjenčanja Benjamina Buttona 1880. i odlaska njegova oca u mirovinu 1895., imovina obitelji Button je udvostručena - i to najvećim dijelom zahvaljujući mlađem partneru.Nema potrebe posebno objašnjavati kako su društveni krugovi Baltimorea nakon nekog vremena prihvatili bračni par Button. čak se i general Moncrief pomirio sa svojim zetom kad mu je Benjamin dao novac za tiskanje njegove Povijesti Građanskog rata u dvadeset

svezaka, djelo koje je general ranije bez uspjeha nudio devetorici poznatih izdavača.Za tih posljednjih godina kod Benjamina se mnogo toga promijenilo. činilo mu se đa krv u njegovim žilama teče novom snagom. Postalo mu je ugodno buditi se ujutro, živahno hodati po užurbanoj, osunčanoj ulici svojim dugim korakom i neumorno pretovarivati kutije s čekićima i čavlima. Godine 1890. osmislio je svoj krunski poslovni potez: zauzeo se da svi čavli korišteni za za-kivanje kutija u kojima se prevoze čavli pripadnu primatelju pošiljke čavala, što je nakon potvrde od strane vrhovnog suca Fossilea uključeno u zakon. Na taj način je poduzeću Roger Button and Company uštedio više od šest stotina čavala godišnje.Usto je Benjamin shvatio da ga sve više privlači zabavna strana života. S obzirom na njegov pojačanu želju za zabavom i užicima, nije bilo nimalo neobično kad je, kao prvi u Baltimoreu, kupio automobil. Kad bi ga susreli na ulici, njegovi vršnjaci su ljubomorno zurili u njegovu zdravu i vitalnu figuru."Izgleda kao da je svake godine sve mlađi", govorili su. Pa ako se Roger Button, kojemu je sada bilo šezdeset pet godina, u početku neprilično odnosio prema svojem sinu, sada je to nado-171E SCOTT FITZGE.RALD: Pri¦> iz doba jazzaknadio otvorenim divljenjem.I sada dolazimo do neugodne teme koju bi bilo najbolje zaobići. Benjamina Buttona je zabrinjavala samo jedna stvar: supruga mu više nije bila privlačna.U to vrijeme je Hildegarde bila žena od trideset pet godina, a njihov sin Roscoe imao je četrnaest godina. Na početku njihova braka Benjamin ju je obožavao. Ali kako su godine prolazile, njezina kosa boje meda postala je neprivlačno smeđa, a plavi porculan u njezinim očima počeo je nalikovati na boju glinenog posuđa. Usto je Benjaminu najviše smetalo što je postala previše inertna, spokojna i zadovoljna, previše suzdržana u trenucima veselja i previše konzervativna u svome ukusu. Kao nevjesta, ona je bila ta koja je "vukla" Benjamina na plesove i zabave - a sada je situacija bila obrnuta. Ona je i dalje izlazila s njim, ali bez nekog posebnog veselja, polako već sputana tom vječnom rutinom koja svakoga od nas prije ili kasnije obuzme i ostane u nama do posljednjeg dana.Benjaminovo nezadovoljstvo je raslo. U vrijeme izbijanja Španjolsko-američkog rata 1898. godine, dom i obitelj su mu pružali tako malo zadovoljstva da se odlučio javiti u vojsku. Zahvaljujući svojem poslovnom utjecaju dobio je čin satnika i, budući da se dobro uklopio i uspješno izvršavao sve povjerene mu zadatke, prvo je postao bojnik, a uskoro i potpukovnik - upravo na vrijeme da sa svojim novim činom sudjeluje u slavnom jurišu na brdo San Juan. Tamo je bio lakše ranjen i dobio orden.Benjamin se toliko naviknuo na aktivan i uzbudljiv život u uniformi da mu je bilo žao što ga mora napustiti. Međutim, njegov posao je zahtijevao posvećenost te je zatražio otpust i vratio se kući. Na stanici ga je dočekao limeni orkestar koji ga je pratio do kuće.6.Hildegarde ga je dočekala na trijemu mašući velikom svilenom zastavom i dok ju je ljubio, teškog srca je primijetio kako su ove tri godine uzele svoj danak. Sada joj je bilo četrdeset godina i u kosi su joj tu i tamo provirivale sijede vlasi. Taj prizor ga je rastužio.U sobi na katu vidio je svoj odraz u starom ogledalu. Pri-172

čUDNOVAT SLUčAJ BENJAMINA BUT TONAšao je bliže i pažljivo promotrio svoje lice, uspoređujući ga nakon toga sa svojom fotografijom u uniformi snimljenoj neposredno prije početka rata."Blagi Bože!" rekao je glasno. Proces se nastavljao. Nije bilo nikakve sumnje - sada je izgledao kao tridesetogodišnjak. Umjesto da bude oduševljen, osjetio je nelagodu - postajao je sve mlađi. Dotada se nadao da će taj groteskni fenomen koji je obilježio njegovo rođenje prestati nakon što izgled njegovog tijela bude odgovarao njegovoj dobi. Zadrhtao je. Njegova sudbina mu se učinila zastrašujućom i nevjerojatnom.Kad se spustio, dočekala ga je Hildegarde. Izgledala je uznemireno i pitao se je li konačno shvatila da s njim nešto nije u redu. Kako bi riješio napetu situaciju, prisilio se da pokrene tu temu za vrijeme ručka, na način koji se barem njemu činio taktičnim."Dakle", započeo je, "svi kažu da izgledam mlađe nego ikada"Hildegarde gaje prezirno pogledala. Frknula je nosom. "Misliš da je to nešto čime bi se trebao hvaliti?""Ne hvalim se", s nelagodom je odgovorio.Ona je ponovo frknula nosom. "Sama pomisao je nečuvena", rekla je, a zatim dodala: "Očekivala sam da ćeš imati dovoljno dostojanstva da prekineš s time.""Kako da to učinim?" upitao je."Neću se svađati s tobom", odbrusila mu je, "ali postoji ispravan način da se nešto učini, a postoji i krivi način. Ako si naumio biti drukčiji od svih ostalih, vjerojatno te ništa neće u tome spriječiti, ali stvarno mi se čini da je to što radiš bezobzirno.""Ali Hildegarde, ja tu ne mogu ništa učiniti.""Možeš, možeš. Samo si tvrdoglav. Smatraš da ne bi trebao biti poput ostalih. Uvijek si bio takav i nećeš se promijeniti. Ali samo razmisli kako bi bilo da svi gledaju na stvari kao ti - na što bi svijet ličio?"Benjamin nije odgovorio na ovaj besmisleni argument i od tog trenutka je jaz među njima postajao sve dublji. Nije mu bilo jasno kako ju je ikada mogao smatrati čarobnom.Njihov je razlaz početkom novog stoljeća bio sve očitiji zbog njegove sve veće želje za razonodom. Prisustvovao je svakoj zabavi u gradu, plesao s najljepšim tek udanim ženama, brbljao s naj-privlačnijim djevojkama i uživao u njihovu društvu, dok je njegova supruga poput opake udovice s arogantnim negodovanjem173:sjedila među starim damama i pratila ga zabrinutim, zbunjenim i prijekornim pogledom."Vidi!" govorili bi ljudi, "kakva šteta! Tako mlad dečko vezan sa ženom kojoj je četrdeset pet godina. Mora da je barem dvadeset godina mlađi od nje." Zaboravljali su - kao što ljudi uvijek čine - da su 1880. godine njihovi očevi i majke slično, ali upravo obrnuto, govorili o ovom paru.Benjamin je svoje sve izraženije nezadovoljstvo nadoknađivao brojnim novim aktivnostima. Počeo je igrati golf i bio je vrlo uspješan. Počeo se baviti plesom: 1906. godine bio je najbolji u plesanju bostona, 1908. su svi govorili o tome kako dobro pleše maxinei, dok su mu 1909. godine svi mladići u gradu zavidjeli na tome kako izvodi ples castle walk.Jasno, njegove društvene aktivnosti su u određenoj mjeri ometale razvoj njegova posla; s druge strane, već dvadeset pet godina je naporno radio na veleprodaji željezarije i smatrao je da će posao uskoro preuzeti njegov sin Roscoe, koji je nedavno diplomirao na

Harvardu.Ljudi su Benjamina često znali zamijeniti za sina. To mu je godilo - brzo je zaboravio na zlokoban osjećaj koji ga je obuzeo kad se vratio iz Španjolsko-američkog rata i počeo je prostodušno uživati u svojem izgledu. Samo jedna stvar mu je smetala poput trna u oku - mrzio se pojavljivati u javnosti sa svojom suprugom. Hildegarde je imala skoro pedeset godina i pri pogledu na nju osjećao se izrazito nelagodno...9.Jednoga rujanskog dana 1910., nekoliko godina nakon što je poduzeće Roger Button & Co. prešlo u ruke mladog Roscoea Buttona, mladić kojemu je po svemu sudeći bilo oko dvadeset godina upisao se na Sveučilište Harvard u Cambridgeu. Nije učinio pogrešku govoreći kako više nikada neće imati pedeset godina, niti je spomenuo da je njegov sin prije deset godina diplomirao na istom sveučilištu.Primljen je i gotovo odmah je stekao istaknut položaj u svojem naraštaju, dijelom radi toga što je izgledao malo starije od ostalih brucoša mahom osamnaestogodišnjaka.8 tada popularni ples zvao se tnaxixe174čUDNOVAT SLUčAJ BENJAMINA BUTTONAAli njegov uspjeh je prije svega bio rezultat činjenice da je na utakmici američkog nogometa s Yaleom igrao briljantno, s toliko energije i s tolikom hladnom, nemilosrdnom ljutnjom da je ostvario sedam polaganja i četrnaest pogodaka iz polja za Harvard te je čitavu jednu postavu od jedanaest igrača Yalea poslao s terena u nesvjesnom stanju. Bio je najpopularniji čovjek na koledžu.Stoga je bilo čudno kad je na trećoj godini studija jedva ušao u ekipu. Treneri su rekli da je smršavio, a oni pažljiviji su primijetili da je izgubio i na visini. Više nije ostvarivao polaganja - štoviše, držali su ga u ekipi samo iz nade da će njegova zastrašujuća reputacija unijeti strah i pomutnju u ekipu Yalea.Na posljednjoj godini studija nije ušao u ekipu. Sad je bio toliko sitan i slabašan da su ga jednog dana neki stariji studenti oslovili kao brucoša, što gaje jako uvrijedilo. Postao je poznat kao neka vrsta fenomena - apsolvent koji je izgledao kao da ima najviše šesnaest godina - i često je bio impresioniran iskustvom svojih kolega s godine. Predmeti su mu se činili sve težima i zahtjevnijima. čuo je kako njegovi kolege spominju St. Midas, glasoviti internat u kojem su se mnogi od njih pripremali za sveučilište, te se odlučio nakon stjecanja diplome upisati u tu školu, gdje će zaklonjen među dječacima svoje dobi pronaći ugodniju sredinu.Nakon što je 1914. godine diplomirao, vratio se kući u Balti-more s harvardskom diplomom u džepu. Hildegarde se odselila u Italiju, pa je Benjamin živio sa svojim sinom. Ali, iako je općenito gledano bio dobrodošao kući, bilo je očigledno da u Roscoevu odnosu prema njemu nije bilo topline - štoviše, bilo je uočljivo da Benjamin, koji je lutao po kući obuzet pubertetskim maštarijama, pomalo smeta Roscoeu. Roscoe je sada bio oženjen i cijenjen u društvu cijeloga Baltimorea, te nije želio nikakve skandale u obitelji.Benjamin više nije bio poželjan u društvu mladih djevojaka i brucoša te je postao prilično osamljen, ako se izuzmu tri ili četiri petnaestogodišnjaka iz susjedstva. Ponovo mu se vratila ideja da se upiše u internat St. Midas."čuj", obratio se jednog dana Roscoeu, "već sam ti više puta rekao da bih želio ići u internat."

"Pa idi onda", odgovorio je Roscoe kratko. Ova tema mu je bila odbojna i želio je izbjeći raspravu."Ne mogu ići sam", reče Benjamin bespomoćno. "Morat ćeš me upisati i odvesti tamo."175V. SOoTT vnZC.r.U AI.O: Ptice izdobajaz7.a"Nemam vremena", izjavio je Roscoe osorno. Oči su mu se suzile i tjeskobno gledale oca. "Kad smo već kod toga", dodao je, "bilo bi bolje da prestaneš s ovim. Bilo bi bolje da se zaustaviš. Bilo bi bolje... bilo bi..." - zastao je, a njegovo lice se zacrvenilo dok je tražio riječi - "bilo bi bolje da staneš i nastaviš u suprotnom smjeru. Ovo je otišlo predaleko da bi bilo šala. Više nije smiješno. Pazi kako se ponašaš!"Benjamin ga je pogledao na rubu plača."I još nešto", nastavio je Roscoe, "kad su gosti u kući, hoću da me zoveš 'ujače' - ne 'Roscoe', nego 'ujače', jesi li čuo? Zvuči smiješno kad me dječak od petnaest godina zove imenom. Možda bi bilo najbolje da me stalno zoveš 'ujače', i da se na to navikneš."Osorno pogledavši oca, Roscoe se okrenuo i otišao...10.Nakon ovog razgovora, Benjamin se turobno uspeo uz stepenice i pogledao svoj odraz u ogledalu. Nije se brijao već tri mjeseca, ali na njegovu licu su se pojavile tek jedva primjetne nježne svijetle dlačice koje nisu zahtijevale nikakvu intervenciju. Kad se tek vratio s Harvarda, Roscoe mu je predložio da stavi naočale i zalijepi umjetne zaliske na obraze, te se za trenutak učinilo kao da će se ponoviti farsa iz njegovih ranijih godina. Ali umjetni zalisci su ga svrbjeli i s njima se osjećao neugodno. Nakon što se rasplakao, Roscoe je nevoljko popustio.Benjamin je otvorio knjigu priča za djecu pod naslovom Izviđači u zaljevu Bimini i počeo čitati. Međutim, misli o nedavno započetom ratu mu nisu dale mira. Amerika se prije mjesec dana pridružila Antanti i Benjamin se želio prijaviti u vojsku, ali, nažalost, dobna granica j e bila šesnaest godina, a on j e izgledao mlađe. Uostalom, ni po svojoj pravoj dobi ne bi bio primljen u vojsku -bilo mu je već pedeset sedam godina.Na ulaznim vratima se začulo kucanje i pojavio se sobar s omotnicom naslovljenom na gospodina Benjamina Buttona, na kojoj se nalazio veliki službeni pečat. Benjamin ju je užurbano otvorio i s oduševljenjem pročitao dopis. Obavještavali su ga da se brojni pričuvni časnici koji su služili u Španjolsko-američkom ratu ponovo pozivaju u vojnu službu uz dodjelu višeg čina. Uz pismo je bio priložen njegov vojni raspored s činom brigadnog176čUDNOVAT SLUčAJ BENJAMINA BUTTONAgenerala vojske Sjedinjenih Država i naredba da se smjesta javi u službu.Benjamin je skočio na noge drhteći od radosti. Ovo pismo je bilo upravo ono što je čekao. Zgrabio je kapu i nakon deset minuta se pojavio u velikoj krojačnici u Ulici Charles. Svojim je piskutavim glasom zamolio krojača da mu uzme mjeru za uniformu."Ti bi se igrao rata, sine?" upitao je krojač odsutno.Benjamin je pocrvenio. "Slušaj! Nije meni do igre!" odbrusio je bijesno. "Ja sam Button, i živim na Trgu Mt. Vernon pa ti je valjda jasno da sam dovoljno dobar za tu uniformu.""Pa", složio se krojač neodlučno, "ako i nisi, tvoj otac sigurnojest."Krojač je Benjaminu uzeo mjeru i tjedan dana kasnije uniforma je bila gotova. Imao je

izvjesnih problema u nagovaranju krojača da stavi generalske oznake, jer ga je ovaj uvjeravao kako bi jedna lijepa značka izgledala jednako dobro i bila bi zabavnija za igru.Ne govoreći Roscoeu ništa, jedne noći je napustio kuću i sjeo na vlak prema vojnom kampu Mosby u Južnoj Karolini, gdje je trebao preuzeti zapovjedništvo nad pješačkom brigadom. Toga sparnoga travanjskog dana došao je do ulaza u kamp, platio taksistu koji ga je dovezao sa stanice i obratio se stražaru."Vojnice, pošalji nekoga da se pobrine za moju prtljagu!" rekao je oštro.Stražar ga je prijekorno pogledao. "Slušaj, mali", rekao je, "kamo ćeš s tim generalskim šljokicama?"Benjamin, veteran Španjolsko-američkog rata gaje presjekao ljutitim pogledom i, nažalost, piskutavim glasićem."Stoj mirno dok ti se obraćam!" pokušao je zagrmjeti; zastao je da udahne i u tom trenutku je stražar lupio petama i prinio pušku u stav mirno. Benjamin se trijumfalno osmjehnuo, ali je taj osmijeh izblijedio kada se osvrnuo preko ramena. Stražar nije zauzeo stav mirno radi njega, već radi topničkog pukovnika koji se približavao na konju."Pukovniče!" obratio se Benjamin piskutavim glasom.Pukovnik se približio, povukao uzde i hladno ga pogledao svisoka, s iskrom u očima. "Ciji si ti, dečko?" upitao je ljubazno."Dat ću ti ja dečka!" odbrusio je Benjamin bijesno. "Silazi s tog konja!"Pukovnik je prasnuo u smijeh.177

"Treba ti konj, generale?""Evo!" zavapio je Benjamin očajnički. "čitaj." I gurnuo je svoj poziv pod nos pukovniku.Pukovnik je zapanjeno čitao Benjaminovo pismo."Odakle ti ovo?" zahtijevao je objašnjenje, stavljajući pismo u svoj džep."Od vlade Sjedinjenih Država, kao što ćeš uskoro vidjeti!""Dođi sa mnom", rekao je pukovnik gledajući ga s čuđenjem. "Idemo u štab da to razjasnimo. Hajde."Pukovnik se okrenuo i usmjerio konja prema štabu. Benjamin nije mogao učiniti ništa osim da ga prati sa što je moguće više dostojanstva - obećavajući si pritom nemilosrdnu osvetu.Ali od te osvete nije bilo ništa. Dva dana kasnije, iz Balti-morea je stigao njegov sin Roscoe, znojan i ljut od žurnog puta, i otpratio rasplakanog generala - bez uniforme - svojoj kući.11.Godine 1920. Roscoe je dobio prvo dijete. Za vrijeme proslave rođenja djeteta svi su izbjegavali spomenuti da je mali, zaprljani dječak od otprilike deset godina, koji se oko kuće igrao s olovnim vojnicima i malenim cirkusom, zapravo djed novorođenog djeteta.Maleni dječak, zdrav, živahan i s jedva primjetnom tugom u očima nije smetao nikome, ali za Roscoea Buttona je njegova prisutnost predstavljala pravu noćnu moru. U skladu s gledištem svoje generacije, Roscoe je očevo ponašanje smatrao "nepriličnim". Izbjegavajući da izgleda kao šezdesetogodišnjak, njegov otac se nije ponašao kao "pravi muškarac" - ovo je bio Roscoeov omiljeni izraz - već krajnje neobično i nastrano. Štoviše, svako duže razmišljanje o tome ga je dovodilo do ruba ludila. Roscoe se slagao da se čovjek treba održavati mladim, ali otići u ovakvu krajnost bilo je... krajnje

neprilično. Što se njega ticalo, tu je svaka rasprava o toj temi završavala.Pet godina kasnije, Roscoeov sin je dovoljno narastao da bi se mogao igrati s Benjaminom pod nadzorom zajedničke dadilje. Roscoe je obojicu istoga dana odveo u vrtić i Benjaminu se činilo kako je igra s komadićima papira, izrada papirnatih lančića, košarica i šarenih kolaža najzanimljivija stvar na svijetu. Jednom je178čUDNOVAT SLUčAJ BENJAMINA BUTTONAbio neposlušan i morao je stajati u uglu - gdje je gorko plakao -ali vrijeme provedeno u vrtiću, u šarenoj sobi obasjanoj sunčevim svjetlom, uz povremene nježne dodire gospođice Bailey na njegovoj raščupanoj kosi, bilo je najvećim dijelom zabavno.Roscoeov sin je nakon godinu dana krenuo u prvi razred, ali Benjamin je ostao u vrtiću. Bio je vrlo sretan. Ponekad, kad bi druga djeca govorila o tome što će biti kad odrastu, preko njegova lica bi prešla tužna sjena, kao da je svojim nejakim dječjim umom shvaćao da za njega ta maštanja nemaju nikakva značenja.Dani su jednolično tekli. Nastavio je ići u vrtić, ali treće godine je bio premalen da shvati za što služe ti šareni papirići. Plakao je jer su drugi dječaci bili veći od njega i on ih se bojao. Nastojao je razumjeti što mu teta u vrtiću govori, ali nije mogao.Ispisali su ga iz vrtića. Dadilja Nana, odjevena u prugastu štirkanu haljinu, postala je središte njegova malenog svijeta. Kad bi bilo sunčano, šetali bi u parku; Nana bi pokazala na veliku sivu životinju i rekla "slon", a Benjamin bi ponavljao za njom. Kasnije, kad bi ga spremala u krevet, on bi joj ponavljao tu riječ: "Slon, slon, slon." Ponekad bi mu Nana dopustila da skače po krevetu, što je bilo zabavno, jer se mogao odbiti od stražnjice tako da se opet dočeka na noge. Kad bi pri skakanju izgovarao rastegnuto "aaaaaaaa", postigao bi vrlo smiješan isprekidani zvuk.Volio je uzimati veliki štap s vješalice i njime udarati po stolicama i stolovima u stanu govoreći: "Bori se, bori, bori." Kad bi imali goste, starije dame su mu tepale, što mu je bilo zanimljivo, a mlađe bi ga pokušavale poljubiti u čelo, što je prihvaćao s blagom dosadom. A u pet sati popodne, kad bi dugi dan bio pri kraju, krenuo bi na kat s Nanom, koja bi ga žličicom nahranila finim kašastim papicama.U njegovim dječjim snovima nije bilo uznemirujućih uspomena; nije se sjećao svojih ponositih dana na sveučilištu, svojih najboljih godina kad je lomio srca mnogim djevojkama. Postojale su samo bijele, čvrste stranice njegove kolijevke, Nana, neki čovjek koji bi ga povremeno došao vidjeti i velika narančasta lopta koju bi mu Nana pokazivala pred spavanje i govorila "sunce". Kad bi sunce nestalo, postao bi pospan i ubrzo bi zaspao - nije bilo snova, nije bilo ničega što bi ga mučilo.Prošlost - hrabri juriš na čelu njegove postrojbe uz brdo San Juan; prve godine njegova braka kad je u užurbanom gradskom centru svakodnevno radio do sumraka za svoju mladu Hildegar-179:de koju je beskrajno volio; raniji dani kad je dokasno u noć sjedio i pušio cigare sa svojim djedom u sumornom starom domu But-tonovih u Ulici Monroe - sve je to nestalo iz njegova uma poput nevažnih snova, kao da ih nikada nije ni bilo.Nije se sjećao je li prilikom posljednjeg hranjenja mlijeko bilo toplo ili hladno, ni kako su prolazili dani - postojala je samo kolijevka i ugodna prisutnost njegove dadilje. A onda se više ničega nije sjećao. Kad bi osjetio glad, zaplakao bi - i to je bilo sve. Dani i noći su se

izmjenjivali, on je i dalje disao, iznad njega se čulo nježno mrmljanje i šapat koji je jedva dopirao do njegovih ušiju, osjećao je nekoliko sličnih mirisa, primjećivao svjetlo i tamu.Zatim je sve progutao mrak. Njegova bijela kolijevka, mutna lica koja su se kretala nad njim i topao, sladak okus mlijeka zauvijek su iščezli iz njegova uma.180TARKVINIJE IZ CHEAPSIDEAim rum ir iz musi! riZvuk koraka u trku - lagane, mekane cipele napravljene od neobične kože s Cejlona daju ritam tim koracima; na udaljenosti bačenog kamena prate ih teške čizme - dva para, jedne tamnopla-ve, druge s trošnom pozlatom na kojoj se odražavala mjesečeva svjetlost.Mekane Cipele projure preko površine obasjane mjesečinom, a zatim nestaju u mračnom labirintu uličica, ostavljajući za sobom tek isprekidan šum negdje naprijed, u tami. Slijede ih Visoke čizme s kratkim mačevima i dugim, nakrivljenim perjem na šeširima te nalaze daha da opsuju Gospoda i mračne ulice Londona.Mekane Cipele preskaču mračnu kapiju i za njima šušti raslinje. Visoke čizme također preskaču kapiju, pa opet šušti raslinje i - uto se pojavi straža: dva opasna kopljanika, s borbenim iskustvom iz nizozemskih i španjolskih pohoda.Ali bjegunac ne poziva upomoć. On ne pada zadihano pred noge straže, očajnički se hvatajući za kesu s novcem, a ni njegovi progonitelji ne traže pomoć od stražara. Mekane Cipele protrče pokraj njih, ostavljajući za sobom lagan povjetarac. Stražari psuju, nesigurni su i neodlučni, a zatim spuštaju svoja koplja prema cesti i čekaju dolazak Visokih čizama. Poput neke velike ruke, tama skriva mjesec.Mjesec se ponovno pojavljuje te njegovo blago svjetlo obasjava nadstrešnice i ranjene stražare koji leže u prašini. Dalje niz ulicu, jedne Visoke čizme ostavljaju tragove tamne tekućine na putu sve dok se u trku nekako ne podveže finom čipkom s ovratnika.Stražari nisu mogli baš ništa: večeras je sam Sotona bio pušten u svijet, i činilo se da je upravo on u bijegu kad je preskočio kapiju i ogradu. Štoviše, neprijatelj je očigledno dobro poznavao ovaj teritorij, jer su mu savršeno odgovarale ulice koje su se sužavale kao na kakvoj slici i sve niže kuće koje su predstavljale ideal-181

nu zasjedu za ubojstvo i njegovu nerazdvojnu sestru, iznenadnu smrt.Bjegunac i progonitelji trčali su po dugim i zavojitim ulicama, naizmjence nestajući u mraku i pojavljujući se na mjesečini, poput šahovskih figura na crno-bijeloj ploči. Plijen je izgubio kratku kožnatu jaknu i bio je gotovo slijep od znoja koji mu je curio s čela. Očajnički je tražio izlaz na obje strane puta. Odjednom je stao, vratio se nekoliko koraka i kliznuo u uličicu koja je bila toliko mračna da se činilo kako je ni sunce ni mjesec nisu obasjali još od vremena prolaska posljednjeg glečera. Stao je nakon dvije stotine metara i uvukao se u zaklon iza zida gdje se skamenio i suspregnuo dah, poput kipa nekakva grotesknog božanstva bez tijela i bez obrisa u mraku.Približio se dvojac Visokih čizama, prišli su, nastavili dalje i ne primijetivši ga, zaustavili se dvadeset metara dalje i počeli šaptati dubokim, jedva čujnim glasovima:"čuo sam ga, zaustavio se.""U blizini je.""Skrio se.""Potražimo ga zajedno i prerežimo mu vrat."

Glasove je zamijenio prigušen tihi šum koraka u čizmama, ali Mekane Cipele su čule dovoljno - u tri skoka su prešle ulicu i popele se na zid, gdje su za trenutak zastale poput neke velike ptice te odjednom nestale, kao da ih je progutao gladni mrak.L\"čitao je danima, čitao je noćima, čitao je naglas, kako god je umio, Svaka misao mu je bila s mrtvima, I tako se čitanjem ubio."Bilo koji posjetitelj groblja Jamesa I. u blizini Peat s Hilla može odrecitirati ove stihove, nedvojbeno jedne od najgorih iz vremena kraljice Elizabete, koji se nalaze na grobu VVessela Caxtera.Povjesničari će vam reći kako je umro u dobi od trideset sedam godina, ali kako se u ovoj priči radi o jednoj davnoj noćnoj potjeri, nalazimo ga još uvijek živog dok čita. Oči su mu pomalo mutne, a trbuh prilično izražen: bio je loše građen i - Bože,182TARKVINIJE IZ CHEAPSIDEAoprosti - lijen čovjek. No u tim vremenima, za vrijeme vladavine engleske kraljice Elizabete, nijedan čovjek nije mogao ostati ravnodušan u općem oduševljenju. Svako potkrovlje u Cheapsideu izdavalo je svoj Magnum Folium9 (ili časopis) s novim stihovima bez rime; glumci Cheapsidea bi postavljali svaku predstavu koja se razlikovala od "onih reakcionarnih misterija", a engleska Biblija izašla je u sedam "vrlo velikih" izdanja za isto toliko mjeseci.I tako, Wessel Caxter (koji je u svojoj mladosti plovio morima) sada je čitao sve što bi mu palo pod ruku - čitao je svete rukopise o plamenu prijateljstva, gutao je loše pjesme, motao se po prodavaonicama gdje se štampala Magna Folia i iz prikrajka je slušao kako se mladi pisci međusobno svađaju te iza leđa zlobno optužuju jedan drugoga za plagijat i za sve ostale grijehe kojih su se mogli sjetiti.Večeras mu je u ruke dospjela knjiga, djelo u kojem je, po njegovu sudu, bez obzira na neobičnost stihova bilo moguće pronaći sjajnu političku satiru. Pod drhtavim svjetlom svijeće pred njim je ležala Vilinska kraljica od Edmunda Spensera. Prešao je jedno pjevanje epa i spremao se pročitati drugo:LEGENDA O BRITOMARTIS ILI O BEZGREŠNOSTIZapao me zadatak da pišem o bezgrešnosti. Najvećoj vrlini, daleko iznad ostalih...Odjednom se začuo trk na stubama i škripanje vrata. U sobu je provalio čovjek bez kaputa koji je teško disao, stenjao i jedva se držao na nogama."Wessel", izgovorio je boreći se za dah, "skrij me negdje, tako ti Boga!"Caxter je ustao, pažljivo zatvorio knjigu i pomalo zabrinuta lica zaključao vrata."Progone me", zavapi Mekane Cipele. "Tamo su dvojica s kratkim noževima koji me žele izrezati na komade i skoro im je to uspjelo. Vidjeli su me kako preskačem zid iza kuće!""Bilo bi potrebno", reče Wessel, promatrajući ga znatiželjno, "nekoliko odreda vojske naoružane mušketama i dvije ili tri ar-made da bi čovjek bio relativno siguran od svih zala koja vrebaju u svijetu."9 (lat.) Veliki list183F. SCOTT FITZt ALI): PričeMekane Cipele se osmjehne s olakšanjem. Njegovo stenjanje je zamijenilo brzo, ravnomjerno disanje; užasnut izgled na njegovu licu ustupio je mjesto blagoj uznemirenosti i ironiji.

"Malo si me zatekao", nastavio je Wessel."To su neka dva majmuna.""Tri, ako računamo i tebe.""Bit će samo dva ako me ne skriješ. čovječe, trgni se, bit će na stubama svaki čas."Wessel je uzeo stari štap iz kuta, uspravio ga prema visokom stropu i njime podignuo vrata koja su vodila na tavan."Nema ljestava."Ispod otvora je postavio klupu na koju se Mekane Cipele popeo i skvrčio koljena, zatim zastao, pa opet skvrčio koljena i skočio zadivljujuće visoko. Uhvatio se za rub otvora i nekoliko trenutaka njihao naprijed-natrag, učvršćujući zahvat; konačno se podignuo rukama i nestao u mraku. Vrata su se zatvorila, začulo se grebanje mišjih nožica po tavanu, a zatim je nastupila tišina.Wessel se vratio za stol, otvorio knjigu i čekao. Nije prošla ni minuta, a na stubama se začula buka praćena nesnosnim lupanjem po vratima. Wessel je uzdahnuo, uzeo svijeću i ustao."Tko je?""Otvaraj!""Tko je?"Snažan udarac oštetio je nježno drvo vrata, okrhnuvši ga na rubu. Wessel je odškrinuo vrata za desetak centimetara i potom podignuo svijeću. Odglumit će preplašenog uglednog građanina koji je besramno uznemiren."Zar je previše tražiti nekoliko sati odmora noću? Mora li svaka lutalica...""Tišina, brbljavče! Jesi li vidio nekog zadihanog čovjeka?"Sjene dvojice posjetitelja stvarale su valovite siluete na uskom stubištu; Wessel ih je pažljivo promatrao pri svjetlu svijeće. Bila su to dva gospodina, odjevena u žurbi, ali bogato; jedan od njih bio je ranjen u ruku, a iz obojice je zračio strahoviti bijes. Zanemarivši Wesselov pripremljeni odgovor, odgurnuli su ga u sobu i svojim mačevima počeli istraživati sve sumnjive i mračne kutke sobe, nastavljajući potragu u Wesselovoj spavaćoj sobi."Je li ovdje?" upitao je ranjeni čovjek bijesno."Tko to?""Bilo tko osim tebe."184TAK K VINI JE IZ CHEAPSIDEA"Još samo vas dvojica."Za trenutak se Wessel uplašio daje pretjerao s mudrovanjem, jer se činilo kao da će ga gospoda probosti mačevima."čuo sam nekoga na stubištu", dodao je užurbano, "prije pet minuta. Najvjerojatnije se predomislio i otišao."Počeo im je objašnjavati svoju ushićenost Vilinskom kraljicom, ali barem zasada njegovi posjetitelji nisu pokazivali interes za kulturu."Što se dogodilo?" upitao je Wessel."Zlo!" rekao je čovjek s ranjenom rukom. Wessel je primijetio bijes u njegovim očima. "Moja sestra. Oh, Gospode, daj da se dočepamo tog čovjeka!"Wessel se trgnuo."Tko je on?"

"Gospode! čak ni to ne znamo. Kakav je ono otvor na stropu?" upitao je iznenada."Zatvoren je. Već godinama se ne koristi." Sjetio se štapa u kutu i osjetio nelagodu u želucu, ali uzbuđenje je otupilo pažnju dvojice posjetitelja."Samo akrobat bi se mogao popeti bez ljestava", rekao je ranjeni čovjek bezvoljno.Njegov pratilac je prasnuo u luđački smijeh."Akrobat. Oh, akrobat. Oh..."Wessel ih je promatrao u čudu."Kakav crni humor", smijao se čovjek, "samo akrobat - o, akrobat - može gore..."Gospodin s ranjenom rukom je nestrpljivo pucnuo prstima. "Moramo nastaviti potragu."Otišli su pokunjeno, kao ljudi koji se kreću ispod tamnog olujnog neba.Wessel je zatvorio vrata za njima i nekoliko trenutaka stajao namršten, sažalijevajući posjetitelje.Jedva čujno "Ha!" natjeralo gaje da podigne pogled. Mekane Cipele je već podigao vrata otvora i gledao u sobu. Njegovo vilenjačko lice pretvorilo se u grimasu gađenja i prezriva zadovoljstva."Vjerojatno sa šljemovima skidaju i glave", rekao je šaptom, "ali ti i ja, Wessel, mi smo pravi lukavci.""Proklet bio", zavapio je Wessel grubo. "Znao sam da si svinja, ali kad čujem samo polovicu ovakve priče, dođe mi da ti raz-185:186bijem glavu."Mekane Cipele ga je trepćući promatrao."Bilo kako bilo", reče konačno, "u ovoj poziciji mi je nemoguće braniti svoju čast." ^Skliznuo je tijelom kroz otvor, nekoliko trenutaka visio na rukama, a zatim doskočio s visine od dva metra."Jednom štakoru se učinilo da bi moje uho moglo biti poslastica", nastavio je, otresajući prašinu s hlača. "Objasnio sam mu štakorskim rječnikom da sam napravljen od mišomora, pa je nestao .""Da čujem o tom večerašnjem bezobrazniku!" inzistirao je Wessel ljutito.Mekane Cipele je prinio palac nosu i, rugajući se Wesselu, |pokazao mu dugi nos."Bezobrazniče!" promrmljao je Wessel."Imaš li papira?" upitao je neočekivano Mekane Cipele, a zatim nepristojno dodao: "Znaš li uopće pisati?" ,"Što će ti papir?""Htio si saznati što se večeras dogodilo. I saznat ćeš, samo mi daj pero, tintu, komad papira i sobu." Wessel je oklijevao. "Izlazi!" reče konačno."Kako želiš. Znaj da si propustio neobično zanimljivu priču."Wessel se pokolebao - bio je mekan poput vate - i popustio. Mekane Cipele je otišao u susjednu sobu s traženim priborom za pisanje i nježno zatvorio vrata. Wessel se gunđajući posvetio Vilinskoj kraljici i tako je u domu ponovno zavladala tišina.3.Prošla su četiri sata. Soba je postala tamnija, na ulici je vladao hladan i vlažan mrak, a Wessel se s glavom oslonjenom na ruke nadvio nad stol prateći priču o vitezovima,

vilama i djevojkama u nevolji. Zvukovi s uske ulice u njegovoj su se glavi pretvorili u frktanje zmajeva; kad je pospani oružarev šegrt u pola pet počeo s poslom, teško zvečanje metala i podloge ubrzo je podsjetilo na zvuk marša vojne parade.S prvim jutarnjim zrakama spustila se magla i soba je popri-TARKVINIJE IZ CHEAPSIDEAmila sivožutu boju. U šest sati ujutro, Wessel je na prstima prišao svojoj maloj spavaćoj sobi i otvorio vrata. Njegov gost je podigao lice blijedo poput papira na kojem su dva izbezumljena oka gorjela kao velika crvena slova. Sjedio je na stolici uz Wesselovu klupicu za molitvu koju je koristio kao stol; na njoj se nalazila nevjerojatno velika hrpa sitno ispisanih stranica. Teško uzdahnuvši, Wessel se povukao i vratio svojoj vili, misleći u sebi kako je glup što nije istjerao gosta iz sobe i legao u svoj krevet.Zvuk koraka na ulici, škripanje poda pod nogama starih susjeda u okolnim stanovima i prigušeni jutarnji zvukovi učinili su ga nervoznim i on je zadrijemao u stolici, zaokupljen zvukovima i bojama koje je njegov mozak grozničavo obrađivao. U svojem nemirnom snu, bio je jedno od tisuću iscrpljenih tijela spaljenih od sunca, nemoćan most pod užarenim pogledom Apolona. San ga je mučio i rezao njegovu dušu poput nazubljenog noža. Kad je topla ruka dotaknula njegovo rame, gotovo je vrisnuo. Ugledao je sobu ispunjenu izmaglicom i svojega gosta, taj sivi duh nejasna obličja koji stoji ispred njega s hrpom papira u ruci."Vjerujem da je ovo jedna vrlo zanimljiva priča, iako će biti potrebni sitni ispravci. Zamolio bih te da je staviš pod ključ, a ja idem spavati, tako mi Boga."Nije pričekao odgovor, već je gurnuo hrpu papira Wesselu i doslovce se rasuo na ležaju u kutu poput tekućine iz prevrnute boce te zaspao uz ujednačeno disanje, ali neobično namrštenih obrva.Wessel je sneno zijevnuo i pogledao na prvu stranicu iščrč-kanu nepravilnim rukopisom te vrlo tiho počeo čitati:SILOVANJE LUKRECIJE"Iz Ardeje opsjednute, u velikoj žurbi, Nošen podlim krilima grešne žudnje, Zadihani Tarkvinije od rimskog domaćina juri..."1010 Stihovi iz Shakespeareova (autor ga je ovdje skrio iza pseudonima Mekane Cipele) spjeva baziranog na poznatom događaju iz rimske povijesti kad je Sekst Tarkvinije, sin posljednjeg rimskog cara Tarkvinija Oholog, kako svjedoče izvori, silovao Lukreciju, ženu konzula Kolatina, a ona je nakon toga izvršila samoubojstvo.187

"0, Mfifl VJfŠTICf!"Merlin Grainger je bio zaposlen u knjižari Moonlight Quill, koju ste možda i sami posjetili, smještenoj iza ugla hotela Ritz-Carlton na 47. ulici. Moonlight Quill je vrlo simpatičan mali dućan ili, bolje rečeno, tako je nekada bilo, onako uronjen u polumrak i pomalo neobično uređen. Unutrašnjost mu je bila ukrašena crvenim i narančastim posterima zadivljujućih egzotičnih tema te podjednako osvijetljena odsjajem blistavih korica posebnih izdanja kao i velikom žaruljom na stropu koja je čitav dan gorjela ispod tamnocrvena satena. Bila je to knjižara s pravim starinskim ugođajem. Riječi Moonlight Quill izvijale su se na vratima poput čipkastog ukrasa. Izlozi su uvijek bili puni literature koja je jedva prošla cenzuru; izdanja u koricama od tamnonarančaste boje s naslovima ispisanima na papirnatim kvadratićima. Ponad svega toga osjećao se miris mošusa, što je

zahtijevao lukavi, zagonetni gospodin Moonlight Quill - miris koji je dijelom podsjećao na dućan iz Dickensova vremena, a dijelom na kafić na toploj obali Bospora.Od devet do pet i trideset Merlin Grainger bi zapitkivao umorne starice u crnini i mladiće s podočnjacima da li im se "sviđa ovaj autor" i jesu li možda zainteresirani za neka prva izdanja. Jesu li možda za neki roman s likom Arapina na naslovnici ili za najnovije sonete koje je Shakespeare iz groba izdiktirao izvjesnoj gospođici Sutton iz Južne Dakote - izgovorio bi sve to u jednom dahu. Njegovu ukusu bila je bliža ova druga kategorija, ali kao zaposlenik knjižare Moonlight Quill on je za vrijeme radnog dana odavao dojam tipičnog prezasićenog ljubitelja knjige.Nakon što bi u pet i trideset navukao zastor na izlogu i nakon što bi se oprostio od tajanstvenog gospodina Moonlighta Quilla, prodavačice gospođice McCracken i stenografkinje gospođice Masters, vratio bi se svojoj kući i svojoj djevojci, kako ju je zvao, Caroline. Nije večerao s njom. Bilo je malo vjerojatno da bi Caroline pristala jesti sa stola na kojem su se njegove manšete nalazile188"O, RIđA VJEŠTICE!"u opasnoj blizini svježega sira, a krajevi njegove kravate zanjiha-ni oko čaše mlijeka. Nikada je nije pozvao da jede s njim. Jeo je sam. Nakon posla bi otišao u delikates trgovinu Braegdort na Šestoj aveniji i kupio kutiju peciva, tubu paštete od inćuna, zatim naranče, malo kobasica, salatu od krumpira i voćni sok te bi sa svim tim spremljenim u kartonskoj vrećici otišao u svoju sobu na pedeset i nekom broju zapadne 58. ulice, gdje bi jeo svoju večeru i promatrao Caroline.Caroline je bila vrlo mlada i vesela osoba od oko devetnaest godina koja je živjela s nekom starijom ženom. Bila je poput duha, u smislu da nije postojala prije večeri. Pojavljivala bi se oko šest sati, kad bi se u njezinu stanu upalila svjetla, te nestajala najkasnije oko ponoći. Stan je bio lijep, u lijepoj zgradi s pročeljem od bijelog kamena, nasuprot južnoj strani Central Parka. Stražnji prozor toga stana gledao je na jedini prozor jedine sobe stana u kojem je živio gospodin Grainger.Zvao ju je Caroline jer je u knjižari Moonlight Quill postojala knjiga naslovljena tim imenom i na njoj je bila fotografija vrlo slične djevojke.Merlin Grainger je bio mršav mladić od dvadeset pet godina, tamne kose i bez brkova, brade ili ičega sličnog, a Caroline je bila prekrasna i sva je blistala, s blještavim riđim valovima kose i licem koje vas podsjeća na poljupce - onim koje vas podsjeća na vašu prvu ljubav - što se ipak ispostavi netočnim nakon što iskopate staru fotografiju. Obično se oblačila u ružičasto ili plavo, ali posljednje vrijeme je odijevala i tanak crni ogrtač kojim se očigledno posebno ponosila, jer kad god bi ga nosila, stajala bi pred određenim mjestom na zidu i Merlin je bio gotovo siguran da se na njemu nalazi ogledalo. Najčešće je sjedila na stolici pokraj prozora, ali ponekad bi se smjestila i na chaise longueu uz svjetiljku, te bi često utonula u naslon i pušila cigaretu držeći je na vrio elegantan način, kako se to činilo Merlinu.Jednom prilikom je došla do prozora i stajala uz njega u svojoj veličanstvenoj ljepoti, promatrajući mjesec koji se gubio među oblacima i pritom prosijavao neobičnu i promjenjivu svjetlost, pretvarajući u impresionistički prizor sve one kante za smeće u srebrne posude, a konopce za rublje u golemu nježnu paučinu. Merlin je sjedio kod prozora i jeo svježi sir sa šećerom i mlijekom; toliko brzo je posegnuo za zastorom da je prevrnuo zdjelu

11 (franc.) produženi naslonjač, ležaljka s osloncem za glavu; šezlong189

sa sirom u svoje krilo - osjetio je hladno mlijeko i vidio mrlje od šećera na svojim hlačama. Bez obzira na pokušaj da se skrije, bio je siguran da ga je primijetila.Ponekad je imala goste - muškarce u večernjim odijelima koji su skidali šešire i klanjali se držeći ih u ruci dok bi razgovarali s Caroline; zatim bi se ponovno poklonili i ispratili je u mrak, očigledno na putu u kazalište ili na ples. Dolazili bi drugi mladići, pušili cigarete i, po svoj prilici, pokušavali nešto objasniti Caroline - ona bi sjedila na stolici uz prozor i promatrala ih sa živom radoznalošću ili na svojoj chaise longue uz svjetiljku, izgledajući vrlo dražesno i mladenački zagonetno.Merlinu se sviđalo kada su joj dolazili gosti. Neke od njih je odobravao. Druge je tek nevoljko tolerirao, a jednog ili dvojicu je mrzio - posebno najčešćeg posjetitelja, čovjeka s crnom kosom, crnom kozjom bradicom i crnom dušom, koji se Merlinu činio poznatim, ali se nije mogao sjetiti odakle.Pazite, Merlinov život se nije sastojao od ljubavnih maštanja, niti je živio za ovakve trenutke. Nije mu bilo ni na kraj pameti da "spašava" Caroline iz njihovih šapa, niti da bi se ikada njome oženio. Desilo se nešto puno neobičnije od toga i upravo ta neobična priča bit će ovdje ispričana. Sve je počelo jednoga listopadskog popodneva kad je Caroline žustro ušetala u starinski interijer knjižare Moonlight Quill.Dan je bio tmuran, nebo je izgledalo kao da će svaki čas početi pljusak ili sudnji dan i bilo je obojeno onim posebnim sivilom tipičnim za jesenska popodneva u New Yorku. Niz ulice je puhao vjetar, nosio zgužvane novine i smeće, a na prozorima su treperila slabašna svjetla - sve je izgledalo toliko pusto da je čovjeku bilo žao vrhova nebodera, izgubljenih u tamnozelenom i sivom nebu. Izgledalo je kao da ta farsa mora napokon završiti, kao da će se sve zgrade taj čas urušiti poput kule od karata i pretvoriti u prašnjavu, jadnu hrpu, i pritom zatrpati milijune ljudi koji su ulazili i izlazili iz njih.Barem je tako razmišljao Merlin Grainger dok je teške duše stajao pokraj prozora i vraćao desetak knjiga na njihovo mjesto po policama nakon uraganskog posjeta gospođe u krznu od lasice. Gledao je kroz prozor dok su mu se po glavi motale uznemirujuće misli - o ranim romanima H. G. Wellsa, o Knjizi Postanka, o tome kako je Thomas Edison rekao da za trideset godina neće biti nijedne stambene zgrade na otoku i da će se sve pretvoriti u gole-190O, RIDA VJEŠTICE!"mu tržnicu; zatim je stavio i posljednju knjigu na njezino mjesto, okrenuo se i ugledao Caroline kako ulazi u dućan.Nosila je veseo, ali sasvim pristojan kostim - dobro ga se sjećao kad je kasnije razmišljao o tome. Suknja joj je bila karirana i nabrana poput harmonike; jakna je imala nježnu, ali izražajnu boju; njezine cipele i nazuvci bili su smeđi, a mali šešir upotpunjavao je taj prizor poput poklopca vrlo lijepe i skupe kutije s bombonima.Merlinu su se odsjekle noge i ostao je bez daha. Krenuo je prema njoj."Dobar dan..." rekao je, a zatim zastao - nije znao zbog čega, osim što mu se učinilo da će se u njegovu životu uskoro dogoditi nešto vrlo važno i da tome nisu potrebne nikakve riječi, već tišina i potpuna pažnja. U tom trenutku, prije nego što će taj događaj započeti, imao je osjećaj kao da je vrijeme stalo: kroz staklenu pregradu koja je dijelila mali ured

od dućana vidio je zlokobnu jajastu glavu svojeg poslodavca, gospodina Moonlighta Quilla, nagnutu nad njegovim papirima. Umjesto gospođice McCracken i gospođice Masters vidio je dva pramena kose kako vise nad hrpama papira; vidio je tamnocrveni luster iznad glave i s određenom dozom zadovoljstva primijetio kako dućan pod njegovim svjetlom izgleda ugodno i romantično.Zatim se to dogodilo, ili bolje reći, počelo se događati. Caroline je uzela knjigu pjesama koja je ležala na hrpi, nakratko je zadržala u svojoj nježnoj, bijeloj ruci, a zatim je odmjerenom kretnjom bacila prema stropu, gdje je knjiga nestala u tamnocrvenom lusteru i zaglavila se u njemu, odražavajući se na osvijetljenoj površini svile kao tamni pravokutnik. Ovo ju je razveselilo - prasnula je u mladenački, zarazni smijeh, a ubrzo joj se pridružio i Merlin."Ostala je gore!" uzviknula je veselo. "Ostala je gore, ha?" I njemu i njoj se ovo činilo vrhuncem smiješnog apsurda. Zvuk njihova smijeha izmiješao se i ispunio knjižaru, a Merlinu je njezin snažni i čarobni glas bio vrlo ugodan."Probaj ponovno", predložio je, "probaj s ovom crvenom knjigom."čuvši ovo, ona se počela još glasnije smijati i morala se osloniti rukama na hrpu knjiga."Probaj ponovno", uspjela je izgovoriti između grčeva smijeha. "Probaj ponovno, kaže on!"191E SCOTT FÍTZGERALD:"Baci dvije odjednom.""O, da, bacit ću dvije. O, Bože, crknut ću od smijeha. Evo, bacam."Prešavši s riječi na djela, podigla je crvenu knjigu i lagano je bacila prema stropu, gdje je završila u lusteru pokraj one prve knjige. Sljedeći napadaj smijeha onesposobio ih je na nekoliko minuta; ali nakon toga su se zajednički prihvatili novog sporta, ovaj put istovremeno. Merlin je dohvatio veliku, lijepo uvezanu knjigu francuskog klasika i hitnuo je uvis. Nakon što je zapljeskao vlastitoj preciznosti, uzeo je jedan bestseler u jednu ruku, a knjigu o pticama u drugu te suspregnuta daha čekao svoj red. Zatim je aktivnost postala ubrzana i divlja - ponekad bi se izmjenjivali i dok bi je promatrao, primijetio je kako je svaki njezin pokret spretan; ponekad bi jedno od njih bacilo nekoliko knjiga zaredom, grabeći najbližu knjigu, bacajući je u zrak i zatim hvatajući novu knjigu prije nego što su dokraja ispratili let posljednje knjige. Za tri minute napravili su malu čistinu na stolu, a luster od tamnocrvenog satena bio je nakrcan knjigama sve do granice pucanja."Blesava igra, ta košarka", uzviknula je prezirno i bacila knjigu u zrak. "U srednjoj školi cure moraju nositi one grozne dresove dok igraju.""Idiotska igra", složio se.Zastala je u pola pokreta i naglo sjela na mjesto gdje se nalazila knjiga."Mislim da sada imamo dovoljno mjesta za sjedenje", rekla je tmurno.Tako je i bilo; raščistili su dovoljno mjesta za dvoje. Merlin je pogledao prema uredu gospodina Moonlighta Quilla s blagom nervozom, ali tri glave su i dalje bile posvećene svojem poslu i bilo je jasno da nisu vidjele što se događalo u dućanu. Stoga, kada se Caroline rukama oslonila da bi sjela na stol, Merlin je mirne duše učinio to isto i sada su sjedili jedno pokraj drugoga, promatrajući se netremice."Morala sam te vidjeti", rekla je gledajući ga tužno svojim smeđim očima."Znam."

"Zbog onoga što se dogodilo prošli put", nastavila je pomalo drhtavim glasom, iako je pokušavala zvučati smireno. "Zabrinula sam se. Ne sviđa mi se kad jedeš onako sa stola. Bojim se da ćeš...192O, RIđA VJEŠTICE!"progutati manšetu.""Jednom jesam - zamalo", priznao je nevoljko, "ali to nije toliko jednostavno, znaš. Mislim, možeš relativno lako progutati plosnati dio ili onaj drugi dio - to jest, svaki za sebe - ali da bi progutao čitavu manšetu moraš imati posebno građen jednjak." Bio je zadivljen svojim biranim izborom riječi. Prvi put u životu učinilo mu se da mu riječi same dolaze, postrojavajući se u uredne desetine i vodove, i da se pojavljuju pred njim poput sređenih paragrafa."To me zabrinulo", rekla je. "Znala sam da za to trebaš posebno građen jednjak - a znala sam, to jest pretpostavljala sam da ga ti nemaš."On je zaklimao glavom u znak priznanja."Nemam. Za to bi trebalo puno novaca - nažalost, puno više nego što imam."Nije ga bilo sram to priznati - čak je osjećao zadovoljstvo, jer je znao kako ne može reći niti učiniti ništa što ona ne bi razumjela; to se odnosilo i na njegovu neimaštinu, kao i na praktičnu nemogućnost da se ikada izbavi od nje.Caroline je pogledala na svoj ručni sat, trgnula se i skliznula sa stola."Prošlo je pet sati", rekla je zabrinuto. "Nisam ni primijetila. Moram biti u hotelu Ritz u pet i trideset. Požurimo s ovim, kladila sam se da ću stići."Ponovno su zajednički prionuli poslu. Caroline je započela zgrabivši knjigu o insektima i bacila je preko cijele knjižare, gdje je razbila staklenu pregradu iza koje se nalazio gospodin Moon-light Quill. Vlasnik je podigao bijesan pogled, otresao par komadića stakla sa svojeg stola i mirno se vratio svojim spisima. Gospođica McCracken nije odala nikakav znak po čemu bi se moglo zaključiti da je išta čula, a gospođica Masters je ispustila tek jedan kratki preplašeni krik prije nego što se ponovo posvetila poslu.Ali Merlina i Caroline nije bilo briga za to. U suludoj ru-šilačkoj orgiji oni su sve brže bacali knjigu za knjigom u svim smjerovima, sve dok se na trenutke u zraku nisu nalazile tri ili četiri knjige odjednom, udarajući u police, razbijajući stakla na zidnim slikama, padajući u zgužvane i poderane hrpe na podu. Sva sreća da za to vrijeme u knjižaru nije ušao nitko od kupaca, jer se sasvim sigurno više ne bi vratili - zvuk udaranja, razdira-nja i trganja bio je prestrašan i na trenutke se miješao sa zvukom193

razbijena stakla, brzog disanja bacača i povremenih salvi smijeha koji ih je obuzimao.U pet i trideset Caroline je ubacila posljednju knjigu u luster, čime je premašila kritičnu granicu opterećenja. Svila se poderala i ispustila raznobojan teret na već zatrpan pod. Caroline se nakon toga okrenula prema Merlinu i s uzdahom olakšanja ispružila ruku."Doviđenja ", rekla je jednostavno."Odlaziš?" upitao je, iako je znao da je tako. Njegovo pitanje bilo je tek mali trik da bi odgodio njezin odlazak i upio još malo toga blještavog svjetla što ga je osjećao u njezinoj blizini, da bi nastavio uživati u njezinu licu koje je bilo poput poljupca i, kako mu se činilo, nalik na djevojku koju je otprije poznavao. Na trenutak je osjetio mekoću njezine ruke, a zatim se nasmijala i povukla ruku. Prije nego što je stigao otvoriti vrata, ona je to

učinila sama i izašla u oblačno i zlokobno predvečerje koje se nadvijalo nad 47. ulicom.Rado bih vam rekao da je Merlin, uvidjevši kako ljepota gleda na višestoljetnu mudrost, ušetao u ured gospodina Moonlighta Quilla i smjesta dao otkaz te izašao na ulicu kao bolji i plemenitiji čovjek s razvijenim osjećajem za ironiju. Ali istina je puno banalnija. Merlin Grainger je ustao i pogledao opustošenu knjižaru, uništene knjige, poderane svilene ostatke prekrasnog tamnocrvenog lustera, kristaliće razbijena stakla koji su prekrivali cijelu unutrašnjost knjižare - a zatim je otišao u kut po metlu i počeo čistiti, spremati i vraćati dućan u prijašnje stanje, koliko je to bilo moguće. Iako je nekolicina knjiga ostala čitava, većina je u manjoj ili većoj mjeri bila oštećena. Nekima su otpale korice, nekima su iščupane stranice, a neke su bile vidljivo oštećene te kao takve više nisu bile pogodne za uobičajenu prodaju, već su spadale u antikvarijat.Bez obzira na sve to, do šest je sati uspio popraviti veći dio štete. Vratio je knjige na njihova mjesta, pomeo pod i zamijenio žarulje u lusteru. Crveni materijal na lusteru bio je nepopravljivo uništen i Merlin se pomalo zabrinuo da bi novac potreban za zamjenu mogao biti odbijen od njegove plaće. Nakon što je napravio sve što je mogao, zavukao se u izlog i navukao zastor. Dok se oprezno izvlačio iz izloga, vidio je kako gospodin Moonlight Quill ustaje od stola, oblači kaput i kapu te izlazi iz ureda. Zagonetno je klimnuo Merlinu i krenuo prema vratima. Zastao je u trenutku194"O, RIđA VJEŠTICE!"kad mu je ruka već bila na vratima, okrenuo se i glasom u kojem se odražavala neobična smjesa nesigurnosti i bijesa rekao:"Ako ta djevojka ponovno dođe, recite joj da pripazi na svoje ponašanje."Nakon toga je otvorio vrata, čije je škripanje prigušilo Merli-nov odgovor "da, gospodine", i napustio knjižaru.Merlin je stajao nekoliko trenutaka, odlučivši da ne razbija glavu mogućim razvojem situacije, a zatim se vratio u stražnji dio knjižare i pozvao gospođicu Masters na večeru u francuski restoran Pulpat's, gdje se, bez obzira na prohibiciju, uz jelo još uvijek moglo dobiti crno vino. Gospođica Masters je pristala."Vino me tako ugodno uzbuđuje", rekla je.Merlin se u sebi nasmijao dok ju je uspoređivao s Caroline ili, bolje rečeno, dok je nije ni pokušavao uspoređivati. Usporedba je bila nemoguća.E.Gospodin Moonlight Quill je bio tajanstven, egzotičan čovjek istočnjačkog temperamenta, ali i odlučna osoba. Stoga se odlučno posvetio rješavanju problema svojega uništenog dućana. Situacija je zahtijevala da uloži otprilike onoliko novaca koliko vrijedi cijeli dućan - što zbog određenih privatnih razloga nije bio spreman učiniti - ili da mora zatvoriti Moonlight Quill. Postojalo je samo još jedno rješenje. Pretvorio je svoj dućan iz moderne knjižare u antikvarijat. Oštećene knjige ponuđene su za cijenu od 25 do 50 centi; nekada blještav naziv knjižare iznad vrata namjerno je zapušten te je poprimio neopisivo trošnu boju, a kako bi upotpunio scenografiju, vlasnik je kupio dva turbana od otrcane crvene tkanine - jedan za sebe i jedan za svojeg prodavača Merlina Gra-ingera. Štoviše, pustio je svoju kozju bradicu da raste sve dok nije počela nalikovati na rep nekakva očerupanog vrapca, a elegantno odijelo zamijenio je divljenja vrijednim kostimom od sjajne al-paka vune.Zapravo, godinu dana nakon fatalnog posjeta Caroline, jedina stvar koja je u knjižari

izgledala novo bila je gospođica Masters. Gospođica McCracken slijedila je primjer gospodina Moonlighta Quilla i počela se oblačiti nepodnošljivo zapušteno.Zbog osjećaja lojalnosti i potpune bezvoljnosti, i Merlin je195

dopustio da njegova vanjština počne nalikovati zapuštenom vrtu. Prihvatio je crveni turban kao simbol svojega propadanja. Otkad je maturirao na obrtničkoj srednjoj školi u New Yorku, uvijek je bio poznat kao šminker posvećen čistoći odjeće, kose, zuba, pa i obrva, te svjestan važnosti urednog slaganja čarapa u određenu ladicu njegove komode koja se zvala "ladica za čarape".Po njegovu mišljenju, upravo ove kvalitete su mu omogućile da pronađe svoje mjesto među najvećim vrijednostima Moonlight Quilla. Zahvaljujući njima, više nije morao izrađivati "kutije za držanje stvari", kao što su ga praktično podučavali u srednjoj školi, i pronalaziti kupce kojima bi one mogle koristiti - najvjerojatnije grobare. Ipak, kada se Moonlight Quill iz progresivne knjižare pretvorio u antikvarijat, on se odlučio potonuti sa svojim brodom teje ostavljao odjeću razbacanu po sobi, ubacivao čarape u ladicu s košuljama, donjim rubljem, pa čak ih ostavljao i izvan ladica. U njegovoj novostečenoj nemarnosti nije bilo nemoguće da čisto rublje ponovno završi u pranju prije nego što je nošeno, što je uobičajena navika siromašnih samaca. I sve to unatoč tomu što su u to vrijeme njegovi omiljeni časopisi bili ispunjeni člancima osamostaljenih autora protiv nečuvene bezobraštine sirotinje koja je počela kupovati pristojne košulje i kvalitetno meso, te radije ulagala novac u osobni nakit nego u banku uz kamatu od četiri posto.To je zaista bilo neobično i tužno vrijeme za mnoge pristojne i bogobojazne ljude. Prvi put u povijesti republike, gotovo svaki crnac sjeverno od savezne države Georgia mogao je razmijeniti novčanicu od jednog dolara. Ali kako se u to vrijeme cent približavao kupovnoj moći kineskog ubua i kako se pojavljivao tek kao povrat sitniša nakon kupnje voćnog soka, a mogao se koristiti jedino za plaćanje vaganja, ovo možda i nije tako čudno kao što zvuči. Ipak je sve postalo još čudnije kad se Merlin Grainger odlučio na svoj sljedeći korak - rizičnu, gotovo nepromišljenu odluku da zaprosi gospođicu Masters. A još čudnije je bilo što je ona to prihvatila.Do prosidbe je došlo u subotu navečer u restoranu Pulpat's, uz bocu vode od 1,75 dolara razrijeđenu s vin ordinaire12."Vino tako ugodno uzbuđuje, zar ne?" brbljala je gospođica Masters veselo."Da", odgovorio je Merlin odsutno; a zatim, nakon duge, na-12 (franc.) stolno (obično, svakodnevno) vino196"O, RIđA VJEŠTICE!"pete pauze dodao: "Gospođice Masters - Olive - želim ti nešto reći, ako si me voljna saslušati."Slatka nervoza gospođice Masters (koja je znala što slijedi) pojačavala se sve dok joj se nije učinilo kako će uskoro izgorjeti. Ali njezin odgovor "Da, Merline", izgovoren je bez najmanjeg znaka uznemirenosti. Merlin je progutao zrak i nastavio."Ja nisam bogat", rekao je kao da se sprema objaviti nešto jako važno. "Ja uopće nisam bogat."Njihovi su se pogledi sreli i oči su im postale zamišljene, snene i lijepe."Olive", rekao je, "volim te."

"I ja tebe volim, Merline", odgovorila je jednostavno. "Hoćemo li naručiti još vina?""Da", ispalio je, a srce mu je udaralo kao ludo. "Hoćeš reći...""Da nazdravimo našim zarukama", prekinula ga je hrabro. "Neka traju što kraće!""Ne!" gotovo je viknuo spustivši šaku na stol. "Neka traju vječno!""Kako to misliš?""Mislim... o, sad shvaćam. U pravu si. Neka traju kratko." Nasmijao se i dodao, "Moja greška."Nastavili su raspravljati o detaljima uz novu bocu vina."Isprva ćemo morati unajmiti mali stan", rekao je, "i mislim, zapravo znam da postoji jedan takav u kući gdje trenutno živim, s jednom velikom sobom i malom kuhinjom uz mogućnost korištenja kupaonice na istom katu."Ona je veselo pljesnula rukama i on je pomislio kako je uistinu lijepa, to jest kako je lijep gornji dio njezina lica - za dio od nosa naniže to se baš nije moglo reći. Uzbuđeno je nastavila:"A čim si to budemo mogli priuštiti, uzet ćemo neki istinski lijep stan, s liftom i kućepaziteljicom.""A zatim kuću u prirodi i automobil.""Ne mogu zamisliti ništa ljepše. A ti?"Merlin je na trenutak utihnuo. Pomislio je na to kako će morati napustiti svoju sobu na četvrtom katu. No sada to nije bilo važno. U posljednjih godinu i pol dana, zapravo, od dana kad je Caroline posjetila Moonlight Quill, on je više nije viđao. Sljedećih tjedan dana nakon posjeta knjižari svjetla u njezinoj sobi nisu se palila - u dvorištu se širio mrak kao da slijepo napipava put do njegova otvorenog prozora, gdje ju je čekao. Zatim su se svjetla197

konačno pojavila, ali umjesto Caroline i njezinih posjetitelja, pojavila se neka dosadna obitelj - mali čovjek s debelim brkovima i žena punašnih grudi koja je provodila večeri gladeći svoje kukove i premještajući stvari po stanu. Nakon što ih je dva dana promatrao, Merlin je hladno navukao svoj zastor.Ne, Merlin nije mogao zamisliti ništa zabavnije od toga da prolazi kroz život s Olive. Jednog će dana imati kućicu u predgrađu, kućicu obojenu u plavo, tek nešto skromniju od kuća s bijelom fasadom i zelenim krovom. U travi oko kućice bit će razbacane hrđave lopate, slomljena zelena klupa i ljuljačka s nakrivljenim sjedalom. A trava, ljuljačka i cijela kućica, cijeli njegov svijet nalazit će se u zagrljaju Olive, kojoj će se u međuvremenu figura malo popuniti. čuo je njezin glas kako mu se obraća s udaljenosti od dvije dužine žlice:"Znala sam da ćeš mi to predložiti večeras, Merlin. Vidjela sam..."Vidjela je. Ah, odjednom se zapitao što je ona to vidjela. Je li vidjela da je djevojka koja je ušla u društvu trojice muškaraca i sjela za susjedni stol upravo ona Caroline? Ah, je li to vidjela? Je li vidjela kako su muškarci u njezinu društvu pod kaputom imali triput jače napitke od te crvene tinte koju su posluživali u restoranu Pulpats?...Merlin je ostao bez daha, tek je napola čuo nježan monolog Olive, koja je poput uporne pčele isisavala svoj najslađi trenutak. Merlin je slušao kuckanje leda o stijenke čaša i smijeh kojim je četvorka za susjednim stolom reagirala na neku šalu - a taj ga je Carolinein smijeh, koji je tako dobro poznavao, sada uznemirio, uzdignuo i pozivao

njegovo srce k njezinu stolu, i ono se poslušno pokorilo. Mogao ju je jasno vidjeti i činilo mu se kako se u posljednjih godinu i pol dana promijenila, iako tek neznatno. Je li to bilo zbog osvjetljenja, ili su se njezini obrazi zaista neznatno istanjili, a njezine oči postale nešto mutnije i vodenastije nego ranije? No sjaj u njezinoj riđoj kosi još je uvijek bio grimizne boje; njezine usne su još uvijek nagovještavale poljupce, kao i njezin profil koji se na trenutke pojavljivao ispred njegovih očiju kao u ono predvečerje u knjižari kad su tamnocrvenom lusteru promijenili namjenu.Vidjelo se da je popila. Jasno je vidio trostruko crvenilo u njezinim obrazima izazvano mladošću, vinom i skupom šminkom. Uspješno je zabavljala mladog čovjeka s lijeve strane i kru-198"O, RIđA VJEŠTICE!"pnog muškarca koji je sjedio desno od nje, pa čak i starijeg čovjeka na drugoj strani stola, što se na trenutke odražavalo u veselju i nevjerici čovjeka iz jedne druge generacije dok je slušao šale na granici pristojnosti. Merlin je razabrao riječi pjesme koju je povremeno pjevala:"Odmahni na probleme rukom, ne prelazi preko mosta s brigom..."Krupni muškarac je napunio njezinu čašu hladnom svijetlom tekućinom. Nakon nekoliko krugova oko stola i brojnih molećivih pogleda upućenih Caroline, koja se zabavljala ispitivanjem o sočnosti ovog ili onog jela, konobar je uspio zapisati narudžbe i odjurio je prema kuhinji.Olive se obraćala Merlinu:"Onda, kada?" pitala je s blagim razočaranjem u glasu. Postao je svjestan kako je upravo odgovorio niječno na neko njezino pitanje."Oh, uskoro.""Zar te nije briga?"Patetična uznemirenost u njezinu glasu privukla je njegov pogled."čim to bude moguće, draga", odgovorio je iznenađujuće nježno. "Za dva mjeseca - u lipnju.""Tako brzo?" Gotovo je izgubila dah od uzbuđenja."Oh, da, mislim da je najbolje da to obavimo u lipnju. Nema smisla otezati."Olive je počela glumiti zabrinutost kratkoćom roka za pripreme. Ta on nije normalan! Vrag nestrpljivi! E pa baš će mu pokazati da s njom ne može tako brzo. Toliko je navro da nije bila sigurna treba li se uopće udati za njega."Lipanj", ponovio je odlučno.Olive je uzdahnula, nasmiješila se i popila gutljaj kave, podigavši svoj mali prst iznad ostalih u istinski elegantnoj maniri. Merlinu je odjednom palo na pamet da kupi pet prstenova i pokuša ih nabaciti na taj mali prst iz daljine."Ti bokca!" uzviknuo je glasno. Uskoro će na jedan od njezinih prstiju zaista staviti prsten.Njegov pogled je naglo skrenuo udesno. Društvo za susjednim stolom je postalo toliko bučno da ih je šef sale morao zamo-199

liti da se smire. Caroline je započela raspravu s njim, i to glasom koji je bio toliko čist i energičan da se činilo kako će ga svi gosti zapaziti - svi osim Olive Masters, koja je bila

obuzeta svojom novom tajnom."Drago mi je što smo se upoznali", Govorila je Caroline. "Vi ste vjerojatno najzgodniji šef sale u ovoj rupi. Preglasni smo? To nije u redu. Moramo nešto učiniti po tom pitanju. Gerald" - obratila se čovjeku s desne strane - "šef sale kaže da smo preglasni. Moli nas da prestanemo. Što ćemo?""Ššš!" upozorio je Gerald smijući se. "Ššš!" Merlin je čuo kako ispod glasa dodaje: "Uznemirit ćemo kapitaliste. Ovdje trgovci dolaze na lekcije iz francuskog."Caroline je naglo ustala."Gdje su trgovci?" povikala je. "Pokažite mi ih." Na ovo je čitavo društvo, uključujući Caroline, ponovo prasnulo u smijeh. Nakon što im je uputio posljednje očajničko upozorenje, šef sale je nemoćno slegnuo ramenima i povukao se.Kao što svi znaju, Pulpat's uživa reputaciju pristojnog restorana. To nije veselo mjesto u uobičajenom smislu riječi. Ljudi dolaze, piju crno vino, govore možda malo više i malo glasnije nego što je to uobičajeno ispod niskih, zadimljenih stropova, a zatim odlaze kući. Restoran se zatvara točno u devet i trideset; lokalni policajac dobiva naknadu za nadzor, a to je boca vina za njegovu gospodu, žena na garderobi predaje napojnice blagajniku - i nakon toga male okrugle stolove prekriva mrak. Ali ove večeri je goste restorana čekalo uzbuđenje - i to ne bilo kakvo. Djevojka riđe kose protkane grimiznim bljeskom popela se na stol i počela plesati."Sacre nom de Dieu!n Silazite sa stola!" povikao je šef sale. "Prekinite tu muziku!"Ali muzičari su svirali toliko glasno da su se mogli praviti kako nisu čuli njegovu zapovijed; pošto su i sami jednom bili mladi, počeli su svirati glasnije i veselije nego prije, a Caroline je plesala živo i graciozno dok joj je ružičasta, prozirna haljina letjela oko nje, a ruke se živo kretale kroz zadimljeni zrak.Grupa Francuza za obližnjim stolom počela je pljeskati, a ubrzo su se pridružili i ostali gosti - i uskoro je čitav restoran odjekivao pljeskom i vikom; polovica gostiju bila je na nogama i skupila se oko stola, a iza njihovih leđa dotrčao je vlasnik resto-13 (franc.) Za ime Boga! 200"O, RIđA VJEŠTICE!"rana i počeo jedva čujnim krikovima tražiti da predstava smjesta završi."... Merlin!" povikala je Olive, sad već razdražena. "Kakva be-zobraznica! Idemo odavde - smjesta!"Opčinjeni Merlin se slabašno usprotivio rekavši kako nisu platili račun."U redu je. Ostavi pet dolara na stolu. Mrzim tu djevojku. Ne mogu je više gledati." Ustala je i povukla Merlina za ruku.Bespomoćno, onemoćalo, a uz to i sasvim bezvoljno, Merlin je ustao i usporeno krenuo za Olive kroz gužvu koja se približavala vrhuncu i prijetila da se pretvori u divlji i nezaboravni urnebes. Poslušno je uzeo svoj kaput i po stubama isteturao na vlažan travanjski zrak, dok mu je u ušima još uvijek odzvanjao ples onih lakih nogu na stolu i smijeh koji je ispunio čitav lokal. Bez riječi su se uputili prema autobusnoj stanici u Petoj aveniji.Olive ga je tek sljedećeg dana obavijestila kako se predomislila za datum vjenčanja - odlučila je to pomaknuti: bilo bi puno bolje da se vjenčaju prvi svibnja.3.I vjenčali su se, doduše pomalo skromno, pod lusterom stana u kojem je Olive živjela sa svojom majkom. Nakon vjenčanja je uslijedio ushit, a zatim, postupno, umor. Na

Merlina je pala odgovornost da uz njezinih dvadeset dolara plaće zaradi još trideset kako bi imali dovoljno novaca da mogu dobro pojesti i za pristojnu odjeću kojom će to prikriti.Nakon nekoliko tjedana katastrofalnih i gotovo ponižavajućih iskustava s restoranima, odlučili su se pridružiti velikoj vojsci ljudi koji su se hranili u zalogajnicama, pa se Merlin vratio svojem starom običaju kupovanja salate od krumpira, rezane šunke, a ponekad i ekstravagantnim čašćenjem punjenim krumpirima u delikates trgovini Braegdort.Zatim bi krenuo prema kući, ušao u mračan ulaz i popeo se na treći kat klimavim stubištem pokrivenim prastarim, odavno izblijedjelim, tepihom s uzorkom. Hodnik je imao ustajali miris po povrću iz 1880-ih godina, po pasti za poliranje namještaja koja je bila u modi kada se zadrti kalvinist William Jennings Bryan natjecao za predsjedničku fotelju s Williamom McKinleyem, po201

zastorima na kojima se skupilo nekoliko dekagrama prašine, po iznošenim cipelama i nitima tkanine koje su se odavno ugradile u uzorak na tepihu. Ovaj miris bi na svakom katu bio pojačan i začinjen aromama iz kuhinja, a zatim bi između katova ponovno poprimao uobičajeni miris prošlih pokoljenja.Na kraju bi se našao pred vratima svoje sobe, koja bi se nepristojno lako otvorila, a zatim gotovo prezrivo zaškripala uz njegov povik: "Zdravo, draga! Donio sam ti nešto fino."Olive, koja bi se uvijek vraćala kući autobusom kako bi "udahnula malo zraka", obično bi spremala krevete i vješala robu. Na njegov pozdrav došla bi do ulaza i poljubila ga širom otvorenih očiju, dok bi je on držao poput kakvih ljestvi, kao da je neka stvar bez ravnoteže koja bi se bez njegova držanja svalila na pod. Ovo je poljubac koji se pojavljuje tijekom druge godine braka te zauzima mjesto poljupca tek vjenčanog para (koji je u najboljem slučaju u dobroj mjeri odglumljen, kao što tvrde oni koji se u to razumiju, i često preuzet iz ljubavnih filmova).Zatim bi slijedila večera, a nakon toga bi izašli u šetnju do Central Parka, a ponekad i u kino, gdje bi iz filmova učili kako sve na svijetu postoji upravo zbog njih i kako će im se uskoro dogoditi nešto veličanstveno, plemenito i lijepo ako budu strpljivi, poslušni i skromno prihvate što im je ponuđeno.Tri je godine tako izgledao svaki njihov dan. Zatim je u njihove živote ušla prinova: Olive je rodila dijete, a posljedica toga je bila povećana potreba za materijalnim dobrima. Nešto više od dva tjedna poslije rođenja djeteta, nakon sat vremena nervoznih priprema pred ogledalom, ušao je u ured gospodina Moonlighta Quilla i zatražio poveću povišicu."Radim ovdje već deset godina", rekao je; "od devetnaeste godine. Uvijek sam se trudio raditi što bolje mogu."Gospodin Moonlight Quill je rekao kako će razmisliti o tome. Sljedećeg jutra je objavio, na Merlinovo oduševljenje, da će povući dugo planirani potez - prestat će aktivno raditi u knjižari i ograničit će se tek na povremene posjete, dok će vođenje posla ostaviti Merlinu uz plaću od pedeset dolara i desetpostotni udio u knjižari. Kad je starac završio, Merlinovi obrazi su zasjali, a oči su mu bile pune suza. Zgrabio je ruku svojeg poslodavca i grubo je pretresao, ponavljajući:"To je vrlo lijepo od vas, gospodine. To je vrlo slijepo. To je vrlo, vrlo lijepo od vas."202"O, RIđA VJEŠTICE!"

I tako, nakon deset godina predanog rada u knjižari, konačno je bio nagrađen. Prisjećajući se prošlosti, više nije gledao na svoje napredovanje kao na neko neizdrživo, a u najboljem slučaju tek sivo, desetljeće ispunjeno brigom i posrnulim oduševljenjem te izgubljenim snovima, na te godine tijekom kojih je mjesečina na dvorištu gubila sjaj, a mladost blijedjela s Oliveina lica, već kao na častan i slavan put preko prepreka koje je odlučno svladavao neslomljivom snagom volje. Naivno samozavaravanje koje ga je spašavalo od očaja sada se činilo poput čvrste odlučnosti. Pet ili šest puta je razmišljao o tome da napusti Moonlight Quill i raširi krila, ali je odustao radi čiste malodušnosti. Zanimljivo - sada je bio uvjeren kako su to bili trenuci u kojima je iskazao golemu upornost i "odlučnost" da uspije na svojem radnom mjestu.Bilo kako bilo, nemojmo zamjeriti Merlinu radi ove blistave iluzije. Uspio je. U tridesetoj godini je došao na važan položaj. Te je večeri napustio knjižaru izvrsno raspoložen i potrošio posljednji novčić na najbogatiju gozbu koju je mogao kupiti u Braegdor-tu te oteturao kući sa sjajnim novostima i četiri goleme papirnate vrećice. To što je Olive bilo previše zlo da bi jela, što se on blago otrovao nakon neravnopravne borbe s četiri punjene rajčice i što je većina hrane sljedećeg dana propala u otopljenom frižideru, sve to nije narušilo slavlje. Prvi put nakon vjenčanja, Merlin Grainger je osjećao kako je život lijep.Novorođenom dječaku su dali ime Arthur i život je postao dostojanstven, smislen i s ciljem. Merlin i Olive pomirili su se sa sporednim mjestom u svom svijetu; ali ono što su izgubili od svoje osobnosti, nadoknadili su nekom vrstom primitivna ponosa. Od kućice u prirodi ipak nije bilo ništa, ali vrijeme provedeno u pansionu u Asbury Parku svakog ljeta nadoknadilo je taj propust; tijekom Merlinova dvotjednog godišnjeg odmora, ovaj bi se izlet pretvorio u posebno veseli praznik - pogotovo kad bi dijete zaspalo u prostranoj sobi koja je gledala na more, a Merlin bi s Olive hodao kroz masu šetača i pušio cigaru nastojeći stvoriti dojam kao da zarađuje barem dvadeset tisuća dolara godišnje.Bio je pomalo zabrinut usporavanjem radnog dana i ubrzavanjem prolaska godina; Merlin je navršio trideset jednu godinu, zatim trideset dvije - a onda je odjednom došao u godine kada vrijeme odnosi gotovo sve tragove mladosti: navršio je trideset pet godina. I jednoga dana, na Petoj aveniji, ugledao je Caroline.Bila je nedjelja, sunčano uskršnje jutro ukrašeno cvijećem, i203: Priče iz dobaiazzaavenija je bila ispunjena ljiljanima, kostimima i veselim šarenim vrpcama. U dvanaest sati su velike crkve počele puštati ljude na ulicu - Katedrala svetog Šimuna, Katedrala svete Hilde i Katedrala dvanaest apostola otvorile su svoja vrata poput širokih usta i iz njih se izlila rijeka nasmijanih ljudi koji su se međusobno pozdravljali, šetali i čavrljali ili mahali kiticama bijelog cvijeća prema svojim šoferima.Ispred Katedrale dvanaest apostola stajala su dvanaestorica župnika i obavljala tradicionalni obred darivanja uskršnjih jaja mladim ljudima koji su se spremali za svoj prvi samostalni izlazak. Oko njih je razdragano plesala masa čudesno čiste djece bogatih roditelja, uobičajeno slatke i kovrčave, blještave poput malih dragulja na majčinim rukama. Da li vas to potiče da pomislite i na djecu siromašnih roditelja? Ah, ali ta djeca bogatih... čista, mirisna, s tenom tipičnim za ovu zemlju i, prije svega, s nježnim i tihim glasovima...Mali Arthur je navršio pet godina i bio je tipično dijete srednje klase. Nije se ničim

isticao, imao je nos koji je nepopravljivo narušio začetak mogućega grčkog profila, čvrsto se držao za toplu, vlažnu majčinu ruku i uz oca na drugoj strani hodao kroz gomilu koja se razilazila po kućama. U 53. ulici, gdje su se nalazile dvije crkve, vladala je najveća i najsvečanija gužva. Njihovo napredovanje je toliko usporeno da čak ni mali Arthur nije imao problema u održavanju tempa. Tada je Merlin opazio kabriolet tamnocrvene boje s lijepim posrebrenim detaljima kako polako klizi uz pločnik i napokon se zaustavlja. U njemu je sjedila Caroline.Bila je odjevena u crnu, usku haljinu ukrašenu ljubičastim uzorkom, s nizom orhideja oko struka. Merlin se trgnuo i pratio je preplašenim pogledom. Za svih osam godina svojega braka sve do danas nijednom nije sreo tu djevojku. No ona više nije bila djevojka. Bila je vitka kao i uvijek - ili možda ne sasvim, jer je ona dječja oholost nestala zajedno s crvenilom njezinih obraza. Ali svejedno je bila lijepa; sada je izgledala dostojanstveno, s čarobnim licem dvadesetdevetogodišnje djevojke; sjedila je u automobilu toliko elegantno i suzdržano da mu je zastao dah.Odjednom se nasmijala onim istim osmijehom, jarkim poput praznika i ukrasnog cvijeća, nježnijim nego ikad - a opet bez nekadašnjeg blještavila i obećanja što ga je prije devet godina nosio onaj prvi osmijeh u knjižari. Njezin osmijeh sada nije bio toliko vedar, već pomalo razočaran i tužan.204'(), RIđA VJEŠTICE!"Ali još uvijek je bio dovoljno nježan i veseo da privuče dvojicu mladića u odijelima koji su požurili prema automobilu i skinuli svoje visoke šešire s kose svjetlucave od učvršćivača; hitro su prišli do vrata automobila, naklonili se i njezine su ruke nemarno dotaknule njihove sive rukavice. Dvojcu se ubrzo pridružio još jedan mladić, zatim još dvojica, sve dok se oko automobila nije stvorila sve veća i veća gomila. Merlin je čuo mladića pokraj sebe kako govori svom lijepom prijatelju:"Molim te, ispričaj me na trenutak, jednostavno moram pozdraviti nekoga. Ti nastavi. Stići ću te."Nisu prošle ni tri minute, a svaki centimetar automobila -sprijeda, straga i uz vrata - bio je okružen muškarcima koji su pokušavali smisliti dovoljno pametne rečenice da privuku pažnju Caroline. Na Merlinovu sreću, nešto je u tom trenutku trebalo popraviti na odjeći malog Arthura i Olive ga je odvela ustranu radi toga, pa je Merlin sada mogao nesmetano promatrati gužvu na cesti.Gomila je i dalje rasla. Oko automobila se stvorio krug, a oko njega još dva. U sredini, poput orhideje usred crnog buketa, Caroline je sjedila u svojem opkoljenom automobilu, klimajući glavom, izvikujući pozdrave i smijući se toliko veselo da je privukla novu skupinu muškaraca koji su napustili svoje supruge i pratilje te krenuli prema njoj.Ionako povelika gomila i nadalje je rasla zbog pristizanja novih radoznalaca; muškarci svih uzrasta koji gotovo sigurno nisu poznavali Caroline prilazili su i gubili se u krugu sve većeg promjera, sve dok se dama u crnom nije našla u sredini golemog improviziranog gledališta.Svuda oko nje su bila lica - obrijana, brkata, stara, mlada, bezvremenska, a pojavila bi se i pokoja žena. Masa se brzo širila prema pločniku na drugoj strani ulice, a kad je Katedrala svetog Antuna iza ugla ispustila svoje posjetitelje, gomila se natisnula uz žičanu ogradu imanja nekog milijunaša. Motori koji su jurili po aveniji morali su se zaustaviti i u trenutku su se nagomilali i zablokirali; autobusi su poput kornjača na cesti uronili u

masu, dok su njihovi putnici radoznalim i uzbuđenim pogledima tražili središte gomile koje se u tom trenutku teško moglo razabrati.Gužva je narasla do nevjerojatnih razmjera. Nijedna utakmica američkog nogometa između Yalea i Princetona, nijedna utakmica nacionalne bejzbol lige ne bi se mogla usporediti s205F, SCOTT FITZGERALD: Priče iz dobaovom navalom ljudi koji su govorili, buljili, smijali se i trubili oko dame u crnom. Bilo je to nevjerojatno; bilo je strašno. Pet stotina metara niz ulicu, zabrinuti policajac je zvao svoju stanicu; neki preplašeni građanin je na tom istom uglu ulice razbio staklo na telefonu za vezu s vatrogascima te uspaničeno tražio da se pošalju sva vatrogasna kola u gradu; u jednom stanu na visokom katu susjedne zgrade, neka histerična stara domaćica zvala je odjel za prohibiciju, odjel za borbu protiv boljševizma i rodilište bolnice Bellevue.Buka je postajala sve glasnija. Stigla su prva vatrogasna kola, ispunjavajući nedjeljni zrak dimom, zvonjavom i metalnim odje-kivanjem megafona zbog visokih okolnih zidova. Pretpostavljajući da se dogodilo neko veliko zlo, dva uznemirena svećenika naložila su da se smjesta održe posebne mise i počeli su zvoniti s tornjeva Katedrala svete Hilde i svetog Antuna, čemu se ubrzo ljubomorno pridružila zvonjava Katedrale svetog Šimuna i Katedrale dvanaest apostola. Zvukovi pomutnje dopirali su sve do rijeka Hudson i East River, gdje su trajekti, tegljači i parobrodi zatulili svojim sirenama čiji se sjetni zvuk naizmjenično širio preko čitavoga grada, od Avenije Riverside Drive do sivih dokova četvrti Lower East Side...Dama u crnom i ljubičastom sjedila je u svojem automobilu i ugodno čavrljala čas s jednim, čas s drugim sretnikom iz grupe najbližih muškaraca. Nakon nekog vremena pogledala je oko sebe s izrazom sve veće dosade.Zijevnula je i upitala najbližeg muškarca bi li joj mogao donijeti čašu vode. Muškarac se s nelagodom ispričao. Nije mogao pomaknuti ni ruke ni noge. Ne bi se mogao ni počešati iza uha...U trenutku kad se zrakom pronio prvi zvuk sirena s rijeke, Olive je pričvrstila posljednju pribadaču na hlačama malog Arthura i podigla pogled. Merlin je primijetio kako se trgnula i postupno skamenila poput svježe žbuke, a zatim ispustila uzdah iznenađenja i prezira."Ta žena", zavapila je odjednom. "Uh!"Pogledala je Merlina nekako prijekorno i tužno, te bez ijedne riječi zgrabila malog Arthura jednom rukom, svojega supruga drugom i bijesno protrčala kroz gomilu, krivudajući i udarajući u ljude. Nekim čudom ljudi bi se sklanjali pred njom; nekim čudom nije izgubila ni sina ni supruga; nekim čudom uspjela se probiti i izroniti iz gužve dva bloka niže, izudarana i zgužvana, te bez us-206(). RIđA VJEŠTICE!"poravanja jurnuti u sporednu ulicu. Usporila je tek kada je buka ostala daleko iza njih, i mali je Arthur uspio stati na obje noge."I to u nedjelju! Zar se nije dovoljno osramotila?" To je bio njezin jedini komentar. Uputila ga je Arthuru, a činilo se kao da i ostatak svojih primjedbi toga dana upućuje svojem sinu. Iz nekog nejasnog razloga za čitavo vrijeme ove avanture nijednom nije

pogledala svojega supruga.4.Godine između trideset pete i šezdeset pete ravnodušnom umu nalikuju na neobjašnjiv, začudan vrtuljak. Istina, na njemu se još vrte tromi i sipljivi konji, njihove nekoć pastelne boje polako prelaze u tmurnu sivu i smeđu, a njegova vrtnja je i sada zbunjujuća i nepodnošljivo vrtoglava, nimalo nalik vrtuljcima iz djetinjstva ili tinejdžerske dobi; i sasvim različita od onih usmjerenih, uzbudljivih uspona i padova u mladosti. Većina muškaraca i žena tijekom tih trideset godina postupno se povlači iz života, napušta onu davnu bojišnicu s brojnim zaklonima bezbrojnih zabava i ostalih mladenačkih interesa. Broj tih zaklona smanjuje se kada one brojne ambicije svedemo samo na jednu, a i brojne interese tek na jedan, brojne prijatelje samo na nekolicinu prema kojima ne osjećamo ništa; na kraju završavamo u jednom osamljenom, napuštenom zaklonu koji ne zaklanja ni od čega, gdje zastrašujuće zviždanje granata postaje sve nečujnije dok sjedimo onako preplašeni i umorni u očekivanju smrti.S četrdeset godina Merlin nije izgledao puno drukčije nego s trideset pet; nešto veći trbuh, ponešto sijedih vlasi pokraj ušiju, nešto usporeniji hod. S četrdeset pet se tek neznatno promijenio, ako se izuzme nešto slabiji sluh na lijevom uhu. Ali nakon pedeset pete godine proces je počeo nalikovati na ubrzanu kemijsku reakciju. Njegova obitelj ga je svake godine sve više smatrala starcem - a supruga ga je često nazivala i senilnim. U međuvremenu je knjižara u potpunosti prešla u njegovo vlasništvo. Tajanstveni gospodin Moonlight Quill i njegova supruga su preminuli prije pet godina te je Quill prepisao čitavu zalihu knjiga i knjižaru Merlinu, koji je nastavio provoditi dane u njoj. Sada je poznavao gotovo sve tekstove napisane ljudskom rukom za proteklih tri tisuće godina i postao je katalog u ljudskom obličju, autoritet207F. SCOTT FITZG f ' * '. I >: Priče iz dol .'./aza tiskanje i uvezivanje enciklopedija i knjiga, pouzdan izvor podataka o tisućama autora, pa i takvima koje nije nikada čitao ni razumio.U šezdeset petoj godini zamjetno je onemoćao. Poprimio je melankolične navike starih ljudi toliko često opisivane u tradicionalnim viktorijanskim komedijama. Trošio je jako puno vremena na traženje zametnutih naočala. Nervirao je svoju suprugu, a zauzvrat je ona nervirala njega. Za obiteljskim stolom bi tri ili četiri puta godišnje pričao iste šale i davao svom sinu neobične i neprimjenjive životne savjete. Mentalno i fizički bio je toliko drukčiji od dvadesetpetogodišnjeg Merlina Graingera da se činilo nevjerojatnim da je to ista osoba.I dalje je radio u knjižari s mladim pomoćnikom kojega je, naravno, smatrao vrlo lijenim, i s novom mladom službenicom gospođicom Gaffney. Gospođica McCracken, ostarjela i odbačena poput njega, još uvijek je vodila račune. Mladi Arthur se zaposlio na Wall Streetu i prodavao obveznice, što su tih dana činili i svi ostali mladi ljudi. Sve je bilo kako treba. Stari Merlin je izvlačio preostalu čaroliju iz svojih knjiga, a mladi kralj Arthur je svoje mjesto našao u kovačnici novca.Jednoga popodneva u četiri sata, kad je u svojim mekanim papučama bešumno kliznuo iz ureda u knjižaru vođen novom navikom koje se pomalo sramio - špijuniranjem svojeg mladog pomoćnika - napregnuo je umorne oči i kroz prozor pogledao na ulicu. Velika, upadljiva, impresivna limuzina zaustavila se uz pločnik. Nakon što je izašao i neko vrijeme razgovarao s putnicima u limuzini, šofer je uznemireno krenuo prema ulazu

knjižare. Otvorio je vrata, zakoračio unutra, nesigurno pogledao starca pod turbanom i obratio mu se dubokim, tmurnim glasom, koji je zvučao kao da dolazi iz magle."Prodajete li... adicije?"Merlin je klimnuo glavom."Knjige o matematici su straga."Šofer je skinuo kapu i počešao se po kratkoj, raščupanoj kosi."Ma, ne. Zapravo, tražim jednu priču o detektivima." Pokazao je palcem unatrag prema limuzini. "Ona ju je vidjela u novinama. Prvu adiciju."Merlin se zainteresirao. Moglo se raditi o dobroj zaradi."Ah, edicije. Da, reklamirali smo neka izdanja, ali... ne detek-208"O, RIđA VJEŠTICE!tivske romane, barem mi se čini. Koji naslov je u pitanju?" "Zaboravio sam. Nešto o zločinu.""Nešto o zločinu. Imam... imam Zločini obitelji Borgia - u kožnatom uvezu, izdano u Londonu 1769. godine, prekrasno očuv...""Nee", prekinuo ga je šofer, "ovo je o nekom tipu koji je počinio zločin. U novinama je vidjela da imate tu knjigu." Merlin mu je naveo nekoliko mogućih naslova, a vozač ih je prezrivo odbio, poput velikog znalca."Silver Bones", izjavio je iznenada nakon kratke pauze."Što?" upitao je Merlin misleći da se primjedba odnosi na njega."Silver Bones. Tako se zove zločinac u romanu." "Silver Bones?""Silver Bones. Možda je nekakav Indijanac."Merlin je gladio svoje čekinjaste obraze. "Molim vas, gospodine", nastavio je potencijalni kupac, "razmislite i riješite me muke. Gospođa poludi ako sve ne ispadne po njenom."Ali Merlinov pokušaj da se sjeti bilo čega što ima veze s imenom Silver Bones bio je jednako neuspio kao i uslužna potraga po policama te se pet minuta kasnije vrlo nesretni vozač vratio do gazdarice. Merlin je kroz staklo mogao vidjeti znakove gromoglasne svađe koja se odvijala u unutrašnjosti limuzine. Šofer je uznemireno gestikulirao kako je nevin, što očigledno nije imalo efekta, jer mu je lice kad se vratio na vozačko sjedalo bilo prilično namrgođeno.Zatim su se otvorila vrata limuzine i kroz njih je izašao blijed i vitak mladić od otprilike dvadeset godina, odjeven po posljednjoj modi, s lakim štapom u ruci. Ušao je u knjižaru, prošao pokraj Merlina, izvukao cigaretu iz džepa i zapalio. Merlin mu je prišao."Mogu li vam pomoći, gospodine?""Prijatelju", reče mladić hladno, "možeš napraviti nekoliko stvari; prvo, možeš me ostaviti na miru da popušim svoju cigaretu daleko od očiju te gospođe u limuzini koja je, usput budi rečeno, moja baka. Ako me vidi da pušim prije svoje punoljetnosti, ostat ću bez pet tisuća dolara. Drugo, možeš potražiti prvo izdanje romana Zločin Sylvestera Bonnarda koje si reklamirao u novinama prije tjedan dana. Moja baka ga želi kupiti."To je, dakle, ta priča o detektivima! Nešto o zločinu! Silver209

Bones! Sve je bilo jasno. Uz slabašan oholi osmijeh, kao da želi reći kako bi uživao u ovoj zabludi da je u životu navikao uživati u bilo čemu, Merlin se odgegao u stražnji dio knjižare, gdje je držao vrijedna izdanja, pa tako i tu svoju posljednju investiciju koju je

izveo uz zanemarive troškove prilikom prodaje jedne velike kolekcije.Kada se vratio s knjigom, mladić je s velikim zadovoljstvom ispuhavao dim cigarete."Bože moj", rekao je, "čitav dan me toliko gnjavi sa svojim idiotskim poslovima da mi je ovo prvi dim u posljednjih šest sati. Na što je došao ovaj svijet, pitam ja tebe, kada jedna starica ograničava čovjeku uživanje u sitnim grijesima. A ja baš ne volim kada me ograničavaju. Daj da vidimo tu knjigu."Merlin mu je pažljivo dodao knjigu i mladić ju je otvorio naglim pokretom, što je uznemirilo vlasnika knjižare, a zatim je prolistao."Nema slika, ha?" prokomentirao je. "Dobro, stari, koliko to vrijedi? Da čujemo! Mi smo voljni ponuditi fer cijenu, iako meni osobno nije jasno radi čega.""Stotinu dolara", reče Merlin namrštena lica.Mladić zaprepašteno zazviždi."Huh! Ma daj. Ne razgovaraš s farmerima. Ja sam gradsko dijete, a moja baka je gradska žena, iako priznajem da bi trebalo uvesti dodatni porez za njezino održavanje. Dat ćemo ti dvadeset pet dolara, a i to je više nego dovoljno. Na našem tavanu, među mojim starim igračkama, imamo knjige koje su napisane prije nego što se ovaj autor rodio."Merlin se potpuno ukočio od zaprepaštenja."Baka ti je dala dvadeset pet dolara za ovu knjigu?""Ne. Dala mi je pedeset, ali očekuje povrat novca. Poznajem ja nju.""Reci joj", izjavi Merlin ponosno, "da je propustila dobar posao.""Dat ću ti četrdeset", nagovarao ga je mladić. "Hajde... budi razuman, nemojmo ovo otezati..."Merlin je gurnuo dragocjenu knjigu pod ruku i spremao se daje vrati u posebnu ladicu u svojem uredu, kada ih je nešto naglo prekinulo. Ulazna vrata se nisu otvorila - ona su odletjela na stranu s nevjerojatnom teatralnošću i propustila kraljevsku figuru u tamnoj svili i krznu koja se brzo kretala prema njemu. Gradskom210O, RIđA VJEŠTICE!djetetu je cigareta ispala iz ruke i nesvjesno je ispalio "kvragu!", ali Merlin je bio taj na kojega je dolazak ove osobe imao zapanjujući efekt - toliko snažan da mu je najvrednija knjiga u njegovu dućanu ispala iz ruke i pridružila se cigareti na podu. Pred njim je stajala Caroline.Bila je starica - dobro držeća, neobično lijepa, neobično uspravnog držanja, ali ipak starica. Kosa joj je bila nježne, lijepe bijele boje, savršeno uređena i ukrašena ukosnicama s dragim kamenjem; njezino lice, blago našminkano kako i priliči jednoj dami, pokazivalo je mrežu bora na rubovima očiju, a dvije dublje crte povezivale su joj nos s uglovima usana. Oči su joj bile mutne, zločeste i bijesne.Ali to je bez sumnje bila Caroline: iako oronulo, bilo je to njezino lice; iako slabo i ukočeno, bilo je to njezino tijelo; bio je to i njezin karakter, obogaćen uzvišenim prezirom i zavidnim samopouzdanjem; a prije svega, bio je to njezin glas, izlomljen i drhtav, ali još uvijek dovoljno snažan da natjera šofera na razmišljanje o karijeri vozača smetlarskog kamiona i da zbog njega gradskoj unučadi ispadaju cigarete iz ruku.Stajala je pred njima bijesno dišući. Pogled joj je pao na cigaretu na podu."Što je to?" uzviknula je. Ovo nije bilo pitanje, već kombinacija sumnje, optužbe, potvrde i osude. Na trenutak se zamislila. "Ustani!" zapovjedila je unuku. "Ustani i ispuši taj nikotin iz pluća!"

Mladić ju je prestrašeno promatrao. "Ispuhuj!" viknula je.On je slabašno napućio usne i ispuhnuo zrak. "Ispuhuj!" ponovila je još grublje.Ponovno je besmisleno i smiješno pokušao ispuhnuti dim."Jesi li svjestan", nastavila je oštro, "da si se odrekao pet tisuća dolara u pet minuta?"Merlin je očekivao kako će mladić pasti na koljena i prekli-njati, ali njegovo dostojanstvo mu je naložilo da ostane stajati. Ponovno je puhnuo u zrak, djelomično iz nervoze, a djelomično u slabašnoj nadi da će se time iskupiti."Magarac!" viknula je Caroline. "Neka se to ponovi još samo jednom i s tvojim studiranjem je gotovo - tražit ćeš posao."Ova prijetnja ostavila je takav dojam na mladića da je postao još bljeđi nego inače. Ali Caroline nije završila.211 Priče iz dob"Misliš da ne znam što ti i tvoja braća, uključujući i tvojega blesavog oca, mislite o meni? E, pa znam. Vi mislite da sam senilna. Mislite da sam slaba. Nisam!" Udarila se šakom po grudima kao da želi pokazati čvrstoću svojih mišića i zglobova. "I kada me jednog dana položite u neki sanduk, imat ću više mozga u glavi nego što ste svi vi zajedno imali pri rođenju.""Ali bako...""Tišina. Ti, čačkalice jedna mršava. Da nije mojeg novca, vjerojatno bi šišao po stanovima u Bronxu. Da ti vidim ruke. Uh! Ruke frizera... ti bi htio nadmudriti mene, pred kojom su pokleknula tri grofa i pravi pravcati knez, a da ne govorimo o petorici papskih namjesnika koji su jurcali za mnom od Rima do New Yorka." Zastala je da uzme dah. "Ustani! Ispuhuj!"Mladić je poslušno puhao. U tom trenutku su se otvorila vrata i jedan uzbuđeni gospodin srednjih godina, u kaputu i šeširu ukrašenom krznom, te s brkovima i bradom nalik tom krznu, ušao je u knjižaru i brzo prišao Caroline."Konačno sam vas našao", zavapio je. "Tražio sam vas po čitavom gradu. Zvao sam vas kući i vaša tajnica mi je rekla da ste vjerojatno otišli u knjižaru Moonlight..."Caroline se nervozno okrenula prema njemu."Zar vas ja plaćam da bih slušala vaše priče?" ispalila je. "Jeste li vi moj čuvar ili moj broker?""Vaš broker", priznao je čovjek u krznu pomalo skrušeno. "Oprostite. Došao sam radi dionica one fonografske firme. Mogu ih prodati po sto pet dolara.""Onda učinite tako.""Dobro. Htio sam samo...""Prodajte. Razgovaram s unukom.""Dobro. Ja...""Doviđenja.""Doviđenja, gospođo." čovjek u krznu se lagano naklonio i pomalo smeteno požurio iz knjižare."Što se tebe tiče", rekla je Caroline obrativši se svojem unuku, "ne miči se odavde i da nisi pisnuo."Okrenula se Merlinu i neprijateljski ga odmjerila od glave do pete. Zatim se nasmijala, a i on je učinio isto. Sljedećeg trenutka oboje su prasnuli u spontani, starački smijeh. Uhvatila ga je za ruku i odvukla na drugi kraj dućana. Tamo su zastali, pogledali se i

prepustili se još jednom, nešto dužem, napadaju staračkog212O, RIđA VJEŠTICE!"veselja."Ovo je jedini način", rekla je s primjesom zlobnog trijumfa. "Jedina stvar koja veseli stare ljude kao što sam jaje osjećaj da još uvijek mogu natjerati druge da skaču oko mene. Biti stara i bogata, te imati siromašne nasljednike, gotovo je jednako zabavno kao biti mlada i lijepa, te imati ružne sestre.""Oh, da", nasmijao se Merlin. "Znam. Zavidim ti na tome."Ona je zatreptala i klimnula glavom."Prije četrdeset godina, kada sam posljednji put bila ovdje", rekla je, "ti si bio mlad i spreman na zabavu." "Da", priznao je."Vjerojatno si dobro zapamtio taj dan." "Pamtim ga čitav život", rekao je. "Mislio sam - isprva sam mislio da si prava osoba - hoću reći, ljudsko biće." Ona se nasmijala."Mnogi muškarci su smatrali da u meni nema ničeg ljudskog .""Ali sada", nastavio je Merlin uzbuđeno, "sada razumijem. Nama starim ljudima je dano da razumijemo - nakon što više ništa nije važno. Sada razumijem da si one večeri na stolu predstavljala tek odraz moje romantične žudnje za divnom i divljom ženom."Njezine stare oči izgledale su daleke, njezin glas je bio tek odjek zaboravljenog sna."Kako sam samo plesala te večeri! Sjećam se.""Bila si pravo iskušenje. Olive je zatvarala svoj zagrljaj oko mene, a ti si me svojim ponašanjem upozoravala da ostanem slobodan i zadržim dozu mladosti i bezbrižnosti. Ali bilo je prekasno.""Vrlo si star", rekla je zagonetno. "Nisam to dosada primijetila...""Nisam zaboravio ni što si mi napravila kada sam imao trideset pet godina. Uzdrmala si me onim prometnim kolapsom. Bilo je to veličanstveno. Ta ljepota i snaga kojima si zračila! čak i moja supruga te primijetila i prestrašila se. Tjednima nakon toga htio sam se noću išuljati iz kuće, odbaciti svu životnu neprirodnost, te poživjeti uz muziku i koktele, uz djevojku s kojom bih se osjećao mladim. Ali više nisam znao kako.""A sada si tako star."Odmaknula se od njega sa zaprepaštenjem na licu.213:"Da, odlazi!" rekao je. "I ti si ostarjela; duh slabi zajedno s tijelom. Zar si došla ovamo da bi mi rekla ono što bih najradije zaboravio: da je biti star i siromašan gore nego biti star i bogat; da me podsjetiš kako mi moj sin ima više prava predbacivati nego tebi tvoj?""Daj mi knjigu", zapovjedila je grubo. "Požuri, starce!"Merlin ju je još jednom pogledao, a zatim mirno poslušao. Podigao je knjigu i predao je Caroline, odmahnuvši glavom kada mu je pružila novčanicu."čemu ta farsa? Jednom sam čitavu ovu knjižaru uništio radi tebe.""Istina", rekla je bijesno, "i drago mi je zbog toga. Možda je ono što se dogodilo toga dana uništilo i mene"Pogledala ga pomalo prezirno, s nevjesto prikrivenom nelagodom te grubo pozvala svojega mondenog unuka i krenula prema vratima.Zatim je nestala iz njegove knjižare i iz njegova života. Vrata su se zatvorila. Okrenuo se, uzdahnuo i u tmurnom raspoloženju krenuo prema staklu iza kojeg su se nalazili

požutjeli stari računi i ostarjela, naborana gospođica Mcčracken.Merlin je promatrao njezino suho, izborano lice i osjećao neko neobično sažaljenje. Ona je u svojem životu imala puno manje od njega. Nije bilo nikakvog buntovnog, romantičnog duha koji bi se pojavio nepozvan i u nekim nezaboravnim trenucima učinio njezin život ispunjenim i uzvišenim.Gospođica McCracken je podigla pogled i obratila se Mer-linu:"Još uvijek je vatrena, zar ne?"Merlin se trgnuo."Tko?""Stara Alicia Dare. Naravno, sada je udata za gospodina Tho-masa Allerdycea. Već trideset godina.""Što? Ne razumijem." Merlin je raširio oči i naglo se spustio u svoju stolicu."Ma dajte, gospodine Grainger, nemojte mi reći da ste je zaboravili, pa ona je desetak godina bila najpoznatija osoba u New Yorku. Tijekom brakorazvodne parnice s Throckmortonom privukla je toliko pažnje na Petoj aveniji da je došlo do prometnog kolapsa. Zar niste čitali o tome u novinama?""Nikada nisam čitao novine." U njegovu staračkom mozgu214O, RIđA VJEŠTICE!je brujalo."Sigurno niste zaboravili onaj dan kad je ušla ovdje i uništila dućan. Samo da znate, toga dana sam skoro zamolila gospodina Quilla da mi isplati plaću i da odem.""Hoćete reći da ste... da ste je vidjeli?""Vidjela! Kako je ne bih vidjela uz onoliku buku. Gospodinu Quillu se to nije nimalo svidjelo, ali naravno da nije smio ništa reći. Bio je lud za njom i mogla ga je vrtjeti oko malog prsta. Kad bi joj se usprotivio, ona bi zaprijetila da će sve reći njegovoj ženi. Tako mu i treba kad je dopustio da mu ta spletkarica zavrti glavom! Naravno da nije bio dovoljno bogat za nju, iako je tih dana posao u knjižari išao dobro.""Ali kad sam je vidio..." zamucao je Merlin, "to jest, kad mi se učinilo da sam je vidio, ona je živjela sa svojom majkom.""Vraga!" reče gospođica Miss McCracken prezirno. "S njom je živjela žena koju je zvala 'teta, koja joj je bila u rodu kao i ja. Oh, bila je zločesta, ali pametna. Odmah nakon rastave od Throck-mortona udala se za Thomasa Allerdycea i tako se osigurala za čitav život.""Tko je ona?" zavapio je Merlin. "Zaboga, je li ona... vješti-ca?"Zašto? Ona je Alicia Dare, plesačica. Tih dana niste mogli otvoriti novine bez njezine slike."Merlin je sjedio vrlo mirno, mozak mu je odjednom postao umoran i usporen. Sada je zaista bio star, toliko star da mu je bilo nemoguće zamisliti kako je ikada bio mlad, toliko star da je iz svijeta oko njega nestala sva privlačnost, koja se nije prenijela na lica djece i ustaljenu udobnost topline i života, već je potpuno nestala iz dometa sjećanja i njegovih osjećaja. Nikada više neće se nasmijati; nikada više neće sjediti i sanjariti do kasno navečer dok proljetni povjetarac donosi krikove djece do njegova prozora i pretvara ih u uspomene o prijateljima iz djetinjstva koji ga zovu na igru prije nego što padne mrak.

Bio je prestar i za uspomene.Te večeri je sjedio za stolom sa svojom suprugom i sinom koji su s njime besadržajno provodili vrijeme. Olive je rekla:"Nemoj sjediti kao mrtvo puhalo. Reci nešto.""Pusti ga da sjedi", promrmljao je Arthur. "inače će nam ispričati priču koju smo čuli već stotinu puta."Merlin se u devet sati vrlo tiho popeo na kat. Kada je ušao u sobu i čvrsto zatvorio vrata, na trenutak je zastao pokraj njih215:i osjetio kako mu se tresu i ruke i noge. Sada je shvatio kako je oduvijek bio budala. "O, riđa vještice!"Ali bilo je prekasno. Odupro se prevelikom broju iskušenja i time razljutio proviđenje. Sada mu nije preostajalo ništa osim života na nebu, gdje će sresti samo one koji su poput njega potratili život na zemlji.216:3. dioffWfl\ DJIL1izvnri i\iTfüorinfOSTACI SREćEosma sfitftAko prelistate arhive starih časopisa s početka dvadesetog stoljeća, između priča Richarda Hardinga Davisa i Franka Norri-sa, kao i drugih odavno preminulih pisaca, pronaći ćete djela izvjesnog Jeffreva Curtaina: jedan ili dva romana i možda trideset ili četrdeset kratkih priča. Ako bi vam se učinile zanimljivima, mogli biste ih pratiti do otprilike 1908., kad se odjednom prestaju pojavljivati.Kad biste ih sve pročitali, zasigurno ih ne biste smatrali re-mek-djelima - to su bile podnošljive, zabavne priče, danas malo zastarjele, ali, nedvojbeno, pogodne da u ono vrijeme skrate po-lusatno čekanje u nekoj zubarskoj ordinaciji. Njihov autor je bio pametan čovjek, talentiran, rječit, vjerojatno mlad. U njegovim djelima ne biste pronašli ništa što bi vas posebno nadahnulo -humor, osjećaj neizbježne sudbine ili nagovještaj tragedije.Nakon što biste pročitali neko od njegovih djela, zijevnuli biste i vratili časopis natrag na policu, a ako bi se kojim slučajem pritom zatekli u kakvoj biblioteci, vjerojatno biste iz dosade zavirili u neke novine iz tog vremena i provjerili jesu li Japanezeri zauzeli Port Arthur. No ako biste slučajno odabrali određeni primjerak novina i otvorili ga na stranicama s kazališnim programom, ne biste mogli odvojiti pogled od prizora pred vama i barem na trenutak biste zaboravili na Port Arthur jednako brzo kao što ste zaboravili na bitku kod Chateau Thierrva. Jer ako biste imali takvu sreću, pred vama bi se ukazao portret prekrasne žene.To su bili dani mjuzikla "Florodora" i seksteta, uskih strukova i napuhanih rukava, podstavljenih stražnjica i baletnih haljinica, ali djevojka na toj slici, bez obzira na njezin neobično konzervativan i staromodan kostim, bila je najljepša od svih. Ona je u to vrijeme predstavljala utjelovljenje radosti življenja - blago opojan pogled, pjesme od kojih su treperila srca, zdravice i vrpcama povezani buketi cvijeća, plesovi i večere. Na

slici je bila Venera u kočiji ili taksiju, idealna američka djevojka s Gibsonovih crteža219: Price iz doba jazzana svečanom vrhuncu svoje ljepote. Na slici je bila...... bila je, potražite njezino ime ispod slike gdje piše: Roxanne Milbank, pjevačica u zboru u mjuziklu "The Daisy Chain" koja je izvrsnim nastupom za vrijeme bolesti glavne pjevačice preuzela glavnu ulogu.Gledate ponovno i pitate se zašto nikada niste čuli za nju. Zašto njezino ime nije ovjekovječeno u popularnim pjesmama, anegdotama, na kutijama cigareta i u sjećanju tog vašeg starog ujaka, zajedno s Lillian Russel, Stellom Mayhew i Annom Held? Roxanne Milbank - kamo li je samo nestala? Kakav se to mračan prolaz otvorio i progutao je? Njezino ime nije se nalazilo na popisu glumica udanih za engleske plemiće koji se mogao naći u nedjeljnom izdanju novina. Nije bilo sumnje da je danas već mrtva - ta jadna, prekrasna mlada dama - i potpuno zaboravljena.Možda ipak očekujem previše stavljajući vas u situaciju da nailazite na priče Jeffreya Curtaina i sliku Roxanne Milbank. Bilo bi sasvim nevjerojatno da usto pronađete i malu objavu u novinama koje su izašle šest mjeseci kasnije, jednu jedinu objavu veličine pet puta deset centimetara kojom se javnost obavještava o udaji gospođice Roxanne Milbank, koja igra glavnu ulogu u mjuziklu "The Daisy Chain", za gospodina Jeffreya Curtaina, popularnog pisca. "Gospođa Curtain", bezosjećajno je pisao autor članka, "povući će se s pozornice."Bio je to brak iz ljubavi. On je bio upravo onoliko razmažen da se doima šarmantnim; ona je bila dovoljno pametna da bude neodoljiva. Sudarili su se poput dva plutajuća trupca, zapleli i zajedno nastavili niz rijeku. No čak i da je Jeffrey Curtain nastavio škrabati svoje pričice sljedećih četrdeset godina, ne bi mogao smisliti neobičniji zaplet od onoga koji se dogodio u njegovu životu. Daje Roxanne Milbank igrala trideset raznih uloga i napunila pet tisuća dvorana, nikada ne bi našla ulogu s više sreće i očaja od one koju joj je sudbina priredila.Godinu dana su živjeli po hotelima, putovali u Kaliforniju, Aljasku, Floridu, Meksiko, voljeli se, bezazleno prepirali te uživali u briljantnim dosjetkama njegova uma i njezinoj ljepoti - bili su mladi i strastveni; isisavali su sve jedno iz drugoga, a zatim se ponovno međusobno ispunjavali nesebičnošću i zadovoljstvom. Ona je voljela njegov glas i njegovu suludu, iako bezrazložnu ljubomoru. On je volio njezinu tamnu put, oči poput bijelog irisa i topao, zarazan osmijeh.220OSTACI SREćE"Zar nije sjajna?" znao je uzbuđeno i pomalo smeteno pitati ljude. "Zar nije divna? Jeste li ikada vidjeli tako...""Da", odgovarali bi oni s osmijehom. "čudesna je. Pravi si sretnik."Prošlo je godinu dana. Hoteli su im dosadili. Kupili su staru kuću i dvadeset hektara zemlje pored mjesta Marlowe, udaljenog pola sata vožnje od Chicaga; kupili su mali automobil i preselili se oduševljeno poput prvih osvajača Zapada."Ovo će biti tvoja soba!" vikali bi naizmjence.A zatim:"A ovo je moja soba!""Dječja soba će biti ovdje."

"Sagradit ćemo stražnji trijem... sljedeće godine."Preselili su se u travnju. U srpnju ih je posjetio Jeffreyev najbliskiji prijatelj, Harry Cromwell - dočekali su ga na rubu dugačke livade i ponosno ga uveli u kuću.Harry je također bio oženjen. Njegova supruga je rodila prije otprilike šest mjeseci i još uvijek se oporavljala kod svoje majke u New Yorku. Roxanne je po Jeffreyevoj priči shvatila da Harryeva supruga nije privlačna kao on - Jeffrey se susreo s njom samo jednom i smatrao ju je "plitkom". Ali Harry je bio u braku gotovo dvije godine i činio se sretnim, pa je Jeffrey pretpostavio da njegova supruga možda ipak nije loša."Pečem biskvite", mrmljala je Roxanne zamišljeno. "Zna li vaša supruga peći biskvite? Kuhar me upravo podučava. Mislim da bi svaka žena trebala znati pripremati biskvite. To zvuči tako ugodno. Žena koja zna pripremati biskvite zasigurno nije...""Trebao bi se preseliti ovamo", reče Jeffrey. "Kupi kuću u prirodi za sebe i Kitty, baš kao i mi.""Ne znaš kakva je Kitty. Mrzi prirodu. Njoj trebaju kazališta i mjuzikli.""Dovedi je", bio je uporan Jeffrey. "Osnovat ćemo naselje. Ovdje već ima puno dragih ljudi. Dovedi je!"Stajali su na stubama trijema i Roxanne je oštrom kretnjom ruke pokazala prema oronulom zdanju na desnoj strani."To je garaža", objasnila je. " Za mjesec dana će tamo biti uređena pisaća soba za Jeffreya. U međuvremenu, večera je u sedam. Dotada ću vam pripremiti koktel."Dva muškarca su se popela na drugi kat - to jest, popeli su se na pola puta do drugog kata, pošto je na prvom odmorištu Jeffrey221F. SCOTT FIT /' 't AI.D:spustio kofer svojeg gosta i uzviknuo:"Zaboga, Harry, što kažeš na nju?""Idemo gore", odgovorio je njegov gost, "reći ću ti u sobi."Pola sata kasnije, dok su sjedili u biblioteci, Roxanne se ponovno pojavila iz kuhinje noseći biskvite. Jeffrey i Harry su pristojno ustali."Divni su, draga", rekao je suprug ushićeno."Izvanredni", promrmljao je Harry.Roxanne je zasjala od zadovoljstva."Kušajte. Nisam ih se usudila dirati prije nego što vam ih pokažem i neću ih odnijeti dok ne saznam da li vam se sviđaju." "Sigurno su božanstveni, draga."Obojica su istovremeno prinijeli biskvite ustima i oprezno odgrizli komad. Odmah nakon toga su pokušali promijeniti temu razgovora. Ali Roxanne se nije dala zavarati. Spustila je zdjelu i uzela jedan biskvit. Sljedećeg trenutka se začula njezina grozna osuda:"Fuj!""Stvarno...""Meni se ne čini..."Roxanne je zaplakala."Oh, potpuno sam beskorisna", smijala se kroz suze. "Izbaci me, Jeffrey... ja sam parazit, nikakve koristi od mene..."Jeffrey ju je zagrlio."Draga, meni su tvoji biskviti dobri.""Barem lijepo izgledaju", rekla je Roxanne.

"Pa... izgledaju vrlo lijepo, kao ukras", prokomentirao je Harry.Jeffrey se smjesta nadovezao."To je to. Ukrasni su; to su remek-djela. Iskoristit ćemo ih." Pojurio je u kuhinju i vratio se s čekićem i šakom čavala. "Iskoristit ćemo ih, Roxanne! Ukrasit ćemo zidove njima." "Nemoj!" zavapila je Roxanne. "Uništit ćeš nam kuću." "Nema veze. Ionako ćemo u listopadu mijenjati tapete. Zarne?"Pa... "Dum! Prvi biskvit je bio prikucan na zid i ostao se nekoliko trenutaka gibati poput žive tvari. Dum!...Kad se Roxanne vratila s drugom rundom koktela, na zidu je222OSTACI SREćEvisjelo dvanaest biskvita u okomitom redu, poput zbirke vrhova primitivnih kopalja."Roxanne", uzviknuo je Jeffrey, "ti si prava umjetnica! Kakvo kuhanje! Ti ćeš ilustrirati moje knjige!"Dok su večerali, sumrak se povukao pred mrakom i svjetlom zvijezda. Večer je bila ispunjena dražesnom ljepotom Roxanneine bijele haljine i njezinim drhtavim, dubokim smijehom.Ona je tako mladolika, pomisli Harry. Nije stara poput Ki-try.Usporedio ih je u svojoj glavi. Kitty - nervozna bez osjećajnosti, temperamentna bez karaktera, treperava, ali nikada blistava - i Roxanne, mlada poput proljetne večeri, divna poput njezina djevojačkog smijeha.Ona i Jeffrey su dobar par, pomislio je ponovno. Dvoje vrlo mladih ljudi koji do posljednjeg trenutka neće primijetiti da su ostarjeli.Harry je razmišljao o tome između postojanih misli o Kitty koje su ga rastuživale. Smatrao je da se dovoljno oporavila kako bi se s njegovim sinom vratila u Chicago. Još uvijek je razmišljao0 Kitty kad je s vrha stepenica poželio laku noć svojem prijatelju1 njegovoj supruzi."Ti si prvi gost u našoj kući", rekla je Roxanne. "Zar nisi uzbuđen i ponosan?"Kad je nestao iza ugla na stubištu, ona se okrenula Jeffreyu koji je stajao pokraj nje s rukom na kraju ograde."Jesi li umoran, najdraži?"Jeffrey je prstima pro trljao sredinu svojeg čela."Malo. Kako znaš?""Oh, pa ja znam sve o tebi.""Boli me glava", rekao je pokunjeno. "I to gadno. Uzet ću aspirin."Ispružila je ruku i ugasila svjetlo te su zajedno krenuli stubama dok ju je on čvrsto grlio oko struka.E.Tjedan dana provedenih s Harryem je brzo prošlo. Vozili su se po uspavanim seoskim putovima i bezbrižno ljenčarili uz jezero ili na livadi. Navečer bi Roxanne sjedila u kući i svirala klavir223

i ¦ ¦ ) I i I'!Priče r>. -l-.r- ¦224dok bi oni pušili cigare. Zatim je stigao telegram od Kitty u kojem je tražila od Harrya da dođe na istok po nju, pa su Roxanne i Jeffrey ponovno ostali u osami koju su toliko voljeli.Ponovno su se razveselili svojoj samoći. Motali su se po kući osjećajući ugodnu blizinu onoga drugoga; sjedili su na istoj strani stola poput mladenaca; bili su potpuno obuzeti jedno drugim i potpuno sretni.Iako je Marlowe nije bio novoizgrađeno mjesto, u njemu se tek nedavno počelo stvarati "društvo". Pet ili šest godina ranije, otjerani dimom i gužvom Chicaga, dva ili tri mlada bračna para - stanovnika kućica u cvijeću - preselila su ovamo; za njima su došli i njihovi prijatelji. Obitelj Curtain je stigla kad je već postojala gostionica, plesna dvorana i tereni za golf koji su ih prizivali; igrao se poker, bridž, organizirale su se večeri piva i večeri bez nekog posebnog smisla.Tjedan dana nakon Harryeva odlaska zatekli su se na partiji pokera. Uz dva igraća stola sjedile su i mlade žene koje su pušile, izvikivale svoje uloge i ponašale se neobično muškobanjasto za to vrijeme.Roxanne je ubrzo napustila igru i motala se po lokalu; u ostavi je našla sok od grejpa - od piva ju je boljela glava - i zatim hodala između stolova, gledajući preko ramena igrača, promatrajući Jeffreya i osjećajući mir i zadovoljstvo. Jeffrey je s krajnjom koncentracijom dodavao žetone na šarenu gomilu i Roxanne je po bori između njegovih očiju vidjela da je usredotočen na igru. Sviđalo joj se kad bi bio usredotočen na sitnarije.Tiho mu je prišla i sjela na naslon njegove fotelje.Sjedila je tako pet minuta, nezainteresirano slušajući povremene oštre komentare muškaraca i žamor ženskih glasova koji se podizao iznad stolova poput nježnog dima. Zatim je sasvim bezazleno ispružila ruku, namjeravajući je položiti Jeffreyu na rame. Kada ga je dotaknula, on se trgnuo, nezadovoljno zabrundao i bijesno zamahnuo rukom prema natrag, udarivši je po laktu.Svi u prostoriji su zapanjeno uzdahnuli. Roxanne je vratila ravnotežu, tiho zaječala i brzo ustala s naslona. Nikada u životu nije bila tako šokirana. Nije mogla vjerovati da njezin Jeffrey, duša od čovjeka, instinktivno reagira ovako grubo.Uzdah se pretvorio u tišinu. Desetak ljudi je buljilo u Jeffreya, koji je promatrao Roxanne kao daje vidi prvi put u životu. Njegovo liceje poprimilo izraz zaprepaštenja.OSTACI SREćE"Oh, Roxanne..." rekao je mucajući.U mislima desetak ljudi pojavila se sumnja, nagovještaj skandala. Da li je moguće da ovaj par, koji je izgledao toliko zaljubljeno, skriva neko neobično neprijateljstvo? Otkuda inače ovaj grom iz vedra neba?"Jeffrey!" - Roxannein glas je bio molećiv - zatečena i užasnuta, ona je ipak vjerovala kako se radi o grešci. Nije joj palo na pamet da ga optuži ili prekori. Njezin vapaj je predstavljao drhtavu molbu: "Reci mi, Jeffrey, reci svojoj Roxanne da je to bila neka greška.""Oh, Roxanne..." ponovno je započeo Jeffrey. Zaprepaštenje je ustupilo mjesto boli. Bio je jednako zatečen kao i ona. "Nisam htio", nastavio je, "prestrašila si me. Učinilo mi se da me netko napada. Ja... ovaj... o, Bože, kako glupo od mene!""Jeffrey!" ponovno je zazvučao njezin molećivi glas, poput svijeće zapaljene u molitvi

Gospodu nad ovom neshvatljivom tamom koja se odjednom spustila.Ustali su i počeli se opraštati s društvom, nesigurno, ispričavajući se i objašnjavajući što se dogodilo. Nisu ni pokušali pomesti ovaj incident pod tepih. To bi bilo svetogrđe. Rekli su da se Jeffrey ne osjeća dobro, da je posljednje vrijeme nervozan. Iza njihovih misli nalazila se užasna slika toga neobjašnjivog udarca - nevjerojatna mogućnost da se na trenutak nešto ispriječilo među njima, njegov bijes i njezin strah - i žaljenje. Nedvojbeno, sve to je bilo prolazno, ali moralo se riješiti odmah, smjesta, dok je još vrijeme. Je li ta bujica pod njihovim nogama prijetila da ih ponese u neku neistraženu provaliju?U automobilu, pod jarkim mjesečevim svjetlom, on je govorio isprekidano. To je bilo... jednostavno neshvatljivo, rekao je. Usredotočio se na poker - i preplašio se dodira na njegovu ramenu. Preplašio se, to je to! Slijepo se držao tih riječi i koristio ih poput štita. Osjetio se ugroženim. Nakon što je zamahnuo rukom, sve je nestalo - nervoza je iščezla. Bilo je to sve što je mogao reći.Oči su im se ispunile suzama i jedno drugom su šaptali nježnosti pod noćnim nebom, dok su prolazili mirnim ulicama Mar-lowea. Kasnije, kad su legli u krevet, potpuno su se smirili. Jeffrey je planirao prestati s pisanjem na tjedan dana da bi se odmorio, naspavao i šetao dok ga ne napusti nervoza. Kad joj je to rekao, Roxanne se osjetila sigurnom. Jastuci pod njihovim glavama su225F. SCOTI' FITZGERALD: Price iz doba jazzaponovno postali mekani i ugodni; na mjesečini koja je dopirala kroz prozor krevet se činio širokim, bijelim i sigurnim.Pet dana kasnije, jednog svježeg predvečerja, Jeffrey je dohvatio drvenu stolicu i bacio je kroz prozor svoje kuće. Zatim se bacio na kauč poput djeteta, gorko zaplakao i molio da umre.U njegovu mozgu otkriven je ugrušak veličine špekule.3.Ljudi koji probdiju jednu ili dvije noći s izlaskom sunca ponekad osjete kao da žive u noćnoj mori, kao da se svijet oko njih promijenio. Oni su potpuno uvjereni da je njihovo postojanje nekakav ogranak pravog života, poput filma ili odraza u ogledalu -da su ljudi, ulice i kuće tek odrazi vrlo mutne i kaotične prošlosti. Tako se osjećala Roxanne tijekom prvih mjeseci Jeffreyeve bolesti. Spavala je samo kada bi je umor potpuno shrvao; budila bi se s utrnulim osjetilima, kao da se nalazi u oblaku. Duge, ozbiljne konzultacije s liječnicima, blaga aroma lijekova u hodnicima, prigušeni koraci u kući kojom su ranije odzvanjali oni veseli i, što je bilo najgore od svega, Jeffreyevo blijedo lice medu jastucima bračnoga kreveta - sve te okolnosti sputavale su je i trajno umarale. Liječnici su se mogli samo nadati poboljšanju. Pacijentu treba dobar odmor i tišina, rekli su. Sva odgovornost je pala na Roxanne. Ona je plaćala račune, vodila njegove financije, pregovarala s njegovim izdavačima. Sve vrijeme je provodila u kuhinji. Od medicinske sestre je naučila kako će pripremati posebnu hranu za supruga i nakon mjesec dana je u potpunosti preuzela brigu za pacijenta. Morala je otpustiti medicinsku sestru radi štednje. Ostala je samo jedna kućna pomoćnica. Roxanne je počela shvaćati koliko su ovisili o kratkim pričama njezina supruga.Najčešći posjetitelj bio je Harry Cromwell. Bio je šokiran i rastužen kada je čuo loše vijesti. Iako je njegova supruga sada živjela s njim u Chicagu, našao je vremena da nekoliko puta mjesečno posjeti Roxanne i Jeffreya. Roxanne je cijenila njegovu prisutnost

- Harry je imao sposobnost suosjećanja i samilosti, radi čega se Roxanne u njegovu društvu osjećala ugodno. Roxanne je odjednom počela doživljavati neke nove osjećaje. Ponekad bi osjetila da s Jeffreyem gubi i svoju nerođenu djecu, djecu koju bi sada više od svega voljela imati.226OSTACI SREćEŠest mjeseci nakon Jeffreyevog kolapsa noćna mora se izgubila i za sobom ostavila novi svijet, hladniji i siviji od onog kojeg je potražila kod Harryeve žene. Nenajavljeno ju je posjetila jednom prilikom kad se našla u Chicagu i do polaska vlaka joj je ostalo više od sat vremena.Odmah po ulasku, stan joj se učinio vrlo poznatim i sjetila se pekarnice iza ugla iz svojeg djetinjstva, pekarnice ispunjene redovima kolača s ružičastom površinom - gustom, hranjivom, svečanom, primitivnom i odbojnom.I ovaj stan je bio takav. Bio je ružičast, čak je i miris bio takav.Gospođa Cromwell je otvorila vrata odjevena u ružičasto-crni ogrtač. Kosa joj je bila žuta i podignuta u punđu- Roxanne je mogla zamisliti kako jednom tjedno, nakon ispiranja, u vodi ostaje trag peroksida. Oči su joj bile svjetloplave - bila je lijepa i ukočeno graciozna. Bila je glasna i bliska u svojoj srdačnosti, a neprijateljstvo je toliko brzo ustupalo mjesto gostoprimstvu da se činilo kako su oba osjećaja tek površna i da nemaju veze, niti su ikada imali, sa sebičnošću koja je ležala duboko u svemu tome.Ali Roxanne je prije svega primijetila njezin ogrtač, s kojeg nije mogla skinuti pogled. Bio je odvratno prljav. Deset centimetara iznad donjeg ruba bilo je potpuno pokriveno plavičastom prašinom s poda; sljedećih pet centimetara bilo je u sivoj boji, a zatim se postupno pojavljivala prava, ružičasta boja ogrtača. Rukavi i ovratnik su također bili zamašćeni i prljavi, a kad se gospođa Cromwell okrenula prema dnevnoj sobi, Roxanne je bila sigurna da će ugledati njezin prljavi vrat.Počeo je jednosmjeran razgovor. Gospođa Cromwell je govorila o tome što voli i što ne voli, o svojoj glavi, trbuhu, zubima, stanu - uvredljivo i dosljedno izbjegavajući bilo kakvo spominjanje Roxanneina života, kao da pretpostavlja da Roxanne nakon pretrpljenog udarca sudbine i ne želi govoriti o sebi.Roxanne se nasmijala. Taj kimono! Taj vrat!Nakon pet minuta, u dnevnu sobu je doteturao mali dječak -mali prljavi dječak u prljavom ružičastom kombinezonu. Lice mu je bilo musavo - Roxanne ga je poželjela posjesti u krilo i obrisati mu nos; ostali dijelovi njegove glave su također zahtijevali brigu, a vrhovi njegovih malih cipelica bili su potpuno izlizani. Neopisivo!"Kakav sladak dečko!" uzviknula je Roxanne, široko se na-227P. SCOTT FITZGERALD: Price iz doba jazzasmiješivši. "Dođi, maleni."Gospođa Cromwell je hladno pogledala svojeg sina."Zaprljat će vas. Pogledajte mu samo lice!" Okrenula je njegovu glavu na stranu i kritički je promatrala."Zar nije sladak7" ponovila je Roxanne."Pogledajte njegov kombinezon", rekla je gospođa Cromwell ljutito."Treba ti promijeniti kombinezon, zar ne, George?"George ju je radoznalo promatrao. On je pod riječju kombinezon podrazumijevao

jednako prljav komad odjeće kao i ovaj koji je već bio na njemu."Pokušala sam ga dovesti u red jutros" - glas gospođe Cromwell zvučao je kao da je njezino strpljenje bilo stavljeno na tešku kušnju - "ali je ostao bez kombinezona, pa sam ga radije obukla u ovaj nego da ga ostavim golog... a njegovo lice...""Koliko kombinezona ima?" Roxanne je zvučala iskreno radoznalo. Htjela je možda pitati "koliko krpa za brisanje prašine ima?""Oh..." lijepe obrve gospode Cromwell su se naborale dok je razmišljala. "Pet, mislim. U svakom slučaju, dovoljno." "Možete ih kupiti po pedeset centi."U očima gospođe Cromwell se pojavilo iznenađenje i trag oholosti. Cijena kombinezona, ha!"Zaista? Nisam znala. Sigurno ih ima dovoljno, samo nisam imala vremena da operem rublje." Zatim, kao da tu temu smatra nevažnom, ona nastavi: "Želim vam nešto pokazati..."Ustale su i Roxanne je krenula za njom pokraj otvorene kupaonice. Po količini rublja na podu bilo je jasno kako ono zaista već neko vrijeme nije bio oprano. Ušli su u sobu koja je predstavljala vrhunac ružičastog doživljaja. Bila je to soba gospođe Cromwell.Domaćica je otvorila vrata ormara i pokazala gošći nevjerojatnu zbirku donjeg rublja. U ormaru su se nalazili deseci prozirnih artikala od čipke i svile, čistih, netaknutih, sasvim novih. Na vješalicama pokraj njih su se nalazile tri nove večernje haljine."Imam nekoliko lijepih stvari", rekla je gospođa Cromwell, "ali ih nemam prilike nositi. Harry nije tip za izlaske." Glas joj je postao zao. "On je savršeno zadovoljan s mojom ulogom dadilje, spremačice i nježne supruge."Roxanne se ponovno nasmijala."Imate zaista lijepu odjeću."228«' EćE"Da. Dajte da vam pokažem...""Zaista lijepu" prekine je Roxanne, "ali sada moram ići, inače ću zakasniti na vlak."Osjetila je kako joj ruke drhte. Željela ih je položiti na ovu ženu pred sobom i dobro je protresti. Željela ju je zatvoriti negdje i prisiliti da riba podove."Lijepo", ponovila je, "ali ja sam svratila samo nakratko.""Pa, žao mi je da Harry nije kod kuće."Krenule su prema vratima."... Da, skoro sam zaboravila" - iako je govorila nježno i s osmijehom, Roxanne je teškom mukom cijedila riječi iz sebe -"mislim da se onaj dućan s dječjom odjećom zove Argiles. Do-viđenja."Tek kad je stigla na stanicu i kupila kartu za Marlowe, Roxanne je shvatila kako je po prvi puta u šest mjeseci nakratko zaboravila na Jeffreya.4.Tjedan dana nakon toga u Marloweu se neočekivano pojavio Harry, stigavši vlakom u pet sati. Nakon što se popeo na trijem, smoždeno je utonuo u fotelju. Roxanne je također bila izmorena nakon teškog dana. U pet i trideset su trebali stići liječnici s nekim poznatim neurologom iz New Yorka. Bila je uzbuđena i duboko zabrinuta, ali je primijetila da s Harryem nešto nije u redu. Sjela je pokraj njega."Što se dogodilo?""Ništa, Roxanne", uvjeravao ju je. "Došao sam vidjeti kako je Jeff. Ne brini za mene."

"Harry", Roxanne je bila uporna, "nešto nije u redu." "Sve je u redu", ponovio je. "Kako je Jeff?" Njezino lice se smračilo od brige."Stanje mu se malo pogoršalo. Danas stiže doktor Jewett iz New Yorka. Ostali liječnici vjeruju da će mi on moći reći nešto određenije. Pokušat će ustanoviti je li ova paraliza povezana s onim ugruškom."Harry je ustao iz fotelje."Oh, oprosti", rekao je uznemireno. "Nisam znao da očekuješ liječnika, inače ti ne bih smetao. Mislio sam samo nakratko sjesti229

na trijem...""Sjedni" zapovjedila je. Harry je oklijevao."Sjedni, Harry, dušo." Osjetio je kako ga grije njezina ljubaznost. "Znam da nešto nije u redu. Blijed si kao duh. Donijet ću ti hladno pivo."Naglo se spustio u fotelju i zabio lice u ruke."Ne mogu je usrećiti", rekao je polako. "Pokušavao sam i pokušavao. Jutros smo se porječkali oko doručka - obično doručku-jem u centru - i nakon što sam otišao u ured ona se odselila svojoj majci s Georgeom i kovčegom punim čipkastog donjeg rublja.""Bože, Harry!""I sada ne znam..."Začulo se šuštanje šljunka; neki automobil je prilazio kući. Roxanne je uznemireno poskočila. "To je doktor Jewett." "Oh, onda ću ja...""Pričekaj, molim te", prekinula ga je odsutno. Shvatio je kako je njegov problem već nestao iz njezina uznemirenog uma.Uslijedilo je pomalo neugodno upoznavanje s posjetiteljima tijekom kojega su svi na brzinu promrmljali svoja imena, a zatim je Harry krenuo za njima u kuću i pogledom ih ispratio uz stepenice. Otišao je u biblioteku i sjeo u veliku fotelju.Sljedećih sat vremena promatrao je kako se sunčeva svjetlost odražava na valovitim zavjesama s cvjetnim uzorkom. U potpunoj tišini koja je vladala u biblioteci, zujanje zalutale ose između zastora i prozora zvučalo je poput grmljavine. S gornjega kata bi povremeno dopirali zvuči drukčijeg zujanja, poput nekolicine većih osa iza nekog većeg prozora. čuo je mekane korake, zveckanje staklenih boca, zvuk tekuće vode.Što su on i Roxanne skrivili da budu ovako grubo kažnjeni? Gore se odvijala obdukcija duše njegova još uvijek živog prijatelja, a on je sjedio ovdje u tišini i slušao kuckanje ose u prozorsko staklo, baš kao kada ga je u djetinjstvu njegova stroga teta prisilila da satima sjedi na stolici kako bi se iskupio za neku nestašnost. Ali tko gaje ovaj put prisilio da sjedi ovdje? Koja se to nemilosrdna teta spustila s neba kako bi ga natjerala da se iskupi - i za što?Što se ticalo Kitty, stvar mu se činila beznadnom. Bila je previše razmažena i tu se nije moglo ništa napraviti. Odjednom ju je mrzio. Poželio ju je baciti na pod i udariti nogom, reći joj da je230OSTACI SREćElažljivica i parazit, reći joj da je prljava i neuredna. A više od svega želio je svojega sina.Ustao je i počeo šetati po sobi. čuo je kako je netko istovremeno i usklađeno s njim počeo hodati po hodniku, gore na katu. Zapitao se hoće li im koraci ostati usklađeni sve

dok ta osoba ne dođe do kraja hodnika.Kitty se preselila k svojoj majci. Neka joj je sa srećom! Pokušao je zamisliti njihov susret: zlostavljana žena pada u naručje svoje majke. Nije mu uspjelo. Jednostavno je bilo nemoguće zamisliti da Kitty može biti povrijeđena. S vremenom je počeo gledati na nju kao na neko nepristupačno i bezosjećajno biće. Naravno, ona će zatražiti razvod i jednoga dana će se ponovno udati. Počeo je razmišljati o tome. Za koga će se udati? Gorko se nasmijao, a zatim naglo prestao; pred očima mu se ukazala slika Kitty koja grli nekog čovjeka čije lice nije mogao vidjeti, Kitty koja ljubi tuđe usne, Kitty koja osjeća strast."Bože!" zavapio je. "Bože! Bože! Bože!"Zatim su se slike pred njegovim očima počele sve brže izmjenjivati. Jutrošnja Kitty je izblijedjela; prljavi ogrtač se smotao i nestao; sva nezadovoljstva, ljutnje i suze su izbrisani. Ona je ponovno bila samo Kitty Carr - Kitty Carr sa žutom kosom i velikim, dječjim očima. Oh, ona ga je jednom voljela, zaista ga je voljela.Nakon nekog vremena je osjetio da ga nešto smeta, nešto što nema veze s Kitty ili Jeffom, neki problem sasvim druge prirode. Na kraju mu je sinulo: bio je gladan. Nema problema! Otići će u kuhinju i zamoliti pomoćnicu da mu napravi sendvič. Nakon toga će se morati vratiti u grad.Zastao je pokraj zida, dotaknuo nešto oblo i počeo odsutno prevrtati nepoznati predmet u ruci. Instinktivno gaje prinio ustima, baš kao dijete koje isprobava okus zanimljive igračke. Zamišljeno je zagrizao... ah!Ostavila mu je taj vražji kimono, taj prljavi ružičastocrni ogrtač. Mogla je imati dovoljno pristojnosti da ga odnese sa sobom. Sada će visjeti u kući poput trupla njihove nesretne veze. Mogao bi ga baciti, ali je znao da se neće uspjeti prisiliti da ga dotakne. Ogrtač je bio poput Kitty, mekan i podatan, ali i nepomičan. Bilo je nemoguće pomaknuti Kitty; bilo je nemoguće dotaknuti je. Zapravo, nije se imalo što dotaknuti. Sada je to sasvim jasno shvaćao - ustvari, znao je to čitavo vrijeme.231

Posegnuo je za novim biskvitom i s naporom ga skinuo sa zida zajedno s čavlom. Pažljivo ga je izvukao pokušavajući se prisjetiti je li s prvim biskvitom progutao i čavao. Nemoguće! Sigurno bi osjetio - čavao je bio velik. Opipao je svoj trbuh. Mora da je bio jako gladan. Razmislio je i sjetio se da jučer nije večerao. Pomoćnica je imala slobodan dan, a Kitty je ležala u sobi i jela čokoladne mrvice. Rekla je da je nešto "guši" i da ga ne može podnositi u blizini. Okupao je Georgea i spremio ga u krevet, a zatim je legao na kauč s namjerom da se kratko odmori prije nego što napravi večeru. Tamo je zaspao i probudio se oko jedanaest. U frižideru više nije bilo ničega osim malo salate od krumpira. To je i pojeo, zajedno s nešto čokoladnih mrvica koje je pronašao na Kittynu ormariću. Jutros je u žurbi doručkovao u gradu, prije odlaska u ured. Ali u podne se zabrinuo za Kitty i odlučio se vratiti kući i izvesti je na ručak. Nakon toga je pronašao poruku na svojem jastuku. Hrpa donjeg rublja iz ormara je nestala, a ona je ostavila upute da joj pošalje kutije sa stvarima.Još nikada nije bio tako gladan, pomislio je.Oko pet sati, kad se medicinska sestra tihim korakom spustila stubama, našla ga je kako sjedi u fotelji i bulji u zidne tapete."Gospodine Cromwell?"

"Da?""Gospođa Curtain neće moći večerati s vama. Ne osjeća se dobro. Rekla mi je da vam kažem kako će vam kuharica spremiti večeru i da možete prespavati u sobi za goste...""Ne osjeća se dobro?""Leži u svojoj sobi. Doktori su upravo završili s obilaskom.""Jesu li... jesu li rekli što će biti s Jeffreyem?""Da", rekla je sestra nježno. "Doktor Jewett kaže da nema nade. Gospodin Curtain može još dugo živjeti, ali nikada više neće progledati, kretati se ili misliti. Samo će disati.""Samo disati?""Da"Sestra je tek tada primijetila da je na zidu pokraj pisaćeg stola, gdje je ranije stajao niz neobičnih okruglih predmeta za koje je mislila da su nekakva egzotična dekoracija, sada ostao samo jedan. Tamo gdje su bili ostali sada se nalazio niz malih rupa od čavala.Harry je sneno pratio njezin pogled, a zatim ustao. "Mislim da ipak neću ostati. Vlak bi trebao uskoro krenuti."232OSTACI SREćEZaklimala je glavom. Harry je uzeo svoj šešir. "Do viđenja", reče ona ljubazno."Do viđenja", reče on kao da govori sam sebi i zastane na putu prema vratima, osjetivši neku instinktivnu potrebu. Sestra je vidjela kako je iščupao posljednji biskvit sa zida i stavio ga u džep.Zatim je otvorio klizna vrata, spustio se po stubama i nestao iz njezina vidokruga.5.Nakon nekog vremena, bijela boja na kući Jeffreya Curtai-na popustila je pred upornim ljetnim suncem i pokazala volju za kompromisom time što se pretvorila u sivu boju koja se gulila -veliki komadi skrućene stare boje su se izvijali poput staraca koji izvode neke groteskne gimnastičke figure i konačno otpadali u zaraslu travu gdje bi ih prekrila plijesan. Boja na prednjim stupovima se šareno iznijansirala; bijela kugla na lijevom krilu ulaznih vrata je otpala; zelene žaluzine su potamnjele, a zatim sasvim izgubile boju.Osjetljiviji ljudi su počeli izbjegavati tu kuću - neka crkva je kupila komad zemlje nasuprot kuće za potrebe groblja; pritom se o kući govorilo kao o "mjestu gdje gospođa Curtain stanuje s onim živim lesom", što je bilo dovoljno da se oko kuće stvori zlokobna atmosfera. No gospođu Curtain ljudi nisu izbjegavali. Razni muškarci i žene su joj dolazili u posjet, susretali se s njom u centru gdje je obavljala kupovinu, vozili je kući u svojim automobilima, pa i ulazili nakratko kako bi popričali i odmorili se uz njezin osmijeh koji je još uvijek odavao tragove starog sjaja. Ali muškarci na ulici je više nisu pratili zadivljenim pogledima; preko njezine ljepote spustio se proziran veo, skrivajući njezinu živost, iako na njoj nije bilo bora niti suvišnih kilograma.O njoj su u selu počele kružiti razne anegdote: naprimjer, kada je jedne godine zima bila toliko oštra da nije bilo moguće voziti ni kočiju ni automobil, ona je naučila klizati kako bi brže stigla do dućana i apoteke i što prije se vratila Jeffreyu. Pričalo se da od prvog dana Jeffreyeve paralize spava u malom krevetu pokraj njega i da ga drži za ruku.O Jeffreyu Curtainu se govorilo kao da je već mrtav. Kako su prolazile godine, oni koji su ga poznavali su umrli ili se odselili233

- od starog društva su ostala tek petorica muškaraca koji su zajedno ispijali koktele, supruge prijatelja nazivali krsnim imenom i mislili da je Jeff vjerojatno najpametniji i najtalentiraniji čovjek koji je ikada živio u Marloweu. No za povremene posjetitelje on je bio tek razlog zbog kojeg se gospođa Curtain ponekad ispričavala i žurila na kat; od njega je ostalo samo stenjanje koje se kroz težak zrak nedjeljnog popodneva spuštalo u tihu dnevnu sobu.Bio je nepomičan, potpuno slijep, neosjetljiv i posve besvjestan. čitavog dana je ležao u svojem krevetu, osim kada bi ga Roxanne svakog jutra nakratko premjestila u kolica da bi pospremila sobu. Paraliza se polako približavala njegovu srcu. Tijekom prve godine - Roxanne bi ponekad osjetila vrlo slab uzvratni stisak kad bi držala njegovu ruku, a zatim je jedne večeri stisak nestao i otada ga više nije bilo. Nakon toga, Roxanne je probdjela dvije noći zureći u mrak i razmišljajući što se to ugasilo, koji dio njegove duše je odletio, te da li njegovi uništeni živci još uvijek prenose i najmanji doživljaj stvarnosti do njegova mozga.Nakon toga je nada umrla. Da nije bilo njezine neprestane brige, posljednja iskra života u Jeffreyu bi se ugasila puno ranije. Svakog jutra bi ga obrijala i okupala, svojim rukama ga premjestila iz kreveta u stolicu i natrag. Stalno je bila u njegovoj sobi, davala mu lijekove, popravljala jastuk, razgovarala s njim kao što ljudi govore sa svojim psima koji za njih imaju gotovo ljudski um, bez nade u odgovor ili shvaćanje, ali sa slabašnom utjehom koju pruža navika, poput molitve kad je vjera već iščezla.Bilo je puno ljudi, a među njima i jedan poznati neurolog, koji su joj jasno dali do znanja kako je besmisleno ulagati toliko truda te kako bi Jeffrey, da je svjestan, poželio umrijeti i da, kad bi njegov duh lebdio u nekom prostranstvu, sigurno ne bi tražio toliku žrtvu s njezine strane, već bi se samo želio što prije izbaviti iz zatvora svojeg tijela."Ali, shvaćate li", odgovarala bi nježno odmahujući glavom, "kad sam se udala za Jeffreya, željela sam biti s njim... sve dok ga ne prestanem voljeti.""Ali", sporili bi ljudi, "ne možeš voljeti to što je ostalo od nje-"Mogu voljeti ono što je nekada bio. Sto mi drugo preosta-je?"Neurolog je slegnuo ramenima i otišao. Nakon toga je drugima govorio kako je gospođa Curtain zadivljujuća žena i slatka234OSTACI SREćEpoput anđela - ali, dodao bi, sve je to velika šteta."Sigurno postoji neki čovjek, ili desetak njih, koji bi bili ludi od sreće da se mogu brinuti za nju..."Ponekad su se zaista pojavljivali. Tu i tamo bi neki od njih osjetili nadu - a zatim ostajali zadivljeni. U toj ženi uopće nije bilo ljubavi, osim - što je bilo prilično čudno - prema samom životu, prema svim ljudima, kako prema skitnici kojem je dala mukom kupljenu hranu, tako i prema mesaru koji joj je prodavao jeftine odreske. Ona druga vrsta ljubavi bila je zaključana u toj bezizražajnoj mumiji koja je ležala, makinalno okrećući lice prema svjetlu, poput igle na kompasu, i nijemo čekala da njezinim srcem prođe posljednji titraj.Nakon jedanaest godina, Jeffrey je umro usred jedne svibanjske noći dok je miris jorgovana lebdio iznad prozorske daske, a povjetarac je izvana donosio zvukove kreketanja žaba i cvrčanja cvrčaka. Roxanne se trgnula iz sna u dva sata, shvativši daje sada stvarno sama u kući.

6.Nakon toga je tijekom mnogih popodneva sjedila na oronulom trijemu, prelazeći pogledom preko polja koja su blago zavijala na putu prema bijelim i zelenim bojama grada. Pitala se što da napravi sa svojim životom. Bilo joj je trideset šest godina - bila je lijepa, snažna i slobodna. Jeffreyevo osiguranje se s godinama istopilo; ona se nerado rastala sa zemljom na lijevoj i desnoj strani i čak je bila prisiljena uzeti mali kredit i staviti kuću pod hipoteku.Nakon smrti supruga osjetila je veliki fizički nemir. Nedostajalo joj je da se brine za njega ujutro, nedostajao joj je užurban odlazak u grad i kratki, ali intenzivni susreti sa susjedima u mesnici i dućanu; nedostajalo joj je kuhanje za dvoje i spremanje posebne hrane za Jeffreya. Jednoga dana, osjetivši navalu energije, izašla je iz kuće i prekopala čitav vrt, što već godinama nije učinjeno.Noću je bila sama u sobi gdje je njihov brak doživio svoje vrhunce, a zatim se pretvorio u bol. Kako bi ponovno vidjela Jeffa, u mislima se vratila u tu divnu godinu, u intenzivnu, strastvenu opijenost i bliskost, radije nego da razmišlja o neizvjesnom susretu na onom svijetu; noću bi se često budila i ležala želeći ponovno235:osjetiti prisutnost Jeffa pokraj sebe - nepomičnog, no ipak živog.Jednog popodneva, šest mjeseci nakon njegove smrti, sjedila je na trijemu u crnoj haljini koja je skrivala i najmanji nagovještaj oblina na njezinoj figuri. Bilo je bablje ljeto - polja oko nje su bila zlatno smeđe boje; tišinu je narušavalo nježno šuštanje lišća; na zapadu je popodnevno sunce iscrtavalo crvene i žute trake na zažarenom nebu. Većina ptica se odselila - tek jedan vrabac koji je sagradio gnijezdo na stupu nastavio je s isprekidanim cvrku-tanjem, i s vremena na vrijeme bi prhnuo krilima iznad njezine glave. Roxanne je pomaknula stolicu da bi ga mogla promatrati i njezin um je utonuo u popodnevni mir.Večeras je iz Chicaga na večeru dolazio Harry Cromwell. Od njegove rastave prije više od osam godina, Harry je bio čest gost. Za njega i Roxanne su ti posjeti postali tradicija: kad bi stigao, prvo bi zajedno posjetili Jeffa; Harry bi sjeo na rub kreveta i srdačno upitao:"Pa, Jeff, stari, kako si danas?"Roxanne bi stajala sa strane i pozorno promatrala Jeffa, nadajući se da je kroz njegov uništeni um prošao barem nagovještaj prepoznavanja bivšeg prijatelja - ali njegovo blijedo, kameno lice bi se tek polagano okrenulo prema svjetlu kao da neka sila iza mutnih očiju traži izvor svjetla koje se u njima odavno ugasilo.Ovi posjeti su se nastavili tijekom osam godina - Harry bi dolazio na Uskrs, Božić, Dan zahvalnosti i tijekom mnogih nedjelja, posjetio bi Jeffa, a zatim dugo razgovarao s Roxanne na trijemu. Bio joj je sasvim predan. Nije pokušavao ni skriti ni produbiti taj osjećaj. Ona je bila njegov najbolji prijatelj, baš kao što je to jednom bilo ono beživotno tijelo na krevetu. Ona je predstavljala mir, spokoj; ona je bila veza s prošlošću. Samo ona je znala za njegovu osobnu tragediju.Bio je na Jeffreyevu sprovodu, ali zatim ga je poduzeće prebacilo na istok i ponovno je došao u okolicu Chicaga tek kad ga je tamo naveo poslovni put. Roxanne mu je pisala da dođe kad god može - i nakon što je proveo noć u gradu, sjeo je na vlak.Rukovali su se i on joj je pomogao da primaknu dvije stolice za ljuljanje."Kako je George?"

"Dobro, Roxanne. čini se da voli školu." "Jasno, to je bio jedini mogući izbor, da ga pošalješ u internat"236OSTACI SREćEJasno..."Strašno ti nedostaje, zar ne?""Da... nedostaje mi. On je simpatičan dečko..."Dugo je govorio o Georgeu. Roxanne je to zanimalo. Rekla je Harryu da ga mora dovesti za sljedeće praznike. Vidjela ga je samo jednom u životu, dok je bio dijete u prljavom kombinezonu.Ostavila ga je uz novine dok je spremala večeru - imala je četiri odreska i nešto povrća iz vlastitog vrta. Pozvala ga je nakon što je sve poslužila i za stolom su nastavili razgovor o Georgeu."Da barem ja imam dijete..." rekla je.Kasnije, nakon što bi joj Harry dao neke osnovne savjete o ulaganju, oni bi šetali kroz vrt, povremeno zastajući pred mjestima gdje se nekada nalazila betonska klupa ili teniski teren..."Sjećaš li se... "Zatim bi ih ponijela bujica sjećanja: dan kad su se fotografirali i Jeff se slikao jašući tele; Harryev crtež na kojem Jeff i Roxanne leže raširenih ruku u travi dok im se glave gotovo dodiruju. Spremali su se postaviti natkrivenu konstrukciju koja bi spajala Jeffovu radnu sobu pokraj štale s kućom kako bi Jeff mogao prolaziti tuda i po kiši - konstrukcija je započeta, ali od nje nije ostalo ništa osim razbijenog trokutastog okvira uz kuću koji je podsjećao na polusrušeni kokošinjac."A oni kokteli s metvicom!""A Jeffova bilježnica! Sjećaš li se kako smo se smijali, Harry, kad bi je izvukao iz džepa i naglas pročitao neke od svojih sastavaka? I kako bi se samo uzbudio!""Ludo! Kad se radilo o pisanju, bio je poput djeteta."Oboje su nakratko zašutjeli, a zatim je Harry rekao:"I mi smo se trebali preseliti ovamo, sjećaš li se? Trebali smo kupiti dvadeset hektara zemlje uz vas. Kakve bismo samo zabave organizirali!"Ponovno je uslijedila pauza koju je ovaj put prekinula Roxanne tihim pitanjem."Da li ti se ikada javi, Harry?""Pa... da", priznao je mirno. "Sada živi u Seattleu. Ponovno se udala za čovjeka po imenu Horton, nekakvog 'kralja otpada. čini mi se da je puno stariji od nje.""I smirila se?""Da... tako kažu. Sada konačno ima sve što je željela. Nema237:osjetiti prisutnost Jeffa pokraj sebe - nepomičnog, no ipak živog.Jednog popodneva, šest mjeseci nakon njegove smrti, sjedila je na trijemu u crnoj haljini koja je skrivala i najmanji nagovještaj oblina na njezinoj figuri. Bilo je bablje ljeto - polja oko nje su bila zlatno smeđe boje; tišinu je narušavalo nježno šuštanje lišća; na zapadu je popodnevno sunce iscrtavalo crvene i žute trake na zažarenom nebu. Većina ptica se odselila - tek jedan vrabac koji je sagradio gnijezdo na stupu nastavio je s isprekidanim cvrku-tanjem, i s vremena na vrijeme bi prhnuo krilima iznad njezine glave. Roxanne je

pomaknula stolicu da bi ga mogla promatrati i njezin um je utonuo u popodnevni mir.Večeras je iz Chicaga na večeru dolazio Harry Cromwell. Od njegove rastave prije više od osam godina, Harry je bio čest gost. Za njega i Roxanne su ti posjeti postali tradicija: kad bi stigao, prvo bi zajedno posjetili Jeffa; Harry bi sjeo na rub kreveta i srdačno upitao:"Pa, Jeff, stari, kako si danas?"Roxanne bi stajala sa strane i pozorno promatrala Jeffa, nadajući se da je kroz njegov uništeni um prošao barem nagovještaj prepoznavanja bivšeg prijatelja - ali njegovo blijedo, kameno lice bi se tek polagano okrenulo prema svjetlu kao da neka sila iza mutnih očiju traži izvor svjetla koje se u njima odavno ugasilo.Ovi posjeti su se nastavili tijekom osam godina - Harry bi dolazio na Uskrs, Božić, Dan zahvalnosti i tijekom mnogih nedjelja, posjetio bi Jeffa, a zatim dugo razgovarao s Roxanne na trijemu. Bio joj je sasvim predan. Nije pokušavao ni skriti ni produbiti taj osjećaj. Ona je bila njegov najbolji prijatelj, baš kao što je to jednom bilo ono beživotno tijelo na krevetu. Ona je predstavljala mir, spokoj; ona je bila veza s prošlošću. Samo ona je znala za njegovu osobnu tragediju.Bio je na Jeffreyevu sprovodu, ali zatim ga je poduzeće prebacilo na istok i ponovno je došao u okolicu Chicaga tek kad ga je tamo naveo poslovni put. Roxanne mu je pisala da dođe kad god može - i nakon što je proveo noć u gradu, sjeo je na vlak.Rukovali su se i on joj je pomogao da primaknu dvije stolice za ljuljanje."Kako je George?""Dobro, Roxanne. čini se da voli školu." "Jasno, to je bio jedini mogući izbor, da ga pošalješ u internat"236OSTACI SREćE"Jasno...""Strašno ti nedostaje, zar ne?""Da... nedostaje mi. On je simpatičan dečko..."Dugo je govorio o Georgeu. Roxanne je to zanimalo. Rekla je Harryu da ga mora dovesti za sljedeće praznike. Vidjela ga je samo jednom u životu, dok je bio dijete u prljavom kombinezonu.Ostavila ga je uz novine dok je spremala večeru - imala je četiri odreska i nešto povrća iz vlastitog vrta. Pozvala ga je nakon što je sve poslužila i za stolom su nastavili razgovor o Georgeu."Da barem ja imam dijete..." rekla je.Kasnije, nakon što bi joj Harry dao neke osnovne savjete o ulaganju, oni bi šetali kroz vrt, povremeno zastajući pred mjestima gdje se nekada nalazila betonska klupa ili teniski teren..."Sjećaš li se... "Zatim bi ih ponijela bujica sjećanja: dan kad su se fotografirali i Jeff se slikao jašući tele; Harryev crtež na kojem Jeff i Roxanne leže raširenih ruku u travi dok im se glave gotovo dodiruju. Spremali su se postaviti natkrivenu konstrukciju koja bi spajala Jeffovu radnu sobu pokraj štale s kućom kako bi Jeff mogao prolaziti tuda i po kiši - konstrukcija je započeta, ali od nje nije ostalo ništa osim razbijenog trokutasteg okvira uz kuću koji je podsjećao na polusrušeni kokošinjac."A oni kokteli s metvicom!"

"A Jeffova bilježnica! Sjećaš li se kako smo se smijali, Harry, kad bi je izvukao iz džepa i naglas pročitao neke od svojih sastavaka? I kako bi se samo uzbudio!""Ludo! Kad se radilo o pisanju, bio je poput djeteta."Oboje su nakratko zašutjeli, a zatim je Harry rekao:"I mi smo se trebali preseliti ovamo, sjećaš li se? Trebali smo kupiti dvadeset hektara zemlje uz vas. Kakve bismo samo zabave organizirali!"Ponovno je uslijedila pauza koju je ovaj put prekinula Roxanne tihim pitanjem."Da li ti se ikada javi, Harry?""Pa... da", priznao je mirno. "Sada živi u Seattleu. Ponovno se udala za čovjeka po imenu Horton, nekakvog 'kralja otpada'. čini mi se da je puno stariji od nje.""I smirila se?""Da... tako kažu. Sada konačno ima sve što je željela. Nema237

nikakvih posebnih obaveza osim da se navečer presvuče za tog tipa."Jasno."Glatko je prešao na drugu temu. "Hoćeš li zadržati kuću?""Mislim da hoću", rekla je klimajući glavom. "Već toliko dugo živim ovdje da mi je strašno i pomisliti da se odselim. Razmišljala sam o tome da postanem medicinska sestra, ali jasno da bih u tom slučaju morala otići. Mislim da ću prijeći na pansion.""Živjet ćeš u pansionu?""Ne. Pretvorit ću kuću u pansion. Zar je loše biti vlasnica pansiona? Uostalom, imat ću sluškinju i pokušat ću možda dovesti sedam-osam ljudi ljeti i dvoje ili troje zimi, ako mi uspije. Naravno, morat ću obojiti kuću i preurediti je iznutra."Harry se zamislio."Roxanne, ja... jasno, ti najbolje znaš što trebaš učiniti, ali malo si me iznenadila, Roxanne. Ipak si došla u ovu kuću kao nevjesta.""Možda", rekla je, "upravo zato mi ne smeta da ostanem ovdje kao vlasnica pansiona.""Sjećam se jedne porcije biskvita.""Oh, oni biskviti", uzvikne ona. "Ipak, čula sam kako si ih gladno progutao, pa onda vjerojatno nisu bili toliko loši. Toga dana sam se tako loše osjećala, ali svejedno sam se nasmijala kad mi je sestra rekla za te biskvite.""Primijetio sam da je dvanaest rupa gdje je Jeff zabio čavle još uvijek u zidu biblioteke.""Da"Spuštao se mrak i u zraku se osjetila svježina; blagi nalet vjetra otkinuo je posljednje lišće s granja. Roxanne je blago zadrhtala."Bolje da se vratimo." Pogledao je na svoj sat."Kasno je. Morat ću krenuti. Sutra se vraćam na istok." "Zar baš moraš?"Na trenutak su zastali uz trijem, promatrajući mjesec koji se činio kao da je napravljen od snijega dok se uzdizao tamo u daljini gdje je ležalo jezero. Kalendarsko ljeto je prošlo i ustupilo mjesto babljem ljetu. Trava je bila hladna, nije bilo ni magle ni rose. Nakon što ode, ona će ući u kuću, upaliti svjetiljku i zatvoriti238OSTACI SREćEžaluzine, a on će po putu krenuti u selo. Za ovo dvoje ljudi život je brzo došao i prošao, ne ostavljajući gorčinu, već žaljenje; ne razočaranje, već samo bol. U trenutku kada su se

rukovali, mjesec je već bio dovoljno sjajan da u očima onoga drugoga jasno vide godinama nakupljanu nježnost.239: Price te doba Tazzagospcdm ickyESENCIJA EGZOTIKE U JEDNOM čINUScena se odvija pred vikendicom u regiji West Issacshire tijekom jednog očajno nevinog popodneva u kolovozu. GOSPODIN ICKY, odjeven u neobičan kostim iz vremena kraljice Elizabete I., drhti i petlja poput drhtavca i prtljavca. On je star čovjek, daleko od mladosti i svojih najboljih godina. Po neobičnom tonu njegova glasa i činjenici da je rasijano obukao kaput naopako pretpostavljamo da se radi o čovjeku koji je iznad ili ispod praktičnih sitnica u životu.Na travi pokraj njega leži mali dječak PETER. PETER, naravno, podupire bradu dlanom poput mladog Waltera Raleigha na nekom od njegovih portreta. Imao je sve tipične crte lica, uključujući i ozbiljne, tužne i tmurne sive oči - i odavao je onaj ugodni dojam čovjeka koji ne živi od hrane. Ovaj dojam se najbolje odaje kod prisjećanja na kakav bogati odrezak. On opčinjeno promatra GOSPODINA ICKYA.Vlada tišina... povremeno se čuje pjesma ptica.PETER: Navečer često sjedim uz prozor i promatram zvijezde. Ponekad mi se čini da su moje... (tmurno) Mislim da ću jednoga dana biti zvijezda...G. ICKY (odsutno): Da, da... da...PETER: Znam sva njihova imena: Venera, Mars, Neptun, Gloria Swanson.G. ICKY: Ne marim za astronomiju... razmišljam o Londonu, momče. I o svojoj kćeri, koja je otišla učiti za stenografkinju...(uzdiše)PETER: Sviđala mi se Ulsa, gospodine Icky; bila je tako punašna, obla i jedra.G. ICKY: Nije vrijedila ni papira kojim je pojačavala obline, momče. (Spotiče se poput drhtavca i prtljavca.)240GOSPODIN IC K YPETER: Kako vaša astma, gospodine Icky?G. ICKY: Sve gore, hvala Bogu!... (mračno) Imam stotinu godina... svakog dana postajem sve slabiji.PETER: Vjerojatno vam je život postao lakši nakon što ste prestali biti piroman.G. ICKY: Da... da... Znaš, Peter, momče, već sam jednom bio preodgojen u zatvoru, kad mi je bilo pedeset godina.PETER: Nakon toga ste ponovno zastranili?G. ICKY: Gore od toga. Tjedan dana prije isteka moje kazne zahtijevali su da mi transplantiraju žlijezde mladog zatvorenika koji je osuđen na smrt.PETER: I to vas je pomladilo?G. ICKY: Pomladilo! Probudilo je vraga u meni! Taj mladi zatvorenik je očigledno bio provalnik i kleptoman u nekom predgrađu. Što je jedan mali palež u usporedbi s time! PETER (zapanjeno): Grozno! Znanost je glupa. G. ICKY (uzdišući): Sada ga dosta uspješno obuzdavam. Nije svakome pao težak zadatak da potroši dva kompleta žlijezda u svojem životu. Ne bih to ponovno napravio ni kad bi mi dali svu životnu energiju nekog sirotišta.

PETER (razmislivši): Mislim da ne biste trebali imati ništa protiv žlijezda jednog mirnog svećenika.G. ICKY: Svećenici nemaju žlijezde - oni imaju duše. (Pokraj pozornice se začuje duboka, glasna truba po kojoj se može zaključiti kako se u blizini zaustavio veliki automobil. Zatim se na pozornici pojavljuje mladi čovjek u lijepom odijelu i u šeširu od brušene kože sa svilenom vrpcom. Izgleda vrlo svjetovno. Toliko se u duhovnosti razlikuje od ostale dvojice likova na pozornici da se to jasno vidi i iz prvog reda na balkonu. Zove se RODNEY DIVINEJ DIVINE: Tražim Ulsu Icky.(GOSPODIN ICKY ustaje i prestrašeno stoji između dva prtljavca.) G. ICKY: Moja kći je u Londonu.DIVINE: Otišla je iz Londona. Na putu je ovamo. Pratio samje-(Otvara malu sedefastu tabakeru koja mu visi o boku. Izvlači jednu cigaretu, pali šibicu i prinosi je cigareti. Cigareta se zažari.)241

DIVINE: čekat ću.(On čeka. Prolazi nekoliko sati. Vlada apsolutna tišina, osim povremenog frktanja i siktanja medu prtljavci-ma koji se međusobno gurkaju. Ovdje se po želji može ubaciti neka pjesma ili neki trik s kartama koji će izvesti DIVINE, ili akrobatska točka po želji.) DIVINE: Ovdje je vrlo tiho. G. ICKY: Da, vrlo tiho...(Odjednom se pojavljuje kričavo odjevena djevojka; čini se vrlo praktičnom osobom. To je ULSA ICKY. Ima jedno od onih bezizražajnih lica karakterističnih za rano talijansko slikarstvo.) ULSA (grubim, izravnim tonom): Oče! Evo me! Evo tvoje male Ulse!G. ICKY (drhtavim glasom): Ulsa, mala Ulsa. (grle se) G. ICKY (vedro): Vratila si se da nam pomogneš s oranjem. ULSA (mrzovoljno): Ne, oče; oranje je takva gnjavaža. Radije ne bih.(Iako govori neuglađeno, sadržaj njezina govora je direktan i jasan.)DIVINE (pomirljivo): Ulsa, molim te. Daj da se dogovorimo.(On joj prilazi elegantnim, ujednačenim koracima zbog kojih bi zasigurno postao kapetan hodačke ekipe na Cambridgeu.) ULSA: Još uvijek tvrdiš da bi to bio Jack? G. ICKY: O čemu ona govori?DIVINE (ljubazno): Draga, naravno da bi bio Jack. Frank ne bi imao šanse.G. ICKY: Koji Frank?ULSA: A ja kažem: Frank!(Ovdje se može ubaciti neka pikantna šala.)G. ICKY (svisoka): Bez svađe... bez svađe...DIVINE (poseže za njezinom rukom da bi je pogladio snažnim pokretom zahvaljujući kojem je postao kapetan veslačke ekipe Oxforda): Udaj se za mene.ULSA (prezirno): Ha! Da se udam za tebe, a u tvoju kuću me ne bi pustili ni na ulaz za poslugu.DIVINE (bijesno): Samo neka probaju! Ne brini - ulazit ćeš kroz ulaz za ljubavnice.242GOSPODIN ICKTULSA: Ma, zbilja!DIVINE (zbunjeno): Oprosti, molim te. Znaš što želim reći. G. ICKY (gori od

nestrpljenja): Želite oženiti moju malu Ulsu?...DIVINE: Da.G. ICKY: O vama nema nikakvih podataka. DIVINE: Odlično. Imam najbolje preporuke... ULSA: I najgore dokumente.DIVINE: Na Etonu sam bio član kluba Pop; na Rugbvu sam bio u klubu Near-beer.14 Kako sam bio mlađi sin, trebao sam stupiti u policiju...G. ICKY: Pusti to... Imaš li novaca?...DIVINE: Brdo. Mislim da će se Ulsa svakog jutra morati podijeliti prije nego što ide u grad - kako bi sjela u dva Rolls Rovcea. Imam i jedan dječji automobil i preuređeni tenk. Pretplaćen sam na mjesta u operi...ULSA (tmurno): Ne mogu spavati osim ako mjesta nisu u loži. A čula sam da si isključen iz kluba.G. ICKY: Ključar?...DIVINE (objesivši glavu): Isključen sam. ULSA: Zbog čega?DIVINE (jedva čujno): Jednom prilikom sam u šali sakrio loptice za polo.G. ICKY: Jesu li vama sve daske na broju?DIVINE (tmurno): Jesu. Uostalom, što se na ovom svijetu smatra dostignućem? Samo morate biti dovoljno mudri da šijete kad nitko ne gleda i žanjete kad vas svi vide.G. ICKY: Budite oprezni... Neću dopustiti da mi se kći uda za parolaša...DIVINE (još tmurnije): Uvjeravam vas da sam potpuno prizeman čovjek. često se spuštam na razinu instinkta.ULSA (s dosadom): Ništa od toga o čemu govorite nije važno. Ne mogu se udati za čovjeka koji misli da bi trebao biti poput Jacka. Pa Frank bi...DIVINE (prekida je): Glupost!ULSA (kategorički): Ti si glupan!G. ICKY: No-noL. Ne bismo trebali suditi... Budi milostiva, draga moja. Što je rekao Neron? - "Sa zlobom prema nikome, s milosrđem prema svima..."14 Near-beer - bezalkoholno pivo, (soda) pop - gazirani sok243E SCOTT EITZGERALD: Priče izdoba jazzaPETER: To nije rekao Neron. To je rekao John Drinkwater. G. ICKY: Dobro! Tko je taj Frank? Tko je taj Jack? DIVINE (mračno): Bez veze. ULSA: Dempsev.DIVINE: Raspravljali smo o tome koji bi od njih izašao živ ako bi se našli zaključani u sobi u ulozi smrtnih neprijatelja. Ja tvrdim da bi Jack Dempsev jednim...ULSA (bijesno): Glupost! On ne bi imao niti...DIVINE (ubrzano): Pobijedila si.ULSA: Tada te ponovno volim.G. ICKY: Znači, izgubit ću svoju malu kćer...ULSA: Još uvijek imaš punu kuću djece.(CHARLES, ULSIN brat, izlazi iz vikendice. Odjeven je kao da ide na brod; preko ramena mu je prebačen konopac, a s vrata mu visi sidro.) CHARLES (ne vidi ostale): Idem na brod! Idem na brod!(Uglasu mu se osjeća trijumf.) G. ICKY (tužno): Ti si već odavno zabrazdio. CHARLES: čitao sam "Conrada".PETER (sanjarski): Ah, "Conrad"! "Dvije godine na palubi" od Henrva Jamesa. CHARLES: Što?

PETER: "Robinson Crusoe" po Walteru Pateru. CHARLES (svojem ocu): Ne mogu ostati ovdje i trunuti s vama. Želim živjeti svoj život. Želim loviti jegulje. G. ICKY: Ja ću biti ovdje kad se vratiš... CHARLES (prezirno): Siguran sam da se crvi oblizuju čim čuju tvoje ime.(Primijetit ćete da neki od likova već neko vrijeme ne govore. Može se ponuditi još jedna izvedbena tehnika ako ih se angažira na izvedbi nadahnute melodije na saksofonima.)G. ICKY (tužno): Ove doline, ova brda, ovi radnici u poljima - sve to mojoj djeci ne znači ništa. Ali ja ih razumijem.CHARLES (nježnije): Onda mi ovo nećeš uzeti za zlo, oče. Razumjeti znači oprostiti.G. ICKY: Ne... ne... Nikada ne opraštamo onima koje možemo razumjeti... Možemo oprostiti samo onima koji nas povrijede bez ikakva razloga...CHARLES (nestrpljivo): Već mi je muka od tvojih primjedbi244GOSPODIN ICKYna temu ljudske prirode. I, uostalom, mrzim biti ovdje.(Nekoliko desetaka djece GOSPODINA ICKYA istrčava iz kuće, spotiče se na busene trave, spotiče se na odbačene stvari. U žamoru se čuju riječi "Odlazimo" i "Napuštamo te".) G. ICKY (slomljena srca): Svi me napuštaju. Bio sam previše dobar. Batina je iz raja izašla. Oh, da barem imam žlijezde jednog Bismarcka.(Izvana se čuje trubljenje - DIVINEOV šofer je vjerojatno postao nestrpljiv.) G. ICKY (shrvano): Ne vole zemlju! Odrekli su se velike tradicije krumpira! (Strastveno podiže grumen zemlje i trlja ga po svojoj ćelavoj glavi. Počinje mu rasti kosa.) Oh, Wordsworth, Wordsworth, kako si bio u pravu!"Sada miruje, nema snage; Ne čuje i ne osjeća; Okreće se zajedno sa Zemljom U nečijem Oldsmobileu" (Svi jecaju i uz povike "Život" i "Jazz"polako kreću prema krilima.)CHARLES: Okrenuti se zemlji, da! Već deset godina pokušavam okrenuti svoja leđa zemlji!JEDNO OD DJECE: Seljaci su možda stup države, ali tko bi želio biti stup?NEKO DRUGO DIJETE: Briga me tko okapa zemlju dok god ima salate!SVI: Život! Psihološka avantura! Jazz!G. ICKY (boreći se sa sobom): Moram biti neobičan. To je sve što mi preostaje. Nije bitno živjeti, već izraziti svoju neobičnost...SVI: Spustit ćemo se u grad uz obalu rijeke. Imamo karte za Piccadilly Circus. Život! Jazz!G. ICKY: čekajte. Dopustite mi da vam pročitam nešto iz Biblije. Odabrat ću jedan odlomak nasumce. Uvijek se otvori nešto što odgovara situaciji.(Pronalazi Bibliju u jednoj odbačenoj posudi, nasumce je otvara i počinje čitati.)"Ahab i Istemo i Anim, Goson i Olon i Gilo, jedanaest gradova i njihova sela. Arab, Ruma i Esaau."CHARLES (okrutno): Kupi još deset žetona i probaj ponovno.245

G. ICKY (pokušavaponovno): "Kako si samo lijepa, moja ljubavi, kako si samo lijepa! Oči su ti kao u golubice, osim onoga što se krije u njima. Tvoja kosa je poput krda koza koje se spušta s planine Galaad - Hm! Prilično dosadan odlomak..."(Njegova djeca mu se smiju, uzvikujući "Jazz!" i "Sve u životu je sugestivno!")

G. ICKY (očajno): Danas ne uspijeva, (s nadom) Možda je vlažna, (opipava je) Da, vlažna je... bilo je vode u posudi... Ne uspijeva.SVI: Vlažna je! Ne uspijeva! Jazz!JEDNO OD DJECE: Idemo, moramo uhvatiti vlak u šest i trideset.(Ovdje se može ubaciti i neki drugi šlagvort.) G. ICKY: Do viđenja...(Svi izlaze. GOSPODIN ICKY ostaje sam. Uzdišući prilazi stubama vikendice, liježe i zatvara oči.)Spušta se sumrak i scena je okupana svjetlom kakvog nema ni na kopnu, ni na moru. Nema nikakvih zvukova osim pastirove žene koja u daljini svira ariju iz Beethovenove Desete simfonije na usnoj harmonici. Veliki bijeli i sivi moljci se spuštaju i slijeću na starca sve dok ga potpuno ne pokriju. No on se ne miče.Zastor se nekoliko puta spušta i podiže da bi se označilo protjecanje vremena. Prilično smiješan efekt se može postići ako se GOSPODIN ICKY uhvati za zastor te se podiže i spušta zajedno s njim. Ovdje je moguće ubaciti i krijesnice ili vile na žicama.Zatim se pojavljuje PETER s gotovo imbecilno slatkim izrazom lica. U ruci čvrsto drži neki predmet i s vremena na vrijeme ushićeno gleda na njega. Nakon nekoliko trenutaka neodlučnosti, on ga spušta na tijelo starca i zatim se tiho povlači.Moljci se sudaraju u letu, a zatim se odjednom preplašeno raspršuju. Bez obzira na sve gušći mrak, vidi se kako svjetluca mali, bijeli i okrugli predmet koji ispušta nježni miris u povjetarac West Issacshirea, PETE-ROV dar ljubavi - kuglica naftalina.(Predstava ovdje može završiti ili se nastaviti unedogled.)246JEMINAJfMIMIOvo djelo ne pretendira na naziv "literatura". Ovo je samo priča za vedre ljude koji žele čuti priču, a ne samo hrpu psihologije" ili "analize". čovječe, kako će vam se ovo svidjeti! čitajte je, pogledajte film napravljen po njoj, puštajte je na fonografu ili je preštepajte na šivaćem stroju.DivljakušaU planinama Kentuckva je pala noć. Svuda naokolo su divlja brda. Brzi gorski potoci teku niz planine.Jemina Tantrum je bila dolje na potoku i pekla viski u obiteljskoj pecari.Bila je tipična brđanka.Noge su joj bile bose. Ruke, velike i snažne, visjele su joj do ispod koljena. Na licu su joj se vidjeli tragovi teškog rada. Iako je tek prevalila šesnaestu, već preko dvanaest godina je uzdržavala svojeg oca i majku proizvodeći brđanski viski.S vremena na vrijeme bi zastala, do vrha napunila grabilicu čistom, iscjeliteljskom tekućinom, ispila je i vratila se poslu obnovljenom energijom.Stavila bi raž u bačvu, dobro je nagazila nogama i za dvadeset minuta bi finalni proizvod bio gotov.Iznenadan uzvik ju je prekinuo u ispijanju viskija i natjerao da podigne pogled."Zdravo", reče glas. Pripadao je čovjeku s visokim lovačkim čizmama koji se odjednom pojavio iz šume."Bok", odgovorila je mrzovoljno."Možete li mi reći u kojem pravcu se nalazi Tantrumova koliba?""Jeste li vi iz naselja tamo dolje?"

Pokazala je rukom prema podnožju brda gdje je ležao Loui-247F. SCOTT FITZGERALD; Priče a <E»<sville. Nikada nije bila tamo; ali jednom, prije nego što se rodila, njezin pradjed, stari Gore Tantrum, otišao je u naselje zajedno s dva šerifa i nikada se više nije vratio. Stoga se u obitelji Tantrum strah od civilizacije prenosio s generacije na generaciju.Strancu je ovo bilo zabavno. Nasmijao se lakim, zvonkim smijehom, smijehom čovjeka iz Philadelphie. Nešto u zvuku tog smijeha ju je uzbuđivalo. Ispila je još jednu grabilicu viskija."Gdje je gospodin Tantrum, curo?" upitao je ljubazno.Podigla je nogu i velikim palcem pokazala prema šumi. "Tamo u kolibi iza onih borova. Stari Tantrum je moj stari."čovjek iz naselja joj se zahvalio i otišao. Iz njega su zračili mladost i osobnost. Putem je zviždao, pjevao, radio premete i poskakivao, udišući svjež i hladan gorski zrak.Zrak oko pecare imao je aromu vina.Jemina Tantrum ga je opčinjeno promatrala. Nikada u svojem životu nije vidjela nikog sličnog.Sjela je u travu i prebrojala prste. Nabrojala ih je jedanaest. Zbrajanje je naučila u brđanskoj školi.Brđanski sukobDeset godina ranije, jedna dama iz naselja je otvorila školu u planini. Jemina nije imala novaca, ali joj je platila viskijem. Svakog jutra je u školu donosila puno vjedro i ostavljala ga na stolu gospođe Lafarge. Gospođa Lafarge je nakon godine dana podučavanja umrla od delirium tremensa pa je Jeminino obrazovanje prekinuto.Na drugoj strani potoka nalazila se još jedna pecara; pripadala je Doldrumovima. Doldrumovi i Tantrumovi se nikada nisu posjećivali.Mrzili su jedni druge.Pedeset godina ranije, stari Jem Doldrum i stari Jem Tantrum su se u Tantrumovoj kolibi posvađali za vrijeme kartanja. Jem Doldrum je bacio kralja herc u lice Jema Tantruma, a stari Tantrum, razbiješnjen, pogodio je starog Doldruma s devetkom karo. Pridružili su se i ostali Doldrumovi i Tantrumovi te se mala koliba uskoro ispunila letećim kartama. Harstrum Doldrum, jedan od mlađih Doldrumova, ležao je ispružen na podu izvijajući248JEMINAse u agoniji s asom herc naguranim u grlo. Stojeći na vratima, Jem Tantrum je mijenjao boju za bojom dok mu je lice obasjavala zvjerska mržnja. Stara Mappy Tantrum stajala je na stolu i polijevala Doldrumove vrućim viskijem. Nakon što je konačno ostao bez aduta, stari Heck Doldrum je izguran iz kolibe, mlatarajući lijevo i desno svojom vrećicom duhana i skupljajući ostatak svojega klana. Zatim su se popeli na svoje junce i bijesno odjahali kući.Te noći su se stari Doldrum i njegovi sinovi vratili s namjerom da se osvete i stavili čegrtaljku na prozor Tantrumovih, iglom zaglavili zvono na vratima i dali znak za povlačenje.Tjedan dana kasnije, Tantrumovi su nalili riblje ulje u pecaru Doldrumovih i tako se iz godine u godinu sukob nastavio te prvo potpuno uništio jedan klan, a zatim i drugi.Rođenje ljubavi

Mala Jemina je svakog dana radila u pecari na svojoj strani potoka, a Boscoe Doldrum je radio u pecari na svojoj strani.Ponekad bi se radi naslijeđene mržnje te zavađene strane gađale spužvama viskija i Jemina bi po povratku kući smrdjela poput pansionske blagovaonice u Francuskoj.Ali Jemina je sada bila previše zamišljena da bi pogledala preko potoka.Kako je samo taj stranac bio divan i neobično odjeven! U svojoj nevinosti ona nikada nije povjerovala da uopće postoje civilizirana naselja i sve priče o njima je pripisala lakovjernosti brđana.Krenula je prema kolibi. Dok se okretala, nešto ju je pogodilo u vrat. Bila je to spužva koju je bacio Boscoe Doldrum - spužva namočena viskijem iz njegove pecare na drugoj strani potoka."Ehej, ti tamo, Boscoe Doldrum", viknula je svojim dubokim glasom."Ej! Jemina Tantrum! Dabogda te vrag odnio!" odgovorioje.Produžila je prema kolibi.Stranac je razgovarao s njenim ocem. Na zemlji Tantrumovih je otkriveno zlato i stranac, Edgar Edison, pokušavao je zami-249

jeniti zemlju za pjesmu. Razmišljao je koju bi pjesmu ponudio. Sjela je i ruke podvukla pod noge i promatrala ga. Bio je divan. Kad je govorio, usta su mu se pomicala. Sjedila je na peći i promatrala ga.Odjednom se začuo krik od kojeg se ledila krv u žilama. Tan-trumovi su pojurili prema prozorima. To su bili Doldrumovi.Zavezali su svoje junce za drveće i sakrili se iza grmlja i cvijeća. Uskoro je prema prozorima poletjela prava kiša kamenja i cigli koja je potresala žaluzine."Oče! Oče!" kriknula je Jemina.Njen otac je zgrabio praćku sa stalka za praćke na zidu i nježno prešao rukom preko elastične gume. Zauzeo je položaj u zaklonu. Stara Mappy Tantrum je zauzela položaj u spremištu za ugljen.Bitka brđanaStranac se konačno uključio u zbivanja. Žudeći za obračunom s Doldrumovima, pokušao se izvući iz kuće kroz dimnjak. Zatim mu je palo na pamet da potraži vrata ispod kreveta, ali mu je Jemina rekla da takva vrata ne postoje. Tražio je izlaz pod krevetima i ležajima, ali Jemina bi ga svaki put povukla natrag i objasnila mu da tamo nema vrata. Lud od bijesa, lupao je po vratima i urlao na Doldrumove. Oni mu nisu odgovarali, već su nastavili s bombardiranjem prozora kamenjem i ciglama. Stari Pappy Tantrum je znao da će se Doldrumovi probiti u kuću ukoliko im uspije napraviti dovoljno veliki otvor i bitka će biti gotova.Tada je stari Heck Doldrum poveo napad pjeneći se i pljujući po tlu.Pouzdane velike praćke Pappya Tantruma nisu ostale bez efekta. Majstorski pogodak je onesposobio jednog Doldruma, a drugi Doldrum se s mukom nastavio boriti nakon što je gotovo odmah nakon prvog pogođen u trbuh.Sve više su se približavali kući."Moramo bježati", viknuo je stranac Jemini. "Žrtvovat ću se i odvesti te na sigurno.""Ne", viknuo je Pappy Tantrum s garavim licem. "Ti ostani

JEMINA.ovdje i drži se. Ja ću odvesti Jeminu na sigurno. Odvest ću Mappy na sigurno. Odvest ću i sebe na sigurno."čovjek iz naselja je poblijedio i tresao se od bijesa. Okrenuo se prema Hamu Tantrumu koji je stajao na vratima i usporavao napredovanje Doldrumovih."Hoćeš li nam držati odstupnicu?"Ham je rekao kako mora odvesti Tantrumove na sigurno, ali je bio spreman ostaviti sebe kako bi pomogao strancu u držanju odstupnice ako on smisli način kako da to učini.Uskoro se kroz pod i strop počeo probijati dim. Shem Dol-drum se približio i prinio šibicu ustima starog Japheta Tantruma koji se uzdigao iz zaklona i na sve strane se raširio alkoholni plamen.Viski u kadi se zapalio. Počeli su se rušiti zidovi. Jemina i čovjek iz naselja su se pogledali. "Jemina", šapnuo je. "Strance", odgovorila je."Umrijet ćemo kao jedno", rekao je. "Da smo poživjeli, odveo bih te u grad i oženio. S obzirom na to koliko možeš popiti, tvoj uspjeh u društvu bio bi zajamčen."Ona gaje nekoliko trenutaka odsutno gladila rukom, šaptom brojeći svoje nožne prste. Dim je postajao sve gušći. Njena lijeva noga se zapalila.Ona je bila ljudska alkoholna baklja.Njihove usne su se spojile u dugom poljupcu, a zatim je na njih pao zid i zdrobio ih."Kao jedno"Kad su se Doldrumovi probili kroz plameni prsten, našli su ih zagrljene na mjestu gdje su stradali. Stari Jem Doldrum je bio ganut. Skinuo je šešir.Napunio ga je viskijem i ispio."Mrtvi su", rekao je polako. "Žudjeli su jedno za drugim. Svađi je došao kraj. Ne smijemo ih razdvajati."Stoga su ih bacili u potok i dva pljuska su zazvučala kao jedan.