1...Odnos prema ustavnom pravu. Ustavima se vršenje sudske funkcije povjerava redovnim sudovima, a utvrđuju se i osnovni principi organizacije sudova i sudske funkcije (zakonitost, sudska nezavisnost, zbornost, dvostepenost itd). Svi ovi principi se konkretiziraju kroz norme procesnog prava. Načelo sudske nepristrasnosti i načelo kontradiktornosti su dva najvažnija principa koji su na nivou ustavnih načela, a zastupljeni su u normama organizacionog i funkcionalnog procesnog prava.

2...Odnos GPP prema materijalnom građanskom pravu. Do odvajanja GPP od građanskog materijalnog prava došlo je tek u 19.vijeku. Razlikovanje procesnog od materijalnog građanskog prava ima kako teorijski, tako i praktični značaj. Npr. procesne radnje se ne ispituju u pogledu njihove valjanosti kao poslovi građanskog prava, već u pogledu njihove dopuštenosti. Kad je procesna radnja dopuštena, ona neće uvijek samim svojim preduzimanjem proizvesti dejstvo. Osim toga, u pogledu teritorijalnog važenja normi procesnog prava uvijek važi načelo lex fori, a u pogledu važenja normi materijalnog prava načelo lex causae.

3...Odnos građanskog postupka prema materijalnom pravu. Predmet materijalnog prava su norme kojima se reguliše nastanak, promjena i prestanak pravnih odnosa. Predmet normi procesnog prava je utvrđivanje organa kojima se povjerava vršenje pravozaštitne funkcije i postupak u kome se ostvaruje ta funkcija. Obje vrste normi imaju isti krajnji cilj: ostvarenje utvrđenog pravnog poretka u društvenim odnosima. Zato je postupak neodvojiv od materijalnog prava, čijem ostvarenju služi. Istovremeno, postupak posjeduje i relativnu samostalnost u odnosu na materijalno pravo, jer kao pravosudna institucija doprinosi ostvarivanju i daljem razvoju postojećeg pravnog poretka, a time i ukupnih društvenih odnosa. Forma i formalizam u postupku. Pravu je svojstvena forma zbog toga što bez forme ne bi moglo ostvarivati svoju osnovnu funkciju – obezbjeđenje stabilnosti i sigurnosti pravnog poretka. U procesnom pravu je pravna forma još više izražena. Radnje kojima subjekti postupka ostvaruju svoja procesna prava i obaveze se preduzimaju u zakonom propisanim oblicima, tj. na području procesnog prava važi princip stroge forme. S druge strane, na području materijalnog prava važi princip slobodne forme. Princip stroge forme u parničnom postupku je u službi ostvarenja tri osnovna cilja: zakonitost, pravna sigurnost i efikasnost. Pravna forma prerasta u formalizam onda kad postane sama sebi svrhom, tj. kad prestane služiti naprijed navedenim ciljevima.

4...Odnos između GPP i upravnog prava. Parnični postupak je najstarija pravna institucija, iz čijeg okvira se izdvojio prvo krivični, a u novije vrijeme i upravni postupak. U upravnom postupku prisutne su mnoge institucije koje se ne razlikuju od instituta građanskog postupka. Osim toga, nema jasnog razgraničenja između parničnog i upravnog postupka, kakvo npr.postoji između građanskog i krivičnog postupka zahvaljujući određenosti krivično-pravnog predmeta. Neka obilježja na osnovu kojih se mogu uočiti razlike između upravnog i građanskog postupka su: 1. Po jednom shvatanju, bitno obilježje građanskopravnog odnosa je u jednakosti subjekata, za razliku od upravnopravnog odnosa u kome je na jednoj strani državni organ kao nosilac vlasti kome je druga strana potčinjena. Ovaj kriterij se smatra nedovoljnim, jer se državni organi mogu pojaviti kao ravnopravne stranke u međusobnom odnosu, ali taj odnos neće samim tim biti građanskopravni. Po drugom shvatanju, bitan kriterij za razlikovanje građanskopravne od upravne stvari je u tome da li u konkretnom slučaju organ državne vlasti vrši ovlaštenja koja su mu zakonom povjerena, ili se javlja kao nosilac prava i obaveza koja ima svaki drugi subjekt. 2. Obzirom da ovi kriteriji nisu dovoljni za kategorijalno razlikovanje, pribjegava se kriteriju formalno-pravnog razgraničenja. Po formalno-pravnom kriteriju, građanskopravnim predmetima se smatraju oni za čije su rješavanje nadležni sudovi u parničnom postupku, a upravnim oni koji se

1

rješavaju u upravnom postupku. U savremenom pravu se upravna djelatnost i sudska funkcija međusobno pribliţavaju u mnogim aspektima. Za djelatnost upravnih organa, kao i za djelatnost sudova, vaţi načelo zakonitosti. Karakteristika odnosa između upravnog i sudskog postupka jeste i međusobno dejstvo akata, tj. dejstvo presude u upravnom postupku i dejstvo upravnog akta u parničnom postupku. Ako se u parničnom postupku kao prethodno pitanje pojavi stvar koja je već pravnosnažno riješena u upravnom postupku, sud je vezan za odluku upravnog organa u okviru njene pravosnažnosti. Važi i obrnuto. Ovaj princip vezanosti za akte drugog organa je u funkciji očuvanja jedinstva pravnog poretka. Razgraničenje nadležnosti između sudova i upravnih organa vrši se po pravilima o apsolutnoj nadležnosti: ako je pokrenut parnični postupak, a radi se o upravnopravnoj stvari, sud će se oglasiti apsolutno nenadležnim i odbaciti tužbu. Važi i obrnuto.

5...Odnos građanskog procesnog prava i krivičnog procesnog prava Sličnosti i razlike. Sličnosti su uslovljene time što i građansko i krivično pravosuđe vrše jedinstveni sudovi, a razlike time što se funkcija sudova u jednom i drugom postupku ostvaruje u različitim predmetima. Ono što je zajedničko za krivični i građanski postupak prvenstveno su ustavna načela na kojima je zasnovano organizacijsko i funkcionalno uređenje sudova: zakonitost, nezavisnost sudova, zbornost, dvostepenost itd. Takođe su im zajednička i načela kojima se osigurava pravilno ostvarenje sudske funkcije. To su načela: kontradiktornosti, usmenosti, javnosti, slobodne ocjene dokaza i materijalne istine. Razlike između krivičnog i građanskog postupka uslovljene su razlikama njihovih predmeta. Predmet građanskog postupka je raspravljanje i odlučivanje u sporovima iz građansko-pravnih odnosa, a predmet krivičnog postupka je raspravljanje i odlučivanje o tome da li je učinjeno krivično djelo, da li postoji krivčna odgovornost učinioca, te izricanje sankcije. Svojstvo krivično-pravne stvari ima samo ono djelo koje je zakonom utvrđeno kao krivično djelo. Osim toga, razlike između građanskog i krivičnog postupka manifestuju se i na području nekih načela. Načelo dispozitivnosti i raspravno načelo su specifična načela parničnog postupka. Ona postoje i u krivičnom postupku, ali je njihov domet sasvim neznatan. Građanski postupak tužbom pokreće subjekt osporenog ili povrijeđenog prava, a krivični postupak pokreće javni tužilac po službenoj dužnosti. Ostvarenje krivičnopravnih normi postiže se samo u krivičnom postupku. S druge strane, pravna zaštita povodom povrijeđenog ili osporenog prava može se postići i putem arbitraže. U krivičnom postupku ne postoje ustanove povlačenja tužbe, odricanja od tužbenog zahtjeva, sudskog poravnanja i druge ustanoev kojima se ostvaruje načelo dispozitivnosti u parničnom postupku.

6...Vezanost suda u građanskom postupku za presudu donesenu u krivičnom postupku. Postoje 3 situacije u kojima je sud u građanskom postupku vezan za presudu donesenu u krivičnom postupku. To su slijedeće situacije: - kad je istom radnjom prouzrokovano krivično djelo i neka građanskopravna posljedica; - kad krivično djelo ima karakter prethodnog pitanja u parničnom postupku; - kad presuda donesena u krivičnom postupku ima karakter pravno relevantne činjenice građanskog prava. Ako ista radnja proizvodi i krivičnopravnu i građanskopravnu posljedicu, titular građanskopravnog ovlaštenja ima 2 alternativne mogućnosti: 1. da raspravljanje i odlučivanje o građanskopravnom zahtjevu pridruži krivičnom postupku (adhezioni postupak); 2. da pokrene samostalan građanski postupak. Ako ako sud u krivičnopravnoj stvari donese oslobađajuću presudu ili obustavi postupak, on ne može odbiti i građanskopravni zahtjev stranke iz adhezionog postupka, već tu stranku upućuje na pokretanje parničnog postupka. Razlog tome je činjenica da je parnični postupak redovni način raspravljanja i odlučivanja o građanskopravnim zahtjevima, pa se samo u tom postupku može donijeti odluka sa dejstvom res iudicata. Pravosnažna osuđujuća krivična presuda veže sud u parničnom postupku, koji ne moţe utvrđivati činjenice koje bi isključile odgovornost za štetu uzrokovanu umišljajnim krivičnim djelom. Tada se ne može umanjiti ni naknada štete zbog slabog imovinskog stanja

2

štićenika. Građanska subjektivna odgovornost je strožija od krivične. U krivičnom pravu po pravilu se odgovara za umišljaj, a izuzetno i za nehat. U građanskom pravu se odgovara za sve oblike krivice, zaključno sa objektivnom odgovornošću. Stoga, kad je sud u krivičnom postupku utvrdio postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti, onda razlozi pravne sigurnosti i ekonomičnosti, kao i sama logika daju opravdanje za vezanost parničnog suda za činjenice utvrđene u krivičnom postupku. S druge strane, ako je pred krivičnim sudom donesena oslobađajuća presuda, parnični sud nije vezan za nju jer nepostojanje krivične odgovornosti ne znači da istovremeno ne postoji ni građanska odgovornost. Ako se krivično djelo i krivična odgovornost javljaju u građanskom postupku kao prethodno pitanje, sud u građanskom postupku je vezan za odluku donesenu u krivičnom postupku i to bez obzira na to da li je ona presuđujuća ili oslobađajuća. Npr, nedostojnost za nasljeđivanje nastupa usljed određenih krivičnih djela nasljednika kao npr.umišljajno lišavanje života ostavioca, upotreba sile ili prijetnje u cilju sastavljanja testamenta i sl. U određenim situacijama se pravosnažnoj presudi u krivičnom postupku daje karakter pravno relevantne činjenice, za koju se veže nastanak određenih pravnih posljedica. Npr.pravosnaŽna presuda kojom je jedan bračni drug osuđen za krivično djelo kaznom zatvora duže od 3 godine, predstavlja pravno relevantnu činjenicu za koju porodično pravo veţu posljedicu - pravo drugog bračnog druga na razvod. 7...FUNKCIJA PARNIČNOG POSTUPKA Prema starijem, individualističkom shvatanju, krajnji cilj parničnog postupka je zaštita subjektivnih građanskih prava. Danas je nesporno da se u građanskom postupku ostvaruje pravozaštitna funkcija kao značajna društvena djelatnost, ali se u postupku istovremeno pruža i zaštita subjektivnih prava građana i drugih pravnih subjekata. Zaštitom subjektivnih prava istovremeno se ostvaruje i postojeći normativni poredak u društvenim odnosima. Ius dicere. Sudska praksa značajno doprinosi razvoju pravnog poretka. Svaka sudska presuda, osim što je akt primjene prava, predstavlja i stvaralački čin konkretizacije opće pravne norme na pojedinačnu društvenu situaciju. Pored zaštitne, postupak ostvaruje i značajnu vaspitnu ulogu. Naime, sud u parničnom postupku utvrđuje uzroke pravnih povreda i izriče sankciju radi njihovog otklanjanja. Ovakvom aktivnošću sud vaspitno utiče na građane da se ponašaju u duhu poštivanja zakona i morala, uz podsticanje stranaka na mirno rješavanje sporova.

8...PARNIČNI POSTUPAK, PARNICA, SPOR Pojmom građanski postupak označava se postupak kao pravna institucija, odnosno kao cjelovita metoda ostvarivanja sudske funkcije u građanskopravnim sporovima. Pojmom parnica označava se konkretan postupak koji se vodi između parničnih stranaka, a povodom određenog tužbenog zahtjeva koji postavlja tužilac i od suda traži zaštitu. Posredstvom parnice se parnični postupak prilagođava potrebama svakog pojedinog predmeta u vršenju sudske funkcije. Parnični postupak je postupak u kome se odlučuje o (ne)postojanju subjektivnog prava, primjenom materijalnog prava na postojeće činjenično stanje. Prema najširem shvatanju, spor je svako stanje u pravnim odnosima kada se postavljeni zahtjev sukobljava sa određenim otporom ili suprotstavljanjem. To je uvijek određeni stepen neslaganja između 2 subjekta u pravnom odnosu. Obično prethodi parnici, ali ne mora dovesti do nje. Subjekti spora mogu svoj spor riješiti sporazumom ili putem arbitraže. Samo ako jedan od subjekata zatraži sudsku zaštitu, tada dolazi do parnice kao procesno-pravnog odnosa. Mada se parnica pokreće povodom spora, ona je u svojoj egzistenciji od njega nezavisna. Građanskopravni odnos povodom kojeg je došlo do parnice može se i ugasiti, ali to samo po sebi neće imati uticaja na postojanje parnice kao procesnopravnog odnosa.

3

9...PROCESNE PRETPOSTAVKE Procesne pretpostavke su uslovi ili okolnosti utvrđeni normama procesnog prava, a od kojih zavisi dopuštenost raspravljanja i odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Potrebno ih je strogo razlikovati od materijalnih pretpostavki, tj. uslova od kojih zavisi osnovanost predmeta odlučivanja. Prve su određeni normama procesnog, a drugi normama materijalnog prava. Procesne pretpostavke mogu biti opće i posebne. Opće moraju postojati u svakoj parnici, dok su posebne propisane samo za neke vrste sporova ili samo za odreena pitanja. Takođe mogu biti pozitivne i negativne. Pozitivne moraju postojati da bi bilo dopušteno raspravljanje u parnici, a negativne predstavljaju procesne smetnje za dopuštenost parnice (tj.ne smiju postojati). Opće pretpostavke se tiču svih bitnih elemenata parnice: suda, stranaka i predmeta spora. U procesne pretpostavke koje se tiču suda spada nadležnost (međunarodna, stvarna, mjesna i funkcionalna). Pretpostavke koje se tiču stranaka su: postojanje stranke, stranačka i parnična sposobnost, odnosno postojanje urednog zastupanja ako nema parnične sposobnosti, te postojanje ovlaštenja za vođenje konkretne parnice (legitimatio ad processum - procesna legitimacija). Postojanje stvarne legitimacije (legitimatio ad causam) nije procesna pretpostavka, već uslov od kojeg zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Pretpostavke koje se tiču predmeta spora imaju karakter procesnih smetnji. Njihovo postojanje sprečava vođenje parnice. To su: postojanje presuđene stvari (res iudicata), postojanje parnice (lis pedens), te postojanje pravnog interesa za tužbu (tužilac ima pravni interes da ustane tužbom tek onda kad tuženi odbije da dobrovoljno udovolji njegovom trađenju). Posljedice nedostatka procesnih pretpostavki. Nedostatak bilo koje procesne pretpostavke za posljedicu ima nemogućnost raspravljanja i odlučivanja. Nedostaci nekih procesnih pretpostavki će odmah dovesti do odbacivanja tužbe kao nedopuštene (res iudicata i lis pedens). Ako se nedostaci odnose na stranke, do odbacivanja tužbe će doći samo ako sud nije uspio da otkloni te nedostatke. Ako se nedostaci tiču relativne nadležnosti (stvarne i mjesne), sud će tužbu dostaviti nadležnom sudu i na taj način otkloniti nedostatak. O postojanju procesnih pretpostavki sud vodi računa po službenoj dužnosti, što ne isključuje mogućnost strankama da ukazuju sudu na nedostatke. Naprotiv, na procesne pretpostavke koje se tiču predmeta spora, sud najčešće saznaje po prigovoru tuženog. Na postojanje pretpostavki sud načelno pazi tokom cijelog postupka. Izuzetno, samo na neke pretpostavke (npr.mjesna nadležnost) sud pazi samo do određene faze u postupku.

10... INCIDENTALNO PITANJE Značenje u parničnom postupku. Prethodna, incidentalna ili prejudicijelna pitanja su pravna pitanja koja nisu neposredan predmet odlučivanja u parnici, ali se nalaze u funkciji odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Prethodno pitanje može biti samo pravno pitanje (dakle ne i činjenično) koje samo po sebi čini pravnu cjelinu i podobno je da bude predmetom samostalnog odlučivanja. Npr. u parnici povodom tužbe u kojoj je zahtjev usmjeren na povrat stvari po osnovu prava svojine, može se kao prethodno postaviti pitanje da li tužilac ima pravo svojine na predmetnoj stvari. Odluka o prethodnom pitanju čini sastavni dio činjenične podloge spora. Kao takva ne stiče svojstvo pravosnaţnosti i unosi se u obrazloţenje, a ne u dispozitiv sudske odluke. Incidentalna ovlaštenja suda u parnici. Pravni odnosi koji se pojavljuju u funkciji prethodnih pitanja najčešće spadaju u onu vrstu pravnih odnosa za čije rješavanje je sud inače nadleţan. U takvom slučaju, sud u parničnom postupku može o tom pitanju odlučivati dvojako: u funkciji prethodnog pitanja, ili kao o glavnom pitanju. O prethodnom pitanju kao glavnom pitanju sud će odlučivati samo ako to stranke zahtijevaju. U suprotnom će sud o tom pitanju odlučivati kao o prethodnom pitanju, a sa ciljem donošenja odluke o tužbenom zahtjevu kao glavnom pitanju. Tada se odluka o prethodnom pitanju unosi u obrazloženje sudske odluke i ona nema autoritet presuđene stvari. Ako se u parničnom postupku kao prethodno pitanje pojavi neko pravno pitanje

4

koje nije u nadležnosti suda pred kojim se postavlja, već u nadležnosti nekog drugog suda ili drugog organa, onda ovlaštenja suda u rješavanju tog pitanja zavise od toga da li je nadležni organ već donio pravosnažnu odluku ili ne. Pravosnažna odluka koju je donio nadležni organ vezuje sud pred kojim se to pitanje javilo kao prethodno pitanje. Ako nadležni organ nije donio odluku, sud ima ovlaštenje da odlučuje o tom pitanju, ali samo kao o prethodnom pitanju. Odluka o prethodnom pitanju ima pravno djelovanje samo u parnici povodom koje je to pitanje riješeno. Sud nije obavezan da u svakom konkretnom slučaju donosi odluku o prethodnom pitanju. On može, rukovodeći se razlozima svrsishodnosti, prekinuti postupak i sačekati da nadležni organ meritorno odluči o tom pitanju. Sud će tako postupiti ako je pred nadležnim organom već pokrenut postupak u kome se o prethodnom pitanju odlučuje kao o glavnom pitanju. Na taj način se izbjegava rizik donošenja različitih odluka o istom pitanju. Naknadna odluka nadležnog organa, ako je različita od odluke o prethodnom pitanju, predstavlja osnov za podnošenje zahtjeva za obnovu postupka.

11... VAŽENJE NORMI PROCESNOG PRAVA S obzirom na prostor. U pogledu važenja normi procesnog prava vrijedi načelo lex fori, tj. primjenjuje se procesno pravo suda koji vodi postupak, bez obzira na to ko su stranke u sporu. Ovo načelo je univerzalno prihvaćeno u svim pravnim sistemima. Na području procesnog prava lex fori važi uvijek, a kad je u pitanju primjena materijalnog prava, kolizione norme MPP dozvoljavaju i primjenu inostranog materijalnog prava po načelu lex causae. Problem obavljanja procesnih radnji izvan države rješava se institucijom međunarodne pravne pomoći. . S obzirom na lica. Sva lica koja se nalaze na teritoriji naše zemlje po pravilu su pod jurisdikcijom domaćih sudova. To znači da sva lica, bez obzira na državljanstvo, mogu da tuže i da budu tužena. Izuzeci su lica koja uživaju diplomatski imunitet. Ovaj izuzetak na području građanskog pravosuđa znači da lica sa diplomatskim imunitetom ne mogu biti tužena, ali mogu tuţiti. Međutim, postoje izuzeci i od pravila da lica sa diplomatskim imunitetom ne potpadaju pod jurisdikciju domaćih sudova. Ova lica mogu tužiti i biti tužena u slijedećim slučajevima: 1. u sporovima povodom stvarnih prava na nekretninama koje su dio teritorije BiH; 2. kad jednostranom izjavom volje pristanu na jurisdikciju sudova BiH u nekom konkretnom predmetu (npr. kad sklapaju određeni pravni posao). U slučaju sumnje u postojanje i obim prava imuniteta, objašnjenje daje Federalno ministarstvo pravde. S obzirom na vrijeme. U pogledu vremenskog važenja vrijedi opće načelo da pravne norme nemaju povratno dejstvo, osim u slučajevima kada to sam zakon izričito dozvoljava. Pravilo je da će se parnica koja je pokrenuta za vrijeme vaţenja starog zakona nastaviti i okončati prema pravilima novog zakona. Princip neposrednog ili trenutnog dejstva normi procesnog prava (tempus regit actum) izvodi se na osnovu činjenice da norme novog zakona ne važe za procesne radnje preduzete prije stupanja zakona na pravnu snagu. Kako zahtjevi pravne sigurnosti ne dozvoljavaju velika odstupanja u pravcu povratnog dejstva normi procesnog prava, u prelaznim i završnim odredbama se obično utvrđuje kada će se započeta parnica nastaviti po odredbama zakona prema kome je započeta, a kada će se nastaviti prema pravilima novog zakona. Po našem ZPP, ako je prije stupanja na snagu novog zakona prvostepeni sud izrekao presudu koja još nije postala pravosnažna, postupak će se nastaviti po starom zakonu do pravosnažnosti presude. Ako presuda nije bila donesena ili ako je drugostepeni sud ukinuo presudu i predmet vratio na prvostepeno odlučivanje, postupak će se voditi prema pravilima novog zakona.

12...DISPOZITIVNOST I OFICIJELNOST Značaj načela. Načelo dispozitivnosti se manifestuje u više aspekata: u pokretanju postupka, određivanju predmeta parnice, u pogledu raspolaganja tužbenim zahtjevom, te u pogledu kretanja i okončanja postupka. Pokretanje postupka. Parnični postupak se uvijek pokreće na inicijativu

5

titulara ugroženih ili povrijeđenih subjektivnih građanskih prava, a nikada na inicijativu suda. Postupak se pokreće procesnom radnjom čiji je pravno tehnički naziv tužba. Određivanje predmeta parnice. Sud u parničnom postupku pruža zaštitu samo u granicama zahtjeva koje su stranke postavile tokom postupka. On ne može tužitelju dosuditi više od traženog, niti nešto drugo osim onoga što je tražio. Načelo dispozitivnosti važi i u žalbenom postupku - sud pobijanu presudu preispituje samo u dijelu u kome je podnosilac žalbe pobija. Materijalne procesne dispozicije. Stranke tokom cijelog postupka disponiraju (raspolažu) tužbenim zahtjevom. U dispozitivne radnje stranaka spadaju odricanje od tužbenog zahtjeva, priznanje tužbenog zahtjeva, te sudsko poravnanje. Formalne (čiste) procesne dispozicije. U našem pravu se primjenjuje načelo sudskog upravljanja postupkom. Međutim, stranke imaju određene mogućnosti da svojom voljom utiču na razvoj i okončanje postupka. Stranke npr. mogu svojim saglasnim voljama ili određenim drţanjem u parnici dovesti do mirovanja postupka ili mogu povlačenjem tužbe dovesti do okončanja postupka isl. Čiste procesne dispozicije su neke od dispozitivnih parničnih radnji stranaka koja se ograničavaju na samu parnicu i pravno su relevantne samo dok parnica traje. Domet načela oficijelnosti u parničnom postupku. Određeni građanskopravni odnosi su u interesu kako samih stranaka, tako i društvene zajednice. Zbog toga su u određenoj mjeri ograničena disponiranja stranaka u sporovima iz takvih odnosa (npr.bračni i porodični odnosi). S tim u vezi sud je obavezan da prati da li se disponiranja stranaka kreću u granicama koje su pravno dozvoljene i da onemogući sve dispozicije koje su u suprotnosti sa postojećim pravnim poretkom. Povrede dispozitivnosti. Sud je prvenstveno dužan da spriječi one dispozicije koje su same po sebi u suprotnosti sa postojećim pravnim poretkom. Međutim, takođe je dužan spriječiti dispozicije koje su same po sebi dopuštene, ali imaju za cilj da proizvedu nedopuštene pravne posljedice. Najteţe posljedice prekoračenja načela dispozitivnosti proizvodi materijalno raspolaganje zahtjevom za pružanje pravne zaštite (priznanje tužbenog zahtjeva, odricanje od tužbenog zahtjeva, sudsko poravnanje). Ovo raspolaganje se po svom dejstvu izjednačava sa pravosnažnom presudom. Odlučivanje zasnovano na osnovu nedopuštenih dispozicija stranaka za posljedicu ima apsolutno bitnu povredu postupka.

13... RASPRAVNOST I ISTRAŽNOST Određenje pojmova. Da bi sud mogao donijeti pravilnu odluku, on mora utvrditi pravno relevantne činjenice i zatim ih podvesti pod odgovarajuću pravnu normu. U tom cilju je potrebno dati odgovor na 2 pitanja: činjenično i pravno. Pružanje odgovora na pravno pitanje se sastoji u pronalaženju odgovarajuće pravne norme i utvrđivanju njenog sadržaja. Ono u cjelosti spada u okvire dužnosti suda po principu iura novit curia (sud poznaje pravo). Da bi mogao dati odgovor na činjenično pitanje, sud mora imati činjenice i dokaze kojima utvrđuje njihovu istinitost. Ako je dužnost prikupljanja činjenica i dokaza (procesne građe) na strankama, radi se o raspravnom načelu, a ako je to dužnost suda onda govorimo o istražnom ili inkvizitornom načelu. Prema raspravnom načelu, sud je vezan za činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke, tj. ovlašten je da pri donošenju odluke u obzir uzme samo te činjenice. Radikalna primjena ovog načela vodila bi podjeli dužnosti između suda i stranaka po principu da mihi facta, dabo tibi ius (daj mi činjenice, daću ti pravo). Po istražnom načelu, sud je dužan da po službenoj dužnosti prikuplja činjenice i dokaze, tj. nije vezan za činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke. Značaj i funkcija. Raspravno načelo u našem građanskom postupku ima mjesto osnovnog načela. Stepen aktivnosti suda u prikupljanju činjenica zavisi od prirode predmeta spora. Ako je predmet spora zahtjev kojim stranke mogu disponirati, sud je vezan za činjenice koje mu stranke prezentiraju. Sud je duţan da na pogodan način navede stranke da dopune svoje činjenične navode, ali ne može sam prikupljati činjenice, niti zasnovati odluku na činjenicama koje mu stranke nisu prezentirale. U sporovima u kojima je ograničeno načelo dispozitivnosti dolazi do izražaja aktivna uloga suda sa inkvizitornim ovlaštenjima. Npr. u bračnim i paternitetskim sporovima sud nije vezan za činjenice koje mu

6

stranke prezentiraju. Na području prikupljanja dokaza, inkvizitorna ovlaštenja suda su znatno više izraţena nego na području prikupljanja činjenica, i to bez obzira na prirodu spora. Stranke su dužne da ponude dokaze, ali sud nije vezan isključivo za te njih, već je ovlašten da izvodi i druge dokaze koje smatra značajnim za odlučivanje. Odnos raspravnosti prema materijalnoj istini. Kombiniranje raspravnog i istražnog načela su u službi načela materijalne istine. Sud bi bez saradnje stranaka teško dolazio do činjenica i dokaza, bez obzira na njegova istražna ovlaštenja. Međusobno suprotstavljeni interesi iniciraju stranke na prezentiranje činjenica i dokaza koji im idu u prilog, a na taj način sud prikuplja potrebnu procesnu građu.

14... KONTRADIKTORNOST Pojam obostranog saslušanja stranaka. U osnovi načela kontradiktornosti je zahtjev da se objema stranaka pruži mogućnost da se izjasne o svim elementima odlučivanja. Ovaj zahtjev je u sluŽbi ravnopravnosti stranaka i pravilnog donošenja presude u sporu. Načelo kontradiktornosti podrazumijeva da se svakoj stranci mora omogućiti da u zakonom propisanom roku i formi može preduzimati sve radnje koje može preduzeti i suprotna strana, te da se može izjasniti o svim radnjama koje se preduzimaju u postupku a koje su relevantne za donošenje presude. To podrazumijeva i mogućnost stranke da se izjašnjava o radnjama samog suda, obzirom na njegovu aktivnu ulogu u postupku.

LITISKOTENCIJA. Poštivanje načela kontradiktornosti u savremenim procesnim sistemima podrazumijeva da se strankama osigurava samo pravo (tj.mogućnost), a ne i obaveza da se izjasne u postupku. Korištenjem ovog prava, stranke znatno doprinose razjašnjavanju svih elemenata spora. S druge strane, pasivnim držanjem (pogotovo tuţenog) otežava se i usporava rad suda u postupku. Zbog toga, da bi otklonili negativan uticaj koji proizvodi pasivno drţanje tuţenog, procesni sistemi poznaju različita rješenja, od kojih su preovlađujuća 2: princip afirmativne i princip negativne litiskontestacije. Prema načelu afirmativne litiskontestacije, ako se stranka ne izjašnjava o navodima, tvrdnjama i zahtjevima suprotne stranke, smatra se da priznaje te navode, tvrdnje odnosno zahtjeve. Dakle, ovo načelo odgovara materijalnopravnom načelu qui tacit consentire videtur (ko ćuti smatra se da priznaje). Načelo negativne litiskontestacije iz pasivnog držanja stranke izvodi zaključak da ta stranka poriče navode i zahtjeve suprotne stranke. Naše pravo nije zauzelo konkretan stav ni prema jednom od ova 2 načela, ali je bliţe stanovištu negativne litiskontestacije. Načelo afirmativne litiskontestacije ima ograničen domet primjene, npr.kod donošenja presude zbog izostanka. Realizacija kontradiktornosti u postupku. U sve faze postupka ugrađeni su zahtjevi načela kontradiktornosti, koje je jedno od osnovnih i odlučujućih načela građanskog parničnog postupka. Ovo načelo posebno dolazi do izražaja na glavnoj raspravi, zajedno sa načelom usmenosti, neposrednosti i javnosti. GPP sadrži veliki broj pravila koja su po svom sadržaju pravnotehničke prirode (npr.odredbe o dostavljanju). Sva takva pravila su u službi ostvarivanja načela kontradiktornosti i njihov značaj se ne bi trebao potcjenjivati niti proglašavati formalizmom. Povreda načela kontradiktornosti ima dejstvo apsolutno bitne povrede postupka zbog koje se mogu ulagati svi redovni i vanredni pravni lijekovi, a podnošenje prijedloga za obnovu postupka usljed povrede ovog načela nije vezano za objektivni rok. Sud o ovoj povredi vodi računa po službenoj dužnosti. Sud je ovlašten da odstupi od primjene načela kontradiktornosti samo kad je to izričito određeno zakonom.

7

15...EKONOMIČNOSTNačelo ekonomičnosti zahtijeva pravovremeno pružanje pravne zaštite uz što manji utrošak vremena i sredstava. Da bi postupak udovoljio svojoj društvenoj funkciji, on istovremeno mora ostvariti i načelo ekonomičnosti i načelo zakonitosti. Ova dva načela su u znatnoj mjeri međusobno suprotstavljena: ustanove kojima se obezbjeđuje ostvarenje načela zakonitosti idu na štetu načela ekonomičnosti i obrnuto. U svakom slučaju, načelo zakonitosti ima prioritet u odndosu na načelo ekonomičnosti, tj. ustanove kojima se obezbjeđuje načelo ekonomičnosti ne smiju dovesti u pitanje ostvarenje načela zakonitosti. 16...SUBJEKTI PARNIČNOG POSTUPKA 16.1. PRAVOSUDNA FUNKCIJA Pojam i suština. Sudska funkcija se može definisati kao djelatnost konkretizacije općih pravnih normi na pojedinačne situacije. Ovakvo određenje može poslužiti za razlikovanje sudske od zakonodavne, ali ne i od upravne funkcije. Kad je u pitanju razlikovanje sudske i upravne funkcije, ona se može određivati prema suštini sudskog akta ili prema formalno-organizacijskim obilježjima. Sudska funkcija u materijalno-pravnom smislu određuje se prema sadržini sudskog akta. S tim u vezi, sudska funkcija se moţe definisati kao raspravljanje i donošenje odluke kojom se izriče sankcija u slučaju povrede prava, odnosno izriče šta je pravo među strankama. Pritom se sudska funkcija određuje kao djelatnost: a) Građansko sudovanje - odlučivanje u građanskim sporovima; b) Krivično sudovanje - izricanje mjera učiniocima krivičnih i drugih kažnjivih djela; c) Upravno sudovanje - rješavanje upravnih sporova. Sudska funkcija u formalno-organizacijskom smislu ima 3 određujuća obiljeţja: sud, postupak i svojstvo sudske odluke. Na osnovu tih obilježja se sudska funkcija može definisati kao djelatnost koju vrše sudovi u zakonom određenom postupku sa autoritetom presuđene stvari (res iudicata). Najvažnije obilježje sudske funkcije u organizacijsko-funkcionalnom pogledu je da sudsku funkciju vrše sudovi. Da li se jedna institucija može smatrati sudom, ne zavisi od toga da li ona čini dio sudskog sistema, već da li ima osnovna obilježja suda. Zbog toga, svaka tvorevina, bilo da je drţavna ili društvena i bez obzira da li je dio klasičnog sudskog sistema ili ne, jeste sud ako posjeduje bitna obilježja suda: nezavisnost i nepristrasnost. Nezavisnost i nepristrasnost važi i prema "vani", i prema "unutra", tj. prema drugim organima (prvenstveno upravnim) i prema strankama. Pored nezavisnosti i nepristrasnosti, jedno od bitnih obilježja suda u formalno-pravnom smislu je i postupak. Zahtjevi koje postavlja postupak se kreću oko primjene nekih osnovnih načela postupka, a prvenstveno načela kontradiktornosti. Odluke suda imaju snagu pravosnažno presuđene stvari (res iudicata). Stranke u sporu su vezane tom odlukom i ne mogu tražiti da se u istom predmetu donese nova odluka različitog sadržaja. Na osnovu navedenih obilježja može se bliţe definisati sudska funkcija kao djelatnost sudova kao samostalnih i nezavisnih organa koju oni vrše u sudskom postupku, a koja se sastoji u raspravljanju i odlučivanju o pravnim sporovima sa autoritetom presuđene stvari.

18...ARBITRAŽE - IZABRANI SUDOVI 18.1.Pojam Arbitraža je pravosudno nedržavno tijelo koje su stranke saglasno i voljno izabrale i povjerile mu presuđivanje u njihovom određenom imovinsko-pravnom konfliktu, u kome one mogu slobodno disponirati svojim pravima. 18.2. Bitni elementi - Arbitraža je nedržavni sud, koji spor među strankama rješava presudom; - Osnov za derogiranje redovne sudske nadležnosti i povjeravanje spora arbitraži je u autonomiji volje stranaka u predmetima u kojima stranke mogu disponirati svojim pravima; - Pravni osnov za arbitražno rješavanje sporova je sporazum stranaka;

8

- Postupak pred arbitražnim sudom predstavlja suđenje u konkretnom slučaju tek nakon što mu stranke sporazumno daju investituru za suđenje i traje do okončanja zadatka koji mu je povjeren. 18.3. Zašto arbitražno rješavanje sporova? Razlozi su pravno-političke, filozofsko-ekonomske i pragmatične prirode: - partneri žele ostati u prijateljskim odnosima; - sastav arbitraže, na čiji izbor stranke imaju uticaj, stručnost arbitra, diskrecija; - po pravilu jednostepeni postupak, manje formalna procedura i niži troškovi; - pravila postupka određuju stranke ili arbitri na osnovu ovlaštenja stranaka. U teoriji su prisutni i argumenti protiv arbitražnog sudovanja: - opasnost od sudske neobjektivnosti; - ograničena mogućnost pobijanja arbitražnih odluka u postupku po vanrednim pravnim lijekovima; - mogućnost da ekonomski jači partner nametne drugoj ugovornoj strani svoju arbitražu putem tipskih ugovora. U praksi je uočljiva tendencija porasta broja sporova koje stranke povjeravaju arbitražama. 18.4. Pravna priroda arbitraže Pravna priroda arbitraže je u teoriji sporna. Tumače je 2 suprotstavljene koncepcije: - kontraktualna (civilistička), prema kojoj arbitraža u suštini nije sud, već građanskopravni medij stranaka. Odluka arbitraže nije presuda, nego ugovor koji su stranke potpisale preko arbitra, a ima značaj poravnanja sui generis, kome pravni poredak priznaje dejstvo; - jurisdikciona (publicistička), prema kojoj je arbitražna presuda u svemu izjednačena sa odlukom državnog suda. Ova koncepcija je dosad bila dominirajuća i u našem pravu. U teoriji postoji i treće, kompromisno shvatanje koje insistira na mješovitoj, ugovorno-procesnoj prirodi arbitraže.

19... VRSTE ARBITRAŽA Osnovna podjela arbitraža je na povremene (ad hoc) i institucionalne (stalne) arbitraže. Najznačajnije stalne arbitraže su: Evropski arbitražni sud u Strazburu, Arbitražni sud u Londonu, Arbitražni sud Međunarodne trgovačke komore u Parizu itd. U BiH je to Arbitražni sud pri Privrednoj komori BiH u Sarajevu. Po kriteriju pravnih izvora, arbitraže se dijele na formalne (ritualne) i neformalne (iritualne) arbitraže. Izvorište formalnih arbitraža je procesualno, dok se neformalne zasnivaju na civilističkoj koncepciji. Nepravne, kvazi arbitraže predstavljaju tijela kojima se stranke moraju obratiti radi rješavanja određenih sporova. To su tzv. obligatorne ili prisilne arbitraže. Drugi oblik nepravnih arbitraža su one koje rješavaju pitanja o kojima se pred redovnim sudom ne bi mogla voditi parnica, te arbitrium boni viri, kao oblik posredovanja o ugovornim odredbama o čijem se sadržaju stranke nisu mogle dogovoriti. Osim navedenog, bitno je razlikovati funkcije koje obavljaju arbitri i radnji koje vrše tzv.arbitratori ili arbitri-stručnjaci. Ovi stručnjaci kao vještaci ili procjenjitelji daju svoje mišljenje o određenom pitanju. To mišljenje je obavezno, kako za arbitražni sud tako i za stranke. Od arbitraže je potrebno razlikovati instituciju mirovnog vijeća, koje se može definisati kao društveni medij za posredovanje između lica u sporu, koji nema funkciju suđenja. Domaće i arbitraže s elementom inostranosti. U teoriji ne postoje saglasna stanovišta o opredjeljujućim faktorima na osnovu kojih se arbitraža kvalificira kao nacionalna ili sa elementom inostranosti, bez obzira da li su ti faktori subjektivni (stranke u sporu) ili kauzalni (svojstva predmeta spora). Najznačajnije međunarodne konvencije o arbitraži, koje između ostalog tretiraju ovu problematiku su: Njujorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka iz 1958, Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži iz 1961, te pravila UNCITRAL (United Nations Commission on International Trade Law Arbitration Rules).

2o.. .Nadležnost arbitražnog suda Zasniva se na ugovoru stranaka. Posebno pitanje koji sporovi mogu biti predmet arbitražnog sudovanja. Po odredbama Njujorške konvencije, svaki spor se može iznijeti pred arbitražu, bez obzira na njegovu prirodu. Zato neki procesualisti zaključuju da predmet arbitraže mogu biti svi

9

sporovi, osim onih čije bi raspravljanje od strane arbitražnog suda bilo u suprotnosti sa javnim interesom. Kompenenz-kompetenz problem u osnovi se svodi na pitanje da li je arbitražni sud nadleţan da odlučuje o vlastitoj nadležnosti za suđenje u konkretnom sporu. Većina teoretičara je saglasna da arbitražnom sudu treba priznati to pravo, uz mogućnost naknadne državne (sudske) kontrole. Osim toga, postoji dilema da li je arbitražni sud ovlašten da sudi o valjanosti arbitražnog sporazuma, te o valjanosti glavnog (osnovnog) ugovora i posljedicama njegove eventualne ništavosti. U pogledu prva dva segmenta, odgovor je potvrdan, a kad su u pitanju pravne posljedice ništavosti, mišljenje je da bi za takvo odlučivanje arbitraža morala imati izričita ovlaštenja.

21... Sastav i imenovanje arbitražnog suda Osnovno pravilo je da broj arbitara mora biti neparan (po pravilu 1 ili 3). Tako npr.određuju pravila stalnog međunarodnog arbitražnog suda u Beču, poznatija kao "Bečka pravila" iz 1991.godine. Prema Arbitražnim pravilima Evropskog arbitražnog suda, ako sudi vijeće od 3 arbitra, svaka strana bira po jednog arbitra, a predsjedavajućeg vijeća stranke imenuju sporazumno. 18.9. Arbitražni postupak Kod ad hoc arbitraža postupak određuju same stranke, a ako to ne učine, pravila određuju arbitri. Kod institucionalnih arbitraža pravila postupka utvrđena su pravilnikom. 18.10. Primjena materijalnog prava Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži strankama daje slobodu da ugovore nacionalno pravo koje će sud primijeniti na njihov spor. Ako one to ne učine, arbitri će primijeniti pravo na koje upućuje koliziona norma za koju se ocijeni da je najprikladnija u konkretnom slučaju, vodeći računa o ugovornim odredbama i trgovačkim običajima. 18.11. Suđenje po pravičnosti u arbitražnom pravu - stranke mogu ugovoriti primjenu načela pravičnosti (ex equo et bono). 18.12. Presuda arbitražnog suda i poravnanje stranaka Presuda arbitraţnog suda prema strankama (ali ne i trećim osobama) ima snagu pravosnažne sudske presude (ukoliko ugovorom nije predviđena mogućnost pobijanja te presude pred arbitražom višeg stepena, što je rijetkost). Presuda arbitražnog suda predstavlja izvršni naslov. Institucionalne arbitraže same stavljaju klauzulu pravosnažnosti i izvršnosti svojih presuda, a na presude ad hoc arbitraža klauzulu stavlja redovni sud koji bi bio nadležan da nije zaključen arbitražni sporazum. Stranke mogu okončati spor i poravnanjem pred arbitražnim sudom, koji ima svojstvo izvršne isprave.

22... Pobijanje arbitražne presude Moguće je ostvariti samo tužbom za njeno poništavanje, o čemu odlučuje sud koji bi bio nadležan da postupa u predmetnom sporu u slučaju da arbitražni sporazum nije zaključen. S tim u vezi važe neka općeprihvaćena pravila: - arbitražna presuda se u principu ne može preispitivati zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, izuzev zbog povrede javnog poretka zemlje; - procesne povrede kao razlog za pobijanje arbitražne presude najčešće su određene izričito, ili pozivanjem na razloge za ponavljanje parničnog postupka; - nakon poništenja arbitražne presude, novi postupak je dozvoljen pred arbitražnim sudom samo ako to nije u suprotnosti sa razlogom zbog kojeg je odluka poništena. Smatra se da nakon poništenja arbitražne presude arbitražni sporazum može konvalidirati, ali samo ako se razlog poništenja ne odnosi upravo na taj arbitražni sporazum.

10

23.... OSTALI ORGANI OD ZNAČAJA ZA PRAVOSUĐE Tužilaštvo je samostalan državni organ čija osnovna funkcija je gonjenje učinilaca krivičnih i drugih kažnjivih djela, te preduzimanje zakonom određenih mjera za zaštitu interesa društvene zajednice i ulaganje pravnih sredstava radi zaštite ustavnosti i zakonitosti. Najveći dio svoje funkcije javni tužilac ostvaruje u krivičnom postupku. U građanskom postupku se uglavnom javlja u 3 uloge: kao stranka, kao treće lice i kada ulaže vanredna pravna sredstva za zaštitu ustavnosti i zakonitosti. - Kao stranka u postupku javni tužilac se javlja u ograničenom broju slučajeva, kad je nekim posebnim zakonom ovlašten na podizanje tužbe (npr.poništenje braka iz javnopravnih razloga). - Kao treće lice u parnici javni tužilac se može pojaviti kao zakonski intervenijent u cilju pravilne primjene prinudnih propisa. - Najvažnija uloga javnog tuţioca u građanskom postupku je kod ulaganja zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Ombudsmen Federacije je institucija sa zadatkom da štiti ljudsko dostojanstvo i ustavom zagarantirana prava i slobode. U parničnom postupku se ombudsmen moţe pojaviti u 2 uloge: 1. Kao pokretač parničnog postupka u slučajevima koje određuje Ustav FBiH; 2. Kao treće lice u parnici ombudsmen se može umiješati u postupak koji je u toku, kad nađe da za to ima osnova. Organ starateljstva se u parničnom postupku može pojaviti u ulozi stranke, zakonskog zastupnika, intervenijenta i punomoćnika. Organ starateljstva nema svojstvo pravnog lica, ali mu Porodični zakon (kao i javnom tuţiocu) priznaje svojstvo stranke u sporovima za poništaj braka. Funkciju organa starateljstva vrši općinski organ uprave nadležan za poslove socijalne zaštite. U svim situacijama u kojima neposredno preuzima vršenje starateljskog prava, organ starateljstva se pojavljuje u ulozi zakonskog zastupnika parnično nesposobne stranke. U ulozi intervenijenta organ starateljstva ima dvostruku funkciju: da kontroliše roditelje kao zakonske zastupnike u vršenju njihovih roditeljskih prava u interesu djece, i da neposredno doprinosi što boljoj i potpunijoj zaštiti djece. U postupku za izdržavanje djece organ starateljstva može učestvovati u svojstvu intervenijenta u interesu djece. U ulozi intervenijenta organ starateljstva je najbliţi položaju stranke: preduzima radnje u svoje ime, a u interesu djece. U ulozi punomoćnika organ starateljstva se može pojaviti u postupku u kome stara i samohrana lica ostvaruju svoja prava prema srodnicima koji su dužni da ih izdržavaju. Ovlaštenja organa starateljstva u svim navedenim ulogama vrši radnik tog organa, kojeg posebnim rješenjem određuje sam organ starateljstva.

Pravobranilaštvo je organ društveno-političke zajednice čija se osnovna funkcija sastoji u tome da preduzima zakonom određene mjere i pravna sredstva radi pravne zaštite imovinskih prava i interesa te DPZ i drugih pravnih lica u slučajevima određenim zakonom. Pravobranilaštvo zastupa stranke u pogledu njihovih imovinskih pravai interesa u parničnom, izvršnom, krivičnom i drugim postupcima pred sudovima. U građanskom postupku pravobranilac se pojavljuje u ulozi zastupnika stranke, i to po sili zakona ili po ovlaštenju zainteresiranih stranaka. Po sili zakona pravobranilaštvo zastupa DPZ i njene organe koji se finansiraju iz budžeta i fondova koji imaju svojstvo društveno-pravnog lica. Po ovlaštenju stranke pravobranilaštvo može zastupati i druga pravna lica u domaćim i inostranim pravnim poslovima. Pravobranilaštvo se u tim slučajevima može prihvatiti zastupanja ako ono neće uticati na blagovremeno i uspješno izvršavanje zadataka koji su pravobranilaštvu određeni zakonom. U zastupanju stranaka pravobranilaštvo je ovlašteno da preduzima sve radnje za koje je ovlaštena i stranka, ukoliko u zakonu nije ništa bliže određeno.

11

Što se tiče pravne prirode zastupanja pravobranioca, ako se u postupku pojavljuje po ovlaštenju, pravobranilac je u ulozi ugovornog punomoćnika. Pravobranioca kao zastupnika po sili zakona možemo smatrati zastupnikom sui generis, mada u ovom slučaju uloga pravobranioca ima najviše elemenata ustanove "nužnog punomoćnika", koja je napuštena u našem pravu.

Advokatura Pojam i razvoj. Djelatnost koju su u Rimu vršili advokati (oratores) bila je poznata još od najranijih vremena i sastojala se u pomaganju strankama u sporu, a ne u njihovom zastupanju. Advokati su svoje usluge davali besplatno, a vršenje advokatskih poslova omogućavalo je sticanje ugleda i počasti na osnovu kojih su dobivana visoka zvanja u javnim službama. Temelji advokature kao pravne profesije udareni su u periodu carstva. Kasnije su advokati počeli vršiti i funkciju zastupanja, te se izgubila razlika između advokature i prokurature. Tipovi advokature. Danas u svijetu postoje 2 tipa advokature: dvojna i jedinstvena. Dvojna advokatura karakteristična je za zemlje romanskog prava i Englesku. Po tom sistemu, advokatsku funkciju vrše 2 vrste advokata: jedni vrše zastupanje u pravnotehničkom smislu, a drugi pružaju pravne savjete i plediraju u korist stranke pred sudovima. U većini zemalja usvojen je sistem jedinstvene advokature, u kome advokatsku funkciju vrši samo jedna vrsta advokature. Međunarodna unija advokata osnovana je 1927.godine, u okviru tadašnjeg Društva naroda. Na početku su njeni članovi bile samo advokatske komore, a od 1965.godine članovi unije mogu postati i advokati-pojedinci, kao tzv.korespodenti. Unija je 1971.godine postala savjetodavna organizacija UN-a sa sjedištem u Briselu. Njeni glavni organi su Glavna skupština, Savjet, Biro i Predsjedništvo. Uloga advokature. Osnovna funkcija advokature je pružanje pravne pomoći. Sastoji se u: sastavljanju podnesaka (tužbe, žalbe, predstavke, molbe itd), sastavljanju isprava (ugovor, testament i sl), te zastupanju stranaka pred sudovima i drugim organima. Advokatura kao javna i društvena služba je nezavisna profesionalna služba koja se uređuje Zaknom o advokaturi. Advokatura ima karakter nezavisne službe, kako u organizacijskom tako i u funkcionalnom smislu. Organizacijska samostalnost se ogleda u tome što se advokati organiziraju u advokatske komore, samostalno odlučuju o prijemu u advokaturu, privremenoj zabrani i prestanku rada advokata. Funkcionalna nezavisnost se ogleda u tome što su advokati nezavisni u vršenju pravne pomoći. Ova nezavisnost daje javnopravni karakter advokatskoj funkciji. Advokat je dužan da savjesno pruža pravnu pomoć i da sa ciljem zaštite interesa stranke primjenjuje samo sredstva koja su zakonom dopuštena. Uslovi za vršenje advokature se dijele na opće i posebne. U opće spada državljanstvo, a posebni uslovi su završen pravni fakultet i poloţen pravosudni ispit. Svojstvo advokata stiče se upisom u imenik advokata. Advokat je dužan pružiti pravnu pomoć stranci koja mu se obrati. Tu dužnost mu nameće i pravo i etika. Advokat je dužan odbiti pružanje pravne pomoći u slijedećim slučajevima: 1. Ako bi to bilo inkompatibilno vršenju advokatske funkcije. To su slučajevi ako je u istoj stvari već pružao pomoć suprotnoj stranci, te ako je u istoj stvari postupao kao sudija, javni tužilac ili službena osoba organa uprave; 2. Ako bi pruţanje pravne pomoći bilo od štete za interes stranke. Advokat je dužan da stranci koja mu se obratila ukaže na to da li je potrebno pokrenuti postupak za zaštitu prava i kakvi su izgledi za uspjeh. U duhu advokatske etike je da advokat odvraća stranku od suvišnog parničenja, pa i po cijenu vlastitih ekonomskih interesa. Ako ocijeni da se stranka obijesno parniči, advokat joj može otkazati punomoć. Organizacija advokature. Organizacije advokata su advokatske komore i zajednice advokatskih komora. Advokatske komore su osnovni oblik organizovanja advokata. Članstvo u njima je obavezno i svojstvo advokata se stiče tek upisom u imenik advokata koji se vodi u advokatskoj komori.

12

24... NADLEŽNOST SUDOVA (COMPETENTIA) Pojam Nadležnost se pojmovno određuje dvojako: u subjektivnom i u objektivnom smislu. U objektivnom smislu, nadležnost je djelokrug poslova jednog suda. U subjektivnom smislu, nadležnost se može posmatrati sa aspekta suda i sa aspekta stranaka. Sa aspekta suda, nadležnost se ispoljava kao pravo i dužnost određenog suda da postupa u određenoj pravnoj stvari. Sa aspekta stranke, nadležnost se određuje kao pravo kao pravo da joj sudi zakonom određeni nadležni sud. U funkcionalno-procesnom smislu, nadležnost sudova se dijeli na apsolutnu i relativnu. Relativna nadležnost se zatim dijeli na stvarnu, funkcionalnu i mjesnu.

Apsolutna nadležnost (iurisdictio) Pojam. Pravilima o apsolutnoj nadležnosti utvrđuje se djelokrug poslova koji spadaju u nadležnost sudova uopće i vrši se razgraničenje prema spolja i to dvojako: prema svim drugim domaćim državnim organima i prema inostranim organima i sudovima. Apsolutna nadleţnost ili jurisdikcija sudova postoji u svim predmetima u kojima je nadležan da postupa bilo koji od sudova koji spadaju u jedinstven sudski sistem. Sudsku funkciju u jedinstvenom sistemu vlasti vrše redovni sudovi. Stoga pod pojmom apsolutne nadležnosti ili jurisdikcije podrazumijevamo nadleţnost bilo kojeg od ovih sudova. Jurisdikciju redovnih sudova u našem parničnom postupku određuje ZPP. Konkretizacija odredbe o apsolutnoj nadležnosti redovnih sudova vrši se posredno, putem odredaba o stvarnoj nadležnosti redovnih sudova. Apsolutna nadležnost kao procesna pretpostavka. Kada sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadleţan sud u BiH, po službenoj dužnosti će se oglasiti nenadležnim, ukinuće provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Izuzetak su slučajevi u kojima nadležnost suda u BiH zavisi od pristanka tuženog, a tuženi je dao svoj pristanak. Dakle, bitno je da sud rješenjem odbacuje tužbu kao nedopuštenu i ne ustupa je stranom sudu. Ako sud u FBiH ocijeni da je nadležan sud u RS, neće odbaciti tužbu, već će se oglasiti stvarno nenadležnim i postupiti po odredbama međuentitetskog sporazuma o komuniciranju sudova entiteta. Po pravilima o apsolutnoj nadležnosti vrši se razgraničenje između sudske i administrativne nadležnosti. Kad utvrdi da za rješavanje sporova sudovi nisu nadležni, sud će se oglasiti nenadleţnim, ukinuti provedene radnje i odbaciti tužbu. Povreda pravila o apsolutnoj nadležnosti predstavlja razlog apsolutne ništavosti na koju žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka.

Međunarodna nadležnost (competentia internationale) Pojam. Međunarodna nadležnost je nadleţnost domaćih sudova u sporovima sa elementom inostranosti. Element inostranosti moţe biti u subjektu (državljanstvo, prebivalište) ili u predmetu spora. Način određivanja. Naše pravo tradicionalno pripada onim sistemima u kojima je prebivalište tuženog mjerodavno za određivanje međunarodne nadležnosti domaćeg suda. Međunarodna nadležnost domaćih sudova regulisana je Zakonom o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima. Vrste međunarodne nadležnosti. Pravila o međunarodnoj nadležnosti su u najvećem broju slučajeva izvedena primjenom istih ili sličnih kriterija po kojima se određuje i mjesna nadleţnost. Međunarodnu, kao i mjesnu nadležnost, možemo podijeliti na opću i posebnu, a zatim posebnu moţemo podijeliti na elektivnu (izberivu) i isključivu. Pored toga, stranke pod zakonom određenim uslovima mogu derogirati nadležnost domaćeg suda sporazumom kojim povjeravaju rješavanje spora stranom sudu. Međunarodna nadležnost kao procesna pretpostavka. Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti vodi računa o tome da li se u sporu sa elementom inostranosti može zasnovati nadležnost domaćeg suda. Za ocjenu nadležnosti suda u FBiH mjerodavne su činjenice koje su postojale u momentu u kome je parnica počela da teče. Ovim je odstupljeno od općeg pravila u

13

procesnom pravu, prema kome su za određivanje nadležnosti suda mjerodavne činjenice koje su postojale u trenutku podnošenja tužbe, a ne u momentu kad je parnica nastala. Povreda odredaba o međunarodnoj nadležnosti predstavlja apsolutno bitnu povredu koja za posljedicu ima ništavost presude, a presuda se može pobijati i redovnim i vanrednim pravnim lijekovima. Exequatur - delibacioni postupak. Postupak ispitivanja i priznanja odluke stranog suda, te dozvole njenog prisilnog izvršenja naziva se delibacioni postupak, a donesena odluka kojom se izdaje dozvola izvršenja stranog izvršnog naslova na domaćem pravnom području se naziva exequatur.

Stvarna nadležnost (competentia rationae materiae) Pojam. Po pravilima o stvarnoj nadležnosti vrši se raspodjela ovlaštenja u raspravljanju i odlučivanju sporova iz sudske nadležnosti između različitih sudova u okviru jedinstvenog sudskog sistema. Kako jedinstveni sudski sistem čine redovni sudovi u FBiH, po pravilima o stvarnoj nadležnosti razgraničava se nadležnost između sudova različitog ranga u okviru iste vrste sudova. Stvarnu nadležnost općinskih i kantonalnih sudova u FBiH utvrđuju Kantonalni zakoni o sudovima, a stvarna nadležnost Vrhovnog suda FBiH propisana je Zakonom o Vrhovnom sudu FBiH. U komparativnom pravu se razgraničenje stvarne nadležnosti u sistemu redovnih sudova vrši i s obzirom na vrijednost spora ili s obzirom na pravnu osnovu spora. Stvarna nadležnost kao procesna pretpostavka. Sud odmah po prijemu tužbe, a na osnovu navoda u tuţbi i činjenica koje su mu poznate, ocjenjuje da li je nadležan. Ako u toku postupka dođe do promjene okolnosti mimo volje stranaka, ili ako tužilac smanji tužbeni zahtjev, dolazi do tzv.”ustaljenja nadležnosti” (perpetuatio fori), tj. sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan, bez obzira na to što bi zbog promjena koje su nastupile bio nadleţan drugi redovni sud. Ovo pravilo ne važi ako je do promjene došlo voljom stranaka (npr.tužilac poveća tužbeni zahtjev). Na stvarnu nadležnost kao procesnu pretpostavku sud ex officio pazi tokom cijelog postupka. Ako utvrdi da je stvarno nenadležan u bilo kojoj fazi postupka, sud će se oglasiti nenadležnim i tužbu uputiti nadležnom sudu. Sud koji jeste stvarno nadleţan može (a ne mora) prihvatiti parnične radnje koje je u postupku preduzeo stvarno nenadležni sud. Ako ih prihvati, stvarno nadležni sud nastavlja postupak kao da je pred njim bio i pokrenut. Povrede odredaba o stvarnoj nadležnosti vode apsolutnoj ništavosti presude.

25... SUKOB NADLEŽNOSTI Pojam i podjela Sukob nadležnosti je situacija u kojoj 2 ili više organa istovremeno smatraju da su nadležni (pozitivni sukob), odnosno da nisu nadležni (negativni sukob) za postupanje u određenom predmetu. Sukob može biti o apsolutnoj nadležnosti (jurisdikciji) ili o relativnoj nadležnosti. Sukob o jurisdikciji (sukob o apsolutnoj nadležnosti) O apsolutnom sukobu nadležnosti se govori kad do sukoba nadležnosti dolazi između sudova i drugih državnih organa. Taj sukob moţe biti pozitivan i negativan. Za njegovo rješavanje nadležan je ustavni sud. Sukob o relativnoj nadležnosti Nastaje između 2 ili više sudova u okviru jedinstvenog sudskog sistema. Može biti samo negativan. Pravila o litispedenciji, prema kojima se ne mogu istovremeno voditi 2 parnice o istom predmetu, sprečavaju pozitivan sukob nadležnosti. Po pravilu, u sukobu nadležnosti odlučuje neposredno viši sud u odnosu na one sudove među kojima je došlo do sukoba (sukob nadležnosti između općinskih sudova istog kantona rješava kantonalni sud, a sve ostale Vrhovni sud FBiH). Postupak u rješavanju sukoba nadležnosti Nakon pravosnažnosti rješenja kojim se oglasio stvarno ili mjesno nenadležnim, sud će predmet ustupiti nadležnom sudu, koji će nastaviti postupak kao da je kod njega bio pokrenut. Ako sud koji je primio predmet smatra da nije nadležan za njegovo rješavanje, dostaviće ga sudu koji treba riješiti taj sukob nadležnosti. Samo

14

ako uoči da mu je predmet dostavljen usljed očigledne greške, sud koji je primio predmet će ga proslijediti sudu kome je trebao biti dostavljen, a o tome obavijestiti sud koji mu je ustupio predmet. Za vrijeme dok traje sukob nadležnosti, sud kome je predmet ustupljen dužan je preduzimati neodložne radnje u postupku. Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti nije dopuštena žalba. Slučajevi u kojima nije moguće pokrenuti sukob o nadležnosti Ako se prvostepeni sud proglasio mjesno nenadležnim, a povodom žalbe na to rješenje odluku je donio drugostepeni sud, sud kome je predmet ustupljen vezan je za odluku drugostepenog suda, ukoliko je taj drugostepeni sud nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova. Odluka drugostepenog suda o stvarnoj nenadleţnosti prvostepenog suda, vezuje svaki sud kome se kasnije taj predmet ustupi, ako je taj drugostepeni sud nadležan za rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova.

26... STRANKE U PARNICI 26.1. Stranke kao procesni subjekti Parnica kao konkretan procesnopravni odnos moţe se zasnovati samo između stranaka, odnosno subjekata koji postoje u trenutku pokretanja postupka. Obje stranke u parnici moraju biti tačno određene.

Stranačka sposobnost Stranačka sposobnost daje odgovor na pitanje ko moţe biti stranka u parnici kao procesno-pravnom odnosu uopće. Ona se izvodi iz pravne sposobnosti. Svako ko ima pravnu sposobnost istovremeno ima i stranačku sposobnost. Međutim, stranačka sposobnost je nešto šira od pravne sposobnosti, obzirom da je mogu imati i društvene tvorevine koje nemaju svojstvo pravnog lica. Takve tvorevine mogu steći stranačku sposobnost na osnovu zakona ili sudske odluke. Npr. Porodični zakon u sporovima za poništaj braka priznaje stranačku sposobnost javnom tužiocu i organu starateljstva, koji ne posjeduju pravnu sposobnost. Stranačku sposobnost određenom obliku udruživanja koji nema pravni subjektivitet može priznati i sud, ali samo u konkretnom slučaju za određenu parnicu, i to ako ti oblici ispunjavaju 2 uslova: 1. da udovoljavaju bitnim uslovima za sticanje pravne sposobnosti; 2. da raspolažu sredstvima na kojima se moţe sprovesti izvršenje. Stranačka sposobnost ima značaj procesne pretpostavke, o čijem postojanju sud vodi računa po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. Ako utvrdi da jedna od stranaka nema stranačku sposobnost, sud će prvo pozvati tužitelja da otkloni nedostatke tako što će izvršiti odgovarajuće prepravke u tužbi. Ako se nedostaci ne otklone, sud će tužbu odbaciti kao nedopuštenu i poništiti sve preduzete procesno-pravne radnje. Ako sud donese presudu u parnici u kojoj nedostatak stranačke sposobnosti nije ni primijećen, takva presuda se iz razloga apsolutne ništavosti može pobijati svim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima. Prijedlog za ponavljanje postupka zbog ovog razloga može biti podnesen i mimo objektivnog roka od 5 godina. Dakle, presuda bi bila egzistentna ali bi se mogla pobijati, za razliku od presude koja bi bila donesena u parnici u kojoj postoji nedostatak egzistentnosti same stranke. U drugom slučaju sama presuda bi bila inegzistentna, pa se ne bi morala ni pobijati. Parnična sposobnost Parnična sposobnost je sposobnost preduzimati radnje u parnici i tim radnjama proizvoditi procesnopravne posljedice. Ona odgovara poslovnoj sposobnosti građanskog prava, pa se naziva i procesna poslovna sposobnost. Fizička lica stiču parničnu (kao i poslovnu) sposobnost sa punoljetstvom – navršenih 18 godina života. Ograničenja poslovne sposobnosti u istim granicama ograničavaju i parničnu sposobnost. Parnična sposobnost državljanina FBiH procjenjuje se po zakonu FBiH, odnosno kantona koji je mjerodavan za utvrđivanje njegove poslovne sposobnosti. Međutim, državljanin FBiH koji nije parnično sposoban po zakonu “svog” kantona, a parnično je sposoban po zakonu kantona pred

15

čijim se sudom provodi postupak, može sam poduzimati radnje u postupku. Parnična sposobnost državljanina RS u postupku pred sudovima FBiH, procjenjuje se po zakonu RS. Pravna lica su poslovno, odnosno parnično sposobna preko svojih organa. Isto važi i za one društvene tvorevine koje nemaju svojstvo pravnog lica, ali im se u postupku priznaje svojstvo stranke. Parnična sposobnost ima značaj procesne pretpostavke, o kojoj sud ex officio vodi računa tokom cijelog postupka. Nedostaci na strani parnične sposobnosti spadaju u otklonjive nedostatke, pa će tek ako ti nedostaci ne budu otklonjeni sud tužbu odbaciti kao nedopuštenu. Convalidatio est potest. Nedostatak parnične sposobnosti otklanja se stupanjem u parnicu zakonskog zastupnika stranke. Punovažnost radnji koje su do tog trenutka preduzete od strane parnično nesposobne stranke zavisi od toga da li će zakonski zastupnik te radnje prihvatiti ili ne. Posljedica nedostatka parnične sposobnosti jedne od stranaka je apsolutna ništavost donesene presude. Presuda se može pobijati svim redovnim i vanrednim pravnim sredstvima, a zathjev za ponavljanje postupka se može uložiti i nakon isteka objektivnog roka od 5 godina.

Postulaciona sposobnost To je sposobnost parnično sposobne stranke da u parnici sama, bez posredovanja punomoćnika, preduzima radnje u parnici i tim radnjama proizvodi procesno-pravne posljedice. U našem pravu je svako parnično sposobno lice istovremeno i postulaciono sposobno. Postoji problem faktičke nesposobnosti određenih parnično sposobnih lica da se usljed fizičih nedostataka izjašnjavaju u postupku (npr.gluhonijema lica). Sud je dužan preduzeti sve mjere da i takvim licima omogući učešće u postupku, odnosno da omogući nesmetano odvijanje postupka.

27... ZASTUPANJE U PARNICI 27.1. Pojam i podjela Zastupnik u parnici je svako lice koje u ime stranke koju zastupa preduzima radnje u parnici, i to sa pravnim posljedicama za stranku. Obzirom na osnov zastupanja razlikuju se zakonski, ugovorni i zastupnik pravnih lica.

Zakonski zastupnik Određenje skrbništva. Ustanova zakonskog zastupnika i zastupanja primarno je regulisana normama materijalnog prava i to normama porodičnog i obligacionog prava. Zakonski zastupnik zastupa poslovno nesposobna lica (maloljetnici lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost). To su najčešće roditelji i staratelji. Položaj i ovlaštenja. Zakonski zastupnik ovlašten je da u ime zastupanog parnično nesposobnog lica preduzima sve parnične radnje koje spadaju u redovno zastupanje. Međutim, pojedine parnične radnje prelaze okvire redovnog upravljanja pravima i interesima zastupanog, te bi za njih zakonski zastupnik morao imati posebno odobrenje. To su dispozitivne radnje, kao što su povlačenje tužbe, priznanje ili odricanje od tužbenog zahtjeva, sklapanje sudskog poravnanja i sl. Zakonsko zastupanje kao procesna pretpostavka. Sud po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka vodi računa o ispravnosti zakonskog zastupanja. Nedostaci u zakonskom zastupanju imaju karakter procesne povrede koja je razlog apsolutne ništavosti donesene presude. Zbog nedostataka koji se tiču pravilnosti zakonskog zastupanja mogu se ulagati i svi vanredni pravni lijekovi, a ponavljanje postupka se može tražiti i po isteku objektivnog roka od 5 godina. Diligentia processum. Ako zakonski zastupnik ne pokazuje potrebnu pažnju u vršenju zastupanja, sud će o tome obavijestiti organ starateljstva koji može u konkretnoj parnici zastupanom postaviti posebnog staraoca. Međutim, ako zakonski zastupnik zbog svoje nestručnosti nije u mogućnosti uspješno obavljati svoje zadatke, sud će mu pružiti potrebnu pomoć u smislu poučavanja neuke stranke, a može mu savjetovati i da uzme punomoćnika. Curator ad litem – privremeni parnični zastupnik. U konkretnoj parnici sud moţe tuženom postaviti privremenog parničnog zastupnika i to ako bi postupak oko postavljanja redovnog

16

zakonskog zastupnika trajao dugo, i ako bi zbog toga mogle nastati štetne posljedice za jednu ili obje stranke. Zakon konkretizira nekoliko situacija u kojima će sud postaviti privremenog zastupnika tuženom: 1. ako tuţeni nije parnično sposoban, a nema zakonskog zastupnika; 2. ako su interesi tuženog i njegovog zakonskog zastupnika u suprotnosti; 3. ako obje stranke imaju istog zakonskog zastupnika; 4. ako je boravište tuženog nepoznato, a nema punomoćnika; 5. ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik koji nemaju punomoćnika u FBiH nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije moglo obaviti. O postavljanju privremenog zastupnika sud odmah obavještava organ starateljstva, a privremeni zastupnik vrši prava i dužnosti sve dok se tuženi ili njegov punomoćnik ne pojave pred sudom, odnosno dok organ starateljstva ne obavijesti sud da je postavio staratelja.

Punomoćnik Pojam. Punomoćnik je zastupnik koji u parnici zastupa parnično sposobnu stranku. Parnične radnje punomoćnika proizvode posljedice neposredno za zastupanu stranku. Punomoćnik može biti svako poslovno sposobno lice, osim lica koja se bave nadripisarstvom. U ulozi punomoćnika se najčešće javlja advokat, ali to nije privilegija po pravu, nego po stručnosti. Pactum de quota litis. Punomoćstvo se može obavljati sa ili bez naknade. Advokatu se naknada plaća po tarifi. U nekim pravnim sistemima moguće je ugovoriti naknadu koja će biti srazmjerna punomoćnikovom uspjehu u parnici (pactum de quota litis). Procesna punomoć (mandatum ad processum). Punomoć je ovlaštenje na vršenje zastupanja. Parnična punomoć ima karakter procesne pretpostavke, kao uslova za dopuštenost preduzetih radnji od strane punomoćnika. Punomoć treba razlikovati od osnovnog pravnog odnosa iz kojeg se izvodi. Osnovni odnos je ugovorni, a punomoć uvijek predstavlja jednostranu izjavu volje. Ona je u svojoj egzistenciji neovisna u odnosu na pravni posao. Mandatum ad litem (parnična punomoć). Punomoć mora biti izdata u pismenoj formi ili na zapisnik kod suda. Ona može biti parnična punomoć i punomoć za obavljanje određenih radnji u parnici. Parnična punomoć u užem smislu je punomoć u kojoj se punomoćnik ovlašćuje na vođenje parnice, bez bližeg određivanja ovlaštenja. Ako je punomoćnik advokat, on na osnovu parnične punomoći može preduzimati sve radnje u parnici. Advokatu je posebna punomoć potrebna samo za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, ako je od pravosnažnosti odluke prošlo više od 6 mjeseci. Ako je punomoćnik lice koje nije advokat, on na osnovu parnične punomoći može preduzimati sve radnje osim dispozitivnih (povlačenje tužbe, odricanje od tužbenog zahtjeva, sudsko poravnanje, odricanje i odustanak od pravnog lijeka, podnošenje vanrednih pravnih lijekova). Za dispozitivne radnje takav punomoćnik mora imati posebno ovlaštenje. Punomoćnik advokat može prenijeti punomoć na drugog advokata, pri čemu odgovara za njegov izbor (culpa in eligendo), ali i za data uputstva. Pred prvostepenim sudom advokata može ex lege zamijeniti njegov pripravnik, za čiji rad odgovara. Učešće stranke koja ima punomoćnika. Stranka može u parnici i sama, pored punomoćnika, preduzimati parnične radnje, bilo samoinicijativno ili na poziv suda. Ako se radnje stranke razlikuju od radnji njenog punomoćnika, relevantne su radnje stranke. Stranka moţe izmijeniti ili opozvati radnje svog punomoćnika sve do trenutka kad su te radnje proizvele određene procesno-pravne posljedice (dakle isto kao i vlastite radnje). Ako je punomoćnik priznao neke činjenice, a stranka to priznanje kasnije izmijeni ili opozove, sud će po slobodnoj ocjeni cijeniti da li će takve činjenice smatrati priznatim ili osporenim. Punomoć kao procesna pretpostavka. Sud po sluţbenoj dužnosti vodi računa da li lica koja se pojavljuju u ulozi punomoćnika mogu biti punomoćnici, te da li se kreću u okviru ovlaštenja iz punomoći. Punomoćnik je dužan da punomoć podnese u pismenom obliku prilikom preduzimanja

17

prve radnje u parnici. Iz razloga ekonomičnosti, sud može odrediti i da punomoćnik u naknadno određenom roku podnese punomoć, ali ako to propusti učiniti u ostavljenom roku, sud će nastaviti postupak ne uzimajući u obzir radnje koje je preduzelo lice bez punomoći. Ratificatio (odobrenje) je parnični institut kojm stranka može naknadno otkloniti nedostatak urednog zastupanja. Ono može biti parcijalno, za pojedine procesne radnje. Ako sud donese odluku na osnovu radnji lica koje nije imalo ovlaštenje za zastupanje, takav nedostatak u odluci ima karakter apsolutno bitne povrede postupka. Prestanak punomoći nastupa okončanjem parnice ili okončanjem određene faze postupka, ako je punomoć data samo za tu fazu. Prije toga, punomoć može prestati opozivom ili otkazom. Stranka može svakodobno otkazati punomoć. Ako punomoćnik otkaže punomoć, dužan je još mjesec dana obavljati radnje ako je potrebno da od davaoca punomoći otkloni neku štetu koja bi mogla nastati. Opoziv i otkaz proizvodi dejstvo prema sudu i suprotnoj stranci od trenutka kad im je saopšten. Sudu se opoziv ili otkaz mora saopštiti u pismenom obliku ili usmeno na zapisnik. Punomoć prestaje i smrću punomoćnika. U slučaju smrti stranke, punomoćnik je i dalje ovlašten na obavljanje radnji u parnici, sve dok punomoć ne opozovu nasljednici ili novi zakonski zastupnik stranke. Zastupnik pravnog lica. Pravna lica ispoljavaju i vrše parničnu sposobnost preko svojih organa. Prilikom registrovanja pravnog lica u odgovarajući registar se obavezno navodi ime i prezime osobe ovlaštene za zastupanje pravnog lica (posebno u zemlji i u inostranstvu). Zastupnik po pravilu može u ime pravnog lica preduzimati sve radnje u parnici. Ako se parnica vodi povodom pravnog posla za čije je zaključenje zastupnik morao imati posebno ovlaštenje, onda će takvo posebno ovlaštenje zastupnik morati da ima za preduzimanje dispozitivnih radnji. Potrebno je naglasiti razliku između zastupnika i punomoćnika pravnog lica. Zastupnik moţe u konkretnom slučaju prenijeti svoja ovlaštenja na drugo lice i to lice se u parnici javlja kao punomoćnik.

28... UČEŠĆE TREĆIH LICA U PARNICI 28.1. Pojam Učešće trećeg lica u parnici naziva se i procesna intervencija. Pravni interes trećeg lica moŽe biti različit i s obzirom na to se razlikuju 2 oblika procesne intervencije: obična intervencija i zakonska intervencija u užem smislu. U običnoj intervenciji može se pojaviti svako lice čiji je vlastiti pravni interes angažiran u parnici. U ulozi zakonskog intervenijenta javlja se javni tuŽilac i ombudsmen Federacije. 28.2. Sporedno miješanje u parnicu (interventio accessoria) Pojam i pretpostavke. Procesna intervencija je ustanova koja svakom licu omogućava da učestvuje u tuđoj parnici i u vlastitom interesu pomaže stranci na čijoj strani se miješa.Takvo treće lice dobija položaj umješača. Postoje 2 osnovne pretpostavke za mogućnost učešća umješača: postojanje parnice i postojanje pravnog interesa za miješanje u parnicu. Postojanje parnice je logična pretpostavka da bi moglo doći do miješanja. Umješač može u parnicu stupiti u bilo kojem njenom stadiju, pa čak inakon podnošenja vanrednog pravnog lijeka. Postojanje pravnog interesa utvrđuje se na osnovu postojanja određenog pravnog odnosa između stranke i umješača. Postojanje nekog ekonomskog, emotivnog ili nekog drugog interesa nije razlog za miješanje. Pravni interes postoji uvijek kad odluka u konkretnoj parnici ima uticaj na pravni položaj umješača prema stranci, a posebno u slijedećim situacijama: a) Kad odluka ima dejstvo pravosnažnosti i na umješača (npr.kad tužilac tokom trajanja parnice prenese svoje pravo na umješača); b) U svim situacijama kad se za stranku ako izgubi parnicu stvara regresni zahtjev prema umješaču (npr.u parnicu između kupca i lica koje tvrdi da je vlasnik stvari može se umiješati prodavac, jer ako kupac ne uspije u parnici imaće regresni zahtjev prema prodavcu usljed odgovornosti prodavca za evikciju); c) Ako je intervenijent tzv.hirograferni povjerilac parnične stranke na čijoj strani se miješa u spor.

18

Hirografeni povjerilac je onaj koji nema poseban zalog i snosi rizik fluktuacije imovine njegovog dužnika. Na postojanje pravnog interesa sud pazi po službenoj dužnosti. Položaj običnog umješača. Ovlaštenja umješača su dosta ograničena, obzirom da on nema poloţaj stranke, već samo pomaže stranci na čijoj strani se miješa. On ne može preduzimati dispozitivne radnje, niti može biti saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja. Njegova ovlaštenja su u funkciji razloga za intervenciju, koji mogu biti dvojaki: da pomaže i da kontroliše stranku na čijoj strani se miješa. U smislu prvog razloga, umješač je ovlašten da stavlja prijedloge i preduzima sve ostale radnje koje idu u korist stranke. On svojim aktivnim držanjem može otkloniti negativne posljedice pasivnog držanja stranke na čijoj strani se miješa. Npr. može svojim dolaskom na raspravu ili ulaganjem prigovora da otkloni donošenje presude zbog izostanka na štetu “njegove” stranke, da uloži žalbu koju je stranka propustila uložiti itd. Što se tiče drugog razloga za intervenciju, u parnici koju stranka pokrene u ostvarivanju svog regresnog zahtjeva prema umješaču, umješač ima pravo da se suprotstavi prigovorom nesavjesnog vođenja parnice, ako je stranka svojim nesavjesnim vođenjem parnice doprinijela da izgubi spor i to: - ako je iz krajnje nepažnje propustila upotrijebiti neko napadno ili odbrambeno sredstvo; - ako je svojim protivljenjem onemogućila dejstvo radnji koje je umješač preduzeo u korist stranke. Ovim prigovorom umješač moţe otkloniti intervencijsko dejstvo presude. Naime, u novoj parnici koju radi ostvarivanja regresnog zahtjeva pokreće stranka protiv svog intervenijenta iz prethodne parnice, presuda iz prethodne parnice ima tzv.intervencijsko dejstvo prema umješaču. Ono se sastoji u tome što umješač ne može u drugoj parnici osporavati pravilnost donesene presude ni u jednom elementu. U tom smislu je intervencijsko dejstvo šire i strožije od pravosnažnosti. Dejstvo pravosnažnosti obuhvata samo dispozitiv kojim se odlučuje o tužbenom zahtjevu, a intervencijsko dejstvo se proteže i na obrazloženje presude, jer ne dopušta preispitivanje ni činjeničnog ni pravnog osnova donesene presude. Umješač sa položajem jedinstvenog suparničara. Umješač će imati ovaj poloţaj u predmetima u kojima sudska odluka prema njemu proizvodi dejstvo pravosnaţnosti. Takav je npr.položaj stečajnog vjerovnika u parnici u kojoj se raspravlja o postojanju potraživanja koje je osporeno u stečajnom postupku. 28.3. Obavještenje o parnici (litis denuntiatio) To je parnična radnja kojom tužilac ili tuženi podneskom preko suda obavještavaju treće lice da je parnica pokrenuta i u kakvom stanju se nalazi. Ovim obavještenjem se trećem licu omogućava da stupi u parnicu u svojstvu intervenijenta ili da preuzme položaj stranke koja ga obavještava. Ono proizvodi procesno-pravno i materijalno-pravno dejstvo. Najvaţnija procesno-pravna posljedica je u intervencijskom dejstvu, koje nastupa bez obzira na to da li je obaviješteno treće lice stupilo u parnicu ili ne. U materijalno-pravnom pogledu, obavještenje za posljedicu ima prekid roka zastarjelosti. 28.4. Imenovanje prethodnika (nominatio auctoris, laudatio nominis) To je jedan od oblika obavještavanja trećeg o parnici. Pravo da imenuje prethodnika u parnici i da ga pozove da stupi u parnicu umjesto njega pripada samo tuženom, u situacijama kad tuženi kao imalac stvari ili korisnik nekog prava, tvrdi da stvar drži ili pravo vrši u ime trećeg lica (npr.zakupoprimac, poslugoprimac, prevoznik, špediter). Ako je tuženi imenovao prethodnika, a ovaj se ne odazove pozivu, ne može se osloboditi svoje procesne uloge tuženog, ali će presuda imati intervencijsko dejstvo prema imenovanom prethodniku. Ako prethodnik stupi u parnicu, dolazi do procesno-pravne sukcesije. Pritom pristanak tuţioca nije potreban, osim u slučajevima kad tužilac ima neke zahtjeve prema tuženom koji su za njega lično vezani (npr.zahtjev za naknadu štete koju je prouzrokovao na stvari).

19

29... SUPARNIČARSTVO (LITIS CONSORTIUM) 28.1. Pojam i podjela Suparničarstvo ili subjektivna kumulacija postoji ako se u ulozi tužioca ili tuţenog pojavljuju 2 ili više lica. Obično se zasniva podnošenjem tužbe: tužba je usmjerena protiv više lica (pasivno suparničarstvo), ili jednom tužbom ustaje više lica (aktivno suparničarstvo), međutim može se zasnovati i u toku postupka. Lica koja stupaju u parnicu kao novi tužilac ili tuženi moraju postupak prihvatiti u stanju u kome se zatekao u trenutku njihovog stupanja. Prema uslovima koji se traže za zasnivanje, suparničarstvo se dijeli na materijalno i formalno, a prema dejstvu koje proizvodi u postupku na obično i nužno. Postoje još i eventualno i zakonsko suparničarstvo. Prema načinu zasnivanja, suparničarstvo se dijeli na prvobitno (po tužbi ili protivtužbi) i naknadno i to: usljed pristupanja novog tužioca, usljed proširenja tužbe na novog tuženog, u slučaju spajanja parnica, te usljed promjene parnične stranke. Naše pravo ne dozvoljava zasnivanje suparničarstva proširenjem tužbe po nalogu suda.

Materijalno suparničarstvo postoji ako se suparničari u pogledu predmeta spora nalaze u pravnoj ili u stvarnoj zajednici. Pravna zajednica postoji ako se više lica javljaju kao učesnici određenog građansko-pravnog odnosa (npr.suvlasnici, sunasljednici i sl). U stvarnoj zajednici su oni suparničari čija se potraživanja odnosno obaveze zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu (npr. više povjerilaca tuže za potraživanja iz zajednički sklopljenog ugovora). Formalno suparničarstvo javlja se u slučaju kad su zahtjevi odnosno obaveze suparničara iste vrste i kad se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu. Kod formalnog suparničarstva se suparničari ne nalaze ni u kakvom materijalno-pravnom niti u stvarnom odnosu. Kumulativni uslovi za postojanje formalnog suparničarstva su: (1) istovrsnost zahtjeva odnosno obaveza; (2) bitna istovrsnost činjeničnog i pravnog osnova i (3) nadležnost istog suda i ista vrsta postupka. Dejstvo i značaj suparničarstva. Do zasnivanja suparničarstva dolazi samo voljom stranaka. Samo izuzetno dolazi do nužnog suparničarstva. Razlozi ekonomičnosti opredjeljuju stranke da se posluže ustanovom suparničarstva uvijek kad se za to ispune uslovi. Obično suparničarstvo Kod običnog suparničarstva svaki od suparničara ima položaj samostalne stranke u parnici. Može se reći da kod običnog suparničarstva nastaje onoliko samostalnih procesno-pravnih odnosa koliko je lica u ulozi tužioca ili tuženog, s tim što su ti odnosi spolja objedinjeni raspravljanjem i odlučivanjem u jednom postupku. Samostalnost pojedinih procesno-pravnih odnosa ogleda se u više aspekata: nastanak i okončanje svakog od njih moţe biti različito; procesne pretpostavke za svakog suparničara moraju biti posebno utvrđivane; radnje jednog suparničara ne proizvode posljedice prema ostalima; svaki suparničar samostalno disponira predmetom spora itd. Formalno suparničarstvo i materijalno suparničarstvo zasnovano na stvarnoj zajednici imaju dejstvo običnog suparničarstva. Materijalno suparničarstvo koje se zasniva na pravnoj zajednici može biti i obično i nužno, u zavisnosti od toga da li priroda materijalnopravnog odnosa u kome se nalaze suparničari zahtijeva donošenje jedinstvene odluke ili ne. Nužno suparničarstvo Suparničarstvo je nužno kad se prema zakonu ili zbog prirode materijalno-pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima. Obzirom na pravne razloge koji traže donošenje jedinstvene odluke, razlikuju se 2 vrste nužnog suparničarstva: jedinstveno i nužno suparničarstvo u užem smislu. Jedinstveno suparničarstvo postoji u situacijama u kojima se sporni odnos može riješiti samo na jedinstven način prema svim suparničarima. Ono npr.postoji u slučaju kad zakonski nasljednici tuže testamentalne nasljednike i traže poništaj testamenta. Odluka će u tom slučaju djelovati jednako prema svim testamentalnim nasljednicima, pa i onima koji nisu učestvovali u parnici. Nužno suparničarstvo u užem smislu postoji u situacijama kad u parnici moraju učestvovati svi

20

učesnici spornog materijalno-pravnog odnosa, jer samo svi učesnici zajedno imaju potpunu stvarnu legitimaciju. Radi se o sporovima povodom nedjeljivih stvarnih prava i drugih nedjeljivih pravnih odnosa. Npr, nužni suparničari su suvlasnici nekretnina u parnici za utvrđivanje prava služnosti. Dejstvo nužnog suparničarstva različito je od dejstva običnog suparničarstva. Obični suparničari su u međusobnom odnosu potpuno samostalni i odluka prema pojedinim suparničarima može biti različita po sadržaju. I kod nužnog suparničarstva je svaki suparničar samostalna stranka, ali samo u pogledu mogućnosti preduzimanja parničnih radnji. U pogledu dejstva preduzetih radnji, ono zahvata sve nužne suparničare i prema svim suparničarima se mora donijeti sadržajno ista presuda. Dispozitivne radnje (odricanje od tužbenog zahtjeva, poravnanje itd) proizvode dejstvo samo ako su preduzete od strane svih suparničara zajedno. S druge strane, dejstvo procesne radnje koje je preduzeo jedan suparničar proteže se i na sve ostale suparničare (koji su eventualno propustili tu radnju). Rokovi za preduzimanje parničnih radnji teku posebno za svakog suparničara. Međutim, radnja može biti preduzeta sve dok rok teče u korist bilo kojeg od suparničara. Problem postoji u situacijama kad nužni suparničari preduzimaju međusobno protivrječne (kolidirajuće) radnje. Mada to Zakon ne reguliše izričito, smatra se da procesno-pravno dejstvo proizvodi radnja koja je najpovoljnija za sve suparničare. Eventualno ili supsidijarno suparničarstvo Tužilac može istom tužbom obuhvatiti 2 ili više tuženih, i to tako što će tražiti da tužbeni zahtjev bude prihvaćen prema slijedećem tuženom, u slučaju da bude pravosnažno odbijen prema onome ko je u tužbi naveden prije. Dakle, svi oni koji su navedeni iza prvotuženog su eventualni ili supsidijarni. Do eventualnog suparničarstva može doći samo u situacijama u kojima tužilac prema svim tuženima postavlja isti zahtjev, ili različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi i za koje je stvarno i mjesno nadležan isti sud. Ustanovom eventualnog suparničarstva izbjegava se rizik pokretanja druge parnice. Ako se pokaže da prvotuženi nije pasivno legitimisan, sud će donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan i tada dolazi do rasprave o osnovanosti tužbenog zahtjeva prema drugom tuženom. Ako se tužbeni zahtjev prema prvotuženom usvoji, prema eventualnim suparničarima će se odbiti kao neosnovan. Suparničarstvo na osnovu zakona Zakon izričito propisuje da glavni dužnik i jemac mogu biti zajednički tuženi, ako se sadržaj ugovora o jemstvu tome ne protivi. Ako se jemac nalazi u obavezi samo ukoliko glavni dužnik ne bude mogao platiti dug, glavni dužnik i jemac ne mogu biti zajednički tuţeni jer bi to bilo u suprotnosti sa sadržajem ugovora o jemstvu. Glavno miješanje u parnicu (interventio principalis) Lice koje traži stvar ili pravo povodom kojeg se već vodi parnica između drugih lica, može pred istim sudom pred kojim teče ta parnica tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravosnažno ne okonča. Tužbom tog lica pokreće se tzv.intervencijski postupak, pa otuda i naziv ustanove "glavna intervencija" ili "glavno miješanje". Ova tužba dopuštena je samo ako su ispunjene 2 pretpostavke: da već postoji prethodna parnica, te da je zahtjev intervenijenta upravljen na stvar ili pravo o kome između stranaka teče parnica. Tužba glavnog intervenijenta za posljedicu ima zasnivanje suparničarstva na pasivnoj strani: tužilac i tuženi iz već pokrenute parnice dobivaju položaj tuženih. Što se tiče postupanja suda, obzirom da odlučivanje o tužbenom zahtjevu glavnog intervenijenta ima prejudicijelan značaj za ishod prve parnice, najcjelishodnije je da sud prvo raspravi i odluči o tužbenom zahtjevu glavnog intervenijenta, pa tek onda da nastavi raspravljanje o tužbenom zahtjevu iz prve parnice.

30... POJAM PROPUŠTANJAProcesna radnja je propuštena ako nije preduzeta u predviđenom roku ili do određenog momenta u razvoju postupka, i to bez obzira na odgovornost stranke. Najvažnija pravna posljedica propuštanja je u nastupu prekluzije. Propuštanje zakonskih rokova po pravilu vodi prekluziji.

21

POVRAĆAJ U PRIJAŠNJE STANJE (RESTITUTIO IN INTEGRUM OB TERMINEM ELAPSUM) Povraćaj u prijašnje stanje je ustanova za otklanjanje posljedica propuštanja koja se ne mogu pripisati u krivicu stranaka. Do povrata u prijašnje stanje može doći samo na prijedlog stranaka, a uz ispunjenje slijedećih pretpostavki: 1. Da je stranka propustila rok ili ročište; 2. Da propuštanje takve radnje ima za posljedicu prekluziju, tj. da je stranka izgubila pravo na preduzimanje; 3. Razlog za propuštanje mora biti opravdan (iusta causa). Propuštanje je opravdano ako se ne može pripisati u krivicu stranci ili njenom zastupniku. 4. Prijedlog za povraćaj mora biti podnesen u doku od 15 dana od dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje. Ako je stranka kasnije saznala za propuštanje, rok počinje teći od dana saznanja. Objektivni rok je 3 mjeseca, a u privrednim sporovima 30 dana. Predlagač je dužan istovremeno sa podnošenjem prijedloga da preduzme i propuštenu radnju. Povraćaj u prijašnje stanje nije dopušten u slučaju propuštanja roka za podnošenje prijedloga za povraćaj (restitutio restitutionis non datur). 32.2. Postupak po restitucionom prijedlogu Za rješavanje o prijedlogu nadležan je sud pred kojim je trebalo preduzeti propuštenu radnju, i to na posebnom ročištu. Ročište je obligatorno, osim u slučajevima kad se prijedlog za povraćaj zasniva na općepoznatim činjenicama. Sud o prijedlogu odlučuje bez obzira na (ne)prisustvo stranaka na ročištu. Protiv rješenja kojim se odobrava povraćaj nije dozvoljena žalba, osim ako je sud donio odluku na osnovu nedozvoljenog ili neblagovremenog prijedloga. 32.3. Dejstvo restitucije Dejstvo se sastoji u tome što se parnica vraća u stanje u kome se nalazila prije propuštanja, a ukidaju se i sve odluke koje je sud donio zbog propuštanja. Naknadno preduzeta radnja smatra se blagovremenom.

22

TUŽBE Pojam i sadržajTužba je procesnopravna forma kojom se u parničnom postupku ostvaruje ustavom zagarantirano pravo na pravnu zaštitu. Podiže je subjekt povrijeđenog ili ugroženog prava i tada se pretvara u stranku - subjekt procesnog prava. Kao procesna radnja usmjerena je ka sudu, a posredstvom suda i prema drugoj stranci - tuženom, kome se dostavlja primjerak tužbe. Dostavljanje tužbe sudu za posljedicu ima pokretanje parnice. Obavezni elementi tužbe su: - određenje suda kojem se tužilac obraća za pravnu zaštitu; - određenje obje stranke (tužioca i tuženog); - predmet spora; - osnov tužbe; - dokazi; - tužbeni zahtjev. Ovi elementi mogu se podijeliti u 2 grupe. U prvu grupu spadaju podaci koje obavezno sadrži i svaki drugi podnesak: oznaka suda, stranaka i predmeta spora. Predmet spora označava se prema njegovoj pravnoj prirodi. Uz oznaku predmeta navodi se i njegova novčana vrijednost. Ako je tužbeni zahtjev usmjeren na novčano potraživanje, za određivanje vrijednosti je mjerodavna visina glavnog tužbenog zahtjeva. Ako tužbeni zahtjev nije usmjeren na novčano potraživanje, tužilac je dužan da naznači vrijednost predmeta spora. Oznaka vrijednosti predmeta spora ima višestruku funkciju. Za nju se, prema vrijednosnom kriteriju, veţe određivanje nadležnosti, sastava suda, ulaganje revizije ili vrste postupka. U drugu grupu spadaju elementi koji su karakteristični za tužbu kao posebnu procesnu ustanovu. To su: tužbeni osnov, dokazi i tužbeni zahtjev. 33.2. Osnov tužbe Razlikuju se činjenični i pravni osnov tužbe. Činjenični je obligatoran, a pravni fakultativan. Činjenični osnov obrazuju pravno relevantne činjenice iz kojih tužilac kao pravnu posljedicu izvodi tužbeni zahtjev. Karakter pravno relevantnih činjenica imaju samo one činjenice za koje pravne norme vežu određene pravne posljedice. Činjenični osnov mora u tužbi biti prezentiran u obimu koji omogućava dopuštenost raspravljanja o tužbenom zahtjevu, a ne i u obimu koji omogućava odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ovo iz razloga što sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva donosi na osnovu činjenica utvrđenih na glavnoj raspravi, a ne na osnovu činjenica iznesenih u tužbi. Pravni osnov je fakultativan element (za razliku od činjeničnog osnova). Pravnu prirodu predmeta spora utvrđuje sud putem pravne kvalifikacije, tako što stvarne činjenice supsumira pod odgovarajuće norme materijalnog prava. Zato pravne tvrdnje tužioca ne obavezuju sud, niti tužilac može imati štetne posljedice jer je dao pogrešnu pravnu kvalifikaciju. 33.3. Tužbeni zahtjev (petitum) - predmet spora Tužbeni zahtjev je predmet spora. U tužbenom zahtjevu tužilac postavlja određenu pravnu tvrdnju i istovremeno od suda traži da izrekne određenu pravnu posljedicu u formi odluke. Može se definisati kao procesno-pravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, koji je zasnovan na tužiočevoj tvrdnji da mu pripada ovlaštenje da traži ostvarenje određenih pravnih posljedica iz određenih činjenica. Tužbeni zahtjev se može postaviti u 3 procesno-pravne forme: kondemnatornoj, deklaratornoj i konstitutivnoj. Shodno tim formama, tužilac može od suda zahtijevati donošenje odluke kojom se nalaže izvršenje određene radnje, utvrđenje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa, te promjenu ili prestanak određenog pravnog odnosa. Po načelu dispozitivnosti, sud ne ide ni mimo ni preko tužbenog zahtjeva. Zbog toga su stranke dužne da odrede sadržaj i obim pravne zaštite. To čine u formi tužbenog zahtjeva. On se u tužbi formuliše u obliku prijedloga sudu kakvu presudu da donese. Samo tužbeni zahtjev je predmet odlučivanja, pa time i predmet parnice kao procesno-pravnog odnosa.

VRSTE TUŽBIPrema sadržaju pravne zaštite koja se tužbom traži, razlikuju se 3 vrste tužbi: osuđujuće ili kondemnatorne, utvrđujuće ili deklaratorne i preobražajne ili konstitutivne. Obzirom na pravno dejstvo na subjektivna prava koja se štite, tužbe se dijele na stvarne i lične. Stvarnim tužbama se štite apsolutna subjektivna prava koja djeluju erga omnes, a ličnim tužbama

23

se štite relativna subjektivna prava sa dejstvom inter partes. 1)Kondemnatorne tužbe (dosuđujuće). Tužbeni zahtjev kod ovih tužbi uvijek je upravljen na neku radnju, trpljenje ili propuštanje. Tužilac ovom tužbom traži da sud osudi tuženog npr. da plati određenu svotu novca, da preda određenu stvar, da se suzdržava od vršenja neke radnje i sl. Presudom koju sud donosi na osnovu kondemnatorne tužbe se utvrđuje pravo tuţioca prema tuženom i istovremeno naređuje tuženom da ispuni obavezu na koju je upravljen tužbeni zahtjev. Ako tuţeni ne ispuni dobrovoljno obavezu iz odluke, tužilac ima mogućnost da u izvršnom postupku ostvari prinudno izvršenje. Pravni interes za kondemnatornu tužbu proizilazi iz sadržaja pravne zaštite koja se traži, te njegovo postojanje nije potrebno posebno dokazivati. Tužilac svoj zahtjev uvijek zasniva na tvrdnji da je tuženi povrijedio neko njegovo pravo i otuda proizilazi njegov pravni interes da traži zaštitu u cilju otklanjanja povrede. Preuranjena kondemnatorna tužba. Poseban problem predstavljaju kondemnatorne tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na činidbu koja još nije dospjela. Ako tužilac tvrdi da je potraživanje dospjelo, a u toku postupka se utvrdi da nije, sud će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ako je tužilac naveo da će dospjelost nastupiti u određenom vremenskom periodu u budućnosti, tužba se odbacuje kao nedopuštena, zbog nepostojanja pravnog interesa. Kondemnatorna tužba samo izuzetno može biti dopuštena u slučaju nedospjelih potraţivanja, kao što je npr.kod zakonskog izdržavanja. 2)Deklaratorne tužbe (utvrđujuće) su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa. Obzirom na ovaj kriterij (postojanje ili nepostojanje) tužba može biti tužba pozitivnog ili negativnog utvrđenja. Tužbom se može tražiti utvrđenje konkretnog pravnog odnosa u cjelini ili pojedinih posljedica koji iz njega proizilaze, ali se ne može tražiti utvrđenje određenog elementa u datom pravnom odnosu. Tako npr. ne bi bila dopuštena tužba za utvrđenje da je rok za izvršenje ugovora istekao (ako je rok bitan element ugovora), nego samo pravna posljedica isteka roka, a to je utvrđenje prestanka ugovora. Pravno relevantne činjenice same po sebi ne mogu biti predmet tužbe, kao ni apstraktna pravna pitanja. Npr. predmet tužbe za utvrđenje ne može biti postojanje ili nepostojanje pravne sposobnosti. Od pravila da činjenice ne mogu biti predmet utvrđivanja postoji 1 izuzetak: utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave (querela di falso), što je u praksi vrlo rijedak slučaj. U principu, predmet utvrđenja mogu biti samo postojeći pravni odnosi, a obično je to pravni odnos između tužioca i tuženog. Moguće je i da tužilac zahtijeva utvrđenje pravnog odnosa između tuženog i trećeg lica, ako za to postoji pravni interes. Pravni interes kod tužbe za utvrđivanje je procesna pretpostavka na koju sud pazi po službenoj dužnosti. Tuţilac je dužan da u tužbi iznese okolnosti iz kojih se vidi postojanje pravnog interesa, osim u onim predmetima gdje zakon izričito predviđa tužbu za utvrđenje. Povreda pravila o pravnom interesu ne predstavlja zakonski razlog ni za apsolutnu ni za relativnu ništavost, pa se smatra da se zbog povrede pravila o pravnom interesu ne mogu uspješno ulagati pravni lijekovi. Sadržaj deklaratorne zaštite nema osnova u ovlaštenju koji subjektima pripadaju po normama materijalnog prava. Tužba za utvrđenje je čisto procesno-pravni oblik ostvarenja pravne zaštite. Cilj deklaratorne zaštite je prevencija. Pravni interes za podizanje ove tužbe postoji u situacijama kad se u jednom pravnom odnosu, prije dospjelosti činidbe, pojave okolnosti koje unose neizvjesnost i nesigurnost u pogledu prirode i sadržaja tog pravnog odnosa. Neizvjesnost i nesigurnost su obično posljedica držanja tuženog koji svojim radnjama ili izjavama izaziva spor o postojanju ili nepostojanju pravnog odnosa. Npr. naručilac ima pravni interes da ustane tužbom za utvrđenje postojanja ugovora o djelu protiv uposlenika kao tuženog ako poslenik ne preduzima nikakve radnje u cilju izvršenja djela u ugovorenom roku, poričući svoju obavezu na izvršenje djela. 3) Konstitutivne (preobražajne) tužbe su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na ostvarenje određene pravne promjene. Ovom tužbom tužilac traži od suda da donese presudu

24

kojom se stvara nova pravna situacija, preinakom ili ukidanjem postojećeg pravnog odnosa. Konstitutivna tužba se podiže u onim slučajevima u kojima se pravo na pravnu promjenu može ostvariti samo na osnovu sudske presude. Karakter konstitutivne tužbe npr.imaju tužba za razvod ili za poništenje braka, za osporavanje bračnog očinstva i sl. Ove tužbe upravljene su na prestanak postojećeg pravnog odnosa. Na području imovinskih odnosa, tuţbeni zahtjev konstitutivne tužbe najčešće se upravljen na izmjenu postojećeg pravnog odnosa (npr.tužbe za smanjenje ili povećanje određene činidbe, na smanjenje ugovorne kazne itd). U posebnu vrstu konstitutivnih tužbi spadaju tužbe u kojima je zahtjev upravljen na promjenu procesno-pravnog položaja (npr. tužba za proglašenje prestanka ugovora o izabranom sudu, tužba za poništaj odluke izabranog suda).

ODNOS DEKLARATORNE I KONDEMNATORNE TUŽBE Ako je određeni spor prerastao u povredu, pravni interes za utvrđenje prerašće u pravni interes za dosuđenje, koji se ostvaruje kondemnatornom tužbom i čini deklaratornu tužbu suvišnom. Od ovog pravila postoje izuzeci, u situacijama kad, bez obzira na podizanje kondemnatorne tužbe, tužilac ima pravni interes da podigne i deklaratornu tužbu. To je posebno slučaj u sporovima o stvarnim i drugim apsolutnim pravima. Deklaratornom tužbom tužilac ostvaruje pravozaštitni cilj koji prevazilazi okvire konkretne parnice. Prejudicijelni ili incidentni zahtjev za utvrđenje je procesni oblik tužbe za utvrđenje koju tužilac podiže u toku parnice pokrenute kondemnatornom tužbom. Sud o spornom prethodnom pitanju mora odlučivati da bi mogao presuditi o tužbenom zahtjevu kao glavnom pitanju. Ako ima mogućnost da iz istog odnosa u nekoj drugoj parnici ostvari još neko pravo, tužilac će imati pravni interes da isticanjem prejudicijelnog zahtjeva traži da se o prethodnom pitanju odluči kao o glavnom pitanju. Na taj način bi izbjegao mogućnost da mu tuženi u nekoj drugoj parnici ospori postojanje takvog pravnog odnosa. Tužilac može istaći incidentni zahtjev samo ako je sud pred kojim teče parnica nadležan i za odlučivanje o zahtjevu koji se postavlja tim incidentnim zahtjevom. Incidentni zahtjev je nov tužbeni zahtjev uz postojeći, ali njegovo isticanje nema za posljedicu preinačenje tužbe.

KUMULACIJA TUŽBENOG ZAHTJEVA Cummulatio actionum (objektivna kumulacija) Kumulacija postoji ako se u jednoj tužbi istakne više tužbenih zahtjeva. Time se ne dovodi u pitanje njihova procesno-pravna samostalnost, jer se povodom svakog zahtjeva zasniva samostalan procesno-pravni odnos, s tim što se svi zahtjevi ostvaruju u istom postupku. Uslovi za dopuštenost objektivne kumulacije. Norme procesnog prava dozvoljavaju spajanje više tužbenih zahtjeva u istoj tužbi protiv istog tuženog u 2 slučaja: 1. Ako su svi zahtjevi povezani istim činjeničnimm i pravnim osnovom; 2. Ako nisu povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom, ali je sud stvarno nadležan za svaki od tih tužbenih zahtjeva i ako se ti zahtjevi raspravljaju u istom postupku. Povezanost činjeničnim i pravnim osnovom značajna je i za određivanje vrijednosti predmeta spora. Ako ta povezanost postoji, vrijednost predmeta spora utvrđuje se zbrajanjem pojedinih tužbenih zahtjeva i obrnuto. Dakle, određujući uslovi za dopuštenost objektivne kumulacije su ista stvarna nadležnost i ista vrsta postupka. Od ovog pravila postoje odstupanja, kad zakon izričito dozvoljava da se u postupku povodom nekog bračnog spora ili paternitetskog spora kumulira zahtjev za izdržavanje. Vrste objektivne kumulacije. Tužbeni zahtjevi u jednoj tužbi mogu biti spojeni kumulativno, eventualno, alternativno, te u vidu fakultas alternative. Kumulativno i eventualno spajanje imaju karakter objektivne kumulacije u pravom smislu riječi, dok su preostala dva samo prividni oblici objektivne kumulacije. Kumulativno spajanje je najčešće. Tužilac ga koristi kad prema tuženom ističe više tuţbenih

25

zahtjeva i traži da sud odluči o svim istaknutim zahtjevima. Kod eventualnog spajanja tužilac traţi odluku o samo jednom tužbenom zahtjevu i to tako što traži da sud prihvati naredni zahtjev ako utvrdi neosnovanost prethodno istaknutog. Ovo spajanje moguće je samo u sporovima u kojima tužilac zasniva osnovni i eventualni zahtjev na istom ili bitno istovrsnom činjeničnom stanju, s tim što se ovi zahtjevi međusobno isključuju. Tužilac ovu ustanovu koristi kad nije siguran u ostvarenje osnovnog zahtjeva, ili kad ostvarenjem pomoćnog može postići isti pravozaštitni cilj kao i ostvarenjem osnovnog zahtjeva. Litispendencija nastupa istovremeno povodom oba zahtjeva, ali do odlučivanja o pomoćnom zahtjevu dolazi samo u slučaju odbijanja osnovnog. Alternativno spajanje dopušteno je samo u sporovima koji nastaju povodom alternativnih obligacija. Tužilac u tužbenom zahtjevu ističe više pravnih posljedica i traži da sud tuženog obaveže na svaku od njih, s tim što se ispunjenjem jedne, udovoljava tužbenom zahtjevu u cjelini. Procesna facultas alternativa. Tužilac koji traži da mu se dosudi određena stvar, može u toku postupka izjaviti da je voljan da umjesto stvari primi određeni novčani iznos. Takva izjava nema karakter tužbenog zahtjeva, već materijalno-pravne izjave volje. Ako usvoji tuţbeni zahtjev, sud će u presudi izreći da se tuženi može osloboditi davanja stvari ako plati određeni novčani iznos. Međutim, tuženi se može prinuditi samo na ispunjenje činidbe na koju je upravljen tužbeni zahtjev. Dakle, plaćanje novčanog iznosa nije obaveza, već pravo tuženog - facultas alternativa. Zato je facultas alternativa prividni oblik kumulacije. Bitno je napomenuti da sud ne utvrĎuje da li facultas alternativa odgovara protivvrijednosti osnovne činidbe.

PREINAČENJE TUŽBE (modificatio, mutatio) Pojam mutabiliteta tužbe. Pod preinačenjem tužbe u kvalitativnom smislu podrazumijeva se promjena elemenata putem kojih se određuje identitet tuţbe. Preinačenje može biti objektivno i subjektivno, u zavisnosti od toga da li se promjene tiču predmeta spora ili tuženog kao stranke. Objektivna modifikacija. Prema odredbama našeg procesnog prava, preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva. Npr.tužilac ustaje tužbom u kojoj zahtjev upravlja na ispunjenje kupoprodajnog ugovora, tako što traži isporuku ugovorene količine robe. U toku parnice tužbeni zahtjev preinačuje tako što zahtijeva naknadu štete zbog neispunjenja ugovora. Dopuna i ispravljanje činjeničnih navoda u osnovu tužbe nikad ne izaziva promjene identiteta tužbe, ukoliko istovremeno ne izaziva i promjenu tuţbenog zahtjeva. Kvantitativna i kumulativna modifikacija. U našem pravu posljedice preinačenja tužbe imaju i povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva (kvantitativna modifikacija) i isticanje novog, uz postojeći tužbeni zahtjev (kumulativna modifikacija). Ova dva oblika preinačenja ne dovode do promjene identiteta tužbe. Subjektivna modifikacija (permutatio personalis). Tužilac može preinačiti tužbu i tako što će umjesto prvobitno tuženog tužiti neko drugo lice. Do ovakvog preinačenja dolazi u situacijama kad se pokaže da je tužilac pogriješio u pasivnoj legitimaciji tuženog. Uslov za subjektivnu modifikaciju je pristanak prvotuženog (od trenutka njegovog upuštanja u raspravu o meritumu spora), ali i pristanak novotuženog. Dopuštenost preinačenja tužbe. Uslovi za dopuštenost su dvojako određeni: pristankom tuženog ili dopuštenjem preinačenja od strane suda. Nakon što je tužba dostavljena tuženom, za njeno preinačenje koje se tiče predmeta spora (objektivna modifikacija) potreban je i pristanak tuženog. Razlog za to je što se preinačenjem tužbe ne smije pogoršati procesno-pravni položaj tuženog. Tuţeni se sa preinačenjem može saglasiti izričito ili prećutno - upuštanjem u raspravu o preinačenoj tužbi. Ako zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe tužilac preinači tužbu na način da iz iste činjenične osnove traži drugi predmet ili novčani iznos, tuženi se takvom preinačenju ne moţe protiviti. Iz razloga svrsishodnosti, sud može dopustiti preinačenje tužbe bez obzira na protivljenje tuženog. Svrsishodnost se cijeni prema tome da li se preinačenjem doprinosi razrješavanju spornog stanja među strankama, kako bi se otklonila mogućnost pokretanja nove parnice. Subjektivno preinačenje moguće je izvesti samo sa pristankom prvotuženog i novotuženog, i to samo do zaključenja glavne

26

rasprave. Preinačenje prema prvotuženom ima posljedice povlačenja tužbe, a za povlačenje tužbe je potreban pristanak tuženog od trenutka kad se tuženi upustio u raspravu o meritumu. Pristanak novotuženog potreban je zato što on parnicu prima u onom stanju u kome se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.

DOKAZNA SREDSTVA (media, instrumentum probandi) Prema vrsti izvora dijele se na lična i stvarna. Lična sredstva su svjedoci, vještaci i saslušanje stranaka, a u stvarne spadaju isprave i predmeti uviđaja. 1)Svjedoci. Svjedok u postupku je svaka osoba koja pred sudom iskazuje svoje saznanja o određenim čnjenicama. Obično su to događaji iz prošlosti o kojima se saznanje više ne može steći opažanjem. Bitno je naglasiti da svjedok sudu saopštava svoje saznanje, ali ne i mišljenje kao vrijednosni sud. Svjedok obično saopštava sudu svoje saznanje o činjenicama do kojih dolazi neposrednim čulnim opažanjem. Iskaz svjedoka je relevantan i onda kad sudu saopštava saznanje do kojeg nije došao neposredno, nego tek posredstvom drugih lica. Pravilo koje ne dozvoljava svjedočenje "po čuvenju" je napušteno u većini procesno-pravnih sistema, osim u angloameričkom. Jedno od najvažnijih pravila dokaznog postupka u angloameričkom pravu je institut "hearsay" (dokaz po čuvenju), koji se primjenjuje i u parničnom i u krivičnom postupku. Prema tom pravilu, svjedok može svjedočiti samo o činjenicama koje je neposredno saznao čulnim opažanjem. Nije mu dopušteno da ponavlja ono što mu je neko treći rekao o tim činjenicama, niti da podnese pismeni iskaz u kome to lice daje opis činjenica o kojima svjedok svjedoči. U oba slučaja to je hearsay (rekla-kazala) dokaz i kao takav je, uz određene izuzetke, nedopustiv u angloameričkom sudskom postupku. Sposobnost i dužnost svjedočenja. U načelu je svaka fizička osoba sposobna da se pojavi u funkciji svjedoka. Uzrast, zdravstveno stanje, zainteresiranost i druge okolnosti same po sebi nemaju uticaja na sposobnost da se bude svjedok, ali imaju značaj kod ocjene dokazne snage svjedokovog iskaza. Mogućnost pojavljivanja u svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici razlikuje se od opće sposobnosti da se bude svjedok. Naime, u svojstvu svjedoka u konkretnoj parnici ne moţe se pojaviti osoba koja je u istoj parnici sudija, stranka ili zakonski zastupnik stranke. Duţnost svjedočenja je opća, za sva lica pod jurisdikcijom domaćih sudova. U tu dužnost spada obaveza odazivanja na poziv suda, davanja iskaza pred sudom, te istinitog svjedočenja. Za lažno svjedočenje je propisana krivična odgovornost. ZPP nije predvidio mogućnost svjedočenja pod zakletvom. Inače, u uporednom pravu postoje 2 sistema sudske zakletve: promisorni i asertoni. Ograničenja svjedočenja tiču se samo dužnosti davanja iskaza, ali ne i dužnosti odazivanja pozivu suda. Od dužnosti svjedočenja oslobađaju se: 1. lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja službene ili vojne tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi ove dužnosti. O ovom razlogu sud vodi računa po službenoj dužnosti; 2. lice koje bi u funkciji svjedoka moglo svojim iskazom dovesti u pitanje integritet profesije (punomoćnik, ispovjednik, advokat ili ljekar); Osim potpunog oslobađanja od dužnosti svjedočenja, u pojedinim slučajevima svjedok ima pravo uskratiti odgovor na pojedina pitanja. Uskraćivanje odgovora na pojedina pitanja moguće je samo iz važnih razloga i to naročito ako bi svjedok odgovorom na to pitanje izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju sebe ili svoje srodnike. Svjedok ne može zbog opasnosti od imovinske štete uskratiti svjedočenje o pravnim poslovima pri kojima je bio prisutan kao pozvani svjedok. Saslušanje svjedoka je procesna radnja koja se izvodi u određenoj procesno-pravnoj formi. Ta forma određena je prvenstveno zahtjevima načela neposrednosti, usmenosti i javnosti. Prilikom ispitivanja svjedok ima pravo na upotrebu vlastitog jezika. Osim toga, ima pravo na naknadu troškova i izmakle dobiti. Izjavu svjedoka sud ocjenjuje po načelu slobodne ocjene dokaza. 2)Vještak je stručno lice koje se javlja u funkciji dokaznog sredstva, u situacijama kad je za

27

utvrđenje određenih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Sadržaj vještačenja u svakom konkretnom slučaju utvrđuje sud, obzirom na prirodu i karakter činjenica koje su predmet dokazivanja. U tom smislu moguće je da: 1. Vještak samo utvrđuje određene činjenice - npr. kad ljekar utvrđuje tjelesne povrede oštećenog u sporu za naknadu štete; 2. Vještak upozna sud sa osnovnim pravilima jedne naučne oblasti ili struke, a koja su relevantna za pravilno saznanje određenih činjenica; 3. Vještak izvodi zaključke iz činjenica koje mu se prezentiraju - npr. vještak daje mišljenje da li isporučena roba odgovara ugovorenom kvalitetu; 4. Najčešće sadrŽaj vještačenja obuhvata i utvrđivanje određenih činjenica i istovremeno izvođenje zaključaka iz tih činjenica. Vještak faktički obavlja ono što bi radio sud da je raspolagao stručnim znanjem. Međutim, sadržaj vještačenja ne zamjenjuje niti potiskuje aktivnost suda na području utvrđivanja činjenične osnove za donošenje odluke. Za razliku od vještaka, svjedok stručnjak je lice koje sudu saopštava svoje saznanja o činjenicama iz prošlosti, s tim što su takva saznanja zasnovana na posebnom stručnom znanju. U funkciji vještaka može se pojaviti svako lice koje raspolaŽe potrebnim stručnim znanjem, a vještačenje se može povjeriti i odgovarajućoj stručnoj ustanovi. Vještaci se prvenstveno određuju iz reda stalnih sudskih vještaka. Vještačenje najčešće vrši jedan vještak, a sud moţe odrediti 2 ili više vještaka ako ocijeni da je vještačenje složeno. Položaj vještaka u postupku određen je činjenicom da se vještak smatra dokaznim sredstvom i u tom smislu se ne razlikuje od bilo kojeg drugog dokaznog sredstva. Obzirom da sadržaj vještačenja po svom krajnjem dometu zadire u određene prerogative suda, on može biti izuzet iz istih razloga kao i sudija. Za razliku od svjedočenja, opća dužnost vještačenja ne postoji, jer je vještak zamjenjiv. Dužnost vještačenja obuhvata dužnost odazivanja na poziv suda i dužnost iznošenja nalaza i mišljenja. Zbog neispunjenja ove dužnosti, vještaku se mogu izreći samo novčane sankcije, dok svjedok može biti prinudno doveden, pa i zatvoren do 30 dana. Izvođenje i ocjena vještačenja. Vještak svoj nalaz i mišljenje po pravilu iznosi usmeno na raspravi, s tim što mu sud može odrediti da u određenom roku prije rasprave podnese pismeno svoj nalaz i mišljenje, koje uvijek mora biti obrazloţeno. Vještačenje se može obnoviti sa istim ili drugim vještacima u slijedećim slučajevima: 1. ako se nalazi 2 ili više vještaka o istom pitanju bitno razlikuju; 2. ako je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili protivrječan sam sa sobom, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka; 3. ako se pojavi osnovana sumnja u pravilnost datog mišljenja. Ovdje se radi o primjeni tzv.nadvještačenja ili supervizije, koja se povjerava specijaliziranim ustanovama (institutima). Mišljenje vještaka sud ocjenjuje po načelima slobodne ocjene dokaza. Sud je dužan u obrazloženju iznijeti razloge, bilo da usvaja ili odbija mišljenje vještaka.

3)Saslušanje stranaka kao dokazno sredstvo. Kao posljedica uvođenja slobodne ocjene dokaza, umjesto instituta stranačkih zakletvi, funkciju posebnog dokaznog sredstva dobilo je saslušanje stranaka. Saslušanje stranaka kao dokazno sredstvo neophodno je razlikovati od informativnog saslušanja stranaka. U funkciji informativnog saslušanja, stranke se pojavljuju kao subjekti parničnog postupka. Do saslušanja stranaka u funkciji dokaznog sredstva dolazi tek na kraju glavne rasprave. Izjave koje stranka daje u funkciji dokaznog sredstva nemaju karakter procesnih radnji. Kad je u pitanju pravno lice, saslušava se njegov zastupnik. Stranke su supsidijarno dokazno sredstvo, jer sud može izvesti dokaz saslušanjem stranaka samo ako nema drugih dokaza ili kada i pored izvedenih drugih dokaza nađe da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica. Obzirom da su stranke zainteresirane za ishod odlučivanja, stranke se smatraju najnepouzdanijim izvorom saznanja.

28

Izvođenje dokaza saslušanjem stranaka je procesno uobličeno kao i saslušanje svjedoka. Sud dokaz izvodi saslušanjem obiju stranaka. On može saslušati samo jednu stranku: - ako se druga stranka ne odazove pozivu ili uskrati davanje iskaza; - ako saslušanje druge stranke nije moguće. Prema stranci koja se nije odazvala pozivu se ne mogu primjenjivati nikakve prinudne mjere, niti se stranka može prinuditi na davanje iskaza jer iskaz dat pod takvim okolnostima ne bi mogao imati nikakvu dokaznu vrijednost. Za davanje lažnog iskaza stranka u funkciji dokaznog sredstva odgovara kao i svjedok. 4)Isprave spadaju u stvarna dokazna sredstva. Pod ispravama se podrazumijeva svaki fizički predmet na kome je određenim znacima zapisana neka misao. Dokazni osnov kod isprava je uvijek njihov sadržaj, za razliku od predmeta uviđaja, gdje predmet sam po sebi predstavlja dokazni osnov. Razlikuje se više vrsta isprava, u zavisnosti od kriterija koji se uzima u razmatranje. Među najvažnijim kriterijima su sadržaj isprave, forma isprave i izdavalac isprave. Obzirom na sadržaj, isprave se dijele na dispozitivne ili konstitutivne i dokazne ili dokumentarne. Prve su usmjerene na zasnivanje, promjenu ili prestanak nekog pravnog odnosa, a druge na dokazivanje određenih činjenica. Obzirom na formu, isprave mogu biti konstitutivne i deklarativne. Konstitutivni karakter imaju one isprave čije je postojanje uslov punovažnosti izjave volje koja je u ispravi opredmećena (npr.formalni ugovori). S druge strane, deklarativna izjava nije sama po sebi uslov punovažnosti izjave volje koja je u njoj sadržana. Obzirom na izdavaoca, isprave se dijele na javne i nejavne (privatne). Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni organ u granicama svoje nadležnosti i koja je u propisanoj formi. U privatne isprave spadaju one isprave koje ne zadovoljavaju navedene kriterije. Sadržaj javne isprave smatra se istinitim dok se ne dokaže suprotno. Inostrane javne isprave imaju istu dokaznu snagu kao i domaće, pod uslovom da su propisno ovjerene i pod uslovom reciprociteta. 5)Uviđaj je procesno-pravna forma koja omogućava da sud neposrednim opaţanjem dođe do pravno relevantnih činjenica. Dokazno sredstvo kod uviđaja je predmet uviđaja. Uviđaj se obično vrši uz učešće vještaka.

DISPOZITIVNE RADNJE KOJIMA SE OKONČAVA POSTUPAK 1) Povlačenje tužbe Pojam. Povlačenje tužbe je procesnopravna izjava upravljena sudu, kojom tužilac manifestira svoju volju da odustaje od traţenja pravne zaštite u pokrenutoj parnici, ali se time ne odriče traženja pravne zaštite u konkretnom predmetu. Uslovi. Tužilac može povući tužbu sve do zaključenja glavne rasprave, a u sporovima za razvod braka sve do trenutka donošenja pravosnažne odluke. Izjavu o povlačenju tužilac može dati putem podneska ili usmeno na ročištu. Nakon što se tuženi upustio u raspravu o glavnoj stvari, za povlačenje tužbe potreban je i njegov pristanak. U bračnim sporovima pristanak tuženog potreban je od zaključenja glavne rasprave. Tuţeni svoj pristanak može dati izričito, ali i prećutno - ako se tuženi ne izjasni u roku od 15 dana od dana prijema obavještenja o povlačenju tužbe, smatra se da je pristao na povlačenje. Dejstva. Najvažnija posljedica povlačenja tuţbe je gašenje parnice. Izjava o povlačenju je neopoziva. Punomoćnik koji nije advokat mora imati izričito ovlaštenje za povlačenje tuţbe. Tužilac ima mogućnost da povodom istog zahtjeva ponovo podigne tužbu. Zakonska fikcija o povlačenju tužbe postoji u slijedećim slučajevima: 1. Ako tužilac ne dokaže da je poloţio aktorsku kauciju u određenom roku; 2. Ako nakon mirovanja postupka ni jedna stranka ne podnese prijedlog za nastavak; 3. Ako se u istom postupku ponovi mirovanje, tj.ponovo ispune uslovi za mirovanje postupka; 4. Ako tužilac u sporu male vrijednosti ne dođe na prvo ročište, mada je uredno pozvan; 5. Ako u sporu male vrijednosti ili u postupku u privrednim sporovima obje stranke izostanu sa 2 ročišta uzastopno; 6. Ako tužilac ne ispravi ili ne dopuni tužbu koja mu je vraćena na ispravku ili dopunu;

29

7. Ako tužilac preinači tužbu promjenom tužbenog osnova ili promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, a prethodno istaknuti zahtjev ne označi kao eventualni, smatra se da je povukao prvobitnu tužbu; 8. U brakorazvodnoj parnici, ako tužilac ne dođe na ročište zakazano za pokušaj mirenja bračnih drugova, smatra se da je povukao tužbu. 2) Sudsko poravnanje (nagodba) Oblici poravnanja su: vansudsko i sudsko poravnanje. Vansudsko je regulisano normama obligacionog prava, a sudsko normama procesnog prava. Sadržaj sudske nagodbe. Predmet sudskog poravnanja mora biti tužbeni zahtjev kao predmet spora. Do poravnanja može doći u pogledu tužbenog zahtjeva u cjelini, ili samo u jednom dijelu (u kvalitativnom smislu). Do poravnanja obično dolazi tako što tužilac odustaje od dijela tužbenog zahtjeva, ili pristaje na isplatu u ratama. Međutim, sporazum kojim se tužilac obavezuje da povuče tužbu, a tuženi pristaje da udovolji njegovom zahtjevu, nema karakter poravnanja jer se ustupak tužioca ne tiče predmeta spora. Dopuštenost. Stranke u toku cijelog postupka mogu zaključiti poravnanje i to pred prvostepenim sudom, bez obzira na stadij u kome se postupak nalazi. Ako do sklapanja poravnanja dođe tek kad je presuda u žalbenom stadiju, to će za posljedicu imati gašenje pobijane presude. Sudsko poravnanje se može sklopiti samo u sporovima u kojima stranke mogu disponirati predmetom spora. Na procesne pretpostavke sudskog poravnanja sud pazi po službenoj dužnosti i donosi rješenje kojim ne dopušta poravnanje ako smatra da nisu ispunjeni uslovi za njegovu dopuštenost. U takvom slučaju zastaje s postupkom dok rješenje ne postane pravosnažno. Kao saglasna izjava volja stranaka, poravnanje stiče svojstva sudskog poravnanja tek kad se unese u zapisnik i kad stranke potpišu taj zapisnik. Dejstvo sudskog poravnanja je dvojako: materijalno-pravno i procesno-pravno. Kad su u pitanju materijalno-pravna dejstva, stranke sklapanjem poravnanja daju novi pravni osnov (novatio) materijalno-pravnim odnosima povodom kojih sklapaju poravnanje. Zato poravnanje ima konstitutivan karakter. Procesno-pravna dejstva sudskog poravnanja se izjednačavaju sa pravosnaţnom sudskom presudom: nova parnica između istih stranaka nije dopuštena. Zapisnik u koji je uneseno poravnanje ima svojstvo izvršne isprave. Pobijanje sudske nagodbe. Dvojna priroda sudskog poravnanja daje mogućnost da se ono može pobijati i kao sudska odluka i kao građanskopravni ugovor. Pošto se sudsko poravnanje po dejstvu izjednačava sa pravosnažnom presudom, logično bi bilo da se pobija prijedlogom za ponavljanje postupka. Međutim, materijalno-pravna dejstva sudskog poravnanja kao ugovora građanskog prava, daju mogućnost da se ono pobija tužbom zbog nedostataka pretpostavki za njegovu valjanost. Ovaj način pobijanja prihvaćen je u našoj sudskoj praksi.

ODBRAMBENE RADNJE TUŽENOG Tuženi na raspolaganju ima različita procesno-pravna sredstva za odbranu. To su: prigovori, prigovor prebijanja (kompenzacije) i protivtužba. 1)Prigovor (exceptio) Procesno-pravnim prigovorima tuženi ukazuje sudu na procesne nedostatke o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti. Cilj ovih prigovora je da sud donese odluku kojom tužbu odbacuje kao nedopuštenu. Procesni nedostaci mogu biti: - na strani suda - nenadležnost (apsolutna, stvarna i mjesna); - na strani stranaka - stranačka i parnična sposobnost stranaka, nedostaci u zastupanju; - na strani predmeta spora - procesne smetnje res iudicata i lis pedens. Materijalno-pravni prigovori. Ako procesnim prigovorima nije uspio izdejstvovati odbacivanje tužbe, tuženom preostaje samo da osporavanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog pokuša izdejstvovati njegovo odbijanje. U tom cilju se tuženi služi materijalno-pravnim prigovorima. Materijalno-pravni prigovori su tvrdnje činjeničnog karaktera kojima tuženi nastoji dokazati da je materijalno-pravni tužbeni zahtjev tužioca neosnovan. U zavisnosti od sadržaja, materijalno-

30

pravni prigovori dijele se na 3 vrste: 1. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje sprečavaju nastanak tužiteljevog prava (npr.tuženi tvrdi da je ugovor ništavan zbog određenih nedostataka); 2. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje izazivaju prestanak tužiočevog prava (npr.tuženi tvrdi da je ispunio obavezu, da je izvršen oprost duga i sl); 3. Prigovori kojima tuženi iznosi činjenice koje uskraćuju ostvarenje postojećeg prava tužioca. Ovi prigovori dijele se na 2 vrste: peremptorni (npr.prigovor zastare) i dilatorni (npr.potraživanje tužioca još nije dospjelo). Kod prvih se trajno uskraćuje izvršenje neke obaveze na činidbu, a kod drugih se ispunjenje činidbe uskraćuje privremeno. Karakter materijalno-pravnih prigovora imaju i tvrdnje činjeničnog ili pravnog karaktera kojima tuženi osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Činjeničnim tvrdnjama tuženi osporava istinitost činjenica na kojima zasniva osnovanost svog tužbenog zahtjeva, a tvrdnjama pravnog karaktera tvrdi da po normama materijalnog prava tužbeni zahtjev nije osnovan. U prvom slučaju se radi o sporu činjeničnog karaktera, a u drugom o sporu pravnog karaktera. Spor o istinitosti činjenica se razrješava u postupku dokazivanja, a spor o pravnom pitanju razrješava sud po principu iura novit curia. Upuštanje tuženog u raspravljanje. Tuženi se upustio u raspravljanje o meritumu spora prvom radnjom kojom osporava osnovanost glavnog tužbenog zahtjeva. To su materijalno-pravni prigovori tuženog. Dakle, tuženi se nije upustio u raspravljaje sve dok u parnici koristi procesne prigovore. Za momenat upuštanja tuženog u raspravljanje norme procesnog prava vežu niz značajnih pravnih posljedica: od tog momenta sud ne može da se oglasi mjesno nenadležnim, tuženi ne može da se poziva na nadležnost arbitraže niti može tražiti aktorsku kauciju, tužilac ne može povući ili preinačiti tužbu u subjektivnom smislu bez pristanka tuženog itd. 2. Prigovor kompenzacije (exceptio compensationis) Compensatio civilis. Kompenzacija je jedan od oblika gašenja obaveze. Dužnik moţe prebiti svoje potraživanje prema povjeriocu sa onim što povjerilac potražuje od njega, pod 4 uslova: 1. da su uzajamna 2. da su oba dospjela 3. da oba glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i kvaliteta; 4. da su utuživa, tj. da se ne radi o naturalnim obligacijama. Kompenzacija nastaje tek izjavom jedne stranke drugoj da vrši kompenzaciju. Dakle, konstitutivni čin je izjava o kompenzaciji. Ako je dužnik tužen i nakon što je povjeriocu uputio izjavu o kompenzaciji, on će se u parnici braniti materijalno-pravnim prigovorom (prestanak obaveze kompenzacijom). Ako do kompenzacije nije došlo prije parnice, onda će se tuženi posluţiti prigovorom kompenzacije. Pravna priroda izjave o kompenzaciji. U teoriji je sporno pitanje da li izjava o kompenzaciji data izvan parnice proizvodi procesno-pravne posljedice. Prema čisto civilističkom shvatanju, pravna priroda izjave o kompenzaciji ne zavisi od toga da li je data u toku ili izvan parnice. Jedina razlika je u tome što se u parnici ta izjava daje u formi procesne radnje. Prema nešto manje radikalnom civilističkom shvatanju, izjava o kompenzaciji ima dvojnu prirodu: materijalno-pravne izjave i procesne radnje. Izjava o kompenzaciji data u parnici proizvodi materijalno-pravne posljedice samo ako su istovremeno ispunjene i pretpostavke za ulaganje prigovora kompenzacije kao procesne radnje. Prema procesno-pravnom shvatanju, prigovor kompenzacije ne proizvodi materijalno-pravna dejstva. To je procesna radnja čija se dejstva iscrpljuju jedino u parnici, i to tako što utiču na tok postupka i donošenje presude. Compensatio per iudicem. Prigovor kompenzacije tuženi može istaći do zaključivanja glavne rasprave. Taj prigovor ne proizvodi neposredno pravno dejstvo, već do kompenzacije dolazi tek odlukom suda (compensatio per iudicem). Ako se postupak ne završi donošenjem presude, već odbacivanjem ili povlačenjem tužbe, tada i pored izjave o kompenzaciji neće doći do kompenzacije. Dispozitiv presude kojom sud vrši kompenzaciju ima 3 stava: u prvom se utvrđuje da je potraživanje tužioca osnovano, u drugom se utvrđuje da je osnovano protivpotraživanje tuženog, a trećim stavom se vrši kompenzacija tako što sud odbija tužioca sa tužbenim zahtjevom

31

ako je protivpotraživanje iste visine kao i potraživanje, tj. tužbeni zahtjev. Ako nije, tuženom se nalaže da ispuni potraživanje tužioca u dijelu koji nije kompenziran. 3) Protivtužba Protivtužba je tužba koju podiže tuženi u parnici koja teče povodom tuţbe, i njome protiv tužioca ističe samostalan tužbeni zahtjev. Protivtužba može biti odbrambena radnja čisto defanzivnog karaktera, a može biti i ofanzivna radnja. U prvom slučaju, tužbeni zahtjev iz protivtužbe je usmjeren na odbijanje zahtjeva iz tužbe (prejudicijelna i kompenzaciona protivtužba). Kao ofanzivna radnja, protivtužba omogućava da u istoj parnici tuženi ostvari neko svoje pravo protiv tužioca (koneksna protivtužba). Vrste protivtužbe su: 1. Koneksna protivtužba se određuje obzirom na vezu (koneksitet) koja postoji između zahtjeva iz tužbe i protivtužbe. Koneksitet postoji kad se oba zahtjeva zasnivaju na istom činjeničnom stanju. Npr. prodavac ustaje tužbom i traži isplatu kupoprodajne cijene za isporučenu robu. Kupac ustaje protivtužbom i traži naknadu štete zato što isporučena roba ne odgovara ugovorenom kvalitetu. 2. Prejudicijelnom protivtužbom tuţeni ističe zahtjev da se utvrdi (ne)postojanje pravnog odnosa od kojeg zavisi odluka o tužbenom zahtjevu. Npr.tužilac kondemnatornom tužbom traži ispunjenje ugovora, a tuženi protivtužbom traži da se utvrdi da kupoprodajni ugovor ne postoji. Prejudicijelna protivtužba najčešće ima karakter deklaratorne tužbe negativnog utvrđenja. U ovakvim situacijama tuženi može upotrijebiti protivtužbu ili obični prigovor. Ako tuženi ima pravni interes da se o prejudicijelnom spornom pravnom odnosu donese odluka sa dejstvom pravosnažnosti, onda će se poslužiti protivtužbom. 3. Kompenzacionom protivtužbom tuženi protiv tužioca ističe tužbeni zahtjev upravljen na potraživanje podobno za kompenzaciju sa zahtjevom tužioca. Dakle, tuženi se može poslužiti prigovorom kompenzacije ili kompenzacionom protivtužbom. Protivtužba ima prednost u situacijama kad je protivpotraživanje veće od potraživanja. Pretpostavke dopuštenosti. Protivtužba je dopuštena od trenutka zasnivanja litispedencije povodom tužbe do okončanja glavne rasprave. Mora ispunjavati sve procesne pretpostavke kao i tužba. Zahtjev iz tužbe i protivtužbe mora biti raspravljan u istoj vrsti postupka. Za protivtužbu je po pravilu nadležan sud pred kojim teče parnica (atrakciona nadležnost). Izuzetak postoji u slučaju kad je za zahtjev iz protivtužbe stvarno nadležan viši sud. Postupak po protivtužbi. Povodom protivtužbe se zasniva samostalna parnica. Sud raspravljanje o zahtjevu iz tužbe i protivtužbe može razdvojiti, ali iz razloga ekonomičnosti najčešće zajedno raspravlja o oba zahtjeva. Okončanje parnice povodom tužbe nema uticaja na tok parnice povodom protivtužbe.

PRESUDAZnačenje. Presuda je završni akt kojim se okončava raspravljanje i odlučivanje o predmetu spora u prvostepenom postupku. Njome se ostvaruje sadržaj sudske funkcije kao konkretizacije općih pravnih normi na pojedinačne životne situacije. 1)Donošenje presude Vijećanje i glasanje. Donošenje presude je poseban stadij postupka koji otpočinje vijećanjem i glasanjem, a završava se objavljivanjem presude. Po pravilu, sud pristupa donošenju presude odmah nakon vijećanja i glasanja, a u složenijim slučajevima moguće je donošenje presude odgoditi za 8 dana. Vijećanje i glasanje obavlja se uz isključenje javnosti - prisustvuju samo članovi vijeća i zapisničar. O vijećanju i glasanju sastavlja se poseban zapisnik i zatvara u omot koji može otvoriti samo instancioni sud kad odlučuje o pravnom lijeku. Vijećanjem i glasanjem rukovodi predsjednik vijeća, koji glasa posljednji. Za odluku vijeća potrebna je većina glasova. Objavljivanje presude sastoji se u javnom čitanju izreke, čiji sadržaj se fiksira u zapisniku. Presuda kao pravni akt postaje egzistentna objavljivanjem. Prisustvo stranaka pri objavljivanju

32

nije nužno. Ako je donošenje presude odloženo, ona se ne objavljuje već se strankama saopštava dostavljanjem. U takvom slučaju kao trenutak objavljivanja uzima se trenutak slanja presude strankama (a ne trenutak prijema). 2)Forma i sadržaj presudePresuda se uvijek izrađuje u pismenoj formi, kao poseban dokument. Njen sadržaj je određen zakonom i eventualni nedostaci su razlog za ulaganje pravnog lijeka. Presuda sadrži uvod, dispozitiv i obrazloženje. Uvod presude sadrži da se presuda izriče u ime FBiH, osnovne podatke o sudu, strankama, predmetu spora, danu zaključivanja glavne rasprave i datum donošenja presude. Izreka (dispozitiv ili tenor) presude sadrži odluku suda o tužbenom zahtjevu i odluku o parničnim troškovima, zatim odluka o postojanju ili nepostojanju tuţenikovog potraţivanja istaknutog u prigovoru kompenzacije, kao i odluka o prejudicijelnom (incidentnom) zahtjevu za utvrđenje.Obrazloženje u prvom dijelu sadrži opis predmeta spora, tako što se iznese zahtjev tužioca i činjenice na kojima je zasnovan, odbrana tuženog (posebno prigovori), te koje su činjenice među strankama sporne, a koje nisu. U drugom dijelu sud obrazlaže svoj stav u pogledu činjenica koje je utvrdio i pravnih pravila koja je primijenio. Prvo obrazlaže kako je izveo činjenični zaključak o tačnosti pravno-relevantnih činjenica, a zatim kako je izveo pravni zaključak, tj. pravno kvalificirao predmet spora. U obrazlaganju činjeničnog zaključka sud je naročito dužan da iznese koje dokaze je izveo kao i rezultate izvedenih dokaza.3)Ispravljanje presude Pod ispravljanjem presude podrazumijeva se otklanjanje grešaka u imenima i brojevima i drugih očiglednih grešaka u pisanju i računanju, kao i nedostataka u obliku nesaglasnosti prepisa i izvornika presude. Ispravke vrši predsjednik vijeća u obliku posebnog rješenja. Ako između izvornika i prepisa postoji nesaglasnost u pogledu neke odluke sadržane u izreci, strankama se dostavlja nov, ispravljen prepis sa naznačenjem da se njime zamjenjuje raniji prepis.

VRSTE PRESUDA1)Prema vrsti pravne zaštite koja se presudom ostvaruje, presude mogu biti kondemnatorne, deklaratorne i konstitutivne. a)Kondemnatorne (dosuđujuće) presude donose se povodom kondemnatornih tužbi, ukoliko sud udovoljava tužbenom zahtjevu. Presuda kojom se odbija tužbeni zahtjev iz kondemnatorne tužbe je uvijek utvrđujuća, jer se njome samo konstatuje da je zahtjev neosnovan. U dijelu u kome se odlučuje o troškovima postupka, presuda je uvijek kondemnatorna. Kondemnatorne presude su podobne za izvršenje (prinudnim putem). b)Deklaratorne presude donose se povodom deklaratornih tužbi. Njima se utvrđuje postojanje ili nepostojanje određenog pravnog odnosa. Pravonažnošću deklaratorne presude postignut je krajnji cilj tražene pravne zaštite. Zbog toga deklaratorne presude nisu podobne za izvršenje. c)Konstitutivne presude se donose povodom konstitutivnih tužbi, u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na određenu promjenu u pravnim odnosima. Ovim presudama se ne samo utvrđuje pravo na promjenu u pravnom odnosu, nego se ta promjena i ostvaruje - ona nastupa u trenutku pravosnažnosti presude. 2)Prema predmetu odlučivanja, presude se dijele na konačne i međupresude. Konačne presude dijele se na potpune, djelimične i dopunske. a)Konačna presuda može biti potpuna i djelimična. Potpuna je ona kojom se u cjelini odlučuje o svim zahtjevima, kako glavnim tako i sporednim. Prvostepeni postupak se obično okončava donošenjem potpune presude. Djelimična presuda je konačna u dijelu tužbenog zahtjeva o kojem se njome odlučuje. Donosi se u slijedećim slučajevima: - Ako je samo dio tužbenog zahtjeva sazrio za konačnu odluku; - Ako su od više tužbenih zahtjeva samo neki sazreli za konačnu odluku; - Ako

33

je podnesena protivtužba - djelimična presuda će biti donesena ako je donesen bilo zahtjev iz tužbe ili zahtjev iz protivtužbe; Donošenje djelimične presude izaziva razdvajanje postupka, jer se presuđeni dio spora odvaja od dijela u kome još nije odlučeno. Dopunsku presudu sud donosi kad je propustio da donese potpunu presudu. Mada je donošenje dopunske presude posljedica propusta suda, ovu presudu sud donosi samo po prijedlogu stranaka, koji stranke moraju podnijeti u prekluzivnom roku od 15 dana od dana prijema nepotpune presude. b)Međupresuda je presuda kojom se odlučuje o osnovu tužbenog zahtjeva. Njome se omogućava pojednostavljenje postupka raspravljanja u složenim sporovima, tj. sporovima kod kojih je sporan i osnov i visina tužbenog zahtjeva. U takvim sporovima sud može prvo odlučivati o osnovu tužbenog zahtjeva. Ako nađe da je osnov tužbenog zahtjeva osnovan, o njemu će odlučiti međupresudom i zatim nastaviti da raspravlja o visini tužbenog zahtjeva o kome donosi konačnu presudu. Ako nađe da osnov tužbenog zahtjeva neosnovan, donijet će konačnu presudu kojom odbija tužioca sa tužbenim zahtjevom, bez raspravljanja o visini zahtjeva. Dakle, međupresuda je u službi načela ekonomičnosti postupka. U praksi je najpogodnija u sporovima za naknadu štete, gdje su najčešće istovremeno sporni i osnov i visina štete. 3)Prema postupku koji je prethodio donošenju presude, presude mogu biti kontradiktorne, presude po priznanju i presude na osnovu odricanja. a)Kontradiktorne presude donose se kao završni akti u prvostepenom postupku u kome su aktivno učestvovale obje stranke. b)Presude bez održavanja glavne rasprave su izuzetak i moguće su samo u privrednim sporovima, i to pod uslovom da među strankama nije sporno činjenično stanje, te u bračnim sporovima ako postoji sporazumni razvod braka. c)Presuda na osnovu priznanja donosi se samo u sporovima u kojima stranke mogu disponirati tužbenim zahtjevom. Ako u takvom sporu tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljeg raspravljanja donijeti presudu kojom prihvata tužbeni zahtjev. Presuda na osnovu priznanja ne može se donijeti u sporovima nastalim iz odnosa koji su regulisani imperativnim normama, niti u slučajevima kad su raspolaganja stranaka protivna pravilima morala društva. Priznanje tužbenog zahtjeva treba razlikovati od priznanja činjenica. Priznanje činjenica ima za posljedicu da se priznate činjenice uzimaju u obzir kao činjenični osnov presude, bez dokazivanja. Priznanje tužbenog zahtjeva od strane tuženog ne mora istovremeno značiti i priznanje činjenica. Osim toga, priznanje činjenica ne mora se dati izričito, za razliku od priznanja tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev mora biti priznat izričito i izjava o priznanju mora biti unesena u zapisnik. Ako je tužbeni zahtjev priznat u cjelini, tužilac nema pravni interes za dalje vođenje parnice. d)Fiktivna parnica (simulatio). Priznanje tužbenog zahtjeva ne smije biti simulirano, odnosno fiktivno, i učinjeno radi ostvarenja nedozvoljenog cilja. Npr, u cilju evazije poreske obaveze, stranke in fraudem legis fingiraju spor: kupac tuži prodavca tvrdeći da je predmet kupoprodaje njegovo vlasništvo i kao dokaz nudi fiktivno sačinjenu dokumentaciju koja potrđuje tuđbene navode. Tuženi prodavac priznaje takav tužbeni zahtjev i po presudi donesene na osnovu priznanja kupac traži upis prava vlasništva u javne registre, ne plaćajući porez. Izjava o priznanju tužbenog zahtjeva (kao i izjava o priznanju činjenica) može se opozvati na ročištu ili u podnesku. Opoziv priznanja tužbenog zahtjeva može se učiniti do momenta donošenja presude. e)Presuda na osnovu odricanja – abdicatio donosi se ako se tužilac odrekne tužbenog zahtjeva do zaključenja glavne rasprave, a pod uslovom da se radi o zahtjevu kojim stranke mogu raspolagati. Sud neće uvažiti disponiranja stranaka koja su protivna prinudnim propisima i pravilima morala društva. Odricanje od tužbenog zahtjeva treba strogo razlikovati od povlačenja tužbe. Povlačenjem tužbe tužilac samo odustaje od zatražene pravne zaštite u konkretnom sporu, ali se ne odriče sudske zaštite ubuduće. S druge strane, odricanje od tužbenog zahtjeva tiče se predmeta spora i sud na osnovu toga donosi meritornu presudu kojom odbija tužbu (res iudicata).

34

f)Presuda zbog izostanka – contumatio donosi se u 3 situacije: 1. kad tuženi ne dođe prvo ročište (pripremno ili prvo ročište za glavnu raspravu); 2. ako tuženi dođe na ova ročišta, ali neće da se upusti u raspravljanje; 3. ako se tuženi udalji sa ovih ročišta, a ne ospori tužbeni zahtjev. Kontumacija se odnosi samo na tuženog, a ne i na tužioca kao što je to slučaj u nekim uporednim zakonodavstvima. Pravna priroda kontumacije je sporna u pravnoj teoriji. Većina procesualista polazi od principa afirmativne litiskontestacije,tj. od fikcije da tuženi svojom pasivnošću priznaje istinitost činjeničnih navoda tužbe sa kojom je upoznat, a sud ih bez dokazivanja uzima u činjenični osnov svoje odluke i usvaja tužbeni zahtjev. Shodno tome, ova presuda se ne bi mogla izreći u slučajevima kad se ne bi mogla donijeti presuda na osnovu priznanja. Posebni uslovi za kontumaciju su: a) Da je tužilac bio uredno pozvan; b) Da tužilac predloži donošenje presude zbog izostanka; c) da tuženi nije podneskom osporio tužbeni zahtjev; d) da osnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz činjenica navedenih u tuţbi; e) da činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti sa dokazima koje je podnio sam tužilac ili sa općepoznatim činjenicama; f) da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizilazi da je tuženi bio opravdano spriječen da dođe na ročište. Bez obzira na navedene uslove, sud neće donijeti kontumacionu odluku ako utvrdi da se radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati. Uslovna presuda zbog izostanka2 može se donijeti u 2 slučaja: 2 odgađanje donošenja kontumacione odluke 1. Ako je potrebno da sud prethodno pribavi obavještenja o tome da li se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu sa kojim stranke mogu raspolagati; 2. Ako nema dokaza da je tuženi uredno pozvan, a nesumnjivo je da mu je poziv upućen. Predsjednik vijeća će tada odrediti rok da se izvidi da li je tuženi uredno pozvan. Taj rok ne može biti duži od 30 dana za dostavu u zemlji, odnosno 6 mjeseci za dostavu u inostranstvu. U oba slučaja sud može donijeti kontumacionu odluku bez izjašnjavanja stranaka. Protiv odluke suda kojom se odbija prijedlog tužioca za donošenje kontumacione presude dopuštena je posebna žalba.

PRAVNI LIJEKOVIPojam Žalba se može posmatrati sa 2 aspekta: kao pravo i kao pravni lijek. Kao pravni lijek, žalba je procesno-pravno sredstvo u ostvarenju žalbe kao prava. Sistem pravnih lijekova Pravni lijekovi se dijele na redovne i vanredne. Redovni se ulaţu protiv nepravosnažnih presuda i njihovim ulaganjem se odlaže nastupanje pravosnažnosti. Redovni pravni lijek je žalba. Vanredni pravni lijekovi se ulažu protiv pravosnažnih presuda. To su: revizija, zahtjev za zaštitu zakonitosti i prijedlog za ponavljanje postupka.

1. Redovni pravni lijekovi Osnovna obilježja redovnih pravnih lijekova su: - suspenzivnost – pravni lijek odlaže nastup pravosnažnosti odluke protiv koje se ulaže; - devolutivnost – ovo dejstvo sastoji se u zasnivanju nadležnosti višeg suda u odnosu na onaj koji je donio pobijanu presudu; - prekluzivnost – ako se žalba ne uloži u predviđenom roku, nastupa prekluzija, usljed koje se uložena žalba odbacuje kao nedopuštena.

35

Žalba protiv presude (appellatio) može se uložiti protiv svake prvostepene presude. Njena funkcija je u interesu stranaka o čijim pravima se odlučuje presudom, ali i u interesu pravosuđa uopće. Preispitivanjem prvostepene presude omogućava se otklanjanje svih nedostataka koji su mogli uticati na pravilnost presude. Stranke se u konkretnoj parnici mogu odreći žalbe do isteka roka za njeno podnošenje. Već uložena žalba se do donošenja odluke višeg suda može opozvati. Izjave o odricanju i opozivanju su neopozive. Žalba se podnosi u pismenoj formi. Da bi bila podobna za odlučivanje, mora sadržavati oznaku presude koja se pobija i potpis žalioca. To su nužni elementi žalbe. Ako oni nedostaju, sud će podnosioca pozvati da u određenom roku ispravi i dopuni žalbu, a ako on to ne učini, odbaciće žalbu rješenjem. Osim navedenih elemenata, žalba bi trebala sadržavati razlog na kome stranka zasniva žalbu, te izjavu da se presuda pobija u cjelini ili određenom dijelu. Ovo su fakultativni elementi žalbe, tj. poželjni su ali ne i nužni. Pretpostavke za izjavljivanje žalbe su njena dopuštenost, blagovremenost i formalna urednost. Žalba se može izjaviti: 1. Kad je dopuštena protiv određene odluke; 2. Kad je poštovan redoslijed u pogledu izjavljivanja pravnih lijekova; 3. Kad je žalilac legitimisan na pobijanje, kad ima pravni interes za izjavljivanje žalbe, te kad nije zadovoljan sadržajem odluke koju pobija; 4. Kad je žalba izjavljena blagovremeno, ima određeni sadržaj i propisanu formu; 5. Ako stranka nije disponirala pravom na žalbu.

Razloge za žalbu zakon klasificira u 3 vrste: - bitne povrede parničnog postupka (error in procedendo); - pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje; - nepravilna primjena materijalnog prava (error in iudicando).

Po pravilu se sve presude mogu pobijati iz svih razloga. Izuzeci su presuda na osnovu priznanja, presuda na osnovu odricanja i presuda na osnovu izostanka koje se ne mogu pobijati iz svih ovih razloga. Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja se ne mogu pobijati iz razloga koji nisu ni uticali na njenu pravilnost, a to su nepravilno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i nepravilna primjena materijalnog prava. Osnov za donošenje ovih presuda je priznanje, odnosno odricanje od tužbenog zahtjeva. Ali, ove presude se mogu pobijati zbog bitnih povreda parničnog postupka i usljed mana volje. Presuda na osnovu izostanka (kontumaciona presuda) se ne moţe pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Može se pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog mana volje. Uz to, tuženi može ishodovati ukidanje kontumacione presude kroz institut povrata u prijašnje stanje. Bitne povrede odredaba parničnog postupka se obzirom na njihovo dejstvo dijele na apsolutno bitne i relativno bitne povrede. Apsolutno bitne su povrede koje samim svojim postojanjem izazivaju ništavost presude, bez obzira da li su u konkretnoj parnici imali neki uticaj na donošenje pravilne presude. Taksativno su nabrojane u Zakonu, a mogu se sistematizirati u nekoliko grupa: 1. Povreda pravila o procesnim pretpostavkama i to: - povrede koje se tiču suda – apsolutna nenadležnost, relativna nenadležnost suda, tj. stvarna i mjesna nenadležnost; - povrede koje se tiču stranaka – stranačka nesposobnost, parnična nesposobnost, nedostaci u zastupanju; - nedostaci koji se tiču predmeta spora – res iudicata i lis pedens. 2. Povrede koje se tiču osnovnih načela postupka, kao što su: - povrede načela nepristrasnosti – ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji je morao biti izuzet po zakonu, ili je bio izuzet rješenjem suda; - povreda načela zbornosti – ako je sudio sudija

36

pojedinac umjesto vijeća; - povreda načela neposrednosti – ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnoj raspravi; - povreda načela kontradiktornosti – ako stranci nije data mogućnost da raspravlja pred sudom i kad je sud odbio zahtjev stranke da se služi svojim jezikom i pismom, a stranka se zbog toga žalila; - povreda načela usmenosti – ako je sud donio presudu bez glavne rasprave, a bio je dužan da je održi; - povreda načela javnosti – ako je sud protivno zakonu isključio javnost na glavnoj raspravi; - povreda načela dispozitivnosti – ako je sud svoju odluku zasnovao na nedopuštenim dispozicijama stranaka i ako je protivno zakonu donio presudu na osnovu priznanja, odricanja i izostanka. 3. Povrede koje se tiču pismene izrade presude: - izreka presude je nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima navedenim u obrazloženju; - ako presuda uopće nema obrazloženja ili su u obrazloženju razlozi protivrječni ili nejasni. Relativno bitne povrede parničnog postupka su sve povrede nomi procesnog prava koje u ZPP nisu određene kao apsolutno bitne. One proizvode ništavost presude samo ako su uticale na donošenje nepravilne odluke. Na apsolutno bitne povrede postupka drugostepeni sud u načelu pazi po službenoj dužnosti. Izuzetak su: prekoračenje tužbenog zahtjeva, povreda pravila o mjesnoj nadležnosti, i povreda prava na upotrebu vlastitog jezika. Na ove povrede, kao i na relativno bitne povrede postupka, sud pazi po prigovoru stranaka. Bitne povrede proizvode ništavost donesene presude, pa je drugostepeni sud ukida i predmet vraća na ponovno raspravljanje. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad sud propusti da u osnov odlučivanja uzme sve pravnorelevantne činjenice. Do toga dolazi usljed pogrešne pravne ocjene spora, koju sud vrši na osnovu normi materijalnog prava. Činjenično stanje je nepravilno utvrđeno kad sud uzme da je određena činjenica istinita, mada bi se na osnovu izvedenih dokaza trebao izvesti suprotan zaključak. Do toga dolazi kad sud na osnovu izvedenih dokaza nije mogao steći uvjerenje u tačnost spornih činjenica ili je stekao pogrešno uvjerenje. Na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sud ne pazi po službenoj dužnosti, nego na zahtjev stranaka. Ono predstavlja razlog da drugostepeni sud ukine presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Stranke imaju mogućnost da u žalbi iznose nove činjenice i nude nove dokaze (Beneficium novorum), bez obzira da li su te činjenice i dokazi postojali u vrijeme donošenja prvostepene presude i bez obzira da li su stranke za njih znale ili ne. Ako se novim činjenicama i dokazima dovodi u pitanje potpunost i pravilnost činjenične podloge donesene presude, drugostepeni sud će takvu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje. Zbog pravila o zabrani devolucije nadležnosti, drugostepeni sud ne može sam raspravljati i odlučivati na osnovu nove procesne građe. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili takvu odredbu nije pravilno primijenio. Do toga obično dolazi zbog pogrešne pravne kvalifikacije predmeta spora, koja najčešće nastaje zbog toga što sud nije uzeo u obzir sve faktičke okolnosti predmeta spora. Posljedica je donošenje nepravilne i nezakonite presude, koju drugostepeni sud poništava i meritorno rješava predmet.

Postupak pred drugostepenim sudom Funkcija drugostepenog suda. U našem pravu, drugostepeni sud u principu ima kontrolnu funkciju, tj. preispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane presude. To preispitivanje vrši se ne samo u okviru procesne građe na osnovu koje je donesena pobijana presuda, već i na osnovu nove procesne građe, koju stranke iznose u žalbenom postupku. Ako se pobijana presuda preispituje na osnovu iste procesne građe koja je razmatrana pred prvostepenim sudom, drugostepeni sud ima puna jurisdikciona ovlaštenja, tj. može neposredno presuditi u predmetu spora. U suprotnom, tj. ako se u žalbenom postupku pojavi nova procesna građa, drugostepeni sud ima samo kasatorna

37

ovlaštenja, tj. da ukine prvostepenu presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Podnošenje žalbe, iudex a quo. Žalba se uvijek podnosi putem prvostepenog suda. Zbog devolutivnog dejstva žalbe, ovlaštenja prvostepenog suda se iscrpljuju u odlučivanju o njenoj dopuštenosti. Predsjednik vijeća ispituje da li su ispunjene procesne pretpostavke za ulaganje žalbe. Ako nisu, žalbu odbacuje kao nedopuštenu. U suprotnom, spis se dostavlja na odlučivanje drugostepenom sudu, a jedan primjerak žalbe dostavlja se protivnoj stranci u svrhu zadovoljavanja načela kontradiktornosti. Iudex a quem. Drugostepeni sud će prvenstveno odlučivati o dopuštenosti pravnog lijeka, ako je to prvostepeni sud propustio učiniti. O žalbi drugostepeni sud po pravilu odlučuje u zatvorenoj sjednici vijeća kojeg čine 3 sudije. Ako utvrdi da na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud nije mogao steći uvjerenje o tačnosti spornih činjenica, ili je stekao pogrešno uvjerenje, a nedostatak se ne može otkloniti bez izvođenja dokaza, drugostepeni sud ima 2 mogućnosti: da ukine presudu i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje, ili da otvori raspravu pred drugostepenim sudom. Bez otvaranja rasprave, drugostepeni sud može odluku donijeti samo u slučajevima u kojima je prvostepeni sud svoje uvjerenje o spornim činjenicama izveo isključivo na osnovu isprava, posredno izvedenih dokaza i indicija. Kod povreda normi procesnog prava, koje za posljedicu imaju bitne povrede postupka, drugostepeni sud ima samo kasatorna ovlaštenja: moţe samo ukinuti presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Samo na području primjene normi materijalnog prava, drugostepeni sud ima puna jurisdikciona ovlaštenja, tj. može preinačiti odluku prvostepenog suda. Održavanje rasprave pred drugostepenim sudom se koristi smo izuzetno, ako sud smatra da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno da se ponovno izvedu dokazi izvedeni u prvostepenom postupku. Rasprava se odvija po istim principima kao i glavna rasprava u prvostepenom postupku.

Granice ispitivanja prvostepene presude Granice u pogledu predmeta pobijanja – instaciono se može u parničnom postupku odlučivati samo o onome o čemu je vođena parnica. Prekoračenje tužbenog zahtjeva razlog je apsolutne ništavosti. U pogledu obima pobijanja, važi načelo dispozitivnosti: drugostepeni sud ispituje presudu u dijelu u kome se ona pobija žalbom. Ako se iz žalbe ne vidi u kojem dijelu se presuda pobija, sud će je preispitivati u onom dijelu u kome stranka nije uspjela u sporu. Ako stranka presudu pobija samo u jednom dijelu, preostali dio postaje pravosnažan. U pogledu razloga pobijanja, naglašenije je načelo oficijelnosti. Žalilac nije dužan istaći razloge zbog kojih pobija presudu, mada je korisno da to učini. Ali bez obzira na to, drugostepeni sud uvijek po službenoj dužnosti pazi na apsolutno bitne povrede parničnog postupka i na nepravilnu primjenu normi materijalnog prava. Na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje sud posredno pazi po službenoj dužnosti. Naime, kad stranke i ne pobijaju presudu zbog ovog razloga, drugostepeni sud će ukinuti pobijanu presudu ako se tokom rješavanja o žalbi pojavi opravdana sumnja da su činjenice na kojima je zasnovana prvostepena presuda pravilno utvrđene. Ovo je u službi ostvarenja načela materijalne istine. Žalbeni prijedlog nije obavezan element žalbe. Ako ga stranka i istakne u žalbi, drugostepeni sud nije vezan tim prijedlogom.

Odluke drugostepenog suda Drugostepeni sud može postupiti na jedan od slijedećih načina: - odbaciti žalbu kao nedopuštenu; - odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu; - ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje; - ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu; - preinačiti prvostepenu presudu.

38

Odbacivanje žalbe uslijediće kad je žalba nedopuštena, tj. kad je nepotpuna, neblagovremena ili nedopuštena u užem smislu. Žalba je nepotpuna kad ne sadrži bitne elemente: oznaku presude koja se pobija i potpis žalioca. Biće odbačena ako je podnosilac ne uredi u naknadnom roku koji mu sud za to odredi. Neblagovremena je žalba koja je podnesena nakon isteka ostavljenog roka. U nedopuštene žalbe u užem smislu spadaju žalbe koje je uložilo lice koje nije ovlašteno za ulaganje žalbe, kao i žalba koja se ulaže bez postojanja pravnog interesa. Na ulaganje žalbe ovlaštene su stranke i njihovi zastupnici, te učesnici u ulozi trećeg lica. Žalba je nedopuštena i onda kad se stranka odrekla ili kad odustane od izjavljene žalbe. Pravni interes za ulaganje žalbe stranka ima samo onda kad žalbom može za sebe izdejstvovati povoljniju presudu. Tužilac npr. neće imati pravni interes za ulaganje žalbe ako pobija presudu kojom je udovoljeno njegovom zahtjevu, samo zato što nije zadovoljan obrazloţenjem presude. Nedopuštenu žalbu bez rasprave odbacuje predsjednik vijeća prvostepenog suda kome je žalba podnesena. Odbijanje žalbe. Ako drugostepeni sud utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, kao ni razlozi na koje sam pazi po službenoj dužnosti, žalbu će odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu. Ukidanje prvostepene presude, vraćanje predmeta prvostepenom sudu i odlučivanje. Ako preispitivanje pobijane presude pokaže da je žalba osnovana, drugostepeni sud će presudu ukinuti i vratiti prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje, ako se radi o nedostacima koje žalbeni sud ne želi otklanjati ili ih ne može sam otklanjati. To su slijedeći slučajevi: 1. Kad utvrdi povredu normi procesnog prava – apsolutno bitnu ili relativno bitnu koja je mogla uticati na pravilno donošenje odluke – a povreda nema karakter apsolutne smetnje koja ne dozvoljava odlučivanje o predmetu spora. Drugostepeni sud dužan je da u rješenju kojim ukida prvostepenu presudu navede u čemu se sastoje učinjene povrede. 2. Kad nađe da je nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na kome je presuda zasnovana. Ako je radi otklanjanja ovog nedostatka potrebno prikupiti novu procesnu građu, drugostepeni sud uvijek vraća predmet prvostepenom sudu, koji je činjenična instanca u raspravljanju i odlučivanju. Drugostepeni sud je dužan da u svom rješenju navede u čemu se sastoje nedostaci i zašto su nove činjenice i dokazi značajni za pravilno donošenje odluke. Nepravilno utvrđeno činjenično stanje najčešće je posljedica povrede normi procesnog prava, a nepotpuno utvrđeno činjenično stanje najčešće je posljedica povrede materijalnog prava. Ukidanje prvostepene presude i odbacivanje tužbe uslijediće kad drugostepeni sud utvrdi da o predmetu spora nije ni moglo doći do raspravljanja i odlučivanja. Dakle, u takvim slučajevima se predmet ne vraća prvostepenom sudu. To su slijedeći slučajevi: - ako o tužbenom zahtjevu već teče parnica; - ako je o istom tužbenom zahtjevu već donesena pravosnažna presuda; - ako je o tužbenom zahtjevu sklopljeno poravnanje. Preinačenje prvostepene presude. Drugostepeni sud može preinačiti prvostepenu presudu iz slijedećih razloga: a) Kad utvrdi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je nepravilno primijenio norme materijalnog prava; b) Zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, ali samo onda kad drugostepeni sud na osnovu iste procesne građe izvodi drugačiji činjenični zaključak o tačnosti pravno relevantnih činjenica. Na osnovu iste procesne građe drugostepeni sud može utvrditi drugačije činjenično stanje na 2 načina: - ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza – u ovom slučaju drugostepeni sud mora otvoriti raspravu (poštivanje načela kontradiktornosti, usmenosti, neposrednosti); - izvođenjem drugačijeg činjeničnog zaključka iz već izvedenih dokaza – ovo će biti samo onda kad je prvostepeni sud svoj činjenični zaključak zasnovao isključivo na ispravama, posredno izvedenim dokazima i indicijama, a drugostepeni sud smatra da je taj zaključak bio nepravilan.

39

c) Usljed povrede normi procesnog prava – samo onda kad je prvostepeni sud presudom prekoračio tužbeni zahtjev. Preinačenje se sastoji u tome što se odluka svodi u okvire postavljenog tužbenog zahtjeva, tj. presuda se ustvari ukida u dijelu u kome je prekoračen tužbeni zahtjev. Reformatio in peius non datur. Žalbeni sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ta stranka podnijela žalbu. Suprotno tome, reformatio in melius je moguća.

Žalba protiv rješenja Dopuštenost. Pitanje dopuštenosti žalbe protiv rješenja zavisi od sadrţaja rješenja i njegovog uticaja na razvoj postupka. Samostalna žalba po pravilu je dopuštena protiv onih prvostepenih rješenja koja sprečavaju nastavak postupka, odnosno sprečavaju okončanje postupka donošenjem meritorne odluke. Npr.samostalna žalba dopuštena je protiv rješenja kojim se odbacuje žalba kao nedopuštena usljed nepostojanja neke od procesnih pretpostavki. Nesamostalna žalba protiv rješenja ulaže se protiv onih rješenja prvostepenog suda koja se tiču upravljanja postupkom, ali se njima ne dovodi u pitanje dalje odvijanje i okončanje postupka. Takva rješenja mogu se pobijati samo žalbom koja se ulaže protiv presude. Nedopuštenost. Žalba je potpuno isključena protiv određenih rješenja. To su uglavnom rješenja kojima se odlučuje o raznim procesnim pitanjima, a kojima se ne utiče značajnije na tok postupka i položaj stranaka u ostvarivanju pravne zaštite (npr.rješenje kojim sud zakazuje ročište, rješenja predsjednika vijeća koja se tiču pripremanja glavne rasprave, upravljanja postupkom itd).

2. Vanredni pravni lijekoviRevizija je devolutivan, prekluzivan i nesuspenzivan pravni lijek. Mogućnost ulaganja revizije je dvostruko ograničena: a) Može se ulagati samo protiv pravosnažnih drugostepenih presuda. Dakle, presuda koja je postala pravosnažna u prvom stepenu se ne može pobijati revizijom. Takođe se revizijom ne može pobijati rješenje o ukidanju presude donesene u prvom stepenu. b) Može se uložiti samo protiv određenih presuda drugostepenog suda, i ako je u sporu primijenjen materijalni zakon BiH ili FBiH, odnosno međunarodni ugovor. Ograničenja koja se odnose na presude su dvostruka: po kriteriju vrijednosti i po kriteriju predmeta spora. Po vrijednosnom kriteriju, revizijom se može pobijati presuda u kojoj vrijednost predmeta spora prelazi 15.000KM, a u privrednim sporovima 25.000KM. Po kriteriju predmeta spora, revizija se bez obzira na vrijednost predmeta spora može ulagati u sporovima vezanim za zakonsko izdržavanje i sporovima iz porodičnih odnosa. Bitno je naglasiti da se revizija može uložiti samo ako je u donošenju odluke bio primijenjen materijalni zakon FBiH. Dakle, nije predviđena revizija protiv pravosnažnih drugostepenih odluka donesenih u sporovima u kojima je primijenjeno materijalno pravo kantona. Razlozi za reviziju mogu biti bitne povrede parničnog postupka i nepravilna primjena materijalnog prava. Zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka revizija se može uloţiti bez obzira da li je povreda učinjena pred prvostepenim ili drugostepenim sudom. Međutim, revizija se ne može izjaviti zbog: - povrede pravila o mjesnoj nadležnosti; - povrede pravila o suđenju na osnovu glavne rasprave; - povrede pravila ne bis in idem, tj. ako je zaključeno o zahtjevu o kome već teče parnica; - povreda načela javnosti – ako je javnost bila protivzakonito isključena na glavnoj raspravi. Revizija zbog relativno bitnih povreda parničnog postupka i zbog prekoračenja tužbeog zahtjeva se može uložiti samo ako je takva povreda, odnosno prekoračenje učinjeno u postupku pred drugostepenim sudom. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava se revizija moţe izjaviti bez

40

ikakvih ograničenja. Nepravilno utvrđeno činjenično stanje nije revizijski razlog. Revizija je dakle, pravna instanca. U reviziji se mogu iznositi nove činjenice i dokazi samo ako se oni odnose na bitne povrede postupka, a nikako zbog pravno-relevantnih činjenica od kojih zavisi meritorno rješenje spora. O reviziji odlučuje Vrhovni sud FBiH u vijeću petorice. Osim devolutivnosti, revizija je i prekluzivan pravni lijek. Ulaže se u roku od 30 dana od dana kad je strankama dostavljen prepis presude. Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama u kojima se ona pobija revizijom i u granicama razloga navdenih u reviziji. Postupak i odluke. Revizija se podnosi prvostepenom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud, suprotnu stranku i javnog tužioca koji je nadležan za ulaganje zahtjeva za zaštitu zakonitosti (ZZZ). Predsjednik vijeća prvostepenog suda svojim rješenjem odbacuje neblagovremenu, nepotpunu ili nedozvoljenu reviziju. Po prijemu odgovora suprotne strane ili isteku roka za odgovor (8 dana), prvostepeni sud kompletan spis dostavlja revizijskom sudu putem drugostepenog suda. Revizijski sud uvijek odlučuje bez rasprave, u zatvorenoj sjednici. On donosi rješenje ili presudu. Rješenjem odlučuje: - kad odbacuje reviziju kao neblagovremenu, nedozvoljenu ili nepotpunu (ako to nije učinio prvostepeni sud); - kad ukida napadanu presudu i predmet vraća nadleţnom sudu na ponovno suđenje ili kad ukida presudu i odbacuje tužbu. Presudom odlučuje: - kad odbija reviziju kao neosnovanu; - kad preinačuje napadanu presudu zbog nepravilne primjene materijalnog prava i zbog nekih slučajeva prekoračenja tužbenog zahtjeva. Revizija protiv rješenja. Revizijom se mogu pobijati samo ona pravosnaţna rješenja drugostepenog suda kojima se okončava postupak pred sudom. To su rješenja kojima se prvostepena odluka ukida, sve radnje poništavaju i tužba odbacuje. Ova revizija nije dozvoljena u onim sporovima u kojima ne bi bila dozvoljena ni revizija protiv presude.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti (ZZZ) podiže javni tužilac. To je njegova najvažnija uloga u građanskom postupku. ZZZ-om se mogu pobijati pravosnažne odluke donesene i u prvom i u drugom stepenu. Podiže se zbog povrede zakona (federalnog ili kantonalnog, materijalnog ili procesnog). Zbog nepravilne primjene materijalnog prava, ZZZ se može uložiti bez ikakvih ograničenja. Ako se radi o povredi procesnog prava, zahtjev se može uložiti zbog svih povreda parničnog postupka. Ograničenja postoje samo u pogledu 4 apsolutno bitne povrede, kao i kod revizije. Zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može se uložiti ZZZ. ZZZ se podiže u prekluzivnom roku od 3 mjeseca ako protiv odluke nije dopuštena revizija. Federalni tužilac može podići ZZZ i u slučaju kad je revizija dopuštena ako su raspolaganja stranaka protivna prinudnim propisima. Ako se ZZZ podiže protiv prvostepene pravosnažne odluke, rok se računa od dana pravosnažnosti. Protiv drugostepene odluke (ako nije uložena revizija), rok se računa od dana kad je odluka dostavljena stranci kojoj je kasnije dostavljena. Ako je uložena revizija, ZZZ se može podići samo u roku od 30 dana od dana kad je javnom tužiocu dostavljena revizija. ZZZ uvijek podiže javni tužilac. Stranke su ovlaštene samo da se obrate javnom tuţiocu sa prijedlogom da uloži ZZZ. O ZZZ sud odlučuje bez održavanja rasprave, na zatvorenoj sjednici. Ako se radi o ZZZ federalnog tužioca, odlučuje Vrhovni sud FBiH u vijeću od 5 sudija, a o ZZZ kantonalnog tužioca nadležni Kantonalni sud u vijeću od 5 sudija ili u sjednici svih sudija (ako se ne može osigurati vijeće od 5 sudija). Prilikom ispitivanja pobijane odluke, sud ispituje samo povrede koje tužilac ističe u svom zahtjevu. Pritom mođe donijeti odluku kao i kod revizije – može zahtjev odbaciti, odbiti, prihvatiti i ukinuti odluku ili preinačiti odluku. ZZZ i revizija se međusobno dopunjavaju i mogu se istovremeno uložiti. Radi ekonomičnosti i kvalitetnijeg suđenja, o oba pravna lijeka vodi se jedan postupak i donosi jedna odluka. Zbog toga sud uloženu reviziju uvijek dostavlja javnom

41

tužiocu kako bi mu omogućio da se izjasni i eventualno uloži ZZZ u roku od 30 dana. Rješenja protiv kojih se samostalno može uloţiti ZZZ su ona protiv kojih zakon dozvoljava posebnu žalbu.

Ponavljanje postupka je vanredni pravni lijek koji ulažu stranke protiv pravosnažnih odluka. U teoriji se zastupa mišljenje prema kome se može tražiti i ponavljanje postupka okončanog dispozitivnim radnjama stranaka koje imaju snagu pravosnažnosti (sudsko poravnanje). Razlozi za ponavljanje postupka mogu se svrstati u 3 grupe: 1. Neke od bitnih povreda parničnog postupka – ovdje spadaju povreda načela nepristrasnosti, kontradiktornosti, povreda pravila ne bis in idem, te nedostaci koji se tiču stranaka i zastupanja u parnici; 2. Protivpravne radnje (krivična djela) – ako se odluka zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka, ili na lažnoj ispravi, te ako je do odluke došlo usljed krivičnog djela sudije, sudije porotnika, zakonskog zastupnika ili punomoćnika jedne od stranaka ili trećeg lica; 3. Nove činjenice i dokazi – ako je odluka u postupku čije se ponavljanje traži bila zasnovana na drugoj odluci suda ili nekog drugog organa, koja je pravosnažno preinačena, ukinuta ili poništena, te ako stranka sazna za nove činjenice ili dokaze na osnovu kojih bi bila donesena drugačija odluka da su te činjenice i dokazi bili poznati u ranijem postupku. U ovom slučaju će ponavljanje postupka biti dozvoljeno samo ako stranka iz opravdanih razloga nije u ranijem postupku iznijela pomenute činjenice i dokaze. Rokovi za traženje ponavljanja postupka su 30 dana od dana saznanja za postojanje razloga za ponavljanje postupka (subjektivni rok), odnosno 5 godina od dana pravosnažnosti odluke(objektivni rok). Postoje 2 izuzetka u kojima se ne primjenjuje objektivni rok: ako se ponavljanje traži zbog povrede načela kontradiktornosti, te zbog povrede pravila o stranačkoj i parničnoj sposobnosti i pravila o zastupanju stranaka. U ovim slučajevima se ponavljanje može tražiti i nakon isteka objektivnog roka, pod uslovom poštivanja subjektivnog roka. Postupak se odvija u 3 faze: (1) podnošenje prijedloga i utvrđivanje pretpostavki za ponavljanje postupka; (2) raspravljanje o osnovanosti prijedlog za ponavljanje i (3) ponovna rasprava. Prijedlog za ponavljanje postupka se uvijek podnosi prvostepenom sudu, koji je po pravilu i nadleţan da odlučuje o prijedlogu. Izuzetno, ako se razlog ponavljanja odnosi isključivo na postupak pred višim sudom, o prijedlogu odlučuje taj sud. O osnovanosti prijedloga za ponavljanje postupka raspravlja se na ročištu. Nakon ročišta predsjednik vijeća rješenjem prihvata ili odbija prijedlog. O osnovanosti prijedloga sud odlučuje samo u granicama razloga koji su navedeni u prijedlogu. Ako se razlog za ponavljanje postupka odnosi isključivo na postupak pred višim sudom, predsjednik vijeća prvostepenog suda će nakon održanog ročišta za raspravljanje o prijedlogu, dostaviti predmet tom višem sudu radi donošenja odluke. Protiv rješenja o prijedlogu za ponavljanje postupka dozvoljena je posebna žalba. Ako je prijedlog usvojen, pravosnaţna odluka iz ranijeg postupka se ukida i dolazi do ponovnog raspravljanja o glavnom predmetu. Rasprava se zakazuje tek nakon što je rješenje o ponavljanju postupka postalo pravosnažno. Predsjednik vijeća može odlučiti da se raspravljanje o glavnoj stvari započne odmah, ne čekajući pravosnažnost donesenog rješenja o ponavljanju postupka. U takvom slučaju se rješenje kojim se dozvoljava ponavljanje postupka unosi u odluku o glavnoj stvari. Ponavljanje postupka završenog rješenjem je neupitno ako se radi o meritornom rješenju kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu, čak i ako se protiv tog rješenja ne može izjaviti revizija. Protiv procesnih rješenja kojima se završava postupak pred prvostepenim sudom, protiv njih se može predložiti ponavljanje postupka samo ako su ta rješenja sposobna za materijalnu pravosnažnost.

42

Postupak u parnicama iz radnih odnosa Smatra se da se odredbe posebnog postupka u parnicama iz radnih odnosa primjenjuju na sporove u kojima radnik traži zaštitu svog prava, a da za spor po tužbi poslodavca protiv radnika važe odredbe općeg parničnog postupka. Specifičnost ovog postupka je u slijedećem: - sud je po ZPP dužan voditi računa o potrebi hitnog rješavanja radnih sporova prilikom vođenja postupka i određivanju rokova i ročišta; - u toku postupka sud može ex officio odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u izvršnom postupku radi sprečavanja nasilnog postupanja ili radi otklanjanja nenadoknadive štete. Protiv ovakvog rješenja nije dozvoljena posebna žalba; - paricioni i žalbeni rok je 8 dana; - u sporu u kome je radnik tužilac nadležnost je izberiva. Postupak u sporovima zbog ometanja posjeda Pod sporom ometanja posjeda podrazumijeva se: (1) uznemiravanje posjeda (interdicta retindendae possesionis) i (2) oduzimanje posjeda (interdicta recuperandae possesionis). Po pravilu, posjedovnu zaštitu uživa svaki posjednik, a ne samo onaj čiji je posjed savjestan i ima neki pravni osnov. Uz posjedovnu tužbu se ne može istaći i zahtjev za naknadu štete ili neki drugi zahtjev. Ova tužba je kondemnatorna, jer se njome može tražiti samo zabrana budućeg ometanja ili uspostava ranijeg posjedovnog stanja. Specifičnosti postupka: 1. Podnošenje tužbe – tužba se mora podići u subjektivnom roku od 30 dana i objektivnom od 1 godine. Oba roka su prekluzivna i na njih sud pazi po službenoj dužnosti; 2. Hitnost raspravljanja – pri određivanju rokova i ročišta sud je dužan da vodi računa o potrebi hitnog rješavanja, rukovodeći se pritom karakterom svakog pojedinog slučaja 3. Predmet dokazivanja – kao pravno relevantne utvrđuju se samo dvije činjeniec: dokazivanje posljednjeg posjeda i dokazivanje nastalog ometanja posjeda. Posjed se štiti kao stanje, a ne kao pravo. Zbog toga je u ovom postupku isključeno raspravljanje o pravu na posjed. Izuzetak postoji u slučaju prigovora tuženog da je tužilac njega lišio posjed silom, potajno ili prevarom. Pravo na zaštitu se ne priznaje onome ko je posjed pribavio na nedopušten način. 4. Forma odluke – sud meritornu odluku donosi u formi rješenja, a ne presude. Rješenjem se tuženom nalaže da uspostavi stanje nastalo prije ometanja posjeda i izriče mu se zabrana budućeg ometanja posjeda. Paricioni rok određuje sud prema okolnostima konkretnog slučaja. 5. Pravni lijekovi – rok za ulaganje žalbe je 8 dana. Iz važnih razloga sud može žalbi oduzeti suspenzivno dejstvo. Revizija nije dopuštena, a pravo na traženje ponavljanja postupka je znatno ograničeno i dozvoljeno je samo iz 2 razloga: (1) ako usljed nezakonitog postupanja, a posebno propuštanja dostavljanja, stranci nije data mogućnost da raspravlja pred sudom; (2) zbog nedostataka na strani stranaka i povreda pravila o zastupanju. 6. Prinudno izvršenje – Prekluzivni rok u kome tužilac može tražiti prinudno izvršenje rješenja je 30 dana od isteka paricionog roka. 7. Mirovanje postupka – Mada o tome nema izričite odredbe u ZPP, smatra se da mirovanje postupka u parnicama zbog ometanja posjeda nije dopušteno. Postupak u sporovima male vrijednos ti Spor male vrijednosti je spor u kome se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje čija vrijednost ne prelazi iznos od 1.000KM, a u privrednim sporovima 5.000KM, bilo da se radi o novčanom potraživanju, pokretnim stvarima ili tužilac pristaje da umjesto ispunjenja svog zahtjeva primi novčani iznos do navedene vrijednosti (facultas alternativa). Sporovima male vrijednosti se nikad ne smatraju sporovi o nekretninama, sporovi iz radnih odnosa, te sporovi zbog ometanja posjeda. Bitne karakteristike postupka 1. U maličnom postupku nema mirovanja parnične procedure; 2. Posljedice propuštanja ročišta – ako uredno pozvani tužilac propusti prvo ročište za glavnu raspravu, smatra se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi ne upusti u raspravljanje. Ako sa nekog kasnijeg ročišta dva puta uzastopno izostanu obje stranke, smatraće se da je tužba povučena. 3. Zapisnik – unosi se samo ono najnuţnije: bitne izjave stranaka, naročito one kojima se priznaje

43

tužbeni zahtjev, odriče od tužbenog zahtjeva, preinačava ili povlači tužba, zatim bitna sadržina izvedenih dokaza, odluke protiv kojih je dozvoljena posebna žalba i da li su stranke bile prisutne objavljivanju presude. 4. Donošenje presude – presuda se objavljuje odmah nakon zaključenja glavne rasprave i prepis se dostavlja samo stranci koja nije prisustvovala objavljivanju, a stranci koja je prisustvovala prepis se dostavlja samo na njen zahtjev koji mora podnijeti najkasnije na ročištu na kome je presuda objavljena. 5. Pravni lijekovi – Protiv prvostepenog rješenja dopuštena je žalba samo ako se tim rješenjem okončava postupak. Rok za žalbu je 8 dana od dana objavljivanja, odnosno dana dostavljanja. Protiv odluke kojom se postupak meritorno okončava dozvoljena je posebna žalba, ali samo zbog apsolutno bitnih povreda parničnog postupka i nepravilne primjene materijalnog prava. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti dokazi. Žalbeni sud nije ovlašten, da u slučajevima u kojima posumnja u tačnost uvrđenog činjeničnog stanja, ukine prvostepenu odluku i predmet vrati na ponovno rješavanje. Ovo može učiniti samo ako je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje dovelo do nepravilne primjene materijalnog prava, na što sud pazi po službenoj dužnosti. Postupak pred arbitražom Ugovor o arbitraži se može dokazivati samo ispravama. Broj arbitara mora biti neparan. Sudije redovnih sudova mogu biti birani samo na mjesto predsjednika arbitraže. Ako arbitar ne bude na vrijeme izabran, na prijedlog stranke će ga postaviti sud koji bi bio prvostepeno nadležan za rješavanje spora, da nije zaključen ugovor o arbitraži. Isto važi i za izbor predsjednika arbitraže. Protiv ovog rješenja suda nije dopuštena posebna žalba, a nezadovoljna strana može tužbom zahtijevati da sud proglasi prestanak važenja ugovora o arbitraži. Proglašenje prestanka ugovora o arbitraži stranka može tražiti još u 2 slučaja: 1. ako se stranke ne mogu složiti o izboru arbitra kojeg trebaju zajednički postaviti; 2. ako osoba koja je postavljena za arbitra neće ili ne može obavljati tu dužnost. Pravila o izuzeću sudija odnose se i na arbitre. O izuzeću odlučuje sud koji bi bio prvostepeno nadležan za rješavanje spora, da nije zaključen ugovor o arbitraži. Zaključenjem arbitražnog ugovora, stranke svojom voljom derogiraju nadležnost redovnog suda. Ako se u sporu u kome je ugovorena nadležnost arbitraže podnese tužba sudu, sud neće na to paziti po službenoj dužnosti, već samo po prigovoru stranaka. Prigovor apsolutne nenadležnosti zbog postojanja ugovora o arbitraži mora se istaći prije nego se tuženi upustio u raspravljanje o meritumu spora. Posljedica neblagovremeno uloženog prigovora je prekluzija. Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, postupak pred arbitražom određuju arbitri. Arbitraža može zatražiti pravnu pomoć od mjesno nadležnog suda, po pravilima ZPP o izvođenju dokaza pred zamoljenim sudom. Kad se arbitraža sastoji od više arbitara, presuda se odnosi većinom glasova. Ako se potrebna većina glasova ne može postići, arbitraža je dužna o tome izvijestiti stranke. Nakon toga stranka može od redovnog suda tražiti da izrekne prestanak važenja arbitražnog ugovora. Presuda arbitraže mora biti obrazložena, ako stranke nisu ugovorile drugačije. Ona prema strankama ima snagu pravosnažne presude, ako ugovorom nije predviđena mogućnost njenog pobijanja pred arbitražom višeg stepena. Klauzulu o pravosnažnosti i izvršnosti arbitražne presude stavlja na zahtjev stranke sud koji bi bio prvostepeno nadležan za rješavanje spora. ZPP taksativno određuje razloge za poništaj presude arbitraže: - ako ugovor o arbitraži nije uopće sklopljen ili nije punovažan; - ako je u pogledu sastava arbitraže ili u vezi sa odlučivanjem povrijeđena neka odredba ZPP ili arbitražnog ugovora; - ako presuda nije obrazložena, a stranke nisu ugovorile suprotno; - ako je arbitraža prekoračila granicu svog zadatka; - ako je izreka presude nerazumljiva ili sama sebi protivrječna; - ako postoji neki od razloga za ponavljanje postupka. Tužba za poništaj arbitražne presude može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude, odnosno od dana saznanja za postojanje razloga za poništaj. Objektivni rok je 1 godina. Stranke ne mogu sporazumno isključiti primjenu odredaba o izuzeću arbitara, potpisivanju i dostavljanju arbitražne presude, te o njenom pobijanju.

44